ISMET DEDIC

LIRSKE
ISPOVJESTI
 ISMET DEDIĆ

LIRSKE
iSPQVJESTI

SARAJEVO 1978.
 ŽIVOTU U POHODE

Pošla životu u pohode, iz tišina i zasanjanosti jed-

ne lirske prirode, poezija Ismeta Dedića je zakoračila
na širok drum. Svoje tihe korake i stope, svoje neosje-
tne, nenametljive tragove urezivala je po tom drumu,
susrećući se sa obiljem saznanja i zbivanja koja, mo-
žda, nije očekivala, ali koja su je, neminovno, susretala
i dočekivala; ova poezija ipak nije skrenula s puta,
nije posustala, nije joj se zatro trag. I upravo t a j njen
dugi i istrajni hod, ta njena upućenost i okrenutost
životu i jesu najdragocjeniji n j e n kvalitet i odlika.
U ovom trenutku njenog trajanja, i istrajavanja,
njene odlučenosti da. ide dalje i da otkriva i saznaje
i spoznaje život, u ovom susretu sa svijetom i sagle-
davanjem čovjeka u njemu, Dedićeva pjesma opravda-
va svrhu svoga postojanja, uvjerenošću i optimističkim
ubjeđenjem da život jeste jedini pravi i veliki cilj
kome treba ići u susret. Tom cilju uporno i predano
ide Dedićev stih, ne obazirući se na sve drugo što bi
ga moglo zbuniti ili odvratiti od tog hoda. Na tom
putu susreće, zatiče, čovjeka, a to znači — svijet svog
pjevanja, njegov smisao i obilježje, i tu počinje i oko
tog svijeta se odvija sve što je u ovoj poeziji. Tamo
gdje je čovjek, tamo je i pjesma, tamo je i priča o
njemu: o sreći i radosti njegovoj; o patnji i sjeti, ta-
kođe; o velikoj vječnoj vjeri u život i njegovu pobje-
du, njegovu buduću sreću. Da, sreću! Nju će pjesnik
često pomenuti u svojim stihovima, u svojim neskrive-
nim snovima, nadanjima, u svom bezgraničnom i op-
timističkom vjerovanju.

5
 Pođemo li na taj pjesnikov velik i dug put u život,
povedeni ovom iskrenom pjesničkom intimom i pje-
snikovom lirskom ispovijesti željeti da slijedimo ih do
kraja, u ime plemenitosti i humanizma koje im je pje-
snik udahnuo. Zaboravićemo ma trenutak, u okrilju
ovih lirskih meditacija, u obilju ovih plemenitih i top-
lih ljudskih poruka, zaboravićemo, kažem, na sve for-
malno i efemerno, i slušaćemo glas jednog iskrenog
ljudskog govora onako kako se slušaju istinski ljudski
glasovi, sagovornički i odano.
Njega, kao čovjeka i ljekara, više je zanimala lju-
dska sudbina i potreba da se lirski ispovjeda kako bi
približio čovjeka čovjeku i omogućio prostor za nepa-
tvorenu, toplu, čovječnu komunikaciju među ljudima.
On otvoreno govori o svim svojim intimama: o ljuba-
vi, sreći, zamišljenosti i sjeti, zabrinutosti za ljude i
njihovu budućnost. On zrači jednom neizmjernom na-
dom, nepatvorenom vjerom u ljepše, humanije dane su-
trašnje; on to ne taji, ne prikriva, on to propovijeda.
I u prethodnoj knjizi stihova »Na stazama života«
i u ovom »Lirskim ispovijestima« Dedić je nenamet-
ljivo, a predano, istrajno, zavjerenički slijedio tok
svojih misli o svijetu i ljudima i vjerno prenosio svoja
osjećanja i snove u stihove koji se tiho izgovaraju u
blisko i sagovorničko čulo onoga koji želi da ih saslu-
ša. Ima ljubavi u ovim stihovima, ima fine topline,
humanog meditiranja, plemenitih poruka, i ima zadiv-
ljenosti i ponosa što je ovaj svijet ipak naseljen ljudi-
ma i dobrim djelima. O tome pjeva ovaj pjesnik. O
svemu onome što nam se svakodnevno događa, što nas
ne mimoilazi, što znači i našu svakodnevnu zbilju.
Pjeva o tome nepretenciozno, nenametljivo, nevino i
naivno reklo bi se, kao što je nevin i naivan i sam
život koji je predmet tog pjevanja. Pjeva da pobjegne
od zla, da pobijedi i nadvlada nedaće i kataklizme;
pjeva da bi lakše našao ljepotu u svijetu i podario je

6
čovjeku. Te želje, te poruke, ta nadanja i vjerovanja,
čovjeka i pjesnika, doktora Ismeta Dediea bliske su
nam i prisne, stoga i želimo da ih čujemo i saslušamo
do kraja.
»Lirske ispovijesti« Ismeta Dedića, imaju u sebi do-
voljno plemenitosti i humanizma, topline i ljubavi, ko-
je nas prizivaju da ih saslušamo. Dedićeva pjesma će
nas prisno i iskreno dočekati kao prijatan i drag glas
čovjekov koji želi da nam nešto čovječno saopšti. U
želji da taj govor bude saslušan do kraja, u želji da
bude shvaćen i prihvaćen onako kako se prihvata is-
krena i topla ljubav, ja ovu knjigu pružam čitaocima
uvjeren da će u n j o j naći poruku i pouku i za sebe.

Velimir MILOŠEVIĆ

7
PET USAMLJENIH RUŽA

Pet usamljenih ruža, u v r t u moje drage,

Njegovahu oči n j e n e mile blage;

Mirisima svojim zvale su me sebi

Šaptale su tiho, cvjetale smo tebi.

Kad' je svjetlost dana bivala sve duža,

Najljepša među n j i m a govorila bi ruža:

Svo je cvijeće lijepo, mi smo ipak ruže

I bile bi još ljepše da živimo duže.

Pet usamljenih ruža u n a j l j e p š o j noći

Okružene m r a k o m s n u j u u samoći,

Probudit' se neće, a to nisu znale

Kazaljke života zauvijek im stale.

S U T R A

Kada sviću dani i u n j i m a j u t r a

A časovnik stari kao pjesme poj,

Kazaljkama svojim žuri prema sutra

Svakoj svojoj radosti rekao bih stoj.

Osluškujemo često otkucaje svoje

I sa n j i m a kako v r i j e m e plovi;

Godine života uvijek nisu moje,

Prolaze nam dani kao mutni snovi.

I tako sa danom svakog novog jutra

Bilo kakva suza poleti da kane,

Polako nas u b a c u j e u vihore onog sutra

Niko na put vremenu ne može da stane.

B U Đ E N J E S R E Ć E

Uspavana srećo, u meni se budi,

Znam da tako živiš iz malenih dana,

Mnogi prošli dani, prođoše mi hudi

Zaplovimo životom još od j u t r a rana.

U noćima gluvim uvijek si mi budna,

A kad misli moje izlaze iz sna,

U sreći li života običaja čudna

Ti u r a n j a š opet u mog života dna.

Koliko bi bili ljepši dani novi

Mijenjao bih svoje vlastite ćudi

Da sa n j i m a i m o j a sreća plovi

I da se sa mnom svako j u t r o budi.

Z V I J E Z D E

U jednoj tihoj prelijepoj noći

Ugledah zvijezdu kako s j a j n a pada.

U baštu svoju neće više doći,

Napušta zauvijek zvjezdana stada

Na nebu za tren praznina osta

Iskovana tek i zlatnog je kova,

Al' svijetlećih zvijezda ima još dosta

Na n j e n o m m j e s t u već sja nova.

Po t i t r a j u zvijezda i s j a j u koji pale

Crtam puteve na nebeskom svodu,

Vidim te zvijezde daleke i male

Žure, noć prolazi, žele da odu.

Z B O G O M

Zbogom uspomene neću reći,

Is o niti prošlom danu svome,

Bi o nove p r i j a t e l j e da ću steći,

To se može desiti samo u snu mome.

Neću da sam bez tih dana svojih

Želim da svi žive zajedno u meni;

U n j i m a je utkano i mnogo časova tvojih

Pokloniti to mogu jedino voljenoj ženi.

Doviđenja neću reći niti jednoj noći

Djetinjstvu ni životu niti draga tebi;

Ni jednom novom danu koji će n a m doći

Želim da te uspomene n j e g u j e m u sebi.

MAJČINA SUZA

Kao svježe kapi pro' je ne rože

U oku moje m a ' k e suze gledam

Ko lelujave noći kad ih bure nose

Uspomene drage, odći im ne dam.

Kohko kapi le suzne kiše

Bi u životu moje drage majke,

Ima li čaše u koju slaje više,

A svaka kap nosi tugu i bajke.

I dok kao biseri u oku s j a j u

Suze moje m a j k e prisutne su više,

P r u ž a j u mi sreću i bol mi d a j u

I srce kuca čas jače čas tiše.

J E S E N

Jesen zlatna, topla i meka,

Koliko mjeseci išla je sama

Dođe do nas n e g d j e iz daleka

Volimo je jer je među nama.

Donese nam dane sunčane i svježe

Prosu nam zlatne darove svoje,

Dani drugih doba kriju se i bježe

I prirodi promijeni sve n j e n e boje.

Uljepša n a m sebe draguljima svojim

Zamirisa život plodovima zrelim,

Vjetrovima nošen na proplanku stojim

Ljepšeg doba nema, sam sebi velim.

N O Ć I

Koliko snage u jednoj noći

Da pokrije umore minulog dana,

Kolike su njezine stvarne moći

Da ublaži boli mnogih rana.

Uspjeti da utiša prohujali dan

Čudna je snaga te jedne noći;

P r e t v a r a n j e stvarnosti u čaroban san

Mogu doživjeti samo ljudske oči.

Kuda na počinak odoše noći

Ko upija u sebe tako veliku tamu,

Jel' moguće do njenog gnijezda doći

Jedino je dan n e ostavlja samu.

O S L I K A V A N J A

U mislima crtao sam svakojake slike,

Očima im šarao raznovrsne boje,

Rdio sam to u miru, daleko od vike,

U tišini i uz uspomene moje.

Ne uspjeh nikada da ih n a c r t a m do kraja,

Negdje u polovini prekida ih misao moja,

Lik tvoj kao tkan od sunčevog s j a j a

Skidao je sa slika mnoge od tih boja.

Kada uzeh da uslikam oči drage tvoje,

Desi se čudo, nesta i blještavog sjaja,

Na slici ostaše sve n a j l j e p š e boje,

Cijelu sliku nacrtah i dovedoh do kraja.

PITOMA DOLINA

Lutao sam svijetom da pronađem nešto

Pitomu dolinu u bilo kojem kraju;

Ni jedno moje čulo ne bi tako vješto,

Najljepšu od svih za koju ljudi znaju.

Šume, rijeke, vjetrovi i daleke planine

Načičkana brda mamila mi oči,

Titrajuće zvijezde vukle u daljine

A mjesečeva svjetla pratila po noći.

Jednog dana ugledah čudnih ptica jata

Umotana pjesmom za n a j l j e p š u važi,

Odzvanjala je nježno poput tihog sata,

To je ta dolina što se dugo traži.

S U S R E T

Od susreta prvog prohujalo je dosta,

Kako je to prošlo, kao da je bilo sada.

Od svega, još n a m po koja minuta osta

Da kažemo što rekosmo jedno drugom tada.

Riječima šapata govorila si meni

Očima blagim gledala me svojim.

Ljubavi moja nikada ne veni,

Dok živim ostani u osjećajima mojim

A sad riječi v j e t a r zanosi i mete

I u beskraju misli n e m a m želje druge,

Da šapati tih riječi uzalud ne lete,

Nek me prate kroz besane noći duge.

P J E S M A Ž I V O T A

Kako je gluvo kad utihne sama

Pjesma koju svako biće ima;

Koliko smo bogatiji kad je medu nama

Život bi bez n j e opustio svima.

Kada se pjeva n e g d j e i daleko

Budi u ljudima osjećaje blage

I vrdo srce postaje tada meko

N a d a h n j u j e život i d a j e m u snage

Umotana u pjesmu i grančica suha

I usred zime proljeće n a m nudi

Ne lomi se lako ni kad v j e t a r duva;

Kako su sve lijepe pjesmine ćudi.

U S P O M E N E

Bilo je davno, al' još uvijek svježe

Kad pogledom svojim otpratih tebe,

I ako mi misli katkada i bježe

Pobjeći se ne može od samoga sebe.

Čitam ti riječi u zadnjem listu,

Čudan me osjećaj uzbuđenja hvata;

Gledam ti lik i zamišljam te istu,

Umjesto srca slušam otkucaje sata.

Na mom stolu sat začuđeno stade

Uzeh ti sliku i prigrlih sebi,

Još jednom mi kamen na srce pade

I da sve zaboravim sretniji bio ne bi

ZIMSKI PEJZAŽ

Sva šuma pod ćilimom spava,

Prostrto lišće na zemlji leži,

Na pomolu, izgleda zima prava,

Dani, iako kraći, postaju teži.

Priroda sva u prvom snu

Navlači n a sebe duge noći;

Pohranila umore n e g d j e u dnu

U pravi san treba joj poći.

Zaželite mi, ljudi, dobre snove,

Tihe dane i noći još tiše.

Dat ću vam opet plodove nove

I još mnogo izobilja više.

S A Z N A N J A

Sama na prozoru m a ' e sobe svoje

Čas je cio svijet oko same mene;

Kao da si tu, i uz želje ?moje

Borim se da mi život polako ne /cne.

Praznina iz zidova izbija još jače

Kad osjetim da te uistinu nema,

Moja duša tada grca i plače

Kad to saznanje izdaleka se sprema.

P r i z n a j e m da voljeti te nisam znala

Srcem sam željela, al' ostajala ista

Za svoju l j u b a v s tobom sve bih dala

I bila bih najljepša, kristalna i čista.

GLUVO DOBA

Kad noć ode na počinak da spava

A noćni leptir poljima da šara;

Kad cvrčak izmili iz tamnih trava

I gluvo doba noći ima svoga čara.

Miris cvijeća zaostalog u noći

S kapljicom rose, koja tek rosi,

Sliva se tiho u mjesečeve moći

Na krilima snova u daljine nosi.

I kada iz daleka i sa nekog dna,

Usnula noć osjetiš kako diše

Šapat v j e t r a usred najljepšeg sna

Umore dana rvojim šumom briše.

GUBICI NEMINOVNOSTI

Majko, ne plači, malo se smiri;

Iako nas je manje, ti to znaš,

Ne dozvoli srcu da m u tuga viri

Očev gubitak je zajednički naš.

Za nas oboje n e m o j suze liti,

Pustimo vremenu da učini svoje,

Još će u životu teških časova biti

Vrijeme nek, ublažuje boli moje.

Najljepše uspomene ocu našem dragom

Da poslušamo riječi, volite se obje

Nastavimo život novom snagom

Neka l j u b a v zrači iz očeve sobe.

UZ N A D E

Sve nade moje leže u nečem

Čas ih uzdižem i dalje gradim

Mnoge n j e g u j e m , a neke pečem

Jedne zagrijavam, a druge hladim.

Moje nade znaju da nisu same

Uvijek su tu, nosim ih sobom.

Neću ih zatrpati u noćne t a m e

Nek, plove sa mnom jednim dobom.

Nikada ne stare, ostaju nade,

Za n j i m a kasam, one me mame,

Kako to uvijek da su mlade

I smiju se, znaju da nisu same.

BOLI RASTANAK

Neko iz nečijeg života kad ode

Praznina nastane poput tmine

Vodama m u t n i m pustiš da te vode

Pogotovo ako ljudi bez razloga to čine.

U t j e h e nema bolu kojeg čovjek stvori

Za rastanke tužne nema toplih riječi,

Sa gorčinom i pustoši što poslije zbori

Teško je ići u susret novoj sreći.

Najljepši su dani kad smo bili skupa,

Besane su sve buduće noći,

Rastankom ovim srce mi se čupa,

Zaborava nema m a gdje ću poći.

OTKUCAJI PROŠLOSTI

Stojim ispod starog gradskog sata

Obnavljam toplo uspomene drage,

Čudan osjećaj prošlosti me hvata

Kao da sagledam opet oči blage.

Sve je isto; stari časovnik stoji,

Sem što nema lika tražene žene,

Gledam unaokolo, a sat m i n u t e broji,

Na tom mjestu vidim neke druge sjene.

Ne čujem više ni otkucaje sata

Oko mene leđna i tišina prava,

Umirih se, čudna me tuga hvata,

Prisutna je prošlost kao neka strava.

P R O L J E Ć E

Kada jata ptica i z d a n k a s ^ t e ,

I dah života osjetiš u biću;

Dok mirisi proljeća svuda lete,

A željene nade posvuda niču,

Priroda u cvijeću i n a j l j e p š e m r u h u

Iznosi pred nas bisere svoje;

Probuđeni život dobu je po sluhu

I poput zlata plete svoje boje.

I mi smo se sreli u to lijepo doba,

Nek, nam d a j e snagu da živimo dalje

Mirno da plove naša života oba,

I pozdrave novom proljeću da šalje.

V I H O R I

U srcu svome zaželi mi sreću,

Došao je dan kad li m o r a m reći,

Ne nanosimo sebi bol još veću,

Od snova životi su n a m preči.

Sačuvaj mi pisma upućena tebi

I u n j i m a riječi šio još bole,

U samoći kad mislimo o sebi

Sjećanjima pustimo da se vole.

Ne t u g u j ni jednog t r e n u t k a više,

Ostavimo vremenu da u t j e h e traži

Vihorima svojim nek, n a m pisma piše,

Al' zbogom uspomene nikada ne kaži.

S T A R I M L I N

Svake noći u malom mlinu,

M'inar stari drhtavom rukom

Brašnom ispisivao poruke sinu,

Pisao je srcem, a ne mukom.

Tri kamena u ovom mlinu

Skupa melju, skupa žito taru

Pisao je isto uvijek svome sinu

Potočić č u v a j i zahvali m u na daru

Treći točak je jedanput stao

I poruke n i j e bilo više,

Mlinar je u ponor života pao,

Ko će više da mu brašnom piše.

KROZ VRIJEME

Pola života provodim sam,

Polovina je draga uvijek tvoja

I od svog dijela želim da ti dam

Tebi leti svaka želja moja.

U polovini snova gledam tvoj lik

U drugom dijelu uvijek sam sam,

Iz sna me budi radostan krik

Bez tebe sam prazne slike ram.

U mislima mojim čitava si moja

Bez tebe draga ne bih bio svoj,

Da se ispuni mnoga želja tvoja

U svom životu bit ću samo tvoj.

OSLUŠKIVANJA

Na svjetlosti dana i sunčevom s j a j u

Okićena priroda u srebrnastom r u h u

U obilju cvijeća što n a m miris daju

Očima te tražim osjećam po sluhu.

Odsjaj sunca blješti mi oči

Prosuto srebro po prirodi zrači

Brojim dane kad ćeš mi doći

Znam šta mi sve p r i j a t e l j znači.

Na jarkom suncu želje mi se griju

Bila si daleko, a bila si tu;

Poglede ti h v a t a m i kada se kriju,

Nema te a dadoh ti l j u b a v svu.

U Š Ć A

Prošlo je djetinjstvo i mnoga ljeta

Želio bih često da to v r i j e m e stane.

Počesto m e hvata neka čudna sjeta

Strpljivo n j e g u j e m n a j l j e p š e mi dane

Svako u životu ima svoga druga,

Onom iz mladosti n i j e ravan niko;

Ali kad novog stekneš za života duga

Mladost ga ne zamijeni niti iko.

Ušće života ne volim da gledam

Ni ušće rijeke jer znam da je k r a j ,

Izvorima života hoću da se p r e d a m

Da ih raskošno kupa sunčev sjaj.

ZBOG TEBE

Od najljepših dana k u j e m nove

Sa biserom prve j u t a r n j e rose,

Iz najljepših želja crtam snove

Da me tada na k r a j svijeta nose.

U vjetrovima tihim tražim sreću

Sa b u r a m a jakim gradim sebe,

Svakog časa r a đ a m želju veću

Sve to radim draga i zbog tebe.

U svjetlosti dana sunce m e kupa

U mirisima polja osjećam snagu,

U ljepoti noći bez dnevnih lupa

Sve bi iščezlo da n e m a m svoju dragu.

N A J L J E P Š I DAR

Čuvajući zdravlje čuvaš sebe,

Čuvaš u sebi i svoju sreću.

Paziš tad i bližeg oko tebe;

U sebi gradiš budućnost veću.

Kad i sreća u zdravlju pliva,

P j e s m a života o d j e k u j e svuda,

Mnoštvo dana u radost se sliva

Kad god krenemo i bilo kuda.

Zdravlje n i j e obična stvar,

U školi života uvijek si đak

To je najljepši prirode dar

Što i teži život p r e t v a r a u lak.

P R O Š L O S T

Dragi moj druže iz đačkih klupa,

Počesto se sjetim kada bijasmo skupa,

Sjećam se glasa kad učitelj zove

Da pričamo svima događaje nove.

Nema više klupa, niti onih šala,

Mnoga sjećanja što je škola dala,

Zamela se vremenom, što sve guta,

Ali tebe se sjećam po stotine puta.

I sve što mi vrijeme dalje leti

Čovjek se češće d j e t i n j s t v a sjeti,

Meni te uspomene postaju sve bliže

Kad to bude kao juče, k r a j mi stiže.

LJEPOTA RIJEČI

Koliko ponekad jedna riječ znači,

Kako je ljepša izgovorena tiše

Iz n j e kada i toplina zrači,

Bogatiji smo za mnoge radosti više.

Mnoge igračke zamijenila je sada,

I neubrano cvijeće što u polju cvjeta,

Kao djeca ni slutili nismo tada

U ljepoti riječi za sreću svijeta.

Zato u sebi k u j t e samo riječi one,

Što t m u r n e dane i što t m u r n e noći,

P r e t v a r a j u u lijepo i tuge gone

Radostima srce pune i vesele oči.

ŠAPUTANJA SREĆE

Prosute zvijezde sa raskošnog neba

Na putu života neka su uz tebe,

S j a j e m svojim i uvijek kada treba

Neka ti pomažu da na'aziš sebe.

Sa šapatom sreće da ploviš svijetom

Budućih dana i časovima svojim;

Sa mirisom radosti i n a j l j e p š i m cvijetom

Da lebdiš i živiš u mislima mojim.

Tiho kada uploviš u luku sreće

Ispunjeni bit će snovi moji,

Od želja nikad neću imati veće

Protkani srećom svi putevi tvoji.

69
M I J E N E

Koliko bliskosti, kontrasta i ćudi

Kada cvjeta behar i rosom sebe krasi

A dah života osjeća i priroda budi

Na bolesničkoj postelji život se gasi.

Ili u vremenu, kada leden v j e t a r reže,

A priroda surova, srce vam steže

U toploj sobi gledate kako se život rađa

Osjećate radost doma, od svega je slađa.

Sakriveno sunce iza oblaka to prati

Uspavane zvijezde t i t r a j u u tim noćima;

Da bi čovjek bio pomognut to da shvati

Mora gledati stalne mijene pred očima.

ĆUDI VREMENA

Kako je čudna ta priroda blaga,

Po najvećoj hladnoći skida se naga;

U toplini sunca kad najljepše grije,

Pod ćilimom lišća od kog, li se krije.

A ljudi po zimi drukčije to čine,

Imaju prirodi suprotne osobine

U vremenu kad je prehladno i suho,

Oblače na sebe još po jedno ruho.

Kad napolju grmi, a oluje bjesne

Svi se skrivamo u odaje tijesne;

A kad je pitoma i tiha, onda ljudi

Izvrću naopako i n a j b o l j e ćudi.

SLAVUJEV PJEV

U gaju k r a j puta dok v j e t a r leluja,

Po cijele noći i zorom ranom,

Slušao sam uvijek istoga slavuja

Skrivenog u žbunju, svakim danom.

Probuđeno pjesmom svako jutro rodi,

Došao iz daleka da nas pjesmom hrani,

Pjevao je ljudima, pjevao slobodi,

Da nam budu ljepši osvanuli dani.

Dođoše i studeni, slavuja nema više,

Ostavi nam lijepe uspomene svoje,

Njegovom pjesmom još sva šuma diše

Osluškuje ga i svako čulo moje.

T R A Ž E N J A

Tražiti neizgubljeno, a željeti da se nađe

U bilo kojem poslu mnogo je i teže

U t a j n a m a nepoznatog nekada je i slađe

J e r čovjek svoj život za budućnost veže.

Koračati po nepoznatom n i j e ni lako

Počesto se svjetiljke gase i same

Bespućima ne može ni hodati svako

Teško zasvijetli u dubinama tame.

Pronaći nešto što i n i j e bilo tvoje

A treba da služi l j u d i m a svim

Usaditi moraš mnoge časove svoje

Da hodate dobrim a ne putevima zlim.

PRIČA O PRIČI

Kružile su svijetom priča u priči

Smješile se tiho, svima je do nas stalo

Žurile su uvijek, daleko valja stići

Mnogi žele da se kod n j i h odmorimo malo.

Iako smo priče n i j e n a m lako,

Oblače nas svi u šarena odijela

G d j e stanemo, prepričava nas svako

Kao da smo stvorene samo za sijela.

P u t u j e m o svijetom iz carstva snova

Jedan nas grdi, a drugi n a m se divi,

Gledamo oko sebe stalno lica nova

Priče smo života dok god neko živi.

SJEĆANJE

Kada sjećanja počnu da se nižu

KoHko slika u jednom čovjeku stoji

Kao jata ptica, kad se u vis dižu

Ima li iko živ, ko može da ih broji.

Slike moga k r a j a ljudi i doba

P r o h u j a l o v r i j e m e što svakoga prati

Na svijetu nema tako prostrana soba

U koju bi sva sjećanja mogla stati.

Al' uspomene drage dalje se nižu

Kamere života neprestano zuje.

Nova sjećanja i dalje stižu

Budućnost ih osluškuje, želi da ih čuje.

PROLAZNOST

K r a j ruža, kad n a j l j e p š e cu cvale,

Oči i misli moje začarane stale

Sjećanja mi lete ko proljetne kiše

Ruža mi mirisima uspomene riče

Jedna mi suza na ružu kanu,

Otvori latice i ljepotom p anu;

Pored suze ugledah i kap rose

I ružu pođoše uspomene da nose.

Mirisima svojim tiho mi reče:

Rasla sam tebi, da bih tebi evala,

Moj život se gasi, v r i j e m e teče

Da se brzo n e s t a j e to nisam znala.

KROZ ŽIVOT

Shvatajući život kao dugi put,

Koji treba proći od nas svako;

Čovjek često je i sam na sebe ljut,

J e r t a j p u t prelaziti n i j e lako.

Mnogi na stazama, ne mogu da se snađu

Plove tuđim životom i tako ga prate

Pokušavaju u drugom da sreću nađu

Neki u svoj život ne znaju da se vrate.

U životu ima mnogo malih stvari

I još više bezazlenih al' veoma važnih,

Svaka od n j i h može život da nam kvari,

Gradite sebe toplo i od želja snažnih.

ISKRE RADOSTI

Uzalud je čekati izgubljeno v r i j e m e

Tako život uči, tako nam se piše,

Kao kad bacate na ledinu sjeme

Uspjeli ste, ako buduće cijenite više.

Ako nešto želiš moraš znati šta je

Osjećaj stranca u vlastitoj duši,

Neposlušnu želju koja ni da h a j e

Snagom života treba da se guši.

Malim stvarima načinite život sretnim

Iskre radosti tražite u svemu,

Plovite životom tokovima spretnim

R a d u j t e se srcem i mnogo čemu.

NASTAJANJE VREMENA

Cesto se pitam — g d j e se v r i j e m e rađa,

Prohujalo doba, ono stalno prati,

Odakle niču ta vremena mlađa

Može li se vremenu na put stati.

Osjećam na tren da je i u zraku

Cini mi se u svemu što živo niče

Nalazi se sigurno i u svakom m r a k u

[ što je nijemo ima svoje priče.

U ljudima i prirodi što živi i stoji,

Uvlači se u pore, kao i misli moje

Ako nečeg nema, ne može ni da se broji

Samo što je bilo ima v r i j e m e svoje.

HOD LJUBAVI

Preko plavih rijeka, gora i planina

Plovilo je mnogo ljubavi iz daljina,

Ali ipak i n a j l j e p š e među n j i m a

Dvije ljubavi iz b a j k e žurile su svima.

Njihale se tiho na mjesečevom s j a j u

Poput dva goluba kružile visoko:

Saptale su nježno, da im srca znaju,

Raširenih krila letjele kao soko.

Plovile su skupa na k r a j e v e svijeta

Setale do zvijezda da im raskoš n u d e

Mirisima života, od najljepšeg cvijeta

Nježnostima napajale mnoge ljude.

CVJETOVI

U poljima, kad su bila druge boje,

I posljedni list padao sa grane

Dva cvijeta još uspravno stoje

Mirisima svojim pozdravljali dane.

Duvao je v j e t a r iz sve svoje snage,

Al' dva cvijeta ne može da iščupa,

Kiša je padala i kapljice blage

Ostaviše cvjetove da ih sunce kupa.

Gledao sam u to polje ravno

Ta dva cvijeta nisu ni znala,

Mnogo cvijeće nestalo je davno,

A svu ljepotu polju su dala.

SPOZNAJA

Probuđena želja visinama leti

Pomaže joj mis'o g d j e da sleti

Da bi izrasla u plodna polja

Treba joj čvrsta ljudska volja.

Na krilima dolijeće i zrnce sreće,

Nevidljivom snagom naprijed me kreće.

L j u b a v to p r o m a t r a i n a to se smije

Da mene nema, sve ništa to nije.

Radost uskakuće tu joj je mjesto

Cvijećem obasipam životni prijesto.

Pozlaćeni snovi sačekajte malo

Do spoznaje o životu više mi je stalo.

RASTANAK

Kada jednog dana odlučiš da odeš,

U novi život il' ponore tame,

Kao kopljem ćeš srce da mi bodeš

Prošlosti ostaće samo tuge same

Ponesi sa sobom i uspomene svoje

Al' koplje iz srca nikada ne nosi;

J e r ono i uvijek nije bilo moje

Neka ga svako jutro tuga rosi!

Kada u životu jedan tren ti dođe,

I pokuša da te u prošlost vrati,

Vidjet ćeš kako je kad v r i j e m e prođe

I teže kad budućnost prošlost prati.

vrteSka života

Plovimo životom kao m a l a barka,

Vrtimo se u v i j e k u i rtom krugu;

Čudna je to igra i čudna v a r k a

Gradimo mostove i života p r u g u

Cini se, putevi naši n e m a j u k r a j a

Mislima lutam, a da li ću znati

Ž e l j a m a doći do životnog s j a j a

Proživjeti srču koju život može dati.

Niko ne stoji, sve se kreće

P u t u j e m daleko, a g d j e li ću stići;

Kroz život j u r i m a neko i šeće

Sa vrteške života jednom ću sići.

NEZABORAV

Ej, sinko, moj dragi, dobri sine,

Baka želi da budeš kao čovjek velik;

Kada jednom te život u vihore vine,

Budi dobar, pošten i jak kao čelik.

Tepala mu tiho milijući ga po kosi,

Osjećaje svoje u dlanove je spleia;

Kad odraste cvijeće će da joj nosi,

Srcem je to željela, tako je htjela.

Bilo je, kako su te riječi tada rekle,

Ali nema više bake da ga m i l u j e po kosi;

Postao je dobar mladić i navike se stekle

Unuk baki na grob često cvijeće nosi.

BUJANJE ŽIVOTA

Kakva bi to bila čudna bašta,

Kad bi ruže do pupoljka cvale;

Dokučit bi to mogla samo mašta

Nerascvjetane ni miris ne bi dale.

Pred očima kad bi bila djeca samo,

Ili gledati samo zrele l j u d e

Sliveno u jedno, ljepše je kudikamo

J e r sva doba života ljepotu nude.

I upravo to šarenilo čini se lijepim,

Gledajući tu vječitu m i j e n u

Divno je ostati veselim i krijepim

Misleći ponekad na vlastitu smjenu.

RITMOVI ŽIVOTA

Dok mali oblak nebom žuri,

Gledam kako jedno vrijeme teče;

A onaj kotrljajući, kada juri,

Kroz vrijeme pravi korake veće.

Kad list sa grane pada,

A hladan v j e t a r poljem kosi,

Spoznaja me prenu iz ovog sada

Osjetih da i mene vrijeme nosi.

Ako se svemu duže r a d u j e m i divim

Nek, oblaci j u r e onda kako hoće;

Moram naučiti polako da živim

Godine tad neće lako da se toče.

S A N

Uđoh u baštu čudnih li snova

G d j e su ruže sa jabuka cvale,

Iznenada ugledah i lica nova

A cvijeće, djevojačke r u k e brale.

Nježna pjesma odzvanjala je svuda

Svi ljudi svijeta zbratimljeni bili,

Oko sebe gledam i blistava čuda

Iz jednog pehara i vino su pili.

Sunce je i usred noći sjalo,

I zlo se u dobro pretvoriti dalo.

Probudih se i ne vidj eh bašte više

O prozor u d a r a h u k r u p n e kapi kiše.

NA PROPLANKU

Ispred stare lipe na proplanku st*. jim

Mnogo lijepih kuća razgledam u dolu;

Zavirujem u svaku mislima svojim

U n j i m a život teče u lijepom i u bolu.

Veselje i tuga u zidovima šute

Mnoštvo suza i radosti više

Pomiješane žive, vremenom se m u t e

Koliko želja u tim domovima diše.

I tako život kao u neograđenoj bašti,

Polako nas l j u l j a i poput v j e t r a njiše,

Novo stalno niče, gledam ga u mašti

Dok vrijeme neumitivo nove slike riše,

PRIJATELJ

Kad prođe još mnogo dugih zima

I budeš sjedila p o k r a j tople peći,

Vidjećeš koliko vremena ima,

I da p r i j a t e l j a nije lako steći.

Otkloni nemir što nosiš u sebi

U životu nikada ne gubi nadu

Sjeti se riječi koje rekoh tebi

Nađi se u vlastitom miru i radu.

A jednom, i ako će prošlost biti daleka

Dobit ćeš pismo puno želja mojih

Da 1' će suza kanut sa obraza meka

t
Kad se sjetiš p r i j a t e l j a svojih.
PUTEVI ŽIVOTA

Da bi tekle zlatne vode

I Ijuljuškali valovi sreće

Kako zaobići t r n j e što bode

Rane male a katkada i veće.

Sve što živi, plete svoje niti

Od svoje sreće treba znati

Od drugih ih ne treba kriti

I drugom od svog dijela dati.

A kada poteku m u t n e vode

V j e r u j u sunce što će da grane

Mutna voda će i sama da ode

J u t r o m koje će tek da svane.

 S A D R Ž A J
Strana
Životu u pohode 5
Pet usamljenih ruža 9
Sutra 11
Buđenje sreće • 13
Zvijezde 15
Zbogom 17
Majčina suza 19
Jesen . 21
Noći 23
Oslikavanja 25
Pitoma dolina 27
Susret 29
P j e s m a života . . . 31
Uspomene 33
Zimski pejsaž 35
Saznanja 37
Gluvo doba 39
Gubici neminovnosti 41
Uz nade 43
Boli rastanka . 45
Otkucaji prošlosti 47
Proljeće 49
Vihori 51
Stari mlin 53
Kroz v r i j e m e 55
Osluškivan ja 57
Ušća 59
Zbog tebe 61
Najljepši dar 63
Prošlost 65
Ljepota riječi 67
Š a p u t a n j a sreće 69
Mijene 71
Ćudi vremena 78
Slavujev pjev 75
Traženja 77
Priča o priči 79
Sjećanja 81
Prolaznost 83
Kroz život 85
Iskre radosti 87
N a s t a j a n j e vremena 89
Hod ljubavi 91
Cvijetovi 93
Spoznaja 95
Rastanak 97
Vrteška života 99
Nezaborav 101
B u j a n j e života 103
Ritmovi života 105
San 107
Na proplanku 109
Prijatelj 111
Putevi života 113
IZDAVAČ:
DEDIĆ ISMET
SARAJEVO

RECENZENT:
VELIMIR MILOSEVIC

ŠTAMPA:
»MIĆO SOKOLOVIĆ*
ROGATICA
ZA ŠTAMPARIJU,
MILOŠ VUJIĆ
 Rješenjem Republičkog Sekretarijata za obrazovanje,
nauku, kulturu i fizičku kulturu SR BiH Sarajevo boj:
02-413/91 od 07. 12. 1977. godine odobreno je štampanje
publikacije »LIRSKE ISPOVJEŠTI«.

Na osnovu mišljenja Republičkog Sekretarijata za ob-

razovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu SRBiH Saraje-
vo, broj: 02-413/91 od 06. 12. 1977. godine, knjiga »LIRSKE
ISPOVJESTI« je oslobođena plaćanja osnovnog i posebnog
poreza na promet.