2.

NAČELA NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA

Nastavna načela bilo kojega predmeta izvode se iz svrhe učenja toga predmeta,
učenikovih potreba i mogućnosti, iz temeljnih značajki škole i iz okolnosti koje mogu utjecati
na nastavu. Težak ističe niz načela nužnih za uspješno ostvarivanje nastave hrvatskoga jezika,
a smatra ih orijentirima nastavniku koji ga usmjeravaju u izboru nastavnih sustava, pristupa,
oblika, izvora, metoda i metodičkih postupaka.
Težak započinje s načelom opće naobrazbe i stručne usmjerenosti. Naime, nastava
hrvatskoga jezika u osnovnim i srednjim školama izvodi se na razini opće naobrazbe, što
znači da se učenici u hrvatskim školama osposobljavaju za one sadržaje i načine hrvatskoga
jezika koji su korisni svima. To se načelo uspostavlja radi određivanja dubine i širine ulaženja
u propisano gradivo, radi usklađivanja s drugim nastavnim predmetima te odabira metodičkih
postupaka. Načelo znanstvenosti polazi od toga da se nastava hrvatskoga jezika temelji na
znanstvenim postignućima nauka o hrvatskom jeziku i svih znanstvenih grana važnih za
nastavu hrvatskoga jezika, kao što su logika, komunikologija, informatika, lingvistika,
psihologija, sociologija, pedagogija i dr. To načelo podrazumijeva oslanjanje na znastvene
spoznaje. Prilikom toga može doći do poteškoća jer katkad nastavniku problem predstavlja
kako nešto apstraktno približiti učeniku. Težak zato savjetuje da se nakon definicije odmah
navedu i konkretni primjeri. Načelo odgojnosti polazi od toga da nastava hrvatskoga jezika
mora biti mnogostruko odgojna. Jezični je odgoj cilj nastave hrvatskoga jezika. Učenik mora
poštivati tuđe jezike, idiome, narječja. Učenik svojim govornim navikama, komuniciranjem,
jezikom kao sredstvom mišljenja i shvaćanjem veze između jezika i stvarnosti oblikuje svoj
način mišljenja i ponašanja, ali i svoj svjetonazor. Odgojnost se ostvaruje stavom i
ponašanjem nastavnika; izborom tekstova, lingvodidaktičkih predložaka, iz kojih struje
pozitivni odgojni utjecaji na mladu osobu; izborom načina, metoda i metodičkih postupaka
koji pozitivno utječu na učenike; povezivanjem nastave hrvatskoga jezika s kulturnim
događanjima Hrvatske, Europe i drugih zemalja. O nastavi hrvatskoga jezika kao stvaralačkoj
govori načelo stvaralaštva. Učenici u sklopu nastave hrvatskoga jezika trebaju samostalno
istraživati i stvarati kao i njihovi nastavnici, koji ih vlastitim stvaralačkim postupcima na to
potiču. Riječ stvaralaštvo u ovom se kontekstu odnosi na učenikovo otkrivanje nečega
novoga. Tako na primjer uz znanje o vremenskim prilozima i priložnim oznakama vremena,
koje su prethodno naučili s nastavnikom, učenici samostalno mogu otkriti zavisne vremenske
rečenice i vremenske veznike. Načelo književnog jezika podrazumijeva osposobljavanje

1
učenika za komuniciranje na književnom jeziku jer je književni jezik zajednički jezik svih
Hrvata i temelj nastave hrvatskoga jezika. Osposobljavanje se postiže kroz učenje gramatike,
pravopisa, stilistike i rječnika hrvatskoga jezika te usmeno i pismeno vježbanje na tom jeziku.
U nastavi hrvatskoga jezika, prema načelu zavičajnosti, svakako se treba koristiti učenikova
imanentna gramatika, odnosno gramatički sustav zavičajnoga narječja. Imanentna gramatika
je različita u različitim krajevima, stoga zahtijeva i različite postupke u poučavanju
hrvatskoga jezika. To načelo pretpostavlja i uporabu zavičajnoga idioma, osobito u početnoj
nastavi, ali i u svakoj nastavnoj situaciji gdje je uporaba tog idioma poticajna za učenikovo
izražavanje misli i osjećaja. Načelo zavičajnosti potiče nastavnika da za vježbe usmenog i
pismenog izražavanja pronalazi teme u najbližoj okolici, u zavičajnoj kulturi, u problematici
učenikova kraja. Nastava hrvatskoga jezika organizira se na nekoliko područja, čija je bitna
sastavnica hrvatska riječ. Ta sastavnica povezuje sva nastavna područja i čini ih integralnim
dijelovima. To se odnosi i na organizaciju nastavnoga procesa. Stoga moraju postojati sati
gramatike, književnosti, filma, govornih i usmenih vježba, ali i oni u kojima se ta područja
povezuju, preklapaju i isprepliću. O nastavi hrvatskoga jezika sastavljenoj od nastavnih
područja koja su u međuovisnosti govori načelo međuovisnosti nastavnih područja. Načelo
razlikovanja i povezivanja jezičnih razina uglavnom se počinje provoditi u petom razredu
osnovne škole. Polazi od toga da učeniku treba omogućiti razlikovanje jezičnih razina
jezičnom analizom, ali na način da on zapazi i njihovu međuovisnost, uzajamnu povezanost u
jezičnom komuniciranju. Načelo obavijesne i estetske funkcionalnosti polazi od toga da se
svaka jezična pojava promatra i na planu sadržaja i na planu izraza, i to u njihovoj
uzajamnosti, u njihovom funkcioniranju o konkretnom tekstu. Dakle, nastavnik treba
obrađivati određenu problematiku na konkretnim primjerima i situacijama kako bi omogućio
učeniku lakše savladavanje problema. Ovo načelo obvezuje nastavnika da nastavu gramatike
zasniva na cjelovitim tekstovima ili govornim situacijama, što potiče na povezivanje
gramatike i stilistike. Povezivanjem gramatike i stilistike ili gramatike i književnosti, osim
istaknute funkcionalnosti na obavijesnoj razini, može se učenike osposobiti i za otkrivanje
estetske funkcije riječi. Za nastavu hrvatskoga jezika važno je i načelo teksta. Prema Težaku
tekst je svrha nastave hrvatskoga jezika. Nastava hrvatskoga jezika polazi od teksta i tekstu se
vraća. Na tekstu se jezične pojave zapažaju, promatraju, ispituju, potvrđuju, uvježbavaju i
primjenjuju. Tekst koji služi za potrebe nastave hrvatskoga jezika naziva se lingvometodički
(lingvodidaktički) predložak. Nastavnik predloške može pronalaziti u raznim udžbenicima,
časopisima, priručnicima, radio ili televizijskim emisijama i sl., a može ih i sam sastavljati. S
obzirom na cilj predlošci mogu služiti kao polazni tekstovi, za vježbanje ili provjeravanje

2
znanja. O učenikovoj potrebi da upozna hrvatski jezik na različitim sadržajima, tekstovima i
funkcionalnim stilovima govori načelo sadržajne, tekstovne i stilske raznovrsnosti. Biranje
jezičnih izvora s raznovrsnim sadržajima važno je radi stjecanja jezičnog blaga, bogaćenja
učenikova rječnika, radi poticanja i podržavanja učenikovih interesa za hrvatski jezik, jezičnu
naobrazbu i nastavu uopće. Potreba za raznovrsnim sadržajima uključuje i potrebu za
različitim vrstama tekstova, što je vrlo korisno za razvoj učenikove pismenosti i jezične
kulture, a ponajviše za čovjekov svakodnevni život. Iz svega toga proizlazi i potreba za
upoznavanjem i vježbavanjem različitih stilova. Načelo sadržajne kompetencije nalaže da se
učenici trebaju okušavati u govorenju i pisanju standardnim hrvatskim jezikom na sadržajima
koji su im bliski, poznati i zanimljivi. Prema načelu prosudbe učenika treba osposobljavati
za vrijednosnu prosudbu svakoga teksta i to na obavijesnoj, misaonoj, osjećajnoj, estetskoj,
gramatičkoj, stilskoj i pravopisnoj razini. Nastavnik će učenika na to potaknuti i vlastitim
ponašanjem tako što će na taj način interpretirati književne tekstove, ali i analizirati i
ocjenjivati. I učenika treba što ćešće dovoditi u ulogu ocjenjivača, tražeći od njega da svoje
misli potkrijepi dokazima, obrazloženjima i konkretnim primjerima. Načelo demokratičnosti
polazi od toga da svakom pojedinom učeniku treba dati jednaku priliku da nauči hrvatski
književni jezik, da ga spozna i njime ovlada. To znači da nastavnik treba jednako raditi sa
svim učenicima, bilo da je riječ o onima slabijim ili darovitima. Nastavnik treba svim
učenicima posvećivati jednaku pozornost. Nastava hrvatskoga jezika izvodi se s
jezikoslovnog stajališta sustavno i nesustavno. Naime, neki se jezični sadržaji uče sustavno
(npr. Morfologija u petom i šestom razredu osnovne škole: sustav imenskih oblika, sustav
glagolskih oblika), a neki nesustavno ( npr. fonetika i fonologija u osnovnoj školi: glasovne
promjene u deklinaciji i konjugaciji). Načelo ekonomičnosti i selektivnosti upućuje
nastavnika da probere gradivo u skladu s mogućnostima i potrebama učenika i pri tome odredi
ono što je važnije, a što manje važno te prema tome odredi i količinu vremena koju će
posvetiti kojemu gradivu. U proučavanju osnovnoškolskog gradiva gramatike kao prvotni
način nameće se induktivni način, ali ne smije se zanemariti ni dedukcija. O tome govori
načelo indukcije i dedukcije. Težak preporučuje deduktivni način onda kada je to moguće:
kada je učenik sposoban razumijeti ishodišnu definiciju, pravilo ili tezu te kao mogućnost
motivacije za rad. Najbolji kriteriji pri odlučivanju za indukciju ili dedukciju su dob, umna
razvijenost učenika i karakter gradiva. Nastava gramatike mora biti prilagođena svakom
učeniku s obzirom na njegovu dob, jezičnu i socijalnu pripadnost, vrijeme i kraj u kojem živi,
znanje, umnu razvijenost i specifične sposobnosti. O tome govori načelo primjerenosti.
Načelo primjerenosti dovodi i do negativnosti kao što je usporavanje intelektualnog razvoja

3
učenika, stoga se tom načelu pridružuje i načelo akceleracije, koje zahtijeva da se učeniku
daju i teži zadatci kako bi se pospješilo intelektualno sazrijevanje učenika. Spoznaje o
hrvatskom jeziku učenici stječu analitičkim i sintetičkim postupcima. U prednosti su
sintetičko-analitički pristupi. O tome govori načelo analize i sinteze. Načelo zornosti kaže
da nastava hrvatskoga jezika treba biti zorna, odnosno, ovo se načelo odnosi na jezični
osjećaj, koji podrazumijeva učenikovu imanentnu gramatiku, a potom i navike koje učenik
stječe uporabom standardnog jezika. Nastava hrvatskoga jezika prije svega treba biti
zanimljiva. O tome govori načelo zanimljivosti. Nastava treba biti zanimljiva kako bi
pobudila što više interesa učenika, a time potakla na što bolje stjecanje znanja iz hrvatskoga
jezika.
Navedena načela nastave hrvatskoga jezika svakako trebaju biti prisutna u nastavi. Ona
nastavniku omogućuju kvalitetnije izvođenje nastave, a učeniku kvalitetnije obrazovanje.
Naglašavaju sve ono što je ključno za uspješno održavanje nastavnoga sata. Omogućuju
nastavniku da se na jednostavniji način pripremi za izvođenje nastavnoga sata, odabere
odgovarajuće nastavne jedinice, izvore, načine i metode pomoću kojih će obraditi pojedine
nastavne sadržaje. Također pomažu nastavniku da zauzme stav prema svojemu predmetu,
učenicima te odabere načine vrednovanja i ocjenjivanja.