1.

IZBORNA KAMPANJA I STRANKA SDS

Prva zvanična formirana nacionalna stranka muslimana je bila Stranka demokratske

akcije (SDA), pod vodstvom Alije Izetbegovića. Imala je svoje ogranke širom republike. Pored
njega formirana je od strane Zulfikarpašića Muslimanska bošnjačka organizacija (MBO), kao
liberalna stranka otvorena za sve. Druga nacionalistička stranka je bila Srpska demokratska
stranka ( SDS), a njeno formiranje je najavio Radovan Karadžić koji je postao kandidat za lidere.
Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) je bila najduže u Bosni i Hercegovini i imala je svoje
planove. Davor Perinović je bio njen prvi lider, kojeg će kasnije smjeniti Franjo Tuđman. Za sve
etničke stranke može se reći da su se nalazile desno od centra političkih aspekata. Podržavale su
demokratiju i borile se za prava svoje stranke. Na nivou federacije nije postignut dogovor o
promjeni Ustava, pa je došlo do ustavne krize. Buknuli su etnički sukobi na ljeto 1990., jer su se
naglašavale sve moguće razlike unutar etničkih grupa. Komunisti su bili sigurni da će pobijediti,
ali su pogrešno to procjenili. Političari su davali veliku pažnju medijima preko kojih su slali
poruke narodu, promovisali su se kroz sve vidove propagande. Na izborima za republičku
skupštinu, predjednika i lokalna vijeća, tri nacioanlen partije su odnijele pobjedu, a to su bile:
SDA, HDZ i SDS. Ubjedljiva je bila pobjeda nacionalista na svim nivoima. Partije su prihvatile
rezultate, pa su svi nacionalistički kandidati izabrani za kolektivno predsjedništvo. Alija
Izetbegović je bio prvi čovjek predsjedništva i imao je tu vodeću ulogu kao musliman. Hrvat je
imao vodeću ulogu u vladi tj. stranka HDZ, a stranka SDS vodeću ulogu u parlamentu.
Komunisti su imali najveće gubitke. Nacionalne stranke su rješile pitanje podjele vlasti na
republičkom nivou, a oko lokalne uprave se nisu mogli dogovoriti. Uslijedio je kraj Jugoslavije
nakon izbora republičke vlade. Novoizabrana vlada je sve manje poštovala Saveznu vladu i
zakon. Bosna i Hercegovina nije isključivala borbu za očuvanje suvereniteta.
Nakon dolaska Miloševića na čelo srpskih komunista 1987. počelo je mjenjanje
jugoslavenskog Ustava 1974., čija su se zakonska rješenja smatrala za Srbiju. Ta se politika
provodila uličnim demonstracijama, a rezultat je bio postavljanje kadrova lojalnih srpskom
komunističkom vodstvu na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori. Ustavom Srbije u martu 1989.
Kosovo i Vojvodina su izgubile autonomiju. Najveći otpor Miloševićevoj politici pružalo je
slovensko komunističko vodstvo, a najčešći sukobi izbijali su po pitanju politike Srbije prema
Kosovu. Tokom 1989. revolucija se proširila među hrvatskim Srbima. Prekid rada na 14.
izvanrednom kongresu SK Jugoslavije označio je kraj jugoslavenske Partije. Odluku o uvođenju
višestranačkoga sustava donijeli su slovenski i hrvatski komunisti prije zadnjeg saveznog
kongresa, a nekomunistička udruženja i stranke započeli su zakonsku registraciju početkom
1990. Osnivanje Srpske demokratske stranke (SDS) u Kninu najavilo je novi oblik političkoga
organiziranja hrvatskih Srba. Glavni inicijator osnivanja ove političke opcije bio je dugogodišnji
šef neuropsihijatrije i direktor Medicinskoga centra u Šibeniku Jovan Rašković. Raškovića je na
ovu inicijativu, po svjedočenju Borisava Jovića, potaknuo Dobrica Ćosić. Na osnivačkoj sjednici
srpske Demokratske stranke, 4. Februara 1990. u Beogradu, Rašković i Ćosić prisustvovali su
kao gosti stranke.Okolnosti osnivanja SDS-a i politički program u brošuri iz februara 1990. Ideja
o nekomunističkom organiziranju hrvatskih Srba razmatrala se na sastancima u beogradskoj
zgradi SANU godinu dana prije samog osnivanja Odrzavani su su sastanci inicijativnoga odbora
za osnivanje stranke održavani u Kninu i okolnim mjestima. Rašković prihvatio je mjesto
čelnika buduće stranke. Osnivačka skupština SDS-a održana je 17. 2. 1990. na platou ispred
željezničke stanice u Kninu. Skupu je prisustvovalo oko 7 000 ljudi koji su podržali programski
dokument. Novoizabrani predsjednik SDS-a Rašković i član Glavnoga odbora Opačić govorili su
o mogućnosti novog teritorijalnog ustroja dijelova Hrvatske na kojima žive hrvatski Srbi. Na
skupu je usvojena rezolucija o podrsci srpskom narodu na Kosovu. Novosnovana stranka nastala
je na temelju shvatanja kako je demokratizacija u najboljem interesu srpskog naroda koji je
oduvijek tokom historije bio žrtva u Hrvatskoj, a sama stranka trebala je biti hrvatskim Srbima
nacionalni štit i duhovni mač.
Srpska demokratska stranka ( SDS) je ustvari radikalna stranka, etno-nacionalisticka
stranka Srba koja je osnovana u okvirima SFRJ. SDS ima vodecu ulogu u politickim ratovima u
BiH, ali i Hrvatdkoj s tim da je ona organizovala naoruzanje Srba, i da je ona podrzavala
ubijanje, protjerivanje i druge ratne zlocine nad nesrpskim stanovnistvom. Bosanska stranka
SDS nije bila u izavnoj vezi sa bivsom hrvatskom strankom SDS kao ni sa njenim osnivacem
Jovanom Raskovicem. Mnogi njeni clanovi su krivi i osudjeni za ratne zlocine protiv nesrpskog
stanovnistva. U Bosni i Hercegovini stranka SDS je osnovana 12. jula 1990. na Petrovdan. Prvi
clanovi stranke su bili Radovan Karadzic, Biljana Plavsic i Momcilo Krajisnik. Predsjednik
stranke je bio Karadzic. Stranka je tokom svog djelovanja radila u interesima srpskog
(pravoslanog) stanovnistva i samim tim pokusavala je da ugrozi ostale i njihov identet posebno
kada je rijec o bosnjackom stanovnistvu, tacnije muslimanima i katolicima. Tokom 1991. dolazi
do podjela u stranci i ona se dijeli na SDS BiH, koja ce kasnije da ima svoj teriotorij, tacnije
republiku Srpsku i SDS Hrvatske odnosno kasnije nazvanu Srpska Krajina. Pored toga imali su
filijalu u Srbiji i Crnoj Gori. Na celu krovne organizacije SDS-a, bila je SDS-a srpskih zemalja i
Radovanom Karadzicem kao predsjednikom 1996. Stranka 1991. na proljece proglasava dijelove
BiH srpskim autonomnim regijama. Radili su sve na podjeli BiH i onemogucavali su miran
odnos medju njenim stanovnistva, nego su radili na jacanju njihovih medjusobnih tenzija. Kada
se radilo o referendumu 1992. Odnosno o proglasenju BiH kao nezavisne drzave, stranka SDS se
ostro protivila tome stanovnistvo je pozivala na to da glasaju protiv referenduma. Zbog svojih
namjera stranka SDS je dolazila u otvoreni sukob sa strankom SDA, strankom Bosnjaka,
vecinom muslimana. SDA je bila zadovoljna referendumom, jer se vecina stanovnistva izjasnila
za nezavisnost BiH, i smatrala je da ce BiH tako krenuti naprijed i u bolja vremena. U BiH iz
stranke SDS se najvise isticala Biljana Plavsic koja je nastojala da sacuva ‘’obraz’’ stranke SDS.
Medjutim stranka SDS nije uspjela da se umjesa u nezavisnost BiH koju je ona uspjela da dobije
referenduomom. Sve to ce da dovede do daljnih sukoba.
U januaru, tacnije 9.1. 1992. Stranka SDS je proglasila Srpsku republiku BiH na teritoriji
BiH, koja je potpisom Dejtonskog sporazuma 1995. oznacena kao entitet u BiH Srpska republika
BiH je 1992. Preimenovan u Republiku Srpsku sto je naziv tog entiteta i danas. Za mnoge
historicare donosenje ovakve odluke, odnsono stvaranja republike Srspke je vodilo ratu, mnogim
ubistvima koja su se desila zbog toga, kao i mnogim progonima iz BiH, narocito iz mjesta koja
su bila u okviru republike Srpske, a u njoj je bio nesrpsko stanovnistvo. Radilo se na tome da se
ta mjesta ‘’ociste’’ od nesrba i da se homogenizira stanovnistvo. Ricarda Holbruk, glavni tvorac
Dejtonskog sporazuma je trazio zabranu rada stranke SDS, bas zbog toga sto su se u njoj nalazili
ljudi koji su bili osumnjiceni za mnoge ratne zlocine. Od kojih se moze istaci Rdovan Karadzic
kojem se danas sudi u Hagu, te Biljanu Plavsic koja je priznala svoju krivicu pred Haskim
tribunalom i odlezala nekoliko godina u pritvoru. Medjutim gasenju stranke su se protivile ostale
stranke, medju njima i stranka SDA. Stranka je i dalje ostala kao vodeca u republici Srpskoj
nakon rata 1995. Na celu stranke se nalazio tada Dragan Cavic koji nastoji da SDS prikaze u
boljem svijetlu, a sama stranka se nekako distancirala od proslosti. Priznali su 2004. genocid
pocinjen nad bosnjackim stanovnistvom u Srebrenici. S tim se vidi da pokusavaju da ‘’operu
ruke’’ od mnogih losih stvari koje su uradili u BiH za vrijeme rata, odnosno koje su uradili lideri
stranke SDS tada. I danas stranka SDS vodi politiku podjeljenosti BiH, samim tim ona zastupa
nacionalnu politiku.

2. AFERA AGROKOMERC

Najpoznatija afera jeste afera Agrokomerc. Ova afera se i danas istražuje i o njoj se piše
posljednji u nizu je A. Mulaosmanović sa knjigom Bihaćka Krajina 1971-1991. Mnogi smatraju
i većina se slaže da se ovdje radilo o pitanju urote koju su pripremali neki sa srane. Međutim ne
postoji koncenzus oko toga ko je urotu organizovao i protiv koga je ona bila organizovana.
Smatralo se da su kljucna meta muslimani, odnsono braca Pozderac, jer ta afera je bila brzo
plasirana. F. Abdić je iznio teoriju da je to urota Branka Mikulića (tada premijer Savezne vlade) i
to iz ljubomore prema njemu i njegovom uspjehu. Postoji i terija da je to urota protiv Muslimana
jer su najviše koristi oni imali od Agrokomerca, a afera je najviše pogodila njihove kadrove.
Teško je definisati ko stoji iza te urote. Petar Dodik, tada član Predsjedništva SRBiH rekao je da
mu je jednom prilikom, neposredno nakon afera kada su putovali u Krajinu, Duško Zgonjanin
(tada ministar SUP-a = Sekretarijat unutrašnjih poslova) pričao kao je njemu došao Hamdija
Pozderac i tražio da se obustavi policijska istraga oko Agrokomerca. Takve zahtjeve Zgonjanin
je odbio što je poslužilo Dodiku da zaključi da je iz Zgonjanina stajala vrlo jaka ličnost kada je
on odbio da iziđe u susret H. Pozdercu, tada najjčem čovjeku u BiH. Milan Uzelac (tada
predsjednik CK SKBiH) u knjizi Ono malo istine do detalja je iznio tok afere, većina smatra
potpuno tačno i vjerodostojno, ali ne otkriva ključni momanat a to je ko je stajao iza cjelokupne
afere.
Mnogi smatraju da je iz svega stajao Milošević, da je cijela akcija dio njegove akcije u
cilju obaranja postojećeg rukovodstva i instaliranju sebi odanih kadrova. Milosevic je tada
organizovao 8. sjednicu i pripremao teren za rusenje Ivana Stambolica. Milosevic je navodno
htio da preko Agrokomerca onemoguciti Pozdercu da zazume pozicju predsjednika
predsjednistva BiH, a sustina je bila da se kroz samu Aferu donesu neke promjene kada je riejc o
ustavu iz 1974. Kako je bilo izvjesno da komisija neće udovoljiti srbijanskim zahtjevima za
ukidnajem Autonmnih Pokrajina trebalo je smjeniti Hamdiju. Druga verzija jeste da je Fikret
Abdić poslovao nelegalno, odnosno da je izdavao mjenice koje nisu imale finansijskog pokrića
time trošeći novac koji relano nije imao. Međutim, tada je to radila većina firmi ali je izbila samo
afera Agrokomerc.Postoji i jedna teorija da je postojao jedan klan na čelu sa H. Pozdercom a
činili su ga još i Munir Mesihović i F. Abdić i dr. Oni su, navodno imali plan da pokriju i
preuzmi sve važnije pozicije unutar BiH. Mesihović je trebao preuzeti CK SKBiH odakle bi bio
uklonjen Uzelac, Abdić je trebao doći na njegovu poziciju (predsjednik Republičkog Izvršnog
vijeća – RIV neka vrsta republičke vlade). Također šef policije iz Bihaća bio bi doveden za šefa
SUP odakle bi se uklonio D. Zgonjanin. Time bi oni preuzeli sve pozicije sa kojih se neko
mogao obračunati sa njima. Ipak, to nisu uspjeli i upravo je taj trojac i najvipe stradao u aferi.
Cijela afera izbila je početkom 1987. a postavljalo se odmah pitanje kako je došlo do
jednog požara u nekim halama Agrokomerca, odnosno zgorilo je centralno skladiste. Navodno je
razlog pozara bio sto protupozarni sistem nije bio na najbolji nacin izgradjen, a to je vodio brat
Hamdije Pozderca, Hasan. Nije se moglo to psutiti u pogon, dok se ne iskontorise taj
protupozarni sistem. Inspektori su dosli na uvid, a radnici Agrokomerca su se odmah bunili, st je
dovelo do vece sumnje. Naisli su inspektori na naloge gdje se vidjelo da je Agrokomerc par dana
ranije napravio razmjene pa se znalo da su Abdic i ostali posudili novac na neposten nacin.
Obavjestajni ministar Dusko Zgonjanin se jos vise zainteresovao za to, pa je provedena
kampanja, a bilo je nemoguce da neko od politicara stane u odbranu Agrokomerca. U martu je
Abdic dosao u SUP i govorio kako ce on da rjesi sve sa radnicima Agrokomerc. Malverzacije su
neke vidne i kroz davanja, odnoso gradjenja nekih vila bankarima da bi se dao kredit ili nesta
slicno. U septembru ce sve obdaniti i pocet ce javna prica o aferi, a pored toga mnogi ce se ljudi
iz Bosne sastajati na kvorumima sa nosiocima vlasti. Medjutim mnogi nisu htjeli da bilo sta
izadje u javnost kada je rijec o Agrokomercu. Značajan period od izbijanja afera se pokušala
zataškati da ne iziđe u javnost. Do javnosti afera je došla vrlo neobično, kada je neko neke
detalje ispričao u Kragujevcu. a srbijanski mediji su odmah počeli da bruje o tome. Na niz
sjednica na državnom nivou u Beogradu i Republičkom u Sarajevu raspravljano je o ovome.
Pored ostavki Pozderca i Mesihovića, Abdić i još nekoliko funkcionera Agrokomerca je
zaglavilo zatvora.
Uzelac je predlagao dogovor, nakon kojeg je shvatio da bi lahko mogao Pozderac stajati
iza toga. Jer je on pruzao jaku podrsku Fikretu Abdicu i podrzavao ga u njgovim poslovima.
Prema Uzelcu to bi znacilo da je Pozderac bio marioneta Abdica. Pozderac je dao ostavku
krajem 1987. na clanstvo predsjednistva SFRJ, a kao razlog je naveeno da se rjesi pitanje oko
Arkomerca. Na sastanku CK se vodila rasprava o zastiti integriteta Pozderca. Pojavio se neki
stenogram sa Pozdercom, gdje on govori da se treba podrzati razvoj Agrokomerca. Medjutim,
Pozderac je bio lincovan sa svih srana, pa je pod pritiskom morao da zavrsi na nacin kakav
mozda i nije zalsuzio.
A. Mulaosmanović iznosi tezu koju je vrlo teško održati. On prati razvoj Agrokomerca od
njegvog osnivanja 1969. pod nazivom Agromerkantilij sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. 70-
tih se sjedište premješta u BiH i od tada počinje nagli razvoj Agrokomerca. Mulaosmanović taj
razvoj dovodi u direktnu vezu sa vojskom, smatrajući da je iza Agrokomerca stajala JNA. Pored
niza čudnih situacija (izvoz zeničke željezare išao je preko Agrokomerca, pored hrane vojsci su
servisirali i tenkove te povlaštene pozicije koju su imali na tržištu) kao ključni argument
Mulaosmanović navodi da je do afere sa mjenicama dolazilo i ranije, vec 1984. ali da ona nije
izašla u javnost. Tek 1987. kada vojska više nije imala interesa za Agrokomerc i nije stajala iza
njega dolazi do afere. Ne smatra da iza afera stoji Milošević nego tvrdi da će Milošević
otpisivanje dugova koje je Agrokomerc imao prema bankama u Srbiji za svoje buduće planove
pridobiti F. Abdića. Neki su iznosili tezu da se tu radi o obračunu dva klana Pozderaca i
Dizdarevića. Naime, Raif Dizdarević je naslijedio poziciju H. Pozderca s tim da je ovakvu tezu
teško dokazati.