Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
org
Šutnja, duboko prešućivanje, posebno u odnosu na umrle, zapravo je vakuum koji ži-
vot kad-tad ispuni istinom.
Kada bih, u davne dane, spomenuo ocu njegovu jaku kosu, rekao bi da mu je to od
rata. Svakodnevno su u tjeme utrljavali svjež brezov sok, ne postoji ništa bolje; nije, do-
duše, pomagao protiv uši, ali je fino mirisao. I premda je djetetu teško pojmiti vezu iz-
među brezova soka i rata, nisam više zapitkivao, jer ionako, kao i obično kada je bila ri-
ječ o tom vremenu, ne bih dobio podrobniji odgovor. On mi se razotkrio tek kada sam
poslije više desetljeća uzeo u ruku fotografije vojničkih grobova i primijetio da su mno-
gi križevi iza bojišnice, ako ne i većina njih, napravljeni od debala mladih breza.
Moj se otac rijetko smiješio, ali nije zbog toga djelovao neljubazno. Izraz njegova
blijeda lica, na kojemu su se isticale naglašene jagodične kosti i zelene oči, bio je podcr-
tan melankolijom i umorom. Tamnosmeđoj kosi začešljanoj unatrag, oštro izbrijanoj
na vratu, oblik je davala krema za kosu Brisk, brada s plitkom brazgotinom uvijek je
bila glatka, a pričalo se da je profinjena senzualnost njegovih usana uznemirila nemalo
žena. Njegov pomalo prekratak nos bio je jedva primjetno prćast, tako da je iz profila
djelovao nešto mlađi no što je uistinu bio, a u pogledu su mu se u trenucima opušte-
nosti nazirale vragolasta čovječnost i inteligentna empatija. Ali on kao da nije bio svjes-
tan vlastite ljepote i da ju je ikada primijetio, vjerojatno bi pomislio da se vara.
Svi su ga susjedi voljeli, njega koji je uvijek bio spreman pomoći; u razgovoru bi se
često spominjao kao vrlo pristojan čovjek. Pajdaši iz rudnika s poštovanjem su govorili
da radi kao crnac i malo se tko ikada s njim zavadio. Najčešće je nosio jakne iz C&A i
hlače od korda, čiji bi se baršunasti sjaj izgubio već nakon prvoga pranja. No boje su
uvijek bile pomno odabrane, tako da se dalo naslutiti da je pri biranju kratko zastao
uživajući u skladnim kombinacijama, i nikada mu ne bi palo na um nositi tenisice ili
neočišćene cipele, frotirske čarape ili kariranu košulju. Iako se s vremenom pogrbio,
naporno radeći prvo kao muzar, a poslije kao rudar, bio je ono što se rijetko viđa: ele-
gantan radnik.
Nije međutim imao prijatelja niti ih je tražio, cijeloga života ostao je sam u svojoj
šutnji, koju nitko nije želio podijeliti s njim, čak ni njegova žena, koja je pila kavu sa
svim susjedima i subotom bez njega išla na ples. Usprkos pogrbljenim leđima vječna oz-
biljnost podarila mu je autoritet pred kojim se strepilo, a njegova turobnost nije potje-
cala tek od prezasićenosti svakodnevnom kolotečinom ili crnčenjem, od ljutnje ili neis-
punjenih snova. Njega se nije tapšalo po ramenu i govorilo: Hajde, Waltere, glavu gore!
Bila je to ozbiljnost onoga tko je vidio dublje i moćnije stvari i tko o životu zna više no
što umije reći; ozbiljnost za koju se sluti: čak i kada bi je mogao riječima opisati, to mu
ne bi donijelo izbavljenje.
Zasjenjen vlastitom prošlošću, vozio je bicikl do rudnika, po vjetru i nevremenu, i
izuzev brojnih ozljeda i lomova od udaraca kamenja, nikada nije bio bolestan, čak ni
prehlađen. Ipak, trideset godina kopanja pod zemljom, bezbrojne smjene i prekovre-
meni sati tijekom kojih se pneumatskim čekićem suprotstavljao gomilama ugljena (bez
ikakve zaštite za uši, kao što je tada bio običaj) urodili su nagluhošću, tako da više nije
razumio nikoga – osim moje majke. Do dan-danas nije mi jasno je li za činjenicu da je s
njom normalno razgovarao bila zaslužna frekvencija njezina glasa ili način na koji je
pomicala usne. Svi su ostali morali vikati i gestikulirati kada su mu željeli nešto priopći-
ti, zato što nije nosio slušni aparat, zato što ga nije želio nositi jer je, navodno, proizvo-
dio popratne šumove i nepodnošljiv halo-efekt. Zbog toga je ophođenje s njim bilo
vrlo naporno i njegova se osamljenost povećavala čak i u krugu obitelji.
Ja sam međutim uvijek imao dojam da ga barem ne unesrećuje ta neupitna tišina
koja se iz godine u godinu sve više zgušnjavala oko njega. Na kraju, izmožden, rano
umirovljen i zbog toga posramljen, brzo se odao alkoholu i od života nije tražio mnogo
više od svojih novina i najnovijeg romana o Jerr yju Cottonu koje je kupovao na ki-
osku. Kada su mu liječnici 1987., tek što je napunio šezdesetu, nagovijestili skoru smrt,
time kao da ga uopće nisu dirnuli. “Mom se tijelu nož neće približiti”, rekao je odmah
na početku bolesti i nije prestao pušiti ni piti. Malo češće no inače poželio bi svoje omi-
ljeno jelo: pečene krumpire s kajganom i špinatom, a votku je od moje majke skrivao u
podrumu, ispod ugljena. (Na zidu je još visio njegov okrugli stolčić za mužnju s kožna-
tim remenom i istokarenom nogom.)
Čim je otišao u mirovinu, darovao sam mu jednu lijepu bilježnicu, u nadi da će mi u
njoj skicirati svoj život, epizode vrijedne spomena iz doba prije moga rođenja. Ostala je
međutim gotovo prazna. Zapisao je samo nekoliko riječi, možda ključnih natuknica,
imena nekakvih stranih mjesta, a kada sam ga nakon prvog obilnog krvarenja zamolio
da mi podrobnije opiše barem one tjedne u proljeće četrdeset pete, umorno je odmah-
nuo rukom i rekao onim svojim zvučnim glasom koji kao da je odjekivao iz šupljine na-
gluhosti: “Ta čemu? Zar ti već nisam ispričao? Ti si pisac.” Potom se počešao ispod ko-
šulje, zagledao kroz prozor i poluglasno dodao: “Nadam se da će ovo sranje uskoro za-
vršiti.” Budući da nas nije čuo, i mi smo zanijemjeli; majka i ja danima smo sjedili uz
njegovu samrtničku postelju ne progovorivši ni riječ. Zidovi su do visine pogleda bili
oličeni svijetlozelenom bojom lipova lista, a nad krevetom je visjela umjetnička repro-
www.balkandownload.org
dukcija slike Édouarda Maneta Ljetnikovac u Rueilu. Oduvijek sam volio tu sliku, ne
samo zbog naizgled jednostavnog, gotovo melodioznog slikarskog izričaja i ljetne svje-
tlosti koja je blago prožima, iako se nigdje ne vidi ni komadić neba: vila oker boje s
portalom sa stupovima, okružena stablima, grmljem i crvenim cvijećem, pomalo me
podsjećala na gospodsku kuću na imanju u sjevernoj Njemačkoj na kojem je moj otac
početkom četrdesetih godina izučio muzarski zanat. Ondje su se moji roditelji upozna-
li, a u djetinjstvu sam nedaleko odande proveo nekoliko sretnih prazničnih tjedana. Na
tamošnjemu kanalu i danas žive naši rođaci.
Ljetnikovac duše obasjan večernjim suncem. Plastični okvir pucketao je pod pos-
ljednjim naletom vrućine, a majka, koja se nije naslanjala na naslon stolca i kojoj je tor-
bica visjela o pregibu lakta kao da je samo nakratko svratila u posjet smrti, sklonila je
bocu s vodom u sjenu. Uvijek besprijekorne frizure, s odviše laka za kosu, na sebi je
imala salonke od antilop-kože i tamnoplavi kostim s tankim svijetlim prugama, koji je
sama sašila, a kada bi tiho zajecala, nanjušio bih liker.
U onih skoro osamnaest godina koje sam proživio kod roditelja, a i poslije, tijekom
rijetkih posjeta za Božić i rođendane, rijetko sam vidio znak nježnosti između njih dvo-
je, dodir ili zagrljaj, barem usputan poljubac; umjesto toga čuli su se uvijek isti prigovo-
ri zbog svakodnevnih obaveza ili pijano razbijanje pokućstva. No sada je iznenada pri-
tisnula čelo uz njegovo i pomilovala ruku svojega sve neprisebnijeg muža, tek letimič-
no, kao da se srami pred sinom, a moj je otac otvorio oči.
I dalje blago obrubljene ugljenom prašinom što je urasla u njih, već su danima bile
neobično krupne i bistre, bjeloočnica blistavih poput sedefa, s prepoznatljivim smeđim
pigmentom u tamnomu zelenilu šarenice. Podignuo je drhturav prst i upitao: “Jeste
čuli?”
Čak i kada zanemarimo njegovu gluhoću, bilo je potpuno tiho, nijedan se zvuk nije
uvukao u sobu ni kroz prozor koji je gledao na rascvali park klinike, ni iz hodnika; re-
dovito doba posjeta završilo je, večera je bila odavno poslužena, posuđe nedavno izne-
seno. Sestra u noćnom dežurstvu već je završila obilazak, a moja je majka jedva primjet-
no odmahnula glavom i promrmljala: “Ah, sad je opet u ratu.”
Nisam upitao odakle joj to. Već sama prisnost koja je isijavala iz njezina zaključka
govorila mi je da je njezina tvrdnja točna, i doista, nekoliko trenutaka poslije on je vik-
nuo: “Evo!” i oboje nas pogledao bespomoćnim, zabrinutim pogledom. “Evo opet! Zar
ne čujete?” Prstima je kružio po prsima, zgužvao noćnu košulju i zagladio je, a onda
glasno gutnuo te ponovno utonuo u jastuk, okrenuo glavu prema zidu i zatvorenih
očiju izgovorio: “Sve se više približavaju, čovječe! Kad bih bar znao neko mjesto gdje se
možemo...”
U Bibliji mojih roditelja, pohabanom izdanju u kožnatom uvezu punom računa iz
dućana Schätzlein1, netko je u Staromu zavjetu obilježio jedan stih – ne olovkom, nego
vjerojatno noktom kažiprsta ili palca – i premda se ta knjiga otisnuta goticom sada već
desetljećima povlači po mojim vitrinama ili škrinjama, udubina u tankome papiru iz-
gleda kao da je netom napravljena. “Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga
roda”, stoji ondje. “Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!”2
Jedini životinjski zvuci koji su se čuli u tmini bili su šuškanje preživačkih čeljusti i po-
vremeno soptanje iza ograde hranilice. Svjetlosni krug petrolejke tu i tamo okrznuo bi
vlažnu njušku s crnim, iznutra ružičastim nozdrvama, ili bacio na obijeljeni zid sjenu
rogova koji su stršali uvis u duljini dvaju koraka te odmah potom ponovno izblijedjeli.
Lastavičja gnijezda pod sjenikom još su bila pusta, ali u tami su, nevidljive, već mijauka-
le mlade mačke.
Težak mlaz urina štropotao je po podu, slatkast vonj kukuruza i mekinja ispunjavao
je stražnji dio zgrade u kojem su u pojedinačnim boksovima stajale bremenite krave i
velikim očima gledale muškarca u plavom radnom odijelu, koji je za njih možda bio tek
vrludava svjetlosna točka.
Pritom su bile potpuno nepomične i tek kada je mladi muzar ušao u prostoriju s
kantama, jedna je gotovo sasvim bijela – imala je tek jednu mrlju na slabinama – zamu-
kala visokim glasom i ošinula repom po zraku.
“Mir, mir, već idem”, promrmljao je Walter i zatvorio vrata. Na zidu su bile poreda-
ne kante za neprerađeno mlijeko, njih dva tuceta ili više. Izvana zagasitosive, iznutra
čiste, oprane i osušene; u njihovu sjaju čovjek se mogao ogledati. Ali vidjevši da krpe za
procjeđivanje leže na podu među pregačama i gumenim čizmama, on ljutito cokne i
objesi svjetiljku o kuku. Napuni vodom jedno limeno korito, ubaci šaku soda-bikarbo-
ne i namoči rijetko tkane pamučne krpe. Pospremivši u vitrinu još nekoliko stolčića za
mužnju i zatvorivši teglu paste za pranje ruku, otvori vrata prema dvorištu.
Jato drozdova prhne iz krošnje lipe; u gazdinskoj kući nije bilo svjetla. Motte, stari
pas Thamlingovih, spavao je na stubama. Pougljenjene grede tornja sa satom stršale su
prema ljubičastomu nebu, oluk se klatario po zraku. Razmrskane prozore u međuvre-
menu su obložili daskama, ali grb imanja, koji je prikazivao crna pastuha ispod prekri-
ženih srpova, još je stajao u dvorištu ispred kuće. I ulazni je trijem bio oštećen i nahe-
ren; napad lovaca bombardera razotkrio je da su ižlijebljeni stupovi, koji su podsjećali
na hram, iznutra šuplji, sastavljeni od gipsanih ploča, unutar kojih su sada živjeli miše-
vi.
Walter prijeđe dvorište, prođe kroz kovačnicu i otvori vrata staje za telad. Od nagla
propuha sječka se uskovitla na podu. On podigne petrolejku i pročita objavu na crnoj
dasci, odluku vojne opskrbne službe. Potom zatvori prozore, kucne po rezervoaru za
www.balkandownload.org
vodu i poviri u jasle. Pod golemim krovom od trstike bilo je mjesta za više od dvjesta ži-
votinja, no sada ih se ondje nalazilo jedva četrdesetak, crno-šarene pasmine, u dobi ne-
tom pred prvo tjeranje. Lagano zazviždi dozivajući ih, na što ih nekoliko priđe rešet-
kastim vratima. Cuclajući mu palac, dopuštali su da im nježno češka lisu.
Otkako je na imanju gotovo ponestalo svinja, oduzimali su im sve više teladi. Dobra
trećina životinja već je na slabinama nosila križ nacrtan kredom. Walter istrese vjedro
puno mekinja u valov, zatvori vrata za sobom i prijeđe cestu. Tik do ulaza u mljekaru, u
staroj konjušnici, živjele su izbjeglice, svaka obitelj u jednom boksu, i u večernjoj tišini
mogli su se čuti ženski i dječji glasovi te zvuk harmonike. Iako im je bilo zabranjeno
ondje kuhati, kroz prozore okovane rešetkama uzdizao se dim te je mirisalo na pečeni
luk i vruću lužnatu otopinu.
Ispod nadstrešnice mljekare bila je rastegnuta užad za sušenje rublja puna plahti i
pelena, a nalet vjetra u lice mu nanese nešto svileno: hladne čarape. Pokraj njih visjela
je tanka košulja s vezenim uzorkom; Elisabeth ju je nosila prošloga vikenda i dugo je
nije htjela svući, čak ni nakon što je popila Steinhäger3. Tek kada ju je “zasvinjila”, kako
se izrazila, brzo ju je svukla preko glave i natopila u njegovu lavoru, zgađena izraza lica.
Onako naga učinila mu se još nježnijom i moglo je se zamijeniti za dijete, da nije bilo
crnih, sjajnih malja. On vršcima prstiju klizne po izvezenomu uzorku. No tek što se
nagnuo kako bi pomirisao tkaninu, začuje glas iza plahte: “I, je l’ već... suha?”
Gospođa Isbahner sjedila je na stubama ispred prostorije za pripremanje stočne hra-
ne i gulila krumpire na svjetlosti svijeće. Nosila je rukavice bez prstiju i otrcan kaput, a
sijedu kosu skupila je u punđu. Imala je podjednako tanke usne kao i obje njezine kće-
ri, s kojima je tu živjela, a kada bi privukla bradu vratu, iskočila bi joj guša, velika izras-
lina prigušena sjaja puna čekinja. “Došao sam samo nabrzinu provjeriti mlijeko”, reče
on. “Nije vam hladno?”
Žena, na čijem je krilu spavala mačka, kimne.
“Ali ovdje vani na zraku je bolje”, promrmlja izrezujući oko iz krumpira. “Znači,
provjeravaš mlijeko. Savjestan si, ha? Kakvo će biti to tvoje mlijeko? Bijelo ili sivo, mo-
žda malo žuto. Hladno ili ne baš hladno, kiselo ili slatko. S vrhnjem odozgo ili malo
zgrušano? Mlijeko je mlijeko još od Adama i Eve, ne moraš ga provjeravati.” Ona ubaci
krumpire u lonac i osmjehne mu se, pri čemu joj proteza sklizne. “Ništa mi ne krade-
mo, dečko. Snalazimo se nekako. Izbjeglice smo, nismo lopovi.”
On smeteno trepne. “Nitko to nije ni rekao, ne? Ali Thamling je još uvijek u Ma-
lenteu, pa ja moram obaviti večernji obilazak. Liesel nije tu?”
“Stari lisac...” Ona tiho cokne jezikom. “Opet je u Malenteu? Da mi je samo znat
što uvijek radi na putu. Je l’ se uzobijestio? Trči za mladim mesom? A žena mu leži bo-
lesna u krevetu.” Walter izvadi ključ. “Ne, ne, išao je zbog traktora. Uzeli su tri, a na po-
pisu su stajala samo dva. Mora predati žalbu.”
Ona odmahne glavom. “Ah, Bože, ko da to pomaže... Kolko sam žalbi ja već preda-
la, zbog stana. Šipak! Nek pazi samo da ga odmah ne zadrže i ne pošalju na frontu. Što
jednom strpaju u džep, to ti više ne vraćaju; sad skupljaju sve što je još ostalo. Baćuške
su na Odri, možda će uskoro i u Berlin, jesi čuo?”
“Nisam”, odgovori Walter i protrlja vrat. “Ja sam muzar, ne razumijem se u politiku.
A i ovdje nitko ne uključuje neprijateljske radiostanice.”
Gospođa Isbahner zažmiri na jedno oko. “Što, misliš da ja to radim? Ma ptičice su
mi kazale. Cvrkutavice male, lude su za proljećem. Kolko te proputuju u životu! Sjed-
nu tu kraj mene i pričaju mi o našoj lijepoj zapadnoj Pruskoj, gdje je raslo najbolje žito.
Ako si prvog u mjesecu ispekao kruh i spremio ga u hrastovu škrinju, uvijek prvo kruh,
pa daska, pa kruh, na kraju mjeseca još uvijek je bio hrskav i svjež.”
Walter gurne ključ u bravu. Otkako su bombardirali elektranu u Neumünsteru,
mlijeko, svježi sir i maslac hladili su se kao prije stotinu godina: voda se sustavom brana
i ustava dovodila iz rukavca Eidera kroz uzak prokop od cigle, a kante i korita polagali
su se u tok. Široke, mahovinom obrasle daske na zabatnoj strani omogućivale su pode-
šavanje vodostaja u jarku; nakon što ga je malo spustio, Walter podigne svjetiljku i zavi-
ri u bačve s maslacem. Vrhnje je bilo mjestimično obrano, nemasno mlijeko plavkasto
je svjetlucalo, a on zapiše svoje ime i sat na zidnu ploču i iziđe na otvoreno.
Povrh stabala uz rub ceste uzdignuo se mjesec: golem, narančastocrven krug. Gos-
pođa Isbahner nije više sjedila na stubi i premda su vrata kuhinje bila otvorena, on po-
kuca na okvir. Još je vonjalo na napoj koji se tu nedavno kuhao, kiselkast zadah po kori
repe i krumpira; znao ga je nanjušiti i na Elisabethinim haljinama. Madraci i slamarice
bili su poredani duž zidova pocrnjelih od plijesni, a Elisabethina majka miješala je ne-
što u loncu stojeći uz peć.
“I”, reče ne okrećući se. “Trebaš još nešto, Walteriću?” Pušila je kratku lulu s jantar-
nim usnikom. On zakorači u prostoriju i ispravi sliku iznad kredenca: anđela čuvara
koji vodi dvoje djece preko trošna mosta.
“Htio sam samo pitati... ovaj...” Gutne. “Je l’ bih mogao večeras povesti Liesel na ka-
nal? Oni iz RNST-a4 časte bačvom piva, a svirat će i novi orkestar, njih osmorica. Sve
redom slijepci i ratni invalidi, al muzika im je vesela. Pa sam mislio, kad već tako rado
pleše... Dopratit ću je natrag.”
Grančice u otvoru peći pucketale su. Gospođa Isbahner doda još jednu cjepanicu na
vatru te ubaci prstohvat soli u lonac. “To je moraš sam pitat, momče. Skoro će sedam-
naest, puši ko Turčin i potuca se tko zna gdje, ne mogu ja s njom na kraj.” Ona uzme
drvenu žlicu i kuša juhu. “Moš je mlatit dok ne propiša krv, al i dalje će bit drska. Al
ako je na kraju netko napumpa, onda će tulit, a ja ću opet bit draga mamica.” Nabranih
www.balkandownload.org
obrva okrene se prema njemu. “Što je ono nedavno bilo iza štale, ha? Kako ti je ono
prolila vodu od klanja po nogama? Bila je vruća, je l’?”
Siva prugasta mačka skoči na stol, a on kimne i pomakne prste u čizmama. Bez ob-
zira na mast kojom ih je mazao, i dalje su ga boljeli. “Skoro kipuća... Rekla je da me ne
želi. Zapravo, to je rekla prijateljicama, Ortrud i Hedwig, onako preko ramena. Ne že-
lim ga. I pljus, cijelu zdjelu! Iako sam bio bos, zbog gaženja po mljevenom mesu! Sva
sreća da je Thamling imao zavoje.”
Gospođa Isbahner potegne iz lule i ispusti dim kroz nos, da se ne bi vidjelo kako se
smijulji.
“Ma žene to često tako kažu kad mjesec sja. Samo po sebi to nije loš znak. U sva-
kom slučaju, ne smatra te bezveznjakovićem, tolko poznam svoju fakinku. Zna ta od
koga je... Pokloni joj nešto šareno i dobro je provrti na plesu, i vidjet ćeš kako će sve šti-
mat.”
Ona razgrne zastor kredenca, odgrabi malo vrhnja iz vrča i izlije ga u juhu; pritom
baci brz pogled na vrata. “Što misliš?” upita tiho, gotovo sa zebnjom. “Što će sad bit?
Hoće i vas uskoro pokupit, ko i druge? Čovječe, pa još ste djeca, ti i Fiete! Nemate poj-
ma o pojmu. Pustim te da se spetljaš s mojom Elisabeth, zato što si ljepuškast i imaš po-
šteno lice, i na kraju ona dobije bogalja.”
Oči joj se navlaže, ali Walter se iskesi. “Skoro mi je osamnaest!” reče i stane usprav-
nije.
“Al mene ionako neće moći iskoristiti, gospođo Isbahner. I u Hitlerovoj mladeži
sam promašio metu. Slabo vidim. A ovdje smo važni, neophodni. Netko mora musti
krave i izvlačiti telad na svjetlo dana. Nema rata bez mlijeka, kaže uvijek Thamling.”
On priđe peći i pogleda u lonac; bijeli grah.
“Ionako se bliži kraj”, prošapće. “Ameri sve više nadiru, a Englezi su, navodno, već
na nizozemskoj granici. Možemo se samo nadati da će doći do sela brže od Rusa.”
“A tako”, uzvrati gospođa Isbahner, sada se ponovno smješkajući. “Tko to dakle slu-
ša neprijateljske stanice? Samo se čuvaj, momče, omča se brzo steže.” Ona pogladi mač-
ku po leđima i pruži joj žlicu. “A sad me pusti da radim. Mislim da je Liesel već u Fähr-
hofu. Kobluhn je došao po nju, onaj pilar na motoru. Po nju i ostale cure. Taj izgleda
prilično zgodan u uniformi! Da smo imali takve prije Danziga, mogli smo još uvijek bit
u zapadnoj Pruskoj.” Ona povuče dim iz lule, u kojoj tiho zacvrči, i zagleda se u anđela
čuvara. “A zašto oni iz RNST-a časte pivom?”
Walter slegne ramenima i zaželi joj laku noć. Brzo se uputi malim parkom zamrače-
nim crnogoričnim drvećem. Šljunak na stazama, blago smrznut od večernjeg mraza,
prigušeno je škripao; nekoliko srna gotovo nečujno šmugne u mrak. Ni kroz stražnje
prozore gazdinske kuće nije dopiralo svjetlo, na terasi je ležala golema hrpa borovih če-
šera, a kuhinjska vrata – on s nevjericom prodrma kvaku – bila su zaključana. Podigav-
ši svjetiljku, kroz okno iscrtano šarama od mutnog stakla pogleda prema stolu. Na nje-
mu je stajala posipaljka za papar. Tiho opsuje i uputi se preko dvorišta.
Nakon napada niskoletećih zrakoplova u muzarske se prostorije ispod krova staje za
krave moglo ući još samo preko ljestava; razrušeni ostaci vanjskih stuba ležali su u gno-
jevki. Tu gore bilo je deset izbi, odijeljenih tek daščanim pregradama, mnoge od njih
bez vrata i samo nekoliko s prozorima, uspravno postavljenim razrezima na krovu koji
kao da su bili namijenjeni šišmišima. Pokraj kreveta stajale su cipele pune prašine od si-
jena, ispod stolaca ležale su knjige i časopisi, na zidovima su visjele obiteljske slike ili fo-
tografije Marike Rökk i Magde Schneider. Ali poljodjelci koji su tu nekoć živjeli ma-
hom su već odavno bili mrtvi. Na jednom kariranom jastuku ležala je vojnička bukvica,
na drugom srebrni križ kakvim su se odlikovali sudionici Bitke kod Staljingrada. Wal-
ter ga je jednom prilikom odvagnuo u ruci i shvatio da je razočaravajuće lagan.
Iako se uske izbe opremljene krevetom, stolcem i emajliranim umivaonikom nisu
grijale, ondje je uvijek bilo toplo zahvaljujući životinjama koje su boravile ispod njih.
Walter svuče radno odijelo, odvrne slavinu i opere se komadom sapuna od lavande koji
mu je poslala majka. Zatim opipa bradu i obraze, stavi nov žilet u brijač i oblanja žulje-
ve s ruku.
Odjene platnene hlače boje gorušice i dohvati čistu košulju iz zidnoga ormara. Bila
je neizglačana, ali bijela; ostavi otkopčan okovratnik i preko košulje navuče debelu pla-
vu vunenu jaknu s dvorednim kopčanjem. Kosu, koju je frizer u Sehestedtu uvijek us-
poređivao s čavlićima, oblikuje pomoću malo mliječne masti, kojom premaže i čizme te
ih ulašti do visoka sjaja. Naposljetku uzme novac iz limene kutije s utisnutim likom
crnca i ponovno se spusti ljestvama, bolje rečeno sklizne niz uzdužnu letvu, izvuče bi-
cikl iz prazna boksa za bikove i bez svjetla se uputi prema kanalu.
Na poljima su svjetlucali vrhovi ranih usjeva, poput stakalaca na svjetlosti mjeseca koji
se još nije uspeo visoko na nebo. Lovci bombarderi plovili su zrakom obasjani istom
tom svjetlošću, njihova mala eskadrila kretala se u smjeru Kiela; u kabinama su se vidje-
li piloti. Na jednom obilježenom pašnjaku što se protezao uz cestu stajale su ovce pa-
smine tipične za Lineburšku pustopoljinu, životinje debela krzna okupljene oko hrpe
sijena, a jedan škotski ovčar istrči ispod pastirskih kola, ali ne preskoči jarak. Bez glasa
trčao je mimo Waltera sve do šume dok mu je krzno poskakivalo pri svakom koraku, a
onda se jednako tiho i ponosno vrati istim putem. Među visokim bukvama mjesečina
se doimala tmurnijom, a lupine bukovih žirova na stazi krckale su pod gumama kotača.
Glazba koja je dopirala iz Fährhofa potjecala je s gramofonske ploče ili radija; Wal-
ter prepozna glas Hansa Albersa. U izvana potpuno zamračenomu lokalu sagrađenom
www.balkandownload.org
tik uz nasip uglavnom je bilo električne rasvjete; Sybel Jahnson, gostioničar i skelar,
znao je u nekoliko pokreta rukama pretvoriti motor svojega broda u generator. Ispred
zabata bile su razapete maskirne mreže, poput baldahina na smrekovim granama, ispod
kojeg su stajali transporter Hanomag i dva prašnjava Mercedesa 170 sa esesovskim ru-
nama na registracijskim pločicama. Svjetiljke su bile zastrte.
Walter nasloni bicikl na bočnu prikolicu Kobluhnova motocikla marke Zündapp i
još jednom prođe prstima kroz kosu prije no što je odškrinuo vrata. Gusti dim lebdio je
iznad šanka ukrašenoga starom pramčanom figurom, nevjestom vjetra u zlatnoj haljini,
a pjesma, smijeh i zveket čaša odzvanjali su iza njega, preko vode. Fieteova djevojka Or-
trud, koja je točila pivo stojeći uz majku, rukom ga pozove neka uđe u dvoranu. Izgle-
dala je sretno usprkos spontanom pobačaju otprije tri tjedna, a na blago oznojenu licu
njezin je osmijeh djelovao još blistavije. Nitko nije mazao usne tako jarkocrveno kao
ona.
“Zbog tog neće propasti svijet”, treštalo je iz jeftina “narodskog” radioprijamnika na
zidu. Pokraj njega visio je stijeg RNST-a s mačem i klasom. S cigaretama i čašicama za
rakiju u ruci gologlavi vojnici stajali su među gostima i razgovarali naglašeno vedro i sr-
dačno. Bili su to pripadnici Waffen-SS-a5 viših činova, u čistim sivim odorama. Primi-
čući se vratima dvorane, Walter namiriše pomadu u kosi jednog narednika. Taj je lijevu
ruku nosio u povezu oko vrata, a i cijela lijeva polovina lica bila mu je ozlijeđena, nagr-
đena velikim ožiljkom. Oko mu je suzilo.
Na stalcima u garderobi visjele su kacige. Elisabeth je sjedila na prozorskoj dasci po-
kraj pozornice. U tamnozelenoj haljini uspravna kruta ovratnika, koju joj je poklonila
gospođa Thamling, više uopće nije djelovala kao djevojčica, posebno zbog toga što je
bila našminkana i sjedila vrlo uspravnih leđa. Crne kovrče pridržavao je sedefast obruč,
crte na kapcima povukla je izvan kutova očiju, a očigledno je upotrijebila i Ortrudin
ruž za usne. Uz svilenu haljinu nosila je gumene čizme u kojima je pobjegla iz Danziga,
jer nije imala druge obuće, i tek što joj je kimnuo, podignula je bradu i zagledala se
mimo njega, kao da očekuje nekog drugog. No onda mu isplazi jezik, samo vrh.
Iznad pozornice visio je transparent s natpisom “Borba do pobjede! Bolje grob nego
rob!” Sada su i ostali primijetili Waltera. Hedwig, koja je sjedila do Elisabeth, podigne
ruke i mahne mu. Fiete, koji se njihao na stolcu i motao cigaretu, isceri mu se. I dalje je
bio u prnjama u kojima je svakodnevno muzao krave: cokulama s čeličnom kapicom,
širokim radnim hlačama od driliha i plavom puloveru punom rupica od moljaca, a
ruke su mu bile prljave. “Evo nama našeg predradnika”, izgovori pomalo nerazgovijet-
no. “Sieg heil, druže. Sve po špagi?”
Hedwig, Ortrudina sestra, koja je vodila kućanstvo Thamlingovih, bubne ga lak-
tom u rebra, a Walter odmahne glavom. “A kako ti to izgledaš?” upita prijatelja izvlače-
ći mu vlat slame iz plavih kovrča i ispravljajući mu ovratnik pulovera.
“Je l’ se nisi mogao bar malo oprati i počešljati, i obući nešto pristojno? I kad si se
prije stigao toliko nalokati?”
Fiete prebaci nogu preko noge i povuče dim odveć labavo smotane cigarete. U ku-
tovima njegovih usana, kao i obično, zalijepilo se nešto skorene sline, a kada je zatvorio
zasjenjene oči, izgledao je kao djevojka, uska lica bez ijedne dlačice, dugih, uvijenih tre-
pavica.
“Pokorno javljam, moj vođo: pristojne odjeće nemam. Nikad je još nisam imao.
Uostalom, zar nismo u štali? U svakom slučaju, tako smrdi. I vidim samo esesovska go-
veda.”
Sada ga i Walter udari. “Je l’ ti dosadio život, idiote?” procijedi kroza zube. “Umjes-
to što se stalno razmahuješ velikim riječima, bolje obavljaj svoj posao! Što rade zasrane
čizme i pregače u prostoriji za mlijeko? Krpe za procjeđivanje nisu bile namočene, stol-
čići su bili razbacani na sve strane, a telad je stajala na propuhu. Čim nema starog, ti sve
zapustiš. I soba ti je ko svinjac. Kažem ti, bude li ti prilijepio još jednu primjedbu, loše
ti se piše. Onda možeš zaboraviti šegrtski ispit.”
“Uff”, otpuhne Fiete i otrese pepeo o rub obližnje lončanice. “Veliki poglavica Ata
je zborio. Sve uvijek mora blistati kao sunce.” Izvadi bocu dreisterna iz džepa hlača i ot-
pije gutljaj. “Al za sve su krive proklete izbjegličke ženske, čovječe! Te uopće ne znaju
gdje je kravi dupe, a gdje glava. Te bi muzle drške metle. I onda im objašnjavam kako to
ide, a za to, dakako, treba vremena: prvo lijepo nježno naneseš mast; ne potežeš cice,
nego ih pritišćeš; ne smiješ prekinuti prerano, nego trebaš temeljito izgladiti životinju.
I dok se onda opet obučeš...” On pruži bocu Elisabeth. “Je l’ tako, mala moja?”
Ona iskrivi lice i potapša se po čelu. “Fiete, ti si jedan najobičniji stari prasac!” reče.
“Nije ni čudo što su te izbacili iz gimnazije.” Zatim otpije malo rakije, strese se i prosli-
jedi bocu prijateljici.
“Ne”, dometne Hedwig i dlanom obriše otvor grlića. “On je mladi prasac. Odakle ti
uopće ta brlja, lopužo jedna? Iz moje kuhinje?”
Fiete se nasloni na prozorski križ i šutke ispuhne dim, a Walter dobaci: “Vjerojatno
ju je trampio za vrhnje. Ionako je svejedno hoćemo li moći isporučiti maslac ili ne, ha,
to je tek obično potkopavanje borbene moći. Ta što je nama nekoliko godina logora...
A gdje si ti bila večeras? Zar mi nisi htjela spremiti nešto za jelo?”
Hedwig, koja je uplela kestenjastu kosu u pletenice te ih smotala i podvrnula unu-
tra, razrogači oči. “Kako, molim? Pa i jesam!” uzvrati povrijeđenim glasom i ispravi
leđa. “Što ti je danas? Tanjur pun sendviča sa šunkom, kiselim krastavcima i jajetom.
Imala sam još i malo kompota. Sve je bilo u ostavi!” Na sebi je imala plisiranu vunenu
suknju i bluzu s oznakom BDM6 bez kravate, a on pokaže na lanac s ključevima koji joj
www.balkandownload.org
je visio oko vrata, u izrezu bluze. “Ali nisam mogao ući u kuhinju”, reče, na što ona za-
prepašteno zadrži dah i rukom prekrije usta.
Ali vidjelo se da se iza prstiju hihoće. “Oprosti, Ata! Stvarno mi je žao. I sutra ću ti
napraviti tvoje omiljeno jelo, obećavam! Imam još jednu limenku špinata.”
Ernst Kobluhn, njezin zaručnik, izađe iz prostora iza šanka i položi malen poslužav-
nik pun svježe točena piva na prozorsku dasku. I on je nosio terensku odoru Waffen-
SS-a sa zvijezdom na reveru i ranjeničkom kolajnom u visini srca. “Živio RNST!” reče
i udari Waltera po ramenu. Poznavali su se iz Ruhrskog područja; bili su susjedi u
Essen-Borbecku. Obojica su nakon završene osnovne škole željela postati rudari, kao i
veći dio njihova razreda, ali budući da je većina rudnika bila zatvorena zbog zračnih na-
pada, zavod za zapošljavanje poslao ih je na sjever. “I, dragi moj, kako je? Dugo se ni-
smo vidjeli. Ima li novosti o starom Urbanu?”
Walter uzme pivo. “Ne, nikakvih. Otkad su ga premjestili, više ne dolazi pošta –
tako bar kaže moja majka. A što vi uopće tu radite, ti i tvoji pajdaši? Zar ne biste mora-
li biti na fronti?” Ernst, koji je u međuvremenu postao knjigovođa u pilani, prijavio se
dragovoljno prije godinu dana, a sada je smijuljeći se pljesnuo rukom po navlaci pištolja
od ulaštene kože. “Pa i jesmo, Ata, i jesmo! Došlo je doba da se satre taj bijedni duh za-
leđa. Fronta je posvuda!”
Walter kimne bez riječi i pogleda prema pozornici, po kojoj su se razmještali glazbe-
nici, također u odorama. Neki su odložili štake i štapove ispred sebe na tlo prije no što
su uzeli instrumente, a Fiete začepi bocu i dobaci: “Bok, veliki ratniče! Opet si se oki-
tio novim komadom lima? Je l’ istina ono što se priča: da su ti raznijeli jedno jaje?”
Elisabeth ga uštipne za nadlakticu, ali sugovorniku njegov komentar nije pokvario
veselje. “Pa čuj, to nije sasvim netočno. Pogodilo me odbijeno zrno, u jednoj kaznenoj
ekspediciji. Događalo se to već i generalima, Imi. Ponekad jednostavno zaboraviš ski-
nuti remen i iznenada dođe do odbijanja od kopče. Ali ako hoćeš baš točno znati: sve
je zaraslo kako treba i sjajno funkcionira.” On namigne Hedwig. “Možeš pitati svoju
šogoricu.”
Ona teatralno zine i podigne ruku, kao da će ga ošamariti. Ali Fiete, utrnuvši opu-
šak na prozorskoj dasci, nije ga puštao na miru. “Znači, sam si sebi raznio jaje... A što
sad znači kaznena ekspedicija?” upita, ne obazirući se na Walterov pogled. “Jeste kog
pokokali? Civile?”
“E, stvarno si šaljivdžija!” Ernst ga prezirno odmjeri. “Nismo valjda išli pit kavu na
frontu. Partizani su nam nanijeli gubitke, pa smo ušli u sela i desetkovali im obitelji i
stoku. Granate na štale i cak! Misliš da se meni to sviđa? Urlici konja su mi još u ušima,
da čovjek ne izdrži. Ali to ti je ratovanje, najteži posao koji si možeš zamisliti.”
Fiete grokne i izvadi rupčić iz džepa, zgužvan dronjak. “Granate na štale, desetkova-
li obitelji...” promrmlja i potrga rupčić. “O, jadna piljevino od vojnika, ma što ti znaš!
Jesi kad pomagao kravi koja se teli? Kad dobije grčeve jer joj je maternica okrenuta? Ili
joj je zdjelica preuska, a tele leži poprijeko i ne želi van? Da ti zapešća prsnu i žile ti po-
pucaju u očima. Donijeti stvorenje na svijet, to ti je najteži posao. Uništavati i ubijati
može svaki idiot.” Usekne se i doda prigušenijim glasom: “Time, naravno, ne želim reći
ništa protiv tebe. Ima i inteligentnih idiota.”
Ernst problijedi i jagodične mu se kosti trznu, kao da je škrgutnuo zubima. “Fiete!”
poviče Hedwig odjednom reskim glasom. Podignula je oštro iscrtane obrve, a njezin
preplašeni pogled prelijetao je između Fietea i zaručnika.
“Nalio si se ko letva, tikvane jedan! Kako samo možeš tako govoriti!” Ona brzo
uzme dvije krigle piva s pladnja i drhtavim rukama pruži svakome jednu. “A sad ćete se
pristojno ponašati, jeste čuli! Želim mir u obitelji.”
No muzarski se naučnik ne osvrne na ispruženu kriglu, nego spremi rupčić natrag u
džep. “Krivog si upecala”, promrmlja, sklizne na pod s prozorske daske i polagano se
uputi preko dvorane prema toaletima; na hlačama mu se ocrtavala izbočina od dreis-
terna.
U tom trenutku odjekne tremolo na bubnjevima, a trubač, jednoruki muškarac,
oglasi se tušem, što je bio znak za početak plesa. U daljini zaštekće pas. Gosti, uglav-
nom žene i stariji muškarci, zagrle se u početnom položaju i zagledaju jedni drugima u
oči. Pojedini su mahali vrhom cipele ili odbrojavali takt i čim je orkestar zasvirao, jedan
po jedan par ispuni plesni podij vrteći se po njemu. Natiskana gomila što je vonjala na
znoj, rakiju i ružinu vodicu proguta Hedwig i Ernsta, a ni Fieteova plavokosa glava više
se nije vidjela.
“Prijatelj, dobar prijatelj...” Podbočena rukama o prozorsku dasku, Elisabeth je ma-
hala nogama i pjevušila melodiju. Izbjegavala je pogledati Waltera. Kimnuvši jednom
poznaniku, prstom priprijeti mlađoj sestri, koja se priljubila uz nekog redova. “A što je,
što blejiš ko tele u šarena vrata?” prozbori krajičkom usana. “Još nikad nisi vidio svile-
nu haljinu? Nećeš me pitati za ples?”
Dio čela povrh sljepoočnica, na kojem joj je kosa bila iznimno tanka, zacrnila je dr-
venim ugljenom ili nagorenim plutenim čepom. Walter otpije malo piva bez pjene.
“Ne, ne mogu plesati”, odgovori. “Ofurena su mi stopala, ako si možda zaboravila. Pri
svakom koraku me boli. Zašto nisi došla sinoć? Mogla si mi ih namazati mašću.”
Ali Elisabeth ne odgovori, barem ne izravno. Malo se uspravi, podigne bradu i po-
gleda prema šanku; pritom prevuče donju usnicu preko gornje i počeše se malim pr-
stom po vratu. “A dobro, kako hoćeš”, reče naposljetku. “Ionako ne volim cmizdravce.
Onda ću si nać nekog drugog.”
Skočivši s prozorske daske, nogama glasno istisne zrak iz čizama. Potom potrči na-
www.balkandownload.org
prijed i pridruži se vojnicima, a Mark Hunstein, debeli vođa mjesnoga RNST-a, smjes-
ta joj pruži cigaretu i natoči rakiju. Kada joj je nešto šapnuo na uho, ona se nasmije i
Walter pomisli kako zapravo nije lijepa. Imala je neravne, neobično sive zube, predug
nos, sićušne grudi i mršave bokove, no kada bi je čovjek samo pogledao, imao je osjećaj
da već pod prstima osjeća glatkoću njezine kože. Osim toga bilo je u njoj nečeg blista-
vog, što je možda potjecalo od njezine drskosti, nekakva sasvim posebna snaga koja se
manje očitovala u pomalo bojažljivu pogledu njezinih sitnih očiju, a mnogo više u sjaju
njezinih crnih obrva. Ponekad je mislio da u sebi uistinu ima nešto cigansko.
redovi na dopustu, šegrti sa susjednih imanja i sjedokosi vođa mjesnog RNST-a, sjedili
su ili stajali u prednjoj trećini dvorane. Walter kratko protrlja rukav i ugura se na klupu
pokraj Fietea. Prijatelj mu pruži bocu.
“...ipak smo zadržali položaj!” govorio je časnik na pozornici, mašući rukom kada bi
tu i tamo tko poželio zapljeskati. “Obranili smo položaj, i još više: na najljepši način
potvrdili ugled Waffen-SS-a kao gasilaca vatre na bojišnici. Gdje smo mi, tamo je po-
bjeda, to svatko zna. A zašto smo tako snažni? Zašto nas nijedna kiša granata ne može
rastjerati?” Pesnicom se lupi po prsima. “Zato što imamo stav, imamo čast, i to nije
prazna fraza, nije pusta govorancija, nije slabokrvno moraliziranje. Jer kad mi izgovori-
mo takvu riječ, kad kažemo čast, ljudi, mi mislimo na nešto opipljivo, nešto što svima
pomaže i što svatko može zatražiti od nas.” Smeđe rukavice od velura bile su mu izliza-
ne na jagodicama prstiju, koje uperi u okruglu kopču na svome opasaču. “Ovdje stoji,
izliveno u metalu: Moja čast je odanost. A to znači: odanost Führeru, narodu i domovi-
ni, odanost diviziji i drugovima, pa i u najvećoj nuždi. I odanost nepokolebljivoj vjeri u
pobjedu!”
Nekoliko je trenutaka šutio. Ruku prekriženih u krilu, glave oslonjene o zidnu
oblogu, Fiete je sklopljenih očiju tiho zahrkao. “Vjerujte mi, znam o čemu pričam. Već
sam skoro bio mrtav”, nastavio je časnik. “Neprijateljski meci kovitlali su nas poput je-
senskog lišća. Pogođen šrapnelom u rame, ležao sam pod zapaljenim tenkom i mogao
sam očajavati, ali nisam se bojao. Znao sam da mogu računati na odanost svojih drugo-
va i da će oni, ako treba, zakoračiti i u pakao da bi me spasili. I tako je i bilo, ljudi, i tako
će uvijek biti: izvukli su me odande. Mislili smo na barbarske horde, na boljševičku
opasnost i vašu nedužnu djecu, stresli smo drek s ramena i jurcali dalje – sve do pobje-
de!”
Pri posljednjoj riječi lupi petom o pod i podigne zdravu ruku uvis, na što vođa mjes-
noga RNST-a i pojedine žene u dvorani uzvrate glasnim “Heil!” Začuje se neodlučan
aplauz, koji ubrzo jačim pljeskanjem počnu potpirivati vojnici poredani uza zidove
dvorane, a na kraju nekolicina gostiju čak zatopće. Govornik, kojemu je kapao znoj s
čela, baci letimičan pogled na Fieteove nepomične ruke.
Potom otpije gutljaj vode, a na pozornicu se uspne Mark Hunstein. Pod krupnim
muškarcem škripale su stube. Nosio je otkopčan sako; trbuh, od kojeg su odstajali vr-
hovi prsluka, obilno mu se prelijevao preko pojasa hlača. I na ovratnik je zakvačio zlat-
nu stranačku značku, a dok se smiješio, kesio je zube i skupljao oči ispod bijelih obrva,
tako da mu se više nisu vidjele šarenice. Rukujući se s časnikom, šapne mu nešto na ra-
čje crveno, sprženo uho, i naposljetku se okrene publici.
“Hvala!” vikne i olabavi čvor kravate. “Puno vam hvala na velikoj časti koju nam
ukazujete svojim posjetom, dragi nositelju viteškoga križa, gospodine Frick, i na vašim
zapanjujućim opisima! Sigurno će nam svima ostati u trajnom sjećanju. Barem ovdje u
ovoj prostoriji ne postoji nitko tko se ne divi vašim postignućima i možemo se samo
nadati da je i naše djelovanje djelomično pridonijelo borbenoj snazi vaših ljudi. Jer kao
što uvijek kaže moj stari prijatelj Thamling: nema rata bez mlijeka!” Trepćući, potapše
se po trbuhu. “Ali ni kimovača ne škodi.”
Publika se nasmije, netko zazviždi, a on podigne prst. “Znam, dragi prijatelji, da že-
lite nastaviti plesati. Želite se zabaviti i biti, za promjenu, opet bezbrižni. To ste i zaslu-
žili, trebate plesati. Dopustite samo da kažem ovo: vremena su teška i zahtijevaju samo-
prijegor, ali svi smo upravo čuli da drugi teže pate, bolnije se odriču, i mi ćemo im bez
oklijevanja pružiti podršku. Što bismo bili do tek bijedan kutak domovine kad bismo
se nakon opisa požrtvovnosti i nesebične veličine nastavili vladati isto kao dosad?”
On mahne rukom i pokaže na vojnike uza zidove. “Tko bi noćas mogao poslati ove
hrabre, požrtvovne muškarce natrag na teren, u vatru, i otići kući kao da je ovo bio tek
običan plesnjak, sat vremena bez sudbine i obveza? O, ne, dragi prijatelji, toga više
nema! I mi služimo Führeru, i mi imamo čast i odanost koje neprijatelj ne smije poga-
ziti. Borba do posljednjeg metka, tako glasi krilatica, bolje grob nego rob, i zbog toga...”
Približi se rubu pozornice obrubljenomu crvenom nabranom tkaninom i stisne de-
bele šake. “Zbog toga, prijatelji moji, predlažem da svaki muškarac na ovoj zabavi, bio
mlad ili stariji, svaki kojem je mio život vlastite obitelji i vlastita gruda zemlje i koji
može držati oružje, još večeras dragovoljno pristupi pobjedničkom Waffen-SS-u. To
jednostavno dugujemo našim junacima na fronti!”
Stišćući pesnice uz bokove, privuče bradu vratu. Nekoliko trenutaka, kratkih poput
otkucaja srca, činilo se da je iznenadna tišina paralizirala publiku. Nijedna vjeđa nije
trepnula, nijedna se ruka nije trznula, tek rijedak dim cigareta vijugao je prostorijom, a
vođa mjesnoga RNST-a razrogači oči. “Tko je protiv...” doda tišim glasom, zagladi
kosu unatrag i cmokne jezikom, kao da mu je nešto između zuba. “Tko je protiv, može
sad slobodno... ustati.”
Časnik je hladno proučavao muškarce ispred pozornice, a Walter se prepadne kada
je Fiete jedva primjetno napeo leđa i pogledao po dvorani, u kojoj su se razlijegali sve-
opće šaptanje, mrmor i struganje nogama. Jedna žena zajeca, kratko i mračno, kao da je
odmah poklopila usta rukama, a budući da je sjedio toliko blizu prijatelju da su im se
ramena dodirivala, Walter osjeti blago drhturenje koje je proželo Fietea te začuje kru-
ljenje u njegovu želucu i odlučno zadržavanje daha. Brzo ga uhvati za leđa pulovera i
omota tkaninu oko šake. Istodobno mu stane na nogu, na cokulu, i prosikće mu na
uho: “Jesi poludio? Ostani na mjestu! Kuhinja je puna esesovaca. Samljet će te!”
Fiete sklopi oči i ponovno se osloni o zidnu oblogu. Časnik zapali cigaretu, a vođa
RNST-a čvrsto pljesne dlanovima i protrlja ih. “Eto, molim lijepo, znao sam da kod nas
www.balkandownload.org
nema zabušanata. Njemačka srca, Reich može biti ponosan na vas. Svi vojno sposobni
mladići i muškarci, istupite sad ovamo naprijed, gdje sjedi Ernst Kobluhn, i prijavite se
za sutra ujutro. On će vam reći što i kako dalje. A sad ćemo zasvirati, ako smijem zamo-
liti! I ratnici ponekad moraju plesati. Heil Hitler!”
Samo su rijetki zapljeskali ili uzvratili na pozdrav; glazbenici su se nadvili nad ins-
trumente. Kada je jednoruki trubač intonirao “Kupit ću ti šareni balon”, Walter ustane
i osvrne se tražeći Elisabeth. Esesovci su pročešljavali dvoranu i razdvajali plesne parove
ako se nisu sastojali od dviju žena, zahtijevali od muškaraca da im pokažu vojničke
knjižice, uvjerenja o bolesti i propusnice za izlazak, a jedan je čak zgrabio nekog šepavca
za nogavicu, podignuo je i proučavao drvenu nogu s okovanom cipelom. Kada je njego-
va supruga počela prosvjedovati, drugi joj je začepio usta svojom kapom.
“Sve redom idioti!” promrmlja Fiete, isprazni bocu i stavi prijatelju ruku oko vrata.
“Ma serem im se na to! Dođi, idemo umrijeti.”
Negdje dalje od njih čaše su zveketale po podu. Ispred gostioničkoga stola sa zvo-
nom već se stvorila grupica ljudi, a Thamling kimne Walteru navlačeći kaput. “Mogli
smo si i mislit”, promrmlja. “Kao da bi RNST tek tako poklonio bačvu piva, iz čistog
čovjekoljublja... Ali kako ću dalje? Da vodim posao sa stranim radnicima, ili što? Uju-
tro mi nakon mužnje ostavite na stubi sve ključeve, i od mljekare. I večeras se ne mora-
te brinuti za Bijelku, ja ću je pogledati. Bolje se pobrinite za svoje cure.” Prođe prstima
kroz Fieteovu zamršenu kosu i pruži im ruku, što za svih tih godina nije nijednom uči-
nio. “Ako se vratite živi i zdravi, uvijek možete opet doći raditi kod mene.”
Izvuče kožnatu kapu iz džepa i otvori vrata. Hladan, gotovo leden zrak nahrupi
unutra. Ernst Kobluhn, koji je sada nosio žičane naočale s okruglim okvirom pričvršće-
nim vrpcom na tjemenu, kimne otpravljajući jednog starca i iskesi se kada su Walter i
Fiete prišli stolu. “Vidi, vidi, tko bi to rekao! Ata i Imi ipak idu na frontu”, reče. “Obri-
sat će pod vama dvojicom! Ali prvo će vas izdrilati u našem lijepom Hamburg-Langen-
hornu, a onda, tko zna... Možda će vam baćuške brzo zabiti bajunetu u guzicu, pa ćete
se moći odmoriti u lazaretu. Budite rano ujutro na stovarištu drva, u čvrstim cipelama i
s malo prtljage.”
Kada je lupio pečat na dva rješenja o novačenju, Walter baci pogled prema šanku.
Jedan časnik dao je Ortrudinoj majci da mu zašije dugme, drugi je čitao novine Narod-
ni promatrač.8 Stražari pokraj vrata promatrali su plesače. Walter se nagne naprijed i
lupne po popisu na kojem je već stajalo nekoliko imena i adresa. “Ne moraš nas upisati,
Ernste, čemu to uopće”, tiho prozbori. “Englezi su već u Kleveu, Rusi pred Berlinom,
sve će skupa ionako uskoro završiti. Ta prijatelji smo, zar ne? Čemu sad više krvariti?”
No Fiete ga gurne ustranu. “To uopće ne dolazi u obzir!” profrflja i čvrsto se uhvati
za stalak garderobe. Kacige na kukama počnu udarati jedna o drugu. “Daj, ne slušaj tog
kravara. Usro se od straha. Ja se želim boriti, ja sam superoružje, moj metak nekontroli-
rano leti. Zapiši me kao generala, ti... šogore!”
Nagne se preko stola i podrigne u Kobluhna, na što ovaj hitro ustukne. Nosa oroše-
na biserima znoja, usana pretvorenih u tanku crtu, odvrne poklopac zelenog nalivpera
Pelikan, koje je imao još od školskih dana, a kada se Walter još jednom približio stolu
kako bi ga pokušao uvjeriti, odmahne glavom i procijedi kroza zube: “Bolje ti je da šu-
tiš, Urbane...” Zbog odsjaja svjetlosti svjetiljke oči su mu se samo na trenutak nazrele
kroz stakla naočala; brže no što se tinta slije niz pero, on potpiše papire i potjera ih ru-
kom. “Točno u sedam. Tko ne dođe, dezerter je. Heil Hitler!” Walteru klonu ramena.
No Fiete salutira, promrmlja “Daj vikler!” i okrene se na petama.
U dvorani, gdje je ples netom bio završio, ljudi su zahtijevali još glazbe vičući i plješ-
ćući u ritmu, koji je bubnjar preuzeo, a flautist pretvorio u prve taktove marša “König-
grätzer”. S pladnjem punim krhotina u rukama Ortrud se probijala među gostima.
Njezina kosa boje lana bila je raspuštena, niz obraze su joj se slijevale suze, a dok je ra-
zvezivala petlju pregače, ruke su joj drhtale. Ipak se pokuša nasmiješiti, poljubi i zagrli
svoga momka, šapne mu nešto na uho, a potom pogleda Waltera i reče: “Pazit ćeš na
njega, je l’ tako? Jako je blesav.”
“Pokušat ću”, odgovori on. “Ne brini. Vjerojatno će svemu biti kraj i prije no što
prođemo obuku.”
Njezina mu majka preko šanka doda rakiju, akvavit blijedo zlatne boje u zamaglje-
noj čaši. Sada su svirali “Za jednu noć blaženstva”, a Walter istegne vrat. Elisabeth je
bila niža od većine gostiju i budući da nigdje nije vidio njezinu gustu kosu sa sedefastim
obručem, pogne se povijenih koljena i potraži njezine čizme među brojnim nogama,
no i to je bilo uzalud.
Hedwig mu mahne plešući s vođom RNST-a, a on obuhvati usta dlanovima te us-
nama naglašeno oblikuje ime svoje djevojke. Kada je na njezinu licu pročitao da ne zna
odgovor, mahne joj i izađe iz lokala.
Zahladnjelo je i pojedinačne pahulje brzo su, vodoravno, prelijetale kanal. U kabini
Hanomaga žarile su se cigarete, a ispod cerade muškarci su se smijali i jedna je žena kri-
čala. Čak i ručke omotane likom i kožnato sjedalo njegova bicikla bili su ledeni. Polako
je vozio kroz bukov gaj dok su mu zamrznute mlake krckale pod gumama. Vlati ranih
usjeva duž ceste, nedavno još ravne i prozirne na mjesečini, sada su se pogibale u svim
smjerovima, presvučene krznenim slojem mraza.
Pokretne pastirske kućice na dva kotača i ovce nestale su, iza polukružnih prozora
prostorije za pripremanje stočne hrane nije gorjelo svjetlo. Jedva je još koji komad rub-
lja visio na užetu i Walter se uveze u dvorište imanja, odškrine vrata staje te ugura bicikl
u boks za bikove. Potom upali petrolejku i uspne se ljestvama do muzarskih sobičaka. I
www.balkandownload.org
na mahovini između opeka blistalo je inje. Neobojene podne grede, kroz čije su se sas-
tave vidjeli sjenik i staja za krave, ugibale su se pod njegovim koracima.
Zastor od izlizana jutenog platna nije bio sasvim zatvoren. Sobu je obasjavala mjese-
čina i on prvo ugleda haljinu uredno prebačenu preko naslona stolca, s papirnatim cvi-
jetom u rupici za dugme. Gumene čizme stajale su u podnožju uskoga kreveta, a kada je
polako podignuo svjetiljku – slabašno je gorjela, plamen se dimio – Elisabeth rukom
prekrije oči. Nanijela je novi sloj ruža na usne, a vidljivo kucanje njezine vratne žile i
duboko crnilo njezinih dlaka pod pazuhom na nekoliko mu trenutaka oduzmu dah.
Pritisnuvši rukom kosinu krova, suhu trstiku, on stane prstima jedne noge na petu
druge kako bi izuo čizmu. Željezni krevet zaškripi. “Nadam se da ćeš uskoro ugasiti
svjetlo!” prosikće ona i okrene se na bok. “Inače odmah idem odavde.”
Od prvobitne vojarne još su samo dveri ostale neoštećene, moćni svod od klinkera.
Krov zapovjedništva bio je izrešetan, kiša je bubnjala po stolovima, kroz promočene ta-
pete izbijala je žbuka. No u baraci na rubu iskopa ilovače bilo je toplo toga poslijepod-
neva kad je satnijski dočasnik zabranio izlazak te su svi novaci – prostoriju su dijelila
njih dvadesetčetvorica – ležali na krevetima i pisali pisma, igrali šah ili jednostavno dri-
jemali. Iz vlažnih čarapa i kapa prebačenih preko cijevi peći pušilo se, dok se iz zapalje-
na drva širio smolast miris.
Nisu samo zgrade sa spavaonicama bile zakamuflirane, prekrivene granjem, nego i
transporteri i protuzračni topovi među drvećem, i premda su Englezi već prije nekog
vremena prestali bombardirati vojarne jer su se, kako se potajice pretpostavljalo, usko-
ro namjeravali sami useliti u njih, tu i tamo netko bi i dalje podignuo glavu kada bi vje-
tar zalamatao ceradama. Taj je zvuk nalikovao na onaj koji su ispuštali lovci bombarde-
ri što su sve češće i danju prelijetali njihovo područje i pucali po svemu, čak i po stoci.
U nizinskome krajobrazu iz daljine se vidio dim kako se uzdiže iz krovova staja, tinja-
juće trstike.
Walter priđe prozoru i otvori paketić koji mu je poslala majka. Među kapima kiše
po oknima su kljucala zrna tuče. Sedam žena iz logora, koje su radile u iskopu, stisnulo
se jedna uz drugu ispod nadstrešnice trošne šupe, zahrđale limene ploče. Potočići tanki
poput igala cijedili su se kroz rupe na njihove obrijane glave i u ovratnike njihovih kuta
i jakni. Sve su držale pognutu glavu. Vojnik na straži u dugačkom plaštu povukao je
svoga psa s tračnica kada se jedan vagonet natrpan brdom vreća dokotrljao niz padinu.
Kočnice su zaškripale.
U omotnici su bile cigarete, limena kutija Scho-Ka-Kole9, komad voćnoga kruha s
kandiranom limunovom korom i fotografija razrušene kuće. Kutiju cigareta Overstolz
dobacio je Fieteu, koji je sjedio na stolcu bez naslona i tupkao žuljeve na stopalima.
Mali Sven Jacobsen iz Elmshorna, prije dva dana smješten na krevet iznad njegova, tiho
zazviždi kroza zube. “Vama sigurno dobro ide!” šapne. “I ja bih volio imati takvu maj-
ku.”
Kuća u Essenu pretvorila se u brdo cigala, komad dimnjaka i stubište stršali su iz tog
brda, a u vrtu je ležao Lenin harmonij, njegovi pougljenjeni ostaci. “Mojoj majci sigur-
no ide dobro”, uzvrati Walter i gurne kutijicu s čokoladom ispod jastuka. “Zatreskala
se u novog tipa, pogrebnog poduzetnika, stalno mi šalje cigarete.” Doda i Svenu jednu
kutiju te sjedne za stol s pismom u ruci. “Problem je jedino u tome što uopće ne pu-
šim.”
Majka je pisala bojicom i s vremena na vrijeme vlažila joj vrh, tako da su prva slova
riječi bila izrazitije plava. “Drago mi je što si još uvijek u vojarni”, pisala je. “Možda
ćemo uskoro konačno pobijediti, pa uopće nećeš morati ići na teren! Ovdje je sve neka-
ko zbrda-zdola. Hvala Bogu, bili smo u skloništu kad je pala bomba. Herbert je dobar
prema nama, a mi mu pomažemo u poslu. Ima pri ruci mnoge stolare koji izrađuju lije-
sove, jer umire se uvijek, kako se ono kaže, a sada, nažalost, i češće no inače. Njegova
kuća, ona s velikom kapijom na starom groblju, znaš je, dosad je bila pošteđena. U po-
drumu su jedna vrata kroz koja se ide još više u dubinu, prema katakombama. Prije su
tamo bili rezervoari za vodu – za potrebe pivnice! – a sad su naslagali kosti, jezivo. Ali
nema boljeg mjesta za vrijeme zračne uzbune, ne osjeti se skoro nikakvo podrhtavanje.
Od tvog oca ni riječi – na svu sreću, skoro bih rekla. Ono o degradiranju je istina. Pot-
vrdio mi je stari gostioničar, koji isto radi u Dachauu, ali je došao na dopust jer ga je
pogodilo. Poklonio je cigarete onim kriminalcima, ili tko je već tamo zatočen, pola ku-
tije Ecksteina. Netko od stražara prolio je pivo dok su kartali skat, pa su stavili cigarete
na peć da se osuše. Bile su skoro sasvim skvrčene i više ih nitko nije htio pušiti. I onda
ih je on dao zarobljenicima i zbog toga su ga premjestili, nemam pojma kamo.”
Svjetlo se promijenilo te Walter podigne pogled; ispred barake se zaustavio kamion
s rasplinjačem na drva. “Osim toga srdačne čestitke za rođendan! Ako trebaš nešto, javi
mi. Zasad nam je podnošljivo, Herbert samostalno određuje cijenu. Nitko mi ne može
propisati za koliko ću maraka dodirivati leševe, uvijek kaže, i to je točno! Ponekad se
na njegovim rukama još zadrži neki miris, ali možda to samo umišljam, jer je inače
stvarno čist. Za ovaj put toliko. (Bože moj, osamnaest godina... Imaš koju svoju sliku, u
odori?) Puno te pozdravlja tvoja m.”
Walter preokrene vlažne čarape i lagane vojničke kape koje su se sušile na cijevi peći
te gurne pismo u žar. Zapuh je zviždao kroz pukotine na prozorima i premda je i dalje
pljuštalo kao iz kabla, žene su izašle iz zaklona krova i počele istovarivati stvari. Iz onih
vreća koje su se otvorile kuljali su spisi, zahrđale limenke i rastrgana zatvorenička odje-
ća; odvlačile su ih do jezerca koje se nije doimalo duboko. Tonule su plitko ispod žuć-
www.balkandownload.org
kastosmeđe površine i na trenutak je izgledalo kao da preko vode trči pas, rotvajler.
Vrata se otvore, jedan se stolac prevrne. Novaci, gotovo svi u crnim trenirkama s ru-
nama na prsima, skoče iz kreveta i zauzmu stav. Nekoliko ih zastenje, a potporučnik
doktor Rapp, kojeg su potajice zvali Jezičavi, kratko podigne ruku i počne razgledavati
njihova ranjava stopala, posljedicu forsiranih marševa prethodnih noći. Smijuljeći se,
upali stropnu svjetiljku.
Iz sanitetske torbe koju je nosio izvadi britvu, paket vate i punu šaku malih žigova iz
kojih su virile kratke iglice te ih stavi na stol. Zatim odčepi apotekarsku bocu, ulije bis-
tru tekućinu u dvije plitice bubrežasta oblika i odvrne čep staklenke s tintom. “Dakle,
čujte me”, reče i spusti se na stolac. “Sad ću vam tetovirati krvnu grupu. Doduše, svaki
bi je vojnik uvijek trebao znati napamet, ali tko zna gdje će u danom trenutku ležati...
šala mala. Oslobodite unutarnju stranu lijeve nadlaktice i radujte se nježnoj boli.”
Skine kapu, pogleda cedulju i prvo kimne kozičavomu Jörnu Asmussenu, sobnom
redaru. Dezifinciravši komadićem vate odgovarajuće mjesto, umoči žig u tintu, nategne
novakovu kožu palcem i kažiprstom te zabije iglice do kraja. Zatim mu pruži flaster i
prekriži njegovo ime na popisu. “Inače, mogli biste se poželjeti riješiti ovog znaka”, do-
metne. “Povijest je prevrtljiva. U tom vam slučaju preporučujem da ugasite cigaretu na
tom mjestu. Jurišnički kandidat Caroli, A pozitivna, istupi!”
Fiete zavrne rukav i približi mu se šepajući; dočasnik pogleda preko ruba stola od-
mahujući glavom.
“Ma vidi ti našu nježnu dušicu. Jesu ti plesne cipelice sinoć opet bile preuske? Jod bi
ti mogao pomoći, momče, ali brže će zacijeljeti ako se pomokriš po stopalima.” Nekoli-
ko se novaka počne smijuckati, a liječnik izvadi komad vate iz kutije i obriše staklo svo-
ga sata. “Nije smiješno, ljudi, istina je. Urin je sterilan ako ste zdravi. Popišajte se na
ranu, i na terenu, i zacijeljet će vam triput brže.”
On utisne Fieteu žig u kožu, a ovaj stisne oči i zastenje pokazujući zube: “Pokorno
javljam, potporučniče, da imam plikove i na petama.”
Napućenih usana, promatrajući krvave vrhove iglica, časnik kimne. “Da, shvaćam,
to će već biti teže. Potrebno je imati opremu odgovarajuće veličine i savitljivosti ako se
ne želiš cijeli unerediti.” Zatim namigne ostalima u krugu. “Onda moraš dati nekom
drugom da ti se popiša po nogama, ne?”
Neki slože grimase, drugi se glasno nasmiju, a čak se i Fiete nasmiješi. Potom se os-
loni o stol, pri čemu gotovo dodirne časnikovu kapu, uzme flaster i postavi pitanje u
ozračju općeg veselja: “Hoće li nas još uopće poslati na frontu, doktore Rapp?”
U istome trenu svi zašute, a njihov nadređeni ubaci žig u posudicu, nagne se una-
trag na stolcu, prekriži prste preko kopče na opasaču i prikuje pogled uz Fieteovu ruku,
ne skrećući ga sve dok je mladić nije povukao. “Još uopće?” upita i nabere obrve. “Kako
to mislite još uopće, kandidate Caroli? Kako bih to trebao shvatiti?” Nasmiješi se nejas-
no, gotovo sjetno; u peći su pucketale smrekove cjepanice. “Trebam li to uopće shvati-
ti?”
Pokretom glave da Fieteu znak neka se udalji, a nakon što ih je sve tetovirao, ode do
slivnika u kutu, ispere žig i plitice te ih vrati u torbu. Naposljetku kvrcne prstima.
“Dakle, kandidati, počujte ovamo!” Pričeka trenutak da svi zauzmu stav i zagleda se
mimo njih u iskop. Kapci su mu umorno visjeli preko zjenica. “Naravno da vas neće još
uopće poslati na frontu”, progovori gotovo očinskim glasom, a tu i tamo začuje se gla-
san uzdah olakšanja. Fiete namigne Walteru.
“Postoji li gluplje pitanje? Pa već su vas poslali”, nastavi. “Ovime je osnovna obuka
završena, iako ste bili u vojarni samo tri tjedna umjesto uobičajena tri mjeseca: odsad se
imate pravo zvati pripadnicima Waffen-SS-a. Vaša satnija sa svim narednicima pridru-
žit će se postrojbama ispred Budimpešte; u dvadeset jedan sat transporteri će stajati u
dvorištu. Skinite posteljinu s kreveta i ispraznite ormare. Ne želim ovdje više vidjeti ni
čačkalice! Sieg heil!”
Uzme torbu i okrene se, a kada su se vrata za njim zatvorila, mnogi se skljokaju na
krevet, tiho psujući. Fiete jednim pokretom pomete šahovske figure s ploče, stavi ciga-
retu u usta i priđe Walteru, koji je stajao pokraj prozora žvačući komad voćnoga kruha,
puštajući da mu se lagano rastapa na jeziku.
Kiša je bubnjala po staklu koje je imalo pukotinu, srebrnu liniju. Vreće su sada leža-
le u jezercu. U barakama na rubu jame – vidjeli su se samo vrhovi krovova i nekoliko
dimnjaka bez dima – odjekne rog, znak za večernju prozivku, a žene, kojima su se halji-
ne lijepile za leđa, počnu polako gurati vagonet uz strminu. Pas im je njušio noge.
Lokve su treperile, dugačko korijenje grmlja i stabala iščupano iz raznih slojeva
zemlje lelujalo se na vjetru, a Walter rukom obriše okno i sklopi vjeđe. Na trenutak,
kratak poput otkucaja srca, mogao je povjerovati da je riječ o priviđenju prouzročenom
istočkanim staklom. U nevjerici lupne Fietea.
I doista, u jezercu se nešto micalo, nešto se trzalo pod jutenim platnom blatnjave
boje; ocrtalo se koljeno, možda lakat, obris uska lica. I kratko potom ponovno je nesta-
lo ispod površine.
“Draga Elisabeth, ipak moramo na frontu, pa ti pišem nabrzinu, jer mi je ovo zasad
zadnja prilika. Ovdje su nas mrcvarili, ali sam barem položio vozački, za sve kategorije,
i vrijedit će mi i u civilnom životu. Dakle možeš već sad potražiti kolica kojima ću te
uskoro vozati uokolo. Možda oklopnim izvidničkim vozilom? Dobio sam tvoju dopis-
nicu, stvarno si strašno lijena. Čak mi i sestra više piše, a ona ima tuberkulozu. Što ti
znači ono: ‘jedan, dva, tri’? Ma mogu pretpostaviti, ali bilo bi lijepo kad bi to i napisala,
www.balkandownload.org
i to u pismu. Od starog Thamlinga čuo sam da ste se morale prebaciti na krave, i neka
vam je. Sad ćete vidjeti kako je naš posao naporan. Fiete te pozdravlja. Odmah je, na-
ravno, imao na lageru neki prosti vic o stočiću za mužnju i tome slično. Sad pakiramo
svaki svoju kramu i krećemo za Mađarsku. Kad budem imao poštanski broj, poslat ću ti
ga, da mi možeš pisati. Ili se možeš obratiti središnjem poštanskom uredu u Erfurtu i
ispod mog imena napisati ‘u maršu’, tako će isto stići. Osim ako budem ‘u kurcu’. Ali to
se neće dogoditi, jer imam jednu lijepu uspomenu i ona me čuva. Jedan, dva, tri.”
Walter odmahne glavom. “Jedan moj kolega s posla, muzar, poginuo je prošle godi-
ne, bio je član, dobrovoljac. Imao je i Željezni križ. Svaki od tih pasa na lancu točno zna
koji vojnici prolaze preko njegovog područja; inače ne bi bio vojni policajac. Vrsta na-
oružanja, brojnost ljudstva, tipovi vozila, mjesta za odmor, smjer daljnjega kretanja – ti
se ne raspituju za takve stvari. Već su odavno sve saznali preko radija, puno prije no što
se ti pojaviš.”
Ole zine, ali ne reče ništa. Negdje iza kuća i štaglja začuje se brektanje motora. Obo-
jica se osvrnu. Sokol je još čučao na stalku za zvono čisteči perje, ali je trg ispred svrati-
šta bio prazan, ako se izuzme žena u pregači. Češkala je krzno psića i dopuštala da joj
liže ruke. Njih dvojica izađu iz pothodnika na usku cestu ispresijecanu sjenama pritaka
za hmelj i požure sustići ostale.
Harr y je pritiskao upaljač, držeći cigaretu između usana. “Oženio bih je”, obrati se
Paulu preko ramena. “Bih. Nismo rođaci u prvom koljenu, znaš. Znači, nećemo imati
degeneričnu djecu. Lijepo nam je brbljati jedno s drugim, a već mi je i pisala u vojarnu,
o zarukama. Ali sad kad sam kod Himmlera... On je rekao da žena esesovca mora biti
visoka najmanje metar i šezdeset. Zato će se morati još malo istegnuti, jer je malena,
samo metar pedeset četiri.” On pruži ruku iza sebe i proslijedi cigaretu. “Ma dobro, ili
ću jednostavno oženiti neku visoku, pa ćemo voditi dvostruki život, kao u filmu Ro-
manca u molu. Jesi ga gledao?”
Paul zaniječe i duboko uvuče dim. Paukova pređa lebdjela je u zraku koji je zauda-
rao na bočatu otpadnu vodu i vjerojatno je smjer vjetra bio kriv za to što su tako kasno
čuli zrakoplov – jednomotorni lovac bombarder, srebrnastosiv. Juha zabućka ispod
poklopaca kada su odložili kante i bacili šipke kako bi zalegli što bliže livadi. Na trupu
su se razaznavati brojevi i bijela zvijezda na crnu krugu, a pilot u ostakljenoj kabini,
koji ih je, dakako, odavno opazio, podigne ruku.
Zapravo je izgledalo kao da ih pozdravlja, tako da su jedan kratak trenutak vjerovali
da su dvije bombe koje je ispustio pred njih imale sasvim drugi cilj. No nisu padale
okomito. Svjetlucajući, vrtjele su se na proljetnom povjetarcu i gotovo se sudarile prije
no što su eksplodirale s obje strane ceste, djelić sekunde nakon što su se mladići bacili u
jarak. Smjesta su oglušili. Barem je Walter, obraza uronjena u nagnjilu travu, vidio
samo Paulova otvorena, krikom izobličena usta prije no što mu je glib zapljusnuo lice,
zemlja s oranice što je štrcala uvis zamračila mu nebo, a uskovitlane pritke za hmelj sru-
čile se na asfalt poput kiše kopalja, nečujno.
Hljebovi mu skliznu do zatiljka, nešto mu okrzne nogu. Na rubu jarka dimila se kr-
hotina bombe, crno-ljubičasta, a kada se uspravio, sara njegove desne čizme široko zi-
jevne. No list mu je, ako se zanemari ogrebotina, bio neoštećen, a i ostali su očigledno
imali sreće. Zgnječene poput limenki, kante su ležale na oranici. Mladići su stajali
među krošnjama vrba koje je pritisak zraka otrgnuo od debala te kapama otresali leću i
prljavštinu s kaputa. Svi su bili blijedi i disali otvorenih usta; Walter, jednom nogom i
dalje u jarku, rukavom obriše jedan hljeb. Bio je žut od otisaka vrbovih maca.
Većina ih je, umotana u pokrivače i šatorske cerade, još spavala kada su se transporteri
po jutarnjem sivilu uvezli u špilje nedaleko od Abelsrieda. Osim prirodnih šupljina u
tlu ispunjenih izvorskom vodom, sastojale su se od širokih hodnika poduprtih čelič-
nim i betonskim stupovima koji su vodili duboko u brdo, osvijetljeni električnom ras-
vjetom. Unutra je odjekivao lavež, a konji i magarci, od kojih su neki bili osedlani ili
natovareni stvarima, drijemali su duž zidova od sivobijela vapnenca, uz koje su se uzdi-
zali naslagani kanistri i sanduci sa streljivom, namotane gusjenice tenkova te vreće i ku-
tije pune živežnih namirnica. Ispod lukova visjeli su putokazi, dok su grubo otesane
stube vodile između osobnih i teretnih vozila parkiranih na obilježenim površinama do
galerija punih kreveta na kat.
Iako je bilo rano, posvuda se radilo. Iz udubina se čulo kucanje dlijeta ili pijuka, a
iza daščanih pregrada kvrcanje pisaćih strojeva. Mehaničari su popravljali časničko vo-
zilo sa svijetloplavim zastavicama i staklima umrljanim krvlju, liječnici i medicinske
sestre zbrinjavali su ranjenike koji su ležali na slami u jednom bočnom prolazu, a za-
robljeni Rusi u prašnjavim odorama donosili su košare pune kamenja iz hodnika i
praznili ih pokraj ulaza, gdje je stražar motao cigaretu.
S toga mjesta moglo se preko šumovitih dolina vidjeti sve do Graza: nekoliko vrho-
va tornjeva što probijaju jutarnju izmaglicu. Nakon što su se oprali – terpentinski sa-
pun visio je na žicama iznad korita – narednik Vatteroth povede ih u blagovaonicu, ve-
liku špilju osvijetljenu dvjema-trima žaruljama.
Premda je za dugačkim stolovima sjedio nepregledan broj vojnika i nekoliko civila,
čulo se jedva što osim struganja noževa i žlica po limenim tanjurima te tu i tamo neči-
jeg mrmljanja. U špilji se i kuhalo, ali snažnije je vonjalo na znoj, gnoj iz rana i urin
nego na mast za pečenje i kavu od žira. Malotko nije nosio zavoj i maločiji zavoj nije
bio zreo za promjenu. Brojne štake i štapovi bili su oslonjeni o svjetlucave stijenke špi-
lje.
Sjedajući za objed, mladići su kradomice pogledavali neobrijane, ispijene i samo na-
izgled od sebe starije muškarce koji su krupnim očima zurili ispred sebe, u isti mah iz-
nureni i preneraženi. Mnogi su žvakali kriveći usta i pokazujući zube, kao da žele izbje-
ći doticaj tvrdoga kruha s nepcima ili zubnim mesom. Nitko nije progovorio ni obratio
pozornost na pridošlice u čistim odorama, ili su to činili samo utoliko što su naglašeno
izbjegavali njihove poglede, a licima im se razlila neka mrzovolja, srditost koja je možda
potjecala od srama. Samo jedan, ispružena vrata i sklopljenih kapaka, kratko zastenje te
www.balkandownload.org
Jedinica prometne službe u koloni logističke potpore nedaleko od Pečuha, koji su Ni-
jemci zvali Fünfkirchen, bila je pred raspadom. Šezdeset kilometara udaljeni Mohač
već su nadzirali Titovi ljudi. Na cestama i ispred brdskih prijevoja stajale su velike ploče
s natpisom: “Oprez, partizani! Držite stalno spremno oružje!” Trotoncima i šestoton-
cima dovozili su provijant i streljivo na liniju bojišnice uz Dunav te odvozili ranjenike.
Kada bi se vozila bez težih pogodaka vratila na nekadašnje seosko imanje te ne bi treba-
lo ništa popravljati, vozači su pomagali liječnicima i sanitetskom osoblju u bolničkim
prostorijama ili sjekli breze i djeljali križeve za zalihe.
Horch, nekoć elegantan, no u međuvremenu ulupljen časnički automobil s pogo-
nom na sve kotače, bio je presvučen mrežom isprepletenom borovim granama. Presta-
lo je kišiti, oblaci su plovili dalje na sjever, sunce je bliještalo u lokvama, a Walter je ot-
kopčao pomični kožnati krov pričvršćen za okvir i gurnuo ga iza stražnjega sjedala,
kako bi oslobodio pogled. “Takvi su Nijemci”, reče August Klander, crvenokosi vojnik
iz Hessena koji je netom stigao iz zapovjedništva. Brzo se osvrne provjeravajući ima li
časnika u blizini. “Kod kuće više ne stoji ni kamen na kamenu, fronta se raspada, baću-
ške su pred vratima, ali vojna pošta je i dalje točna.” Pušeći, dohrama do druge strane
automobila i pruži Walteru pismo sa žigom koji je nosio datum od prije tri dana. Uspr-
kos razmazanoj tinti prepozna sestrin rukopis, njezina mala, okrugla slova. Prethodne
je zime napunila dvanaest, a u posljednje je vrijeme umjesto točaka pravila kružiće.
Omotnica je bila otvorena, ponovno zalijepljena i označena markicom službe za pro-
vjeru pošiljaka, vjerojatno zato što je nešto bilo umetnuto između stranica: fotografija
neravna ruba koja prikazuje kratkokosu Leni i crno pero duljine prsta prošarano blista-
vo plavim mrljama.
List papira mirisao je na parfem. “Dragi Walteriću”, pisala je, “kako ti se sviđa moja
nova frizura? Napravila mi ju je Maschka, Poljakinja iz bunkera. Ponekad pomaže kod
nas kod kuće. Repići su mi prvo bili duži, ali smo previše zagrijale škare za uvojke, pa
smo morale skresati još nekoliko centimetara. Nadam se da si zdrav. Ja sam sasvim do-
bro, skoro uopće ne kašljem. Ne idemo više u školu jer je previše opasno, i dosađujem
se kod kuće. Ali ne smijemo se puno udaljiti od podrumskih vrata. Herbert, mamin
novi ljubavnik, uvijek smrdi na kreč i lizol. On je nadaleko i naširoko najdeblji muška-
rac i ne zna držati prste k sebi, kao ni tata. Ali imamo krov nad glavom i hranu, a otka-
ko Poljakinje spavaju u skladištu za lijesove, mene pušta na miru.
Nedavno sam bila u našoj staroj ulici, ili bar onom što je od nje ostalo. Pentrala sam
se po hrpama kamenja i tulila. Čuvar bloka htio me potjerati, mislio je da pljačkam.
Imao je i oružje, ali sam se izderala na njega. Poklanjam ti ovo pero. Pripadalo je šojki
kreštalici, a mali Micky Berg kaže da je ono simbol mudrosti i hrabrosti.
Što se tiče tate, još uvijek ne znamo točno gdje je i kako je. Čuli smo da oni koje
premjeste po kazni ne smiju nikom pisati. Ali nedavno smo dobili dopisnicu od strica
Oswalda, koji je nakon ranjavanja počeo raditi u skladištu za vojne odore u Meißenu.
Istraživao je i misli da je njegov brat raspoređen negdje nedaleko od Stuhlweißenbur-
ga11 na Balatonu. To bi trebalo biti u tvojoj blizini, zar ne? U svakom slučaju, pozdrav-
lja te – mislim, stric. Sve mu je dobro zacijeljelo i sad piše lijevom skoro jednako brzo
kao nekad desnom, samo malo većim slovima.
Svjetiljka je počela titrati i ne znam što bih ti još trebala dojaviti. Nadam se da noćas
nećemo opet morati u podrum. U Volkssturm12 zasad ne primaju cure, baš šteta. Her-
bert je upravo rekao da sam nezahvalna i drska ko drek. To mi se svidjelo. Dakle, do-
skora! Ne zaboravi tu i tamo pomilovati pero. Puno pozdrava, također od mame, tvoja
Helene.”
On upali motor automobila. August stavi kacigu na glavu, ubaci nekoliko ručnih
granata na štapu u pretinac za zemljopisne karte i utisne okvir u laku strojnicu. “Nadaj-
mo se da je usrana cesta slobodna”, reče i utone u suvozačko sjedalo. Prije tjedan dana
upao je u zasjedu, pri čemu je masakrirana cijela kolona za opskrbu; samo se on, koje-
mu je metak okrznuo bedro, uspio spasiti pobjegavši u noć iz zapaljenog borg warda.
“Novosti od kuće?”
Walter je polako obilazio čelične protutenkovske zapreke i izbjegavao lokve što je
bolje mogao. Zadatak im je bio izvući trojicu padobranaca iz mlina u Brevdi, selu na
rubu gorja, u kojem se donedavno nalazilo spremište streljiva. “Ne izravno”, odgovori.
“Otac mi je bio čuvar u Dachauu i osudili su ga na odlazak u prve redove. Sad sam saz-
nao da su ga možda rasporedili ovdje negdje u blizini, kod Stuhlweißenburga. Znaš
možda gdje je to? Jesi već bio tamo?”
I u smrekovoj šumi kroz koju su prolazili bili su podignuti bolnički šatori te su se
čuli stenjanje i vrisci iza cerada. August odmahne glavom.
www.balkandownload.org
“Nee”, reče. “I bolje da nisam, mislim. Još od siječnja tamo sve ključa. A što je tvoj
stari zabrljao?”
Walteru se objese usta. “Navodno je samo poklonio cigarete zarobljenicima u logo-
ru. To mi nije slično njemu. Uvijek je bio škt, okrutan tip. Prije, dok je bio nezaposlen i
cugao rakiju ko vodu, često bi usred noći stao pokraj moga kreveta i pitao: ‘Zašto ne
spavaš?’ Iako bih ja spavao. Ali bio je nacugan i htio me istući. Sjeo bi na stolac i zare-
žao: ‘Ako odmah ne zaspiš, namlatit ću te.’ A ja sam njušio njegov dah i molio se svim
svetima.”
Na rubu šume zaustavi vozilo, izvadi dalekozor iz pregratka ispod ploče s instru-
mentima i pretraži obzor. “Ali kad-tad zadrhtao bih od straha, ta bio sam još dijete, a
on bi strgnuo pokrivač s mene i zaurlao: ‘Pomaknuo si se! Sad ćeš ti vidjeti tko sam ja!’
I onda bi ubio boga u meni. Majčice mila. Metlicom ili žaračem, do krvi. Što bih ja jače
vrištao, to bi on više divljao.”
“A tvoja majka?” upita August. “Ili sestra? One ne bi ništa rekle?”
Walter odloži dalekozor i izveze vozilo iz zaklona. Duž ceste stajali su polugusjeni-
čari, izrešetani i izgorjeli; na nekim blatobranima još se razabiralo bijelo “K”, taktička
oznaka oklopne skupine Kleist. “I moja ga se majka bojala, iako je veća od njega i dvos-
truko deblja. Pretpostavljam da bi se šćućurila ispod perine. U svakom slučaju, spavala
je s voskom u ušima. A moja sestra je uglavnom ležala u bolnici.”
Voda se slijevala niz litice u tankim mlazovima koji bi se raspršili na izbočinama, a
August ispusti zrak iz obraza. “Pfff”, reče. “Baš ti je krasna obitelj!” Njegovi su roditelji
bili učitelji iz Paderborna, a on je nakon rata namjeravao studirati geologiju; u njegovoj
kutiji za plinsku masku uvijek je klepetalo nešto tinjca ili diorita. “Ipak, tvoj stari je oči-
to imao i neku dobru stranu, zar ne? Biti čuvar u logoru i poklanjati cigarete... To je
skoro pa junačko djelo.”
Walter skrene na cestu za Brevdu. Natpis upozorenja o partizanima bio je toliko
puta propucan da ga se još jedva moglo pročitati. “Ne znam”, odgovori. “U očima mu
je često bilo nečeg mračnog, gotovo ludog. Volio je i masakrirati golubove, i to na pose-
ban način. Nježno bi ih obuhvatio jednom rukom, dok bi im vrhom palca druge ruke
zabijao pribadaču u srce. I onda bi ih pustio da lamataju krilima po podu sve dok ne bi
umrli.” Put je postajao sve strmiji i on prebaci u nižu brzinu. “To je znalo potrajati pri-
lično dugo.”
Nakon četrdeset pet minuta vožnje ugledaju mlin. Vrh tornja bio je raznesen, a od kri-
la napravljenih od jedrovine ostali su još samo dronjci na letvama; Walter zaustavi vozi-
lo pokraj raspela uz put i pogleda kroz dalekozor. Nigdje ni čovjeka ni psa, nijedne od
onih mršavih koza koje su se prije više tjedana pentrale onuda i grickale uvenule čičke.
Vrata su bila uništena, od staja je ostala tek hrpa šute, a čak su i mnoga od starih stabala
maslina što su rasla uza zid bila pougljenjena ili razmrskana. August otkoči strojnicu.
Jedan vojnik u kombinezonu preko odore proviri iza kuće i mahne. Nosio je vojnič-
ku kapu SS-a i šaren rubac oko vrata. Walter odahne, krene uzbrdo cestom i skrene
prema imanju. Trojica padobranaca, svi stariji od njih, u kasnim dvadesetima ili ranim
tridesetima, sjedila su za stolom ispred štaglja i žlicom grabila kompot iz velikih stakle-
nih tegli. “Dovraga, kako to da tek sad dolazite?” upita nadređeni, vođa skupine, gla-
som koji je zvučao kao da je prehlađen. “Otpale su nam guzice od sjedenja!”
Imao je suhonjave, danima neobrijane obraze i nos od bakelita boje mesa. Boca ra-
kije dopola napunjena šljivinim košticama svjetlucala je na suncu. Walter okrene vozilo
ispred kupolaste krušne peći i reče: “Heil Hitler! Žao mi je. Poslali su nas tek prije sat
vremena.”
U retrovizoru ugleda stanare imanja; stajali su u otvorenom štaglju. Izađe iz vozila,
salutira i pruži pismenu zapovijed nadređenomu. Ovaj se ne osvrne na njega; jeo je ko-
mad sira s oštrice noža i proučavao crvenokosoga Augusta, koji je bez pozdrava odhra-
mao do bunara napuniti čuturu. “Šteta što nije cura, ha?” dobaci i jezikom obliže zube.
“Kako se ono lijepo kaže: gdje je krov hrđav, podrum je vlažan.”
Ostali, obojica jurišni vojnici, prasnu u smijeh, a Walter položi cedulju na stol i
okrene se. Obasjani trakama svjetlosti što je padala kroz procijepe između dasaka, stari
mlinar, njegova slijepa žena i grbavi čuvar koza stajali su u sredini štaglja na plavim stol-
cima bez naslona, na kojima su obično sjedili sa šalicom čaja u rukama ispred vatre na
kojoj bi se pekao kruh. Sivi u licu, raspuknutih usana, držali su zatvorene oči i činilo se
da ga nisu primijetili ni kada je stao neposredno ispred njih.
Crni rubac na glavi žene, koja je cvokoćući zarivala nožne prste u slamnato sjedalo
stolca, bio je prekriven mrljama od soli. Hlače muškaraca bile su mokre na preponama.
Žica kojom su im zavezali ruke iza leđa duboko im se usjekla u natečenu kožu, tako da
se još jedva nazirala. Neki su im nokti bili iščupani iz ljubičastoga mesa, a omče oko
vrata čvrsto su ih stezale, no ipak ne toliko da ne mogu disati. Užad je visjela prebačena
preko grede ispod prostorije za pohranu žita, koja je u ovo doba godine bila prazna; u
visokomu prostoru odjekivalo je gukanje golubova.
Grbavac, brade spuštene do vrata, glasno je soptao, kao da spava stojeći; inače bi se
činilo da se potpuno prepustio. I mlinar, kojemu su na nogama još uvijek bile drvene
natikače, doimao se kao da već odavno nije pri svijesti. Jedna muha hodala mu je po ne-
pomičnomu licu. Ali kada je njegova žena odjednom tako snažno zadrhtala da je noga
klimavoga stolca kvrcnula po podnoj oblozi, otvori bezuba usta, iz kojih se otme upo-
zoravajuće, više prostenjano nego izgovoreno “Žuža”. Iako mu nije uzvratila, ipak joj je
dao još malo snage. Podignuvši glavu, ona hropćući uzdahne; na obrazima su joj se na-
www.balkandownload.org
kako bi mu dvama, trima snažnim pokretima i trzajem prema dolje, pri kojem je puk-
nula greda, slomio vrat.
Golubovi su zanijemjeli. Svijetlosiva i bijela pera lebdjela su spuštajući se s tavana i
ponovno se kovitlala uvis na propuhu, a muškarci pogledom potraže Waltera. “Eto, to
je to”, reče ćelavac i položi stisnute pesnice na bokove. “Nikakav problem, je l’ tako? To
se trebalo napraviti. Dođi, ženska je tvoja.”
I Fredo je sada nepomično visio, s mrljom tamne krvi u kutu usana. Premda su voj-
nici imali viši čin od njega, Walter dotakne čelo brzim, nesvjesnim pokretom. Pritom
mu ruka zadrhti te se okrene prema automobilu. “Oho!” poviče onaj sa svilenim rup-
cem. “Evo nam jednog jako pobožnog momčića. Ne želi okaljati dušu. Možemo li se
kod tebe i ispovjediti?... No dobro, kako hoćeš. Ostavi onda staru da stoji. Požderat će
je štakori.”
U brdima se začuju detonacije, odjek borbi što su se vodile u dolini. Nakon što su
padobranci složili sve padobrane, čuture i torbe sa streljivom u prtljažnik te se smjestili
pokraj nadređenoga na stražnjemu sjedalu, Walter okrene ključ za paljenje motora i
pogleda u zrcalo. Iz kuće se uzdizao dim. Vođa skupine rukavom je laštio držak strojni-
ce i ispuhivao prašinu iz rupa na oblozi cijevi, proizvodeći zvuk kao iz flaute.
Uistinu su ostavili slijepu ženu da stoji između dvojice obješenih, kojima je krv tek-
la iz očiju, a izmet i urin kapali im s nogu. Zasjenjenih, upalih vjeđa, siva lica izbrazda-
na borama, naherila je glavu i pomicala nevidljive usne – ili je to bilo cvokotanje? Noge
stolca teturale su. Walter je začuje kako tiho doziva, stalno iznova, ali to nije zvučalo ni
žurno ni panično, nego onako kako je vjerojatno cijeloga života dozivala supruga – kao
da je u susjednoj prostoriji. “Kristófe?”
Glas joj je bio iznenađujuće zvonak, gotovo djevojački. Walter ubaci u brzinu i upu-
ti se prema cesti. Listaste opruge teškoga vozila cviljele su. “Uvijek imaju sreće, te žen-
ske”, reče nadređeni. “Njihovi prijatelji partizani vjerojatno već vrebaju negdje u grm-
lju i sad će je odmah skinuti, da im skuha gulaš...” Nagne se naprijed i kvrcne po troku-
tu na Walterovu rukavu, oznaci roda vojske. “Čuj ti, dobri samaritanče, evo što me
oduvijek zanimalo: kako to da se tako svježi, snažni momci kao što ste vi klataraju u re-
dovima svijetloplavih? Zašto donosite pecivo na frontu umjesto da se borite u postroj-
bama?” Walter slegne ramenima, bez riječi. Proveze se kroz lokvu, po osovini pljusne,
voda se uzburka ispred poljskog raspela. “Pa zato što imamo vozačku dozvolu”, odgo-
vori August umjesto njega, pretražujući nebo dalekozorom. “I u ratu vrijedi pravilo
desne strane, gospodine.”
Muškarac se gromko nasmije i pljesne ga otvorenim dlanom po kacigi. “Nije loše,
mali moj... Pravi si pametnjaković, ha? Student ili tako nešto, odmah sam vidio. Ali i
tebe će već izmuštrati. A kakav vam je smještaj na imanju?”
August dobaci brz pogled Walteru, koji ubaci u višu brzinu i odgovori: “Stanje ops-
krbe A, bolnica. Za više činove ima i kreveta. Nekad je tu bio stožer generala Balcka; u
nekadašnjoj biblioteci u vlastelinskoj kući sad je kasino za časnike, sa samovarom i fo-
teljama za čitanje. A može se igrati i biljar.”
“U vražju mater!” uzvikne drugi i skine umjetni nos te ga izloži protoku zraka koji
je stvarala vožnja. Iz rupe u kosti stršale su mu srebrne kopče. “Jeste čuli? Tako dakle
žive logističari. Mi spavamo na crijevima neprijatelja, a oni imaju krevete! I knjige!
Znači, moći ćemo uživati u zabavnom štivu! Uvijek sam najviše volio Karla Maya. Tko
je izučio zanat kod Winnetoua, taj je vidio više nego svi ostali.” Ponovno pričvrstivši
protezu, umetne cigaretu između usana i uzgredno upita: “Ali čujte, momci, ako ste
tako dobro opremljeni i imate sav taj luksuz, što će nam onda ona stara stolica? Zašto
je vučemo za sobom?”
Walter, nabranih obrva, naglo zakoči i okrene se. I August makne kacigu s čela. Će-
lavi vojnik strugao je noktom palca žlijeb bajunete, drugi je umorno zurio u krajobraz,
dok je njihov nadređeni palio upaljač.
Staričina stoličica, sada još samo s tri noge, ležala je u lokvi nekoliko metara iza vozi-
la. Walter je pokušavao duboko disati izlazeći iz kabine i približavajući se spojci prikoli-
ce. Nož mu je bio tup te je režući uže pokazivao zube i trepćući pogledavao uvis, gdje je
tanak pramen dima plovio prema zapadu. Iz nizine se međutim više nije vidio štagalj,
nego samo komad tornja mlina, propucani krov na kojemu su sjedili golubovi čija su se
vratna pera nakostriješila na vjetru.
“Draga Liesel, nadam se da si dobila moja zadnja pisma. Već neko vrijeme čekam poštu
od tebe, a ako si mi pisala u Hamburg-Langenhorn, onda ću sigurno i dalje morati če-
kati. Sad smo na terenu, u Mađarskoj, ne smijem ti napisati u kojemu mjestu. Ali ne
moram ići na prvu liniju. Zasad vozim henschel i opskrbljujem vojnike. Vino je ovdje
dobro i jeftino, četrdeset pfeniga litra, i svi loču po cijeli dan, čak i vozači. U pusti izgle-
da isto kao kod nas, uglavnom je ravno, ali ima i brda, a doživljavamo stvari o kojima se
radije ne priča. Tako je to u ratu. Pučanstvo je na našoj strani, mnogi govore njemački.
Imaju i Hitlerjugend i BDM, a kad pitaš cure što to znači, one kažu ‘Bratac, Draškaj
Me’. Ali ne boj se, vjeran sam ti. I ti meni budi vjerna. Možeš uzeti sapun od lavande iz
moje sobe, prije nego što se osuši, Thamling sigurno neće imati ništa protiv. Ovdje ima-
ju lijepe bluze sa šarenim vezom, napiši mi svoju veličinu. Ovdje je moj poštanski broj
47704.
Nemoj onoliko puno pušiti, posivjet će ti zubi. I još jednom: jedan, dva, tri. Znaš
već što to znači.”
www.balkandownload.org
Bilo je: skrivaj se gdje tko stigne čim se začuje zvuk. Kada bi niskoleteći zrakoplovi s cr-
venim zvijezdama na krilima mitraljirali, zvučalo je kao da netko prošiva ljepenku,
provlači vrpce kartona kroz šivaći stroj Singer. Bili su to jednomotorci naziva Iljušin,
obojeni u tamnozelenu bez imalo sjaja, i samo su iskusni zapazili da su u posljednje vri-
jeme letjeli s dodatnim strijelcem. Taj je mogao pucati i otraga, tako da su se isprva
mnogi, koji bi s olakšanjem izašli iz zaklona čim bi sjena u obliku križa otklizala dalje
nebom, naglo opet bacali na tlo, često treptaj oka prije no što bi do njih stigao zvuk
strojnice.
Logistička postrojba u međuvremenu se smjestila u Tati, čiji je njemački naziv glasio
Totis, u podrumima golema zamka. Svake su noći vozili preko brda noseći provijant,
gorivo i streljivo u nizinu oko Schambecka13. Iako su rijetko nailazili na zasjede, kvaro-
vi su bili česti zbog loših cesta koje su preko dana bombardirali Rusi, a preko noći krpa-
li njemački pioniri; uski prijevoji, jedva širine vozila, stalno su se urušavali, zbog čega bi
se kamioni puni ranjenika prevrnuli ili survali u klance. Često su nastajali zastoji, koji
se ne bi uspjeli razriješiti sve do svijetlih jutarnjih sati, kada su guste, ali u ožujku još
pretežno gole hrastove šume pružale slab zaklon od zrakoplova.
Walter je vozio polako pokraj jedne uništene kolone opskrbnih vozila. Iz guma se
pušilo, mrtvi vojnici visjeli su iz vozačkih kabina, brda kruha raspadala su se na kiši.
Neprestano je morao kočiti i usporavati kako bi sigurno provezao trotonac uskim oku-
kama, no ipak bi povremeno otklizao i zabio se u stablo ili izbočinu stijene. Tada bi za-
čuo kako ozlijeđeni stenju ležeći u tovarnom prostoru i premda je kasno uvečer bilo
prohladno, oznojio bi se.
Pješak koji je sjedio pokraj njega pruži mu otvorenu limenu kutijicu. Zavijene glave
i desnoga oka, još je mogao hodati i pomicati obje ruke i svakom bi drugom vojniku na
njegovu mjestu dali injekciju protiv tetanusa te ga poslali natrag u borbu. No njegov
otac, satnik Greiff, zapovjednik logističke postrojbe, očigledno je povukao veze. “Hva-
la”, uzvrati Walter gledajući krajičkom oka žute pilule. “Nisu za moje živce, već sam
probao. Nakon jednog pervitina tri sam dana bio budan. Srce mi je tuklo negdje u
oblacima.”
Sin njegova nadređenog, Jochen, plavokos mladić visoka čela i uskih usana, isceri se.
“Pa u tom i jest smisao ovih stvarčica! Vjerojatno sam zahvaljujući tome još uvijek živ,
čovječe. Ako želiš ćoriti, moraš trgnuti veronal. Hoćeš koji?”
On izvuče udubljenu aluminijsku tubu, a Walter ponovno odmahne glavom. Joc-
hen slegne ramenima. “Nažalost, od tih vražjih tableta uvijek budeš napaljen”, pro-
mrmlja. “Gutneš nekoliko pervitina i misliš samo na hopa-cupa, čak i u najvećem sra-
nju. Krv suboraca prska ti po licu, zarivaš bajunetu baćuški u trbuh, i čim ponovno do-
đeš do daha, maštaš o pjenušavoj kupci i jedrim guzicama. Pritom si dolje skroz umrtv-
ljen, ko neki starac. S dvadesetak godina više ti se ne diže.”
Smračilo se i kada su stigli na vrh brda, Walter upali farove. Linije svjetlosti koje su
prodirale kroz plašteve tmine dosezale su tek toliko da po kiši vide najnužnije: olupine,
nanose, rub provalije. Gumena obloga brisača bila je istrošena, metal je strugao po za-
magljenu staklu i obojica su ga brisala rukavima kad su iznenada blokirale kočnice. Te-
ški henschel 33 otkliže po tucaniku i prepriječi se na stazi, a Walter krene unatrag kako
bi aktivirao izjedene kočnice. Shvativši da se papučica i dalje ne želi pomaknuti, psujući
okrene ključ i ugasi motor.
Tada ubaci u brzinu i uzme alat iz kutije. pɐoluʍopuɐʞlɐq U mraku je žuborilo i
klokotalo, voda je u tankim potočićima tekla preko ceste. S karbidnom svjetiljkom u
ruci zavuče se ispod vozila i počne na žućkastoj svjetlosti udarati po zahrđalim matica-
ma i odvijati crijeva od skorenih cilindara. Ispustivši tekućinu, iznova pokrene motor.
Kada je papučica udarila po podu kabine, polako se uputi prema dolini, gotovo uopće
ne dajući gas i isključivo u drugoj brzini, jer je uspijevao kočiti samo ručnom kočnicom
i kvačilom. Pritom bi motor zaurlao, a trzaj bi prostrujao svima kroz udove.
Jochen se odupre stopalima o ploču s instrumentima i stavi u usta rusku cigaretu,
papirosku, čiji je šuplji filtar bio dvostruko duži od komada s duhanom. Kašljući, uhva-
ti se za glavu. “Prokleti stepski korov”, reče. “Smrdi ko zapaljeni madrac, je l’ tako?
Uskoro ćemo to pušiti u logorima, budemo li uopće imali što pušiti. Je l’ ima još pravih
cigareta? Domaćih rezervi?”
Iako je poznavao stanje zaliha, Walter promrmlja: “Kako bih ja to znao? Moraš pi-
tati oca.”
Mladić povuče još jedan dim; na užarenoj svjetlosti duhana njegovo je zdravo oko
izgledalo upaljeno. “Oca... To je isključeno. Njega ne bih zamolio ni za čašu vode, gov-
nara jednog. Njemu mogu zahvaliti što ću ostatak života hodati uokolo s crnim pove-
zom. Mogao sam lijepo plandovati u zaleđu! U Kummersdorfu, nedaleko od kuće, na-
lazi se zavod za pokuse: majka mi je već bila sredila mjesto tamo, više je voljela mene
nego njega i staroga je to ljutilo. Bojao se da ću postati mekušac i peško. Uvijek se tuši-
raj hladnom vodom, sirovo meso na kruh i juriš na neprijatelja, shvaćaš? Stara škola.”
Nagnuvši se, pljune na pod između nogu. “Poznaje Seppa Dietricha, pa me dao pre-
mjestiti. U borbenu grupu Ney, među same sirovine i sadiste. Očvrsnuo sam, jasno. Ali
svejedno sam postao tetkica, iako sam bio na fronti. Kad je u smrtnom strahu, čovjek
poželi sve doživjeti, a to sam mu i napisao. Ali sad, kad je moja majka mrtva, a naša
kuća u Jeni pretvorena u hrpu pepela, sad ga puca sentimentalnost i stalo mu je do obi-
telji. Serem ti se na to, vjeruj mi.”
Ispred njih ležala je okuka puna grbavih zakrpa i Walter ubaci u prvu brzinu kako
bi usporio vozilo. Izbočinom dlana lupi po mjenjaču, a od škripe staroga prijenosnika,
www.balkandownload.org
sjedio budan i osluškivao kišu. Djelovanje votke već je popustilo i hladnoća mu je gmi-
zala kroz noge. Ozlijeđeni su stenjali u mraku ili iskašljavali sluz iz pluća, a u jednom
trenutku jedan mladenački, gotovo još djetinji glas progovori kao u snu: “Mama, po-
mogni mi.” Vojnik je vjerojatno ležao neposredno iza njega i kao da je grebao po dašča-
noj oplati ponavljajući tišim glasom: “Zašto mi ne pomogneš?” Walter se čvršće umota
u grubu tkaninu.
Probudi ga iznenadna tišina. Kiša više nije bubnjala po vozilu i pjenušavi potok po-
kraj ceste pretvorio se u potočić glatka toka. Niska magla plazila je uz padinu, a pravo-
kutni ribnjaci u dolini, njih nebrojeno mnogo, bljeskali su se u već srebrnim tonovima.
Smrzavajući se, protegne udove i protrlja lice. S naprtnjačom pod vratom i pokrivačem
navučenim do brade Jochen je tiho soptao. Izgledao je mirno i opušteno; usne, koje su
usprkos dlačicama djelovale ženski, kao da su se smiješile, ali zjenica ispod zatvorenoga
kapka neprestano se pomicala. Neki vojnici u tovarnom prostoru hrkali su.
Obzor se polako sve jasnije nazirao. Pojedinačne topole i vrh jednog crkvenog tor-
nja izvirili su iz pojasa praskozorja, koji se povlačio toliko ravnomjerno duž tmaste rav-
nice da se doimao zakrivljenim. Drozd je čučao na brezi na rubu polja, na najvišoj gra-
ni, i uzvraćao na poj iz šume. Pritom je povremeno lepetao krilima i cupkao na mjestu,
djelujući osorno ili pak rasrđeno, ljutito se uzdižući, kao da mu se odjek nimalo ne svi-
đa.
U daljini je jedan jedini lovac bombarder letio na sjever. Na padini se nije čuo zvuk
njegova motora, a da se iz njega puca, naslućivalo se samo po dimu koji se tu i tamo po-
dizao iza njega: obasjan prvim zrakama sunca, nalikovao je na ciglenu prašinu. Letjelica
se smanjivala, a Walter otkopča džep na prsima jakne, u kojem se nalazilo još malo
Scho-Ka-Kole, i utrpa jedan trokut u usta. U kutiji je stajalo i šojkino pero te on prije-
đe palcem preko njegova ruba. U trenutku kad je shvatio da je hauba henschela usmje-
rena prema istoku te se stoga jutarnja svjetlost vjerojatno odražava u vjetrobranskomu
staklu poput iskre na rubu vlažno crne šume, zrakoplov se već bio okrenuo.
On gurne uspavanoga kolegu uzvikujući njegovo ime. No budući da Jochen nije re-
agirao, iskoči iz vozila i optrči oko hladnjaka. Naglo otvorivši vrata, uhvati ga ispod pa-
zuha i odvuče malo dalje, na čistinu, pri čemu mladić nevoljko zastenje i pokuša ga
udariti. Slika iljušina nečujno je plovila ponad jezeraca u dolini približavajući im se; već
se čuo motor. Walter ponovno ispruži ruke, obuhvati omamljenoga i sruši se s njime
poleđice na padinu. U tom se trenutku stakla na vozilu rasprsnu, a pucnji izrešetaju
lim. Nakon škrgutava rešetanja uslijede hladni “pling! pling!” odbijenih metaka. Kad
su se dvije gume probušile i kamion se nagnuo na stranu uz siktav trzaj, začuje se vriska
ranjenika.
Tanad je razderala ceradu, a crvene zvijezde na krilima sada su već lebdjele točno iz-
nad njih.
Činilo se da je spremnik za bombe prazan; vidjele su se čizme stražnjega strijelca, bi-
jelo krzno na sarama. Rafal je raskomadao koru hrastova i iskopao rupe u tucaniku na
cesti prije no što je prešao preko henschela. Jochen počne ustajati, ali ga je Walter, koje-
ga su grane i korijenje boli u lice, a voda iz prokopa nadirala mu u čizme, držao čvrsto u
stisku i osluškivao zvuk jednomotorca, koji se pak nije okrenuo. Kada je preletio pla-
ninski greben, u šumi je opet zavladala tišina i magla se počela postupno nakupljati. Ju-
tarnja svjetlost prodirala je kroz nježne listove.
Ni iz tovarnoga prostora nije se čuo nikakav zvuk. Walter odgurne Jochena, skoči
na noge i odgrne ono što je ostalo od cerade. Sljemena je greda puknula, a na limom
obloženim mosnicama između slamnatih ležaja vidjele su se rupe debljine palca, kroz
koje je krv kapala na cestu i miješala se s benzinom.
Shvativši da nijedan od muškaraca ne uzvraća na njegov poziv, uspne se u tovarni
prostor i uspravi nad izvinutim tijelima koja su ondje ležala. Premda im se u očima za-
držala iznenadna zaprepaštenost ili čuđenje puno nevjerice, zbog kojih su izgledali
budni i živi, na njihova siva lica već se spustila ozbiljnost koja kao da nije potjecala s
ovoga svijeta te je poništavala svaku dvojbu. Časnik s novim Željeznim križem na zavo-
ju preko prsa grčevito je stezao fotografiju na kojoj se smiješila djevojka; opipavši sva-
kom vojniku vratnu žilu, Walter prelomi po perforaciji identifikacijske pločice koje su
im visjele na lancu oko vrata i spremi polovice u džep.
Potom se spusti na tlo te ode po lopatu i motiku koje su stajale iza kabine.
“Dođi”, pozove tiho, gotovo šapatom, kao da ih poginuli još mogu čuti, “pomozi mi
kopati.” Ali Jochen mu ne uzvrati, čak se i ne osvrne. Stojeći u čarapama na cesti, izvadi
kutijicu s pilulama iz kaputa i protrese je tik do uha gledajući dolje prema nizini, u ko-
joj se dim uzdizao iz dimnjaka seoskih koliba i ribe iskakale iz ribnjaka na prvom jutar-
njem crvenilu.
Tjedan dana poslije i u Totisu su ispražnjeni prvi podrumi i skladišta. Muškarci iz de-
žurne službe za prijevoz bili su smješteni u kućama s vanjske strane opkopa oko zamka,
ali nijedan stražar na mostu nije povikao za Walterom kada je nakon večere pošao u su-
protnom smjeru, prema Engleskomu vrtu. Policijski je sat počeo, te se trudio što više
izbjegavati cestu i kretao se blizu ograda, grmlja i gomila otpada. Iza zatvorenih prozor-
skih kapaka vladala je tišina, nigdje ni žive duše.
Ponovno je zahladnjelo i led je okovao rubove lokava. Sasvim je dobro vidio po
mraku, čak i na vrtnim stazama između cesta, ali je ipak tek u posljednjem trenu primi-
jetio motocikl s bočnom prikolicom, te se sklonio iza stabla. Tiše od kiše vojnici u cr-
nim kabanicama kotrljali su se niz obronak ispod zamka i tek na najnižoj točki ceste
www.balkandownload.org
Walter ispuhne zrak iz obraza. “Ma čuj, nije baš bio neki uzor. Lokao je i tukao nas i
pipkao moju sestru. Ali ponekad smo samo nas dvojica išli na pecanje na Ruhr; i imao
je pušnicu u podrumu. A njegovi zmajevi od papira za lampione uvijek su najviše letjeli.
Poslije, kad sam se mogao obraniti od njegovih udaraca, skoro više nismo ni razgovara-
li. Ali čudno je to: otkako znam da je mrtav, brada mi puno brže raste, nemam pojma
kako to. Svaki dan se moram brijati. Osim toga nešto nije u redu sa mnom, stalno se
bojim, doslovno se userem kad moram poći na zadatak.”
Fiete popije malo vode. Njegovi roditelji poginuli su u zračnim napadima u Ham-
burgu i on sada osloni glavu o zid, na kojem je na čavlu visjela njegova jakna, i reče:
“Mislim da je to normalno, Ata. Sigurno te volio, očevi ne mogu drukčije. A kad ih više
nema, nešto ti nedostaje, nekakva zaštita ili tako nešto, nešto tajnovito, i isprva ti se
tresu gaće i kukaš i plačeš. Ali nekako i ojačaš.”
Odsjaj vatre probijao se kroz procijepe u drvenim oplatama. Walter se počeše po
nadlanici i kimne. “Ne bih imao ništa protiv...” Pokaže na broširanu knjigu. “Što to za-
pravo čitaš? Tajni grad14? Je l’ to dozvoljeno?”
Fiete se naceri. Proguta ostatak pečenja, poliže masni papir te potom i svaki prst.
“Ne boj se, poglavico, to su samo pjesme, te neće izvršiti državni prevrat... Vjerojat-
no nemaš ništa za pušenje?”
Walter odmahne glavom prelistavajući knjižicu, u kojoj su tu i tamo u dnu stranice
stajale bilješke. Zatim stavi ruku u džep i pruži mu spljoštenu kutiju Overstolza. “Jörn
te najljepše pozdravlja. Sutra će možda svratiti.”
Iskreno se razveselivši, Fiete ga potapša po križima i zabije si cigaretu između usana.
Ali kada je zapalio žigicu – sićušne iskre rasprskavale su se oko njezine sumporne glave
– oko njih kao da je postalo tiše, kao da je između dva otkucaja srca nastao vakuum
koji je sve pomeo i u kojem su im se bubnjići u ušima pomaknuli, a dah zastao. U tom
trenutku pokraj oranžerije eksplodira bomba.
Svod se potrese, veliki komadi žbuke rasprsnu se po podu, medicinske sestre vrisnu.
Plahte polete na pod, željezni se kreveti počnu pomicati, ranjenici koji su još mogli ho-
dati pođu tromo kroz oblake prašine prema izlazu. I Walter poskoči i pomogne prijate-
lju da navuče čizme. Prebaci mu jaknu preko ramena i dohvati naprtnjaču koja je staja-
la pokraj ležaja, uzaludno se osvrćući za kaputom. “Ukrali ga”, promrmlja Fiete i uputi
se van.
Nebo iznad parka bilo je svijetlo. Oči im zasuze od užarena zapaha koji je oduzimao
dah. Rusi su fosfornim bombama gađali dio grada s druge strane jezera. Čvrsto zalijep-
ljeni za površinski sloj ceste, vojnici su gorjeli u oblacima crna dima. Žene obavijene va-
trom kao dronjastim velima trčale su šetnicom, bacale zapaljenu djecu sa zida i naslije-
po skakale za njom. Drveće je buktjelo, zvona su glasno zvonila, visoki mlazovi koje su
gasitelji usmjerivali u zapaljene ljude isparavali su prije no što bi stigli do cilja.
Odjek topova kalibra 88 mm razlijegao se nad jezerom, negdje iza njih čuo se urlik
pogođena bombardera koji se survavao prema tlu. Nepregledna masa ljudi valjala se po
vodi koja je ključala, siktala, pušila se, i tek što bi ponovno izronili na površinu i tetura-
jući se vratili na obalu, kemikalija bi iznova reagirala. Sloj kaučuka na njihovoj koži za-
palio bi se na kisiku, goreći treptavim plavkastim plamenom, i kada bi očajnici, čiji su
urlici sve reskije parali zrak, pokušali udarcima utrnuti plamen, on bi im se zalijepio za
ruke i još se više proširio. Stoga im nije preostajalo ništa drugo nego ponovno nepomič-
no uroniti u ledenu vodu.
Ispod smreka staza je vodila do bijelo oličene crkvice. Prozorska okna bila su razbijena,
jedno krilo vrata otvoreno. Vatreni odsjaj grada titrao je po kipovima i slikama. Životi-
nje, dvadesetak sivih podolskih goveda s crnim mrljama oko očiju, okrenu glave. Neko-
liko klupa u sredini prostorije bilo je zakucano na način da su dvije po dvije činile jasle
iz kojih su krave jele smećkastu silažu. Nigdje nije bilo slame, tako da je urin škropio po
podnome mozaiku. Fiete složi grimasu. “Uh, pogledaj to samo. Stari Thamling bi nas
razapeo kad bi vidio ovakvo zasrano stanje. Jesu izmužene?”
Okovane za noge i jedna za drugu, bile su nedavno kupirane: tačke pune izbrazda-
nih rogova duljine ruke stajale su pokraj oltara. “Izgleda da jesu”, promrmlja Walter
opipavajući jedno vime. Dlakave sise te pasmine bile su kratke poput izdanaka te ih je
morao obuhvatiti vrhovima prstiju, a ne šakom. “Ili čekaj malo, evo jedne noseće, u vi-
sokom stadiju. Uskoro će se oteliti.”
Drvena vjedra koja su stajala među hrpama stočne hrane u jaslama bila su prazna,
ali zamazana, a u tabernakulu je ležala samo jedna kutija šibica. No on uspije izvaditi
posudu u obliku školjke iz krstionice i nakon što je pregledao okove životinje, podmet-
ne joj ispod vimena umjetnički izrezbarenu kositrenu zdjelu.
Za razliku od mnogih bremenitih krava koje se uzjogune i ritaju kada im netko po-
želi uzeti prvo mlijeko, presudno za preživljavanje teleta, ova je – očigledno junica –
bila posve mirna; čak je polizala ruku Fieteu. Walter izmuze dobru litru te njih dvojica
sjednu ispod vječnoga svjetla koje je visjelo sa stropa i počnu naizmjence piti mlijeko.
Bilo je gusto poput pudinga, prošarano tankim nitima krvi: na svijetu nije postojalo ni-
šta toliko okrepljujuće. Ispraznivši posudu, promatrali su amblem na podu, grifona sa
zavinutom sabljom u jednoj i tri ruže u drugoj kandži. Fidelis ad mortem, pisalo je u
dnu. “Vjerni do smrti”, prevede Fiete. “Zvuči poznato, je l’?”
Topovi su utihnuli, bombarderi se više nisu čuli, ali još se nije oglasio znak za pres-
tanak uzbune. “Ortrud mi je pisala”, promrmlja on i zagleda se kroz otvorena crkvena
vrata ispuhujući dim cigarete. I trstik je gorio, a leševi su plutali na vodi i polagano se
www.balkandownload.org
bio ukrašen zlatnim zupcima, pucketalo je i krčkalo. On otvori jednu mapu. “Sin mi je
ispričao što ste nedavno učinili za njega i na čemu vam može biti zahvalan. Ili na čemu
vam ja mogu biti zahvalan, također bi se moglo reći. Vaše je vladanje, doduše, bilo u
skladu s dužnošću, ali u trenutačnim okolnostima, kad svatko nastoji samo spasiti vlas-
titu guzicu... Ta eto. U svakom slučaju, ponosan sam i radostan što u jedinici imam lju-
de poput vas, srčane ljude, i predložit ću vas za odlikovanje.” Razdere nekoliko stranica
iz mape. “Imate li kakve primjedbe?”
Iz hodnika su dopirali zvukovi: zapovijedi, psovke i ubrzani koraci niza stube; Wal-
ter prvo odmahne glavom, ne nalazeći riječi. No potom čvrsto zabije nokte palaca u ja-
godice malih prstiju, ponovno zauzme stav pozor i izgovori promuklim glasom: “Za-
pravo, ovaj, ako dopuštate... Ne želim biti nezahvalan, satnice, doista ne želim. Znam
cijeniti čast koju ste mi ukazali. Ali možda... Hoću reći...” Gutne slinu. “Bih li umjesto
toga mogao dobiti nekoliko slobodnih dana?”
Strogo nabravši obrve, časnik podigne bradu. “Što želite?” Neveselo se nasmije, kao
nakon gorke šale, i otvori drugu mapu. Na koricama je pisalo “vojna tajna”. “Žao mi je,
mladiću, to ne dolazi u obzir. I sami vidite što se ovdje događa. Prije ćete dobiti hrasto-
vo lišće s mačevima i dijamantima15. Nitko ne smije kući, čak ni ja.”
“Ne, ne!” brzo će Walter. “Nisam mislio ići kući na dopust, satnice. Kod nas je sve
razrušeno i vlakovi skoro uopće ne voze.” On se nakašlje. “Nego, otac mi je nedavno
poginuo, kod Stuhlweißenburga, i volio bih posjetiti njegov grob. Zapravo, možda ga
uopće neću naći. Ali volio bih ga potražiti.” U dvorištu su se palili motori, prozorska su
okna podrhtavala. Navlačeći rukavice, časnik ga još jednom promotri, sada s blagim,
umalo civilnim izrazom lica. Tanka, glatka koža rukavica toliko mu je tijesno prianjala
uz šake da se ocrtavao svaki zglob, čak i dvostruki vjenčani prsten. Odmahujući gla-
vom, otvori vrata peći i ubaci nekoliko papira u nju. U cijevi zazviždi, iz rupe nahrupi
plamen, na žaru se žuti listovi zacrne, a velike rune SS-a pobijele prije no što se sve pre-
tvorilo u pepeo.
Časnik čujno zajeca, gurne ruku u ladicu pisaćega stola, izvadi nalivpero i skine mu
poklopac. “Dobro onda”, reče. “Iznimno. Ovdje vam je zapovijed za hodnju, Stuhlwe-
ißenburg i okolica. Nikom ni riječi. Otiđite zapovjedniku tehničke postrojbe, neka
vam da vozilo i goriva za tri dana. Ne skrećite s puta, ne kontaktirajte s pučanstvom.
Nakon toga želim vas ponovno vidjeti u Abdi, kamo ćemo se privremeno premjestiti.
Leži jugozapadno od Győra na rijeci Raab, raspitajte se za put.” Žmirkajući, pruži mu
ispravu. “I ne zaboravite karabin. Za Ruse smo zločinci i kad smo na dopustu.”
Walter salutira. Tapecirana vrata bešumno se zatvore. Na stubama i u pisarnicama
nije više bilo nikog, otvoreni ormari zjapili su prazni. Pretrči preko dvorišta, u kojem
su stajali još samo jedna limuzina s plavim zastavicama postrojbe, jedan Opel blitz pun
kanistara te dva motocikla. Zapovjednik tehničke postrojbe, debeo pričuvnik čiji je
ured bio smješten u podrumu kule, stavi kacigu na glavu i reče: “Ali trebao si prije doći,
momčiću. Otkud da ti sad stvorim auto?! Sinoć su mi propucana dva stoewera i jedan
otvoreni terenac, skoro nov novcat.” Potom pljune. “Mogao bih ti ponuditi malog ma-
garca ili rekvirirani ženski bicikl. Ili uzmi jednu od one dvije kurirske krntije tamo
vani. Natankane su.”
Motocikle s četverotaktnim motorom, jedan BMW R75 i jedan zündapp, oba s
bočnom prikolicom, prekrivalo je skoreno blato, ali motori su im zvučali besprijekor-
no. Provjerivši stanje ulja i pritisak u gumama, Walter se odluči za BMW. Potom izvadi
vojni kanistar od dvadeset litara iz tovarnoga prostora blitza, pričvrsti ga pojasom iza
rezervnoga kotača i polako se odveze preko mosta prema spavaonicama kako bi uzeo
kaput, naprtnjaču i provijant. Ožujsko sunce obasjavalo je grad. Tu i tamo još su se di-
mile kuće i na tlu ležali pougljenjeni leševi, ali požari su bili ugašeni i fosforne lokve na
tržnici posute pijeskom. Prodavači biskvitnih kolača i svježih kolutića sa sezamom već
su ponovno nudili svoje proizvode. Na kolcima povrh vrata većinom su visjeli još samo
dronjci reichovskih zastava.
Ispred ulaza u Engleski vrt, u kojem su se nježnozelene forzicije pričinjale gotovo žu-
tim, stajala su i pušila dva vojna policajca u otkopčanim pelerinama. Na ulaštenim gra-
nitnim pločama zaustavni je trag bio duži no što je očekivao i tek što je proklizao za du-
ljinu motora pokraj muškarca s crvenom signalnom palicom, drugi je već otkočio stroj-
nicu. Walter umirujućim pokretom podigne jednu ruku, a drugu zavuče u unutrašnjost
kaputa te im pruži vojnu knjižicu i zapovijed za hodnju. Vrhovi stranica podrhtavali
su, a onaj s oružjem prouči ga stisnutim očima prije no što je pogledom preletio ispra-
ve.
“Oho!” reče. “Netko se zna dodvoravati. Od šefa osobno... Al kad smo već kod toga,
redove, ovdje stoji Stuhlweißenburg, a on leži u smjeru topovske grmljavine. Ili smo za-
pravo namjeravali dezertirati?” Čeljust mu se trzne. “Ne, ne, ma kakvi”, uzvrati Walter
i pokaže prema parku. “Želim se samo brzinski pozdraviti s jednim prijateljem. Leži u
bolnici.”
Časnik skrene pogled na glavnu cestu, po kojoj je marširala postrojba zatvorenika,
bradatih Rusa u odrpanim odorama. Neki su bili bosonogi, a mađarsko-njemački mili-
cajci koji su ih nadzirali pucketali su bičevima. “U stakleniku s palmama? Tamo su još
samo mrtvi. Sve ozlijeđene koji su bili sposobni za transport jutros su prebacili u Győr.
Osim toga vojnici nemaju prijatelje, oni imaju drugove.” On baci njegove isprave na re-
zervoar. “A sad lijepo odjebi odavde!”
Walter ih propisno pozdravi, izađe iz mjesta i pođe put juga. Sve do obzora zemlja je
www.balkandownload.org
bila ravna; prošlogodišnja trava polegnula je od kiše. Tu i tamo drveni đermovi bunara
uzdizali su se u nebo, čije se plavetnilo zrcalilo u lokvama i otiscima kopita. Nigdje ni
čovjeka ni grla stoke, ali između izgorjelih ili urušenih seljačkih koliba duž ceste ipak je
bilo obrađenih polja. Na razmrvljenomu tlu svjetlucale su mlade stabljike kukuruza, a
čak su i otiske tenkovskih gusjenica upotrebljavali kao podlogu za sijanje; listovi repe
na crvenim stabljikama stršali su iz slamnata malča.
Visoko iznad motocikla zrakom je jezdio škanjac, nakostriješenih pera na vrhovima
krila. Walter se zaustavi ispod jednog stabla i otvori poklopac čuture za vodu. U upor-
nom zviždanju ptice kao da je prepoznao resko negodovanje zbog svoje nazočnosti, a
dok je pio, primijeti kuniće, njih dvanaestak ili više. Ležali su nepomično u smeđoj tra-
vi, prilično udaljeni jedan od drugoga, i vjerojatno bi ih svatko previdio da nije bilo po-
vjetarca koji je tu i tamo prebirao po njihovu krznu i otkrivao bjelkastu površinu ispod
dlake.
Ušiju spljoštenih na leđima, ispruženih stražnjih nogu, drhtali su osluškujući krije-
štanje škanjca, čija je sjena klizila nizinom brže no što je on pravio krugove, ali nisu po-
kazivali namjeru da pobjegnu ili se odšuljaju u zaklon. Svi su bili toliko mršavi da su im
se nazirala rebra te su imali natečene kapke i krvave proreze za oči. Walter dalekozorom
pretraži ravnicu. Zatim zakvači plinsku masku za opasač i polako pođe dalje.
Vjetar je puhao s istoka i moglo se umisliti da donosi miris planinskog bilja, a sunce
je već bilo visoko kada je stigao do zaselka u pusti, četiri-pet kuća s krovovima od zahr-
đala lima iznad kojih se uzdizao visok dimnjak. Pripadao je ciglani, u kojoj međutim
nitko nije radio, peć je bila hladna, drveni kalupi bili su hladni, iz mješavine ilovače i
gline u jami rasle su blijedozelene vlati. Činilo se da ni u zaselku nitko ne boravi, pro-
zorski kapci bili su zatvoreni, a kada je povukao uže zvona na jednim vratima, začuo se
samo cvilež šarke. Zvono nije imalo batić.
S grane hrasta ispred križanja, pokraj kojega je stajala obijeljena pekarnica, klatio se
obješen pripadnik Waffen-SS-a. Desna ruka bila mu je u debelu povezu, lice čvrsto stis-
nutih očiju i otvorenih usta prekrivala je prašina s ceste. Mogao je biti otprilike Walte-
rove dobi; na obrazu, koji mu je gotovo dodirivao rame, razaznavali su se udarci kljuna,
a na prsima mu je visjela bijela drvena ploča s natpisom: “Ja sam kukavica. Ovako će
proći svi izdajnici domovine koji ostave svoje drugove na cjedilu. Pobjeda ili Sibir!”
Netko je na ploči, po liniji nacrtanoj olovkom, kistom ispisao ta precizna slova što su
izgledala kao otisnuta crnim tiskarskim slogom.
Nije više imao ni oznaku čina ni bilo kakav drugi znak raspoznavanja. Walter iz pri-
kolice izvadi fotoaparat, spravicu marke Voigtländer u kožnatoj futroli, koju je posu-
dio od Jörna, no nije bio u stanju pritisnuti okidač. Uđe u pekarnicu i sjedne na klupu
ispod prozorčića. Na obzoru su se, na velikoj međusobnoj udaljenosti, prema nebu uz-
dizali stupovi dima i spajali se u jedan duguljast, crn oblak koji je plovio u smjeru Bala-
tona. Pod nogama osjeti podrhtavanje od topovske paljbe, a čvor na grani zacvili kada
je nalet vjetra pomaknuo obješenoga. I zubi su mu posivjeli od prašine.
Gotovo prozirni listovi stare šimširove grane zakvačene za zidno raspelo podhrtava-
li su, a Walter se šćućuri na klupi. Podmetnuvši pljosku presvučenu flisom ispod glave
umjesto jastuka i položivši sklopljene ruke između koljena, spavao je više od sat vreme-
na pokriven kaputom. Poslijepodne pojede malo kruha sa sirom iz tube, napuni rezer-
voar i ponovno se da na put, slijedeći krivudav trag među trnovitim grmljem koje se do
visine bokova sivjelo od pramičaka vune. I po drugim stablima i stupovima u ravnici vi-
sjeli su mladi vojnici s krupno ispisanim natpisima na prsima. Mnogima su džepovi bili
izvrnuti, gotovo nijedan više nije nosio čizme, a ako su im stopala visjela blizu tla, bila
su izgrizena do kostiju.
Sjene su se produžile. Ostavivši za sobom travnate predjele i stigavši do uzvisine –
uskovitlana prašina još je dugo mutila zrak iza njega – skrene na asfaltiranu cestu.
Obrubljena jasenima, vodila je do sela sa željezničkom postajom, oronulim kućerkom
na kojem je pisalo “Wolfen”. Upita obojicu vojnika za protuzračnim topom kako doći
do groblja. Top kalibra 3,7 cm bio je pričvršćen za drezinu, a muškarci ga umorno pro-
motre sjedeći na sanduku sa streljivom i pušeći. “Tu ima više grobova nego živih ljudi”,
odgovori krupniji od dvojice, razvodnik povezane glave. “Kog tražiš?”
Usko, ogradom obrubljeno vojno groblje pripadnika Waffen-SS-a bilo je smješteno
na izlazu iz sela i razlikovalo se od groblja za vojnike Wehrmachta s druge strane ceste
po tome što su poprečne letve križeva od brezovine bile postavljene ukoso, u obliku
rune koja podsjeća na strijelu, a simbolizira smrt. Na vrhovima križeva visjele su kacige
poginulih. Walter ugasi motocikl, otvori vrata što su visjela na kožnatim šarkama i za-
puti se među grobove dok mu je srce bubnjalo u grlu. Pogledom je prelazio po drvenim
pločicama s natpisima utisnutim paljenjem; tu i tamo u njihovu je podnožju ležalo cvi-
jeće, ljubičaste kinodokse, žuti petolisti. Očevo ime nije međutim bilo među njima.
Na čelu groblja stajao je križ veći od čovjeka, i on od brezovine, a vojnik koji je kle-
čao ispred njega grabljajući zemlju osvrne se za Walterom. Bio je to postariji, na zatiljku
već sijed muškarac s naočalama i aluminijskim opšavima na rukavima odore. Pokušava-
jući ustati, posegne za štakama položenim u travu. Pritom iskesi zube, ali kada mu je
Walter htio pomoći, snažno odmahne glavom. “Trebate nešto?” zadihano upita i strpa
u torbu grablje nalik na kandžu. “Mogu li vam kako pomoći?”
Walter salutira i objasni mu koga traži. Časnik pročita brzojav s viješću o smrti i pe-
čatom bataljuna. “Alfreda Urbana ovdje nema”, promrmlja. “Ovo su sve bili moji ljudi.
Prošlog su tjedna još veselo pjevali...” Iz torbe izvuče srebrni etui te ga otvori uz škljo-
caj. Unutra su ležale tanke cigarete, a za unutarnju stranu poklopca bila je zalijepljena
www.balkandownload.org
fotografija. “Ne želim te razočarati, momče, ali pripadnici kažnjeničkih jedinica rijetko
dobiju grob. Za njih se više ne obaraju stabla. Zakopaju ih tamo gdje su pali, ako ih
uopće zakopaju. Osim toga Stuhlweißenburg je užareno područje, tamo su se vodile
mnoge bitke, a neprijatelj baš nije poznat po brizi za grobove, je l’ tako?”
Kada mu je ponudio cigaretu, Walter još jednom baci pogled na fotografiju obitelji
koja ispija čaj za stolom u vrtu, zahvali, zatvori vrata ograde i pođe dalje. Kraj je postao
brdovit, ali cesta nije bila loša, duge dionice čak su bile asfaltirane. No seljaci su ga upo-
zorili na ruske pilote te je, kad god je mogao, tražio zaklon šume ili vozio izvan puta po
nasipima od vrljike. Svakih stotinjak metara među drvećem je opažao kamuflirana ok-
lopna izvidnička vozila; pripadnici meteoroloških i mjernih službi provjeravali su ga
kroz dalekozore. Jedan od njih, s borovim granama na kacigi i telefonskom slušalicom
na uhu, pokaže u njegovu smjeru i upozoravajućim pokretom potegne palcem preko
vrata. Walter se isceri i mahne mu.
Toga je dana pretražio još nekoliko groblja, sve se više približavajući bojišnici. Pos-
ljednje, na koje je naišao prije zalaska sunca, ležalo je na zapadnomu obronku brda iza
kojeg su se vidjeli odbljesci vatre s glavne linije i crn dim. Ograda se srušila, zemljište je
bilo razrovano gusjenicama tenkova, bombe i granate razbacale su unutrašnjost grobo-
va, rebra, zalijepljenu kosu, zubala. U kraterima se nakupila voda boje hrđe, a Walter je
kapom pokrio nos i usta koračajući od reda do reda i čitajući ono malo preostalih nat-
pisa. Večernje sunce ispunilo je sjenama kacige koje su ležale uokolo. Vjetar je postao
svježiji i pomicao je tanku, obasjanu koru što se ljuštila s brezovih križeva. Ni ondje
nije pronašao očevo ime.
Vrativši se na cestu, utrti tucanik, još je neko vrijeme vozio po brežuljcima koji su se
protezali usporedo s bojišnicom. No zbog mnogobrojnih olupina oklopnih vozila – na
pojedinim blatobranima ljeskao se bijeli ključ, taktički znak tjelohraniteljske jedinice –
svako malo morao je skretati na korovom obrasla polja. Na rahloj podlozi teško je dr-
žao nadzor nad BMW-om, a naposljetku je postalo premračno za vožnju. Snop svje-
tlosti što je izvirao iz njegove zastrte svjetiljke nije više pružao dovoljnu vidljivost, te on
odluči otjerati motocikl u jarak.
Dok su nad njim brujali noćni bombarderi, skupi dvije šake suha šiblja i zapali vatru
ispod tovarnog prostora jednog propucanog hanomaga kako bi na njoj zagrijao mast s
komadićima kuhana mesa. Okrajkom kruha grabio je iz limenke i žvačući promatrao
kroz dalekozor liniju bojišnice, na kojoj su se poljima povlačili pramenovi magle te tu i
tamo gorjela vozila. Nisu se više čuli minobacači ni teški topovi. Povremeno bi odjek-
nula salva strojnice ili bi svjetleća kugla poletjela prema nebu i dimeći se sručila u doli-
nu: na crvenoj, zelenoj ili bijeloj svjetlosti zablistao bi tok rijeke i zavrtjele se sjene sta-
bala. Nigdje nijednog vojnika.
Zahladjelo je i slutilo je na kišu. Pojevši još jednu jabuku, načupa suhe trave s polja,
nagomila je na hrpu ispod bloka motora i po njoj raširi ceradu. S ruksakom umjesto
jastuka mogao je tako spavati skriven od niskoletećih zrakoplova. Zakopčavši kaput,
umota se u pokrivače. Dim se uzdizao uz brežuljak, ali na bojišnici je sad bilo mirno
ako se izuzme glazba kojom su Rusi s druge strane rijeke mamili prebjege: “Domovino,
tvoje zvijezde” i “Lili Marleen”.
Vjetar je raspršivao zvuk glazbe i on je vjerojatno već neko vrijeme spavao, kad izne-
nada začuje korake na cesti. Zadržavajući dah nekoliko trenutaka, nije znao šuška li to
možda stepska trava ili njegova vlastita krv u ušima. Oprezno postavi karabin ispred
prsa, palcem pritisne osigurač i zadrži mali prst na kundaku, kako ga škljocaj ne bi
odao. Okrene glavu i premda je mjesečina sjala kroz oblake, ne uspije razaznati ništa i
nikog među olupinama, te već pomisli daje sanjao.
No koraci se tada začuju jasnije, oprezno koračanje ili šuljanje po tucaniku, a njemu
od kucanja u vratnoj žili zapleše limena pločica na vratu.
“Dojte, drugovi! Dojte! Čokolade i rakije!” kriještalo je iz zvučnika u dolini i u
mraku je ponovno bljesnula signalna raketa. Walter naposljetku ugleda noge tik do
sebe, crne, blistave, s dvama papcima što su se pri svakom koraku lagano širili. Preko
ceste padne sjena srndaća kratkih rogova, koji ga je u tom trenutku očigledno nanjušio.
Oštro sopćući, kao da hropće, i uskovitlavši brabonjke nalik na kamenčiće, skoči ustra-
nu i nestane u grmlju.
Walter s olakšanjem odahne. Još je neko vrijeme osluškivao noć prije no što je zako-
čio karabin, otpio gutljaj iz čuture i ponovno zaspao.
Pred jutro su po propucanoj karoseriji počele bubnjati kišne kapi, voda je potekla iz
bloka motora, a on je navukao ceradu preko glave. Hladni vjetar na kojem su se grane
trle jedna o drugu vonjao je na sumpor i benzin, kroz polusan je čuo kako netko govori
“Opačina i Berlin”, a konačno ga je probudio neodređen drhtaj za koji je u prvom tre-
nu pomislio da dolazi iz njegove vlastite nutrine, dok nije osjetio podrhtavanje tla. Još
je bilo mračno, nebo bez dubine bojila je tinta, ali on ipak ispred pruge jutarnjeg rume-
nila na istoku nazre obrise vojnih transportera i tenkova, dugačke kolone koja mu se
brzo primicala.
Naježen od hladnoće, ispuže iz zaklona, složi pokrivač i izvuče BMW iz jarka. Tek
što se umio vodom iz skupljenih dlanova i istrljao zube rupčićem, prva su se vozila već
pojavila u okuci ispred obližnjeg šumarka. Čvrsto se držeći, vojnici su sjedili ili stajali
gdje god su mogli, ne samo na teškim kamionima, izvidničkim vozilima i haubicama
koje su oni vukli nego i na kupolama i oklopnim plaštevima tenkova, od kojih su poje-
dini i dalje bili prebojeni bijelom bojom kao zimskom kamuflažom. Po prljavim licima
prepoznavali su se tragovi znoja i suza, mnogi su bili ranjeni, a svježiji zavoji blistali su
www.balkandownload.org
“Draga majko, nadam se da ste svi dobro. Zdrav sam, iako nam vlažna hladnoća često
zadaje muke. Ali još malo pa će proljeće, ima već puno cvijeća. Sjedim ovdje u Rózsi, na
njemačkom Rosenort, u malom poštanskom uredu u kojem nema nikog. Možda su lju-
di pobjegli, možda su otišli na pauzu za ručak, ne znam. Vojna groblja, na kojima sam
tražio tatino posljednje počivalište, sve su veća. Rusi snažno pritišću i piloti borbenih
aviona pucaju na sve što se miče, čak i na izbjeglice. Ako okreneš razglednicu, vidjet ćeš
kako ovdje izgleda po ljeti, u miru. (Ali moraš zamisliti sliku bez tornja lječilišta, jer je
on dobio direktan pogodak.) Hvala ti na lijepim željama za rođendan i na paketu,
obradovao me je. Doviđenja! Tvoj sin”.
Noć je proveo u kolibi bez prozora na rubu vinograda, na tvrdom ležaju od lika. Vrata
su se dala zakračunati iznutra, a kroz rupe u krovu vidio je nebo, bijele osvijetljene ru-
bove oblaka. Na sjeveru su odjekivali krici divljih gusaka. Negdje je zabrundao motor i
nedugo potom sve se opet smirilo. Tišina je, kada ju je jednom primijetio, bivala sve
dublja.
Na zidu iznad njega visjele su pletene košare od šiblja. Iščeprkao je žilave ostatke
grožđa iz pletera i žvakao ih sve dok iz njih nije pocuclao svu slatkoću i kiselinu. Zatim
ih je ispljunuo, prekrižio ruke iza vrata i promatrao neravne oblike rascvjetane salitre
na zidu, koji su se na mjesečini isticali poput ljudskih prilika. Nalikovali su na one koje
je povremeno viđao zatvorenih očiju, niz lica što su brzo klizila preko mrežnice, samo
obrise, istodobno poznate i nepoznate.
Odspavavši nekoliko sati, još po mraku ponovno pođe na put. Zrak je ispunjavalo
treštanje ruskih bombardera koji su letjeli na velikim visinama prema zapadu. Tu i
tamo pokoji bi iljušin proletio ispod njihovih formacija tražeći mete u nizini. No Wal-
ter, koji je bočnu prikolicu napunio uvenulim šibljem i za leđa privezao slamnati pros-
tirač, prošao je nepogođen stepom i kasno poslijepodne stigao u Győr, u kojem je malo-
koja kuća bila neoštećena i čak se i iz crkvenih tornjeva dimilo.
I ondje je počeo egzodus. Ručna kolica i konjske zaprege bili su natovareni pokuć-
stvom i drugim kućnim potrepštinama. Polako je vozio klimavim pontonskim mos-
tom preko Raaba. Rijeka je zaudarala na trulež. Sivozelena vodena struja nosila je leše-
ve u njemačkim i ruskim odorama, koji su se vrtjeli u virovima, nestajali ispod dasaka
mosta i ponovno izranjali na drugoj strani. Neki bi pak, ukočeni i napuhnuti, zapeli i
ukliještili se između bačava i čamaca zajedno s onima koji su doplutali nakon njih, što
je ugrožavalo nužnu pokretljivost cijele konstrukcije. Nato bi odmah dotrčala djeca s
dugačkim štapovima te pročačkala i oslobodila nakupljena plutajuća tijela.
Iako je počelo kišiti, iza vodene koprene sjalo je sunce. Mrtvaci krvavih lica ležali su
i po cesti za Abdu; kada je zašao za staju na jednom seoskom imanju, odjednom se pred
njim stvori dugačak niz malaksalih muškaraca koji su marširali u sivoj radnoj odjeći.
Bili su to židovski radnici na prisilnom radu u rudnicima bora, kako mu je rekao čuvar
koji se vozio biciklom na kraju povorke, mađarski Nijemac sa starom mauzerkom, ta-
kozvanom drškom metle, u ruci. “Vodimo ih kući u Reich. Tko posustane, ima peh.
Ne razumijem zašto im to rade.” Držeći ruke na upravljaču bicikla, ispljune duhanski
sok; žitke kapi slijevale su se sa svjetiljke. “Mislim, kako to da ih odmah ne koknu. Iz
tih ispijenih spodoba se više ništa ne može izvući... Imaš rakije?”
Za opasačem je nosio zahrđala kliješta. Walter zaniječe i polako se proveze pored
povorke. Muškarci, po kojima su visjeli dronjci vreća i pokrivači, držali su pognute
neobrijane glave i jedva su ga primjećivali. U obojcima ili bosi, trudili su se držati korak
i bezvoljno su zurili ispred sebe te bi se, u najbolju ruku, štrecnuli – kod nekih se to
odražavalo tek u trzaju kapaka – kada bi negdje u nepreglednomu nizu odjeknuo neo-
bično bezvučan pucanj pištolja izbliza, gotovo nalik na pljesak. Tada bi se leđa ispravila
i svi bi ponovno koračali malo brže.
Nedaleko od račvanja označenoga putokazom Walter posegne u prikolicu i pruži
najbližemu zarobljeniku limenku mesnog namaza koja mu je još bila preostala. Nježni
www.balkandownload.org
Zrak je ispunjavala rika topova. Teretna jedrilica tupa kljuna spuštala se prema oranici
dok joj se iz repa dimilo. Kroz okna puna otisaka prstiju vidjela su se blijeda lica dvojice
pripadnika Hitlerove mladeži, kojima to očigledno nije bio prvi let. Mirno su držali
kurs i sletne su im klizaljke već dodirivale tlo. Ali iljušin koji je pogodio jedrilicu počne
se vraćati usprkos protuzračnim topovima i ponovno zapuca. Toga puta pogodi uprav-
ljač i raznese krilo od šperploče, zbog čega se trup nagne ustranu, a teret – nakon jeziva
trenutka tišine, tijekom kojeg se jedan od mladića pokušavao izvući kroz bočni prozor-
čić – eksplodira u visokom stupu vatre.
Od tlačnoga vala prozori na imanju prsnu i dok su njegovi drugovi trčali preko ora-
nice s pokrivačima, lopatama i vjedrima, Walter prođe ispod arkada i spusti se podrum-
skim stubama. Sa svakim korakom njegove su potpetice sve jače lupale.
Hodnik pun zahrđalih limenih vrata bio je slabo osvijetljen. Vojnik na stolcu bez
naslona pokraj grijaće spirale razrezivao je jabuku. Kada ga je Walter pozdravio i iznio
mu molbu, on odmahne glavom i uzvrati: “Zaboravi, redove, pogotovo ako nemaš do-
puštenje. Iza ovih vrata ne sjede prijatelji, ničiji.” Podigavši glavu, hladno ga odmjeri.
“Ali ako gajiš nježne osjećaje prema nekom dezerteru, možda bismo se trebali obratiti
šefu, ha? Zbog stege i tih stvari.”
Iznad njih začuje se tih lepet. Sa sivih krila leptira koji je lepršao oko svjetiljke pad-
ne fina prašina; čuvar ponovno pričvrsti bajunetu na pušku. “Znaš što smo u brdima
radili s partizanima, onim Titovim ološem? Poredali bismo ih tako da stoje jedan iza
drugoga, prsa na leđa, i kladili se koliko će ih pasti kad prvom propucamo srce ih grlo.
Na taj način možeš uštedjeti municiju, zaraditi koju marku i malo se zabaviti. E isto bi
se tako trebalo postupat i s ovim svinjama tu unutra. A sad briši!”
On ispljune komad kore, a Walter se uspne natrag stubama. Krećući se iza naslaga-
nih guma i zobnjača, izađe s imanja kroz bočna vrata. Nebo je sada bilo tamnosivo, vje-
tar je šišteći povijao rane usjeve. Osjećajući vrelinu zapaljene letjelice na leđima, pro-
matrao je podrumske prozore na rubu polja, dugačak niz prozora s rešetkama. Urezi u
čeličnim šipkama bili su svinuti poput trnja.
U jednoj od podzemnih prostorija obasjanih svjetlošću vatre, u kojoj su sanduci svi-
jetlozelene i ljubičaste repe bili naslagani sve do svoda, na podu su sjedila dva vojnika.
Na nogama nisu imali čizme, nego samo obojke. Glave su im ostale pognute čak i kada
je na njih pala sjena. Na laticama ovratnika svjetlucale su izvezene sablje Handžar-divi-
zije, bosanskih muslimana. Pokraj njih su ležali fesovi s mrtvačkim glavama SS-a. Wal-
ter zazviždi kroz zube.
Bradonja jako natečenih kapaka podigne pogled. Nokti na rukama bili su mu crni i
krnji, zglobovi izgrebeni. Kada ga je tiho upitao za Fietea, muškarac odmahne glavom i
promrmlja nešto nerazumljivo. No tek što je kleknuo na tlo i pritisnuo čelo na rešetke
kako bi pogledao dublje u prostoriju, začuje kašalj iz mračnoga kuta i klopot koji kao
da su proizvele klompe. Odjednom se pod prozorom pojavi njegov prijatelj; nagnuvši
glavu, upita ga: “Jesi to ti?”
Po glasu se čulo da je žestoko prehlađen. Umjesto odore nosio je nekoć bijelu seljač-
ku košulju, mjestimično umrljanu krvlju, s čvorićima na mjestu dugmadi, prsluk od ov-
čjega krzna i plave radne hlače. Lice mu je djelovalo još izmoždenije no prije nekoliko
dana, jagodične kosti oštro su mu stršale, u očima se nazirao grozničav sjaj. Ali ruka mu
više nije bila u povezu.
“Čovječe božji, što ti se dogodilo?!” prosikće Walter i osvrne se oko sebe. Jedan je
čuvar u međuvremenu izišao iz podruma i promatrao gasiteljske napore. “Jesi sišao s
uma? Zašto nisi ostao u lazaretu?”
No Fiete odmahne glavom i ponovno zakašlje, pri čemu je zavukao ruku ispod ko-
šulje i položio je na prljavu gazu kojom mu je bila omotana ključna kost. Ispljunuvši
gnoj, klone na panj. Kada je prekrižio noge, jedna mu klompa sklizne. “Kako to misliš,
zašto? Kakvo je to pitanje! Pa nisam više htio na frontu, sasvim jednostavno.”
Niz sljepoočnice mu se slijevao znoj, no tijelo mu je istodobno tresla hladnoća i pr-
sti su mu drhtali dok je noktima drobio nekoliko gnjida. “Već su sastavili konvoj. Sve
što je još moglo puzati moralo je ponovno u borbu, na prvu liniju, i znao sam da bih taj
put sigurno otišao na onaj svijet. Nitko se ne izvuče dvaput samo s krhotinom. Imaš
možda nešto za zapalit, Ata?”
Walter zaniječe kratko sklopivši vjeđe, a Fiete slegne ramenima i prekriži ruke na
prsima. “Polarna zvijezda ti uvijek mora biti iznad desnog uha, tako ćeš znati gdje je za-
pad – to sam jednom negdje pročitao. I kad se smračilo, šmugnuo sam kroz prozor. Ali
te noći uopće nije bilo zvijezda, bilo je oblačno, pa sam satima tumarao po divljini u
mrklome mraku, i stalno završavao u blatu. Sve dok pred sobom nisam ugledao bljesak
– dva srebrna mjeseca. I znaš što je jedan od pasa na lancu kazao drugom?” Uvlačeći
zrak kroza zube, čeprkao je po džepu. “Evo još jednog romantičara.”
On podigne pogled i oči mu na trenutak zablistaju. “Kad smo već kod toga... Or-
trud je stvarno zatražila vjenčanje na daljinu, zamisli samo. U matičnom uredu u Sc-
hleswigs Tko zna, možda smo već i vjenčani. Bilo bi mi možda draže da je to napravila
u Hamburgu, ali zapravo je svejedno, ionako nisam tamo.” Klonulo se nasmiješi i na-
migne prijatelju. “Naime trudna je.”
Crni dim požara dolebdi do njih. Fiete se ponovno strese i zacvokoće zubima. Wal-
ter ispusti rešetke. Počelo je kišiti i vlažna hrđa lijepila mu se za ruke. “Dobro sad, slušaj
me, moramo nešto poduzeti. Razgovarat ću sa satnikom”, reče i ustane. “Odmah idem
k njemu. Nisi bio uračunljiv i gotovo. Veronal, pervitin ili alkohol. Ili sve zajedno, zbog
bolova. Pa neće te valjda jednostavno staviti pred zid. Ranjenika se ne može tek tako
www.balkandownload.org
ucmekati, moraju postojati neki zakoni. Mislim, pa vojnici smo, imamo čast, to nam
uvijek govore, je l’ tako? To nam je napisano na kopči opasača.”
Ponovno se osvrne. Čuvar je pio iz čuture, a on se brzo iskobelja iz kaputa i progura
ga između rešetaka.
“Evo ti ovo zasad, bit će hladno. Donijet ću ti još i deke.” Fiete se protegne prema
njemu. “Hvala”, promuca i opipa tkaninu, valjanu vunu posebno izrađenu za vozače,
čija unutrašnjost rijetko promoči.
“Dobro bi mi došla i sumporna mast protiv svraba. Al prije svega duhan!” Umotavši
se u kaput, ponovno sjedne na panj i promrmlja: “A eto, dovraga. Kad ne znam koja je
prava zvijezda.”
Walter mu kimne. Iz oluka iznad njegove glave curila je voda. Zastori su lepršali
kroz razbijene prozore na zgradi. Teretna jedrilica gotovo je prestala tinjati. Nekoliko
vojnika lopatama je nabacivalo zemlju na preostali žar, drugi su vukli spašene sanduke s
teretom, vjerojatno puškama. Crni, pougljenjeni leševi dvojice pripadnika Hitlerove
mladeži ležali su na ranim usjevima pušeći se na kiši. Vrane su čučale na granama drve-
ća.
Pepeljare ispod stolnih svjetiljki bile su prepune, a kada bi klepet pisaćih strojeva na-
kratko utihnuo, čuli su se žustri koraci sestara i stenjanje ranjenika u dvorani zrcala.
Satnikov pobočnik izvadi nekoliko zelenih zastavica iz zemljovida pribijenog na zid,
kako bi ih premjestio malo dalje na zapad, i pogleda ga krajičkom oka. “Zašto ne stojite
u stavu pozor, redove? Što trebate?”
Walter ispravi leđa. Pokretom glave pokaže na šareno oslikana dvokrilna vrata is-
pred zapovjednikova ureda. Kvaka je imala oblik ribe od slonovače čija je krljušt pod-
sjećala na prljave nokte. “Molim vas, želio bih razgovarati s gospodinom satnikom Gre-
iffom. Radi se o privatnoj stvari.”
“Oho!” reče Troche, po činu stožerni vodnik, mršav muškarac izbrazdana lica. “Pri-
vatna stvar... Izgaram od znatiželje. Što izvolijevate ovaj put? Razgledavanje Alpa? Od-
mor na Jadranu, da se malo okupate?” Mrzovoljno otvorivši upisnik, prekriži nešto na
jednoj od zadnjih stranica i promrmlja: “Vama je predobro, čovječe! Odmah uzmite je-
dan od blitzova, odite u Győr i donesite preostale lijekove iz lazareta; nek vam izdaju
račun. Želim vas opet vidjeti ovdje za dva sata, mrtvog ili živog. I odstupite!”
On pljune prožvakanu šibicu na pod i počne okretati ručicu telefona. No Walter se
nije micao. Spuštena pogleda prekrižio je prste iza leđa i ustrajao: “Molim vas, želio bih
razgovarati sa satnikom. Hitno je. Jednom sam pomogao njegovom sinu i rekao mi je
da mu se uvijek mogu obratiti. Radi se o jednom drugu, ne o meni!”
Ali dočasnik mu da znak neka zašuti, premjesti dvije crvene zastavice i izgovori ne-
koliko koordinata, trudeći se nadglasati buku topništva, urlanje i praskanje što su dopi-
rali iz slušalice. Njegov tajnik, koji je nosio štitnike preko rukava odore, podigne glavu i
pokaže na tekst koji je upravo tipkao. “Revni Greiff jučer je odletio u nebo”, reče. “Za-
jedno s posljednjim mostom. Možda još nađeš koji ostatak na obali, potpeticu ili uho
ili tako nešto. U njega možeš šapnuti svoju molbu.”
Zatim razvuče usne u zloban cerek. Walter se okrene i pogleda u dvoranu lazareta, u
kojoj je jedna medicinska sestra klečala na podu i skidala zavoje s mrtvaca kako bi ih
upotrijebila na nekom još živom ranjeniku. Oklijevajući, nekoliko je trenutaka zurio u
nazupčane, okovane vrhove svojih čizama na kojima se skorilo blato. Naposljetku du-
boko udahne, uhvati kvaku od slonovače i nađe se – istim pokretom i kucajući i ulazeći
– u zapovjednikovoj sobi.
Bio je to salon s bordo platnenim tapetama na zidovima i blijedim freskama na stro-
pu. Dvobojni parket kvadratnog uzorka ostavljao je dojam veće dubine no što ju je
prostorija uistinu imala. Unutra je stajala neka vrsta naslonjača sa samo jednim naslo-
nom za ruku, veliki stari globus, vitrine pune smotanih zemljovida i registratora te pisa-
ći stol. Unutarnji kapci oslikani girlandama bili su zatvoreni. Časnik koji je sjedio oba-
sjan svjetlošću svjetiljke nije podignuo glavu. Listajući knjigu, promrmlja: “Već je goto-
vo?”
Bojnik po činu, bio je debeljuškast i imao je tanku plavu kosu i naočale s rožnatim
okvirom. Nosio je epolete u obliku pletenica, latice na ovratniku bile su mu obrubljene
srebrnim gajtanom, a jedna od četiriju zvjezdica, posebno svjetlucava, očigledno je bila
nova. Podigao je pogled tek kada je Walter lupio petama i salutirao. Njegove široke
usne bile su mlohave, izraz pun dosade. “Ma vidi ti!” reče. “Tko je vas pustio unutra?”
Na pločici na stolu pisalo je da se preziva Domberg, a dok je odmahivao glavom, loše
izbrijani podbradak poskakivao mu je. “Jeste u mojoj satniji? Ili me želite ustrijeliti?”
Glas mu je bio neobično tanak i naizgled defenzivan, ali je zapravo govorio poput
čovjeka naviknutog da ga slušaju upravo zahvaljujući tihomu govoru. Walter se morao
osmjehnuti. “Ustrijeliti? Kako to mislite? Pa nemam oružje.” Ali potom se nakašlje, iz-
govori svoje ime, čin i broj desetine te nastavi: “Dolazim u vezi jednog druga. Završio
je u podrumu.”
Čulo se stenjanje ranjenikâ. Časnik kimne i nastavi listati knjigu, veliku Bibliju u
kožnatom uvezu punu ručno oslikanih inicijala i zlatnih aureola. “U vezi ide s instru-
mentalom, a ne s genitivom”, reče, gurne ruku u ladicu i izvadi cigaretu te je stavi u
usta. “U vezi s jednim drugom. Ako baš želite genitiv, recite: dolazim zbog jednog dru-
ga. Koju ste školu završili?” On položi upaljač marke Triplex ispred sebe, a Walter, koji
je na trenutak zaboravio da treba stajati u stavu mirno, slegne ramenima. “Tko, ja? Pa
normalnu”, odgovori. “Pučku školu Horst Wessel u Essen-Borbecku. Dolazim zbog
www.balkandownload.org
Fietea Carolija, bojniče. Hoću reći, Friedricha Carolija. Sutra bi ga trebali pogubiti, a ja
bih vas najpokornije zamolio...”
Časnik podigne ruku. Oblak svijetloplava dima koji je lebdio iznad stola u prvom je
trenu zamirisao na parfem, slatkast i istodobno trpak. “Znači, pučka je škola po vama
normalna”, reče. “Nekima ne treba više... Ali nije dovoljna, mladiću. Poslušajte se
samo: najpokornije! Takva riječ uopće ne postoji u njemačkom jeziku. Čovjek je poko-
ran, i u toj je riječi – posebno kad je u pitanju vojnik – sadržano sve stupnjevanje, ili
nije pokoran. Netko bi možda želio biti življi no njegov bližnji, ali nijedan ustrijeljeni
nije mrtviji od ostalih, razumijete li?”
Walter nesigurno kimne. “Razumijem. Ispričavam se. Samo sam vas htio pitati...”
“Ne!” uzvikne nadređeni i odvrne čep termos-boce od ulupljena lima. “Budite lju-
bazni i ne mijenjajte temu, redove! Kako možete biti u mojoj satniji ako imate pote-
škoća s elementarnom gramatikom? Kad smo već spomenuli genitiv, što je to uopće? Ili
se možda kaže genius? Ili genital?” Napućivši usne, isturi bradu; šarenice su mu bile
sive, zjenice tamne. “Dakle? Molim vas odgovor.”
Walter, kojeg je oblila vrućina, proguta slinu. “Pa, to je padež”, progovori promuk-
lim glasom i rukom dotakne vrat.
“Odgovara na pitanja koga, čega, dakle drugi padež. Prije njega ide nominativ, a
poslije njega dativ i akuzativ.” Domberg ulije kavu u šalicu oslikanu ružama – činilo se
da je to prava kava od zrna – i doda žličicu šećera. “Dakle, molim, Njemačka ipak još
nije izgubljena. A čemu, po vašemu mišljenju, služi taj drugi padež? Zašto ga uopće tre-
bamo?”
Promatrajući Waltera, promiješa kavu i povuče još jedan dim cigarete te ga polako
ispusti kroz nos. Kristalne suze na obrubu svjetiljke blago zadrhte kad je tenk ili buldo-
žer prošao dvorištem. “Ne služi, gotovo se može reći, baš ničemu!” naposljetku doda i
isceri se. “Jezik bi u mnogim slučajevima i bez njega funkcionirao. Jer ako napišete
‘užasno mi je što je moj prijatelj kukavica’ ili ‘užasavam se dezerterstva svog prijatelja’,
to je zapravo isto, zar ne? Obojica znamo što se pod tim podrazumijeva.”
On podigne prst i izvije obrve. “A ipak, ipak... Genitiv nam nešto čini. Mijenja nam
stav. Prizme povijesti, u smiraj dana – čujete li to? Taj blagi brončani ton?” On spoji
prst s vrhom palca. “Oplemenjuje nam dušu, mladiću, i uči nas duhovnoj uzvišenosti.
Naša nakana da ne ispustimo uzde iz ruku i ne idemo uvijek linijom manjeg otpora, e
to je genitiv! Jasno?”
Walter kimne, a časnik se nagne preko stola i prolista bilježnicu koja je ležala pokraj
njegove kape. “Dakle, kako se ono zvao vaš drug? Caroli? Friedrich Caroli? Lijepo ime,
Friedrich, zar ne? Znači ‘knez mira’. To je onaj sjevernjak sa stihovima u džepu, sjećam
se.” Stisnuvši oči, podigne pogled prema stropu. Nekoliko trenutaka bezglasno je po-
micao usne. Naposljetku podigne ruku, razgrne njome dim cigarete i izrecitira: “Bog
ima vremena. / Drugi posao rade naporan / Dok ja pod nogama / žalopojna vjetra od-
maram. // I kad prastari grozd crni / vrati se prašnjav i mlak, / uvijek bodri me vjera: /
Ne žaluj, Bog neće bit’ siromah.”
Potom razvuče usne u naheren osmijeh, pokazujući očnjak. “Nije loš taj Loerke, vaš
prijatelj ima ukusa. Ali što je, tu je, sam si je kriv. Bojim se da tu više ništa nije u mojoj
moći. Baš ništa.” Zakašljavši, zatvori bilježnicu, ugasi dopola popušenu cigaretu i pre-
križi prste na trbuhu. “Naš je Führer već rekao: vojnik može umrijeti, ali dezerter mora
umrijeti. Neka ti daju propusnicu za posjet pa se oprosti od njega, mladiću. Uskoro će
znati više nego svi mi.”
On pokaže prema vratima, otpije gutljaj pića i ponovno se posveti listanju ilustrira-
noga sveska. Pozlaćeni rez stranica svjetlucao se poput oštrice. Ali Walter se nije ni po-
maknuo i kada je Domberg otpuhnuo prozirno tanki zaštitni papir s jedne slike Bogo-
rodice i upitao ga neobično prigušeno, kao da proizvodi riječi iza zuba, što još treba, on
čak pristupi korak bliže časnikovu stolu, skine kapu i progovori: “Molim vas, bojniče...
Fiete nije htio dezertirati, sigurno. Poznam ga, stanujemo pod istim krovom i zajedno
radimo, gore na Kanalu Cara Wilhelma. Šaljivdžija je, ne zna razmišljati unaprijed i
kad je došao k nama, nije razlikovao vile od grablji. Ali životinje ga vole, telad mu liže
ruke, a to sigurno nešto znači. Hoću reći, sjajan je momak, dobar vojnik, rijetko je po-
sustajao na osnovnoj obuci i preciznije je gađao od mnogih, čak i od mene. Nježan je,
ali nije kukavica, naprotiv, nikad nije bježao od prljavih poslova...”
Časnik je loše prikrivao zijev: brada mu se naborala. Prekriži ruke na prsima i pre-
baci nogu preko noge. Vrhovi njegovih crnih čizama bijesnu ispod stola. “Kakvih toč-
no poslova? Čime se bavite?”
Walter proguta slinu. “Mi smo... muzari. Zapravo, ja sam muzar, nedavno sam polo-
žio šegrtski ispit. Fiete još nije gotov. Prije je išao u gimnaziju. Radimo na imanju gene-
rala bojnika Van Cleefa u blizini Sehestedta i...”
“Muzari?” prekine ga nadređeni. “Kakav lijep i častan posao, kad čovjek malo raz-
misli. I sam dolazim sa sela, nedaleko od Königsberga. Tristo hektara. Uglavnom pše-
nice, ali bilo je i muznih krava. Naši su muzari uvijek bili prostodušni mladići, prepla-
nuli, krasnih bicepsa: kad bi čovjek pustio nož da padne na njih, odbio bi se. U svakom
slučaju, djevojke su se dobro zabavljale s njima u sijenu, kad se uzme u obzir sav onaj
svježi sir koji su jeli.” Smijuljeći se, protrlja bradu. “Ali istinu govoreći, tko će još u bu-
dućnosti trebati muzare? Nije li to zanimanje prošlosti? Već i sad to obavljaju strojevi,
zar ne?” Nagne se ustranu i brzim, pohlepnim pokretom pojede žlicu šećera iz posude.
Osjetivši olakšanje zbog njegova neslužbenog tona, Walter odmahne glavom.
“Ma ne, neće doći do toga, bojniče. Ne vjerujem. Uči se pune tri godine, a ako želite
www.balkandownload.org
pravilno isprazniti vime, nije vam dovoljna samo snaga, nego morate imati i osjećaj u
jagodicama. Inače u cicama ostane mlijeka i sve se upali. Svaku kravu treba musti na
drugi način i ako to napravite krivo, ritnut će kantu. A treba znati i još više od toga:
voditi bika junici i paziti da joj ne slomi leđa, pomagati pri teljenju, prepoznavati i lije-
čiti bolesti. Ali i zaklati kad je nužno ili razrezati kravu da bi se izvadilo mrtvo tele. A
za to ne postoje strojevi.”
Časnik razvuče kut usana, za koji se zalijepilo nekoliko šećernih kristala; njegov se
izraz gotovo mogao protumačiti kao osmijeh. U svijetlomu okviru naočala od kornja-
čevine zadržala se svjetlost i obavila ga crvenkastom linijom, no kada je skinuo naočale,
Walteru se odjednom učini da su mu oči mnogo bliže jedno drugome i da hladno zure
u njega. Na koži ispod njih sijevale su sitne bore. Mladić se pribere, udahne i reče: “Fi-
ete, hoću reći Friedrich Caroli, ranjen je, bojniče. Pogodio ga je geler i ima jake bolove
od kojih ne može spavati, a u takvom stanju čovjek ponekad napravi glupost... Vjerojat-
no je uzeo brdo tableta, s alkoholom. Sigurno je to učinio; ma on nikad nije znao mje-
ru. Siguran sam da mu se mutilo pred očima i da je htio samo na svjež zrak. I odjednom
su se pred njim pojavili vojni policajci.”
Časnik tiho cokne, ulije još kave u šalicu, a Walter nagne glavu i uporno nastavi:
“Tek je napunio osamnaest, bojniče. Roditelji su mu izgorjeli u Hamburgu, u zračnim
napadima, a njegova je ljubljena zatražila vjenčanje na daljinu jer je trudna... Poznajem
je, stvarno fina i pristojna djevojka, Ortrud, ona će ga dotjerati u red... Molim vas, ne
dajte da ga strijeljaju!” Nakratko sklopi oči, zgužva kapu i doda tišim glasom: “Zamije-
nit ću ga ako želite. Možete mene poslati na frontu, tamo kamo su njega htjeli poslati.
Zna voziti traktor, pa bi se sigurno snašao i s krupppom ili borg wardom, tako da vam
ni tu ne bi falilo ljudi... On je moj prijatelj, gospon Domberg, hoću reći bojniče, i stvar-
no je valjan čovjek. Ispravit će sve što je pogriješio.”
Iz otvorene termos-boce uzdizala se para, a nadređeni je zurio u sliku u folijantu,
Bogorodicu odjevenu u plavo koja čita na livadi punoj cvijeća. Dok je pio, kap kave sli-
la se niz šalicu, ali se zadržala na dnu. “Vaš prijatelj, vaš dragi prijatelj...” Odmahne gla-
vom i nosnice mu zadrhte. “Što mislite, koliko dugo to još želim slušati, redove? Dođi-
te sebi! Zalažete se za tipa koji je želio ostaviti na cjedilu vas i vaše drugove? Kojem je
svejedno hoće li Rusi umarširati u našu domovinu, poubijati naše najbolje ljude, obeš-
častiti naše žene i zgaziti našu kulturu? Dakle, za izdajnika domovine? Došli ste ovamo
braniti njegovu malodušnost i ozbiljno mi kažete kako je taj zločinac dobar čovjek zato
što mu telad liže ruke?”
Kap je pala na knjigu u Bogorodičinu krilu, ali on to nije primijetio. Walter je htio
nešto kazati, ali Domberg podigne bradu i ponovno stavi naočale. Njegov glas postao je
oštar poput stakla. “Čujte me, Urbane! Zanemarimo sad činjenicu da bih vas zbog
ovog zauzimanja za tog čovjeka mogao strpati iza rešetaka. Ali recimo ovako: u ratu
nije važno tko što želi, osjeća ili misli, u ratu se računa samo ono što netko učini – to
ste iskustvo vjerojatno već i sami stekli? A taj je čovjek, na čijoj kopči opasača, kao i
kod svih nas, piše Moja čast je odanost, taj je učinio ono najgore što vojnik može učiniti:
nije on bio kukavica pred neprijateljem, o, ne! To bi se s obzirom na okolnosti još i
moglo razumjeti. On je bio kukavica pred prijateljem! Razmislite malo o tome. Kad
vas sutra pogodi metak, to će se vjerojatno dogoditi zato što su tipovi poput njega, koji
nemaju nimalo savjesti, odustali, digli ruke.”
On pogleda kapu u Walterovoj ruci. “A sad kapu na glavu i zatvorite vrata izvana!
Moje strpljenje ima granice! Sutra ujutro vi i ostali iz vaše spavaonice strijeljat ćete ga
prema odluci prijekog suda, a budete li se kolebali ili izmislili da ste bolesni, možete od-
mah zajedno s njim pred zid. Je li jasno?”
Otpravljajući ga pokretom ručnog zgloba, udari u upijač s drškom u obliku bronča-
nog orla koji je stajao pokraj svjetiljke. Uvećana sjena orla klizne po tapeti, a Walter ne-
svjesno napravi još jedan korak prema pisaćemu stolu. Oči su mu gorjele, vlažne od
suza, dok mu je puls tako snažno bubnjao u ušima da je i sam jedva čuo što govori kroz
stisnute zube. No Domberg, listajući knjigu, samo slegne ramenima. “Zašto, zašto...”
Glas mu je ponovno bio mek i defenzivan. Stavivši novu cigaretu u usta, nastavi ispu-
hujući dim: “Zbog humanosti, dakako. Zato što si mu prijatelj, kako kažeš. I zato ćeš
precizno gađati, da ne pati.”
Zvono seoske crkve zvonilo je za večernjicu kada se Walter vratio iz Győra. Još je kišilo
i nakon što je istovario lijekove, uzme vrećicu s hranom i otrči u podrum. Na stubama
je vidio krv, otisak čizme u sasušenoj lokvi, smećkaste brazgotine na žbuci. Dežurni, ne
onaj od podneva, koji je čistio zube iverom, ustukne kada mu je pružio propusnicu za
posjet, rukom ispisanu rečenicu.
“O, i pečat je tu”, reče i otključa limena vrata. “Svijet propada otmjeno!”
Repa je ispuštala zemljano-slatkast vonj. Dugmad Fieteova kaputa zablista na krugu
svjetlosti koji se prolio po tmini. Jedan od fesova ležao je zgažen na podu. Fiete podig-
ne glavu i polako ustane sa svojega ležaja, hrpe sijena. Pritom se čvrsto držao za zid i u
hodu prevrnuo jednu zdjelicu. Stražar počne zatvarati vrata i progovori već napola
kroz lim: “Budite brzi, drugovi. Na cedulji piše deset minuta.”
Pero ključa zaškripi u bravi. U iznenadnoj tišini šum kiše glasnije je odjekivao. Ora-
nicu je prekrivala posljednja večernja svjetlost. Walter bez riječi odveže smotani pokri-
vač s pojasa i baci ga na slamu. Zatim iz vrećice izvuče svijeću, zapali je i počne otvarati
vinjak talijanske marke, koji je kupio od kvartirmajstera. Ruka mu zadrhti i vijčani za-
tvarač lagano kvrcne po staklu dok je izbjegavao prijateljev pogled u kojem se krilo tje-
www.balkandownload.org
skobno pitanje. Šutke podigne pogled prema rešetkama sa svinutim trajem. Strujanje
zraka nadimalo je prašnjave paukove mreže pod stropom.
Fiete, upalih prsa, na tren sklopi oči. Rukama obujmi bocu i otpije gutljaj. Kada su
sjeli na ležaj, Walter iz vrećice izvadi tablu čokolade, okrajak kruha, malo trajne kobasi-
ce i dvije kutije cigareta – posebnu mješavinu duhana. Nabavio je i sumpornu mast i
dok ju je istiskivao iz tube, osvrne se oko sebe. U prostoriji, čiju se dubinu na tom
oskudnom svjetlu moglo samo slutiti, nije bilo nikog osim njih. Sjene nagomilane repe
uzdizale su se do ispod ciglenoga svoda, iz čijih su fuga visjele niti mahovine i lišaja.
“Gdje su ona dva Bosanca?” tiho upita, no Fiete, s bocom između koljena, napravi
samo neodređen pokret. Walter ga zamoli da sagne glavu, po kojoj su tek počele rasti
oštre vlasi, i mašću mu premaže izgrebena mjesta. Potom mu otkopča kaput i košulju,
podigne mu zdravu ruku i pregleda pazuho. Među oznojenim dlakama zalijepilo se
bezbroj gnjida, manjih od zrnaca sezama, koje su pod jagodicama prstiju ostavljale do-
jam pijeska. Walter izvadi češalj iz džepa, pograblja ih koliko je mogao te i tu utrlja
mast. Pekla ga je ispod noktiju.
Kroz kišu se povremeno čula pucnjava lakog topništva s druge strane Raaba. Vjetar
ju je svako malo nadglasavao. Fiete je sad pio veće gutljaje, pri čemu mu je malo vinjaka
curilo iz usta i kapalo na ključnu kost zavijenu skorenom gazom. Ali kada je Walter
predložio da mu stavi novi zavoj – imao ga je kod sebe – čak i ne odmahne glavom.
Samo ga nijemo pogleda krajičkom oka, s izrazom gorke zabavljenosti na licu, i istrese
cigaretu iz kutije.
Jeftini duhan pucketao je na vatri. Nakon prvog udaha uslijedi napadaj kašlja; Fiete
ispljune sluz i nešto krvi. Svjetlećim očima zurio je u svijeću na podu, u njezin bijeli
plamičak koji se svijao na propuhu i ispod kojeg se stearin rastapao poput vode. “Pa do-
bro”, promuklo progovori i ponovno povuče dim. “Probao sam.” Obliže raspucale
usne i ponovi glasnije, kao da želi nadjačati kišu i pucnje koji su se čuli izvana: “Barem
sam probao, dovraga! Već se i to računa, zar ne?”
U bronhijima kao da mu je ključalo; Walter oklijevajući kimne. Nešto se pomakne
u tmini i on skupi oči kako bi bolje vidio. Preko ruba jednog sanduka sa zalihama tap-
kao je štakor, crn stvor svijetla repa, koji se brzo skrije među repom kada je Walter ba-
cio na njega komad žbuke. Na plodovima su se sve do slatke sredine mjestimično vidje-
li tragovi ugriza. On zdrobi nekoliko gnjida koje su mu još ostale zalijepljene za prste i
promrmlja: “Tko zna... Možda će Rusi stići prije no što mislimo. Možda već sutra uju-
tro.”
Stearin je curio po podu, a Fiete nabere obrve i odmahne glavom. “Ne bi mi bilo ni-
šta bolje; oni ne prave razliku između dragovoljaca i prisilno unovačenih, Ata. Smjesta
ubiju svakog esesovca, zar nisi čuo?”
Pijući, zurio je u klompe. Drvo je bilo ispucano i na gležnjevima podstavljeno ko-
žom. Lupivši vrhom o vrh, prostenje:
“Čovječe, što li sam izgubio. Hoću reći, da sam izabrao Hitlera, kao većina... Ali ja
nisam htio upasti u sranje, baš kao ni ti. Nemam neprijatelja, barem ne takvih koje bih
htio ubiti. Ovo je rat cinika, koji ne vjeruju ni u što osim u tko jači, taj kvači. A zapravo
su svi uskogrudni i slabići, to sam doživio na terenu. Gaze slabije od sebe, pužu pred ja-
čima i masakriraju žene i djecu.” S cigaretom u ustima uzme prstima malo masti i nas-
tavi tiho, kao da govori sam sebi: “I takvi mi imaju pravo ugasiti svjetlo.”
Potom zavuče ruku u hlače i protrlja stidni dio. Obojica se lecnu kada su u blizini
lupila vrata. Začuju se glasovi, smijeh pijanih, lavež psa. “Milli se zove”, vikne netko,
“zapravo Melitta. Ta će ti zabit pilu za kosti u glavu!” Gotovo bijelih usana, Fiete za-
tvori oči i pripije se uza zid, sipku žbuku. No muškarci se udalje i u hodniku ponovno
zavlada tišina, ako se izuzmu koraci čuvara, koji je povremeno zviždao kako bi rastjerao
dosadu. Svakih nekoliko sekundi procijep u okviru vrata zamračio bi se.
Fiete proguta slinu. “Smiješno je što sam to već često sanjao”, promrmlja. “Zadnjih
godina puno su me puta ustrijelili, a ponekad je to čak bilo dobročinstvo ili izbavljenje.
Na primjer kad više nisam imao volje za život, kad bi me mučili ljubavni jadi, Weltsch-
merz ili što već... Konačno mir, pomislio bih tada, poljubite me svi u guzicu, idioti. Ali
najčešće bih bio užasnut, stavio bih ruku na prsa i jedva disao.”
Cigareta mu se ugasila i on je ponovno prinese plamičku. “Moj je otac bio liječnik,
laboratorijski liječnik i sanitetski časnik, jesam ti to pričao? U prošlom ratu, dakle
puno prije mog rođenja, više je puta bio ranjavan. Mecima snajperista. Jako je hramao.
A poslije, kad su ga zarobili Francuzi, negdje na Rhonei, triput su ga natjerali da iskopa
vlastiti grob. Svaki put su mu povezali oči i mislio je da će ga smaknuti. Žabari su izvi-
kivali zapovijedi, napinjali puške... ali onda bi se samo popišali u rupu i on je morao
opet sve zatrpati. Bio je fin čovjek, često je plakao kad je pričao o ratu.”
On ispljune malo duhana. “I jednom, kad sam mu spomenuo svoje snove, rekao mi
je da stanice našeg tijela pamte, dakle isto tako i sjemene i jajne stanice, i to se nasljeđu-
je. Ako smo ranjeni duhovno ili tjelesno, to je važno za naše potomke. Bolesti, udarci
ili meci koji pogode tebe, ozljeđuju i tvoju nerođenu djecu, takoreći. I poslije, mada su
odrastali okruženi ljubavlju i zaštićeni, panično se boje da će oboljeti ili da će ih udariti
ili upucati. Ako ne drukčije, barem u podsvijesti, u snovima. To je zapravo logično, zar
ne?”
Odbacivši ostatak cigarete, ponovno potegne iz boce. Vjetar je nanosio finu vodenu
prašinu kroz rešetke, a Walter je iznova oblikovao razliveni i već gotovo stvrdnuti ste-
arin oko stijenjka. “A što je”, upita bez glasa i pročisti grlo kako bi ga povratio, “što je s
onim koji mora pucati? Što on ostavlja u nasljeđe?”
www.balkandownload.org
Rubom polja prošao je stražar u kaputu s kapuljačom. Nekoliko vlati slame skliznu-
lo je u vosak i zapalilo se. Fiete se počeše po vratu. Na svjetlosti rasplamsale svijeće nje-
govo je lice na trenutak izgledalo kao prije, nalik na lice elegantne djevojke, djelomično
zastrto sjenom ruke. On se neveselo nasmiješi i reče: “Otkud bih ja to mogao znati, po-
glavico? Vjerojatno veliku tugu...”
Šum kiše utišao se. Iz sela se začuje jedan jedini zvon. Fiete doda prijatelju bocu, na-
vuče pokrivač do brade i položi mu glavu na rame. Walter otpije gutljaj rakije. Spalila
mu je grlo i želudac, ali ga nije ugrijala. Zadržavajući dah, sklopi oči i iznenada na obra-
zu, vratu i prsima osjeti prijateljevu ruku, sasvim prirodan dodir koji ne strepi od pro-
tivljenja. Bila je to nijema potvrda, posljednja; okrene glavu kako bi skrio suze.
Fiete ponovno zakašlje. “Sjećaš se onog bolesnog psa u Malenteu, Ata? One šugave
džukele zapjenjene gubice? Sjećaš se kako je teturao po školskom dvorištu, krvavih oči-
ju, i kako su svi vrištali i bježali? Čovječe, koja grdosija! Dah mu je ječao, kao da je pro-
gutao nešto užareno. I odjednom sam još samo ja stajao na dvorištu, okrenut leđima
zidu, a on se klatario prema meni kao sam nečastivi. Sjećaš se?”
Vani su ispaljivali svjetleća zrna u zrak, a Walter kimne. Fiete ispljune sluz.
“Skoro sam se onesvijestio od straha. Zašto ja? prošlo mi je kroz glavu. Zašto baš ja,
u vražju mater? Svi su se sklonili na sigurno i buljili kroz prozore, a ja sam se već vidio
mrtvog, ili u bolnici, i pomislio sam... doduše, to je više bio osjećaj nego misao: pa čekaj
malo, a zašto zapravo ne? Zašto ne ja? Stvarno sam to pomislio. I odjednom mi je tije-
lom prostrujala neka sloboda, Ata, kakvu još nikad prije nisam doživio, i osjetio sam la-
koću. Nisam više uopće osjećao strah, ili sam ga bar osjećao puno manje, a onaj prok-
letnik, onaj jadni pas, u tom se trenutku, da ne povjeruješ, okrenuo od mene...” Od-
mahne glavom i puhne kroz nos. “Ludo, je l’? Riješio bi me muka.”
Walter nije znao što bi rekao te mu šutke vrati bocu. Fiete iskapi ostatak i baci je u
repu. Nije se razbila; nije se začuo zveket. Ipak, nekoliko se plodova otkotrlja po podu
proizvodeći prigušen zvuk nalik na topot o drvo ili kost, nakon čega se uzdigne sivkas-
to-smeđ oblak prašine. Lebdio je po podrumu, na svjetlosti svijeće, vonjajući na aroma-
tičnu, suncem isušenu zemlju oranice, na jesenju žetvu. Fiete se ponovno privije uz nje-
ga i zatvori oči.
Teško je disao i tiho soptao, žila navratu brzo mu je kucala. Walter je osjećao njego-
vo unutarnje podrhtavanje, njegov strah. Još jednom oblikovao je razliveni i ponovno
stvrdnuti vosak oko plamena te ga sastrugao s prstiju, a onda su i jedan i drugi, po svoj
prilici, kratko zadrijemali na slami. Barem je njega, naslonjenoga na hladni zid, cijuka-
nje što je dopiralo odnekle ispod repe podsjetilo na siktanje i zviždanje vlažnih cjepani-
ca u logorskim vatrama iz djetinjstva te se skvrčio kada je prijatelj preko njega prebacio
jedan kraj pokrivača šapnuvši: “Drhtiš.”
Odjednom se okrene ključ u bravi. Brid izobličenih vrata zagrebe goli pod i tanki
lim koji su pridržavale prekrižene kutne šarke, glasno se izboči te ponovno vrati u
oblik.
Fiete se uspravi u sjedeći položaj, uhvati Waltera za zapešće i pogleda na sat. Na kra-
ju osvijetljenog dijela prostorije, koji je poprimio oblik klina, stajalo je nekoliko vojni-
ka. Bojnikov pobočnik unese petrolejku obješenu o žicu i postavi je pokraj svijeće. Za-
tim svuče rukavice, strpa ih u džepove kožnatoga kaputa i namigne im. “Neki mogu
reći da imaju sreće”, progovori. Njegov odsječeni glas, naviknut na izdavanje zapovije-
di, odjeknuo je ispod svoda. “Sigurno imate nekog zagovornika, Caroli.”
Kao opijeni mirisom repe, noćni leptiri dolepršali su iz hodnika u prostoriju. Mla-
dići se pogledaju, a Troche se trpko isceri saginjući se kako bi osuđenome pružio žuć-
kast list papira za pisma. “Šef vas pozdravlja. Iznimno ste dobili odobrenje da obavijes-
tite svoje najbliže. Najviše dvadeset četiri reda, čitljivo. Bez oznake mjesta, bez imena
drugova ili nadređenih, bez navoda o prijekom sudu. Pisati po crti i ne upisivati ništa
na rubove.” Podigne štitnik kape i ispitivački se zagleda u Fieteovo lice. “Jesi me razu-
mio, mladiću? Adresu primatelja na poleđinu.”
Fieteu se obrve trznu, ali ne progovori. Lagano ispupčenim očima piljio je mimo
Trochea u pod, u vosak koji se ponovno topio, i tek kad je ovaj pokretom ruke pokazao
njegovu prijatelju neka izađe iz prostorije, trgne se i duboko udahne. “Ne, čekaj!”
Zgrabi ga za ruku. Blijeda lica izobličena od boli zarije mu prste u odoru i ustane za-
jedno s njim, pri čemu iskrene jednu klompu. Walter ga podupre, pomogne mu da je
ponovno obuje i preko ramena mu prebaci pokrivač, koji je bio skliznuo na pod. Drh-
tavim prstima otrese vlat slame s tkanine, iglicu koja mu se kroz suze doimala zlatnom,
kimne i oprezno privuče prijatelja sebi. Nikad prije nije zagrlio muškarca. Fiete, koji
mu je usprkos pokrivaču i kaputu djelovao nevjerojatno krhko i čija je brada još bila
mladenački glatka, podigne se na prste i progovori na njegovo uho: “Čuvaj se, poglavi-
co. Hvala ti na svemu. I pozdravi Ortrud, čuješ li. Pozdravi sve. Sutra će sve biti iza
mene.”
Zatim zakašlje, priguši kašalj i upita tiše, gotovo dašćući: “Hoćeš biti tamo?”
Dah mu je bio grozničavo vreo. Na rubu oranice šljunak je škripao pod čizmama
stražara, a Walter čvršće zagrli prijatelja i poljubi ga u sljepoočnicu. Sklopljenih kapaka
pomicao je ispucane usne, ne izgovarajući ni riječ, kao da mu je grlo uzeto. Nije mogao
ni gutnuti pritišćući svoje hladno čelo na Fieteovo oznojeno i prelazeći prstima po če-
kinjastim izbojcima njegove kose. Samo prostenje kroza zube, a prijatelj ga blago po-
tapša po ramenu i ponovi: “Dobro je, Ata. Sve su to idioti. Sutra me više ništa neće bo-
ljeti.”
Vjetar se provlačio kroz rešetke, vojnici na hodniku prigušeno su razgovarali i nije-
www.balkandownload.org
dan od njih dvojice nije više plakao kada su se naposljetku razdvojili i još se nekoliko
trenutaka šutke promatrali. Oči su im potamnjele, samo neznatno, ali njihove boje, svi-
jetloplavu i zelenkastosmeđu, više se nije moglo razlikovati: Troche je netom prije pot-
peticom zgazio svijeću i pljesnuo rukama. “Ajmo, ajmo, nemamo vremena dovijeka!”
reče. “Pišite to svoje pismo, Caroli!”
Fiete se okrene i pridrži za zid. Zrnca pijeska runila su se sa sipke žbuke. “Što? Sad?”
Podignuvši iščešane obrve, privuče pokrivač bradi. “Trebam ga odmah napisati?”
“Naravno!” odgovori pobočnik i stavi ruku u džep kaputa. “A zašto inače stojim ov-
dje? Čekam!”
Iz džepa izvadi nalivpero, odvrne poklopac i ponovno naredi Walteru neka izađe.
On još jednom kimne osuđeniku. Pomaknuvši se, slučajno stane na remen koji je ležao
na podu pokraj fesa, te se začuje zveket kopče. Sa svakim korakom koji je pravio una-
trag njegova se sjena sve više širila po podu i zidu, sve dok se konačno nije izgubila u
tmini između prozorskih rešetaka. “Onda, do sutra”, promuklo izgovori i nakratko za-
tvori oči. “Bit ću tamo.”
Ali Fiete ga više nije pogledao. Položio je papir ispred svjetiljke i pisao, oslonivši
podlaktice o pod, duboko se saginjući u klećećem položaju. Navukao je pokrivač na
vrat, tako da mu se glava jedva vidjela ispod izbočine; krajevi su mu prekrivali ruke, a
amblem na poklopcu nalivpera, neka vrsta pahuljice, blistao je mutnim sjajem. “Hvala”,
promrmlja i nastavi pisati.
Noću se sva vlaga zamrznula i lokve je prekrio tanak sloj leda. Protuzračni top, djelo-
mično utonuo u glib, stajao je u kaljuži na kraju oranice, prve su ptice pjevale, a blijeda
se trska uzbibala kada je jedan stari vepar utrčao u vodu. Bila je to krupna životinja na-
kostriješenih, orošenih vratnih čekinja. Njušeći, podignuo je gubicu i sitnim očima
proučavao jele na drugoj obali prije no što se sagnuo i počeo srkati vodenu leću. Vršci
ušiju trzali su mu se, a repić se vrtio od ugode. Na kraju se rokćući uvaljao u blato, zrak
je ispunio zadah amonijaka, i nakon što je na jednom hrastu naoštrio duge kljove i istr-
ljao debelu kožu iz koje se pušilo – kora se lomila i cijepala, kosti zuba škripale su na bi-
jelomu drvetu – njegova je osamljena kupka završila te je nestao jednako tiho kao što je
i došao.
Oba groba iza štaglja – uska brdašca puna otisaka čizama vojnika koji su prethod-
noga dana utabali zemlju – prekrio je mraz. Muškarci su zgureno sjedili na kraju dugo-
ga stola i jeli kruh s marmeladom. Jörn im je ulijevao čaj iz limenog čajnika. Nosio je
šapku s preklopima za uši i rukavice bez prstiju. Dok su kožarski šegrt i maturanti već
ponovno razgledavali podijeljene im karte, on pozove Waltera pokretom ruke i gurne
mu šalicu. “Kako to izgledaš? Nisi ni oka sklopio?”
Walter u prvom trenu ne odgovori, nego samo jedva primjetno odmahne glavom i
sjedne do njih. Pet očišćenih, nauljenih pušaka s kundacima od orahovine i bruniranim
cijevima stajalo je oslonjeno o zid, pet kaciga visjelo je na otvorima cijevi. Obuhvativši
dlanovima vruću šalicu, reče: “Htio sam još jednom k njemu, ali čuvari... Ma, zaboravi.
Povremeno sam ga čuo kako kašlje dolje u rupi i zvučalo je kao da je već pod zemljom.”
Jörn ga promotri, ispruži ruku preko stola i položi mu gornji dio prstiju na čelo. Ali
Walter se odmakne uz trzaj, a Jörn mu ulije u čaj malo rakije iz srebrne pljoske. “Nemoj
previše brinuti”, reče. “U našim najmračnijim trenucima jednostavno je mračno i to
moramo pripisati sudbini. A za njega će to vjerojatno biti manje grozno nego što sluti-
mo. Na faksu sam jednom pao sa skele, s drugoga kata, i ne mogu se uopće sjetiti ni
kako sam dospio onamo. Izgubio sam svijest prije no što sam udario o tlo. To je neka
vrsta milosti kad je čovjeku jako gadno.”
Jedan časnik ispitivački je tresao kolce od johina debla zabijene u zemlju ispred ora-
nice. Iz džepa krznene jakne virio mu je stetoskop. Jörn je trljao i gnječio prste. “Čovje-
če, mislio sam da će napokon proljeće! Gdje ti je kaput? Je l’ se nisi smrznuo ko guzi-
ca?”
Walter sklopi oči i otpije još jedan gutljaj. Čaj je bio jako zaslađen, tako da je jedva
osjetio rakiju. “Kod Fietea je”, izgovori u šalicu i doda tišini glasom: “U svakom slučaju,
ja ću gađati pokraj njega...” Učenici su jeli kruh i prepirali se oko redoslijeda igranja, ali
ga je Florian, kožarski šegrt, ipak čuo. Prešavši rubom karte preko grla, obrati mu se:
“Ne budi idiot, čovječe, ionako će umrijeti. Broje pogotke i bude li jedan falio, prije
ručka će nas sve poslati na frontu. I naša će crijeva već večeras biti na gusjenicama ten-
kova.”
Učenici podignu pogled, a Jörn prekriži ruke na prsima i progovori tiho, gotovo
kao da ga zaklinje.
“Ima pravo, Waltere. Nemoj nas uvaliti u govna sad pred sam kraj! Fiete već živi u
nekom drugom svijetu, vjeruj mi. U nekoj vrsti sna, iz kojeg se više neće probuditi ni u
kakvu stvarnost. Kladim se da nas neće ni prepoznati.”
Palcem pokaže na karabine. “Osim toga jedan je metak ionako ćorak. Dakle svaki
od nas može umisliti...”
Nije dovršio rečenicu; Walter ga pogleda.
“Otkud ti to znaš?” upita, ali ne dobije odgovor. Konj u kutu okrene glavu.
Na čelu male pratnje u štagalj uđe bojnik. Njegov pobočnik pucne prstima. Vojnici
ustanu s klupa i zauzmu stav, a Domberg, čija su stakla naočala bila prašnjava i oči se
zacrvenjele u mračnim dupljama, podigne neobrijanu bradu i promotri ih jednog po
jednog. Jednom čak namjesti remen, drugom povuče ovratnik. Samo pred Walterom
na trenutak sklopi oči. Zatim pogleda na sat i gurne ruke u džepove. Kaput mu se na-
www.balkandownload.org
kada je iza njega netko uzviknuo: “Sve čisto!” Podigavši rub kacige s čela, rukavom
obriše znoj s lica i odjednom ugleda prijatelja kako leži izvrnut na tlu. Časnik, koji je
odrezao užad što ga je pridržavala za kolac, zapovjedi im da za pet minuta dođu na pro-
zivku vozača i počne zapisivati nešto u bilježnicu. Oni naslone puške na zid i uđu u šta-
galj. No Fiete još nije bio mrtav; donja mu je usna podrhtavala, prsni se koš uzdizao i
spuštao, rukom je hvatao zrak. Dok se liječnik naginjao nad njim i rastvarao mu suvra-
tak kaputa kako bi izbrojio pogotke – označivao ih je olovkom – dah mu je i dalje izla-
zio iz nosa i usta, nježan, isprekidan pramen daha, te je polako otvorio oči pokazujući
šarenicu, posljednji sjaj i zamućeno plavetnilo pogleda. Pogleda koji više nije bio usmje-
ren ni u što.
Snažno istegnuvši vrat, kao da svima želi još jednom ponuditi grkljan, izgledao je
kao da se smiješi, onako drsko kao što je on to znao, samo kutkom usana. Walter, koji
se nije obazirao na Trocheov glas, na njegovu osornu opomenu, nego je posrćući zako-
račio prema prijatelju po zaleđenoj travi, pri čemu mu se puška vukla po tlu sve dok
konačno nije pala, nije ga više zatekao živog. Samo je njegova sjenka pala na prijatelja,
na njegovo lice i sada već sive oči, dok mu je posljednji dah iščezavao iz ispražnjenih,
otvorenih usta.
Na zubima je imao malo krvi. Liječnik položi stetoskop na prsa mrtvoga i drugom
mu rukom, palcem i kažiprstom, sklopi vjeđe. Padobranci počnu kopati. Njihove moti-
ke i lopate zvečale su na studeni, a onda sve nekako izblijedi, kao da se spustila magla, i
Walter osjeti krtičnjake i kamenje pod leđima te začuje drugove visoko iznad sebe, nji-
hove povike i silovite korake, kao da utabavaju zemlju.
“Draga Helene, želim ti zahvaliti na pismima i paketiću! Sve je stiglo točno za prazni-
ke, iako smo već više puta promijenili mjesto boravka. Čini se da barem još pošta funk-
cionira i možda ćemo sljedeći Uskrs doista provesti u miru.
Ne znam je li ti mama ispričala: nedavno sam dobio nekoliko dana dopusta i tražio
sam tatin grob. Pao je tu sasvim blizu, ali na većini križeva nema natpisa i toliko ih je
puno... Ne znaš gdje bi počeo s potragom. U svakom slučaju, leži negdje u ovoj zemlji i
jednom kad rat završi, doći ćemo ovamo. U pusti vlada nekakva posebna tišina, ona je
kao neko prostranstvo ili svod, i čini ti se da su mrtvi naćulili uši.
Keksi koje si sama ispekla, pogotovo oni s čokoladom, bili su slasni! I na trajnoj ko-
basici sam ti zahvalan. Trenutačno sam u lazaretu, ali ne boj se, sve je u redu. Samo živ-
ci, kaže bolničar, nešto kao slom živaca koji dobiju oni na fronti, iako sam ja i dalje u
zaleđu. Zapravo mi se lice trza i podrhtava i ne mogu si pomoći. Bilo bi opasno sad se
brijati. Ali već će se to smiriti, daju mi zobene pahuljice i crno vino s medom, kao da
sam u toplicama.
Neprijatelj se bori i napreduje bez zastoja, a mi ćemo se uskoro povući iza granica
Reicha i nadamo se da tu ne vreba previše partizana. Možda će nas rasporediti negdje u
blizinu Beča, pa ću konačno vidjeti neki velegrad.
U tvojoj dobi mi je Uskrs bio najdraži blagdan. Zato što nakon njega sve postaje
svjetlije i toplije. I danas ga volim više od Božića. I ovdje ima jaja, boje ih plavom maš-
ću, kamilicom i ciklom, ali nema zelenih od breze, zato što je većina stabala posječena.
Eto, budi mi dobro, lijepa Heleno, gase nam svjetla. Nadam se da manje kašlješ, sad
kad je zima već skoro prošla. Ako ti je u sobi vlažno, stavi prozorsko staklo na pod is-
pod kreveta, ljudi to i ovdje rade. I pozdravi mamu ako želiš.
Tvoj W.”
I posljednje je gorivo bilo potrošeno i sve živežne namirnice spašene iz skladišta odvo-
zile su se iza brda konjskim i volovskim zapregama. Walter je vodio tri mlada magarca
preko prijevoja i odavno je pretekao drugove koji su se patili s lošim putovima i jogu-
nastim životinjama, vjerojatno i zahvaljujući tome što je magarcima povremeno davao
šećera. Lakšega koraka no što bi se očekivalo s obzirom na nabijene vreće na njihovim
leđima, pratili su ga preko nanosa koje je s padina nanijelo proljetno otapanje snijega i
nisu pobjegli ni kada mu je jednom prilikom uže skliznulo iz ruke. Jednostavno su os-
tali stajati.
Često je s puta trebalo sklanjati panjeve i cijela stabla, a oko podneva stigli su do
ceste što je vijugala prema dolini u smjeru seoceta s crkvicom. Od polovine je bila pod
opsadom. Čula se zvonjava, mjeden zvuk, a tlo je iznenada zadrhtalo i kamenčići se za-
kotrljali s obronka. Životinjama su se uši priljubile uz glavu kada se iz okuke pojavio
maslinastozelen kamion s masivnim branikom i farovima okovanim rešetkama. Na
utovarnoj su površini sjedili naoružani Amerikanci. Vozač, za čije je lice u prvom tre-
nutku pomislio da je zacrnjeno, zaustavi se naglo ispred njega i progovori obraćajući se
nekom preko lakta: “Hey man, whe’re your wheels?”
Cereći se, uperi pištolj u Waltera, koji se – iako nije razumio ni riječ – također mo-
rao nasmiješiti. Pritom je toliko široko podignuo ruke da je sakrio esesovske rune na la-
ticama ovratnika. Krajičkom oka promatrao je ostale vojnike. Neki su skočili s kola i
nestali po grmovitim sporednim puteljcima, a da nitko nije zapucao za njima niti ih je
slijedio. No većina ih je učinila isto što i on – približili su se oklijevajući. Nakon istova-
ra namirnica životinje su laganim udarcem otpuštene u prirodu.
Logor u koji su dovezli vojnike nakon noćne vožnje u otvorenoj prikolici nalazio se
u dolini nedaleko od Wagraina, osamdesetak kilometara od Salzburga, kako je saznao
od jednog bolničara. Područje logora, nekadašnji pašnjak koji je mnogim zarobljenici-
ma služio kao međupostaja, obrubljivale su strme stijene i visoka ograda od bodljikave
www.balkandownload.org
žice. Trava je bila izgažena, zemlja je mljackala pri svakom koraku, čizme su brzo pro-
močile. Postavili su, doduše, nužnike, dugačke nizove poljskih zahoda od neobrađenih
stupaca, ali za muškarce nije bilo baraka, šatora ni bivaka i neki su praznim limenkama
ili golim rukama kopali udubine u zemlji kako bi se u njima barem malo sakrili od sun-
ca i kiše.
Nije bilo ničeg za piće, nigdje, i kada više nije mogao izdržati žeđ, Walter je, kao i
mnogi drugi, legao na trbuh i kroz stisnute zube srkao vodu iz lokvi. U blatu su svjetlu-
cale značke, medalje i ordenje za borbu prsa u prsa i nakon što je neko vrijeme prolazio
između redova i osvrtao se uokolo, i on baci svoju kopču remena i perforiranu oznaku
prepoznavanja te posudi krhotinu od jednog vojnika Wehrmachta kako bi izrezao sim-
bol SS-a s jakne.
Stajao je na uzvisini na rubu logora – u daljini su se vidjeli bijeli vrhunci planina i
divokoze u blistavu snijegu – kada je jedan vojnik pokraj njega, razvodnik, pokazao ru-
kom prema moru muškaraca. Okrenuti prema sada već toplome suncu, mnogi su svuk-
li jakne odora i košulje te šćućureni drijemali. Izbrijani vratovi bili su im mršavi, lopati-
ce koje su se ocrtavale ispod prljava rublja šiljaste, ruke suhonjave i izgrebene.
“Pogledaj samo”, promrmlja vojnik. “Naše Tisućljetno Carstvo. Kako je ono Führer
rekao još i u novogodišnjem govoru? Onaj od kojeg sudbina toliko mnogo traži, taj je
predodređen za velike stvari... ili nešto slično. Na što li je samo mislio? Što misliš? Na
sraćku i svrab?”
Iz barake u kojoj su boravili Amerikanci dopirao je miris cigareta, kave i pečene sla-
nine, ali za zarobljenike nije bilo hrane, nikakve, već dva dana. Mnogi su u čeličnim ka-
cigama kuhali “proljetnu juhu”, kašu od mlade koprive, livadne kiselice i maslačka,
održavajući vatru vojničkim knjižicama. I Walter je čučnuo ispred jednog takvog lonca
i dao svoj doprinos, a jedan pionir, muškarac u četrdesetim godinama, posudi mu žlicu.
Već prosijed, stavi ruku u džep na prsima košulje i izvuče malo duhana, a kad ga je Wal-
ter upitao koliko će dugo morati ostati tu, slegne ramenima. “Samo kratko, rekao bih.
Amere zarobljenici ne zanimaju previše. Preskupi smo im.”
On smota cigaretu; papirić je imao vodeni žig s ćiriličnim pismom. “Traže ratne
zločince, esesovce. I ako mene pitaš, tako im i treba, nitkovima. Uvijek su imali najno-
vije oružje, najobilnije obroke i najzgodnije ženske, koje su se drage volje dale nategnu-
ti. Führer i njegov Himmler tetošili su ih i obećavali im brda i doline, ali bez obzira na
to nisu nas uspjeli izvući, ni na Balatonu ni pred Bečom. Dabogda svi istrunuli u buk-
si.”
Walter proguta zalogaj; iako zelena poput špinata, mlaka kaša bila je vrlo gorka i
pod zubima mu je škripao pijesak. “Što traže? Kako to mislite, ratne zločince?” upita.
“Pa po čemu ih mogu prepoznati?”
Muškarac poliže papirić. “E stvarno si mamina maza. Kako po čemu? Pa po tetova-
ži, naravno, krvne grupe. One su Kainov žig. A nakon toga će dalje prosijavati.”
Walter zavuče ruku u košulju i opipa blago povišeno mjesto na koži. Preko vrata mu
prostruji hladan dah. “Ali zar...” zbunjeno upita, “zar njih imaju samo esesovci? Zar ne-
maju svi vojnici takvu tetovažu?”
Tiho “Aha!”, koje je pionir izgovorio u skupljeni dlan paleći cigaretu, zazvuči po-
drugljivo. Ispuhnuvši dim kroz kut usta, promotri ovratnik Walterove odore. “Nemaju
je svi, ne. Vidjet ćeš kad nas budu zaprašivali protiv ušiju...”
Uvečer je počelo kišiti te su glave pokrivali jaknama i kaputima. Oni koji su još ima-
li cerade ili pokrivače napinjali su ih s pomoću kolaca preko rupa u zemlji u kojima su
spavali ili pokušavali spavati. No uskoro je sve bilo puno vode i kada bi se muškarci stis-
nuli na hrpu kako bi se barem malo ugrijali, Amerikanci bi s druge strane ograde zapu-
cali signalnim pištoljima po mraku. Tada bi se po liticama širile oštre sjene i zapaljeni
magnezij kapao bi iz visine po iscrpljenim ljudima te neke i ozlijedio. Njihovi su vrisci
često prerastali u glasan plač i cvilež, a ako bi to dulje potrajalo, iz baraka bi se začulo:
“Shutup!”
Kiša je pred jutro jenjala, nebo se razbistrilo i neki su ipak uspjeli zaspati usprkos
promočenoj zemlji; tu i tamo čak se čulo hrkanje. Zvijezde nad dolinom izblijedjele su,
snijegom prekriveni vrhunci planina presijavali su se u ružičastim tonovima, a ovalne
identifikacijske oznake koje su visjele na lancima obješenim o bodljikavu žicu, na tisuće
njih, lagano su zveckale na vjetru.
skim noževima. Sad više nemaju što izgubiti, pa pokazuju muškarcima ono što ovi žele
vidjeti.
Neki organiziraju čitanja, drugi pripremaju kazališne predstave. Nekad prikazuju i
filmove, i zamisli samo, jučer je s nama u dvorani sjedio Göring, Reichsmarschall. U
Nürnbergu će se, navodno, održati velik sudski proces. Ušao je kao neki tamo kralj i još
je nosio debeli prsten na prstu, ali svi su mu urezi za ordenje na jakni bili prazni. Bar
dvadeset vojnih policajaca s bijelim kacigama i remenjem zauzelo je mjesta oko njega,
tako da mu se nitko nije mogao previše približiti. I onda je sjeo i gledao s nama Roman-
cu u molu, a kad je na kraju onaj jadni prevareni muž rekao ‘Iscrpljen sam, iscrpljen,
više me i ne boli!’, čak su mu suze došle na oči. Vidio sam kako blistaju.
Nije još jasno koliko ćemo dugo morati ostati ovdje. Od jučer govore da će prvo pu-
štati mlade rudare, kako bi pridonijeli gospodarskom zamahu, a budući da sam ja ro-
đen u Ruhrskoj oblasti i da moja obitelj tamo stanuje, možda ću proći kao rudar. U sva-
kom slučaju, pokušat ću, slagat ću iz nužde, da bih se na ljeto vratio na sjever. Ili si mo-
žda već zaljubljena u nekog drugog? Često sam mislio na tebe i zbog toga sam ostao živ
i zdrav, u to čvrsto vjerujem. Jedan, dva, tri.”
Kupole identičnih tornjeva izgledale su otprilike jednako kao na razglednicama ili fo-
tografijama, ali u razvalinama apside ležale su smrskane klupe i raspelo na kojem je ne-
dostajao Isus; za poprečnu gredu držale su se još samo njegove čavlima pribijene šake.
Puteljci između hrpa drva i opeke bili su uski, prašina na usnama imala je okus vapnen-
ca. Walter stane u red s ostalim ljudima koji su čekali ispred hidranta. Svi su nosili vje-
dra, kantice ili prazne pivske krigle s porculanskim poklopcima te su razgovarali na di-
jalektu u kojem je prepoznavao samo pojedine riječi, ako i njih. Dvije djevojke koje su
stajale izvan reda i zajedno pušile jednu cigaretu, odjevene u haljine u stilu narodne
nošnje i u sandalama od kamionskih guma na nogama, nasmiješe mu se.
Vrućina je pritiskala. Odasvud su dopirali oštri udarci čekića kojima se obijala stara
žbuka s opeka, a njegovo je grlo bilo toliko suho da je jedva gutao i neprestano se nakaš-
ljavao. Opskrbivši se, mnogi bi ljudi poklopili vjedra daščicama ili snopovima slame,
kako voda ne bi pljuskala iz njih na putu kroz ruševine. Konačno došavši na red, Wal-
ter kimne čuvaru i skupi dlanove ispod otvora. No čuvar je zurio u djevojke, mimo žed-
noga mladića. “Je l’ nemaš čašu? You need a cup”, reče mu.
Oko vrata je nosio prljav zavoj, a usta su mu bila tek crta usred neobrijane brade. Na
ovratniku jakne njegove odore nije više bilo nikakvih latica, ali sigurno je nekoć imao
viši čin, jer je tkanina bila časničke kakvoće. Na rukavu, ondje gdje se nekoć nalazila oz-
naka s imenom divizije, na suncu je blistao bodljikav vijenac s krajevima niti od izblije-
djela zlata. Walter promuklo progovori: “Nijemac sam. Daj mi vode, druže.”
Držeći objema šakama ručicu hidranta, muškarac je proučavao njegove hlače boje
senfa i kratku pancirnu jaknu s patent-zatvaračem. “Kako ću kad nemaš čašu?” odvrati.
“I zašto nosiš te američke prnje? Je l’ radiš za njih?”
“Ne”, odgovori Walter. “Bio sam u logoru, u zarobljeništvu, i tamo su nam poklonili
svoju odjeću. Njemačka nam je padala s kostiju. A sad mi daj vode, molim te. Satima
sam hodao.”
Muškarac ustukne. U očima je imao gnojne čiriće.
“Iz kojeg logora dolaziš? Iz Dachaua? Je l’ nisu tamo velike zvjerke? Čim’ su vas šo-
pali?”
Walter obliže hrapave usne. “Šopali? O, Bože, ananasom. Svaki dan ananas iz kon-
zerve. Ponekad prepečencem. Više ne znam kakav okus imaju krumpiri, o mesu da i ne
govorim.” Ponovno se nagne prema kratkoj cijevi i stavi ruke ispod otvora. “Hajde, daj,
moram na vlak!”
Ali muškarac se i ne pomakne. “Ananas iz konzerve?” upita. “Svaki dan? E pa, ako
to nije luksuz! A mi smo morali grickat tratinčice s livade. Ne dam ti vode, ne dam bez
čaše.”
Walter podigne obrve. “Ma daj, prestani. Odakle mi čaša? Samo pusti da teče, čovje-
če! Je l’ ne vidiš da svi čekaju?”
“Pa što onda, je l’ to moj problem? Pitka voda je dragocjena, to sigurno znaš ako si
došao iz logora. Pitku vodu se smije izdavati samo u posude, da ne bi došlo do gubita-
ka. Imam ja svoje naredbe.”
Walter s nevjericom odmahne glavom, skvrči šake, zakorači prema blatnoj lokvici
ispred hidranta i procijedi kroza zube: “A tko ti ih je dao, molim lijepo? Tvoj Führer?
Ali on je mrtav, ako slučajno još nisi čuo!”
Nogom stane navrh muškarčeve cipele, a ovaj spusti bradu prema vratu i skupi oči.
Iz usta mu je zaudaralo. “O, što ja to vidim? Prijetiš mi, usrani Ameru? I još si i nasilan?
Ma poljubi me u guzicu!”
On iščupa četvrtasti ključ s hidranta i zatakne ga za pojas, na što se začuju gunđanje
i psovanje. Ispravivši leđa i prekriživši ruke na prsima, podigne bradu i poviče: “Čujte i
počujte, službena obavijest: ovim se opskrba pitkom vodom prekida do daljnjeg zbog
remećenja javnog reda. Kao čuvar vode imam pravo na to. Prigovore možete uputiti pi-
smenim putem gradskoj upravi. Sljedeće opskrbno mjesto nalazi se na Stachusu16.” Po-
tom mahne glavom. “Zahvalite ovom tu...”
Izgovorivši to, uzvere se preko hrpe opeka i nestane u podrumu jedne kuće od koje
su ostali samo izgoreni zidovi. Po crkvenom brodu s druge strane trga letjele su vrane.
Walter, kojemu se košulja lijepila za leđa, osvrne se oko sebe. Dvojica odrpanih muška-
raca izađu iz reda i šutke mu priđu. Starac u kožnatim hlačama koje su mu sezale do
www.balkandownload.org
koljena spusti vjedro u prašinu. Ispod njegovih bijelih obrva sijevao je bijesan pogled.
“Koji kreten, koja budala!” reče. “Glupi pseći drek! Jes vidio ti lopine...” Blago od-
gurne Waltera ustranu i okrene se. “Ej, Huberu, šta trebamo? Ključ? Englez il fran-
cuz?”
Čovjek kojemu se obratio, i on u kratkim hlačama, prstiju kvrgavih od gihta, pre-
metao je po naprtnjači.
“A šta ti ja znam! Ma obična kliješta.” Izvuče nov novcat podešavajući ključ i udari
njime po ventilu. “Ma gle ti to, aluminij. Ko pravo željezo, moš zašarafit s njim, al je od
aluminija, kopčaš? Najnovija moda. Tako, ko čekićem – oću lijevo il desno?”
On poliže vrhove brkova i prione na posao odupirući se nogom o hidrant. Nakon
šuplja grgotanja u cijevi, iz koje je zaudaralo na vruću gumu, voda šikne po asfaltu u vi-
sokom luku. Ljudi počnu s olakšanjem gunđati i pljeskati, a jedna od djevojaka, plave
kose smotane na vratu, pruži vrč Walteru.
Kao da još jedna drukčija, neoštećena zemlja leži ispod svih tih razvalina i prašine,
široki mlaz ispirao je naslage i oslobađao mozaik u obliku zvijezde koja pokazuje strane
svijeta. Kada se napio i pljusnuo vodom po licu, djevojka ga tiho upita: “Kakav je ana-
nas iz konzerve?” Malim prstom češkala je nosnicu. “Je l’ sladak?”
Na prednjici haljine visio joj je rožnati runolist; on joj vrati posudu i ruke im se na
trenutak lagano dotaknu. “Da”, odgovori joj, osjećajući kako se zarumenio. “Iz dana u
dan sve slađi. Jeli smo travu nakon njega, inače ne bismo izdržali.”
Ona se nasmije, jer joj se to učinilo kao šala, a on joj kimne i uputi se prema kolo-
dvoru. S obje strane ceste uzdizale su se ruševine višekatnica. Na pojedinim unutarnjim
zidovima još su visjele slike i zidni satovi, i jedan ručnik pokraj krhotine zrcala. Ispred
gomila kamenja bile su postavljene tračnice za vagonete kojima se odvozila šuta, tako
da se ulica suzila. Kad bi koji vojni kamion zatrubio, prolaznici su morali zagaziti među
ruševine, pri čemu su se pridržavali za iskrivljene plinske ili vodovodne cijevi i istezali
vratove kako bi vidjeli što se nalazi na utovarnoj površini. Mnogi su tada namigivali i
tapkali dvama prstima po usnama, što je bila nečujna molba za cigaretom, ali američki
su vojnici rijetko uzvraćali na pozdrave, osim djeci. Nekima su dobacivali bombone ili
naranče.
Civilnim osobama bio je zabranjen pristup kolodvoru. Zrak iznad tračnica treperio
je od vreline te se činilo da se električni i signalni stupovi pomiču ili rasplinjavaju pod
pogledom. Na polukružnim svodnim lukovima prepune dvorane nije više bilo nijed-
nog stakla, a ostatke konstrukcije mjestimično su podupirali trupci smreke. Malokoji
zid nije bio napuknut. Rešetke prozora, od vreline eksplozije rastopljene u bizarnim
oblicima, visjele su s rukohvata nalik na čelične biljke, ali usprkos nebrojenim rupama
od projektila i dalje se mogao razabrati natpis iznad šaltera: “München, glavni grad po-
kreta!”
Časne sestre dijelile su čaj i sušene kolutiće jabuka otpuštenim vojnicima, stotinama
njih iz različitih rodova vojske. Oni su sjedili ili ležali na peronima, među šutom i kr-
hotinama, nijemo zureći u smjeru iz kojeg je trebao stići njihov vlak. Izvitoperene trač-
nice stršale su u nebo, pragovi su se klatili na njima. Bočne stijenke izgorjelih vagona
koji su se izvrnuli s kolosijeka bile su pune kredom ispisanih adresa, obavijesti o traže-
nim osobama, prijava o nestalima. Ispod jednog prekriženog natpisa “Kući u Reich17”
stajalo je “Kući majkama!”
“Odi, Uschi, odi lijepo baki!” poviče starija žena, a djevojčica koja je stala ispred nje-
ga i zaustavila ga okrene se. I zid groblja bio je pogođen, ali je kuća s nadsvođenom ka-
pijom, u čijem je prizemlju bio smješten pogrebni ured, izgledala kao i prije. Nije bilo
nijedne pukotine ni na žbuci ni na ploči od crna stakla s nazivom tvrtke, a na kosomu
krovu s uspravnim prozorima nije nedostajala nijedna ploča od škriljevca. Walter okre-
ne zahrđalo zvono, strese prašinu s jakne i zakorači unatrag.
Kao da je stajala ondje i čekala, njegova sestra širom otvori vrata i progovori tiho,
gotovo dašćući u zrakopraznomu prostoru, u kojemu vrijeme kao da je neočekivano
stalo: “Znala sam, sanjala sam to!” Lice joj obasja osmijeh. “Moje te pero zaštitilo!”
U jednom sablasnom trenutku on ugleda očevo lice, a ona skoči sa stube u njegovo
naručje. Sjene u kutovima njezinih očiju izgledale su tamnije, ramena koščatija. Toliko
je snažno zavrti po zraku da joj pletenice polete, a samtene papuče padnu na asfalt. Tek
što su oboje povratili dah, on nabere nos i upita je: “Kako to mirišeš, ha? Je l’ ti to plju-
gaš?”
Ispod haljine s cvjetićima nosila je donji dio trenirke. Pokaže na prozor iznad ploče
tvrtke Ukop Hess. “Ja ne”, odgovori. “Mamin frajer ima rođendan, sto osamdeseti il
tako nešto. Al već se nacugao, tako da mu ne moraš čestitat. Hrče na fotelji dok drugi
ispijaju njegov Bols i popušit će mu sve cigare.” Ona stavi prste u usta i izvuče dugačku
nit sive žvakaće gume. “Hoćeš probat? Ima tek tjedan dana i još je prilično mekana. Po
noći je spremim u čašicu za jaje punu šećera, tako da ga upije, pa opet bude slatka.”
On napravi grimasu te oboje sjednu na stubu. “Škola je još uvijek zatvorena, al mo-
žda će se u kolovozu opet otvoriti”, nastavi brbljati. “Cijeli krov je otišao, je l’ možeš to
zamisliti? Sad sama nešto učim, najviše od svega engleski. Prvo su došli Ameri, s geni-
jalnim svingom, a sad su tu Englezi. To je s jedne strane loše jer su malo dosadni, rijet-
ko slušaju muziku i govore ko čajnici, kroz nos. Al čokolada im je, naravno, spectacu-
lar!”
Dječačić koji se vozio pločnikom na zahrđalom biciklu naglo zakoči i zaobiđe njezi-
ne vezene papuče. “To sam ti i htjela savjetovati!” poviče ona za njim i namigne bratu.
“Znaš da uskoro idem na sjever? U jedan sanatorij u Glücksburgu. Jest da mi se kašalj
popravio, al doktor Böhmer kaže da će uskoro bit više rudnika u pogonu nego prije
rata. uǝpoq :ɐpɐɹqo Jer mi smo motor gospodarstva i onda će zrak opet bit takav da
se vani neće moć vješati veš.”
Ona progura palce na nogama kroz rupe u soknama i ponovno ih uvuče. “Dakle, u
ratu smo imali dobar zrak, to se mora priznati. Osim kad je sve gorjelo. Stalno sam mo-
gla do kraja udahnuti, čak i po noći, i nije me više oblijevao znoj. Sama sebi sam izgle-
dala sasvim zdrava.” Iščupa malo trave što je rasla pokraj stube i pospe njome njegove
prste. “A ti? Imaš curu tamo gore? Kladim se da imaš! Je l’ dobra?”
Njezin se brat nasmiješi i kimne. Ne produbljujući temu, ona nagne glavu i pokuša
napuhati balon od žvakaće gume, ali bila je suviše žilava, tako da proizvede samo pra-
sak. Pritom skupi pletenice ispod brade i oči joj se odjednom navlaže, a usne stanje.
“To s tatom je grozno, je l’? Nisam mogla ni zamislit da će mi nedostajati. Je l’ ti mama
uopće poslala telegram? Više ni sama ne znam, sve je bilo tako zbrkano. Znaš, istog tog
dana su iz podruma iskopali mog prijatelja, Mickyja Berga, sjećaš ga se? Onog kojem si
poklonio kutiju s alatom Trix. Bio je jako drag, svako jutro smo išli zajedno u školu.
Uvijek sam mu morala držat naočale kad se tukao da bi me obranio. I onda su ga isko-
pali lopatama, a on je i dalje sjedio na klupi, sav bijel od kreča i bez naočala. Izgledao je
ko starac.” Ona šmrcne, proguta slinu i ispljune žvakaću u travu. On je zagrli i privuče
sebi. Njezine suze padale su na njegovu jaknu i kotrljale se niz impregnirano platno.
Neko su vrijeme šutjeli i gledali preko hrpa razrušenih opeka prema bolnici. S Lenina
razdjeljka i pletenica stršale su tanke, meke vlasi koje su ga golicale po vratu, a na ulici
je bilo tako tiho da je čuo njezin dah, tiho zviždanje ispod prsne kosti.
“Daj, ostani ovdje”, naposljetku mu reče i usekne se. “Na sve strane traže rudare.
Dobro ćeš zarađivat i dobit ćeš dodatnu hranu, čak i maslac i svježe mlijeko, a ne samo
ovo u prahu. Rudarska zadruga će ti dat stan, pa bi mogli zajedno stanovat. Ja bi spre-
mala, prala rublje i pravila ti sendviče s maslacem. Snažna sam, znaš, i napokon bi se
maknula od debelog. Ma joj, i s tatom je bilo gadno, al ovaj...”
“Kako to?” upita Walter, odvoji gornji dio tijela i pogleda je. “Što radi? Je l’ te tuče?
Il’ pipka?”
Leni grokne. “Ma da, samo nek proba! Zarila bi mu kuhinjski nož u guzicu. Ne, ma
jednostavno je oduran, znaš već. Kad jede, mljacka ko svinja, mast mu kaplje s brade, a
kad uđeš u kupaonicu, stoji dopola spuštenih hlača i bulji u svoju kakicu. Osim toga
ima neku kutiju u koju sprema satove i prstenje umrlih, zamisli samo! Zašto bi ih po-
kopao s njima, kaže uvijek, crvi ne nose nakit. Mili Bože!”
Ona podigne pogled prema njemu, ispreplete prste s njegovima i upita ga tiho, go-
tovo plaho: “Kolko ostaješ?” On slegne ramenima. “Ovisi o tome kako voze vlakovi.
Tamo gore imam posao, Leni, i neće mi zauvijek čuvati mjesto. Ali kad budeš otišla na
liječenje, moći ćemo duže biti zajedno, obećavam. Glücksburg nije na kraj svijeta. Doći
ću po tebe traktorom i pokazat ću ti imanje i životinje i sve ostalo. Možda su i oduzete
konje već vratili.”
Ona napravi izraz lica kao da joj sunce sja u oči. “Daj, čovječe, ne razgovaraj sa
mnom ko da sam klinka! Još malo pa ću trinaest! I već sam jednom bila zaljubljena i
smočila sam cijeli jastuk suzama. Bio je tu jedan captain, David Reeve, da znaš kako je
bio lijep! Young lady, često je govorio, take care, young lady. Imao je i žvake s okusom
jagode i uvijek čiste nokte na rukama. Ali preboljela sam ga. Svijet nam ništa ne duguje,
www.balkandownload.org
znaš, a najmanje romantiku. Jednom ću možda poljubit nekog muškarca, jedan jedini
put, da provjerim kako je to, a kad završim školu, otić ću u časne.” Ona ga udari laktom
u bok, obuje papuče i razvuče usne u širok osmijeh. “Bi li me možda ti poljubio, ha?
Ma daj, hajmo gore. Uskoro će klopa.”
U prizemlju uske kuće na zid su bili naslonjeni lijesovi različitih boja, dok su cedulje
s cijenama visjele na križevima. Iza ureda u kojem je stajao pisaći stroj Adler stube su
vodile do vrata s mutnim staklom na prvome katu. Lišće fikusa u hodniku blistalo je
otprilike jednako ulaštenim sjajem kao i linoleum, ali dnevni boravak, u kojemu je naj-
manje dvadeset ljudi sjedilo i poluglasno razgovaralo, bio je pun dima. Zastori su se žu-
tjeli. Njegova sestra pokaže na ćelava muškarca u naslonjaču pokraj prozora. Brada, is-
pod koje se nadimao golem trbuh, klonula mu je na prsa, ruke je držao u krilu i oči-
gledno je spavao. Dok je disao, vrh rupčića u gornjemu džepu sakoa pomicao se, a palac
mu se trzao. “Eto, to ti je on”, šapne ona. Nekoliko se gostiju okrene. “Mamina zlatna
guska.”
Nisu samo muškarci pušili cigare, nego i nekoliko žena, i svi su pili vino uz doručak;
na stolu je stajala trbušasta zdjela za punč od granatno crvena stakla. Walter nije pozna-
vao nikog osim gospodina Moritza, staroga krojača iz Kraftstrasse, te mu pruži ruku i
nagne se naprijed kako bi razabrao njegov srdačni pozdrav, koji je zbog bolesti grla iz-
govorio šaptom. Krhki starčić opipa jaknu njegove odore i Walter mu je upravo namje-
ravao objasniti njezino podrijetlo, kada u prostoriju uđe majka.
Još punašnija no prije rata, imala je našminkane usne i onduliranu tamnu kosu. U
prvi ga mah nije primijetila, ili se barem tako činilo. Treptala je zbog dima. Preko crve-
ne haljine bez rukava ukrašene bisernim brošem nosila je bijelu pregaču. “Oslobodite
sredinu stola!” reče. U rukama je držala velik pladanj za posluživanje s hrskavo peče-
nim komadima piletine i paniranim odrescima. Dok su gosti pomicali šalice, čaše i pe-
peljare te rastvarali ubruse, Leni ga uhvati ispod ruke i reče: “Pogledajte samo, gospođo
Urban, koga nam dovodim!”
Ali majka ne podigne pogled, nego prvo odloži pladanj i Walter, teško gutajući, u
tom trenutku shvati da ga je već odavno primijetila. Iako joj je bilo tek četrdeset pet
godina, koža na vratu klonulo joj je visjela. Tobože ustuknuvši, širom otvori usta. U
tom iznenađenom izrazu podignutih obrva čelo joj je djelovalo još niže, a teatralni plje-
sak rukama punim zlatna nakita bolno protrese Waltera; obuzme ga osjećaj da je to
samo još jedna predstava za goste. Tamno paperje raslo joj je nad kutovima usana, a cr-
nosmeđe oči bile su hladne, kao i uvijek; nije se mogao ogledati u njima.
“Ma nije valjda! Otkud sad on?” naposljetku reče i napravi mjesta ženi koja je iz ku-
hinje donosila zdjele pune salate. “Je l’ se nisi mogao najaviti?”
I koža na nadlakticama već joj je bila neravna i mlohava. Pomaknuvši stolac s cvjet-
nim uzorkom, prouči sina od glave do pete. Izgledalo je da joj se na trenutak svidjelo
ono što vidi; nošnje, livreje i odore uvijek su joj bile “feš” i “šik”. Zabavljeno se smješka-
jući, grickala je unutarnju stranu usnice. Ali potom stavi ruke na bokove, odmahne gla-
vom osvrćući se po prostoriji u kojoj više nije bilo nijednog slobodnog stolca i proste-
nje kroza zube: “O, čovječe, kamo ćemo sad njega smjestiti? Još jedna usta više za na-
hraniti...”
Netko se nasmije, usnuli se domaćin trgne i otvori natečene kapke, a Walter, koji je
upravo htio prići majci, spusti ruke. Pogled joj je vrludao i izbjegavao njegov, u utorima
na čelu blistao joj je znoj. On uz smiješak frkne kroz nos, blago potapša sestru i okrene
se. Ulazna vrata još su bila otvorena, stubištem je odjekivala zvonjava tramvaja koji je
vukao prikolicu punu šute čiji su kotači škripjeli u okuci.
Na rubu nogostupa djeca su se igrala čahurama metaka i šrapnelima koje su poslaga-
li poput pribora za jelo. Leni širom otvori prozor, nagne se preko ruba i vikne za njim.
Ali on je više nije razumio. Uskočivši u tramvaj, mahne.
Pšenica je bila gotovo zrela, nebo plavo. Lastavice su letjele na velikoj visini. Zapanjuju-
će mnogo krava paslo je na livadama duž Eidera. Osim onih s crnim mrljama, pasmine
Holstein, bilo ih je i crvenkastih nordijskih, kratkorogih. Zrak ponad cvijeća svjetlucao
je od krila insekata, pod smrekama u parku stajale su nove košnice, a nekadašnji vjetro-
kaz koji je cvilio na tornju vlastelinske kuće zamijenila je britanska zastava.
Autobus se zaustavi ispred konjušnice, na koju su radnici upravo stavljali nov krov.
Zvuk drvenih žlica, kojima su udarali po trstici oblikujući je, odjekivao je među zidovi-
ma; sječka koja je ležala posvuda prašila se pri svakom koraku. Nekadašnja prostorija
pljesnivih zidova namijenjena pripremi stočne hrane bila je srušena. Walter baci pogled
kroz otvorena vrata kovačnice. U dimnjaku nad ognjištem, pod bijelim slojem pepela,
tinjala je šaka ugljena i u dimovodu je visjela načeta trajna kobasica, ali nigdje nije bilo
nikoga.
Gazdinsku kuću krasila je skela. Ižlijebljeni stupovi ulaznoga trijema i grb s pastu-
hom ispod prekriženih srpova bili su obnovljeni, propucani prozori imali su nova
okna, rebra na kapcima bila su svježe obojena u zeleno. Pokraj stuba cvjetale su ruže,
sljez i kokotić. Walter podigne tešku alku i pusti je da padne na vrata. No iako je negdje
na prvome katu klopotao pisaći stroj, nitko mu ne otvori.
Prošavši kroz sjenu lipe u dvorištu, zakorači u staju za krave. Nekoliko radnika, vje-
rojatno vodoinstalatera, pričvršćivalo je poniklane cijevi na zidove i ispod stropa. Veli-
ka je prostorija bila prazna; jedino je u boksu za bikove stajala jedna životinja, belgijsko
plavo govedo svijetlih trepavica. Onako dug, širokih leđa i mišićavih bokova, vjerojat-
no je težio dvostruko više no obični bikovi. Za njušku su mu se zalijepile mekinje i tiho
www.balkandownload.org
je soptao dok ga je Walter češkao po čuperku pitajući radnike znaju li gdje je Thamling.
Na tavanu punom sijena pijukale su mlade lastavice.
Nitko nije znao gdje je upravitelj. Walter se uspne svježe istesanim vanjskim stuba-
ma, na čijim su se rukohvatima na suncu sušile čarape i košulje, i uđe u muzarske pros-
torije. U hodniku je bilo gotovo sasvim mračno i uzaludno je okretao prekidač pokraj
vrata, jer u zahrđalomu grlu nije bilo žarulje. No netko u tom trenutku počne variti is-
pod njega i kroz procijepe između podnih dasaka bljesne drečavoplavo svjetlo, tako da
uspije nazreti sobičke u kojima se nekoć spavalo, a koji su u međuvremenu pretvoreni
u skladišta za registratore i spremišta. I pokraj njegova nekadašnjega kreveta sve do
krovne kosine bile su naslagane škrinje i kartonske kutije, noćni ormarići bez ladica, la-
vori i vrčevi za umivanje te jedan okvir bicikla.
Plamen varenja pucketao je, niti paučine srebrnasto su blistale i on na tren zastane
ispred pregratka u kojem je boravio Fiete te promotri slike na zidu. Bili su to izresci iz
novina i ilustriranih časopisa: jedna polunaga plesačica, silueta nekog pjesnika ili filo-
zofa s konjskim repom, hamburška luka noću.
Pod stropom je i dalje visjela košarica u kojoj je uvijek čuvao zalihu od nekoliko ja-
buka, na sigurnom od miševa. Walter zakorači preko praga.
Madraci ispunjeni morskom travom bili su naslagani uvis, te se zidni ormar dao
otvoriti samo za pedalj. Kada je posegnuo u mrak, zapahne ga vonj kamfora i užegle
mliječne masti, na što nehotice zažmiri. Limeno posuđe zazveči, jedna se knjiga prevr-
ne i on odjednom pod jagodicama prstiju osjeti radni pulover svojega prijatelja, rupi-
čast, od glačala izobličenih ramena, i izvuče ga.
Mačka gospođe Isbahner protrči dvorištem, šojka kreštalica poleti iz krošnje lipe. U
prostoru među stajama, među zidovima od opeke, odjekne zvuk motora, a oblanjani
rukohvat vanjskih stuba lagano zatitra kada se Thamling pojavio iza ugla na zelenom
lakiranom traktoru s natpisom “John Deere”. Ukoso postavljen okretač sijena koji je
vukao za sobom bio je dug približno pet metara, a vrhovi rotora u obliku paukovih
nogu blistali su na suncu. Starac zakloni lice rukom i vikne: “Nije li to naš Ata? Sunca
mi, znači ostao si živ i zdrav?”
Dok je zrak treperio iznad poklopca motora i okomite ispušne cijevi, on strpa ključ
u džep na prsima kombinezona, prekorači spojku prikolice i pruži ruku Walteru. Oči
su mu suzile od vjetra kojem je bio izložen tijekom vožnje, bijeli brkovi pod nosom žu-
tjeli su mu se od nikotina. “Malo si mršav, al eto... Več ćemo mi tebe opet uhraniti.”
Pogled mu padne na pulover prebačen preko Walterove ruke.
“Krasno sranje, to s malim, ha? Čovječe, uvijek su mu se po glavi motale samo buda-
laštine. Al što će ti sva pamet ako nisi mudar? Dođi, krulji mi u želucu, hajmo nešto
pojesti.”
Prođu pokraj otvorenoga svinjca, u kojem su, izgleda, opet svi boksovi bili puni.
Thamling otvori vrata na zabatnoj strani gazdinske kuće i obojica operu ruke nad su-
doperom. U kuhinji je sve izgledalo nepromijenjeno te je, kao uvijek ljeti, bilo ugodno
svježe. Thamling napuni vrč vodom iz slavine, postavi na stol bocu kimovače i dvije
čaše te donese iz smočnice hljeb kruha, komad šunke i dimljenu jegulju. Nakon što je
Walter uzeo tanjure i jedaći pribor iz ormara, sjednu za stol i prionu na jelo.
Kroz visoka stabla samo je malo sunčeve svjetlosti prodiralo u prostoriju, u kojoj je
sa stropa visjela spiralna ljepljiva vrpca puna muha. Nisu sve bile mrtve; tu i tamo po-
maknula bi se koja nožica ili koje krilo i povremeno se čulo očajničko zujanje. Potom
bi sve ponovno utihnulo, uz iznimku kucanja stojećega sata. Starac se blago nasmiješi
primijetivši kako Walter stalno iznova njuši namirnice, čak i maslac, i palcem skuplja
mrvice. Zatim rasiječe nekoliko žutih jabuka od prethodne godine i raspodijeli koma-
diće na oba tanjura.
I on je djelovao mršavije, oči su mu počivale u sjenovitim dupljama, no ruke su mu
bile jednako krupne kao i prije. Čašica za rakiju izgledala je sićušno između njegovih
prstiju. Iskapivši je, lagano zastenje i još ju jednom napuni. Pritom je promatrao park u
kojemu su pasle ostrižene ovce, a dvojica engleskih časnika sjedila su za kamenim sto-
lom ispod tise. Njihove kape i štapovi s dršcima od bjelokosti ležali su pokraj njih na
klupi. “Svaka je šljaka bolja od rata, je l’ tako? Što god da si doživio, bit će ti dosta do
kraja života, vidjet ćeš. Koliko imaš godina, dvadeset?”
Punih usta, Walter odmahne glavom žvačući i gutajući, a starac izvadi zgužvanu ku-
tiju cigareta. “Tek osamnaest? Vrag ih sve odnio!” Mjedeno klatno u kutu zastane i na-
kon iznenadna zvrndanja zupčanika, takozvanog udaha sata, uslijede dva otkucaja. “A
eto”, promrmlja i stavi cigaretu Chesterfield u usta, “većinu ih je već odnio...”
Sat je i dalje kucao, a u dvorište se doveze kamion i zastane ispred svinjca. Iz vozačke
kabine iskoče četvorica vojnika i još jednom toliko njih iz džipa koji je stigao netom
poslije i čija je dugačka stražnja antena bila zavezana za prednje vjetrobransko staklo.
Muškarci navuku rukavice i naslone na utovarnu površinu nekoliko debelih mosnica
sa zakucanim letvicama, a potom nestanu u staroj zgradi s otvorima za zrak u obliku
križa. Iz radioaparata dopirala je džez-glazba, zvukovi trube. Nedugo potom kroz vrata
dotjeraju malo krdo pjegavih svinja sputanih prednjih nogu. Dok su ih jedni grubo boli
vilama i kolcima, drugi su ih povlačili za uši uz strmu rampu. Kada se jedna životinja
poskliznula na umazanome drvetu i povukla jednog vojnika sa sobom na asfalt, tako da
je sletio među teška tjelesa, Thamling se okrene na drugu stranu.
Smijeh ostalih vojnika nadglasa skviku životinja, a on ispuhne dim i reče: “Znam
što sam vam obećao i odmah bih te ponovno zaposlio. Nije bilo pouzdanijeg radnika
od tebe. Ali ja ovdje više ne odlučujem. Proizvodimo još gotovo samo za saveznike, a
www.balkandownload.org
oni sve prebacuju na strojeve. Kad pomisliš da do sljedećeg proljeća trebamo imati tris-
to pedeset krava, onda to i nije tako glupo. Trebali bismo bezbroj stručne radne snage i
naplaćali bismo im se do besvijesti... Bolje jednom žestoko investirati.”
Časnici vani za stolom listali su isprave, a Walter otpije gutljaj i uzvrati: “Tristo pe-
deset krava? I usto još sva telad svake godine? Ali gdje bi svi oni pasli, gospodine Tha-
mling? Brže bi požderali travu nego što bi mogla narasti.”
Starac sjetno kimne. “I ja sam to pomislio. Ali one jednostavno cijele godine stoje u
štali i dobivaju dodatnu silažu koja se kupuje u Južnoj Africi; bar zasad tako ide. Tele se
samo s pomoću kolotura ili carskim rezom, a ove moderne muzarske strojeve može pri-
ključiti svaki idiot. Da vidiš kakve rafinirane ventile za podtlak imaju, čovječe... Nije-
dan vrhunski muzar ne bi se snašao s njima. Već sad se to radi vani, na izdvojenome
majuru.”
Walter iskapi rakiju, napravi grimasu i zagleda se pred sebe. Tek sada primijeti da se
u kuhinji ipak nešto promijenilo: pokraj jeftina radioprijamnika stajao je crn telefon za
čiji je brojčanik bila pričvršćena brava. Jedna muha preleti stol, sleti na rub tanjura i
nestane u špicastoj jeguljinoj glavi, a on stavi prste preko čašice kada mu je upravitelj
namjeravao uliti još rakije.
“Ma krasno”, reče slabašnim glasom, “onda sam tri godine uzaludno učio kod vas,
ne? Sve ono bubanje ni za što.” Počeše se po bradi. “Najbolje da se odmah vratim u
Ruhr. Tamo traže kopače i metalce i ne plaćaju loše. Mnogi su se rudnici već opet otvo-
rili.”
Thamling kimne, otvori ladicu stola i izvadi ceduljicu. “Nema rata bez mlijeka, uvi-
jek se prije govorilo, sjećaš se? Još malo pa će se govoriti nema mlijeka bez rata. Imanja
se međusobno kolju i na kraju će preostati samo tvornice. Al potrajat će još neko vrije-
me dok se to ne dogodi, momče. Manji pogoni ne mogu si zasad priuštiti strojeve i
hladnjače, tako da i dalje ručno muzu. A na taj način se i krave štede. Ovdje svaki tje-
dan moramo amputirati vimena. To se prije nije događalo.”
On isprazni čašu i gurne Walteru cedulju preko stola. “Evo, vidi. Uvijek možeš u
rudnik”, nastavi. “Pauly je moj stari prijatelj, bili smo zajedno u prvom ratu, u lazaretu.
Fin momak, uvijek se trudio napakostiti onima iz RNST-a. Zapravo uzgaja kasače, pra-
ve pobjedničke konje, al ima i trideset pet mliječnih krava i hitno traži bračni par mu-
zara. Pitao me poznajem li koga i rekao sam mu za tebe. ‘Ako se vrati živ i zdrav, on bi
bio pravi za tebe’, rekao sam mu. ‘Savjestan je i jako čist, zovu ga Ata...’ Trebao bi mu se
otići predstaviti. Najbolje idi odmah, prije nego što doklipše još izbjeglica ili povratni-
ka, pa plaće počnu padati. Možeš uzeti moja kola.”
Walter priđe prozoru, uz koji je bilo nešto svjetlije. “Imanje Fahrenstedt kod Bök-
lunda, Spielkoppel 7, brzoglas 230” pisalo je na cedulji. Protrlja se po leđima i reče:
“Bračni par muzara? Ali ja nemam ženu, ta to valjda znate.”
Starac ustane, začepi bocu rakije, odloži tanjure u sudoper. “Onda se oženi!” odvra-
ti. “Ima ih kolko ti srce želi. Većina ih ima mrtvog muža i jedva čekaju.”
On odreže velik komad kruha i zamota ga s krajem šunke u čist rubac, koji mu gur-
ne preko stola. “Ona mala s kojom si bio zimus, kako se ono zvala, Lisbeth, Lisa ili
kako već, bila je dobra, muzla je tu s drugim ženama. Drska za poludit i uvijek s cigare-
tom u ustima, ali brža i temeljitija od muških. Nju ti zgrabi. Sad radi ko konobarica u
Kielu, u jednoj od onih rupa za mornare.”
Mahnuvši glavom, otvori vrata. “Hajde, momče, opet moram na sijeno, dok je još
toplo. Uzmi još koju jabuku. Auto je u štali.”
BalkanDownload
vjek ne smije biti previše osjetljiv, ha? Možda će tip još narasti, ili ima neke druge pred-
nosti. A jesam li ti ja dovoljno velik?”
Iz daljine se začuju brodske sirene, a Elisabeth se zarumeni. Ili je možda samo tako
izgledalo; večernje sunce blistalo je u zrcalu ljudske veličine pričvršćenom za ormar.
“Ima i većih, dakako...” promrmlja odignuvši preklopni dio njegova rasporka.
“Vidi, vidi, što to tu imamo? Pravi pravcati patent?” Gornjim dijelom lakiranih
noktiju prijeđe preko mjedenih zubaca. “Amerikancima se uvijek žuri, ha?”
On slegne ramenima. “Ne znam, nikad nisam bio tamo. U svakom slučaju, ne izgu-
biš toliko dugmadi.”
Prsti su mu drhtali dok joj je stavljao pramen kose iza uha. Vlasi su joj bile tanke i
suhe od škara za kovrčanje kose. “Jesi uopće razmišljala o našem telefonskom razgovo-
ru, Liesel?” Ona zine, praveći se zatečenom. “O čemu? Čula sam samo ‘vratio sam se’ i
onda neko zamuckivanje u linijama... To je bio telefonski razgovor?”
Walter se uspravi u sjedeći položaj, stari krevet zaškripi, a kada je podignula glavu i
otvorila sitne oči, onako bojažljivo kao što je i prije znala, on ugleda sjene obrijanih
obrva ispod njezine šminke. “Slušaj me”, promuklo reče. “Imao sam samo nekoliko ko-
vanica, iznad mene je stajalo ‘Budi kratak’, a vani su čekali ljudi... Hoću reći, ako baš sil-
no želiš, možemo to obaviti i u crkvi. Gospođa Thamling bi nam posudila svoju vjenča-
nicu. Pokazala mi ju je, skoro se uopće ne osjeti naftalin. A moja majka će nam sigurno
poslati prstenje. Već se neko vrijeme poznajemo i možda od toga nešto bude. U sva-
kom slučaju, zajedno je mnogo toga lakše, a nekako i ljepše. Samo što bi morala sa
mnom u štalu...”
On je uhvati za ruku. Nekoliko trenutaka nije mu odgovorila. Uvojak joj je ponov-
no pao preko uha i nakratko je sklopila oči te duboko uzdahnula.
“Ti bokca, time si sve nadmašio”, naposljetku promrmlja. “Čak i crnoburzijanca.
Treba se toga sjetiti.” Iako je djelovala zabavljeno, pogled joj je bio zaprepašten. “Mora-
la bi sa mnom u štalu... Mislim da svijet još nije čuo tako romantičnu prosidbu!”
Izvuče se iz njegova zagrljaja, a on se klonulo osloni o uzglavlje. Leđa mu je žuljao
tvrdi reljef: drveno voće i cvijeće. “Da, i?”
Ali ona se, brade oslonjene o dlan, ponovno bavila patentnim zatvaračem, polako
ga povlačeći gore-dolje. “I što?” uzvrati. “Ne postavljaj takva glupa pitanja! Tko se uda-
je sa sedamnaest ako ne mora? Osim toga sretna sam što napokon živim u gradu. Do-
bro mi je ovdje, imam prijateljice, haljine, lijepe cipele. Šefičina kći je ostala u Neuen-
gammeu, pa mogu nositi sve njeno. Nedjeljom prošećem do luke, do prekooceanskih
brodova, tamo mornari u bijelim uniformama zvižde za mnom. I ti me želiš odvući na-
trag u ono blato?”
On oprezno kimne. “Pogon je tip-top, vjeruj mi. Blizu Schleswiga je, jučer sam bio
tamo. Trideset pet krava muzara i jedan bik, i to nagrađivan. Zove se Mozart, kao onaj
pjevač. Ali zaposlit će samo bračni par muzara; naravno, kako bi uštedjeli na težaku.”
Spusti se malo niže i privije uz nju. “Mogli bismo besplatno stanovati u kućici na kraju
polja, znaš. Ima tri lijepo namještene sobe i vrt plus plaća u naturi, što znači jedna svi-
nja godišnje, guske, jaja, brašno. Nitko nam neće govoriti što da radimo, trebamo samo
musti, uredno održavati štalu i nositi mlijeko u mljekaru u Böklundu. Imaju i kola s
konjem za prevoženje vrčeva. A u seoskoj krčmi je svake subote ples, muzikaši se izmje-
njuju. Ja bih se nedjeljom sam brinuo za krave, a ti bi mogla spavati do mile volje. Što
kažeš?”
Ona ne odgovori, nego samo nehotično cokne. Kada je ponovno udahnuo, uhvati
ga za uši i šapne mu u usta: “Pridrži već jednom taj rub, može?” Nokti su joj bili špicas-
ti i njezin ga je stisak zabolio, ali usne joj odjednom postanu mekše i punije. Potom
svuče haljinu preko glave i otkopča grudnjak, dok se on rješavao hlača u ležećem polo-
žaju. Osjeti na bedrima dugmad držača njezinih čarapa i njihove prohladne najlonske
porube, a njezini crni uvojci zagolicaju ga po obrazu. “A sad pazi...” reče mu.
Sjene su prelijetale zidovima i pretvarale se u galebove dok su prelazile preko zrcala.
Krevet se ljuljao, uzglavlje je udaralo u radijator od lijevanog željeza, a Elisabeth, koja je
držala vrh jezika između usana, pomicala se ne sklapajući oči, ili je to učinila samo na-
kratko, u posljednjem trenutku, kada mu je pružila usta. I već nedugo poslije mirno su
ležali jedno pokraj drugoga, zurili u strop i čekali da im otkucaji srca uspore, znoj na
koži se ohladi, a blaga tuga, za koju nisu imali riječi, iščezne. Polako se smrkavalo.
Spavali su nekih sat vremena i probudili se kada je s pristaništa kroz prozor upao trak
svjetlosti. Ona se uspravi, svuče čarape s nogu zarolavši ih i otkopča pojas boje mesa.
Vješalica na koju je objesila haljinu imala je kukičanu presvlaku. Iz hodnika su se čuli
mjauk mačke i njezino grebanje po vratima, koje je utihnulo tek kada je Elisabeth baci-
la cipelu u tom smjeru. Potom dohvati dopola punu bocu vina, koja je stajala iza vaze, i
pokaže mu naljepnicu s debelim svećenikom. “Je l’ ti ovaj ne sliči na starog Hunstedta,
vođu RNST-a? Taj je bio gad, nedokaziv. Linčovali su ga osuđenici na prisilnom radu
koji su radili za njega. Uže je dvaput puklo i na kraju su morali uzeti žicu za ogradu.”
Ona se ugrize za usnu i proguta osmijeh. Pluteni čep puknuo je dok ga je izvlačila iz
grla boce, tako da je ostatak morala izvaditi škarama. Napunivši limenu šalicu, pruži
mu je. “Ti prvi, ti si gost. Ja sam se već počastila. Pijmo u Fieteovo ime.”
Vino, koje je dobro mirisalo, ali imalo čudnovato metalan okus, bilo je gotovo crno.
Ona ponovno legne, priljubi se uz njega i položi mu glavu na rame milujući ga po dla-
kama na prsima. Sanjarski je gledala kroz prozor, a Walter otpije još jedan gutljaj, ali
osjećaj suhih usta samo se produbi. I zubi kao da su mu trnuli.
www.balkandownload.org
Kao i često već početkom ožujka vozio sam se vlakom, umoran nakon naporne, naiz-
gled beskrajne zime, zahvalan na miru u kupeu, na kavi koju donosi poslužitelj, i po-
žudnim sam pogledom tražio prvo cvijeće u krajobrazu. Ali nigdje ni pupoljka, ni svje-
že travke; na oranicama iza Berlina suha zemlja, u staklenicima prazne palete, a smeđe-
sive srne koje su počivale u jednoj udubini pretvorile su se, kada sam bolje pogledao, u
hrpe kamenja i sjene. I trska u iskopima i umjetnim jezerima još je bila bljedunjavo
žuta, sunčeva snaga još nedovoljno jaka da rasvijetli vodu i općenito se uskoro ponovno
očekivao mraz. Kod Magdeburga na tračnicama se pojavilo inje, tanak sloj snijega, pred
Braunschweigom dočekao nas je oblačni prud. No ipak je duboka želja za proljećem
već dahom zelenila obojila gole breze na obzoru.
Grob mojih roditelja trebao je biti poravnan ako se ne odlučim za daljnje plaćanje
zakupa. O njemu se brinula jedna moja teta, očeva sestra, koja je ondje, ovisno o godiš-
njem dobu, sadila maćuhice, begonije ili vrijes, a za Svisvete bi zapalila svijeću. Melan-
količna duša koja je pušila cigaretu za cigaretom i uvijek znala gdje stoji jägermeister
bila je posljednja članica obitelji iz naraštaja mojih roditelja. Ni starost ni bolest niti
osamljenost nisu joj uspjele zatrti humor. Kada sam ju jednom prilikom izveo u Café
Kloos, samo je načas odložila cigaretu i žvačući rekla: “Prhka pita je dobra. Voljela bih
ju jesti na svom pogrebu.”
Grobnica je ležala na rubu Oberhausena i premda sam u svakom slučaju htio poći u
Belgiju, odlučio sam se prethodno provesti Ruhrskim područjem. Moglo se na prste
jedne ruke nabrojiti koliko sam puta u posljednjih dvadeset pet godina položio cvijeće
na nadgrobni spomenik i nisam bio siguran hoću li produžiti zakup. Osim tete Leni,
koja mi je već dala do znanja da su joj sađenje i grabljanje suviše naporni i koja je, uosta-
lom, željela da je se pokopa pokraj njezina supruga, nije više bilo druge rodbine, a i ve-
ćina poznanika mojih roditelja već je bila mrtva – je li onda imalo smisla zadržati grob?
Ipak, nešto se u meni protivilo pomisli da ću ga dati poravnati, možda praznovjerje,
strah od nesreće ili nijeme kletve, nisam točno znao što. Namjeravao sam donijeti od-
luku na groblju. Ugovor je potpisao još moj otac, kao što sam tek nedavno vidio, süt-
terlinskim pismom kojim se služio cijeloga života, već pomalo drhtavim od raka. Ispod
prezimena, datuma i broja grobnoga mjesta netko je otisnuo velik crveni žig: Razdoblje
www.balkandownload.org
korištenja isteklo!
Nadomak Bielefelda doista je počeo padati snijeg, gusta mećava, i vlak je svako malo
zastajkivao. Već se mračilo kada sam konačno stigao u Oberhausen. Odnio sam torbu
u hotel Ruhrland i uzeo taksi, jedini koji je stajao ispred zgrade. “Kamo ćemo?” upitao
je vozač sijede kose povezane u konjski rep koji je rješavao sudoku križaljku i slušao Sc-
hubertovu skladbu na radiju. “Uvijek za muzikom”, rekao sam, a on je položio ruke
pune srebrnog nakita na upravljač, osvrnuo se preko ramena i namrštio, odmah djelu-
jući prijeteće. Ispod desnoga oka imao je tetovirane dvije suze. Ipak, nasmiješio se kada
sam dodao: “Na groblje. Tackenberg.”
“Kao stranac došao sam, / kao stranac odlazim...18” Krupne pahulje zalijetale su se u
vjetrobransko staklo. Nisu se zadržavale na prometnim cestama u smjeru Sterkradea, ili
su stvarale tek sivu bljuzgavicu koja je prštala pod kotačima i kapala sa zidova oblijepli-
jenih plakatima. No kada smo se uspeli do Debele stijene, već je sve drukčije izgledalo;
tu se automobil zanosio upadajući u kolotrage koji su bivali sve dublji, sve dok teški,
mokri snijeg nije zastrugao po limenoj podnici automobila, a vozač tiho opsovao. Pola-
ko smo se provezli pokraj sportskog igrališta, supermarketa Schätzlein, moje nekadaš-
nje škole. Na bijelome dvorištu nije bilo nijednog otiska stopala, nijednog čovjeka, a
ptica grabljivica koja je sjedila na zdencu obloženome mozaikom bila je plastična; vje-
rojatno je služila kao strašilo za golubove.
Svjetlost ulične svjetiljke obasjavala je prozore hodnika, tako da se vidjela unutraš-
njost učionica, u kojima su sjene pahulja padale na stolce, stolove i obrisane ploče. I još
je jednom pogled na tihu zgradu tijekom praznika ili vikenda izazvao u meni veću utu-
čenost no tijekom nastave – možda zato što je ta pravokutna, brojevima označena arhi-
tektura u odsutnosti ljudi još hladnije očitovala svoju svrhu. Ali možda i zato što mi je
to prazno mjesto, više no ijedno groblje, davalo naslutiti kako će biti kada čovjek jed-
nog dana više ne bude postojao i kada od svega što mu je nekoć bilo drago i važno osta-
ne manje od razmazana traga krede kojom su bili ispisani brojevi i slova na ploči.
“U snu ometat te neću, / Mir tvoj remetiti, / Korak čuti mi nećeš...” Vozač je skre-
nuo u Elpenbachstrasse, staru aleju punu platana koje su se, usred kućica od keramičke
cigle sa savršeno ravnim živicama i zastorima, isticale poput elegantne francuske reče-
nice u njemačkom tekstu. Zamolio sam ga da stane pokraj vrtlarije groblja i dao mu po-
priličnu napojnicu kako bi me pričekao; u tom se kraju taksi mogao dobiti samo po ci-
jenu beskonačna čekanja. Zatim sam, visoko podižući noge, gacao kroz snijeg do male
cvjećarnice pokraj ulaza i kupio jedan od gotovih buketa iz izloga: bijele tulipane, bo-
rove grane i mimoze.
Posljednjih godina groblje se proširilo. Poravnali su brdašce s križevima i prekopali
vrtove iza njega. Čak i javni bazenčić na susjednoj parceli, koji je već u mojemu djetinj-
stvu bio zatvoren i kojim se posljednji vlasnik služio kao pašnjakom – “Nemojte više
ostavljati stari kruh!” pisalo je nekoć na njegovoj kući, “Konj je umro prije pet godina!”
– sada je bio pretvoren u zemlju za grobove. Sve bijelo... Samo je staza do nove kapelice
bila očišćena i u visokome snijegu od posljednjih se počivališta vidjelo malošto osim tu
i tamo kojih leđa nadgrobnoga kamena ili vrha obeliska.
Nabadao sam u smjeru koji sam zadržao u sjećanju, pokraj jednog jedinog crvenog
plamena što je treperio nakrivljen na snježnom nanosu, i već nakon tri-četiri koraka
skrenuo sam sa staze. Ispod mojih potplata škripalo je i pucketalo, kao da gazim po vi-
jencima. Grob je svojedobno ležao uz živicu od kaline, no nju se više nije dalo prepoz-
nati, pa sam obišao ograđen komad zemljišta pun otpada – iz konstrukcije od letava vi-
sjele su crno-crveno-zlatne mašne, plastične ruže i uvenule krizanteme – i odjednom
propao do koljena te se pridržao za jedan odvaljen kamen.
Cijelo se zemljište spuštalo prema rudniku u kojemu je moj otac nekada davno ra-
dio i od kojega je sada ostao samo prednji toranj, crn od vrana koje su se odmarale na
njemu. Spomenici i križevi protezali su se do ruba šume. Između njih vodili su nepoz-
nati putovi i rasla ogoljena stabla, kao pocakljena ledom. Sa snijegom u cipelama poku-
šao sam još nekoliko puta, u ovom i u onom smjeru, posrtao preko nevidljivih stuba, is-
kretao noge na skrivenim rubnjacima, meo snijeg s više nadgrobnih spomenika i pri-
tom na rubovima reljefa potrgao rukavice, ali nisam uspio pronaći roditeljski grob.
Smračilo se. Pod ledenim pokrovom jednog rezervoara s vodom tiho je glogotalo,
jedan je zec pobjegao odande visoko skačući, no ja ga nisam našao. Po vlastitim sam se
tragovima vratio do onoga plamena boje rubina, iz kojeg se pomalo dimilo, položio bu-
ket pokraj njega te ostao stajati nekoliko trenutaka. Vjetar se smirio i prestalo je sniježi-
ti; ne odveć daleko, tamo gdje je dim iz ispušne cijevi taksija ostavljao trag na cesti, svi-
jetlila je cvjećarnica. I premda su, dok je još sniježilo, pahulje padale nečujno, zavijajući
svijet u tišinu, sada je odjednom sve postalo još tiše.
Scan: michonne
Obrada: boden
www.balkandownload.org
Zabilješke
1 Lanac trgovina s odjećom i priborom za zaštitu na radu te sredstvima za čišćenje, (op. prev.)
2 Knjiga postanka, 4,12. U: Jeruzalemska Biblija, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda, Zagreb,
Kršćanska sadašnjost, 1996. (op. prev.)
3 Vrsta džina njemačke proizvodnje s aromom borovnice, (op. prev.)
4 Njem. Reichsnährstand, staleška organizacija Trećega Reicha koja je upravljala poljoprivrednom djelatnošću i
agrarnom politikom između 1933. i 1945. Funkcionirala je kao poludržavna ustanova te nametala propise i kontro-
le, a članstvo je u njoj bilo obvezno za sve koji su se bavili poljoprivrednom proizvodnjom i distribucijom, (op.
prev.)
5 Waffen SS (punim nazivom Waffen Schutzstaffel, hrv. Oružani zaštitni odredi) borbeni je ogranak SS-a, ogran-
ka NSDAP-a, Nacionalsocijalističke stranke u Njemačkoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Vrhovni zapovjednik
bio je Heinrich Himmler. Organizacija je provodila arijevsku politiku i sudjelovala u Holokaustu, a pripadnici Waf-
fen-SS-a počinili su brojne zločine kao stjegonoše nacizma, (op. prev.)
6 Njem. Bund Deutscher Mädel (Savez njemačkih djevojaka), ženski ogranak Hitlerove mladeži u doba naci-
onalsocijalizma u Njemačkoj, koji je obuhvaćao sve djevojke u dobi od deset do osamnaest godina, (op. prev.)
7 Wehrmacht je naziv za njemačke oružane snage u doba nacizma, od 1935. do 1945. Sastojao se od pješaštva
(Heer), mornarice (Kriegsmarine) i zrakoplovstva (Luftwaffe). Paravojna organizacija Waffen-SS, zapravo stranač-
ka vojska Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP), iako nije bila dio Wehrmachta, bila je s njim pod zajedničkim
zapovjedništvom, (op. prev.)
8 Njem. Völkischer Beobachter, od 1920. tjedne, od 1923. dnevne novine njemačke Nacionalsocijalističke stranke
(NSDP), koje su izlazile sve do pred kraj travnja 1945. Broj čitatelja je 1944. dosegnuo 1,7 milijuna, (op. prev.)
9 Vrsta energetske čokolade s 0,2 posto kofeina njemačke proizvodnje, proizvodi se od 1936. i prodaje u okru-
glim limenim kutijicama od sto grama, razrezana na trokutaste kriške; bila je sastavni dio vojničkih obroka njemač-
ke avijacije i artiljerije u Drugome svjetskom ratu te su je u to doba zvali “pilotska čokolada” odnosno “čokolada
tenkista”, (op. prev.)
10 Njem. Kettenhund, pogrdni naziv za pripadnike njemačke vojne policije tijekom Drugoga svjetskog rata, koji
im je nadjenut jer su oko vrata nosili lanac s počasnom metalnom oznakom, (op. prev.)
11 Mađarski naziv: Székesfehérvár; hrvatski naziv: Stolni Biograd; grad u središnjoj Mađarskoj, drevna prijestol-
nica mađarskih kraljeva i krunidbeni grad u kojem su okrunjeni i pokopani prvi mađarski kraljevi, (op. prev.)
12 Odredi “državne milicije”, njem. Volkssturm, ustrojeni su 1944. i borili su se u posljednjim bitkama Drugoga
svjetskog rata. Okupljali su njemačke civile u dobi od šesnaest do šezdeset godina koji dotad još nisu bili stupili u
vojsku iz zdravstvenih razloga (jer su bili vojno nesposobni) ili zbog obavljanja poslova od važnosti za njemačku voj-
nu silu. Borili su se u civilnoj odjeći, noseći traku s oznakom na rukavu, (op. prev.)
13 Zsámbék, grad na sjeveru Mađarske, (op. prev.)
14 Njem. Die hemliche Stadt (1921.), zbirka pjesama njemačkoga književnika Oskara Loerkea (1884.-1941.),
jednog od predvodnika njemačke moderne. Iako je pred kraj života bio jedan od autora čiji su radovi objavljivani u
časopisu Das Reich, koji je kontrolirao Goebbels, nacionalsocijalistički režim zabranio je većinu Loerkeovih djela,
zbog čega ga se smatra jednim od predstavnika “unutarnje emigracije”, (op. prev.)
15 Viteški križ sa zlatnim hrastovim lišćem, mačevima i dijamantima bio je najviše vojno odličje Trećega Reicha,
koje je Hitler uveo krajem 1944. (op. prev.)
16 Karlsplatz, popularno zvan Stachus, jedan je od najvećih trgova u središtu Münchena. (op. prev.)
17 Njem. “Heim ins Reich” – ta je parola bila 1. točka programa “Lebensraum” (iz 1920.) Hitlerove Nacionalso-
cijalističke stranke, a značila je da Njemačka ima pravo uzeti sve teritorije u drugim državama na kojima živi njemač-
ko stanovništvo, (op, prev.)
18 Stihovi kojima počinje poznato Zimsko putovanje (Winterreise, 1827.) austrijskog skladatelja Franza Schu-
berta, ciklus od 24 pjesme za muški glas i klavir na stihove Wilhelma Müllera. (op. prev.)
www.balkandownload.org