UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

ODSJEK: ŽURNALISTIKA
PREDMET: HISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE

SEMINARSKI RAD

BOSNA I HERCEGOVINA U DRUGOM SVJETSKOM

RATU

Sarajevo, 2007. godina

Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 2

UVOD

Sama tema Drugog svjetskog rata je jako široka, a nije neznačajna ni tema Bosne i
Hercegovine u tom ratu tako da je ovaj seminarski rad posvećen upravo odnosu BiH i
Drugog svjetskog rata ali Kraljevine Jugoslavije kojoj je BiH pripadala. Poznato je da
su velike sile kao što je Njemačka pokušavale mnogo puta osvojiti BiH iz više razloga,
početkom Drugog svjetskog rata se pružila izvrsna mogučnost za to, tako da je 1941.
godine BiH okupirana. Zašto i kako je okupirana je tema prvog dijela seminarskog rada,
kao i pitanje uključivanja BiH u Trojni pakt. Neće biti zaobiđeno ni pitanje kapitulacije
BiH kao ni sam način prodiranja Njemačke vojske na njno tlo. Za nas će biti zanimljiva
i podjela Kraljevine Jugoslavije između talijana i njemaca sa akcentom na Bosnu i
Hercegovinu. U drugom poglavlju će biti govora o položaju BiH u Nezavisnoj državi
Hrvatskoj, uspostavi NDH i i odnosu prema BiH. Pomenut će se i neka imena kao i
nihov značaj za BiH. Priključivanje Sandžaka Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Formiranje
župa, njihovo funkcionisanja kao i njihova refleksija na BiH. Iz svih, gore navedenih
pitanja, BiH želi autonomiju i to će biti jedna zasebna cjelina obrađena uz samu temu
BiH u Drugom svjetskom ratu. Iako je to bio samo pokušaj za autonomijom on je jako
značajan i detalji će biti izneseni kao i odnos ustaša prema muslimanima i velikosrpskoj
ideji. Kaku sve ove teme zapravo jedna cjelina i kako se sve vežu jedna za drugu,
objašnjavaju jedna drugu moramo spomenuti i četnički pokret odnosno velikosrpska
politika u BiH. Kao što je već rećeno tema je kompleksna i zahtjeva jako mnogo pažnje
i istraživanja tako da sam tokom rada na ovoj temi uvidjela samu suštinu svakog
perioda u historiji, tako da tema započinje okupacijom BiH u Drugom svjetskom ratu,
zatim prolazi kroz određene periode i na kraju dolazi i Narodnooslobodilački pokret u
BiH kao jedna od najopširnijih tema.

OKUPACIJA BOSNE I HERCEGOVINE 1941. GODINE

Hitleru je već jugoistočna Evropa bila baza za snabdjevanje i saradnju u napadu na

SSSR u martu 1941. godine. Sva ova priča ne bi imala tako veliki značaj za Bosnu i
Hercegovinu ako se ne spomene plan pripajanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu
25. marta 1941. godine. Njemačka politika je imala velike planove za okupaciju SSSR-
a, planovi su uključivali i Karljevinu Jugoslaviju kao zemlju koja će snbdjevati vojsku,
zbog toga su je velike sile i primile u Trojni pakt. Međutim niko nije računao na to da će
se nekoliko dana nakon pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu dići uzbune i
neredi u zemlji koji su bili uzrok mijenjenja planova Njemačke. Te pobune su uzimale
maha u državi i počele su sve više ugrožavati planove Njemačke. Demonstracije po
gradovima su bile brojne i imale su antifašistički karakter što nije samo imalo utjecaja
na plan Njemačke da uništi SSSR nego se Njemačka kao sila morala pobrinuti za
impelementaciju vojno-privrednih interesa Trećeg Rajha u ovoj oblasti. Na pobune u
državi Hitler je veoma ofanzivno reagovao i to je u historiji poznato kao Aprilski rat.
Ujutro 6.aprila 1941. godine Njemci i Talijani su počeli napad na Kraljevinu
Jugoslaviju, napadu su se nekoliko dana poslije uključile i Bugarska i Mađarska. Napad
koji je prije svega učinila Njemačka pa onda druge zemlje je bio jednostavan, za
napadače jer je vojska Jugoslavije bila slabo opremljena i dezorganizovana što je za
posljedicu imalo brzo širenje Njemačkih trupa pa Jugoslaviji a samim tim i po Bosni.
Kraljevina Jugoslavija je imala svoj plan ratovanja odnosno odbrane i u tom planu
Bosna je imala svoje mjesto kao zemlja u i odbrana u pozadini odnosno u centru
Jugoslavije al kao što je već rećeno Jugoslavija je imala slabu vojsku tako da je Aprilski
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 3

rat koji je počeo 6. aprila u Jugoslaviji do Bpsne došao brže nego što se očekivalo, 13.
aprila je njemačka vojska prešla Savi u Drinu, a već 15. aprila su zauzeli Sarajevo i Pale
gdje je i uhvaćena glavnina Vrhovne komande. Bosna je imala poseban značaj u
određivanju toka okupacije Jugoslavije jer se uzima da je okupacija Jugoslavije
završena kada su njemački vojnici stigli u Sarajevo i kada su na Palama zauzeli
Vrhovnu komandu iz koje je prije pobjeglo nekoliko glavnih komadanata. Dana 17.
aprila se Bosna našla pred dokumentom koji je morala potpisati, a to je bezuvjetna
kapitulacija. Poslije toga su njemačka i talijanska vojska od stanovništva i vojnika
Kraljevine Jugoslavije oduzeli vojno naoružanje i sve potrebe stvari za daljnji tok
ostvarivanja vojnih planova. Bosna je morala potpisati kapitulaciju,a Hrvatska je 10.
aprila 1941. godine proglašena kao Nezavisna država Hrvatska. Linija razgraničenja
talijanskih i njemačkih prostora je bila u Bosni tako da su se svi sporovi između njih
odvijali na teritoriji naše domovine. „Demakraciona linija je išla kroz Bosnu od
Bosanskog Novog preko Prijedora, Banjaluke, Jajca, Travnika i južno od Sarajeva
prema Rudom.“1 Njemački okupator je bio dominantan nad talijanskim i to je bilo očito
posebno u vojno-privrednim interesima Trečeg Rajha u BiH. Iako je Njemačka zona
bila više bogata rudnim bogatstvima, privredom, industrijom i tako dalje Talijani su ipak
morali dozvoliti eksploataciju bogatstava s njihovog područja pod izgovorom da je to za
dobrobit Osovine. Interese Njemačke u NDH i u BiH je štitio 51. armijski korpus. Dvije
divizije su bile smještene u BiH sa sjedištima u Sarajevu i Banjoj Luci. Zadatak ova dva
armijska korpusa je bio da kontrolišu eksploataciju dobara, da učvrste vlast i da vode
računa o svim vladinim poslovima. U tom vremenu Bosna i Hercegovina je bila najveće
skladište dobara za Njemačku i iz tih razloga se toliko poklanjalo pažnje našoj
domovini. Njemci su pomagali jačanje NDH i u tome su vidjeli svoje interese, dok su
Talijani razmišljali drugačije i nisu pomagali razvoj organa vlasti NDH ali su i oni u
Bosni i Hrvatskoj vidjeli otvoren put ka moru i drugim zemljama i vidjeli su svoje
interese na tlu te dvije zemlje. Njemci su za razliku od Talijana bili mudri u razvijali su
adekvatne organe NDH u BiH i tako su vladali cijelim područjem dok su Talijani
otvoreno govorili šta im smeta u radu Osovine i zbog toga nisu bili poželjni kao Njemci.
Kako je Bosna bila u sastavu NDH il kako mnogi vole reći bila je srce NDH. Talijane je
mnogo manje zanimala NDH pa su svu okupaciju preusmjerili na BiH jer su je smatrali
najbogatijim dijelom NDH.izbijanjem ustanka uzdiže se NOP (Narodno oslobodilački
pokret), kao tijelo koje je ispravljalo ekonomske interese ustaša, Trećeg Rajha ili Italije.
Da bi uspostavili ove interese počeli su upotrebljavati i vojnu silu. Koliko je NDH bila
doista nezavisna pokazuje i činjenica da kad se ustanak počeo širiti u BiH poljuljali su
se i temelji NDH. Poslije toga je vlast NDH oslabila, a Njemačka i Italija su počele da
uspostavljaju svoju vlast u određenim dijelovima države. Njemačka je to radil
aprekriveno i hinjski, pokušavala je da bude skriveni neprijatelj NDH dok je Italija
svoju okupaciju i svoje uspostavljanje vlasti radila otvoreno i direktno. Gdje god bi u
BiH izbilo neko vojno žarište Njemačka vojska bi to jednostavno rješavala. Takve
oblasti je nazivala vojišnim prostorom i oslobađala bi ga od svake okupacione vlasti i
uzimala bi u svoje ruke takve prostore.

POLOŽAJ BOSNE I HERCEGOVINE U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Nezavisna država Hrvatska nije mogla zamisliti svoje postojanje bez Bosne i
Hercegovine. Odmah se postavlja pitanje kakav je položaj BiH u politici NDH. To se

1
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Drugo izdanje, Bosankski
kulturni centar, Sarajevo, 1998., str.341.
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 4

najbolje razumije iščitavanjem Pavelićevog teksta iz jula 1938. godine gdje on određuje
tri pogleda na BiH kao na sastavnu zemlju NDH:
1. smatrana je Hrvatskom zemljom
2. naseljavali su je Hrvati u čijem sastavu su bili i muslimani
3. imala je centralnu ulogu u stvaranju NDH

Za BiH je značajan datum 10. april 1941. godine kada su ustaše došle na vlast i kada se
uspostavila NDH uz pomoć Trećeg Rajha i Kraljevine Italije. To je bila unutrašnja
promjena države al negativna za BiH. Pavelić je odredbom 7. juna 1941. godine
proglasio granicu NDH do Drine čime je obuhvatio i BiH i rekao je da će to sada biti
granica sa barbarskom srpskom kulturom. Poslije samog osnivanja države NDH njeni
dužnosnici su za cilj stavili pokazivanje Njemcima i Talijanima važnost BiH za
novonastalu državu. Nisu samo željeli Njemcima i Talijanim apokazati koliko je Bosna
značajn aza hrvatsku nego i samim stanovnicima Bosne, tako što su javno govorili o
tome, pisale su sve novine na tu temu... kako bi dokazali da je BiH zaista značajna za
Hrvatsku Pavelić je donio odluku da se u Banja Luku preseli podpredsjedništvo vlade i
to je učinjeno 4 dana nakon donošenja odluke, 29. aprila 1941. U Banja Luci je odluke
donosio Viktor Gutić. Kao zemlja NDH je zauzimala površinu od 110 000 km
kvadratnih, a polovina od toga je površina BiH. Postoji i opravdan razlog zašto se NDH
toliko zauzimala z aprostor BiH, a to je vrlo jednostavno, jer je težil anjenim prirodnim
bogatstvima posebno ugalj i šume. Tu želju prikrivali su rijećima i propagandom da žele
sačuvati hrvatsku tradiciju koja je u BiH. Hrvati su shvatali i značaj BiH u geografskom
pogledu jer se preko nje bili povezani sa Jadranskim morem preko Podunavlja. Jedan od
ciljeva Hrvata je bio politika obračuna sa Srbima i dokazivanje hrvatstva muslimanima.
To nikada nisu javno rekli, čak šta više govorili su da imaju naklonost prema
muslimansko mstanovništvu. Kako su Hrvati bili slatkorječivi prema muslimanima
govori i činjenica da je Slavko Kvaternik u sarajevskim novinama izjavio da se Hrvati
toliko brinu o muslimanima da bi prije dopustili da i zadnji Hrvat pogine u ratu nego da
se njima nešto loše desi. Ne može se ni izostaviti ime Ante Starčevića koji ej javno
rekao da su muslimani najčistiji cvijet Hrvata i on je prvi stao u odbranu muslimana
pred cijelom Evropom. NDH je u javnosti sažaljevala muslimane na Sandžaku i
odobravala im pripajanje BiH, ustvari želja im je bila da se prošire i na Sandžak jer ako
on uđe u sastav Bosne ušao je i u sastav NDH. Doglavnik Pvelića, Ademaga Mesić je
26. jula 1941. godine na sastanku u Sarajevu izjavio da ako se Sandžak ne spoji sa BiH
muslimani s tih područja slobodno mogu doći u Bosnu i da će dobiti zemlju u Bosni.
Ipak ,ni naporan rad nije uslovio pripajanje Sandžaka Bosni jer su sve strane bile
zainteresovane z ataj prostor od Italije i Njemačke do Srbije. Nedugo za tim se proširila
ideja kroatizacije koja se javila i pri samom osnivanju NDH, muslimani su sve više
shvaćali da nisu u ravnopravnom položaju sa katolicima i da će se njihov položaj
vremenom i ugrožavati. Kako je vrijeme odmicalo muslimani su u državi NDH imali
sve podređeniji položaj i shvatili su da je ideja koja je iznesena u novinama „Katolički
tjednik“ zapravo istinita i da se NDH smatra državom katolika. Jedna od ideja državnika
NDH je bila da se među bosanskim muslimanima stvori što veće antisrpsko
raspoloženje, ta je započelo i ukidanjem muslimanskog družtva „Gajret“, dok su rad
muslimanskog društva „Narodne uzdanice“ podržavali, razlog tome je taj što je „Gajret“
bio orjentiran prosrpski dok su „Narodne uzdanice“ bile orjentirane prohrvatski.
Ustaška vlast je u Bosni bila prisutna sve do jula 1941. godine kada su i BiH i Hrvatska
bile podjeljene na župe. Ustaše su sve više počele da sarađuju sa pripadnicima Trećeg
Rajha, očistili su NDH od Srba i Jevreja. Jevreji su smetali Njemcima dok su Srbi bili
problem ustaškog režima. Postojala su tri načina rješavanja problema Srba na području
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 5

NDH, bili su prognani, ubijani ili su nasilno prelazili na krščanstvo. Ustaše su bile
odane rasističkom genocidnom programu Trećeg Rajha. Jevreji koji su godinama živjeli
na tlu BiH bili su pred zajednicom ponižavani ili čak ubijani, ali i tada je bilo slučajeva
da su muslimani krili Jevreje u svojim domovima. Način istrebljivanja Srba i Jevreja iz
BiH je bio nemilosrdan, ustaše su naišle na jako mali broj muslimana koji su im
pomagali. Kada su muslimani vidjeli šta su sve ustaše sposobne uraditi za dobrobit
svoje države pobojali su se za vlastitu solicu, za vlastitu sigurnost. Muslimani su tada
donijeli rezolucije u mnogim bosabskohercegovačkim gradov ima, izašli su na ulice i
protestvovali za položaj Srba u BiH. Rezolucije su bile donesene od septembra do
decembra 1941. godine. Ugledni muslimani koji su imali i visoko mjesto u društvo,a i
bili su članovi društva „El Hidaje“ su apelirali na sve muslimane da se čuvaju i da se
klone zločina,a apelirali su i vlasti NDH da što pije zavede red i mir u BiH. Na to su
ustaške vlasti reagovale riječima da neće odustajati od svoje ideje i da će prije poslati
potpisnike rezolucija u logore nego odustati od plana ali se sve to na kraju završilo
mirnijim putem ali bez konkretnog rješenja. U Drugom svjetskom ratu Turska nije
učestvovala i nije željela da odgovara na molbe Jugoslavije ali ni Sandžaka, muslimani
su težili za odlaskom u Tursku ali Turci nisu na to odgovarali. Muslimani iz Sandžaka
su pismeno zatražili od Turske da pomogne u pripajanju Sandžaka BiH ali vlada Turske
nije odgovorila, a s a Jugoslavijom nije željela ni trgovinske veze. Hrvati su uvidjeli
položaj muslimana u Evropi, ali i položaj muslimana u BiH i zbog toga su sve manje
marili za njihov položaj, nisu im čak dozvoljavali da imaju ravnopravno učešće u
politici tako da se bila jako velika razlika u zastupnicima iz reda muslimana i reda
hrvata u ministarstvima, konzulu, poslanicima itd.

POKUŠAJ ZA AUTONOMIJOM BOSNE

Sve vrijeme vladanja NDH postojao je strah da će muslimani željeti nezavisnu BiH.
Jedan od najznačajnijih zastupnika Bosanske autonomije je bio Uzeir-aga
Hadžihasanović. On je javno govorio svoja mišljenja o BiH i pripajanju Bosne drugim
silama kao i o odnosu NDH prema Bosni ali je i davao savjete svojim političkim
kolegama u Beogradu kao što je Mustafa Mualić kojem je govorio da pristupi štabu
Draže Mihajlovića da bi oslabio četnički otpor prema muslimanima. Njemu je bilo
svejedno da li će se policija muslimana zvati ustaška, njemačka ili domobranska on je
samo želio da se muslimani bore za svoja prava. Najvažnija stvar u policiji kakvu je on
zamišljao je bila rukovodstvena stolica gdje je trebao sjediti musliman i bilo je važno da
su muslimani i policajci, barem u većini. Uzeir-aga Hadžihasanović nije ostao na toj
priči nego je još iste godine u novembru mjesecu zajedno sa grupom muslimanskih
političara uputio Memorandum Adolfu Hitleru. U Memorandumu se govori o željama
muslimana i o radu NDH koji nije bio očekivan nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije
od strane Njemačke. Predložili su i mjere u smirivanju BiH:
1. osnivanje bosanske muslimanse legije „Bosanska straža“
2. izdvajanje svih muslimana koji nisu dobrovoljno otišli na ustaški Istočni front
3. noružavanje „Bosanske straže“ i kontrola nad njoj od strane Njemačke
4. finansiranje bosanske vojske od stranje Njemačke
5. da se na teritoriji Bosne obustave ustaške djelatnosti
6. osnivanje „Župe Bosna“ sa sjedištem u Sarajevu i za ševa ove župe bi bio
imenovan Adolf Hitler
7. stvaranje bosanske nacionalističke partije
8. da se uvrsti u red zemalja pod zaštitom Trećeg Rajha
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 6

Memorandum je predviđao i teritorijalnu podjelu BiH koja bi bil au nekim dijelovima

etnički čista a to bi se potiglo na način preseljenja određenog broja ljudi iz jednog kraja
u drugi. Učinjeni su veliki napori da se naoruža muslimanski narod. To je radio
međudruštveni muslimanski odbor „Narodni spas“. Memorandum je podrazumijevao
deportovanje velikog broja stanovnika sva tri naroda. Autori dokumenta su predvidjeli i
moguće pomirenje sa Srbima jer im je trebala pomoć u borbi protiv Hrvata. Željeli su
Srbima ponuditi ravnopravnost u BiH. Muslimani iz Mostara su 1942. godine otputovali
u Rim gdje su razgovarali sa jerusalemskim muftijom El-Huseinijem i predstavnicima
talijanske vlade o problemu naoružavanja muslimanske vojske u BiH.
U pokušajima za autonomijom BiH važno je spomenuti i Muhameda Pandžu koji je bio
član Ulema-medžlisa. Nisu naišli na podršku ni Italije ni Njemačke u ideju da se Bosna
i Hercegovina osamostali tako da su na svoju ruku u nekoliko bh. gradova oformili
nlokalne muslimanske vojne jedinice. Muslimani su odbijali pristupiti bilo kojoj
policiji, držali su se samo svojih lokalnih policija. U tom vremenu bilo je nekoliko
jedinica koje su se isticale i ostale su upamćene zbog njohovih vođa, jedna od takvih je i
legija Muhameda Hadžiefendića koja je djelovala oko Tuzle, zatim „Zeleni kadar“ pod
vođstvom Nesata Topića, zatim Avdaga Hasić, Zulfo Dumanjić, Avdo Ferizbegović itd.
Tek 1944. godine su se poćele raspadati te jedinice i mnogi su prešli u policiju na strani
NOP-a. Pavelić j epokušao ponovo pridobiti naklonosta muslimana pa je u Zagrebu
otvorio džamiju. Muslimani su sve više prelazili na stranu NOP-a što je u potpunosti
odgovaralo vlastima NDH i tada su potvrdili da je važna zajednica muslimana u NDH.

VELIKOSRPSKA POLITIKA U BOSNI I HERCEGOVINI

U Drugom svjetskom ratu četnici su napravili pokret na Bosnu i Hercegovinu. Ljudi

koji su bili na čelu pokreta su prije rata bili članovi četničkih organizacija. Mnogo
četnika je pobijeno od strane ustaša, neki su otišli u partizane dok je samo nekolicina
otišla u četnike. Karakteristika četničkih odreda je bila ta da su na čelu bili ljudi
nacionalisti i kriminalci. Prvi četnički emisari Draže Mihajlovića su bili Jezdimir
Dangić i Boško Todorović. Četnici nikada nisu bili jedinstvena organizacija ali su u
Drugom svjetskom ratu funkcionirali kao jedna cjelina. Sve do 1943. godine su
postojala neslaganja između četničkih odreda ali je te godine Draža Mihajlović za
oficire postavio svoje ljude. Dok Draža Mihajlović nije stao na čelo srpse vojske oni su
imali drugi cilj, odnosno svoj nacionalizam su okretali prema muslimanima i katolicim
ai time nisu doboli ono što su tražili Memorandumom upučenim Adolfu Hitleru, ali
Mihajlović je okrenuo srpski nacionalizam prema ostvarivanju ideja iz Memoranduma.
Moljevićev memorandum iz juna 1941. godine zahtjeva da Srbi imaju pravo na položaj
vodeće nacije u Jugoslaviji. Kada bi se stvorila Srbija koja bi bila čista odnosno ne bi
bilo stanovnika koji nisu Srbi obžnda bi se krenulo u ostvarivanje ideje o Velikoj Srbiji i
došlo bi do etničkog čišćenja gradova Jugoslavije. Za Hrvate je predviđeno da se
povuku u Hrvatsku, a za muslimane da se presele u Tursku ili gdje god oni hoće samo
da ne ostanu u Jugoslaviji odnosno velikoj Srbiji. Svoje ideje su četnici provodili
terorom i uz pomoć talijanskih i njemačkih vojnih jedinica. Prve masovne zločine
četnici su izvršili u Ljubinju, Višegradu, Kulen-Vakufu i Koraju, tada je u Foči i
Goraždu ubijeno oko 5 000 muslimana. Zločini su trajali od 1941.-1943. godine. Kažu
da je u to vrijeme postojala karta na kojoj je obilježeno djelovanje četnika i za to
djelovanje je karakteristično da je različito među četnicima, ti četnici se dijele u 3
grupe:
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 7

1. talijanski četnici
2. kolaboracionistički četnici
3. pobunjeni četnici

Značaj četnika u Drugom svjetskom ratu se nije samo ogledao u ratu sa muslimanima i
Hrvatima nego su sve više učestvobali u njemačko-talijanskim ofanzivama preka
partizanima. Vremenom su četnici sve više surađivali sa talijanima i sve su više ubijali
muslimane i katolike, zbog toga su ih talijani jedno vrijeme bili odbacili iz radta ali su
ih opet angažovali u bitci protiv partizana, ta bitka je poznata kao Bitka na Neretvi. U
toj bitci su četnici dobili oružje od Njemačke ali su bili potučeni kod Neretve tako da
poslije nisu predstavljali neku vojnu silu. Nakon kapitulacije Italije četnici se
priključuju Njemačkoj ali i sa lokalnim ustaškim vlastima, pa je Mihailović nakon
gubitka Srbije 1944. godine tu koncentrirao svoje snage i imao je plan zauzeti Tuzlu, ali
nije uspjeo. Poslije su imali ideju da se prikljuće vojsci velike Britanije ali je dosta
vojnika, četnika, ubijeno na prostoru Lijevče-Polja kod Banja Luke. Veliki broj vojnika
se rasuo po šumam Bosbe ili Srbije i tu ostao do završetka Drugog svjetskog rata.

NARODNOOSLOBODILAČKI POKRET U BOSNI I HERCEGOVINI

Ono što uvijek dođe uz radt, što je uvijek posljedica za poražene zemlje je teror, nasilje,
porolivena krv često nedužni ljudi i pljačka, tako da je sve to zadesilo i rasparčanu
Kraljevinu Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu. Moramo priznati da je intezitet svega
toga, svih poljedica, bio mnogo jači negu u do tada pokorenim evropskim zemljama.
Okupatori se nisu mnogo trudili da zauzmu Bosnu i Hercegovinu, to su učinili vrlo
jednostavno, zavadili su jugosovenske narode i to je bilo sasvim dovoljno da se oni
sukobe između sebe na području BiH. Na taj način su okupatori došli do pobjede,
pooštrili su jaz između naroda koji žive na području Bosne i tako su ostvarili svoje
ciljeve. Taj cilj se odrazio i na državu NDH kojoj je cilj bio da uništi srpski narod na
svom području. Prognani Srbi su se borili na sve načine, neki su bježali u planine zatim
se vračali i napadali okupacione vojne snage. Takvih Srba je bilo mnogo, tražili su svoja
prava, udružili su se i pokušali napraviti otpornički zid. Naravno da nisu mogli osnovati
neko svoje legalno udruženje, nisu znali gdje i u kome da traže uporište. Vremenom su
shvatili da jedina partija koja je ostala legalna i koja je u opšte ostala na „životu“ je
Komunistička partija Jugoslavije. KPJ je svojim sljedbenicima pružao zaštitu, uporište
kako od nacionalizma tako i od same vladajuće sile. Od samog početka su se borili
protiv nacionalizma, znali su da to može uništiti njihovu državu jer je sastavljena od
nekoliko naroda bez koji ne bi ni bila država. Bili su svjesni ideje istrebljenja pojedinih
naroda al su se držali zajedno i pokušali su se boriti protiv nacista i nacionalista. Jedini
način borbe je bio ustanak i on je podignut 27. jula 1941. godine, a predstavljao je
napad partizanskih trupa na fašiste. Uskoro je cijela BiH bila zahvačena ovim ustancima
i borbama. Tim borbama su oslobođene mnoge teritorije i tim je ugrožena okupaciona
vlast. Pruženi otpor i sam napad su ugrozile komunikacije u zemlji između okupatorskih
jedinica, bio je ugrožen i saobračaj, a time i transport i izvoz prirodnih dobara iz zemlje.
To je poljuljalo status Njemačke u Evropi iako je tada bila na vrhuncu svoje moći.
Tokom ljeta i jeseni 1941. godine se vodila partizanska borba u BiH, nisu se bazirali na
gradove kako je bilo očekivano nego na sela i manja mjesta. To nije značilo da partizani
nisu vodili računa o gradovima i da nisu bili spremni otpori u gradovima al je njihova
taktika ratovanja bila bazirana na selima i manjim mjestima. Širom svijeta se pročula
njihova taktika ratovanja, koja je bila uspješna, i prozvali su je gerilsko ratovanje. Dana
21.12.1941. godine je osnovana Prva proleterska brigada u Rudom i to je bio sami
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 8

početak ujedinjavanja partizanskih teritorija i trupa u veće pokretne snage. Činjenica je

da su neprijatelji bili opremljeni i da su imali brojniju vojsku ali su partizani čuvali i
branili svoju domovinu, koristili su sve taktike i sva raspoloživa sredstva iako su bili
opremljeni sami hladnim oružjem bili su uspješni i mudri jer su često koristili oružje
neprijatelja protiv njih sami. U tom ratu se isticao i vrhovni komadant Josip Broz Tito
koji je tačno određivao ciljeve ratovanja, metode i tehnike nikada nije omalovažavao
svoju vojsku ali je nije ni precjenjivao. Često su koristili taktiku pogodi cilj i bježi u
planine i to noću. Često su se dešavale krize pojedinih naroda koji su pokušali da odu sa
fronta, da se pridruže svom narodu ali je Tito bio čovjek od riječi, što se ubrzo i
dokazalo, što je ponukalo ljude da ipak ostanu u antifašističkom pokretu i da se bore za
svoju jedinstvenu domovinu, Jugoslaviju. Kako su Srbi pokušali vratiti svoje
stanovništvo na svoju teritoriju, u Srbiju, želeći uništiti i NDH i BiH zatražili su pomoć
od Talijana i dobili su je. Međuti za to vrijeme je vojska Kraljevine Jugoslavije pod
komandom Josipa Broza ojačalai porazila i srpsku i talijansku vojsku. KPJ je uložio
velike napore u uspjeh NOP-A ali su i Četnici i talijani sve više zazirali na tu teritoriju i
imali su želju kako za dokazivanjem tako i za samim teritorijem. NOP i četnici su
potpisali sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora ali već iste godine su četnici
ugovor prekršili i počeli su borbu protiv saveznika. Četnici su zatražili pomoć Njemaca
i dobili su je, jer su Njemci četnike uvijek smatrali saveznicima u borbi protiv opasnih
partizana. Srbi su prihvatili vlast NDH jer Njemačka nije htjela da se spori oko ugovora
koji su i sami potpisali ali je to samo ostalo mrtvo slovo na papiru. Svi su već 1942.
godine shvatili da im je jkedini spas da se priključe NOP-u i da žive zajedno u bratstvu i
jedinstvu. NOP je dobijao sve veći ugled među narodom i postajao je sve snažniji tako
da su četnici, nijemci i talijani imali pune ruke posla. Sva ova do sad spomenuta pitanja
su vezana za Kraljevinu Jugoslaviju u cijelosti ali su se sve bitne bitke odvijale na
prostoru BiH, svi bitni razgovori pa i vrhovni štab je bio na njenom prostoru.
Polovinom 1942.-e došlo je do jačanja cijele Bosne i do spajanja njenih oslobođenih
teritorija u jednu, tako da je za okupatore to sve bio jedan veliki problem koji su
pokušavali riješiti ali ne baš uspješno. Polovinom 1942. godine se Bosna, moglo bi se
reći, odvojila. Hercegovinu i južnu Dalmaciju su odvojili od NDH, a osvajanjem
odnosno oslobađanjem Konjica su prekinuli sve puteve iz BiH tako da je jedini cilj
Trećeg Rajha tim prekidom bio uništen jer su tako prekinuli komunikaciju Njemačke sa
Jadranskim morem, pa su prekinuli eksploataciju dobara Bosne i time su ugrozili stanje
Njemačke. Sve više su se oslobađala mjesta sa pretežno Hrvatskim i muslimanskim
stanovništvom tako da je to uzrokovalo širenje NOP-a. Omogućilo se osnivanje prave
Narodooslobodilačke vojne armije Jugoslavije i partizanskih odreda. U istočnoj Bosni
se dogodio prelomni trenutak kada je 6. istočnobosanska brigada pobijedila. Plan Draže
Mihajlovića je propao, al ne u potpunosti jer su i dalje nastavili sa zločinima nad
seoskim stanovništvom, muslimanskim i hrvatskim. U jesen i ljeto 1942. godine se
nastavilo sa pobjedama, ali narodnooslobodilački odbori su dali propis, tzv. Drinički,
koji je predstavljao organe vlasti i novu državnu organizaciju u NOR-u, samo je još
nedostajao centralni NOO, kao najviše izvršno tijelo. Tijelo stvoreno u Bihaću 26/27.
novembra 1942. se naziva AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja
Jugoslavije). Predsjednik Izvršnog odbora je bio dr. Ivan Ribar, a potpredsjednik Nurija
Pozderac, dr. Pavle Savić i Edvard Kocbek, delegat iz Slovenije. Rad AVNOJ-a je bio
očit, narod je to vidjeo jer su se oni potrudili da riješe sva pitanja kako seljaka tako i
drugog građanstva. Bavili su se političkim poslovima, osnivali su zemaljska
antifašistička tijela pa sve do privrede, konomije, prosvjete i kulture. I Njemačka i
Italija su vidjela zanah narodnooslobodilačkog pokreta i to ih je uzdrmalo. Njemačka je
promijenila strategiju ratovanja na Balkanu i cijelom Mediteranu tako da je i vojska
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 9

NOP-a bila svjesna da im predstoji težak period, da moraju uložiti svoje snage i da se
moraju boriti, da im je to jedini spas od Njemačke i Hitlera. Njemačka je poduzela i
prve korake, teritorij južno od Save su proglasili operativnim područjem okupacionih
sila, borila se njemačka, talijanska i kvislinška vojska. Odigrale su se žestoke bitke,
NOV se odbranio u Bosanskoj krajini ali je bilo mnogo ranjenika tako da su usporavali
njihovo kretanje, ali ih nisu htjeli prepustiti milostima i nemilostima rata bez zaštitničke
pozadine jer znaju da njemačka vojska nema milosti ni prema djeci ni prema
ranjenicima. Vojsci NOP nije preostajalo ništa drugo nego da sruše most na Neretvi što
se u daljnjem ratovanju pokazalo odličnim planom. Omogućili su evakuaciju ranjenika
do Centralne bolnice,, onemogućili su spajanje talijanske i njemačke vojske, a četu
Mihailovića je potukla da nogu tako da su se povukli u Srbiju, a i rušenje mosta je
ostavilo krivi trag kretanja vojske NOP-a. Njemačke trupe su zaključile da nisu ostvarili
postavljeni cilj i da im je za to potrebna promjena taktike i više vojnika i tu operaciju su
nazvali „Švarc“. Opremili su vojnike, avijaciju, artiljeriju i napali Vrhovni štab NOP-a
gdje su bili i vojnici, i ranjenici, izbjeglice i bolesni ali ni to nije spriječilo vojsku da se
bori. Pobijedili su u bitci na Sutjesci, zatim Zelengori i na kraju između Foče i
Kalnovika. Oslobođenu teritoriju su njemci nazivali „Titova država“. Kapitulacija Italije
je bila 9.9.1943. i time ej razbijena i razoružana vojska Italije. Oslobođeno je nekoliko
većih gradova sem Sarajeva. Posebno su se isticale 1. i 2. bosanski korpus. Neaktivaciju
Njemače Bosna je iskoristila i pojačala vojsku i sve brigade. Pobjede sus e počele nizati,
a NOP je imao dominantnu vojno-političku snagu. Mnogo stvari je utjecalo u
pridobijanju srpskih, hrvatskih i muslimanskih masa u vojsku NOP-a, u ratu 1941-1945.
svaki narod je imao neku svoju brigu koja ih nije ostavljala na miru i nije im dala da
pristupe vojsci NOP-a. Ali vremenom su i ti problemi riješeni pa su i Hrvati i Srbi i
muslimani bili u jednoj vojsci i borili su se za jednu državu,, Bosnu i Hercegovinu.
Ponekad su se osnivale partizanske jedine sa samo Srbima ili samo Hrvatima ili samo
muslimanima da ne bi dolazilo do sukoba unutar jedinice na samom ratištu. Afirmaciju
NOP-a kod muslimanskog stanovništva pripomogao je i Nurija Pozderac koji se aktvno
priključio NOP-u a prije je bio član muslimanske građanske partije. Ideologija Josipa
Broza je bila da se izjednaće narodi u Jugoslaviji, da svi budu ravnopravni i to je
odgovaralo svima pa su se počeli više zalagati za NOP. Bilo je i onih koji muslimane
nisu smatrali ravnopravnim i to su javno govorili kao Veselin Masleša. Iz tih razloga je
u novembru 1943. godine održano II zasjedanje AVNOJ-a. Jedna od tački dnevnog reda
je bila priznavanje muslimana kao nacije i kao konstitutivnog naroda. Na tom
zasjedanju se raspravljalo o državama unutar Jugoslavije, Moše Pijader i Milovan Đilas
sus e zalagali za osnivanje pet republika na temelju pet naroda (Srba, Hrvata, Slovenaca,
Crnogoraca i Makedonaca) na osnovu čega bi Bosna i Hercegovina bila autonomna
pokrajina neke republike. To je za sobom povlačilo još problema, čija pokrajina će biti
tako da se odustalo od tog plana. Bosna i Hercegovina je postavljena kao federalna
jedinica u jugoslovenskoj državnoj zajednici. Kao što je već rećeno svaki narod je imao
svoje jedinice u BiH sem Jevreja, oni su bili prepušteni nemilostima rata, neki su se
odlućili za bjeg, neki su ubijeni a neki su se pridružili hrvatskim partizanskim
jedinicama NOV. U to m periodu BiH je toliko osnažil ada im nisu bili potrebni ogranci
NOP-a negu su samu vodili računa o svim poslovima države. Na teritoriji istočne
Bosneformirani su općinski, sreski i okružni NOO. Rodoljub Čolaković, Pašaga
Mandžić i Avdo Humo su imali svoj stav o položaju Bosne u Jugoslaviji i borili su se da
bude ravnopravna federativna jedinica. To je predloženo 25/26. novembra 1943. u
Mrkonjić-Gradu na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja
Bosne i Hercegovine,a drugo zasjedanje AVNOJ-a 29.11.1943. u Jajcu je to potvrdilo.
Bona i Hercegovina je postala ravnopravna federativna jedinica i to je utemeljio
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 10

ZAVNOBiH-. Direktiva njemačke Vrhovne komande za osiguravanje odbrane Balkana

je počela 1943. niz operacija na području BiH s ciljem osiguravanja industrijskih
bazena. Pokušali su napasti 25.5.1944. Drvar ali su se borile 1. proleterska brigada i
dijelovi 5. i 8. korpusa NOVJ, porazili su Njemce a Vrhovni štab je prebačen na Vis.
Dana 30.7.1944. u Sanskom Mostu je održano II zasjedanje AVNOJ-a, a ZAVNOBiH se
konstituisao u vrhovni državni organ, zakonodavno i izvršno tijelo federalne BiH.
Oslobođenjem Tuzle 17.9.1944. postignut je veliki značaj za oslobođenje zemlje.
Njemačke trupe iz Grčke su se povlačile i predstavljale opasnost za BiH. Tada je
nastupilo najkrvavije doba za armije na tlu BiH, borile sus e na nekoliko strana ali su
donosile pobjede i širili su državu, već 1.5.1945. je cijela Bosna bila očišćena od
njemačkih trupa ali su još neke kvislinške grupacije ostale tu. Dražo Mihailović je imao
u planu napasti BiH kada je najgore i ubrzo je napao Bosnu kod Zelengore i Sutjesice
ali je ubrzo bio poražen. U isto vrijeme su vođene borbe sa kvislinškim grupacijama i
njih su pobijedili. Po oslobođenju Sarajeva 26-28.4.1945. održano je treće zasjedanje
ZAVNOBiH-a na kome je on proglašen narodnom skupštinom. U sastavu prve Narodne
vlade su ušli Rodoljub Čolaković, Zaim Šarac, Jakov Grgić, Đuro Pucar Stari, Ilija
Došen, dr. Hamdija Čemerlić, prof. Anto Babić, Hasan Brkić, Pašaga Mandžić, ing.
Ćazim Ugljen, Vlado Šegrt i oni su bili ministri. Jedan od zadataka je bio da pripreme
izbore. Izbori su održani 13.10.1946.. ustavotvorna skupština je uz ratifikaciju akata
ZAVNOBiH-a i Narodne skupštine pripremila i donijela prvi ustav Narodne Republike
Bosne i Hercegovine, usvojen 30.12.1946.
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 11

ZAKLJUČAK

Od dolaska Ilira na područje Bosne i Hercegovine pa sve do danas Bosna je

interesovanje mnogih zemalja i iz tih razloga je bila poprište ratova. Gotovo sve
najznačajnije bitke su se odigrale na području Bosne. Tako da ni Drugi svjetski rat nije
mogao zaobići njene granice. Njemačka vojska na čelu sa Hitlerom je imala želju i cijeli
plan kako da zauzme cijeli Balkan pa i Bosnu i Hercegovinu. Na samom početku
implementacije tog plana BiH su zahvatili porazi ali i cijelu tadašnju Jugoslaviju i NDH
u čijem sastavu je bila BiH. Oružane snage nisu bile pripremljne za odbranu, a još
manje za napad. Njemačka zajedno sa Italijom su napale BiH i počele razarati njene
tekovine, okupirali su narod i počele sprovoditi svoju grubu vlast na brutalan način.
Sama činjenica da su se u Hitlerovom svijetu ljudi označavali po boji krvi i zemlji
odakle su ukazivalo je na činjenicu da svi drugi narodi pate, proživljavaju najgore
trenutke i često bivaju pogubljeni. Ljudi u BiH to nisu mogli podnijeti i tako se oformio
NOP. Iz dana u dan, iz godine u godinu je sve više jačao. Njemci nisu očekivali takvu
borbenost, domišljatost. Koliko su partizani bili domišljati i spremni za rat pokazuje i
činjenica da se njihov način ratovanja i poslije koristio u svijetu ponekad pod nazivom
partizansko ratovanje a ponekda gerilsko. BiH je tada svijetu pokazala da je vr ijedna
državnosti i to su prvi shvatili Jugosloveni tako da je BiH na II zasjedanju AVNOJ-a
dobila svoju nezavisnost, postala je ravnopravna federativna jedinica. Još jedna
značajna stvar u cijelo m ratu, za BiH, je ta da se na III zasjedanju ZAVNOBiH-a on
proglasio narodnom skupštinom koja je kasnije bila zadužena za organizaciju izbora
koji su održani 13.10.1946. i to su ujedno i prvi izbori samostalne BiH, a već
30.12.1946, je izglasan i prvi ustav. Mogli bi reći da je ovaj rat imao i prednosti za BiH,
postala je ravnopravna i samostalna ali opustošena i sa mnogo žrtava, oko 407.000
stanovnika.
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 12

LITERATURA

Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Bosanski

kulturni centar, Sarajevo, 1998.

Enciklopedija Jugoslavije. Separat BiH-a, Zagreb, 1983.

www.camo.ch 30.11.2007.
www.wikipedia.org 25.11.2007.
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 13

SADRŽAJ

Uvod....................................................................................................................2
Okupacija Bosne i Hercegovine 1941.godine.....................................................2
Položaj Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.............................3
Pokušaj za autonomijom Bosne...........................................................................5
Velikosrpska politika u Bosni i Hercegovini.......................................................6
Narodooskobodilački pokret u Bosni i Hercegovini...........................................7
Zaključak...........................................................................................................11
Literatura...........................................................................................................12