Kulturna baština ili naslijeđe:

-podrazumijeva dobra koja su naslijeđena od prethodnih generacija ili koja nastaju u sadašnjosti, a
imaju specifičnu vrijednost za ljude i treba da budu sačuvana za buduće generacije. Ova dobra
najčešće su pod režimom zaštite, imaju simbolički značaj u svijesti ljudi, a sa ekonomske strane
predstavljaju turistički potencijal.

Kulturna baština se dijeli na:

1. Materijalnu (1. Pokretnu 2. Nepokretnu)
2. Nematerijalnu
3. Prirodnu

Pojam upravljanja kulturnom baštinom:

- Upravljanje kulturnom baštinom predstavlja granu upravljanja kulturnim resursima, a
podrazumijeva sistematsku brigu o održavanju kulturne vrijednosti kulturnih dobara kako bi sadašnje
i buduće generacije mogle uživati u njima
- UKB bavi se identifikacijom, interpretacijom, održavanjem i zaštitom značajnih kulturnih lokaliteta i
materijalnih dobara, a podrazumijeva i njihove nematerijalne aspekte
- Znanost UKB nastoji uspostaviti formalni sistem identifikacije primjeraka baštine kojima je potrebna
zaštita

Ciljevi upravljanja kulturnom baštinom

- Osnovni cilj upravljanja KB je očuvanje reprezentativnih primjeraka materijalne, nematerijalne i
prirodne kulturne baštine za buduće generacije
- UKB traga za uspostavljanjem cjelovitog i efikasnog sistema identifikacije, istraživanja,
dokumentovanja, zaštite i korištenja kulturnih dobara
- S obzirom da su za sve navedene aktivnosti nužna i odgovarajuća, često dosta visoka, novčana
sredstva, zadatak i cilj UKB je i iznalaženje različitih modela finansiranja cjelokupnog procesa
upotrebe kulturnih dobara
- Kulturna baština se posmatra iz različitih perspektiva: „baštinske“, naučne, sociološke, političke,
emotivne, ali i ekonomske
- Krajnji cilj UKB je osiguranja samoodrživog razvoja lokaliteta kulturne baštine

Načela UKB : - Osnovno načelo UKB je da se svakom objektu baštine pristupa na jedinstven način uz
posebno kreiran plan, odnosno politiku upravljanja
- Objektima kulturne baštine se pristupa integralno, a nikada parcijalno
- Pristupanje objektima kulturne baštine se vrši sistematski, uz jasno izrađene planove sa precizno
definiranim postupcima kao i nužnim metodama i tehnikama koje će se primjenjivati
- Svaki zahvat na kulturnim dobrima mora imati prethodno utvrđen finansijski okvir, koji
podrazumijeva visinu potrebnih sredstava (kako za cjelokupni plan tako i za pojedine faze), ali i izvore
iz kojih će se obezbjediti nužna sredstva
- Negativna pojava: „saćekajmo bolja vremena“
Osnovni pokazatelji uspješnosti UKB
- Pokazatelji variraju od slučaja do slučaja
- Minimalni pokazatelj uspješnosti je zaustavljeno propadanje kulturnog dobra ili poduzeta
odgovarajuća mjera (pravna ili fizička zaštita, konzervacija, restauracija, rekonstrukcija, prenamjena)
- Pokazatelji mogu biti i ekonomske prirode (npr. ostvareni prihodi), zatim društveni (efekti na
lokalnu zajednicu), turistički (uključivanje u proces turističke ponude za posljedicu ima privlačenje
posjetilaca+
- Negativni pokazatelji su propadanje ili potpuno uništenje kulturnih dobara koji mogu nastati ne
brigom lokalne zajednice; utjecajem vremenskih i klimatskih nepogoda; svjesno uništavanje radi
izgradnje drugih objekata (izgradnja ulica, kuća itd); ali i štete izazvane nepravilnim ili neadekvatnim
izvođenjem zaštitnih mjera, lošeg planiranja ili parcijalnog provođenja utvrđenih planova

- Kulturna dobra predstavljaju pojedinačne predmete i pojave kulturne baštine koji su prepoznati kao
reprezentativni i samim time značajni za širu društvenu zajednicu. Kulturno dobro je identično pojmu
spomenik kulture s tim da se ovaj pojam veže isključivo za materijalnu i djelomično prirodnu kulturnu
baštinu.
- Lokalitet kulturne baštine mjesto na kojem se nalazi ili manifestira kulturna baština
- Kulturni resursi sva kulturna dobra koja imaju potencijal iskorištavanja u turističke i privredne svrhe
s ciljem ostvarivanja profita
- Industrija naslijeđa poslovanje u kojem se naslijeđe tj. kulturna dobra koriste kao kulturni resurs

Ekonomija KB
- Upravljanje kulturnom baštinom često se naziva ekonomijom (ekonomikom) baštine
- Ekonomija baštine bavi se njenim uključivanjem u privredne tokove društva s ciljem ostvarivanja
profita i uspostavljanja efikasnog sistema samoodrživosti kulturnih dobara
- Minimalni cilj ekonomije baštine je uspostavljanje samoodrživosti tj. mogućnost da kulturno dobro
„samo sebe finansira“
- Ekonomija baštine se razvila prvenstveno zbog sve manjih državnih ili javnih subvencija
namijenjenih kulturnoj baštini zbog čega je bilo nužno okretanje tržištu
- Ekonomija KB odgovara na pitanje: Može li se živjeti od kulturne baštine?
- Optimalni situacija je kada su odgovori na oba pitanja pozitivni
- Iako UKB podrazumijeva upravljanje i materijalnom i nematerijalnom KB, ekonomija KB se uglavnom
tiče materijalne KB
- Ekonomska opravdanost ulaganja u kulturna dobra ne smije biti jedini relevantan faktor prilikom
planiranja, upravljanja i zaštite KB

Kulturna baština kao privredni potencijal

- Kulturna baština kao temeljni segment turizma odnosno kulturnog turizma postaje važan privredni
resurs - Kulturni turizam konstantno bilježi intenzivan rast, u svijetu ali i u Bosni i Hercegovini, što za
posljedicu ima otvaranje sve veći broj radnih mjesta u ovoj oblasti - Razvoj kulturnog turizma vezan je
za privatni sektor prvenstveno kroz instituciju javno-privatnog partnerstva
- Međutim, stavljanje akcenta na kulturni turizam, odnosno na ostvarivanje profita za posljedicu ima
pojavu tzv. Komercijalizacije kulture, a samim time i kulturne baštine
Komercijalizacija kulturne baštine
- Pretjerana upotreba kulture u turističke svrhe dovodi do intenzivne komercijalizacije što dovodi do
gubitka vrijednosti kulturnih dobara
-Najrasprostranjeniji oblik komercijalizacije kulture je INVENCIJA, a koja se javlja s ciljem veće
animacije turista - Tipovi Invencije: Apsolutna – kada se u potpunosti izmišljaju priče i događaji, pa
čak i ličnosti Nadogradnja – kada se stvarni događaji uljepšavaju ili dopunjuju upitnim informacijama
- Korekcija – premještanje izvornih događaja u vrijeme turističke sezone
- Najbolji primjer komercijalizacije kulture predstavljaju ETNO SELA.

Vlasništvo nad kulturnim dobrima

- Postoje tri oblika vlasništva nad kulturnim dobrima:
1. javno – kulturno dobro se nalazi na državnom posjedu (nacionalnom, regionalnom, lokalnom)
2. privatno – kulturno dobro se nalazi na privatnom tj. civilnom posjedu
3. javno – privatno – kulturno dobro se nalazi na državnom posjedu ali se ustupa privatnom
(pravnom ili rjeđe fizičkom) licu na određeni vremenski period pod tačno utvrđenim uslovima

Načini zaštite kulturnih dobara

Postoji više načina zaštite kulturnih dobara, a najznačajniji su:
1. Zakonska – smještanje kulturne baštine u pravni okvir na nacionalnom, regionalnom i lokalnom
nivou, a u skladu sa UNESCO i EU konvencijama
2. Tehnička – podrazumijeva izvođenje stručno – tehničkih zahvata na pojedinim kulturnim dobrima
kao što su: konzervacija, restauracija, rekonstrukcija, revitalizacija i prezentacija
3. Obrazovna – pozicioniranje kulturne baštine u redovan obrazovni sistem od najranijih godina, ali i
stalno educiranje stanovnika putem različitih programa, seminara, radionica itd.

Kulturna baština dio je pravnog sistema svake moderne države

Kulturna baština jedne države predstavlja nacionalno blago te je nužna njegova zaštita. Zakonski se
jasno definiraju svi aspekti zaštite kulturnih dobara od načina raspolaganja kulturnim dobrima, preko
procedurama prenamjene objekata do konkretnih mehanizama stručno - tehničke zaštite kulturnih
dobara. Osim zakona, državna vlast formira i različite institucije, organe i službe sa zadatkom
ostvarivanja sistematske zaštite kulturne baštine. Zakonom se utvrđuju i obaveze civilnih lica i
privatnih organizacija na provođenju zaštite kulturnih dobara.

Nivoi zaštite kulturne baštine

Zaštita kulturne baštine provodi se na svim nivoima vlasti u jednoj državi. UNESCO, kao krovna
svjetska organizacija za zaštitu kulturne baštine, dala je globalne smjernice za uspostavljanje
efikasnog sistema zaštite. Smjernice se nalaze u sklopu Konvencija koje se moraju provoditi u svim
državama članicama UNESCO-a. Stručnu pomoć u provođenju pomenutih konvencija pružaju različiti
organi i institutu koji djeluju u sklopu UNESCO-a, poput npr. ICOMOS-a. Upisivanje pojedinih
kulturnih dobara (materijalnih, nematerijalnih i prirodnih) na UNESCO Listu svjetske baštine ili na
Listu ugrožene svjetske baštine predstavlja najviši nivo zaštite, ali i promocije pojedinih kulturnih
dobara. Sve zemlje članice Europske unije kao i one koje joj imaju namjeru pristupiti (bez obzira na
trenutni status) dužne su poštovati zakonske akte i konvencije izdate na nivou EU. Konvencije EK kao
i različite inicijative i programi za cilj imaju unapređenje položaja kulture u zemljama EU ali i
pristupnim članicama
Svjetska baština u BiH
Bosna i Hercegovina ima 3 dobra upisana na Listu svjetske baštine:1. Stari most sa starim gradom
Mostar 2. Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. 3. Stećci – srednjovjekovni nadgrobni
spomenici.
Osim toga, na tentativnoj ili privremenoj listi ( koja predstavlja popis dobara koja se nalaze na
teritoriji države koja ih smatra podobnim za upis na Listu svjetske baštine) za sada se nalaze:
1. Historijsko – gradsko područje Počitelj, 2. Prirodno – historijsko područje Blagaj, 3. Prirodno –
historijsko područje Blidinje, 4.Prirodno – historijsko područje Stolac 5.Prirodno i historijsko područje
Zavale i Vjetrenice, 6. Historijsko gradsko područje Jajca, 7.Sarajevo - jedinstveni simbol univerzalne
multikulturnosti
Lista nematerijalne svjetske baštine u BiH
Na Listi nematerijalne svjetske baštine iz BiH se nalazi samo jedan primjerak: Zmijanjski vez
Zmijanjski vez je tradicionalni vez žena iz sela Zmijanje pod Manjačom, a koji se koristi za
ukrašavanje ženskih kostima i kućanskih predmeta, uključujući i vjenčanice, šalove, odjeću i
posteljinu. Glavna karakteristika je uporaba duboke plave niti, ručni rad biljnim bojama i
improvizirani geometrijski oblici. Bogatstvo i varijacije izvezenih dizajna određuju društveni status
seoskih žena. Zmijanjski vez se odlikuje skladom i stilskom savršenosti geometrijskih ornamenata koji
se prepliću isključivo u tamnoplavoj ili crnoj boji; za razliku od drugih dijelova Bosne i Hercegovine,
gdje se vez na kostima radi u četiri ili dvije boje

U Bosni i Hercegovini na listi Nacionalnih spomenika BiH trenutno se nalazi oko 820 objekata. Preko
100 objekata se nalazi na privremenoj listi. Pored objekata od nacionalnog značaja, postoje i objekti
regionalnog i lokalnog značaja. U Zenici trenutno imamo 9 nacionalnih spomenika: Crkva Rođenja
Presvete Bogorodice Crkva svetog Ilije sa župnim uredom Sejmenska džamija Graditeljska cjelina
nekadašnje Fabrike Papira („Papirne“) Ploča velikog sudije Gradeše, vlasništvo Muzeja grada Zenice
Stara džamija sa haremom u Orahovici Stari grad Vranduk Sultan-Ahmedova džamija i medresa
Zgrada nekadašnje Sinagoge

Tehnička zaštita
Tehnička zaštita podrazumijeva poduzimanje zaštitnih mjera od strane obučenih stručnjaka, a na
osnovu izvršenih analiza i procjena. Tehnička zaštita podrazumijeva korištenje različitih metoda,
tehnika i odgovarajućih hemijskih, fizičkih i ostalih sredstava s ciljem konzervacije, restauracije,
rekonstrukcije, revitalizacije ili/i prezentacije kulturnih dobara. Svaka od navedenih mjera se koristi u
zavisnosti od slučaja do slučaja, a nerijetko je nužno iskoristiti nekoliko mjera na jednom objektu.

Konzervacija
Održavanje i očuvanje umjetničkih predmeta, građevina i urbanističkih cjelina (u zaštiti spomenika ili
u muzejima) u postojećem stanju. Daljnja zaštita odnosi se na restauraciju.Konzervatorske aktivnosti
uključuju provjeru stanja, dokumentiranje, rad na samom predmetu kulturne baštine, te preventivnu
zaštitu. Konzervator primjenjuje jednostavne etičke odrednice, kao što su: 1. Načelo minimalne
intervencije,2. Korištenje metoda i materijala usmjerenih ka reverzibilnosti, kako bi smanjili
mogućnost problema kod budućeg tretmana, istraživanja i korištenja. 3. Temeljito dokumentiranje
svih poduzetih postupaka. Konzervator mora uzeti u obzir i mišljenje treće osobe, kao i vrijednost te
značenje objekta, uključujući fizičke potrebe materijala, kako bi donio odluku o ispravnoj
konzervatorsko-restauratorskoj strategiji eventualnog zahvata.
Restauracija
Obnavljanje, obnova, vraćanje na stari oblik, ponovna uspostava prethodnog stanja. Popravak
oštećena umjetničkoga djela (slike, kipa, predmeta primjenjene umjetnosti) i kulturno-povijesnih
spomenika (crkvenih ili svjetovnih građevina, urbanističkih sklopova i sl.) u namjeri da se restaurirano
sačuva od daljnjega propadanja i oštećenja, te da se spriječi nasilno izdvajanje iz prirodnoga i
povijesnog okvira te da se ispravnom prezentacijom učini pristupačnim javnosti. Njezin cilj je što više
produžiti životni vijek predmeta - Restaurator izrađuje dijelove koji nedostaju, čini ih gotovo
neprimjetnima daljnjom obradom kako bi se uklopili u postojeći materijal, tj. čini sve kako bi se
postigao izvorni izgled predmeta. Svaka umjetnina zahtijeva jedinstven pristup majstora, jer
restauracija ne trpi pogreške, a konačni cilj je sačuvati što više postojećeg materijala.

Rekonstrukcija
Ponovna izgradnja ili obnova nečega što je bilo uništeno ili oštećeno. U obnovi graditeljske baštine i
arhitekturi, djelomična ili potpuna obnova povijesne građevine slijedeći njezin izvorni oblik, uz
primjenu suvremenih materijala i tehnologija. Utvrđivanje i prikaz nekadašnjeg izgleda ili slijeda
prošlih događaja na temelju pronađenih ostataka, svjedočanstava, sjećanja i sl. Danas je raširena i 3D
rekonstrukcija objekata koja podrazumijeva vjeran prikaz izgleda pojedinih objekata, lokaliteta pa i
čitavih kompleksa i gradova u digitalnom formatu, a bazirano na dubinskoj analizi izvora

Revitalizacija
Oživljavanje, vraćanje života, živosti, obnavljanje, preporađanje. Podrazumijeva niz aktivnosti,
baziranih na preciznim strategijama i ostalim planskim dokumentima, s ciljem oživljavanja napuštenih
lokaliteta, a koji imaju kulturno-historijsku vrijednost. Revitalizacija obuhvata i materijalnu i
nematerijalnu kulturnu baštinu, a najviše se vezuje za veće kulturno-historijske komplekse poput
tvrđava, sela, gradova itd. Revitalizacijom se nastoji vjerno prikazati svakodnevni život određenog
lokaliteta u određenom vremenu.

Osnovna načela upravljanja materijalnom kulturnom baštinom

Postojanje svijesti o važnosti kulturnih dobara te potrebi njihovog očuvanjačuvanje kulturnih dobara
nije moguće uspješno provesti bez publike/posjetitelja Kulturna baština pripadaju društvu, a da bi je
članovi društva mogli poštivati i sa njom živjeti potrebno ih je pravilno educirati Proces edukacije ima
najsnažniji efekat ako se kulturna dobra konzumiraju Održivo upravljanje zahtijeva pametno
planiranje te izradu fleksibilnih strategija koje je moguće tokom odvijanja procesa korigirati

Pitanje vlasništva nad kulturnim dobrima utvrđuje se Zakonom

Vlasništvo može biti: 1. javno (državno) – pravo raspolaganja ima država
2. privatno (civilno) – pravo raspolaganja ima fizičko ili pravno lice
Osnovno načelo je da svako pokretno ili nepokretno dobro mora imati vlasnika.
U slučaju da se vlasništvo ne može utvrditi, ono po automatizmu postaje državno.
Prenamjena kulturnih dobara
Jednom kada kulturna dobra izgube svoju osnovnu funkciju moguće je izvršiti njihovu prenamjenu.
Prenamjena se vrši u skladu sa zakonom i tačno utvrđenim procedurama. Prenamjena se vrši u skladu
sa sljedećim načelima: 1. Poštovanje integriteta i dostojanstva (kulturnog identiteta) baštine
2. Očuvanje najvišeg stepena autentičnosti objekta
3. Konzervacija nije cilj već samo sredstvo

Vrste prenamjene objekata:

Administrativna
Najstariji oblik prenamjene kulturnih dobara.Praksa pretvaranja pojedinih objekata u kancelarijski
prostor namijenjen smještaju državnih institucija. Čest oblik zbog arhitektonske reprezentativnosti
objekata

Kulturna
Prenamjena postojećih objekata u svrhu smještaja različitih kulturnih institucija.Praksa se najčešće
koristi prilikom osnivanja novih institucija. Prenamjena može biti privremenog ili trajnog karaktera

Privredna
Kulturna dobra mogu imati veliki privredni potencijal. Najčešći oblik je njihova prenamjena u
luksuzne hotele. Također, pojedina kulturna dobra se pretvaraju u kancelarijski prostor.Korištenje
kulturnih dobara u turističke svrhe

Nematerijalna kulturna baština predstavlja: „vještine, izvedbe, izričaje, znanja, umijeća, kao i
instrumente,predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine
i u nekim slučajevima, pojedinci prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine“ - UNESCO Konvencija o
zaštiti nematerijalne kulturne baštine, 2003. Godine.Tokom 20. stoljeća NMKB je konstantno bila
zapostavljanja u odnosu na materijalnu, pa i prirodnu KB. Uloga NMKB u turizmu počela se
postepeno prepoznavati tek 70tih godina prošlog stoljeća, a svoju ekspanziju doživljava u 21.
Stoljeću.Do tada se nematerijalna baština koristila isključivo kao nadogradnja materijalnim kulturnim
dobrima.

NMKB i Kulturni turizam

Kulturna baština predstavlja turistički atraktivan, a samim time i gospodarski upotrebljiv i iskoristiv
oblik kulture nekog društva ili područja. Iako je materijalna kulturna baština već od samih začetaka
razvoja turizma njegov najznačajniji atrakcijski potencijal, njeni nematerijalni pojavni oblici tek
posljednjih godina dolaze u fokus interesa šire znanstvene i stručne javnosti. Značaj NMKB se
prepoznaje prije svega u kontekstu formiranja identitetskih odrednica lokalnih zajednica,
prvenstveno onih ruralnog karaktera, a time i snaženja konkurentske pozicije ovih destinacija. Zbog
toga se i NMKB počinje smatrati značajnim kulturnim resursom koji ima potencijal podizanja nivoa
kvalitete i razvijenosti turističke ponude određenog područja.
Privredni potencijal NMKB
Turističkom valorizacijom nematerijalna kulturna baština i sama postaje svojevrstan brend i/ili
pomaže u oblikovanju imidža i stvaranju brenda destinacije. Time započinje kumulativni proces
povećanja turističke atraktivnosti destinacije odnosno povećanja broja turista. Uloga nematerijalne
kulturne baštine kao atrakcijskog potencijala destinacije, posebno je značajna u destinacijama
ruralnog tipa. Takva područja valoriziraju nematerijalnu kulturnu baštinu ne samo kao esencijalni dio
turističke ponude, već i kao temeljnu konkurentsku prednost. Posebnost NMKB je da se gostima
nastoji pružiti personalizirana usluga, tj. da im se približe fizička i ljudska obilježja i specifičnosti
ruralnog područja,te da im se omogući sudjelovanje u aktivnostima, tradicijama i načinu života
lokalnih ljudi

Pozitivni aspekti upravljanja NMKB

Nematerijalna kulturna baština je generator turističke atraktivnosti ruralnih područja. Korištenjem
nematerijalne kulturne baštine u oblikovanju turističke ponude, povećava se atraktivnost ruralnih
turističkih destinacija. Povećanje turističke atraktivnosti ruralnih destinacija potiče njihovu
ekonomsku i demografsku revitalizaciju te ujedno reducira efekte litoralizacije (proces preseljenja
stanovništva iz unutrašnjosti na morsku obalu). Nematerijalna kulturna baština je faktor osnaživanja
socijalne kohezije i kulturnog identiteta lokalne zajednice. Nematerijalna kulturna baština ima
edukativnu funkciju unutar turističke ponude prvenstveno u smislu olakšavanja ˝kulturnog kontakta˝
i ˝kulturne razmjene˝ receptivne i emitivne kulture.

Negativni aspekti upravljanja NMKB

Nematerijalna baština je izložena i nizu negativnih faktora koji utječu na njezino ugrožavanje i
nestajanje. Negativne demografske tendencije tj. pad broja stanovnika u pojedinim područjima,
naročito onima ruralnog tipa. Također, uz pozitivne, prisutne su i negativne konotacije koje sa sobom
nosi razvoj turizma te ekonomski i tehnološki napredak koji donose promjene načina življenja i
proizvodnje. Pretjerana komercijalizacija baštine koja postepeno vodi ka gubljenju autohtonosti
određenih tradicija, vještina i običaja. Pogoršavanje ekoloških uslova u ruralnim sredinama zbog
povećanja broja posjetitelja.
Zaštićena NMKB u BiH
Konjičko drvorezbarstvo, Potkivanje jaja u Kreševu, Umijeće izrade čipke – kera ,Hodočašće na
Ajvatovicu – Prusac ,Hodočašće Sv.Ivi – Podmilačje, Izrada grnčarije u Liješevu, Običaj košenja u
Kupresu, Ganga, polifoni oblik ruralne tradicije, Umijeće izvođenja sevdalinke, muzičko-poetskog
oblika gradske muzičke tradicije, Umijeće gradnje i sviranja instrumenta karaduzen, Polifoni oblik
pjevanja „U tri“ u Usori, Skokovi sa Starog mosta u Mostaru

Pojam Upravljanja ljudskim resursima

Upravljanje ljudskim resursima podrazumijeva izbor ciljeva, utvrđivanje politike, kao i planiranje,
organizovanje, koordinaciju i kontrolu djelatnosti zaposlenih. To se postiže preuzimanjem
upravljačkih akcija radi postizanja izabranih ciljeva i ostvarivanja planiranih zadataka. Ljudi su
najvažniji resurs s obzirom da od njihovih kvaliteta ali i kvaliteta menadžmenta zavisi uspješnost
ostvarivanja zadatih ciljeva. Kvalitetan projekat zahtijeva kvalitetno provođenje, a da bi se ono
ostvarilo nužna je stručna i sposobna radna snaga.U razvijenim zemljama velika se pažnja posvećuje
usavršavanju zaposlenika, a postoji i institucija tzv. Headhuntera
Osnovni zadaci upravljanja ljudskim resursima su:Planiranje, Organizovanje, Upravljanje znanjem,
Poboljšanje procesa i kvaliteta rada, Kontrola i vrednovanje rezultata

Za ostvarivanje ovih zadataka zadužen je Menadžment institucije, a njegova uloga može biti:Strateška
i Operativna

Vrste upravljanja ljudskim resursima

Upravljanje ljudskim resursima podrazumijeva:
Upravljanje zaposlenicima – podizanje stepena produktivnosti kroz pronalazak odgovarajućeg kadra,
osiguravanje stalnog edukovanja i usavršavanja, kao i optimiziranje radnih uslova
Upravljanje posjetiteljima – analiza motiva, želja i potreba posjetitelja, implementiranje projekata sa
ciljem unapređenja ponude sa konačnim ciljem povećanja prihoda

Upravljanje zaposlenicima u kulturnom turizmu zavisi od sektora u kojem su zaposleni

Vrste sektora: Javni – zaposleni u ustanovama i organizacijama koje se nalaze u vlasništvu nekog
nivoa državne administracije, Privatni – zaposleni u privatnom ustanovama i organizacijama
Volonterski rad – kategorija koja može biti privremeno angažovana u javnim ili privatnim
institucijama ili organizacijama

Javni sektor
Zaposleni u javnom sektoru vezani su najčešće za različite zvanične institucije poput izvršnih organa
vlasti (ministarstva, uprave, službe, zavodi) ili za institucije kulture (muzeji, galerije, instituti itd). U
oba slučaja finansiranje djelovanja navedenih organa i institucija finansira se, najvećim dijelom,
putem državnih dotacija (lat. novčani iznos koji jedno pravno lice daje drugom pravnom licu za
pokrivanje rashoda) iz budžeta. Djelatnost javnog sektora u kulturi dominantna je u socijalističkim i
postsocijalističkim zemljama koje su u fazi tranzicije iz dogovorne u tržišnu ekonomiju
Prednosti: Relativno sigurno i stalno finansiranje, Manja vezanost za tržišna kretanja odnosno za
ponudu i potražnju, Akcenat je na socijalnoj ulozi kulturne baštine, a ne na ostvarivanju profita,
Fiksno radno vrijeme, Osigurana socijalna i zdravstvena zaštita
Nedostaci: Fiksna plata sa minimalnim povećanjem koje ne zavisi od kvaliteta rada već od dužine
provedenog vremena u radnom odnosu, Minimalna mogućnost napredovanja, Manja mogućnost
stručnog usavršavanja i putovanja.

Zaposleni u privatnom sektoru nisu toliko vezani za jednu instituciju, ustanovu ili organizaciju.
Finansiranje rada i djelovanja se najvećim dijelom finansira iz sopstvenih sredstava odnosno
ostvarene dobiti bilo na tržištu ili putem određenih projekata. Opstanak i uspješnost privatnog
sektora zavisi od angažmana rukovodstva i zaposlenih, kvaliteta projekata i kretanja na tržištu.
Djelatnost privatnog sektora u kulturi dominira u kapitalističkim zemljama baziranim na tržišnoj
ekonomiji odnosno na zakonu ponude i potražnje.
Prednosti: Mogućnost ostvarivanja većih ličnih prihoda u zavisnosti od uspješnosti poslovanja
Mogućnost bržeg i većeg napredovanja u relativno kratkom vremenu, Nužnost stalnog usavršavanja,
Veća mobilnost u smislu češćih putovanja, ali i promjene radnog mjesta
Nedostaci: U većini slučajeva sezonska ili povremena potreba za angažmanom, Nestalnost radnog
vremena i poslova koji se obavljaju, Relativno mala početna plata, Nužan puno veći lični angažman,
Zavisnost od kretanja na tržištu, Veća konkurencija za zapošljavanje
Volonterizam je aktivnost koja podrazumijeva samostalni ili grupni rad s ciljem ostvarivanja nekog
cilja ili radi stjecanja novih iskustava i vještina. U osnovi volonterizam se smatra neplaćenim i
neprofitnim radom, ali postoji i mogućnost pružanja određene materijalne satisfakcije. Volonteri su
najčešće mladi ljudi bez zaposlenja ili radnog iskustva, a koji angažman pronalaze kroz volonterski rad
u javnim ili privatnim institucijama ili organizacijama. U pojedinim slučajevima se volonteri angažuju
kao sezonski ili povremeni radnici sa preciznim zaduženjima . U nekim slučajevima se angažuje
lokalno stanovništvo s obzirom na brojne prednosti koje pruža takav vid saradnje.
Prednosti: Mogućnost stjecanja novih znanja i vještina potrebnih za buduće zaposlenje, Mogućnost
upoznavanja novih ljudi. Mogućnost dodatne zarade (npr. studenti), Kvalitetno provođenje vremena
Nedostaci: Slabo ili nikako plaćeni angažman, Velika očekivanja ličnog rada i zalaganja, Sezonski ili
povremeni angažman, Ogromna konkurencija i česta fluktuacija angažovanih,Nepostojanje socijalne
ili zdravstvene zaštite.

Upravljanje posjetiteljima podrazumijeva podrazumijeva ispitivanje motiva i aktuelnih trendova u

turizmu, ali i osiguravanje odgovarajućih tehničkih uslova za kvalitetnu i neometanu posjetu turista
pojedinim kulturnim dobrima. Osnovni ciljevi kvalitetnog upravljanja posjetiteljima su:
Očuvanje kulturnih dobara – ostvarivanje dobiti s ciljem pružanja tehničke zaštite, ali i podizanje
svijesti o važnosti KD
Povećanje užitka posjetitelja – maksimiziranje pozitivnih iskustava posjetitelja
Ostvarivanje maksimalne posjećenosti bez nanošenja štete kulturnim dobrima – stvaranje uslova za
prijem velikog broja posjetitelja bez ugrožavanja samog kulturnog dobra

Identifikacija KB (lat. Identificare – poistovjetiti), utvrđivanje identiteta odnosno osobina koje

određuju neki predmet ili pojavu koja je čini prepoznatljivom. Identifikacija kulturnih dobara
podrazumijeva utvrđivanje pojedinih primjera kulturne baštine koji imaju određenu vrijednost
(kulturnu, upotrebnu, emotivnu). Identifikacija predstavlja prvi korak bavljenja kulturnom baštinom,
a uključuje istraživanje, valoriziranje (vrednovanje) i dokumentiranje kulturnih dobara. Zadatak
identifikacije je utvrđivanje svih aspekata pojedinog kulturnog dobra kako bi se odredili budući pravci
djelovanja u smislu zaštite i dalje upotrebe kulturnih dobara.

Identifikacijom se utvrđuje:
1. tačna lokacija i granice kulturnog dobra i zatečeno stanje (očuvano, oštećeno,ugroženo,uništeno)
2. pravni status kulturnog dobra (vlasništvo, stepen pravne zaštite itd)
3. postojeće informacije i dokumentacija (istraživanja, analize, projektna dok.)
4. vrijednost i značaj dobra (kulturna, prirodna, privredna, emotivna)
5. zainteresovane strane (javne institucije, lokalna zajednica, privatni sektor)
6. cilj, plan, faze realizacije i izvori finansiranja
7. nosioci realizacije i analiza (Uradi i Preispitaj)

Interpretacija je obrazovna aktivnost koja otkriva značenje i odnose upotrebom objekata i to ne

samo komuniciranjem putem činjenica i podataka već iskustvom, odnosno uz pomoć instruktivnih
medija. Svrha Interpretacije je pomoći posjetiteljima u doživljavanju kulturnih dobara
Uloga Interpretacije se sastoji u: Obrazovanju posjetitelja, Pružanju užitka i zabave Izazivanje
poštovanja i odgovornosti prema kulturnom dobru Uspostavljanje efikasne komunikacije sa
psojetiteljima
Najvažnija uloga Interpretacije je ostvarivanje efikasne komunikacije sa posjetiteljima, a to se
postiže na sljedeći način:
U – UNCOMMON – neobično
N – NOVELTY – novo
I – INSPIRATION – inspirativno
Q – QUALITY – kvalitetno
U – UNDERSTANDING – razumljivo
E – EMOTIONS – emotivno
EXPERIENCE – ISKUSTVO
Interpretacija mora imati veze sa osobnošću tj. sa ličnim iskustvom posjetitelja. Različiti posjetitelji
zahtijevaju različit pristup. Interpretaciji kulturne baštine se pristupa holistički tj. cjelovito, a ne
cijepanjem na manje dijelove. Cilj Interpretacije nije instrukcija već provokacija. Interpretacija je
umjetnost koja zahtijeva puno više od obične prezentacije. Sama informacija nije Interpretacija već
otkrivanje na osnovu pružene informacija.
Planiranje interpretacije
Interpretacija je umjetnost koja podrazumijeva dozu improvizacije, ali je temelj stvaranje dobrog
plana koji podrazumijeva: Određivanje ciljeva i zadataka (podizanje svijesti o važnosti KD uz učešće
posjetitelja), Analizu situacije (postojeći resursi i dostupni mediji, karakter posjetitelja), Sinteza
podataka, Implementacija, Evaluacija, Prilikom planiranja nužno je u obzir uzeti i sljedeće parametre:,
Jezik i kulturne razlike posjetitelja, Starosnu strukturu, Posjetitelje sa posebnim potrebama

Prezentacija ima za cilj upoznavanje javnosti sa vrijednostima i značajem kulturnih dobara, a s ciljem
edukacije i podizanja svijesti. Za uspješnu zaštitu kulturne baštine nužna je podrška šire društvene
zajednice, a to se najbolje postiže putem različitih medija. Prezentacija mora biti jednostavna i
interesantna, ali i informativnna. Prezentacija se može izvršiti u različitim formatima i na različite
načine poput zvaničnih press konferencija, radionica, seminara, izložbi, projekcija, organizovanja
tematskih festivala itd..Najuspješnija prezentacija se ostvaruje kroz učešće u većim događajima ili
proslavama.

Valorizacija ili vrednovanje kulturne baštine predstavlja složen proces utvrđivanja značaja pojedinog
kulturnog dobra.Valorizacija je prvi korak ka uspješnom provođenju kategorizacije kulturnih dobara u
svrhu njihove zaštite. Osnovno polazište je spoznaja o vrijednostima dobra na osnovu kojih se
određuje način upotrebe i održavanja. Čl. 13 Zakona o zaštiti kulturne baštine ZDK valorizacija je
definisana kao: „naučna i stručna ocjena prikupljenih podataka u cilju utvrđivanja svojstva dobra
baštine (značaj, funkcija, starost)“.

Postoje različiti parametri utvrđivanja vrijednosti kulturnih dobara, a oni se mogu svrstati u tri
grupe:
Kulturne vrijednosti – čije sastavnice mogu biti dokumentarna, povijesna, arheološka, starosna, te
estetska vrijednost, a kod nepokretnih dobara i arhitektonska, ekološka, kao i vrijednost u slici grada
ili krajolika
Upotrebne vrijednosti – čije sastavnice mogu biti namjenska (funkcionalna), privredna, društvena i
politička vrijednosti
Emotivne vrijednosti – čuđenje i radoznalost, identitet i kontinuitet
Konačni cilj valorizacije je određivanje kategorije vrijednosti pojedinog kulturnog dobra
Postoji više načina kategorizacije vrijednosti kulturnih dobara, ali najzastupljenija je sljedeća: 0.
Nulta kategorija – Međunarodni ili svjetski značaj – dobro se nalazi na UNESCO listi
Prva kategorija – Nacionalni značaj – nalazi se na listi Nacionalnih spomenika BiH
Druga kategorija – Regionalni značaj – čl. 6 Zakona o zaštiti kulturne baštine ZDK: „dobra od značaja
za građane ZDK“;
Treća kategorija – Lokalni značaj – dobra imaju značaj za lokalnu zajednica

Istraživanje i prikupljanje informacija nužan su preduslov za utvrđivanje vrijednosti kulturnih dobara

Istraživanje mogu obavljati fizička i pravna lica koja ispunjavaju uslove propisane Zakonom i koja
imaju dozvolu nadležne ustanove i/ili vlasnika kulturnog dobra
Po pojmom istraživanje se podrazumijevaju složene radnje za koje je nužno posjedovanje nužnih
znanja i vještina (npr arheološka) te dozvola nadležne ustanove
U dozvoli se precizno navode područje na kojem se mogu izvoditi radovi, opseg i vrsta radova, rok
izvođenja, mjesto pohrane materijala i rok dostavljanja izvještaja nadležnoj ustanovi
Prikupljanje informacija ne niži stepen koji ne podrazumijeva nužna stručna i naučna znanja
(literatura, fotografije, mape, dokumenti u različitim institucijama itd)

Dokumentiranje kulturnih dobara podrazumijeva trajno bilježenje svih dostupnih informacija o

pojedinom kulturnom dobru prikupljenih prilikom provedenih istraživanja
Dokumentiranje kulturnih dobara se vrši svaki put kada se provode istraživanja kako bi se uspostavio
kontinuitet informacija
Originalna dokumentacija i kulturnom dobru se čuva u okviru nadležne institucije i u pravilu se nikada
ne daje na korištenje van institucije
Dokumentacija o kulturnom dobru se može dati na korištenje u službene, naučne, publicističke i
druge svrhe ali bez izuzimanja građe
Pojedini dokumenti mogu imati stepen zaštite kojim se onemogućava korištenje građe osobama
zaposlenim van nadležne ustanove.

Dokumentiranje kulturnih dobara podrazumijeva korištenje različitih formata dokumentacije poput:

Mape i planovi – različite vrste geografskih karata kao i prostorni i katastraski planovi i slični javni
izvodi
Fotografija i video – stari i novi foto i video snimci
Literatura – knjige, članci, izvještaji, studije i svi ostali pisani izvori
Arhivi i zbirke dokumenata – nepresušno vrelo podataka
Konzervatorske studije – izvještaji nastali kao posljedica provedenih istraživanja
Dokumentiranje znanja zajednice – lokalna zajednica obično posjeduje informacije koje nije moguće
pronaći u literaturi ili zvaničnim izvještajima, a podaci prikupljeni na ovaj način mogu biti od
presudnog značaja.
Finansiranje baštine
Jedan od presudnih momenata po pitanju obnove, zaštite i upotrebe kulturnih dobara je
pronalaženje potrebnih finansijskih sredstava za realizaciju projekata. Gotovo da nema projekta koji
ne iziskuje određenu količinu novca. Za razliku od privrednih, projekti zaštite kulturnih dobara se
realizuju i kada nemaju ekonomsku opravdanost tj. Kada je sigurno da se neće izvršiti povrat uloženih
sredstava. To u mnogo čemu utječe na kompletan proces planiranih aktivnosti pa pronalaženje
odgovarajućih sredstava predstavlja krucijalni segment svakog projekta.Osnovna dilema je da li se
osloniti na finansiranje očuvanja ili na ulaganje u očuvanje kulturnog dobra?

Pod pojmom finansiranja podrazumijevamo proces davanja novca pravnom ili fizičkom licu, državi ili
nekoj drugom organu da ga koristi po svojoj želji ili prema utvrđenoj namjeni.
Finansiranje može biti nepovratno ili uz obavezu povrata kompletnog ili dijela iznosa
Najčešći oblici nepovratnog finansiranja su subvencije, dotacije i pomoći, a povratni oblik najčešće
proizilazi iz sklopljenog ugovora sa tačno definisanim obavezama.
Investiranje podrazumijeva ulaganje materijalnih dobara, novca i znanja radi ostvarenja neke zarade
ili nekog drugog cilja odnosno interesa .

Pojam i institucija finansiranja u bosni i hercegovini ustoličen je još za vrijeme socijalizma

Finansiranje je podrazumijevalo osiguravanje sredstava za:
Zajedničku potrošnju – troškovi zdravstva, školstva, kulture, socijalne zaštite, komunalnih djelatnosti.
Opću potrošnju – potrebe održavanja državne administracije, vojske, policije i slično
Zajednička potrošnja je posmatrana kao „prava potrošnja“ odnosno finansiranje neproizvodnih
djelatnosti

Neproizvodna“ kultura
U socijalizmu se kultura smatrala sferom koja samo troši, a ne proizvodi novac ali ima značajnu
društvenu ulogu.Takvo poimanje kulture u svijesti ljudi ostalo je do danas uprkos promjeni konteksta
Zbog toga se kultura smatra „igračkom bogatih“, zanimacijom elita, dok siromašni mogu imati pristup
onoliko koliko su sposobni da samostalno finansiraju (i samostalno i iz budžeta kroz različite
programe npr. Subvencije karti za pozorište penzionerima itd)
Odlika socijalističkih i postsocijalističkih tzv. Zemalja u tranziciji je dominantno finansiranje kulture iz
budžeta države. U tranzicijskim zemljama subvencioniranje kulture je u porastu, dok je u razvijenim
zemljama situacija potpuno suprotna.
Zašto kulturu još uvijek smatramo „neproizvodnom“ granom?
Ostatak poimanja kulture kao potrošne grane – „crna rupa“ budžetskih sredstava.
Slabo vrednovanje kulturnih proizvoda na tržištu – negiranje ekonomske vrijednosti kulturnog
stvaralaštva.Privreda ne prepoznaje vrijednost kulture te samim time nema namjeru većeg ulaganja
S obzirom da su građani svjesni da se kultura finansira iz budžeta koji se puni prikupljanjem poreza
upravo od građana, uvriježeno je mišljenje da je obaveza prema kulturi ispunjena i da nisu potrebna
dalja izdvajanja npr. Plaćanje karte.
Investiranje predstavlja ulaganje sa dugoročnom isplativošću koja ne mora nužno biti direktno
finansijska. Još od sredine 20. stoljeća u zapadnim zemljama prepoznata je uloga kulture u
privrednom razvoju zemlje te se počinje koristiti termin kulturna industrija – najviše vezana za
masovnu kulturu. Eksperti praktičari kulture smatraju da je kultura industrija 21. stoljeća odnosno da
može donijeti najviše profita, ugleda i dobrobiti sredini koja u nju investira. Investiranje je puno
transparentniji model finansiranja jer se tačno zna konačni cilj i put koji treba preći za njegovo
ostvarivanje.

Mogući efekti
Investicije se privuku onda kada se stvore potrebni uslovi: pravni, ekonomski, društveni... Investitori
mogu biti domaći ili strani; javni, privatni, civilni ili mješoviti;
Efekti investiranja mogu biti:
Direktni – investitor u određenom periodu ostvaruje povrat uloženog novca i ostvaruje
profitIndirektni – povrat se vrši kroz jačanje brenda, proširenje ili učvršćivanje na tržištu
Efekte investiranja u projekte kulture osjeća i lokalna zajednica, a ne samo investitor
Primjer: izgradnja tate modern muzeja u londonu koštala 134 miliona funti – godišnji prihod lokalne
zajednice porastao za 20 miliona godišnje.
Finansiranje iz vlastitih sredstava:
Osim oslanjanja na sredstva „drugih“ , bez obzira da li je u pitanju finansiranje (država) ili investiranje
(privatni sektor), dio sredstava moguće je obezbijediti i vlastitim radom:
Članarine – najčešće u slučaju da projekat pokreće udruženje građana
Ulaznice – osnovni izvor prihoda iako brojni kulturni objekti ukidaju ovu praksu
Najamnine za prostor ili opremu
Marketinške aktivnosti – iznajmljivanje prostora za reklame; prodaja suvenira sa motivima i slično
Kamata – ulaganje viška sredstava na račun banke
Posebni programi - projekti, akcije prikupljanja novca