Sie sind auf Seite 1von 6

Politički ekstremizmi

u muzejima Srbije
Politički ekstremizmi
u muzejima Srbije

ReEX, Beograd, 2018


34 35

kao jedini pokret otpora ključan za period Užičke republike, u novu postavku uključeni su
Jelena Đureinović
i četnici.

Užička republika u Muzeju


Užička republika u širem kontekstu
(poseta Narodnom muzeju Užice)
Nova muzejska postavka o Užičkoj republici vrlo teško se može staviti u širi kontekst
trendova u načinu muzealizacije savremene istorije, koji dominiraju u postsocijalističkim
zemljama Centralne i Istočne Evrope. Jedini izuzetak u srbijanskom muzejskom
kontekstu predstavlja putujuća izložba „U ime naroda! Politička represija u Srbiji 1944-
Službeno formiran 1946. godine, Narodni muzej Užice (NMU) svečano je otvoren 1953“ autora Srđana Cvetkovića, prikazana u Muzeju istorije Srbije 2014. godine (2). Ova
kao “Muzej ustanka 1941.“ povodom dvadesetogodišnjice ustanka, kada je i na izložba posvećena komunističkom teroru i njegovim žrtvama napravljena je po sličnom
Trgu partizana postavljena statua Josipa Broza Tita, koja se danas nalazi iza zgrade principu kao i drugi postsocijalistički muzeji poput Kuće terora u Budimpešti ili baltičkih
NMU. Višednevnim svečanostima 1961. godine prisustvovali su Josip i Jovanka muzeja okupacija i genocida. To znači da se ona zasniva na narativu o konačnom
Broz, Aleksandar Ranković i drugi jugoslovenski zvaničnici, borci, predstavnici otkrivanju mračne nacionalne prošlosti kroz multimedijalni i interaktivni pristup koji
verskih zajednica i desetine ambasadora i stranih delegacija. Muzej se i danas nastoji da kod posetilaca stvori emocionalni naboj. Nasuprot tome, što je slučaj sa
nalazi u nekadašnjoj zgradi Narodne banke Kraljevine Jugoslavije, u kojoj je od 24. većinom novih ili izmenjenih postavki u istorijskim muzejima u Srbiji, užička postavka se
septembra 1941. godine za vreme trajanja Užičke republike bio smešten Vrhovni štab u taj metodološki, vizuelni i ideološki kontekst muzejske reprezentacije Drugog svetskog
Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ). rata i perioda nakon njega ne uklapa.

U nadležnosti NMU je, između drugih, i spomen-kompleks Kadinjača, kao i stalna Izložbu odlikuje vrlo udžbenički i faktografski pristup koji ne podrazumeva otvorenu
postavka partizanske Fabrike oružja i municije, koja se nalazi u podzemnim tunelima evaluaciju istorijskih događaja i aktera i, za razliku od većine postsocijalističkih muzeja,
pored muzejske zgrade. ne uključuje emocionalnu dimenziju i ne stremi tome da kod posetilaca izazove
emocionalnu reakciju. Namera da se prošlost prikaže na takav način, faktografski,
Postavka o ustanku zatvorena je 1994. godine i potom dislocirana, sa namerom da se što umerenije i bez evaluacije, ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. S jedne strane,
napravi nova. zbog njenog faktografskog pristupa, u postavci nema demonizacije istorijskih aktera, u
ovom slučaju pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Ipak, umereni pristup ima i
Stalna postavka “Užice, nastanak i razvoj” otvorena je 1995. godine i njoj je 2003. dodat
sporedni efekat depolitizacije partizanskog i četničkog pokreta i njihovog sukoba. Drugim
i legat akademskog slikara Mihaila Milovanovića, kojeg su 1941. godine zbog izdaje i
rečima, umesto očekivanog antitotalitarnog pristupa tematici postavke koja u kontekstu
kolaboracije streljali partizani a rehabilitovanog 2007. godine.
hegemone politike sećanja na Drugi svetski rat podrazumeva zapostavljanje pa čak i
Zbog različitih komplikacija vezanih za promene u upravi muzeja i lokalne političke kriminalizaciju Narodnooslobodilačke borbe kroz fokus na posleratni period, a po čemu
prilike, rad na novoj stalnoj postavci koja bi se bavila samo Užičkom republikom trajao se Srbija može staviti u kontekst drugih postsocijalističkih zemalja, u užičkom Narodnom
je godinama, uz povremene najave otvaranja. Postavka je konačno otvorena u oktobru muzeju i mnogo više u medijskim komentarima autora izložbe i direktora muzeja radi
2016. godine povodom 75. godišnjice osnivanja Užičke republike. Ministarstvo kulture se pre svega o depolitizaciji. U izložbi nema antitotalitarizma niti antikomunizma, kao ni
finansijski je podržalo izložbu, na svečanom otvaranju deljeni su pasoši Užičke republike, diskursa o političkom ekstremizmu. Nasuprot tome, postavka se ipak može uklopiti u
a povodom godišnjice napravljene su i posebne poštanske marke. Nova postavka revizionistički narativ koji je centralan dominantnoj politici sećanja na Drugi svetski rat u
“Užička republika“ predstavljena je u medijima kao „na tragu mere, stručne i istorijske, o Srbiji.
učešću oba pokreta, partizanskog i četničkog u oslobađanju i stvaranju republike“, nakon
Istorijski period kojim se postavka bavi vizuelno je prikazan na vrlo statičan način
decenija glorifikovanja, a onda vremena prećutkivanja (1). Naime, za razliku od prethodne
kroz veoma obiman tekst i crno-bele fotografije koje ga ilustruju. Iako su u jednom
postavke iz jugoslovenskog perioda koja se prevashodno fokusirala na partizanski pokret

(1) http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/16/kultura/2482065/uzicka-republika-dobila-stalnu- (2) Za detaljnu analizu problema izložbe „U ime naroda“, videti: Milan Radanović, “Kuća terora u
muzejsku-postavku.html Muzeju revolucije“, http://pescanik.net/kuca-terora-u-muzeju-revolucije/
36 37

delu muzeja izloženi materijalni objekti i štampa, kao i cela kancelarija Josipa Broza, sloma Užičke republike (3). U samoj postavci ne postoji problem negiranja kolaboracije
postavka Užička republika se prevashodno čita. U tom smislu, ona se zasniva na načinu ili zločina četničkog pokreta, te ona navodi sastanke četnika sa nemačkim snagama i
prikazivanja istorijskih događaja koji je zastareo i mahom prevaziđen u novim muzejskim brojne primere četničkih zločina nad pripadnicima partizanskog pokreta kao i predaje
postavkama i izložbama u međunarodnom kontekstu. Ona nije dinamična i ne uključuje zarobljenih partizana Nemcima.
interaktivni i multimedijalni pristup koji je karakterističan za većinu muzeja danas. Kao
takva, ona bi lako mogla da se zamisli kao da je otvorena ne u oktobru 2016, nego i 1961. Međutim, panel koji otvara segment izložbe koji se nakon uvodnog konteksta bavi
godine. ustankom i Užičkom republikom predstavlja paralelno oba pokreta, poklanjajući im
jednak prostor. Panel počinje rečenicom: „Poraz u Aprilskom ratu i komadanje Kraljevine
Jugoslavije nisu slomili slobodarski duh srpskog naroda u čijim se redovima javljaju
dva pokreta otpora“. Oba pokreta su veoma neutralno i informativno predstavljena
Prikaz četničkog pokreta u nekoliko rečenica, obuhvatajući njihove ciljeve: četničko „očuvanje parlamentarne
Metod sadržajnog formiranja postavke sličan je izmenama prikaza Drugog svetskog monarhije, homogenizacija srpskog naroda i njegovo ujedinjenje“ nasuprot partizanskom
rata u drugim muzejima u Srbiji. Poput Vojnog muzeja u Beogradu, ni užički muzej nije stremljenju ka oslobođenju zemlje i „pokretanju revolucionarne promene vlasti,
znatno izmenio staru postavku i uklonio jugoslovenski narativ o Narodnooslobodilačkoj organizacije jugoslovenske države na federalnim principima uz isticanje nacionalne
borbi. Naime, i dalje je prisutno veličanje NOB-a i ni u kojem slučaju ne može da se govori ravnopravnosti“. Deo postavke koji sledi nakon ovog panela ne izjednačava dva pokreta
o negativnoj reprezentaciji partizanskog pokreta. Izmene koje nastaju zasnivaju se na već je više naklonjen partizanskom, uz već pomenute jasne reference o četničkoj
jednostavnom prilepljivanju četničkog pokreta na postojeći partizanski narativ koji u tom kolaboraciji i zločinima, kao i o ulozi koju je ovaj pokret imao u slomu Užičke republike.
procesu ostaje potpuno isti. Iako je priroda četničkog pokreta time veoma verodostojno predstavljena, problem je
ipak u činjenici da je panel o dva pokreta otpora prvi panel sa kojim se posetilac susreće
U slučaju Narodnog muzeja u Užicu, četnici Dragoljuba Mihailovića su ubačeni na sam na samom početku i koji na taj način uokviruje izložbu.
početak izložbe kao drugi oružani pokret otpora i predmetima vezanim za partizanski
pokret dodati su predmeti četničkog, pa tako u muzeju stoji nekoliko noževa i kama,
jedna zastava i nekoliko privatnih predmeta pripadnika četničkog pokreta. U to spada
Uska kontekstualizacija, depolitizacija i etnifikacija
i torba koja je pripadala komandantu Korpusa gorske garde Jugoslovenske vojske u
otadžbini Nikoli Kalabiću. Postavka obuhvata vrlo širok istorijski pregled perioda koji prethodi stvaranju Užičke
republike počevši od predratnog perioda i Aprilskog rata sa opisom okolnosti okupacije
Nekompatibilnost i nedoslednost u prikazu dva pokreta i dva paralelna različita narativa
a završava se sa padom Užičke republike i ne nudi ni u kratkim crtama informacije o
koji su očigledni u ovakvim postavkama nastaju upravo kroz ovaj vid intervencije na
nastavku rata i njegovom kraju. Pored toga, i neke ličnosti koje se u postavci pojavljuju
postojeću muzejsku izložbu iz jugoslovenskog perioda. Ovakav način rekonceptualizacije
izvučene su iz šireg konteksta. Tako se major Zaharije Ostojić spominje i prikazuje
muzejskih postavki može da se pripiše ideološkim razlozima i nastojanju ka uklapanju
jednom fotografijom samo u kontekstu posete britanskog kapetana Dvejna „Bil“ Hadsona
u hegemoni narativ o Drugom svetskom ratu, koji vlada u srbijanskom društvu. Ipak,
Ravnoj Gori, gde mu je Ostojić bio u pratnji bez reference na njegovo kasnije učešće u
mora se uzeti u obzir i finansijska situacija u većini muzeja u Srbiji, koja otežava pa
zločinima u Foči ili po Sandžaku. Slično se i Filip Ajdačić, komandant Kosjerićke brigade
i onemogućava kompletne izmene velikih stalnih postavki, zbog čega se pribegava
JVuO, pojavljuje neutralno na jednom od panela kao pripadnik četničkog pokreta bez
ovakvom – jeftinijem i bržem načinu izmene jugoslovenskih muzejskih postavki koji
šireg konteksta i njegove odgovornosti za zločine nad zarobljenim partizanima. Iako
dominira u muzejima u Srbiji.
se izložba ne bavi kasnijim periodom, ipak bi bilo moguće ubaciti dodatne informacije
Imajući u vidu rečeno u prethodnim pasusima, postavka o Užičkoj republici ne zasniva u opise ispod fotografija ovakvih ličnosti, jer se na ovaj način ličnosti koje su imale
se na glorifikaciji četničkog pokreta Dragoljuba Mihailovića kao antifašističkog pokreta, izrazito negativnu ulogu i odgovornost u ratu predstavljaju u nepotpunom svetlu. Uska
kao što se ne zasniva ni na kriminalizaciji ili delegitimizaciji partizanskog pokreta. i selektivna kontekstualizacija koja se fokusira na činjenice koje odgovaraju željenoj
Narodnooslobodilački pokret striktno ostaje u fokusu cele postavke, ali se istovremeno interpretaciji istorijskih aktera i događaja okosnica je istorijskog revizionizma. To
i spominje savezništvo dva pokreta sa jasnom napomenom da je ono bilo privremeno je takođe i jedini način kako četnički pokret može da se interpretira kao isključivo
i prividno. To se može videti i iz opisa postavke na internet stranici Narodnog muzeja antiokupatorski.
gde se četnički pokret spominje samo dva puta: kako su „partizanske i četničke jedinice
samostalno ili u sadejstvu oslobodile veći deo naseljenih mesta“ i na kraju da su
nemačke snage izvršile napad na štab Dragoljuba Mihailovića na Ravnoj Gori nakon
(3) http://www.nmuzice.org.rs/index.php/sr/izlozbe/uzicka-republika
38 39

Užička postavka generalno nije toliko problematična koliko bi ona u kontekstu srbijanske
državne politike sećanja mogla da bude jer ne negira kolaboraciju i četničke zločine i
ne uključuje reevaluaciju dva pokreta i njihovog sukoba kroz zamenu pozicija gde bi
četnička strana bila prikazana u pozitivnijem svetlu nego partizanska. Takođe, nije u
pitanju izjednačavanje četničkog pokreta sa partizanskim uz njhovo proglašavanje
antifašističkim. Ipak, neki detalji koje postavka izostavlja čine je problematičnom čime
ona može da se smesti u kontekst reinterpretacije Drugog svetskog rata koja je na snazi
u Srbiji posebno od 2000. godine. Izostavljanje činjenice da su mnoge četničke jedinice
delovale samoinicijativno bez naredbe odozgo ili čak uprkos njima doprinosi sticanju
utiska da je Dragoljub Mihailović naredio pojedine antiokupatorske aktivnosti. To je
slučaj sa prikazom Ratka Martinovića i popa Vlade Zečevića. Takođe, predstavljanje dva
oružana pokreta otpora bez jasne reference na istom izložbenom panelu da četnički
pokret to vrlo brzo nije bio vrlo je problematično i pored toga što je to jasno iz ostatka
izložbe, ali samo u slučaju da posetilac može da provede nekoliko sati u muzeju čitajući
izložbu do kraja. Prostorija sa izloženim predmetima gde su partizanski i četnički objekti
postavljeni jedni pored drugih može dodatno da doprinese pogrešnom razumevanju
dva pokreta i ovog istorijskog razdoblja. O četničkom pokretu može da se govori kao o
antiokupatorskom u periodu od par meseci 1941. godine ali ako se sagleda celokupan
ratni period, koji u postavci nije ni sumiran, vrlo je jasno da je taj početni period
marginalan u interpretaciji istorijske uloge i prirode Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Dodatni problem postavke je depolitizacija Užičke republike, Narodnooslobodilačke


borbe i neprijateljstva između partizanskog i četničkog pokreta. Užička republika
predstavljena je kroz pristup koji se zasniva najviše na njenoj društvenoj i kulturnoj
istoriji, pa postavka prikazuje svakodnevni i kulturni život i različite teme poput
funkcionisanja bolnica. Ovi aspekti su naravno vrlo značajni za razumevanje života na
ovoj oslobođenoj teritoriji, ali je s druge strane njen emancipatorski i ideološki aspekt
skrajnut. On nije jasno i namerno sakriven ili negiran, nego ga nema u samom autorskom
tekstu postavke i predstavljen je kroz mnogobrojne izložene proglase i štampu, što
zahteva posebno udubljivanje posetilaca muzeja. Ako interpretiramo Drugi svetski rat
u Jugoslaviji kao trodimenzionalni – građanski, antifašistički i revolucionarni, možemo
tvrditi da je revolucionarna dimenzija skrajnuta, čak iako se u postavci ipak jasno vidi da
su komunisti činili osnovu vlasti u Užičkoj republici.

Neprijateljstvo između dva pokreta je otvoreno depolitizovano i predstavlja glavni


problem postavke. Centralni narativ koji može da se izvuče je građanski rat unutar
...Deo postavke koji sledi nakon ovog panela ne izjednačava dva
srpskog naroda – bratoubilački rat. Četničkog antikomunizma nema, nego je osnov pokreta već je više naklonjen partizanskom, uz već pomenute
sukoba dva pokreta prikazan kao neslaganje oko mobilizacije, podele plena i činjenice jasne reference o četničkoj kolaboraciji i zločinima, kao i o ulozi
da su i jedni i drugi hteli da zauzmu Užice zbog Narodne banke Kraljevine Jugoslavije
koju je ovaj pokret imao u slomu Užičke republike. Iako je priroda
koja je bila tu situirana – zbog novca. Takođe, narativ o zajedničkoj mobilizaciji koji je
potvrdio i autor izložbe Radivoj Papić, kada smo razgovarali sa njim, podrazumeva da četničkog pokreta time veoma verodostojno predstavljena, prob-
uopšte nije bilo važno kojem pokretu se pristupa jer su oba antiokupatorska. To znači lem je ipak u činjenici da je panel o dva pokreta otpora prvi panel
da se ideološka dimenzija relativizuje i briše a samim tim se vrlo lako briše i komunizam sa kojim se posetilac susreće na samom početku i koji na taj
iz antifašizma. Papićevim rečima: “I jedni i drugi su isticali patriotizam. Narod se
prijavljivao iz patriotskih razloga. U početku se govorilo da nije bitno da li si u četnicima
način uokviruje izložbu...
40

ili partizanima nego jesi li za borbu protiv okupatora. Čak su postojala dva stola u jednom
mestu i onda su se slobodno izjašnjavali ko će u partizane i ko će u četnike, pa se brat
jedan izjasni za partizane a drugi za četnike, nema veze, svejedno. Kasnije je došlo do
praktičnog razdvajanja, pa se događalo da brat puca na brata, sin na oca i tako dalje, jer
su se našli u različitim pozicijama“.

Postavkom dominira narativ etnifikacije antifašizma i ideja nacionalnog pomirenja, što je


već jasno na panelu gde se opisuju dva srpska pokreta otpora i “slobodarski duh srpskog
naroda“. Etnifikacija antifašizma kroz predstavljanje Narodnooslobodilačkog pokreta
kao srpskog i konstrukcije četničkog pokreta kao nacionalnog pokreta što ide ruku pod
ruku sa idejom nacionalnog pomirenja ozvaničena je 2004. godine. Tada su izmenama
Zakona o pravima boraca pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog
pokreta proglašeni borcima Narodnooslobodilačkog rata. Ako se sukob dva pokreta
interpretira kroz ideju “kada je Srbin zapucao na Srbina“ i narativ bratoubilačkog rata
i tragedije zbog koje je i pala Užička republika, ne sagledavajući četnički pokret u
objektivnom svetlu na osnovu dostupne izvorne građe, onda istorijska politika, čiji
važan mehanizam su i muzejske reprezentacije prošlosti, ima prirodno cilj nacionalnog
pomirenja (4).

Iako državni istorijski revizionizam nije dominantan u toj meri kao što je bio u periodu
vladavine Demokratske stranke, revizionistički narativ o nacionalnom pomirenju je i dalje
relevantan vladajućim političkim elitama. To pokazuje i primer proslave Dana pobede
2015. godine kada je Zdenko Duplančić u svom govoru kritikovao rehabilitaciju četničkog
pokreta ističući da je Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa Titom bila okosnica
jedinog antifašističkog pokreta, na šta je Aleksandar Vučić odgovorio da ne želi da deli
srpski narod i dodao “Srbi su antifašisti“ (5). Samo nekoliko dana nakon toga, Vučić je
na sličan način prokomentarisao i odluku o rehabilitaciji Dragoljuba Mihailovića, ističući
da je “deoba na četnike i partizane nepotrebna i štetna za interese države“, te da su Srbiji
više nego ikada potrebni sloga i jedinstvo građana, a ne produbljivanje višedecenijskih
sukoba i podela“ (6).

(4) Videti: Dejan Djokic, „The Second World War II: Discourses of Reconciliation in Serbia and
Croatia in the Late 1980s and Early 1990s”, Journal of Southern Europe and the Balkans,
4:2 (2002), 127-140.
(5) http://www.blic.rs/vesti/politika/vucic-slavimo-dan-pobede-jake-pobednicke-srbije/h9r6sxl
(6) http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/politika/aktuelno.289.html:548151-Vucic-Srbiji-potrebno-
jedinstvo-a-ne-podela-na-cetnike-i-partizane

Das könnte Ihnen auch gefallen