UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK: HISTORIJA

FRANJEVCI U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

(Seminarski rad)

Mentor: Dr. sc. Adnan Velagić, van. prof Student: Eldar Haračić

Tuzla,maj 2018
 SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................ 1

I FRANJEVCI ..................................................................................................................... 2
1.1 Bosanski patareni i franjevci ..................................................................................................... 3

II BOSANSKA FRANJEVAČKA VIKARIJA .................................................................. 5

2. 1 Franjevački samostani u srednjovjekovnoj Bosni ................................................................... 6

III DJELATNOST I UTICAJ FRANJEVACA U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI ..... 8

3.1 Hercegovački franjevci ............................................................................................................... 9
3.2 Franjevci sjeverozapadne Bosne .............................................................................................. 10
3.3 Franjevci i Bosanska kultura .................................................................................................. 11

IV ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 13

LITERATURA ....................................................................................................................... 14
 UVOD

Proučavanje i istraživanje franjevačke djelatnosti na tlu srednjovjekovne Bosne,

izuzetno je važno za razumjevanje prije svega vjerskih prilika na njenom tlu. Od vremena
njihovog dolaska, borbe sa patarenskim naukom, te njihovim preobraćanjem u katoličku
vjeru. Franjevci kao crkveni red koji je isprva djelovao misionarski sa ciljem da suzbije
pataresnki nauk u srednjovjekovnoj Bosni, postao je vremenom jedan od važnih elemenata
kulturnog identiteta Bosne. Zbog toga je veoma važno izučavati njihovu djelatnost, prije
svega kako bi razumjeli vlastiti kulturni identitet na kojem počiva postanak Bosne, ali i
njegov uticaj koji je omogućio njen opstanak u najtežim vremenima i opasnostima koje su
prijetile po njenju osptojnost. Proučavanjem franjevačke djelatnosti mi ustvari težimo ka
boljem razumjevanju i učenju kulturnog identiteta Bosne, a na kojem počiva cjelokupna njena
historija od nasjtarijih vremena pa do danas.

1
 I FRANJEVCI

Nakon crkvenog raskola 1504 godine započinju krupne promjene u vjerskom životu
Evropskog kontineta. Sve te promjene usko su povezane sa usponom Vatikana kao centra
katoličke vjere i jačanja ličnosti pape, čije će uplitanje u političke i vjerske prilike mnogih
evropskih zemalja biti praćene mnogobrojnim ratovima. Od tog momenta na sceni je prisutna
tendencija Rimske stolice da uspostavlja dominaciju u Evropi sa ciljem širenja katoličke
vjere. U vezi s tim dolazi do organiziranja redova kako bi se taj cilj lakše ostvario. Jedan od
tih redova koji je osnovan bio je Franjevački red1. Franjevački crkveni red osnovao je Sv.
Franjo Asiški 1209 godine2 sa namjerom da propovjeda pokornički život u čijoj pozadini je
siromaštvo kao suprotnost bogatsvta među redovnicima i samostanskim zidinama. To je
dovelo do novog shvatanja redovničkog života, ali i nove koncepcije izgradnje samostana. Iz
bratstva kojeg je ustanovio Sv. Franjo Asiški „ pokornička braća i sestre“ razvijaju se tri
franjevačka reda:

1. Manja braća- muški red

2. Klarise- ženski red
3. Franjevački svjetovni red- i muški i ženski red
4. Franjevci trećoreci glagoljaši- muški samostanski red 3

Franjevačka djelatnost diljem Evropskog kontinenta nije mogla zaobići ni

srednjovjekovnu Bosnu, na čijem teritoriju je bilu prisutno patarenstvo. Vatikan je sa druge
strane nastojao da započne borbu protiv bogumilskog nauka i u tu svrhu papa šalje franjevce
potkraj XIII st. ( 1291) u srednjovjekovnu Bosnu kako bi svojom djelatnosti među
stanovništvom pozivali na pravovjerje, odnosno u vjeru katoličku. Od tog momenta odnosi u
Bosni dobijaju novu notu vjerske aktivnosti, koja će se posebno odraziti kako u vjerskom, i
političkom životu srednjovjekovne Bosne, tako i u njenom historijskom kulturnom
kontinuitetu i identitetu.4

1
Franjevački red ili red manje braće crkveni je red u narodu poznatiji kao Franjevci. Latinski naziv za ovaj red je
Ordo Fratrum Minorum (OFM): Francincas, religious order, Encyclopaedia Britanica, 2013, retrieved 2017.
2
Sv. Franjo Asiški- pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone, utemeljitelj je franjevačkog reda , čiji je
prvobitno sveti pokret siromaštva iz straha da može ojačati i na taj način narušiti prisutni kler, odobren od pape
Inocentija III, 1212 Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda – Klarise: Opća i nacionalna
enciklopedija, svezak 7, str. 30 i 31.
3
Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka ( 2005-2007).
4
Salih Jalimam, Historija bosasnskih bogumila, Tuzla, 2002.

2
 1.1 Bosanski patareni i franjevci

Djelovanje Vatikana i pape protiv hereze u srednjovjekovnoj Bosni bilo je prisutno i

prije dolaska franjevaca, o tome nam svjedoče krstaški ratovi protiv patarenstva u Bosni za
vrijeme vladavine Bana Mateja Ninoslava (1232-1250). Jedan od takvih primjera je
djelovanje papinog poslanika Jakova koji je vodio istragu 1233 u Bosni i kada je otkrio da je
gotovo cijela zemlja ogrezla u patarenstvu, on započe akcije koje su imale za cilj odvraćanje
samog bana Nisnolava od patarenstva. Nakon što je uspio u svojoj misiji javio je papi
Grigoriju IX da je njegova namjera ostvarena. Iako se činilo da je djelovanjem Jakova vjerski
pokret patarena u Bosni primiren ipak taj uspjeh Vatikana bi prolaznog karaktera jer je već
1234 Bosna ponovo vrvila patarenima. Ogorčeni zbog neuspjeha, Rimski dvor i Ugarski kralj
Andrija koji je iskazivao pretenzije na bosanski teritorij odlučiše pokrenuti križarsku vojsku
na Bosnu, koja započe 1234 i sa prekidima traja do 1239. O toj vojni nema vijesti.5

Ako se uzme u obzir djelovanje Ugarskog kralja Andrije, koji je mnogo ranije
pokazivao tendencije ka bosanskom teritoriju, ali i djelovanje hrvatskog vojvode Kolomana,
koji je u toku ovih pohoda prigrabio dio bosanske zemlje, onda je sasvim jasno da je borba
protiv patarenstva izgovor, kako bi određeni vladari mogli u potpunosti pokoriti Bosnu. Sa
druge strane katolička crkva je uz izgovor širenja katoličanstva nastojala ojačati svoju
poziciju u međunarodnim odnosima tog perioda. Zbog toga je sasvim opravdano suditi
nastojanjima katoličke crkve da silom progoni patarene i širi vjeru katoličku.

Upravo ovakav način djelovanja katoličke crkve, koji je bio dosta neplanski i
nesistematski, uslovio je novi način širenja katoličasntva, ali i borbe protiv bosanskih
bogumila. Upravo jedan od tih oblika bilo je aktiviranje katoličkih redova. Do kraja XIII
vijeka, zahtjevi za upućivanje franjevaca u Bosnu radi borbe protiv bogumila, bili su sve
brojniji. Papa Bonifacije VIII pismom od 19.4. 1298 traži od provincijala franjevačke
provincije Sclavoniae da šalje redovnike u borbu protiv bosanskih bogumila.6 Nakon toga
dolazak franjevaca u Bosnu predstavlja vrijedan potez Vatikana da konačno riješi pitanje
patarenstva u Bosni u svoju korist. Mđeutim tu se postavlja novo pitanje. Da li je dolazak
franjevaca u Bosnu u potpunosti promjenio tok borbe protiv bosanskih bogumila?

5
Vjekoslav Klaić: Povijest Bosne do propasti kraljevstva, zagreb 1882.
6
Salih Jalimam: Historija bosanskih bogumila, Tuzla, 2002.

3
Istina je da je Bosna u vrijeme dolaska franjevaca imala svoju političku i društveno zasebnost,
kao i dinastičku i državnu samostalnost. Pritisci sa strane, prije svega Ugarsko-hrvatskih
kraljeva sa određenim političkim ciljevima bili su utihnuli, pa se bosanska država uspjela
teritorijalno proširiti, postepeno se razvijala i privreda, čime je srednjovjekovna Bosna
postepeno izlazila iz svog užeg teritorijalnog sklopa. Novi način katoličke crkve da mirnim
putem pomoću franjevačkih redova riješe pitanje patarenstva tekao je poprilično sporo. Novi
katolčki redovnici su dugo vremena ostajale pridošlice, sve dok franjevci u Bosni nisu
odgojili svoj domaći kler. Koji mu je pomogao u djelovanju i nakon pada Bosne 1463 pod
Osmansku vlast.7

Na osnovu toga možemo kazati da je dolazak franjevaca u srenjovjekovnu Bosnu

svakako uticao na tok borbe katoličke crkve protiv bosanskih bogumila i da je taj red uticao
na širenje katoličanstva u Bosni. Što je u potpunosti promjenilo tok borbe iako njihova
djelatnost dobija na intezitetu i ona je prije svega misionarskog tipa, ipak je promjenila
vjersku sliku u Srednjovjekovnoj Bosni. Što se može potvrditi i raspravama u historijskoj
literaturi o vjerskoj pripadnosti pojedinih bosasnkih vladara, prije svih bana i kralja Tvrtka I
Kotromanića. Mišeljenja se kreću od toga da li se radi o ubjeđenom bogumilu pa sve do toga
da li je on pravoslavac ili katolik.8

7
Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Zbornik radova, Sarajevo- Zagreb 2005
8
Salih Jalimam: Studija o bosanskim bogumilima, str 82-83.

4
 II BOSANSKA FRANJEVAČKA VIKARIJA

Cilj katoličkih redova u srednjovjekovnoj Bosni bio je iskorjenjivanje patarenstva.

Franjevci su još od 1291 aktivno djelovali protiv tog nauka. kako bi što lakše postignuli
zadani cilj, franjevci se počinju organizirati u posebnu franjevačku zajednicu na tlu
srednjovjekovne Bosne. Zahvaljujući prije svega svojoj brojnosti ta organizacija tekla je
veoma uspješno i bez značajnih poteškoća. Vrhovni starješina franjevaca Gerald Ot, nalazio
se u Francuskoj odakle se zaputio u Mađarsku i Hrvatsku provinciju, kako bi prije općeg
sastanka franjevačkog reda dao uspio razgovarati sa Ugarsko-Hrvatskim kraljem Karlom I
Robertom o vjerskom stanju u njegovim, ali i okolnim zemljama. Pri tome su obratili pažnju i
na vjerske prilike u Bosni. Ipak idući iz Hrvatske on svrati u Bosnu, gdje je tada vladao ban
Stjepan II Kotromanić, te započe razgovor sa njim o tome kako bi patarene mogli preobratiti
na katoličku vjeru. Jedan od prijedloga, kojeg je uputio ban Stjepan II Kotromanić Geraldu za
rješavanje tog pitanja bio je uprao jače djelovanje franjevačkog red. Ta ideja svidjela se
Geraldu, te on odmah uputi nekoliko fratara u Bosnu i tamo ih ostavi kao vjerovjesnike. Za
straješinu tih vjerovjesnika imenovao je fra Peregrina Saksonca, koji je postao prvi
franjevački vikar u srednjovjekovnoj Bosni. Tada je zapravo osnovana franjevačka bosanska
vikarija, prema ljetopisu dvadesetčetvorice generala, smatra se da je bosanska vikarija
osnovana 5.10.1339, a da je njeno djelovanje odobreno 1340 godine.9
Na osnovu toga možemo kazati da je od tog momenta djelatnost franjevaca u Bosni
postala aktivnija, što je počelo uticati na vjerske prilike unutar samog društva, tačnije da su
patareni od momenta osnivanja bosanske vikarije počeli gubiti na svojoj snazi, dok je uloga
katoličanstva postajala sve dominantnija. Dokaz za tu činjenicu jeste postepeno napuštanje
bogumilskog nauka, kao i podizanje značajnih franjevačkih samostana koji su tokom više
stoljeća odigrali jednu veoma značajnu ulogu u održavanju i očuvanju kulturnog identiteta
Bosne.
Fra Peregrin Saksonac je na početku svog djelovanja uspio otvoriti 12 samostana10. Od
tog momenta započinje aktivni misionarski rad franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni.

9
Basilije Pandžić: Hercegovački franjevci, sedam stoljeća s narodom, Mostar- Zagreb, 2001
10
Dominik Mandić: Franjevačka Bosna, Mostar 2013

5
 2.1 Franjevački samostani u srednjovjekovnoj Bosni

franjevački samostani koji su podizani u srednjovjekovnoj Bosni imaju veoma

značajnu ulogu u očuvanju kulturnog identiteta Bosne, a zahvaljujući prije svega djelovanju
franjevaca koji su vjerno radili na tome. Postoji jako mnogo franjevačkih samostana, a neki
od najznačajnih samostana su :

- Samostan Sv. Nikole u Milama, danas Visoko.

- Samostan i crkva Sv. Marije u Srebrenici.
- Samostan i crkva Sv. Marije u Polju.
- Samostan i crkva Sv. Marije u Zvorniku.
- Crkva i samostan Sv. Petra i Pavla u Mostaru.
- Crkva i samostan Sv. Petra i Pavla u Tuzli.
- Samostan i Crkva Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci.
- Samostani u Lašvi, Humcu, Bijeljini, Lučini, Grebenu, Jezeru, zatim samostan Sv.
Luke u Jajcu, Sv. Nikole Tavelića u Sarajevu, Petrićevac itd.11

Iako su svi franjevački samostani mali jednu veoma značajnu ulogu u historiji Bosne i
njenom razvoju. Neke od njih važno je posebno istaknuti, kao što su: Samostan Sv. Nikole u
Milama, danas Visoko, Samostan i crkva Sv. Marije u Srebrenici i crkva i samostan Sv. Petra
i Pavla u Tuzli.

Samostan Sv. Nikole u Milama prvi je franjevački samostan, podignut još početkom
1340 godine, kada dolazi do aktivnije djelatnosti franjevačkog reda. Značajan je po tome što
su se mnogi bosanski vladari i velikaši krunili u njemu, ali i pokopavali, smatra se da je na
tom mjestu pokopan ban Stjepan II Kotromanić.12

Samostan i crkva Sv. Marije u Srebrenici. Također se smatra prvim samostanom u

Bosni koji je osnovan 1339 godine, ankon osnivanja Bosanske vikarije. U njemu su se
odgajali budući fratri. Dok je njegova izgradnja u uskoj vezi sa dolaskom trgovaca iz
dubrovačkih krajeva u ovaj rudno bogati, trgovački grad. Nakon osmanskih osvajanja ovog
Podrinjskog prostora, dolazi do zamiranja privrede koja je prije njihovog dolaska bila u
usponu. Time je opadao broj katolika u ovom kraju, a sam samostan je sve više postajao

11
Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Mostar 1982, Basilije Pandžić: Hercegovački franjevci
sedam stoljeća s narodom, Mostar- Zagreb, 2001,
12
Dominik Mandić: Etnička povijest Bone i Hercegovine, Mostar 1982

6
siromašniji. Nakon 1462 Osmanski sultan frnjaevcima ovog kraja daruje „srebreni lakat“ , te
ih poziva da se nastavi proizvodnja rude. Međutim kako franjevci nisu tu relikviju smatrali
blagoslovljenom, oni je čuvaju u blagavaonici. Nakon što je sultan Bajazid II, početkom 1499
obnovio sultanov ferman Mehmeda el Fatiha, dolazi do dopuštanja srebreničkim franjevcima
da dovode katolike rudare. Što je postepeno dovelo do obnove samsotana 1504 godine. Ovaj
franjevački samostan je nestao 1688 godine kada je bjesnio Bečki rat kada je zapaljen. Do
danas se sačuvao samo trag, kameni temelj na kojem je nkeda počivala crkva i samsotan Sv.
Marije u Srebrenici.13

Samostan i crkva Sv. Petra i Pavla u Tuzli predstavlja arhitektonski kompleks novije
gradnje. Tuzla je naime postala sjediše Župe 1852 godine. Pred kraj Osmanske vladavine
Franjevci su u Tuzli osnovali Pučku školu, a školsku zgradu su podigli 1869 godine. Nakon
što je fra Augustin Slišković 1869 godine od Hakib- paše dobio dopuštenje za izgradnju crkve
od čvrstog materijala.Krenulo se u izgradnju, međutim samostan koji je nakon Bečkog rata
porušen nije obnovljen. Nakon dva desetljeća zbog mogućnosti rušenja i većih potreba,
franjevci prelaze u negotičku crkvu koja je sagrađena 1893 godine,a 1899 uz nju je izgrađen i
samostan. Komunističke vlasti su nakon drugog svjetskog rata douzeli dio samostanskih
prostorija, ujedno zbog slijeganja terena koje je karakteristično za područje Tuzle, moralo se
pristupiti izgradnji nove zgrade, čija je gradnja započela 1983 godine. Nova crkva i samostan
konačno su bili dati na vlasništvo franjevcima 1986 godine. U njoj se nalazi više od dvadeset
umjetničkih djela novijeg nastanka, a ističu se djela Ive Dulića, Nade Pivac,Slavke Šohaja,
Đure Sedera, Ljube Laha i drugih. Važno je napomenuti da ovoj župi Sv. Petra i Pavla u Tuzli
pripadaju još okolna Tuzlanska naselja Simin Han, Slavinovići,Solina, Šićki Bord itd.14

Samostani Bosne imaju veoma važnu ulogu u očuvanju kulturnog identiteta Bosne. Od
nasjtarijih vremena pa do danas. Treba istaći da se još u prvom popisu Bosasnnke vikarije,
koji je sastavljen oko 1380 godine, a kojeg nam je sačuvao talijanski pisac fra Bartolomej iz
Pize u svom djelu o životu Sv. Franje navodi da je Bosanska vikarija imala 35 samostana
podjeljenih u 7 kustodija.15

13
Salimović: religijsko bogatstvo- kapela Svete Marije u Srebrenici, 2014
14
Franjevačka provincija Bosna Srebrena: Tuzla, samostan i župa Sv. Petra apostola, Tuzla 2016
15
Basilije Pandžić: Hercegovački franjevci, sedam stoljeća s narodom, Mostar- Zagreb, 1982 .

7
 III DJELATNOST I UTICAJ FRANJEVACA U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

Još od samih početaka franjevačke aktivnosti na tlu srednjovjekovne Bosne, započeo je

proces intezinvog kulturnog razvoja širokih narodnih masa. To se najjasnije može posmatrati
kroz prizmu razvoja književnosti i obrazovanja. Franjevci su svojim nastupanjem, najjasnije
pokazali otvorenost ka kulturnom preporodu u duhu katoličke vjere. Stanovništvo Bosne je
isprva dosta negodovalo, ali nakon osnivanja Bosasnske vikarije, dolazi do postepenog
prihvatanja franjevačke djelatnosti čiji uticaj se nesumnjivo osijeti do danas. Franjevci su
vrmenom postali jedini učitelji, te začetnici prvih književnih i naučnih djela. Osim toga cijelo
vrijeme su se isticali kao čuvari bosanskog kultrunog duha od svih vanjskih nedaća i prijetnji
po njen opstanak. Dosta je zanimljiva književnost pod uticajem franjevaca. U periodizaciji
historije književnih jezika primjenjuje se podjela na vanjsku i unutrađnju historiju. Vanjska se
bavi funkcioniranjem jezika u nekom društvu, a unutrašnja promjenom gramatičke strukture.
Franjevačka književnost pruža obilje podataka za oboje. Franjevačka književnost obuhvata
uglavnom propovjednička djela, a manjim djelom i teološka djela za obrazovanje te ljetopise
koji su vrlo često ostali neobjavljeni i koji su bili pisani latinskim jezikom. Djela su pisana
književnim jezikom štokavske stilizacije. Uzevši u obzir jezik i pismo tih djela, tri su skupine
pisaca: prva skupina koja je pisala narodnim jezikom i bosančicom, druga skupina koja je
pisala narodnim jezikom i latinicom, dok je treća skupina pisala isključivo latinskim jezikom.
Neki od najpoznatijih franjevačkih pisaca su : Divković, Matijević, Bandulović, Ančić, Juraj
Dragišić... jezik bosasnke franjevačke književnosti oslanjao se na stariju srednjovjekovnu
bosasnku književnost. Iako ima jako mnogo djela, neka najpoznatija su: Nauk Krstjanski i
rezlike besjede od fra Matije Divkovića, Ispovjedaonik od fra Stjepana Matijevića, Zemljopis
i povijestica Bosne od fra Ivana Franje Jukića, pisna od pakla od fra Lovre Šitovića Ljubušaka
itd. Treba još napomenuti da se veoma često dovodi u pitanje nacionalna i književna
pripadnost franjevačkih pisaca provincije Bosne Srebrene. Navodi se argument da su oni
hrvatski pisci iz franjevčke provincije Bosne Srebrene, iako je sasvim jasno da oni ne
pripadaju u kanon hrvatske književnosti, nego da imaju bosansku nacionalnu svijset, što se
jasno očitujei u njihovim djelima. Gdje se radi uglavnom o ljetopiscima,autorima vjerskih
moralki, raznih pobožnih djela ali i leksilografskih radova. 16

16
Branka Tafra: Raznolikošću do jednosti: Franjevački put, književnojezičke ujednake, Izvorni znanstveni rad.

8
 3.1 Hercegovački franjevci

Djelatnost Hercegovačkih franjevaca najjasnije se očituje kroz njihova djela.

Hercegovački franjevci su dugo vremena bili sključivo misionari, međutim neki su vrijedni
pomena. Stoga ćemo navsti neke značajne hercegovačke franjevce koji su ostavili trag u
književnosti Bosne.

Fra Rafo Barišić (1797-1863): Poznato je njegovo djelo „Pasha Duhovna“, objavljeno
u Rimu 1842, kao hercegovački i apostolski vikar objavio je također „Obranu pravovirnoga i
pravoslovnoga iliti rimokatoličkog sveštenstva u Hercegovini“, objavljeno u Dubrovniku
1855.Fra Anđeo Kraljević (1807-1879): „ Razgovori duhovni“ 1859, „Gramatihica latino-
illyrica“ 1862, „Govorenja za svetkovine“ 1869. Također značajan je po tome što je uz pomoć
Fra Franje Miličevića i uz pomoć bečke vlade osnovao prvu hercegovačku tiskaru koja je u
Mostar došla davne 1872. Dao joj je ime: Tiskara poslanstva katoličkog u Hercegovini. Fra
Franjo je tiskaru 1876 prenio na drugo mjesto i izdao je djelo „Kratka računica“, koju je
sastavio fra Nikola Šimović, a tiskaru je nazvao: Tiskom Franjevačkom. Fra Petar Bakula
(1816-1873): „Ceno Storico sulla provnicia Di Bosnia“ Lucca 1846. I svakako jedno od
najznačajnijh djela za historiju Hercegovine jeste: „Schematisimus Topographihisoricus
Custodiae Provincialis Apostolici Hercegovina sub Regimine Spirituali Fratrum: Sancti
Francisci pro anno Domini 1867- U tom djelu Fra Bakula je obradio historiju Hercegovine sa
arheološkog, historijskog, geografskog i vjerskog stajališta. Fra Petar Kordić (1823-1869) i
Fra Franjo Miličević ( 1835-1903) itd.17

Svi hercegovački franjevci dosta vrmena su bili isključivo misionari, Pod upravom
Osmanskog carstva nad Bosnom i Hercegovinom, pod Austorugarskom okupacijom.
Hercegovačka franjevačka zajednica djelovala je neprekidno i razvijala se, što je posebno
vidljivo pod Austougarskom okupacijom. Cijelo to vrijeme Hercegovački franjevci su pisali
djela koja su čuvala uspomene na prve dane njihovog dolaska na tlo srednjovjekovne Bosne,
od osnivanja Bosanske vikarije, pa sve do pada pod Osmansku vlast. Zbog toga su djela
hercegovačkih franjevaca izuzetno važna u očuvanju kulturnog identiteta srednjovjekovne
Bosne.

17
Basilije Pandžić: Hercegovački franjevci, sedam stoljeća s narodom, Mostar-Zagreb, 2001

9
 3.2 Franjevci Sjeverozapadne Bosne

Kada govorimo o franjevcima sjeverozapadne Bosne, tu se prije svega misli na

redovnike Sv. Franje, koji su rođeni , uglavnom živjeli i radili na prostoru današnjeg distrikta
Franjevačkog samostana u Petrićevcu. Taj prostor se rasprostire po banjalučkom, gradiškom,
sanskom i bihaćkom okrugu. Franjevci ove oblasti su ostavili dubok trag u historiji Bosne,
zbog toga je veoma važno napomenuti neke, tek toliko da bi se sačuvala uspomena na njihovu
djelatnost, čija je važnost od izuzetnog značaja prije svega za kulturni idnetitet Bosne.

Fra Anđeo Bašić (1879-1925): Rodom iz Banja Luke. Jedan je od prvih pokretača i
prvi urednik Glasnika Sv. Ante, u kome je objavljivao manje članke. Kao profesor u Gimnaziji
u Visokom , zauzimao se za izgradnju Crkve Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. Poznat je i kao
čuvar naših starina. Fra Mato Benlić (1609-1674): Rodom iz Banja Luke. Tražio je od
Rimske propagande obnovu bosasnkih samostana, na čije molbe je Kongregacija to i odobrila
9.8. 1650. Obnašao je dužnost Beogradskog biskupa. Fra Petar Ćorković Mlađi ( 1877-1936):
Rodom iz Banja Luke. Sagradio je samostan u Beogradu i Petrićevcu 1928-29. Također je
pokrenuo „Franjevački vijesnik“ 1927. Franjevci od Bosasnke gradiške dala je nekoliko
vrijednih svećenika. Među kojima se ističu Fra Alojizije Mišić, fra Juro od Gradiške.
Franjevci sanskog kraja predstavljaju drugu grupaciju najbrojnijih franjevaca sjeverozapadne
Bosne. Oni se nazivaju još i Majdancima, pod tim pojom se podrazumjeva da su to ljudi od
Majdana. Gledajući sa bajalučke strane, životni prostor majdanskog katoličkog pučanstva
počinjao je sa Bronzanim majdanom,a dalje bi se vezao preko Stratinske, Sasine, Sanskog
mosta, Kamengrada, Stare Rijeke do Starog Majdana sa Ljubijom. To su sve majdanska
mjesta, koja su radila u prošlosti. Neki od značajnih franjevaca ovih krajeva su : Fra Alojzije
Atlija, fra Daniel Briševac, Fra Augustin Čengić , Doktor fra Berislav Gavranović itd.

Mnogo je franjevaca Sjeverozapadne Bosne koji su svojim djelovanjem učestvovali u

očuvanju kulturnog identiteta Bosne, kroz izgradnju samostana, pisanje djela, pokretanjem
listova, pomaganjem siromaha, te čuvanjem starina. Zbog toga su veoma značajni.
Franjevačka djelatnost koja potiče još iz perioda srednjovjekovne Bosne, jasno se očituje kroz
djelovanje franjevačkih misionara i u kasnijim periodima. Nakon Osmanske okupacije, nakon
Austorugarske okupacije, pa sve do danas.18

18
Fra Jurica Šalić: Franjevci sjeverozapadne Bosne, Bihać 2002

10
 3.3 Franjevci i Bosanska kultura

Najstarija misija franjevaca u okvirima Bosanske vikarije jeste propovijedanje

Evanđelja među stanovništvom, koje je bilo misionarskog karaktera. O uspjehu njihovog
djelovanja nemamo nikakvih pouzadnih vijesti, ali na osnovu sigurnih izvora koji govore da
su se Bosanski vladari izjašnjavali kao katolici, a to zaključujemo po tome što su priznavali
sveto trojstvo, možemo kazati da je njihova misija po pitanju vjerskih propovjedanja ipak bila
dosta uspješna. Sa druge strane scojalno djelovanje franjevačkog reda od postanka najjasnije
se očituje kroz osnivanje trećeg reda. To osnivanje je najbolji momenat za objašnjenje
njihovog djelovanja koje je utisnulo oznake za socijalni karakter franjevalkog reda na
prostoru srednjovjekovne Bosne, ali šta je sa pitanjem njihovog kulturnog djelovanja? O tom
pitanju kulturnog razvoja Srenjovjekovne Bosne pod uticajem Franjevaca, može se govoriti sa
više aspekata: razvoj školstva, razvoja znanosti i umjetnosti.

U srednjem vijeku u „prosvjetljenoj“ Zapadnoj Evropi odakle su stizali prvi franjevci

u Bosnu, cvale su trostruke škole: osnovne, humanitarne i visoke. U osnovnim radile su se
naobrazbe sa osnovnim znanjem: pisanje, čitanje, računanje, vjeronauka, pjevanje itd. U
humanitarnim, radile su se slobodne umjetnosti: gramatika, retorika, dijalektika, aritmetika,
geometrija, muzika. Dok su u visokim školama djelovali pojedinci koji su predhodno završili
osnovnu i humanitarnu naobrazbu, zatim su u visokim usavršavali svoju struku: te su učili
bogoslovlje, pravo , mudrosloviju, liječništvo, slikarstvo itd.

Prvi Bosanski franjevci otvorilli su prvo osnovne i humanitarne škole, a zatim

Bogoslovije. Do dolaska prvih franjevaca u Bosnu i do sonivanja bosanske vikarije sve
zanosti bile su na niskom stupnju razvoja, nešto manje umjetnosti, koja se ipak i dalje
priznavala i održavala kroz stećke srednjovjekovne Bosne. Nakon njihovog dolaska, naročita
pažnja se daje : Bogosloviji,čija se djela najjasnije očituju pobožnim stavivima usmjerenim
odvraćanjem patarena od krivovjerja i primicanjem katoličanstvu. Iz ove kategorije treba
izdvojiti Sv. Jakova Marhijskog koji je napisao djelo: „način raspravljanja s patarenima“ čiji
je cilj da prikaže kako se najbolje „obračunavati“ sa patarenima. Značajan je još fra Bartolo
Alvernijanski, sa djelom „ Tractatus quomodo debenus nos ponere ad recipendium corpus
Christi“- djelo je moralno- asketično. Osim bogoslovije pažnja se pridaje i filozofiji , ali i
hsitoriji. Prvi poznati historičar bosasnke vikarije bio je fra Blaž Zalkanin, koji je napisao
djelo „djelovanja bosasnkih vikara“. U pogledu lječništva postoji jedna veoma zanimljiva
stvar, bosasnki franjevci su veoma rano počeli pisati molitvice, koje su izdavali bolesnicima i

11
koje su oni nosili oko vrata sa nadom da će uz pomoć vjere ozdraviti. Govorništvo i pjevanje
su također bili prisutni u razvoju znanosti u srenjovjekovnoj Bosni,a pod uticajem franjevaca.
Tako je pozanto da je Sv. Jakov Mahijanski sastavljao crkvene govore. Slikarstvo i arhitektura
također se mogu ubrjoiti u djelovanje franjevaca. Iako je teško ustanoviti u kojoj mjeri su se
bosasnki franjevci bavili slikarstvom, ipak se na osnovu kelsanog komada, izvađenog iz
zidina crkve sv. Luke u Jajcu može zaključiti da su njegovali rezbariju. U pogledu arhitekture
možemo kazati da se bosanski franjevci nisu mnogo bavili. Njihov doprinos je svakako
zanimljiv i dosta revolucionaran u pogledu izgradnje samostana, župskih i crkvenih tornjeva.
Međutim treba naglasiti da se franjevci na početku svog djelovanja u srednjovjekovnoj Bosni,
u vremenu kada su tek stizali u naše krajeve nisu bavili izgradnjom velikih crkvi i samostana,
prije svega jer nisu imali dovoljno sredstava za takve poduhvate, a drugim dijelom jer im je
po konstitucijama bilo zabranjeno podizati takve građevine, prije nego dobiju odobrenje. Sve
dok papa Grgur XI nije im dopustio da mogu podizati crkve i zvonike. Od tog momenta
počele su izgradnje crkvi i samostana, solidnih dimenzija. Gradili su ih u romanskom stilu,
prema čemu moežmo naslutiti da su franjevci koji su djelovali na području srednjovjekovne
Bosne uglavnom poticali iz većih dijelova Italija i Dalmacije ili da su tamo svoje nauke
završavali. Što nam potvrđuju i ostaci franjevačkih građevina čiji je klasičan primjer toranj
Sv. Luke u Jajcu, toranj crkve Sv. Katarine ili Sv. Marije.19

Na osnovu do sad kazanog moežmo zaključiti da su djelovanja franjevaca u kulturnom

pogledu ostavila izvjetan trag u kulturnom identitetu srednjovjekovne Bosne. Iako je veoma
teško ustanoviti domete njihove djelatnosti u tom periodu, ipak se može kazati da je njihova
misija, kao i njihov cilj dosta uspješan, što je u danapnjim vremenima dosta primjetno. Razvoj
školstva, zanosti i umjetnosti u srednjovjekovnoj Bosni, pod uticajem franjevačke djelatnosti,
tekao je isprva poprilično sporo, da bi znatan zamah usljedio nakon osnivanja bosanske
vikarije, te nakon dopuštenja pape Grgura XI koji dozvoljava izgradnju samostana na teritoriji
srednjovjekovne Bosne. Od tog momenta započinje uspon franjevačke djelatnosti i on
doživljava privremenu krizu nakon Osmanskog osvajanja, da bi nakon Austorugarske
okupacije doživio preporod.

19
Fra Julian Jelinić: Kultura - Bosasnki franjevci, Sarajevo, 1912

12
 IV ZAKLJUČAK

Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni, ostavili su dubok trag u očuvanju kulturnog

identiteta Bosne. Od vremena osnivanja Bosasnke vikarije i izgradnje samostana u Bosni,
može se detaljnije pratiti njihova djelatnost u tom pogledu. Najjasnije se takva djelatnost
očituje kroz prizmu književnosti, odnosno djela koje su franjevci pisali, ali i kroz razvoj
školstva, znanosti i umjetnosti, kao i arhitekture. Svi ti dijelovi njihove djelatnosti održavali
su kontinuitet u njihovom nauku, ali i misionarskom djelovanju, koji je bio dosta uspješan.
Zbog toga je veoma važno obratiti pažnju i na same franjevece, na njihove živote te kroz
raumjevanje njihove individualnosti zastupati tezu u kojoj se jasno očituje njihova djelatnost u
kulturnoj baštini srednjovjekovne Bosne pa sve do danas.

13
 LITERATURA

1. Basilije Pandžić: Hercegovački franjevci, sedam stoljeća s narodom, Mostar-Zagreb,

2012.
2. Branka Tafra: Raznolikošću do jednosti, franjevački put, književnojezički ujednak,
Znanstveni rad UDK 811.163.43 (091).
3. Dominik Mandić: Franjevačka Bosna, Mostar, 2013.
4. Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Mostar, 1982.
5. Encyclopediae Britanica , London, 2013.
6. Zbornik radova: Fenomen „Krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Sarajevo-
Zagreb, 2005.
7. Fra Jurica Šalić: Franjevci Sjeverozapadne Bosne, Bihać, 2002
8. Fra Julinan Jelenić: Kultura- Bosasnki franjevci, Sarajevo 1912
9. Opća i nacionalna Enciklopedija u 20 sevzaka, Zagreb, 2005-2007.
10. Salih Jalimam: Historija Bosasnkih Bogumila, Tuzla, 2002.
11. Salimović: Religijsko bogatstvo- kapela Svete Marije u Srebrenici, 2013
12. Vjekoslav Klaić: Povijest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.

14