Izgubljeni prostor i smiješne dileme

Kojima nas svakodnevno hrane naši ljudi

Postaju sve lakši i lakši za podnijeti.
Hibridni Čovjek svijetom kroči kao kameleon;
Na kafi jedno, u kući drugo, na pijanci treće...
Četvrto, peto negdje drugdje govori,
Radi
Vjeruje.
Iskreno ili pod pritiskom, najmanje je važno;
Boje se same mijenjaju, bez da osjetiš bilo kakvu
Nelagodu kad iz crne prelaziš u bijelu.
Nelagoda je stvar prošlosti i procesa mučne evolucije
Vatrenog krštenja u tranzicijskom prostoru
Iz kojeg se rađa i u kojem umire Hibridni Čovjek.
Sve lakše podnosi otrove i kataklizme...
Prvi sigurno bole.
Drugi manje.
Treći se samo osjete.
I onda se rodi, izađe iz maternice povijesti
Bolno shvativši da je sa prošlošću gotovo
I da je sada ponovo rođen
Da živi
U izgubljenom prostoru
Sa smiješnim dilemama
On, Hibridni čovjek, spreman da se mijenja
Kako vjetrovi pušu i kako nevidljivi slikar
U trenu odluči.
Jebiga, zasigurno kaže,
Žao mi je, zasigurno pomisli
Kasno je, zasigurno shvati
Transakcija je izvršena, tranzicija traje
A moje je, zasigurno tvrdi, da živim
Kao podanik svima i kao lažna ikona
Strašnoga uspeća
Bogova ideje o novosvjetskom
Globalnom
Svačijem
Ničijem
Itekako nečijem
O, kako samo nečijem poretku stvari...
Historija je mrtva, doživjela je kraj
Vapio je jedan čovjek krajem prošloga vijeka
I svi su mu se uglas smijali, ne znajući da
Ma koliko se smijali, ma koliko tvrdili drugačije
Stvoren je Hibridni Čovjek
Bez Ideje
Bez smisla
Bez igdje ičega...