SAFVET BEG BAŠAGIĆ (MIRZA SAFVET) 6 Maj 1870 – 9 April 1934

Znaš, Bosnjače, nije davno bilo,

Sveg’ mi svijeta, nema petn’est ljeta,

Kad u našoj Bosni ponosnoj

I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,

A danas se kroz svoje hire

Oba stranca ko u svome sire.

Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv’jetlije blago,
Nase ime ponosno i drago.

1891. u II razredu Gimnazije

Među prvim pobornicima kulturnog, prosvjetnog uopće napretka bosanskohercegovačkih muslimana

poslije okupacije ovih zemalja od strane Austro-Ugarske monarhije 1878. godine, bio je i dr. Safvet-
beg Bašagić. Nijedna akcija na nekom od ovih polja počev od konca devetnaestog stoljeća, pa do
dvadesetih godina dvadesetog, ne može se ni zamisliti bez vidnog učešća i Bašagića, bilo da je on
inicijator ili jedan od prvih, koji je prihvatio nečiju korisnu zamisao. I zato “Ko bude pisao kulturnu i
političku povijest bosanskohercegovačkih muslimana iza okupacije, moraće se najdulje zadržati uz
ovo ime”, napisano je još 1931. godine (Napretkov kalendar za 1931. godinu, strana 123).

Dok je…

Dok je tvoga đula – ne gledam rubina,

Dok je tvoga vrata – ne gledam jasmina.

Tvoje grudi – moja pjesma nečitana,

Tvoje lice – moja knjiga netiskana.

Moji su almasi – mali prsti tvoji;

Što je moje, niko ne smije da svoji.

Tvoja merdžan-usta više slasti daju

Nego Kevser-vrelo u božanskom raju.

Miris, što ni amber, ni mošus, ni ruža

Ne imadu, meni tvoja kosa pruža.
Gazeline oči svaku cijenu gube
Pram očima tvojim, kad pospano ljube.

I ja sâm se, Leilo, vas u milju gubim,

Što sam stvoren da te bar katkad poljubim.

Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet) rođen je u Nevesinju 6. V. 1870. godine. Djetinjstvo je proveo u
Foči, Mostaru, Ljubuškom, Stocu i Konjicu, gdje mu je otac Ibrahimbeg služio kao kajmekam (kotarski
predstojnik). Mekteb je pohađao u Mostaru i Konjicu. Kad mu se otac nastanio u Sarajevu 1882.
godine, Safvet-bega upisuje u ruždijju. Poslije ruždijje pohađa Veliku gimnaziju u Sarajevu. Maturirao
je 1895. godine u Zagrebu. Iza toga upisuje se na univerzitet u Beču, gdje studira orijentalne jezike i
historiju.

Kratak odgovor

Čudno ti se čini, – je li? -

Kako crni Mirza pjeva,
I u dušu djevojačku
Svoje pjesme ulijeva?
Ako mu je crna koža,
Duša mu je sjajna, čista,
Čišća nego drobni biser
Što se na tvom grlu blista.
Čudno ti se čini, – je li? -
Što priroda vječna neće
Da u bijeloj ilovači
Mirisavo cvate cvijeće.
A meni je opet čudno,
Ko ne znade, što ne šuti,
Da sve nije pravo zlato,
Što se sjaji, što se žuti.

Diplomirao je 1900. godine. Za orijentalne jezike stekao je ljubav još u ruždijji, gdje je dobio i osnovna
znanja. Ljubav za historiju je dobio u kući, gdje se osobito gajila porodična tradicija. Kako mu je otac
Ibrahim-beg bio i pjesnik na turskom jeziku, još od rane mladosti zavolio je književnost na
orijentalnim jezicima i ostao joj vjeran sve do smrti. Odmah po završetku studija Bašagić je dobio
mjesto profesora arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu, gdje ostaje do kraja 1906. godine,
kada se zahvaljuje na državnoj službi.

Epilog

Ne naklapaj – stani, stani!

Kad ne pojmiš, šta se zbori;
raspravljajmo na tenhani,
gdjeno Vječno Svjetlo gori.
Ono će nam da rastjera
po moždanim gustu tminu,
pokazat nam trag od smjera,
kud se ide na pučinu.
Na svijetu ljubav ništa
niti traži, niti želi,
čemu iza čistilišta
da se nada i veseli?
“Ljubav iznad oba svijeta
uzdiže nešto više;
Bog je njojzi prava meta -”
Mirza Sadik tako piše.
“Zaljubljeni izvan smjera
propisana nešto želi;
Bog je njemu prava vjera -”
Mevla Dželal tako veli.
“Šta od toga čovjek ima,
Pejgambera kada čuje,
gdje božanskim načelima
vječnu ljubav rasvjetljuje?
Nema l’ iskre bogodane,
da Bilalov glas razumi,
što u osvit zore rane,
ko nebeska pjesma šumi.”
Tako pjesnik Nadži mnije,
a ja tvrdim sasvim treće:
ko ne shvaća poezije,
ni ljubavi shvatit neće.
Bez tog dvoga Višnje Biće,
oko Kog se Svemir kreće
i što svemu daje žiće -
nigda pravo shvatit neće.
Krčmarice, jesi l’ čula? -
Ja to shvaćam odvajkada,
daj da pijem sa tvog đula,
nekušana dosad slada!
Ko god želi, s izvor vrela
poeziju da uživa,
taj nek traži ispod vela
moje pjesme, šta se skriva.
Ko sve skupa ne razumi,
nego mu se čudno čini, -
Amor s Bakom nek mu glumi:
“Mene tekel” na pučini…
U godini 1907. izdavao je list Ogledalo (Ibret), od koga je izašlo svega 13 brojeva. List je bio veoma
zapažen i cijenjen. Do 1910. godine boravio je u više navrata u Beču, gdje je po bečkim bibliotekama
sakupljao građu za doktorsku tezu, koju na tamošnjem univerzitetu 1910. godine i brani. Na temelju
radnje Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti Bašagić je promoviran u čast doktora “exlinguis
islamiticis”. Kada su te iste godine provođeni izbori za Bosanski sabor, Safvet-beg je izabran za
narodnog poslanika izvan stranaka, jer nije pripadao nijednoj tadašnjoj muslimanskoj stranci
(Muslimanska narodna organizacija i Muslimanska samostalna stranka).

Na Bajram

Velik si, Bože,

Tvoja veličina je neizmjerna,
pram njoj je ništa svesioni svijet.
Vječan si, Bože!
A sva su druga stvorenja
pram vječnosti Tvojoj truhla snijet.
Moćan si, Bože,
moć Ti je bezgranična,
sve pred njom pada u slabi prah.
Strašan si, Bože!
Sve živo pred Tobom strepi
i strepnju svoju zove: Božji strah.
Divan si, Bože!
Tvoja divota je zagonetna,
uz poj slavuja i bistra vrela šum
najveći čovjek diveć Ti se reče:
“Divotu Tvoju moj ne pojmi um!”
Blag si, o Bože!
Tvoja blagost je veličajna,
sva dobra ljudska njezin su plod;
s uzdanjem u nju i mi se jatimo evo,
da mladim silama radimo za rod.
Svesilni Bože!
Tisuć duša jednim Te glasom moli:
nazatku strašan, napretku budi blag,
da naša majka u sjaju prosvjete sine,
da svakoj hrđi zatare se trag!
Uslišaj, Bože!
Uslišaj skromnu želju srdaca mladih,
kud narodne misli sebi grade tok;
čista su srca naša kô čisto planinsko vrelo -
za više kulturne težnje iz njih cijedi sok.

Na svim izborima, održanim do 1914. godine, biran je redovno za poslanika, i to uvijek nezavisno i
izvan stranaka. U dva maha je bio predsjednik Sabora, a dva puta njegov potpredsjednik. Za vrijeme I
svjetskog rata vodio je poslove Sabornice (jer se Sabor u toku rata nije sastajao). Godine 1919.
postavljen je za kustosa Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Tu ostaje do odlaska u mirovinu 1927. godine,
jer uslijed bolesti, koja se naglo pogoršavala, nije više mogao odlaziti na posao. Umro je 9. aprila
1934. godine, a pokopan je na počasnom mjestu u krugu Begove džamije.

Knjiga života

Knjiga je života uzvišeno štivo,

ko se našo da je, kako treba, shvati?
I ja sam je dugo proučavo živo,
al na koncu konca vila mi je lati.
Nije za te – reče – ta teška lektira,
traži djela što ih samrtnici tvore,
u njima ćeš naći svojoj duši mira;
knjiga je života kano burno more.
Dokle shvatiš iz nje jedan redak samo,
ko u slatkom sanku minuće ti žiće,
ah – teško je, teško zaploviti tamo,
a još teže kakvo učinit otkriće!
Uzmi, Mirza, ružu, pa u njojzi traži
svojoj mašti boja, svojoj pjesmi hrane;
rumenilo njeno nek ti dušu blaži,
da se knjige žića zauvijek mane!

Bašagić je počeo pjevati još kao učenik drugog razreda gimnazije. Surađivao je u mnogim tadašnjim
zagrebačkim listovima (Vienac, Prosvjeta), te u sarajevskoj Nadi i nešto malo u Bošnjaku. Posebno je
štampao zbirke pjesama: Trofanda iz hercegovačke dubrave (Zagreb, 1896, drugo izdanje Sarajevo,
1928), Misli i čuvstva (Sarajevo, 1906), Izabrane pjesme (Sarajevo, 1913).

Skroman poziv

Sa mirisnog stabla već se behar rune;

Vrijeme je pića, nek se čaše pune!

Hodi, Leilo, hodi, već se bršljan svija

Oko vitka stabla mednih šeftelija.

Hodi, Leilo, hodi, već i slavulj poje,

Da se veselimo s njime i nas dvoje.

Da mezetim s tvojim poljupcima piće,

Da zasladim s tvojim razgovorom žiće.

Da razgonim brige gledajući u te,

Da životu svome tražim nove pute.
Po starome putu ne da mi se ići,
Makar da ću s njime do Edena stići.

Godine 1924. spjevao je Mevlud, koji je u istoj godini doživio dva izdanja. Za pjesnikova života
Mevlud je doživio još jedno izdanje (Sarajevo, 1931). Poslije Bašagićeve smrti Mevlud je izdala bivša
Vakufska direkcija u Sarajevu nekoliko puta. Sve to pokazuje da je Safvet-begov Mevlud primljen s
istim ushićenjima kao što su primane i ostale njegove pjesme, posebno rodoljubne. Još kao student
Bašagić je preko ljeta držao u sarajevskoj Kiraethani (Muslimanska čitaonica) predavanja s temama iz
prošlosti Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlasti. Objavio je i nekoliko radova iz tog područja
(Najstariji ferman begova Čengića i dr.).

Ma in medahtu Muhammeden bi maqaleti i Kojega nikad nestanuti neće.

Lakin medahtu meqaleti bi Muhammedi!
Moja pjesma Muhammedu
nije slave pribavila,
nego se je moja pjesma -
s Muhammedom proslavila!
"Hassan ibni Sabit"
Najprije Božije spomenimo ime -
svako dobro djelo počima se s njime. 1°
Onda se sjetimo Božjeg poslanika
Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika,
koga dobar dio čovječanstva slavi
kao začetnika islamske ljubavi.
Ne zaboravimo njegovu rodbinu
s dobrim spomenuti kao i družinu,
koja je s njime nevolju i slavu
dijelila za islam, kô za vjeru pravu.
A po tome Safvet Ibrahimov evo:
predaje vam mevlud, koji je ispjev'o
u jeziku koji naš Mujo razumi,
jer mu kao Bosna u ušima šumi.
Koliko su mogle, umjele i znale -
sve su tu utkale moje sile male.
Ja toliko znadem, ne umijem više,
i to neka Bog mi u sevab upiše!
(Ovdje treba tekbir proučiti.)
Mi služimo Bogu, Koji nije postao,
Mi služimo Bogu, Koji nam je dao
svijest da nas vječno do spoznaje kreće.
Mi služimo Bogu, Koji Svemir stvori -
i u njemu bezbroj svakakvih čudesa;
zar Mjesec ne sjaji - zar Sunce ne gori -
zar zv'jezde ne trepte - sred plavih nebesa?
Mi služimo Bogu, Koji na svijetu
svakome stvorenju život i smrt daje,
Koji surog orla u smjelom poletu -
i neobuzdane ljude - obuzdaje.
Mi služimo Bogu, Koji nas osnaži
vel'kim darovima: umom i pameti,
da raspoznajemo istinu od laži,
koju nam nameću bezbožnici kleti.
Mi služimo Bogu, kako nam poruči
preko Muhammeda, zadnjeg pejgambera.
Služimo Mu jer nas din-i-islam uči:
da nam je On prva i posljednja vjera.
Bože, Koji posto nije -
i Kog nestat neće!
S Tvojom voljom sve postaje,
rađa se i kreće.
Svako jutro ishod Sunca -
i zapad pred veče
o Tvojoj nam moći, Bože,
sto dokaza reče.
Ti nam spremi Muhammeda S kojom danas ponose se
da vjeru objavi, milijuni ljudi,
koja naša srca spaja jer u njima sveto čuvstvo
islamskom ljubavi. prama Tebi budi.

Ali kao historičar, predstavio se svojom Kratkom uputom u prošlost Bosne i Hercegovine pod turskom
vlašću (Sarajevo, 1900), u kojoj je po prvi put kod nas prikazana prošlost ovih zemalja pod turskom
četiristogodišnjom vlašću. Prvi je napisao i opsežniju monografiju o najvećem dobrotvoru Bosne i
Hercegovine Gazi Husrev-begu (Sarajevo, 1907). Kao kustos Zemaljskog muzeja objavio je
interesantan rad pod naslovom Najstarija turska vijest o boju na Kosovu 1389. godine (Sarajevo,
1924).

Godinama je sakupljao materijal o istaknutim i zaslužnim sinovima Bosne i Hercegovine u

Osmanskom carstvu. Uz pomoć prof. Alije Nametka ovaj je materijal sredio i 1931. godine Matica
hrvatska je u svojim izvanrednim izdanjima štampala Bašagićevo leksičko djelo Znameniti Hrvati
Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini. Jedan dio ovog materijala Safvet-beg je štampao u
sarajevskoj Obrani (1920) i u djelu Znameniti i zaslužni Hrvati od 925-1925. godine, što izađe u
Zagrebu povodom hiljadu godišnjice kraljevstva. Brojni su još njegovi historijski radovi razasuti po
raznim listovima i kalendarima. U svojoj doktorskoj radnji Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti (Sarajevo, 1912), Bašagić je prikazao književni i naučni rad naših ljudi, koji su pisali ili
pjevali na orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i perzijskom. (O pojedinim ovim ljudima pisao je i
posebno (Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Stočević i dr.). I u njegovim Znamenitim Hrvatima… nalazi se
dosta ljudi od pera, koje je Bašagić pronašao nakon što su njegovi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti bili već objavljeni. Pored toga, pisao je i o turskim književnicima i pjesnicima, prikazujući
njihova djela ili pišući o njima samima.

Dr. Bašagić je i prevodio s orijentalnih jezika. U sarajevskoj Nadi objavio je nekoliko prijevoda
klasičnih arapskih pjesnika. S perzijskog je preveo Rubaije Omera Hajjama, filozofa i perzijskog
klasika. Rubaije je štampao u dvije knjige, prva je izašla 1920., a druga 1928. godine. O Omeru
Hajjamu je napisao i posebnu studiju.

Moja tajna

Srce moje za kim gori? Ne muči mi jadne duše;

Za kim čeznu slabe grudi? Džigarice crne gore,
Ko mi dušu tako mori A bijele već se suše.
Da obamre, da poludi? “Kaži tajnu svojoj majci,
Da ti rani lijek traži,
E, to ti je moja tajna, Jerbo majka svojom njegom
Koju nikom kazat neću; Polovicu boli blaži.”
Ma sve bilo naopako! Ne, ne smijem, prođi me se!
Sa tom tajnom umrijeću. Od straha me groza hvata
Reći tebi mrsko ime
Majka mene često pita: Najmilijeg meni zlata.
“Šta je tebi, dragi sine? Na to majka rukom mahne,
Ta daj kaži barem majci Pa okrene milu glavu,
Za kim tvoje srce gine?” A ja svrnem tužne oči
U zelenu čemin-travu.
Ne pitaj me, mila majko,
Od Hasana Kafije Pruščaka preveo je poznato djelo Nizamu-I-alem (Uredba svijeta) i štampao u
Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1919. godine. U predgovoru svome prijevodu Bašagić navodi,
kako se dugo vremena bavio mišlju da se kod nas osnuje “Društvo prijatelja Istoka”, čiji bi zadatak bio
izdavati u originalu, a po mogućnosti i u prijevodu djela naših zemljaka, koji su pisali na orijentalnim
jezicima. U tu svrhu bio je izradio i Pravila “Društva za poznavanje Istoka”. Međutim, I svjetski rat
omeo je ovu Bašagićevu zamisao. Kad je štampao Popis orijentalnih rukopisa moje biblioteke
(Sarajevo, 1916), u uvodu je naveo da ima namjeru izraditi popise orijentalnih rukopisa Institnta za
prončavanje Balkana i Husrev-begove biblioteke. Kasnije je kao kustos Zemaljskog muzeja počeo
izrađivati katalog orijentalnih rukopisa bivšeg Balkanskog instituta. Njegova bolest, međutim, i
odlazak u mirovinu, prekinuli su ovaj korisni posao. Kada je Edhem-ef. Mulabdić poveo akciju za
izdavanje jednog muslimanskog porodičnog lista, Bašagić je odmah podržao ovu ideju i uz Mulabdića
i Osmana Nuri Hadžića bio jedan od pokretača lista. Sam mu je dao i ime Behar. Prihvatio je dužnost
urednika

Moje suze

Mnogome je zagonetka,
što u mene nema suza,
što se nikad ne rasplače -
obijesna moja Muza?
A ja ne znam što bih plako,
kad napretek suza ima?!
Jer je rekbi plač prirođen
svima novim pjesnicima.
Ta i meni katkad udes
u pohode tugu spremi,
i u njenoj prisutnosti
moja Muza zanijemi.
Moje suze nijesu voda,
što ih puki slučaj mami;
moje suze – to su moje
zdrave duše, dragi kami.
Samo onda proliju se
niz obraze tamno blijede,
kad se stoput kroz koprenu
čiste svijesti procijede.
Moje suze rijetko teku,
al kad teku onda prže;
moje lice, dušu peku
od magijskog ognja brže.
Ko ih ne zna cijeniti,
drzovit je – Bog mu prosti!
Jer su suze Bekri-Mirzi
prijeki mehlem u žalosti
. Pošto se dobila dozvola za pokretanje lista, Behar se pojavio l. maja 1900. godine pod uredništvom
Safvet-bega Bašagića. Pored uređivanja lista, on mu je i jedan od glavnih suradnika. Prema sjećanjima
E. Mulabdića i Fehima Spahe, zadnji, dvadeset četvrti broj prve godine ispunio je skoro sam Bašagić,
jer je materijala bilo ponestalo, a i glavni suradnici bili nešto zatajili. Od druge godine urednik Behara
je Edhem Mulabdić, a Bašagić redovan suradnik (izuzev II. Godine u kojoj nema ni jednog njegova
priloga). Da je Behar bio odlično primljen u muslimanskoj sredini, pa i od ostalih, zasluga je i Bašagića,
koji je znao pogoditi osjećaje muslimana i imati odgovarajuću mjeru u pisanju i u uređivanju ovog
lista. Prigodom osnivanja društva “Gajret” 1903. godine, vidimo Bašagića opet među njegovim
utemeljivačima. On mu je predsjednik od osnivanja do 1907. godine. I u inicijativnom odboru i kasnije
kao predsjednik, Bašagić s puno žara i poleta radi na propagiranju “Gajreta” i ostvarivanju njegovih
ciljeva.

Prvoj ljubavi

U ovome đulistanu
Noćilo je mnogo ptica,
A još više procvjetalo
Alkatmera i ružica.
Pa ću i ja danas-sjutra
Na vijeke mu zbogom reći;
Pri našemu rastajanju
Misliš – hoće l’ suze teći?
Ne, jer zbilja nemam za čim
Niti jedne prolit suze,
Sve što ljubih, sve što volih
Sve mi brzo svijet uze.
Nesta Zlate, nesta s njome
Zemne sreće i milina;
Sve što danas svojim zovem,
U čaši je dobra vina.
O kako bih sretan bio
Da me više ovdje nema;
Kad za cio svijet spavam,
Nek vas svijet za me drijema.

Kada je odlučeno da “Gajret” počne izdavati svoj Kalendar, opet je Bašagić glavni (uz Edhema
Mulabdića) oko ostvarivanja i ove ideje. Njegova suradnja u oba godišta Kalendara, koliko ih je izdano
dok je on bio predsjednik, značajna je. Svo vrijeme dok je bio na čelu Društva nastojao je da se radi
samo u duhu Pravila Društva i da se ono ne angažira ni u što, što Pravilima nije bilo predviđeno. Pod
njegovim vodstvom Društvo se lijepo razvijalo i steklo naklonost svih muslimanskih društvenih
slojeva, što se vrlo dobro može vidjeti iz iskaza članova Društva, objavljivanih u kalendaru Gajret ili
pak u listu Behar. Za njegova predsjednikovanja, Društvo “Gajret” pokrenulo je i svoj list pod istim
imenom. Bašagić je i osnivač i prvi predsjednik Muslimanskog biciklističkog društva “El-Kamer”,
“Društva muslimanske mladeži” i “Muslimanskog kluba”.

Prolog

Mnogi će se začuditi, pa će lahko uzrok naći;

kad pročita pjesme ove, koga sve na svijetu draži,
kako može zabluditi s pravog puta mora zaći.
zdravi razum – u te snove. Šta su opće svi sistemi,
Al nek malo dublje traži, što moderni pisci uče?
- Tamne boje, glasi nijemi, hoću-neću dijete glumim,
što nas mame, pa nas muče. boje gledam, glase pratim,
Mi vidimo – sve te boje, a ni jedno ne razumim.
mi čujemo – sve te glase, Šta se u tom tajno krije?
ko produkte mašte svoje, Ja ne znadem pravo reći.
al pojmit ih – ne, ne da se! Je l’ opsjena poezije,
Pod pritiskom čudnovatim il’ je staza vječnoj sreći.

Vidimo ga i među osnivačima i akcionarima Islamske dioničke štamparije. U drugoj godini svog
opstanka Upravni odbor Gajreta zaključuje da se održi prva muslimanska društvena zabava. Bašagić
piše dramu Pod Ozijom, koja će biti na zabavi izvedena. Uvježbava komad s diletantima, sam
sudjeluje u njegovu izvođenju. Spjevao je i prigodnu pjesmu za ovu priliku, Gajretovu himnu, koju je
napisao prilikom osnivanja Društva, dao je uglazbiti i sam je uvježbavao s pjevačkim zborom. Na
samoj zabavi drži pozdravni govor. Za veliki uspjeh ove prve zabave, pored ostalih, i Bašagić ima
velikih zasluga.

Kao zastupnik u Bosanskom saboru uvijek je pomagao svaku korisnu inicijativu i po narod korisnu
stvar. Posebno je zapažena njegova aktivnost u sprečavanju pokreta za iseljavanje muslimana u
Tursku (naročito u Bosanskoj krajini). U svrhu podrobnijeg obavještenja, putuje u Bosansku krajinu
zajedno s narodnim zastupnikom dr. Šefkijom Gluhićem. Na licu mjesta upozorava na štetnost
seljenja (hidžreta), a po povratku u Sarajevo podnio je Saboru nekoliko interpelacija i tražio da se
kazne svi oni koji nagovaraju svijet na seobu i koristeći nastalu situaciju kupuju zemlju i kuće u
bescijenje.

NA PUČINI SVJETLA

“Na pučini svjetla” gori

Kao alem žiška mala; Nu ona se odmicala,

Kad svemoćni svemir stvori, Ostavljajuć svoju sjenu.

Ta je žiška zatreptala.
I vijekovi redom lete,

Kol’ko bura i orkana I umovi redom ginu;

Gasilo je svojim bijesom, Ali od te žiške svete

Pa još nije pomrčana, Niko iskre još ne skinu.

Još se blista sjajnim krijesom.

I ja eto za njom bludim,

Mnogi um je poticala I bludeći slatko sanjam;

Da dokuči iskru njenu, Za njom čeznem, za njom žudim,

 Otkud miris šarnu cvijeću?
Njoj se divim, njoj se klanjam.

“Na pučini svjetla” gori

Ali, zalud su moje želje,
kao alem žiška sjajna;
Do nje doći nigda neću;
Da je shvati svak se mori,
Ko da shvati tajne velje:
A svakom je –opet tajna.

Zapažen mu je i rad u Vjerskoprosvjetnoj anketi koju je pod konac 1920. godine sazvao tadašnji reisu-
I-ulema H. M. Dž. Čaušević u svrhu donošenja programa za sve vjerske škole (mektebi i medrese),
vjeronauke u državnim školama kao i reforme medresa. Poslije I. svjetskog rata Bašagić nije više
aktivno sudjelovao u političkom, pa i društvenom životu muslimana Bosne i Hercegovine. Međutim,
budno je pratio sve pokrete među muslimanima i uopće u Bosni i Hercegovini. Svi su ga uspjesi
radovali, dok je neuspjehe doživljavao kao svoje vlastite. Posebno ga žalostilo. što su muslimanima
činjene nepravde, često i od odgovornih faktora u novoj državnoj konstelaciji. A te nepravde je
iskusio i na vlastitoj koži. S tim se nije mogao nikako pomiriti, posebno što su mnogi muslimane
smatrali građanima drugog reda.

Mostarsko muslimansko društvo Ittihad je, proslavljajući svoju dvadesetogodišnjicu 1926. godine,
proslavilo i 55. godišnjicu rođenja Bašagića.

Moje srce nije ogledalo

Po kojemu prašina se hvata;

Moje srce Džemova je čaša;

Kroza nj vidiš sliku Harabata

Kada vino iz Džemove čaše

Kroz vijekove toči se i pije,

Zašto ne bi moje srce bilo,

Na godine vrelo poezije?

(Safvet-beg Bašagić: Izabrana djela. Knj. 1.

Sevdalije, 1. Sarajevo: Svjetlost, 1971. Str. 61.)
Kad je Safvet-beg umro,Novi behar je posvetio cijeli svoj jedan trobroj (god. VII 1933-34, br. 19-21)
ovom našem zaslužnom radniku s prilozima od 18 Bašagićevih prijatelja suradnika. Zagrebačko
izdavačko poduzeće “Mladost” izdalo je drugo izdanje Bašagićevog prijevoda Hajjamovih Rubalja u
redakciji Alije Bejtića (1953.) dok je sarajevska “Svjetlost” u svojoj ediciji Kulturno naslijeđe izdala
Bašagićeva Izabrana djela (u dvije knjige) u redakciji dr. Muhsina Rizvića (1974).

Autor biografije: Hafiz Mahmud Traljić

iz knjige (“Istaknuti Bošnjaci")

(Prvi put objavljeno u: Takvim. 1971, str. 88-92)

Neka je Allahov rahmet I magfiret našem velikom pjesniku I književniku,prvom Bošnjačkom doktoru
nauka