NESIB MALKIĆ rođen je 05. 07. 1961. godine u Dubravama Gornjim općina Živinice.

Oficirsku karijeru u JNA završio je u činu kapetana.

Poginuo je 25. 10. 1993. godine, u činu vojnika, na dužnosti komandanta 210.
brdske brigade Živinice, prilikom komandantskog izviđanja, u rejonu Crna Rijeka (s. Šehovići,
Olovo).
Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos oružanom otporu
agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, dobio je 06. 12. 1993. godine.
Za herojski doprinos u Oobrambeno-slobodilačkom ratu, izuzetno junaštvo i
samoprijegor ispoljen u borbenim djejstvima i u njima ostvarene izvanredne rezultate koji su kod
saboraca i građana služili kao primjer, podstrek i dodatni motiv za dalje uspješno suprotstavljanje
agresoru na RBiH, 1994. godine posthumno je odlikovan Ordenom heroja Oslobodilačkog rata.

Posthumno je proizveden–unaprijeđen u čin brigadira Armije RBiH 1996. godine.

Priredio: HASIB MUŠINBEGOVIĆ

Nesib Malkić je peto od osmero djece Ajke i Hamdije. Rođen je u Dubravama Gornjim općina
Živinice 05. 07. 1961. godine. Imao je još četiri sestre i tri brata. Braća Fadil, Rasim iAhmed bili su,
također, borci Armije RBiH. Po ugledu na oca Hamdiju koji je bio zastavnik ubivšoj JNA, odlučio je
da postane profesionalni vojnik. Poslije završene osnovne škole, otišaoje u Sarajevo u Školski centar
„Marašal Tito“ i završio Srednju vojnu školu – smijer pješadija,
kao pitomac 25. klase. Kao odličnom učeniku i primjernom starješini omogućeno mu je da nastavi
školovanje, te je upisao Višu vojnu školu – odsjek RV i PVO, koju je završio odličnim uspjehom.
Specijalističku obuku, nakon šest mjeseci, završio je u Zadru gdje je ostao kao predavač. Oblazak iz
Bosne nije mu umanjio ljubav prema zavičaju i zemlji Bosni. Svoju vojnu karijeru u JNA završio je u
činu kapetana.

Nije volio previše da priča. Bio je otresit ali i miljenik u porodici, rodbini, među
prijateljima i saborcima. Volio je iznad svega majku Ajku. Sa babom Hamdijom vodio je ozbiljne
razgovore o ozbilnim temama. Puno je držao do familijarnih odnosa, redovno je posječivao sestre i
braću; mnogo je volio djecu.
Nesib Malkić je bio čovjek oficir sa snažnim patriotskim osjećanjima. Brutalna agresija na RBiH
razotkrila je svu pristrasnost JNA u kojoj je bio; shvatio je da ona više nije ni jugoslovenska, ni
narodna, niti njegova vojska. Prilikom pomijeranja jedinice u kojoj je bio, izdvojio se iz kolone JNA
(raskrsnica Tišina) i vlastitim autom punim mina, pušaka, pištolja i municije, skrenuo put Kladnja i
stavio se na raspolaganje Općinskom štabu TO Kladanj.
Ubrzo je bio raspoređen na dužnost komandira Čete TO Živinice (09. 05. 1992.), a nedugo zatim
postao je Načelnik Općinskog štaba TO Živinice. Dolazak Nesiba Malkića značio je veliko moralno
ohrabrenje.
U Živinicama su postojale jedinice TO, policijske i druge patriotske snage spremne za borbu, ali sa
slabim naoružanjem i prilično fluidnom vojnom organizacijom. Nesib Malkić je bio prava osoba da te
snage vojnostručno ojača, organizaciono učvrsti i odlučno povede u borbu za odbranu države na
temeljima Platforme za rad Predsjedništva RBiH. Organizirao je i prvu četu TO koja je izašla na
Gradinu iznad Živinica. U Živinicama su od samog početka
jedinice bile multietničke. Od samog početka Nesib Malkić je radio na ukrupnjavanju jedinica s
jasnom vizijom ukupne organizacione strukture. Kada je formirana 210. brdska brigada Živinice,
Nesib Malkić je postao njen komandant a zatim i Načelnik štaba novoformirane Operativne grupe
(OG-6), koja je bila pod direktnom komandom GŠ Armije RBiH.
Njegov ratni put je istorija za sebe. Dovoljno je samo reći da nema važnijeg borbenog djejstva a da se
u njemu nije našao Nesib Malkić sa svojim borcima – od Gradačca, Brčkog, Olova, Smoluće,
Vijenca, pa do Vareša. Jedan ili dva bataljona njegove brigade uvijek su bila angažirana na nekom
zadatku izvan svoje općine i zone odgovornosti. Preko dvije trećine zadataka ova brigada je izvela na
teritorijama drugih općina, gdje je bilo najteže. Nesib Malkić je borbena djejstva pripremao temeljito,
precizno i do utančine. Želio je da u toku
izvođenja zadatka bude što manje iznenađenja. Prvo je na komandantsko izviđanje išao sa svojim
komandantima bataljona a oni poslije sa svojim nižepotčinjenim starješinama. Nigdje nije na početnu
poziciji došao borac a da prije toga tu nije bio njegov komandant. Imao je vremena za svakog borca,
za svako njihovo pitanje. Deset dana prije pogibije, Nesib Malkić je sa komandom svoje brigade
izviđao Teočansko bojiše. Ratni zločinac Ivica Rajić je sa svojom grupacijom ekstrenmog HVO-a iz
Kiseljaka počinio masakr nad bošnjačkim civilnim stanovništvom u selu Stupni Do općina Vareš,
nakon čega je 210. bbr Živinice dobila hitan zadatak da ovlada Varešom. Takav zadatak je mogla
dobiti samo ova jedinica jer je to bila tada najjača manevarska brigada u Armiji RBiH. Komandantsko
izviđanje kobno se završilo na Crnoriječkoj visoravni (selo Šehovići) 25. 10. 1993. godine na
području općine Olovo. Iz pravca Bijambara (položaji SCA) doletjele su samo dvije artiljerijske
granate. Prva je pala stotinjak metara od komandantske grupe; druga je pala u grupu. Pet oficira je
teško ranjeno a komandant brigade Nesib Malkić je bio na mjestu mrtav. S njim su poginuli načelnik
štaba brigade – Fikret Andelić, te oficiri Sead Paravlić, Nevres Šišić i Nermin Forčaković.

Nesib Malkić je poginuo u činu vojnika na dužnosti komandanta 210. bbrdske brigade. Tog tragičnog
dana plakale su Živinice, tuzlanska regija i cijela Bosna i Hercegovina. Brigada kojom je
komandovao, nakon njegove pogibije dobila je naziv „210. viteška brdska brigada Nesib Malkić“.
Nesib Malkić je sahranjen na greblju u Gornjim Dubravama. Neka mi je rahmet veliki, golemi.
Njegov posljednji večernji razgovor sa ocem bio je o tome kako izviditi teren agresora a sa majkom o
doručku s mlijekom i prohom.
Značku Zlatni ljiljan za herojski doprinos oružanom otporu agresoru na RBiH dobio je 06. 12. 1993.
godine.
Ukazom Predsjedništva RBiH, za herojski doprinos oslobodilačkom ratu, izuzetno junaštvo i
samoprijegor ispoljen u borbenim djejstvima i njima ostvarene izvanredne rezultate koji su kod
saboraca i građana služili kao primjer, podstrek i dodatni motiv za dalje uspješno suprotstavljanje
agresoru na RBiH, 1994. godine posthumno je odlikovan Ordenom heroja Oslobodilačkog rata.