Marco Guimaràes

Moj pseudonim i ja
S portugalskog prevela Tanja Tarbuk
 1.

Kirurški centar u Bolnici Pitie-Salpetriere, Pariz, 01:03

poslijepodne.
Izgubili smo ga, ništa se tu više ne može. Šef kirurškog tima
pogleda u jednog asistenta i reče: - Zabilježite vrijeme smrti; upišite
to u zapisnik i zatražite premještaj tijela.

***

Na nekom drugom mjestu u Parizu, u 01:03 poslijepodne.

Ako sve bude kako treba, muškarac s crnim šeširom, i također
crnim kaputom, trebao bi me čekati na kraju pomičnih stuba koje
vode iz RER B pokraj Luksemburškog parka, držeći u ruci
presavijene novine. Taj je neznanac potanko isplanirao sve detalje. I
ja sam trebao imati novine u jednoj ruci, a u drugoj sam trebao
držati crnu kožnatu aktovku s traženim dokumentom. Čim bismo se
spazili, ja bih ga slijedio do unutrašnjosti parka, on bi izabrao
praznu klupu i ja bih sjeo do njega. Iako bi već i samo to bilo
dovoljno za uzajamnu identifikaciju, dogovoreno je da moje novine
budu Le Monde, a on bi nosio Le Figaro. Izmijenili bismo novine.
Dobio sam upute: kad on otvori moje novine, ja bih trebao predati
aktovku koju sam nosio. On bi sklopio novine i izašao iz parka. Ja
sam trebao pričekati nekoliko minuta, zabavljajući se čitanjem
novina, dok on posve ne nestane. Plan je bio dostojan jednog
špijunskog filma.

3
 Nehajnost oblačnoga neba toga zimskog pariškog dana, i sat
kojemu se ni najmanje nije žurilo, povećavali su moju tjeskobnost
prilikom čekanja. Bojazan da se neće pojaviti stisnula mi je grudi i
raspršila u mojem duhu lagani osjećaj nelagode, a glavni razlog
tome bio je strah da neću uspjeti ispuniti svoj zadatak.
Sve je bilo dobro organizirano, no nakon deset minuta čekanja
počeo sam predosjećati da nešto nije kako treba. Dvadeset minuta,
pola sata, ništa. Čovjek se nije pojavio.
Nadajući se ipak da ću ga sresti, ušao sam u park ne bi li
potražio nekoga slična opisa. Kad sam se umorio od uzaludna
pretraživanja Luksemburškog parka, odlučio sam sjesti. Tada sam
ugledao čovjeka koji je pokazao na pod i rekao mi:
- Gospodine, nešto vam je ispalo iz džepa kaputa.
Bio je to presavijeni papir. Zahvalio sam mu, odmotao papir i
pročitao: „Dogovoreno je da nikoga ne povedete sa sobom na naš
susret. Sljedeći put dođite sami. Pričekajte moj telefonski poziv.“
Prvo pitanje na koje je trebalo odgovoriti bilo je kako se taj komadić
papira našao u mojem džepu? Ubrzo sam zaključio da mi je ta
poruka uručena dok sam čekao neznanca. Možda je svoju
kriminalnu karijeru započeo kao džepar te s vremenom razvio
vještine za preživljavanje u toj vrsti poslovanja: stavljanje - ili
micanje - predmeta na bilo koje mjesto ili u bilo čije džepove. A
moja pretjerana briga da ga pronađem olakšala je njegov zadatak,
jer sam tako postao lak plijen za sve prijestupnike u oblasti. Mogao
je upotrijebiti telefon ili poslati SMS poruku, no radije mi se
prišuljao, iskazujući time svoju moć.
No nešto drugo me je kopkalo još više: nisam nikoga poveo sa
sobom, čak nisam nikome ni spomenuo taj slučaj, iako sam jednom-
dvaput pomislio da se obratim policiji ili da razgovaram s
Antoniom, prijateljem koji je nekada bio policajac.
Telefon mi je zazvonio i na zaslonu se pokazalo da se radi o
skrivenom broju. Pomislio sam da se ne javim jer se u pravilu ne
javljam ljudima čiji se broj ne pojavljuje na zaslonu, ali što ako je to
on?
4
 - Jeste li vi ludi?
- Lud? Zar se ne biste mogli predstaviti?
- Ne. A sada pozorno slušajte što ću vam reći.
- Slušam.
- Odavde vas mogu vidjeti. Nemojte me pokušavati naći, jer u
tome nećete uspjeti. Naređeno mi je da uzmem vašu aktovku. I bio
sam vrlo jasan što se tiče dovođenja drugih na naš sastanak, nisam
li?
- Jeste. Shvatio sam upute i učinio ono što ste tražili.
- Učinili ste ono što sam tražio? Zar me smatrate idiotom? A
taj muškarac pokraj vas, taj koji vas je pratio od vaše kuće?
- Muškarac? Od moje kuće?
- Dobro ste me čuli, to sam rekao. Pratio vas je od vaše kuće.
- Hoćete reći da ste me vi pratili od moje kuće?
- To nije važno, važno je da niste bili sami. Čini se da niste
shvatili ozbiljnost situacije. Dovoljan je jedan moj poziv i... Ali, dat
ću vam još jednu priliku.
- Sada ja pitam: jeste li vi ludi? Pokraj mene nema nikoga, niti
sam s ikim o tome govorio.
Spustio je slušalicu rekavši mi da je potrebno prekinuti
operaciju. Ja sam trebao čekati da me ponovo kontaktira. Još sam se
više zabrinuo, znao sam da imam posla s bandom lupeža, samo što
dotad nisam znao i da su ludi. Zar je netko pokraj mene? - pomislio
sam. Za svaki slučaj prešao sam pogledom oko sebe. Nije bilo žive
duše u krugu od najmanje stotinu metara.

„Je li te on ponovo kontaktirao?“

„Da, znao sam da će to učiniti. I kad pomislim da sam sve to
mogao izbjeći da sam od početka potpisivao svoje knjige vlastitim
imenom.“
„Zar ti se sve to dogodilo zato što nisi stavio vlastito ime na
svoja djela?“
„Da, na neki način. Ne mogu reći da nisam bio upozoren. Moj
psihoanalitičar zahtijevao je od mene da to učinim, a prijatelji su me
5
preklinjali da potpišem knjige vlastitim imenom. Zašto sam, zaboga,
koristio pseudonim?“
„To je dobro pitanje: zašto si koristio pseudonim? Sigurno ne
zato što bi ti tvoje ime smetalo.“
„Bio sam se pitao stidim li se ja svojega imena. A onda sam
pomislio kako ipak nisam kršten kao Dezencio Feverencio od
Osamdeset i Pet ili Fridundino Eulampio. Znam da takva imena
postoje, i siguran sam da njihovi vlasnici ne bi koristili pseudonim
ako bi jednoga dana napisali knjigu. Ne bi oni posramili svoju
zemlju, ili koga već tko im je dao ta grozna prezimena. Stid se stoga
nije mogao primijeniti na moj slučaj.“
„Tako je, dragi moj. Reći ću ti jednu stvar: za knjigu nije važno
ime autora kao takvo. Plauzibilnost, poruka čitateljima, virtualnost
jezika, sadržaj, to su ključni elementi u jednoj dobroj knjizi. A tebi je
to, kao piscu, dobro poznato.“
„Znao sam. Bio sam nepromišljen. No bi li oni koji su me
savjetovali da ne koristim pseudonim postupili drukčije da su bili
na mom mjestu? Ne, osim nekih iznimaka. Na izvjestan način
ljudska priroda je nesvjesno licemjerna.“
„Nesvjesno licemjerna?“
„Točno. Vrati se u prošlost, u naše srednjoškolsko doba, i
pokušaj se sjetiti satova filozofije. Montaigne nam je oštroumno
oslikao ljudsku prirodu i načinio savršen rendgenski snimak duha
16. stoljeća, pozoran na sve nemire svojega doba, ali to se može
primijeniti i na današnje vrijeme.“
„Nastavi, slušam te.“
„Dobro, dakle, u Esejima -O taštini nailazimo na sljedeće:

Čemu služe ti uzdignuti vrhunci filozofije iznad kojih se

nijedno ljudsko biće ne može postaviti, i ta pravila koja
nadilaze našu praksu i naše snage? Često vidim kako nam
predlažu raznovrsne modele života za koje se ni oni koji ih
predlažu, a ni njihovi slušatelji, ne mogu nadati da će ih
ikada slijediti ili, što je još gore, poželjeti da ih slijede.“
6
 „Ako sam dobro shvatio, postoji jedno vrlo duboko
zadovoljstvo u tome da predbacujemo osobi koja je pogriješila. Iako
pokazujemo kako solidno vladamo propustima na koje ukazujemo,
mi činimo iste ili čak i gore pogreške od onih koje nastojimo
ispraviti, nije li tako?“
„Točno.“
„Dakle, ti misliš da imaš dobar razlog za zanemarivanje kritika
koje si čuo i što nisi slijedio savjete o tome koje ime koristiti za
svoje knjige?“
„Priznajem da je tako, ali sam ipak, s druge strane, o svemu
tome mnogo razmišljao. Kako sam mogao pretpostaviti da će se
stvari oteti kontroli do te mjere? Lewis Carroll, Mark Twain,
Stendhal, Voltaire i toliki drugi pseudonimi, a nema nikakvih
zabilježaka da su ljudi koji se nalaze iza tih imena proživjeli ovo što
sam proživio ja.“
„A da mi ispričaš detalje? Srećom, ne trebamo se zabrinjavati
zbog vremena.“
„Sve je počelo prije nešto više od godinu dana. Bilo je osam i
trideset pet navečer kada je ona ukucala lozinku za ulazak u zgradu
u kojoj je stanovala. Ušla je i krenula prema poštanskom sandučiću
koji se nalazio nasred zida s desne strane hodnika što je vodio do
dizala. Izvadila je ključić iz džepa, otvorila sandučić i uzela poštu:
jednu grimizno crvenu omotnicu zatvorenu crnom ljepljivom
trakom; u desnom gornjem kutu, inicijali L&P: Slova i Riječi, s
ispupčenim slovima obrubljenim zlatnom bojom. Bilo je to jedino
pismo toga dana; usredotočila se na njega. Izgledalo je kao
pozivnica. Otvorila je omotnicu, izvadila pismo i započela s
čitanjem:

Poštovana čitateljice,
Knjižara „Slova i Riječi“, u pokušaju da proda svoje zalihe i
izvuče se iz gospodarske krize koja utječe i na vas i na

7
 vašu obitelj, na zemlju i cijeli kontinent, ima zadovoljstvo
pozvati vas na večer potpisivanja knjige Kolaži
imaginarnoga, autora Marcela Rodda. Sada vjerojatno
mislite: „Ma dajte, da bih vam pomogla da se izvučete iz
vaših financijskih problema potrošit ću tko zna koliko
novca, i premda taj iznos neće biti apsurdno velik, ipak ću
malo osiromašiti“. Međutim, kako smo poznavatelji vaše
strasti za knjigama i nekontroliranog konzumerizma - bez
uvrede, nemamo ništa protiv - sigurni smo da možemo
računati na vašu nazočnost te na to da ćete kupiti jedan
primjerak ili, tko zna, dva ili tri primjerka ukoliko ih želite
darovati nekom prijatelju. Ah, nemate novca? To nije
problem. Možete nam dati ček, a ako ček nema pokrića, ne
brinite se, mi ćemo ga prenijeti na autora kao oblik
plaćanja njegova honorara. Autori se poslije obično žale,
ali mi se pravimo da ne čujemo; mi ih držimo u šaci i
plaćamo im kada želimo. Taj će vam postupak dati
vremena da pribavite sredstva kako bi se ček mogao
naplatiti.“

„Moram priznati da je poziv vrlo originalan.“

„Slažem se. To pismo-pozivnica zasniva se na tekstualnoj
strategiji koja predviđa poteze čitatelja. Autor pisma znao je stvoriti
proizvod koji će se tumačiti unutar većeg pokretačkog mehanizma i
u kojem se gramatička svojstva izvora emitiranja, sastavljača pisma,
i izvora receptora, u ovom slučaju čitatelja, spajaju u savršenom
vjenčanju.“
„Autor ove pozivnice očito je mislio da bi to bila tek još jedna
pozivnica među mnogima da je napisao uobičajeni tekst, ili pun
pretencioznih fraza o izvrsnosti djela o kojem se radi. Čitatelj koji je
obrazovan s gađenjem bi to odbio te bacio pozivnicu u najbliži koš
za smeće. A onaj pak koji nije obrazovan jednostavno bi poderao
omotnicu i njezin sadržaj te ih bacio na tlo do svojih nogu, prljajući i
zagađujući okoliš.“
8
 „Ta djevojka ili mladić, gospodin ili gospođa - no vjerojatnije
djevojka ili mladić - odgovoran za to službeno pismo, možda je
šetao tekstovima Ecova djela Čitatelj in fabula, ili je mislio na
semiotičke Jakobsonove prijedloge? Ili tko zna, možda na
Barthesova razmatranja u Užitku u tekstu? Ili pak na sve te knjige i
još neke, ili na nijednu od njih; i u tom posljednjem slučaju navedeni
smo na pomisao da su ona ili on autodidakti obdareni dobrim
smislom za humor.“
„Nije važno radi li se o autorici ili autoru te pozivnice, u
svakom slučaju onaj tko je to sastavio uzeo je u obzir da je u
najmanju ruku potrebno biti drukčiji da bi se čitatelja dovelo u
knjižaru.“
„Ove godine promovirano je sedamsto romana samo u gradu
Parizu.“
„I treba naći čitatelje za sve to.“
„Ona nije mogla vjerovati da su to napisali, slatko se nasmijala
i vjerojatno sama sebi rekla: 'Ovo je zacijelo nova prodajna
strategija i to, kako se čini, vrlo uspješna. Uvjerili su me.'
Fotografirala je poziv mobitelom kojim je obično snimala samo
posjetnice i još ponešto, i odlučila upisati taj događaj u elektronički
rokovnik mobitela programirajući ga da je za četrnaest dana, dan
prije dotičnoga događaja, obavijesti zvučnim piskutavim alarmom.“
„Kako se zvala?“
„Marianne, Marianne Lacroix. Visoka crnka, trideset i dvije
godine, bujne kose, ali vrlo kratke, smeđih ispitivačkih očiju, lica na
kojem su čelo, linija čeljusti, zašiljeni nos i brada bili u takvom
skladu da su stvarali rijetku ljepotu. Nije imala naglašene obline i
pretjerano veliku stražnjicu kakvu obično imaju tijela takozvanih
komada. Priroda ju je obdarila dražesnim i elegantnim oblikom
tijela na kojem se isticao lijepi par nogu, bedra koja su u svojem
gornjem stražnjem dijelu završavala harmonično raspoređenom
mišićnom masom u dvije polutke dostojne da posluže kao model za
kip s oblicima koji su skladni u svim segmentima. Za usporedbu bi
mogla poslužiti skulptura Camille Claudel Flautistica, koja prikazuje
9
ženu prekrasna tijela, a nadahnuta je flautisticom sirenskog pjeva.
Takva je bila ta žena - prekrasna i privlačna - i muškarci bi se trebali
vezati za brodski jarbol da ne podlegnu čarima njezina glasa, kao
što je to učinio Odisej. Ali Marianne nije shvaćala moć čarolije
kojom je djelovala na suprotni spol, a sudeći po njezinoj dobi
vjerojatno to nikada i neće shvatiti. Sigurno su joj se divile i osobe
istoga spola, naročito one koje nisu - zbog razočaranja ili slobodnog
izbora - bile u vezama sa suprotnim spolom.“
„Je li imala kakav posao?“
„Bila je diplomirana sociologinja, ali odlučila je voditi knjižaru
koju je naslijedila od oca. Iako se nije bavila svojim zvanjem, bila je
zadovoljna poslom. Smještena u ulici Saint-Andre des Arts, u šestom
arondismanu, knjižara se nalazila kilometar i pol od ulice Lhomond,
gdje je stanovala.“
„Stanovati u blizini posla san je mnogih. U nekim gradovima
putovanje do posla i natrag traje čak i po tri sata.“
„Ona je taj put prelazila pješice. Tako je mogla promatrati
arhitekturu Pariza kojoj se oduvijek divila.“
„Vjerojatno su joj se mnogi udvarali budući da je, kako si
rekao, bila lijepa.“
„Na poslu je sretala ljubitelje kulture i umjetnosti, što joj je
omogućavalo da vodi uglavnom zanimljive razgovore. Čak i oni koji
su tražili priručnike o samopomoći i slično znali bi dobaciti kakav
komentar koji je Marianne rado poslušala. Samo su neka tri-četiri
glupana svakodnevno navraćali u knjižaru da je vide i pokušaju
šarmirati svojim umišljenim i otrcanim lažima. Ona se s tim
osrednjim donhuanovskim nabacivanjima nosila ljupko i savoir-
faire, elegantno ih se rješavajući. 'Budi oštrija prema tim
dosadnjakovićima i otarasi ih se jednom zauvijek', stalno joj je
govorila majka. No, iako je odbijala njihova navaljivanja, Marianne
je znala da su oni sastavni dio njezine svakodnevice i da hrane
njezino žensko samopouzdanje.“
„A kako si je ti upoznao?“

10
 „Bilo je šest i pol popodne. Marianne je, kasneći malo na večer
potpisivanja knjiga, uzalud pokušavala dočekati podzemni vlak na
stanici Jussieu u smjeru Opere. Štrajk je djelomice paralizirao
pariški javni prijevoz i zagorčavao život njegovim stanovnicima i
tisućama turista koji su svakodnevno prolazili kroz grad. Vlakovi su
stizali prepuni i trebalo je imati snage da bi se ukrcalo. Htio sam joj
pomoći, ali morao sam svladati svoju sramežljivost. Na koncu sam
skupio hrabrost i...“
- Ovo vam je treći pokušaj, nije li?
- Ne znam što da radim, moram stići na jedno mjesto, ali bojim
se da mi to neće uspjeti. A da situacija bude još gora, nema ni taksija
ni autobusa.
- Ako nije daleko, možda biste mogli pokušati s javnim
biciklima.
- Nema više bicikala na raspolaganju - reče Marianne
obeshrabreno.
- Evo drugog vlaka, pokušat ću vam pomoći; napravit ću zid
svojim tijelom i tako odgurnuti ljude; vi me samo pratite.
Vlak je napokon stigao i moj se plan pokazao dobrim.
Marianne je uspjela ući, ali zbog nedostatka slobodnog prostora
njezino je tijelo bilo priljubljeno uz moje. Stajali smo jedno pred
drugim i, s obzirom na moju visinu, njezina se glava nalazila ispod
moje brade. Imala je tu sreću da se mogla nasloniti na vrata vlaka
tako da nitko nije stajao iza nje pa nije bila u sendviču niti mogla
poslužiti kao predmet požude onima koji uvijek iskoriste takve
prilike za pipkanje. Iako me nije poznavala, imala je osjećaj da je
štitim; osim toga, udisati diskretni parfem svojega zaštitnika bilo je
svakako bolje nego udisati zagušljivi vonj koji se širio iz pazuha
većine putnika u tom vlaku. S druge strane, moja patnja zbog
raznoraznih neugodnih mirisa bila je neutralizirana aromom jabuke
koju je na Marianninoj kosi ostavio šampon. Ah, kakva je to aroma
bila!
- Nismo se upoznali, ja sam Marianne.
- Drago mi je, Marianne; možete me zvati Marcel, Marcel Rood.
11
 - Oprostite, možete li mi reći kako se vaše prezime piše?
- R-O-O-D.
- Zanimljivo. Zovete se slično kao onaj pisac Marcel Rodd.
Samo što se u vašem prezimenu ponavlja dvaput slovo o, dok se u
piščevu prezimenu ponavlja slovo d.
- Razlika je suptilna.
- Jeste li već čuli za njega?
Zamalo sam joj rekao da vrlo dobro poznajem Marcela Rodda,
jer je to bio pseudonim kojim sam se potpisivao umjesto svojega
pravoga imena, Marcel Rood. No, zar bi mi ona povjerovala?
Vjerojatno bi pomislila da sam lud.
- Ne poznajem ga, ali baš sada idem na večer potpisivanja
njegove posljednje knjige.
- Ne mogu vjerovati, to je velika slučajnost, i ja tamo idem.
- Ah, baš dobro, tako ćemo jedno drugome praviti društvo. Sići
ćemo na trećoj stanici odavde.
Stigli smo do naše stanice. Vlak je izbljuvao nekih stotinu
putnika na prethodnim stanicama i, premda se još ljudi ukrcavalo,
izašli smo bez većih poteškoća. Kasnili smo, nervozno smo se popeli
stubama koje su nas dovele na ulicu i užurbano krenuli prema
knjižari.
„Za nekoga tko je oduvijek bio stidljiv, čini mi se da pokazuješ
napredak.“
„Slažem se. Izgleda da je moj psihoanalitičar još kao student
svladao sve potrebne vještine. Ja sam uvijek bio vrlo stidljiv, ali
naravno, bilo je napretka u mojim borbama protiv patološki
pretjerane stidljivosti koja me proganja još od djetinjstva.“
„Osim toga, ti taj problem obrađuješ i u svojim knjigama, zar
ne? Knjige su ti vrlo autobiografske.“
„Znači, poznaješ moje knjige?“
„Sve tvoje romane.“
„Imaš pravo. U posljednjoj se knjizi bavim tim problemom. I
priznajem da je roman dosta autobiografski. Ta priča o dva lika,
jedan radi u zračnim snagama, a drugi je profesor, otkriva velike
12
podudarnosti s nekim aspektima i događajima iz mojega života. Ja
nisam radio u zračnim snagama, kao što se u knjizi navodi, ali sam
pokušao. Bilo je to jako davno. Gotovo pa sam i zaboravio. Da sam
prošao na liječničkom pregledu, bio bih dogurao do čina do kojega
je došao moj lik Jean-Pierre: brigadir. Moji su kolege u tome uspjeli.
A slučajno sam bio i profesor i podučavao metode istraživanja baš
kao i Jerome, moj drugi lik.“
„A zašto nisi nazvao knjižaru i rekao im da si ti pravi autor?“
„Trebao sam to učiniti: telefonirati i reći im sve o tom varalici;
o tom Marcelu Roddu koji će se predstaviti kao ja, koji će potpisivati
knjige kao da je on autor, koji će primati čestitke i koji će na kraju
dati intervju umjesto mene. Ah, ali tamo su trebali biti novinari i
zatim bi krenuli tračevi i, naravno, moja anonimnost bila bi
ugrožena. No bolje bi bilo da se zbog toga nisam brinuo. Dobro mi je
poznata poslovica: bolje je spriječiti nego liječiti. Da sam barem
poslušao svoj instinkt i razjasnio sve na vrijeme.“
„Vratimo se u knjižaru. Zanimaju me pojedinosti iz te
neobične večeri potpisivanja knjiga.“
„Kad su počeli dolaziti prvi uzvanici, rečeno im je da krenu
prema stražnjem dijelu knjižare, do mjesta gdje se uglavnom
održavaju promocije i večeri potpisivanja knjiga. Prostor predviđen
za te događaje bio je otmjen i ugodan, s udobnim kožnatim
naslonjačima nasumično raspoređenim po salonu, koji su
omogućavali sjedeća mjesta za nekih tridesetak ljudi. U sredini se
nalazio velik pravokutni stol s bijelim, ručno izvezenim stolnjakom
koji je bio namijenjen potpisivanju knjiga; na njemu su s lijeve i
desne strane stajala dva lijepa cvjetna aranžmana u kojima su se
isticali crveni tulipani, plavi nezaboravak, purpurno-bijele
perunike, crvene i žute ruže, natječući se svojim obiljem da barem
na minutu privuku pozornost prisutnih. Konobari su nosili grimizne
hlače, crne košulje i imali zlatne leptir-mašne - slučajnost ili ne, iste
boje kao i omotnica u kojoj se nalazilo pismo-pozivnica za večer
potpisivanja knjige. Dolazili su iz bočnog ulaza smještenog u dnu
knjižare, s lijeve strane onima koji su ulazili: jedan je nosio
13
poslužavnik s čašama šampanjca, vina, ponekom čašom soka i
mineralne vode, a drugi s bogatim delicijama među kojima su bili
vol-au-vent s kozicama i bakalarom, nježne artičoke, kanapei s
dimljenim lososom i razne vrsta quichea. Osoba odgovorna za
zakusku primijetila je da su konobari uspjeli poslužiti samo trećinu
pozvanih gostiju i onih koji su se među njih ubacili. Znala je da su
mnogi došli nemajući što drugo raditi, tek da nastave ništa ne raditi
i da se počaste delicijama. Odlučila je tada mobitelom zatražiti
prisutnost još četvorice djelatnika.“
„A što je bilo s varalicom?“
„Lažni autor stigao je u pratnji odgovorne osobe iz izdavačke
kuće te mahnuo prisutnima baš kao što bi to učinio neki političar
uoči izbora. Visok muškarac, metar i devedeset; vitak, grčki nos,
četvrtasta brada u skladu sa širokim čelom, plave oči i usta
obdarena spontanim smiješkom; kosa prosijeda, ali s još mnogim
crnim vlasima koje su se opirale promjeni boje. Nosio je bijeli
blejzer i crne podrezane hlače koje su još više isticale svojstvo
muškarca koji na prvi pogled privlači žene.“
Počeo se stvarati red za potpisivanje knjige; bilo je već
dvadesetak ili više ljudi koji su čekali autorov potpis, kada je
odgovorna osoba ispred izdavačke kuće zatražila minutu
pozornosti.
- Dragi moji čitatelji i kupci, ja sam Genoveve de Verdurin,
radim u sektoru za distribuciju knjiga našega poduzeća, izdavačke
kuće RBF. Kao prvo, željela bih zahvaliti svakome od vas što ste na
pravi način shvatili našu pozivnicu i, kao što smo u njoj objasnili,
naše sadašnje okolnosti. Sigurni smo da se nećete pokajati što ste
došli na ovo naše predstavljanje, a još manje što ste kupili knjigu,
pogotovo zato što je autor, Marcel Rodd, ovdje pokraj mene, prvi
put napravio iznimku te izašao iz potpune anonimnosti kada je
prihvatio doći ovamo i tako nam otkrio ako ne svoje pravo ime ono
barem svoj fizički izgled koji je, kao što svi možemo vidjeti, vrlo
zavodnički, kao i njegove knjige. Pročitat ću vam tekst koji piše na
klapni knjige, a koji je napisala jedna od naših najuglednijih
14
sveučilišnih profesorica, doktor književnosti i književna kritičarka.
Ona nam da je vrlo točan opis ovoga djela:

Dobar dio prizora u ovome romanu odvija se u Parizu. No

naši protagonisti, Jean-Pierre i Jerome, vode nas u šetnju i
ulicama drugih gradova. New York, Buenos Aires, La Paz i
Rio de Janeiro isprepleću se kao u gradnji mozaika od
jednoga idealnog prostora pa sve do lutanja koja očito
evociraju figuru što se pojavljuje s Baudelaireom u 19.
stoljeću. Koje su dodirne točke između tih protagonista i
bodlerovskog flaneura! Ovdje još uvijek imamo čovjeka
koji oklijeva između oduševljenja i straha pred mnogim
urbanim prizorima, očaran i zastrašen tajanstvenim
likovima koji se pojavljuju i nestaju usred mnoštva ne
ostavljajući traga. No lutanje se proširilo u prvom redu
zbog povezivanja gradova koji se istodobno pokazuju
osebujni i identični sa svojim smrtima i zavjerama. Sto
približava, a što razlikuje gradove kojima se kreću Jean-
Pierre i Jerome? Usred nasilja današnjih gradova, mnoštvo
više nije utočište za flaneura koji pripada postmodernom
vremenu, i tako se gomilaju bezizlazne situacije. Time
nastaje nova figura hodača koji luta mnogostrukim
prostorima, geografskim i virtualnim, kao anoniman
promatrač u stalnom kretanju. Književnost, zajedno sa
svojim piscima, likovima i projektima, postaje ovdje velik
prostor lutanja i sna. Vođeni smo ulicama Roddova teksta
kako bismo obnovili nemiran pogled flaneura, rastrgan
između užasa i očaranosti, između noćne more i sna.

Završila je uvodni dio i otvorila večer potpisivanja knjiga.

15
 2.

Knjižara je na ulazu postavila dva velika stupa knjiga, s dvije

pomoćnice zadužene da dijele primjerke uzvanicima i upućuju ih
prema blagajni. Marianne je uzela knjigu koju su joj pružili i već se
spremala platiti kad je primijetila moje oklijevanje.
- Zar vi nećete kupiti knjigu? - upitala je.
Bilo je to vrlo teško za mene: kupiti knjigu koju sam ja napisao
da bi je potpisala osoba koja se pretvarala da sam ja. Nisam znao
dokle će ići ta igra, no u svakom slučaju nešto mi je govorilo da
budem pripravan.
Odlučio sam platiti Marianninu knjigu. Bit će to ljubazna i
otmjena gesta koju će ona zacijelo zapamtiti. Možda sam time i
nastojao iskoristiti priliku da osvojim koji bod kod nje.
- Ah, da, svakako, kupit ću je - odvratih. - Zato sam ovdje.
Iz novčanika sam izvadio kreditnu karticu te smo krenuli
prema blagajni.
- Naplatite dvije knjige - rekao sam blagajniku.
- Vrlo ste ljubazni - reče Marianne brzo - ali ne mogu to
prihvatiti.
Zamolio sam je da primi knjigu kao dar. - Postoji razlog zbog
kojega ti želim pokloniti tu knjigu, ali ga sada radije ne bih iznosio -
rekoh joj tonom koji nije davao mjesta prigovoru.
Red za potpisivanje knjige bio je dug i kretao se polako.
Izrazito se trudeći da bude simpatičan, lažni Marcel Rodd
pozdravljao je svakoga čitatelja pretjerano pompozno i gubio
barem četiri-pet minuta sa svakim. Marianne je čekajući izračunala:

16
ona je bila dvadeset treća u redu i ako želi autorov potpis čekat će
više od sat vremena.
Hajde, čovječe, iskoristi sada ovaj trenutak, govorio sam sam
sebi. Mogao bih već prijeći na drugu fazu osvajanja Marianne,
razmišljao sam pitajući se koja je bila prva faza. Brzo sam pronašao
odgovor: slučajnost susreta, to je bila prva faza. Ona je bila najljepša
i najprivlačnija žena na tom mjestu, a sudeći prema don juanu koji
je sjedio za stolom i potpisivao knjige umjesto mene, znao sam da će
on nešto pokušati. Ja sam joj pomogao ne očekujući nikakvu
naknadu, no bilo mi je drago imati je doslovce u zagrljaju gotovo
dvadeset minuta u onom skučenom prostoru vlaka. Stvorilo se
magnetsko polje kojega sam postao zatočenik. U zraku je lebdio
magični prah čija me kemija privlačila stvarajući od mene taoca;
nije bilo mogućnosti bijega. Na tom polju stvari su bile drukčije
nego u knjizi koju sam napisao. U njoj je moj lik Jean-Pierre bio taj
koji je voljen ali nikada nije volio, migrant koje je stalno bježao,
nikada dostupan svojoj voljenoj. Da, znao sam da bih se trebao
pripremiti; u stvarnom životu stvari se odvijaju drukčije.
Upitao sam je kako je znala za večer potpisivanja knjige i je li
za tog autora već prije čula.
- Pretpostavljam da si dobila pozivnicu, kao većina ljudi ovdje
- rekoh joj.
- Da, ali pročitala sam o tome i u novinama. Objavili su cijele
dvije stranice u književnom dodatku. Jako su dobro govorili o knjizi,
čak sam i fotografirala neke kritike. Jesi li ih pročitao?
- Ne, nisam.
- Čekaj malo.
Ona iz džepa izvadi svoj iPhone i potraži fotografije s
kritikama.
- Ovo je prva, objavio ju je neki Amerikanac, književni kritičar
i sveučilišni profesor:

Upravo sam pročitao Kolaže imaginarnoga. Oduševljen

sam! To je metaroman, odnosno roman o romanu;
17
 izvrstan i fascinantan prikaz stvarnosti i fikcije. Roman je
nadrealističan kako u formi tako i u sadržaju, i ima u
njemu nešto od djela Guimaraesa Rose, neki magijski
realizam. Zahvaljujemo fikcionalnom i stvarnom autoru
na tako veličanstvenom djelu.

- Pogledaj također ovaj komentar jednoga drugog kritičara -

nastavila je ona.

Posebno mi se svidjela domišljata struktura priča o Jean-

Pierreu i Jeromeu, priča koje se grade različitim
stilovima; zastupljenost drugih pisaca kao što su Proust,
Joyce, Fitzgerald, Pound i Stein; prustovska referenca
kod Albertine; dva posljednja i iznenađujuća odlomka
prvoga poglavlja; književni i filozofski simpozij u
devetom poglavlju s razmišljanjima koja su me
potaknula i nastavit će me poticati na daljnja čitanja; i
kraj romana koji ostavlja u zraku okus onoga „želim još“.

- I na kraju, posljednji odlomak jednog osvrta što ga je napisao

renomirani kritičar i pjesnik.

Uz izvrstan vokabular, erudiciju i poznavanje mnogih

mjesta, Marcel Rodd uspijeva stvoriti roman duboke
lucidnosti o našem dobu, sličnom prijašnjim dobima što
se tiče nasilja, porasta korupcije i globalne politike koja
čovjeka svodi na korisnika Interneta da bi postao njegov
instrument; svijet postaje sve nadrealniji, nastanjen
utvarama i spoznajama koje tek treba otkriti. Ovaj
roman također je laboratorijska vježba pisanja koja
postavlja pitanja o tome kako se odnositi prema realnim
stvarima kad nam one sve više izgledaju kao fantazije,
isto kao i lik Jean-Pierrea.
18
 Red za potpisivanje knjiga polako se pomicao; naravno, ne bi
ga se baš moglo nazvati indijanskim redom ako znamo da se u
indijanskim povorkama ljudi kreću jedan iza drugoga. Stvorile su se
male grupe ljudi koji su razgovarali, poput otoka sastavljenih od tri-
četiri osobe. Marianne i ja razgovarali smo o kritikama koje su
objavljene u novinama kad nas je odjednom prekinuo muškarac koji
je stajao iza nas.
- Mogu li vam nešto iskreno reći? - upita neznanac.
U taj čas okrenula se i žena koja je stajala ispred nas, očekujući
da čuje što on ima reći.
- Ja ne volim čitati - nastavi muškarac.
- Je li onda indiskretno da vas mi, i govorim u ime svih nas jer
smatram da svi tako mislimo, pitamo što radite na jednoj večeri
potpisivanja knjiga? - upita Marianne.
- Idem na sve promocije na koje mogu, otprilike pedesetak
godišnje. Imam već tisuću kupljenih svezaka. Za godinu dana bit će
ih oko tisuću pedeset - reče on, predstavljajući se kao Angus Joviet.
- Dakle, osnovni razlog vaših dolazaka na promocije i večeri
potpisivanja knjiga je kupovanje knjiga i njihovo pohranjivanje -
reče žena ispred nas, koja se predstavila kao Bride de Chaumont,
uključivši se i omeđivši zajedno s kolekcionarom knjiga stvaranje
nove grupe povezane razgovorom: Bride ispred nas, Angus na
suprotnoj strani, Marianne i ja malo pomaknuti ustranu i jedno
nasuprot drugome. Grupa je stvarala romboidni oblik, a svaki je
sudionik predstavljao jedan vrh.

„Možda nisi trebao dopustiti da ti to dvoje upadnu u razgovor

koji si vodio s Marianne.“
„Zapravo je to ona dopustila. Da sam ja započeo s drugom
fazom, ona sigurno ne bi slušala te uljeze.“
„Naravno, nitko od njih dvoje ne bi se usudio prijeći zid koji
obavija dvije osobe u trenutku kada se pretvaraju u par.“

19
 „I ja sam znao da ih se moram riješiti i pokušati je pridobiti
prije nego stigne do stola za potpisivanje.“

- Ne činim ovo samo zato da kupim knjige; tu se radi i o

susretanju i upoznavanju ljudi, o razgovoru, o ovome što upravo
sada činimo - reče nam Angus.
- Postoji li neki razlog zašto ne volite čitati? - upita Bride.
- Da. Kad sam bio mali, ako bih učinio nešto što su odrasli
smatrali pogrešnim, moja majka, vrlo stroga žena, slala me je da
klečim na kukuruzu. I morao bih pročitati rečenicu: „Obećavam da
odsad pa nadalje neću učiniti ništa pogrešno“. Morao sam tu
rečenicu ponoviti barem nekih dvjesto puta. Ponavljati riječ po riječ
te mrske rečenice dvjesto puta. Nerijetko sam se zabunio u brojanju
pa sam se morao vraćati na početak. Moja bi koljena uglavnom
uvijek prokrvarila. Radilo se o presudi u njezinu dvojaku značenju:
kao kazni i kao značenju izgovorenih riječi, ali izgovorenih riječi u
kojima nije bilo sugovornika s kojim bi se uspostavila komunikacija.
Ja sam govorio sam sebi i bijelom izblijedjelom zidu ispred sebe.
Sam sebi bio sam jedini sugovornik i pri svakoj fazi izdržavanja
kazne postojao je samo jedan odgovor: jednog ću se dana osvetiti.
Pa sam i to dvjesto puta ponavljao: ja ću se osvetiti.
Potom je nastavio:
- Mržnja koju sam trebao osjećati prema majci prenesena je na
svako slovo koje je sačinjavalo riječi u rečenici koju je ona izmislila.
Ta su slova iskakala iz teksta i nisu više imala funkciju da zajedno
tvore riječ nego su stvarala karike u lancu koji me je vezivao za
nametnutu kaznu. Poznajete li onu rečenicu: „Odgajajte djecu tako
da ih ne morate kažnjavati kad odrastu?“ To je rekao Pitagora, ali
odrasli koji su nastanjivali moje djetinjstvo i mladenaštvo nisu to
nažalost znali. Njihov moto bio je kažnjavati djecu i pretvoriti ih u
nesigurne odrasle osobe, nasilne ili suicidalne. Učinak svega toga
bio je da više nisam uspijevao ništa pročitati, čak ni pogledati u
riječi, od straha da će slova od kojih su sačinjene iskočiti iz njih i
stvoriti omču; omču koja će obaviti moj vrat i slomiti moje vratne
20
kralješke, kao što se događa samoubojicama na vješalama i onima
koje je neki nehumani politički režim osudio na takvu smrt. Sve
knjige koje sam kupio zatvorio sam, onako zamotane, u jednu
kutiju. Tako sam u svakoj knjizi od sto šezdeset stranica uspio
zarobiti nekih pedeset tisuća riječi, što je u prosjeku dvjesto tisuća
slova. To je bila i još uvijek jest moja osveta.
- Pa zar ne možete jednostavno otići u knjižaru, sresti tamo
ljude, kao što želite, i kupiti knjige. Ne morate nužno doći na večer
potpisivanja knjiga. Ne bi li to bilo isto? - upita Marianne.
- Ne, nije to isto; podmukla snaga riječi manifestira se i
organizira upravo na ovakvim eventima. U ovakvim je prilikama
potrebno neutralizirati ili barem minimalizirati bilo kakvo kretanje
riječi - odvrati muškarac.
Marianne i ja izmijenili smo poglede i, da smo mogli glasno
reći što mislimo, rekli bismo usuglašeno: još jedan luđak na slobodi.
- Ja volim čitati, ali prije nekog vremena, prije nekih četiri
godine, čim bih otvorila knjigu i počela je čitati, stala bih zijevati i
zaspala u isti čas - reče Bride.
- Zaspala? - upitam.
- Čini se nevjerojatnim, ali da, odmah zaspim.
- Možda zato što kasno počinjete čitati. Možda ste imali težak
dan, i u tom slučaju nitko ne bi mogao izdržati da ne zaspi - reče
Marianne.
- Ne, nije to; mogu se upravo probuditi iza sna od deset sati, ali
odmah ću opet zaspati ako počnem čitati. Ne uspijevam prijeći prvu
stranicu.
- Jeste li to već rekli nekom liječniku? - upitah.
- Ništa mi nisu dijagnosticirali. Kao da sam začarana. Riječi
nada mnom imaju hipnotičku moć. A ako vas baš zanima, nisam u
tome jedina. Poznajem mnoge ljude koji imaju isti problem.
Uspijevam pročitati samo jednu stranicu na dan. Nakon toga
zaspim. Možda sam na pitanje koje je malo prije postavljeno Angusu
trebala i ja odgovoriti. Zašto naprosto ne ići u knjižaru i ondje
kupovati knjige? U jednom ovakvom redu uvijek se nađe netko tko
21
će komentirati neku knjigu, i ako naćulim uši na kraju ću barem
djelomice saznati ponešto o nekim djelima. Kao i Angus, i ja
kupujem knjige. Ali ne da ih zarobljavam, kao što to on čini, nego
zato što se nadam da će moja dobra vila jednoga dana razbiti tu
čaroliju.
- Rješenje bi bilo da ne birate previše debele knjige, ili da
činite kao jedna moja znanica koja knjige s velikim brojem stranica
podijeli na manje dijelove i uveze ih, te tako dobije primjerke s
jedva pedesetak stranica svaki. Jedna knjiga od petsto stranica
pretvori se u deset knjiga - reče Angus. - No u vašem slučaju to ne bi
djelovalo, budući da vi ne možete proći prvu stranicu - nadoveže on.
Prišao je konobar s pladnjem punim delicija. Angus prekine
svoj komentar, ispriča se i krene da dohvati kulinarske delicije koje
su mu se nudile. Naredba koja je pristigla iz motoričnog korteksa
njegove lijeve moždane polutke gurnula je njegovu desnu
podlakticu i šaku prema naprijed, te je on ispružio lakat, a
kažiprstom i palcem stvorio poluotvorenu pincetu koja bi se
sklopila čim bi mu prsti dohvatili odredište: vol-au-vent s kozicama.
Odjednom, jedna debela žena koja je sjedila u obližnjem naslonjaču
baci se na pladanj i zgrabi svoj predmet kulinarske želje,
ostavljajući ga s otvorenim prstima u zraku. Brzina kojom je žena
prišla i narušila njegove planove navela je Angusa na pomisao da je
ona sjedila na napetoj opruzi s toliko potencijalno nakupljene
energije da je njezino pružanje oslobodilo snagu kadru da deset ili
više osoba teških kao i ona odbaci do Mjeseca.
No nije ta gesta, kao ni ženina bizarna odjeća - haljina s
raznim figurama tigrova grabežljivaca koji proždiru svoju lovinu -
bila najveći uzrok čuđenja kod ljudi koji su se našli u njezinoj blizini.
Najveće iznenađenje bilo je kad joj je jezik od pola metra ispao iz
usta te prešavši preko isturene brade spuznuo u slobodnom padu
do mjesta gdje se nalaze ključne kosti. Jezik prepun mrvica tijesta
koje još nisu dospjele krenuti prema jednjaku. Nije bilo nikakve
sumnje: bila je to vrlo bizarna figura.

22
 Prekidajući našu zapanjenost pojavila se peta osoba narušivši
romboidni oblik naše grupe, te se ubacila između Agnusa i
Marianne predstavivši se kao Bernadete Debutair.
- Oprostite što vas prekidam, ali nisam mogla a da ne čujem
vaš razgovor. Obožavam čitati, ali zbog problema s vidom imam
osobu koja mi čita. Jedna mlada studentica književnosti dolazi mi
triput tjedno i posvećuje mi dva sata čitajući klasike.
- Podsjećate me na moje djetinjstvo - rekoh joj. - Kad nam je
moj prastric pričao priče i odvodio nas u svijet mašte kojega se i
danas rado sjećam. Njegov je jezik bio čaroban i, premda je govorio
o irealnim svjetovima, bila je to stvarnost, moja stvarnost. Njegove
su riječi bile čarobne i pretvarale se u vrlo jasne slike u meni: vatra,
oluja, vjetrovi, drveće koje leti, kiša, vještice, vile, sve je to za mene
bilo vrlo jasno kao da gledam neki film. U to vrijeme nisam čitao
očima nego ušima. Zvukovi koje je proizvodio moj prastric
preoblikovali su se u riječi koje su paradirale ispred mene govoreći
što su vidjele, čas me veseleći, čas strašeći i gotovo uvijek
iznenađujući me. No sada, kao odrastao čovjek, ne uspijevam se
prenijeti u svijet autora ako ne vidim pisane riječi teksta. Odnosi
projekcije između govornog jezika i stvarnosti koju sam oblikovao
za taj jezik premjestili su se u prostor. Moj psihički automatizam,
koji je dopuštao da misao stvara slike kad bih čuo neku priču,
prestao je funkcionirati. Za razliku od Angusa ja volim gledati kako
se slova okupljaju i oblikuju riječi, određujući situacije i kontekst
knjige. S druge strane, zar ne mislite da onaj tko vam čita može
narušiti pisani tekst intonacijom koja nije u skladu s tekstualnim
postupcima? Ili da usklađenost između vas dvoje, odnosno između
vremena govora onoga koji čita i vremena koje je vama potrebno da
shvatite i stvorite slike koje tekst traži, može biti narušena i stvarati
velik problem? - upitao sam.
Prije no što je Bernadete odgovorila na pitanje, Marianne je
preuzela inicijativu predstavljajući joj članove grupe, i kao što bi
profesorica učinila sa svojim učenicima započela didaktički
komentirati ono što sam maloprije rekao, iznoseći neke ideje koje
23
brani Wittgeinstein. Govorila je o dva ključna djela toga filozofa, o
Logičko-filozofskom traktatu, napisanom 1918, i o Filozofskom
istraživanju iz 1953. Unatoč tome što su te knjige različite, rekla je
da one imaju zajednički interes u proučavanju funkcije jezika i
definiranju uloge jezika u filozofiji. Očito je bilo da će se ona
usredotočiti na jezik budući da filozofija nije bila naša tema, iako su
u djelima toga filozofa jezik i filozofija povezani. - Jezik ne određuje
stvari, jezik samo pokazuje stvari - tvrdila je ona, dodajući da,
prema toj teoriji, značenje nije dano ni u svojoj logičkoj
konstrukciji, ni u konceptu koji imamo o riječima. Nastavivši,
Marianne je rekla da se značenje pojavljuje u upotrebi riječi u
svakodnevnom životu, i da misao povezuje stvari i znakove koji im
služe kao ime. I zaključila govoreći da možda ja, sada kao odrastao
čovjek, nemam dovoljno potrebne apstrakcije da pratim tekst koji
bi mi netko čitao.
Komentirajući razmatranja koja je ona upravo iznijela, rekoh
joj da se može dogoditi da u priču koju mi netko čita upadne riječ
koja nema veze s tekstom i dođe do upletanja u mentalnoj prosudbi
koja omogućuje povezivanje između imena i predmeta. Ili možda,
tko zna, moja neuralgična plastičnost više nije tako elastična, što
smatram vjerojatnijim.
Priznajem da sam ostao iznenađen: osim što je lijepa,
Marianne je donekle poznavala i filozofiju, iako sve to što je rekla
možda nije bilo primjereno situaciji. Ovdje u Francuskoj filozofija je
oduvijek bila integrirana u srednjoškolsko obrazovanje, no prema
izrazu onih koji su slušali, činilo mi se da ništa nisu razumjeli.
Dobro, pas grave. Uspoređivati se s nekim tko je uspio skupiti i
ljepotu i pamet bila bi prava nagrada.
Ako nekima, ili možda mnogima, pametna žena teško pada jer
sama donosi zaključke i raskrinkava glupe pretpostavke što ih neki
mačo tipovi pokušavaju nametnuti u razgovoru, za mene takvi
zaključci predstavljaju izazov i poticaj. Kako se nisam smatrao
dijelom tih mačo tipova, imao sam još jedan razlog za tjeranje uljeza
u tom redu kako bih se požurio s drugom fazom osvajanja, onom
24
koja bi na neki način stvorila vezu, makar slabu, ali dovoljnu da
spriječim da joj se približi onaj varalica.

25
 3.

Knjižara je u svaku knjigu stavila papirić kako bi čitatelj

napisao svoje ime i tako olakšao posao piscu koji ih je potpisivao,
no on je ispao iz Mariannine knjige.
- Prije no što vas pitam kome ću posvetiti ovu knjigu, volio bih,
ako vam to ne smeta, saznati nešto o lijepoj čitateljici koja stoji
preda mnom - reče lažni Marcel Rodd.
- Oprostite, ne bih htjela biti nepristojna, ali zar je to važno? -
upita Marianne.
- Pogledajmo to na ovaj način: knjiga je moje djelo, može se
dakle reći da je proizašlo iz moje nutrine; nije izbačeno, kao što čine
žene kada rađaju, nego je upravo proizašlo iz mene; na neki način,
ja sam ga porodio, a vi ga sada imate, shvaćate? Vi imate nešto što je
izašlo iz dubina mojega uma. Ne bi li bilo u redu da saznam barem
vaš broj telefona? - zaključi lažni autor, otkrivajući žućkasti
smiješak nalik na psa bez gazde.

„Zar nisi shvatio što radi taj lažni autor? Samo po ovome što
sam čuo, on je bio opasniji i odvažniji no što je izgledao. Tko je još
vidio takvu blagoglagoljivost na jednoj večeri potpisivanja knjiga?
Kao prvo, kakva je to priča da je on porodio tekst?“
„Točno, ima riječi koje se mogu koristiti samo u jednom
kontekstu i koje ne podnose metaforizaciju. Roditi je jedna od njih.
Zar taj cinik možda ima maternicu?“
„A osim toga, tekst je tvoj. Taj licemjer trebao bi biti barem
toliko moralan te odustati od toga da u knjigama tih jadnih čitatelja
krivotvori potpis pravoga Marcela Rodda, a to si ti.“
26
 „Ta su vremena već prošla. Nekada je čak i među razbojnicima
postojao kodeks časti. Bilo je u njima određenoga dostojanstva dok
su počinjali nedostojanstvena djela.“
„Kako to?“
„Kao da nisi živio u to doba. Prije pedeset godina sav taj
nitkovluk bio bi sasvim drukčiji: on bi ondje davao potpise
ocrtavajući tek lagani smiješak, jer ne bi bilo prikladno da potpisuje
knjige s lošim raspoloženjem na licu, pobudio bi sumnje. A taj
dotični lopov kao da se rodio nasmiješen. Stoga, bilo bi dovoljno da
samo malo razvuče usta i pokaže zube te bismo tako imali smiješak
lupeža u onoj mjeri u kojoj to etika delikvenata iz prošlosti
zahtijeva: bez velikih ceremonija, bez pokazivanja da je nadasve
sretan u prevari koju je počinio. Tako je, razbojnik iz prošlosti ne bi
smio biti sretan. Ako bi se želio zadržati unutar okvira
dostojanstvenosti svojega zvanja, morao bi pokazati ili objasniti da
to čini samo zato što je to nužno potrebno; ne bi se hvalio, a ne bi ni
podcjenjivao svoje žrtve.“
„Odnosno, pokazao bi, iako to nije istina, da to kazneno djelo
čini protivno svojoj volji.“

- Radije bih da ja uzmem vaš broj telefona - reče Marianne. -

Možda vas nazovem ovih dana? - nastavi ona.
- Mogu li računati na vaš poziv? Ne možete ni zamisliti koliko
mi je to važno - reče taj varalica s izrazom kao u hipnotizera zmija.
- Nije sasvim isključeno, postoji izvjesna vjerojatnost da ću vas
nazvati. Tko zna? Volim filozofiju i odmah sam vidjela da ste cijelo
jedno poglavlje posvetili filozofiji - reče, pokazujući namjeru da se
udalji. Osjećala se nelagodno zbog toga što zadržava red.

„Poznajete značenje St vis pacem, para bellum, zar ne?“

„Ako želite mir, pripremite se za rat.“
„Tako je, dragi moj: Ines nije mrtva, ali umire, i svaki je čas sve
gore i gore. Neće proći dugo a vi ćete se morati pomiriti da gubite

27
priznanje publike i da usto gubite i ženu s kojom biste možda dugo
godina živjeli sretno.“
„Vječno?“
„Ne, ne, nisam rekao vječno. Krivo ste čuli. Nikada ne bih
upotrijebio tu riječ. Nije li Marcel Rodd, ili bolje, Marcel Rood rekao
da vječni ljubavnici moraju biti itekako strpljivi u dijeljenju kriški
sreće kako bi se ta sreća rasporedila tijekom svih godina? Nisam
siguran da Marianne i ti, dragi Marcele Rood, imate toliko
strpljivosti i pomirljivosti.“

- Marcel Rood, tako se zovete, gospodine? - upita varalica.

- Moje je ime ispravno napisano na papiru. Dobro ste pročitali.
Ja sam Marcel Rood, zamalo pa da imamo ista imena. Nije li to
čudno, gospodine... - rekoh mu s vidljivom netrpeljivošću.

„Kad te je lažni autor upitao treba li knjigu posvetiti još

nekome, mogao si predložiti da je posveti pravome autoru, i još si
ga usto trebao nazvati gadom.“
„Gledati kako netko drugi potpisuje moju knjigu strašno me
živciralo. Odmaknuo sam se od grupe i odlučio telefonirati svojem
izdavaču.“

- Dobra večer, gospodine Raynard, oprostite što vas tako

kasno zovem - rekoh mu.
- Već se dugo nismo čuli, zar ne? Jeste li primili čekove od
prodaje svojih knjiga?
- Jesam, da. Ali ne zovem vas radi toga. Nalazim se u Parizu, na
večeri potpisivanja knjiga u jednoj knjižari i, nećete vjerovati, ali
ovdje neki tip potpisuje moje knjige umjesto mene i daje intervjue.
- Pokušali smo vas obavijestiti, Marcele. Kako imam
punomoć...
- Pokušali ste me obavijestiti o čemu, gospodine Raynard? Da
će me zamijeniti neki varalica?

28
 - Ne brinite se, ne radi se o varalici. To je glumac kojega smo
angažirali da privremeno glumi vas. Ta je knjižara u Parizu zatražila
da bude prisutan autor, ili barem netko tko ga predstavlja. Pokušao
sam vas dobiti, a kako znam da se vi u ovom času ne želite pojaviti u
javnosti, angažirao sam glumca.
- Priznajem da mi se nije svidjelo to što sam vidio.
- Još jednom vam kažem da se ne brinete. Sve će se razjasniti
onoga časa kad vi budete odlučili javno priznati autorstvo knjiga i
pojaviti se u javnosti. Kada ćete završiti sljedeću knjigu? - upita me
gospodin Raynard.
- Napredujem. Možda mi treba još nekih osam mjeseci da je
završim.
- Budući da se radi o vama, odmah ću odobriti to izdanje.
Objavit ćemo vam knjigu u nakladi od deset tisuća primjeraka.
Pozdravili smo se. Vratio sam se grupi i vidio kako svi živahno
razgovaraju s čovjekom koji me zamjenjuje. Nakon objašnjenja koje
mi je izdavač dao, pomalo sam se pokajao što sam tako strogo sudio
o tom glumcu. Ako je tko kriv, onda smo to moj izdavač i ja koji sam
odlučio skrivati se iza imena Marcel Rodd. Želio sam i dalje ostati u
anonimnosti i ne reći mojem zamjeniku da znam cijelu istinu. A
odlučio sam i da neću ništa komentirati ni postavljati pitanja koja bi
mu bila neugodna.
Nije bilo lako pronaći dobroga književnog agenta kojega
zanima objavljivanje početnika u književnosti. Ima stotine i stotine
pisaca koji se pokušavaju probiti na izdavačkom tržištu; neki su
osrednji, neki dobri, a neki vrlo dobri, na razini pisaca koji su već
renomirani i priznati od kritike i publike. Kako u ono vrijeme nisam
uspio naći agenta koji bi me predstavljao, odlučio sam poslati pismo
izravno nekolicini izdavača, očekujući da će pokazati zanimanje i
zatražiti da im pošaljem kopiju svoje knjige. Nakon dvije godine
dobio sam pismo od jednoga izdavača:

Cijenjeni g. Marcel Rood, obavještavamo vas da naša

izdavačka kuća nažalost ne prima kopije ni rukopise
29
 nepoznatih autora. Možda ćete se vi, kao i ostali pisci u
vašoj situaciji, zapitati: „Ako izdavači prihvaćaju samo
poznate autore, kako i kada ćemo onda mi postati
poznati?“ Priznajemo da je pitanje na mjestu, ali tako
ovo tržište funkcionira.

Već sam se gotovo predao, ali sam ipak odlučio malo istražiti
po Internetu. Uočio sam oglas jednog izdavača, vjerojatno nedavno
objavljen na webu: „Izdavačka kuća RBF objavit će vašu knjigu
odmah. Ako imate napisanu knjigu, a ne možete naći izdavača,
posjetite nas“. I to sam učinio.
Izdavač je imao sajt koji se na prvi pogled doimao pouzdanim.
Sam vlasnik izdavačke kuće potrudio se doći k meni, donijevši sa
sobom ugovor. Nije nam trebalo više od sat vremena da
dogovorimo sve pojedinosti. Podijelit ćemo troškove objavljivanja
prve knjige, a nakon druge knjige, troškove će snositi izdavačka
kuća. Ugovor je izdavaču davao ovlasti da obavlja distribuciju i
prodaju knjige na bilo koji način i na bilo kojem mjestu, a da me o
tome ne mora prethodno obavijestiti. Ukratko, u posljednjih
petnaest godina ta je izdavačka kuća objavila petnaest mojih knjiga.
- Po onome što sam vidjela i o vama pročitala, gospodine
Marcel Rodd, vaše novo djelo je metaroman. Zašto ste krenuli tim
putem? - upita Marianne glumca koji je glumio Marcela Rodda.
- Nisam dobro razumio vaše pitanje, gospođice.
- Ona bi htjela znati zašto ste odlučili napisati roman o
romanu? - rekoh ja, pokušavajući pomoći čovjeku koji me
zamjenjivao.
- Ah, oprostite, toliko je buke da nisam čuo pitanje - reče on,
pokušavajući se opravdati. - Kao što je naš prijatelj ovdje rekao, radi
se o romanu o romanu, ništa više nego o romanu o romanu, samo to
- nadovezao je.
Marianne i ja izmijenili smo upitne poglede.

30
 Nekoliko sekundi poslije pogledi su nam se ponovo sreli, taj
put da se složimo s jednom stvari: čovjek koji je ondje potpisivao
knjige nije znao što je metaroman.
Jedna žena priđe Bernadete i pozdravi je. Šireći simpatiju i
veselje, nova pridošlica bila je djevojka od svojih dvadeset i dvije
godine, visoka ne više od metar i pedeset pet. Vjerojatno je bila
teška nekih sto kila, što ju je određivalo kao bolesno pretilu. Unatoč
suvišnim kilogramima, primjećivalo se da je bila lijepa. Možda će je
jednog dana njezino stanje pretilosti - gotovo prokleto u modernom
društvu - ugušiti, na što sve upućuje, no u tom trenutku ona nije
osjećala tjeskobu ni frustracije koje obično opterećuju ljude s
težinom većom od normalne. Nije osjećala tjeskobu ni frustracije,
kao ni neuspjeh s dijetama koje obećavaju čuda i koje, očito, ne
ispunjavaju ono što obećavaju. Ona je prihvatila sebe kao debelu
osobu, bila je to zdrava debljina sa sustavnim krvnim kontrolama i s
gipkošću na kojoj bi joj mogao pozavidjeti mnogi zdravi mršavko.
- Dragi moji, htjela bih vam predstaviti Josephine Lagrange,
mladu studenticu koja mi čita, koju sam maloprije spomenula u
razgovoru - reče Bernadete.
- Dobra večer svima - reče Josephine, raširivši usne u
smiješak.
- Dopustite da vas predstavim glavnoj zvijezdi ove večeri:
autoru Marcelu Roddu - reče Bernadete.
- Drago mi je, gospodine Rodd. Pročitala sam u novinama
članke o vama i vašoj knjizi. Odnosno uglavnom o vašoj knjizi, jer o
vama i nema informacija, osim da ste završili medicinu, nije li tako?
- Recimo da jest, draga djevojko.
- Voljela bih vam postaviti pitanje koje možda često čujete: zar
nam ne biste napokon otkrili svoje pravo ime?
- Imate pravo, nema više razloga da prešućujem svoje ime, kad
sam već ovdje glavom i bradom, i potpisujem knjige.
- Onda, kako se zapravo zovete?

31
 „Ako je on glumac koji te zamjenjuje, trebao je reći tvoje ime
velikim slovima: MARCEL ROOD.“
„Možda nije dobio odobrenje za to.“
„Da, ali izdavač mu ga je mogao dati! Ili možda nije mogao. Ti
ga za to nisi ovlastio.“
„Zapravo, on nije imao ovlasti ni da pošalje nekoga umjesto
mene.“
„Ali je poslao, zar ne? Vjerovao si svojem izdavaču? To je bio
loš potez. Od početka sam smatrao da je nešto trulo u toj kraljevini
Danskoj.“
„Nisam smio biti tako naivan i trebao sam razgovarati s
ljudima u knjižari ne bi li se sve razjasnilo. Trebao sam priznati da
sam ja pravi autor knjige.“

- Ime mi je Eugene Rufus, gospođice. A vi, ako sam dobro

shvatio, čitate knjige drugima?
- Tako je, gospodine Eugene. Ona će meni glasno pročitati
vašu knjigu, jer imam probleme s vidom - nadopuni Bernadete.
- Zanimljivo, gospođice Lagrange, vrlo zanimljivo; imate li
posjetnicu?
- Evo je, i unaprijed zahvaljujem ako me nekome preporučite.
Račune moram plaćati, a ne zarađujem dovoljno za sve troškove.

***

Suzdržano sam prihvatio objašnjenje gospodina Raynarda o

tome kako je uzeo glumca da me zamijeni na večeri potpisivanja
knjige Kolaži imaginarnoga koju sam ja napisao. Shvatio sam da je
to tražila knjižara, međutim, gledati glumca kako potpisuje knjige
umjesto mene i dalje mi je stvaralo nelagodu, čak izazivalo neku
bojazan, barem u tom trenutku.

32
 No pokrenuo se moj racionalistički mehanizam. Nelagoda
zbog te epizode zamijenjena je opravdanjem koje sam izmislio:
možda je on lagao kada je rekao da se zove Eugene Rufus. Možda to
ime i ne postoji. Vjerojatno je to scenska igra kojom je htio zavarati
ljude s kojima je u tom trenutku razgovarao kako bi me i dalje
zadržao u anonimnosti i kako bi mi omogućio da se i dalje osjećam
autorom knjige. Ideja nije bila loša. Čak bih na sljedećoj promociji
predložio isti postupak.
Izgradio sam svoj argument odbacivanja javnih nastupa
potaknut primjerom Thomasa Pynchona, pisca koji se držao podalje
od intervjua i koji se nikada nije pojavio ni pred kim. Pričalo se da je
jedan profesor, nakon uporna navaljivanja, uspio dobiti intervju s
Pynchonom. Nekoliko godina poslije profesor je na jednoj zabavi
čuo da se ondje nalazi i autor djela Aukcijski predmet 49 i otišao ga
pozdraviti, te se nemalo iznenadio kad je otkrio da onaj kojega su
mu predstavili nije onaj kojega je nekada intervjuirao. Vjerojatno se
upravo to dogodilo. Moj je izdavač znao za priču o Pynchonu i
odlučio učiniti isto.

„Onda si ti postupio kao lik iz jedne tvoje knjige.“

„Lik o kojem govoriš nastao je u čast mojemu pokojnom ocu,
J.S. On je bio divan čovjek.“
„To si jasno dao do znanja u knjizi. Ostavio si dojam da je on
najpomirljivija osoba na zemlji koja će te jednoga dana primiti.“
„Koja će me jednoga dana primiti?“
„Da. Zar možda nećeš jednoga dana biti pokopan? Nije li to
ono što svi želimo? Da nas pokopaju nakon smrti?“
„Moja je želja da mi pepeo bude razasut po Luksemburškom
parku.“
„Kremiran ili pokopan, dragi moj, naći ćeš se pod zemljom.“
„Ah... moj otac, moj dragi otac. Kako mi nedostaje!“
„Vratimo se onda gospodinu J.S. On bi uvijek pronašao sretan
ishod, ishod koji bi svima odgovarao. Cijeli je život činio ustupke,
kao što to i ti činiš. Prevarili su ga, zar ne? Sve je izgubio, je li tako?“
33
 „Izgubio je, ali...“
„Umro je sretan. Znam, ne trebaš mi govoriti. Prepustio se i
hrabro prihvatio smrt unatoč boli koju je osjećao; nije se bunio
protiv svih i protiv svega kao što to čine mnogi ljudi kada osjete da
im sudbina oduzima život. Tvoj je otac bio prevaren, pokraden i
završio je bez zadovoljstva koje je zaslužio, ali ipak, umro je sretan
ili je barem hinio sreću da umanji patnju onih koji ostaju.“
„Zar bih ja mogao podnositi život bez novca i bez
zadovoljstva?“
„S dobrim raspoloženjem i pomirljivošću tvoga oca?
Sumnjam.“
„Morao bih temeljito porazmisliti o toj temi prije no što
odgovorim da li bih se ponio kao moj otac.“

34
 4.

Za dvadeset minuta satovi će najaviti novi dan. Završila je

večer potpisivanja knjiga i knjižara se pripremala zatvoriti svoja
vrata. Vani pred knjižarom svi su se pozdravljali i dogovarali nove
susrete.
- Marcele, mogu li se vratiti s tobom? - upitala je Marianne.
- Baš sam te htio pitati hoćeš li da krenemo zajedno, Marianne.
Nadam se samo da će sada sve biti mirnije.

„Kako mirnije, čovječe? To joj nisi smio reći; zar si zaboravio

kako ste, zahvaljujući gužvi zbog štrajka, bili stisnuti u vlaku?“
„I morao sam se truditi da ne dobijem erekciju. Mislio sam na
svećenika koji moli misu, na razapetog Krista, na moju
devedesetogodišnju susjedu. To uvijek djeluje.“
„Vjerojatno je i ona nešto osjetila.“
„Možda se naježila, možda joj je srce jače zakucalo, ostala bez
zraka. Žene drukčije reagiraju.“
„Da, njihov je proces razrađeniji, složeniji, no možda joj se ta
situacija svidjela.“

U jedanaest i pedeset šest Marianne i ja stigli smo na stanicu

Opera. Sjeli smo na vlak 7 koji vozi do Place de Italie. U to vrijeme
vlakovi su uglavnom bili prazni, no zbog štrajka peron je bio prepun
ljudi.
- Mislim da ćemo morati upotrijebiti istu strategiju kao i pri
dolasku ovamo - reče Marianne.
- Ne vidim drugog načina.
35
 - Znaš što, Marcele, ja obožavam ovaj grad, ali katkad me neke
situacije toliko živciraju, kao i mrzovolja nekih ljudi, da mi dođe da
odem živjeti u neku drugu zemlju. Ah, zaboravila sam na zimu. Sada,
u proljeće, sve je doslovce procvjetalo. Nesumnjivo, ovo je najljepši
grad na svijetu, no posljednje zime kaznile su nas i više no što
zaslužujemo.
- A kamo bi ti otišla?
- Možda u neku zemlju u Africi, Maroko, recimo. Tamo ne bih
imala problema s jezikom.
- To je zanimljiva zemlja, no za tako mladu i zgodnu ženu
poput tebe mogla bi biti opasna.
- Opasna?
- Priča se da ljudi tamo znaju nestati.
- Čula sam da su otimali žene da ih prodaju u robije i da neki
dućani imaju vratašca u podu koja se otvore i tako uhvate žene bez
pratnje, ali to je sve legenda.
- U svakom slučaju, ako ideš u te krajeve nemoj ići sama.
- To je samo jedna ideja za budućnost. Možda uzmem tjedan
dana godišnjeg i odem u Marakeš i Fez na kraći izlet.
- Već sam te htio pitati što radiš, ali očito, što god radila, ne
moraš drugome polagati račune.
- Da, ja imam određenu slobodu. Vodim malu knjižaru,
nasljeđe mojega oca. Poslove obavljamo samo dva zaposlenika i ja.
- Tvoja će knjižara zacijelo dobiti knjigu Marcela Rodda, nije
bilo potrebno da je kupiš.
- Nisam je ja kupila, zar si zaboravio? Ti si mi je kupio. No,
kako bilo, u onoj knjižari osoblje me poznaje; ako se pojavim na
promociji ili na večeri potpisivanja knjiga i ne kupim knjigu, to će
sutradan sve knjižare u Parizu znati. Bila bi to tema dana.
Vlak se približavao stanici i stotine ljudi pokušat će ući. Neće
biti mjesta za sve. Marianne i ja nalazili smo se na dobrom mjestu
na peronu i nadali smo se da će vrata vlaka biti u blizini kad se vlak
zaustavi.

36
 - Evo ga, spremi se. Učinit ćemo isto kao i prije. Leđima ću
odgurnuti ljude, a ti me slijedi - rekoh joj, pružajući joj ruku.
- Evo nas: točno kao i na dolasku, priljubljeni jedno uz drugo.
- Oprosti, ali nema drugog načina.
- Znam, i ako mora ovako biti, draže mi je da je to s tobom
nego s nekim nepoznatim. Zapravo, imam osjećaj da te dugo
poznajem.
Vrući val obuzeo je moje tijelo. Testosteron je brzo djelovao i
njegovi učinci odmah su se osjetili. Ona je shvatila da se još nešto
postavilo između naših tijela. Isti čas podignula je glavu i pogledala
me; u tom sam trenutku poželio da pokaže neki znak odobravanja
mojega neočekivanog i nekontroliranog seksualnog zanosa.

„S tobom je uvijek sve ili ništa. Bože mili! To tvoje ponašanje

moglo se shvatiti kao agresivan čin.“
„Znam da sam se trebao kontrolirati, ali bilo je to jače od
mene.“
„Što te je navelo da pomisliš da se njoj svidjelo da joj taj tvoj
dodatak nepravovremeno pritišće trbuh?“
„Znao sam da su žene suptilnije. Ono što mi se tada događalo
nije odgovaralo čovjeku moje dobi.“
„Da si mladi, moglo bi se to shvatiti, s određenom rezervom,
naravno.“
„Da... Ali s druge strane ta je epizoda pokazala da u njoj postoji
kemija koja me je sve više privlačila. U svakom slučaju, kako nisam
znao protumačiti pogled koji mi je Marianne uputila, potrudio sam
se da se sve vrati u normalu.“
- Vjerojatno je vrlo zanimljivo imati tisuće knjiga nadohvat
ruke, Marianne.
- Jako volim svoj posao, Marcele. Znaš li što? Ponekad, kada
sam sama, čini mi se da bi svi ti likovi zatočeni na stranicama svake
knjige, da mogu, iskočili iz knjiga i započeli razgovor sa mnom.
- Svi mi to želimo: da naši likovi postanu životni, da izađu iz
čitateljeva imaginarija.
37
 - Samo malo, Marcele, jesam li to dobro čula? Rekao si naši
likovi?
- I ja sam napisao neke stvari. Nekoliko knjiga iz područja
medicine, nekih stotinu kronika za časopise, i također desetak
romana. Ali ako nemaš ništa protiv, ne bih sada o svojoj karijeri
pisca.
- U redu, ali ipak, reci mi nešto o sebi i o tome što pišeš.
- Svoju sam karijeru izgradio na sveučilištu. Slijedio sam
postupke koje svaki profesor slijedi: doktorat, post-doktorat,
istraživanje, itd.
- A tvoje zanimanje za književnost?
- Kao istraživači, moramo pisati znanstvene članke. To je bio
moj prvi dodir s riječima. Ali moram priznati: ništa nije tako
suhoparno kao znanstveni članak, pogotovo iz kliničke medicine,
što je bilo moje područje. Mi smo pisci priče bez lingvističkog
materijala; govorimo nevidljivom čitatelju, bez lica, bez osobnosti. U
tom slučaju ne trebamo zasnivati likove jednostavno zato jer oni i
ne postoje. Ne mogu više pojmiti čin pisanja jedne jedine riječi bez
izvjesnosti da će se ona, stigavši do čitatelja, pretvoriti u sliku i
odaslati u jedan ili više svjetova koji će uskomešati njegove osjećaje,
strahove i sve ono što će njegov um biti sposoban izgraditi. Umorio
sam se. Jednostavno sam pomislio da je došlo vrijeme za promjenu.
No promjena je bila postupna. Pozvan sam da napišem nekoliko
kronika za jedan časopis. Tako je počelo. Preko likova koje sam
stvorio, moje su kronike uvijek iznosile društvene kritike. Gotovo
dvanaest godina progovarao sam preko tih likova. A onda sam
odlučio prijeći na odvažniju književnu strukturu i počeo pisati
romane. Tko zna, možda sam najprije morao napisati sve te članke i
kronike da bih bio shvaćen kao pisac? Iako, kao što već rekoh,
smatram znanstvene članke strašno dosadnima, ne vidim zašto ne
bih one koji ih stvaraju nazvao piscima, protivno onome što svi
misle.

38
 „Dakle, rekao si da si pisac. I u tome je velik propust. Premda
je i to već nešto, ipak si trebao reći cijelu istinu, propustio si veliku
priliku.“

- Uh. Mislim da sam te zamorio cijelom ovom pričom.

- Ne, nimalo. Sjeti se, ja radim u knjižari, a upoznavati pisce, pa
ma kako dosadni bili, uvijek je zanimljivo.
- Nadam se da nisam od onih dosadnih.
- Očito da nisi. Ti si divna osoba, pravi džentlmen, vrsta koja
izumire. Ukratko, moj spasitelj.
Mariannine pohvale su me umirile. Strepio sam zbog onog
malog i nekontroliranog ispada. Nekoliko je mogućnosti moglo
objasniti tu situaciju: ili ona nije primijetila taj nenadani čin, ili ga je
primijetila i nije joj se svidjelo ali je odlučila zanemariti ga, a
postojala je i mogućnost da je primijetila i da joj se svidjelo, ali je u
tom trenutku odlučila to ne spomenuti.
- Hvala - odgovorih napola zbunjeno, lagano se smiješeći.
- Rekao si da ne želiš govoriti o svojim romanima, ali mogu li
te samo još nešto pitati?
- Da, naravno.
- Je li neki od tvojih romana već preveden na neki drugi jezik?
- Da, na njemački, engleski, talijanski i kineski.
- I kako kontroliraš prodaju na svim tim mjestima?
- Ne kontroliram. Zapravo, moj izdavač ima široke ovlasti za
pregovore u tim zemljama.
- Dakle, ti ne kontroliraš ni broj prodanih knjiga?
- Ne. Ja imam povjerenja u gospodina Raynarda. On mi svaki
mjesec s puno poštovanja šalje ček od prodaje knjiga. I još mi usto
šalje detaljne tablice s podacima o prodanim primjercima.
- Ali svejedno te može prevariti.
- Znam. Dok sam pisao knjige o medicini, izdavač jedne od tih
knjiga platio mi je pet tisuća prodanih primjeraka. Nekoliko godina
poslije nazvao me je direktor te izdavačke kuće, odnosno bivši
direktor. Upravo je bio otpušten i skrenuo mi je pozornost da je
39
moja knjiga prodana u tri puta više primjeraka i da me je, stoga,
izdavač prevario. Unatoč revizijama i strogim zakonima o
autorskim pravima, vrlo je teško kontrolirati prodaju, pogotovo
kada se prodaja odvija u nekoliko zemalja. Zato, da se ne bih
gnjavio, radije vjerujem gospodinu Raynardu. Znam da većina
autora jedva preživljava od prodaje svojih djela pa se smatram
sretnim zbog iznosa koji dobivam od svojega izdavača. Prodaja
knjiga omogućila mi je da pristojno živim.
- Silazim na sljedećoj stanici, Place Monge. Izmijenili smo
brojeve telefona. Očekujem te u knjižari jednog od ovih dana da
popijemo kavu.
- Izaći ću s tobom. Već je kasno i otpratit ću te kući.
- Nemoj se gnjaviti, Marcele, naučena sam vraćati se sama.
- Osim što bih te volio otpratiti, i ja silazim na Place Monge.
Volim tu stanicu, osobito na izlazu s pomičnim stubama. Netom
prije no što stignemo na površinu, pojave se dvije velike krošnje s
lišćem koje uvijek treperi pozdravljajući nas i dopuštajući nam da
vidimo male pukotine neba, katkad zvjezdanog, katkad oblačnog.
Kažu da priroda ondje stalno uzdiše stvarajući povjetarac koji njiše
grančice tih stabala.
- Prošla sam tuda puno puta, ali nikada nisam ništa vidjela na
toj strani. Ništa od te sanjarske vizije pjesnika.
- O poeziji ne znam ništa, ali priznajem da pisac nekad može
biti shvaćen kao pjesnik ako u njegovu tekstu prevlada pjesnička
funkcija nad ostalima, no to nije moj slučaj.
- Kad smo se već vratili na razgovor o tekstovima, znači da
možemo govoriti o knjigama i o autorima. Zar ne misliš da je
prevelika podudarnost što taj autor u knjižari ima gotovo isto ime
kao ti?
Počeli smo se uspinjati pomičnim stubama; skrenuo sam s
teme i rekao Marianne da pripazi jer će svaki čas stabla ući u
njezino vidno polje.
- Evo nas. I kamo ćemo sada? - upitah Marianne.
- Stanujem u ulici Lhomond, broj 27.
40
 - Znam, krenut ćemo ulicom Ortolan, prijeći Mouffetard,
nastaviti po Pot de Fer, prijeći Tournefort i, kad stignemo do ulice
Lhomond, skrenuti nadesno. Jesam li u pravu?
- Već je i to što znaš put zanimljivo, ali to što znaš da moramo
skrenuti nadesno a ne nalijevo da bismo došli do broja 27, to me
stvarno zapanjuje.
- Ja sam lutalica, Marianne, svaki dan hodam po pariškim
četvrtima. Na taj sam način dobro upoznao ulice ovoga grada.

„No ako već nisi htio reći da je Marcel Rodd pseudonim

Marcela Rooda, zar ona to ne bi shvatila po tome što je jedan od
tvojih likova, Jean-Pierre, opisan kao pravi flaneur, okorjeli šetač? U
svojoj knjizi točno i detaljno opisuješ svaki pedalj Latinske četvrti“.
„I upravo smo ondje bili u tom trenutku.“
„To je neizbježno, dragi moj: čim pročita knjigu, povezat će.
Krenut će od podataka, početi s imenima, Marcel Rood i Marcel
Rodd; zatim vidjeti koliko je autobiografskog u svemu tome.“

41
 5.

Marianne i ja izašli smo iz metroa i sjeli u brasserie smještenu

u ulici Dolomieu, nasuprot Place Monge. Nismo bili gladni, večeru
smo zamijenili obilnim domjenkom koji je bila ponudila knjižara, no
suha pariška klima tjerala me da stalno pijem vodu.
- Znam da sutra radiš, Marianne, no mogli bismo ostati
desetak minuta, a onda otići kući.
- Nema problema, nikada ne idem na spavanje prije dva;
imamo još nešto vremena.
Odjednom se zrakom prolomio prodoran zvuk sirene i
prekinuo naš razgovor.
- Ta su vozila vjerojatno izašla iz ulice Cardinal Lemoine;
ondje na uglu s ulicom Monge nalazi se vatrogasno društvo - rekoh.
- Ali zar moraju paliti te jezive sirene u ovo vrijeme, probuditi
cijelu četvrt?
- Imaš pravo. Cestom prođe tu i tamo koji automobil i gotovo
nema žive duše.
- Možda je u blizini izbio požar.
- S obzirom na broj starih zgrada u Parizu i na to da su
uglavnom nastanjene starim ljudima koji žive sami, čak mi se čini
da je malo požara.
- Da, istina, postoje dobne skupine koje su rizične u tom
pogledu. Nema zgrade u Parizu koja nema barem nekoliko starih
ljudi u takvoj situaciji, koji žive posve napušteni i sami. Iako
izgledaju ravnodušno i pomireno, sigurna sam da duboko u sebi
silno pate - reče Marianne.

42
 - Ima onih koji su po svojem izboru sami i sretni su, ali slažem
se s tobom: većinu njih obitelj je napustila. Nije teško zamisliti da
jedno društvo u kojem je hedonizam sve jače kulturološko obilježje
narušava već ionako zamršenu biološko-društvenu ravnotežu,
pogodujući time pojavi bolesti, naročito duševnih bolesti koje se
javljaju kod starijih ljudi.
- Marcele, potrebno je prisjetiti se da je sam antropocentrizam
stvorio ozbiljnu zabludu: kad već ne postoji ljudska priroda, postoji
čovjek u prirodi.
- I tako stvaramo čovjeka društvenog i emocionalnog
grabežljivca, čovjeka koji neposredno zadovoljstvo smatra jedinim
mogućim dobrom - rekoh, mahnuvši konobaru da donese račun.
Platio sam račun te izađosmo, razgovarajući bez žurbe, uz
mala zaustavljanja. Još uvijek nije poznato zašto dvoje ljudi kada
hodaju i razgovaraju naglo prekidaju hodanje da bi dovršili što su
nakanili reći. To zaustavljanje uvijek potiče onaj koji govori, ali ga
slušalac spremno prihvaća. Možda onaj koji drži riječ to čini kako bi
naglasio važnost zaključka do kojega dolazi, baš kao što nam u
cirkuskim priredbama glazba daje do znanja da se priprema najteži
i najopasniji dio točke koja se izvodi. To je završetak; zaključak što
ga govornik izgovara najvažniji je jer, na izvjestan način, taj
zaključak otkriva završenost jedne misli, i u tome je moć: moć
govornika da dokaže svoje gledište. Ne moć čija je snaga svedena na
nasilje, nego moć djelovanja, poticanja, navođenja.
Govornik želi da ga misao slušaoca dovede do toga da jednim
okom vidi kako ne ostaje samo na stvarima nego se uzdiže dokle
pogled seže. Takav govornik očekuje da jezik kojim se koristi ne
ostaje samo na riječima ili rečenicama nego da slušaoca odvede do
označenoga. Možda je zbog toga zaustavljanje pri hodu, da bi se
iznio zaključak o onome što se govori, tako bitno.
Samo što smo izašli iz Place Monge, Marianne se zaustavila
ispred zgrade smještene na uglu s ulicom Ortolan. Govorila je
gotovo šapćući, možda zbog straha da ne uznemiri susjeda u
prizemlju čiji je prozor gledao na ulicu i nalazio se ispred nas. Zbog
43
takva tihog tona njezina glasa približio sam se više no što bih
trebao, stojeći provokativno preblizu.
- Oprosti što sam se toliko približio, Marianne, no odmalena
slabo čujem na oba uha, možda zbog pada s drveta na očevom
imanju.
- Ne moraš se ispričavati, Marcele, nakon svega što smo prošli
u vlaku ova se udaljenost sada čini kao cijela milja.
- Imaš pravo.
Pogledali smo se na trenutak. Ta me je okolnost navela da
pomislim da mi Mariannin pogled nešto govori, možda pita što me
na njoj najviše uzbuđuje, na što bih ja odgovorio sve, sve me na njoj
privlačilo. Druga poruka za koju sam mislio da izlazi iz njezinih
čarobnih očiju bila je da se ne bi protivila da je poljubim.
Polako, poput kamere koja snima pet sličica u sekundi, još
smo malo smanjili udaljenost koja nas je dijelila i, uz obostranu
požudnu suglasnost, poljubili smo se.
- Mislim da bih trebala poći, sutra moram rano otići u knjižaru
- reče Marianne, prekidajući kratku tišinu koja se stvorila između
nas nakon tog neočekivanog poljupca.
Prešli smo put koji sam predvidio, sada hodajući brže. Brzo
smo izašli iz ulice Pot de Fer i ušli u Lhomond, ali je Marianne, bez
nekog naročitog razloga, zastala.
- Što je, Marianne? - upitah.
- Ne mogu vjerovati u ovo što vidim. Osim ako nisam oslijepila
pa mi je sve zbrkano pred očima, vatrogasci su pred mojom
zgradom, i vidim dim.
Požurili smo se, gotovo potrčali. Na Marianninom licu
ocrtavala se zabrinutost i tjeskoba. Kada smo stigli do njezine
zgrade, ona je, skamenjena, uvidjela da je vatra zahvatila jedan stan
na trećem katu.
- A gospođa?... - upita ona za susjedu s trećega kata.
- Uspjeli su je izvući, međutim, nije se spasila.
- Jadnica, kao da nije dovoljno što je živjela osamljena nego je
još morala skončati na ovakav način...
44
 - Zgrada je zatvorena, morali smo izaći s ovime što imamo na
sebi i ne možemo se više vratiti. Morat ćemo prespavati negdje
drugdje - reče susjeda.
Bila su dva i četrdeset pet ujutro i posljednji vatrogasci
spremali su se na odlazak.
- Moram pronaći neki hotel, jer nemam kod sebe ključeve od
majčina stana, koji se nalazi ovdje u četvrti, a nje nema u Parizu. A
nemam ni ključeve od knjižare, jer sam izašla u žurbi, pa ne mogu ni
tamo prespavati.
- Gotovo su tri sata. Ne mogu te pustiti da u ovo vrijeme tražiš
hotel. Tim više što je Pariz takav grad da je u njemu vrlo teško naći
smještaj. Ako ti ne smeta, idemo k meni.
- S jedne strane imaš pravo, neće biti lako pronaći hotel, no s
druge strane, nakon svega što se dogodilo, mislim da ne bih trebala.
- Umorni smo i mislim da u ovom trenutku želimo samo leći u
krevet i dobro se naspavati. I pokušati zaboraviti ovu tragediju.
Imam radnu sobu u stanu, noćas ću tamo prespavati.
- Dobro, čini se kao razuman izbor.
- Možemo pješice, stanujem u blizini, u ulici Puits de l'Ermite,
vrlo blizu Place Monge.
- Kakva ironija! Već smo bili tamo i sada se moramo vratiti.

„Malo-pomalo davao si joj smjernice, zar ne? Ponekad

sumnjam da si želio ostati anoniman.“
„Kakve smjernice?“
„Rekao si da si izgubio sluh zbog pada s drveta, nije li tako? A
kada pročita knjigu, vidjet će da je glavni lik dok je bio dijete visio sa
stabla zamišljajući da se nalazi u kokpitu aviona. I još jedna: 'Ja
stanujem u ulici Puits de l'Ermite.' Nije ti slučajno palo na um da
glavni lik u tvojoj knjizi također živi u toj ulici? Ali ne govorim to da
bih ti prigovarao kako to nisi smio reći.“
„Mislim da si u pravu.“
„Znaš što o tome mislim: ti želiš da drugi saznaju da si ti,
Marcel Rood, pravi Marcel Rodd.“
45
 „Možda sam tako mogao izbjeći neugodnosti koje su se poslije
dogodile.“
„Želim samo pokazati tvoju nedosljednost, paradoksalnu
stranu tvojega bića. Nedosljednost koju u to vrijeme nisi kao takvu
primjećivao, ali koja je bez obzira na to bila nedosljednost.“

- Mi smo susjedi, zato ti tako dobro poznaješ ovaj dio grada -

primijeti Marianne.
- Kao što već rekoh, ja sam pravi flaneur, vječiti lutalica kojeg
nikad ne zamara lutanje Parizom. Poznatije su mi ulice Latinske
četvrti, ali isto tako dobro poznajem i šesti i četvrti arondisman, a
mogu šetati i drugim dijelovima a da se ne izgubim.
- Kojim ćemo putem ići? Spustit ćemo se do Jeana Calvina i
odande krenuti ulicom l'Epee de Bois do Place Monge?
- Radije bih, ako može, skrenuo lijevo u ulicu du Pot de Fer,
nastavio po Ortolanu do Mongea i onda se spustio ulicom Larrey.
Stanujem na uglu ulice Larrey s ulicom du Puits de l'Ermite.
Već je bilo tri i petnaest ujutro kad smo stigli do moje zgrade.
Htio sam ukucati lozinku na vratima, kad me je Marianne zaustavila.
- Čekaj, Marcele, misli na lozinku, ali nemoj mi je reći. Pokušat
ću pogoditi.
- Nemoguće, draga Marianne, možda bi bilo lakše pogoditi na
lotu nego uspjeti otvoriti ova vrata. To su tisuće kombinacija.
- Misli na brojeve, samo misli, kao što sam te zamolila.
- Dobro.
- Pet, šest, osam, četiri, dva, B - šapne Marianne dok je
ukucavala brojeve.
Začuo sam lagani šum i odmah shvatio da je pogodila lozinku.
Preostalo mi je samo čekati da jezičak na ključanici izađe iz svojeg
ležišta u utoru na nasuprotnoj letvici te se uvuče u tijelo brave.
Tada bih začuo novi i jači zvuk koji najavljuje da su vrata otključana.
- Nemoj se bojati, Marcele, nisam vidovnjakinja. Prijateljica
moje majke koja kupuje kod mene u knjižari stanuje u ovoj zgradi

46
na trećem katu. Često ovamo dolazim i poznajem lozinku. Oprosti
što sam se našalila, možda sam pretjerala.
- Sve što ublažava događaje na kraju ove noći, dobrodošlo je.
Bez obzira na koji si mi način dala do znanja da imaš prijateljicu u
ovoj zgradi, to je i dalje velika podudarnost.

„Da, tako je. To su te podudarnosti u životu.“

„I to kakve podudarnosti, zar ne? U tvojoj knjizi jedan lik,
Christine Lisle, izlazi s trga koji se nalazi ispred tvoga stana i ima
dar pogađanja tuđih misli.“
„U knjizi ona pogađa i lozinku na ulaznim vratima i otvara ih.“
„Ti si se u svakom slučaju dobro snašao s tolikim
slučajnostima.“

- Izreći ću onu slavnu rečenicu koju ljudi uvijek izgovaraju

osobama koje ih prvi put posjećuju: nemojte mi zamjeriti na
neredu.
- To se nekada običavalo govoriti u Francuskoj, Marcele, ali se
sada ta fraza vrlo rijetko može čuti.
- Zapravo mislim da je taj izraz lišen svakog smisla, jer
preuzima na sebe gotovo mehanički zadatak da održavamo i
nastavljamo s običajima koje smo naslijedili od predaka i naše
kulture.
- Drugi primjer ilustracije ovoga što si upravo rekao
izražavanje je vječitih želja za čestit Božić i uspješnu Novu godinu,
fraza koju uporno ponavljamo svima poznatima.
- Naročito u tom slučaju govorni jezik, zamišljen kao
oponašanje i ispunjavanje jedne dužnosti, uglavnom više nije u
službi onoga što doista mislimo nego, naprotiv, pokazuje
kontradikciju između onoga što doista želimo i onoga što
izražavamo.
- I kad pomislimo da tu kulturološku tradiciju održavamo
stoljećima.

47
 - No ipak i dalje želim napomenuti, izuzimajući sada isprike,
da mi je kuća u neredu - rekoh joj mičući iz hodnika tri vreće
odvojena smeća koje sam ondje zaboravio.
Stan mi je uglavnom bio klasičan: imao je osamdeset
četvornih metara, drveni pod u svim prostorijama, ulazna vrata
vodila su u hodnik na jednoj strani, a na drugoj se nalazila
kupaonica. Odmah na ulazu, s lijeve strane, bila je sobica koju sam
pretvorio u radni prostor i u kojoj se nalazio mali pisaći stol s dva
stolca i kauč na razvlačenje. Iza sobice, isto s lijeve strane onome
tko ulazi, široka su vrata vodila u velik dnevni boravak s policama
knjiga ugrađenima u zidove. U boravku, koji je služio i kao
blagovaonica, nalazila su se dva kožnata kauča odvojena stolićem u
sredini, i dva mala naslonjača, također kožnata. S lijeve strane,
pravokutni stol velikih dimenzija i šest stolaca služili su za goste
koji bi dolazili na rijetke večere koje sam pripremao. S druge strane
hodnika, nasuprot dnevnom boravku, nalazila se spavaća soba
pristojne veličine, s ugrađenim ormarom i velikim bračnim
krevetom kraj kojega se nalazio mali noćni ormarić sa svjetiljkom.
Kraj ulaznih vrata nasuprot sobici nalazila se kuhinja sa
štednjakom, mikrovalnom pećnicom, perilicom posuđa, malim
stolom za pijenje kave i za užinu; malo dalje, pokraj kuhinje, nalazio
se zahod odmah do ulaznih vrata.
- Sada kad si upoznala moj stan, osjećaj se kao kod kuće.
Prespavat ću u radnoj sobi, a ti spavaj u spavaćoj. Začas ću
promijeniti posteljinu.
- Ne želim da mijenjaš svoju rutinu da bi me ugostio; mogu i ja
spavati u radnoj sobi, čini mi se vrlo udobna i ugodna.
- Nećemo se prepirati, Marianne. Ti ćeš spavati u mojoj sobi i
više nećemo o tome.
- Ok, Marcele, jako si ljubazan. Hvala.
Bilo je tri i četrdeset pet ujutro kad su se svjetla u mojoj sobi
ugasila, najavljujući da već spavamo ili se spremamo zaspati.

48
 „Duboko u sebi, u dubini duše, ti si izgarao od želje da je
pozoveš da podijeli krevet s tobom. Ako to ne učiniš, nećeš moći
zaspati. Jesam li u pravu?“
„Možda, možda.“
„Jesi li vidio što se sve može dogoditi ako gotovo cijeli život
posvetiš čitanju i pisanju? Da si barem bio od onih zavodnika koji
vrlo vješto i detaljno pripremaju pozornicu na kojoj će glumiti, znao
bi što reći u kojem trenutku.“
„I da nije moje stidljivosti, koja me uporno progoni u nekim
situacijama.“
„Možda nije važno jesi li ili nisi profesionalni udvarač. Budući
da si pisac, pretpostavlja se da iz jezika znaš izvući uvjerljive riječi.“

49
 6.

Ulica Puits de l'Ermite. Latinska četvrt. Subota, 9 i 30 ujutro.

Dragi Marcele, imam jutros dogovor u knjižari pa

nažalost nisam mogla ostati s tobom na doručku. Bio si
pravi prijatelj. Htjela bih te pozvati na večeru večeras,
ako nemaš ništa drugo u planu.

Vidio sam poruku na stolu blagovaonice čim sam se probudio.

Kao obično, otišao sam do prozora da promotrim trg ispred zgrade.
Čaša narančina soka i nakon toga šalica kave s mlijekom i kriška
tostirane lepinje s dva-tri komadića svježega sira, to je bio moj
skromni doručak. Vijesti u jutarnjem izdanju novina koje sam uvijek
čitao za vrijeme doručka govorile su o klimatskim tragedijama, o
poplavama koje izbijaju na sve četiri strane svijeta, i zauzimale su
gotovo cijelu prvu stranicu.
Reportaže su me prenijele na staro imanje mojega djeda, gdje
sam proveo veći dio djetinjstva i mladosti. Vidio sam pred sobom
sliku bake kraj štednjaka na drva kako mi čita odlomak iz Biblije
koji propovijeda da će svijet, budući da je jednom već bio zahvaćen
potopom, završiti u požaru. Razmišljajući o tome, odlučio sam
izvući Bibliju s police. U djetinjstvu i u mladosti bio sam vezan uz
katoličku vjeroispovijest i jedino tumačenje biblijskih spisa koje
sam izvukao bila je osobna ortodoksnost. Kad sam malo odrastao,
shvatio sam da je nešto pogrešno u religiji koja mi je predočena, pa
sam se odlučio udaljiti od Crkve i od svakog sustava upravljanja

50
vjerom i vjernicima. Nisam postao agnostik, samo sam se držao
svojega osobnog uvjerenja, no volio sam povremeno otići na misu.
Pokušao sam tom prigodom bolje shvatiti što se zbilo u
vrijeme potopa pa sam otvorio Bibliju i pronašao odlomak koji je
opravdavao osudu što je snašla ljude i kaznu koja se sastojala u
utapanju u vodama velikoga potopa: „Vidje Jahve kako je čovjekova
pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj
pameti uvijek samo zloća. Reče Jahve: 'Ljude koje sam stvorio
izbrisat ću s lica zemlje.'„ Pomislih tada na sadašnju situaciju, na
našu stvarnost. Već smo dali dovoljno razloga komu god da nas je
stvorio da se više no jednom pokaje što nas je stvorio i da nas uništi.

„Čekaj, nemoj biti tako radikalan, čovječe. Ne zaboravi, on je

spasio Nou i njegovu ženu...“
„Znam, znam; a poštedio je život i Šemu, Hamu i Jafetu, Noinim
sinovima, i njihovim ženama.“
„A da ne spominjemo životinje.“
„Što je tebi? Želiš opravdavati božansko djelovanje?“
„Bog je imao svoje razloge i nije na nama da o njima
raspravljamo ili ih opravdavamo. No sjeti se, i ti sam misliš da je
Bog imao razloga da izbriše čovječanstvo.“
„Nemoj me tumačiti tako doslovno. Možda postoje mnogi Noe
na zemlji koji bi imali pravo na spasenje i bili spremni uspostaviti
savez s tvorcem za jedno ponovno nastanjivanje naše istrošene
Zemlje, ako bi to bilo potrebno.“

Već je jedanaest ujutro, provjerio sam imam li sa sobom

ključeve stana, zalupio vrata, izašao iz zgrade i krenuo prema kafiću
Arbalète u ulici koja je dala ime tom lokalu u Latinskoj četvrti.
Sklopio sam tamo dobra prijateljstva, počevši od samoga vlasnika i
njegove braće; svi su bili Portugalci. Grupica stalnih gostiju
pomiješala se s turistima koji su se odlučili zaustaviti da popiju
kavu, čaj ili nešto slično.
- Dobar dan svima.
51
 - Dobar dan, profesore. Kao i obično? - upita me Fernando,
vlasnik, pružajući mi ruku za uobičajen pozdrav.
- Sa sladilom, molim.
- Ne morate me podsjećati, neću to zaboraviti. Mislim da ste vi
jedina osoba u cijeloj Francuskoj koja traži sucrette.
- U ovoj dobi, Fernando, ako ne kontroliram glukozu,
kolesterol, urasle nokte, perut u kosi i sve ostalo, ukrcat ću se prije
vremena, i tko zna na koji način - rekoh mu smiješeći se.
- Ukrcati? Kako to mislite? - upita Fernando, pružajući mi
kavu.
- Oprostite mi, Fernando. Kako sam malo ovdje, malo ondje, na
kraju pokupim izraze iz drugih krajeva. Ukrcati se hoće reći otići na
drugi svijet, u drugi život, a u tom kontekstu, očito, smatra se da taj
drugi život i postoji nakon smrti.
- Dođite, profesore, sjednite ovdje i pričajte mi što ima novoga
- reče mi Antonio, portugalski bivši policajac, stalni gost toga kafića.
- Objašnjavao sam Fernandu jedno od značenja riječi ukrcati
se.
- Oni koji u kafiću ne razgovaraju, pozorno slušaju razgovore
između Fernanda ili Lina s ostalim gostima koji u taj kafić
uplovljavaju; drugim riječima, mi smo kao stari tračeri: uvijek
pozorno slušamo novosti i sve što se ovdje zbiva. Kao policajac,
jedno sam vrijeme proveo u Brazilu na obuci. Ta riječ ukrcati se
često se ondje koristila u značenju da je počinitelj kaznenog djela
bio otposlan u morske dubine.
- Govoreći o ukrcavanju, Antonio, kod kuće sam razmišljao o
potopu i o Noinoj arki i postavit ću jedno pitanje nadajući se da ćete
ga dočekati s dobrom dozom humora: da se potop događa danas i
da Noina arka ponovo spašava ljude, mislite li da biste ušli u arku?
- Ovisi o kriterijima. Nikada nisam ukrao niti sam ubio, iako
sam bio policajac. Imao sam ružne misli i ne mogu poreći da sam
prevario ženu sa susjedom, ali samo dva-tri puta; ništa ozbiljno, ako
iz te stranputice izostavimo kćer koju smo dobili.
- Stranputice?
52
 - Izvanbračne pustolovine. Možda to zvuči kao bizarna
zabluda, ali ja obožavam svoju kćer. Priznao sam je i dandanas joj
pružam svu ljubav i pažnju.
- Ispravno ste postupili, Antonio. Nažalost, mnogo je onih koji
ne priznaju svoje očinstvo, čak i kad je ono dokazno.
- Ali počeli ste govoriti o Noinoj arki; zar svijet neće nestati u
vatri?
- Vi vjerujete da će svijet izgorjeti u plamenu?
- Samo tako kažem. Zapravo ne znam - reče Antonio nakon
kraćeg razmišljanja i češkanja iza uha.
- Tako je. Ako je suditi prema Bibliji, svijet će nestati u
plamenu. Prema mojem tumačenju, čak bih tu ideju smatrao
uvjerljivom u vrijeme hladnoga rata, budući da bi od atomske
bombe izgorio cijeli planet. Ali sada, gledajući sve ove tsunamije,
poplave na sve strane, otapanje polarnog leda, ne preostaje druga
alternativa: vjerojatno će voda biti element koji će dokrajčiti ovu
našu dobru zemljicu.
- Ako bolje razmislimo, ta ideja o svršetku svijeta priča je koju
su izmislili crkvenjaci; prema njima, dobri će biti spašeni i samo će
oni nastanjivati novi svijet. A sad ja vas pitam, profesore: neće li
svijet, ako bude nastanjen samo vrlo pristojnim ljudima dobre volje,
biti pomalo dosadan?
- Mislim da shvaćam što mi želite reći: kako vrednovati dobro
ako nemamo zlo kao referencu? - rekoh.
- Oni se drže zajedno, profesore, ne mogu se odvojiti, ne. Ali
ako pretpostavimo da bi se mogli razdvojiti, predložio bih onome
tko bi upravljao tim novim svijetom da izbaci ubojice,
zlonamjernike, lopove i sve one licemjerne političare, ali da ostavi
mrzovoljne i nepristojne. Ima dobrih ljudi čiji je jedini grijeh
njihova mrzovolja ili nepristojnost. I da vam još nešto kažem:
naviknuo sam se gledati takve ljude i zabavlja me njihova zla ćud.
- Vi biste da se unese malo fleksibilnosti u deset zapovijedi,
zar ne?

53
 - Točno, profesore, ja predlažem zadržavanje pete, sedme i
desete zapovijedi.
- To onda znači da bi na ploči koju je Mojsije dobio od Boga
trebalo stajati samo ovo: ne ubij, ne ukradi i ne poželi ništa od
bližnjega svoga.
- Ali s jednom napomenom: ne poželi ništa od bližnjega svoga
primjenjivalo bi se samo na materijalna dobra; s tog bi popisa bila
izbrisana žena bližnjega moga. Sada se više ne bacam u pustolovine,
ali još uvijek volim poželjeti ženu bližnjega svoga. Samo poželjeti,
razumijete li me, profesore?
- Razumijem, Antonio, recimo da razumijem; ali nažalost
moram reći da pomalo sumnjam da biste vi, ukoliko dođe do
potopa, umrli s plućima punima vode.
- A vi, profesore? Biste li vi imali mjesto u barci spasa?
- Da se to dogodi upravo sada, rekao bih ne. Imam nekoliko
grijeha koje moram iskupiti; vjerujem da bih se za nekoliko godina
mogao u potpunosti iskupiti. Plan je platiti račun upravo ovdje,
shvaćate? Zato stalno odgađamo smrt. Potrebno nam je više
vremena ovdje. Ali to biste trebali pitati moje neprijatelje.
- Vaše neprijatelje? Pa, profesore, oni bi vas osudili, zar ne?
- Možda, ali da to pitanje postavite mojim prijateljima, oni bi
zacijelo bili pristrani i dali mi razrješenje grijeha. A kad već o tome
govorimo, reći ću vam nešto: mnogo dugujem onima koji su postali
moji neprijatelji i pokušali mi naškoditi. Zapravo, sve ono što sam
uspio dugujem njima, jer mi je reakcija na njihova opaka djela dala
veliku sposobnost da zaobiđem poteškoće na koje sam nailazio i
tako sam se uspio razviti i materijalno i duhovno.
- Da se vratimo na Noinu barku, profesore, da li bismo na
popis isključenih mogli staviti neke kukce? Žena bi mi umrla sretna
da zna da su se i žohari utopili - reče Antonio šaleći se, kao što se
obično sa svime i sa svima šalio.
Antonio je prasnuo u smijeh, a Fernando je to iskoristio da
prekine naš dijalog i upita me: - Jeste li čuli za požar u ulici
Lhomond?
54
 - Baš sam upoznao jednu osobu koja ondje stanuje, ali kad
smo tamo stigli, vatrogasci su već završili svoj posao.
Kad je Fernando spomenuo požar, sjetio sam se Marianne i
njezina poziva na večeru. Već sam to trebao potvrditi. Izvadio sam
novčanik iz džepa i uzalud tražio poruku s brojevima telefona. A
onda sam se sjetio da sam poruku ostavio na stolu. Ispričao sam se i
pozdravio se sa svima, govoreći da sam zaboravio na jedan dogovor.
Koracima koji su pokazivali izvjesnu tjeskobu, krenuo sam prema
svojem stanu.

***

- Dobar dan. Mogu li razgovarati s Marianne?

- Samo malo, molim vas.
- Da?
- Marianne? Ja sam, Marcel.
- Znam, prepoznala sam ti glas. Baš si me ugodno iznenadio!
Pomislila sam da nećeš zvati.
- I propustiti večeru s najljepšom ženom u Parizu?
- Ti i tvoji komplimenti. Može li u devet?
- Odlično. Mogu li te pokupiti u knjižari?
- Može, imaš ti adresu?
- Dala si mi svoju posjetnicu.
- Onda dogovoreno, vidimo se u devet.

55
 7.

Sunce je već prošlo više od polovice svoje putanje; baš sam se

spremao izaći i kao obično otići do Luksemburškog parka kada se
ton radija, koji sam zaboravio ugasiti, iznenada pojačao, najavljujući
kantatu Carmina Burana. Dramatični početak i završetak toga djela
što ga je napisao Carl Orff, tako zahtjevan u koreografiji i
kinematografskim zvučnim efektima, pretvorio se za mene u klišej i
više mi nije privlačio pozornost. No u tom trenutku nešto je bilo u
zraku što me se dojmilo. Jesam li se počeo čudno osjećati zbog te
verzije pjevane na starom francuskom, koja je drukčija od
njemačkih srednjevjekovnih verzija ili latinskih koje sam se već
naviknuo slušati? Možda, a možda sam se tako osjećao i zbog
snažnog vjetra koji je slučajno zapuhao s prvim akordima glazbe i
ušao kroz poluotvorene prozore u boravak, donoseći sa sobom
ugodan miomiris? Ili pak zbog njihanja bijelih zavjesa koje kao da
su se na vjetru mreškale u ritmu kantate? Ili možda zbog svjetiljke
sa žaruljom koja je, isijavajući hladnu prijeteću svjetlost u
polumraku sobe, odjednom počela treptati u ritmu koji kao da joj je
glazba nametala? Možda su vjetar, zavjese i svjetiljka bili vodeni
zvukom s radija i udružili se da mi nešto kažu. Imao sam ugodan
osjećaj da još netko sve ovo dijeli sa mnom. Moje je razmišljanje
prekinuto s posljednjim tonom kantate. Vjetar se stišao, zavjese
umirile, a svjetiljka nastavila s više obzirnosti ispunjavati ulogu
koju joj je njezin proizvođač namijenio: osvjetljavati moju dnevnu
sobu bez ograničenja i prekida.
Pogledao sam na sat. Već je bilo kasno. Za četrdeset minuta
zatvorit će park. Odlučio sam krenuti ulicom Monge, ići do Claude
56
Bernarda i ondje sjesti na autobus 27. Sišao bih kod ulice Gay-
Lussac, gotovo na uglu s trgom Saint-Michel; zatim je samo trebalo
prijeći ulicu i našao bih se na glavnom ulazu u park.

***

Kad sam se našao s Marianne bilo je osam sati i pedeset

sedam minuta. Knjižara je zauzimala prizemlje jedne stare zgrade.
Široka ulazna vrata dijelila su prednji dio knjižare na dva dijela, oba
s prozorima kroz koje su se vidjele knjige izložene učinku istančane
rasvjete. Unatoč tome što je već bilo kasno, još je jedan par
razgovarao s Marianne. Čim sam ušao, ona se nasmiješila i mahnula
mi da malo pričekam.
- Oprosti mi, Marcel. Obično uspijem zatvoriti knjižaru do
osam sati. Iako nisam imala mnogo posla tijekom dana, promet se
predvečer povećao. Čak nisam imala vremena ni da navratim do
kuće da se presvučem.
- Prelijepa si, ne vidim razloga da mijenjaš odjeću.
- Hvala ti, vrlo si ljubazan. Ali tuširanje i presvlačenje dobro bi
mi došlo na kraju dana. Time bih svukla svoju radnu rutinu i
započela nešto što će mi pružiti zadovoljstvo.
- Drago mi je to od tebe čuti. Nadam da će moje društvo biti na
visini tvojih očekivanja. Obećavam da neću govoriti o poslu.
- Ah, ne, to nikako. Ja neću govoriti o svojem poslu, ali rado bih
čula nešto o tvojem poslu. Ne zaboravi: ti si pisac, gospodar slova i
riječi.
- Kad već govorimo o piscu, pretpostavljam da nisi imala
vremena pročitati knjigu koju smo sinoć kupili.
- Kao što rekoh, dan je bio miran sve do večeri i uspjela sam
dosta pročitati.
Ugasila je svjetla, provjerila da nije što ostalo upaljeno, uzela
torbicu i izašla iz dućana.

57
 - Daj da ti pomognem spustiti vrata.
- Hvala, ali nije potrebno, automatska su; dovoljno je pritisnuti
daljinski upravljač - reče ona premećući po torbici u potrazi za
elektroničkom spravom. - Ah, evo ga. Mislila sam da ga neću naći -
doda.
- Lagodnosti modernog doba. Muškarac je zamijenjen strojem,
iako u ovom slučaju priznajem da je taj izum dobrodošao - rekoh.
- Slažem se s tobom. U nekim situacijama stroj mora
zamijeniti čovjeka, ali u nekima, ne. Mogu samo zamisliti koliki će
biti broj ukinutih radnih mjesta zbog tehnološkog razvoja.
- Pariška podzemna željeznica i mnogi europski aerodromi
pravi su primjer toga kako je stroj zamijenio čovjeka.
- Da nije ove krize nezaposlenosti u cijelom svijetu, možda bi
se moglo pomisliti da na taj način čovjeku ostaje više vremena.
- To je tema o kojoj bi trebali raspravljati sociolozi i
antropolozi.
- Novi trendovi u svijetu rada i način na koji se društvo
organizira da bi se s njima nosilo vjerojatno zadaje mnogo
glavobolje mojim kolegama.
- To što si maloprije rekla, o tome kako čovjeku preostaje više
vremena, draga Marianne, podsjetila si me na Asimova.
- Istina, on je govorio da će čovječanstvo uroniti u dokolicu
kada robot zamijeni čovjeka. I da će ta dokolica prekinuti čovjekov
evolucijski proces, jer više neće imati motivacije.
- Oprosti što te prekidam, Marianne, ali nisam rezervirao
mjesta ni u jednom restoranu; moramo odlučiti kamo ćemo.
- U blizini je ulica Mouffetard, mogli bismo sjesti u neki
restoran u njoj.
- Znaš da ondje nećemo naći fini restoran.
- Znam, ali ulica je vrlo zabavna pa mi nije važno ako restoran
nije fin. A i nisam baš odjevena da idemo u neki skupi restoran.
- Dobro. Poznajem ondje tri ili četiri dobra restorana, ali
uglavnom navraćam u Le Bistrot Gourmand.
- Nije li taj restorana ispred La Maison des Tartes?
58
 - Točno, poznaješ ga?
- Obično nadoknađujem spartanski ručak koji si namećem
finim desertom koji deblja. Gotovo svaki dan oko dva popodne
odlazim u La Maison des Tartes. Dok se upuštam u grijeh jedući
tarte Tatin sa šlagom, promatram goste koji ulaze i izlaze iz tog
restorana.
- Pa ja svaki dan ručam tamo, također oko dva sata.
- Hoćeš reći da smo sve ovo vrijeme bili jedno drugome pred
očima.
- I da nam treba večer potpisivanja knjiga u drugoj četvrti da
se upoznamo.
- Možemo li to smatrati slučajnošću?
- Nema tu slučajnosti. Naposljetku, bezbroj smo se puta našli u
blizini. U analitičkoj psihologiji postoji takozvana teorija
sinkroniciteta koja se vrti oko studija polariteta i integracije u
kolektivno nesvjesno. Možda bi nam ona mogla dati objašnjenje.
- Ako me pamćenje još dobro služi, ta je teorija povezana s
Jungom. Ali ne znam mnogo o tome.
- Jung je pretpostavio da se aktivnosti nesvjesnog uma mogu
projicirati na vanjski činjenični svijet u prividnim slučajnostima, te
se tako činjenice iz vanjskoga svijeta mogu podudarati s
arhetipovima kolektivnog nesvjesnog.
- Naši su nas nagoni istovremeno dovodili - tebe do restorana,
a mene do La Maison des Tartes.
- Točno, draga moja. Mogli bismo ovdje upotrijebiti
ortodoksnu definiciju slučajnosti koja daje smisao stvarima koje se
događaju u slučajnom slijedu ili u istom vremenskom periodu.
Postojala je sekvencijalna kronologija činjenica, čak i kada nismo
bili zajedno, barem do toga trenutka.

„Jesi li primijetio što si joj rekao: čak i kada nismo bili zajedno,
barem do toga trenutka?“
„Shvatio sam što sam rekao i postao svjestan toga da moram
bolje vagati svoje riječi.“
59
 „Ako se bolje promisli, možda i nije bilo razloga za
zabrinutost; noć prije ste se poljubili i ta je žena spavala u tvojoj
kući.“
„Poljubili smo se noć prije, ali to nije moralo odmah značiti da
smo par. Istina, taj poljubac je imao snagu i trajanje poljubaca koje
zaljubljenici izmjenjuju na vrhuncu svoje strasti, no ipak, nisam
trebao reći ono što sam rekao. Mogao sam izazvati nelagodu.“
„I kakva je bila njezina reakcija na taj mali propust?“
„Smiješak, prekrasan smiješak ocrtao se na Marianninim
usnama. Dobio sam želju da je ponovo poljubim, ondje pred svima,
kao što bi to učinio kakav tinejdžer.“
„I zašto to nisi učinio?“
„Moje mi godine nisu dopustile da narušim obrasce ponašanja
koje sam sam sebi nametnuo prije mnogo godina. Zapravo, nikada
nisam bio sklon prepuštati se zanosima, pogotovo ne na javnim
mjestima.“
„Ah, opet se pojavila ona tvoja stidljivost.“

- Monsieur, gdje ste vi, nisam vas vidio već tri dana. Neki
problem? - upita šef restorana, grleći se sa mnom i srdačno mi se
smiješeći.
- Ne, Mohamede, nema nikakvih problema. Samo mnogo posla
s novom knjigom. Hvala vam što se brinete. Dopustite mi da vam
predstavim Marianne, moju prijateljicu.
- Drago mi je, gospođice. Prijatelji gospodina Marcela uvijek su
kod nas dobrodošli - reče Mohamed pokazujući nam na stol.
- Voćni koktel, gospodine Marcele?
- Za mene može.
- A za gospođicu? Želite li kir ili biste i vi voćni koktel?
- Radije bih voćni koktel.
- Onda dva voćna - rekoh Mohamedu koji se već okretao u
smjeru bara da zatraži da nam pripreme koktele.
- Jesi li ti sociologinja ili antropologinja?

60
 - Po struci sam sociologinja, ali zbog knjižare se nikada nisam
bavila svojim zvanjem. Otac mi je umro kad sam završila fakultet.
Preuzela sam knjižaru, ali ne žalim se. Kao što sam već rekla, volim
svoj posao i unatoč problemima sretna sam što to radim.
- Rekla si da bi voljela provesti neko vrijeme vani. Ako se ne
varam, u Marakešu.
- Zasad je to najmanje burno mjesto u toj regiji.
- U jednom od najpoznatijih restorana ondje dogodio se
samoubilački napad, deseci mrtvih, ali mislim da je to bio izolirani
incident.
- Nadam se da je tako, ali još nisam odlučila.
- A što ćeš s knjižarom?
- Otišla bih samo na šest mjeseci. Imam jednu vrlo sposobnu
zaposlenicu, a i majka mi se ponudila da nadzire osoblje.
- Ja sam već bio u Marakešu. Prvi dan poželio sam se vratiti na
aerodrom i sjesti na prvi let za Pariz. Dobro je da to nisam učinio,
jer sam već drugi dan bio očaran tim gradom. Diskretna arapska
pročelja skrivala su labirintski kompleks s uličicama i križanjima
gdje se stotine ljudi kretalo u svim smjerovima u očiglednoj
pomutnji. No pomnije promatranje otkrilo je da su ti ljudi
pobratimljeni u jednoj čudnoj i kodiranoj organizacijskoj strukturi.
- Kažu da ondje ima mnogo skutera, kao i u Rimu.
- Nisu to skuteri kao u Rimu; to su motorizirani bicikli ili, u
najboljem slučaju, nešto malo veće od bicikla. Bilo je zanimljivo
gledati kako se luđački kreću kroz gomilu ne uzrokujući nesreće.
Kako je večera odmicala, Marianne se sve više otkrivala kao
sugovornica velikoga znanja i kulture. Pogotovo je te noći bila vrlo
elokventna, možda zato što sam ja bio posve opčinjen senzualnošću
koja je iz nje zračila te sam se uvukao u nijemost promatrača i samo
tu i tamo izrekao poneki komentar. Postao sam talac potaknute
želje koja je sve više rasla.
- Dragi moj Marcele, mislim da je vrijeme da pođemo. Čini mi
se da to tvoj prijatelj, šef restorana, jedva čeka; ovdje smo već skoro
četiri sata. Vrijeme je prošlo a da nismo ni primijetili kako.
61
 - Doista, vrijeme kakvo poznajemo u ovom slučaju nije
postojalo. U ovih četiri sata mi smo bili vječno vječni.
- Vječno vječni?
- Da. Jednostavno zato što se naša vječnost sklopila i protok
vremena nije ju mogao narušiti.
- To me podsjeća na Baudelairea.
- Imaš pravo. Za njega vrijeme neumitno donosi propadanje,
truljenje i odraz je nezadovoljstva; ono je naš neprijatelj kojega
bismo trebali zavarati.
- Znači da ćemo noćas podvaliti vremenu?
- Točno. Nećemo gledati kako prolazi i noć će biti da ne može
biti bolja.
- Čini mi se da sam govorila više no što sam trebala i na kraju
ti nisam dopustila da mi ispričaš sve što sam o tebi željela saznati.
- Iako Mohamedu ne bi smetalo da ostanemo ovdje još
nekoliko sati, mogli bismo se prošetati ili otići do mene, i ondje ću,
obećavam, zadovoljiti tvoju znatiželju i ispričati ti sve što želiš znati.

„Kada je ona pristala, mislim da me preplavilo sve zemaljsko

blaženstvo; moj cerebralni korteks odmah mi je dao erekciju.“
„Bez uvrede, ali uzbuđivati se tako u tvojoj dobi, kao da si
mladić, bez ikakvih pomagala, nešto je što se ne zaboravlja.“
„Nisam zaboravio. Zbog toga nenadanog osjećaja svladao sam
granice opreza koje sam sebi stalno nametao i preuzeo inicijativu
da je odvedem u krevet.“
„Mogu, dakle, pretpostaviti, jer ne želim dalje slušati, da je noć
bila puna užitaka.“
„Još se danas sjećam očite nedužnosti njezina izraza lica i
snažnog i očaravajućeg sjaja njezinih očiju, njezine razbarušene
kose, sve me je to te noći zavodilo.“
„A sutradan?“

- Dobro jutro, Marcele. Već je skoro podne.

62
 - Bože mili, ne sjećam se da sam ovoliko spavao u cijelom
svojem životu. Ti si se rano probudila?
- Ustala sam prije dva sata. Otišla sam na tržnicu i u pekarnicu.
Ah, skoro sam zaboravila: obišla sam sajam na Place Monge. Uskoro
moram poći. Moram zatvoriti knjižaru prije dva.
- Otpratit ću te. Ako me pričekaš, spremit ću se za pola sata.
- Odlično. Ako nemaš nikakvih obaveza, mogli bismo zajedno
ručati. Pričekat ću te u dnevnom boravku. Pogledat ću malo tvoju
biblioteku.
- Hej, hej, čekaj malo. Nemoj misliti da ću te pustiti da tako
nekažnjeno odeš iz ove sobe.
- A recite mi, moj gospodaru i krvniče: kakav sam zločin
počinila da zaslužujem kaznu?
- Začarali ste i porobili jedno jadno i bespomoćno stvorenje.
- I moja kazna je?...
- Seksati se sa mnom još jednom, još dvaput, triput, četiri
puta...
- To je najugodnija presuda koju su mi ikada izrekli: predat ću
se vašim željama, ma kakve one bile, moj dragi i božanski krvniče.

***

Dnevni boravak bio je velik i sastojao se iz dva dijela. Iako su

na policama knjige bile složene po abecedi i vladao je red, na malom
stolu koji se nalazio nasred sobe između dva kožnata kauča nered
nije mogao biti veći. Papiri, dokumenti, računi, sve je to bilo
ispremiješano s prvim poglavljima nove knjige koju sam započeo
pisati. Plavi fascikl s naljepnicom na kojoj je debelim slovima pisalo
Kolaži imaginarnoga privukao je Marianninu pozornost. Otvorila je
fascikl i odmah shvatila da se knjiga koja je nedavno promovirana i
potpisivana nalazi ondje pred njom, otisnuta na običnom papiru s
jednom napomenom: odobrena zadnja verzija.

63
 - Da, pa naravno, kako to nisam prije primijetila? Bilo je toliko
pokazatelja - reče ona sama sebi.
Marianne zatvori fascikl i odluči ništa ne reći. Htjela je vidjeti
dokad ću ja skrivati da sam napisao tu knjigu, da je pravi Marcel
Rodd osoba kojoj se predala tijelom i dušom. Htjela je dobiti na
vremenu. Bilo je prerano da mi sudi i da se zbog toga uznemirava.
Odlučila je otići u kuhinju i pripremiti doručak.
- Odjenut ću se i izaći ćemo za minutu.
- Ne žuri se, Marcele, imamo vremena doručkovati.
Iznenadio me je stol s doručkom što ga je Marianne
pripremila. Na čaroban način znala je rasporediti stvari na stolu i
izvući vizualne efekte iz namirnica, što je taj prvi obrok učinilo još
ljepšim i ukusnijim. Porculansko posuđe, naslijeđe moje bake,
pripadalo je marki Villeroy & Boch, s profinjenim posudama za
mlijeko, maslac i kavu. Srebrni pladnjevi s kroasanima, keksima,
kriškama tradicionalnoga francuskog kruha, i kocke šećera, čak i
ušećerene latice ruže bili su raspoređeni skladno i strateški
promišljeno. Neutralnost čipkastog stolnjaka bež boje narušena je
bojama raznoga voća na stolu; moglo se tu naći grožđa, papaja,
banana, jabuka, jagoda i dinja.
- Ispričavam se zbog upada, zauzela sam ti cijelu kuhinju.
- Ovaj nas stol poziva na dugi doručak s pravom na razgovor.
A na kraju će nas pozvati da ne činimo ništa.
- Šteta što našem doručku ne možemo dati zasluženo vrijeme:

„Nakon obilnog obroka postoji neka vrsta zaustavljenoga

vremena punoga slatkoće, razumijevanja i energije, u
kojem bivati i ništa ne činiti pruža osjećaj punoće
života...“

- Kao što vidim, osim što si sociologinja, vlasnica knjižare i

osoba zavidnog pamćenja, ti si i stručnjakinja za Prousta.

64
 - Nemoj se diviti. Moje pamćenje nije tako savršeno. U koledžu
smo morali pamtiti male odlomke autora što smo ih izvukli u
učionici, a zatim ih recitirati idući sat. Nikada nisam zaboravila
odlomak koji sam izvukla iz Puta k Swanu, jer me on na neki način
vraća u prošlost za kojom, iako nije tako daleka, ipak čeznem.
- Draga moja Marianne, petnaest je minuta do dva, bolje da se
požurimo.
- Imaš pravo, vrijeme je još jednom prošlo tako brzo da gotovo
nisam ni primijetila.
- Baš kao i na jučerašnjoj večeri. Kao da vrijeme nije ni
postojalo. Ako svi naši susreti budu time obilježeni, morat ćemo
pripaziti da nas ta odsutnost vremena ne očara toliko da
zaboravimo na obaveze.

65
 8.

Dva tjedna nakon večeri potpisivanja knjiga pozvan sam da

sudjelujem u ciklusu predavanja na jednom liječničkom kongresu
što ga je organiziralo Madridsko sveučilište. Kad sam otišao u
mirovinu, odlučio sam prekinuti sa svojom akademskom karijerom.
Obećao sam sebi da neću prihvaćati pozive za sudjelovanje u
radnim grupama za obranu teza ili u bilo kakvim aktivnostima u
području znanosti. Posvetio sam se čitanju i pisanju i to sam
prekidao samo da prošećem i nađem se, gotovo svakodnevno, s
Marianne. No Madrid je bio poseban. Jedno sam vrijeme ondje živio
pa sam osjećao posebnu privrženost prema tom gradu. Veselilo me
je što ću ponovo moći prošetati madridskim ulicama i vidjeti
prijatelje. Stoga sam odlučio prekinuti izolaciju i prihvatiti
sudjelovanje na tom kongresu.
- Mislim da je dobro što si prihvatio poziv.
- Bit će dobro udahnuti novi zrak i u stranoj zemlji potražiti
novo gorivo za imaginaciju.
- A bit ćeš odsutan samo tjedan dana.
- Odbio sam hotel koji su mi ponudili i zamolio da me smjeste
u Engleski hotel.
- U hotel u kojem je boravila Virginia Woolf dok je bila u
Madridu.
- Poznaješ ga, dakle?
- Bila sam ondje jednom ili dvaput.
- Kad si prvi put boravila u tom hotelu, jesi li znala da je i ona
tamo odsjedala?
- Ne, slučajno sam se ondje našla.
66
 - Sretna slučajnost koja se sa mnom, na neobjašnjiv način,
stalno ponavlja.
Dok sam bio profesor često sam putovao radi predavanja, a
hoteli u kojima sam odsjedao obično su bili poznati po nekom
slavnom piscu koji je također u njima boravio.
- Rekao si da su ti draži stari hoteli, možda je u tome
objašnjenje.
- Može biti.
- Ah, prije nego što zaboravim: prije dva dana nazvala je
Josephine Lagrange.
- Josephine?
- Da, ona mlada studentica koja čita gospodi Bernadete; bila je
s nama u knjižari.
- Naravno, kako bih to mogao zaboraviti? Dugo smo
razgovarali s njom i s ostalima.
- Tako je. Ona namjerava organizirati čitalački klub pa me je
pitala da li bih htjela sudjelovati.
- I što si odgovorila?
- Rekla sam da bih to voljela i ponudila svoju knjižaru za
susrete. Zamolila me da te pozovem.
- Moglo bi biti zanimljivo.
- I ja mislim; imat ćemo prvi susret za dva tjedna.
- A ostali susreti?
- Svaka dva tjedna.
- Nema problema. To su tako drukčiji ljudi; možda nađem
kakav materijal za svoju novu knjigu?

„A tvoje putovanje u Madrid? Je li se dogodilo nešto što vrijedi

ispričati?“
„Predavanja sam dobro podnio, sudjelovao sam samo na
večeri otvorenja. Moji odlasci u Park Retiro, noćne šetnje oko ulice
Echegarav i susreti s nekolicinom prijatelja bili su dovoljni da
rasprše dosadu predavanja. Ali dogodilo se nešto zanimljivo.“
„Opet ti s tvojim iznenađenjima.“
67
 „Jedna je Ciganka zatražila da mi čita iz dlana. Rekla mi je da
će mi se dogoditi neke stvari koje će imati velik utjecaj na moj život.
Samo nije rekla što će se to dogoditi.“
„I to te se dojmilo?“
„U tom trenutku, priznajem, nije me se dojmilo, no trebao sam
je ozbiljno shvatiti. Sve bi se drukčije odvilo.“
„Još jedna koju si trebao poslušati, ali nisi.“
„Tako je, život nam povremeno šalje znakove. Šteta je samo
što ih ne znamo protumačiti.“
„Slažem se, ali na kraju sve završi kako treba završiti. Možda
ne bi trebao toliko žaliti za prošlošću.“
„Zar tebe ništa ne smeta u tvojoj prošlosti?“
„Ne. Ništa me ne smeta ni u sadašnjosti ni u budućnosti.“
„U redu je ako nisi ogorčen zbog prošlosti ili ako te ne brine
budućnost, ali da još u sve to uključiš i sadašnjost, to mi je malo
čudno.“
„Ja bih rekao da je samo malo drukčije, ali upravo je tako.“

***

Susreti čitalačkog kluba što ih je organizirala Joséphine

Lagrange trebali su započeti nakon mojega povratka iz Madrida.
Kako je Marianne predložila, sastanci su se trebali održavati u
njezinoj knjižari. No ja sam se pribojavao da će sve to biti pomalo
zamorno i da nećemo moći napustiti grupu ako se sastanci budu
održavali u knjižari. Marianne je bila vlasnica, pa bi iz pristojnosti
morala biti prisutna na svim sastancima do posljednjeg trenutka.
Morala bi posljednja napustiti brod kao što čini kapetan za vrijeme
brodoloma, iako je postojala mogućnost da Marianne zaboravi na
svoju pristojnost i sastanak brzo privede kraju. No to bi bilo manje
vjerojatno. Nakon nekoliko objašnjenja, moji su razlozi prevladali i
ona je prihvatila moj prijedlog: naći ćemo se s našim novim

68
prijateljima u kafiću Arbalète. Ondje smo mogli računati da će nas
Fernando, voditelj restorana, smjestiti u neki kutak izvan pogleda
znatiželjnika i lokalnih tračera. U tom bismo slučaju uvijek, ako je
potrebno, mogli naći neku ispriku i otići. Ipak, znao sam da o grupi
ne smijemo donositi zaključke unaprijed. Ti sati koje smo zajedno
proveli na večeri potpisivanja moje knjige nisu bili dovoljni za neki
vrijednosni sud te zato nisam mogao predviđati da će naši susreti
biti loši. No nisam htio riskirati. Ako ću učiniti još jednu iznimku da
izađem iz svoje povučenosti, moralo je to biti zbog nečega što se
isplati.

***

- Već je skoro ponoć Marianne, zašto ne prespavaš kod mene?

- Dva tjedna sam kod tebe. Kako bi bilo da danas odemo k
meni? Nedostaje još par sitnica pa da mi stan bude uređen, ali...
- U redu. Iako ne stanuješ na dva koraka odavde, nije tako
daleko, a dobro će nam doći malo hodanja nakon ovoga dugog
sastanka.
- Kad smo već kod sastanka... Nikada ne bih mogla zamisliti da
ćeš naći vremena za njih. U posljednja četiri mjeseca nisi izostao ni
sa jednoga.
- Da, stvarno. Zanimljivo mi je razgovarati s tim ljudima.
- Pazi što govoriš, dragi moj. Ti si najšutljiviji govornik kojega
je svijet vidio.
- Slažem se; na tim sastancima rijetko kad im nešto kažem, pa
čak i tebi. Ali nešto ću ti priznati: nikada u cijelom svojem životu
nisam govorio toliko koliko na tim sastancima.
- Ti i tvoje zagonetke.
- Ja govorim odsutnošću govora, a taj moj govor koji ti ne
možeš čuti hrani se i nanovo hrani vašim dijalozima.
- A što bi to trebalo značiti?...

69
 - Da moj govor vrluda, da je izvan sebe, izvan onoga
ambijenta.
- Odnosno, ti u tome vidiš laboratorij književnog stvaralaštva.
- Manje-više; mentalno stvaram jedan književni prostor u
kojemu jezik nema moć govora, barem ne glasno i jasno.
- Od naših dijaloga ti stvaraš svoje dijaloge, pretpostavljam da
ih zapisuješ u onu svoju malu bilježnicu. Dobro da smo to razjasnili,
shvatila sam da si ti analitičar koji bilježi ono što govore osobe koje
on analizira.
Marianne me zamolila da otvorim ulazna vrata zgrade u kojoj
je stanovala. Ukucao sam lozinku koju mi je nedavno bila dala, no
vrata se nisu otvarala. Nakon nekoliko pokušaja odustao sam,
tražeći da ona sama ukuca brojeve. Odmaknuo sam se od zgrade i iz
svojeg novog položaja mogao sam vidjeti cijelo pročelje zgrade.
Uperio sam pogled u visinu, a zatim vrlo polako spuštao glavu,
pregledavajući svaki kat.
- Ostavila si upaljena svjetla?
- Navratila sam u stan krajem jutra no nisam palila svjetla
nego otvorila prozore. .
- Mislim da te pamćenje vara. Dođi, prije no što luđemo
pogledaj svoj prozor vlastitim očima.
- Svjetla su upaljena, da, ali nisam ih ja upalila.
Sve se činilo na svojem mjestu, osim knjige koju sam kupio
Marianni.
- Marcele, uvjerena sam da sam knjigu ostavila u sobi, u jednoj
ladici noćnog ormarića.
- Možda si je donijela u dnevni boravak.
- Sigurna sam da nisam. Već sam je odavno pročitala i nisam je
mjesecima uzimala.
- I što misliš o njoj?
- Jako mi se svidjela. A ti? Jesi li je pročitao?
- Mislim da bismo trebali razgovarati, Marianne.
- Zašto? Pa ja ništa ne tražim od tebe.

70
 - Znam da ništa ne tražiš. Ali ti već znaš da smo Marcel Rodd i
ja ista osoba, zar ne?
- Znam to već odavno. A znam i više od toga.
- O meni?
- Ne, ne o tebi. Napisala sam komentar o tvojoj knjizi na
Facebooku i dobila neke zanimljive informacije koje su uglavnom
pristigle iz Južne i Srednje Amerike.
- Iz Južne i Srednje Amerike? Koliko mi se čini moja knjiga nije
prevedena ni na portugalski ni na španjolski.
- To ti misliš. Bila sam znatiželjna i javila se nekim znancima
koji se bave književnošću a žive u tim zemljama.
- I?
- Više od pet milijuna prodanih knjiga, a također i odobrenja
za kazališne predstave, televizijske mini-serije i film.
- Snimili su film?
- Prava su prodana, ali čini mi se da će biti snimljen tek za
dvije godine. Govorimo o zaradi od oko deset milijuna eura,
uključujući i zaradu od prodaje knjige.
- Prema našem prvotnom dogovoru trebao sam dobiti 50%
neto dobiti od prve knjige. A za drugu knjigu i ostale primio bih ono
što je uobičajeno: 10% od maloprodajne cijene. Ali filmovi,
kazališna djela ili bilo što drugo nisu predviđeni ugovorom.
- Čini mi se da ti tvoj izdavač duguje mnogo novca.
- Dao sam mu punomoć s potpunim ovlastima da...
- I on je te potpune ovlasti iskoristio kao nikada nitko.
- Ne mogu se zamisliti vlasnikom tolikog novca.
- Ja mogu. I, ako hoćeš, mogu ti naći odličnog odvjetnika,
stručnjaka za autorska prava. On poznaje struku i vrlo je sposoban.
- Možda bih trebao nazvati izdavača i pokušati se s njim
dogovoriti.
- Da sam na tvojem mjestu, najprije bih razgovarala s
odvjetnikom. Ne govorimo o deset tisuća eura, dragi moj. Govorimo
o milijunima.

71
 Ne bi se moglo reći da mi je ta noć bila dobra. Nisam uspijevao
zaspati, moja je pobuna svakim trenutkom rasla. Da sam se
prepustio emocijama, nazvao bih izdavača i sasuo mu u lice što
mislim o njemu, no Marianne me uvjerila: iznenađenje može biti
dobar i odlučan saveznik za pobjedu u prvom krugu, u prvom od
mnogih krugova koje ćeš morati proći, rekla mi je.

72
 9.

Ne, nisam se najviše naljutio zbog ukradenog novca. Naučio

sam živjeti s prihodima od sveučilišne mirovine i s čekovima od
autorskih prava od prodanih knjiga. Nije mi se putovalo, nisam
volio razmetanja, noćni život ili bilo što drugo što bi taj višak novca
mogao kupiti. Naučio sam svladati konzumerizam i bio mi je
dovoljan životni standard koji sam imao. Činjenica da sam izdan, to
je ono što me je žalostilo. Mržnja što ju je u mojem limbičkom
sustavu zatočio razum, oslobodila se dovoljno snažno da zahtijeva
osvetu.

„Pa riječ je o milijunima eura. To je lijepa svota novca.“

„Znam, ali to mi nije bilo važno. U tom trenutku mislio sam
samo na osvetu. S onim što sam imao, mogao sam se potpuno
posvetiti svojim strastima: pisanju i čitanju; čitanju i pisanju.“
„Zaboravio si Marianne?“
„To je druga vrsta strasti. A znao sam i da bi jednoga dana sve
to moglo završiti. Ona je bila mnogo mlađa i ja je ne bih mogao, ma
koliko to htio, u svemu pratiti. Zapravo, u tom trenutku sam samo
želio pravdu. Dok ne posložim stvari u tom smislu, neću moći
nastaviti sa svojim uobičajenim životom, i nije mi dugo trebalo da
nešto poduzmem: sljedeći dan našao sam se s odvjetnikom kojega
mi je preporučila Marianne.“

- Dobar dan.
- Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?

73
 - Imam dogovor s gospodinom Lamounierom. Recite mu,
molim vas, da me šalje Marianne. Marianne Lacroix.
- Kako se zovete, molim vas?
- Marcel Rood.
- Odvjetnik vas čeka. Izvolite ući.
- Vi ste profesor Marcel Rood? Izvolite sjesti.
- Drago mi je, gospodine Lamouniere. Hvala vam što ste me
tako brzo primili.
- Razgovarao sam s Marianne i ona me je upoznala sa
slučajem. Znam kako se jadno osjećate i mogu zamisliti koliko ste
zabrinuti. Vaš je slučaj poseban, gospodine Marcele, barem mi se
tako čini nakon opsežnog istraživanja po pravnim analima.
- Priznajem da sam i sam na neki način kriv.
- Ta riječ, odsad pa nadalje, mora nestati iz vašeg vokabulara.
U ovom je slučaju kriv samo lupež koji vas je opljačkao. Morate mi
donijeti ugovor koji ste potpisali s njim i navesti mi sve što vam je
dosad plaćeno.
- Nema problema. Mogu li to dostaviti vašoj tajnici?
- Možete. Trebat će mi dan-dva da provjerim te dokumente i
onda ćemo dogovoriti novi sastanak.
- A što ako me on nazove, što ću mu reći?
- Ponašajte se kao da se ništa nije dogodilo. Znam da će vam to
biti teško, ali oduprite se iskušenju da izvučete iz toga bilo kakvu
zadovoljštinu.
- I kakva će biti vaša strategija?
- Još nije određena, iako morate znati da ćemo podići nekoliko
tužbi, budući da je uključeno više zemalja.
- U redu. Vi držite uzde u svojim rukama; vi zapovijedate.
- Unaprijed vam kažem da neće biti lako, prijatelju. Možda će
potrajati nekoliko godina do konačne presude. Sudovi su u tim
zemljama pretrpani procesima, a znamo da je premalo sudaca.
- Postoji li mogućnost podmićivanja? Pretpostavljam da taj
Raynard ima dovoljno novca da kupi povoljna mišljenja.

74
 - Naravno, učinit ću sve da taj slučaj dobije na međunarodnoj
važnosti, tako ćemo spriječiti bilo kakvu vrstu nepoštenja i
manipulacije.
- I koji je naš sljedeći korak?
- Kao što rekoh, nakon što detaljno proučim ugovor koji ste
potpisali, zacrtat ćemo najbolju taktiku.

***

Nakon tri mjeseca sve su sudske parnice pokrenute. Gospodin

Raynard vjerojatno je već dobio sudski poziv. Tjeskoba,
uznemirenost i želja za osvetom ispunjavali su moju svakodnevnicu
istom snagom kao i prvoga dana kada su se pojavili. Učahurili su se
u meni, kočeći moju maštu i sprečavajući me da činim ono što sam
najviše volio: pisati. Prestao sam odlaziti i na sastanke čitalačkog
kluba. Svaki dan sam se pitao zašto još uvijek ne mogu prihvatiti
činjenice i mirno čekati rezultat sudske parnice. Prije toga događaja,
uvijek kad bih se našao u teškoj situaciji aktivirao bih svoj
antikrizni mehanizam koji sam razvio i usavršio tijekom godina.
Moja moć racionalizacije situacija procjenjivala je probleme na vrlo
zadovoljavajući način, i za dan-dva sve bi bilo prevladano. Međutim,
to Mariannino otkriće suočilo me s jednom dotad nepoznatom
stranom moje osobnosti; dotad sam smatrao da sam imun na takve
manje plemenite osjećaje. I što je bilo još gore: ti su osjećaji počeli
mijenjati moj život nagore. Zašto nisam barem donekle uspijevao
uravnotežiti tu situaciju? Prihvatiti činjenice i čekati rješenje
sudova?

***

- Možda ti nisam trebala otkriti cijelu tu priču, Marcele.

75
 - Zašto, Marianne?
- Koliko mi se čini, izgubljeni novac kod tebe ne igra veliku
ulogu. Tvoj pravi problem je u činjenici da si prevaren i, po svemu
sudeći, ta ti izdaja nije dobro sjela. Tu su počeli problemi. I tako je
nestao tvoj duhovni mir, a s njim i cijeli niz drugih stvari. Jesi li ti to
primijetio, Marcele? Otad nisi napisao nijednu stranicu svojega
novog romana. Naša veza održava se na razini koja me baš i ne
zadovoljava, a sigurna sam da ne zadovoljava ni tebe. Prestao si
dolaziti na sastanke čitalačkog kluba. Zatvorio si se u sebe.
- Jesam li bio agresivan, netolerantan ili što drugo?
- Ne, ne. Nikakve agresivnosti, ali i nikakvih osmijeha, nikakve
ljubaznosti, ništa, to je problem.
- Više nisam siguran da je ovo moje stanje povezano s time što
me je izdavač pokrao. Nemoj kriviti sebe. Unatoč mojoj stalnoj
hladnoći, ja duboko u sebi patim. Ne mogu shvatiti razlog svemu
tome. Neprestano me proganja jedan osjećaj. Predosjećam da bih
trebao nešto odlučiti, jer mi se čini da će se uskoro nešto jako loše
dogoditi. Ali ne znam što bi to moglo biti, a još manje što bih trebao
učiniti da to izbjegnem. Možda je u tome uzrok svih problema. U
tome što se nalazim pred nečim nepoznatim, što ne poznajem lice
pravoga problema.
- Uh, napokon si se malo otvorio. Napredujemo, dragi moj. To
je već početak. Moramo još razgovarati. Uvijek si mi izgledao vrlo
siguran u sebe, ali sada osjećam da si nesiguran, kao da u nešto
sumnjaš.
- Ne znam ostavljam li dojam nesigurnosti i oklijevanja, ali
zanimljivo je da si to spomenula.
- A zašto?
- Već nekoliko mjeseci sanjam isti san. Nalazim se pred
vratima, pred velikim vratima. Oklijevam da pogledam što se nalazi
iza njih, ali nešto vuče moje ruke do kvake i ja je okrećem. Ugledam
dva puta i ne znam koji od njih da slijedim: onaj lijevi, koji me vodi
do mjesta gdje prestajem biti ja i počinjem živjeti neki drugi život,

76
dotad meni nepoznat; ili onaj desni, koji me vodi do ambijenta nalik
na mjesto gdje sam uvijek boravio.
- Po ovome što vidim, ako se nastavi ovako, krenut ćeš lijevim
putem, onim koji vodi do mjesta na kojem ćeš postati nešto drugo,
neka druga osoba. Ogorčenija, nesretnija osoba. Srdžba, tjeskoba,
uznemirenost i želja za osvetom postat će tvoji vjerni pratioci na
tom putu.
- Draga Marianne, poštujem tvoje tumačenje, ali ne slažem se s
tobom. Ako krenem tim putem počet ću živjeti drugim životom, da,
no iako ga još uvijek ne mogu odrediti, on je daleko od patnje ili
tuge.
- Tumačenje snova nije moja specijalnost, Marcele. No, ipak,
mislim da bi ti analiza snova mogla pomoći.
- Već sam na to pomislio. Čim nešto poduzmem, obećavam da
ću te obavijestiti.
- Dobro, promijenimo temu. Kako bi bilo da razgovaramo o
čitalačkom klubu?
- Kako se odvijaju sastanci?
- Odlučili smo ocijeniti neke knjige, i pokušaj pogoditi koja je
bila prva. Autora jako dobro poznaješ.
- Nemoj mi reći da...
- Tako je, dragi moj! Tvoja je knjiga jednoglasno izabrana. I da
znaš, ja nisam ni na koga utjecala.
- Barem je nešto pozitivno u mojoj odsutnosti. Osjećao bih se
jako neugodno da sam sudjelovao na tim susretima.
- Pretpostavljam da bi volio znati kakva su bila mišljenja, zar
ne?
- Naravno. Vjerujem da svaki autor kao prvo želi da ga čitaju, a
zatim da čuje kakvi su dojmovi čitatelja.
- Reći ću ti kakva su njihova mišljenja, ali prije toga bih ti
htjela reći nešto drugo. Sjećaš li se Bride, one koja bi zaspala čim bi
otvorila knjigu? I Angusa, koji je kupovao knjige i zatvarao ih u
kutije? E pa, vjeruj ako hoćeš: izliječeni su, posve izliječeni od svojih
neobičnih bolesti. Bride uspijeva pročitati i po trideset stranica a da
77
i ne zijevne. A Angus je odlučio dati amnestiju za nekoliko stotina
knjiga koje su bile zaključane. Prenio ih je iz kutija na dotad prazne
police.
- A one bi, kao dobri domaćini, trebale biti zadovoljne tom
novošću.
- Dobri domaćini?
- Govorim o policama. Što misliš, jesu li Angusove police dobre
kvalitete?
- Je li to bitno?
- Boravište jedne knjige vrlo je bitno, Marianne. Da sam ja
knjiga, bilo bi mi nadasve neudobno na onim metalnim policama
koje se nalaze u nekim knjižnicama. Tako su hladne. Nema do police
dobre kvalitete od plemenita drva što ju je izradio majstor stolar.
Ah, a postoje i oni ormari od mediapana, kupljeni u nekoj robnoj
kući, koji oponašaju drvo i nemaju osobnost. Voila.
- Dragi moj Marcele, nemoj me krivo shvatiti. Ispravljam ono
što sam maloprije rekla o analizi: tvoj je slučaj za psihijatra.
- U redu je. Obećavam da više neću koristiti maštu dok
govorim. Vratimo se na mišljenja.
- Ne sjećam se točno što je svaki od njih rekao. No, uglavnom
su pohvalili strukturu knjige. Svi su smatrali da je autor obrazovana
osoba koja vrlo dobro piše fantastične pripovijesti. Osobno,
smatram izvrsnim opis kreativnog procesa pisca podijeljenog
između kulturnog pamćenja i moderne tehnologije. Samo onaj dio
koji se odnosi na policijsku priču nije baš naročito zadovoljio. Čini
se da je taj dio umetnut samo da opravda smrt pisca. No to skoro
nitko nije primijetio osim Josephine. Na kraju su pozitivno ocijenili
djelo, čestitali autoru, odnosno tebi, i potvrdili da ih je knjiga
dotaknula do srži njihovih osjećaja i fantazija.
- Drago mi je čuti takve napomene. Mišljenja kritičara bila su
također vrlo povoljna. Ti si ih pročitala, zar ne?
- Naravno da sam ih pročitala. Neke sam kritike čak i tebi
pročitala u knjižari, sjećaš li se?

78
 - Imaš pravo. Dok smo stajali u redu čekajući na potpis što ga
je onaj gospodin Eugene Rufus dijelio umjesto mene.
- Malo je smiješno od mene što ti govorim o našim
komentarima tvoje knjige. Prava dimenzija tvojega djela i onoga što
ono predstavlja lijepo je iznijeta u komentarima tih kritičara.
- Varaš se. Zbog komentara kritičara mogao bih biti
zadovoljan, ali izuzetno cijenim što kaže običan čitalac. Virginia
Woolf je rekla da zdrav razum čitaoca nije narušen književnim
konvencijama. On čita za sebe, za svoje zadovoljstvo, mnogo više
nego da bi razmjenjivao znanja ili usklađivao svoje mišljenje s
mišljenjima koja mi, autori, iznosimo.
- Ne znam jesam li o tome već govorila s tobom, no uvijek me
se posebno dojme različiti zaključci koje kritičari imaju o djelima
što ih procjenjuju.
- I mene uvijek iznenade tumačenja onoga što sam napisao.
Pripisuju mi namjere koje mi nikada nisu prošle glavom. No
smatram zanimljivim čitanja koja izvlače iz mojih tekstova.
Ostavimo se kritičara. Spomenula si Bernadete. Je li napustila klub?
- Nije došla na dva posljednja sastanka, ali prije toga redovito
je sudjelovala.
- Možda se razboljela?
- Mislimo da nije. Privremeno je obustavila Josephinine
usluge, govoreći da će možda otputovati u unutrašnjost u posjet
sestrični.
- Može li se ona kretati bez poteškoća s obzirom na svoj
problem s vidom?
- Mislim da se može dosta dobro kretati. Njezin najveći
problem je čitanje, zato se i obratila Josephini za pomoć. Možda
bismo je trebali potražiti kod njezine kuće da čujemo ima li kakvih
novosti.
- Mislim da nema razloga za zabrinutost. Tko zna, možda je
sestrična bolesna i ona je odlučila ostati da joj pomogne.

79
 - I ja sam na to pomislila, i to je bila pretpostavka koja je
prevladala. Kad već toliko govorimo o sastancima, zašto ne dođeš
na sljedeći?
- Razmislit ću. Privlači me ta pomisao.

80
 10.

Razgovor s Marianne ponovo me vratio u stvarnost. Bolesna

želja za osvetom koja je postala dio moje svakodnevnice nestala je
iznenada kao što se i pojavila. Odlučio sam smireno i civilizirano
čekati rezultate sudskih tužbi podignutih protiv gospodina
Raynarda, uvjeren da će biti kažnjen. Vratio sam se šetnjama po
ulicama Pariza i moj se odnos s Marianne normalizirao. Sada sam
trebao pronaći novoga izdavača, no znao sam da to neće biti teško;
moje su se knjige dobro prodavale i kritika ih je hvalila, što baš ne
ide uvijek zajedno. Zbog vjerojatnosti da ću pronaći novoga
izdavača vratio sam se pisanju s mnogo truda. U tri dana nakon
susreta s Marianne, usredotočio sam svu energiju na novu knjigu.
Neprekidno sam radio. Četvrti dan probudio sam se s bolovima u
leđima. Zaboravio sam osnovno pravilo za izbjegavanje tih bolova
koji su nekada ometali moje ideje i oduzimali mi koncentraciju, a to
je ustati svakih pedeset minuta i dobro se protegnuti - savjet što mi
ga je dao moj fizioterapeut i koji je dobro djelovao. Taj sam dan
odlučio ništa ne raditi. Nisam izgradio svijet u sedam dana, ali,
prema umoru koji sam osjećao i bolovima koji su obuzeli moje
tijelo, činilo se kao da sam ga izgradio u tri dana. Zaslužio sam
odmor. Odlučio sam otići u Park des Plantes i pogledati izložbu
orhideja. Baš kad sam bio na ulazu u park, začuo sam kako me
netko iza mene zaziva imenom.
Okrenuo sam se. Nekoliko sam trenutaka ukočeno stajao pred
onim što sam vidio, no zatim sam se sabrao.
- Dobro znate da ne smijemo razgovarati.
- Zašto ne, gospodine Marcele? Vi ste bili jako nepravedni.
81
 - Ah, ja sam bio nepravedan? Vi ste izigrali moje povjerenje,
ukrali mi nekoliko milijuna eura, i onda sam ja nepravedan? Baš
nemate obraza! Sreća vaša što sam već zauzdao svoju srdžbu, jer da
nisam, sad bi vaš nos krvario.
- Hajde da razgovaramo; možemo popraviti stvari bez potrebe
da se prepiremo preko sudova.
- Slučajno imam ovdje posjetnicu mojega odvjetnika. Stupite u
kontakt s njime i dogovorite se.
- Pustimo nastranu odvjetnike, oni uvijek kompliciraju stvari.
Pozivam vas na kavu, možemo se o svemu dogovoriti.
- Nema šanse da nastavljamo ovaj razgovor, a još manje da
sklapamo neke dogovore bez mojega odvjetnika kao posrednika.
Želim vam ugodan dan, gospodine Raynard.
- Još uvijek se nadam da ću vas uspjeti uvjeriti da promijenite
mišljenje.

„Nisi osjetio nikakvu uznemirenost nakon tog susreta?“

„Ne. U tom sam trenutku vidio samo dokaze da sam nadišao
sve probleme koje mi je on prouzročio.“
„Htio sam pitati je li on pokazao agresivnost, no odmah sam
pomislio kako je to pitanje besmisleno. Nitko ne bi predložio
sporazum, a onda se razmetao snagom, je li tako?“
„Nije mi se svidio ton njegova glasa dok je govorio da će me
uvjeriti da pristanem na dogovor. Iako je upotrijebio glagol nadati
se, koji je zapravo ublažavao svaku moguću agresivnost, taj mi je
glagol zazvučao pomalo ironično.“
„Zar je tu bilo nekog pokušaja zastrašivanja s njegove strane?“
„Sve u svoje vrijeme, prijatelju. Sve u svoje vrijeme.“

***

82
 Odlučio sam ponovo doći na sastanak čitalačkog kluba i otkriti
im istinu: da je Marcel Rodd zapravo pseudonim Marcela Rooda, što
je moje pravo ime. Nije više bilo razloga da se skrivam; cijeli slučaj
postao je javan, vjerojatno ga je i tisak pratio. Bolje da cijelu priču
čuju od mene. Iako nije postojao odnos dubokog prijateljstva
između nas, ipak smo zajedno podijelili mnoge trenutke, i ne bih
volio da misle kako sam ih izdao. Već je bilo dovoljno izdaje.
- Prijatelji, naš će sastanak danas biti vrlo zanimljiv. Najprije
zato što nam se vratio Marcel, a zatim i zato što će nam on nešto
posebno reći - najavi Marianne.
- Dobrodošli, gospodine Marcele - rekoše Angus, Bride i
Josephine uglas.
- Hvala vam. Imao sam nekih problema i malo sam se udaljio
od vas. No opet sam ovdje, i obećavam da ću aktivnije sudjelovati.
- Jedva čekamo da čujemo što ćete nam reći.
- Pričekajmo još malo. Možda dođe Bernadete - rekoh im.
- Ja ne bih čekala. Bezuspješno sam je nazivala nekoliko puta.
Vjerojatno je na putu, jer mi je rekla da će možda posjetiti sestričnu
koja živi izvan Pariza - reče Josephine.
- Kako mi se čini, prošlo je već više od četrdeset dana otkako
ste je posljednji put vidjeli, je li tako? - upitah.
- Da, mislim da je otprilike tako - odvrati Marianne.
- Pa onda bismo je odmah sutra trebali potražiti. Ali najprije
bismo trebali kontaktirati njezinu sestričnu. Zna li netko koja joj je
adresa ili broj telefona?
- Jedino bi Josephine to mogla znati, ona se s njom često čuje -
reče Angus.
- Ja često odlazim kod Bernadete, ali nažalost nije mi ostavila
broj telefona svoje sestrične - odvrati Josephine.
- Ali zar ti nisi imala pristup njezinoj elektroničkoj pošti? -
upitah.
- Dobro da ste to spomenuli, gospodine Marcele, kako se toga
nisam prije sjetila? Ja čitam njezine elektroničke poruke. Moguće da

83
sam već i vidjela taj broj telefona, ali nisam obratila pozornost.
Imam ključeve njezina stana; sutra ću otići onamo.
- Dobro, nastavimo onda. Već nekoliko godina pišem romane
pod pseudonimom. Pod pseudonimom koji vi dobro poznajete:
Marcel Rodd.
- Želite nam reći da ste knjigu koja se potpisivala one večeri
kada smo se svi upoznali napisali vi? - upita Josephine.
- Da, ja sam je napisao; i želim još reći da mi je bilo drago čuti
vaše dojmove o njoj.
- Ali zašto ste nam to sada odlučili reći? Naposljetku, zar
pseudonim nema tu funkciju da vas održi u anonimnosti?
- Poznajem nekoliko autora koji su izašli iz anonimnosti iako
su koristili pseudonime, ali ja to nisam učinio zbog njihovih razloga.
Radije se ne bih otkrio u javnosti, ali imao sam ozbiljan problem sa
svojim izdavačem i pretpostavljam da mi više neće biti moguće
ostati u anonimnosti.
- Ali zašto pseudonim, gospodine Marcele? - upita Angus.
- Često sam se to pitao, i često sam sebi odgovarao iznoseći
razne pretpostavke među kojima je prevladavalo mišljenje kako
nije dobro miješati moju prošlost znanstvenika s romanopiscem. No
ta i sve ostale pretpostavke nisu bile dosljedne i, zapravo, do danas
ne znam zašto sam odlučio pisati pod pseudonimom.
- Imaju li vaši problemi s izdavačem neke veze s korištenjem
pseudonima?
- Djelomice da. Anonimnost i punomoć koju sam mu dao
omogućili su mu moćno oruđe: da me pravno zastupa u svim
predmetima. I to je to.

Činjenica da sam ja Marcel Rodd iznenadila je sve. A onda su

odlučili da taj dan ne bi trebalo raditi nego slaviti. Izašli smo iz kuta
koji nam je kafić Arbalète prepuštao za susrete, te smo sjeli na
terasu kafića. I tada je Josephine primijetila da može koristiti Wi-Fi
vezu kafića na svojem notebooku, te tako ući u Bernadetein mail.
Možda će uspjeti naći broj telefona njezine sestrične i nazvati je.
84
 - Dobra večer. Jeste li vi gospođa Caroline?
- Dobra večer. Ja sam.
- Ovdje Josephine. Ja radim za Bernadete, vašu sestričnu.
Oprostite što vas zovem tako kasno.
- Nema veze, nije jako kasno. Bernadete mi je već govorila o
vama. Vi joj pomažete u čitanju, zar ne? Valjda joj se nije nešto
dogodilo?
- Zar nije kod vas? Mislila sam da je otišla k vama, jer je
spomenula da će vas posjetiti.
- Da, rekla mi je da bi možda došla na neko vrijeme. A ja sam
joj rekla da bi joj seoski zrak godio; čak sam joj rekla da dođe barem
na mjesec dana, ali još nije došla. Mi smo dobre prijateljice, zajedno
smo odrasle na imanju našega djeda. Od cijele obitelji ostale smo
samo nas dvije, što nas je još više zbližilo. Sad sam se zabrinula. Zar
joj se nešto dogodilo?
- Razumijem vašu zabrinutost, ali budite mirni. Sutra ću otići
do nje i čim nešto saznam nazvat ću vas. Laku noć.
- Ima li kakvih novosti? - upitah Josephine.
- Ne. Nije otputovala svojoj sestrični. Počinjem se brinuti.
- Moramo je pronaći. Najbolje da se organiziramo. Pretražit
ćemo bolnice i mrtvačnice i nazvati policiju - rekoh ja.
- Radije bih otišla u bolnicu, ostavljam mrtvačnicu nekome
drugome. Užasavam se toga mjesta - reče Bride.
- Nema problema, ja ću otići. Proveo sam dobar dio svojega
profesionalnog života secirajući trupla, i premda nisam baš volio taj
posao, mislim da sam najpozvaniji da odem na to mjesto -
primijetih.
- Idem s tobom - reče Marianne.
- Onda ćemo ovako: Bride ide u bolnicu u kvartu, Marcel i
Marianne u mrtvačnicu, a Angus bi mogao obići bolnice u obližnjim
arondismanima. Ja ću otići u policijsku postaju ovdje u četvrti, a
onda ću navratiti do njene kuće da vidim ima li tamo kakve naznake
koja bi nam mogla pomoći da je nađemo - reče Josephine.

85
 ***

Da mogu bodovati svoj profesionalni život i razne djelatnosti

koje sam obavljao, četiri godine koje sam proveo secirajući trupla
vjerojatno bi bile na posljednjem mjestu. Nikada mi nije bilo ugodno
koristiti skalpel i rezati tijela bez gospodara. Znao sam da ću tu
granu medicine napustiti čim završim svoju magistarsku radnju.
Uvijek sam se pitao postoji li netko tko voli gledati mrtvace? Barem
što se Francuske tiče, odgovor bi bio pozitivan. U Parizu su u 19.
stoljeću izlagali tijela mrtvih siromaha radi identifikacije. Zna se da
je Charles Dickens bio redoviti posjetitelj pariških mrtvačnica.
Svatko ima svoje razloge. Dickensa je privlačilo ono što je odbojno i
to je opravdavalo taj njegov čudni poriv. Kod drugih se radilo o
običnoj zabavi ili možda jednostavno o strasti prema morbidnome.
No činjenica je da ja nisam volio gledati mrtvace. Ako me upitate
zašto sam onda izabrao tu specijalnost, makar i nakratko, kad to
nisam volio, mogao bih odgovoriti da sam to učinio zato što sam
osjetio da to moram učiniti, bilo je to instinktivno. Samo to? Tako
jednostavno? Ne, nije bilo tako jednostavno kao što se čini; odgovor
je složeniji no što se može zamisliti. Ovo i mnoga druga pitanja na
popisu su onih na koja nikada neću uspjeti odgovoriti. No u jedno
sam bio siguran: neću se uopće truditi da potražim prave odgovore;
zadovoljit ću se time da slijedim svoje instinkte.
Satovi samo što nisu otkucali deset sati kada smo Marianne i
ja toga jutra stigli u mrtvačnicu i uputili se prema info-pultu. Odmah
sam se predstavio kao liječnik, jer sam znao da će moja profesija
brzo otvoriti potrebna vrata. Primio nas je ravnatelj te ustanove.
- Što vas, kolega, dovodi ovamo? - upitao me.
- Imamo prijateljicu, Bernadete Debutair, ima između 65 i 70
godina, bjelkinja, za koju više od mjesec dana ne znamo gdje je.
Htjeli bismo znati postoji li kakav zapis da možda nije ovdje.

86
 - Dva su tijela bez identifikacije: jedno od njih, žrtva
automobilske nesreće, čini se da odgovara opisu koji ste mi dali.
Zamolit ću asistenta da vas otprati radi identifikacije.
Zaposlenik je navukao rukavice i, držeći se formalno - što se
činilo kao da je vježbao za ovakve prilike - položio obje ruke na
ručicu pretinca te ga jednim potezom povukao iz zamrzivača.
Lagana maglica podignula se s tijela i brzo se rasplinula, pokazujući
blijedo i ukočeno Bernadeteino lice. Marianne me je uhvatila za
ruku, možda u pokušaju da nađe oslonac za najavljenu nesvjesticu.
- To je ona, hvala. Možete je vratiti unutra - rekoh zaposleniku.
- Jadna Bernadete, malo je nedostajalo pa da bude pokopana
kao siromasi - reče Marianne kad je došla k sebi.
- Sada moramo poduzeti potrebne mjere za dostojanstven
pokop - dodao sam.
Možda sam mogao imati između deset i dvanaest godina kada
sam počeo dovoditi u vezu pokop ljudi s vremenom. U početku sam
mislio da se dobri ljudi pokapaju pod vedrim nebom, a da se loši
ljudi spuštaju u raku dok pljušti kiša; oblačno vrijeme bilo je
namijenjeno onima koji se nalaze na pola puta, koji su bili malo
dobri, malo zločesti. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je u tom
mojem razmišljanju nešto pogrešno, kad sam vidio kako se jako
dobri ljudi pokapaju za vrijeme snažnih oluja, a jako loši ljudi pod
suncem koje sja.

„Pokopi, pokopi, uvijek isto, plač na sve strane, laži,

ogorčenosti, i to je to. Priznajem da sam umoran od pokopa.“
„Slažem se, ali ovaj je pokop bio posebno obilježen jednom
zanimljivom činjenicom.“
„Zanimljivom?“
„Moj izdavač, odnosno, moj bivši izdavač, vjerovao ti ili ne,
došao je na taj pokop zajedno s glumcem koji me zamjenjivao one
noći potpisivanja knjige.“
„Eugene Rufus, tako se zvao, zar ne?“
„Barem se tako predstavio.“
87
 „A zašto su oni bili tamo?“
„I ja sam se to pitao.“
„Možda je Josephine obavijestila gospodina Eugenea; a on je to
pak dojavio gospodinu Raynardu.“
„Ne vjerujem u tu pretpostavku jer je Josephine već znala što
mi je moj izdavač sve priredio. Stajali su na pristojnoj udaljenosti,
no svejedno sam smatrao da je bilo vrlo drsko od njih što su došli
na pokop.“
„Je li potvrđeno da je pregažena?“
„Čini se da jest. Policija je zatvorila istragu: pregažena je i
odmah nakon toga preminula, vozač nije pronađen. Automobil ju je
odbacio nekih deset metara daleko.“
Naš je čitalački klub pretrpio prvi gubitak. Na sastanku koji je
uslijedio nakon Bernadeteina pokopa Josephine joj je odala posebne
počasti jer ju je smatrala majkom i savjetnicom. Vrijeme koje su
zajedno provele učvrstilo je njihove veze uzajamnog poštovanja i
prijateljstva. Kad imamo dvadeset i nešto godina, koliko je imala
Josephine, još ne znamo kako se nositi s takvim gubicima; to dolazi
s godinama. Ona je bila neutješna i ništa u tom trenutku nismo
mogli učiniti da smanjimo njezinu bol.

88
 11.

Crkvica Saint-Julien le-Pauvre, koja se nalazi u ulici Galande, u

Latinskoj četvrti, izabrana je za održavanje mise sedmoga dana od
Bernadeteina pokopa. Ona je živjela u blizini i često posjećivala tu
crkvicu. Nadali smo se da će njezini susjedi i prijatelji vidjeti
obavijest o misi na ulazu u crkvu te da će doći na misu. Ideja je
upalila. Bilo je više ljudi nego mjesta za sjedenje. Da samo polovica
onih koji su bili ondje mole za Bernadeteinu dušu, već bi dobila
dovoljno bodova da počiva u miru. Usred mise vidio sam kako je
netko mahnuo Josephine, a ona je, vidljivo rastresena, uzvratila
pozdrav. S mjesta na kojem sam stajao nisam uspio dobro vidjeti tu
osobu. Gonjen znatiželjom, pomaknuo sam se i ugledao ga: bio je to
Eugene Rufus osobno. Kog je vraga radio ondje?
- Gospodine Marcele, moram s vama porazgovarati - reče mi
Josephine.
- A ja već znam o čemu.
- Moja je obitelj skromna i dolazi iz unutrašnjosti, nemamo
previše novca. Odlučila sam doći u Pariz na studij; sama se
uzdržavam i zato moram naporno raditi.
Prije no što je nastavila, prekinuo sam je.
- Shvaćam vašu situaciju, dopustite mi da pretpostavim:
gospodin Eugene Rufus vam je nabavio nekoliko klijenata.
- Ne, ne, nema toliko ljudi koji bi plaćali da im netko čita.
Izdavačka kuća koja je izdala vašu knjigu sklopila je ugovor s
općinama u nekoliko gradova, i ondje sam, da, čitala djela koja je
objavljivao gospodin Raynard. Vaša je knjiga imala velik uspjeh. Sve
je bilo dobro dok...
89
 - Dok što?
- Općine su od izdavača kupovale sedamsto ili osamsto knjiga i
dijelile ih svojim stanovnicima. No zatim se otkrilo da se radi o
velikoj pljački. Zamislite, gospodin Raynard je u dosluhu s
djelatnicima općina izdavao lažne fakture, prikazujući da je prodao
tisuće knjiga. Ne znam točno koliko, ali radilo se o velikoj količini. A
objavljeni broj primjeraka zapravo nije prelazio tristo ili četiristo.
- Još jedna prevara našega prijatelja. Nisam nimalo iznenađen.
- Nadam se da me nećete osuđivati.
- Nemam vas zašto osuđivati. Zapravo, uopće nema razloga da
vas osuđujem.
Kad je stigla Marianne, pozdravio sam se s Josephine i otišli
smo do četvrti Marais. Bila je subota i imali smo cijeli dan slobodan.
Dogovorili smo se da obavimo kupnju i odemo do Muzeja
Carnavalet da vidimo izložbu fotografija o velikoj poplavi koja je
zadesila Pariz 1910.
- Ta me izložba podsjeća na razgovor koji sam imao s jednim
prijateljem. Raspravljali smo da li će svijet završiti u plamenu, kako
je govorilo proročanstvo, ili pod vodom - rekoh Marianne.
- Sudeći po nedavnim događajima, čini se da će prevladati
pretpostavka o vodi.
- To sam i ja rekao svojem prijatelju.
- Govori se da će Pariz zadesiti velika poplava i da će biti gora
nego što je bila ona 1910. Sve će zgrade u blizini rijeke Seine biti
posve poplavljene.
- Ako je to u ono vrijeme izazvalo velike probleme, zamisli
kako će biti sada.
- Budući da si ti pisac, mislim da bi volio ovo pročitati - reče mi
Marianne, pokazujući prema tekstu koji se nalazio pred njom.

Vous savez que l'eau a été devant ma porte et est encore

dans mes caves et je n'ose pas devant les grands malheurs
de tous parler de moi. Mais les procédés qu 'on emploie
pour sécher et désinfecter me donnent de ces crises
90
 auxquelles rien n'apporte de soulagement. Quand elles se
calment, le repos n'est pas possible parce qu'on arrache
les parquets pourris des sous-sols...

Marcel Proust, lettre à Georges Lauris,

15 février 1910.

(Vi znate da je voda stigla do mojih vrata i da se još

uvijek nalazi u mojim podrumima, ali ne usuđujem se
govoriti o sebi pred velikom nedaćom koja je sve
zadesila. Međutim, poslovi koje sam poduzeo da se kuća
osuši i dezinficira dovode me u takav očaj te ga ništa ne
može ublažiti. Kad se pak malo smirim, ne mogu se
posve odmoriti jer radnici zamjenjuju truli pod iz
podruma...)

- Istina, draga moja, nitko nije imun protiv katastrofa. Nakon

izložbe otpratio sam Marianne do jedne od onih trgovina koje
prodaju čuvene marseljske sapune. Odlučio sam je pričekati na
ulazu dok je ona pregledavala što će kupiti, te sam promatrao
šarene sapune izložene u izlogu trgovine, pokušavajući odvojiti
slike onoga što se događa na ulici, a što se odražavalo u staklu
izloga. I tada sam primijetio muškarca koji se isticao svojom
visinom i učinio mi se vrlo poznatim. Usmjerio sam pogled na tu
figuru, eliminirajući bilo kakve druge utjecaje koji su mi dopirali do
mrežnice. Bio je to on. Nije bilo sumnje, to je bio gospodin Eugene.
Već sam bio započeo okretati glavu da ga pogledam oči u oči, kad
sam začuo Mariannin glas. Zastao sam i zamolio je da malo pričeka.
No, prekasno. Kad sam napokon okrenuo glavu, muškarac za kojega
sam mislio da je glumac i koji me je svojedobno bio zamijenio u
knjižari, nestao je.
- Jesi li siguran da je to bio on? - upita me Marianne.

91
 - Vidio sam odraz u staklu izloga, ali siguran sam da je to bio
on. Što li je on ovdje radio? Pratio me?
- Možda je neka slučajnost.
- Ili nije. Je li slučajnost i to što sam ga vidio kako maše
Joséphine danas ujutro na misi za Bernadete?
- On? Na misi? Nisam ga vidjela, ali sad se cijela slika mijenja.
On je nakratko upoznao Bernadete u noći potpisivanja knjiga i
sumnjam da je se uopće sjeća. Nije bilo nikakva razloga da dođe na
misu.
- Da, to sam i ja pomislio. Idem prošetati, možda naiđem na
njega. Mislim da mi je dužan dati neka objašnjenja.
- U redu, vidimo se večeras. Sretno, i čuvaj se.

***

Otada je prošlo nekoliko mjeseci. Bernadeteina smrt bila je

sada tek jedno sjećanje, jedno daleko sjećanje koje ostaje u
prošlosti. Razgovori u čitalačkom klubu postali su dio moje
svakodnevice. Svi smo uvijek redovito dolazili i svakih petnaest
dana jedan je član morao komentirati neku knjigu.
- Dobra večer, Anguse, mislim da smo malo uranili - rekoh ja.
- Pa i nismo puno uranili, sastanak počinje za petnaest minuta.
Danas smo pobijedili Joséphine; ona uvijek stiže prva.
- Ja sam morao ranije otići s posljednjeg sastanka i nisam čuo
tko će danas govoriti.
- Pa baš ona. Govorit će nam o knjizi Contes de Noël aux herbes
de Provence.
- Autora Georgesa Laurisa. Nedavno sam pročitao jedan
ulomak iz pisma koje mu je poslao Proust.
- Čini se da su bili veliki prijatelji - reče Angus gledajući na sat.
- Još malo, Anguse. No, evo, dolaze Marianne i Bride.
- Dobra večer, Marcele, dobra večer, Anguse - rekoše one.

92
 - A Josephine? - upita Marianne.
- Kasni, ali sigurno će doći; ona nam danas predstavlja knjigu.
- Telefonirat ću joj da vidim hoće li doći - reče Bride.
- Nećete uspjeti, Bride. Prije dva dana nazvala me u knjižaru i
rekla da su joj ukrali mobitel. I da će sutradan, što je bilo jučer, otići
kupiti novi mobitel i nazvati nas čim bude imala novi broj - reče
Marianne.
- I je li netko dobio taj njezin novi broj? - upitah.
- Ne - odgovoriše njih troje uglas.
- A znate li u kojem pansionu stanuje? - upitah.
- Mislim da je otišla iz pansiona i da je rekla da će prihvatiti
Angusov poziv. Je li te potražila? - upita Bride.
- Rekla je da će otići iz pansiona, a ja sam joj ponudio da dođe
k meni dok ne nađe neko drugo mjesto. Ja stanujem u Banlieueu, u
kući s lijepim dvorištem u kojem imam čak i malo jezero. No dosad
me nije nazvala. Možda je našla neko drugo mjesto za stanovanje -
odgovori Angus.
- Dakle, nema načina da s njom stupimo u kontakt. Možemo
jedino još malo pričekati.
Josephine prvi put nije došla na naš sastanak. Iznosile su se
razne pretpostavke koje su nastojale objasniti njezino izbivanje, no
nijedna nije pogodila pravi razlog zbog kojega se nije pojavila.
Sljedeći sam dan uz zvuke klasične glazbe na radiju nastavio svoj
rad na knjizi. Knjiga je brzo napredovala. Zabavljao sam se ulogama
koje sam podijelio svojim likovima. No, nisam znao je li to što sam
pisao bilo dobro ili nije, jer je tekst još uvijek bio u vrlo sirovom
stanju. Načinit ću još jednu, dvije, najvjerojatnije i tri revizije prije
no što ga pošaljem novom izdavaču. Za to su revizije i služile - za
obrezivanje, za rezanje viška. Na radiju je klasična glazba svirala
neprekidno šezdeset minuta, a onda se prekidala radi kratkih
vijesti, ne dužih od pet minuta. Ja bih iskoristio taj kratki interval da
ustanem i dobro se protegnem kako bih izbjegao buduće bolove u
kralježnici. Rijetko kad bi vijesti zaokupile moju pozornost, no tog
dana...
93
 - Dobar dan. Molim vas, možete li pozvati Marianne?
- Dobar dan, ona je upravo na sastanku, hoćete li ostaviti
poruku?
- Hitno je. Molim vas, prekinite sastanak i recite joj da joj
Marcel mora nešto važno priopćiti.
- Halo, Marcele?
- Zdravo, Marianne, oprosti što te prekidam u poslu, ali upravo
sam čuo vijest da je policija pronašla tijelo jedne djevojke čiji opis
odgovara Josephine. Bez dokumenata je i do sada nije identificirana.
- Bože moj, to ne može biti istina!
- Rekli su da ne žele prebrzo donositi zaključke, ali na prvi
pogled čini se da se radi o samoubojstvu. Utopila se u rijeci Seinei.
- To ne može biti, Marcele. Ona se nikada ne bi ubila, sigurna
sam.
- Provjerit ću je li to ona.
- Možeš li doći po mene u knjižaru? Idem s tobom.
- Jesi li sigurna? Sjećaš li se kako ti je bilo zadnji put?
- Znam, samo što se nisam onesvijestila, no sada...
Ako bude trebalo, opet ću računati na pomoć ravnatelja
mrtvačnice da ubrza postupak. Nadam se da će biti ondje. Državni
službenici koji rade u takvim ustanovama uglavnom su mrzovoljni i
ne možemo uvijek računati na njihovu dobru volju.

„Spominjanje mrzovolje javnih djelatnika podsjetilo me na

djelatnike nekih konzulata; ponekad su to ljudi nadasve nespremni
da pomognu drugima.“
„Popis bi bio velik. Kada netko nekoga treba, pa bio to javni
djelatnik ili ne bio, uvijek se stvara neka hijerarhija između te dvije
osobe. Odnosno, onaj od koga nešto traže uvijek se osjeća pomalo
superiorno u odnosu na onoga koji nešto traži. Voila.“
„Vratimo se na naš slučaj, zanima me kako je to završilo.“
„Polako, već ćemo doći na to. Vratit ćemo se na Josephinein
slučaj.“

94
 - To je jako žalosno, Marcele; takva djevojka puna energije, ne
mogu u to povjerovati.
- To je već druga osoba iz naše grupe. Nedostajat će mnogima
koji su ovisili o njezinu čitanju.
- Ali zašto bi se Josephine ubila? Nikada je nisam vidjela
depresivnu, niti čula da se na ikoga ili na išta žali.
- Ja imam neke sumnje što se tiče mogućnosti samoubojstva;
primijetio sam mali hematom na njezinoj ruci, možda je nastao od
uboda igle.
- I kakve to veze ima s utapanjem?
- Možda nikakve, a možda baš ima veze. Možda je bila
drogirana ili ubijena prije no što je bačena u rijeku. Možda je
utapanje tek posljedica.
- Ona se ne bi tako lako prepustila svojem ili svojim
agresorima. Bila je jaka, odupirala bi se i bilo bi na njezinu tijelu
znakova borbe i agresije.
- Osim ako nije poznavala napadača.
- Ma kakvu ti maštu imaš, Marcele, tipičnu za jednoga
romanopisca. I što ti namjeravaš učiniti s tom pretpostavkom da
Josephine nije počinila samoubojstvo?
- Već sam zamolio ravnatelja mrtvačnice da ponovi obdukciju i
obrati pozornost na mogućnost da je ubijena, i on se složio. Vrijedi
prizvati esprit de corps. Mislim da će mi moja profesija još jednom
pomoći u tome.

***

Trideset i dva dana nakon Josephineine smrti nazvao me

ravnatelj mrtvačnice potvrđujući da je do smrti došlo utapanjem.
Objasnio mi je da je u njezinoj femoralnoj koštanoj srži otkrivena
prisutnost dijatomeja, jednostaničnih algi. Napomenuo je da su se te
alge mogle naći na tom mjestu samo ako je udahnula vodu,

95
odnosno, ako je doista umrla od utapanja. Kada sam ga upitao jesu
li te alge kompatibilne s vrstama koje se nalaze u rijeci Seine,
odgovorio je da to nisu provjeravali. Što se tiče malog hematoma
koji sam vidio na njezinoj ruci, ravnatelj je potvrdio da se dogodio
tijekom vađenja krvi dva dana prije njezine smrti, zacijelo uslijed
male nestručnosti onoga tko je krv vadio.
- Čini mi se da vas je mašta daleko odvela, dragi moj Watsone -
reče mi ravnatelj, završavajući naš razgovor s jasno utisnutom
ironijom u glasu.
Policija je zatvorila istragu, potvrđujući smrt samoubojstvom.
Unatoč svim dokazima, nisu me uvjerili.

96
 12.

Vrijeme, uvijek vrijeme. Što bi od nas bilo da nam vrijeme ne

pomaže izbrisati iz pamćenja sve ono što bi moglo ovjekovječiti
našu patnju zbog gubitka dragog bića? No vrijeme mudro ne
ispunjava svoju zadaću do kraja. Ne briše sve zapise; neke ostavlja
kako bi nam nostalgija, katkad gospodarica naših misli, vratila u
sjećanje one koji su otišli.
- Kao ni ja, ni ti ne možeš zaboraviti Josephineinu smrt, zar ne,
Marcele? - upita me Marianne.
- Ne, zapravo ne. Bila je tako mlada. Imala toliko ambicija da
uspije u životu. Jednom mi je rekla da će biti spisateljica. Možda sam
joj zato bio skloniji više nego drugima.
- I meni nedostaje. Bernadeteinu sam smrt lakše prihvatila. Na
koncu, ona je poživjela gotovo triput duže nego Josephine.
- Grupa se ponovo smanjila. Ostali smo samo ti, Bride, Angus i
ja - dodao sam.
- Angus me nazvao da nas pozove na zakusku u subotu. Rekao
je da može doći po nas autom u Pariz.
- Što se mene tiče, u redu, ali idemo vlakom. Reci mu da nije
potrebno da zbog toga dolazi u Pariz. A i tko zna, nikada nisam vidio
kako Angus vozi, ne bih se htio izložiti nepotrebnom strahovanju.
- Potvrdit ću dogovor i nazvati Bride. Otići ćemo svi zajedno.
Je li ti u redu u tri?
- Može. Nadam se samo da neće biti nikakvog štrajka - rekoh
Marianne.

97
 - Neka bude i štrajkova, dragi moj. Zahvaljujući jednom
štrajku upoznala sam vrlo zgodnog i ljubaznog gospodina. I znaš što
još? On je zatim postao moj junak - reče mi ona smiješeći se.

***

Kada je vlak na koji smo sjeli u Parizu stigao na kolodvor u

Sevres-Rive-Gaucheu, Angus nas je već čekao. Od kolodvora do
njegove kuće u ulici Garenne trebalo je prijeći još dva kilometra i
četiristo metara. Govorili smo našem domaćinu da tu udaljenost
možemo prijeći pješice bez ikakvih poteškoća, ali on nas nije slušao.
Navaljivao je da dođe po nas.
- Imate lijep automobil, Anguse. Iz pedesetih je godina? -
upitah.
- To je Peugeot iz 1956. - odgovori on.
- Vjerojatno više nema mnogo takvih automobila - rekoh.
- U ovako dobrom stanju kao što je moj, teško da ih ima, čak i s
ovim ponekim sitnim ulubljenjima koja su nastala pri udarcima o
vrata kućne garaže.
- To je problem starih automobila. Ne mogu ih svi popravljati,
a rezervni dijelovi više ne postoje. Moj je otac imao Chevrolet iz
1940. s blatobranom koji je bio stalna žrtva mojih pogubnih
izlazaka iz garaže.
- Pa, ljudi, hajmo, za tri minute bit ćemo kod mene.
Imanje, naslijeđe njegove majke, nalazilo se na pustom mjestu,
na samom rubu šume. U toj golemoj kući nalazilo se pet velikih
spavaćih soba, tri kupaonice te jedna manja i dvije veće dnevne
sobe. Kao što nam je Angus već rekao, iza kuće se nalazilo zemljište
s malim jezerom s patkama i malo, posve zatvoreno zdanje. Bila su
tu još četiri strašna psa pasmine pit buli koji su, osjetivši naš
dolazak, jasno pokazali da stranci ondje nisu dobrodošli.
- Nemojte se brinuti, psi su zavezani - reče nam Angus.

98
 - Imate lijepu kuću - reče mu Bride.
- Zanima me što je u onom zdanju iza kuće - rekoh mu.
- To je žitnica, ali je prazna. Držim je zatvorenu kako bih
spriječio da se unutra nastane životinje.
- Ovo se mjesto doima tako pusto, Anguse, zar vas nije strah
da ovdje živite sami? - upita Marianne.
- Kao što sam već rekao, imam samo jedan strah: da će se
slova spojiti i oblikovati riječi koje će zatim pobjeći iz knjiga što ih
sadrže.
- No, kako mi se čini, taj ste strah prevladali - reče Bride.
- Tako je. Predlažem da sjednemo na obalu jezera. Stol je već
postavljen. Možemo jesti, piti i do mile volje razgovarati u prirodi -
reče Angus.
- Odlična ideja. Ništa nije tako dobro kao miris šume - rekoh.
- To je prednost kad nam je šuma blizu, dragi Marcele.
- Anguse, zar vam ne smeta što se morate voziti vlakom svaki
dan u Pariz? Vi radite u Parizu, zar ne?
- Odavno sam već prestao raditi, Marianne; upravljam
imovinom koju mi je ostavila majka.
- Patke su vam dobro ugojene, čini se da bi se od njih mogao
spraviti dobar confit de canard - rekoh.
- Iako se ne čini, ovo jezero dosta je duboko i odličan je izvor
hrane za ribice koje u njemu obitavaju. Te dobro uhranjene ribice,
pak, završavaju u kljunovima mojih pataka - reče Angus.
- I eto ga, tako funkcionira prehrambeni lanac - rekoh ja.
- Jednog ću vam dana donijeti jednu patku. Znam da imate
odličnu kuharicu, gospodine Marcele.
- Nije baš tako, Anguse. Katkad je pozovem da spremi večeru,
ali samo u posebnim prilikama, kada me posjete prijatelji pisci iz
drugih zemalja.
Već je prošlo osam kada nas je Angus ostavio na stanici vlaka.
Četrdeset pet minuta poslije bili smo u Parizu. Odlučili smo otpratiti
Bride do vrata njezine zgrade, a zatim smo krenuli prema mojem
stanu. Marianne je odlučila prespavati kod mene.
99
 - Kako ti se činio naš susret? - upita me ona.
- Ništa posebno, ali bilo je ugodno. No nešto mi je skrenulo
pozornost...
Prije no što sam dovršio rečenicu, Marianne me je prekinula.
- Da vidim hoću li pogoditi: zatvorena žitnica iza Angusove
kuće.
- Točno. Jesi li primijetila da u kući nije bilo niti jedne jedine
knjige? Zar mi nisi rekla da je svladao svoju opsesiju zatvaranja
knjiga?
- Imaš pravo. Ne sjećam se da sam vidjela neku knjigu.
- Pa ako on ima sve one knjige o kojima je govorio, gdje su
onda? - upitah.
- Tko zna? Možda su u žitnici - odgovori Marianne.
- Mislim da imaš pravo. Ako nisu u kući, mogle bi biti tamo.
- Ali zašto bi nam lagao?
- Zato što mu je neugodno, pogotovo sada kada sudjeluje u
čitalačkom klubu.
- Što znači da njegova opsesija nije izliječena kao što nam je
rekao.
- Da, moglo bi tako biti.
- No pustimo Angusa i njegove bizarnosti. Kako idu tužbe
protiv tvoga izdavača?
- Već je odavno obaviješten. Prvo ročište održat će se za dva
mjeseca u Rio de Janeiru.
- Zar ćeš morati otići u Rio?
- Ne, moj će odvjetnik imenovati opunomoćenika. Završavam
knjigu i sve što narušava moju rutinu jako me ometa.
- Govoreći o tome, ne znam jesam li spomenula, ali vidjela sam
onoga glumca koji te zamjenjivao, onoga....
- Eugenea Rufusa.
- Tako je.
- Vidjela si ga? Kada? Trebala si mi to reći. .
- Jedno dva-tri puta ispred moje knjižare. Uvijek je bio u
društvu s još dvije osobe.
100
 - Zašto mi to nisi rekla?
- Nisam te htjela uznemiravati. Znam da ti se učinilo da si ga
vidio u Maraisu i da te je to zasmetalo.
- Itekako me je zasmetalo. Ali, ako ga ponovo vidiš, nazovi me.
Želim ga priupitati čemu ta opsada.
- Nemoj se brinuti. Zar si zaboravio da sljedeći tjedan idem u
Maroko?
- Ah, točno. Ako se on i pojavi, nećeš ga vidjeti.

***

Pisanje završnih poglavlja knjige izoliralo me je od svega i

svih, čak sam ograničio i susrete s Marianne. Ona je, osim što je bila
zauzeta pripremama oko putovanja, shvatila da mi je u tom
trenutku potrebna samoća. Trebalo je iskoristiti povoljan vjetar koji
je mojoj mašti pružao potrebnu snagu da dovršim završnu fazu
knjige. U prijašnjim tjednima bila me je obuzela neka malodušnost
zbog koje nisam uspijevao napisati više od nekoliko redaka dnevno.
Izašao sam iz svoje književne povučenosti da odvezem Marianne na
aerodrom. Napokon je stigao dan njezina putovanja u Marakeš.
Počela je provoditi svoj zamišljeni plan potrage za mjestom na
kojem bi mogla ostati šest mjeseci. Putovanje na koje je odlazila bilo
je zapravo ispitivanje terena. Obećao sam da ću joj se pridružiti ako
joj se svidi grad. Skype je bio naše oruđe komunikacije, dogovorili
smo se da će me nazvati čim se smjesti u hotel.
- Kakav čudesan grad, Marcele! - reče mi ona, s neobičnom
srećom u glasu.
- Moj prvi dan u tom gradu bio je u znaku čuđenja - odgovorio
sam. - Počeo mi se sviđati tek od drugoga dana. Mi muškarci
uglavnom više reagiramo na promjenu zraka i sredine.

101
 - Sve je tako drukčije! Baš kao što si mi i rekao. No nadam se
da se nećeš zabrinuti zbog ovoga što ću ti reći. Mislila sam da ti ne
kažem, ali...
- Imaš neki problem?
- Ne, mislim da nije problem, ali vidjela sam gospodina
Eugenea Rufusa ovdje na aerodromu. Sigurna sam da me nije vidio.
- Ma koji kurvin sin! Kako da te nije vidio? Sigurno te prati!
Obrati se lokalnoj policiji i prijavi im taj slučaj!
- Smiri se, Marcele. Zamisli što bi bilo da to učinim. Nemoj
zaboraviti kakvi su odnosi Francuske s Marokom. Možda je on
Marokanac pa je došao posjetiti obitelj.
- S tim imenom? Ne vjerujem. Hoćeš li da dođem?
- Nije potrebno. Želim da što prije završiš svoju knjigu. Vratit
ću se za nekoliko mjeseci. Ne zaboravi na obećanje koje si mi dao da
ćeš me doći posjetiti.
- U redu, možda ja sve to samo umišljam. Ali obećaj mi: ako ga
ponovo vidiš, odmah se vrati u hotel i obavijesti me.
- Nemamo uvijek internetsku vezu ovdje u hotelu. Nemoj se
brinuti ako te neko vrijeme ne nazovem. A i odlučila sam nekoliko
dana provesti u planini, u jednoj berberskoj kući. Nemoj zato sve
napustiti i uzeti prvi avion da me dođeš tražiti ako ti se ne javim.
Za nekoliko dana Marianne će se vratiti u hotel i sve će biti
kao i prije. Ponovo sam prionuo na pisanje. Znao sam da ću završiti
knjigu prije no što sam planirao ako nastavim tim ritmom.
Međutim, nisam mogao ni zamisliti što mi se sprema.

102
 13.

Interfon je zazvonio baš kad sam se spremao ručati.

- Gospodine Marcele?
- Da?
- Ja sam, Angus. Oprostite što vas nisam nazvao prije dolaska,
ali nešto se dogodilo.
- Zdravo, Anguse, oprostite, nisam vam prepoznao glas.
Popnite se, ovdje ćemo bolje razgovarati. Lozinka prvih ulaznih
vrata je pet, šest, osam, četiri, dva, B. Čim uđete, samo gurnite druga
vrata. Popnite se na drugi kat, skrenite nadesno kada izađete iz
dizala i naći ćete se pred mojim stanom.
Što u ovo doba dovodi Angusa k meni? Nisam imao vremena
za pretpostavljanje jer je za manje od minute zazvonilo zvonce
najavljujući mojega posjetitelja.
- Dobar dan, gospodine Marcele.
- Uđite, poslužit ću vam kavu.
- Hvala. Upravo sam popio jednu prije nego što sam krenuo k
vama.
- Dakle, kažete da se nešto dogodilo i...
- Prijeći ću ravno na stvar: Bride je umrla.
- Što?
- Policija kaže da je umrla od srčanog udara.
- Zar je bila srčani bolesnik?
- Čini se da jest.
- A kako ste vi to saznali?

103
 - Policija je pronašla naše brojeve telefona na njezinom
noćnom ormariću. Mislim da su nazvali prvoga s liste, u ovom
slučaju to sam bio ja.
- Pa to je nevjerojatno, Anguse! To je već treća osoba iz grupe
koja je umrla. Prvo Bernadete, pa Josephine, i sada Bride.
- Pokušao sam razgovarati s Marianne, ali...
- Ona je na izletu u planine, Anguse. Vjerojatno je neću uspjeti
obavijestiti.
- I kada se vraća u hotel?
- Za dva dana.
- Gospoda Bride je živjela sama. Imala je nećaka, ali nije ga
vidjela više od dvadeset godina. Čak nije znala ni gdje je.
- A sad nema načina da ga kontaktiramo. Pobrinut ćemo se za
truplo i pokop. Idem u mrtvačnicu, još jednom ću pokušati ubrzati
pravni postupak.
Treći put te godine otišao sam u mrtvačnicu. Nije mi bilo
drago vratiti se na to mjesto, s jedne strane zato što sam tamo
osjećao tešku atmosferu, a s druge strane zato što mi se nije sviđao
ironičan ton kojim mi se ravnatelj obratio posljednji put kada smo
razgovarali. No neki događaji navode nas da ponovo promislimo o
već donesenim odlukama i da promijenimo stavove. Brideina smrt
bila je jedan takav slučaj. Mogao sam pustiti da se stvari same
odvijaju. Bilo bi to komotnije za mene, no nešto mi je govorilo da bi
Bride bila zahvalna na mojem sudjelovanju.
- Dragi profesore Marcel, ponovo ste kod nas?
- Izgubio sam još jednu znanicu, ili bolje rečeno prijateljicu,
mogu je već tako zvati. Ime joj je bilo Bride.
- Da vidimo, evo ga. Hipertenzivna kriza nakon koje je
uslijedio akutni infarkt miokarda. Okružna policija zatražila je
obdukciju. Rutinski pregledi. Za nekoliko dana imat ćemo nalaze.
Želite li je vidjeti?
- Naravno, idemo.
Nakon što sam je identificirao i ispunio nekoliko formulara,
vratio sam se kući. Nadao sam se da se Marianne već vratila s
104
planina. Upalio sam kompjuter i ostao online na Skypeu. Pojačao
sam zvučnik kompjutera do maksimuma i otišao skuhati čaj. Iako je
bilo vrijeme ručka, nisam uopće bio gladan. Izgubio sam apetit
nakon posjeta mrtvačnici i identifikacije Brideina tijela. Baš kad je
čajnik s vodom na štednjaku počeo pištati najavljujući da voda vrije,
začuo sam kako me doziva ženski glas sa Skypea.
- Marianne, Marianne, jesi li to ti? Čekaj malo, evo me -
povikao sam i potrčao prema kompjuteru. Broj na Skypeu nije bio
njezin. Identifikacija je imala samo slova i brojke: WR56T.
- Ne, gospodine Marcel, nije Marianne. I prije nego me
prekinete pitajući me tko sam, dopustite da nešto razjasnim:
Marianne je naša taokinja. Dobro je i bit će i dalje dobro ako vi
promislite o svojim postupcima.
- Ako promislim o svojim postupcima? Kojim postupcima?
Dajte mi da razgovaram s njom.
- Marcele, Marcele, dragi moj, oteli su me. Još uvijek sam u
Maroku, ali ne znam na kojem mjestu, oni...
- Dosta, dovoljno si rekla - reče žena, očito istrgnuvši telefon iz
Marianninih ruku.
- Vi vjerojatno želite novac. Na koncu, novac je uvijek razlog.
- Novca imamo dovoljno.
- Ništa ne shvaćam.
- Shvatit ćete. Sigurni smo u to, i sami ćete na svoju inicijativu
dati ponudu da spasite život vaše drage Marianne... Za četiri dana
ponovo ćemo stupiti u kontakt.
Čuti Mariannin glas i zamišljati je u rukama otmičara dovodilo
me je do panike, pogotovo zato što u tom trenutku još nisam
shvaćao što oni hoće. Promisliti o svojim postupcima. Promisliti o
svojim postupcima. Kad ste pred bilo kojim problemom dišite
duboko i polako, govorio je moj profesor hatha joge. To je ono što
mi je palo na pamet u tom trenutku i upravo me je to smirilo i
obnovilo moju sposobnost rasuđivanja. I tada sam zaključio da je
sve to povezano s tužbama koje su podignute protiv gospodina
Raynarda. Promisliti o svojim postupcima. Kako sam shvatio, trebao
105
sam povući sve tužbe koje sam podignuo protiv njega i odustati od
svih pravnih radnji. On je sve isplanirao izvan Francuske; bilo bi
vrlo teško dokazati njegovo sudjelovanje u tom slučaju jer je zahtjev
iznesen na jedan prikriveni način... Odjednom mi je na pamet pala
još strašnija pomisao: jesu li Bernadetina, Josephinina i Brideina
smrt bile slučajne? Velika je slučajnost da su tri osobe koje su
pripadale našoj grupi umrle u tako kratkom vremenu. Možda mi je
on želio poslati poruku: vidi što sam već učinio njima trima. Povuci
tužbu ili će tvoja lijepa Marianne doživjeti istu sudbinu. Njezina
smrt izgledat će kao slučajno predoziranje kokainom u nekoj
slijepoj uličici u Marakešu.
Sljedećih dana nisam izlazio iz kuće čekajući da me netko
nazove, sve dok...
- Gospodine Marcel? - reče mi muški glas s druge strane
slušalice.
- Ja sam.
- Vjerujem da vam je već poznat razlog ovoga poziva, zar ne?
- Imao sam dovoljno vremena da razmislim što bih trebao
učiniti. I želim vam reći da sam odlučio povući tužbu protiv
gospodina Raynarda.
- Mudra odluka. Potreban nam je dokaz da ste učinili to što
govorite. Poruka koju ćemo ostaviti u vašem poštanskom sandučiću
dat će vam konačne smjernice.

„I te su se smjernice, pretpostavljam, odnosile na muškarca u

crnom kaputu i šeširu u Luksemburškom parku, koji se na kraju nije
pojavio na zakazanom sastanku?“
„Točno. On je bio ondje, mogao me je vidjeti, ali nije mi
pristupio jer prema njegovim riječima nisam bio sam.“
„I što se zatim dogodilo?“
„Mogao sam samo čekati. U svakom slučaju on je zakazao još
jedan susret s istim smjernicama.“
„A ti, kao i prvi put, nisi nikom ništa rekao?“

106
 „Taj put sam odlučio nekome reći. Ispričao sam sve Angusu.
On je poznavao Marianne, a osim toga, zbog svih tih smrti koje su se
dogodile u našem čitalačkom klubu naš se odnos produbio. Bio sam
siguran da će on biti diskretan i da će šutjeti, a i da će mi pomoći
ako nešto pođe po zlu.“
„Ali zar te nije bilo strah da će taj čovjek to primijetiti? Ili da će
u nešto posumnjati?“
„Ne, zamolio sam Angusa da se drži na sigurnoj udaljenosti.“
„Pa to ništa ne mora značiti?“
„Izašao sam iz stana pola sata prije. Pješice sam stigao do
parka za manje od dvadeset minuta. Još sam hodao prema tamo
kad...“
„Kad što?“
„U tome je problem; ne mogu se više ničega sjetiti. Kao da više
ničega i nema za sjećanje.“
„Tako je, nećeš u tome uspjeti, beskorisno je pokušavati
nastavljati tu priču.“
„Sada znam tko postavlja pitanja. Mogu li znati razlog?“
„Zato što je cijeli tvoj izvor sjećanja ili misli prestao postojati,
prestao djelovati, barem privremeno.“
„Prestao privremeno postojati? Ti si neki mag, čarobnjak ili
nešto slično? Ovo je vrlo čudna situacija.“
„No, dobro, kucnuo je čas da te ostavim. Već ćemo se ponovo
sresti.“
„Ali kada?“
„Ja ću, kao i uvijek, biti u blizini, ali nećeš me vidjeti. Obrati
veću pozornost na svoja osjetila. Zaboravi vrijeme. Pokušaj se ne
brinuti odveć zbog njega. Kada kucne čas da se ponovo sretnemo,
vrijeme kakvo poznaješ više neće postojati.“
„Čekaj, čekaj malo. Nemoj mi reći da si ti ta osoba koja se
pokraj mene nalazila u Luksemburškom parku. Nemoj mi reći da je
ono iznenadno povećanje tona na radiju, ono treperenje svjetla
svjetiljke koja kao da je pratila ritam kantate Carmine Burane i onaj
miris što su ga donijeli snažni vjetrovi, da je sve to tvoje djelo...“
107
 14.

Kirurški centar Bolnice Pitie-Salpetriere, Pariz, 13 sati, 3

minute, 50 sekundi. Članovi liječničkog tima koji je operirao
Marcela Rooda, i koji je službeno proglasio smrt u jedan sat i tri
minute poslijepodne, već su se uputili u predvorje kako bi skinuli
odjeću, kad je bolničar koji je ostao da pokupi aparate što su pratili
pacijente podvrgnute kirurškim zahvatima povikao: - Doktore,
doktore, vratio se, vratio se.
Elektrokardiograf je počeo pokazivati prisutnost srčane
električne aktivnosti u dotad nepomičnom tijelu Marcela Rooda.

***

Nakon mjesec dana jedna je žena ušla u bolnicu, uputila se

prema recepciji, predstavila se i zatražila da je puste na odjel za
intenzivnu njegu.
- Gospodin Marcel je pri svijesti. Danas će biti prebačen u sobu
i bit će vrlo sretan da vas vidi. Često je znao šaptati vaše ime.
Ostavit ću vas same. Ako nešto zatrebate, dovoljno je pritisnuti ovu
tipku.
- Dragi moj, kako sam sretna što te vidim!
- Ah, hvala bogu! Ti si živa, Marianne! Namjeravao sam krenuti
u potragu za tobom.
- Oboje kao da smo se ponovo rodili. Ja sam se uspjela izvući
zahvaljujući intervenciji jedne od triju supruga vlasnika kuće u

108
kojoj sam bila zatočena. Otmičari su me ostavili svezanu i
začepljenih usta u jednoj sobi i izašli. Bili su posve uvjereni da
onamo nitko neće doći. A onda je ta blažena žena, bog zna zašto,
došla i oslobodila me. Otišla sam na policiju, a zatim i u naš
konzulat. Nije bilo teško naći Eugènea Rufusa. Otkrio je sve detalje
plana koji su bili skovali i odao gospodina Raynarda.
- Ti barem znaš što se dogodilo, Marianne. A što se mene tiče...
- Mislili su da si umro, Marcele, nakon nekoliko pokušaja
oživljavanja. A onda si bio u nesvijesti gotovo trideset dana.
- Posljednje čega se sjećam jest da sam izašao iz kuće da se s
nađem s nekim u Luksemburškom parku. Nakon toga sam
razgovarao s nekom osobom...
- S nekom osobom?
- Sjedili smo u kafiću Arbalète, a ja sam toj osobi pripovijedao
što se dogodilo u knjižari, govorio o svojem problemu s izdavačem,
o nama i našem čitalačkom klubu, o tvojem putovanju u Maroko,
naposljetku, o svemu. Ili barem skoro o svemu, jer kada sam stigao
do onoga dijela kada sam izašao iz kuće, nastupila je amnezija,
potpuni mrak. Nisam se ničega mogao sjetiti. Tada mi je ta osoba
rekla da mora otići. Ja sam se morao vratiti. Prema riječima te
osobe, sve će se srediti. Tako je rekla i jednostavno nestala. Kada
sam došao k sebi bio sam ovdje, a kraj mene bolničarka koju sam
jedva uspijevao nazreti. Sada se već mogu prisjetiti mnogih stvari,
ali još uvijek mi nisu rekli što mi se dogodilo.
- Dobio si četiri metka, ali izvući ćeš se bez ikakvih posljedica.
Sve će se srediti, baš kao što ti je rekao tvoj tajanstveni sugovornik.
- Mislim da mi sada počinje biti jasno. Hice je ispalio neki
izaslanik mojega izdavača, zar ne? Ali zašto je to učinio? Ja sam
imao fascikl i traženi dokument, i bio na putu da mu sve to predam.
- Nemoj prebrzo donositi zaključke, Marcele.
- Ali to je očito, Marianne. Kao što sam rekao, taj izaslanik
trebao je dobiti dokument koji potvrđuje moje povlačenje tužbe. A
onda, kada je saznao da si pobjegla, odlučio me je ubiti kako bi se

109
izvukli bez posljedica. To je zacijelo bio motiv; i uvjeren sam da će
ponovo pokušati doći do tebe.
- Ne, nije se tako dogodilo. I da ne bi više pretpostavljao,
ispričat ću ti kako je bilo: hice nije ispalio izaslanik gospodina
Raynarda. On nema ništa s tim slučajem.
- Možda sam zbog svih tih događaja i duge hospitalizacije
zaboravio da moramo uvijek pričekati nekoliko dana prije no što
donesemo bilo kakav zaključak. Osim toga, zaboravio sam i to da
očitost obično skriva u sebi zamke, i katkad je gluplja od same
jednodušnosti. Trebao sam bolje promisliti prije no što sam izrekao
bilo kakvo objašnjenje o tom pokušaju atentata na mene. Uostalom,
mogla je to biti pljačka, iako je to rijetkost u našoj Latinskoj četvrti;
ili su me možda zamijenili za nekoga; ili se pak radilo o nečem
drugom što logika ne može objasniti.
- Nije bila pljačka i nisu te zamijenili ni s kim. Bio si žrtva
osobe vrlo bolesna uma. Žao mi je što ti to moram reći, ali hice je
ispalio Angus.
- Angus? Angus? Ali zašto?
- Vjerojatno je mislio da će me otmičari ubiti ako te spriječi da
predaš dokumente.
- Ali zašto bi nas on htio ubiti?
- Zbog istih razloga zbog kojih je ubio Bernadete, Josephine i
Bride.
- On ih je ubio? Da sam srčani bolesnik, sad bi mi srce ponovo
stalo.
- Po mom mišljenju, on je prolupao. Ona njegova priča sa
zarobljavanjem knjiga jer bi se riječi mogle osloboditi i zadaviti ga
vjerojatno se pogoršala.
- I tada je odlučio krenuti korak dalje i početi ubijati čitatelje,
odnosno nas koji smo se sastajali da raspravljamo o književnosti. A
kako je policija shvatila da je on počinitelj?
- Počeli su sumnjati da se kod naše tri prijateljice radilo o
nesretnim slučajevima. Već su provodili istragu u kojoj smo svi mi u
načelu bili osumnjičeni. Tada su odlučili usporediti vrstu alge koja
110
je pronađena u Josephineinoj koštanoj srži s onom iz rijeke Seine,
odakle je izvučeno njezino tijelo. Alge su bili različite, odnosno ona
se nije utopila u Seinei.
- Jesu li nekim slučajem te alge bili one iz jezera iza Angusove
kuće?
- Točno, i ona ih je udahnula u trenutku svoje smrti.
- Ondje ju je udavio i zatim bacio njezino tijelo u Seineu,
inscenirajući samoubojstvo. A što se tiče Bernadeteine i Brideine
smrti?
- Angus je komentirao malo ulubljenje na automobilu, sjećaš
se? A taj njegov automobil, što je stvarno neobično, viđen je u blizini
nesreće. I prema stručnjacima, to ulubljenje odgovara udarcu u
Bernadeteino tijelo. Također je kupio nekoliko kutija jednoga lijeka
na bazi efedrina. Toksikološke pretrage otkrivaju prisutnost te
droge kod naše prijateljice Bride. Ona je progutala, ili ju je natjerao
da proguta, smrtonosnu dozu toga lijeka.
- I što je sad s njim?
- Uhićen je. Sigurno će završiti u zatvorskoj umobolnici.
- A moj izdavač, odnosno bivši izdavač?
- Nemoj se više brinuti oko toga.
- Kako se odvija taj postupak?
- Njegovo uhićenje riješilo je cijeli slučaj. Tvoj je odvjetnik već
podnio zahtjev za oduzimanje imovine. Ti ćeš dobiti dio novca, a
ostatak će poslužiti za plaćanje raznih prevara koje je počinio
diljem svijeta.
- Znači da sam postao milijunaš?
- Uskoro ćeš postati. Jesi li spreman živjeti taj novi život?
- Primanja koja imam bila su mi dovoljna za ovaj životni
standard. Autorska prava su mi posljednjih godina u tome prilično
pomagala. S cijelom tom zbrkom radije ne bih računao na taj novac.
Uzet ću samo iznos koji pokriva ono što sam inače dobivao,
dovoljan za osnovne potrepštine u životu. Ostalo ću darovati. S
jedne strane, oslobodit ću se toga bogatstva i lišiti se užitaka koji uz
to idu. S druge strane, ipak neću biti izložen nedaćama koje
111
ponekad prate umirovljenike jer se neću morati brinuti za
budućnost. Moći ću dakle čitati i pisati sve dok me oči budu služile i
ruke bile dovoljno snažne da se bave mojom maštom i bilježe na
papir ono što ona odredi. Čak i ako mi godine oduzmu ta dva užitka
pronaći ću nekoga da mi čita i piše: neku novu Josephine.
- Ima li naš pisac Marcel Rodd već planove za novu knjigu?
- Zar nisi čula, Marianne? U Marcela Rodda ispaljeni su hici i
on je podlegao ozljedama. No njegovo će se djelo nastaviti, ali odsad
će ga potpisivati Marcel Rood. Možda čitatelji i ne primijete razliku,
možda pomisle da se samo radi o sitnoj štamparskoj pogrešci na
mojim novim knjigama.

112