Sie sind auf Seite 1von 7

IZVORI ZA HISTORIJU SLOVENACA

Otokar iz Gojle napisao je Austrijsku rimovanu hroniku od 100k stihova. U njoj je opisao
ustoličenje Majnharda Tirolskog za koruškog vojvodu 1282. Ivan Vetrinjski (Hronika istinitih
događaja) je opat cistercitskog samostana u Vetrinji u Koruškoj. Njegova hronika obuhvata
period od početka VIII st. pa sve do 1343. Celjska hronika je od nepoznatog autora, na
njemačkom 1460. Počinje historijom Celja u rimsko doba, pa nastavlja historiju grofova
Celjskih. Jakov Unrest je župnik sv Martina na Dholici iznad Vrapskog jezera u Koruškoj.
Autor je tri hronike: Koruška hronika, Austrijska hronika, Ugarska hronika. Tomas Ebendorfer
austrijski hroničar XV st. Napisao je austrijsku hroniku koja ide do 1440. Vid Arenpeh je autor
austrijske hronike koja daje gradivo do 1487.

Arhivska građa je sačuvana u Beču, Gracu, Gorici, Veneciji, Minhenu…Urbari su zbirke propisa
u kojima su određeni odnosi između zavisnih seljaka i vlastele, a odnose se prije svega na
veličinu kmetovskih dadžbina. Popis urbara za Sloveniju do 1500. dao je Milko Kos.
Najpoznatije gradsko pravo iz unutrašnji je tzv. Ptujsko gradsko pravo i Privilegij LJubljanje.

IZVORI HA HISTORIJU HRVATA

Historia ducum Veneticorum nastala oko 1230. od nepoznatog pisca obuhvata period 1102-1229.
Martin de Canal u Historiji Venecije od donosi jednu od verzija mletačkih legend o osvajanju
Zadra 1202. Geoffroy de Vilehardouin u La Conquete de Constantinopole predstavlja hroniku o
osvajanju Carigrada na starofrancuskom. Piše o opsadi Zadra. Andrija Dandolo u Chronion
Venetum predstavlja važan izvor za odnose Venecije i Hrvata. Rogerije, splitski nadbiskup
sredinom 13 stoljeća, daje opis najezde Tatara u Ugarsku i Hrvatsku. Marin Sanudo Mlađi
Dnevnici.

Historia Salonitana Tome Arhiđakona obuhvata događaje do njegove smrti 1266. Miha Madijev
de Barbezanis O podvizima rimskih careva i najvećih svećenika u izvjesnoj mjeri nastavlja
Tomu. Opsada Zadra u dvije knjige od nepoznatog pisca. Ludovik Tuberon napisao je Dnevnik,
Bilješke u 11 knjiga.

Građa iz mletačkog arhiva objavljena je u zbirkama Janka Šafarika, Šime Ljubića i Josipa
Valentinelija. Najvažnije isprave dao je Ivan Kukuljević-Sakcinski Jura Regni Croatie,
Dalmatiae et Slavoniae I-III. Glavni kodeks je Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae koji seže do 1399.

IZVORI ZA HISTORIJU SRBA

Bizantski pisci:

Ivan Kinam djelo Epitome obuhvata bizantsku historiju od 1118. do 1176. Nikita Honijat djelo
Hronika predstavlja historiju epohe careva iz dinastija Komnena i Anđela 1118-1204. Mihailo
Anhijalski iz XII stoljeća sa svojim besjedama. Konstantin Manasije sa Hronikom od postanka
svijeta do 1081. Eustahije Solunski, Georgije Akropolita Hronički zapisi nadovezuje se na
Nikitu. Georgije Pahimer sa djelom Historia. Teodor Metohit poznat po Poslaničkom slovu,
izvještajima o putovanjima po Srbiji. Nićifor Grigora autor je djela Rimska historija. Jovan VI
Kantakuzin je bizantski car i historičar. Pod pseudonimom Hristodulos napisao je četri Historije
važne za period cara Dušana. Laonik Halkokondil pisac HIstorije Bizanta u 10 knjiga.
Georgije Sfrances Hronike.

Zapadni pisci:

Anzibert opisuje susret Fridriha Barbarose i Stefana Nemanje u Nišu 1189. Anonimni pisac u
Anonymi description Europae Orientalis opisuje Srbiju Dragutinova i Miliutinova vremena.
Adam Gijon Francuz dominikanac putopisac. Bertrandon de la Brokijer povjerljiva ličnost
burgundskog vojvode Filipa Dobrog. Opisuje put preko Pirota i Beograda u Burgundiju.

Turski hroničari:

Derviš Ašik-paša Zade učestvovao u boju na Kosovu. Dursun-beg (Gora Sinajska). Daje
informacije o opsadi Beograda, borbi protiv Despotovine 1458, padu Smedereva 1459 i
likvidaciji bosanske države 1463. Za XV st imaju važnost prvi osmanski katastarski popisi.
Izdvajaju se popis iz 1454/55 (Krajište Isa beg Isakovića) itd.

IZVORI ZA HISTORIJU ZETE isti ko za Srbiju.

IZVORI ZA HISTORIJU MAKEDONIJE

Dimitrije Homatijan sastavio Žitije sv Klimenta tj Ohridske legend. Milutinova povelja daje
odličan uvid u crkveni feud u Makedoniji.
SRBIJA NEMANJIĆA

Državno i crkveno osamostaljivanje:

Rodonačelnik dinastije, namjađi Zavidin sin Stefana Nemanje oko 1170. preoteo je vlast od
starijeg brata Tihomira i proglasio se velikim županom. Loza Nemanjića će vladati Srbijom do
1371. Nemanja je držao istočne krajeve, knez Stracimir upravljao oko Zapadne Morave, a
Miroslav Zahumljem, Polimljem i Primorjem. Uz pomoć Ugara Nemanja je proširio državu na
račun Bizanta na Niš, gornji Timok i Sredeca (Sofija), na Prizren, Skoplje, Lešak… Osvojio je
Zetu koju je zajedno sa Travunijom dao najstarijem sinu Vukanu na upravu. Vanjsa granica
Srbije bila je na Drini, Moravi,Šar planini, Bojani i Neretvi.

Naslijedio ga je sin Stefan Nemanjić 1196. Oženio se Anom, kćerkom mletačkog dužda Henrika
Dandola. Dobio je krunu od pape Honorija III 1217. On je postao prvi srpski kralj, stono mjesto
tokom XII i XIII st nalazilo se u Rasu. Drugi značajan uspjeh je crkveno osamostaljivanje Srbije.
Dobila je autokefalno arhiepiskopiju 1219. Taj zadatak je obavio Rastko Nemanjić – sveti Sava.
Središte je bilu u manastiru Žiča.

Period poslije smrti Stefana Prvovjenčanog 1227. predstavlja zastoj u razvoju Srbije, sve su
češće promjene na prijestolju. Poslije trojice sinova, Radoslava, Vladislava i Uroša I, situacija se
stabilizirala. Najstariji Urošev sin izvršio je prevrat i savladao oca kod Gacka. Na kraju je predao
vlast mlađem bratu Milutinu na saboru u Deževu 1282.

Milutin zaposjeda sjevernu Makedoniju, stiže do Egejskog mora. Do mira za Bizantom došlo je
krajem XIII stoljeća. Njegov period predstavlja snažan ekonomski razvoj zasnovan na rudarstvu.
Smrt kralja Milutina označila je borbu za prijestolje između sinova Stefana i Konstantin ate
Vladislava, sina njegovog brata Dragutina. U Zeti je pristalice imao Konstantin, u Raškoj Stefan
a na sjeveru Vladislav. Pobjednik je bio Stefan (Dečanski). Postao novi kralj imenom Stefan
Uroš III 1322. Previranja je iskoristio Stjepan II Kotromanić koji je preuzeo Usoru i Soli 1323. i
Humsku zemlju 1326. Stefan je imao pobjedu kod Velbužda 1330. gdje je poginuio i bugarski
car Mihailo Šišman. Pobuni diogao sin Dušan koji je na saboru u Svršinu 1331. krunisan za
kralja. Njegov otac zatočen je u Zvečanu i zadavljen.
Dušan je oženio 1332. Jelenu, sestru bugarskog cara Ivana Aleksandra. Prepustio je
Dubrovčanima Ston i Pelješac, ali čitavog HUma se nije odrekao. Osvaja gradove u Makedoniji i
stiže do Soluna. Uspio ga je zaustaviti car Andronik III. U Prištini 1342. sklopljen je savez o
zajedničkom napadu na Bizant između Dupana i Ivana Kantakuzena, ali se raspalo. Granica sa
Bizantom bila je na rijeci Mesti. Kruniosao se za “cara Srba i Grka” krajem 1345. Uskoro je i
srpska crkva dignuta na stepen patrijaršije, pa je novi srpski patrijarh Joanikije na saboru u
Skoplju, na uskrs 1346, kruniosao Dušana. Osvojio Epir. Umro je 20.12.1355.

Među prvim značajnijim rudnicima je Brskovo u dolini Tare. Bilo je još Rudnik, Trepča,
Gračanica, Novo Brdo, Plani, Ostraći, Janjevo, Kovači, Gluhavici, Podrinju. Seosko stanovništvo
nazivalo se sebri, dijelili su se na merophe (parike), sokalnike, stočare, zanatlije, robove. Vlastela
se dijelila na vlasteličiće, malu vlastelu i velmože. U početku titular vladara je veliki župan,
1217. kralj, a od 1346. car.

DUŠANOV ZAKONIK

Nomokanoni su zbornici crkvenog i svetovnog prava a prvi takav je Zakonopravilo (svetosavska


krmčija) preveden 1219. po nalogu arhiepiskopa Save. Dušanov zakonik je donesen na saboru u
Skoplju 1346 (prvih 135 članova). Dopunjen je na saboru u Seru 1354. Sačuvano je oko 25
prijepisa npr: Struški, Atonski, Hilandarski, Studenički, Bistrički, Prizrenski, Sofijski… Dušanov
zakonik imao je zadatak da učvrsti položal i privilegije vladara i vlastele, osigura poziciju crkve i
pokuša pravno ujediniti posjed srpske države koja se prostirala od Dunava do Korintskog zaliva i
od Jadranskog do Egejskog mora. Prvi dio zakonika predstavljaju odredbe o crkvi. Veliki broj
propisa se odnosi na krivično pravo. Najčešće su bile materijalne i tjelesne kazne. Vražda je
novčana kazna.

Nekoliko izdanja zakonika:

1. Stojan Novaković Zakonik Stefana DUšana cara srpskog


2. Nikola Radojčić Zakonik cara Stefana Dušana
3. Aleksandar Solovjev Zakonik cara Stefana Dušana
RASPAD SRPSKOG CARSTVA

Jačaju velmože. Raspad carstva započeo je Simeon (Siniša) namjerom da preotme vlast od svog
sinovca Uroša. Siniša se proglasio carem a uz njega je stao i despot Jovan Oliver. No ostali
velikaši bili sun a strani Uroša. Tako je Siniši ostala na upravu samo Tesalija (sa prijestolnicom u
Tirkali). U Epiru je bio njegov zet despot Toma Preljubović. Jovan Oliver ubrzo umire. U
sjevernim dijelovima najutjecajniji je bio knez Vojislav Vojinović, gospodar područja od Kosova
do primorja. U Zetskom primorju Uroša potiskuju Balšići, trojica braće Stracimir, Đurađ i Balša,
koji postaju stvarni gospodari Zete od 1360. Sjeverozapadne krajeve, oko Rudnika i Užica
kontrolisao je župan Nikola Altomanović, sinovac Vojislava Vojinovića. Vremeno je postao
najveći oblasni gospodar u Srbiji. Knez Lazar Hrebljanović držao je novobrdsko područje i
došaoo u sukob sa Nikolom Altomanovićem. Lazar mu je oteo Rudnik 1370. U jugoistočnoj
Makedoniji carica Jelena držala je područje oko Sera, dok je Dramu držao ćešar Vojihna. Nakon
što se Jelena zamonašila a Vojihna umro vlast uzima despot Uglješa Mrnjavčević. Zapadno od
njega bili su velikaš Bogdan na području izmešu Sera, Soluna i Strumice, te vojvoda Hlapen u
Beru i Vodenu. Na području oko Kumanova nastaje oblast braće Konstantina i Dragaša
Dejanovića, sinova despota Dejana. Ostalim dijelom Makedonije gospodario je Vukašin, brat
Uglješe Mrnjavčevića. Sa područja Prilepa on se širi na područja susjednih velikaša i 1365.
uzima titulu kralja, ali se u ponašanju ne razlikuje od ostalih oblasnih gospodara. Uglješa I
Vukašin Mrnjavčević poraženi su od Osmanlija kod Črnomena na Marici 26.09.1371. Uroš umro
iste godine.

Bosanski ban Tvrtko I bio je saveznik knezu Lazaru. Lazar je 1379. savladao Radiča Brankovića
i zeo čitavo Pomoravlje i sjeverozapad do Drine i Save. Držao je i područje Mačvanske
banovine. Južnije od Lazara održavao se njegov zet Vuk Branković koji je držao posjede oko
Prištine, Trepče, Zvečana, Sjenice, dijela POlimlja te Prizren i Skoplje. Lazar je uspješno odbio
osmanski napad kod Pločnika 1386. Kosovska bitka desila se na Vidovdan 15. juna 1389.
DESPOTOVINA

Krajem 1392. i početkom 1393. knez Stefan Lazarevićć dostigao je punoljetsvo i preuzeo
upravu. On je bio podložan osmanskom sultanu Bajezitu. Borio se i protiv Timur Lenka 1402.
nakon čega je odbacio vazalni odnos i dobio titulu despota od Jovana VII Paleologa. Savladao je
rođaka Đurđa Brankovića u novembru 1402. na Tripolju kod Gračanice. Opet je postao osmanski
vazal, a onda i ugarski 1403. i za to stekao Beograd, teritorije uz Savu i Dunav te posjede u
Ugarskoj. Despotovina se prostirala od Save i Dunava do Zetskog primorja, na istoku do Timoka
in a jugu do Šar planine i skopske Crne Gore. Stefan Lazarević je stolovao u Beogradu.
Najrazvijeniji rudarski centar je Novo Brdo sa rudnicima srebra, al ii područje Srebrenice koje se
tada nalazilo pod despotovom vlašću, čiji godišnji prihodu su procjenjivani na 30k dukata. Uz
rudarske centre razvijaju se trgovi Paraćin, Braničevo, Kruševac, Zaslon (Šabac), Čačak,
Valjevo, Priština, Trgovište, Prizren… Bio je član Zmajevog reda kojeg je ustanovio Sigismund
Luksemburški. Umro je 19.7.1427. za vrijeme lova u blizini Kragujevca.

DESPOT ĐURAĐ BRANKOVIĆ

Prema ugovoru u Tati predao je Beograd Ugrima. Đurađ je imao samo prijestlnicu u Smederevu.
Tokom 1438. i 1439. Osmanlije su pokorili Despotovinu tzv. Prvi pad Despotovine. Otpor je
pružalo samo Novo Brdo do 1441. Mirom u Segedinu 1444. Despotovina je obnovljena. Tokom
1454. Osmanlije osvajaju Despotovinu. Sklopljen je mir po kojem je despot Đurađ zadržao samo
područja sjeverno od Zapadne Morave. Krajem 1456. umro je Đurađ.

Ugarski plan za održavanje Despotovine bio je brak Stjepana Tomaševića, sina Stjepana Tomaša
i Jelače (Marija), kćerke despota Lazara Brankoviće 1459. Ali ni to nije pomoglo, 20.06.1459.
padom Smedereva završava Despotovina.

Najvažniji među manastirima bio je Hilandar na Atosu, a važni su bili i Studenica, Žiča,
Gračanica, Dečani, Manasija, Mileševa… U književnosti izdvajaju se Žitije sv Simeone, Život
arhiepiskopa Save, Život kraljeva i arhiepiskopa srpskih. Književnici episkop Marko, Gligorije
Camblak, Konstantin Filozof i Jefmija (Jelena).
BALŠIĆI U ZETI

Trojica Balšinih sinova, Stracimir, Đurađ i Balša II držali su Bar i Budvu i proširili se od Trsta
do Ulcinja, ten a Skadar. Priznavali su srpsku vlast do 1366. Preuzeli su Prizren 1371. Imali sun
eke sjevernoalbanske posjede iz borbe sa Karlom Topijom. Gube posjede vremenom. Balša II je
imao konkurenta Radiča Crnojevića koji je imao posjede u planinskim dijelovima između Kotora
i Budve. Radič je osvojio Drač 1385. i prozvao se dukom dračkim. Balša II je stradao u sukobu
sa Osmanlijama na Saurskom polju kod Berata. Albanske posjede preuzeo je Karlo Topija, a
miarzom je vladala Balšina udovica.

Preostale zetske posjede preuzeo je njegov sinovac, Stracimirov sin Đurađ II Stracimirović.
Oženio se Jelenom, kćerkom kneza Lazara Hrebeljanovića. Osmanlije su ga upjele zarobiti ali se
on iskupio predajom Skadra, Drivasta i sv Srđa na Bojani, a sam je vladao područjem Bara i
Ulcinja. Uspio je vratiti posjede. Svoje posjede je ponudio Mlečanima koji su od 1392. formalno
zavladali Dračom. Predao je Mlečanima Skadar, Drivast is v. Srđ 1396. za mletačko plemstvo,
prihod od 1000 dukata godišnje i vojnu pomoć u slučaju napada. Prolazak ugarskog kralja
Sigismunda preko Dubrovnika u Ugarsku poslije poraza kod Nikopolja 1396. imao je za
posljedicu i postavljanje Đurđa II za kneza Korčule i Hvara te dobijanje titule gospodara
Albanije. Pred kraj života 1403. morao se u potpunosti prikloniti Veneciji.

Naslijedio ga sin Balša III. Povratio je Skadar i Drivat od Venecije prodirući sve do Lješa 1405.
Umro je u Despotovini 1421, ostavljajući Zetu u naslieđe rođaku despot Stefanu Lazareviću.
Zeta če ostati pod Despotovinom do sredine XV st kada vlast preuzima Stefan Crnojević.