VRT ODMORA

BA JIN
.
Naslov izvornika - Ba Jin: QIJUAN

Naslov francuskog prijevoda - Pa Kin: LE JARDIN DU REPOS

.
.
 1.
Poslije šesnaest godina lutanja daleko od zavičaja, vratio sam se
nedavno u svoj rodni grad koji je u toku oružanog otpora postao dio »velike
pozadine«.1 Iako sam tu rođen i odrastao, sve mi je ostavljalo dojam
negostoljubivosti. Na ulicama nisam vidio ni jedno poznato lice. Nestalo je
i uskih uličica popločanih glatkim kamenom, koje su posvuda zamijenile
široke avenije kojima se kovitlaju oblaci prašine. Uličice, ranije puste i tihe,
sada su bile vrlo živahne. Pragovi, koji su nekad okovani željezom i
prevučeni crnim lakom štitili ulazna vrata obitavališta, bili su otpiljeni, kako
bi unajmljene rikše po zadnjoj modi mogle ulaziti bez poteškoća. Što se tiče
prodavaonica, gotovo da nisam mogao skinuti oči s njihovih raskošnih
izloga. Usudio sam se, jedanput, prekoračiti prag goleme trgovine s
veličanstvenim izlozima; ali tek što sam prstom pokazao predmet što je ležao
iza staklene pregrade i upitao za njegovu cijenu, kadli me grub odgovor
prodavača — reklo bi se da je vikao — ponuka da uplašen ustuknem.
Poput stranca, uputio sam se u mali hotel i uzeo, uostalom po prilično
visokoj cijeni, sobičak koji je vonjao po ugljenu kad bi se prozor otvorio, i
gdje je vladala tama kad bi se zatvorio. Odlazio sam tamo samo na spavanje,
prema tome gotovo nikad danju. Volio sam švrljati ulicama, sam, nijem,
ravnodušan na buku i na tišinu. Događalo se da hodam pognute glave,
zadubljen u misli, ili da po cijeli sat stojim nepomičan i slušam nekoga
slijepog pripovjedača, ili da čavrljam s kakvim proricateljem budućnosti.
Jednog dana kad sam tako tumarao pognute glave iznenada me netko
zgrabi za ruku. Iznenađen, dignem glavu pomislivši da sam nepažnjom stao
na nogu nekom prolazniku.
— Što! Ti ovdje! Gdje stanuješ? Vratio si se, a nisi mi se javio! Zaslužio
si da te dobro izgrdim!
Preda mnom je stajao Yao Goudong, drug iz osnovne škole, gimnazije
i s fakulteta. Bio mi je trostruki suučenik, samo što je on, za razliku od mene,
završio studij i poslije ga još nastavio u inozemstvu, dok sam ja napustio
sveučilište nakon prvog semestra zbog smrti svog strica koji me školovao.
Iza toga sam postao pisac, ali mojih šest knjiga nije pobudilo nikakvu
pažnju. Pošto je bio profesor tri godine i funkcionar dvije godine, Yao se
vratio u rodni kraj da živi mirnim životom što mu ga je omogućavalo

1
Provincija Sichuan, gdje se odvija radnja ovog romana, i druge provincije
jugozapadne Kine koje japanske trupe nisu bile okupirale, tako su se nazivale za vrijeme
oružanog otpora (1937—1945).
pedesetak hektara naslijeđenih od oca. Prije pet godina kupio je veliko
obitavalište od jedne stare gradske obitelji imenom Yang, koja je bila na
rubu propasti. Sve sam to znao. Bio se oženio i imao dijete; žena mu je
umrla, pa se ponovo oženio. Sve sam to također znao. Nikad mi nije pisao,
a ja se nisam raspitivao za njegovu adresu. Na prolazu kroz Shanghai, pošto
se bio zahvalio na službi, otkrio je moje boravište i odveo me na ručak u
restoran sa šangajskim specijalitetima. Kad se najeo i napio, stao mi je
nadugo i naširoko pripovijedati o svojim ambicijama, o svojim
zadovoljstvima i o svojim razočaranjima: monolog koji nisam prekidao.
Jedino kad me upitao kako živim kao pisac, kakva je prođa mojih knjiga i
koliko iznose moja autorska prava, dao sam mu nekoliko kratkih odgovora.
Do onog sam vremena bio objelodanio samo dvije zbirke novela i prigodno
jedan ili dva kratka članka u časopisima. Ne znam kako je došao do njih, ali
ih je sve bio pročitao, i to s najvećom pažnjom.
Ne pišeš loše! Vrlo si nadaren! Ali nedostaje ti nadahnuće! — izjavio
je crveneći i kimajući glavom.
Nisam znao što da mu odgovorim, pa sam pocrvenio jednako kao i on.
Zašto su tvoje ličnosti uvijek beznačajne, isto kao i njihova djela? Ja
također želim pisati, ali to bi imao biti uzbudljiv i potresan roman koji bi
zadivio cijeli svijet, a opisivao bih uzvišene i junačke podvige!
Širom otvorenih očiju, odišući snagom izuzetnog čovjeka, bijaše
podigao glavu i upro u mene plamteći pogled.
Dobro, dobro! — odgovorio sam zbunjeno.
Pored njega sam se osjećao doista bijedno. Nekoliko je trenutaka šutio,
zatim iznebuha prasne u smijeh. Sutradan se ukrcao na brod. Ali njegov
roman nikad nije ugledao svjetlo dana; očito, niti retka tog romana nije
napisao.
Eto, takav je prijatelj sada stajao preda mnom. Visok je, plećat, gustih
obrva, široka čela, orlovska nosa, tanke gornje usne nad donjom mesnatom,
velika duguljasta lica. Uopće se nije promijenio. Samo se malo udebljao, a
put mu je neznatno posvijetlila. Stiskao je moju mršavu ruku svojim punim
i od znoja vlažnim dlanom.
Znao sam da si kupio kuću od Yangovih, ali nisam znao da živiš ovdje
u gradu; mislio sam da radije boraviš na selu, u zaklonu od uzbuna. Osim
toga, bojao sam se da me tvoj vratar neće pustiti da uđem: ta pogledaj moje
odijelo! — odgovorili mu zbunjeno.
U redu, u redu! Što si navalio s tim pravdanjem! Prošle sam godine,
poslije velikog bombardiranja, proveo dva-tri mjeseca na selu, zatim sam se
vratio. Gdje stanuješ? Pokaži mi gdje si odsjeo, kako bih znao gdje te mogu
naći — reče smiješeći se susretljivo.
U hotelu »Internacional«.
Kad si stigao?
Prije desetak dana.
I sve si vrijeme u hotelu »Internacional«? Već je više od deset dana
kako si se vratio u svoj rodni grad, a još uvijek stanuješ u hotelu? Zaista si
čudan! Zar nemaš dovoljno imućnih rođaka? Tvoj se bogati stric još više
obogatio na raznim poslovima u posljednjih nekoliko godina: stalno kupuje
novu zemlju. Zašto ne odeš k njemu? — zagrmi pošto mi je ispustio ruku.
Govorio je tako glasno, kao da je htio da ga čuju svi prolaznici.
Malo tiše! Malo tiše! — opomenuh ga nestrpljivo. — Ta znaš da moja
rodbina već dugo hini da me ne pozna ...
Ali sad je to drugačije, danas si slavan; imaš već nekoliko knjiga u
svojoj aktivi. — Bio mi je upao u riječ ne sačekavši kraj moje rečenice. — I
ja sam ti se uistinu divim!
Sad je na tebi red da prestaneš navaljivati. Moji mi prihodi ne dopuštaju
da sašijem pristojno evropsko odijelo. Kako bi me ti ljudi mogli imalo
cijeniti? Čak i kad se ne bi bojali da ću od njih tražiti novac na zajam,
smatrali bi da im siromašan rođak poput mene može samo okrnjiti ugled.
Nego, reci mi što je s tvojim veličajnim romanom, jesi li ga završio?
Zbunivši se samo na tren, on odjednom prasne u smijeh:
Zaista imaš dobro pamćenje! Vrativši se kući, dvije sam godine
neprekidno pisao; upropastio sam najmanje nekoliko tisuća listova, a da
nisam uspio složiti više od dvadeset tisuća riječi. Nemam ja za to dara.
Nakon nekog vremena spopala me želja da ponovo uzmem pero u ruku i
prevedem neka dijela iz francuske književnosti, ali je i to ostalo nedovršeno.
Preveo sam nekoliko Hugoovih romana i drugih dobrih tekstova, ali moji
prijevodi nisu bili nalik ni na što. Ni ja sam, kad sam ih čitao bez izvornika,
nisam u njima nalazio ni glave ni repa. Prekinuo sam prevođenje »Devedeset
treće«2 poslije drugog poglavlja. Studij književnosti na fakultetu nije mi
poslužio ni za što. Onda sam se pomirio sa sudbinom i priznao da si me
porazio stari moj; od danas više se neću razmetati. A sad ne govorimo više
o tome! Odvedi me u svoj hotel! Hotel »Internacional«, zar ne? Ali kako to
da ne znam u kojoj se ulici nalazi taj veliki hotel?
Nisam mogao zatomiti smiješak:

2
Roman Victora Hugoa, prikaz dramatične revolucionarne 1793. godine.
 Stvari koje nose zvučna imena, često su u stvarnosti sasvim beznačajne.
Hotel je u neposrednoj blizini. Hajdemo!
Što! Kakvo je to opet filozofsko načelo? Dobro, saznat ću to na licu
mjesta.
Dok je govorio, veseo se osmijeh pojavi na njegovu licu.
 2.
Što? U takvoj sobi ti možeš živjeti! — zapanjeno uzvikne dok je ulazio.
— Nemoguće! Nemoguće! Neću dopustiti da ovdje ostaneš! Tako je
mračno, a ti ni prozor nisi otvorio!
On gurne okno. Istog časa zakašlje i naglo se odmakne od prozora.
Izvadi rupčić iz džepa i obriše nos.
Ovaj smrad od ugljena je zaista nepodnošljiv! Ti si jamačno jedini
čovjek na svijetu, koji može ovako živjeti! Očito hoćeš mlad umrijeti!
Nasmiješih se gorko i odgovorih bez razmišljanja.
Ja nisam što i ti; moj život ne vrijedi bogzna što.
U redu, ne počinji mi se opet rugati — reče ozbiljno. — Smjestit ćeš se
kod mene. Nije važno da li se s tim slažeš ili ne, zahtijevam da se bezuvjetno
preseliš.
To ne bi imalo smisla, za dva dana moram otputovati — promucam.
Zar je ono tamo sav tvoj prtljag? — upita me iznebuha, pokazujući mali
kovčeg u kutu sobe. — Što imaš još?
Ništa. Nisam donio čak ni pokrivač.
On priđe krevetu i zagleda se časak u nj.
Zaista ti se divim. I stvarno uspijevaš spavati na tako prljavom
pokrivaču?
Ne rekoh ništa, već se samo osmjehnuh.
Nemaš druge prtljage, utoliko bolje! Ovo ću odmah otpremiti. Znam te.
Kad se smjestiš kod mene, neću ti dosađivati. Samo kad budeš raspoložen,
doći ću da malo počavrljamo, ujutro i uvečer. Inače, nećeš me viđati danima.
Ako zaželiš pisati, okoliš mog paviljona je vrlo lijep, vrlo tih; nitko te tamo
neće uznemirivati. Slažeš li se? ( gro.zeraWorC )
Nisam nalazio riječi kojima bih odbio ovaj iskreni poziv. Osim toga,
slušajući ga kako sve to govori od srca, došao sam u napast. Ne sačekavši
moj odgovor, pozvao je hotelskog slugu i zatražio da se ispostavi moj račun.
Prisilio me da ga on podmiri, a zatim naredio sluzi da odnese moj kovčeg.
Onda smo uzeli rikše i poslije dvadeset minuta stigli pred njegovu kuću.
 3.
Visok pristupni zid od sivih opeka, velika ulazna vrata crno lakirana,
sjajna. Dva znaka »Vrt odmora«, velika i crvena poput sunčeva kotura,
narisana pečatnim pismom3, gordo su me gledala s visine nadvratnika.
Unutrašnja vrata se otvoriše da propuste naše rikše. Preda mnom se pojavi
bijela pomična pregrada. Na toj pomičnoj pregradi, u okruglom obrubu
plave boje, bila su jarkocrvenom bojom, također pečatnim pismom, narisana
četiri znaka »Dično podrijetlo, dugovjeko potomstvo«. Tek što mi se pogled
zaustavio na ovom natpisu, a već su rikše zaobišle pomičnu pregradu. Još su
se časak kotrljale dvorištem popločanim četvorouglatim kamenim pločama,
a onda se zaustaviše pred drugim vratima. Moj prijatelj uzme moj kovčeg i
prekorači prag. Slijedio sam ga s torbom u ruci. Pred nama se otvorilo
četvrtasto popločano unutrašnje dvorište prema kojemu je bio okrenut veliki
salon čija su vrata zlatne boje prikrivala sve unutarnje prostorije. U jednom
kutu, ispred velikog salona, stajale su tri gotovo nove rikše.
Da mene dopriješe, ne znam iz kojeg smjera, glasovi više osoba koje
govore u isti mah, ali se nikog nije vidjelo.
Zhao Qingyun! Zhao Qingyun! — zazove prijatelj gromoglasno.
Pređosmo unutrašnje dvorište. Prijatelj pogleda nalijevo gdje se nalazila
vratarova kućica; njena su vrata bila širom otvorena, pa su se vidjeli prazni
stolovi i klupe. Kad sam svrnuo pogled udesno, vidjeh niz čvrsto zatvorenih
prozora, a pored velikog salona, na vrhu stepenica, mala dvokrilna vrata. Na
njihovu je nadvratniku bila vodoravno prilijepljena bijela papirnata traka
koja je također nosila ona dva znaka »Vrt odmora«, velika, crna kao noć,
napisana pečatnim pismom.
Kako to da se natpis »Vrt odmora« nalazi posvuda, upitah se
znatiželjno.
Evo! Pozivam te da ovdje stanuješ, i jamčim ti da ćeš biti zadovoljan!
— obrati mi se moj prijatelj pokazujući mala vrata. Ne sačekavši moj
odgovor, on ponovo zagrmi:
Lao Wen! Lao Wen!4
Kako se nitko od služinčadi ne odazva i kako sam držao da nije
pristojno puštati ga da stalno nosi moj kovčeg, pružih slobodnu ruku i rekoh
mu:

3
To pismo je tako nazvano jer se njegovi znakovi nalaze urezani na drevnim pečatima.
4
Riječ lao doslovno znači »star«; često se upotrebljava ispred prezimena da bi
srdačnije zvučale riječi koje se razmjenjuju među prijateljima ili koje gospodar govori sluzi.
 Na meni je da nosim kovčeg.
Nije to ništa — odgovori, kao da se bojao da ću mu ga silom oduzeti.
Ubrza korak, žurno se popne po kamenim stepenicama i uđe na mala vrata.
Meni nije preostalo drugo, nego da uđem za njim.
Prekoračivši prag, ugledam na kraju galerije poprečnu balustradu i,
malo dalje, umjetne brežuljke, drveće i cvijeće. Istodobno začuh svadljive
glasove.
Tko se to prepire u vrtu? — začuđeno upita moj prijatelj.
Tek što je to izgovorio kadli se pojavi skupina ljudi, zaobiđe slijeva
kamenu balustradu i ukipi se opazivši mog prijatelja. Svi ga smjerno
pozdraviše:
Laoye!5
Zapravo, bilo ih je četvero: dvojica slugu u dugačkim tunikama, mladi
bosonog čovjek nalik na kulija u kratkoj odjeći i dječak odjeven u vrlo
urednu đačku odoru. Jedan od slugu vukao je dječaka držeći ga za mišicu,
ali ovaj se snažno otimao i bez prekida vikao:
Vratit ću se ja opet! Možete me otjerati, ali ja ću se vratiti.
Kad opazi mog prijatelja, upre u nj bijesan pogled i nadurivši se
umukne.
Moj se prijatelj, naprotiv, smiješio.
Dakle, opet jedan upad?
Ovo je moja kuća, zašto ne bih imao prava da u nju ulazim? — uzjoguni
se deran.
Promotrih ga: dugoljasto lice, žive oči, lijepo oblikovane obrve, ali nos
lagano nakrivljen ulijevo, a gornji zubi malo izvirili ispod usne. Čovjek mu
ne bi dao više od dvanaest-trinaest godina.
Prijatelj spusti moj kovčeg i zapovjedi mladom sluzi:
Zhao Qingyun, odnesi kovčeg gospodina Lija u mali paviljon. Usput i
počisti; gospodin će tamo stanovati.
Mladi sluga posluša, pogleda dijete prije nego što će mu ispustiti ruku,
uzme moj kovčeg i uputi se desnom stranom kamene balustrade.
Prijatelj zatim reče:
Lao Wen, idi i obavijesti gospođu da sam pozvao starog prijatelja da
ovdje stanuje; neka odabere dva čista pokrivača i neka se pobrine da mu se

5
Riječ Laoye doslovno znači »gospodar«; u plemićkim obiteljima tradicionalne Kine
i u građanskim obiteljima moderne Kine Laoye i shaoye (»mlađi gospodar«) označuju
glavu obitelji i njegovog sina.
pripremi krevet u malom paviljonu. Neka tamo odnesu umivaonik, čajnik i
sve što treba.
Stari sluga sijede kose, kojem su poispadali svi sjekutići, kratko potvrdi
i smjesta krene lijevom stranom balustrade.
Ostao je kuli koji je bez riječi stajao iza djeteta. Moj mu prijatelj, uz
znak rukom, kratko zapovjedi:
Ti možeš ići.
Tako nas i on napusti.
Dječak je i dalje šutio. Nije odlazio i nije se micao, dureći se i piljeći u
mog prijatelja.
Evo teme za tebe, za tvoju iduću knjigu. Sad ću vas odmah upoznati —
reče mi moj prijatelj smiješeći se zadovoljno. Zatim podigne glas: — Ovo je
Yang shaoye čiji su roditelji bili vlasnici ove kuće; a ovo je gospodin
Li, romanopisac.
Ja se naklonim dječaku u znak pozdrava, ali mi on ne odgovori. Samo
mi dobaci pogled pun nepovjerenja i mržnje, zatim stavi ruke u džepove
hlača. Kao da govori sa sebi ravnim, upita mog prijatelja:
Kako to da me danas ne tjeraš? Kakvu to igru igraš?
Moj se prijatelj ne naljuti na ove riječi. Gledajući dijete, smješkao se
veselo. Zatim mu se obrati potpuno prirodnim glasom:
Dogodilo se da je danas ovdje gospodin Li, pa ti ga predstavljam kako
biste se upoznali. Zapravo, ti se nikako ne daš urazumiti. Kad se neka kuća
nekome proda, ona njemu i pripada; prema tome, zašto stalno dolaziš i
stvaraš sebi neprilike?
Drugi su prodali kuću, nisam ja. Kad dođem, ne uništim ti ništa, jedino
uberem nekoliko cvjetova. U svakom slučaju, vrlo ih rijetko netko od vas
uopće i pogleda, pa što onda smeta ako uberem cvijet-dva? Kako si sitničav!
— odvrati deran uzdignute glave i odlučno, siguran u svoje pravo.
Zašto se onda stalno svađaš s mojim slugama? — upita moj prijatelj uz
jedva vidljiv smiješak.
Oni su nerazumni. Čim me vide, tjeraju me. Tvrde da dolazim u krađu.
Gluposti! Cijela je kuća prodana, što bi me onda zanimali nekakvi tvoji sitni
predmeti? Ja ne živim u bijedi. Samo nisam bogat kao ti. Uostalom, što će ti
sav taj novac koji ionako donosi samo nesreću!
Bilo je jasno da ovaj dječak tankih usana zna govoriti. Oči su mu se
iskrile, a lice mu se bijaše zarumenjelo.
Čini se da hoćeš reći kako si im ti dopustio da prodaju kuću! Zgodan
način da se stvari prikažu. Zapravo, oni bi je bili prodali i onda da si im se
suprotstavio — reče moj prijatelj prasnuvši u smijeh. — To je baš smiješno!
A koliko ti je godina?
Što se tiču moje godine! — odbrusi dijete, bijesno okrenuvši glavu.
Mladi se sluga pojavi i s velikim poštovanjem reče mom prijatelju:
Laoye, paviljon je spreman, hoćete li pogledati...
Možeš ići — otpusti ga moj prijatelj.
Mladi sluga pogleda dječaka i upita:
A ovaj mangup? ...
Ne sačekavši nastavak, moj ga prijatelj prekine:
Neka ostane ovdje da malo popriča s gospodinom Lijem. — Zatim se
obrati meni: — Lao Li, možeš počavrljati s njim — i pokazujući na dječaka
doda: — Ne smiješ dopustiti da ti izmakne ovako dobra tema!
Moj prijatelj ode, mladi sluga za njim. Ostadosmo sami, dijete i ja,
pored balustrade. Ja sam njega gledao, on je mene gledao. Izraza srdžbe
nestalo je s njegova lica. Mjerio me sumnjičavim pogledom, nepomičan,
nijem. Konačno je meni prvom tišina dojadila:
Sjedi, molim te — rekoh mu, lupkajući rukom po ogradi.
On ne trepnu i ne prozbori ni riječi.
Koliko ti je godina? — upitam ga.
Četrnaest — tihim će glasom, kao da govori samom sebi. Odjednom mi
priđe svjetlucavih očiju i ščepavši me za mišicu progovori:
Budi tako dobar, uberi mi granu kamelije!
Slijedio sam njegov pogled. S druge strane balustrade, pored umjetnih
brežuljaka, jedna se kamelija, viša od tri metra, uzdizala tik uz jednu
mirisavu osmantu6. Na njenim mesnatim listovima zagasitozelene boje
isticali su se crveni cvjetovi.
Od one tamo? — upitam ne promislivši.
Molim te, uberi mi! Brzo. Tek što se nisu vratili — preklinjao me od
sveg srca.
Njegov mi je pogled onemogućio da odbijem. Znao sam da mi moj
prijatelj neće zamjeriti što sam olako ubrao nekoliko cvjetova iz njegovog
vrta. Prekoračih ogradu, odoh do kamelije i otkidoh malu granu sa četiri
cvijeta.
Ispružene ruke, čekao me s druge strane balustrade. Dodah mu cvijeće.
On ga zgrabi i reče mi uz blažen osmijeh:
Hvala.

6
Osmantha aquifo!ia, zimzeleni grm s kožnatim lišćem, ima male bijele cvjetove,
podsjeća na božikovinu.
 Zatim se okrene i odjuri poput strijele.
Pričekaj malo! Pričekaj malo! — doviknuh mu. Ali on je već bio
preskočio vrtna vrata i nije me više mogao čuti.
Zaista neobičan dječak, pomislih.
 4.
Nad vrtom je vladala tišina. Sad sam bio potpuno sam. Moj me prijatelj
tu ostavio i nije se dalje brinuo za mene. Sačekah nekoliko trenutaka iza
balustrade, ali nitko od slugu ne dođe da mi donese šalicu čaja. Obiđoh
umjetne brežuljke i prošetah malim vijugavim drvoredom. Brežuljci
različitih oblika nisu bili viši od mene. Obrasle su ih lijane i mahovina, a
ispresijecale udoline u kojima je raslo raznobojno bilje. Cimbifolije7, koje
su omeđivale aleju, nisu još bile procvale. Stepenice na kraju drvoreda
vodile su u paviljon čiji su prozori imali prilično visok obrub. Okna su
potpuno zastirale svilene zavjese s uzorcima cvijeća i ptica, tako da nisam
mogao razabrati unutarnje uređenje prostorije. To mora biti veliki paviljon,
pomislih. Pod njegovim prozorima, u uglu vrtnog zida, rasla je velika
magnolija. Jedan dio njene krošnje, koja je još nosila uvele cvjetove, širio se
preko oslikanog zida. Bijele latice, nalik na žlice za juhu, prekrivale su
čitavo tlo u zidnom uglu. Neke su već bile požutjele, ali se opojni val njihova
mirisa još uvijek uzdizao do mojih nosnica.
Ostadoh časak pod stablom. Zatim se sagnem, uzmem dvije latice i
pogladim ih u ruci. Magnolija je moj stari prijatelj. I ja sam, u svom
djetinjstvu, imao vrt, a magnolija mi je bila najmilije drvo. Zaboravljajući
gdje sam, prinesem latice nosu. No odmah se vratim u stvarnost i obazrem
oko sebe. Nisam se mogao suspregnuti da se ne nasmijem svom neobičnom
ponašanju. Bacih latice, ali se vratih razmišljanju. Duševno stanje onog
dječaka nije se trenutno mnogo razlikovalo od mog raspoloženja. Tako sam
došao do zaključka da je bila velika šteta što nisam potrčao za njim da ga
uhvatim i postavim mu nekoliko pitanja.
Umjesto da se uspnem stepenicama i uđem u paviljon (na vrhu
stepenica, lijevo od ulaza, primijetio sam stol od eukaliptusovog drveta iz
Yunnana i stoličicu od porculana), uputili se desno duž zida. Prođoh pored
bazena sa zlatnim ribicama, pored dviju japanskih dunja i jednog ananasa8
prije nego što stigoh pred pravokutnu terasu, svu u cvijeću, koja se jednom
stranom doticala zida, a drugom pružala do prostorije čiji su prozori bili
ostakljeni. Shvatih da se radi o »malom paviljonu« koji mi je moj prijatelj
namijenio kao privremeno boravište. Tri grma božura bila su posađena na

7
Na kineskom caoyulan, na latinskom cymbidium. Jedna vrst orhideje koja ima
lišće u obliku čuna.
8
Calycanthus floridus, listopadni grm koji ima tamnocrvene baršunaste cvjetove,
mirisom podsjeća na ananas.
terasi ispred koje se nalazilo kameno opločenje. Uokvirujući mali paviljon,
dvije osmante što su rasle u dvorištu podsjećale su na dvije stražarnice. Na
obje strane, iza balustrade, stajale su tri velike posude s orhidejama, na
zelenim porculanskim podnošcima.
Popeh se po stepenicama i htjedoh ući u paviljon. Ali me glas mog
prijatelja zaustavi. Dozivao me izdaleka:
Lao Li, kako to, ti si potpuno sam? Kad je mali Yang otišao? O čemu
ste razgovarali?
Okrenuh glavu u njegovu smjeru i odgovorili:
Ta svi ste otišli, sasvim je prirodno što sam ostao sam samcat...
Ali progutah kraj rečenice kad iza njega ugledah ženu odjevenu u
svijetloplavu haljinu i kaputić od sivog flanela, s nakovrčanom kosom, u
pratnji služavke koja je nosila pokrivače. Shvatih da su se njegova žena i
služavka uputile da mi namjeste krevet. Pođoh im u susret.
Predstavljam ti svoju ženu, Wan Zhaohua. Odsad je zovi Zhaohua. Ovo
je Lao Li o kojem sam ti često pričao — reče zadovoljno moj prijatelj.
Njegova žena se nasmiješi i lagano nakloni glavu. Ja svoju pognuh tako
duboko da se to moglo shvatiti kao ceremonijalni pozdrav. Uspravljajući se
začuh je kako kaže:
Moj muž mi je često govorio o vama, gospodine Li. Nismo baš savršeni
gostoprimci, bojim se da naša pažnja i naši obziri ne zakažu za vašeg
boravka ovdje ...
Moj mi prijatelj ne dade vremena da odgovorim:
Ah! Ono čega se on najviše straši, to su pažnja i obziri. Ostavimo mu
njegovu slobodu! Dovoljno je da ga smjestimo u paviljon ne brinući dalje o
njemu.
Njegova mu žena dobaci pogled i usne joj se lagano pokrenuše, ali ne
reče ništa. Zadovoljila se smiješkom. I on nju pogleda sa smiješkom na
usnama. Shvatio sam da se ovo dvoje supružnika dobro razumije.
Iako je tvoj stari školski drug, gospodin Li je ipak naš gost. Zar bi bilo
uljudno da ga ne okružimo pažnjom? upita ona sa smiješkom.
Premda su ove riječi bile upućene njenom mužu, gledala je mene, ravno
u oči i bez trunke zbunjenosti.
Imala je ovalno lice, ne suviše izduženo, dva crna oka, izrazit nos, tanke
usne, uska ramena, vitak stas. Bila je visoka, glava joj je sezala do visine
muževljevih obrva. Nije imala više od dvadeset dvije-dvadeset tri godine.
Lice joj je ostavljalo dojam kao da se bez prestanka smiješi. Bila je to
ljepuškasta žena koja je pobuđivala prijateljske osjećaje.
Muž ju je požurivao smiješeći se:
 Dobro, idi brzo i pobrini se da mu se soba uredi kako treba. Večeras ćeš
ti sama zgotoviti jela uz koja ćemo u veselju isprazniti nekoliko čaša vina.
Time što će tvoja žena osobno spremiti večeru, ukazujete mi preveliku
čast... — požurih se da ga uljudno prekinem.
— Otprati sada gospodina Lija do velikog paviljona. Otkako je ovdje,
nismo ga ni čajem ponudili — obrati se mužu kao da se ispričava.
Zatim mi se i ovaj put samo glavom lako nakloni, te se uputi prema
malom paviljonu. Služavka je već nešto ranije otišla onamo, stari sluga Lao
Wen također, s rukama krcatim raznih stvari.
 5.
Dakle? Hoćeš li da odemo u veliki paviljon, kako je to predložila moja
žena, ili da sjednemo na ogradu? Ako ne želiš ni jedno ni drugo, mogli bismo
prošetati vrtom — reče moj prijatelj smiješeći se.
U tom smo trenutku stajali kraj balustrade, lijevo od galerije, a ja sam
leđima bio okrenut prema umjetnim brežuljcima koji su se nalazili s druge
strane. Pogled mi pade na prozorsko okno koje nije bilo zastrto zavjesom.
Opazih u sobi police s mnoštvom djela uvezanih na starinski način. Shvatih
da je to biblioteka mog prijatelja. Međutim, čudilo me što voli ovu vrstu
knjiga. Nisam mogao odoljeti, a da ga ne upitam:
Kako? Počeo si čitati starodrevne knjige?
On se nasmija:
Prolistam pokoju tu i tamo, kad mi je dosadno. Zapravo je to Yangova
biblioteka. Kupio sam je s kućom. Pa i kad ne bih čitao, djeluje vrlo
dekorativno.
Kad je spomenuo obitelj Yang, odmah sam pomislio na dječaka.
Sjedajući na kamenu balustradu, zamolih svog prijatelja:
Pripovijedaj mi sada o malom Yangu. Kaži mi sve što o njemu znaš.
Našao si građu za roman? Što ti je rekao? — odgovori pitanjem na
pitanje.
Nije mi rekao ama baš ništa. Zatražio je da mu uberem granu kamelije,
zgrabio je i pobjegao; bilo je nemoguće zadržati ga.
Prođe rukom kroz kosu, zatim i on sjedne na ogradu.
Da ti pravo kažem, ni ja ne znam mnogo. Sin je Yanga trećeg. Od četiri
brata iz obitelji Yang najstariji je umro prije nekoliko godina, a ostala trojica
su, čini mi se, ovdje u gradu. Yang drugi i Yang četvrti ne zarađuju loše na
raznim poslovima. Što se tiče Yanga trećeg, nikad nije imao pravog
zanimanja. To je opće poznat rasipni sin koji je spiskao svoju očevinu. Čuo
sam da je umro. Sada je sve na grbači njegovoga starijeg sina, dječakovog
brata. Taj radi na pošti i izdržava cijelu obitelj. Njegov mlađi brat, naprotiv,
ne posjeduje borbeni duh. Školu ne shvaća ozbiljno i stalno dolazi ovamo da
bere cvijeće u vrtu. Jednog sam ga dana vidio u razgovoru s prosjakom na
ulazu u hram Velikog besmrtnika9, koji se nalazi ovdje u blizini. Kad dođe,
sluge ga jedva uspiju otjerati. Kad ga otjeraju, on se opet ušulja. Ali ne
zahvaljujući tome što bi bio posebno lukav; naime, moj vratar Li Laohan ga
pušta u vrt. Li Laohan je nekoć bio vratar kod Yangovih, čini mi se čitavih
9
Ime lokalnog božanstva.
dvadeset godina. A preporučio mi ga je Yang drugi. Uvjerio sam se da
pošteno radi svoj posao, i bio bih nepravedan kad bih mu suviše prigovarao.
Jednom prilikom, kad sam mu to samo natuknuo, suze su mu navrle na oči.
Što da radim? Volio je svog negdašnjeg gospodara, to je ljudski. Osim toga,
to dijete ima neokaljane ruke, ne potkrada me. Kad mi nije baš na oku, i ja
ga puštam na miru. Jedino ga moje sluge ne vole i stalno ga tjeraju.
Zar je to sve što znaš? Ne razumijem zašto stalno dolazi po cvijeće; što
radi s njim? — nastavih s pitanjima pošto je moj prijatelj zašutio, a da nije
zadovoljio moju znatiželju.
To ne znam ni ja — ravnodušno će moj prijatelj, odmahnuvši glavom.
Nije mislio da bi me taj dječak mogao toliko zanimati. — Možda Li Laohan
zna o njemu više, možeš s njim porazgovoriti. Osim toga siguran sam da će
dječak još navraćati, pa ćeš njega samog moći pitati što god zaželiš.
Ali onda pod jednim uvjetom: omogući mi da se s njim u miru
pozabavim kad opet dođe, i reci svojim slugama da se u to ne miješaju.
Moj se prijatelj zadovoljno nasmiješi i složi se klimajući glavom:
Kako hoćeš. Čini što te volja. Samo, kad budeš imao dovoljno građe za
knjigu, morat ćeš mi ukazati čast i dati mi prvi primjerak!
Ali ne radi se o knjizi. Taj me dječak zaista zanima. Čini mi se da ga
pomalo i razumijem. Ta znaš, i mi smo nekoć imali veliki vrt koji je prodan
s kućom. Namjeravao sam otići tamo i zaviriti u nj — rekoh vrlo ozbiljno.
Pa zašto onda ne odeš? Sjećam se da je to u Ulici Shuwa. Tko sada tamo
stanuje? Jesi li se raspitao? Bit će dovoljno saznati tko tamo stanuje, a ja ću
naći načina da ti omogućim pristup, to ti jamčim — prihvati sa žarom i
suosjećanjem.
Raspitao sam se. Prodana prije šesnaest ili sedamnaest godina, kuća je
u međuvremenu nekoliko puta promijenila vlasnika. U više je navrata
preinačavana i sada je u njoj velika trgovina — izvjestih ga, tužno klimajući
glavom. — Sličan sam ovom dječaku, ni ja nikad nisam rekao da hoću
prodati svoju kuću, te kao i on, nisam od nje dobio ni prebijene pare. Drugi
su je prodali, i istim potezom uništili jedino što me moglo podsjećati na
djetinjstvo.
Što ima tužnoga u tome? Kupit ćeš drugu kuću i urediti vrt oko nje, bit
će to isto kao nekoć — tješio me ljubazno moj prijatelj.
Ali, njegove me riječi oneraspoložiše. Odmahnuvši glavom, rekoh uz
gorak osmijeh:
Nemam tu sreću da budem milijunaš, i nemam namjeru da na sebe
navučem tu nevolju.
 Kako uopće možeš tako govoriti! Činiš li to zato da bi me uvrijedio? —
spočitne mi moj prijatelj ustajući. Ali smiješak se vrati na njegovo lice i ja
shvatim da mi to nije zamjerio.
Kakve to veze ima s tobom? Ja sam ciljao samo na one glupane što kupe
kuću i ostave je u nasljedstvo svom potomstvu koje je odmah proda —
objasnim mu uzrujavši se.
U tom slučaju možeš biti miran, ja ne mislim samo tako ostaviti ovaj
vrt svom sinu — izjavi moj prijatelj. Zatim ispruži ruku i zauzme pozu; s
uzdignutom glavom i podrugljivim očima, kao da je htio pokazati kako ima
jednu veliku ambiciju. Ja na to ne rekoh ništa.
Poslije nekoliko časaka, nastavi:
Prestanimo s tim naklapanjem. Nije ugodno tako dugo sjediti na
kamenu. Hajdemo radije vidjeti mali paviljon, Zhaohua je već morala
završiti uređivanje tvoje sobe.
 6.
Uđoh za mojim prijateljem u mali paviljon. Stojeći uz četvorouglati
mramorni stol kraj prozora, njegova je žena upravo raspoređivala cvijeće u
jednoj vazi. Razabravši naše korake, okrene glavu i pogleda muža.
Nasmiješi mu se nježno, zatim se obrati meni, još uvijek nasmiješena:
Soba je gotova, ne znam da li će vam se sviđati, nemam dara za
ukrašavanje.
Savršeno, savršeno — rekoh zadovoljno, kružeći pogledom po sobi.
Ona je nedvojbeno shvatila da su moje riječi i moj izražaj iskreni;
smiješak joj ozari cijelo lice.
Imao sam dojam da svaki put kad se nasmiješi soba postane svijetlija i
da istodobno gube na težini »bezimena bremena« što mi pritišću srce (kao
što su osamljenost, dosada, žaljenje, nada, naklonost i drugi neiskazivi
osjećaji. Stalno mi se čini kao da me neki teret, kojeg se nikako ne uspijevam
osloboditi, satire i da me upravo to nagoni na pisanje).
Sada je, stojeći pred prozorom, u jednoj ruci držala veliku naprslu vazu
od porculana, dok je s drugom u njoj raspoređivala grane kamelije s crvenim
cvjetovima i zelenim listovima.
Svijetloplavi zastori na prozoru propuštali su sunčeve zrake koje su joj
obasjavale lice. Bila je to zaista blistava slika.
Shvatih namjenu stola: imao mi je poslužiti za pisanje. Krevet je stajao
u jednom kutu, opremljen tradicionalnom posteljinom. Bila je tu, kako
spada, i klupčica ispred kreveta. Mreža protiv komaraca visila je na jednoj
karici nad krevetom čije je uzglavlje bilo okrenuto prema prozoru. Moj je
kovčeg stajao na četvorouglatoj stoličici uz samu postelju. Bile su tu i dvije
sofe, rastavljene stolom za čaj, nedaleko od ruba kreveta.
Odloživši vazu, ona se udalji od stola i uputi prema svom mužu
govoreći mi:
Sjedite, gospodine Li, molim vas. — Zatim zapovjedi Lao Wenu koji
je upravo rasporedio sofe: — Lao Wen, idi i priredi šalicu čaja za gospodina
Lija. — Onda se obrati služavci koja je stajala uz krevet i dovršavala njegovo
presvlačenje. — Nevjesto10 Zhou, ne zaboravi odmah donijeti termos-bocu
s toplom vodom. — Nakon toga se opet okrenu meni:
Gospodine Li, bez kolebanja tražite od njih da vam donesu sve što vam
ustreba. Bez ikakvog ustezanja! Ponašajte se kao kod svoje kuće.

10
Uobičajeni naziv kojim gospodar ili gospodarica kuće oslovljavaju služavku.
 Neću se ustezati, hvala. Gospođo Yao, danas sam vam mnogo smetao
— rekoh sa zahvalnošću.
Gospodine Li, velite da se nećete ustezati, ali vidite: »hvala«, »smetam
vas«, što je to drugo negoli ustezanje? — primijeti gospođa Yao smiješeći
se.
Moj se prijatelj umiješa:
Lao Li, upravo sam zapazio da si danas prvi put izgovorio prezime Yao.
Kako me dosad još nisi oslovio ni imenom ni prezimenom, strahovao sam
da si ih zaboravio. — I prasne u smijeh.
Odgovorih također kroz smijeh:
Kako bih mogao zaboraviti tako uzvišeno ime kao, što je Yao Guodong!
Ta ti si stup države!
Moj mi je otac odabrao ime, ja u tome nemam nikakva udjela, ne bi mi
se smio rugati. Zapravo, ne čini se da je moj otac pri tom imao neke određene
namjere — branio se moj prijatelj smiješeći se. — Na primjer, kad Japanac
nadjene svom sinu ime »Kornjača-Prvenac«, ne vjerujem da mu želi da
postane rogonja!11
Očito! On mu želi dug život poput kornjačinog! — Prasnuh u smijeh.
— A tvoje društveno ime Songshi,12 zar te ono obavezuje da čitav život
recitiraš pjesme?
Hajdemo u naše prostorije i pustimo gospodina Lija da malo počine.
Umoran je. Osim toga, moram pripremiti večeru. Večeras ćete nesmetano
ćeretati uz dobru čašicu — tiho reče gospođa Yao svom mužu, zatomljujući
smiješak. (CroWarez.org )
U redu, u redu — složi se odmah njen muž kimajući glavom i, dobacivši
joj nježan pogled, dodade: — Pusti me da kažem još riječ-dvije. — Onda se
obrati meni: — Ovo je mjesto vrlo tiho, savršeno za pisanje. Čak previše
tiho. Da li te hvata strah noću? — Ne sačekavši moj odgovor, odmah nastavi:
— Ako se strašiš, možeš u svako doba poslati slugu po mene i ja ću doći da
s tobom čavrljam.
Kad god budeš dobre volje i raspoložen za priču, bit ćeš dobrodošao.
Ako i ne dođeš, budi bez brige, neću se bojati — odgovorih u smijehu.
Moj prijatelj ode sa svojom ženom. Čuo sam ga kako se još vani smije.
Današnji mu je dan donio mnogo radosti.

11
Na kineskom se riječ »kornjača« povezuje u narodu s pojmom »rogonje«.
12
Društveno ime, osobnije od pravog imena, uzima se na izmaku mladićstva.
Guodong znači »stup države«, a Songshi znači »recitator pjesama«.
 Sjedoh na stolicu od trske ispred četvrtastog stola. Osjećao sam se malo
umornim, ali je moje srce kliktalo od veselja. Digavši glavu, šutke sam
slušao pjesme bez riječi što su ih izvodile ptice skrivene u krošnjama drveća.
 7.
Večer sam proveo u malom paviljonu s Lao Yaom (počeo sam ga tako
oslovljavati). Sjedeći za četvrtastim stolićem od ebanovine, uživali smo u
jelima što ih je pripremila njegova žena, i zalijevali ih starim vinom iz
Shaoxinga.13 Hrana i piće bili su dobri, Yaova raspričanost još bolja.
Govorio je bez predaha i čak mi nije pružao priliku da se umiješam. Kudio
je sve i svakoga i raspravljao o svim mogućim temama. Ničim nije bio
zadovoljan i nije se prestajao žaliti na sve redom. Ali sam već u trenutku kad
je počeo izljev ovog beskrajnog nezadovoljstva shvatio da nije ni najmanje
nezadovoljan vlastitim životom. Svoj drugi brak smatrao je čak vrhunskom
srećom. Bio je zadovoljan ovom suprugom i volio ju je.
Lao Li, kako ti se sviđa Zhaohua? — upita me iznebuha odlažući,
nasmiješena lica, čašu s vinom.
Ja je pohvalih:
Nije loša. Mora da si sretan.
On sklopi oči od zadovoljstva, zatim lupkajući s tri prsta desne ruke po
stolu zaklima glavom. Napokon, digavši čašu, otpije veliki gutljaj. Onda se
opet iznenada stade osmjehivati.
Lao Li, savjetujem ti da se oženiš. Imat ćeš obitelj i srce će ti se smiriti.
— Načas zastane prije nego što će nastaviti: — Ne treba uvijek samo maštati
o ljubavi, to nisu drugo do pjesničke tlapnje. Pogledaj, ja nikad nisam sa
Zhaohuom razgovarao o ljubavi i ne bih je bio upoznao da nas drugi nisu
spojili. Pa ipak, kao bračni drugovi razumijemo se savršeno. Vrlo smo sretni.
Čuo sam da ste u srodstvu — ubacih.
Da, ali u vrlo dalekom. Viđali smo se tek rijetko. Da ti pravo kažem,
mnogo je više volim nego svoju prvu ženu.
Od radosti mu se još više zacrvenjelo lice koje je već otprije bilo
rumeno.
Ako to znači biti tako zadovoljan svojim bračnim životom kao ti, a ipak
provoditi dane žaleći se na sve i svakoga, e pa onda je još uvijek bolja moja
sloboda koja mi omogućava da idem kud me volja — primijetili.
Ti to ne razumiješ i ne možeš razumijeti. Kinesko i zapadnjačko
poimanje ljubavi nije istovjetno. Zapadnjaci se žene tek pošto se napričaju o
ljubavi. Kinezi se počinju voljeti tek poslije vjenčanja. Ja nalazim da naš

13
Žuto alkoholno piće iz Shaoxinga od fermentirano riže smatra se jednim od
najboljih u Kini. Shaosing je grad u pokrajini Chekiang.
 način ima više draži — reče s prizvukom zadovoljstva u glasu,
odmjereno, kao da izlaže neka velika načela, mašući desnom rukom da bi
potkrijepio svoje riječi.
Nisam mu to mogao ošutjeti, pa ga prekidoh:
No, no, bolje bi bilo da ovu vrst velikih načela pretreseš s doktorom Lin
Yutangom.14 On bi te možda potakao da napišeš »Nove zapise15 o jednom
kratkotrajnom životu«, kako bi se narugao strancima. Zaista te ne shvaćam!
Ne shvaćaš me? Vidi, nije li ono tamo najbolji dokaz?
On se stane ponosno smijati okrenuvši glavu prema vratima. I ja
pogledam u tom smjeru. Njegova žena bijaše ušla, nevjesta Zhou ju je pratila
sa svjetiljkom u ruci.
Ja se požurih da ustanem.
Sjedite, sjedite. Nisam dobra kuharica. Moja jela možda nisu po vašem
ukusu, gospodine Li — reče ona smiješeći se. Pri tom opazili kako joj bijeli
zubi načas bljesnuše.
Sve je bilo savršeno, mnogo sam toga pojeo. Danas sam vas previše
zasmetao, gospođo Yao. Jeste li večerali? — upitah još uvijek stojeći.
Večerala sam, hvala. Ali sjedite, ne budite tako svečani — reče mi. Ja
sjedoh. Ona se smjesti pored svog muža koji je, dižući glavu, ponudi:
Uzmi još malo.
On joj pruži svoje štapiće. Ona ih otkloni odmahujući glavom:
Upravo sam završila ... Možda ste već suviše pili, pazite da se ne opijete.
Rekao si da gospodin Li nije vinopija, bolje bi bilo početi s rižom prije nego
što se ohladi.
Lao Yao kimne glavom u znak odobravanja:
Slažem se, dosta je pića! — Zatim, povisivši ton, zazove: — Lao Wen,
nevjesto Zhou, donesite rižu. — Onda se uznemirenim glasom obrati svojoj
ženi: — Zar se Xiao Hu još nije vratio?
Poslala sam Li Laohana po njega: odavna je otišao, morao se već vratiti
— odgovori ona.
Jesi li mu ostavila tjestenine s paprikom?
Da, stavila sam mu na stranu pomalo od svega što voli.
Zdjelice s rižom stigoše na stol. Uzeh svoju i stadoh jesti samo zato da
ih ne ometam u razgovoru. Onda iznenada začujem dječački glas koji je iz
sve snage dozivao:

14
Kineski pisac (1895—1976); doktorirao na Harvardskom sveučilištu 1921. godine.
15
Aluzija na »Zapise o jednom kratkotrajnom životu«, autobiografski roman Shen
Fau, rođenog 1963.
 Tata! Tata!
Digoh glavu i opazih dječarca od deset-jedanaest godina, odjevenog
evropski, kako pritrčava mom prijatelju.
Ah, stigao si! Jesi li se dobro proveo kod svoje bake?16 — upita moj
prijatelj raznježen, gladeći djetetu razbarušenu kosu.
Vrlo dobro. Igrao sam poker i šah sa svojim rođacima. Sutra je nedjelja.
Da Li Laohan nije toliko zapeo, ne bih se još bio vratio. Baka mi je rekla
neka sutra opet dođem da se igram. Također je rekla da je nepotrebno da
idući put šaljete Li Laohana po mene; njena me rikša može dovesti.
Dobro, idući put kad tamo odeš, nećemo nikoga slati po tebe, moći ćeš
se igrati do mile volje — reče moj prijatelj smiješeći se. — Još nisi pozdravio
majku. Brinula se zbog tebe!
Dječak je stajao lijevo od mog prijatelja kojem je žena sjedila uz desni
bok. On tada svrne pogled na svoju maćehu, pozdravi je mlako, zatim okrene
glavu od nje. Njegova mu se maćeha, naprotiv, nježno nasmiješi, odgovori
na njegov pozdrav i obrati mu se blago:
Xiao Hu, još nisi pozdravio našeg gosta, tvog strica Lija.
Ta pozdravi svog strica Lija — prihvati moj prijatelj, gurajući dječaka
prema meni.
Ovaj učini dva koraka naprijed, pozdravi me naklonivši se gornjim
dijelom tijela, i procijedi kroz zube jedno »Dobar dan, striče Li«. Moglo se
mirne duše reći da predstavlja umanjenu kopiju mog prijatelja: lice, obrve,
nos, usta bili su na dlaku isti kao u mog prijatelja. Samo im se odjeća
razlikovala; Lao Yao je imao ne sebi dugačku halju od plave svile, dok mu
je sin nosio evropski kaput boje kave, žutosmeđe hlačice i sniježnobijelu
košulju sa zagasitocrvenom kravatom. Vanjštinom su mali
Yao i mali Yang bili donekle slični. Ali su se uvelike razlikovali u
odijevanju i ponašanju.
— Pogledaj, Lao Li, zar mi nije sličan? On je moje drugo blago! —
izjavi Lao Yao gordo, i prasne u smijeh.
Krišom bacih pogled na njegovu ženu. Ona bijaše pocrvenjela i pognula
glavu. To mi dade na znanje da je ona prvo blago mog prijatelja.
Vidjevši da ne odgovaram, Lao Yao gume svog sina s leđa govoreći:
Makni se, neka te stric Li bolje vidi!
Dječak ponovo učini dva koraka. Okrene glavu, potpuno ravnodušna
izraza lica, i reče nabusito:
Pa dobro, gledajte!

16
Ovdje upotrijebljen kineski izraz je precizniji, jer označava baku s majčine strane.
 Stojeći preda mnom prekriženih ruku mjerio me drskim i prijezimim
pogledom.
Sličan mi je, zar ne? — navaljivao je moj prijatelj.
Da zaista ...! Ali, nalazim da ... Ove dvije riječi »da, zaista« toliko ga
zadovoljiše, da je gotovo prečuo ono »ali« i polovicu rečenice koja je
slijedila. Odmah se zatim, pruživši ruku, obrati svom sinu:
Xiao Hu, dođi ovamo, majka ti je ostavila tjestenine s paprikom. Hoćeš
li?
Uopće nisam gladan, večerat ću kasnije. — Dijete jurne prema svom
ocu, zgrabi ga za ruku i reče mu mazno: — Tata, danas sam na pokeru sa
svojim rođacima izgubio četiri stotine pedeset juana, nadoknadi mi taj
novac!
U redu, ali strpi se malo, dobit ćeš poslije petsto juana od svoje majke
— odgovori mu otac bez oklijevanja, velikodušno. — Kaži mi, što si jeo kod
bake?
Mama, dat ćeš mi pare odmah, zar ne?
Dječak nije odgovorio na očevo pitanje, već se okrenuo maćehi
smiješeći se, a riječ »mama« izgovorio s mnogo više topline nego radije.
Dat ću ti ih čim se vratim u svoju sobu. Zasad tvoj otac razgovara s
tobom. A kad on završi, poći ću s tobom, želim se osvjedočiti da si se
presvukao i sjeo za knjigu — reče njegova maćeha ljupko i uz osmijeh.
Da — prihvati dječak nevoljko. On zatrepta očima i napući donju usnu
udesno. Zamijetio sam ovu grimasu još onda kad sam uspoređivao očevo
lice sa sinovljevim. Promatrajući lice u cjelini, ovaj je njegov izraz sinu
oduzimao svaku sličnosti s ocem.
Opazivši grimasu Xiao Hua, žena mog prijatelja šutke me pogleda.
Njeno se lice nije prestajalo smiješiti, ali su joj oči izražavale neizrecivu
tugu.
Međutim, kad sam je pažljivije promotrio, ona je već opet veselo
razgovarala sa svojim mužem, i nisam više na njenom licu mogao razabrati
ni najmanji trag tuge.
Gospođa Yao ode s Xiao Huom. Nakon večere nas dvojica, Lao Yao i
ja, ostadosmo da još malo popričamo. Sada se više nije žalio, već je samo
hvalio ženu i sina. Znao sam da nema djece ni nakon tri godine ovoga drugog
braka. Prva mu je žena podarila sina i kćer, ali mu je kći umrla dva mjeseca
poslije svoje majke.
Kad se spustila noć i kad sam otišao na počinak u veliku pustu sobu,
vjetar je fijukao, a Vrata cviljela, lišće padalo s drveća, ptice udarale krilima
o granje, pijesak se kovitlao u zraku. Nije me bilo strah, ali nisam bio
navikao na ovakvu okolinu, pa nisam uspijevao smireno sklopiti oči.
Mislio sam na prijatelja, na njegovu ženu i sina, kao i na momčića iz
porodice Yang. Mislio sam na sve njih vrlo dugo. Ponovo sam usporedio
dva dječaka. Također sam se pitao da li je obiteljski život gospođe Yao tako
sretan kako to tvrdi njen muž. Što sam više razmišljao, to sam se više
razbuđivao i na kraju se razljutio: »Čemu se miješaš u tuđe poslove?«
prekorih samog sebe. »Svatko živi na svoj način, beskorisno je da sebi s tim
razbijaš glavu! Bolje bi bilo da spavaš!«
Ali vani, noć je već počela blijedjeti, ptice su stale kriještati po drveću
i strehama, kao da se svađaju.
 8.
Ustao sam tek u deset sati ujutro; blistave zrake sunca obasjavale su
sobu.
Lao Wen uđe, donese mi vodu za umivanje i priredi mi čaj; nevjesta
Zhou me posluži doručkom. U podne, supružnici Yao dođoše da sa mnom
objeduju u malom paviljonu.
Ovaj put smo ovdje iz uljudnosti, ali ubuduće ćemo te puštati da sam
jedeš, i nećemo te smetati — reče Lao Yao smiješeći se.
Vrlo dobro, vrlo dobro! Navikao sam živjeti bez ceremonija —
odgovorih zadovoljan.
Ali, gospodine Li, ako vam nešto ustreba, ne oklijevajte pozvati sluge;
ponašajte se kao kod svoje kuće — umiješa se gospođa Yao.
Danas je imala na sebi svijetlozelenu haljinu i bijeli kaputić. Kad je čula
da svom prijatelju govorim kako sam noćas loše spavao, nastavi:
Nije to ništa čudno, prostorija je prevelika; jučer sam zaboravila reći
Lao Wenu da donese paravan. S njim bi bilo bolje, smanjio bi sobu.
Samo što su jedaći pribor i posuđe uklonjeni sa stola, sluge donesoše
paravan od ljubičaste svile, s okvirom od crnog laka. On ogradi moju
spavaću sobu od preostalog dijela prostorije.
Sve troje ostadosmo u ovoj »spavaćoj sobi« da još malo počavrljamo.
Supruzi su sjedili na dvije sofe. Lao Yao je pušio cigaretu i, otvarajući usta
s vremena na vrijeme, nehajno ispuštao kolutove dima. Gospođa Yao se
držala ravno poput svijeće, sa šalicom čaja u ruci. Pijuckala je polako,
utonula u misli. Ja sam, opušten i prekriženih nogu, sjedio na stolici od trske
ispred prozora. Pričali smo o događajima u gradu. Postavljao sam im
mnoštvo pitanja. U jednom trenutku gospođa Yao prišapne nekoliko riječi
svom mužu koji baci cigaretu, digne se i prošeće po sobi prije nego što će
mi reći:
Danas ćemo popodne biti odsutni; njena nas je majka (on okrene glavu
prema svojoj ženi) pozvala da svratimo načas k njoj, treba da je otpratimo u
operu. Voliš li pekinšku operu? Mogao bih te odvesti na predstavu, ali ovdje
nema dobrih glumaca.
Ta znaš da nikad ne idem na klasične opere — odgovorih.
Njegova žena ustade, a on nastavi:
Mislio sam da si se možda promijenio; mnogi ljudi, s godinama, bivaju
malo-pomalo prilagodljiviji.
 Ali ima i takvih koji što više stare to upornije ostaju pri svom —
odvratih smiješeći se.
Moj se prijatelj i njegova žena stadoše smijati. Ona reče:
On govori o sebi, uvijek se smatrao vrlo prilagodljivim.
Ne govori za mene, ta i ti si takva! Jer, ti koja ne voliš pekinšku operu,
spremna si da pratiš majku čim poželi. Nikad te još nisam čuo da joj kažeš
»ne«. Voliš strane filmove, ali ih ne ideš gledati zato što nitko ne ide s tobom.
I tako, oni ljudi koji nisu obaviješteni, misle da obožavaš operu! — našali se
moj prijatelj.
Njegova žena odgovori samo smiješkom i namjerno svrne oči prema
prozoru; lice joj se rumenjelo ispod lagane šminke. Zatim ponovo pogleda
svog muža, a usne joj se pokrenuše kao da ga mole neka prestane. Ali on,
kad bi jedanput otvorio usta, nije ih uspijevao zatvoriti sve dok ne bi istresao
sve što mu je na duši. I nastavi:
Lao Li nije stranac i nije važno što nas čuje, neće te on opisati u svojim
romanima. — Ona se zacrveni i odmah okrene glavu, praveći se kao da se u
nešto zagledala. — Zapravo, on je tvoj istomišljenik, ljubitelj stranih
filmova. Kad se bude davao neki dobar film, pozovi ga da te prati. Osim
toga, Lao Li, kad se ovdje budeš osjećao tužnim i ako voliš prelistavati
knjige uvezane na starinski način, moja biblioteka ih je puna, pa ti mogu već
unaprijed dati ključ od nje. — On se stane smijati. — Znam dobro da ne
čitaš ove drevne stvari. No moja žena ima mnoštvo romana, novih i starih.
Ona posjeduje cjelokupnu zbirku romana što ju je izdao »Komercijalni
tisak«. Naravno, to nije ona vrst romana koje pišu ljudi poput tebe. Ipak, to
su romani. Pročitao sam ih nekoliko. Prevedeni su s klasičnog jezika, ali su
zadržali svoju slikovitost. A imamo ovdje i posljednje romane na modernom
jeziku.
Činilo se kao da njegova žena strahuje da bi mogao nastaviti. Njeno
crvenilo bijaše iščezlo. Ona se okrene k njemu i nestrpljivim mu glasom
predbaci:
Kad počneš govoriti, ne znaš prestati. Moraš pustiti gospodina Lija da
malo predahne. A ja moram otići da nešto sredim.
Njeno je lice, kao uvijek, bilo ozareno smiješkom, onim smiješkom koji
je bio blistaviji od sunčevih zraka.
Dobro, umuknut ću. Pogledaj taj nestrpljivi izraz lica! — reče moj
prijatelj uz širok, zadovoljan osmijeh upućen ženi. — Za danas smo
dovoljno smetali gospodina Lija. Hajdemo! Pustimo ga da u miru piše!
Ja im se nasmiješih. Digoh se da ih ispratim i ubrzo ostadoh
neograničeni gospodar nad čitavim predjelom. Stojeći ispred kamene
balustrade pod prozorom, promatrao sam njihove obrise. Prisno
razgovarajući, prođoše duž balustrade, zatim ispred velikog paviljona, i
udaljiše se u smjeru kuće.
 9.
Popodne se doista ne pojaviše. Niti itko drugi dođe da me ometa, osim
nevjeste Zhou koja mi je donijela vrelu vodu za čaj, i Lao Wena koji me
poslužio večerom.
Poslije večere, Lao Wen mi donese vodu za umivanje. Rekoh mu bez
razmišljanja:
Ovo je previše posla za vas; odsad to više nije potrebno ...
Ruku spuštenih u znak poštovanja, Lao Wen mi odgovori žmirkajući
umornim očima:
Li laoye, kako možete tako govoriti! Vi ste stari prijatelj našeg laoyea.
Prirodno je da vas mi sluge dvorimo s pažnjom, a ako se dogodi da podvorba
nije savršena, izvolite nas ukoriti bez oklijevanja.
Od ovih me riječi obuze nelagodnost. Bilo je to po prvi put da me netko
oslovio sa laoye. Ova mi je riječ neugodno odjeknula u ušima. Znao sam da
će me Lao Wen i dalje tako nazivati, i to sve dok ne napustim dom Yaovih.
To mi je bilo nepodnošljivo. Pomislih da je bolje govoriti s njim otvoreno:
Ti si stari sluga, ti nisi isto što i ostali.
— Ove su riječi proizvele dobar učinak, smiješak se ukaza na njegovu
licu. — Molim te da me ne zoveš »Li Laoye«; u pokrajinama Avala ljudi se
oslovljavaju sa »gospodine«. Zovi me, dakle, »gospodine Li«, prema
avalskom običaju.
U redu, poslušat će vas, Li laoye, uh, da, gospodine Li. Uistinu, već je
više od trideset godina što sam u službi obitelji Yao. Gledao sam našeg
laoyea kako raste. Naš laoye ima veliko srce, on je plemenit i širok čovjek.
Na dlaku isti kao bivši laoye, njegov otac.
A gospođa? — upitam.
Mislite na sadašnju?
Kimnuh glavom. Tada Lao Wen nastavi:
Otkako je prije više od tri godine prekoračila prag ove kuće, gospođa
me nikad ni jednom jedinom riječju nije izgrdila. Prije nego što je došla, svi
su govorili da je suvremena žena i svi su strahovali da joj se neće moći
ugoditi. Kad su je upoznali, svi su se njome oduševili, jer je njeno srce slično
njenom licu. Uvije joj je smiješak na usnama. Meni ukazuje osobitu pažnju
i ističe kako sam stari sluga obitelji Yao. Ponekad se sa mnom savjetuje.
Služiti kod ovakvog laoyea i ovakve gospođe, prava je sreća za nas poslugu.
Njegov je smiješak naglašavao bore na licu, ali su mu očice bile vlažne
od suza, kao da će istog časa zaplakati.
 Kad sam se umio, on uzme umivaonik s namjerom da ga spusti uz stol
za čaj. Ali, njegove su riječi u meni pobudile znatiželju, pa požurili da ga
ispitujem, želeći što više saznati iz njegovih usta.
A vaša prva gospodarica?
Lao Wen odloži umivaonik, pogleda me i stojeći pred stolom za čaj,
spuštenih ruku, odgovori mi kimajući glavom:
Nije da mi, posluga, ogovaramo, ali prethodna gospodarica nije bila ni
sjena sadašnje; uopće se ne mogu usporediti. Ostavila je za sobom shaoyea17
i jednu xiaojie18, ali je ova također brzo umrla ... — On neočekivano proguta
ostatak rečenice, okrene glavu i zagleda se van.
Vidio sam vašeg shaoyea, lice mu je slično licu vašeg laoyea.
On me pogleda, zatim opet stane zuriti van. Očito je želio odustati od
onoga što je rekao, ali bilo je prekasno. Bio je načistu da sam jasno čuo
njegove riječi.
Nije to ništa strašno, ako imaš što reći, reci; neću to nikome pričati. To
što veliš, točno je, i ja sam se u to uvjerio. Vaš shaoye nije baš ljubazan s
gospođom.
Ne znate vi sve, Li... gospodine Li. Hu shaoye je oduvijek imao zlu ćud,
i to ne samo prema svojoj maćehi, već i prema vlastitoj majci. Kad je umrla,
imao je nepunih sedam godina i nije pustio ni suzu. Njegova baka i laoye ga
previše tetoše. Gospođa ne može na njega ni najmanje utjecati. — On mi se
primakne i nastavi spustivši glas: — Gospa19 Zhou mi je pričala da je
gospođa više puta zbog njega plakala, a da to laoye ne zna. — On zastane
načas, zatim nastavi, i dalje gotovo šapatom: — Kad gospođa odlazi u posjet
svojoj obitelji, rado bi ga povela sa sobom, ali bi on radije umro negoli tamo
otišao. Njegova baka neprestano ponavlja kako je gospođa nesposobna da
odgaja sina njene kćeri. U ove posljednje dvije godine gospođa Zhao nije
nikad bila kod nas, uvijek nekoga pošalje po Hu shaoyea da se dođe igrati
kod nje. O Novoj godini i o praznicima, gospođa posjećuje Zhaove. Prošle
godine su, bojeći se uzbuna, otišli na selo gdje su ostali više od šest mjeseci.
Hu shaoye je s njima tamo proboravio tri ili četiri mjeseca. I nije se više htio
vratiti. Laoye i gospođa su nas u više navrata slali po njega. Konačno je
došao, ali je bio užasno bijesan i izjavio da će, ako pogine od bombardiranja
u gradu, oni za to snositi odgovornost! Laoye ga nije izgrdio, a gospođa nije

17
Ibid 5
18
Xiaoije doslovno znači »gospođica«, to je bio naslov za mlade djevojke iz plemstva.
19
Radi se naravno o nevjesti Zhou; ovdje upotrijebljena riječ »gospa« je izraz
poštivanja među osobama istog društvenog staleža.
mogla reći bogzna što. Zapravo, kad je kod Zhaovih, ne otvori nikad knjigu,
već dane provodi u kartanju za novac sa svojim rođacima ...
Kako vaš Iaoye može biti tako slijep? Kod sina te dobi, otac bi se morao
zdušno baviti njegovim odgojem — primijetih.
Ah! — uzdahne Lao Wen nestrpljivo. — Laoye ga mazi i pušta da čini
što god mu se prohtije. Tako je to uvijek bilo još od njegova najranijeg
djetinjstva. To nas dovodi do bijesa, nas sluge. — Iznenada, zaboravljajući
se, on podigne glas: — Nije više tako malen, ima dvanaest godina, ali je još
uvijek u posljednjem razredu osnovne škole. — Zatim, uspravivši glavu u
uzrujanju, dodade kao da govori samom sebi. — Što sam rekao, rekao sam.
Ne hajem ako me netko i čuo, ne bojim se, u najgorem ću slučaju primiti
otkaz pa otići kući, i to je sve.
Dvanaest godina? Mislio sam da nema više od deset!
Nema tu pomoći, pakosnici ne rastu! — Glas Lao Wena bio je još uvijek
prožet srdžbom.
Mali Yang, koji je jučer bio ovdje, jamačno nije puno stariji... — rekoh.
Mali Yang? — Lao Wen će iznenađen. Ali ne sačekavši moje
objašnjenje, odmah nadoveže: — Znam, onaj što stalno dolazi po cvijeće.
Njegova je obitelj nekoć imala mnogo novaca, čak se priča da je bila još
bogatija od obitelji našeg laoyea, ali danas je propala, iako se ne bi moglo
reći da gladuje. Vratar Li Laohan kaže da taj mali Yang još nije navršio
četrnaest godina, ali da uči vrlo dobro i da je već u trećem razredu srednje
škole.
Zar vaš laoye nije rekao da dječak nije baš dobar učenik? — upitah.
To tvrdi laoye. A ja govorim ono što kaže Li Laohan. Napokon, ja ne
znam da li je to istina. U početku sam se pitao: ako je dobar dječak, zašto
stalno dolazi u naš vrt po cvijeće. Uistinu ne vidim tome razloga. Kad to
pitanje postavim Li Laohanu, on ne odgovara, a kad na tome zapnem, suze
mu dođu na oči. Jučer me opet zamolio da pustim malog Yanga da ubere
nekoliko cvjetova kad laoye bude odsutan i kad ga Zhao Qingyun ne vidi.
To me malo zbunilo. Zapravo, ne želim neprilika malom Yangu, on je dobar
dječak i, konačno kuća je pripadala njegovoj obitelji. Što se tiče nekoliko
cvjetova, oni ne vrijede mnogo, a osim toga, ni laoye ni njegov sin ne vole
cvijeće. Gospođa je jedina koja uživa u njemu. Samo je Zhao Qingyun vrlo
nezadovoljan, jer on sada obrađuje vrt, i to otkako je vrtlar Lao Liu zatražio
bolovanje od tri mjeseca. On drži da je vrlo izazovno to što se stranac šulja
po vrtu. Laoye je zapovjedio da se malom Yangu onemogući pristup na
imanje, od straha da time ne dadne loš primjer Hu shaoyeu. Upravo se zato
Zhao Qingyun stalno svađa s malim Yangom kad god se susretnu. On ga
nastoji otjerati, ali to ne ide tako lako; mali Yang se ne da. Iako je sasvim
mlad, snažan je i umije govoriti. Ponekad Zhao Qingyun ne može sam izaći
s njim na kraj, pa ako se nađem u blizini moram mu priskočiti u pomoć.
Vaš se Iaoye, dakle, boji da bi Hu shaoye mogao slijediti loš primjer
malog Yanga; da li je to zato što se vaš shaoye možda voli igrati s malim
Yangom? — upitam.
Pih! Kako bi se naš Hu shaoye htio igrati s malim Yangom? Za njega
postoje samo novac i moć. Uostalom, mene nikad nije poštovao, niti sa
mnom ljubazno razgovarao. Laoye s njim postupa suviše obazrivo.
Vaša je gospodarica razborita osoba, ona bi mogla skrenuti pažnju
laoyeu i reći mu da nije uputno do te mjere zanemarivati odgoj Hu shaoyea
— primijetih.
Lao Wen odmahne glavom obeshrabren.
To je beskorisno. Laoye je pronicljiv u svemu, osim u ovome. Kad mu
se o tome govori, on jednostavno neće da sluša. — Zgrbivši se, ozbiljna lica,
on nastavi šapatom: — Čini se da je gospođa više puta upozorila laoyea da
Hu shaoye kod kuće ne uči, da prečesto odlazi svojoj baki i da se tamo kocka,
da stječe loše navike, da je njoj, njegovoj maćehi, teško skrbiti se o njegovu
odgoju i da bi se laoye osobno morao njime pozabaviti, kako bi se izbjegle
klevete obitelji Zhao. Laoye je odgovorio da su svi dječaci njegove dobi isti,
da se mijenjaju s godinama i da je, pošto je Hu shaoye vrlo bistar, nepotrebno
biti zabrinut zbog njegovog odgoja. Gospođa je tako u više navrata bila
grubo ušutkana, pa se više ne usuđuje često o tome govoriti. Zhaovi je ni
najmanje ne cijene, osobito baka i dvije tetke po majci, koje ne samo da je
ogovaraju već uz to još neprekidno huškaju Hu shaoyea protiv nje. Laoye za
to uopće ne haje. Gospođa je rekla gospi Zhou da je laoye sretan što ona
nema djece, jer bi inače njena uloga maćehe bila još teža.
Nikad ne bih pomislio da je položaj vaše gospodarice tako mučan —
rekoh suosjećajno, ali ozlojeđeno.
E da, ne bih to nikad saznao da mi to gospa Zhou nije rekla. Gospođa
se smiješi cijeli bogovetni dan i uvijek nađe ljubaznu riječ za svakoga. Mogu
jedino moliti duha starog laoyea da je uzme u zaštitu i da joj dosudi dva sina
koji će, kad odrastu, učiniti velike stvari, a njoj služiti na čast.
Iskrena želja starog sluge jedva se čula u velikoj prostoriji. Kad sam ga
vidio kako briše oči prstima, uhvati me tuga. Digoh se i napravih šutke
nekoliko koraka.
Imao sam dojam da Lao Wenov pogled kruži oko mene. Zaustavih se i,
gledajući mu lagano pognutu glavu, pričekam da progovori.
 Gospodine Li, budite ljubazni, pa ne prepričavajte ovo što sam vam
upravo rekao — zamoli me ponizno.
Izraz gnjeva iščezao je s njegova lica. Pogledam ga: njegova vanjština
bila je slika nemoći. Njegova krezuba usta ličila su na crnu rupu.
Budi bez brige, neću ja sigurno nikome ništa reći — umirih ga, i sam
uzbuđen.
Mnogo vam hvala. Danas sam vam otvorio dušu i srce; iako mi, sluge,
nismo školovani, znamo razlikovati dobro od zla i istinu od laži, pa sve ovo
i nas jako boli. — Lao Wen pogne glavu, uzme umivaonik i izađe plačući
od žalosti.
Ostadoh sam, stojeći na vratima paviljona. Saznao sam mnogo toga
time što sam ga naveo da govori. No, da li je moja znatiželja time bila
zadovoljena?
Nije. Jedino sam imao osjećaj da mi oštre kandže neke divlje životinje
kidaju grudi.
 10.
Sutradan, kad mi je donio ručak, Lao Wen mi saopći da se Xiao Hu
sinoć opet nije vratio. Zatim je nastavio govoriti o Xiao Huu i rekao mi da
dječak ide tako daleko da ogovara svoju maćehu izvan kuće. Ova me vijest
ozlovoljila. Poslije objeda nisam uspio raditi u svojoj sobi, a nisam imao
volje ni da tumaram ulicama. Ne znam koliko sam koraka napravio po
paviljonu i vrtu. Kad bih se umorio od hodanja, otpočinuo bih na sofi. Kad
bih se zasitio sjedenja, ustajao sam da bih se ponovo dao na hodanje.
Kad sam napokon utonuo u neku nemoćnu sjetu, odjednom mi pade na
um da je bolje otići u kino i tamo utući vrijeme. Pošto sam zaobišao
balustradu i stigao do ulaza u galeriju, sretoh se s nevjestom Zhou koja mi
je nosila večeru. Reče mi da ona donosi jelo jer je Lao Wen zatražio izlaz u
grad.
Morao sam se vratiti u paviljon da večeram. Nevjesta Zhou mi priredi
čaj i naspe vode u umivaonik.20 Pokreti su joj bili brzi. Bilo joj je oko
četrdesetak godina, imala je veliku punđu, kosu začešljanu unatrag. Lice joj
je bilo prije dugoljasto, put žuta, jagodice ispupčene, usne mesnate, obrve
guste; činilo se da su joj udovi vrlo snažni. Šutjela je u mom prisustvu.
Namjerno je upitah da li je Hu shaoye kod kuće.
On? Suvišno je reći da je opet kod obitelji Zhao. Gospođa je otišla u
posjet svojoj obitelji, molila ga je da ide s njom, ali je on to odbio. Jedino
što voli, jest kartati se u novac kod Zhaovih — odgovori nevjesta Zhou
prijezirno, stisnutih usana.
Vaš mu je laoye rekao neka ide s gospođom, a on nije poslušao? —
pitao sam dalje.
Laoye mu prelazi preko svega: on je mali tigar i mali car u obitelji Yao.
— Ona okrenu glavu i ne reče ništa više.
Poslije večere sam se uputio u središte grada s namjerom da odem u
kino. Na ulazu u kuću, vratar Li Laohan je sjedio u starom naslonjaču i pušio.
Kad me ugleda, ustade, odloži lulu i smjerno me pozdravi s »Li Laoye«, sve
to smiješeći se ljubazno.
Već sam bio izašao, a ovo mi je »Li Laoye« još uvijek neugodno
odzvanjalo u ušima. Vratih se. On je upravo bio sjeo, ali smjesta opet ustane.

20
U Kini je običaj da se ponude topla voda i ručnik, kako bi gost oprao ruke i lice
poslije jela.
 Li Laohane, sjedi, bez ustručavanja! — rekoh dajući mu rukom znak
neka se smjesti u naslonjač. Zatim nastavih blago: — Svi me zovu »gospodin
Li«, nemoj me oslovljavati s laoye. Razumiješ što hoću reći?
Da, gospodine Li, razumijem — odgovori s poštovanjem.
Sjedi, sjedi!
Vidjevši da nikoga nema u blizini, odlučim iskoristiti ovu priliku da od
njega saznam sve o dječaku iz obitelji Yang. Sjedoh na drvenu klupu
nasuprot njemu, pa je tako i on bio ponukan da sjedne.
Čuo sam da si vrlo dugo bio u službi kod obitelji Yang, je li to istina?
— započeh gledajući mu ćelavu lubanju.
Točno je. Stupio sam u njihovu službu u trenutku kad je Yang Lao
Taiye21 dovršio gradnju kuće, u trideset drugoj godini vladavine Guangxua,
prije više od trideset godina. Isprva sam bio nosač nosiljki. U šestoj godini
Republike22 slomio sam nogu u jednoj gužvi. Lao Taiye je platio liječenje i
ponudio mi službu vratara.
On pogne glavu i otrese lulu o potplat, užurbano zgazi još užaren pepeo
što je bio pao na pod, i stavi lulu na stolicu iza sebe.
Jesu li svi Yangovi dobro? — upitah s hinjenim zanimanjem.
Lao Taiye je umro u dvadesetoj godini Republike.23 Njegov najstariji
sin je također umro prije više od pet godina; ovaj je posljednji imao samo
jednog sina koji je, kad je kuća prodana, otišao u pokrajine Avala. I nikad
više nismo o njemu ništa čuli. Yang drugi živi u Hengyangu24 gdje mu
poslovi cvatu. Yang četvrti je pomoćnik direktora u jednom velikom
poduzeću u gradu. Njegova obitelj živi vrlo dobro. Jedino se Yang treći
jedva može prehraniti, pošto je spiskao cijelu svoju očevinu ...
Tresući glavom, nekoliko puta zaredom uzdahne i pogladi svoj sijedi
brk dužine palca.
Mali shaoye, koji je jučer bio ovdje, pripada obitelji Yang, zar ne?
Da, on je mlađi sin Yanga trećeg. Poput svog oca, on je lijep dječak,
vrlo bistar i povrh toga vrlo samosvjestan. Yang treći bio je u djetinjstvu
miljenik svog oca koji je prelazio preko svih njegovih mušica. Kad je
odrastao i kad se oženio, Yang treći je pod utjecajem lošeg društva spiskao
sav svoj imetak zajedno s mirazom svoje žene. Poslije toga su se njegova

21
Naslov »Lao Taivc« daje se ocu od »Laoyea«.
22
1917. (Republika je osnovana 1911. nakon pada dinastije Mandžu).
23
1931.
24
Grad u pokrajini Hunan.
žena i stariji sin s njim posvadili, pa je jedino njegov mlađi sin ostao s njim
u dobrim odnosima ...
Znači da je Yang treći još živ? — prekidoh ga brzo.
To... o tome pak ne znam ništa. — On nekoliko puta odmahne glavom.
Pažljivo promotrih njegove oči; iako je okrenuo glavu da bi izmakao
mom pogledu, vidio sam u njima suze. Shvatih da mi nešto taji. Ali nisam
odustajao od pokušaja da iz njega iščupam istinu.
Ne radi li njegov stariji sin u pošti? Ako je tako, onda nesumnjivo može
izdržavati obitelj. Brat mu još pohađa školu, a danas školarina jamačno stoji
mnogo novaca!
E da! Dva brata se dobro slažu. Uostalom, mlađi je vrlo marljiv. Stariji
mnogo voli brata, otac je taj kojeg ne voli. U školi, mlađi je uvijek među
dvojicom ili trojicom najboljih na ispitima — ispriča Li Laohan sučući
bradu, zadovoljna lica. Smiješio se, ali su mu oči još uvijek bile vlažne.
To je točno, i ja sam se u to uvjerio, on je zaista valjan dječak —
pohvalih ga hotimice. — Ali ima nešto što ne shvaćam; zašto stalno dolazi
ovamo po cvijeće i zadaje muke slugama obitelji Yao. Kad voli cvijeće,
zašto ga ne kupi, ono nije tako skupo. Tko ga sili da bere tuđe?
Gospodine Li, vi ne razumijete, mali ima dobro srce, ne bere on cvijeće
za sebe.
Ako je to za dar, može ga isto tako kupiti! Kamelija ima u trgovinama
— primijetila mu. Njegove oči zablistaše.
Nema ih mnogo po trgovinama, a one koje se i nađu, nisu ravne ovima
u obitavalištu Yangovih! Kamelije u ovom vrtu posađene su prije više od
trideset godina, kad je Yang treći još bio dijete. Bile su dvije, crvena i bijela.
Bijelu je Hu shaoye posjekao prije dvije godine. Sad je ostala samo crvena.
Yang treći obožavao je svoje kamelije. Iako nije imao redovitog zanimanja,
nije od njega potekla zamisao da se kuća proda. Yangu drugom i Yangu
četvrtom trebao je novac za njihove poslove, pa su oni bili ti koji su odlučno
zahtijevali prodaju. Najstariji sin Yanga prvog imao je samo dvadeset šest-
dvadeset sedam godina, i nije bio oženjen. Naprašite naravi, oduvijek je
prezirao svoje stričeve. I on se zalagao za prodaju, s obrazloženjem da će
kad se nasljedstvo podijeli moći otići na studij u inozemstvo i nikad se više
ne vratiti. Novac koji je pripadao ženi Yanga trećeg bio je već prije do zadnje
pare potrošio njen muž. Ona je čekala svoj dio od prodaje, da bi imala od
čega živjeti. Pošto su se svi izjasnili za prodaju, stanovište Yanga trećeg,
koji se jedini protivio, nije moglo prevagnuti. Tada se požuriše da stvar
privedu kraju, od straha da se netko ne predomisli ako se prodaja zavuče.
Tako je cijena ispala vrlo niska. Yang treći od diobe nije dobio ni prebijene
pare.
On ponovo umukne, a sijedi mu brk, kratak ali gust, prekrije cijela usta.
Kako to da nije dobio ni pare od nasljedstva? Njegova mu je žena ipak
mogla dati nešto od njihovog dijela, bar toliko da ima za stan i hranu —
začudih se. Bio sam uvjeren da mi skriva nešto važno.
Da, imate pravo, gospodine Li — odgovori s poštovanjem.
Shvatih da ništa više neće reći. Vjerojatno mu je sinulo da iz njega
izvlačim obavještenja, da pokušavam proniknuti u njegovu tajnu, pa mi je
začepio usta s onim »da«. Da sam nastavio s ispitivanjem, moglo se desiti
ne samo da ono završi bezuspiješno, već da još i poveća njegovo
nepovjerenje prema me ni. Bolje je bilo tu se zaustaviti i sačekati iduću
priliku za nastavak mog istraživanja. Dok sam tako razmišljao, zamijetih
iznenada jednu spodobu kako se šulja ispred vrata. Li Laohan smjesta skoči
na noge; lice mu je potpuno promijenilo boju. Crte njegova okruglog lica
grčile su se od straha, kao da je vidio nešto čega se bojao.
Digoh se začuđen i prekoračih prag ulaznih vrata. Pogledam pređoh
ulicu. Opazih jedino visoku i mršavu priliku čovjeka duge kose, slijepljene
od prašine, odjevenog u dugačku sivu halju, tako blatnjavu da je izgledala
gotovo crna. Hodao je vrlo brzo, očito od straha da bi ga netko mogao
slijediti.
 11.
Uputih se istim smjerom kojim i on. Prođoh pored zdanja koje je
izgledalo kao hram i na kojem opazih natpis »Hram Velikog besmrtnika«,
ispisan krupnim znakovima. Odmah se sjetih Lao Yaovih riječi. Viđao je
malog Yanga u društvu prosjaka na vratima ovog hrama. Još je rekao da se
hram Velikog besmrtnika nalazi u neposrednoj blizini njegove kuće. Ova su
dva mjesta bila prilično udaljena jedno od drugog. Moja me radoznalost
natjerala da uđem u hram Velikog besmrtnika.
Bio je sasvim malen. Vjerojatno su ga nekoć pohodili mnogi vjernici
koji su ovamo dolazili da pale tamjan. Ali, sad je bio pust. Samo se prazno
postolje Velikog besmrtnika nalazilo u udubini određenoj za kip božanstva.
Od zastora je ostao samo dio, i još su se, pričvršćeni za zidove, mogli vidjeti
poderani panoi na kojima su stajali ovakvi natpisi: »Molite i dobit ćete«. Na
žrtvenom oltaru nedostajala je jedna noga. Štapići tamjana izgarali su u
kadionici. Nije bilo svijećnjaka, nadomještala su ih dva velika komada repe
u koje su bili usađeni ostaci dviju već dogorjelih svijeća. Mala staklena vaza
trbušastog oblika, s granom kamelije, stajala je točno na sredini žrtvenika.
To je očito bila ona ista grana što sam je dan ranije bio dao malom Yangu.
Čudno! Kako je ovo cvijeće moglo stići ovamo, pomislih. Slutio sam
da ću ubrzo otkriti tajnu.
Pored udubine predviđene za kip božanstva jedna su vratašca vodila u
stražnji dio hrama. Prođoh kroz njih. Straga naiđoh na nekoliko stepenica i
maleno unutrašnje dvorište ograđeno zidom od opeka. Na vrhu stepenica,
nabacana uz drvenu stijenu udubine za božanstvo, nalazila se hrpa sijena s
prostirkom od lika. Na prostirci, pored starog pokrivača i jastuka, stajala je
plitica sa svakojakim sitnim predmetima.
U jednom uglu dvorišta, uza zid, nekoliko je naslaganih opeka tvorilo
ognjište na kojem se pušio na vatri zemljani lonac.
Tko ovdje stanuje? Je li moguće da postoji bilo kakva veza između
malog Yanga i ovog čovjeka, ili je mali Yang poklonik Velikog besmrtnika?
To sam se pitao stojeći na stepenicama, i promatrao, opčinjen, lonac na
bijednom ognjištu.
Tada iza sebe začujem tiho kašljucanje. Okrenem glavu: tu je stajao
čovjek, visok i mršav, duge raščupane kose, odjeven u dugačku sivu halju
prekrivrenu blatom. Bio je to onaj isti čovjek koji je maloprije prošao ispred
vrata Yaovih.
 On me odmjeri očima punim nepovjerenja i straha. I ja njega pogledam
pažljivo. Duguljasto lice bilo mu je prljavo kao da se nije umivao već
nekoliko dana. Njegovo je lice, oronulo od starosti, sačuvalo nekadašnju
prefinjenost, a oči su mu imale stanovit sjaj. Nos mu se lagano nakrivio
ulijevo, gornja mu je usna bila tako tanka da je izvirivao dio zubi, iako su
mu usta bila zatvorena.
Čudno! Činilo mi se da sam tog čovjeka već negdje vidio.
On me još uvijek mjerio, nijem i nepomičan. Od njegovog se pogleda
cijelim bićem osjetih neugodno, kao da mi se njegovo blato lijepi za tijelo.
Nesposoban da i dalje podnosim ovo bezglasno ispitivanje, progovorih:
Stanuješ li ovdje?
On kimne glavom, bezizražajna lica.
Lonac je upravo provreo — nastavih poslije nekoliko trenutaka,
pokazujući zemljanu posudu na ognjištu.
Ponovo kimanje glavom.
Sam si ovdje? — upitah potom.
On opet kimne glavom.
Što, zar je bio nijem? Ostadosmo tako još neko vrijeme, gledajući se
netremice. Odjednom mi sine: njegov nos i njegova usta bili su savršena
kopija obličja malog Yanga, a i oči su im nalikovale.
Bilo je to neočekivano otkriće. Da nije on slučajno Yang treći? Da nije
slučajno otac malog Yanga?
Postavljao sam mu pitanja, navodio ga da ispriča svoj život. Bez koristi.
Nije govorio. Ograničio se samo na to da kima glavom: kako sam ga mogao
razumjeti? Ako i nije bio nijem, ako je doista i bio otac onog dječaka, neće
neznancu odati svoju tajnu. Čemu onda i dalje tu stajati, tako glupo?
Obeshrabren, izađoh na mala vrata. On krene za mnom. Stigavši pred
žrtvenik, ne mogoh odoljeti da mu ne postavim još jedno pitanje, i to onda
kad sam ugledao kamelije u vazi:
Ovo je tvoje cvijeće?
On opet kimne glavom. Zamijetih da se ovaj put u uglu njegovih usana
pojavio osmijeh.
Ja sam ih ubrao prekjučer kod Yaovih — rekoh pokazujući kamelije.
On mi uputi sumnjičav pogled, ali uz slabašan smiješak (imao sam
dojam da se smiješi, ali možda to i nije bio smiješak...). Zatim još jednom
kimne glavom.
Darovao ti ih je mladi shaoye iz obitelji Yang? — upitah ga još,
osjećajući se nekako obaveznim da nastavim istraživanje.
 On opet kimne glavom, zatim, ne obazirući se na mene, pređe odlučnim
korakom preko popločanog dvorišta i zaustavi se na ulaznim vratima. Nisam
mogao jasno razabrati izraz njegova lica. U to je doba bilo prilično mračno
u hramu; noć se već spuštala.
Izađoh razočaran. Iza mene zaječa škripa vrata koja se zatvaraju.
Okrenuh glavu. Velika dvokrilna vrata, čiji crni lak bijaše izgubio sjaj,
zatvorila su se iza ovog nijemog čovjeka koji nije znao drugo do kimati
glavom.
Stojeći pred vratima hrama, izvučem iz džepa sat. Bilo je tek šest i deset.
Zaustavih rikšu što je upravo prolazila, i zapovijedih mladom kuliju da me
odveze u kino »Rongguang«.
Moje je srce čuvalo tajne mnogih ljudi. Sada sam imao potrebu za
odmorom, imao. sam potrebu za zaboravom.
 12.
Nije bilo još ni pola deset kad sam se vratio k Yaovima. Xiao Hua
zatekoh u velikom salonu; upravo se svađao sa Zhao Qingyunom, sipajući
psovke kao iz rukava. Zhao Qingyun je sjedio na pragu vratarove kućice;
nosio je košulju čiji su rukavi bili zavrnuti gotovo do ramena, tako da su
otkrivali njegove snažne mišice. Odgovarao je na uvrede istom mjerom. Lao
Wen je, sjedeći na crnoj lakiranoj klupi desno od drugih vrata, pušio lulu.
Vratili ste se, gospodine Li — pozdravi me Lao Wen ustajući.
Što mu je? — upitam pokazujući na Xiao Hua.
Izgubio je mnogo na kartama, pa se razbjesnio po povratku kući, i sad
prigovara Zhao Qingyunu da je prerano došao po njega. Međutim, gospođa
ga je tamo poslala. Gospođa je rekla da zadaće ima naučiti još večeras, jer
se mora dići sutra ujutro u šest sati, kako bi u sedam bio na nastavi. Zapravo,
ne uči ništa, krade bogu dane — uzdahne Lao Wen tresući glavom. — Svaki
mjesec uzme a deset slobodnih dana i još k tome zakasni petnaest puta. Ni
jedna jedina košarica ne bi se mogla napuniti znakovima koje je naučio u
sedam godina školovanja. Žalosno je to!
Da li se laoye vratio? — upitam ga.
Još je prerano. Danas laoye i gospođa prate gospođinu majku u
kazalište, vratit će se tek u ponoć. Laoye nije ovdje, pa on sebi dopušta da
divlja, ali nitko se ne obazire na njega, osim Zhao Qingyuna koji je po naravi
tvrdoglav i koji ga ne pušta na miru; sam je sebi priskrbio ove neugodnosti.
Xiao Hu je trčao amo-tamo po velikom salonu, dobacujući pogrdne
riječi. Što je dulje hodao, to je bivalo gore; u jednom trenutku skoči u
unutarnje dvorište prijeteći da će izmlatiti Zhao Qingyuna. Ovaj se digne i
spremi se da dočeka napad, uzvraćajući prostačkim psovkama:
Ako se usudiš mrdnuti, smrvit ću te, ili se ja više ne zvao Zhao!
Xiao Hu uzmakne jedan korak, sav uplašen. U tom času zvuk trube i
kreštavi glasovi kulija dopriješe iz smjera drugih vrata. Xiao Hu naglo učini
dva koraka naprijed, turne ruke u džepove svog evropskog odijela i reče
smijući se zadovoljno:
E pa dobro, udri! Laoye se vratio, vidjet ćemo da li se usuđuješ dići ruku
na mene!
Jedna unajmljena i dvije ulične rikše zaustaviše se pred drugim vratima.
Iz njih se iskrcaše žena srednje dobi, odjevena u jednobojnu haljinu, u pratnji
mlade djevojke koja je nosila kinesku haljinu na cvjetove i kosu spletenu u
dvije pletenice, zatim mladić od šesnaest-sedamnaest godina u studentskoj
odori. Uđoše jedno za drugim. Lao Wen ih pozdravi, ruku spuštenih u znak
poštovanja. Oni mu pokretom glave odgovoriše na pozdrav.
Vidjevši da se to nije vratio njegov otac, Xiao Hu se okrene i hitro se
popne po stepenicama što vode u veliki salon. Tu se zaustavi i ponovo stane
na sav glas sipati psovke. Pri tom se uopće nije osvrtao na ženu i djevojku
koje su prolazile pored njega. A ni one njega ne pogledaše. Jedino se mladić
zaustavi i upita ga smiješeći se:
Rođače Hu, s kim se to prepireš?
Što te briga! — odgovori Xiao Hu, bijesno slegavši ramenima.
Mladić se nasmiješi kao da se ništa nije dogodilo i uputi se kroz bočna
vrata prema unutrašnjim prostorijama.
— Je li to Xiao Huov rođak? — upitam Lao Wena.
Da. To su njegova tetka koja je udovica, njegova rođakinja i rođak. Oni
dobro znaju prgavu narav našeg Hu shaoyea, pa ga izbjegavaju koliko mogu.
Kad je laoye odsutan, ne ukazuje im ni najmanju pažnju. Iako je njegova
tetka istih godina kao njegovi roditelji, vidite da je nije ni pozdravio. Ona je
laoyeova sestra i starija je od njega gotovo dvije godine. Muž joj je odavno
umro, ostavivši zemlju od koje žive ona i njena djeca. Laoye je bio tako
dobar i primio ih k sebi, jer je velik broj prostorija u njegovu obitavalištu:
više ih je nego što mu treba za njega, za njegovu ženu i njegovog sina. Laoye
i gospođa su vrlo ljubazni prema gospođi tetki, ali Hu shaoye ih prezire, nju
i njenu djecu. Stalno ističe kako nisu bogati, dok oni, Yaovi, posjeduju
stotine hektara. Kao da te zemlje nisu naslijeđene od predaka! Njegova
rođakinja i njegov rođak su studenti; oni ne rasipaju novac uludo i mnogi ih
ljudi hvale. To su, eto, osobine koje oni posjeduju!
Govoreći o Xiao Huu, Lao Wen se bio ražestio. Čim je otvorio usta,
provalile su sve njegove zamjerke. Shvaćao sam ga, jer sam znao odakle
potječe njegov gnjev.
Moram bezuvjetno upozoriti vašeg laoyea na sve ovo, jer ako se ovako
nastavi, neće samo Xiao Hu to ispaštati cijeli svoj život, već će i vašu
gospodaricu tuga skrhati — ustvrdih.
To nije vrijedno truda, gospodine Li, to nije vrijedno truda. Laoye je
slijep u tom pogledu. Osim toga, tu je obitelj Zhao: oni ga svi kvare. Najgore
je to što su Zhaovi još bogatiji od našeg laoyea, a Hu shaoye vjeruje samo u
novac. Na žalost, gospođina obitelj nije imućna, njeno financijsko stanje je
još nepovoljnije od novčanih prilika gospođe tetke. Tako joj Hu shaoye
otvoreno pokazuje svoj prijezir. One godine kad se gospođa udala, bio je
dvaput kod Wanovih; ali poslije toga, radio bi bio umro, nego opet tamo
otišao.
 Tko još pripada gospođinoj obitelji?
Osim njene majke, tu je njen stariji brat koji je oženjen i ima dva sina.
Taj je brat najmanje deset godina stariji od nje. Predaje na sveučilištu i čuo
sam da uživa vrlo dobar glas. Oba sina pohađaju školu u jednom drugom
gradu. Iako nisu baš bogati, Wanovi ne žive u oskudici. To je prava obitelj!
Ništa zajedničko nemaju sa Zhaovima od kojih nitko nema redovito
zanimanje i koji ne znaju drugo do razmetati se svojim bogatstvom i kockati
se za novac! Čak i mi, mi sluge, to nalazimo sablažnjivim. Ta zamislite,
gospodine Li, danas kod Zhaovih, sutra kod Zhaovih, kako da onda Hu
shaoye ne poprimi loše navike?
Ne bih bio vjerovao da sve to tako dobro razumiješ — polaskam mu.
Gospodine Li, to je prevelika pohvala, ali što vrijedi sluzi da razumije,
on će čitav svoj život ostati sluga! U laoyeovoj se nazočnosti ne usuđujem
ni pisnuti. Zar bih se odvažio protusloviti mu, njemu koji je pročitao toliko
knjiga i koji je proputovao tolike zemlje? Kad bih i htio »uzeti u obranu«
našu gospođu, ne bih se usudio to niti spomenuti laoyeu. Osim toga, to su
bračni drugovi koji se mnogo vole. Čitav grad govori kako se dobro slažu.
Hu shaoye se vratio kući. Gospodine Li, idite se odmoriti u svoju sobu.
Predugo sam vas zadržao. Odmah će vam donijeti vodu za umivanje.
Zatim za pojas od hlača zatakne lulu koju je dotle držao među prstima,
i uputi se prema unutarnjem dvorištu uzdišući i tresući glavom. Nije mi
preostalo drugo nego da za njim krenem u »Vrt Odmora«.
 13.
Tako sam, dakle, prebivao kod Yaovih. Moj je prijatelj činio sve da se
osjećam kao kod kuće, i ostavljao mi punu slobodu. Vrt je bio vrlo tih; rijetko
je tko u njega svraćao. Kad bi došli posjetioci, moj ih je prijatelj uvijek
primao u velikom paviljonu.
Zapravo, moj je prijatelj malo boravio kod kuće, osim ujutro i navečer.
Znao sam da nema profesionalnih obaveza i čuo sam da nije naročito
društven. Upitao sam Lao Wena što laoye radi vani po čitav dan. Lao Wen
mi reče da često odlazi piti čaj i slušati svirku na lutnji u »Vrtu časne
dokolice«. Ponekad je sa sobom vodio i svoju ženu.
Šestog dana od mog useljenja kod Yaovih, počeo sam raditi. Bila je to
moja sedma knjiga i moj četvrti roman. Opisivao je život jednog starog
kulija i jedne slijepe pjevačice. Prije povratka u svoj rodni grad, pričao sam
o nacrtu i sadržaju ovog romana jednoj uvaženoj osobi u književnom svijetu,
koja je tada uređivala zbirku knjiga za jednu veliku izdavačku kuću, i koja
je htjela da svoj roman objavim u izdanju te kuće. Ja sam na to pristao. I sad
sam morao održati zadanu riječ. Moj je rad napredovao bez teškoća.
Zatvorivši se u svoju sobu, za tjedan sam dana napisao više od trideset tisuća
znakova. Procijenio sam da ovaj roman mogu završiti za dvadeset dana.
Svake sam večeri, po običaju, poslije jela izlazio da prošećem. Ponekad
sam išao dosta daleko, ponekad samo prolunjao dvjema ili trima susjednim
ulicama. Po povratku sam sjedeći na drvenoj klupi na ulazu čavrljao s Li
Laohanom. Pričali smo o svemu i svačemu, ali čim bih spomenuo obitelj
Yang, on bi ušutio ili promijenio predmet razgovora. Osjećao sam da nema
povjerenja u mene.
Svaki sam dan prolazio pored hrama Velikog besmrtnika; njegova su
velika vrata bila brižljivo zaključana. Pokušavao sam ih odgurnuti, ali se ona
nikad nisu otvorila. Jedanput, kad sam se nalazio na samo četiri-pet koraka
od vrata hrama, opazio sam kako iz njega izlazi jedan dječarac. Poznavao
sam ga; bio je to nedvojbeno mali Yang. Trčao je kao na krilima i u času se
izgubio u mnoštvu. Približio sam se hramu. Pred odškrinutim vratima stajao
je mutavac. Vidio sam ja njega, a vidio je i on mene. Lice mu se nije
promijenilo, ali su mu oči, tog puta, bile pune suza. U lijevoj je ruci držao
knjigu ukoričenu na starinski način.
On se povuče dva koraka u namjeri da mi zalupi vrata pred nosom.
Desnom rukom hitro zaustavih vratnicu. Spustivši pogled na knjigu koju je
držao, upitah ga;
 Kakva je to knjiga?
On kinine glavom tupa izraza lica, ali malo podiže ruku. Knjiga je bila
otvorena. Bilo je to litografsko izdanje s velikim znakovima od kojih su neki
bili obilježeni crvenim kružnicama. Uspijeh razabrati stihove:

Istim ćemo suzama plakati večeras

gledajući mjesec,
premda smo na pet strana raspršeni,
ista će nas spajati čežnja.25

Ustanovih da se radi o izdanju djela Tristo poema Tang, starom više od

dvadeset godina.
Čitaš poeziju Tang? — upitah ga ljubezno.
On ponovo kimnu glavom i ustuknu dva koraka.
Ja pak pođem naprijed dva koraka i ljubezno mu postavim još jedno
pitanje:
Kako se zoveš?
On opet kimne glavom. Suze su mu tekle iz očiju, ali ih on nije brisao,
kao da ih nije ni osjećao.
Svrnuh pogled na žrtvenik. Prutić tamjana izgarao je u kadionici.
Kamelije su se još nalazile u vazi, ali su već uvele. Rekoh mu:
Trebalo bi staviti svježe cvijeće.
Ovog je puta propustio čak i kimnuti. Tupo je pogledao cvijeće. Suze
su mu se zadržale na obrazima, kao da su nanizane na konac.
Odjednom se sjetih da je subota. To je značilo da su se navršile točno
dvije sedmice otkako sam došao k Yaovima. Subota je bila i onda kad je
mali Yang bio došao po svoje cvijeće. Vjerojatno je ovamo dolazio svake
subote. Sigurno je dolazio pohoditi oca. Suvišno je naglašavati, mutavac je
nedvojbeno Yang treći. Kako je to rekao Li Laohan, kad je kuća prodana,
Yang treći nije dobio ni prebijene pare. Vjerojatno su ga tada članovi
njegove obitelji otjerali. Kako se dogodilo da je onda onijemio i nastanio se
u hramu? Bila je to sigurno vrlo dugačka pripovijest. Ali kako da je saznam?
On sam mi je neće moći ispričati. A mali Yang to neće htjeti. Li Laohan?
Ali Li Laohan mi je uskratio daljnja obavještenja o obitelji Yang.
Mutavac zakašljuca, ne jedanput, već pet ili šest puta zaredom.
Pogledam ga suosjećajno pitajući se što bi trebalo učiniti da mu se pomogne.
Napregnuvši se, zatomi kašalj, zatim, pokazujući mi rukom vrata, dade mi

25
To su zadnji stihovi čuvene poeme Baija Juyija (772—846).
na znanje kako želi da izađem. Časak sam se kolebao, a onda ga bez riječi
napustio.
Velika se vrata zatvoriše za mnom. Nisam se osvrnuo. Srebrnast
polumjesec lebdio je na modrom nebu; noć se još nije bila spustila.
Predvečernji je zrak bio savršeno bistar.
Hodao sam polako ulicom. Želio sam zaboraviti sve ove zagonetne
pripovijesti.
 14.
Lao Li! Lao Li! — dozivao me dobro poznati glas. Krupna se prilika
pomoli iz rikše koja je išla pravo na mene. Zastanem i dignem glavu: lica
ozarena smiješkom, Lao Yao je stajao preda mnom.
Već sam se zabrinuo što te nisam zatekao kod kuće. Tko bi pomislio da
ću na tebe nabasati ovdje, nasred ulice. Kakve li slučajnosti!
Sve to izgovori smiješeći se zadovoljno. Zatim se okrene i zapovjedi
kuliju:
Vrati rikšu kući.
Kuli posluša i ode vukući svoje vozilo.
Kakav se to sretan događaj zbio? Čini se da si vrlo zadovoljan? —
upitam ga.
Susret s tobom riješio mi je problem — odgovori Lao Yao uz osmijeh.
— Večeras imam zakazan sastanak za sedam sati sa Zhaohuom radi odlaska
u kino, i već sam kupio dvije ulaznice. Zar sam mogao slutiti da ću, kad
odem Zhaovima, biti pozvan na večeru i da će oni toliko držati do toga da
večeras pratim gospođu Zhao u Sečuansku operu. Bilo mi je nemoguće
odbiti! Ali, kako postići da moja žena ipak ode u kino kako je dogovoreno?
Pomislio sam da je jedini izlaz da tebe zamolim da ideš s njom. Međutim,
nije te bilo kod kuće. Sada više nema problema.
Zapravo bi mogao ići pravo u kino, pa onda u operu — predložih mu.
Ali moram prispjeti na večeru kod Zhaovih. Skoknut ću kući da
obavijestim Zhaohuu.
Ako ne odeš u kino, bojim se da ćeš oneraspoložiti svoju ženu.
Ni govora! — reče vrlo samouvjereno. — Ne postoji bolja narav od
njene. Ona dobro zna da ne volim kino i da tamo idem samo zato da njoj
pravim društvo.
Zar Zhaovi nisu i tvoju ženu pozvali na večeru?
Baš si brbljavac! Već te vidim kako se pretvaraš u staru blebetušu —
našali se Lao Yao. — Hajdemo, Zhaohua nas čeka, a ja moram požuriti k
Zhaovima. Oni stanuju kod Južnih vrata, a mi smo u sjevernom dijelu grada.
Ja se nasmijali, a on krene u smjeru kuće. U hodu je odgovorio na moje
pitanje i objasnio mi:
Gospođa Zhao odbija primati Zhaohuu; tvrdi da bi je ona podsjetila na
vlastitu kćer i time ražalostila. Otkako je moja prva žena umrla, gospođa
Zhao više ne dolazi k nama. A Zhaohua je od samog početka pokazivala
mnogo naklonosti prema Zhaovima. Poslije, kad su je prestali pozivati od
straha da ne rastuže gospođu Zhao, nije više tamo navraćala. Ali bilo bi
nepravedno to zamjeriti Zhaovima: gospođa Zhao je voljela svoju kćer, to je
prirodno, a osim toga, moja joj je žena bila jedinica.
Ali kad tebe vidi s Xiao Huom, zar i onda ne pomisli na svoju jedinu
kćer? — odvratih nezadovoljan njegovim objašnjenjem.
Ona obožava Xiao Hua. Ta on je i zaželio da se večeras ide u operu.
Očito nije shvatio smisao mog pitanja, jer mi je odgovorio s nekoliko
riječi koje me nisu mogle zadovoljiti.
Stigosmo kući. Lao Yao me zamoli da ga sačekam u svojoj sobi.
Prekoračujući prag »Vrta odmora«, čuo sam ga kako naređuje Lao Wenu:
Idi po rikšu za gospodina Lija!
 15.
Šetao sam desetak minuta vrtom. Promatrao sam kako noć polako
spušta svoj veo na vrhove drveća i na zid. Dva-tri gavrana teško uzletješe s
grana ostavivši za sobom sumorne odjeke graktanja. Jedna ptičica prhnu
odjednom s osmante, pa kroz kamelijinu krošnju na kojoj je ostalo samo
zeleno lišće pade na vrtno brdašce.
Bračni par Yao stiže. Supruga je imala na licu svoj vječni smiješak. Bila
je odjevena u tuniku od fine sive tkanine i u kaputić od crnog flanela, stisnut
u struku. Lao Yao je svoju dugačku halju zamijenio evropskim odijelom i
preko lijeve ruke prebacio fini, podstavljen ogrtač.
Lao Li! Hajdemo! Zar nećeš ništa uzeti? — dovikne mi veselo Lao Yao
stojeći ispred balustrade.
Ne, neću ništa — odgovorih penjući se po stepenicama i idući im u
susret duž balustrade.
Gospodine Li, oprostite nam, ometamo vas u vašem radu — ispriča se
gospođa Yao smiješeći mi se.
Gospođo Yao, previše ste ljubazni. On dobro zna (pokazah na njenog
muža) da sam veliki ljubitelj filma — odgovorih i ja uz smiješak. — Pozivate
me u kino i još mi se ispričavate, što da na to kažem?
Prestanite s tim uljudnostima, krenimo već jednom, inače ćemo
zakasniti! — reče nestrpljivo Lao Yao.
Prođosmo kroz vrtna vrata. Tri su rikše čekale pred drugim vratima.
Supruzi se ukrcaše u svoje, a ja se smjestih u onu što su je za mene odredili.
Onda se redom izvezosmo kroz velika vrata.
Dvije ulice dalje, na jednom raskršću, moj se prijatelj odvoji od svoje
žene, a ona i ja se zaustavismo na ulazu u kino, nekoliko ulica dalje.
Pogledah na sat i ustanovili da do početka predstave preostaje samo
nekoliko minuta. Ne više od desetak osoba čekalo je pred kinom. Program
je najavljivao film »Ratni oblaci i ljubavne suze«. Ni jedne velike zvijezde
nije bilo na plakatima. Tema filma bio je secesionistički rat u Americi;
preostajalo je da se vidi koliko to odgovara ukusu ovdašnje publike!
Dvorana je bila prilično velika i samo je polovica najboljih mjesta bila
zauzeta. U redu ispred nas pet je sjedišta bilo prazno. Gospođa Yao stade
čitati program, ali još nije bila ni završila kad se svjetlo ugasi.
Na platnu se prikazivao život jedne složne obitelji, u jednom mirnom i
lijepom selu. Zatim je slijedio niz tužnih događaja. Ganula me sudbina ovih
plemenitih ljudi. Primjetio sam kako gospođa Yao često vadi rupčić i briše
suze, a čuo sam i kako tiho uzdiše.
Film se naglo prekide u trenutku kad je otac, koji se vratio s ratišta,
umirao na velikom otomanu. Svjetiljke se upališe. Gospođa Yao uzdahne i
šutke pogne glavu. Ja je, naprotiv, dignem, kako bih pogledom istražio
dvoranu, bez ikakve posebne namjere.
I silno se iznenadih: tri reda ispred nas, desno od mene, opazio sam
malog Yanga, isto tako neočekivano kao posljednji put kad sam ga vidio na
ulazu u hram Velikog besmrtnika; razgovarao je sa ženom zrele dobi, što je
sjedila pored njega. Bila je malo našminkana, kosu je češljala u malu punđu
i imala na sebi košulju od sivog flanela preko tunike na plave cvjetove.
Desno od nje sjedio je mladić odjeven u sivo zapadnjačko odijelo. Ona
okrene glavu i prišapne mu nekoliko riječi. Zatim se stane smijati, a mladić
za njom. Poslije toga se ovaj posljednji naglo osvrne, tako da mu jasno
vidjeh lice: osim jako nauljene kose i prilično čiste puti, bio je u svemu nalik
na malog Yanga.
Kakva li slučaja! Tolike su se pojedinosti slagale u cjelovitu sliku!
Nikad ne bih pomislio da ću u ovom kinu vidjeti majku i starijeg brata malog
Yanga.
Svjetla se ponovo pogasiše. Prikazivanje filma se nastavi. Na kraju, rat
se završio i vojnici se vratiše kućama. Odvažna mlada djevojka, koja sa
svojom majkom bijaše obnovila obiteljsku farmu, konačno je poslije dugog,
beznadnog čekanja doživjela povratak svog zaručnika.
Ljudi se digoše, a svjetla se ponovo upališe. Gospođa Yao ustade pošto
mi je dobacila upitni pogled. Kratko se osvrnuh na film:
Nije bilo loše.
Ona pogne glavu i izjavi:
Nemam vlastitog mišljenja o tome.
Gospođa Yao se bojala da ćemo upasti u gužvu, pa mi predloži da
pričekamo dok drugi izađu. Kad stigosmo do izlaza, sve su rikše već bile
zauzete. Vidjeh Yangove kako uzimaju tri posljednje.
Lao Li je čekao gospođu Yao pri dnu stepenica. Kad ju je ugledao,
povika:
Gospođo, kola su tu.
Gdje je rikša za gospodina Lija? — upita gospođa Yao.
Lao Li odgovori:
Bio sam pogodio jednu, ali su mi je preoteli. Danas ih nije bilo mnogo.
Treba otići malo dalje. Tamo ima izgleda da se koja nađe. Gospođo, hoćete
li se vi prvi ukrcati?
 Požurih se reći:
Gospođo Yao, ta uđite u svoju rikšu. Ja idem naprijed da potražim
drugu. Ako je ne nađem, mogu se vratiti i pješice.
Lao Li, ti vuci rikšu, a ja ću dio puta poći s gospodinom Lijem. Ukrcat
ću se kad on sebi nađe rikšu. U svakom slučaju, večeras je vani ugodno i
mjesec sja — prijazno se gospođa Yao obrati Lao Liju.
— Da, gospođo — odgovori ovaj s poštovanjem.
Nije mi preostalo drugo nego da se spustim niz stepenice u društvu
gospođe Yao. Lao Li je išao ispred nas vukući rikšu. Mi tik iza njega.
 16.
Slijedeći rikšu zaokrenusmo u jednu popločanu, tihu uličicu, daleko od
zaglušne buke i blještavih svjetala. Nisam govorio ništa i samo mi je
jednolično lupkanje njenih poluvisokih potpetica odzvanjalo u ušima.
Mjesečina je sjala blijedom svjetlošću.
Dvije su godine prošle otkako nisam hodala ulicom, u svakoj prilici
uzmem rikšu — progovori, kao da je primijetila da me njena šutnja
oneraspoložuje.
Po mom mišljenju, gospođo Yao, ipak biste morali sjesti u kola. Imamo
pred sobom još lijepi broj ulica. Za mene to nije ništa, navikao sam — rekoh
po drugi put, iskoristivši priliku.
Nije to bila samo puka uljudnost: plašio sam se da se ne umori, ali i
osjećao neku nelagodnost što je ovako pratim ulicom.
Nije to ništa, gospodine Li, ne brinite za mene. Ako se ne budem
kretala, bojim se da uopće više neću znati hodati — umiri me ona,
pogledavši me sa smiješkom na usnama. — Prije dvije godine, u vrijeme
uzbuna, i mi smo bili sjeli u svoje rikše i sklonili se iz grada. Pa kad smo se
već silom prilika našli na selu, onda smo se nešto malo i kretali, povremeno.
Ove posljednje dvije godine uzbune su gotovo prestale. Ne samo što Songshi
ne voli hodati nego to brani i meni i Xiao Huu.
Imate li puno posla s kućanstvom?
Ne, imam slobodnog vremena napretek. Samo nas je troje u kući. Naše
su sluge savršene, i čim se nešto dogodi, oni se pobrinu da se sve vrati u red,
a da ih na to ne treba posebno poticati. Kad nemam posla čitam, da bih se
razonodila. Pročitala sam i nekoliko vaših knjiga.
Nema ničeg strašnijeg nego kad mi ljudi u lice govore da su čitali moje
knjige. Ovo sad me utoliko više zbunilo, što je upravo ona o njima govorila.
Rekoh očajno:
Ja pišem zaista vrlo loše, moje knjige ne zaslužuju da ih vi čitate.
Gospodine Li, previše ste uljudni. Stari ste Songshijev prijatelj, suvišno
je toliko cifranja kad sam ja u pitanju. Songshi mi je često govorio o vama.
Sigurno nisam pozvana da sudim o vrijednostima vaših djela, ali sam
uvjerena da ste častan čovjek, i smatram da je za Songshija sreća što ima
prijatelja poput vas. Iako pozna mnogo ljudi, prisnih prijatelja ima vrlo malo
— izjavi ona iskreno.
Glas joj je bio tih, ali vrlo razgovjetan i milozvučan; međutim, osjećao
sam da se u njoj krije neka neuhvatljiva, tiha tuga. Pun razumijevanja za nju
pomislih: »A vi? Tko je vama iskren prijatelj? Zašto ne mislite na sebe?«
Ali joj to nisam mogao otvoreno reći. Ograničih se na to da joj kažem kako
se slažem s njenim mišljenjem.
Prođosmo kroz tri ulice. Ja sam šutio, previše mi je stvari ležalo na srcu.
Uvijek sam mislila da romanopisac ima dušu Bodhisattve26, punu
samilosti prema ljudskoj bijedi. Kad ne bi bilo tako, kako bi mogao
suosjećati s nesrećama tolikih ljudi, kako bi njegovo pero moglo opisati tugu
tolikih bića? Također sam sigurna da ćete jednog dana moći pomoći
Songshiju ...
Gospođo Yao, evo opet ste tako uglađeni, ali kakvu mu pomoć ja mogu
pružiti? Zar mu život nije vrijedan zavisti i mnogo bolji od mog? — začudih
se, dirnut.
Imao sam dojam da je razumijem, ali sam i strahovao da se možda
varam što zapravo želi reći. Ovako neodređena formulacija omogućila mi je
da je tješim i da istovremeno izrazim svoju nemoć.
Gospodine Li, sigurno ste razumjeli što sam htjela reći, ili ćete to bar
razumjeti jednog dana. Uvjerena sam da vi književnici sve gledate mnogo
dublje nego običan smrtnik. On vidi samo vanjštinu, dok vi morate
istraživati ljudska srca. Također vjerujem da je vaš život vrlo težak, i bojim
se, ako budete išli predaleko, da ćete doživjeti više patnje nego radosti ..,
Glas joj je podrhtavao, njegova se jeka otegla poput uzdaha, poput
plača, pogađajući me pravo u srce, u živo meso. Od ganuća sam izgubio
sposobnost otpora, gorio sam od želje da se predam, pa joj iskreno rekoh:
Gospođo Yao, još ne mogu reći da li sam vas razumio, ali ne brinite.
Zapamtite ovo: Songshi mora da je najsretniji čovjek na svijetu, sa ženom
poput vas ...
Krajnje smućen, nisam mogao nastaviti. U tom trenutku iznenada me
uhvatio strah da bi mogla krivo shvatiti smisao mojih riječi, da bi u njima
mogla vidjeti šalu ili, još gore, uvredu.
Ona nastavi hodati šutke, pazeći da ne izazove ni najmanji šušanj.
Pogne malo glavu, zatim se odmah uspravi, ali mi ne odgovori. Nisam se
usuđivao ništa više reći. Gledala je u nebo, pa joj nisam mogao razabrati
izraz lica.
Ova me tišina tištala, ali nisam želio otići. Kako se nije htjela ukrcati u
rikšu, morao sam je pratiti. Nije bio važan dojam što su ga moje riječi
ostavile na nju: kako je ono što sam rekao izviralo pravo iz srca, odlučih da
snosim i posljedice. Nisam osjećao ni trunke žaljenja.

26
Na sanskrtu: »budući Buda«, savršeno biće, svetac.
 Njen korak nije više bio tako pravilan. Vjerojatno ju je napustila njena
uobičajena vedrina. Bio bih volio znati njene misli u tom trenutku. Ali kako
to postići?
Još su nas dvije ulice dijelile od kuće. Na raskršću, ona mi se iznenada
okrene licem i upita:
Gospodine Li, čini se da pišete novi roman, je li to točno?
Svojim je blagim i ljupkim glasom prekinula tišinu.
— Da, pošto nemam što raditi, prihvaćam se pisanja da utučem vrijeme.
— Ali, ako budete previše radili, vaše će zdravlje stradati. Nevjesta
Zhou mi je pričala da cijele dane provodite u pisanju, zgrbljeni nad stolom.
A taj je stol nizak, pa je to vrlo neudobno. Sutra ću Songshiju reći neka ga
zamijeni pisaćim stolom. Ali, gospodine Li, trebalo bi da manje pišete, ne
izgledate baš jako zdravi — posavjetuje me srdačno.
Zapravo i ne pišem tako mnogo — rekoh zahvalnim glasom prije nego
što ću dodati: — Nemam što raditi, osim pisati. Nemam druge razonode
osim kina, a u posljednje je vrijeme bilo malo dobrih filmova.
Što se mene tiče, ja volim čitati romane, to je gotovo isto što i poći u
kino, zar ne... Uvijek se pitam kako jedan um može istodobno zamisliti
tolike složene pripovijesti. Gospodine Li, jeste li već predvidjeli cijelu
radnju svog romana? Koju vrst ličnosti opisujete ovog puta?
Ispričah joj sadržaj romana. Ona me slušala s velikom pažnjom. Upravo
kad sam završio, stigosmo kući.
Lao Li uđe prvi, vukući rikšu. Mi uđosmo za njim. Li Laohan je smjerno
stajao pred svojim naslonjačem. Iza njega se, uza zid, skrivala crna spodoba.
Unatoč crvenom svjetlu svjetiljke obješene o strehu nad ulazom, nisam
mogao jasno razabrati lice. Uostalom, bila mi se ukazala samo načas. Pa ipak
sam bio siguran da je to mutavac iz hrama Veli kog besmrtnika.
Ali kad sam se gotovo odmah, rekavši samo nekoliko riječi gospođi
Yao, okrenuo od unutrašnjih vrata, vidjeh samo još vitku sjenu kako se šulja
i nestaje niz ulicu.
Nisam imao vremena da to dalje istražujem. Otpratili gospođu Yao do
unutrašnjeg dvorišta, pa zajedno uđosmo kroz druga vrata.
— Ovo je prvi put da toliko hodam otkako sam se udala — izjavi sa
smiješkom koji se činio da doziva u sjećanje neku daleku sreću. Zatim
nastavi: — Uopće nisam umorna. — Malo kasnije dodade: — Moram vam
zahvaliti.
Držeći da me kani napustiti i otići u svoju sobu, odgovorih sa
smiješkom na usnama:
Dosta je uljudnosti! Do viđenja sutra.
 Ali, ona je zastala i gledala me. Časak je oklijevala, zatim reče:
Gospodine Li, zašto ne biste dopustili starom kuliju da upozna sreću s
onom slijepom ženom? Mada život donosi više žalosti nego radosti i mada
se sve bezuvjetno i ne ostvaruje onako kako bi čovjek želio, vi biste pisci
morali pružiti ljudima malo topline, posušiti suze u svim očima koje plaču,
kako bi se svatko smiješio od sreće. Kad bih ja pisala roman, sigurno bih
spriječila onu slijepu ženu da se utopi, a starog kulija da poludi — zaklinjala
me glasom prožetim suosjećanjem i samilošću.
— U redu, gospođo Yao — odgovorih smijući se. — Kada to vi tražite,
pustit ću ih da mirno žive.
— Mnogo vam hvala na tome. Do viđenja sutra!
Ona se zahvalno nasmiješi prije nego što će se okrenuti i otići.
Zatečen, tu sam rečenicu olako izgovorio a da mi ni nakraj pameti nije
bilo da mijenjam kraj romana prema njenoj zamisli. Ali kad sam se našao u
svojoj sobi, pored hladne, ravnodušne svjetiljke, osjetih se užasno
osamljenim.
Uzeh svoje papire, ali mi ne pođe za rukom napisati niti jednu jedinu
riječ. Odložim ih, ali sam osjećao potrebu da istresem sve što mi je na srcu.
Sjedeći na stolici od trske ispred stola čuo sam njen glas. Hodajući uzduž i
poprijeko po sobi, opet sam čuo njen glas: »Pružiti ljudima malo topline,
posušiti suze u svim očima koje plaču, da bi se svatko smiješio od sreće.«
Ova rečenica nije prestajala odzvanjati u mojim ušima. Zatim se dočepa
mog srca. Iznenada mi se otvoriše novi vidici.
Prvi put sam spoznao vlastitu nesposobnost i poraz. Polovica mog
života, moja djela, moje zamisli, sve su to bili samo promašaji. Povećao sam
ljudske patnje, natjerao suze u mnoge nedužne oči. U ovaj svijet boli nisam
unio ni trunke veselog smijeha. Zatvorio sam se u ovaj mali svijet koji sam
sebi odabrao, živeći kao sebičnjak protrativši svoju mladost nad bijelim
stranicama, provodeći dane u vječnom prežvakavanju svojih okrutnih
pripovijesti. U mojim su romanima pošteni ljudi patili, pregaoci umirali,
bijednici bivali još bjedniji. Dosudio sam onoj valjanoj sljepici da se baci u
rijeku, starom i čestitom kuliju da izgubi razum, a bezazlenoj djevojci da
sama dokrajči svoj život. Zašto nisam mogao pružiti ruku da obrišem tuđe
suze? Zašto nisam bio kadar dati od sebe trunak topline koja bi mogla
ublažiti ljudsku nesreću? Njene mi riječi razgališe srce, one mi prvi put
ukazaše na ispraznost svega ovoga. Sve je bila samo ispraznost, moj rad,
moj život, moja djela.
Moj očaj i kajanje dovodili su me do ludila. Već sam se bio srušio s
prijestolja u svome malom svijetu. Nisam više mogao podnositi svjetlo
svjetiljke, nisam više mogao podnositi raspored u sobi. Izađem u vrt i
ushodam se između dvije mirisave osmante.
Te sam noći zaspao vrlo kasno. U nemirnom snu mučila me užasna
mora. Osuđivao sam se čak i u snovima.
 17.
Sutradan se digoh rano. Boljeli su me glava i oči. Pa ipak nisam ponovo
legao. Bio sam ljut na sebe. Raširih papire s namjerom da pišem, ali ništa ne
stvorih. Pisanje mi nije išlo od ruke, no prisilio sam se da ustrajem. Radio
sam od pola osam ujutro do pola jedanaest i u svemu napisao nešto više od
petsto znakova. Za vrijeme ta tri sata stalno sam slušao kako mi onaj glas
govori: »Zašto im ne dopustiti da mirno žive?«
Tvrdoglavo, svim svojim snagama, pokušavao sam se oprijeti, ali se
pero nije htjelo pokoravati volji.
Kad sam ponovo pročitao ovih petsto znakova, primijetili prvi put
utjecaj gospođe Yao na ovaj kratak odlomak. Bijesan odbacim pero, a da
nisam znao reći zašto sam se naljutio. Uto Lao Yao uđe u sobu.
Digoh glavu da odgovorim na njegov pozdrav i prisilih se da mu se
osmjehnem, ali sam pri tom i dalje sjedio na stolici od trske.
— Kako to da danas ne izgledaš dobro? — upita me bučno i začuđeno.
Pisao sam noćas i nisam dobro spavao — slagah mu tihim glasom.
Zaista sam te, kad sam se vratio poslije ponoći, još čuo kako kašlješ u
svojoj sobi. Zdravlje ti nije baš najbolje, ne bi smio prekasno lijegati. U
svakom slučaju, vrt je vrlo tih, a imaš i dovoljno vremena, pa zašto si onda
navalio da pišeš noću?
Po njegovu glasu i izrazu zaključio sam da je njegova pažnja prema
meni iskrena. Obuze me osjećaj zahvalnosti. Htjedoh iskoristiti priliku da
mu govorim o Xiao Huu i otvoreno mu iznesem svoje mišljenje.
Jesi li se vratio sa Xiao Huom? — upitam.
Da. Taj dječak dobro pozna Pekinšku operu, mnogo se za nju zanima
— odgovori Lao Yao šepireći se.
U redu, ali sve je to kasno navečer, to nije baš dobro za njega. Treba da
djeca u pravilu rano idu u krevet, tim više što on prije spavanja mora
posvršavati svoje zadaće. Njegova ga baka previše tetoši, bojim se da bi mu
to moglo prije škoditi negoli koristiti. Ti, njegov otac, ti to jamačno još bolje
razumiješ — upozorih ga iskreno.
Namjerno sam sve ovo govorio polako, kako bi svaka moja riječ
razgovijetno ušla u njegove uši.
On prasne u grohotan smijeh. Neočekivano me potapša po ramenu.
Stari brate, tvoji su nazori uistinu nazori intelektualca koji ne razumije
ništa izvan svojih knjižurina. Dobro znam kako treba odgajati Xiao Hua.
Isprva ni Zhaohua nije odobravala moj postupak; i ona me isto tako
opominjala, ali sada je konačno shvatila. Kad se radi o djetetu, uvijek se
može dogoditi da ne voli igru i zabavu; s druge strane, naša obitelj ne živi u
oskudici. Djeca koja se vole zabavljati, puna su poleta, dok ona koja ne haju
za igru, imaju otegnuto lice, nezdrav izgled i tup mozak: ako su i pročitala
nekoliko knjiga, ne znači da su neminovno iz toga izvukla i korist. Ne hvalim
se time što sam mu otac, ali kad Xiao Hu izađe u društvo, svi ga kuju u
zvijezde.
Bojim se da Xiao Hu ne zalazi nigdje drugdje osim k obitelji Zhao —
primijetih s ledenom zajedljivošću.
Očito nije shvatio što sam rekao, jer mi se i dalje zadovoljno smiješio.
Tako je! Kod Zhaovih je uvijek veliko društvo.
Radi se o obitelji njegove bake! Da baka tetoši svog unuka, to je više
nego prirodno — izjavih ozbiljno — ali ostali ljudi? Da li ga i oni toliko
vole?
Prvo sam namjeravao ove riječi zadržati za sebe, ali sam ih na kraju
ipak izgovorio.
On je časak oklijevao, a onda mi, ponosno uzdignute glave, odvrati:
O čemu ti to govoriš? Uzmimo članove obitelji: Zhaohua nikad o njemu
nije rekla lošu riječ; moja starija sestra, koja baš ne voli djecu, ipak se s njim
dobro slaže. Taj je dječak samo previše bistar i previše umišljen. Naravno,
previše bistra djeca neizbježno su i umišljena. Morat ću i ubuduće nastaviti
s ovako dobrim odgojem.
To je jako važno, inače se bojim da jednog dana ne zada muke tvojoj
ženi. Imam osjećaj da Xiao Hua malo previše ludo voliš, pazi da ga ne
razmaziš.
To više nije bila gorka ironija, već iskren savjet.
Što ti to pričaš — prasne on u smijeh. — Nikad se nisi ženio, nemaš
pojma što znači biti otac. Nepotrebno je da se zabrinjavaš zbog mene. Znam
što radim.
Međutim, ja smatram da nitko nije dobar sudac u vlastitoj parnici,
trebalo bi da o tome razmisliš — zainatim se.
Stari brate, u takvim slučajevima nema ni suca ni parnice koji bi bili
valjani. Mnogo očekujem od Xiao Hua, jasno je da ne bih mogao zanemariti
njegov odgoj.
On me potapša po ramenu.
Ne govorimo više o tome. Nema kraja raspravama ove vrste, jer tebi
nedostaje svako iskustvo.
I stane se zadovoljno smijati.
 Ja se nisam smijao. Okrenuh glavu i žestoko se ugrizoh za donju usnu.
U sebi sam se ljutio na svoj jezik što ne zna moje misli izraziti pravim
riječima. Nisam bio sposoban da mu otvorim oči i navedem ga da spozna
istinu; bio sam nesposoban da mu otkrijem skrivenu stranu duše žene koju
je volio.
Upravo u tom trenutku naiđe njegova supruga. Imala je na sebi istu
odjeću kao prethodne večeri, smiješak joj je obasjavao cijelo lice poput
zrake sunca. Podzravi me, zatim se obrati mužu:
Zhaovi su opet poslali slugu po Xiao Hua.
Onda ga pusti neka ide — odvrati njen muž bez predomišljanja.
Imam dojam da se Xiao Hu previše igra, to nije dobro. Ovih je dana
imao vrlo malo vremena za zadaće, bojim se da i ove godine ne po...
Izlagala je svoje stanovište blagim glasom ali stigavši do onog »po«,
proguta ostatak rečenice i pričeka odgovor svog muža, s očima punim nade.
To nije važno, to nije važno — reče on odmahnuvši glavom. —
Posljednji put je škola bila nepravedna, pa ne treba njemu to prigovarati.
Uostalom, danas je nedjelja, pa ako ga ne pustimo da ide k Zhaovima kad su
ga već pozvali, oni će opet pričati kojekakve priče. S druge strane, cijela ga
obitelj obožava, pa možemo biti mirni kad je kod njih.
Ali svaki dan odlazi tamo! Ne uči, a istovremeno poprima navike
bogataških sinova, to nije dobro — izgovori ona polako. Neodlučna, pogleda
ga, zatim pogne glavu.
Tata, tata! — poviče Xiao Hu veselo, iza prozora.
On uđe trčeći, sav u znoju. Imao je na sebi bijelu košulju s otvorenim
ovratnikom i kratke platnene hlače iste boje. Opazivši svo ju maćehu,
promrmlja jedno kratko »mama«, zatim mene pozdravi nerazgovijetnim
glasom. Bio se i naklonio, ali tako brzo, da sam vidio samo trzaj njegove
glave.
Što je? Tako si radostan! — upita moj prijatelj smiješeći se nježno.
Baka je poslala rikšu da se dođem tamo igrati — odgovori Xiao Hu
poletjevši k ocu i zgrabivši ga za ruku.
Dobro, ali danas se moraš rano vratiti — reče Lao Yao milujući djetetu
kosu.
Znam — veselo će dječak. On ispusti očevu ruku i doda: — Idem se
presvući.
Zatim istrči napolje, uopće ne pogledavši svoje roditelje.
Gospođa Yao je zurila kroz prozor, izgledala je duboko zamišljena.
Suviše si popustljiv, ti, otac — rekoh Lao Yaou u šali. Nisam odobravao
njegov način »odgoja«. Gospođa Yao se okrene meni.
 To su osjećaji između oca i sina, tu se ništa ne da učiniti — odgovori
Lao Yao tresući glavom.
Vidjevši mu izraz lica, shvatih da ni on sam nije u potpunosti
zadovoljan svojim načinom »odgoja«.
Bojim se da se Xiao Hu ne zadrži predugo, pa da onda bude još manje
raspoložen za učenje — umiješa se gospođa Yao upućujući smiješak svom
mužu.
Ma ne, ma ne — umirivao ju je Lao Yao odmahujući glavom —
pretjerano se brineš, jamčim ti da Xiao Hu neće steći loše navike.
Gospodine Li, vjerujete li u njegovu tvrdnju? — upita me, ostavljajući
dojam da dobro shvaća ono što je bitno.
Ne — odgovorim — po njegovom, on će u svakoj prilici zadržati uzde
u svojim rukama.
Gospođa Yao pogne glavu i složi se sa mnom:
To je razumna riječ. Uvijek je siguran u sebe i ne voli mnogo slušati
tuđe savjete.
Ona ga ponovo pogleda.
Još uvijek nasmiješen, zausti da nešto kaže. Ali se upravo u tom
trenutku pomoli dugačko lice nevjeste Zhou.
Laoye, gospođa tetka vas moli da dođete k njoj, veli da bi htjela s vama
o nečemu razgovarati.
Tada se Lao Yao obrati meni:
Ovaj ćemo razgovor prema tome nastaviti popodne. Ali Zhaohua može
još malo ostati.
Zatim se uputi za nevjestom Zhou.
Gospodine Li, razgovarala sam sa Songshijem, ubrzo će vam sluga
donijeti pisaći stol — reče mi i naglo se okrenu, pošto je nekoliko trenutaka
kroz prozor gledala kako se udaljuje prilika njenog muža.
Vrlo ste ljubazni. Zapravo ga nije trebalo mijenjati, ovaj stol nije loš —
zahvalih se uljudno.
Ovaj je stol malo prenizak. Za vas koji pišete po cijeli dan, nije ugodno
tako dugo držati pognutu glavu — ona će brižno.
Navikao sam na to, to me ne smeta. Neugodno mi je što vam zadajem
toliko posla.
Gospodine Li, ne biste li ubuduće mogli biti malo manje uglađeni? Vi
ste stari Songshijev školski drug, nepotrebni su toliki obziri prema meni —
nasmiješi mi se prijazno.
Ali nisam uglađen ...
Moju misao prekide buka glasova.
 Što se to događa? — upita se začuđena i krene prema ulazu. Ja pođoh
za njom.
Mali se Yang prepirao sa Zhao Qingyunom ispred ograde. Dječak je
vikao:
Došao sam da razgovaram s gospodinom Lijem, vi nemate prava da se
u to miješate!
Gospodin Li te ne pozna. Jasno je, ušuljao si se zato da bi krao, misliš
da nisam prozreo tvoje namjere! — vrijeđao je Zhao Qingyun, crven kao
rak.
Zhao Qingyune, pusti ga da uđe! — zapovjedi gospođa Yao iznutra.
U redu — pokori se Zhao Qingyun prije nego što je konačno umuknuo.
Mali Yang priđe vratima i s poštovanjem pozdravi gospođu Yao. Ova
se nakloni glavom, sa smiješkom na usnama, i blagim mu glasom odgovori
na pozdrav:
Mali Yang!
Gospodine Li — pozdravi dječak i mene.
Uđi i sjedi, zašto si došao gospodinu Liju? — upita ona ljubazno.
Ne sačekavši njegov odgovor, obrati se meni:
Ja vas ostavljam. Ako mali Yang hoće cvijeće, molim vas da mu uberete
dvije grane.
Hvala, gospođo Yao — odgovori mali Yang sav sretan.
Ona ode. Dječak je pogledom pratio njenu priliku.
 18.
Sjedi — progovorim prvi.
On me pogleda, pomakne usne kao da će nešto reći, ali ne izusti ni
slova.
Jesi li došao po cvijeće? — upitam ga smiješeći se.
Nisam — odmahne glavom.
Zašto si me onda posjetio?
Stajao sam ispred stola, leđima okrenut prozoru. Njegova je ruka
počivala na naslonu stolice od trske. Oči su mu bile uprte u okno prekriveno
zastorima.
Gospodine Li, došao sam da vas nešto zamolim ... — On proguta
ostatak rečenice, okrene glavu i pogleda me preklinjućim pogledom.
Što? Hajde, samo naprijed! — potakoh ga.
Gospodine Li, da li biste mogli da više ne idete u hram Velikog
besmrtnika?
Nije prestajao treptati očima, činilo se kao da će istog časa zaplakati.
Zašto? Kako znaš da sam bio u hramu Velikog besmrtnika? — zapanjih
se.
Ja, ja ... — Crveneći, mucajući, ne uspije mi odgovoriti.
Tko ti je onaj mutavac? — nastavili ga ispitivati.
Mutavac? Mutavac? — začudi se dječak.
Da, mutavac što stanuje u hramu Velikog besmrtnika.
Ne znam. — On svrne oči, da nam se pogledi ne bi sreli.
Tamo sam vidio kameliju što si je ti odnio. — On ne reče ništa. — Vidio
sam te jučer u kinu s tvojom majkom i s tvojim starijim bratom.
On zausti da nešto kaže, ispusti jedan glas i odmah pogne glavu.
Zašto nećeš da zalazim u hram Velikog besmrtnika? Znaš, ako mi
otvoreno kažeš razlog, pokorit ću se tvojoj želji.
On ponovo digne glavu prema meni, suze su mu tekle niz obraze.
Gospodine Li, da li biste bili voljni da se ne miješate u ono što vas se
ne tiče? — zamoli me kroz plač.
Ne plači, reci mi što imaš s hramom Velikog besmrtnika. Zašto nećeš
da mi kažeš istinu? Možda bih ti mogao pomoći — hrabrio sam ga srdačnim
riječima.
Ne mogu vam to kazati, ne mogu vam to kazati — reče brišući rukom
oči.
 Dobro, nemoj ništa kazati. Ja znam sve: osoba iz hrama Velikog
besmrtnika je neosporno tvoj otac ...
Još nisam bio ni završio, kadli on iznenada spusti ruke i, odlučno
odmahujući glavom, zaniječe iz sveg glasa:
Ne, to nije on!
Priđem mu, uhvatim ga za ruke i obratim mu se tješiteljskim glasom:
Ne smiješ se žalostiti, neću to nikom reći. Nije to tvoja krivnja. Reci
mi, kako je tvoj otac spao na to?
Ne mogu vam ništa reći. Ništa!
On mi se otme iz ruku i istrči.
Ne idi, imamo još da razgovaramo — doviknuh mu u nadi da ću ga
zadržati.
Ali je bat njegovih koraka zamirao, onako kako se dječak udaljavao.
Jedino je odjek njegovih jecaja još dugo odzvanjao u mojim ušima.
Ne pomakoh se s mjesta. Znao sam da ga ne bih mogao sustići.
 19.
Tog dana, pred ručak, sluge donesoše u mali paviljon pisaći stol. Radna
mu je ploha bila nova i sjajna; činilo mi se da na njoj vidim nasmiješeno lice
gospođe Yao.
Ali, sjedeći cijelo popodne za tim pisaćim stolom nisam uspio napisati
ni jednu jedinu riječ. Bez prestanka me opsjedala misao na dječaka.
Nisam više mogao ovdje izdržati. Bio sam užasno neraspoložen, a vrt
je bio suviše tih. Ne sačekavši da mi Lao Wen donese večeru, zatvorih vrata
malog paviljona i izađoh navrat-nanos.
Uputih se ka ulazu u hram Velikog besmrtnika. Ustanovih da je
zatvoren. Gurnuh vrata čije se jedno krilo odškrinu. Ali unutra nije bilo
nikoga. Okrenuh se i otiđoh.
Na raskršću skrenem nadesno u jednu ulicu i ugledam prčvarnicu gdje
se prodavala sojina kaša. Tu se zaustavim i izaberem stol što gleda na ulicu.
Dok sam jeo, začujem graju koja je dopirala iz blizine. Odložim zdjelicu
i izađem da vidim što se to zbiva.
Tu se nalazila prodavaonica s rižinim pogačama. Pred njenim se
izlogom okupila svjetina. Začuli kako padaju grube psovke.
Što se to događa? — upitam čovjeka koji se našao pored mene.
Tu je neki kradljivac rižinih pogača. Tuku ga — odgovori čovjek.
Silom prokrčih sebi put kroz gomilu i uđoh u dućan.
Snažna je ljudina čvrsto držala čovjeka za desnu nadlakticu i valjalom
tukla čovjeka po glavi i leđima. Čovjek je pognuo glavu i pokušao se zaštititi
lijevom rukom. Jecaji su izvirali iz njegovih usta, ali govorio nije ništa.
Govori! Gdje stanuješ? Kako se zoveš? Ako kažeš istinu, neću te više
tući i pustit ću te da odeš — reče ljudina prijetećim glasom.
Njegova je žrtva još uvijek šutjela. Odjeća mu je bila poderana, jedan
je dronjak visio s ramena i otkrivao prljavu kožu na leđima. To nije bio nitko
drugi nego čovjek iz hrama Velikog besmrtnika.
Govori! Govori, pa će te pustiti. Nisi nijem, zašto ništa ne kažeš? —
umiješa se jedan promatrač.
Žrtva ni da pisne. Čovjeku je lice bilo otečeno, tragovi udaraca ocrtavali
su se na leđima. Iz nosa mu je tekla krv, usta su mu bila crvena, a lijeva ruka
okrvavljena.
Pustite ga! Bit će užasno ako nastavite, on je nijem... — U trenutku kad
sam se obratio grubijanu, začuh bolan krik. Okrenuh glavu.
 Mali Yang, crvena lica i suznih očiju, poleti prema mutavcu. Odgurne
ruku ljudini i poviče:
Ta nije počinio težak zločin, nemate razloga da ga tučete! Pogledajte
što ste od njega učinili, ne znate drugo nego ponižavati čestite ljude!
Začuđeni promatrači gledali su dječaka. Čak je i maloprijašnji mučitelj
spustio ruke bez riječi i zurio u dijete s takvim izrazom lica kao da ništa od
svega toga ne razumije. Žrtva je i dalje stajala oborene glave, ne gledajući
nikoga i ne govoreći ništa.
Hajdemo — pozove ga dječak nježno. Izvadi rupčić iz džepa i pruži mu
ga: — Obriši krv s nosa. — Zatim ga uhvati za desnu ruku i snažno je stisne.
Onda ponovi: — Hajdemo!
Nitko se ne umiješa, niti ga spriječi. Pridržavajući izudaranog čovjeka,
dječak polako izađe na ulicu. Dangube ga ispratiše pogledom, kao da
prisustvuju napetoj predstavi.
Obojica nestadoše. Promatrači su se prepirali govoreći svi u isti mah.
Svi su se iščuđavali:
Što je mališan ovom prosjaku?
Saznadoh da je mutavac uzeo jednu pogaču od riže, ne plativši. Pri tom
je uhvaćen, i to je izazvalo ovaj spor.
Gospodine, riža vam se ohladila. Ta dođite jesti, molim vas, donijet ću
vam drugu zdjelicu s toplom rižom — pozva me konobar iz susjedne
prčvarnice.
— Dobro — odgovorili.
Odlučio sam da se čim pojedem uputim hram Velikog besmrtnika.
 20.
Stigoh u hram Velikog besmrtnika. Vrata su još uvijek bila odškrinuta.
Gurnem ih i uđem, zatim ih pritvorim, onako kako sam ih zatekao. Nikog
nije bilo u dvorani, nikakva buka nije dopirala iz stražnjeg dijela hrama.
Uputim se tamo.
Mutavac je počivao na ležaju. Lice mu je na više mjesta bilo oteklo u
crnim i crvenim preljevima. Nosnice su mu bile začepljene s dvije kuglice
od papira. On me pogleda rastrešenim pogledom. Zatim mi se učini kao da
se prisjeća; onda se malo pridiže, ali odmah ponovo klonu i bolan mu se
jecaj ote iz grudi.
— Ne boj se, nisam došao da ti učinim išta nažao — umirim ga blagim
glasom i znakom ruke.
On me pogleda, smućen.
Izvana dopre bat koraka. Prepoznah hod malog Yanga.
To je uistinu bio on. Držao je u rukama nekoliko stvari, među njima
jednu bočicu s lijekom i jednu termos-bocu. Čim me opazio, lice mu
promijeni boju.
Opet vi! Ta vi me uhodite! — okomi se na mene bez sustezanja.
Ostadoh zatečen. Nisam očekivao da će mi na takav način prigovoriti.
Crveneći promucam:
Ne smiješ krivo shvatiti moje namjere. Suosjećam s vama, došao sam
vidjeti da li vam mogu pomoći. Nemam nikakve zle namjere.
On svrne oči na mene, njegov se pogled smjesta ublaži, ali ne reče ništa.
Ode pravo do ležaja, da bi tu spustio bočicu i ostale stvari. Priskočih mu u
pomoć. Prvo prihvatim termos-bocu. On stavi stvari pored jastuka, zatim mi
uzme termos-bocu iz ruku. A onda mi se obrati uz slabašan smiješak:
Hvala. Idem pristaviti vodu.
Sagne se i dohvati umivaonik.
Idem s tobom, ne možeš sve to sam nositi; daj mi termos-bocu — rekoh
dirnut.
Ne, sam ću.
Ne htjede mi dati ono što je držao u rukama. Očima mi pokaza bolesnika
koji je počivao na ležaju.
Molim vas da ga pričuvate.
I ode, držeći u jednoj ruci umivaonik, u drugoj termos-bocu.
Primakoh se bolesnikovu uzglavlju. On me pogleda širom otvorenih
očiju. U bezizražajnom, nemoćnom pogledu odjednom se ukaza duboka bol.
Podsjeti me na svjetiljku kojoj ponestaje ulja i čije oskudno svjetlo postupno
slabi, kao da će se ubrzo ugasiti.
Ne uzbuđuj se, samo se ti odmaraj — umirih ga saginjući se.
On ponovo razrogači oči, kao da nije razumio šta sam rekao. Lice mu
je podrhtavalo, tijelo mu se treslo. Nisam znao kako da mu pomognem, pa
ga usplahiren upitah:
Što te boli?
Hvala — izusti s mukom.
Glas mu je bio slabašan, ali sam ga dobro čuo. Trgoh se. Nije bio nijem!
Ali zašto dosad nije govorio?
Vani se oglasi bat koraka.
Mio je to dječak — reče zatim — molim vas da vodite brigu o njemu...
— Ponestade mu snage da nastavi.
Dječak stiže noseći termos-bocu i umivaonik.
Uzeh mu umivaonik iz ruku, čučnuh i stavih ga na pod, uz bolesnikovo
uzglavlje. Umočih ručnik u napola pun umivaonik.
Stanite, ja ću to! — Dječak odloži termos-bocu i pruži ruku da uzme
ručnik.
Digoh se tiho i odmaknuh se. Stojeći po strani gledao sam dječaka kako
mu pere lice i kako ga presvlači. Čak mu je očistio nosnice i stavio dva
komadića čiste vate namjesto kuglica od papira. Zatim mu je dao lijekove.
Pažljivo sam promatrao pokrete ovih dviju ručica koje su odavale beskrajno
strpljenje i silnu nježnost! Nije to bio posao za dječaka od dvanaest-trinaest
godina, ali ga je on obavljao s takvom pomnošću i takvom besprijekornošću,
kao da je za to bio izobražen.
Bolesnik nije govorio ništa i nije čak ni stenjao. Gledao je dječaka
odsutnim očima, krotko se pokoravajući svemu što se od njega tražilo.
Smiješak, sličan jecaju, ocrta se polako na oteklom licu. Bio je to pogled
nježnog oca.
Kad je dječak priveo kraju sve ove radnje, bolesnik iznenada pruži
mršavu ruku i čvrsto uhvati dijete za ljevicu.
Oprosti mi — prošapće — ti si predobar za mene... — Suze su tekle iz
njegovih očiju.
Svi smo mi krivci, jer te ostavljamo da patiš sam — reče dijete, a grlo
mu se stisnu. Glas mu zamre i ono ne izusti više ništa, već šutke sjede na rub
ležaja.
Moja je to krivnja — izgovori bolesnik uz veliki napor, riječ po riječ.
Glas mu je strašno drhtao.
 Ne uzbuđuj se, tebe treba sažaljevati. Nama, nama ostalima ne manjka
ništa — zajeca dječak.
Onda mogu biti spokojan — reče bolesnik uzdahnuvši.
Ali ti... što si učinio da se moraš skrivati? Što si učinio da moraš tako
trpjeti?...
Dječak je plakao sve gorče supstivši glavu nad bolesnikovu ruku.
Ovaj nježno pomiluje dječaka po glavi.
Ne žalosti se, ovo malo bolova nije vrijedno govora!
Ne, ne, odvest ćemo te u bolnicu — usprotivi se dječak, odmahujući
glavom u znak grčevitog odbijanja.
Ići u bolnicu. To ne služi ničemu, moja je boljka neizlječiva —
odgovori odlučno. (CroWarez.org )
Dječak na to ne reče ništa.
Mnogo mi je bolje, vrati se kući, nemoj da se obitelj zabrinjava zbog
tebe.
Pri svakoj je riječi morao predahnuti. Glas mu bijaše posve oslabio. Pod
žućkastim zrakama sumraka lice se činilo još bljeđe. Jedino su mu oči ostale
žive, bile su uprte u dječakovo tijelo koje je lagano podrhtavalo.
Onda se vrati sa mnom kući, to je svakako bolje nego ostati ovdje —
preklinjalo je dijete uspravivši iznenada glavu.
Gdje ja to još imam kuću? Otkud mi pravo da vas uznemirujem? To je
vaša kuća — reče s gorčinom.
Oče! — Ne mogavši obuzdati svoje osjećaje, dječak stade vikati, sve
kroz plač: — Zašto se ne smiješ vratiti? Znači li to možda da naša kuća nije
i tvoja? Ta zar nisam tvoj sin? To nije sramota! Zašto da se odreknem
vlastitog oca! ...
Dječak ponovo spusti glavu i ovog puta zajeca na grudima svog oca.
Hanere27, znam da imaš dobro srce, ali tvoja majka i ostali neće mi
oprostiti. Povrh toga, ne mogu promijeniti svoju narav. Nanio sam vam dosta
zla, neću ponovo biti tako okrutan da ...
Obujmivši dječakovu glavu otegnuto zajeca. Stojeći po strani, nisam se
usuđivao ni pisnuti. Osjećao sam se suvišnim, kraj svih tih obiteljskih tajni
i bolne povezanosti između ovog čovjeka i njegova sina. Ali je bilo prekasno
da krišom napustim hram Velikog besmrtnika.
Otac iznenada uzdahne. Povisivši glas, zapovjedi:
Odlazi, radije ću umrijeti negoli se vratiti k vama.

27
Haner je ime malog Vanga.
 Nato tiho zaplače. Dječak nije bio podigao glavu. Plakao je sve tužnije.
Nisam mogao razabrati izraz lica njegova oca, jedino sam vidio njegove ruke
kako stišću dječakovo čelo. A zatim mi se i te ruke izgubiše iz vida.
Pomakoh se s mjesta i, sagnuvši se, potapšem dječaka po ramenu. Tek
kad sam to učinio po treći put, on digne glavu i okrene se k meni. Rekoh mu
suosjećajno:
Pusti ga da se malo odmori.
Dječak se polako uspravi, njegov otac uzdahne. Zatim nastupi tišina.
Iscrpljen je, na izmaku snage. Ne smiješ više s njim razgovarati, ne
smiješ ga još više žalostiti i unesrećivati — dodadoh.
Gospodine Li, recite mi što da se onda čini. On ni po koju cijenu neće
da se vrati kući, niti da ide u bolnicu. Kako može i dalje ovdje živjeti? —
upita dječak.
Mislim da je dovoljno da tvoja majka i tvoj stariji brat dođu po njega,
pa da pristane na povratak — predložih mu.
Poslije nekoliko trenutaka, on mi odgovori potištenim glasom:
Nikada oni neće doći. Vi ih ne poznate! Kad bi pristao ići u bolnicu,
bilo bi bolje. Ali ne znam koliko će stajati bolničko liječenje.
Glas mu je bio tako tih da sam ga samo ja mogao čuti.
E pa dobro, sutra ćemo ga otpremiti u bolnicu. Čak su i bolesničke sobe
trećeg razreda mnogo bolje nego ovo ovdje. Ako nemaš novaca, ja ću se
snaći za troškove — rekoh bez uvijanja.
Ovo sam izgovorio nešto glasnije; mislio sam, naime, da bolesnik već
spava, jer ga više nisam čuo.
Ne, ne mogu dopustiti da vi platite — odbije dijete odlučno.
Ja mu objasnim:
Ne budi tako tvrdoglav. Važno je bolesnikovo zdravlje, o svemu
ostalom ćemo razgovarati kasnije. Kad ozdravi, možemo mu naći neki
posao. Misliš li da će prihvatiti?
Postupimo onda onako kako vi želite — složi se dječak, zahvalan.
Predlažem da se sastanemo ovdje sutra ujutro prije devet sati, pa da ga
skupa odvedemo u bolnicu. Moraš li sutra u školu?
Neće biti ništa strašno ako izostanem s prva dva sata; neizostavno ću
vas sutra ovdje čekati. Gospodine Li, sad otiđite, ja ću zapaliti svijeću i ostati
još malo s njim.
Bolesnik zakašljuca, zatim utone u tišinu. Dječak je potrošio pet šibica
prije nego što je uspio zapaliti svijeću.
Dobro, idem. Ako se desi nešto nepredviđeno, dođi po mene kod
Yaovih.
 Pošto mi je potvrdno odgovorio, krenuh prema izlazu. Prođoh kroz
malena vrata i nađoh se u mračnom dvorištu.
 21.
Kad sam ušao na glavni ulaz kod Yaovih, Li Laohan ustane da me
pozdravi.
Yang treći leži bolestan u hramu Velikog besmrtnika. Dogovorio sam
se s njegovim sinom da ga sutra odvedemo u bolnicu — saopćim mu, jer
sam znao da se, osim djeteta, on jedini stara o Yangu trećem.
Izbečivši oči, zinuvši od čuda, Li Laohan ostade bez riječi.
Beskorisno je da niječeš. Yang treći te stalno posjećuje, vidio sam ga.
Budi bez brige, neću nikome ništa reći — umirih ga. Zatim dodadoh: — Ovo
ti velim zato što mislim da ćeš naći vremena da ga obiđeš.
Mnogo vam hvala, gospodine Li — reče. Zatim me zabrinut upita: —
Je li stanje teško?
Ne, nije teško, bit će mu bolje čim se počne liječiti, ali nije nikakvo
rješenje da ostane u hramu Velikog besmrtnika. Ti si razborit, ne bi li ga ti
mogao nagovoriti da se vrati kući? Vjerojatno bi ga tamo primili.
Li Laohan bolno uzdahne, zatim izjavi: — Gospodine Li, znam da ste
plemeniti. Ne bih vas htio držati u neznanju, ali kad bih progovorio, imao
bih suviše mučnih stvari da kažem, ispričat ću vam sve to jednom, drugi put.
On okrene glavu prema ulici.
Dobro, idem po Lao Wena da te zamijeni na vratima. Otiđi u hram
Velikog besmrtnika!
Hoću, hoću — odvrati.
Prođoh kroz unutarnja vrata, ali kad sam stigao do ulaznih stepenica,
on me iznenada zazove. Okrenem glavu. Zamoli me neodlučnim glasom:
Preklinjem vas da o ovome ne govorite Lao Wenu.
Znam, budi bez brige.
Uljudno ga pozdravih.
Prođoh kroz druga vrata i siđoh u unutarnje dvorište. Preklopna vrata
vratarove kućice bila su širom otvorena. Na stolu je u jednoj svjetiljci gorio
čist petrolej. Lao Wen je sjedio na pragu i spokojno pušio, držeći u lijevoj
ruci kratku lulu čije se žarište crvenjelo na mahove. Njegovo staro i
dobroćudno lice nejasno mi se ukaza u svjetlu žeravice, zatim ponovo
iščeznu.
Kad je vidio da sam se uputio k njemu, ustane i pođe mi u susret
spuštajući se niz ulazne stepenice.
Stigli ste, gospodine Li — pozdravi me sa smiješkom.
 Počavrljasmo u unutarnjem dvorištu. Rekoh mu da Li Laohan ima za
mene nešto oba viti u gradu, i upitah ga da li bi ga mogao zamijeniti na
glavnom ulazu.
Dakako, dakako — odgovori veselo.
Jesu li laoye i njegova žena kod kuće? — upitam ga usput.
Otišli su u kino.
Da li se Xiao Hu vratio?
Kad je kod svoje bake, neće odande da ode prije jedanaest sati ili
ponoći. Ranije je gospođa običavala slati po njega nekoga od slugu, ali sad
je laoye to gospođi zabranio, da se dijete ne bi uzrujavalo — gunđao je.
U tami, imao sam dojam da mu je pogled stalno prikovan za moja usta,
kao da hoće reći: »Nađite neki način, zašto ništa ne kažete?«
Ne može mu se ništa reći! Upravo sam ga jutros savjetovao, ali je on
nepokolebljiv u svom uvjerenju da je Xiao Hu savršen — objasnim mu kao
da se moram pravdati.
Da, da, laoye je takav. Mislim da će se Xiao Hu popraviti tek kad
odraste, tada će sve biti dobro — odvrati Lao Wen.
Ja sam na to šutio. Stisnuvši lulu u zubima, Lao Wen polako izađe kroz
druga vrata.
Mjesec se probijao kroz oblake i malo-pomalo obasjao unutarnje
dvorište. Cijelo je obitavalište bilo utonulo u duboku tišinu. Zvuk flaute
doprije ne znam odakle. Mjesec se ponovo sakri iza gustog, sivkastog
oblaka. Imao sam dojam da me obavila crna sjena. Neobjašnjiva tuga obuze
mi srce. Prošetah dvorištem. Zvuk flaute nije se više čuo. Mjesec je na
mahove provirivao kroz oblake. Zhao Qingyun, došavši iz unutrašnjosti
kuće, ne uđe u vratarovu kućicu, već se uputi pravo prema drugim vratima.
Stigoh u Vrt odmora. Uđoh u svoju sobu. Zvuk flaute ponovo se oglasi,
dolazio je izbliza. Zatim opet prestade, a onda s druge strane zida doprije do
mene djevojački smijeh.
Ne mogavši izdržati u svojoj sobi, izađoh iz Vrta odmora i napustih
posjed. Lao Wen je sjedio u naslonjaču, ali nisam bio raspoložen za
razgovor.
Svjetina se okupila ispred vrata nasuprot obitavalištu. Dva muškarca i
jedna žena, svi slijepi, sjedili su na klupi i pjevali uz pratnju qina28 Dobro
sam poznavao tu pjesmu. Bijaše to Car Tang Minghuang trgnuo se iza sna.

28
Kinesko glazbalo sa žicama, slično violini. U početku je imalo pet žica, sada ih ima
sedam.
Dvoranka nakon desetak minuta naglo budi cara Tang Minghuanga29 iz
njegova »lijepog sna«. Slijepci umukoše, jednako tako i qin. Žena, po
izgledu služavka, izađe iz kuće i dade im nešto sitniša. Slijepci ustanu i
izgovore nekoliko riječi zahvale. Zatim krenu sredinom ulice napipavajući
put trskovcima. Onaj što je pjevao ulogu priležnice Yang Guifei30 išao je na
čelu. Činilo se da na jedno oko još dobro vidi, budući da se bez pomoći štapa
mogao kretati pod blijedom mjesečinom. U hodu je svirao qin, isključivo
melodramske napjeve. Slijedio ga je stari slijepac koji pjeva ulogu
odmetnika An Lushana. Jednom se rukom oslanjao o rame svog mladog
druga, u drugoj je držao trskovac, dok je qin stisnuo pod pazuhom. Njegovo
mi je lice bilo poznato, a i imena sam mu se sjećao. Petnaest godina prije
ovog događaja, često sam imao prilike čuti kako pjeva. Sada je igrao samo
sporedne uloge. Na začelju je koračala sljepica koja pjeva ulogu cara Tang
Minghuanga. Glas joj je još uvijek bio izvanredan. Petnaest godina prije toga
čuo sam je kako pjeva Prolaz kroz Nanyang i Zhugeliangovo upozorenje.31
Sad je mogla imati četrdesetak godina. Lijevom se rukom držala za rame
svog starog druga, u desnoj joj je bio štap. Sjetih se da mi je netko tada, prije
petnaest godina, rekao da se udala za tog čovjeka. Njeno malo i dežmekasto
tijelo i njeno okruglo i spljošteno lice nisu se mnogo promijenili. Ali je zato
dobrano ostarjela.
Melodramske arije qina sve su se više udaljavale. Tri se spodobe, toliko
krhke da se činilo kao da će svakog časa pasti, konačno rasplinuše.
Odjednom mi padnu na pamet stari kuli i sljepica iz mog romana. Nisu li ovi
ubogi supruzi slika i prilika mojih dviju ličnosti? Kakvu sam im sudbinu
mogao dosuditi? Jesam li im još mogao donijeti sreću?
Ove su me misli opsjele. Nisam se htio vratiti u tihi vrt, pa ostadoh
nasred ulice. Činilo mi se da se njihove siluete koje već bijahu iščezle, čas
približavaju, čas gube. Iznenada poželjeh da ih sustignem. Potrčah za njima.
Prođoh ponovo pored hrama Velikog besmrtnika. Začuli glasove
slijepaca koji su pjevali negdje u blizini, ali moje noge kao da je kočila neka
viša sila. Zaustavim se ispred dviju vratnica s kojih se crni lak već davno
oljuštio. Oklijevao sam časak. Htjedoh gurnuti vrata, kadli se ona odjednom
otvoriše. To je mali Yang izlazio iz hrama.

29
To jest car Tang Xuanzong (712—754).
30
Čuvena kurtizana za vrijeme dinastije Tang. priležnica cara Tang Xuanzonga.
Umrla 756. godine.
31
Nije rijetko da žene pjevaju muške uloge, ili obrnuto. Zhugcliang je slavni
vojskovođa drevne Kine.
 Ugledavši me, trgne se iznenađen, zatim me srdačno pozdravi:
Gospodine Li.
Tek sad odlaziš? — upitam ga ljubazno.
Da — odgovori.
Je li mu sad bolje? Spava li. — nastavi s pitanjima.
Hvala, malo mu je bolje, Li Laohan je tu.
Onda se vrati kući da otpočineš, dosta si se danas zamarao.
Dobro, čekam vas ovdje sutra ujutro prije devet sati. Gospodine Li, ako
budete zauzeti pa zakasnite, nije važno.
Ne, neću biti zauzet, neću zakasniti.
Rastadosmo se pred vratima. Sačekah da njegova prilika iščezne, pa da
odškrinem vrata hrama. Gurnuh ih polako, jedno se krilo otvori ne izazvavši
ni najmanji šum.
Sputih se u unutarnje dvorište. Jedna je svijeća gorjela u dnu. Začuh
plačan glas Li Laohana:
Laoye, ne možete to učiniti...
Nisam imao prava da slušam njihov razgovor, još manje da ga
prekidam. Dvoumio sam se nekoliko trenutaka, zatim se šutke povukoh. Ali
sam još čuo »laoyea« kako govori.
Stidim se što sam naškodio svom sinu.
Vratih se kući. Obitavalište je kao i uvijek bilo vrlo tiho. U vratarevoj
kućici debeli stijenj petrolejke bio je podrezan. Ne vidjeh nikoga. Mjesec je
bio rastjerao oblake; činilo se kao da visi na plavom nebu poput goleme
žarulje.
Pognute glave hodao sam po dvorištu, kad odjednom začujem poznat
glas kako me zove:
Gospodine Li!
Bila je to gospođa Yao, i ja joj otpozdravih uspravivši glavu.
Imala je na sebi haljinu od fine sivoplave tkanine, a preko nje lagani
bijeli komplet. Na njenom se licu nazirao uobičajen blagonakloni smiješak.
Lao Li je išao prema velikom salonu vukući praznu rikšu.
Vraćate se iz kina, gospođo Yao? A Songshi?
Sreo je putem prijatelja koji je izrazio želju da s njim porazgovara. Bit
će ovdje za koji tren. A vi, gospodine Li, kad ste se vi vratili? Zapravo smo
vas kanili pozvati da idete s nama u kino. Ali kad vas nismo zatekli u malom
paviljonu, shvatili smo da ste izašli bez večere. Jeste li vani štogod pojeli?
Imao sam posla, pa sam večerao vani. Je li film bio dobar?
 Naslov mu je Nevine duše u oceanu boli: dobro, ali malo previše
tragično, ljudi su bili jako žalosni. — Lagano je nabrala obrve. Njen
smiješak bijaše iščezao.
Ah da, gledao sam ga, to je priča o liječniku i mladoj djevojci. Na kraju
su oboje nepravedno osuđeni na vješala. Dva su glavna glumca izvrsna.
Časak je šutjela, zatim reče zamišljeno:
Čudno je to, zašto čovjek mora biti tako okrutan prema svom bližnjem?
Jedan liječnik dobra srca i jedna nezaposlena glumica ne čine nikome ništa
nažao, pa zašto ih onda po svaku cijenu hoće poslati na vješala? Zar čovjek
ne može biti bolji, zašto bezuvjetno mora mrziti svog bližnjeg?
Ona digne glavu prema nebu: njeno je lice odražavalo tugu što je, pod
srebrnastom mjesečinom, njenim crtama davalo još veću čistoću. Prvi put
mi je otkrila tajnu svog srca. Druga strana njenog života konačno je izbila
na vidjelo. Mržnja Zhaovih, prijezir Xiao Hua, nerazumijevanje muža...
kako je morala biti duboko osamljena ...
Patio sam od sažaljenja. Zapravo, prema njoj sam osjećao mnogo više
od sažaljenja, ali nisam mogao izraziti svoja čuvstva. Mogao sam samo reći
da bih ja, ja koji sam doduše bio nitko i ništa, čiji život nije vrijedio ni
prebijene pare, žrtvovao u tom trenutku sve samo da nju usrećim.
Ali, kako joj dati na znanje ovaj osjećaj? Nisam joj mogao reći da je
volim, jer to možda i nije bila ljubav. Jedna me jedina misao zaokupljala,
jedna me jedina želja obuzimala: usrećiti je, kako bi njeno lice vječno bilo
ozareno onim njezinim smiješkom.
To su starinska shvaćanja morala, ona nanose štetu ljudima. Inače,
čitava je radnja filma izmišljena, znam da među ljudima ipak ima beskrajno
mnogo ljubavi — pokušam je tješiti.
Iako su ove riječi bile jednostavne, izgovorio sam ih sa žarom, unoseći
u njih svu svoju dušu, kako bi ona u njih povjerovala i kako bih raspršio
njenu tugu.
Ona me pogleda, obori oči, zatim reče tiho:
Razumijem, ali nalazim da je moj život previše lagodan. Čak ni u
vođenju Songshijeve kuće ne postižem nikakav uspjeh, a da se pružanju
pomoći drugima i ne govori. Kad na to pomislim, vrlo sam žalosna.
Znam, tu je pitanje Xiao Hua. — Napokon sam izgovorio ime Xiao
Hua. — Songshi je previše lakomislen, ja sam ga upozorio. Gospođo Yao,
mora da mnogo trpite zbog toga ali mislim da će jednog dana Songshi
shvatiti. Morali biste u to vjerovati.
Ona uzdahe, zatim, poslije kratke šutnje, progovori šapatom:
 Također ne razumijem zašto me obitelj Zhao do te mjere mrzi. Zašto
Xiao Huu, koji ima dobru dušu, zbog mene daju tako žaljenja vrijedan
odgoj? Rado bih pristala da budem kći Zhaovima i majka Xiao Huu, ali mi
oni za to ne daju mogućnosti. Smatraju me neprijateljicom. Tuđinci to ne
razumiju, svi tvrde da ne vršim dobro ulogu maćehe.
Nešto me stislo u grlu. Gledajući njene napete obrve i dalje sam šutio.
Njen se pogled zaustavi na zidu nasuprot vratima, kao da nije opažala kako
je promatram.
Zašto me Zhaovi toliko mrze? Stalno razmišljam o tome, ali nikako da
dokučim razlog — nastavi. — Možda je to zato što je Songshi bio prema
meni beskrajno dobar od samog mog dolaska ovamo. Čini se da je prema
meni ljubazniji nego što je to bio prema Xiao Huovoj majci, i da su jedino
zbog toga sa mnom nezadovoljni. Međutim, ni to nije moja krivnja. Nikad
nisam nikoga ogovarala pred Songshijem. Imala sam tek dvadeset godina
kad sam došla ovamo. U roditeljskoj kući bila sam odgajana bez pozivanja
na velika načela. Moja se majka plašila da neću znati voditi kućanstvo i
odgajati djecu. I ja sama sam se bojala, strepjela sam po cijeli dan saznavši
za svoju ulogu gospodarice, supruge i majke u ovom golemom obitavalištu.
Nisam o tome ništa znala, a nije me imao tko posavjetovati. Željela sam da
majka njegove prve žene postane i meni majka, da njegov sin postane i moj
sin, ali su se moje nade izjalovile. Ne znam što bi trebalo učiniti. Songshi mi
ne pomaže. Sada se počinjem malo-pomalo strašiti. — Ona ponovo pogne
glavu.
Gospođo Yao, ne smijete klonuti duhom! Čak ni ja sebe ne prezirem,
utoliko manje vi imate razloga da sebe prezirete — hrabrio sam je iskreno.
Ja? Gospodine Li, vi se šalite! — odgovori mi sa smiješkom na usnama
i uzdignute glave. — Kako bih mogla biti bolja od vas?
Ne radi se o tome. Možda ne znate koliko sam naučio iz onoga što ste
mi sinoć rekli. Ako moj život jednog dana postane korisniji i zanimljiviji, to
će se dogoditi zahvaljujući vama. Vi drugima dajete toplinu, zašto vaš život
ne bi mogao biti korisniji? ...
Imao sam dojam da me njene blistave oči ne prestaju promatrati. Pogled
joj je bio neizmjerno blag. Učini mi se da u njemu vidim suze. Ali nisam bio
još završio, kadli se Lao Yao pojavi.
Ah, tu ste! Zašto niste sjeli u mali paviljon? — poviče veselo.
Čekali smo te čavrljajući — odgovori ona, uz vrlo prirodan osmijeh. —
Već dugo tu stojimo, bojim se da je gospodin Li umoran.
Da, a osim toga se i vi morate odmoriti. Do viđenja, do sutra! —
odvratih.
 Zajedno se popesmo po ulaznim stepenicama. Oni iz salona odoše u
svoje prostorije. Ja se vratih u Vrt odmora.
 22.
Ujutro, oko pola osam, napustih kuću Yaovih. Li Laohan je stajao pod
strehom glavnog ulaza. Pogleda me tužna lica, zatim me pozdravi jednim
»Gospodine Li«. Izgledao je kao da želi sa mnom razgovarati, ali ja mu brzo
otpozdravim i izađem na ulicu.
Malo zatim stigoh do hrama Velikog besmrtnika. Vrata su bila širom
otvorena. Pomislih da je mali Yang došao prije mene, pa se požurih prema
unutrašnjosti hrama.
Tu je vladala grobna tišina. Nije bilo nikoga. Ne samo što nisam vidio
bolesnika već su i pokrivači, umivaonik i termos-boca nestali. Gomile trske
bile su razbacane po podu. Tu je ležao list papira, pritisnut ciglom. Na njemu
je pisalo:
»Hanere, zaboravi me, smatraj me mrtvim. Nikad me nećete pronaći.
Pusti me da završim život u miru. Tvoj otac.«
Iz ovih znakova, ovlaš napisanih olovkom, nazreh dušu jednog čovjeka.
Nisam poznavao povijest njegova pada, ali mi ovih nekoliko riječi objasniše
težnje dobronamjernog oca. S papirom u ruci, razmišljao sam.
Bat dječakovih koraka sve se više približavao. Sačekah ga.
Kako? Sami ste? — zapanji se dijete.
A moj otac?
Upravo sam stigao. Pogledaj ovaj papir rekoh tiho. rekoh tiho. Dadoh
mu list, okrećući glavu. Nisam se usuđivao gledati ga u lice.
Gospodine Li, gospodine Li, kamo je otišao? Gdje da ga tražimo? Što
da radimo? krikne očajan, mahnito mi tresući lijevu mišicu s obje ruke.
Svladavao sam uzbuđenje snažno grizući usne i glumio smirenost.
Rekoh mu:
Mislim da nema druge nego se pokoriti njegovoj volji i zaboraviti ga,
nećemo ga moći pronaći.
Ne, ne, to je nemoguće! Svi mi vodimo lagodan život, nemamo prava
pustiti ga da sam pati — usprotivi se odlučno.
Ali gdje ćeš ga tražiti na tako golemom području?
On iznenada klone na gomilu trske i brižne u plač.
Moje su oči bile suhe. Uzdignute glave, ruku prekriženih na grudima,
poželjeh upitati Nebo: kako ublažiti bol ovom dječaku? Ali Nebo, vedra lica,
ne dade mi nikakav odgovor. Isto tako mi nije moglo reći kamo je otišao
njegov otac. Znao sam samo jedno: njegov otac je otišao i sa sobom ponio
pokrivače i ostale stvari. Prema tome, nije odlučio da okonča život. Tako
sam pustio dječaka neka se isplače, ne pokušavajući ga tješiti. Zapravo,
nisam ni imao da kažem nešto što bi ga moglo utješiti...
On prestane plakati, digne se i stane me preklinjati:
Gospodine Li, vi koji znate toliko toga, recite mi hoće li mu se što desiti.
Molim vas da sa mnom otvoreno razgovarate.
Razmislih malo i odgovorili mu ljubazno, još uvijek izbjegavajući
njegov pogled:
Nije to opasno, ništa se neće dogoditi. Hajdemo pitati Li Laohana.
Možda on o tome zna nešto više.
Da, da, sjećam se da je sinoć, kad sam otišao, on još ostao u razgovoru
s mojim ocem — prihvati dječak kao da se iznenada vratio u stvarnost.
Onda hajdemo k Yaovima, ali brzo obriši suze!
Nježno ga potapšem po ramenu. Prolazeći kroz veliku dvoranu hrama
primijetih da staklena vaza još uvijek stoji na žrtveniku, ali da je uvela grana
kamelije nestala.
 23.
Li Laohan je stajao pred ulazom. Lice je okrenuo u našem smjeru, kao
da nas je očekivao.
Mali Yang potrči prema njemu. Uhvati ga za lijevu mišicu i upita sa
strepnjom:
Li Laohane, znaš li gdje je moj otac?
Mali shaoye, ne znam — odgovori Li Laohan tužno odmahujući
glavom.
Znaš ti to sigurno! Sinoć ste dugo razgovarali. Reci mi brzo, idem iz
ovih stopa da ga tražim — navaljivao je dječak uporno.
Mali shaoye, zaista ne znam.
Li Laohanov glas je užasno drhtao. On obori glavu, očito u želji da
izbjegne pogled malog Yanga.
Dakle, što ti je rekao poslije mog odlaska? Li Laohane, svi kažu da imaš
dobro srce, ti ne bi varao dijete kao što sam ja. Hoću da ga nađem, gospodin
Li će mi u tome pomoći. Prvo ćemo ga izliječiti, zatim ću zamoliti svoju
majku i starijeg brata neka ga prime u kuću. To mu može biti samo korisno.
Zašto mi ne pomogneš da ga tražim ...?
Dječak je govorio tiho, potresenim glasom. Opazih kako trepće očima.
Zatim se stane gušiti u jecajima, nesposoban da dalje govori. Onda ispusti
Li Laohanovu raku i obriše oči.
Krajnje potišten, učinih korak i prišapnuh Li Laohanu:
Naprijed, hajde, reci mu!
Li Laohan uspravi glavu i desnom rakom nekoliko puta pogladi svoje
ćelavo tjeme. Začuh kako duboko uzdiše, zatim tužno odgovori:
Laoye zaista nije rekao kamo ide. Sinoć je dugo govorio. Izjavio je da
će napustiti hram Velikog besmrtnika i otići u neko mjesto gdje ga mali
shaoye neće moći pronaći. Savjetovao sam mu neka sebi ne nanosi takvu
nepravdu. Rekao mi je da se pomirio sa sudbinom i da je mali Yang jedina
osoba koju teška srca ostavlja, ali da se za njegovo dobro, mora sakriti i više
ga ne viđati. Izrazio je želju da ga mali shaoye postupno zaboravi, jednako
kao i njegova žena i stariji sin, i da ga smatra mrtvim. Ja sam mu rekao:
»Laoye, ne možete tako postupiti, učinit ćete nažao malom Yangu.« On mi
je odgovorio: »Bolja je trenutačna bol, nego trajna patnja; u protivnom se
izlaže opasnosti da još dugo, dugo trpi.« Nisam baš pravo shvatio što laoyea
nagoni na ovakav postupak. Pomislio sam da je obolio, pa da govori
nesuvislo. Onda sam otišao. Eto, to je cijela istina... Kako bih se usudio
obmanjivati malog shaovea?
Oči su mu bile crvene i suze mu nisu prestajale teći niz obraze.
Dječak potrči u dvorište, baci se u naslonjač i brižne u plač obujmivši
lice rukama. Li Laohan se okrene i pogleda ga iskolačenim očima, s izrazom
zaprepaštenosti pomiješane s tugom i sažaljenjem. Nije znao kako da se
ponaša.
Priđoh dječaku, uhvatih ga nježno za ruku i pokušah ga smiriti:
Hajdemo u kuću! Ne smiješ plakati, to ne služi ničemu.
On se otimao, istrgao svoju ruku iz moje. Ponovih ono što sam mu
maloprije rekao.
Pronađite mi ga! Vratite mi mog oca! — odgovori kroz plač, prkosnim
glasom. No ruku mi, ipak, ponovo dade.
Bilo je to prvi put da ovog dječaka, tako zrelog za svoje godine, čujem
kako govori poput malog djeteta.
U redu, dovest ću ti ga, vratit ću ti ga zasigurno — ustvrdih. Ja sam se
pak sa svoje strane poslužio umiljatim glasom, kako bih ga umirio.
On konačno posluša i umukne. Zatim se uspravi.
 24.
Smjestio sam ga na sofu u svojoj sobi i stao ga tješiti. Preostao je plakati
i znakom glave prihvaćao sve što sam mu govorio. Čas je gledao u mene,
zapanjen, očima nateklim od suza, čas je gledao u vrata.
Izaći ću malo — reče digavši se nenadano.
Dobro — složih se i ne pođoh za njim.
Osjećao sam se iscrpljenim; sjedeći na mekanoj sofi, nisam imao volje
da se maknem.
Vjerovao sam da će se ubrzo vratiti. Ali kako ga poslije više od pola
sata još uvijek nisam čuo, odoh do vrata da vidim što je s njim. U vrtu mu
nije bilo traga. Morao je već biti daleko.
Nikad nisam dječarca pitao za prošlost njegova oca. Osjećao sam se
osamljenim, srce mi pritisla neka mora. Međutim, nisam bio raspoložen ni
da lutam ulicama, ni da spavam. Da bih zaboravio na ovu osamljenost, sav
se usredotočih na svoj roman.
Mnogo sam napisao tog dana. Uzbudila me moja vlastita priča. Stari
kuli, premlaćen pred vratima jedne čajane, otišao je ranjen k slijepoj ženi. I
srušio se na njenom pragu.

Što ti je? — upita ona brižno, pošto se iznenađeno trgla. Napipa ga

i uhvati ruku koju joj je pružio.
Pao sam — odgovori kuli kroz usiljen smijeh.
Ah! A gdje si pao? Jesi li se udario? — Ona se prigne.
Nisam povrijeđen, ništa me ne boli.
Brišući s lica tragove krvi kuli je hinio smijeh, ali su mu suze tekle
niz obraze.

Imao sam dojam da ova dva lica razgovaraju preda mnom. Oni su živjeli
i patili, njihova bol me mučila. U trenutku kad je moja mora postala
nepodnošljiva, Lao Wen iznenada uđe i sav zadihan mi saopći:
Evakuacija!
Prema njegovim riječima, to je bila druga uzbuna u ovoj godini.
Pogledam na sat i ustanovim da su već tri sata i deset minuta. Pretpostavljao
sam da neprijateljski avioni neće nadlijetati grad, ali iskoristih priliku da
odložim pero.
Upitah Lao Wena da li su laoye i njegova žena izašli. On mi odgovori
da su poslije ručka otišli s tetkom u kupovinu. Sada bi se morali nalaziti s
onu stranu Sjevernih vrata; vjerojatno piju čaj i slušaju zhu qin u parku
Shengxi. Također me obavijestio da je Xiao Hu ujutro otišao u školu, ali da
se još nije vratio.
Upitah ga da li sve sluge napuštaju grad za vrijeme uzbune. Reče mi da
poslije najave zračnog napada odlaze svi osim Li Laohana koji ostaje čuvati
kuću. Li Laohan ni po koju cijenu ne pristaje da bježi za vrijeme uzbuna i
nitko ga na to ne može nagovoriti.
Dok sam tako čavrljao s Lao Wenom, odjednom stane zavijati sirena
što najavljuje zračne napade i od koje sam se već odavna bio odvikao.
Gospodine Li, hajdemo, brzo! — usplahiri se Lao Wen.
Idi ti prvi, ja ću odmah doći — odgovorim. Bio sam premoren, nisam
imao volje da po suncu bježim.
Lao Wen ode. Vrt je malo-pomalo poprimao mir koji djeluje
uspavljujuće. Sav smućen, zadrijemam na sofi. Kad sam ponovo otvorio oči,
sve je još uvijek bilo utonulo u tišinu.
Digoh se. Mog je umora nestalo. Napustim paviljon i zastanem časak
na pragu primjećujući da je zelenilo u vrtu sada zagasitije. Krenem iz vrta
duž kamene balustrade.
Na glavnom ulazu zatekoh Li Laohana kako spokojno sjedi u svom
naslonjaču. Ulicom su prolazili samo rijetki pojedinci u uniformi.
Gospodine Li, zar nećete otići? — upita me Li Laohan, pun poštovanja.
Otići ću tek kad se oglasi sirena »krajnje opasnosti« — odgovorim
sjedajući na klupu nasuprot naslonjaču.
Ako kanite otići tek poslije znaka sirene za »krajnju opasnost«, bojim
se da nećete daleko stići, bolje bi bilo maknuti se prije — preporuči mi
brižno.
Nije važno ako i ne stignem daleko, u svakom ću slučaju uvijek stići do
gradskih zidina — odgovorim potpuno ravnodušno.
On više ne reče ništa. Međutim, ja nastavih:
Li Laohane, molim te da mi kažeš istinu; zašto je zapravo tvoj bivši
laoye otišao, zbog čega nije dopustio da ga odvedemo u bolnicu, zašto ne
pristaje da se vrati kući?
Ovog sam puta govorio bez okolišanja.
On se lecne. Netremice ga gledajući, produžim otvoreno:
Želim mu pomoći, isto kao i vašem malom shaoyeu, zašto još odbijaš
da mi kažeš istinu?
Gospodine Li, nisam vam lagao, nije bilo ni slova laži u onom što sam
vam jutros ispričao.
 Glas mu je užasno drhtao. On pogne glavu ne pogledavši me. Shvatih
da će zaplakati.
Ali zašto postupa tako? Zašto se na takav način želi uništiti?
Salijetao sam ga pitanjima ne ostavljajući mu vremena za razmišljanje.
Ah — ote mu se dugačak uzdah. — Gospodine Li, vi ne razumijete.
Kad čovjek pogriješi, cijeli svoj život za to plaća. Vratiti se nije nikad lako.
Tako je to s laoyeom Yangom trećim. Kad vam ispričam njegov život,
razumjet ćete. Spiskao je obiteljski imetak, pa se smatra nedostojnim svojih
najbližih. Zatim ga je toliko savjest pekla da se stidio koristiti novac svojih
sinova, a onda se sakrio i zatajio svoje ime. Bio je siguran da obitelj neće
otkriti njegovu tajnu. Ipak ga je pronašao mali shaove koji mu je otad
redovito donosio novac, hranu i cvijeće. Cvijeće što ga je mali shaoye brao
kod nas, bilo je namijenjeno laoyeu Yangu trećem koji obožava kamelije iz
ovog vrta.
Znao sam da Li Laohan nije rekao cijelu istinu. U najmanju ruku zatajio
mi je neke činjenice, ali ja sam ostao uporan i nastavio:
Kako to da se njegova žena i stariji sin ne zanimaju za njega?
Li Laohan još više pogne glavu, pa pomislih da mi neće odgovoriti.
Sjedoh šutke nasuprot njemu, upravivši pogled prema ulici. Nekoliko je
pješaka sa zavežljajima na leđima i djecom na rukama prolazilo kraj vrata.
Začuh hrapav glas čovjeka koji je vikao:
Brzo! Neprijateljski avioni stižu!
Međutim, znak za »krajnju opasnost« nije još bio dat.
Li Laohan digne glavu, suze su opet tekle niz njegove obraze. Slina što
mu se prilijepila na bradi, caklila se.
Nije mi sve to baš sasvim jasno. Stariji sin nikad nije bio u dobrim
odnosima sa svojim ocem. One godine kad je kuća prodana, stariji se sin
završivši studij vratio i upravo se zaposlio u nekoj banci. Tada je laoye Yang
treći već nekoliko godina imao ljubavnicu, nastanjenu u maloj kući koju joj
je bio unajmio. Njegovoj ženi nije polazilo za rukom da ga zadrži. Vrativši
se stariji sin je odlučno stao na majčinu stranu u prepirkama s njegovim
ocem. Ne znam kako je laove Yang treći otišao od kuće. Njegov se stariji
sin nije potrudio da ga pronađe. Samo ga je mali shaoye, sjećajući se još
svog oca, posvuda tražio. Konačno je na njega nabasao jednog dana, sasvim
slučajno, na ulici. Laoye je stanovao u hramu Velikog besmrtnika. Mali
shaoye ga je slijedio, tako da nije mogao drugo nego mu reći istinu ...
Ne usuđujući se pogledati izraz Li Laohanovog lica, usredotočih svoju
pažnju na njegove riječi. Uzbuna iznenada bi prekinuta, i on umukne.
Njegove su riječi u meni izazvale nova pitanja. Htjedoh mu ih postaviti, ali
on ustane i šutke prekorači prag glavnog ulaza.
»Ovog su čovjeka, muža i oca, sigurno od kuće otjerali njegova žena i
njegov stariji sin!« Ova mi misao iznenada sine kroz glavu.
Li Laohan mi je otkrio dovoljno tajni, sada ga moram ostaviti malo na
miru.
 25.
Dvanaest se dana oteglo. Prolazili su zaista vrlo polako i bili jednolični.
Ujutro sam pisao, popodne švrljao unaokolo. Roman nije napredovao. Pisao
sam sporo, a ponekad bih čak poderao cijelu stranicu i pisao je ponovo. Srce
mi je zarobila zla kob ovih dviju nesretnih ličnosti. Gubio sam
hladnokrvnost, tako da mi je bilo još teže vladati perom.
Moj prijatelj Yao Guodong me posjećivao najmanje svaki drugi dan, i
pričao o svemu i svačemu. Uvijek je bio jednako sretan, siguran u sebe i
ravnodušan na sve, iako se žalio cijeli bogovetni dan. Istodobno je hvalio
svoju ženu, svog sina i svoju obiteljsku sreću.
Gospođa Yao nije navraćala u moj paviljon već tjedan dana. Bila je
bolesna. Ali, sudeći po glasu mog prijatelja, moglo se zaključiti da je njena
»bolest« bila očekivanje »radosnog događaja«. Zato ženina bolest uopće nije
zabrinjavala mog prijatelja; naprotiv, izgledao je očaran njome. Međutim,
bez nazočnosti gospođe Yao moja je soba izgubila raniji sjaj i ponekad sam
se osjećao još osamljenijim.
Za vrijeme svojih tumaranja nisam uvijek uspijevao odagnati jednu
misao: prije ili kasnije, naići ću na malog Yanga i njegova oca. Ne samo što
sam se nadao proniknuti u tajnu te obitelji već sam im želio i pomoći svim
svojim slabim snagama. Ali grad je bio tako velik, prolaznika na ulicama
bilo je tako mnogo ... Kako ući u trag ocu? A što se tiče malog Yanga ni
njega nisam vidio sve ove dane.
Znao sam da bi mi Li Laohan mogao dati dječakovu adresu, ali sam
svaki put kad bih prolazeći kroz velika vrata ugledao njegovo ostarjelo i
snuždeno lice dolazio do uvjerenja kako nemam prava da ga više mučim s
pričom o Yangovima.
Jednog dana kad sam se vraćao kući on me pogleda bezizražajnim
očima. Iznenada mi se učini da sam ga razumio. Činilo se kao da me pita:
»Jeste li ga našli?« Odmahnuvši glavom, odgovorili zdvojnim pogledom:
»Ne, ni traga ni glasa.«
Sutradan me upitao istim pogledom i ja sam mu odgovorio jednako kao
prvi put. Prekosutra, opet isto. To je potrajalo nekoliko dana. Jedanput je
malo trebalo, pa da planem. Došlo mi da mu kažem: »Ti savršeno dobro znaš
da ga nikad neću naći, zašto me stalno pitaš?«
Tako je došla subota. Tada se navršilo točno tri tjedna od dana kad sam
vidio kako mališanovog oca tuku.
 Te subote, kad sam se probudio, glava mi je bila teška kao da je pritišće
neki teret.
Nisam mogao raditi, želio sam da ništa ne radim. Ležeći na krevetu u
pustoj sobi opet sam se osjećao osamljenim. Preostala mi je jedino nada da
će Lao Yao doći na razgovor; tada bih, udobno zavaljen na sofi, mogao
slušati njegovo razmetanje. Ali protivno svakom očekivanju, Lao Yao se
nije pojavio. Kad mi je donio ručak, Lao Wen mi saopći da je njegov laoye
otišao na neki banket. Upitah ga ima Ii što novo u vezi s gospodaričinom
bolesti. Reče mi da joj je mnogo bolje. Gospa Zhou mu je ispričala da
gospođa očekuje jedan »mali dragulj«. Dodao je da su baka i tetka iz obitelji
Wan došle jutros vrlo rano. Iako Xiao Hua nisam ni spomenuo, Lao Wen me
obavijesti da je prethodnog dana otišao da se igra kod Zhaovih; kako se do
večeri nije vratio, gospodarica je naredila Lao Liju da rikšom ode po njega,
ali je baka Zhao izgrdila Lao Lija i izjavila da će Xiao Hua zadržati kod sebe
petnaest dana, kako bi spriječila da dijete bude žrtva svoje maćehe. Po
povratku, Lao Li se nije usudio prenijeti ove riječi gospodarici, bojeći se da
će je time oneraspoložiti. Nije potrebno posebno istaći da je poslije toga
uslijedila Lao Wenova jadikovka. U pogledu Zhaovih i Xiao Hua, njegovo
se stanovište malo razlikovalo od mog. Ja sam također stavio nekoliko
opaski na račun Zhaovih, a onda je on raspremio stol i otišao.
Zbrkanih misli, zadrijemah na sofi. Kad sam se probudio, učini mi se
da čujem kako netko u vrtu kašljuca. Ustadoh i odoh do vrata.
Da li me to oči varaju? Što? Mali Yang je stajao pod kamelijom!
Protrljah oči. To je uistinu bio on, odjeven u sivu đačku odoru, obrijane
glave; upravo se bio zagledao u nešto na deblu.
Siđoh niz ulazne stepenice. Činilo se da me dječak nije opazio. Odoh
pravo k njemu. Bio mi je okrenut leđima. Nije se ni pomakao.
Što to gledaš? — obratim mu se prijazno.
On se trgne, zatim naglo okrene glavu. Lice mu je bilo jako smršavilo,
činilo se još izduženije, nos mu je izgledao još krivlji, a zubi još istureniji.
Gledam riječi koje je moj otac upisao — odgovori tiho.
Svrnuh oči na deblo drveta. Na njemu vidjeh tri znaka veličine palca:
»Yang Mengchi«. Urezi su bili duboki, ali su se crte izobličile. Pogledam
pažljivije. Niže se nalazilo još šest znakova koji su bili srazmjemo plitko
ucrtani i koji su značili: »Godine Gengwu, sedmog dana četvrtog
mjeseca«.32 To je sigurno bio datum urezivanja. Prošle su od tada trideset
dvije godine. Njegov je otac u ono vrijeme bio tek dijete od desetak godina.

32
To jest 17. lipnja 1910.
 Imaš li kakvih vijesti o njemu? — upitam ga tiho.
Nemam — odgovori odmahujući glavom — tražio sam ga posvuda, bez
uspjeha.
I ja — rekoh.
Ponovo se zagledam u natpis i pomislim: »Ah, to je zaista dugačak
put!« I tuga me obuze.
Poslije kratkog predaha, on se naglo okrene i obrati mi se preklinjući:
Gospodine Li, što nam još preostaje da ga nađemo? Gdje se mogao
sakriti?
Šutke sam odmahnuo glavom.
Gospodine Li, je li još živ? Hoću li ga ikad još vidjeti? — nastavi me
ispitivati.
Oči su mu bile pocrvenjele od silnog plača. Pogledam mu ispijeno i
blijedo lice, duša me zaboli od sažaljenja. Teška ga srca posavjetujem:
Zaboravi ga, čemu zadržati sjećanje na njega! Pogledaj kako si
smršavio u posljednje vrijeme. Nećeš ga uspjeti pronaći.
Ne, to je nemoguće! Ne mogu ga zaboraviti, naći ću ga sigurno —
usprotivi se sa suzama u glasu.
Gdje ćeš ga tražiti? Ovo je tako golemo područje, toliko je ljudi, a ti si
samo mali dječak.
Onda mi vi pomozite, nas dvojica, zajedničkim snagama, sigurno ćemo
ga naći.
Sažalno odmahnem glavom:
Ni udvoje, ni udvadesetero ne bismo ga mogli naći. Morao bi ga
poslušati i posvetiti se učenju.
Gospodine Li, kako da smognem hrabrosti za učenje kad stalno mislim
na to kako je sam samcat i kako užasno pati? Ako ga ne nađem, ako mi ne
pođe za rukom da ga spasim, čemu onda uspjeh na ispitima? Kakvog smisla
ima dalje živjeti?
Uhvatih ga za ruku i rekoh mu tonom laganog prijekora:
Ne smiješ tako govoriti. Mlad si, imaš majku. Osim toga, on je živ, a ne
...
On me prekine nadurivši se:
Mama ima mog starijeg brata da joj iskazuje sinovljevsko štovanje. Moj
otac ima samo mene. Svejedno im je hoće li živjeti ili umrijeti ...
Suze su tekle do ruba njegovih usta, on ih nije brisao.
Svi vi pripadate istoj obitelji, zašto su tvoja majka i tvoj stariji brat tako
bezdušni prema tvom ocu? Ti bi se morao svojski založiti, onda bi te oni
sigurno poslušali.
 On odmahne glavom:
Beskorisno je govoriti im o tome. Moj stariji brat mrzi mog oca, a ni
mama ga ne voli. Ta moj ga je brat i otjerao, zabranivši svima da o njemu
govore ...
Konačno sam otkrio tajnu. Već sam odavna naslutio bitno, ali čuvši iz
dječakovih usta zlosretnu sudbinu njegova oca, osjetih kao da me netko
neočekivano udario. Nisam bio kadar objasniti svoje duševno stanje u tom
trenutku. Iznenada me spopade želja da se udaljim i da više ne gledam
njegovo lice izmrcvareno od tuge. Zatim mi odjednom dođe volja da ga
uhvatim za ruku, pa da bjesomučno potrčim u potragu za njegovim ocem
gdje god bio. Na kraju me naglo uhvati želja da ga pozovem da sjedne u
moju sobu i u tančine mi ispriča povijest svoje obitelji.
Nisam se mogao odlučiti. Tako sam još dugo ostao s njim pod
kamelijom. Nisam se više osjećao umornim, i na svoju glavobolju sam bio
zaboravio. Imao sam dojam kao da nešto čekam.
Stvarno se jedan mio ženski glas začuo iza naših leđa. Bez dvoumljenja
sam ga odmah prepoznao.
Mali brate, ne tuguj, ispričaj nam život svog oca, gospodin Li i ja smo
spremni da ti pomognemo.
Nas dvojica okrenusmo glavu istodobno. Gospođa Yao je stajala ispred
brežuljka, lice joj je izgledalo ispijeno od trudnoće. Ona nježno pogleda
dječaka.
Čula sam nekoliko rečenica iz vašeg razgovora, ali se to dogodilo mimo
moje volje. — Ona se tužno nasmiješi. — Nisam znala da je malog brata
zadesila tolika nesreća.
Ona se približi, uhvati ruku malog Yanga, i reče mu brižnim,
majčinskim glasom:
Hajdemo u sobu gospodina Lija.
Dječak odgovori nejasnim mrmljanjem i poslušno pođe za gospođom
Yao. Išli su ispred mene, poput sestre i njenog malog brata. Ja sam ih
slijedio. Dok sam koračao, pogledom sam pratio njenu vitku priliku,
odjevenu u tuniku od svijetloplave evropske tkanine.
 26.
— Kad sam bio malen, moj me otac obožavao. Sjećam se da sam već u
dobi od dvije godine počeo spavati u njegovu krevetu. Mama više voli mog
starijeg brata: već se kao sasvim malo dijete nije pokoravao mom ocu. Moj
je Dtac bio odsutan cijeli dan. Kad bi se navečer vratio, prepirao se s
mamom, ponekad vrlo žestoko, i mama je plakala. Sutradan ujutro, moj bi
otac rekao nekoliko umilnih riječi mami koja bi se onda opet raspoložila.
Dva dana kasnije, opet su se prepirali. Čuti ih kako se svađaju, bilo je ono
čega sam se najviše plašio. Ponekad bi moj stariji brat rekao nekoliko riječi
u obranu moje majke. U takvim trenucima sklanjao sam se u svoj krevet i
skrivao se pod pokrivače, uza svu žegu. Nisam se usuđivao ni šušnuti i nisam
uspijevao zaspati. Zatim je moj otac dolazio u krevet. Povukavši pokrivač
opazio bi da su mi oči širom otvorene i pitao me da li to zbog njihove svađe
ne mogu spavati. Nisam bio kadar govoriti i samo sam mu glavom
potvrđivao. On me gledao i uvjeravao da se nikad više neće svađati s
mamom. Vidio sam kako mu suze teku iz očiju, ja sam također plakao.
Nisam se usuđivao plakati glasno, pa sam plakao nečujno. On me
uspavljivao nježnim riječima i ja sam tonuo u san.
Ovako je dječak započeo svoju priču. Sjedio je na sofi koja se nalazila
pored postelje. Gospođa Yao se smjestila na drugoj sofi, a ja na rubu kreveta.
Nismo skidali očiju s njega. Dječak je, naprotiv, gledao u prozor. Naravno,
nije vidio ništa kroza nj, jer su mu vidik zatvarale svijetlozelene zavjese.
Činilo se kao da su mu crvene oči zastrte velom magle i premda pune suza
ni jedna kapljica iz njih nije potekla. To se on sjeća svog djetinjstva,
pomislih, a dječak nastavi:
— I dalje su se neprekidno svađali. Moj je otac, kao i uvijek, izbivao
cijeli dan. Mama je često igrala mah-jong i još se žustrije prepirala s mojim
ocem kad bi gubila novac. Jedanput, kad sam već spavao, mama me digla iz
postelje da sa svojim bratom padnem ničice pred oca. Rekla nam je:
»Što čekate, bacite se na zemlju pred svog oca, preklinjite ga da vam
ostavi bar toliko da možete preživjeti, da ne postanete prosjaci koji mu ruše
ugled! Kleknite, brzo! Na koljena, brzo!«
Pošto je moj stariji brat prvi kleknuo, nije mi preostalo drugo nego da i
ja to učinim. Vidio sam kako otac, grimizna lica, čupa sebi kosu svom
snagom i mrmlja mami: »Čemu ovako postupati? Čemu?«
Tog dana moj otac nije mogao ništa drugo nego da razdraženo kruži po
sobi. Mama nas je požurivala: »Brzo, čelo na zemlju, bacite se ničice!«
 Moj brat je to i učinio. Ja sam pak bio toliko prestravljen da sam briznuo
u plač. Moj je otac čupao kosu i udarao nogama o pod. Mucao je: »Ti, ti...«
Mama je rekla, upirući prstom u njega: »Kako, ništa ne kažeš danas? Jesi li
možda u neprilici? Oni su obojica tvoji sinovi, ta izigravaj dobrog oca i očitaj
im lekciju! Reci im da novac koji trošiš, ti zarađuješ, i da to nije novac koji
im je ostavio njihov djed!«
Moj otac je tada progovorio: »Pogledaj, rasplakala si Hanera, što još
hoćeš postići svađom? Da susjedi vide kako se cijela obitelj srozala!«
Mama se na to još više razdražila i izjavila povišenim glasom: »Prije si
ti bio onaj koji je tražio svađu, kako to da se danas plašiš prepirke? Možda
bi trebalo da činiš što te volja, a ja da na to šutim? Bojiš se, ali svi znaju da
odlaziš prostitutkama i da se odaješ kockanju! Svi mi se rugaju što sjedim u
kući i vodim udovički život, pored i te kako živog muža ...!«
Moj otac brzo začepi uši i reče: »Prestani, zar hoćeš da kleknem preda
te?«
Mama se usprotivi: »Ne, ja ću kleknuti preda te, ja ću kleknuti preda
te!«
To je i učinila spustivši se naglo na koljena. Moj otac je stajao kao
ukopan. Mama je zaplakala; grčevito su uhvativši za očevo odijelo, kukala
je: »Smiluj nam se, bolje bi bilo da nas ubiješ, nego da nam namećeš ovakve
patnje.«
Moj otac nije odgovorio. Odgurnuo je maminu ruku, okrenuo se i
otišao. Mama ga je zazvala, ali se on nije vratio. Plakala je, moj brat je
plakao, a ja također. Zagledavši se u nas, mama je rekla: »Učite dobro, inače
ćemo umrijeti od gladi.« Ja sam šutio. Čuo sam svog brata kako govori.
»Mama, smiri se, kad odrastem, jamčim ti da ću te osvetiti!«
Te noći mama me ostavila da spavam potpuno sam. Još je vjerovala da
će se otac vratiti. Spavala je loše, ja također. Razrogačenih očiju, zurio sam
u petrolejsku svjetiljku i čekao da se otac vrati. Zora je svanula, ali njega
nije bilo.
Moj otac se nije vratio dvije večeri zaredom. Mama se uznemirila i
poslala slugu u potragu. Zatražila je i od mog brata da mu se priključi. Nisu
ga nigdje našli. Mama više nije igrala ni mah-jong, ostajala je čitav dan kod
kuće i plakala, kajući se što se prepirala s mojim ocem. Došao je trećeg dana
ujutro i tada su se mami vratili njen smiješak i njena razgovorljivost.
Poslužila ga je čajem i pripremila mu doručak. Moj otac je također bio sušta
ljubaznost. Zatim sam vidio mamu kako mu daje jednu zlatnu narukvicu.
Moj je otac bio jako sretan zbog toga. Popodne nas je, mamu, mog brata i
mene, odveo u kazalište.
 Dobro se sjećam svega toga; čak sam to više puta i sanjao. Dvadeset —
trideset dana je prošlo, a da se mama i moj otac nisu posvadili. To je bila
sreća. Moj otac se svake večeri vraćao vrlo rano i uvijek mi donosio slatkiše.
Jedne večeri, u krevetu, prišapnuo sam mu: »Oče, ne smiješ se više prepirati
s mamom, vidiš kako su lijepi dani kad se ne svađate.« On mi se zakleo da
nikad više neće biti prepirki.
Ali ubrzo potom izbila je velika svađa s mamom. Činilo se da je to bilo
zbog zlatne narukvice. Mama je plakala, kao i obično za vrijeme prepirki.
Ali dva dana kasnije, opet su se pomirili. Otprilike svaki mjesec ili svaka
dva mjeseca mama je mom ocu davala po jednu dragocjenost. Kad bi je
dobio, vodio nas je u kazalište i u restoran. Mjesec — dva kasnije ponovo
su se počeli svađati zbog nje. Tako je to trajalo godinu dana.
Svi su govorili da sam vrlo ozbiljan za svoju dob. Stvarno sam u ono
vrijeme već sve shvaćao. Znao sam da je novac potrebniji od svega drugog.
Znao sam da ljudi ne mogu međusobno biti iskreni; znao sam da se svatko
bavi samo sobom. Događalo se da se svađaju na sav glas, što je privlačilo
pažnju susjeda. Svi su dolazili da gledaju, pa da nas ogovaraju. Nitko nije
pokazivao da suosjeća s nama.
Zatim su njihove prepirke postajale sve gore. Poslije svađa, mama je
plakala, a moj otac odlazio spavati izvan kuće. Moj brat i ja smo ustanovili
da njihove svađe postupno razaraju njihovu ljubav. Nikako nismo mogli
razumjeti zašto je mama, poslije svađe i plača, opet sva sretna davala mom
ocu neki vrijedan predmet koji je on odnosio sa sobom. Osim dragocjenosti,
davala mu je i novac. Mama nam je stalno govorila kako će moj otac ubrzo
potrošiti sav naš novac, pa ipak je nastavila da mu ga daje. Mama nam je i
rekla i to da novac koji mu daje, potječe od njene majke, da ga moj otac sada
koristi za ulaganje u poslove, a da je već odavna potrošio sav novac koji mu
je njegov otac ostavio.
Kad bi dobio neki predmet ili izvukao od mame novac, moj otac je
postajao sušta ljubaznost kod kuće, čak je često i razgovarao s mamom. Kad
ne bi izmamio ništa, cijeli je dan mrzovoljno šutio. Zapravo, nikad ga nije
bilo kod kuće i viđali smo ga samo dan-dva u deset dana.
Jednog me dana otac odveo u šetnju. Poslije kupovine, umjesto da me
vrati kući, doveo me u neki mali paviljon. U njemu je stanovala vrlo lijepa
žena. Sjećam se njenog ovalnog lica, bila je jako našminkana. Oslovljavala
je mog oca sa »San laoye«33. Mene je zvala »mali shaoye«, moj otac je nju
zvao »Laowu34« i rekao mi neka je zovem »teta«.
Dugo smo ostali kod nje. Bila je vrlo srdačna s mojim ocem.
Razgovarali su tihim glasom; nisam obraćao pažnju na ono što govore, a
osim toga nisam ni razumio što teta priča. Bila mi je dala nekoliko
ilustriranih časopisa i poslužila me slatkišima i užinom. Sjedio sam po strani
na jednoj stoličici i čitao. Vratili smo se kući tek poslije večere. Putem mi je
otac preporučio neka u maminoj nazočnosti ne govorim o teti. Također me
upitao kako mi se sviđa. Rekao sam da je lijepa. Moj je otac bio ushićen.
Kad smo se vratili kući, mama mi je, vidjevši kako je moj otac veseo,
samo usput postavila dva-tri pitanja, zatim više nije obraćala pažnju na
mene. Moj brat mi, naprotiv, nije povjerovao; odvukao me u vrt i salijetao
pitanjima kako bi saznao kuda me zapravo otac bio odveo. Nisam mu htio
reći istinu. U bijesu, prvo me izgrdio, a onda digao ruke od mene. Tog dana
je moj otac bio posebno nježan prema meni. U krevetu mi je ispričao jednu
bajku. Pohvalio me da sam drag dječak, i dodao da moram dobro učiti. U to
sam vrijeme već bio pošao u osnovnu školu.
Iduće je godine mama saznala za priču s »tetom«. Jednog jutra, kad je
spremala očeva odijela, našla je u džepu »tetinu« fotografiju i pismo
naslovljeno na mog oca. On se upravo bio digao i mama ga je počela
ispitivati. Odgovarao je tako neuvjerljivo da je mama shvatila kako predmeti
koje mu je davala nisu položeni kao jamstvo pri zaključivanju poslova već
u potpunosti upotrijebljeni za »tetu«. Potom su se stali svađati. Tog puta je
bilo zaista grozno. Moj je otac bacio na pod sve posuđe i jedaći pribor koji
se nalazio na stolu. Raščupane kose, mama je ronila gorke suze. Nisam ih
nikad prije vidio tako razjarene. Zatim je mama rekla da želi umrijeti, moj
brat je onda otišao po naša dva strica i njihove žene. Strine su smirivale
mamu, stričevi grdili mog oca. Sve je na tome i završilo. Moj se otac mami
ispričao i obećao da neće više zalaziti u onu malu kuću. Tog dana nije izašao,
a kad se večer spustila, maminog je bijesa nestalo.
Te sam noći opet legao u krevet sa svojim ocem. Kiša je lijevala kao iz
kabla, ja nisam spavao, a ni moj otac. Električno svjetlo u sobi je gorjelo;
bili smo uveli električnu struju u kuću. Vidio sam suze u očima svog oca i
rekao mu: »Tata, ne smiješ se više svađati s mamom; bojim se, stalno se

33
Doslovno: »treći gospodar«; otac malog Yanga je treći sin obitelji Yang. odatle ovo
oslovljavanje puno poštovanja.
34
Doslovno: »peta«; žena o kojoj se govori je peta od svog naraštaja u obitelji. Ovo
oslovljavanje je znak velike bliskosti.
prepirete. Što možemo mi učiniti, moj brat i ja?« Rasplakao sam se govoreći
i nastavio kroz suze: »Onomadne si mi obećao da se više nećeš svađati s
mamom. Ti si odrastao čovjek, ne smiješ me obmanjivati.«
Uhvatio me za ruku i rekao nježno: »Molim te za oproštenje; nedostojan
sam da budem tvoj otac, neću se više svađati s tvojom mamom.«
Odgovorio sam mu: »Ne vjerujem ti! Za koji dan ćete se opet prepirati
tako žestoko da će nas biti stid pred drugima.« Moj otac je na to samo
uzdahnuo.
Mislio sam da se više neće svađati. Ali poslije nepunih mjesec dana,
ponovo sam primijetio da njihovo držanje nije prirodno. Ipak, nije bilo
velikih svađa. Čim bi mama otvorila usta, moj je otac napuštao kuću i onda
nije uopće dolazio po nekoliko dana. Kad bi se vratio, mama ga je salijetala
pitanjima. Odgovarao je s dvije-tri nehajne rečenice i povlačio se u svoju
biblioteku. Nije raspolagala nikakvim sredstvom pomoću kojeg bi ga mogla
zadržati.
Kad je umro stric Yang prvi, cijela se porodica počela prepirati oko
podjele nasljedstva i oko prodaje kuće. Mama je bila sporazumna. Jedino se
moj otac tome protivio tvrdeći da je kuća sagrađena po nacrtu koji je izradio
djed osobno, a on je u svojoj oporuci zabranio da se zgrada proda i zatražio
da se od nje napravi hram posvećen precima. Svi su ismijavali mog oca i
nitko nije pristajao uza nj. Stričevi Yang drugi i Yang četvrti izjavili su da
je moj otac nedostojan ovih riječi.
Još se jasno sjećam okolnosti pod kojima se odvijao porodični sastanak
tog dana. U to su vrijeme Japanci već bili napali Shanghai. U salonu su se
Yang drugi i Yang četvrti prepirali s mojim ocem i vrijeđali ga, prvi lupajući
šakom po stolu, drugi upirući prstom u nj. Crven u licu, moj otac je mucao.
Promatrao sam ih, skriven iza vrata.
Moj otac je rekao: »Prodajte kad baš hoćete, ja ni u kom slučaju neću
potpisati. Počinio sam i suviše toga što je iznevjerilo nade mog oca, ja sam
loš sin, ja sam nedostojan svog oca. Prodao sam svu zemlju koju mi je
ostavio, ali ne pristajem na prodaju ove kuće!«
Nije htio potpisati ni za živu glavu. Stričevi ga nisu mogli na to
privoljeti. Međutim, da nitko od naše loze nije potpisao, prodaja se ne bi bila
mogla obaviti. Mama je nagovarala oca, ali je on uporno ostajao pri svom.
Tada sam vidio Yanga četvrtog kako šapće nešto na uho mami koja je onda
otišla po mog brata.
On je tada već bio diplomirao i vratio se kući nepuna dva mjeseca prije
toga, ali još nije bio položio prijemni ispit za rad u pošti. Kad je ušao, upustio
se prema stolu ne rekavši ni riječi mom ocu, uzeo pero i potpisao. Moj otac,
koji ga je pratio pogledom, rekao je tada glasno: »Ja imam pravo da
potpišem, ja imam pravo da odobrim prodaju kuće. Sposoban sam da
upravljam poslovima treće loze, ne plašim se nikakvih poteškoća!«
Stric Yang drugi je brže-bolje uklonio list papira; bio je neizmjerno
sretan. Yang četvrti i sin Yanga prvog bili su također ushićeni. Otišli su
jedan za drugim. Moj je otac bio toliko bijesan da je podigao oči k nebu u
znak prijezira. Zatim je promrmljao: »On nije više moj sin.«
Ostao je još samo on u salonu. Prišao sam mu i uhvatio ga za ruku.
Rekao sam mu: »Tata, ja sam tvoj sin.«
Spustio je glavu i pogledao me. Rekao je: »Znam. Ah, žanjem ono što
sam posijao... Hajdemo malo u vrt, budući da će oni prodati kuću.
Uhvativši me za ruku, moj otac je ušao u vrt. U ono je vrijeme vrt bio
na dlaku isti kao danas. Sjećam se također da se približavao Praznik osmog
mjeseca, mirisave osmante divno su cvjetale, njihov se miomiris osjećao već
na samom ulazu. Dok smo hodali drvoredom, moj mi je otac iznenada rekao:
»Hanere, dobro otvori oči: za nekoliko dana ovaj vrt neće više biti naš.«
Slušajući ga kako ovako govori, osjetio sam se veoma nesretnim.
Upitao sam ga: »Tata, ovdje nam je dobro. Zašto drugi stric i ostali
bezuvjetno žele prodati kuću? Zašto ti se svi protive? Zašto se nitko ne slaže
s tvojim mišljenjem?«
Moj je otac sagnuo glavu i pogledao me prije nego što će reći: »Sve to,
sve je to zbog novca, zbog novca.
Ja sam ga dalje pitao: »Znači, nećemo više moći ovamo dolaziti?«
On je odgovorio: »Ne! Upravo zato tražim od tebe da dobro otvoriš
oči.«
Još sam ga upitao: »Ako se kuća ne uspije prodati, onda se nećemo
iseliti, zar ne?
On je rekao: »Ti si zaista dijete, gdje su te kuće koje se ne mogu
prodati!«
Poveo me prema kameliji. Nije bilo doba njenog cvata, ali je otac htio
da vidim znakove koje je urezao u stablo. Bilo je to onih nekoliko znakova
koje sam maloprije promatrao. Nekoć smo imali dvije kamelije, zatim je
obitavalište prodano vama, Yaovima (on pogleda gospođu Yao), i bijela je
usahnula. Sad je ostala samo crvena. Otac mi je rekao pokazujući onih
nekoliko znakova: »Oni su stariji od tebe.«
Upitao sam ga: »Stariji i od mog brata?«
Rekao je: »Stariji i od tvog brata.« Uzdahnuo je i dodao: »Danas, sudeći
po njegovu oholom držanju, tvoj veliki brat uživa daleko veći ugled nego ja.
Nije me briga za njegove poslove, ali se on, naprotiv, miješa u moje.«
 Rekao sam: »Danas se moj brat nije lijepo ponio prema tebi, ja se
također ljutim na njega.«
Okrenuvši se pomilovao me po kosi, pogledao me i onda rekao
odmahujući glavom: »Ne zamjeram mu to. U pravu je, zaista nisam dostojan
da budem njegov otac.«
Povisio sam glas: »Oče, on je tvoj sin, ne smije biti na strani onih koji
te ponižavaju.«
Otac je rekao: »To je ono što sam zaslužio, očajan sam zbog tvoje
majke, očajan sam zbog vas.«
Odmah sam uzvratio: »Onda nemoj više ići tamo, k teti. Ako budeš
stalno ostajao kod kuće, s mamom, ona će biti presretna. Ja ću s mamom o
tome razgovarati.«
Požurio se da mi stavi ruku na usta i da mi kaže: »Ne smiješ svojoj
majci govoriti o teti. Već je prekasno. Pogledaj ove znakove, kad sam ih
urezao, nisam bio stariji nego ti danas. Nisam ni slutio da ćemo nas dvojica
danas biti ovdje i gledati ih. Za koji će dan ovo obitavalište i ovaj vrt
promijeniti vlasnika; čak će i ovih nekoliko znakova koje sam urezao biti
prepušteno njemu na milost i nemilost. Hanere, dobro upamti što ti tvoj otac
veli: ne smiješ se ugledati u mene, ne smiješ se ugledati u oca koji je
posrnuo.« ( gro.zeraWorC )
Rekao sam: »Oče, ja te ne mrzim.«
Pogledao me bez riječi. Suze su potekle iz njegovih očiju. Uzdahnuo je
i položivši mi ruku na rame rekao: »Ako me ne budeš mrzio ni proklinjao
kad odrasteš, umrijet ću sretan.«
Na te sam riječi zajecao. Sačekao je da se sit isplačem prije nego što će
mi dati rupčić da obrišem oči. Rekao je: »Ne plači! Vidi kako cvjetovi
osmante divno mirišu, već smo usred jeseni. Odmah poslije vjenčanja
dolazio sam često u vrt s tvojom majkom da promatramo mjesečinu. U ono
vrijeme još nije postojala terasa sa cvijećem, na njenom mjestu bio je bazen.
Poslije rođenja tvog brata, djed je smatrao da ima toliko djece u kući te
postoji opasnost da padnu u bazen. Tada je bazen zatrpan. U ono smo se
vrijeme tvoja majka i ja voljeli, tko bi mislio da ćemo spasti na ovo.«.
Poveo me do akvarija sa zlatnim ribicama. Voda je bila prljava, puna
algi. Vrvjela je od račića i kukaca. Otac je stavio ruku na akvarij, ja sam
učinio isto. Otac je rekao:
»Kad sam bio mali, volio sam hraniti zlatne ribice. Svaki sam dan
poslije škole dotrčao ovamo i nisam odlazio sve dok me ne bi pozvali na
večeru. U ono je vrijeme akvarij bio vrlo čist, čak su se jasno mogli vidjeti
pijesak i mulj na dnu. Zabavljao sam se promatrajući jedan riblji par koji je
imao oči okrenute prema nebu; tvoj ih je djed također volio, često je dolazio
ovamo. Više puta bismo se zadržali ovdje, ispred akvarija, kao mi danas.
Tada sam tu bio sa svojim ocem, danas sam sa svojim sinom. Kad na to
pomislim, imam dojam da sanjam.«
Vratili smo se pod osmante. Moj je otac digao glavu i gledao cvijeće.
Vrapci su se natjerivali u granju i cvjetovi su popadali na zemlju. Moj se
otac sagnuo da ih pobere, ja sam također čučnuo da uzmem nekoliko. Skupio
je cijelu pregršt, zatim otišao da otvori vrata velikog paviljona. Tu smo načas
sjeli. Onda smo se uputili u mali paviljon. Otac je rekao: »Za nekoliko dana
sve će ovo preći u druge ruke.«
Upitao sam ga nije li ovaj vrt bio djedova zamisao. Otac je potvrdio i
dodao: »Slušaj, upravo sam se sjetio, sreo sam tvog djeda u ovom vrtu
neposredno prije njegove smrti. Malo smo popričali, a onda mi je iznenada
rekao: .Osjećam da neću više dugo živjeti. Poslije moje smrti, ne znam
koliko će vremena ovaj vrt i ovaj posjed biti sačuvani. Nemam povjerenja u
vas. Tek danas shvaćam da je vrlo nesigurno ostaviti sinovima imanje, a ne
predati im u nasljeđe i moralna načela. Jesam li, dakle, bio budala sve ove
godine! Tvoj je djed zaista ovo izjavio!' Tek danas razumijem smisao ovih
riječi, ali prekasno je ...«
Gospođa Yao, s rupčićem na očima, stade tiho plakati. Dok je dječak
pripovijedao često sam je pogledavao i već odavna primijetio da se u njenim
očima cakle kristalne suze. Kad se njen plač oglasio, dječak umuknu.
Pogledao ju je sav smućen i rekao blago:
— Gospođo Yao.
Promatrao sam je sažalno, uzburkanih osjećaja. Pa ipak ne rekoh ništa.
U sobi je nekoliko trenutaka vladala tišina.
Suze su jedna po jedna tekle niz dječakovo lice. Gospođa Yao bijaše
prestala plakati. Njihove su se dvije sudbine ispreplitale i pogađale me pravo
u srce! Bilo je toliko nesreće u svijetu! Beskrajno više od svega što bih
mogao napisati! Što sam mogao učiniti? Nisam bio toliko bezdušan da mimo
gledam sve te patnje. Zamrzih samog sebe. Ova me tišina boljela, želio sam
da govorim na sav glas.
Dječarac iznenada ustane. Rukom obriše suze s lica. Možda je htio otići.
Možda nije htio otkriti najhitniji dio svoje priče? Tek što je zakoračio, kadli
mu gospođa Yao reče digavši glavu:
Mali brate, ne idi, nastavi svoje kazivanje.
Dobro, hoću — neočekivano pristane, pošto se časak skanjivao. I
ponovo sjedne na sofu.
 Bila sam tužna maločas — reče gospođa Yao, zbunjena, pažljivo brišući
oči rupčićem. — Riječi tvog djeda zaista su teške. Ali me čudi kako se ti, ti
koji si još sasvim mlad, tako dobro sjećaš svega ovoga. Za nekoliko godina
jamačno ćeš ih zaboraviti.
Sve što znam o svom ocu — prihvati dijete — neću nikad zaboraviti.
Noću, kad ne mogu spavati, prisjećam se ovih trenutaka i ponavljam u sebi
ove riječi.
Da li ti se često dešava da noću ne spavaš? — upitam ga.
Ne mogu zaspati kad mislim na oca. Što sam dulje budan, to više mislim
na nje ga. Što više mislim na njega, to više dolazim do uvjerenja da smo bili
nepravedni prema njemu...
Kako možeš to reći? Očito je da je on pogriješio; svi znaju da je on
razorio sreću vaše obitelji! — ne mogoh odoljeti da mu se ne usprotivim.
Ali smo poslije bili suviše okrutni prema njemu — odgovori dječak. —
Pokajao se, moramo mu oprostiti.
Da, mali brat je u pravu: prije svega oprostiti, pogotovo kad se radi o
članu obitelji — umiješa se gospođa Yao, ganuta.
Ali, opraštanje mora imati granica. Osim toga, oprostiti prkosnicima
znači položiti oružje — primijetim ja sa svoje strane, ciljajući na njen odnos
sa Zhaovima.
Ona me pogleda ne rekavši ništa. Zatim, okrenuvši se, potakne dječaka:
Mali brate, nastavi! — Čas kasnije doda: — Ako te pripovijedanje
suviše rastužuje, onda nemoj!
Ne, ne! — reče dijete žestoko odmahujući glavom. — Naprotiv, kad
sve kažem, bit će mi lakše pri srcu. Nikad nikome još nisam ispričao život
svog oca. U kući su me uvijek smatrali malim djetetom i rijetko su mi se
obraćali ozbiljnim riječima. Zapravo, nisam više dijete, nisam više beba koja
ništa ne razumije.
Onda nastavi, da saznamo sve o tvom ocu. Pričekaj, prvo ću poslužiti
čaj — reče listajući.
— Ja ću — ponudi se brže-bolje dječak. I on ustane, ali ga gospođa Yao
pretekne i natoči čaj.
Sa zahvalnošću dječak prihvati šalicu i otpije nekoliko gutljaja.
Šutke ustanem, odem do vrata, zatim do pisaćeg stola. Uzmem stolicu
od trske i premjestim je na četiri-pet koraka od dječaka. Sjednem nasuprot
njemu. S puno sam suosjećanja gledao ovo tako rano sazrelo dijete. U toj
dobi ne bi smio posjedovati takvo pamćenje i takvu svijest o patnji i nesreći.
Kad bi se to od mene zatražilo, ne bih bio kadar da točnije ispričam život
njegova oca. Nesreća je već uvelike utisnula žig u dušu ovog dječaka.
 27.
Dječak nastavi kazivanje o svom ocu:
— Poslije više od mjesec dana kuća još uvijek nije bila prodana. Rat je
bjesnio, japanski su avioni bacali bombe posvuda. Iako smo ovdje bili u
sigurnosti, kolale su kojekakve glasine. Stric Yang drugi se zabrinuo, kao i
preostali članovi obitelji; bojali su se da se kuća neće prodati. Stric Yang
drugi prvi se iselio, izražavajući time svoju riješenost da proda obitavalište.
Stric Yang četvrti iselio se odmah poslije njega, zatim je red došao na sina
Yanga prvog. Mama i moj brat unajmili su jednu kuću s namjerom da ovu
napuste. Ali je moj otac to odbio i sporječkao se s njima. Ipak smo se odselili.
Moj otac je tada izjavio da će ostati da čuva kuću, tako je on bio jedini koji
je nije napustio.
Nakon iseljenja svaki sam dan poslije škole odlazio da ga obiđem u
našoj bivšoj kući. Bio sam tamo više od desetak puta, ali sam ga zatekao
samo jednom. Pretpostavljao sam da odlazi k »teti«. Kad me mama pitala,
odgovarao sam da ga vidim svaki put, a ona nije izražavala ni najmanju
sumnju.
Onda je kuća prodana vama Yaovima. Novac je podijeljen svim
porodičnim glavama i svi su bili vrlo zadovoljni. Novac koji je u diobi pripao
našoj lozi, uručen je mom starijem bratu. Otac se gušio od bijesa. Odbio je
da dođe k nama i izjavio da će se na mjesec-dva nastaniti u hramu koji se
nalazi s onu stranu Istočnih vrata. Mama ga je nagovarala da dođe živjeti s
nama, ali je on poziv odbio. Moj se brat s njim prepirao, što je samo učvrstilo
njegov otpor. Ipak smo mu uredili biblioteku u novoj kući u koju smo se bili
preselili. Bila je to samostalna zgrada, vrlo zgodna, i jednako tako lijepo
namještena i udobna kao prijašnja. Ja sam sa svoje strane preporučio ocu da
dođe k nama, uvjeravajući ga da mu je tu još uvijek bolje nego drugdje. Ali
se on ni po koju cijenu nije htio vratiti kući. Moj brat je tvrdio da ocu ni
nakraj pameti nije da se nastani u hramu kako bi odmorio tijelo i dušu, već
da jamačno provodi lagodan život u onoj kućici sa svojom ljubavnicom. Brat
je također izjavio da je spomenuta gospođa nekoć bila prostitutka u Bas
Yangziju.
Dva su mjeseca prošla, a otac se nije pojavio. Zatim je navratio k nama
četiri-pet puta i ostao tek nepuni sat.
Posljednji put je nabasao na mog brata i ovaj ga je dobro izgrdio. Upitao
ga je kada se kani vratiti. Kako moj otac nije znao što da odgovori, pokupio
se bez riječi. Kad sam potrčao za njim, bio je već izvan mog domašaja.
Poslije toga se nije vratio, Nakon više od mjesec dana, na sam Blagdan
lampiona, čuo sam kako moj brat kaže da će se otac vratiti. Mama ga je
upitala odakle to zna. Tada nas je obavijestio da je prostitutka pobjegla pošto
mu je ukrala sve vrijedne stvari. Bez prebijene pare, sigurno će se vratiti
kući. Bio sam vrlo nezadovoljan što brat tako govori. Držao sam da bi morao
gajiti više poštovanja prema mom ocu. Na kraju krajeva, bio nam je otac i
nikad nas nije zlostavljao.
Nisam povjerovao ni slova od onog što je moj brat tvrdio, ali sam iz
njegovih riječi shvatio da savršeno dobro zna gdje moj otac stanuje.
Uostalom, on je na ulici vidio onu »tetu« iz Bas Yangzija. Budući da se na
drugi način nisam mogao obavijestiti o svom ocu, stao sam ispitivati svog
brata. Ali je on odbio da govori. Kad sam unatoč tome nastavio sa
zapitkivanjem, razbjesnio se. Međutim, moj je brat često za stolom govorio
o ocu, pa sam tako i došao do nekoliko podataka. Saznao sam da je otac
tražio »tetu« posvuda, bez uspjeha. Još uvijek nisam imao njegovu adresu,
pa nisam mogao poći u potragu za njim.
Jednog se lijepog dana vratio. Sjećam se da je to bilo koncem drugog
mjeseca lunarnog kalendara. Činilo se da je prebolio tešku bolest, leđa su
mu se bila jako zgrbila, lice strašno ublijedjelo, a oči upale, pustio je kratke
brkove, hodao je poput starca, riječi su mu bile popraćene jecajima i
uzdasima.
Upravo sam se bio vratio iz škole kad je stigao; brata još nije bilo.
Ukipio se u salonu he usuđujući se ući u maminu sobu. Pozvao sam mamu i
ona dođe do vrata. Zaustavivši se, rekla mu je: »Znala sam da ćeš se vratiti.«
Otac je pognuo glavu. Tijelo mu se ljuljalo kao da će se istog časa
srušiti. Mama se nije ni pomakla s mjesta. Potrčao sam da prihvatim ruku
svog oca, zatim sam ga posjeo na stolicu. Upitao sam ga: »Jesi li gladan?«
On je odmahnuo glavom: »Nisam.«
Mama se okrenula i otišla. Trenutak kasnije, nevjesta Luo mu je
donijela vode za umivanje, zatim ga poslužila čajem i užinom. Moj otac nije
govorio ništa. Pognute glave, pohlepno je progutao čaj i ostalo. Vidio sam
kako mu se boja vraća u lice. Bio sam jako žalostan.
Suze su mi potekle iz očiju čim sam rekao »tata«: »Tata, ta preseli se k
nama, ne vraćaj se više »teti«, pogledaj kako si smršavio.«
On me uhvati za ruku i zaplaka gorkim suzama, ali ne reče ni riječi.
Uto se pojavi mama. Kazala mi je neka pitam oca da li je umoran i da
li želi malo otpočinuti. On je to doduše odbio, ali videći da je zaista iscrpljen,
odveo sam ga u sobu. Kad sam kasnije tamo navratio, spavao je na krevetu,
mama je sjedila pored njega u naslonjaču od trske. Imao sam dojam da su
prije toga razgovarali, mama je plakala, pognute glave. Ja sam se brže-bolje
povukao. Pretpostavljao sam da su se pomirili.
Čekali smo dolazak mog brata, pa da večeramo. Tog je dana malo
zakasnio. Bio sam sretan što mu mogu saopćiti vijest o očevom povratku.
Ne bih bio ni u snu pomislio da će, kad to čuje, poprimiti strog izgled, i da
će reći: »Već odavna tvrdim da će se vratiti, gdje bi inače mogao jesti!«
Odbrusio sam mu pomalo ljutito: »Ovo je njegova kuća, zašto da se ne
vrati?«
Brat je umuknuo. U toku večere, gledao je mog oca potpuno
ravnodušno. Otac je htio s njim zapodjenuti razgovor, ali je moj brat,
namrgođen, samo šutio. Mama je, naprotiv, razmijenila nekoliko riječi s
ocem. Kad je pojeo zdjelicu riže, brat je pozvao nevjestu Luo da mu je
ponovo napuni. Ali je baš u tom trenutku nevjesta Luo bila odsutna. On se
na to razbjesnio i izgovorio svu silu psovki lupajući šakom po stolu. Zatim
se natmurio i otišao.
Sve nas je prestrašio. Mama je rekla: »Ne znam što ga je danas spopalo,
kako se može ljutiti ovako bez razloga!«
Otac je u tom času još jeo, pognute glave. Na te ju je riječi digao i
izjavio: »Bojim se da je to zbog mog povratka.«
Mama je spustila glavu i nije više ništa rekla. Otac je pojeo zdjelicu riže
i stavio je na stol.
Tada ga mama upita: »Zašto si pojeo samo jednu zdjelicu riže? Zašto
ne uzmeš još malo?«
On je odgovorio tihim glasom: »Sit sam.«
Onda se digao. Mama je prestala jesti, ja također. Te je večeri govorio
vrlo malo. Legao je rano i spavao sa mnom u velikom krevetu. Ja sam spavao
loše i sanjao čudne snove. Probudivši se usred noći, čuo sam svog oca kako
/ plače. Šapatom sam ga zazvao i shvatio da se iza sna trgao u suzama.
Pitao sam ga što je to sanjao, ali mi nije odgovorio.
Otac se, dakle, nastanio u našoj novoj kući. Prva četiri dana nije uopće
izašao. A nije mnogo ni govorio. Kad bi vidio mog brata, pognuo bi glavu,
bez riječi. Brat nije zapodijevao razgovor s njim.
Petog je dana otac izašao poslije doručka i vratio se tek za večeru.
Mama ga je upitala gdje je proveo cijeli dan; kratko je odgovorio da je bio u
posjetu kod nekog prijatelja. Sutradan se sve to ponovilo. Prekosutra, kad se
vratio, bili smo upravo za večerom. Mama ga ju upitala što je radio vani i
zašto se tako kasno vraća kući. Opet je rekao samo to da je pohodio prijatelje,
ali tog se dana brat razljutio i iznapadao ga:
 »Uvijek samo laži! Kako, posjet prijateljima! A tko ne zna da odlaziš u
potragu za onom ,laowu’...! Ranije, kad smo te zvali da se vratiš, iznalazio
si tisuću isprika i tvrdio da ideš liječiti dušu i tijelo u jednom gradskom
hramu! Ti si grdan lažov! Sve to zbog one ,laowu'! Mislio sam da ne želiš
više imati obitelj, da nas ne želiš više vidjeti. Međutim, Nebo je pravedno:
tvoja te dragana ostavila i otišla s drugim, pošto te opljačkala do gole kože.
Sad kad si ostao potpuno sam, vraćaš se kući, onima koje si odbacio, onima
koje si uvijek mrzio! Sad kad te ona napustila, opet smo tu mi koji te
prihvaćamo i koji ti pružamo udoban život u ovoj kući. A ti još uvijek nisi
zadovoljan sa svojom sudbinom, još uvijek moraš trčati unaokolo. Pitam te:
što hoćeš? Jesi li ovamo došao da od mame izmamiš još para, kako bi mogao
izdržavati drugu priležnicu i unajmiti joj drugu kućicu! Savjetujem ti da
svoje lude nade već jedanput pokopaš, nikad ti više neću dozvoliti da mamu
obmanjuješ ...!«
Otac je sjeo na stolicu pored zida i pokrio lice rukama. Ne mogavši više
izdržati, mama se umiješala, sa suzama u očima: »He (ime mog brata je He),
prestani! Pusti svog oca da najprije povečera!«
Ali je on odgovorio: »Mama, dopusti mi da završim. Sve ove godine
zadržavao sam za sebe teret što mi je bio na srcu; neće mi odlanuti dok sve
ne kažem. Ti si suviše lakovjerna, ne bojiš se da će te ponovo prevariti danas,
kako je to učinio jučer!«
Mama je rekla kroz plač: »He, on je tvoj otac!«
Nisam se mogao savladati da ne potrčim k ocu, da ga ne uhvatim za
ruku i ne uzviknem nekoliko puta: »Oče ...!« On je povukao ruku. Izgledao
je jadno.
Čuo sam brata kako nastavlja: »Otac! Da bi netko bio otac, treba biti
satkan od drugačije građe. A kad je on mene smatrao svojim sinom?«
Otac je ustao. Otklonio je moju ruku i polako se uputio prema vratima.
Mama ga je glasno zazvala: »Mengchi, kamo ideš? Zar nećeš večerati?«
On se osvrnuo i rekao: »Mislim da je bolje da odem, nikakve koristi za
vas ako ostanem.«
Mama je još upitala: »A kamo ideš?« Rekao je: »Ne znam, ali područje
je veliko, uvijek ću naći neko mjesto gdje se mogu nastaniti.«
Mama mu je plačući pritrčala i zaklinjala ga: »Ne odlazi, ne govorimo
više o prošlosti!«
Brat, koji je ostao za stolom, sada se umiješao: »Mama, ne navaljuj
više! Zar mu ne znaš narav? Hoće da ode, prema tome, pusti ga da ode!«
Mama je plačući rekla: »Ne mogu, kamo će, tako sam? Zatim, okrenuvši se,
nastavila je zboriti ocu: »Mengchi, ovo je tvoja obitelj, budi joj oslonac!
Gdje je mjesto bolje od ovog?«
Brat, bijesan, ode u svoju sobu. Nisam se mogao savladati da ne
pritrčim i zgrabim oca za ruku. Zamolio sam ga kroz plač: »Oče, ako kaniš
otići, povedi me sa sobom.«
Tako je nastavio stanovati u kući. Izlazio je svaki dan, ali samo onda
kad brata nije bilo. Ponekad bi zamolio nešto džeparca od mame ili od mene.
A taj sam novac morao tražiti od brata. Otac mi je rekao neka mu sve to
prešutim. Tako je brat vjerovao da otac po cijeli dan ostaje u kući i čita.
Postao je malo pristojniji prema njemu i nije ga više korio.
Otac i ja stanovali smo u istoj sobi. Često se u nju zatvarao i spavao kad
nije čitao. Kad bih se vratio iz škole, pomagao mi je u izradi zadaća. Mama
je bila prilično ljubazna s njim. Tog mjeseca su mu se obrazi ponovo
zarumenjeli i moral mu se podigao. Jednog mi je dana mama rekla da je otac
na najboljem putu da se popravi.
Jedne nedjelje, bili smo moj brat i ja kod kuće, mama je poslije doručka
izrazila želju da s ocem odemo u kino. Brat je pristao. Tek što smo izašli iz
kuće, kadli ugledasmo nekog čovjeka kako stiže, s pismom u ruci, i raspituje
se da li ovdje stanuje Yang treći. Otac uzme pismo i pročita ga. Čuo sam ga
kako kaže čovjeku koji ga je donio: »Znam.« Zatim je strpao pismo u džep.
U kinu mi je svu pažnju zaokupio film. Pred sam kraj opazim da oca
više nema. Mislio sam da je otišao u zahod i nisam tome više pridavao
važnosti. Kad je film završio, njega još uvijek nije bilo. Tražili smo ga
posvuda, uzalud. Ja rekoh: »Tata se možda bez nas vratio kući.« Brat se
podrugljivo nasmija: »Mali glupane! On gleda na našu kuću kao na zatvor,
zašto bi se žurio da se u nju vrati?«
Zaista kad smo stigli kući, mom ocu ni traga ni glasa. Mama se pitala
kamo je samo mogao otići. Brat joj ispriča priču o pismu. Za večerom je
mama odvojila jelo za njega i spremila ga, ali on te noći nije došao. Mama i
brat bili su vrlo nezadovoljni. Vratio se sutradan ujutro. Mama je bila sama
u kući. Otišao je ne sačekavši moj povratak iz škole.
Mama mi nije rekla o čemu su razgovarali. Tek sam kasnije saznao da
je od nje tražio novaca. Navečer se nije vratio, a ni sutra, ni prekosutra.
Mama je bila vrlo zabrinuta, zatražila je od brata da se raspita. Ozlojeđen,
rekao je da stvar nije opasna. Petog dana stiže od mog oca pismo u kojem
javlja da je otišao u Jiading zbog poslova i da se tamo razbolio. Htio se
vratiti, ali nije imao novaca; zatražio je da mu mama pošalje onoliko koliko
treba za put.
 Čim je primila pismo, mama mu je poslala sto juana. Slučajno je tog
dana moj nastavnik uzeo dopust, pa sam već popodne bio kod kuće. Mama
mi naredi neka idem na poštu predati novac. Tada dodadoh nekoliko riječi
maminom pismu, moleći ga da što prije dođe. Navečer, kad se vratio i saznao
da je mama poslala novac ocu, brat je planuo i prigovorio joj nabacujući se
blatom na mog oca. Napokon se mama složila s njim i prihvatila njegovo
stajalište da to s očeve strane nije pošteno.
Pošto mu je novac poslan, nije se više javio. Nije se vratio i nismo imali
nikakvih vijesti o njemu. Mama i moj brat bi se raspalili svaki put kad su
razgovarali o njemu. Moj se brat više žestio nego mama. Ponekad je mama
strahovala da je još bolestan, pa je govorila da će mu pisati. Jednog je dana
zatražila od brata da to učini. On je odbio i čak mami zamjerio. Mama to
više nije spominjala. Tri mjeseca nismo imali vijesti i više nismo govorili o
njemu. Jednog dana, za vrijeme ljetnih praznika, kad je kiša lijevala kao iz
kabla, bio sam kod kuće i radio zadaće, kadli se moj otac nenadano pojavi.
Bio je mokar do kože, i nije imao ni toliko da plati rikšu. Bio je još mršaviji
nego ranije, košulja mu je bila prljava i sva u dronjcima. Sirio je oko sebe
neki čudan vonj. Stojeći na ulaznim stepenicama, naslonjen na stup, nije se
usuđivao da uđe.
Mama naredi da se plati rikša. Stojeći na ulazu poprimi strog izraz lica
i reče ocu: »Gle, gle! Udostojio si se vratiti! Mislila sam da si umro u nekom
dalekom kraju!«
Otac pogne glavu, ne usuđujući se pogledati mamu, a ona nastavi:
»Dobro je to, ovako ćeš bar vidjeti da se izvrsno snalazimo bez tebe i da
nismo osramotili tvoje pretke iz obitelji Yang.«
Otac još dublje pogne glavu, voda je curila s njegove kose, kiša je
padala na njegovo lice, ali on na to nije obraćao pažnju. Pošto mi je postalo
nepodnošljivo gledati ga takvog, obratih se mami: »Tata je pokisao skroz-
naskroz, zar ga ne bi trebalo pustiti u kuću da se opere i presvuče?«
Na te se riječi mamin izraz lica promijenio. Odmah naredi da mu se
donese voda za umivanje, zatim ode po odjeću kako bi se mogao presvući,
a sve to pošto ga je pozvala da uđe. Moj otac nije ništa govorio, kao da je
odjednom onijemio. Oprao se, presvukao i doručkovao. Po maminom
nalogu, otišao je da malo prilegne.
Kad se vratio i saznao da je otac došao, brat odmah poprimi ljutit izgled.
Čuo sam mamu kako mu savjetuje neka bude pristojan kad se s njim sretne.
Brat nevoljko pristade. Za večerom, kad ga je ugledao, namrštio se i stao
gunđati, zatim odmah okrenu glavu. Moj otac je ostavljao dojam kao da mu
hoće nešto reći, ali nije uspijevao izgovoriti ni glasa. Kad je pojeo zdjelicu
riže, nevjesta Luo mu donese još jednu, napola punu. Moj otac pruži ruku
da je uzme, ali mu je ruka užasno drhtala: tako ju je nespretno prihvatio da
se riža prosula, a zdjelica razbila. Nasmrt uplašen, otac se brže-bolje sagne
da pokupi zdjelicu. Mama, koja je sjedila pored njega, reče: »Ne kupi te
krhotine, neka ti nevjesta Luo donese drugu zdjelicu.«
Moj otac odgovori, tresući se od straha: »Nema potrebe, nema potrebe,
opet će se dogoditi isto.«
Ne znam zašto, ali brat odjednom lupi šakom po stolu i okomi se na nj:
»Ako nećeš da jedeš, kupi mi se odavde, nisam tako bogat da bih ti mogao
dozvoliti da se razbacuješ!«
Otac ode bez riječi. Brat reče mami, uprijevši prst u nju: »Mama, sve je
ovo plod tvoje popustljivosti. Ovo nije hotel gdje se može dolaziti i odlaziti
kako se kome prohtije.«
Mama su usprotivi: »Činjenica je da se vratio, pusti ga da se nekoliko
dana odmori!«
Moj se brat još više raspali i reče tresući glavom: »Ne i ne! Ne mogu
mu dopustiti da i dalje živi gotovanski, njemu koji nam je nanio toliko zla!
Moram mu bezuvjetno naći neki posao.«
Prekosutra ujutro zatražio je od oca da s njim izađe. Otac posluša bez
riječi, pognute glave. Promatrajući ga kako odmiče s mojim bratom, mama
reče da joj otac nalikuje na slugu. Na te riječi dođe mi da zaplačem.
Popodne, brat je prvi došao, a zatim se vratio i otac. On pogne glavu
ugledavši brata. Za stolom ga je brat stao ispitivati, ali je on odgovarao samo
mucanjem. Zatim je odložio zdjelicu i sklonio se u svoju sobu. Mama upita
brata kakav posao obavlja moj otac. Brat kratko odgovori da je činovnik. Ja
sam potom otišao u sobu s namjerom da ja sa svoje strane oca pitam, no on
ne htjede ništa reći.
Četiri-pet dana kasnije, oko četiri sata popodne, on se iznenada pojavi
u kući, sav zadihan. Bio sam sam, mama je bila otišla u kupovinu. Upitah ga
zašto se tako rano vratio. »Prestajem raditi,« odgovori, »zaista ne mogu više
podnositi tu sredinu. Kažu da sam činovnik, ali sam zapravo samo potrkalo.
Ne bojim se posla, ali neću kaljati obraz!«
Kupao se u znoju, kapljice su se caklile na njegovu licu, odjeća mu je
bila mokra. Pozvah nevjestu Luo da donese vode za umivanje. On opere lice
i sjedne da popije čaj. U tom času se pojavi brat. Opazivši da je zle volje i
da će se razjariti, stadoh mu govoriti o desetim stvarima. No on ne obrati
pažnju na mene, već priđe ocu. Vidjevši ga, otac ustane kao da će otići. Ali
ga on zadrži i, stroga lica, upita: »Našao sam ti posao, zašto ga napuštaš već
poslije nekoliko dana?«
 Otac, spuštene glave, tiho odgovori. »Tamo ne mogu ostati. Ako ima
kakav drugi posao, prihvatio bih ga.«
Tada brat reče, kroz ledeni smijeh: »Tamo ne možeš ostati. Sto bi onda
htio raditi? Možda bi htio biti direktor banke? Idi i traži sebi posao ako si za
to sposoban, ja u svakom slučaju ne mogu trpjeti da ovdje jedeš, a da ništa
ne radiš.«
»Ne kanim biti nikome na teret, ali ne traži od mene da budem potrkalo.
Neću nikad obeščastiti obitelj Yang. A osim toga, plaća je tako bijedna.«
Moj brat podrugljivo uzvrati: »I ti se poslije svega još bojiš da ćeš
osramotiti obitelj Yang! Ta već si je odavna osramotio! Tko ne zna za silan
ugled Yanga trećeg! Izračunaj malo koliko si novaca spiskao! Svoj vlastiti
novac, novac što nam ga je oporučno ostavio djed, i mamin novac!«
Mama se u tom času vratila, ali on nastavi s prebacivanjem: »Bančio si,
rasipao, provodio se, posjećivao drolje, kockao se! Trošiš novac kao ništa.
Kad si se potrudio da saznaš da li patimo, da li nas drugi preziru!«
Moj otac reče tihim glasom, bijedna izgleda: »Što će ti da dozivaš u
sjećanje sve ovo? Prošlost je otišla u nepovrat, prekasno je za kajanje.«
Moj brat prihvati: »Kajanje? Kad bi ti znao što je kajanje ne bi imao
hrabrosti da se vratiš. Ranije smo te nagovarali do dođeš, ali si ti odbijao.
Danas te više ne trebamo. Odlazi odavde! Ti nisi moj otac, ne priznajem
takvog oca!«
Očevo lice se potpuno preobrazilo; drhtao je cijelim tijelom, iskolačio
oči, nesposoban da išta kaže. Mama brže-bolje zatraži od brata da prestane.
Ja se sa svoje strane umiješah: »Veliki brate, to je naš otac!«
Moj brat okrenu glavu prema meni i suznih očiju mi reče: »On nije
dostojan da nam bude otac; nikad ga nije bilo briga za mene otkako sam se
rodio, mama me sasvim sama odgojila, on nikad nije izvršavao svoje očinske
dužnosti. Ovo ovdje nije njegova obitelj. Ja nisam njegov sin.« Zatim se
obrati mami: »Mama, reci mi na temelju čega je dostojan da mi bude otac!«
Mama ne odgovori. I ona je plakala gledajući oca. A on je samo okrenuo
glavu da bi izbjegao njen pogled. Moj brat izvuče iz džepa list papira i pruža
ga mami govoreći: »Mama, pročitaj ovo pismo, meni je to suviše
neugodno.«
Pošto je pročitala pismo, mama je izgovorila samo »ti...« i onda mu ga
predala. A zatim dodala: »Evo, vidi što piše jedan kolega iz tvog poduzeća.«
Moj otac je pismo čitao drhteći. Lice mu se zacrvenjelo i on promuca:
»To nije istina, spreman sam se na to zakleti, najveći dio je izmišljen, on me
lažno optužuje.«
 Mama na to primijeti: »U tom slučaju je bar jedan dio istinit, sita sam
tvojih laži, ne usuđujem se više da ti vjerujem, odlazi!«
Mama mu rukom pokaže vrata, zatim se okrene i povuče u svoju sobu.
Moj otac, pošavši za njom, žustro ju je uvjeravao: »Nisam počinio ono što
on tvrdi, kleveće me najmanje u polovici pisma.«
Mama ga nije slušala. Moj brat, obrisavši oči, reče: »Izlišno je da se
braniš. Radi se o mom dobrom prijatelju, ne bi on širio lažne glasine samo
zato da ti bez razloga naudi.
Nemam sada vremena da dalje s tobom raspravljam, požuri se da
doneseš odluku!«
Moj otac nije popuštao: »Te su optužbe bez osnova. Tvoj me prijatelj
mrzi, on je utajio novac i sad odgovornost svaljuje na moja leđa. Ponudio mi
je novac s namjerom da me potkupi, ali sam ja odbio, i upravo me zato tako
slijepo mrzi...«
Brat mu upade u riječ: »Neću da slušam tvoje laži! Ti, ti da odbiješ
novac, koji bi vrag u to mogao povjerovati? Kad bi ti posjedovao osjećaj
časti, mi ne bismo morali podnositi tolike patnje tokom svih ovih godina.«
Zatim se brat pridruži mami u njenoj sobi. U salonu smo ostali samo
otac i ja. Prišao sam mu, uzeo ga za ruku i stao ga tješiti: »Ne ljuti se na
njega, ubrzo će zažaliti što te vrijeđao. Hajdemo se odmoriti u našu sobu!«
Otac uzdahne: »Hanere ...« Suze su mu tekle iz očiju. Malo zatim
nastavi: »Suviše je kasno za kajanje. Jedno imaj uvijek na umu: ne ugledaj
se u mene!«
Za vrijeme ručka spustila se kiša. Otac je rekao nekoliko riječi za
stolom, na što ga je brat opet ispsovao. Otac dodade još nešto. Brat onda
ljutito baci svoju zdjelicu na pod i bijesno odjuri u svoju sobu. Svi odložismo
zdjelice ne usuđujući se ni pisnuti. Otac najednom ustane i izjavi:
»Odlazim.«
Čuvši to, brat dotrči iz sobe i plane, upirući prstom u nj: »Onda mi se
gubi s očiju smjesta! Dosta mi je da te pogledam, pa da pobjesnim!«
Otac napusti salon bez riječi. Siđe u unutarnje dvorište i ode po kiši.
Mama krene da ga zovne, ali je brat zadržao: »Ne zovi ga, vratit će se on
začas.
Ne osvrćući se na njih, izađoh, unatoč pljusku. Pokisao sam do gole
kože. S glavnog ulaza ugledah oca kako hoda ulicom, pogrbljen, na jedva
desetak koraka od mene. Zazvah ga, sve u trku. Šum kiše zatomljivao mi je
glas, i usta su mi bila puna vode. Već sam ga bio gotovo sustigao, kadli se
iznenada poskliznuti i padoh nasred ulice. Bio sam sav blatnjav, činilo mi se
da sam povrijeđen, glava me boljela. Digoh se i nastavih trčati. Kad sam
prispio na raskršće kiša se bijaše malo stišala, samo su me tri-četiri koraka
dijelila od oca. Zazvah ga iz sveg glasa, on se osvrte. Ugledavši me, pruži
korak. Jurnuh za njim svim svojim snagama. On iznenada posrnu i ne diže
se više. Požurih se da mu priteknem u pomoć. Kamen mu je povrijedio lice
i krv je tekla. On polako ustane i upita me dašćući: »Zašto tako za mnom
trčiš?«
»Tata, vrati se sa mnom.« rekoh.
On uzdahne odmahujući glavom: »Ja nemam kuće, ja nemam ništa, ja
nemam nikog do sebe samog.«
»Tata, ne možeš to reći, ja sam tvoj sin, moj brat također tvoj sin, što
bismo mi bili bez tebe?«
»Nisam dostojan da budem vaš otac. Pusti me da odem, moj život
pripada samo meni. Vrati se i kaži svom bratu neka bude bez brige, nikad
vas više neću osramotiti.«
Uhvatih ga za ruku: »Neću te pustiti da odeš, hoću da se vratiš sa
mnom.« Stisnuh mu ruku svom snagom, on ustuknu dva koraka. Onda me
ponovo zamoli neka ga pustim da ode, ali ja odbih. On me tada snažno
odgurne i ja padnem na leđa. Ovaj me pad ošamuti; nisam bio kadar da se
dignem. Kiša je padala sve jače, odjeća mi je bila skroz-naskroz mokra. S
mukom se digoh. Stojeći nasred raskršća, nisam ga više vidio. Svuda
unaokolo samo kiša, sivkasta kiša. Glava mi je bila teška, noge klecave,
cijelo me tijelo užasno boljelo, nisam više imao ni trunka snage. Stisnuvši
zube učinih nekoliko koraka. Nisam više pravo znao što radim i imao sam
osjećaj da ću se opet srušiti, kadli me netko uhvati za rame. Začuh glas svog
brata, i to me umiri. Odveo me kući, čas me noseći na rukama, čas me
pridržavajući. Sjećam se da se još nije bilo potpuno smračilo.
Kad smo se vratili kući donijeli su mi vode da se umijem i odjeću da se
presvučem. Također su mi zgotovili vreli napitak s đumbirom. Mama je
bdjela nada mnom sve dok nisam zaspao. Ni ona ni brat nisu me ništa pitali
o ocu. Uostalom, nisam ni imao snage da govorim. Te sam večeri imao jak
napad groznice i cijelu noć sanjao čudne snove. Sutradan ujutro pozvan je
liječnik. Lijekovi su mi samo pogoršali stanje. Uzeli su mi drugog liječnika
i onda se ispostavilo da lijekovi nisu bili dobri. Ozdravio sam tek poslije dva
mjeseca. Navjesta Luo mi je ispričala da je mama u jeku moje bolesti
neprekidno bdjela uz moju postelju, a da sam ja često vikao: »Tata, vrati se
sa mnom kući!« Mama je, sjedeći pored mene, brisala oči pune suza. Onda
je zatražila od brata da ode u potragu za ocem, što je on i učinio. Ali ga nije
doveo. Poslije toga, kako se moje stanje popravilo, mama i brat ponovo
počeše za stolom napadati oca. To sam također saznao od nevjeste Luo.
 Konačno sam se oporavio od bolesti. Mama i brat su bili vrlo nježni sa
mnom. Jedino me nisu puštali da govorim o ocu. Nisu me o njemu
obavještavali, možda zaista nisu ništa ni znali. Očito su ga bili izbrisali iz
svog sjećanja. Nikad nisam sreo oca na ulici. Pohodio sam Li Laohana i neke
druge osobe da nešto čujem o njemu, ali uzalud. Otkako je kuća prodana,
stričevi Yang drugi i Yang četvrti, kao i sin Yanga prvog, nisu uopće dolazili
k nama; nikad se nisu raspitivali za mog oca.
Iduće godine, o Blagdanu sredine jeseni nismo pozvali nikoga u goste.
Te je godine mama vrlo rijetko odlazila da igra mah-jong i posjećuje svoju
prijatelje; isto je tako bilo malo posjetilaca u kući. Jedine osobe koje su
redovito navraćale bile su moja tetka i moja rođakinja po majci. Ali tog smo
dana nas troje bili sami. Mama i brat bili su dobro raspoloženi; ja sam jedini
mislio na oca, ne znajući kako živi. Bio sam malo tužan. Upravo smo
doručkovali kadli začusmo kako se netko na vratima raspituje za obitelj
Yang. Navjesta Luo uvede čovjeka obrijane glave, odjevenog u urednu žutu
uniformu. Izjavi da je donio pismo za Yanga trećeg. Brat upita tko je
pošiljalac. Ovaj odgovori da je to gospođa druga žena35 gospodina Wanga.
Brat otvori pismo i zatraži od služnika knjižicu. Saznavši da je brat stariji
sin Yanga trećeg, služnik izvadi crvenu bankovnu knjižicu i preda je bratu
govoreći: »To je knjižica sa trideset tisuća juana, Yang treći treba da potpiše
priznanicu.«
Brat dvaput prelista knjižicu, žestoko grizući usne. Zatim vrati knjižicu
služniku saopćavajući mu: »Otac je otputovao, neće ga biti mjesec-dva. Ova
je svota suviše velika, mi je ne možemo preuzeti. Budite ljubazni, pa je
vratite i objasnite to u naše ime gospođi Wang.«
Služnik je navaljivao na mog brata da primi knjižicu, ali je ovaj to
odlučno odbio.
Služniku nije preostalo drugo nego da se pokupi skupa s knjižicom. U
času kad je odlazio, upita gdje je Yang treći. Moj brat odgovori da se uputio
u predio Guiyanga i Guilina. To je bila laž! Mama sačeka da služnik ode, da
bi izašla iz svoje sobe i upitala brata tko je poslao novac ocu. Brat odgovori:
»A tko bi drugi to mogao biti nego njegova dragana ,laowu’! Preudala se za
nekog trulog bogataša. Prema njenim riječima, ono što se u prošlosti
dogodilo, bilo je neizbježno; moli oca da joj oprosti. Još kaže da su se njene
prilike sada malo poboljšale i da je trideset tisuća juana, što mu ih šalje,
naknada za štetu koju je tada pretrpio ...«

35
Poligamija je bila uobičajena u višim slojevima kineskog tradicionalnog društva.
 Satrvena, mama ga prekide: »Kome je stalo do njenog novca! Dobro si
učinio što si ga otpremio! Dobro si učinio!«
Sve ovo vrijeme držao sam se po strani, nisam se smio u to miješati. Ali
sam se sjećao lijepog ovalnog i našminkanog lica one »tete« iz Bas Yangzija
i smatrao da se po kazala poštenom. Nije zaboravila mog oca. Također sam
pomislio da bi bilo dobro kad bi znala gdje se nalazi, jer ga sigurno ne bi
pustila da živi životom skitnice, daleko od svog doma.
Ni poslije ovoga nisam imao nikakvih vi jesti o ocu. Prošle godine,
jednog subotnjeg popodneva u rujnu mama me odvela u kino, bez mog brata.
Nakon predstave otiđoh da dozovem rikšu, dok je mama čekala na izlazu.
Po povratku, zatekoh mamu svu usplahirenu, kao da je vidjela duha. Upitah
je da li joj je zlo, ona mi odgovori da nije, i upita me da li sam nekog vidio.
Odgovorih niječno. Mama više ništa ne reče i mi se smjestismo u rikšu.
Primijetio sam da se često osvrće, da bi bacila pogled unatrag. Nisam imao
pojma što gleda.
Kad smo došli kući, upitao sam mamu da li je srela nekog znanca. Moj
se brat još nije bio vratio sami smo bili u kući. Mamino lice promijeni izraz;
tiho mi saopći: »Čini mi se da sam vidjela tvog oca.«
Upitam je sav sretan: »Zaista si vidjela tatu?«
»Sigurno je to bio on, ili netko sličan njemu; samo je malo smršavio i
loše je odjeven. Kad smo izišli iz kina, išao je jedan dio puta za nama.«
»Zašto ga nisi pozvala da se s nama vrati kući?«
Mama uzdahne, zatim zaplače. Nisam se usuđivao ništa više reći.
Poslije nekoliko trenutaka tihim će glasom: »Kad god na njega pomislim,
uvijek osjetim malo mržnje prema njemu.«
Točno u trenutku kad zaustih da joj odgovorim, pojavi se brat.
Te večeri nikako nisam mogao zaspati. U krevetu sam mislio samo na
to kako ću sutra otići u potragu za ocem. Bio sam vrlo uzbuđen. Sutradan
sam ustao vrlo rano i izjurio ne sačekavši doručak. Otišao sam do Li
Laohana, rekao mu da je mama vidjela oca i upitao ga može li mi pomoći da
ga pronađem. On mi preporuči da se uputim u potragu za njim smireno, bez
uzrujavanja. Nisam ga poslušao. Izostao sam s mnogih sati i zavirio u svaki
kutak, ali ni poslije tri dana nisam otkrio ni najmanji trag.
Dvadesetak dana kasnije, u vrijeme večere, listonoša donese jedno
pismo, naslovljeno na mamu. Ona uze pismo i reče: »Pismo je od vašeg
oca.«
Lice joj se izobličilo. Brat nestrpljivo pruži ruku govoreći: »Daj da
vidim!«
 Mama odmakne njegovu ruku i reče: »Dobit ćeš ga kad ga pročitam.«
Otvori pismo i pročita ga. Upitam mamu: »Što tata kaže?«
»Kaže da sa zdravljem nije baš dobro i da bi se htio vratiti kući.«
Brat odmah ispruži ruku i zgrabi pismo. Pošto ga je pročitao, bez riječi
ga spali nad petrolejkom. Mama mu ga htjede istrgnuti, ali je već bilo
prekasno. Uzrujana, upita mog brata: »Zašto si ga spalio? U njemu je bila
naznačena adresa za odgovor!«
Moj se brat razjari i poviče: »Mama, ta ne misliš mu valjda pisati neka
se vrati! U redu, ako se vrati, ja selim istog časa! Za sve što se dogodi, on će
snositi odgovornost, mene više nećete trebati!«
Mama nabere obrve: »Samo sam pitala, zašto se ljutiš?«
Nisam se mogao suzdržati da se ne umiješam: »Ipak bi mu trebalo
odgovoriti.« Brat se zagleda u mene: »Dobro, hajde, odgovori!« Ali on je
spalio pismo, na koga da naslovim svoj odgovor?
Prošle su dvije-tri sedmice. Jednog dana, upravo se bilo smračilo, mama
me poslala da nešto kupim. Vraćajući se razabrah tamnu priliku pred
vratima. Glasno upitam tko je. Prilika odgovori: »To sam ja.« Ponovo
upitam: »Tko to, ja?«
Prilika mi se polako približi tiho govoreći: »Hanere, zar ne prepoznaješ
ni moj glas?«
Ugledavši ispijeno lice svog oca, uzviknuh radostan: »Tata, tako sam te
dugo uzalud tražio.«
Otac reče milujući me po glavi: »Narastao si. Jesu li tvoja majka i tvoj
brat dobro?«
»Dobro su. Mama je primila tvoje pismo.«
»Zašto mi onda nije odgovorila?«
»Brat je spalio pismo, pa nismo znali tvoju adresu.«
»A tvoja majka ju je znala?«
»Ne, ni ona, budući da je pismo bilo spaljeno. Mama se uvijek brzo
složi s mojim bratom.«
Otac uzdahnu: »Znam to već odavna. Znači, nema nikakve nade, bolje
bi bilo da odem.«
Požurih se da ga uhvatim za ruku. Trgoh se. Ruka mu je bila led-ledeni,
drhtao je kao prut. Stadoh vikati: »Tata, ruka ti je tako hladna! Jesi li
bolestan?«
On odmahne glavom: »Nisam.«
Zgrabih ga za rukav. Bio je već deveti mjesec lunarnog kalendara, a on
je imao na sebi samo haljetak bez svilene podstave. Rekoh mu: »Tako si
lagano odjeven, zar ti nije zima?«
 »Nije.«
Sine mi misao. Ostavih ga da čeka pred vratima, dok sam ja trkom ušao
i izložio mami stanje u kojem se otac nalazi. Mama tada izvadi dugi ogrtač,
bratovu baršunastu tuniku i petsto juana za oca. Zatraži da mu kažem neka
više ne dolazi. Još mu je poručila da se neće predomisliti i da se ne treba
zavaravati. Dodala je da, čak kad bi ona i promijenila mišljenje, moj bi brat
ostao nepokolebljiv. Izađoh iz kuće. Otac me čekao pred vratima. Uručih mu
novac i odjeću, zatraživši da se smjesta obuče. Ali, prešutjeh maminu poru
ku. Pošto smo razmijenili nekoliko riječi, reče da odlazi. Nisam se usudio
zadržati ga, ali sam ga zamolio da mi dade svoju adresu, kako bih ga mogao
posjećivati. Rekoh mu da ostajem njegov sin bez obzira na stav mog brata
prema njemu. Otkrio mi je svoje boravište: hram Velikog besmrtnika.
Uputih se tamo sutradan ujutro i zaista ga tu zatekoh. Rekao mi je da tu
stanuje tek odnedavna, samo mjesec dana. Odbio je da o tome nešto više
kaže. Poslije toga sam ga često pohodio. Ponekad bih mu donio neke
potrepštine. Jasno, izvodio sam to tako da brat ništa o tome ne sazna. Činilo
se da mama nešto sluti, ali ona nije uopće hajala za moje poslove. Rekao
sam joj samo da viđam oca, ali joj nisam odao mjesto gdje živi. Međutim,
Li Laohanu ispričah sve. Budući da je stanovao blizu mog oca, mogao se
katkad pobrinuti o njemu.
Upravo od tog trenutka često dolazim k vama (dječak se okrenu gospođi
Yao, uputi joj smiješak, sav smeten, suze mu se još nisu bile osušile). Moj
otac voli cvijeće. Nikad nije zaboravio naš vrt, često mi je o njemu govorio.
Pošto je vrt nekoć pripadao nama, i premda je prodan, držim da nije bilo
nikakvog zla u tome što sam navraćao da ga gledam i uberem koji cvijet.
Objasnio sam to i Li Laohanu koji me puštao da uđem. Prvi put nisam sreo
nikoga, pa sam ubrao za oca dvije krizanteme na terasi. Bio je ushićen. Zatim
sam češće dolazio, ali sam se svaki put sukobio s vašim slugama. Ona dva
puta kad sam nabasao na gospodina Yaoa, bio sam oštro ukoren. Jedanput
me Zhao Qingyun čak istukao. Da vam pravo kažem, nije mi se baš dolazilo
k vama, ali kad bih pomislio na blaženo lice svog oca u času kad bi ugledao
cvijeće, bio sam spreman na svaku žrtvu.
Ne bojim se ni batina ni grdnji vaših slugu, nisam tat, i mogao bih im
vratiti milo za drago. Na vas sam, gospođo Yao, naišao samo jedanput. Vi
me niste otjerali, ponijeli ste se prema meni poput majke ili starije sestre, i
ubrali mi granu zimske šljive36. Uostalom, nikad nisam sreo osobu koja bi
mi se obratila na tako srdačan način. To ste samo vas dvoje. Moji stričevi i

36
Ukrasno, cvjetno stablo.
moji rođaci preziru našu obitelj. Oni neće da saobraćaju s nama, kao da
ćemo, čim ih vidimo, tražiti od njih novaca. Moj otac mi je pričao da ga je
nedavno oborila rikša dok je hodao ulicom. Zgulio je kožu s lica i krvario.
Bila je to rikša Yanga četvrtog. Prepoznavši mog oca, kuli je smjesta pustio
rikšu i pomogao mu da ustane. Tek tada je Yang četvrti prepoznao svog
starijeg brata. Ne samo što ga nije pozdravio, već je ukorio kulija što se
zaustavio. Ovaj je morao nastaviti put, a Yang četvrti je nehajno pljunuo na
mog oca.
Isto tako mi je ispričao još jedan doživljaj. Jedno popodne, na izlazu iz
tržnice, sreo je »tetu« koja je upravo bila sišla iz rikše. Prepoznala je oca čim
ga je ugledala, prišla mu i zazvala ga. U prvi se mah moj otac zbunio, zatim
se, čuvši kako je oslovljen sa san laoye, pribrao i otišao. Više je nije vidio.
Prema njegovom kazivanju, to se dogodilo dva dana prije nego što je naletio
na Yanga četvrtog. Ja sam njemu ispričao priču o novcu koji je poslala
»teta«. On je dvaput uzdahnuo i rekao da na kraju krajeva upravo ljudi poput
»tete« imaju dobro srce ...
Pošto je sve ovo ispričao, dječak naglo ušuti. Sruši se na sofu, na
izmaku snaga, s rukama na očima. Gospođa Yao i ja slušali smo ga cijelo
vrijeme zadržavajući dah, očiju prikovanih za njegovo lice. Sada smo očito
mogli ponovo disati; u najmanju sam ruku imao osjećaj da dišem slobodnije,
a vidjeh i gospođu Yao kako je s olakšanjem odahnula. Iako je još brisala
oči rupčićem, primijetio sam da je nestao grč s njenog lica.
Mali brate, nikad ne bih vjerovala da si toliko propatio. Hvala nebu,
netko drugi ne bi tome bio dorastao — reče ona ljubazno.
Dječarac je još uvijek šutio, dok je ruke i dalje držao na očima. Časak
kasnije, ona nastavi:
A tvoj otac, da li još uvijek stanuje u hramu Velikog besmrtnika?
Mogao bi ga pozvati da dođe k nama u društvo.
Tihi dječakov plač oglasi se kroz njegove prste. Ja prišapnuh gospođi
Yao, tresući glavom:
Njegov otac neće više da mu čini neprilike, ponovo je nestao.
Da li ga se može pronaći? — upita ona jednako tiho.
Ne vjerujem da je to zasad moguće, možda je već napustio ovaj kraj.
Kako nastoji zamesti svaki trag, bit će vrlo teško pronaći ga — odgovorih.
Dječarac odjednom spusti ruke kojima je bio pokrio lice i reče:
Odlazim.
Gospođa Yao se smjesta usprotivi:
Ne idi. Najprije se malo primiri, popij šalicu čaja i pojedi koji kolačić.
Hvala, nisam gladan, zaista treba da odem.
 Vidim da si iscrpljen, moraš se malo odmoriti poslije svega što si
ispričao — reče gospođa Yao susretljivo.
Dječak odgovori:
Nisam uopće umoran. Završio sam i sad mi je silno odlanulo. Već
godinama u sebi ponavljam ove doživljaje, samo sam nešto malo o njima
pričao Li Laohanu. Danas sam sve rekao... Zaista moram otići, mama me
čeka kod kuće.
Onda, navrati češće da se ovdje igraš, smatraj ovu kuću svojom —
pozove ga srdačno gospođa Yao.
Doći ću! Doći ću! Ovo je naša bivša kuća!
Poslije ovih riječi, dječak izađe kroz širom otvorena ostakljena vrata.
 28.
Moraš opet doći, moraš opet doći — reče ona ljubazno, prateći ga do
ulaza u mali paviljon.
Mislim da neće više doći — primijetili, iako nisam čuo dječakov
odgovor.
A zašto?
Ona se okrene i pogleda me sumnjičavo.
Ovo ga mjesto podsjeća na tolike patnje. Ja se na njegovom mjestu ne
bih vraćao ovamo — odgovorim. Nisam se baš dobro osjećao.
Ali, mora da ovdje nalazi i mnoge lijepe uspomene — ona će poslije
kratkog razmišljanja, kao da govori samoj sebi. — Konačno, htjela bih mu
vratiti vrt. — Onda sjedne na stolicu od trske ispred pisaćeg stola.
Trgoh se od iznenađenja. Što! Ona je to zaista naumila? Upitah je:
Vratiti mu vrt? On to ne bi prihvatio! Osim toga, Songshi, bi li se on s
tim složio?
Ona odmahne glavom:
Songshi se ne bi složio. Međutim, on ne voli cvijeće, ja sam ta koja
volim ovaj vrt.
— Zatim doda:
Držim da je ovo valjan dječak.
Toliko je patio, shvaća toliko toga. U pravilu bi dječak njegove dobi
morao imati sretniji život — izjavih.
Ali vrlo je malo ljudi koji dan-danas žive sretno, većina pati. Gospodine
Li, mislite li da će ova patnja ičim biti nagrađena? Hoće li još dugo potrajati?
Njena su me dva velika oka netremice gledala, gorljivo očekujući moj
odgovor.
Tko to zna! — rekoh bez razmišljanja.
Ali me njen sjetan pogled, koji je još uvijek počivao na meni, najednom
vrati k svijesti. Nisam znao odgovoriti na njeno pitanje, ali sam znao da joj
ne smijem govoriti banalnosti. Ipak, rekoh da je utješim:
Svakako, bit će uzvraćena dobrim, nikad nije postojala uzaludna patnja.
Uspjeh je nadomak ruke, i za najviše godinu — dvije prisustvovat ćemo
pobjedi.
Smiješak joj se ocrta na licu. Lagano pogne glavu, zatim oči. Sad više
nisu bile uprte u mene, pa u što se onda tako strastveno zagledala? Gledala
je u daleku budućnost. Gotovo i ne otkrivajući zube, prozbori blagim
glasom:
 I ja tako mislim. Ali pobjeda je samo jedna etapa, ne možemo od nje
očekivati sve. Kad je tako, što može učiniti žena poput mene? Moja je uloga
pasivna: što god da se dogodi, moram čekati; što god da se dogodi, moje su
zamisli neostvarive. Gospodine Li, vi me jamačno prezirete. — Ona me
pogleda spuštenih očiju.
Zašto? Gospođo Yao, zbog čega bih vas ja prezirao? — iznenadih se.
Cijeli sam dan zatvorena u ovom obitavalištu, ne radeći zapravo ništa.
Songshijevo kućanstvo ne vodim dobro, čak se ne stižem baviti ni Xiao
Huovim odgojem. Kad bih to i htjela, ne bih u tome uspjela. Jednostavno,
nisam ni od kakve koristi. Ipak me Songshi obožava, uživam njegovo puno
povjerenje. Ali on ne zna za moje potajne jade. Loše bih se ponijela kad bih
mu o tome suviše govorila ...
Gospođo Yao, ne smijete previše zahtijevati od sebe. Ako vi niste
nikom od koristi, što bih onda tek ja za sebe rekao? Zar nisam i ja
nesposoban da išta ostvarim? — rekoh suosjećajno.
Njene su me riječi rastužile, htio sam je utješiti, ali tog časa nisam
mogao naći prikladne izraze.
Gospodine Li, s vama je to drugačije, vi ste napisali toliko knjiga, kako
možete tvrditi da ste beskorisni? — usprotivi se podigavši glas i osmjehnuvši
mi se prijateljski.
Ali kakva korist od tih knjiga? To je samo gomila praznih riječi!
Ne, ne mogu se nazvati gomilom praznih riječi. Sjećam se da je jedan
romanopisac rekao da ste vi, vi književnici, liječnici duše. Ja u svakom
slučaju uzimam vaše lijekove. Imam dojam da vi oplemenjujete srca, zato
da bi se ljudi međusobno bolje razumjeli. Vi ste isto što i ugljenar kad je
hladno, tješitelj kad stvari krenu loše.
Oči su joj se sjajile od uzbuđenja, činilo se da se opet zagledala u neki
daleki kraj.
Topao dašak prostruji mi kroz srce. Čitavo mi tijelo zatreperi od sreće.
Međutim, nije me uspjela uvjeriti, pa ustrajah:
Ta mi samo bacamo riječi na bijeli papir, tratimo svoju mladost,
oduzimamo vrijeme jednom dijelu i pobuđujemo zazor kod drugog dijela
čitatelja. Čak ne uspijevamo živjeti od svog pera. Evo ja, na primjer, ja sad
nemam drugog izbora nego živjeti na vaš račun.
Nasmijah se podrugljivo samom sebi.
Ona se odmah pobuni, prijekornim glasom:
Gospodine Li, ne govorite tako preda mnom. Kako možete reći da živite
na naš račun? Vi ste stari Songshijev prijatelj, a osim toga za nas je velika
čast što možemo pružiti gostoprimstvo čovjeku kakav ste vi.
 Gospođo Yao, velite da sam ja pretjerano uglađen! Onda ni vi, molim
vas, ne upotrebljavajte izraz »velika čast« — rekoh.
Kažem ono što mislim — odgovori ona sa smiješkom na usnama. Ali
se njen smiješak malo-pomalo rasplinjavao: — A to nikako ne kažem zato
da vam laskam. Već odavna mi vaše knjige nadomještaju i učitelja i
prijatelja. Moja majka pripada jednom drugom vremenu, moj je stariji brat
obrazovan na starinski način. U školi nisam imala dobre nastavnike. Poslije
udaje sam prekinula sve veze s drugaricama iz razreda. Otkako sam kod
Yaovih imam slobodnog vremena napretek, a kad Songshi izađe i ja čamim
sama, preostaje mi jedino čitanje da razbijem dosadu. Pročitala sam svu silu
romana; što prijevoda, što izvornih djela, vaših ili od drugih pisaca. Sve su
mi ove knjige otvorile nove vidike. Dotad se moj svijet svodio na dvije kuće,
jednu školu i nekoliko ulica. Tek sad znam da oko mene postoji tako velik
broj muškaraca i žena, tek sad proničem u srca ljudi i tek sad shvaćam što
znače nesreća i patnja. Sad znam što je život. Ponekad plačem od radosti,
ponekad moja tuga rađa samo glup smijeh. Bilo da plačem ili se smijem,
poslije toga uvijek imam osjećaj silnog olakšanja. Samilost, ljubav i
suosjećanje nisu više prazne riječi, moje se srce sjedinilo sa srcima mojih
bližnjih; kad se oni smiju, ja sam sretna; kad oni plaču, ja sam tužna. Vidim
kako su patnja i nesreća silno rasprostranjene među ljudima, ali kod njih
vidim još više ljubavi. Čini mi se da u knjigama čujem smijeh zahvalnosti i
zadovoljstva. Moje se srce onda raznježi, kao u proljeće. Život je, na kraju
krajeva, lijep, sjećam se da ste svojevremeno rekli nešto u tom smislu.
Rekao sam: lijepo je živjeti da se ostvari vlastiti ideal — ispravih je.
Ona sagne glavu i nastavi:
To je gotovo isto. Ako se želi voditi iole sretan život, život koji ima
smisla, kako se odreći ideala! Jedanput davno, slušala sam u jednoj kapeli
propovijed liječnice Engleskinje koja je govorila kineski. Navela je jednu
rečenicu iz Biblije: žrtva je vrhunska sreća. Tada nisam shvatila smisao ove
rečenice, i tek je danas razumijem: pomoći drugima, biti široke ruke prema
svom bližnjem, nasmijati one koji plaču, nahraniti one koji su gladni, ugrijati
one kojima je hladno. Nisu li njihov smijeh i njihova sreća najbolja nagrada?
Katkad pomislim da bi bilo vrlo dobro da sam bolničarka. Mogla bih
pomagati bolesnim nesretnicima: pridržati ovog, nahraniti onog, dati lijek
trećem i olakšati mu patnje, tješiti četvrtog i raspršiti mu jade.
Ali ne smijete isključivo misliti na druge, pa ne misliti na sebe! — živo
je prekidoh.
Kako bih mogla sebe zaboraviti kad zapravo sebe veličam? Tako je
rečeno u jednom stranom romanu. Sebe vidim u smijehu i plaču drugih ljudi.
Bilo bi tako dobro moći sudjelovati u sreći, svakodnevnom životu, u mislima
i sjećanjima svojih bližnjih!
Lice joj je bilo ozareno tako iskričavim smiješkom da me podsjetilo na
zvjezdano nebo jesenje noći. Slušajući je kako govori sine mi: kako je lijepa!
Zatim: da li je Songshi prisutan u ovom smiješku? Što me dalje navelo na
pomisao: a jesam li ja prisutan u tom smiješku? Osjećao sam neku vrst
ponosa, kao da me postavila na pijedestal. Moje je srce bubnjalo na predaju
i promatrao sam je sa zahvalnošću. Ali se zvjezdano nebo naglo smrači. Ona
produži promijenjenim glasom:
Ali ne činim ništa, slična sam ptici koja je odrasla u kavezu i koja ne bi
mogla poletjeti kad bi i htjela. Danas, još se manje usuđujem baviti se mišlju
da poletim.
U tom trenutku ona kao slučajno pogleda svoj trbuh. I smjesta pocrveni.
Nisam znao kako da je tješim; imao sam suviše toga da joj kažem, a
možda je ona sve čak jasnije sagledavala nego ja. To što je maloprije rekla
još je treperilo u mom srcu. Njeno me se uvjerenje da »sebe veliča« duboko
dojmilo. Ono što joj je trebalo, to su bili samopotvrđivanje i malo
razumijevanja.
Gospodine Li, jeste li završili svoj roman? — upita iznenada, svrnuvši
oči na pisaći stol.
Još nisam, slabo sam napredovao posljednjih dana — odgovorim
kratko. Ona bijaše riješila moje nedoumice, nisam imao potrebe da o tome
više govorim.
Ponovo okrene glavu prema meni i reče mi srdačno:
Suviše ste umorni, eto, zato pišete polako.
Zapravo, već je gotov; samo mu kraj nedostaje. Ali ovih posljednjih
dana nisam uspijevao uzeti pero u ruku.
Nije Ii to zbog malog Yanga! — upita.
Nedvojbeno — potvrdim.
Ali zatajio sam joj jedan drugi razlog: Xiao Hua, a možda je i ona sama
imala udjela u tome.
Ako vam pisanje ne polazi za rukom, čemu se tako mučite? Bolje bi
bilo da se pošteno odmorite — posavjetuje me. Zatim okrene glavu prema
rukopisu na pisaćem stolu i upita me: — Možete li mi ukazati čast, pa mi
dopustiti da pročitam vaš rukopis?
Naravno. Možete ga odmah uzeti ako vam to čini zadovoljstvo. Ostavite
mi samo zadnji dio — rekoh iskreno.
Ona ustane i nasmiješi se:
Dakle, uzimam ga na čitanje.
Otiđoh do pisaćeg stola i dadoh joj rukopis. Ona ga uze, prolista i izjavi:
Vratit ću vam ga sutra.
Ne treba da žurite, nije hitno, ne gori — odvratih uljudno.
Ona se oprosti. Stojeći na pragu, neko sam vrijeme promatrao tihi vrt.
 29.
Navečer se spustila kiša. Činilo mi se da njene kapljice, jedna po jedna,
padaju u moje srce. Ovaj jednoličan šum dovodio me do ludila. Sam u
prostranom i praznom paviljonu, nisam znao gdje da se skrasim. Privukoh
paravan da bih smanjio ovaj golemi prostor, i soba se tada učini manjom.
Smiren, sjedoh na sofu koja se nalazila pored kreveta. Upaljena svjetiljka
davala je sobi blijedoljubičastu boju (to je bila boja paravana). U mom srcu
nije bilo ničeg drugog do tuge i sjete, ali me iz daljine zazva jedan glas, jedan
glas pun života. Nejasno sam nazrijevao ono nasmiješeno lice koje je
obasjavalo sve oko sebe. »Žrtva je vrhunska sreća«, činilo mi se da opet
čujem ovu rečenicu i da je opet izgovara onaj poznati glas. Osluhnem, pun
nade. Ali glas utihne, a nasmiješeno se lice smrači. Ostade samo jednoličan
šum kiše i sivi krajolik.
Odjednom me obuze zlovolja. Nisam mogao podnijeti ovu tišinu,
užasna me mora mučila. Glava me počela boljeti. Mekana sofa postala mi je
neudobna, digoh se i sklonih paravan. Stadoh koračati uzduž i poprijeko po
golemoj prostoriji. Namjeravao sam leći kad mi bude dosta hodanja.
Ali srce mi se odjednom uzburkalo, glava gorjela, a tijelo samo što mi
se nije rasprslo. Posrćući dođem do pisaćeg stola i sjednem na stolicu od
trske. Otvorim dio rukopisa koji gospođa Yao nije odnijela, i nastavim tamo
gdje sam prekinuo prethodnog dana. Pisao sam sve brže i brže, pisao sam
mahnito. Glava mi se kupala u znoju, nisam prestajao pisati, Bilo je to kao
da me netko s leđa bičuje, ne dopuštajući mi da odložim pero.
Na kraju je stari kuli, kojem su slomljene noge onemogućavale da se i
dalje bavi svojim zanimanjem, nešto ukrao, bio uhapšen i odveden u yamen.
Slijepa je žena uz pomoć djeteta iz susjedstva otišla tamo i obećala mu da će
mu se ponovo pridružiti kad izađe iz zatvora.

»Šest mjeseci! Šest mjeseci brzo prohuji, dok trepneš okom, to je već
prošlost,« razmišljao je zadovoljno stari kuli. Dobro je pamtio prizor
kad žena okreće prema njemu slijepe oči. Htio se nasmiješiti, ali suze
su mu tekle iz očiju.

Pisao sam do dva sata. Kiša još nije bila prestala, ali je moj roman bio
dovršen. Odložili pero. Oči su me jako pekle, nisam ih više mogao držati
otvorene. Doteturam do kreveta i zaspem odjeven. Nisam se čak sjetio da
utrnem svjetlo.
 Ujutro me probudio Lao Yao:
Lao Li, kako to, još nisi ustao? Prošlo je šest sati! — reče kroza smijeh.
Otvorim oči i opazim da se soba kupa u svjetlu. Bile su mi još teške od
umora i ja ih ponovo sklopim.
Diži se, diži se! Danas je nedjelja, pa idemo na šetnju do hrama
plemenitaša Wua37. I Zhaohua ide s nama, ubrzo će završiti sa šminkanjem
— požurivao me prišavši mom krevetu.
Ponovo digoh kapke.
Još je rano. Kad krećemo? — upitam trljajući oči.
Odmah. Ustani, brzo! — odgovori. — Što to vidim, oči su ti natekle,
mora da si sinoć opet kasno legao, nije čudo što nisi ni svjetlo ugasio!
Upravo sam razgovarao sa Zhaohuom o tebi, oboje držimo da ne haješ za
svoje zdravlje, to ne ide. Loše izgledaš. Trebalo bi da večeras rano legneš.
Uistinu, morao bi se oženiti! — On prasne u smijeh.
Završio sam roman, neću više morati provoditi besane noći. Možete biti
bez brige, izlišno je da se uzbuđujete zbog moje ženidbe — odvratim
smiješeći se.
Bližiš se četrdesetoj, bilo bi vrijeme da na to počneš ozbiljno misliti,
pričao ti o tome što mu drago — našali se on. Ali odmah promijeni glas i
upita me: — Završio si roman?
Da, gotovo je! — Digoh se.
Morat ću pročitati što si napisao. Zaboravio sam ti reći da je Zhaohua
plakala sinoć čitajući tvoj roman. Sad čeka nastavak, nije mislila da ćeš ga
tako brzo privesti kraju. Daj mi rukopis, idem joj ga odnijeti. Kako završava
priča između starog kulija i slijepe žene? Umiru, zar ne? Primijetio sam da
tako završavaju svi tvoji romani. To ti ne odobravam. Najprije, beznačajna
priča o beznačajnim ljudima. Zatim, tragedija. Ove dvije točke ne
odgovaraju mom ukusu, ali cijenim tvoju nadarenost. A ja imam veliku
manu: brz sam na kritici, ali sam nikad ništa ne činim! Ne posjedujem tvoje
sposobnosti, uvijek se samo hvališem, ali dalje od toga nisam dospio.
Ne rugaj mi se! Ti, pa da čitaš ovu vrst proze! Nikad ne bih pomislio da
ću rasplakati tvoju ženu; uzmi kraj rukopisa, neka ga čita polako, ne treba
žuriti da mi ga vrati.
Otiđoh do pisaćeg stola i dadoh mu rukopis.
Dobro, idem joj ga odnijeti. — Ugledavši Lao Wena kako donosi vodu
za umivanje doda:

37
Plemenitaš Wu, naslov Zhugc Lianga, slavnog vojskovođe h doba Ratničkih
Kraljevstava.
 Napuštam te, vratit ću se kad se umiješ i pojedeš doručak.
Nakon pola sata došao je u vrt, u pratnji svoje žene. Ja sam upravo šetao
rubom terase sa cvijećem. Gospođa Yao je izgledala bolje nego prethodne
večeri, možda je to bilo zato što se danas našminkala. Potpuno je nestalo
tuge s njena lica i ono je sada zračilo smiješkom blistavijim od sunca. Imala
je na sebi blijedozelenu (gotovo bijelu) haljinu sa zagasitozelenim cvjetnim
uzorkom i preko nje košulju od sivog flanela s nabranim rukavima.
Gospodine Li, oprostite nam, Songshi vas je danas trgnuo iza sna, ali
mi nismo znali da ste sinoć završavali roman. Jamačno ste vrlo malo spavali
— ispriča mi se sa smiješkom na usnama.
Ne, dovoljno sam spavao. Da Songshi i nije došao k meni, ipak bih bio
ustao — odgovorili uljudno.
Lao Li, ta ne prenemaži se toliko! Probudio si se tek pošto sam te
nekoliko puta zazvao, spavao si zaista kao zaklan — umiješa se Lao Yao
smijući se.
Nisam mogao ustrajati u svojoj tvrdnji, znao sam da izgledam zbunjeno.
Začuh je kako govori svom mužu sa smiješkom koji se tek nazirao:
Krenimo, osim ako gospodin Li ne želi još malo ostati.
Ne, ne, hajdemo! — požurih se da odgovorim.
Tri su nas rikše čekale na drugim vratima. Kao obično, ja sam uzeo
vanjsku rikšu. Moj kuli nije tako brzo trčao kao njihovi. Poslije svega šest-
sedam ulica, poprilično sam bio zaostao. Vidjeh kako njihove osobne rikše
nestaju iza ugla jedne ulice. Zatim ih moja rikša sustiže. Gusta kosa gospođe
Yao, koja je blistala na suncu, pojavi se preda mnom. Lao Yao se osvrne i
nešto joj dovikne. Nisam dobro razumio što je rekao, ali sam mogao
razabrati izraz zadovoljstva na njenom nasmiješenom licu.
Na izlazu iz grada moja je dvokolica opet zaostala gotovo za pola ulice.
U času kad je krenula da pređe raskršće, zaustavi nas povorka kulija koji su
prepriječili ulicu. Odjeveni u kratke košulje od grubog platna, po dvojica
zajedno, nosili su veliko kamenje. Ulazili su u grad i prolazili ispred mene.
Bilo ih je tridesetak, pod stražom četiri-pet uniformiranih ljudi s puškom na
ramenu i bičem u ruci. Glave su im bile obrijane i samo je na vrhu lubanje
stršao čuperak kose. Odjeća im je bila nevjerojatno prljava, a na nogama
nisu imali čak ni sandale od slame. Sjedeći u rikši, nisam obraćao pažnju na
ovu skupinu. Imao sam dojam da su svi iste dobi, da svi imaju ista lica s
upalim očima, s ispijenim obrazima, blijedom puti; pognutih glava,
zgrbljenih leđa, oznojenih čela, koračali su u tišini. Pogled mi nesvjesno
pade i zaustavi se na licu jednoga od njih. Kliknuh od iznenađenja. Iako
nisam glasno viknuo, to se lice okrenu prema meni. Čovjek je držao prednji
kraj jedne obramnice; on se zaustavi i polako digne glavu prema meni. Bilo
je to opet ono fino, duguljasto lice, ali sada još mršavije, prljavije i bolesnije.
U času kad mi je dobacio pogled, oči mu zablistaše laganim sjajem, ali
odmah potom potamniše. Stane micati usnama kao da mi hoće nešto reći, ali
ne uspije ništa izgovoriti. Samo podiže desnu ruku. Gnojni prištići, od kojih
su neki bili otvoreni, prekri vali su mu nadlanice i mršave prste. Desnom
rukom počeša lijevu koja je držala obramnicu. Dok se češao, imao sam
osjećaj da me čitavo tijelo svrbi.
Naprijed! Što si stao! — okomi se na nj jedan grub glas iz neposredne
blizine. Bič ga osine posred lica. On krikne od boli, poprečan crveni trag
izbije istog časa, i krv poteče od donjeg kraja uha do ruba usta. On brže-
bolje rukom prekrije ranu. Suze navriješe iz njegovih napola ugašenih očiju.
On ih ne obrisa, već polako pođe naprijed, oborene glave.
Yang... — Tek tada sam uspio progovoriti, toliko mi je bol, poput nekog
kamena, pritiskala grudi. Borio sam se očajnički. Zatim ga, uz silan napor,
zazvah: — Gospodine Yang!
On već bijaše krenuo. Osvrnuvši se, dobaci mi krišom posljednji
pogled. Zatim nastavi put, bez riječi. Meni dođe da siđem s dvokolice i da
ga zadržim. No ta me misao samo načas bila zaokupila; ne učinih ništa i
pustih mog kulija da pređe raskršće.
 30.
Kad moja rikša stiže do hrama plemenitaša Wua, Yaovi su me čekali
pred vratima.
Kako? Tek sada dolaziš! Čekamo te već cijelu vječnost — reče Lao Yao
smiješeći se.
Sreo sam starog znanca — opravdah se kratko.
Nije me pitao tko je to bio. Dok sam se kolebao da li da njegovoj ženi
kažem da sam maloprije vidio Yanga Mengchija, oglasi se ona govoreći Lao
Yaou:
Odmah ćemo narediti Lao Liju da, kad bude išao po rikšu za gospodina
Lija, odabere takvu čiji kuli brzo trči.
Obrijana glava Yanga Mengchija zaljulja se načas pred mojim očima.
Pomislih u sebi: sve u svemu, imao sam veliku sreću što sam nabasao na
sporog kulija; zahvaljujući tome, sreo sam Yanga Mengchija.
Sad sam znao što se dogodilo ovom ocu. No da li sam tu vijest mogao
saopćiti njegovu sinu? Jesam li mu mogao pomoći? Gdje bih ga smjestio?
Da li bi se mogao vratiti doličnom životu? To su bila pitanja koja sam sebi
postavljao prije nego što smo stigli u hram.
Okolni se krajolik prostro pred mojim očima, ne doimajući me se.
Izbismo na dugačku, mirnu galeriju koja se protezala uza zid i gledala na
jezerce s lotosovim cvjetovima. Sjedosmo za stol pored ograde.
Sunce još nije bilo obasjalo jezerce, ali su se zeleni lotosovi listovi,
poput suncobrana, već bili otvorili. Svjež jutarnji zrak širio se cijelom
galerijom. Bili smo jedini gosti u ovoj čajani. Sve je oko nas bilo tiho. S
vrhova stabala, s druge strane zida, razlijegao se umilan cvrkut ptičica.
Konobar, s krpom u ruci, stiže nevoljko. Naručismo čaj. On obriše stol,
zatim sporim korakom ode. Vratio se poslije nekoliko minuta sa šalicama.
Osjećaj zadovoljstva me malo-pomalo obuze i ja zadrijemah, zavaljen u
stolici od bambusa.
Pogledaj, Lao Li spava — čuo sam kako Lao Yao govori kroza smijeh.
Otvorih malčice oči, činilo mi se kao da govori iz velike daljine.
Pustimo ga da malo odspava, nemojmo ga buditi! — reče gospođa Yao
tiho. — Sigurno je premoren, noćas je toliko pisao.
Mogao bi vrlo dobro pisati danju, suviše pisati noću nije uputno za
zdravlje. Ja sam ga upozorio, ali me on nije poslušao — primijeti Lao Yao.
Vjerojatno je noću tiše, onda je lakše razmišljati. Čula sam da većina
stranih pisaca piše navečer i da često rade svo do jednog sata po ponoći —
odgovori gospođa Yao. Njen je glas bio tako tih, da sam ga jedva čuo. —
Ali sad kad je završio roman, morao bi se malo odmoriti. Zatim će iznenada:
— Neće valjda otići, zar ne?
Njihovo me čavrljanje razbudilo, ali nisam mogao odoljeti da se i dalje
ne pretvaram da spavam, pa se ne usudih ni trepnuti.
Otići? A kamo bi išao? Da li ti je govorio o odlasku? — upita Lao Yao
začuđen.
Nije, ali mislim da postoji mogućnost da ode, sada kad je završio roman.
Moramo ga kod sebe zadržati još nekoliko mjeseci. Drugdje njegov život
sigurno ne bi bio lak, i premalo bi se bavio svojom osobom. Lao Wen i
nevjesta Zhou tvrde da ima dobru narav. Otkako stanuje u našem vrtu, nikad
nije zatražio da mu se bilo što donese. Zadovoljava se isključivo s onim što
mu sluge sami od sebe donose.
Ljudi koji su navikli putovati, posjeduju ovakve odlike, a ja volim te
odlike — ustvrdi Lao Yao smiješeći se.
Ta i ti si mnogo putovao, zašto ti ne posjeduješ takve odlike? — upita
gospođa Yao uz smiješak.
To je namjerno; u našoj smo obitelji svi takvi da se volimo razlikovati
od drugih, čak mi i Xiao Hu nalikuje! — podiči se Lao Yao.
Gospođa Yao prihvati poslije trenutka šutnje:
Xiao Hu ti je sigurno sličan, ali se mnogo promijenio u ove posljednje
dvije godine.
Ako i dalje budeš dozvoljavao Zhaovima da mu sve puštaju na volju,
vjerujem da će biti teško odgajati ga. Ja sam maćeha i Zhaovi me ne vole.
Ne usuđujem se previše mu se posvećivati, na tebi je da vodiš brigu o
njegovom odgoju.
Shvaćam što hoćeš reći — odvrati Lao Yao — ali on je unuk Zhaovima,
oni ga obožavaju, teško mi je postaviti se između njih i mog sina. U svakom
slučaju, Xiao Hu je još mlad, njegov se značaj lako može promijeniti, za
godinu-dvije to više neće biti problem.
Ako ćemo pravo, pa i nije baš tako mlad ... a da se o ostalom i ne govori.
Zhaovi mu ne daju da redovito pohađa školu, uče ga jedino kartanju za novac
i posjećivanju kazališta. To nikako nije dobro. Tim više što mu predstoji
završni godišnji ispit. Po tvom mišljenju, treba li večeras poslati nekoga po
njega? (CroWarez.org )
Po mom mišljenju, to je suvišno, jer ću ja osobno skoknuti tamo. Ali
znaš narav Xiao Huove bake, ne da sebi ništa dokazati, jedini mogući način
je ići joj niz dlaku.
 Znam da smo oboje u teškom položaju, ali Xiao Hu je tvoj jedinac,
morao bi bdjeti nad njegovom budućnošću.
To nije točno, danas se više ne može reći da mi je Xiao Hu jedini sin,
imam također ... — nasmiješi se zadovoljno.
Koješta! — ona će malčice prijezirno. — Budi malo tiši, gospodin Li je
tu. Ja ti govorim ozbiljno, a ti, ti odgovaraš samo šalama.
Neću više otvoriti usta; nastaviti razgovor značilo bi ostaviti dojam da
smo ovamo došli jedino zato da se prepiremo. Budući da piše beznačajne
priče o beznačajnim ljudima, kad bi nas čuo, Lao Li bi nas opisao u nekom
romanu, to bi bilo grozno! — našali se Lao Yao neusiljeno.
Ti si daleko od toga da budeš »beznačajan«, budi bez brige, ne bi on
nikad pisao o plemiću poput tebe — reče gospođao Yao smiješeći se.
Više nisam mogao izdržati. Zakašljao sam i polako otvorio oči.
Gospodine Li, dobro ste spavali? Jesmo li vas mi probudili? — upita
me ona susretljivo. Požurih se da je razuvjerim.
Baš smo o tebi pričali kad si se probudio, srećom te još nismo počeli
ogovarati — nadoveže Lao Yao.
To vam bez daljnjega vjerujem, ta niste došli na šetnju do hrama
plemenitaša Wua zato da biste mene ogovarali — rekoh i nasmiješili se.
Lao Li, hoćeš li da pođemo u veliku dvoranu da izvučeš srećku i vidiš
kakva ti je budućnost? — upita me Lao Yao.
To je izlišno, bolje bi bilo da tamo odvedeš svoju ženu — našalim se.
Dobro, hajdemo — obrati se Lao Yao svojoj ženi. Zatim se digne i stane
iza stolice svoje žene.
To me ne zanima, ne idem! — odmahne glavom, zbunjena.
Ta to je samo da se zabavimo, zašto to uzimaš ozbiljno! Hajde, idemo!
— zapne Lao Yao, dižući je sa stolice.
Dobro, ja ću ostati za stolom, a vi idite. Pošto Songshi to toliko želi,
pođite s njim, gospođo Yao — priteknem Lao Yaou u pomoć, da bih mu
pričinio zadovoljstvo.
Gospođa Yao polako ustane, smiješeći se. Okrenuvši se svom mužu,
reče mu:
Idem samo zato da ti pravim društvo. — Zatim se obrati meni: — Prema
tome, ja vas molim da nas ovdje malo pričekate, moći ćete mirno spavati. —
Ona se nasmiješi, uzme svoju torbicu i ode uhvativši muža ispod ruke.
U tom su trenutku, tri stola iza mene, dva mlada gimnazijalca bila
zadubljena u čitanje. Sunčeve zrake širile su se malo-pomalo nad jezercem.
Nekoliko je vrabaca cvrkutalo pod strehama preko puta. Mjestom je vladao
miran i prijatan ugođaj. Baš sam htio zatvoriti oči, kadli moju pažnju
iznenada privukoše šetači na suprotnoj galeriji. Mog umora istog časa
nestade. Pažljivo sam ih pogledao: najprije vidjeh malog Yanga (nosio je
žutu đačku odoru), zatim njegovog starijeg brata i napokon njegovu majku
u društvu neke mlade gospođice.
One su išle otraga. Djevojka je razgovarala s gospođom Yang, s licem
okrenutim prema jezercu. Gospođa Yang odjednom prasne u smijeh,
djevojka također. Dva mladića, koji su išli ispred žena, zaustaviše se i
obratiše se djevojci. I oni se sa svoje strane nasmijaše.
Njihovi su glasovi tek nejasno dopirali do mene, pa sam se pitao ne
sanjam li. Nisam li upravo maloprije vidio kako njenog muža i njihovog oca
na moje oči bičuju? A sad slušam ovaj veseli smijeh! Oni ništa nisu znali.
Oni, oni koji su bili tako bliski ovom čovjeku što je nosio kamenje, očito su
se kretali u jednom drugom svijetu. Nisam znao jesu li sačuvali i najmanju
uspomenu na prošlost, ali, u mojim očima, nekadašnja ljubav i mržnja tvorile
su lanac koji ih je spajao s njim. Ja, tuđinac, ja nisam zaboravljao njihovu
povezanost, znao sam, doduše, da nije moje da im sudim, ali je njihov smijeh
u meni izazvao negodovanje.
Išli su baš prema meni. Moje se nezadovoljstvo to više povećavalo, što
su se oni više približavali. Vidjeh starijeg brata kako u društvu mlade
djevojke izlazi na jedna mala vrata. Dječak i njegova majka izbiše na galeriju
gdje sam se i sam nalazio. Dječak je išao naprijed i prepoznao me izdaleka;
pozdravio me sa smiješkom na usnama. Stigavši do mog stola, ponovo me
uljudno pozdravi:
Gospodine Li.
Došao si sa svojom majkom u šetnju do hrama plemenitaša Wua, zar
ne? — obratim mu se smiješeći se. — Moje je nezadovoljstvo iščezlo dok
sam gledao njegovo lice što je zračilo dobrotom.
Da, tu su također moj brat i moja rođakinja — odgovori smiješeći se.
Onda se okrene i sustigne svoju majku. Reče joj nekoliko riječi tihim
glasom. Ona me po gleda, zatim krene prema meni dok ju je on vodio za
ruku. On je predstavi:
Ovo je moja majka.
Ja brže-bolje ustanem u znak pozdrava. Ona nakloni glavu smiješeći mi
se, zatim reče:
Molim vas, sjedite. — Ja sam i dalje stajao. Ona doda: — Haner mi je
rekao da ste mu više puta pomogli i posavjetovali ga, beskrajno sam vam
zahvalna.
Gospođo Yang, previše ste ljubazni. Na temelju čega se može tvrditi da
sam mu pomagao. A još manje se može reći da sam mu davao savjete. Vaš
je sin zaista dobar dječak, ja ga mnogo volim — izjavim skromno. Dječak
mi se smiješio.
Gospodine Li, vi ne znate, on je uistinu najneposlušniji dječak na svijetu
— reče uglađeno. Okrenuvši glavu, obrati se svom sinu: — Jesi li čuo?
Gospodin Li te hvali, ne smiješ više biti tako nestašan. — Na kraju ponovi:
— Gospodine Li, molim vas, sjedite, ne želimo vas smetati.
Ona me opet pozdravi naklonom, smiješeći se, i ode sa svojim sinom.
Do viđenja, gospodine Li — pozdravi me dječak osvrnuvši se.
Ja opet sjednem. Slika ove majke još mi je dugo lebdjela pred očima.
Bilo je to ovalno lice, upečatljivo, iako bez posebnih znakova, bez ljepote, i
pored toga što se u uglu njenih usta često ocrtavao zanosan smiješak. Bila je
vrlo malo našminkana, imala je bujnu kosu, uvijenu u punđu. Nosila je
kinesku haljinu kestenjave boje, s kratkim rukavima. Po izgledu sudeći, nije
imala više od trideset godina (zapravo, morala je preći četrdesetu), i bila je
to svakako mila i dražesna žena.
Je li priča malog Yanga bila vjerodostojna? Je li ova žena dopustila da
njen stariji sin otjera svog oca? Bio sam sumnjičav, pa se okrenuh da ih
promotrim. Upravo su bili sjeli iza ona dva gimnazijalca, majka se nježno
smiješila svom sinu. Ni najmanje nije bila nalik na okrutnu ženu!
Lao Li, koje li radosti, izvlačili smo sreću! — Lao Yaov glas me prisili
da odmah okrenem glavu. Vraćao se sa svojom ženom, sav blažen. Bili su
udaljeni još nekoliko koraka i išli prema meni.
Gdje je listić koji ste izvukli? Pokažite mi ga — rekoh.
Bilo joj je neugodno, pa ga je poderala — nasmije se Lao Yao
zadovoljno.
Nije važno — nasmiješi se ona sva rumena.
Ništa više nisam pitao. U tom trenutku brat malog Yanga uđe s mladom
djevojkom. Tada saopćih gospođi Yao:
Ono tamo je brat malog Yanga i njegova rođakinja.
Gospođo Yao digne glavu i upravi pogled prema njima. Lao Yao učini
isto.
Djevojka je bila odjevena u ružičastu haljinu. Imala je dvije pletenice;
ne bi se moglo reći da je njeno okruglo lice lijepo, ali isto tako nije bilo ni
odbojno. Nije imala više od sedamnaest-osamnaest godina, njene oči i nje
ne usne još su odavale nevinost. Nije izbjegavala naše poglede, i prošla je
ispred nas živahnim, dražesnim korakom.
Kako je sličan svom bratu! Stariji ima svjetliju put, odjeven je
brižljivije. Ne izgleda kao strašilo, kako može biti tako bezdušan prema
svom ocu! To je jednostavno nezamislivo — reče mi gospođa Yao tiho.
 Ne mogu se ljudi suditi po njihovoj vanjštini. Zapravo, njegov je otac
bio prevelik slabić, ništa čudno što... — umiješa se Lao Yao.
Tako shvatih da je gospođa Yao ispričala svom mužu cijelu dječakovu
priču.
Ni rođakinja nije loša — nastavi gospođa Yao. — Odmah se vidi da je
čestita djevojka. Gdje je mališan?
Tamo dolje, za onim stolom, i majka mu je tamo — odgovorim
pokazujući glavom u njihovom smjeru.
Ah, da, vidim ih — reče, lagano nagnuvši glavu. — Njegova majka
izgleda vrlo mila. — Ona otpi dva gutljaja čaja, zatim odloži šalicu. Onda
opet svrne oči na njihov stol. Poslije nekoliko časaka okrene glavu i produži:
— Prisnost i srdačnost vladaju među članovima ove obitelji; očito su vrlo
povezani međusobno. Kako se sve ono moglo dogoditi? Ne postoji Ii neki
drugi razlog?
Rekao sam ti, ne mogu se stvarati ocjene na temelju nečijeg izgleda,
nikad ne valja ljude suditi prema njihovim licima. Zaista, ako se ograničimo
na vanjštinu, po čemu bi ovo dijete bilo bolje od Xiao Hua — reče Lao Yao.
Gospođa Yao ne odgovori. Ja sam također šutio. Malo je nedostajalo,
pa da kažem svoje mišljenje o Xiao Huu, i tek sam s mukom zadržao za sebe
ono što mi je bilo navrh jezika. Ugrizoh se za usnu i opet okrenuh glavu
prema njihovu stolu.
Moji su se osjećaji već bili počeli mijenjati, i sad je njihova preobrazba
bila još važnija. Razmišljao sam: odakle mi pravo da mrzim smijeh i sreću
ovih ljudi? Zašto se nisu smjeli smijati? Zar sam ja bio ispravljač nepravdi,
koji treba da ih liši ono malo sreće što su je imali?
Smijeh je na mahove dopirao s njihova stola, bio je to još uvijek onaj
isti radostan smijeh, s jedinom razlikom što mi više nije parao srce. Zašto se
nisam mogao pridružiti tuđoj sreći? Zašto nisam drugima mogao priuštiti
ovu sreću? Zar sam zaboravio ovu istinu: sretan smijeh sve više postaje
rijetka dragocjenost.
Nitko nije naslutio moje društveno stanje, razgovarao sam s Yaovima o
desetim stvarima. Zapravo, nismo ni pričali bogzna što, uglavnom je Lao
Yao raspredao o svom Xiao Huu. Osjećao sam kako se u meni rađa bijes
čim bi ga počeo hvaliti.
Oko jedanaest sati uputismo se na ručak u restoran hrama. I dječak je
odlazio, te prošao pored našeg stola. Samo što smo se bili digli, kad on
iznenada pozdravi gospođu Yao, zatim, uhvativši me za ruku, povuče me
dva koraka unazad. Upita me tiho, ozbiljna lica:
— Imate li kakve vijesti o mom ocu?
 Časak sam se dvoumio. Riječi su mi već bile na^ jeziku, ali ih progutah.
Zaključih da mu u svakom slučaju brzo moram dati neki odgovor, pa
odmahnuh glavom i rekoh bez okolišanja:
Nemam.
Izgovorio sam to vrlo suho i nisam imao osjećaj da lažem.
Dječak izađe sa mnom. Supruzi Yao krenuli su prvi, ja i dječak za
njima. On je šutio kao zaliven, znao sam da još uvijek misli na svog oca.
Otprati nas do ulaza u restoran. U trenutku kad nas je napuštao, iznenada
digne glavu. Tihim glasom, kao da se radi o nekoj važnoj stvari, reče:
Gospodine Li, zaboravio sam vam saopćiti jednu veselu vijest: moja
rođakinja je zapravo moja buduća snaha. Zaručili su se prošlog tjedna.
Smiješak mu se ocrta na licu. Okrene se i ode, ne sačekavši da mu
odgovorim.
Stojeći na ulazu, promatrao sam njegovu priliku. Taj dječak nije
ostavljao dojam da ima patnički život, hod mu je bio tako živahan.
Očigledno se radovao ovom »sretnom događaju«.
Dok sam razmišljao, ukaza mi se načas okruglo lice njegove rođakinje.
Bilo je to mladenačko lice, još neobilježeno životnim iskustvima, s očima
blistavim i iskričavim od puste nevinosti. Morao sam se radovati za njega.
Da, zar nije imao prava da bude sretan?
Lao Li, što si to stao na ulazu? — dovikne mi Lao Yao iznutra.
Zatečen, krenem prema njima. Pošto sam sjeo za stol, izvijestim ih o
»sretnom događaju« koji mi je dječak objavio.
Ova djevojka nije tako loša. Sudeći po vanjskim znacima, ovo je vrlo
skladna obitelj, mnoge obitelji to za sebe ne mogu reći. Držim da je prava
sreća što je upravo taj stariji brat jedini oslonac cijele obitelji — izjavi
gospođa Yao. Sreća se ocrtavala na njenom licu.
 31.
Kad smo se vratili kući obavijestili supruge Yao o svom susretu s
Yangom trećim.
Sažaljevali su ga, duboko uzdisali i konačno se složili da će pronaći
način na koji bi mu se pomoglo. Lao Yao samodopadno ustvrdi da on već
ima u vidu jedan način: dobro pozna ne samo ono mjesto, već i izvjesnu
osobu koja tamo radi. Njegova ga je žena prva ohrabrila, a onda sam ga ja
stao poticati. Oduševivši se istog časa, on zapovjedi da mu se smještao
priredi rikša, kako bi otišao da sredi to pitanje s onom izvjesnom osobom.
Tvrdio je da je stvar sagledao i da će je sigurno riješiti.
Poslije Lao Yaovog odlaska, mi, njegova žena i ja, popričasmo još
malo. Ona je izrazila mišljenje da Yangu trećem moramo stvoriti uvjete za
»zdrav« život, kad bude izvučen iz ove neprilike. Ja sa svoje strane predložih
da ga prvo pošaljemo u bolnicu, zatim, kad se oslobodi svojih rđavih navika,
da mu omogućimo ponovno uklapanje u njegovu obitelj. Međutim, govorili
smo u prazno, nismo bili svjesni da maštamo. Suviše smo se pouzdali u Lao
Yaovo »sigurno rješenje«.
Navečer sam čekao da Lao Yao dođe i saopći nam ishod poduzetih
mjera. Ali ga još ni u deset sati nisam čuo da se vraća. Bio sam iznemogao
od umora. Komarci su letjeli oko mene: prvi put te godine morao sam povesti
računa o neugodnostima što ih uzrokuju komarci. Vidjeh i jednu muhu kako
kruži oko svjetiljke. Odustah od čekanja i odoh da se sklonim pod komarnik.
Tu sam noć prospavao bez snova. Ujutro sam se probudio vrlo kasno,
nitko nije došao da me uznemiruje. Bilo je prošlo dosta vremena otkako sam
ustao, kad mi je Lao Wen donio vodu za umivanje.
On mi saopći da je moj prijatelj minule noći došao vrlo kasno i da se
prepirao sa svojom ženom zbog Xiao Hua. Danas se već u ranu zoru odvezao
nekuda rikšom.
— Nije krivnja na gospođi. Xiao Hu provodi dane u kockanju kod
Zhaovih, a večeri u kazalištu. Ne ide više u školu i, povrh toga, ne dopušta
da se dolazi po njega. Naravno, gospođa je neodlučna, a laoyea nije puno
briga. Gospođa je u dva navrata poslala po njega, bez uspjeha. Onda je laoye
rekao da će on osobno tamo otići, međutim, odveo je baku Zhao i Xiao Hua
u kazalište, i vratio se sam samcat poslije predstave. Gospođa mu je
postavila brojna pitanja, ali se on naljutio i rasplakao gospođu — ispriča Lao
Wen ozlojeđen. Širom otvori svoja krezuba usta i pogleda me tužna lica.
A gospođa? — upitam znatiželjno.
 Ona vjerojatno još nije ustala. Međutim, jutros kad je otišao, laoye se
nije činio ljutit, po svoj se prilici sve u međuvremenu izgladilo. To mi je
potvrdila i nevjesta Zhou.
Malo poslije mog doručka, nevjesta Zhou dođe da raspremi stol.
Donijela mi je i cjelokupan rukopis mog romana govoreći:
Gospođa vam ga vraća, šalje vam izraze svoje zahvalnosti.
Gospođa Yao mi je uvezala rukopis i snabdjela ga tankim bijelim
koricama. Prema tome, prije sam ja njoj dugovao zahvalnost nego ona meni,
što sam i rekao nevjesti Zhou zamolivši je da prenese moje osjećaje.
Raspitao sam se i o prepirci. Njen se odgovor nije mnogo razlikovao od Lao
Wenovog, samo što je malo više zalazio u tančine: nisu se baš žučljivo
svađali, i pomirili su se vrlo brzo Čim joj se laoye obratio ljubaznim
riječima, njegova je žena prestala plakati i propustila. Laoye je jutros rano
otišao od kuće zbog nečega drugog.
Nevjesta Zhou, isto kao i Lao Wen, nije znala za priču o obitelji Yang,
prema tome mi ništa nije mogla reći o ishodu mjera koje je Lao Yao poduzeo
prethodne večeri. Pretpostavljao sam, naravno, da je ono »nešto drugo«, koje
je nevjesta Zhou spomenula, moralo biti u vezi s Yangom Mengchijem. Po
svemu sudeći, gospođa Yao danas neće doći u vrt. Nije mi preostajalo drugo
nego da strpljivo čekam Lao Yaov povratak.
Tek oko tri sata popodne Lao Yao dođe k meni u mali paviljon:
Ah, stvar ne ide, stvar ne ide. Slabi su izgledi! — On uđe kimajući
glavom, dok mu je lice odavalo umor (nikad ga nisam vidio takvog). Zatim
ode do sofe gdje se sruši od iscrpljenosti.
Sigurno si saznao što se s njim dogodilo, hajde da sad smireno
potražimo neko rješenje, gubiti živce ne služi ničemu — rekoh.
Ta i radi se o tome da nisam saznao što se s njim dogodilo! Naravno,
mjesto sam pronašao, ali nitko se nije odazvao na ime Yang. Nikad tamo
nije ni bilo čovjeka po imenu Yang. Da sam ga našao, sigurno bih stvar bio
sredio.
Promatrajući ga, držao sam čudnim što mu na licu ne vidim uobičajeni
nasmijan i opušten izraz. Postadoh malodušan:
Možda se oni tamo na taj način samo izvlače?
Isključeno, isključeno — odmahne glavom — moj prijatelj me pratio,
prema tome to nije mogla biti laž kojom bi me uljudno otpravili. — Načas
zastane, prinese ruku sljepoočici i počeše se, zatim uzdahne: — Možda je
uzeo drugo ime.
To nije nemoguće — složih se kimajući glavom. Odjednom mi sve
postade jasno.
 Točno! Sigurno je to posrijedi. Bit će da je smišljeno promijenio ime,
od straha da ne osramoti svoju obitelj poslije svega što se dogodilo. U tom
slučaju, neće ga biti lako otkriti, tim više što možda neće priznati da je Yang
Mengchi.
Stvar je zamršena reče Lao Yao.
On izvadi iz džepa kutiju s cigaretama, zapali jednu i popuši je, zavaljen
na sofi. Videći ga kako ispušta kolutove dima, sjetim se prepirke koju je
imao sa svojom ženom. Bavio sam se mišlju da s njim o tome porazgovorim,
ali nisam znao s kojeg kraja da počnem.
Poslije nekoliko trenutaka, on se pridigne i nastavi:
Imam rješenje: u tančine mi opiši lice Yanga trećeg, pa ću opet osobno
tamo otići. Kad ga nađem, neće biti važno da li priznaje ili ne priznaje tko
je. Na to ćemo se vratiti kad ga odande izvučemo. Ako ja ne uspijem, doći
ću po tebe, pa ćemo skupa otići na lice mjesta, ti ćeš ga sigurno prepoznati.
To je sjajno rješenje! — rekoh, odahnuvši kao da sam s visine
pogibeljne planinske stazice ugledao široku cestu. Imam dobro pamćenje,
pa sam mu mogao potanko opisati Yanga trećeg. Saslušao me s velikom
pažnjom, upijajući u sebe svaku moju riječ.
Kad smo završili razgovor o Yangu Mengchiju, obojica smo se osjećali
umornima, pa smo još malo šutke posjedili. Onda Lao Yao iznenada ustane,
prošeće po sobi i, gledajući me tužno, reče:
Lao Li, jučer sam se prepirao sa Zhaohuom.
Zatim se okrene i nastavi hodati gore-dolje.
Zašto? Prvi put čujem da ste se svađali! — Hotimice sam bio poprimio
vrlo začuđen izraz lica, dok sam zapravo već znao razlog prepirke.
Češući se po sljepoočici, on se zaustavi preda mnom i namršti se:
Zbog Xiao Hua; jučer sam otišao po njega kod Zhaovih, ali ga nisam
doveo kući. Njegova ga je baka zadržala, kako bi uživao još nekoliko dana.
Zhaohua smatra da ne bih smio puštati Xiao Hua da radi što ga je volja. Ona
mi je to prigovorila i onda smo se oko toga prepirali. Na kraju sam opet ja
popustio, i spor se na tome završio. Zapravo, ona nije shvatila moj položaj.
Jer, nije na meni krivnja što nisam doveo Xiao Hua, zaista se nisam mogao
suprotstaviti njegovoj baki. Bogataši stvarno imaju neku posebnu narav, a
osim toga, on joj je jedini unuk. Što sam po tvom mišljenju mogao učiniti?
Pružio je prema meni obje ruke, kao da me preklinje da mu pomognem.
Nisam odgovorio, toliko me njegovo ponašanje ozlojedilo.
On ponovo sjedne na sofu i nastavi:
Loše sam spavao cijelu noć; što sam više razmišljao, to sam bivao
tužniji. To je naša prva prepirka, nikad se nismo posvadili u više od tri
godine braka. Međutim, kad se to jedanput dogodilo, nije isključeno da se
neće ponavljati i ubuduće. Jučer je to bilo mojom krivnjom, ja sam
zapodjenuo svađu. — On uzme još jednu cigaretu, zapali je i odbije nekoliko
dimova.
Moje je strpljenje bilo na izmaku. Rekoh mu:
Zaista je na tebi krivnja, ne smiješ ni po koju cijenu dopustiti da Zhaovi
pokvare Xiao Hua, on je tvoj sin ...
Nemaš prava tvrditi da ga Zhaovi kvare, Zhaovi vole Xiao Hua više
nego ja — usprotivi se rastreseno. Baci cigaretu na pod i zgazi je nogom.
Ja se razljutih. Sad je na meni bio red da stanem preda nj i očitam mu
što ga spada. Govorio sam glasno i potkrepljivao svoje izjave rječitim
pokretima:
Još uvijek ostaješ pri tome da ga ti ne kvariš! Razmisli malo o odgoju
koji Xiao Hu dobiva kod Zhaovih! Kockanje, kazalište, razmetanje s
bogatstvom, izostanci iz škole... ukratko, ništa dobro! Misliš da će Zhaovi
vječno biti bogati jer su to danas, i da će uvijek oni gledati druge kako
skapavaju od gladi? Zato što ništa ne rade i samo kupuju zemlju, misliš da
će njihovi sinovi, njihovi unuci i njihovi praunuci vječno biti bogati, kockati
se, ići u kazalište, jesti i spavati? Ti misliš da je ono što se jede novac, da je
naš san novac, da je novac poput majke koju ćemo sisati čitav život! — Imao
sam osjećaj da sam se sav zajapurio.
Umukni, umukni — reče Lao Yao žestoko mašući rukom — ti također
krivo shvaćaš smisao mojih riječi, nikad nisam mislio na novac.
Moj se bijes time nije nimalo stišao, pa se zainatih:
— Nisam krivo shvatio tvoju misao. Prošli put kad sam ti izložio svoje
mnijenje, ti si mi izričito rekao da ne oskudijevaš u novcu i da u takvim
uvjetima ne treba strahovati što se Xiao Hu kocka i ne ide više u školu.
Zapravo, na kocki se može izgubiti cijelo kraljevstvo, pa tako i tvoje
obitavalište i tvojih nekoliko desetaka hektara! Mi smo stari prijatelji,
moram ti ponovo skrenuti pažnju: nekoć su Yangovi bili gospodari ove kuće;
u kakvom se stanju danas nalazi Yang treći?
Šuti, šuti, — reče mašući rukom. Nije se ljutio ni opravdavao, ostao je
ispružen na sofi, snuždena izraza lica.
Ne osjećajući ni trunke sažaljenja, nastavili ga obasipati prigovorima:
Morao bi misliti i na svoju ženu. Kako može izvršavati svoju dužnost
maćehe uz ovakve tvoje postupke? Prije svega, ako si morao voditi računa
o raspoloženju Zhaovih, nisi se nikad smio ponovo oženiti. Budući da si to
učinio, ne preostaje ti drugo nego da se u svemu potčinjavaš volji Zhaovih.
Bojim se da njima nije dovoljno to što uništavaš svoju vlastitu sreću, treba
isto tako da uništiš i sreću svoje žene.
Istresao sam sve što sam imao da kažem, ne obazirući se na njegove
muke. Vidjevši ga kako pokriva oči rukom, ja napokon umuknem.
Poslije toga ne rekosmo više ništa. On makne ruku s lica i oprosti se,
pošto je popušio još jednu cigaretu.
Istog dana, upravo kad sam bio povečerao, Lao Yao iznenada bane i
pozove me u kino. Shvatih da i njegova žena ide s njim. Smatrao sam da ih
poslije one svađe moram što je moguće više ostavljati same i ne pridruživati
im se, kako ne bih bio prepreka njihovu pomirenju. Zato izmislih neki
izgovor pod kojim sam otklonio poziv. Još ga upitah koji će film gledati.
Njegov je odgovor glasio: »Nedostojan sin«.
Bio sam ugodno iznenađen. Vidio sam taj film još davno prije, ali za
njih je bio novina. Osim toga, taj će film Lao Yaou nedvojbeno dati
neuporedivo djelotvorniju pouku nego što su moji savjeti.
Ispratih Yaove do njihovih rikša. Gospođa Yao bila je smirena i uputila
mi radostan smiješak. Izgledala je kao obično. Lao Yaovo lice je isto tako
zračilo srećom, a njegov je maloprijašnji umor iščezao.
Nadao sam se da će vječno živjeti u sreći.
 32.
Lao Yao dođe k meni sutradan prije doručka. Oduševljenim mi je
riječima hvalio sinoćnji film. Bio je njime ganut i nedvojbeno je iz njega
izvukao pouku. Čak je izjavio da će se ubuduće zdušno starati o Xiao
Huovom odgoju.
Smiješio se, zadovoljna lica. Čvrsto sam vjerovao da će postupiti tako
kako govori.
Da li se Xiao Hu jučer vratio? — upitah ga iznebuha.
Nije. Sinoć smo Zhaohua i ja došli kući prilično kasno, pa nismo nikoga
slali po njega, danas ga moram bezuvjetno dovesti — odgovori Lao Yao
smijući se uvjerljivo.
Lao Yao se ovog puta nije razmetao. Sutradan ujutro, kad mi je donio
vodu za umivanje, Lao Wen mi saopći da se Xiao Hu jučer vratio i da je sada
u školi. Još je dodao da Xiao Hu jutros nije htio ustati i da ga je laoye osobno
izvukao iz kreveta. Laoye se zamalo naljutio, pa Xiao Hu nije mogao drugo
nego otići u školu, ne progovorivši ni riječi u rikši.
Ova me vijest oduševila, imao sam osjećaj da sam se oslobodio
golemog tereta. Pošto sam se umio, prošetah kao obično vrtom. Posla se latih
odmah poslije doručka.
Dotjerivao sam svoj roman. Nikad ne bih vjerovao da ću utrošiti toliko
vremena na jedno djelo koje sam računao napisati za oko tri tjedna. Malo je
nedostajalo, pa da izgubim povjerenje svog izdavača. Već mi je bio poslao
dva pisma u kojima je požurivao slanje rukopisa. Odlučih da mu ga
otpremim u toku tjedna.
Dotjerivanje romana napredovalo je dobro. Kad su Lao Yao i njegova
žena popodne došli u vrt, bio sam pregledao petinu rukopisa.
Bili su se uputili k Wanovima, rikše su čekale spremne. Prolazeći kroz
vrt, iskoristili su priliku da načas svrate k meni, možda s namjerom da mi
pokažu kako su se pomirili. Tog popodneva je naglo zatoplilo, pa je on bio
odjeven u dugačku bijelu tuniku od ramije, dok je ona imala na sebi
nebeskoplavu haljinu od engleskog lana. Njihova su lica odisala srećom.
Gospodine Li, zahvaljujem vam — reče smiješeći se kad je ugledala
otvoren rukopis — držim da ste dobro preinačili kraj.
Ja vama treba da zahvalim, gospođo Yao, vi ste im spasili život —
odgovorih veselo.
Zapravo bi svom romanu morao dati naslov »Vrt odmora«. Jer si ga u
našem Vrtu odmora i napisao — umiješa se Lao Yao.
 Stvarno — prihvati gospođa Yao — gospodin Li bi mogao uzeti taj
naslov za uspomenu. U knjizi postoji čajana u kojoj je sljepica ranije pjevala.
Kuli je tu svaki dan stajao na ulazu i čekao mušterije. Katkad bi vidio slijepu
ženu kako ulazi, katkad bi je opazio kako izlazi. On joj je slučajno poslužio
kao kuli, i tom su se prilikom upoznali. Kasnije, kad joj se glas pokvario,
prestala je tu pjevati. U unutrašnjem dijelu zgrade također je postojao vrt
koji je gospodin Li nazvao Vrtom Minga. Ako se gospodin Li predomisli,
bilo bi dobro da Vrt Minga preinači u Vrt odmora.
Bila se obratila svom mužu, ali dovoljno glasno da je i ja čujem.
Vidjevši kako u tančine pozna moj roman, silno sam bio obradovan i
spreman prihvatiti njen prijedlog u vezi s ovim nevažnim pitanjem.
Nije loše, nije loše, mogla bi se ova čajana nazvati Vrtom odmora. U
svakom slučaju, nitko neće k nama doći da pije čaj! Lao Li, što ti misliš o
tome? — upita Lao Yao ushićen.
Ja sam na to pristao:
Budući da se i ti slažeš, nemam što čekati. — Uzeh naliv-pero i odmah
napisah na koricama »Vrt odmora«.
Oni krenu i ja ih ispratim. U dvije posude, koje su nedavno postavljene
na podnoške od zelenog porculana iza balustrade, jasmin se upravo bio
rascvao. Opojan miris cvijeća dopre nam do nosnica, pa časak ostadosmo
iza ograde.
Gospodine Li! Molimo vas da prekosutra ne idete van, već da s nama
pođete na proslavu Blagdana čamaca — pozove me gospođa Yao okrenuvši
glavu.
Ja prihvatim smiješeći se.
Ah, zaboravio sam ti reći — iznenada mi saopći Lao Yao glasno,
tapšući me po ramenu — jučer sam sreo svog prijatelja i dogovorio se s njim,
pozabavit ćemo se s Yangom trećim poslije blagdana. Ne samo što je
prihvatio da me prati već će osim toga i prije svega otići k odgovornoj osobi
i sve joj izložiti. Mislim da imamo velikih izgleda na uspjeh u ovom
pothvatu.
Vrlo dobro! Kad se sve sredi i Yang Mengchi ozdravi, te kad mu
nađemo posao, onda ćemo to saopćiti njegovoj obitelji, što će usrećiti bar
njegovog mlađeg sina. Ali se bojim da se njegove rđave navike ne mogu
ispraviti prekonoć! — izjavih smiješeći se.
Nije to bitno, sve ja preuzimam na sebe kad Yang treći bude na slobodi
— Lao Yao će zadovoljno, poprativši svoje riječi pokretom ruke.
 Gospodine Li, ima li mnogo komaraca u malom paviljonu? — upita
gospođa Yao. — Prekjučer sam Lao Wenu zapovjedila da kupi tamjan protiv
komaraca, je li ga palio?
Nema ih mnogo, nema ih mnogo, ali dobro je i ovako, bez paljenja
tamjana, a osim toga imam na prozoru mrežu — odgovorim pristojno.
Ne, mreža na prozoru nije dovoljna, u ovom se paviljonu ne može bez
tamjana protiv komaraca! Jamačno je Lao Wen zaboravio, idem časkom da
mu dam upute — umiješa se Lao Yao.
Kad izađosmo kroz vrtna vrata, ugledasmo rikše što su čekale iza drugih
vrata. Lao Wen je stajao u dvorištu i razgovarao s kulijima. Prije nego što se
smjestila u svoju rikšu, gospođa Yao priupita Lao Wena što je s tamjanom
protiv komaraca. Čuo sam kako Lao Wen priznaje da ga je zaboravio kupiti.
Smiješak ispričavanja ocrta se na njegovu starom naboranom licu. Supruzi
Yao ga ne ukoriše.
Vratih se u svoju sobu, bio sam potpuno smiren. Ponovo pregledam
rukopis koji sam ujutro dotjerao, i prema prijedlogu Yaovih preinačim ime
čajane u »Vrt odmora«.
Radio sam sve do mraka, ne osjećajući nimalo umora. Lao Wen mi je
donio tamjan protiv komaraca. Ne volim njegov miris, ali nisam mogao
drugo nego ga pustiti da zapali jedan štapić i stavi ga u kut prostorije.
Zatvorih vrata. Mreža na prozoru priječila je komarcima ulaz. Soba je bila
tiha i ugodna, upalih svjetiljku i nastavih raditi sve do tri sata ujutro, kad sam
bio gotov s čitanjem cijelog rukopisa.
Sanjao sam mučne snove: prvo, da sam kuli i da vozim gospođu Yao u
kino. Po dolasku, odložio sam svoju rikšu. Moja se putnica bila preobrazila
u malog Yanga! Kino se pretvorilo u zatvor. Ušao sam za djetetom i s njim
nabasao na tamničara koji je puštao na slobodu Yanga Mengchija. Ugledavši
nas, rekao je: »Predajem vam ga, odsad me se on više ne tiče«. Zatim nam
je nestao s očiju, a i sam zatvor bijaše iščezao. Obreli smo se sami nas trojica
u nekom velikom dvorištu. Yang Mengchi je bio u lancima, htjeli smo mu
ih skinuti, ali nismo uspjeli. Odjednom se zaorila uzbuna i neprijateljski se
avioni istog časa pojaviše. Prestravljen, naglo se probudih.
U drugom snu, bio sam bačen u tamnicu i nalazio se u istoj ćeliji u kojoj
i Yang Mengchi. Nisam imao pojma zbog čega sa tu, a Yang mi reče da ni
on ne zna za što je optužen. Dodao je da ga njegov stariji sin pokušava
spasiti. Tog dana ga je njegov sin zaista i posjetio. Njegova je sreća bila na
vrhuncu. Ali poslije susreta sa sinom reče mi kako mu je ovaj saopćio
presudu: smrtna kazna, ništa se nije moglo učiniti da se spasi. Još je dodao
da je, kad se već mora umrijeti, još uvijek bolje samoubojstvo. To govoreći,
on sune i udari glavom o zid. Lubanja mu puče od tog jednog udarca i čitava
mu se glava rasprsnu u tisuće komadića koji se pretvoriše u kašu od krvi i
mozga ...
Kriknuh užasnut. Kad sam se probudio, kupao sam se u znoju, a srce
mi je burno udaralo. Vani se oglašavao prvi pjev ptica. Zora je svi tala.
Zatim ponovo utonuh u san i digoh se tek poslije devet sati.
Odjednom izgubih povjerenje u svoj roman. Sad kad je bio gotov i kad
sam ga mogao poslati, pokolebao sam se, a s druge strane, nisam se usuđivao
prekoračiti rok dogovoren s izdavačem.
Tog sam ga dana još jedanput pažljivo pročitao, zatim ga opet stavio na
stranu. Sutradan po Blagdanu čamaca, ponovo sam se latio rukopisa, te ga
pročitao i ispravio još jedanput. Sve u svemu sam na to utrošio dva dana.
Napokon donesoh odluku da ga spakiram i osobno predam na poštu.
Po povratku s pošte, nabasam na Lao Yaovu rikšu koja je stajala pred
drugim vratima. On iskoči iz vozila i reče uhvativši me za mišicu:
Naišao si u pravi čas, imam ti saopćiti novost.
Kakvu novost? — iznenadih se.
Saznao sam što se dogodilo Yangu trećem — odgovori kratko.
Gdje je? Može li se urediti da odande izađe? — upitah presretan, ne
obrativši pažnju na izraz njegova lica.
Već je izašao.
Već izašao? Gdje je sada?
Hajdemo u tvoju sobu, tamo ćemo razgovarati — reče Lao Yao mršteći
se.
Putem sam razmišljao: je li moguće da je pobjegao?
Uđosmo u mali paviljon. Lao Yao sjedne na sofu kao obično. Pažljivo
sam promatrao njegova usta u očekivanju da se otvore.
Mrtav je — izusti i ponovo umukne.
Zaista? Ne vjerujem! Nije mogao tako brzo umrijeti! — rekoh,
odjednom obuzet tugom, toliko je taj udarac bio neočekivan. — Kako znaš
da je baš on taj pokojnik?
Znam, siguran sam, dobio sam točne podatke, a ti si mi ga opisao! Svi
ga se sjećaju, a njihov opis na dlaku odgovara tvom. Promijenio je ime u
Meng Chi. To može biti samo on. Također sam se raspitao za predmet
optužbe: pokušaj krađe, a po svemu sudeći, taj je prijestup počinio u
povratku i bio je umiješan u jednu krupnu krađu. Već se više od mjesec dana
nalazio u zatvoru ...
Kako je umro?
 Umro je od bolesti. Jednog je dana nosio kamenje s jednom skupinom
drugih zatvorenika. Sutradan je odbio da se vrati na posao. Tvrdio je da je
bolestan, a oni su ga izbatinali i onda ipak poslali u bolnicu. Kad je odlazio,
nije mu bilo ništa naročito, ali je tamo dobio koleru. Kako se nitko o njemu
nije starao, umro je poslije nepuna tri dana. Njegov je leš umotan u hasuru i
ne znam kamo bačen ...
Ali gdje su ga zakopali? Hajdemo u potragu za njegovim tijelom i
kupimo komadić zemlje da ga možemo sahraniti, bilo bi dobro da mu
postavimo i nadgrobni kamen. Otpremio sam svoj roman, imam dobiti nešto
novaca, pa bih mogao platiti polovicu troškova.
Lao Yao odlučno odmahne glavom:
Bojim se da sama njegova duša ne zna gdje je zakopan! Ja sam se
također bavio tom mišlju, ali nisam uspio saznati što je učinjeno s njegovim
posmrtnim ostacima. Tko bi se još usudio dodirnuti mrtvaca koji je žrtva
kolere! Suvišno je reći da oni, pošto su se otarasili tijela, neće više da čuju
za njega.
Čini se da mrtvace bacaju u jednu javnu raku istočno od grada, gdje ih
najčešće požderu divlji psi iza kojih ostane tek nekoliko kostiju. Kad bismo
i našli to mjesto, ne bismo bili u stanju ustanoviti koje su čije kosti.
Ježio sam se. Brže-bolje stisnuh zube i postupno se oporavih od
prepasti.
Ah! Eto tako je završio bivši gospodar našeg Vrta odmora; to je
nevjerojatno! Deblo ove kamelije još nosi urezano njegovo ime! — reče Lao
Yao sažalno, uzdahnuvši duboko.
Smrt... to je kraj priče o dječaku. Je li sve to bilo moguće! Nisam li ja
sve to samo sanjao? Kakva je razlika između svega ovoga i moje more iz
minule noći? Iznenada se sjetih kratkog pisma koje je ostavio svom sinu:
»Smatraj me mrtvim... pusti me da svoj život završim u miru.« Da li je
uistinu tako okončao svoj život? Ne mogu reći da mi je bio drag, ali kad sam
sad pomislio na hram Velikog besmrtnika, suze su mi potekle iz očiju.
Idem to saopćiti Zhaohui — reče Lao Yao ustajući. Glas mu je bio malo
promukao. On opet duboko uzdahne, zatim izađe.
Sjedeći nepomično, zurio sam tupo u njegovu priliku koja se udaljavala.
Nesavladiv me umor obuze. Predajući mu se, sklopim oči.
 33.
Više od tjedan dana proveo sam kao u nekom bunilu. Svako sam
popodne imao groznicu, vrtoglavicu, lošu probavu, udovi su mi onemoćali.
Nisam htio priznati da sam bolestan. Ponekad bih otišao u kino. Sada više
nisam morao pisati, pogrbljen nad pisaćim stolom. Kad je vrijeme bilo
lijepo, odlazio sam dvaput dnevno na šetnju vrtom. Pio sam mnogo
prokuhane vode i mnogo spavao.
Lao Yao je dolazio jedanput dnevno na razgovor. Nije opažao da sam
bolestan, rekao sam mu samo da me izmučilo pisanje i da sam ovih
posljednjih dana malo klonuo duhom. Preporučio mi je da se više odmaram.
On je, naprotiv, bio u punoj formi. Očigledno je potpuno zaboravio na onu
žalosnu priču; cijeli mu je dan na licu lebdio onaj njegov smiješak,
ravnodušan na sve, a njegov se veseli smijeh često orio mojom sobom. I
njegova je žena dolazila redovito, ali samo nakratko, i onda odlazila skupa
sa svojim mužem. Ona je međutim, po prirodi pažljiva, primijetila da sam
bolestan.
Preporučila mi je neka uzimam lijekove; također je u kuhinji naredila
da mi se pripremi rižina kaša. Njen je smiješak odavao neku unutarnju
radost.
Što se mene tiče, ja sam promatrao odnos između dvaju supružnika.
Nalazio sam da se vole jednako kao u vrijeme mog dolaska. Xiao Hu me
obišao dvaput; već me odavna nije bio pogledao u lice. Sada je bio malo
uljudniji prema meni; kad bih ga nešto upitao, odgovarao je s nekoliko
uglađenih riječi. Lao Yao mi je ispričao da je neki rođak iz susjednog kotara
pozvao gospođu Zhao da sa svojim unucima provede kod njega nekoliko
dana, pa da će se u grad vratiti tek za jedno dvije sedmice. Pošto je ostao bez
svojih kartaških drugova, Xiao Huu nije preostalo drugo nego da nastavi
pohađati školu, da piše zadaće kod kuće i sluša svog oca.
Ova je obitelj sada vjerojatno živjela prilično sretno. Ja sam se tome
radovao i potajno ih blagosiljao. Jednog sam dana razgovarao s Lao Wenom
o Xiao Huu i rekao mu da se dječak vidljivo popravio. Lao Wen mi odgovori
uz podrugljiv osmijeh:
— Nemoguće! Gospodine Li, ne treba mu vjerovati. Vidjet ćete, za
nekoliko dana, čim se gospođa Zhao vrati, on će se odmah promijeniti.
Laoye i gospođa imaju dobro srce, oni nasjedaju njegovim obmanama. Ja, ja
naprotiv, poznam sve njegove smicalice.
 Nisam povjerovao u ove riječi Lao Wena; pripisao sam ih njegovim
duboko ukorijenjenim predrasudama prema Xiao Huu.
Moje bolovanje prestade kao odsječeno. Nisam više imao groznicu, a i
tek mi se vratio. Yaovi me pozvaše da s njima izađem. Vidjevši da su dobro
raspoloženi, pridruživao sam im se tri dana zaredom. Trećeg se dana
vratismo razmjerno rano. Njihove rikše stigoše prve kući. Moj kuli nije bio
brz, a osim toga se, u trenutku skretanja u jednu ulicu, sudario s rikšom koja
mu je dolazila u susret. Dvojica kulija ostaviše svoja vozila, zapodjenuše
svađu i samo što se ne potukoše. Međutim, u posljednji su se čas ipak
suzdržali. Pošto su razmijenili nekoliko žučljivih psovki, obojica se vratiše
svojim rikšama. Stigavši Yaovima, prilično sam se iznenadio kad sam na
ulazu zatekao malog Yanga. Sjedio je na klupi i razgovarao s Li Laohanom.
Gospodine Li, konačno ste se vratili! Već vas dugo čekam ! —
Ugledavši me, dječak bijaše sav sretan skočio s klupe. — Već je dosta
vremena otkako su se gospodin i gospođa Yao vratili.
Dugo te nema ovdje, je li sve u redu posljednjih dana? — nasmiješih
mu se srdačno.
Dolazio sam dvaput, ali vas nisam vidio. Bio sam prilično zauzet u
posljednje vrijeme — reče dijete ljubazno.
Hajdemo k meni, danas je mjesečina vrlo lijepa — pozovem ga.
On uđe sa mnom. Uhvativši me za ruku, saopći mi veselim glasom:
Gospodine Li, moj se brat sutra ženi.
Jesi li zadovoljan? — upitam ga:
Svim sam silama u sebi potiskivao jedan drugi osjećaj, od straha da ne
kažem ono što zasad nije trebalo reći.
On potvrdno kimne glavom:
Zadovoljan sam. — Zatim nastavi objašnjavati: — Svi su zadovoljni, ja
također. Mnogo volim svoju rođakinju, a sigurno ćemo se još bolje slagati
kad mi postane nevjestom.
U tom smo se trenutku već nalazili na galeriji na ulazu u vrt. S druge
strane balustrade mjesečina je blistala među drvećem, bijeli veo prekrivao je
umjetne brežuljke, tama i svjetlo su se ispreplitali tvoreći mozaik.
Još nikad nisi ovdje bio noću — rekoh, malo spustivši glavu prema
njemu.
Nisam — odgovori.
Prođosmo duž ograde prije nego što ćemo zaokrenuti i stići pred ulaz u
moj paviljon. Miris gardenija zapahivao mi je nosnice na mahove.
Neću ući; ostat ću časak dolje, a onda idem — izjavi dijete.
 Žuri ti se kući da bi pomogao u pripremama za svadbu tvog brata —
upitam ga smiješeći se.
Moram sutra ustati vrlo rano, bit će mnogo uzvanika, pa prema tome i
posla, a kako nas u obitelji nema mnogo, bojim se da inače nećemo na sve
dospjeti — odgovori.
Siđosmo niz stepenice i zaustavismo se ispod miomirisnih osmanta.
Mjesečina i sjene drveća crtale su šare po njegovu tijelu. On digne glavu,
očiju uprtih u komad plavog neba bez oblaka, koji se nazirao između dvije
krošnje.
Volio bih prisustvovati vjenčanju tvog brata, da li biste me primili —
upitam napola u šali.
Naravno! Vi ste uvijek dobrodošli! — obraduje se dječak. — Dođite
neizostavno, gospodine Li! — Nisam još ni dospio odgovoriti, kad on
nastavi: — Bit će sutra sigurno vrlo veselo, nedostajat će samo jedna osoba;
kad bi moj otac došao, bili bismo u punom broju.
Bio je promijenio glas i govorio šapatom, kao da govori samom sebi.
Onda naglo okrene glavu prema meni, podigne glavu i upita me:
Gospodine Li, još nemate nikakvih vijesti o mom ocu?
Iako uzbuđen, odgovorim mimo i odlučno:
Nemam. — I odmah dodam: — Očito nije u gradu.
I ja tako mislim, toliko je vremena prošlo, a ja ga još uvijek nisam
našao. Ni Li Laohan ne zna o njemu ništa. Da je ovdje, netko bi ga sigurno
bio vidio. Svi smo ga tražili posvuda, morali smo ga naći. Nedvojbeno je
otišao raditi drugdje i možda će se jednog dana vratiti.
Vratit će se — potvrdih nesvjesno.
I ne zastidjeh se svoje laži. Zašto da smrvim njegovu za vječna vremena
neostvarivu nadu?
Onda ću doći s njim ovamo da pogledamo natpis koji je svojom rukom
urezao — reče kao u snu.
Zatim ode pod kameliju i pomiluje deblo drveta. Glava mu je bila
zaklonjena velikom prugom crne sjene, nisam mu mogao razabrati izraz lica.
Šutio je. U vrtu se čulo samo zujanje kukaca koji su se međusobno dozivali;
tišina samoće je tu vladala. Vjetrić puhnu, sjene lagano zadrhtaše, zatim se
opet umiriše. Dva-tri komarca prilijepila su mi se na obraze. Ova je tišina
prožimala moje srce nekim nejasnim osjećajem tuge. Iznenada mi se ukaza
ono duguljasto lice, prljavo i ispijeno. Tada vidjeh njegove oči koje načas
bijahu zasjale, njegove usne koje se bijahu lagano pokrenule i njegovu ruku
prekrivenu čirevima. Dobro sam upamtio ovaj posljednji susret! Što mi je
htio reći? Zašto mu nisam dao priliku za to? Zašto mu nisam pružio malo
utjehe prije smrti? Ali sad je bilo prekasno!
Gospodine Li, vraćam se dolje, slažete li se — odjednom me upita
dječak, glasom drhtavim od suzdržanog plača.
Slažem se.
Osvijestih se. Mjesec je obasjao sve unaokolo, samo je mjesto gdje smo
mi stajali bilo utonulo u sjenu. Napregnuh oči da raspoznam dječaka u tami.
Pogledi nam se sretoše i ja rekoh odvraćajući glavu:
Pratit ću te.
Počeo sam osjećati neku unutarnju bol. polako. Bili smo stigli nadomak
papirnatih prozora drugog paviljona, kad se on naglo zaustavi. Položi ruku
na jedan umjetni greben i reče:
Na ovom sam se mjestu jedanput spotakao, razbio sam čelo; još uvijek
nosim ožiljak.
Ja ne vidim ništa — odgovorim bez razmišljanja.
Ovdje, kosa ga prekriva, ne vidi se kad
Išli smo šutke stazicom što je vijugala između umjetnih brežuljaka. On
je hodao vrlo se za nj ne zna.
On dotakne brazgotinu desnom rukom. Pogledah tamo gdje je držao
prst, ali ne vidjeh ništa.
Prošli smo duž zida i gazili po magnolijama sve do akvarija sa zlatnim
ribicama. On stavi ruku na rub akvarija:
Sjećam se ovog bazena; stariji je od mene.
Zatim se poslije nekoliko trenutaka uputi prema terasi sa cvijećem.
Onda se vratismo pod mirisave osmante.
Hajdemo k meni da sjednemo — predložim umoran od stajanja.
Ne, moram kući — odmahne dječak glavom — mnogo vam hvala,
gospodine Li.
Dobro, znam da te tvoji čekaju, neću te više zadržavati, navrati da se
razonodiš kad god hoćeš.
Navratit ću — odgovori srdačno. Poslije kratkog oklijevanja, nastavi:
Ali čuo sam da je moj brat premješten za rukovodioca službe u jednom
drugom gradu; nadam se da to nije točno, inače, svi ćemo se morati preseliti
i otac nas neće zateći kad se vrati.
Prizvuk zabrinutosti osjećao se u ovom mladenačkom glasu. To me
toliko ganulo da sam nekoliko trenutaka bio nesposoban da govorim. Ali
dječak se u međuvremenu već oprostio. U času odlaska nije zaboravio
ponovo me pozvati:
Gospodine Li, dođite sutra neizostavno, Li Laohan zna gdje stanujemo.
 Nisam mogao drugo nego prihvatiti.
Uđoh u svoju sobu i upalih svjetiljku. Opazili preporučeno pismo
ostavljeno na pisaćem stolu. Otvorim ga i pročitam: bilo je to pismo od mog
starog druga; u njemu se nalazio ček na četiri tisuće juana, kao predujam za
prava na moj roman. U pismu je stajalo: »Dođi brzo, mnogi su prijatelji
ovdje, svi čekamo tvoj povratak i svi ćemo zajedno moći nešto učiniti...
Naveo je nekoliko imena od kojih su dva zaista bili stari prijatelji, što ih
nisam vidio već više od tri godine.
Te noći nisam oka sklopio. Ležeći na krevetu, uzbuđen i nespokojan,
dugo sam razmišljao. Razmatrao sam pitanje svog odlaska. Uistinu, trebalo
je otići. Moj je roman bio dovršen, priča o Yang Mengchiju privedena kraju,
»nesporazum« između supružnika Yao izglađen. Moji su stari prijatelji
čekali da im se pridružim. Zašto onda i dalje ostati u Vrtu odmora? Nisam
mogao još dugo živjeti o tuđem trošku.
Kad su me supruzi Yao sutradan obišli, saopćih im svoju namjeru da
otputujem. Vidjeh kako im se na licima ocrtava izraz iznenađenja i
razočaranosti. Naravno, oboje su, jedan za drugim, navaljivali da ostanem.
Govorili su iskreno; ali ja odlučno odbih. Imao sam svoje razloge, oni su
imali svoje. Napokon pronađosmo sporazumno rješenje: prihvatio sam da
ponovo dođem iduće godine, a oni su se složili da odem za petnaestak dana.
Odmah zadužih Lao Yaoa da mi pribavi voznu kartu.
Tog mi je dana nevjesta Zhou donijela objed, jer je Lao Wen vršio
službu vratara umjesto Li Laohana koji je zatražio dopust, radi navodnog
posjeta rodbini. Slutio sam da je otišao k Yangovima, da bi kod svog bivšeg
gospodara pomagao u poslovima oko vjenčanja. Ali mu to ne spomenuh kad
se vratio.
 34.
Deset je dana proteklo u miru.
Jedne srijede ujutro Lao Wen mi ispriča da se gospođa Zhao vratila u
grad i da je Hua, pri čemu je, uostalom, jasno i glasno minulog popodneva
poslala slugu po shaoye dala na znanje svoju namjeru da ga zadrži nekoliko
dana. Zamolila je Yao laoyea neka ne pošalje odmah prvom zgodom rikšu
da ga vrati kući. Saznavši za ovu novost, namrštih se ozlojeđen. Upitah se:
zašto opet dolazi da remeti mir u tuđoj kući?
Popodne mi Lao Yao saopći da mi je osigurao mjesto u subotnjem vlaku
(također mi je uručio preporučeno pismo, potrebno za kupovinu karte).
Dodao je da me u petak popodne on i njegova žena pozivaju na oproštajnu
večeru u jednom restoranu. Još mi reče da se njegova žena danas ne osjeća
baš najbolje, a da on za koji tren odlazi u posjet Zhaovima. Upitao sam ga
da li će Xiao Hu ovog puta dugo ostati kod svoje bake. Odgovorio mi je da
se ova upravo vratila i da nema velikog zla u tome što je dovela k sebi
Xiao Hua da joj nekoliko dana pravi društvo. U svakom slučaju, škola
je zatvorila svoja vrata zbog ljetnih praznika, pa dječak više ne mora učiti i
pisati zadaće. Zatim doda da će ga kući dovesti preksutra, kako bi se sa
mnom mogao oprostiti. I zaključi riječima:
— Jako je zatoplilo posljednja dva dana, u vlaku će biti nesnosno, bolje
bi bilo da sačekaš jesen koja će donijeti osvježenje.
Naravno, nisam mogao prihvatiti njegov prijedlog. Kad je otišao,
pomislih na čudnu narav gospođe Zhao. Pomalo sam strahovao za sreću
gospođe Yao i cijele obitelji, ali Lao Yaoa očito nisu morile ovakve brige.
Tog je dana bilo zaista vruće, pa nisam izašao u grad na šetnju.
Počivaljku od trske premjestio sam uz ogradu, pod prozor. Sjedeći s knjigom
u ruci, slušao sam jednoličan i uspavljujući pjev cvrčaka. Tako sam proveo
cijelo popodne.
Navečer se u devet sati spustila jaka kiša i donijela osvježenje.
Kiša je padala bučno i vrlo dugo. Probudio sam se usred noći i još čuo
tutnjavu grmljavine i žubor kiše. Strahovao sam da je crijep na kući
polomljen, a cvijeće u vrtu uništeno.
Ali sutradan, kad sam otvorio oči, soba se kupala u sunčevim zracima.
Oko četiri sata popodne čavrljao sam s Lao Yaom u vrtu. Bio je uzeo
počivaljku od trske na kojoj sam ja često sjedio i stavio je uz posude sa
cvijećem, pri dnu ulaznih stepenica. Udobno se smjestivši, opušten, slušao
je, pjev cvrčaka i pijuckao čaj iz Longjinga38 koji je upravo bio natočen.
Odjednom dotrči Zhao Qingyun, sav usplahiren. Drhtavim glasom saopći:
Laoye, gospođa Zhao je poslala slugu po vas, Hu shaoyea je odnijela
rijeka.
Što! — krikne Lao Yao prestravljen i skoči kao oparen. Šalica mu
ispade iz ruku i razbi se na podu. Ćaj me poprska po nogama.
Hu shaoye i nekolicina mladih shaoyea iz obitelji Zhao otišli su zajedno
na kupanje izvan grada — kazivao je Zhao Qingyun uzbuđen. — I jučer su
popodne tamo bili. U međuvremenu je voda nabujala. Hu shaoye je bio
neoprezan i nesreća se dogodila. Matica je bila snažna i ne zna se kamo ga
je odnijela.
Lao Yaovo lice postade potpuno crveno, znoj mu se cijedio s čela, oči
se ukočile, hvatao se za glavu. Poslije kraćeg vremena, reče promuklim
glasom:
Idem ravno tamo, neću proći kroz kuću. Idi i reci gospođi da sam izašao
zbog nekog posla. Ne spominjite joj što se desilo Hu shaoyeu, do mog
povratka.
Zhao Qingyun odgovori »da« i ode prvi.
Ja se dignem i, tapšući Lao Yaoa po ramenu, pokušam ga tješiti:
Ne kinji se! Možda stvar nije tako...
Znam. Treba da i ja preuzmem svoj dio odgovornosti. Idem tamo. Ako
vidiš Zhaohuu, ne govori joj o nesreći koja se dogodila Xiao Huu — prekine
me Lao Yao nabravši obrve.
Njegovo je lice već nekoliko trenutaka bilo blijedo kao krpa. On mi
dobaci mutan pogled i ode bez riječi.
Otpratio sam ga do vrtnih vrata. Vidjeh ga kako sjeda u rikšu. Nisam
mu bio ništa više rekao. Obuze me neki čudan osjećaj. Nisam prestajao u
sebi ponavljati njegovu izjavu: »Treba da i ja preuzmem svoj dio
odgovornosti.« Bio je iskren. Zaista je snosio svoj dio odgovornosti za ovu
nesreću. A moj je mir ovim neočekivanim udarcem bio pomućen i nisam se
od njega oporavio cijeli dan.
Kad mi je Lao Wen donio večeru, primijetili na njegovu licu izraz sreće
za razliku od tuge koja se čitala na licima ostalih. Trepćući očicama, reče
mi:

38
Longjlng je mjesto u pokrajini Zhejiang, u blizini Hangzhoua. Njegov Je čaj
vrhunske kakvoće.
 Gospodine Li, Bog na nebesima vidio je sve i postupio pravedno. Ovo
je zaista pravična naknada.
Bacih neodređen pogled na njegovo naborano lice koje je izgledalo kao
da se smije, a nije se smijalo. On nastavi objašnjavajući što je htio reći:
Zhaovi su uvijek svaljivali krivicu na gospođu, ali na kraju je njihov
vlastiti unuk postao njihova žrtva. A tko je za to odgovoran? Da je laoye
slušao gospođu, to se nikad ne bi desilo. Gospođa je godinama patila, sada
može dići glavu.
Da mi je ove riječi rekao nekoliko dana kasnije, možda bih bio jako
sretan. Ali sada je, dok sam ga slušao, budio u meni samo gađenje. Nisam
bio raspoložen da mu protuslovim. Tek kratko primijetih:
Vaš je laoye imao samo ovog sina.
Lao Wen pogne glavu bez riječi. Ja uzmem zdjelicu i počnem jesti; i
pored toga mi je pogled povremeno padao na njega. Vidjeh kako polako diže
glavu, okreće se i odlazi da gleda kroz prozor, gdje krišom otare oči. Zatim
se uputi prema vratima i tu ostane stojeći.
Kad je prišao da raspremi posuđe, reče mi drhtavim glasom, brišući stol:
Neka Nebo čuva Hu shaoyea! Dao Bog da mu se ništa nije dogodilo.
Po prizvuku njegova glasa razabrao sam da ove riječi dolaze od sveg
srca.
Možda mu i nije ništa — odgovorim.
To sam rekao hotimice, da bih ga umirio.
Zapravo sam dobro znao, jednako kao on, da je sve svršeno.
Jedino čemu smo se mogli nadati, bilo je da će se Xiao Huovo tijelo
pronaći.
 35.
Naše se nade izjaloviše.
Sutradan ujutro otišao sam na kolodvor da kupim kartu i sa sobom
ponio Lao Yaovo preporučeno pismo. Prije svega, stigao sam prerano,
zatim, nisam otprve došao na pravo mjesto, i konačno, nisam zatekao
potrebnu osobu. Kartu sam dobio tek u jedanaest sati i trideset, pošto sam
ispunio sve formalnosti. Ali bio sam tada već mrtav umoran.
Sjetih se da u blizini kolodvora postoji mjesto vrlo prikladno za odmor.
Bila je to čajana koja je ujedno imala i restoran. Kuća je bila podignuta uz
potok, imala je krov od slame, balustradu od pletenog granja. Dvorište je
bilo obrubljeno cvijećem, poneka žalosna vrba rasla je uz obalu potoka,
grmlje je bujalo na ulazu; presijecala ga je uska staza, te tako omogućavala
pristup. Gledan izvana, vrt je ostavljao dojam zapuštenosti: Bio sam
jedanput u toj čajani; stolice su bile čiste, gosti malobrojni, ukratko, zavolio
sam to mjesto.
Sjedoh za jedan stolić ispred balustrade, u sjeni vrba i uz obalu potoka.
Pojeo sam dvije zdjelice tjestenine. Kad sam zadrijemao udobno se
smjestivši u stolici od bambusa, neka ne vika trže iza sna. Nisam znao što se
događa. Jedino sam vidio kako jedan gost, sav uzbuđen, nekuda trči. Uz
balustradu je stajalo nekoliko osoba koje su promatrale suprotnu obalu. Duž
ove se pružao puteljak od žute zemlje. S druge strane puteljka nalazilo se
rižište uz koje je tekla svjetlucava rijeka. Potok ispred čajane ulijevao se u
nju. Seljaci i djeca, koji su došli da promatraju prizor, prekrili su cijelu
površinu od zemljanog puteljka pa sve do rijeke.
Što se dešava? Što gledaju? — upitam posluživača koji je upravo
prolazio, pri čemu sam rukom pokazao na ljude što su stajali uz balustradu.
Utopljenik — odgovori posluživač s potpunom ravnodušnošću, kao da
je to svakodnevna stvar. On pogleda u smjeru koji sam bio označio, i doda
prijezirno: — Što se već odavde može vidjeti!
Još jedan utopljenik! Zašto je moj put bio posut nesrećama! Zašto me
neprekidno trebalo podsjećati da živim u srcu nesreća!
Neka krupna žena prođe jecajući, lica skrivena pod rupčićem. Pratili su
je jedna stara služavka i jedan čovjek koji je izgledao kao kuli. Dolazili su s
rijeke.
To mu je majka. Maloprije je gorko plakala — objasni mi posluživač
pokazujući na ženu. — Udovica je i obje obitelji imale su samo tog sina.
Kad se utopio? — upitam.
 Jučer popodne, na nekoliko kilometara odavde. Nije imao više od
sedamnaestak godina; čini se da je posrijedi bilo klađenje. Pitali su ga bi li
se usudio plivati do druge obale. On je odgovorio da bi, i oklada je pala da
će preplivati rijeku. Ali jučer je vodostaj bio vrlo visok, a on je bio
lakomislen. Stigavši do sredine, našao se između dva vrtloga, i bilo je gotovo
s njim. Tijelo mu je bujica donijela dovde, a tu ga je zaustavio stup mosta.
Opazili su ga tek jutros. Saznavši za događaj, njegova je majka došla da ga
oplakuje; sad je vjerojatno otišla da pripremi pokop — ispriča posluživač,
kao da kazuje neku drevnu pripovijetku, bez sažaljenja i prema majci i prema
sinu.
Nisam ga više ništa pitao, već potpuno iznuren naslonim glavu na
jastučić stolice od bambusa i zatvorim oči. Kako mi se nije spavalo, stanem
u tišini razmišljati o Xiao Huovoj nesreći.
Poslije nekih pola sata sve se opet potpuno umirilo. Dignem se, platim
i odem. Nisam napravio ni sto koraka, kad na putu ugledam most o kojem je
govorio posluživač. Pet-šest ljudi još je stajalo na njegovu kraju. Znatiželja
me nagna da odem tamo.
Most se postojan uzdizao između dviju obala; nije bio širok. Meni
slijeva, tik uz most, rasla je jedna žalosna vrba čije je lišće dodirivalo
površinu vode. Pod mostom, uz samu vrbu, jedan je mladić, potpuno gol,
plutao na leđima. Lijevu je ruku pružio uvis; bila je uhvaćena užetom i
pričvršćena za stup mosta, dok mu je desna mlitavo plutala uz tijelo.
Njegovo lijepo, duguljasto lice bilo je crnkasto, oči i usta potpuno zatvoreni.
Činilo se da spava tvrdim snom; nikako nije ličio na leš!
Zaista, izgleda živ — rekoh iznenađen.
U početku je bio još ljepši: lice mu je bilo potpuno ružičasto —
nadoveže jedan seljak pored mene. — Kad mu je majka došla da ga oplakuje,
odjednom je promijenio boju.
Zar je to moguće? — upitam s nevjericom.
Vidio sam to na vlastite oči, jasno da je istina! — ustvrdi zureći u mene.
Ja sagnem glavu i u tišini se zagledam u smireno, zaspalo lice. Malo-
pomalo, pogled mi se zamagli; pričini mi se da vidim zaspalog Xiao Hua.
Zamalo ne kriknuh od iznenađenja. Brže-bolje protrljam oči, opet se preda
mnom stvorilo nepoznato lice. To je, dakle, bila smrt! Tako brza, tako
jednostavna, tako stvarna!
 36.
Vrativši se k Yaovima zatekoh Lao Wena i Li Laohana u razgovoru na
ulaznim vratima. Upitao sam ih imaju li vijesti o Hu shaoyeu. Odgovorile
mi da nemaju. Dodadoše da je Iaoye izašao rano u zoru sa Zhao Qingyunom,
i da se još nije vratio. Lao Wen mi reče da mu je gospođa naredila neka me
obavijesti da će oproštajna večera konačno biti upriličena danas kod kuće.
To nije potrebno. S obzirom na nesretni slučaj s Hu shaoyeom, na
odsutnost vašeg laoyea i gospođinu bolest, ne treba da se i zbog mene još
uznemiruju — rekoh Lao Wenu. Bilo mi je zaista neugodno.
Gospođa je dodala da su to upute našeg laoyea; rekao je da će se vratiti
do večere — Lao Wen će s poštovanjem.
Zar će laoye uspjeti da se vrati — upitam nesvjesno.
Laoye je zapovjedio da večera bude malo kasnije i da se sačeka njegov
povratak, kako bi mogao jesti... — Lao Wen časak zastade, pa odmah
nastavi: — ... jesti s vama, gospodine Li.
Lao Yao se zaista vratio prije sedam sati. Došao je sa ženom u mali
paviljon. Imao je na sebi bijelu košulju od ramije i hlače. Njegova je žena
bila odjevena u ljetnu bijelu haljinu, obrubljenu plavim. Stol se nalazio na
sredini sobe. Boce s alkoholnim pićima i pribor za jelo već su bili
postavljeni. Meni odrediše počasno mjesto, a oni sjedoše bočno, desno i
lijevo od mene. Lao Yao mi natoči piće, zatim napuni svoju čašu.
Uz birana i ukusna jela poslužen je žuti alkohol od riže, vrhunske
kvalitete. Ali nitko od nas troje nije imao teka. Niti smo razgovarali, niti jeli.
Lao Yao i ja često smo dizali čaše, ali smo otpijali samo male gutljaje, kao
da je i alkohol postao gorak. Atmosfera duboke tuge vladala je za stolom.
Najmanja riječ, najmanji zalogaj, najmanji kašalj, sve što smo činili, ja i oni,
doimalo se usiljeno. Izraz boli čitao se na njihovim licima, naročito na licu
gospođe Yao koja je pokušavala prikriti osjećaje, ali joj to nikako nije
polazilo za rukom. Blijeda lica, nabrala je obrve i oborila oči. Lice njenog
muža bilo je olovne boje, obrve skupljene, oči uokvirene podočnjacima,
pogled mutan i ukočen, kao da gleda u nešto, ili kao da ne gleda ni u što.
Sebe nisam mogao vidjeti, ali sam pretpostavljao da i ja jadno izgledam.
— Gospodine Li, ta služite se po volji, zašto ne uzmete svoje štapiće?
— obrati mi se gospođa Yao gledajući me sa smiješkom. Imao sam dojam
da njen smiješak ima okus gorčine. Nije se smiješila kao obično.
Jedem, jedem — odgovorim spremno. Ali poslije dva zalogaja spustim
ruku na stol.
 Zbilja, morali biste ostati i sačekati osvježenje koje će donijeti jesen.
Kad odete, ovdje će biti još pustije. A nesreća se Xiao Huu morala dogoditi
— reče polako, pognuvši glavu pri pomenu Xiao Huovog imena.
Još nisam bio upitao Lao Yaoa za ishod njegove potrage, ne zato što me
to ne bi zanimalo, već da ne diram u živu ranu. Pošto je sada gospođa Yao
izgovorila ime njegovog sina, bacih pogled na njega. Pio je, spuštene glave.
Ne mogavši više izdržati, upitam njegovu ženu:
Što se dogodilo s Xiao Huom, je li pronađen?
Ona podigne oči na mene i odmahne glavom:
Nije. Songshi je bio na licu mjesta, bujica je toliko jaka da se ne zna
kamo ga je odnijela. U ovom trenutku ljudi idu duž obala rijeke i traže ga
posvuda. Songshi nije spavao cijele noći...
Suze su blistale u njenim očima, ona ponovo sagne glavu.
Možda ga je netko spasio? — Rekao sam to samo zato da im dadem
malo nade, dobro znajući da su moje riječi potpuno besmislene.
Gospođa Yao ne odgovori. Lao Yao iznenada okrene glavu prema
meni, digne čašu i reče mi promuklim glasom:
Pij, Lao Li!
On iskapi čašu koja je bila više od polovice puna. Gospođa Yao ga šutke
pogleda, duboko zabrinuta. On odmah ponovo natoči čašu.
Lao Yao, ne pijmo danas previše — predložim — ja ni inače baš ne
podnosim alkohol, ali i tvoje mogućnosti u tom pogledu imaju granice, a
pogotovo na prazan želudac ...
Nije važno — prekine me — nema opasnosti da se opijem. Ti odlaziš,
ne znamo kad ćemo se ponovo naći uz čašicu, kakvo zlo ako danas popijemo
koju čašu više! Prema tome, pojedi bar nešto... — On prihvati svoje štapiće
da me potakne primjerom.
Tako je vruće, bolje je ne piti suviše — umiješa se i njegova žena.
Ne — odmahne on glavom — tužan sam danas, treba da popijem koju
čašu više. — Ponovo se okrenuvši meni reče: — Lao Li, pij po želji, nije
moje da te savjetujem. Ja pak kanim samo piti, ne i razgovarati, Zhaohua će
s tobom počavrljati.
Oči su mu bile suhe, ali mu je lice bilo tužnije nego da je plakao.
Ne uzbuđuj se, ne brini za mene, nepotrebna je ova pretjerana uljudnost
među nama — umirih ga. — Zapravo, kad sam tako dugo već ovdje, ne bi
me više trebalo smatrati gostom.
Pa tek ste došli; kako možete tvrditi da ste ovdje već dugo? Gospodine
Li, morate nas opet posjetiti iduće godine! — ljubazno će gospođa Yao.
 Samo što sam izrazio svoj pristanak, kadli mi Lao Yao naglo pruži ruku
i uzvikne:
Lao Li!
Lice mu je bilo potpuno crveno. I ja njemu pružih ruku. On je snažno
stisnu, pogleda me s izrazom usrdne molbe i reče mi silovito:
Do viđenja dogodine!
Do viđenja dogodine! — prihvatim ganut.
Tada zamijetih da su obje boce već prazne. Ja, međutim, nisam bio
popio ni punu čašu.
Ti si pravi prijatelj! — reče povlačeći ruku. Zatim digne čašu i iskapi je
nadušak. Onda se s usiljenim smiješkom obrati svojoj ženi: — Zhaohua,
otčepi još jednu bocu, naredi Lao Wenu da je donese.
Ovo je dovoljno, ne treba više piti — odgovori njegova žena. Zatim,
osvrnuvši se, pogleda Lao Wena. Stojeći na ulazu, čekao je njihovu odluku.
Ne, nisam dosta pio; idem sam po bocu. — On pomakne svoju stolicu i
ustane. Nije se uspijevao držati na nogama i dvaput je zateturao prije nego
što se brže-bolje uhvatio za stol.
Kako se osjećaš? — upita njegova žena iznenađena, i odmah se digne.
Ja također ustadoh.
Previše sam popio — nasmije se gorko, zatim ponovo sjedne.
Onda idi u svoju sobu i lezi u krevet — preporučim mu.
Tek tada opazih da su mu i oči crvene. Nije mi ništa odgovorio.
Odjednom se s obje ruke uhvati za kosu i krikne bolnim i promuklim glasom:
Nisam počinio nikakav zločin, nisam naškodio nikome! Ta zašto već ne
pronađu Xiao Huovo tijelo? Zar da vječno ostane pod vodom? Kako bi moje
očinsko srce to moglo podnijeti? — On zajeca, pokrivši lice rukama.
Gospođa Yao, odvedite ga — prišapnuh njegovoj ženi — pijan je, ali
ubrzo će mu biti bolje. Previše se zamarao ova dva posljednja dana. I vi
također morate biti razboriti: ta tek ste se oporavili. Idite odmah na počinak.
Onda, napuštamo vas. Dogodine ćete... — Ona izgovori samo ovo
nekoliko riječi. Njene su me crne, blistave oči gledale. Izražavale su žaljenje
zbog rastanka.
Doći ću neizostavno iduće godine da vas vidim — rekoh dirnut.
Primijetih sjetan osmijeh koji joj je lebdio na licu. Njen pogled kao da je
govorio: čekat ćemo vas! Stojeći pored svog muža, svrne oči na njega i zausti
da nešto kaže.
U tom času Lao Yao iznenada prestade plakati. Makne ruke s lica i
ustane. Tapšući me po ramenu svojom velikom rukom, obrati mi se snažnim
glasom:
 Sutra ujutro ću te bezuvjetno otpratiti na kolodvor. Već sam naredio da
dobre rikše budu spremne za nas, sutra u zoru.
Nema potrebe: prtljage imam malo, kartu sam već nabavio, suvišno je
da se ti mučiš. Previše si se umarao ova dva posljednja dana.
Pratit ću te, budi u to siguran — zainati se on — sutra ujutro, pratit ću
te svakako.
Dok ga je njegova žena pridržavala za ruku, on izađe iz paviljona njišući
se. Uputih Lao Wena da ih slijedi, od straha da bi putem mogao pasti.
Ostavši sam u velikoj, praznoj prostoriji, pojedem zdjelicu riže i ispijem
dokraja svoju čašu. Kad se Lao Wen vratio da raspremi stol, saopći mi da ga
je gospođa sutra naumila poslati sa mnom na kolodvor; zahvalih mu se na
ljubaznosti, ali nisam mogao slušati njegovo uobičajeno brbljanje, jer mi je
mozak bio kao uzet. Alkohol je učinio svoje.
Smirio mi je živce. Zaspao sam tvrdim snom, ne pomislivši ni na što;
zapravo, bio sam nesposoban za razmišljanje.
Kad je Lao Wen došao da me probudi, zora je upravo svitala i tama je
prekrivala samo još uglove sobe. Donio mi je vodu za umivanje i poslužio
me doručkom. Kad sam spremio kovčeg, bilo je već više od pet sati. Odlučih
krenuti na kolodvor ne čekajući Lao Yaoa. Upravo sam svoju namjeru
saopćio Lao Wenu, kadli začuh kako vani netko tiho razgovara, zatim
razabrah bat koraka. Shvatio sam tko je osoba što dolazi, i pošao joj u susret.
Prelazeći prag, ugledam gospođu Yao i nevjestu Zhou.
Gospođo Yao, zašto ste se digli? — upitam ugodno iznenađen i
zahvalan. — Mislio sam da će i Lao Yao doći.
Bojale smo se da ćemo zakasniti — reče uz srdačan smiješak. Ušla je
za mnom u sobu govoreći: — Songshi nije u stanju pratiti vas. Sinoć je
previše popio i povraćao nekoliko puta. Sada zaista ne može ustati.
Oprostite, molim vas! Primite tisuću isprika.
Gospođo Yao, čemu opet tolike uljudnosti! — odgovorim smiješeći se.
Zatim je upitam: — Songshiju nije jako loše?
Sada čvrsto spava. Sutra će vjerojatno biti u redu. Ali, doživio je takav
udarac! Znate koliko je volio Xiao Hua. Osim toga, jurio je čitava dva dana
bez predaha; živci su mu stradali od tog udarca. Mogu li vas zamoliti da mu
tu i tamo, kad nađete malo vremena, napišete pismo kojim ćete ga ohrabriti
i pomoći mu da ne klone duhom?
Dakako, pisat ću vam neizostavno.
Onda, mnogo hvala, ne zaboravite pisati! — Ona se nasmiješi, zatim,
osvrnuvši se, upita Lao Wena — Je li rikša spremna?
Da, gospođo, već odavna — odgovori Lao Wen.
 Krećem.
Ponovo pogledam omotnicu što ju je držala u ruci. Primijetio sam je već
onda kad smo se sreli na ulazu. Upitah je:
Gospođo Yao, da li to pismo možda meni želite povjeriti?
Nije to pismo. To je naša vjenčana slika, pronašla sam je neki dan,
Songshi mi reče da vam još nije poslao nijednu našu fotografiju. Donijela
sam je zato da je vi ponesete sa sobom.
Ona mi preda omotnicu.
Ne smijete zaboraviti svoja dva prijatelja, u svako ste nam doba
dobrodošli.
Ona se opet nasmiješi, neupadljivo. Ovog puta je to bio onaj njen
smiješak što obasjava sve stvari oko nje.
Zahvalih joj, ali nisam izvadio sliku da je pogledam; stavih je u džep,
zatim stisnuh ruku koju mi je pružila:
Onda, do viđenja. Ja vas neću zaboraviti, srdačno mi pozdravite
Songshija.
Sve četvero izađosmo iz vrta. Lao Wen je nosio moj kovčeg, nevjesta
Zhou je pratila gospođu Yao.
Ta vratite se — rekoh okrenuvši se gospođi Yao kad stigosmo u
unutarnje dvorište.
Ne prije nego što se popnete u rikšu! Recimo da danas zastupam
Songshija — izjavi prateći me do drugih vrata.
Kad sam pošao da zakoračim u rikšu, začuh je kako govori, tiho
uzdahnuvši:
Zaista vam zavidim što možete odlaziti i dolaziti kako vas je volja i kud
vas je volja.
Znao sam da je to samo prolazna misao. Odgovorili joj kratko:
Zapravo, svatko ima svoj vlastiti svijet.
Rikša me odveze skupa s mojim kovčegom, dok je Lao Wen krenuo da
unajmi uličnu rikšu. Kad je moja rikša zaokrenula prema velikim otvorenim
vratima, bacih pogled unazad: gospođa Yao je još razgovarala s nevjestom
Zhou pred drugim vratima. Mahnem joj rukom kako bih izrazio žaljenje što
odlazim. Samo trenutak kasnije obitavalište Yaovih nestalo mi je s očiju.
Dva crvena znaka »Vrt odmora«, velika poput sunčevog kotura, još uvijek
su onako gordo gledala s visine nadvratnika; vidjela su me kako dolazim, a
sada su me vidjela kako odlazim.
Gospodine Li! — zazva me odostrag jedan poznati glas. Okrenem glavu
i opazim Li Laohana kako trči u mom smjeru. Zatražih od kulija da stane.
 Li Laohan stiže sav zapuhan. Zaustavivši se, pređe rukom preko svoje
obrijane lubanje.
Gospodine Li, morate bezuvjetno opet doći iduće godine! — reče
zamuckujući. Njegovo lice pocrvenje, a brada mu lagano zadrhta u jutarnjem
svjetlu.
Doći ću dogodine — odgovorili mu zahvalnim glasom.
Kuli nastavi trčati. Kad je prolazio pored vrata hrama Velikog
besmrtnika, Lao Wen se upravo penjao u rikšu. Što se tiče hrama Velikog
besmrtnika, moram navesti slijedeće: ovu građevinu, u koju sam jedno
vrijeme tako često zalazio, započeli su rušiti prije četiri-pet dana;
namjeravali su, po svemu sudeći, ovdje sagraditi ne znam kakvo spomen-
zdanje. Dok je moja rikša onuda prolazila, rušenje je još uvijek bilo u toku,
tako da sam vidio samo gomile opeka. ( gro.zeraWorC )
 EPILOG
U doba kad sam počeo pisati ovaj roman, jedne novine iz Guivanga
proširile su glas da sam se odrekao književnosti, kako bih se posvetio
trgovini. Trebalo je da poslušam savjet tog gospodina. Ako to nisam učinio,
to nije zato što bih pisca smatrao vrednijim od trgovca: jedini moj razlog
bila je odsutnost želje za stjecanjem novca. Novac mi ne bi mogao donijeti
ništa više. Samo Ideal može moj život učiniti sretnijim. Uostalom, novac je
sličan zimskom snijegu: skuplja se polako, a topi se brzo. Kako to opisuje
ovaj roman, velike kuće i lijepi vrtovi često mijenjanju vlasnike. Tko je ikad
vidio da se obiteljski imetak sačuvao tokom jednog ili više stoljeća? Jedino
što ostaje, to je ono što neki smatraju krajnje maglovitim i besmislenim —
ideal i vjera.
Ovaj je roman moja tvorevina, ali u njemu nema ničeg posebnog. Sve
što moje ličnosti govore, već su rekli drugi.
»Pružiti ljudima malo topline, posušiti suze u svim očima koje plaču,
postići da se svatko smiješi od sreće«.
»Moje je srce povezano s drugima. Kad se oni smiju, ja sam sretna; kad
oni plaču, ja sam tužna. Ja, dakako, vidim sve patnje i sve nesreće ovog
svijeta, ali u njemu vidim još više ljubavi. Čini mi se kao da u knjigama
čujem smijeh zahvalnosti i zadovoljstva. On mi često ugrije srce, kao u
proljeće. Život je, na kraju krajeva, lijep ...«
Ne znam koliko je ljudi i koliko puta izreklo ovakve misli. Sretan sam
što ih mogu još jedanput ponoviti u ovom romanu i saopćiti ljudima o kojima
sam upravo govorio (uključivši i gospodina iz novina), da čovjek ne živi zato
da zgrće novac. Osim trke za novcem pred njim su mnogo važnije zadaće.
Ba Jin, srpnja 1944.