Doktorski studij: BIOLOGIJA NOVOTVORINA

Medicinski fakultet u Splitu

FITOTERAPEUTSKI PRIPRAVCI I SPOJEVI

S PROTUTUMORSKIM DJELOVANJEM

- nastavni materijal

Dr. sc. Igor Jerković, docent

Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu, Zavod za organsku kemiju
e-mail: igor@ktf-split.hr

Split, lipanj 2008.

1
1. Farmakognozija i fitoterapija

Farmakognozija je znanost o ljekovitim tvarima biljnog, životinjskog i

mineralnog porijekla (suvremena farmakognozija obuhvaća i
mikroorganizme). Riječ "farmakognozija" izvedenica je grčkih riječi
pharmakon (droga) i gnosis (znanje). Prema "The American Society of
Pharmacognosy" definira se kao "the study of the physical, chemical,
biochemical and biological properties of drugs, drug substances or potential
drugs or drug substances of natural origin as well as the search for new
drugs from natural sources". Farmakognozija je interdisciplinarna znanost
koja povezuje različita znanstvena područja: botaniku, biologiju,
mikrobiologiju, kemiju, farmakologiju i dr. Suvremena istraživanja
farmakognozije se dijele na:

• medicinsku etnobotaniku (izvedenica ethno - istraživanje kulture i

botany - istraživanje biljaka) - znanstvena istraživanja tradicionalne
uporabe biljaka u medicinske svrhe, odnos ljudi - biljke (Journal of
Ethnobiology and Ethnomedicine);
• etnofarmakologiju (združivanje socijalne znanosti - etnologije i
medicinske znanosti - farmakologije) - znanstvena istraživanja
farmakološke kvalitete tradicionalnih ljekovitih tvari koja dovode u
korelaciju etničke grupe, njihovo zdravlje i kako se to odnosi na
njihove navike i korištenje prirodnih ljekovitih tvari
(Ethnopharmacology);
• fitoterapiju - medicinska uporaba biljaka, dijelova biljaka i biljnih
pripravaka (Phytotherapy Research);

2
 • fitokemiju - istraživanje prirodnih spojeva iz biljaka (najčešće
sekundarnih metabolita), uključujući i identifikaciju novih ljekovitih
spojeva iz biljnih izvora (Phytochemistry).

Fitoterapija je poveznica farmakologije i komplementarne medicine

u tretiranju i prevenciji bolesti, a podrazumijeva liječenje, ublažavanje i
prevenciju bolesti primjenom ljekovitih biljaka, njihovih dijelova i biljnih
pripravaka (npr. ekstrakti, tinkture). To je prvi oblik medicine koji je čovjek
poznavao, stoljećima jedini oblik liječenja i ublažavanja boli. Biološki
aktivne tvari, odgovorne za terapijski učinak, obično su koncentrirane su u
pojedinim biljnim organima (list, cvijet, plod, korijen) ili ekskretima (npr.
eterično ulje). U praksi se koriste dijelovi biljke bogati ljekovitim tvarima i
nazivaju se ljekovitim drogama ili samo drogama. Ljekovite biljke se koriste
od antičkih vremena za tretiranje različitih oboljenja. Unatoč znatnom
napredku moderne medicine, posljednjih desetljeća ljekovite biljke i dalje
znatano doprinose zdravstvu (prevencija i tretiranje oboljenja). U
posljednijm desetljećima porastao je broj ljekovitih tvari dobivenih iz viših
biljaka, osobito fitofarmaceutika. Procjenjuje se da je cca. 25% svih
modernih ljekova izravno ili neizravno izvedeno iz viših biljaka. U
posebnim slučajevima, kao što su antitumorski i antimikrobni ljekovi, cca.
60% ljekova trenutno dostupnih na tržištu, kao i onih u posljednjim fazama
kliničkih ispitivanja, izvedeno je iz prirodnih spojeva (uglavnom iz viših
biljaka).
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO, "World Health
Organization"), zbog siromaštva i nedostupnosti moderne medicine, oko 65-
80% svjetske populacije koja živi u zemljama u razvoju ovisi prvenstveno o
ljekovitim biljkama za primarnu zdravstvenu zaštitu. Velike svjetske

3
farmaceutske kompanije pokazuju obnovljeni interes za više biljke kao
izvore novih vodećih biološko-aktivnih spojeva (struktura), kao i za razvoj
standardiziranih fitoterapeutskih pripravaka s dokazanom učinkovitosti,
sigurnosti i kvalitetom. Biljni ljekoviti pripravci su veoma popularni u
zemljama u razvoju, ali i u razvijenim zemljama. Svjetsko tržište
fitofarmaceutskih pripravaka raste od 1985. god. za cca. 5-18% godišnje.
Nekoliko važnih čimbenika je doprinjelo ovakovom rastu:

• sklonost prirodnim terapijama,

• zabrinutost zbog nepoželjnih popratnih učinaka modernih ljekova i
uvjerenja da su biljni pripravci osloboñeni tih učinaka (budući milijuni
ljudi širom svjeta koriste ljekovite biljke tisućama godina),
• vjerovanje da ljekovite biljke mogu biti korisne u tretiranju odreñenih
bolesti kada se konvencionalne terapije pokažu neučinkovitima,
• poboljšanje kvalitete i dokaza učinkovitosti i sigurnosti ljekovitih biljaka,
• visoka cijena sintetskih ljekova i dr.

Fitoterapeutici ili fitofarmaceutici prema definiciji (ESCOP - "Europe

Scientific Corporative of Phytotherapy") kao aktivne sastojke sadrže biljke,
biljne dijelove i njihove pripravke, a podrazumijevaju standardizirane biljne
droge sa strogo definiranim sadržajem i sastavom terapijski aktivnih tvari,
čija je učinkovitost potvrñena farmakološkim i kliničkim istraživanjima, uz
naznaku mogućih nuspojava i interakcija s drugim lijekovima.
Fitoterapeutici ne uključuju kemijski definirane izolirane tvari, bilo
pojedinačne ili u kombinaciji s biljnim materijalima. Izolirana pojedinačna
aktivna biljna tvar predstavlja granicu fitoterapije i farmakoterapije!!
Učinci fitofarmaceutika se temelje, kao i u slučaju sintetskih tvari, na

4
farmakološkim zakonima. Naravno, modeli aktivne tvari u farmakologiji se
temelje na jakom učinku pojedinačne tvari i često ne mogu zadovoljiti
smjesu tvari sa širim područjem djelovanja. Stoga se moraju razvijati
kompleksniji modeli za objašnjavanje učinaka fitoterapeutika, te bi se
znanstvena fitoterapija mogla smatrati integralnim dijelom farmakologije.
Meñutim, ispravna upotreba fitofarmaceutika zahtijeva posebne procedure i
načine razmišljanja, pa fitoterapija ipak predstavlja posebno područje
istraživanja.
Osnovna karakteristika fitofarmaceutika/fitoterapeutika je postojanje
smjesa prirodnih tvari, a ponekad se procesuira i nekoliko biljaka (dijelova)
u jedan pripravak. Njihove komponente se dijele na aktivne i prateće tvari u
skladu s njihovim udjelom na kumulativni učinak. Općenito, količina
djelatne (aktivne) tvari prisutne u biljnoj drogi ovisi o:

• uvjetima rasta biljke (tlo, temperatura, vlažnost, godišnje doba),

• stupnju zrelosti biljke u trenutku sabiranja,
• procesu sušenja,
• načinu i vremenu skladištenja.

Prateće tvari takoñer mogu doprinijeti učinku fitofarmaceutskog

pripravka preko interakcije s aktivnim tvarima. Dakle, često cijeli niz u biljci
prisutnih tvari pridonosi postizanju željenog učinka (npr. sinergističko
djelovanje). U tom slučaju iz ljekovite biljke treba izvući sve te tvari
istodobno, zadržavajući njihov meñusobni odnos. Tako se dobiva
standardizirani ekstrakt. Pri kontroliranoj preradi (dobivanju
standardiziranog ekstrakta) gore spomenute varijable se kontroliraju u
procesu proizvodnje sa standardiziranjem koncentracije aktivnih tvari. Uz
aktivnu tvar, biljni ekstrakt sadrži i "druge komponente" prisutne u biljci,

5
kemijski vrlo raznolike, koje zajedno s djelatnim tvarima čine fitokompleks.
Važnost "ostalih komponenti" je u tome što moduliraju djelovanje aktivnih
tvari i pospješuju njihovu apsorpciju. Kao rezultat korištenja fitokompleksa
u odnosu na pojedinačnu djelatnu tvar, uočeno je smanjenje toksičnosti,
neželjenog djelovanja te cjelovitiji i uravnoteženiji učinak na cijeli
organizam. Farmakološka djelotvornost biljne droge je rezultat kombinacije
svih prisutnih tvari u proporcionalnoj ravnoteži u fitokompleksu. Općenite
karakteristike fitofarmaceutika su:

• Blago djelovanje - Aktivne tvari u fitofarmacima obično su razrijeñene

pratećim tvarima (biološki neaktivnim), a i same po sebi imaju blago
djelovanje. Fitofarmaceutici su manje specifični od sintetskih lijekova i
obično imaju širi spektar djelovanja.
• Manje neželjenih djelovanja - Aktivne tvari fitofarmaka brže se
metaboliziraju i izlučuju iz organizma pa rjeñe dolazi do nakupljanja u
organizmu i mogućeg štetnog djelovanja.
• Tijekom terapije više je izražena psihosomatska komponenta –
Pacijenti često bolje prihvaćaju fitofarmaceutike nego sintetske lijekove.
• Djelovanje je sporo - Često je potrebno dugotrajno liječenje.
• Moguće opasnosti - Nijedna farmakološki aktivna tvar nije samo
ljekovita, već istodobno ima i odreñenu štetnost. Budući da sve tvari
prisutne u biljnoj drogi nisu uvijek poznate, nije poznato ni da li i u kojoj
mjeri mogu u odreñenim situacijama biti štetne (rizik je veći u složenijim
situacijama liječenja). Kod samoniklih biljaka, ali i tijekom pripreme
moguća je kontaminacija biljne droge gljivicama, bakterijama, insektima,
teškim metalima, čime se smanjuje koncentracija aktivne tvari i povećava
opasnost od trovanja.

6
 Fitoterapija prestaje upravo u trenutku kada se metodama izolacije i
obradom izolata dobije aktivna čista tvar. Dobivena čista tvar, za koju je
utvrñena farmakološka djelotvornost, postaje tada sastavni dio liječenja u
tradicionalnoj medicini. Npr. salicilna kiselina, praotac Aspirina®, a time i
svih protuupalnih nesteroidnih lijekova (najviše korištenih lijekova protiv
bolova), potječe od kore vrbe od koje se mljevenjem dobivao prašak koji se
koristio kao fitofarmaceutik: analgetik (sredstvo za umanjivanje boli koje ne
izaziva gubitak svjesti) i antipiretik (sredstvo za snižavanje povišene tjelesne
temperature). Gotovo istodobno s ovim otkrićem, uočena je i njeno štetno
djelovanje na želučanu sluznicu. Zahvaljujući radu kemičara, salicilna
kiselina se acetiliranjem prevodi u acetilsalicilnu kiselinu (aspirin), čime se
smanjuje nepoželjno djelovanje i time je dobiven lijek - aspirin.

OH

COOH
O CH2OH CH2OH
HO
AcO
HO O HO
OH

HIDROLIZA
salicin 2-hidroksibenzil aspirin
-alkohol
u kori vrbe Felix Hoffman 1890-tih
(Bayer)

1.1. Jednostavni fitoterapeutski pripravci

Jednostavni fitoterapeutski pripravci se mogu lako pripraviti ekstrakcijom

biljne droge s vodom i/ili alkoholom (etanolom), a meñusobno se razlikuju
po načinu provoñenja ekstrakcije, te se mogu podijeliti na:

• Rinfuz - Propisana količina biljne droge (oko 2-5 g) prelije se

kipućom vodom (150-250 mL), ostavi da stoji poklopljena 5-10 min

7
 uz povremeno miješanje te se procijedi. Rinfuz je prikladan za većinu
lišća, cvjetnih droga, mekog korijenja i pravilno usitnjenih kora.
• Uvarak - Propisana količina biljne droge stavlja se u hladnu vodu,
zagrijava do vrenja, kuha nekoliko minuta (obično 5-10 min. ili 15-30
min.), ostavi stajati poklopljeno 10-20 min. uz povremeno miješanje,
te se procijedi. Ovaj postupak prikladan je za čvrste biljne droge:
drvo, korijenje, koru.
• Macerat - Biljna droga prelije se propisanom količinom hladne vode,
ostavi nekoliko sati na sobnoj temperaturi i zatim procijedi. Ovaj
način pripreme prikladan je za biljne droge koje sadrže sluzi, budući
da se biljna sluz kuhanjem uništava. Kod nekih biljnih droga ovaj se
postupak može koristiti kako bi se spriječila ekstrakcija nekih
neželjenih tvari npr. treslovine.

Prednost uporabe vrele vode u izradi pripravka je uništenje bakterija u

biljnoj drogi. Zbog opasnosti od razvoja bakterija, rinfuz se može čuvati
24h, a macerat samo 4h.

1.2. Oblikovani fitoterapeutski pripravci

Osim jednostavnih fitoterapeutskih pripravaka, postoje i tzv. oblikovani

pripravci koji zahtijevaju duže vrijeme pripremanja, pa su obično već
pripravljeni za konzumiranje ili je olakšano doziranje preko filter vrećica.
Prednosti filter vrećica su praktičnost primjene, unaprijed odreñena doza za
uporabu, te visoki stupanj usitnjenosti biljne droge koji omogućava
kompletnije iskorištavanje djelatne tvari iz biljke. Meñutim, zbog

8
usitnjenosti, u biljnim drogama koje sadrže eterična ulja djelatna isparljiva
tvar gotovo potpuno ishlapi. Prednost ovakovih pripravaka je i njihova veća
trajnost u odnosu na jednostavne pripravke. Oblikovani fitoterapeutski
pripravci mogu se podijeliti na:

• Biljni prah - Dobiva se usitnjavanjem suhe biljne droge. Najčešće se

dozira u kapsulama.
• Tekući ekstrakt - Dobiva se maceracijom sušene biljne droge u
otapalu (najčešće smjesa voda-alkohol). Vrijeme maceracije je cca. 21
dan). Tako dobivene biljne tinkture sadrže 60-70% alkohola.
• Suhi ekstrakt - Dobiva se ekstrakcijom djelatnih tvari uz pomoć
odgovarajućeg otapala (voda-alkohol), nakon čega se otapalo odstrani.
Tako dobivena kruta tvar lako je topljiva u vodi s velikim postotkom
aktivne tvari.
• Majka tinktura - Dobiva se maceracijom svježe ubrane biljne droge
u vodeno-alkoholnom otapalu (45-50% alkohola). Prisutnost alkohola
sprIječava razvoj mikroorganizama.
• Glicerinski macerat - Dobiva se maceracijom svježe ubranih, mladih
dijelova biljke u mješavini vode, alkohola i glicerina.
• Liofilizirani ekstrakt - Dobiva se složenim, skupim tehnološkim
postupkom kojim se dobiva optimana koncentracija aktivne tvari te
najbolja sačuvanost cjelovitosti fitokompleksa u pripravku.
Liofilizacija je postupak sušenja u smrznutom stanju gdje se uklanja
voda sublimacijom leda u vakuumu.

Suhi ekstrakti i liofilizirani ekstrakti predstavljaju najidealniji oblik, s

obzirom na koncentraciju djelatne tvari i bioraspoloživost, a prikladni su i za
dobivanje gotovih farmaceutskih pripravaka (sirupa, oralnih ampula,

9
tableta...). Tako dobiveni gotovi fitofarmaceutski pripravci ne utječu na
prirodnost proizvoda već doprinose boljoj iskorištenosti ljekovitih tvari iz
biljaka. Specifikacija pripravaka biljnih droga uključuje:

• kvalitetu biljne droge

• stabilnost konstituenata (mikrobiološka stabilnost, količina prisutnih
mikroorganizama, ostatna otapala u ekstraktima, sadržaj vode, teških
metala, pesticida i dr.)
• definirane uvjete sušenja
• sigurnosna i efikasna predklinička i klinička testiranja
• definiranje metode izolacije iz biljke
• odreñivanje fitokemijskih karakteristika (kemijski profili: HPLC/UV,
HPLC/MS, GC/MS, TLC-denzitometrija i dr.)

Mnogi čimbenici otežavaju klinička istraživanja s biljnim preparatima:

• nedostatak standardizacije i kontrole kvalitete biljnih preparata
• korištenje različitih količina preparata
• neadekvatan odabir pacijenata
• mali broj pacijenata za statističke značajke
• poteškoće u uspostavljanju prikladnih placeba zbog okusa, arome i dr.
• velike varijacije u trajanju tretmana i dr.
Općenita ideja o veoma sigurnim biljni preparatima osloboñenih
sporednih učinaka nije točna!! Biljke sadrže stotine konstituenata i neke su
veoma toksične kao što je većina citotoksičnih i antitumorskih biljnih droga.
Meñutim, nepovoljan učinak većine biljnih droga je općenito manje učestao
kada se droge upotrebljavaju ispravno u usporedbi sa sintetskim ljekovima.
Dvije vrste popratnih učinaka su uočeni kod biljnih preparata. Prvi

10
(intrinsični) se odnosi na predvidljivu toksičnost, predoziranje i interakciju s
konvencionalnim ljekovima (mnoge alergijske reakcije). S druge strane
većina poznatih popratnih učinaka (ekstrinsični) odnose se na pripremu npr.
pogrešnu identifikaciju biljaka, nedostatak standardizacije, kontaminacija
(npr. teški metali, pesticidi) i dr.
Pravni propisi za legalizaciju biljnih preparata (droga) mijenjaju se od
zemlje do zemlje. WHO je objavio opće vodilje s namjerom definiranja
temeljnih kriterija za evaluaciju kvalitete, sigurnosti i učinkovitosti biljnih
preparata s ciljem pomoći nacionalim zakonodavstvima, znanstvenim
organizacijama i proizvoñačima. Nadalje, WHO je pripremio farmakopejske
monografije o biljnim preparatima i osnovne vodilje za procjenu biljnih
droga. Standardizacija biljnih droga obuhvaća:
• botaničku autentifikaciju droge
• odreñivanje strane tvari
• organoleptičku procjenu
• makroskopsku i mikroskopsku analizu
• sadržaj i sastav isparljivih tvari
• udio pepela
• ekstraktivnu vrijednost
• kromatografski profil
• prisustvo marker komoponente(i)
• ostatak pesticida
• mikrobiološku analizu
• prisustvo radioaktivnih kontaminanata i dr.

11
 Općeniti protokol za standardiziranu proizvodnju biljnih droga:

SIROVI BILJNI Izvor;

Analiza
MATERIJAL Identifikacija

Analiza u Odgovarajući
vrijeme SKLADIŠTENJE skladišni
primjene uvjeti

Analiza Dobro
tijekom PROIZVODNJA definirani
procesa proces

Prikladno
PROCESUIRANI skladištenje
Analiza
MATERIJAL prije
pakiranja

Odgovarajuća
Studije GOTOVI
ambalaža i
stabilnosti PROIZVOD
etiketa

Kada se sakupljaju različiti biljni dijelovi?

• Listovi – kada se cvatovi počimaju otvarati
• Cvatovi – neposredno prije negoli se potpuno otvore
• Korijenje – kada odumre nadzemni dio biljke
• Kora – nakon perioda vlažnog vremena
• Plodovi – potpuno zreli
• Smole – za vrijeme suhog vremena

12
2. Biljke kao izvor spojeva s protutomorskim djelovanjem

Biljke imaju dugu tradiciju uporabe u tretiranju tumora. Hartwell u

revijalnom pregledu biljaka koje se koriste protiv tumora spominje više od
njih 3000. Meñutim, u mnogim slučajevima pojam «tumor» nije definiran ili
se odnosi na različita stanja bolesnika, npr. pojačano znojenje i sl. Mnoge
tvrdnje o «učinkovitosti» u tretmanu tumora trebaju se revidirati sa više
skepticizma budući se tumor, kao specifična bolest, vjerojatno slabo definira
u tradicionalnoj medicini. Ovo je u suprotnosti u odnosu na druge terapije
ljekovitim biljem koje se koriste u tradicionalnoj medicini za tretiranje
drugih oboljenja kao što su malarija ili razne vrste boli, koji se mnogo lakše
definiraju i gdje su oboljenja često prevladavajuća u područjima gdje se
ekstenzivno koristi tradicionalna medicina.
Meñutim, preko 60% trenutačno korištenih protutumorskih sredstava
izvedeno je na ovaj ili onaj način iz prirodnih izvora, uključujući biljke,
morske organizme i mikroorganizme. Takoñer prirodni spojevi imaju i danas
dominantnu ulogu u otkriću vodećih struktura za razvoj konvencionalnih
ljekova za tretiranje većine oboljenja kod ljudi.
Istraživanje protutumorskih tvari iz biljaka počelo je 1950-tih sa
otkrićem i razvojem vinca alkaloida, vinblastina i vinkristina, te izolacijom
podofilotoksina. Ova otkrića su potakla United States National Cancer
Institute (NCI) na početak ekstenzivnog sakupljanja biljaka u 1960-tim,
fokusiranim uglavnom na umjerena klimatska podneblja. To je dovelo do
otkrića mnogih novih kemotipova biljaka sa spektrom citotoksičnog
djelovanja uključujući i taksane i kamptotecine, ali se njihov razvoj u
klinički aktivne tvari proširio na period od 30 godina (od ranih 1960-tih do
1990-tih). Ovaj program sakupljanja biljaka je završen 1982. god., ali sa

13
razvojem novih tehnologija za testiranje «screening» NCI je napravio
reviziju sakupljanja biljaka i organizama 1986. god. Ovaj put fokus je na
tropskim i subtropskim podnebljima, ali novo klinički testirano
protutomorsko sredstvo biljnog izvora još nije došlo u fazu opće upotrebe.
Meñutim, neka sredstva su u predkliničkom razvoju.
U daljnjem tekstu spomenute su odabrane biljake koje su poslužile
kao izvor prirodnih spojeva ili njihovih derivata s protutumorskim
djelovanjem u kliničkim ili predkliničkim istraživanjima.

2.1. Catharanthus roseus G. Don - Catharanthus roseus G. Don.

(Apocynaceae), je vrsta Catharanthus endenmska u Madagaskaru. Sinonimi
su Vinca rosea, Ammocallis rosea i Lochnera rosea; ostala engleska imena
koja se povremeno koriste su Cape Periwinkle, Rose Periwinkle i dr. To je
zimzelen grm do 1m visine. Listovi su ovalni 2,5-9 cm dugi i 1-3 cm široki,
bez dlaka. Cvatovi su bijeli do tamno rozi, sa tamnijim crvenim centrom.

Catharanthus roseus G. Don.

Samonikla je veoma ugrožena vrsta iako se široko kultvira i

naturalizirana je u tropskim i subtropskim područjima diljem svijeta kao
ukrasna biljka, ali i kao ljekovita biljka. U tradicionalnoj kineskoj medicini
njeni ekstrakti su korišteni za tretiranje različitih oboljenja uključujući

14
diabetes, malariju, Hodgkinsovu bolest. Može biti opasna ako se konzumira
oralno, kao i halucinogena. Tvari vinblastin (VLB) i vinkristin (VRC)
ekstrahirani iz biljke se koriste za tretiranje leukemije. Otkriveni su za
vrijeme istraživanja biljke kao potencijalnog oralnog hipoglikemičnog
sredstva. Nije potvrñena ova aktivnost, ali je otkriveno da ekstrakti biljke
reduciraju broj bijelih krvnih zrnaca, a zatim je otkriveno da tretiranje
miševa s transplantatom leukemije uzrokuje značajno produljenje života
miševa, što je kasnije dovelo do izolacije VLB i VLC kao aktivnih tvari.

2.2. Podophyllum peltatum Linnaeus - Podophyllum je rod sa 6 vrsta

(species) porodice Berberidaceae, potječe iz istočne Azije (5 vrsta) i istočne
Sjeverne Amerike (vrsta mayapple, P. peltatum).

Podophyllum peltatum Linneaus (myapple)

Svi biljni djelovi osim plodova su otrovni. Čak i plod može uzrokovati
neugodnosti u probavi. Tvar koju sadrže, podofilotoksin ili podofilin, se

15
koristi kao purgativ i citostatik. Podophyllum vrste (Podophyllaceae), P.
peltatum Linneaus i P. Emodii Wallich iz Indije imaju dugu tradiciju
medicinske uporabe uključujući tretiranje kožnih tumora. P. peltatum je
korišten od nativnih Amerikanaca (područje Maine) za tretiranje «tumora».
Glavni aktivni konstituent, podofilotoksin, prvi put je izoliran 1880. god, ali
je njegova točna struktura objavljena kasnije 1950-tih. Mnogi slični
podofilotoksin-slični ligandi su izolirani za vrijeme ovog perioda, a nekoliko
njih je uvedeno u klinička istraživanja, ali su odbačeni zbog nedostatka
efikasnosti i neprihvatljive toksičnosti.

2.3. Taxus brevifolia Nutt. - Taxus brevifolia (pacifička tisa (pacific yew) ili
zapadna tisa (western Yew)) samonikla je u sjevernoistočnom Pacifiku i u
Sjevernoj Americi. Proteže se od Aljaske do središnje Kalifornije, uglavnom
u pacifičkim priobalnim područjima. To je malo do srednje zimzeleno drvo,
10-15 m visoko promjera do 50 cm. Posjeduje tanku smeñu koru, a listovi su
tamnozeleni, 1-3 cm dugi i 2-3 mm široki.

Taxus brevifolia (kora) Taxus brevifolia (iglice)

16
 Paklitaksel (taksol) u početku je izoliran iz kore T. Brevifolia
(Taxaceae), sakupljene u Washingtonu kao dio programa slučajnog
sakupljanja biljaka od strane U. S. Department of Agriculture (USDA) za
NCI. Listovi T. Baccata se koriste u tradicionalnoj Azijsko-Indijskoj
medicini za tretiranje tumora. Kako je postala izuzetno rijetka nakon što je
otkriven njen kemoterapeutski potencijal, T. brevifolia nije nikada sabirana s
njenog staništa u velikoj mjeri, a široka upotreba paklitaksela je omogućena
kada je razvijen polusintetski put.

2.4. Camptotheca acuminata Decne - Camptotheca acuminata Decne

(Nyssaceae), sinonim sretno drvo (happy tree) je drvo srednje veličine do 20
m visine, potječe iz središnje Kine. Naziv happy tree je izravan prijevod
kineskog imena xi shu.

Camptotheca acuminata Decne

Ekstrakt drveta se koristu u tretiranju tumora. Kamptotecin je otkriven iz

ekstrakta biljke izvorno sakupljene od U. S. Department of Agriculture kao
potencijalni izvor steroidnih prekursora za proizvodnju kortizona. Ekstrakt
C. acuminata je bio jedini od 1000 ekstrakata koji je testiran na
antitumorsku aktivnost, a pokazao je učinkovitost, a kampotecin je izoliran

17
kao aktivni konstituent ekstrakta. Kamptotecin (kao natrijeva sol) je korišten
u kliničkim istraživanjima od strane NCI u 1970-tim, ali je odbačen zbog
opasne toksičnosti za mjehur. Meñutim, intenzivna istraživanja su
nastavljena od nekoliko farmaceutskih tvrtki u potrazi za mnogo
učinkovitijim kamptotecin derivatima.

2.5. Betula spp. - Breza, Betula spp. (Betulaceae) se sastoji od 30-50 vrsta
koje rastu u Aziji, Sjevernoj Americi i Europi. Riječ betula je klasično
latinsko ime za brezu. Neke vrste su žuta breza (Betula alleghaniensis),
slatka breza (B. lenta), papirnata breza (B. papyrifera), riječna breza (B.
nigra), siva breza (B. populifolia) i zapadna papirnata breza (B. papyrifera
var. commutata).

šuma breza

18
 Betulinska kiselina je izolirana iz mnogih taksonomski različitih
biljnih rodova. Glavni izvor je drvo breze, Betula spp., koja je primarni izvor
C28-alkoholnog prekursora, betulina. Izolacija betulina je prvi put objavljena
1788. god. Betulinska kiselina je povezana sa mnogim biološkim
aktivnostima uključujući antibakterijsko, antiupalno i antimalarijsko
djelovanje, ali najvažnije aktivnosti su citotoksična aktivnost protiv različitih
tumora. Značajna in vivo aktivnost je uočena kod životinjskih modela sa
ljudskim melanomom, a NCI pomoaže u razvoju ovog sredstva za uporabu u
kliničkim testiranjima.

3. Od ljekovitih biljaka do fitoterapeutskih pripravaka i pojedinačnih

ljekovitih tvari - metode izolacije i pročišćavanja

Osim jednostavnih i oblikovanih fitoterapeutskih pripravaka kao smjese

aktivnih tvari, današnja istraživanja usmjerena su na izolaciju pojedinačnih
aktivnih tvari (ili smjesa manjeg broja tvari) iz biljaka ili pripravaka u cilju
odreñivanja kemijske strukture djelatne tvari, te korelacije biološke
aktivnosti s kemijskom strukturom. Naime, mješavine s velikim brojem
komponenata su neracionalne, te je moguće da djelatna komponenta nije
prisutna u dovoljnoj količini pa izostaje učinak. Izolacija pojedinačnih
biološki aktivnih tvari može predstavljati više ili manje složen problem,
ovisno o koncentraciji tvari i složenosti pratećih tvari. Prirodni spojevi mogu
doprinjeti istraživanju novih ljekova na različite načine:
• djelujući kao novi ljekovi koji se mogu koristiti u nepromijenjenom
stanju (npr. vinkristin iz Catharanthus roseus),

19
 • osiguravajući kemijske «grañevne elemente» (eng. bilding blocks) za
sintezu više kompleksnih molekula,
• indicirajući nove načine farmakološkog djelovanja koji omogućavaju
potpunu sintezu novih kemijskih analoga.
Prirodni spojevi će se nastaviti smatrati glavnim izvorom novih droga u
nadolazećim godinama zbog toga što:
• pružaju neusporedljivu strukturnu različitost
• mnogi od njih su relativno mali (<2000 Da)
• imaju svojstva slična ljekovima (npr. mogu se absorbirati i
metabolizirati)

Samo mali dio svjetske bioraznolikosti je istražen na biološku aktivnost.

Tako postoji više od 250 000 vrsta viših biljaka, ali je do sada istraženo
jedva 5-10%. Nadalje, ponovno istraživanje predhodno studiranih biljaka
daje nove biološko aktivne spojeve. Razvoj i uvoñenje novih visoko
specifičnih tehnika, kromatografskih metoda i spektroskopskih tehnika
omogućilo je lakše, brže i preciznije testiranje, izoliranje i identificiranje
vodećih kemijskih struktura za ljekove. Strategije istraživanja prirodnih
spojeva su evoluirale značajno zadnjih desetljeća i mogu se podijeliti na:

1. Starije strategije:

• fokusirane na kemiju spojeva iz prirode, ali ne i na njihovu aktivnost,

• jednoznačna izolacija i identifikacija spojeva iz prirodnih izvora, a
zatim testovi biološke aktivnosti (in vivo),
• selekcija biljaka i organizama prema etnofarmakološkim
informacijama i tradiciji.

20
 2. Suvremene strategije:

• izolacija i identifikacija vodećih aktivnih komponenti iz prirodnih

izvora koja je voñena prema biološkim probama (engl. bioassay-
guided), uglavnom in vitro,
• više su fokusirane na biološku aktivnost,
• odabir biljaka i organizama na temelju etnofarmakoloških informacija,
tradicije, ali i slučajni odabir.

3.1. Inicijalna izolacija tvari iz biljnog materijala

Odabir procudure izolacije ovisi o prirodi biljnog materijala i spojeva koji se

izoliraju. Prije odabira metode, potrebno je utvrditi cilj izolacije, koji može
biti:
• nepoznata bioaktivna komponenta
• poznata komponenta
• skupina spojeva koji su strukturno slični
• svi sekundarni metaboliti prisutni u biljci

Takoñer je potrebno potražiti odgovore koji se odnose na očekivane reultate

izolacije:
• Da li je izolacija spoja za karakterizaciju parcijalna ili potpuna? Koji
je potreban stupanj čistoće?
• Da li je izolacija provedena s ciljem dobivanje dovoljne količine za
potvrdu ili nepotvrdu predložene strukture prethodno izoliranog
spoja? – potrebne manje količine!

21
 • Da li se izolacija provodi za dobivanje dovoljnih količina za daljne
studije, npr. za klinička ispitivanja? – potrebne veće količine!

Tipični inicijalni izolacijski proces za biljne materijale uključuje sljedeće

korake:
• sušenje i usitnjavanje biljnog materijala (homogenizacija)
• odabir i primjena prikladne metode izolacije: ekstrakcija, destilacija
ili tiještenje
• pročišćavanje ekstrakta (dekantiranje, centrifugiranje, filtriranje)
• koncentriranje (npr. uparavanjem) i sušenje ekstrakata

3.1.1. Metode ekstrakcije - Ekstrakcija je proces odjeljivanja sastavnica iz

biljnih droga na temelju različite topljivosti u otapalu kojim se vrši
ekstrakcija. Ekstrakcija uključuje nekoliko istovremenih procesa:
• difuzija otapala u stanice biljnog materijala
• otapanje metabolita u otapalu
• difuzija otapala s otopljenim tvarima izvan stanica
• ispiranje

22
Ekstrakcija se može olakšati usitnjavanjem (tada ekstrakcijski proces ovisi
isključivo o topljivosti) i povećanjem temperature (pogoduje topljivosti).
Uparavanje otapala daje suhi kruti ekstrakt.

Ekstrakti (iscrpine) su koncentrirani pripravci tekuće, krute ili guste

konzistencije; dobivaju se maceracijom, perkolacijom ili drugim pogodnim
validiranim metodama koristeći etanol ili drugo prikladno otapalo (prema
Europskoj farmakopeji, engl. European Pharmacopeia). Vrste ekstrakata su:

Extracta sicca - suhi Extracta spissa – gusti

Extracta fluida - tekući
ekstrakti (suhi dio ekstrakti (suhi dio
ekstrakti (odnos droge i
najmanje 95%) najmanje 70%)
otapala 1:1)

Čimbenici koji utječu na ekstrakciju su temperatura, veličina čestica,

gibanje otapala i pH-vrijednost. Poželjna svojstva otapala za ekstrakciju:
selektivnost za spojeve koje se žele ekstrahirati, veliki ekstrakcijski
kapacitet, nereaktivnost s biljnim sastavnicama, neškodljivost za ljude i
opremu, potpuna hlapljivost i niska cijena. Česte metode esktrakcije s
otapalima se dijele na kontinuirane i nekontinuirane postupke:

23
• maceracija (engl. maceration) – usitnjeni biljni materijal u
pogodnom otapalu u zatvorenoj posudi se ekstrahira na sobnoj
temperaturi. Povremeno ili konstantno miješanje može povećati
brzinu ekstrakcije (maceracija uz miješanje ili vrtložna
maceracija). Nakon ekstrakcije biljni materijal se odvaja
dekantiranjem uz filitriranje. Kako bi se osigurala iscrpna ekstrakcija,
nakon dekantiranja, može se dodati svježe otapalo (remacerizacija –
obično se provodi dva puta zastopno). Stupnjevita maceracija
podrazumijeva proces u kojem se pojedine sastavnice (otapala)
sredstva za ekstrakciju dodaju postepeno. Digestija je jednokratna
maceracija uz povišenu temperaturu.

• ultrazvučno potpomognuta ekstrakcija (engl. ultrasound assisted

extraction, USE) – ovo je modificirana maceracija, gdje je ekstrakcija
olakšana upotrebom ultrazvuka (visoko-frekventni pulsevi, 20 kHz).

24
 C

Aparatura za ultrazvučnu ekstrakciju

s organskim otapalom: A –
B
ultrazvučna kupelj s vodom, B-
Erlenmayerova tikvica s uzorkom i
A
organskim otapalom, C - povratno
hladilo

Biljni materijal se postavlja u posudu koja se postavlja u ultrazvučnu

kupelj. Ultrazvuk se koristi za mehanički stres na stanice stvarajući
kavitacije u uzorku. Raspadanje stanica povećava topljivost
metabolita u otapalu i poboljšava ekstrakciju.

• perkolacija (engl. percolation) – usitnjeni biljni materijal se postavlja

u perkolator (cilindrični ili konični kontejner s pipcem na dnu) i
namače u otapalu. Dodatno otapalo se zatim dodaje na vrh biljnog
materijala i pušta da «perkolira» polako (kapajuće) sa dna perkolatora.
Fino sprašeni biljni materijal može biti zapreka za perkolaciju.
Nadalje, ako materijal nije homogeno distribuiran u kontejneru (ili
ako je pakiran suviše gusto) otapalo ne može doći do cijele površine
materijala i ekstrakcija će biti nepotpuna. Reperkolacija podrazumije
perkolaciju u kojoj je više ekstraktora spojeno u nizu. Evakolacija je

25
 kontinuirana ekstrakcija uz primjenu vakuuma, a diakolacija je
kontinuirana ekstrakcija uz povišen tlak.

Perkolator

• ekstrakcija u Soxhletu (engl. Soxhlet extraction, SE) – usitnjeni

biljni materijal se postavlja u celulozni cilindar u ekstrakcijskoj
komori koji se postavlja iznad posude za sakupljanje, a ispod
refluksirajućeg hladila. Pogodno otapalo se stavi u posudu, te se
zagrijava i refluksira. Kada se odreñeni volumen otapala sakupi u
ekestrakcijskoj komori, sustavom sifona odlazi u posudu. Glavna
prednost Soxhleta je kontinuirana ekstrakcija u kojem se otapalo s
ekstrahiranim tvarima isprazni u posudu, svježe otapalo se kondenzira
i ekstrahira biljni materijal kontinuirano, što čini ovaj proces kraćim
uz upotrebu manjeg volumena otapala. Mana je u tome što se ekstrakt
kontinuirano zagrijava na temperaturu vrenja otapala, što može
dovesti do nastanka termičkih artefakata.

26
 mjesto za celulozni
cilindar s uzorkom

Soxhletov ekstraktor

• Ekstrakcija s otapalom pod tlakom (engl. pressurized solvent

extraction) – ili tzv. «ubrzana ekstrakcija s otapalom» zahtjeva više
temperature u odnosu na druge ekstrakcijske metode i visoke tlakove
kako bi se otapalo zadržalo u tekućem stanju pri visokim
temperaturama. Usitnjeni biljni materijal se postavi u posudu koja se
postavlja u peć. Otapalo se dovodi iz rezervoara tako da ispunjava
posudu koja se zagrijava i tlači programirano zadano vrijeme. Posuda
se zatim ispire s plinom dušikom, a dobiveni ekstrakt koji se
automatski filtrira se sakuplja. Svježe otapalo se koristi za otapanje
preostale količine spojeva. Konačno čišćenje s dušikom se provodi do
sušenja biljnog materijala. Visoke temperature i tlakovi povećavaju
prodiranje otapala u materijal i povećavaju topljivost metabolita,

27
 ubrzavajući ekstrakciji proces i prinos. Budući je nakon ekstrakcije
materijal osušen, moguće je vršiti ponovljene ekstrakcije s istim
otapalom ili sukcesivne ekstrakcije koristeći otapala s rastućom
polarnosti.

• ekstrakcija pod refluksom (engl. extraction under reflux)– kod ove

ekstrakcije biljni materijal se uranja u otapalo u okrugloj tikvici koja
je spojena na kondenzator. Otapalo se zagrijava do vrenja. Kako se
otapalo kondenzira, otapalo se reciklira u tikvicu.

• ekstrakcija superkritičnim fluidima (engl. supercritical fluid

extraction, SFE) – superkritični fluidi (SCFs) zamjenjuju organska
otapala. Kritična točka čiste tvari se definira kao najviša temperature i
tlak na kojima tvar može postojati u parno-tekućoj ravnoteži. Na
temperaturama i tlakovima iznad ove točke nastaje jedan homogen
fluid, poznat kao superkritični fluid (engl. supercritical fluid, SCF).

Fazni dijagram za CO2

28
 SCF je težak kao tekućina ali ima svojstvo prodiranja kao plin, što mu
daje učinkovitost i selektivnost za ekstrakciju. SCF nastaju
zagrijavanjem plinova iznad kritične temperature ili komprimiranjem
tekućina iznad kritičnog tlaka. Promjenom tlaka i temperature mijenja
se sposobnost otapanja superkritičnog CO2 (visokokomprimirani CO2
(t > tk i p > pk)), bez mijenjanja sastava otapala. Ekstrakcija se obično
vrši na 40-50 oC i tlaku 200-300 bara.

3.1.2. Metode detilacije - Organske tvari, koje se s vodom ne miješaju

(većina komponenti eteričnih ulja), imaju svojstvo isparavanja zajedno s
vodenom parom, na temperaturi nižoj od njihova vrelišta, odnosno nižoj od
100 °C. Tu činjenicu objašnjava Daltonov zakon parcijalnih tlakova: tlak
para iznad heterogene smjese (smjese dviju ili više tekućina koje se ne
miješaju) jednak je zbroju parcijalnih tlakova pojedinih komponenti za datu
temperaturu, bez obzira na sastav smjese. Dakle, svaka komponenta u takvoj
smjesi se ponaša kao čista tekućina. Kako je tlak para iznad takve smjese
veći od parcijalnih tlakova pojednih komponenata, on će se izjednačiti s
vanjskim tlakom pri nižoj temperaturi, odnosno vrelište heterogne smjese bit
će niže od vrelišta bilo koje od komponentI. Vrste destilacija su:
- destilacije vodenom parom,
- vodene destilacije (hidrodestilacije),
- vodeno-parne destilacije.
Sve tri metode se zasnivaju na istim teorijskim principima destilacije, a
razlika je u primarnom kontaktu biljnog materijala i vode, tj. vodene pare.

29
3.1.2.1. Vodena destilacija (hidrodestilacija) - Ova metoda se najčešće
koristi za izolaciju eteričnih ulja, a podrazumijeva postavljanje usitnjenog
biljnog materijala u vodu uz zagrijavanje do ključanja, najčešće na
atmosferskom tlaku. Pare eteričnog ulja i vode se kondenziraju u hladilu i
sakupljaju. Postoje različite izvedbe aparatura, a meñu ostalima se mogu
razlikovati ovisno da li se koriste za izolaciju eteričnih ulja lakših ili težih od
vode.

Standardne laboratorijske aparature za

izolaciju eteričnih ulja vodenom
destilacijom su: aparatura po Ungeru
(1), aparatura prema europskoj
1 farmakopeji (engl. “European
Pharmacopoeia”), aparatura po
Clevengeru. Kod aparature po Ungeru
biljni materijal se nalazi u vodi u
tikvici, eterično ulje destilira zajedno
s vodom, te se pare kondenziraju u
hladilu, a eterično ulje se sakuplja u
središnjoj cijevi aparature.

Aparatura prema europskoj farmakopeji (C) je slična aparaturi po Ungeru,

samo što je odušak smješten na drugom mjestu aparature.

30
 C

Nastavak po Clevengeru za destilaciju

eteričnih ulja: A – za ulja manje
gustoće od vode, B – za ulja veće
gustoće od vode. Na vrh nastavka
stavlja se hladilo, a na bočnu cijev
tikvica s biljnim materijalom i vodom.

3.1.2.2. Vodeno-parna destilacija - Biljni materijal je postavljen na

perforiranoj podlozi na odreñenoj udaljenosti od dna posude koja je
ispunjena vodom (biljni materijal se nalazi neposredno iznad vode). Voda se
grije kao i kod vodene destilacije. Zasićena, u ovom slučaju vlažna para
podiže se kroz biljni materijal. Biljni materijal je u kontaktu samo sa parom,

31
a ne sa kipućom vodom. Ova metoda se pretežito koristi u industriji, a rjeñe
u laboratoriju.

3.1.2.3. Parna destilacija - Vodena para iz generatora pare se uvodi sa dna,

a biljni materijal je postavljen na rešetku i nije u kontaktu s vodom. Koristi
se zasićena ili pregrijana para, najčešće kod povišenih tlakova. Vodena para
iznosi eterično ulje iz biljnog materijala u kondenzator gdje se pare
kondenziraju, a potom se ulje odjeljuje od vode u separatoru i sakuplja:

Mana ove metode je povećana mogućnost stvaranja artefakata-spojeva koji

nisu izvorno prisutni u biljci a nastali su zbog termičkih degradacijskih
reakcija, osobito hidrolize.

3.1.3. Simultana destilacija-ekstrakcija - Likens i Nickerson su 1964. god.

su dizajnirali originalnu aparaturu za simultanu destilaciju-ekstrakciju
hlapljivih spojeva (engl. «simultaneous distillation-extraction», SDE).
Uzorak destilira u tikvici na lijevom ogranku aparature. Hlapljivi spojevi

32
destiliraju kroz lijevi ogranak i simultano (istovremeno) pare otapala
destiliraju kroz desni ogranak. Pare se kondenziraju u hladilu tzv. «cold
finger» i ekstrakcijski proces počinje izmeñu oba tekuća filma na
kondenzirajućoj površini. Voda i otapalo se sakupljaju i odvajaju u
separatoru, te vraćaju u odgovarajuće posude. Ova izolacija-koncentracija
hlapljivih spojeva omogućuje značajnu uštedu vremena u separacijskom
koraku, a zbog kontinuiranog recikliranja omogućuje i uštedu volumena
korištenog otapala.

«cold finger»

Aparatura za simultanu destilaciju-ekstrakciju (Likens-Nickerson).

Danas postoje mnoge modifikacije ove originalne metode koje mogućavaju

preparativnu izolaciju ili izolaciju na sobnoj temperaturi uz smanjenu
mogućnost nastanka artefakata.

33
3.2. Osnove frakcioniranja ekstrakata - Kruti ekstrakt je smjesa prirodnih
spojeva. Mnogi od njih imaju iste molekulske formule, a različite strukture.
Stoga je teško primijeniti jednu separacijsku tehniku za izolaciju
individualnih spojeva iz smjese. Ekstrakt se obično inicijalno odjeljuje u
različite frakcije spojeva sa sličnom polarnosti ili molekulskom veličinom.
Za početno frakcioniranje ekstrakta nije preporučljivo napraviti veliki broj
frakcija budući to može dispergrirati ciljanu komponentu u velikom broju
frakcija. Mnogo bolje je sakupiti nekoliko većih frakcija i koncentrirati se na
one koje sadrže komponentu od interesa.

3.3. Izolacija čistih tvari - Najvažniji čimbenik koji se mora razmotriti prije
dizajniranja izolacijskog protokola je priroda ciljane komponente u ekstraktu
ili frakciji. Općenita svojstva molekula koja pomažu izolacijskom procesu su
topljivost (hidrofilnost ili hidrofobnost), kiselo-bazna svojstva, naboj,
stabilnost i molekulska veličina. Ako se izolira poznata komponenta iz istog
ili novog prirodnog izvora potrebno je sakupiti literaturne informacije i
odabrati najprikladniju metodu. Mnogo je teže dizajnirati izolacijski
protokol za kruti ekstrakt koji sadrži potpuno nepoznate spojeve. U ovom
slučaju poželjno je napraviti kvalitativni test na prisustvo različitih grupa
organskih spojeva npr. fenole, steroide, alkaloide, flavonoide i dr. Priroda
ekstrakta takoñer može pomoći u odabiru ispravnog izolacijskog protokola.
Različita fizikalna svojstva ekstrakata mogu se odrediti koristeći male
porcije krutog ekstrakta u seriji eksperimenata.

34
3.3.1. Kromatografske metode odjeljivanja smjesa

Tvari koje se nalaze u prirodi najčešće se javljaju u kompleksnim smjesama.

Klasične metode odjeljivanja (kristalizacija, sublimacija, ekstrakcija,
destilacija) samo donekle mogu riješiti problem odjeljivanja individualnih
komponenti iz smjese. Većina smjesa organskih spojeva je složena zbog
velikog broja spojeva koji često imaju slična fizikalno-kemijska svojstva ili
čak iste molekulske formule, a različite strukture (izomeri). Zbog
navedenog, odjeljivanje komponenti iz smjese može predstavljati ozbiljan
problem.
Naziv kromatografija potječe od ruskog kemičara Tswett-a koji je
1906. god. uveo ovu tehniku za odjeljivanje biljnih boja. Kasnije se ime
prenijelo na sve postupke odjeljivanja kod kojih se komponente smjese
razdjeljuju izmeñu stacionarne i mobilne faze. Keulemans je dao općenitu
definiciju za ovu tehniku:
“Kromatografija je fizikalna metoda odjeljivanja kojom se komponente
razdjeljuju izmeñu dvaju faza; jedna je stacionarna s velikom
površinom, a druga je mobilna.”
Stacionarna faza može biti krutina ili kapljevina, a mobilna kapljevina
ili plin. Mobilna faza putuje preko ili uzduž stacionarne faze utjecajem
kapilarnih sila, sile teže, razlike tlakova i sl. Kromatografski proces se
temelji na uspostavljanju dinamičke ravnoteže nekog spoja izmeñu
stacionarne i mobilne faze: u stacionarnoj fazi nalazi se dio tvari koji je u
ravnoteži s dijelom u mobilnoj fazi. Zbog gibanja mobilne faze narušava se
ravnoteža i molekule putuju u smjeru gibanja mobilne faze. Zbog specifične
interakcije različitih spojeva sa stacionarnom i mobilnom fazom, različiti
spojevi putuju različitim brzinama i tako se odjeljuju. Sam proces

35
odjeljivanja zasniva se na slijedećim načelima: adsorpciji, razdjeljenju,
difuziji, ionskoj izmjeni i dr. Velika moć razlučivanja kromatografskim
metodama zasniva se na pojavi uzastopnog ponavljanja primarnog postupka
razdjeljivanja neke tvari izmeñu mobilne i stacionarne faze. Budući se
uspostavljanje ravnoteže neprestano ponavlja, to i male razlike u
razdjeljivanju izmeñu stacionarne i mobilne faze dovode do dobrog
odjeljivanja tvari.
Prema agregatnom stanju stacionarne i mobilne faze, načinu izvedbe,
kao i prema fizikalno-kemijskim procesima tijekom razdvajanja razlikujemo
slijedeće vrste kromatografije:

• adsorpcijska kromatografija - stacionarna faza je kruti adsorbens,

a mobilna faza može biti kapljevina ili plin (tekućinska adsorpcijska
kromatografija (LSC, engl. Liquid Solid Chromatography) i plinska
adsorpcijska kromatografija (GSC, engl. Gas Solid
Chromatography))

• razdjelna kromatografija - stacionarna faza je kapljevina vezana za

sorbens ili fino zrnatu inertnu krutinu, a mobilna kapljevina ili inertni
plin (tekućinska razdjelna kromatografija (LLC, engl. Liquid Liquid
Chromatography) i plinska razdjelna kromatografija (GLC, engl.
Gas Liquid Chromatography)

adsorpcija razdjeljivanje

36
 plin GC plinska
kromatografija
Mobilna
faza kapljevina LC tekućinska
kromatografija

Stacionarna krutina
faza GSC LSC adsorpcijska
kromatografija
kapljevina
GLC LLC razdjelna
kromatografija
Različite vrste adsorpcijske i razdjelne kromatografije

Shematski prikaz tekućinske adsorpcijske kromatografije (LSC)

37
• ionsko-izmjenjivačka kromatografija - temelji se na interakciji
naboja izmeñu molekula uzorka i naboja stacionarne faze. Ionsko-
izmjenjivačka smola je stacionarna faza (npr. smola koja sadrži
benzensulfonske grupe može na sebe vezati proteine sa suprotnim
nabojem od naboja funkcijske skupine na smoli). Eluiranje se postiže
poništavanjem ionskih interakcija promjenom ionske jakosti ili
promjenom pH proteina.

• afinitetna kromatografija - se zasniva na sposobnosti proteina da

vežu odreñene male molekule supstrata (liganda).

38
Molekula supstrata (liganda) odabranog enzima se veže kovalentno za
odreñeni nosač (stacionarna faza), koji se stavi u kolonu. Tako se iz
proteinske otopine koja se propušta kroz kolonu na ligand na stacionarnoj
fazi veže željeni protein (crveni na slici). Dodavanjem otopine liganda
(plavo na slici) protein (crveni) se veže na slobodni ligand i odlazi iz
kolone.

• kromatografija isključenjem - stacionarna faza je polisaharidni gel

koji djeluje kao molekulsko sito. Unutar čestica gela nalaze se
vodom ispunjene šupljine u koje mogu prodrijeti samo male
molekule i one srednje veličine, a velike su isključene. Kada se gel
ispire otapalima, molekule koje su prodrle u šupljine difuzijom opet
mogu izaći., ali sporije od ostalih molekula.

39
4. SPOJEVI S PROTUTUMORSKIM DJELOVANJEM IZ BILJNIH
IZVORA I NJIHOVI DERIVATI U PREDKLINIČKIM I KLINIČKIM
ISTRAŽIVANJIMA

Prije upoznavanja kemijskih struktura prirodnih spojeva (i njihovih

derivata) s protutumorskim djelovanjem, potrebno se osvrnuti na osnovne
stereokemijske karakteristike organskih spojeva iz kojih često proizlazi
njihovo biološko djelovanje. Takoñer treba se prisjetiti da različiti organski
spojevi istih molekulskih formula - izomeri se dijele na strukturne
(konstitucijske) izomere i stereoizomere, što može predstavljati problem za
potpunu identifikaciju nekog spoja.

40
4.1. Optička aktivnost i kiralnost organskih spojeva - Optička aktivnost
je sposobnost zakretanja ravnine polariziranog svjetla organskih spojeva u
otopini (J.-B. Biott, 1815. god.)

Za objašnjenje kiralnosti potrebni je proučiti simetriju molekule.

Simetrija objekta i molekule se opisuje elementima simetrije (zrcalne osi,
središte i ravnine simetrije) koji povezuju ekvivalentne dijelove, a s obzirom
na elemente simetrije razlikuju se slijedeći pojmovi:
• kiralno - (grč. cheir = ruka) geometrijsko svojstvo nemogućnosti
preklapanja sa svojom zrcalnom slikom zbog asimetrije - odsutnosti
elemenata simetrije (L. Kelvin i W. H. Thompson, 1883. god.);
kiralne molekule - optički aktivne (kiralnost nužan ali ne i dostatan
uvijet za optičku aktivnost spoja!)
• akiralno - (odsustvo kiralnosti) posjeduje najmanje jedan element
simetrije; akiralne molekule - optički neaktivne

41
 Postojanje “kiralnog središta” (središta asimetrije) je uvjet za
optičku aktivnost molekule; najčešće je to asimetričan ugljikov atom
“kiralni ugljik” (ugljik povezan sa četiri različita atoma ili skupine).
Sedište kiralnosti osim atoma može biti molekulska podstruktura (npr.
prsten) ili pak čitava molekula (npr. lijeva i desna DNA uzvojnica).
Apsolutna konfiguracija kiralnog središta predstavlja prostorni raspored
četiri skupine vezane za kiralno središte, a odreñuje se prema CIP (Cahn-
Ingold-Prelog) - sustavu tj. pravilu sekvence:
1. skupine vezane za kiralno središte označavaju se 1-4, gdje je skupina
1 najvišeg, a 4 najnižeg prioriteta (skupina je prioritetnija što je masa
atoma neposredno vezanog za kiralno središte veća)
2. molekula se zatim promatra u smjeru kiralno središte → 4 (suprotna
strana od skupine najnižeg prioriteta)
3. ako su preostali supstituenti 1-3 smješteni u smjeru kazaljke na satu
tada je to R-konfiguracija, a kada se radi o suprotnom smjeru od
kazaljke na satu riječ je o S-konfiguraciji.

1 1
OH OH

C 2CH C
4 C2H5 2 2 5
H CH3 H3 C H 4
3 3
(R)-butan-2-ol (S)-butan-2-ol

Iz razlike u konfiguraciji molekule proizlazi zrcalnosimetričan odnos (kao

predmet i slika u zrcalu) kod enantiomera (vrsta stereoizomera – spojevi iste
molekularne formule, a različitog prostornog rasporeda atoma u molekuli).

42
 Enantiomeri su kiralne molekule u zrcalnom odnosu, a koje se
uzajamno ne mogu preklopiti - članovi enantiomernog para zakreću ravninu
polariziranog svjetla za jednaki kut, ali u suprotnim smjerovima (označavaju
se sa (+) i (-)). Enantiomeri s više središta kiralnosti se razlikuju po
apsolutnoj konfiguraciji svih središta kiralnosti. Fizička svojstva su im
obično identična (Tt, Tv, gustoća) osim kuta zakretanja polariziranog svjetla.
Mogu se razlikovati po biološkoj aktivnosti ili mirisu.
Dijastereomeri su stereoizomeri koji koji se ne odnose kao predmet i
njegova zrcalna slika. Dijastereomeri s više središta kiralnosti se razlikuju u
konfiguraciji jednog ili više, ali ne i svih središta kiralnosti (nisu u zrcalnom
odnosu), imaju različita fizikalna i kemijska svojstva (mogu se meñusobno
odijeliti separacijskim tehnikama).
Racemat je smjesa jednakih količina dva enantiomera (npr. (+)-
butan-2-ol i (-)-butan-2-ol) koja ne pokazuje optičku aktivnost, budući da
svaki enantiomer zakreće ravninu polariziranog svjetla za isti iznos, ali u
suprotnim smjerovima; označava se (±); npr. (±)-butan-2-ol.
Prirodni spojevi koji se upotrebljavaju kao ljekovite tvari dolaze
najčešće u obliku samog jednog enantiomera. Djelovanje drugog
enantiomera najčešće nije istraženo, pa se nezna da li je ono bolje ili slabije
od prirodnog enantiomera. Tijekom izolacije prirodnih spojeva može doći do
racemizacije (oprez!)
Općenito se smatra da racemični i enantiomerno čisti spojevi u prirodi
nastaju reakcijama koje kataliziraju enantioselektivni katalizatori (enzimi).
Porijeklo kiralnih biokatalizatora i njihovih grañevnih podjedinica (kiralnih
aminokiselina) do danas nije razjašnjeno.

43
4.2. Stereokemijske osnove djelovanja fitospojeva - Stereokemija je grana
kemije koja se bavi prostornom grañom molekula (statička stereokemija) i
prostornim odvijanjem kemijskih reakcija (dinamička stereokemija) koje su
neobično važne kod djelovanja lijekova. Enantiomeri kiralnog ljeka mogu se
znatno razlikovati po svojim farmakodinamičkim i farmakokinetičkim
svojstvima. Te se pojave mogu pripisati kiralnosti receptora. E. J. Ariëns je
podijelio enantiomere prema njihovom farmakološkom djelovanju na:
• eutomer (grč. eú - dobro) - enantiomer s većim afinitetom prema
receptoru, bolje farmakološko djelovanje
• distomer (grč. dys - loše) - enantiomer s manjim afinitetom prema
receptoru, tj. sa slabijim farmakološkim djelovanjem

Uzajamno djelovanje lijeka i receptora temelji se na slijedećim

interakcijama:
• elektrostatskim interakcijama - privlačenje ili odbijanje pozitivnih i
negativnih naboja na molekulama (npr. vodikova veza)
• steričkim (prostornim) Van der Waalsovim interakcijama, a interakcija
lijeka i receptora je najčešće stereoselektivna!!
• hidrofobnim djelovanjima - interakcija s otapalom.

Enantiomeri kiralnih ljekovitih tvari ne razlikuju se po kemijskim i

fizikalnim svojstvima u akiralnom mediju, ali se često razlikuju u
farmakodinamičkim i farmakokinetičkim svojstvima jer su molekule s
kojima dolaze u interakciju i same kiralne. Kiralnost lijeka utječe na sve faze
njegovog djelovanja:

44
 1. izlaganje (ekspozicija) - utjecaj afiniteta lijeka za receptore,
djelotvornost metabolita, specifičnost tkiva
2. farmakokinetička faza - obuhvaća apsorpciju, distribuciju,
metabolizam i izlučivanje lijeka iz organizma. Ti su fiziološki procesi
stereoselektivni, a enantiomeri se mogu razlikovati po jačini
djelovanja, farmakokinetičkom profilu i dr.
3. farmakodinamička faza - interakcija bioaktivne tvari i specifičnog
receptora u ciljnom tkivu što uzrokuje krajnji farmakološki učinak

Kiralni lijekovi se prema djelovanju svojih enantiomera (koje uključuje tri

spomenute faze) mogu podijeliti na:
• ukupna farmakološka aktivnost lijeka proizlazi iz djelovanja samo
jednog enantiomera – NAJČEŠĆE!!
• enantiomeri lijekova djeluju podjednako (kvalitativno i kvantitativno)
• farmakološko djelovanje enantiomera slično je u kvalitativnom
smislu, ali kvantitativno različito

Učinkovito i prihvatljivo preventivno ili antikancerogeno sredstvo mora

imati slijedeća svojstva: bez toksičnog učinka na zdrave stanice, visoku
učinkovitost protiv više tumora, mogućnost oralnog uzimanja, poznat
mehanizam djelovanja i malu cijenu. Klinička procjena učinkovitosti
antikancerogenog spoja uključuje višestupanjski proces:
• faza I: identifikacija optimalnog antikancerogenog spoja,
• faza II: demonstracija učinkovitosti na ljudima preko modulacije
tkiva, biokemijskih i molekulskih surogata,
• faza III: smanjenje rizika tumora na velikim skupinama ljudi.
Odabrani antikancerogeni lijekovi biljnog porijekla u kliničkoj uporabi su:

45
 Aktivna tvar i Terapeutska Mehanizam
Porijeklo
naziv lijeka uporaba djelovanja
poboljšava
vezivanje
klinički se koristi
Kamptotecin topoizomeraze I na
Camptotheca u Kini za
(engl. DNA i tako
acuminata gastrointestinalne
Camptothecine) promovira
tumore
cijepanje sastavnih
dijelova
vezanje za tubulin
za tretiranje
Docetaksel podjedinicu i
tumora dojke,
(engl. Docetaxel) Taxus baccata stabilizacija
debelog crijeva i
Taxotere® mikrotubula
bronhija
Etopozid
polusintetski
(engl. Etoposide) leukemija,
derivat
Eposin® Hodgkinova inhibitor DNA
podofilotoksina
Etopofos® bolest, i tumor topoizomeraze II
iz Podophyllum
Exitop® testisa
sp.
Vepesid®
polusintetski
Irinotekan colorectal inhibitor DNA
derivat
Campto® karcinom topoizomeraze I
kamptotecina
Krizantaspas
inhibicija malignih
(engl. Erwinia
Sve asparagin-ovisnih
Krisantaspas) chrysanthemi
stanica
Erwinase®
vezanje za tubulin
Paklitaksel karcinom dojke i podjedinicu i
Taxus brevifolia
(engl. Paclitaxel) metastazni stabilizacija
i T. cuspidata
Taxol® NSCLC mikrotubula

Tenipozid koristi se u
inhibitor DNA
(engl. Teniposide) sličan etopozidu kombiniranoj
topoizomeraze II
Vumon® terapiji
derivat
Topotekan
kamptotecina s karcinom debelog inhibitor DNA
(engl. Topotecan)
poboljšanom crijeva topoizomeraze I
Hycamtin®
vodotopljivost

46
 Vinblastin
antimitotik -
(engl. alakloid iz Hodgkinova
inhibicija stanične
Vinblastine) Vinca rosea bolest i karcinom
mitoze
Velbe®
Vinkristin
(engl. Vincristine) alakloid iz leukemija, SCLC
antimitotik
Oncovin® Vinca rosea i maligni limfoni
Vincristine®
Vinorelbin antimitotik -
polusintetski
(engl. NSCLC i inhibicija
derivat
Vinorelbine) karcinom dojke polimerizacije
vinblastina
Navelbine® tubulina

4.3. Odabrane stukture protutumorskih fitospojeva i derivata

4.3.1. Kamptotecin i sintetski derivati - Otkriće kamptotecina, engl.

camptothecin (CPT), kao antikancerogenog spoja (1960. – tih) sa
jedinstvenim načinom djelovanja (inhibicija DNA topoizomeraze I) dalo je
novu smjernicu u kemoterapiji. Ovaj prirodni alkaloid prvo je ekstrahiran iz
različitih biljnih dijelova kineskog drva Camptotheca acuminate, a kasnije i
iz Ophiorrhiza pumila te Mapia foetida. Pokazuje antikancerogenu aktivnost
na tumor debelog crijeva i pankreasa, te je odobren od US Food and Drug
Administration 1970-tih god. za tretiranje tumora debelog crijeva, te za
daljnja istraživanja na drugim ljudskim tumorima. Iako CPT pokazuje
snažnu antitumorsku aktivnost, takoñer je uzrokovao nepredviñene i ozbiljne
popratne učinke kao što su povraćanje, proljev, krvarenje i upalu mjehura i
dr., što je prouzrokovalo obustavom istraživanja. 1972. god.
Meñutim, istraživanja sintetskih derivata CTP-a su se nastavila, tako
se trenutačno prva generacija CPT derivata (topotekan, engl. topotecan i
irinotekan, engl. irinotecan) koristi za tretiranje tumora debelog crijeva, a

47
drugi derivati pokazuju antikancerogenu aktivnost u jetri, prostati, dojkama i
dr.
O

A B C N

N D

E O
20

OH O

Odnosi strukture i aktivnosti: Prstenovi A-D su osnovni za in vitro i

in vivo antitumorsku aktivnost, kao i α-hidroksi laktonski prsten E.
Konformacija C-20 je presudna za bolju aktivnost, budući je 20 (S) izomer
10-100 puta aktivniji od 20 (R) izomera. Modifikacije prstena A i B mogu
rezultirati još boljom aktivnosti CPT-a. Jedan od nedostataka CPT analoga u
kliničkim istraživanjima je i gubitak terapeutske aktivnosti zbog brze
hidrolize laktonskog prstena u organizmu.

Mehanizam djelovanja: Ranih 1970-tih god. početne studije

djelovanja CPT-a sugerirale su kako citotoksičnost može biti posljedica
inhibicije DNA topoizomeraze I. Takoñer, ova istraživanja su sugerirala da
je CPT selektivno citotoksičan na S-fazu stanica, zaustavlja stanice u G-2
fazi, te uzrokuje fragmentaciju kromosomske DNA.

Sintetski derivati CTP-a - Zbog toksičnosti CPT-a pripravljaju se derivati

sa slijedećim modifikacijama:
• Modifikacije A i B prstena – najuspješniji derivati CTP-a. Tako su
vodotopljivi derivati topotekan (engl. topotecan) i irinotekan (engl.
irinotecan) jedini odobreni derivati CTP-a za kliničku uporabu.

48
 Pripravljeni derivati su inhibirali DNA topoizomerazu I sa sličnom ili
boljom aktivnosti od CTP-a.

CH2N

HO
O

OH O

topotekan

O C2H5

N N C O
O

OH O

irinotekan

• Modifikacije C i D prstena – uglavnom su vodile gubitku

citotoksičnosti.
• Modifikacije E prstena – obično reduciraju ili poništavaju aktivnost
CTP-a.

Derivati CTP ostaju i dalje predmet organskih sinteza, kao i studije

interakcija CTP-DNA-topoizomeraza I, koje mogu dati smjernice za sintezu
novih CTP derivata.

49
4.3.2. Vinca alkaloidi - Vinblastin (engl. vinblastine) i vinkristin (engl.
vincristine) su alkaloidi pronañeni u Catharanthus roseus (prijašnja
klasifikacija Vinca rosea). Zajedno sa polusintetskim derivatima vindezinom
i vinorelbinom djeluju kao inhibirori mitoze (diobe stanice) u metafazi.
Popratni učinci uključuju gubitak kose, proljev, sniženje broja krvnih
stanica, glavabolju i dr.
Vinblastin se uglavnom koristi za
tretiranje Hodgkinsove bolesti,
uznapredovalog tumora testisa i
dojki, Kaposi sarkoma i dr.
Takoñer, izgleda da djeluje na
tumore interferirajući sa
metabolizmom glutaminske kiseline (specifično, putova koji vode iz
glutaminske kiseline do Krebsovog ciklusa i nastanka uree).

Vinkristin se koristi za tretiranje

leukemije, Hodgkinsove bolesti i dr.

Vindezin se koristi za tretiranje

melanoma i tumora pluća i dr.

50
Vinorelbin je trenutno u fazi II kliničkih istraživanja za tretiranje tumora
debelog crijeva. Za sada vinorelbin izgleda da pokazuje široki spektar
antitumorske aktivnosti u odnosu na druge vinca alkaloide.

Mehanizam djelovanja: Vinblastin i njegovi polusintetski derivati vindezin

i vinorelbin djeluju tako da inhibiraju mitozu (podjelu stanica) u metafazi.
Ovi alkaloidi se vežu za tubulin i tako spriječavaju stvaranje niti diobenog
vretena koje su potrebne za diobu stanice (slično djelovanju colchicina, ali
različito od djelovanja paklitaksela, koji interferira sa diobom stanica tako
što održava niti diobenog vretena od cijepanja). Ovi alkaloidi takoñer
izgleda da interferiraju sa sposobnošću sinteze DNA i RNA.

4.3.3. Taksol i sintetski derivati - Taksol je kompleksni terpen izoliran iz

Taxus brevifolia kasnih 1960-tih god. Kasnije je izoliran i iz drugih Taxus
vrsta u kojima je pronañeno više od 300 različitih taksoida. Odobren je
1992. god. od US Food and Drug Administration za tretiranje tumora
debelog crijeva, metastatičnih tumora dojki i pluća, te Kaposi sarkoma.
Glavni nedostatak taksola je slaba bioraspoloživost, zbog slabe
vodotopljivosti. Taksol se tolerira na receptorima bolje od bilo kojeg

51
antikancerogenog spoja, ali pokazuje i prateće učinke (smanjenje bijelih
krvnih zrnaca). Danas je poznat taksoter, engl. taxotere, kao polusintetski
derivat taksola sa boljim antitumorskim djelovanjem.
C-13
O
AcO O
OH
Ph NH O
7

C-3' 3'
2'
B
Ph 1' O A C

OH D O
C-2' H
HO AcO

taksol
Odnosi strukture i aktivnosti: C-13 bočni lanac je nužno potreban za
antitumorsku aktivnost taksola, kao i C-2' hidroksil (kada se zaštiti aktivnost
se reducira). C-3' arilna skupina je kritična (Ph = benzen) Zamjena C-3'
vezanog dušika s kisikom je prihvatljiva bez značajnijeg gubitka aktivnosti.
Apsolutna konfiguracija na C-2' i C-3' ima dramatičan utjecaj na aktivnost.
Izomer (2'R,3'S) je značajno manje aktivan od prirodnog (2'R,3'S) izomera,
ali (2'S,3'S) i (2'R,3'R) izomeri pokazuju sličnu aktivnost s prirodnim
izomerom. C-13 bočni lanac taksola se vjerojatno orijentira pomoću
vodikovih veza, te može pristati na hidrofobno mjesto vezanja taksola, što
stabilizira interakcije s tubulinom.
Mehanizam djelovanja: Taksol posjeduje jedinstven mehanizam
djelovanja. Djeluje kao mikrotubulin stabilizator, dok drugi antitumorski
spojevi destabiliziraju ovaj proces.

52
Sintetski derivati taksola:
• taksoter, engl. taxotere – je strukturni analog taksola, te pokazuje
bolju antitumorsku aktivnost od taksola. Takoñer pokazuje bolja
farmakološka svojstva kao što je poboljšana vodotopljivost.

• vodotopljivi derivati taksola – derivati na C-7, C-2’ ili oba

hidroksila su sintetizirani, uključujući soli i dr. Nedavno je pripravljen
izotaksel, eng. Isotaxel koji je 1800 puta vodotopljiviji od taksola..
pretvara se u aktivnu molekulu – taksol u organizmu.

4.3.4. Podofilotoksin - Podofilotoksin (engl. podophyllotoxin, PDT) je

dobro poznati prirodni lignan koji je pšrvo izoliran iz Podophyllum peltatum
Linnaeus, a ksnije i iz drugih vrsta kao P. emodi Wall i P. pleianthum. Osi
toga, pronañem je i 4-deoksipodofilotoksin (engl. 4-deoxypodophyllotoxin)
u Anthiscus sylvestris i Pulsatilla koreana. PDT je učinkovit u tretmanu
različitih genitalnih tumora, non-Hodgkin tumora, te drugih limfoma i raka
pluća i dr.. Zbog popratnih učinaka kao što su proljev, oštećivanje zdravih
stanica i dr. PDT kao takav se ne koristi kao lijek, već se provode njegove
strukturne modifikacije kako bi se dobili potentiniji i manje toksični

53
antikancerogeni spojevi. Dva polusintetska derivata PDT-a, etopozid (engl.
etoposide) i tenipozid (engl. teniposide) se koriste u kemoterapiji različitih
tumora.
PDT sadrži pet prstena (A-E). Prstenovi A i E su osnovni za aktivnost.
D-prsten u laktonskom obliku je preferiran za bolju aktivnost.
OH R

O O

A B C D O O

O O

O O

H3CO OCH3 H3CO OCH3

OCH3 OCH3

podofilotoksin derivat podofilotoksina

Mehanizam djelovanja: PDT djeluje kao inhibitor skupine

mikrotubula i zaustavlja stanični ciklus u metafazi. PDT lignani blokiraju
katalitičku aktivnost DNA topoizomeraze stabiliziranjem cijepanja enzim-
DNA kompleksa u kojem se DNA cijepa i kovalentno veže za enzim.
Kemijske modifikacije PDT-a su dovele do do promjene mehanizma
djelovanja: inhibicija stvaranja mikrotubula ili inhibicija DNA
topoizomeraze II.
Sintetski derivati podofilotoksina - modifikacije prstena C: najčešće
na poziciji C-4, te je uočeno da prisustvo velikih skupina povećava
citotoksičnost te inhibiciju topoizomeraze.

54