SOFOKLO:

ANTIGONA

Bilješke o piscu:
Sofoklo (496. - 405. god. p. K.), grčki tragičar. Rođen u Kolonu Hipiju
kod Atene u bogatoj porodici. Bio je predstavnik Periklova vremena.
U tragičnoj umjetnosti Eshil mu je bio uzor, a i učitelj. Kad je Eshil umro,
Sofoklo je postao ljubimac atenske publike. Dokaz tome je velik broj
pobjeda i neke službene časti kojima su ga njegovi sugrađani odlikovali.
Prvi put je prikazivao i ujedno odnio prvu nagradu god. 469., dakle još
vrlo mlad. U svom životu je napisao oko 130 djela, a sačuvano je samo 7
tragedija: Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip
na Kolonu. Sofoklo je u svojim dramama posvetio mnogo više crtanju
karaktera svojih likova i nastojao im dati što više ljudskih osobina.
Sofoklo je usavršio dramsku umjetnost pišući takve tragedije,
koje svaka za se čini umjetničku cjelinu. On je uveo mnoge novosti u
tragedije. Zbog svega toga su ga nazvali tragičnim Homerom.

Vrsta djela:
Tragedija od sedam činova u dijalozima.

Mjesto i vrijeme radnje:

Radnja se odvija u gradu Tebi za vrijeme Kreontove vladavine,
u 6. st. pr. Kr.

Tema:
Tema ovog djela je tragična sudbina djevojke Antigone koja je, prekršivši
naredbu vladara Tebe Kreonta, obredno pokopala svog voljenog brata.

Glavni motiv:
Kreontova mržnja prema Poliniku.

Kompozicija djela:
Kompozicija "Antigone" počinje uvodom, tkz. prologom u anapestičkoj
stopi. Taj prolog je u ovoj tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi
parados ili paroda, tj. korska nastupna pjesma (ona se na pozornici izvodi
pjevanjem kora uz pratnju instrumenata). Zatim po ustrojstvu slijede
epizode tj. činovi koje sačinjavaju dijalozi. Nakon činova slijede stasimone
(stajaće pjesme) bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od
paradosa. Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji dolazi nakon
poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i Antigone.
Osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog čina
dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor. "Antigona" se sastoji od sedam
činova i pet stajaćih pjesama.
Kratki sadržaj:
Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom "Kralj Edip".
U njemu se(između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova.
Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat
Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru.
Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu.
Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome,
probadaju mač u tijelo, te oboje umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene
Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa,
a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa.
Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka,
Edipova kćer, govori svojoj sestri Ismeni da namjerava tajno pokopati
svog voljenog brata Polinika. Ismena odbija sudjelovati u tom činu i
pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj
zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat,
te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni
obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe,
jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten naređuje
da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu stražari
maknu prah sa mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu
Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na
smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona
voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega,
poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka.
Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta.
Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone,
dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi,
te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se
da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni,
Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima.
U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, tj.slijepi prorok sa dječakom u pratnji.
On razgovara sa Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina
ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo.
Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i
naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se
oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o
sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa
slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene
djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao,
te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao u
Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije
ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće božanskog načela
strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.
Likovi:
a) Glavni likovi: Antigona - Edipova kćer
Kreont - Antigonin ujak, Tebanski kralj

b) Sporedni likovi: Ismena - Antigonina sestra

Euridika -Kreontova žena
Hemon - Kreontov sin, Antigonin zaručnik
Tiresija - Prorok
Dječak - Tiresijin
Zbor - Starci Tebe
Pratnja - Kreontova i Euridikina
Zborovođa
Stražar
Prvi glasnik
Drugi glasnik

c) Analiza glavnih likova:

Antigona
Samostalna je i bezkompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka.
Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, već slijedi svoje
srce. Svjesna posljedica srlja u propast. Ona je pozitivan lik u svakom
smislu vođen ljubavlju: "A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet."
Antigona se našla u neizbježnoj situaciji, tj. na nju je svaljena
tzv. tragična krivnja koja je specifična za sve tragedije.
Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i ponijeti se bezosjećajno
prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je govorilo srce.
Ona je svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko otkrije.
Toga se nije uopće bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i ostvarila.
Antigona je još jedan lik kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati
da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i žrtvovanja.
Upravo to je Antigona znala i slijedila.

Kreont
Apsolutistički vladar bezosjećajnog i hladnog srca.
Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera koja nije odraz
volje puka, već njegova samovolja. Antigonu šalje u ponižavajuću smrt
unatoč tome što je ona kći njegove sestre i zaručnica njegova sina.
Mržnju uspije pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč njegovoj
razumnoj molbi da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi Antigonu ubiti
pred njim. Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje hladno
srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog strahopoštovanja prema
bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji njega.
Kreont je savršen primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe.
Ta ga ohololost i dovodi do propasti. On se naposljetku i kaje,
ali prekasno. Sudbina je već odlučila da ostane sam, propao kao otac,
suprug i vladar.

Stil i jezik:
Kao u svim grčkim, te i u ostalim tragedijama u "Antigoni" nalazimo
uzvišen način govora. Uz monologe i brojne dijaloge pisac povremeno
upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće najavljuje odlazak jednog,
a dolazak drugog lika ili upute koje je jedan lik dao nekom drugom liku na
sceni. Uz dostojanstven govor nalazimo i druga obilježja tragedije:
tragičan lik, tragičnu krivnju i naravno, tragičan završetak.
Djelo sadrži i mnoga stilska izražajna sredstva poput epiteta, matafora,
poredbi itd.

Izvantekstovni odnosi:
Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je
(kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom".
U djelu "Kralj Edip" se opisuje sukob Edipovih sinova i taj sukob se kasnije
odražava na radnju "Antigone". Sami motiv "Antigone" se nalazi u "Kralju
Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Poliniku,
kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop. Može se čak
reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip".

Kritika djela:
Sukob vrijednosti redovito uključuje propast jedne od njih.
To je često smrt tragičnog junaka, kako svjedoči Antigonina sudbina,
ali i takva presudna mjera u njegovu životu koja će nepovratno obilježiti
njegovu budućnost, kao što se događa Kreontu. U svijetu koji ne podliježe
vrijednosnoj procjeni, u kojem nema ljepote i ružnoće, dobra i zla,
u kojem se sve pojave opisuju sa stajališta nezainteresirane znanosti koja
točno mjeri i utvrđuje, a da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast,
tragičan sukob nije moguć. Nema sumnje da će svatko od nas pročitati
"Antigonu" na svoj način. Ipak, jedno bismo iskustvo nakon toga čitanja
svakako morali ponjeti. Sukob koji je izbio u Tebi oko mrtva Polinikova
tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva u našem vremenu.
Sofoklova nam je tragedija i danas razumljivo štivo - ona je dragocjen
književni podsjetnik koji nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju
knjige nisu mogle obuhvatiti.