Entelehija (grčki ἐντελέχεıα: potpuna ostvarenost, prema en- + τέλος: svršetak + ἔχεıν: imati), ono što

ima cilj i svrhu u samome sebi. Potpuno svrhovito ostvarenje nečega što je bilo potencijalno,
samoostvarenje oblika nekog bića. Entelehija je ostvarena ako je postigla svrhu (τέλος), tj. ako je
entelehija shvaćena kao svršni uzrok, motiv za djelatnost i promjene koje dovode do njezina ostvarenja
kao posljedice. Aristotel je tvrdio da je duša prva entelehija tijela, jer je njezin o tijelu neovisan
nematerijalni bitak božanskoga podrijetla. Entelehija je biće u stanju dovršenja i čina nasuprot biću
mogućnosti. Oblik kao djelatno načelo i kao opće djeluje u tvari, prema čemu pojedinačno nije ništa
drugo nego ostvarena bît u realnome materijalnom predmetu, a to ostvareno, aktualno, jest entelehija.
Sve pojedinačno prva je supstancija i označuje da je nešto to, vrste i rodovi druga su supstancija koja
kazuje kakvo je nešto pojedinačno. Ta pojedinačna stvar egzistira jer je oformljena kroz svoju vrstu i
rod. Razvojem filozofskoga mišljenja pojam entelehije postaje istovjetan s teleološkim načelom
tumačenja svijeta. U neovitalističkoj biologiji (H. Driesch) pojam je entelehije »nematerijalno načelo«
koje upravlja razvojem živoga bića.