Tajna

Autor : Željko Frankić – Talić

Zašto je sve u nama i oko nas postavljeno u suprotstavljenim odnosima.

Činidbe i osjećaji stalno variraju iz jednog u drugo ekstremno suprotstavljeno
stanje. Život-smrt, mladost-starost, zdravlje-bolest, lijepo-ružno, dobro-zlo,
iskrenost-laž, hrabrost-plašljivost, su suprotnosti u kojima se rañamo i umiremo.
Ove maksime su dio nas samih ali i svega oko nas. Kako ostvariti osobnu
stabilnost u Svijetu, u kojem se sve bitno dogaña mimo ljudske volje. Od začeća
do smrti, od mladosti do starosti, od zdravlja do bolesti, pa i od toga kako ćeš u
odreñenom trenutku reagirati ili se osjećati.

Prihvatiti Svijet i život onakvim kakvim je, nije nekakav poseban problem,
problem nastaje kad se postavi pitanje zašto je sve baš tako, kako je.

Prihvatiti život u smislu neprekidnog kontinuiteta u kojem ništa nije definirano

osim same činjenice da je život sagledan univerzalno, neprekinut niz, u kojemu
se ne zna ni početak a niti naslućuje kraj, je nešto što nema sa ljudskog stajališta
nikakvog smisla ni svrhe.

Da je to upravo tako, pobrinule su se da nam objasne, razne religije, koje nas

svojim učenjima upućuju na prolaznost života na zemlji ali i vjerovanje u zagrobni
novi život. Ovim se normalno ne daje odgovor na pitanje o svrsi postojanja života
na zemlji uključivo i ljudskog.

Postojanje radi postojanja, život radi života, dobro da bi se borilo sa zlim, ljepota
da bi poništavala ružnoću, iskrenost da bi pobijedila laž, hrabrost da bi nadvladala
plašljivost, i da se to stalno ponavlja u korist ili na štetu nekoga ili nečega,
besmisleno je.

Svjesno i bez zadrške prihvatiti stanje kakvo je, može samo luñak ili maloumnik.

Prihvatiti i pomiriti se sa činjenicom da smo začeti slučajno, da živimo u

okruženju u kojem smo se slučajno rodili, ovisni o našim roditeljima u ranoj
mladosti, a potom od okruženju u kojem rastemo, da bi opet potom sasvim
slučajno ostvarili susret sa našim bračnim suputnikom, sa kojim opet slučajno
stvaramo djecu, te na kraju i umiremo uglavnom slučajno, ne znajući unaprijed ni
kada ni kako, ne može se shvatiti i prihvatiti kao nepobitna i isključiva istina,
sasvim jednostavno i lako.

Prihvaćajući navedenu istinu kao realnost, mirimo se u biti sa činjenicom da život

ljudski kao i univerzalni život nema svrhe, sagledavano individualno ali i
generalno. To što danas na zemlji živi viši broj ljudi ili što ti ljudi dulje žive, i
imaju kvalitetniji život po sudu nekih, ne može se smatrati nekim valjanim
razlogom zašto smo tu gdje jesmo.
Čemu uz tijelo posjedujemo i osjećaje, savjest, odnosno duhovnost, kad nam
preostaje samo kratkotrajno vegetiranje.
Naime za ostvarenje navedenog cilja i ostvarenje postojeće kvalitete života, nisu
nam bili potrebni osjećaji a niti duhovnost. Bez ovih dodataka mogli smo
ostvarivati kudikamo kvalitetniji život, i to sagledavano pojedinačno
i skupno.
Zamislite koliko bi nam bilo lakše živjeti Život, bez osjećaja i duhovnog naboja,
čije postojanje nas u pravilu samo upozorava na ružnu stranu Svijeta. To što
ponekad ostvarimo lijepe trenutke zahvaljujući osjećajima i našem duhu, samo
nas čini to nesretnijima kada to izgubimo.

1
Smrt, bolest, i zlo samo čeka svoj neplanirani trenutak da nam pokvare tjelesne
ali i duševne užitke, a starost kao kontinuirana činjenica svojom neminovnošću
čini sve, da nam pokvari svaki trajni užitak, u čemu inače volimo uživati.

Kako onda ostvariti pozitivan stav u odnosu na Život ?

Kako prihvatiti činjenicu da se život odvija na opisani način, a ipak u svemu tome
naći smisao i svrhu ?

Na stranu to što Život sam po sebi predstavlja čudo vrijedno divljenja, i to

sagledavajući Život kao univerzalnu tvorevinu i proces, ili gledajući samo ljudski
život i razvoj istoga do danas.

Sam doživljaj življenja, i svrha tog procesa življenja je upitna, normalno

sagledavajući isti proces sa našeg ljudskog stajališta.

Da je ovo pitanje oduvijek bilo prisutno u ljudskom razmišljanju, svjedoči nam

sve ono što je kao ostatak prastarih civilizacija ostalo da bi nas podsjećalo na to
vjekovno pitanje svrhe našeg postanka.
Potreba da bi bogove predstavljali u ljudskom obliku, nije u biti naša ljudska
potreba, da od pamtivijeka gajimo kult vjerovanja u zagrobni ljudski život, već
samo naša potreba da odgovorimo na pitanje o svrsi i razlozima života inače.

Činjenica je, da su naši preci kroz povijest razvoja ljudskih odnosa, ostvarujući
život u uvjetima naravnih zakona, apsolutne hegemonije, klasnog društva, do
liberalnog kapitalizma, uvijek tražili razloge postojanja, i uvijek iznova na različite
načine tvrdili da ovaj život na zemlji, je samo uvertira onom drugom zagrobnom
životu. Čovjek pojedinac, je unatoč zadovoljenju svih tjelesnih i duhovnih
prohtijeva, i onda u dalekoj povijesti, kao i danas, bio i ostao nezadovoljan onim
što ima i što je.
Smrt, starost i bolest, su zla koja ni do dana današnjega nije uspio riješiti, te
unatoč svemu onom što je ostvario kao pojedinac ili ljudski rod, nije zadovoljan
učinjenim. To, što se stalno tješi kroz život konzumirajući tjelesno ili duhovno, ne
spašava ga od stalno prisutnog straha od tri osnovna jahača apokalipse.
Interesantno je, da se unatoč relativno i apsolutno dugom povijesnom iskustvu,
nije uspjela ostvariti ljudska ideja, pa ni dati odgovor na vječno pitanje ZAŠTO
SMO NA OVOM SVIJETU.
Od vremena grčke kulture i filozofske misli temeljene na toj kulturi, te rimske
imperije i mislioca iz tog povijesnog razdoblja, do svih filozofa i filozofskih
pravaca novije povijesti razvoja evropske misli, nitko nije ponudio konkretne
odgovore na samo jedno ključno pitanje, ZAŠTO SMO NA OVOM SVIJETU.

Ono što nam kao odgovor na to pitanje nudi istočnjake kulture, nije ništa drugo,.
do samo način kako da se prihvate kao nepobitne poznate činjenice o životu i
smrti, a sačuva duhovni mir. Ni mislioci istoka, ne daju konkretne odgovore na
uvijek isto pitanje ZAŠTO SMO NA OVOM SVIJETU.
Tvrdnja i nauk Istoka, da smo svi jedna cjelina, koja se zove univerzum, i da se u
skladu sa tom spoznajom trebamo odnositi prema sebi i svom okruženju je nešto,
što na kraju tvrdi, i kroz životni put Isusa Krista i dokazuje, katolička vjera i
filozofija razvijena na temeljima iste vjere. No ovom tvrdnjom se ne rješava
vječna dilema i ne daje odgovor na pitanje svih pitanja:
ZAŠTO SMO NA OVOM SVIJETU.

• Da li je moguće vlastiti život gledati kao igru i iluziju, i na isti način gledati
i sve oko sebe uključivo i univerzum, ( ateistički svjetonazor )?

2
 • Dali postoji razumljiv razlog zbog kojeg trebamo ostvariti tjelesni život na
zemlji, da bi isti samo poslužio kao priprema za drugi samo duhovni život
poslije fizičke smrti ( teistčki svjetonazor ) ?

Na ova i još poneka pitanja vezana za svrhu postanka i opstanka fizičkog života
pojedinca i materijalnog života općenito pokušat ću dati svoje viñenje i odgovore.

Život kao igra i iluzija

______________________________________________________________

Svjestan svih relacija prolaznosti života, onako kako je već u uvodu rečeno, život
bi se mogao shvatiti i prihvatiti, i kao IGRA.

Igra, u kojoj smo mi ljudi pojedinci sudionici jedne jedine IGRE koja se zove
Stvaranje. Ako STVARANJE shvatimo kao proces kojemu mi ne znamo početak a
niti kraj, u čemu se mi ljudi a i sve ostalo što nazivamo Život, ostvaruje kroz taj
proces stvaranja, naše postojanje dobiva smisao.

Zašto ovaj proces STVARANJA, nazivam IGROM ?

Kako drugačije nazvati evoluciju razvoja svih živih vrsta na Zemlji, ostvarenu
kroz našu ljudsku spoznaju od prapočetka do danas, nego IGROM.

Na igralištu zvanom planet Zemlja, ostvaren je život "zahvaljujući", spoju

osnovnih elemenata ZRAKA, VODE, VATRE i ZEMLJE.
Ostvarenjem spoja osnovnih elemenata, ostvarena je osnovna klica života na
Zemlji, i sve ono što se poslije dešavalo, danas zovemo prirodnom evolucijom.
U tom prirodnom procesu koji je trajao milijunima godina, mjereno vremenskim
jedinicama koje smo mi ljudi tek nedavno izmislili, ostvario se je proces razvoja
svih vrsta života kakav imamo danas. U svakom dijelu tog procesa stvaranja
života, ljudi su od momenta kad su postali svjesna živa biča umišljali, da su oni ta
tvorevina, sa kojom prestaje daljnji proces stvaranja-evolucije. Odmak od cca
5000 godina, ljudske pisane i time zabilježene povijesti, bio nam je, a i danas
ostao garant, da evoluciju smatramo završenom. To, što gledajući Svemir,
uočavamo i danas proces STVARANJA, ne smatramo nečim bitno vezanim i za
život na Zemlji.
Iako smo danas svjesni činjenice da je planet Zemlja, samo jedna plava točka u
svemirskom beskraju, mi i dalje živimo u uvjerenju da smo bitan čimbenik tog
beskraja.
Kako prihvatiti činjenicu da smo mi koji živimo danas na planeti Zemlji, samo
trenutni sudionici jednog te istog procesa stvaranja koji je otpočeo ne znamo
kada, i koji će završiti apokalipsom, da bi odmah potom sve krenulo od početka.

Sve na Zemlji, što se dogaña u prirodi, od pamtivijeka nas ući i upućuje na jedinu
ISTINU, a ta je da za ostvariti život treba doživite smrt.
Što se dešava sa sjemenjem, zar isto ne umire da bi dalo novi život.
Evolucija je prihvatila sve prirodne zakone razvoja vrsta života, i u svakom dijelu
tog života razvija i dalje nagon za novim i novim stvaranjem novih života, i to
uvijek na temelju novog rañanja.
Slabiji i lošiji u prirodi, prepušta mjesto snažnijem i boljem, uvijek nastojeći da se
prilagodi novoj situaciji u okruženju. Tako se odvijaju prirodni procesi jučer i
danas. U svemu tome kako se odvijaju ti prirodni procesi kroz vrijeme su se
utvrdila i odreñena pravila IGRE, koju zovemo evolucija.

3
Pravila IGRE, važe za sve učesnike života, pa tako i za ljudsku vrstu.
Pravila IGRE svatko od nas dobiva već začećem, a prekidamo IGRU smrču.
Ako sve dogañaje na koje ne možemo utjecati gledamo kao na pravila igre, a ono
na što možemo utjecati gledamo kao samu igru, te na početak i kraj vlastitog
života gledamo kao na epizodu jedne velike IGRE, u kojoj smo i mi igrali, vlastiti
život će nam se učiniti smatram shvatljiv.
Gledajući život na način gdje sebi ne dajemo poseban značaj, pa tako ni
ukupnom ljudskom rodu, život će nam se učiniti prirodnijim i na značaj istoga
gledati ćemo drugačije. Isključiti iz razmišljanja pitanja o značaju i posebnoj
potrebi da baš ja ili mi ljudi predstavljamo neku specijalno vrijednu i zato prijeko
potrebnu tvorbu, veliko je olakšanje u kvalitetnom pristupu životu. Shvatiti život
kao igru, čije trajanje je nebitno, gdje je igra sama sebi svrha, odnosno gdje se
igrajući ništa ne gubi niti dobiva, je dobra osnova za prihvaćanje života na
naravan način.
Prihvaćanje života na naravan način, na što nas upućuje ovakav stav, je izvodivo
samo u slučaju kad prihvatimo sve navedene činjenice koje su upravo navedene,
kao osnovane i istinite.

Problem nastaje baš u našem ne prihvaćanju nepobitnih životnih činjenica.

Mi ljudi oduvijek smatramo, da mi nismo dio prirode, i ne mirimo se sa
činjenicama koje smo upravo naveli kao prirodnu zakonitost života na Zemlji.
Smatramo da na ovaj opisani način, žive svi ostali dijelovi prirode, ostvarujući
kroz vrijeme progresiju razvoja vrste putem evolucije, no mi ljudi pojedinačno ili
skupno, smatramo našu vrstu života posebnom.
Posjedovanje razuma i mogućnost razmišljanja, uvjetovalo je da su ljudi oduvijek
u traženju razloga svog postojanja, nikada se ne mireći sa činjenicom vlastite
smrti. Poimanje i prihvaćanje procesa STVARANJA, za nas je prestalo važiti, od
momenta kada smo u evoluciji vrste ostvarili mogućnost razmišljanja.

Kako da mi prihvatimo ideju da se život poima kao IGRA, u kojoj smo mi našim
postojanjem samo dio procesa stvaranja, ostvarujući za života neka nova
iskustva korisna za kvalitetniji razvoj uvijek novog stvaranja, i time neprekidnog
razvoja ljudske vrste.

Igrati se mogu samo djeca, a i ona traže za početak da ih naučimo pravilima!

Mi se odrasli ne želimo IGRATI, po tuñim pravilima, mi želimo IGRATI po vlastitim
pravilima.
Tako mi prosvijećeni tvrdimo, i ograñujemo se od ovakve utopističke ideje, koja
nas ući da smo ono što jesmo, samo dio prirode, koji je u procesu evolucije vrste
ostvario i razum, ali da samim tim nismo mi oni, koji će utvrñivati neka nova
pravila IGRE.
Unatoč spoznaji i ostvarenom iskustvu da su SMRT, STARENJE i BOLEST,
stvarnost na koju bitno ne možemo utjecati, mi stalno želimo i tražimo načine
kako da ostvarimo vječni život, ne stareći, i živeći život bez ikakve boli.
Želja da smo mi ljudi gospodari Svijeta i Univerzuma, je ono što nas gura u stalne
sukobe, i u uništavanje svega ostalog što čini naravni Svijet, pa i Univerzum.
Ne priznajući da smo mi ljudi samo dio jedinstvenog Univerzuma, u kojem imamo
sasvim odreñenu ulogu, a ta je da zahvaljujući razumu ostvarimo i potičemo što
skladniji ukupni razvoj svega što čini danas naravni Svijet, a sutra i Univerzum,
mi želimo da vodimo igru kao gospodari svega.
Ta želja za posjedovanjem i gospodarenjem, unatoč činjenici da smo jednako
prolazni kao bilo koji drugi dio zemaljske prirode i Univerzuma, i to baš i samo
zato što smo dio toga, čini nas nesretnim i nezadovoljnim.

Ne želimo nikako prihvatiti nepobitnu činjenicu, da smo mi ljudi kao i ostali dio
Svijeta i Univerzuma, samo prolazni dio, koji se kroz IGRU, ostvaruje i iskazuje, i
da samo time dokazujemo razlog postanka i ostanka i naše vrste. Mi stalno

4
pojedinačno i skupno, odbacujemo navedenu činjenicu pokušavajući stalno da mi
vodimo IGRU.

Put od vjerovanja da je Zemlja centar Svemira, do spoznaje da je naša Zemlja

samo majušna plava točka u svemirskom beskraju, trajao je tisućama godina.
Unatoč svim spoznajama, mi se niti danas ne mirimo sa nepobitnim činjenicama
koje ukazuju na to, što mi pojedinačno, i skupno predstavljamo u relacijama
beskraja prostora, i snage koji nas okružuju. Naše vjerovanje u vlastitu snagu i
moć, je neshvatljiva arogancija i glupost, gdje mi unatoč svima već dostupnih
spoznaja o vlastitoj i skupnoj malenkosti i ništavnosti, hoćemo i želimo da
budemo bogovi.
Ono što su činili naši preci, veličajući svoje izmišljene nebeske bogove koji su im
naličili, je bila sasvim normalna težnja onih koji nisu imali spoznaju o svemu
onome što mi danas znamo, no da mi unatoč ostvarenog iskustva i spoznaja, i
dalje insistiramo na uvjerenju da mi možemo i trebamo biti oni koji će gospodariti
i upravljati danas Svijetom a sutra Svemirom, je neshvatljiva glupost.

Kako netko tko živi za trenutak, tko je ranjiv i stari, tko živi i stvara na planeti
koja je zrnce pijeska u beskrajnoj svemirskoj pustinji, tko nije i neće nikada
otkriti tajnu života a ni smrti, se može ostvariti i iskazati kao gospodar Svemira.
A ipak je u osnovi to gospodarenje osnovna težnja čovjeka.
Biti Bog-gospodar nad svim što spozna i osvoji, bila to materija ili duh, osnovna
je težnja ljudska.

No ovo su samo ILUZIJE, realnost izgleda drugačije.

Biti svjestan svoje uloge i značaja, u svijetu čiji smo dio, predstavlja osnovno
polazište za ispravno poimanje vlastitog života i života uopće.

• Shvatiti neophodnost i neupitnost djelovanja cjeline Univerzuma na način,

da nitko u toj zajednički definiranoj cjelini nema glavnu ulogu je prvo, što
bi trebali naučiti kad se rodimo.

• Potom prihvatiti život kao IGRU, u kojoj se ne dobiva niti gubi, te se ne

boriti ni za više imati, niti za više biti, je drugo osnovno životno pravilo.

• Treće je pravilo, živjeti život u skladu sa naravnim zakonima, koje svi mi

imamo zapisane u vlastitoj savjesti, što je uostalom i dio našeg genetskog
koda.

Ovo bi bila osnove, za prihvaćanje života kao IGRE, u kojoj ne treba ništa
posebno davati a niti očekivati. Ovakav pristup životu mogu ostvariti samo oni
koji su ostvarili kontrolu nad svim svojim osjećajima i koji gospodare vlastitim
duhom, za sve ostale treba uključiti u život ILUZIJE.

Sve ono, što mi za našeg kratkog života cijenimo kao vrijednosti, je u biti naša
izabrana ILUZIJA. Živeći život sa svrhom, a što podrazumijeva, da se u IGRI
vlastitog života opredjeljujemo prema nekom izabranom cilju, a sve na osnovama
vlastite želje i volje, je življenje uz pomoć vlastite ILUZIJE.

Bilo što da izaberemo kao naš životni cilj, je naša izabrana ILUZIJA.

Ostvarenje ljudskih ciljeva kao; posjedovanje materijalnih dobara, usvajanje

znanja, obitelj, vjera, činjenje dobra, stjecanje iskustva, davanje ljubavi, duhovni
život itd., je samo ILUZIJA.

Zašto ?

5
Čovjek je samo čovjek, koji se zavarava da je našao smisao, puninu, i razlog
života, u nečemu, što njemu pruža privremeno a rijetko stalno zadovoljstvo,
nesvjestan da je sve, apsolutno sve samo IGRA. To, što On nije u svakom
trenutku svjestan svoje točno odreñene uloge, i što se zato ponekad osjeća kao
tvorac vlastite sreće, je samo ILUZIJA, u kojoj pojedinac uživa samo do prve
pojave starosti, boli, ili smrti.

Ako je ovo sudbina onih koji izabiru ciljeve, za koje se bore cijeli život, što je sa
onima koji se prepuštaju stalno trenutnim užicima ?

Nažalost, i u ovom području postoje loša iskustva.

Konstatirano je, da ne postoje užici koji ne dosade, i koji bez obzira na varijante,
ne postaju sami sebi svrha, a time u primjeni izlišni.
Užitak bilo koje vrste, kojeg je u stanju da doživi čovjek, je do sada ostvaren, i
bez obzira na ostvareno, čovjek nije prestao da se pita ZAŠTO JE NA OVOM
SVIJETU, i to tako od pamtivijeka.

Zašto ?

Uvijek se sve svodi na uroñena ljudska ograničenja, te tako svi užici kao i ciljevi,
postaju i ostaju ILUZIJE.

Baš ova spoznaja, koju su davno shvatili oni koji razmišljaju o životu, uvjetovala
je vjerovanje u BESMRTNOST ljudske duše.

Činjenica da je ljudsko tijelo potrošno, i da je SMRT, STARENJE i BOLEST, dio

ljudskog života, uvjetovalo je pojavu i razvoj ljudske misli prema poimanju
djeljivosti čovjeka, na potrošno ljudsko tijelo, i BESMRTNU DUŠU.

Ova ideja, o ovakvoj podijeli čovjeka, stara je koliko i zapisana ljudska povijest.
Vjerovanjem u postojanje DUŠE u svakom čovjeku, i u BESMRTNOST te duše,
ostvarila se i ideja, da je samo čovjek direktni božji izdanak, stvoren i ostvaren
direktno od Boga, stvoritelja cijeloga Svijeta.
Ovakvo vjerovanje dalo je za pravo čovjeku, da se postavi kao gospodar nad
cijelim prirodnim Svijetom, i da na temelju toga, koristeći revolucionarne metode,
od postanka razumne ljudske vrste, djeluje protuprirodno na sav prirodni Svijet.
To razorno protu prirodno djelovanje, uvijek sa ciljem boljeg i bržeg samo za
ljudsku vrstu, uvjetovalo je i danas uvjetuje, niz lomova u prirodnom razvoju
planete Zemlje, sa izuzetno štetnim posljedicama posebno za ljudsku vrstu.
Ta želja da se IGRA odvija po našim ljudskim pravilima, uvjetovala je i danas
uvjetuje, sve veći odmak ljudske vrste od prirodnih zakona stvaranja, te ne
prihvaćanja istine o nama ljudima koji smo dio tih zakona. Tim što smo izabrali
svoj put, prkosimo naravnim silama stvaranja, i samo je pitanje trenutka, kada će
to naše suprotstavljanje biti kažnjeno. Pod pojmom kazne, ovdje se smatra samo
vračanje razvoja ljudske vrste, na neki novi početak.

Očito je, što i povijest razvoja ljudske misli potvrñuje, da mi nismo zasada u
stanju bez prihvaćanja teističkog pogleda na Svijet i Stvaranje, da damo odgovor
na osnovno pitanje, o svrsi i razlozima postanka života na zemlji, kao ni odgovor
na pitanje pojedinca ZAŠTO SAM NA OVOM SVIJETU.

Poimanje činjenice da smo i mi ljudska vrsta, kao i sve ostale vrste života, samo
trenutna ILUZIJA, koja živi u procesu ove faze stvaranja, te da apokalipsa znači
samo novi početak, ne prihvatljiva je i neshvatljiva za nas razumne ljude.
Baš zato, što ne želimo prihvatiti navedeno, ostvarena je u povijesti razvoja
ljudske vrste, ideja o BESMRTNOJ LJUDSKOJ DUŠI.

6
Besmrtna ljudska duša
__________________________________________________________

Povijest razvoja ideje o BESMRTNOJ LJUDSKOJ DUŠI, stara je koliko i sama

ljudska vrsta. Težnja čovjeka da dosegne nebo, i da postane dio njega, je
vjekovna. Nema perioda u ljudskoj povijesti, gdje u bilo kojem dijelu zemaljskog
prostora nije ostavljen nekakav trag koji upućuje na vjerovanje u BESMRTNOST.
Besmrtnost se u prapočecima razvoja ljudske misli temeljila na vjerovanju u
vanzemaljska biča- Bogove. Tim bićima je bilo samo dano ono, što je bila i ostala
vjekovna ljudska težnja :

• BESMRTNOST,

• VIJEČNA MLADOST i,

• VIJEČNO ZDRAVLJE,

dok je tek kasnije razvijena ideja, i o ljudskom postizanju navedenih ideala, po

smrti čovjeka.
Vjekovima razvijana teza o transformaciji ljudskog života na zemlji, u božanski na
nebu, pratila je sva naseljena područja planete Zemlje, i u ovisnosti od razvoja
društvenih proizvodnih odnosa, i ljudske misli na odreñenim područjima, dobivala
odreñenu teološku formu. Formiranje velikih vjera kod nas na Zapadu, koje su
učile da je jedan Bog, stvoritelj svega, a da je svaki čovjek božji potomak, koji za
života treba da služi Bogu, da bi po tjelesnoj smrti zaslužio vječni duhovni život,
je ostvareno po gotovo jednovremenom napuštanju vjerovanja u više bogova-
mnogoboštvo.
Pojava Kršćanstva na Zapadu, uvjetovala je i pojavu sasvim odreñenog
kršćanskog morala, koji se je u svojoj primjeni bitno oslanjao na naravne zakone.
Učenje da se živi prema DESET ZAPOVIJEDI, je u vrijeme ranog kržčanstva bio
poziv na priznavanje naravnih zakona, koji su bili u to vrijeme napušteni. Isto kao
što je židovska vjera bazirala svoje učenje na temeljima DESET ZAPOVIJEDI, sa
ciljem upozorenja na odstupanje od naravnih zakona u vrijeme prije Krista,
kršćani su upozoravali svoje vjernike, na kriva učenja grčke a potom i rimske
kulture, koje su bile dominantne kulture zapadnog Svijeta onog vremena poslije
Krista.

Koji su to naravni zakoni i zašto su oni toliko bitni za teizam ?

Osnova svih vjera danas je, da Svijet u cjelini uključivo planet Zemlju,
predstavlja jedinstvenu božju tvorbu. Već samim ovakvim stavom vjera upućuje
vjernike, da na sav Svijet gledaju kao na božje djelo stvaranja, te da se u odnosu
na to, i odnose prema tom Svijetu, kao jedinstvenoj božjoj tvorevini.
Učenje da smo svi mi ljudi na Zemlji djeca jednoga oca, Boga stvoritelja svega na
Zemlji, dovodi nas u poziciju da poštivamo i čuvamo život svakog pojedinca.
Polazeći od ovog vjerovanja, mi smo po katoličkom učenju koje se temelji i na
DESET ZAPOVIJEDI, dužni voljeti i brinuti o našim bližnjima. Skrb o roditeljima, i
roditelja o djeci se takoñer ući kroz navedene zapovijedi, a iste izrično
upozoravaju na poštivanje osobnog vlasništva, te na važnost osnovne ljudske
zajednice-obitelji.
Navedenim učenjem, koje u svojoj osnovi ima integrirane naravne zakone,

7
posebno naglašeno u izravnom učenju ISUSA KRISTA, Katolička vjera je na
Zapada postala i ostala glavnom vjerom, ali koju danas prihvaća i ostatak
Svijeta, te je danas, gotovo trećina ukupnog broja čovječanstva, katolici.
Muslimanska vjera, koja polazi od gotovo istih polazišta u pogledu prihvaćanja
naravnih zakona, opet kroz temeljno prihvaćanje DESET ZAPOVIJEDI, te i uz
osnovno učenje proroka Muhameda, može se takoñer po intencijama svrstati uz
bok židovske i katoličke vjere, vezano za poštivanje naravnih zakona.

Ovakav uvod u ovu materiju smatrao sam nužnim da bih pojasnio pristup ka
životu i odnosu prema Svijetu uopće, polazeći od dva osnovna suprotstavljena
svjetonazora, ateizma i teizma.

Dok gledanjem na život kao IGRU i ILUZIJU, život doživljavamo kao proces
stvaranja Svijeta koji stalno traje i u čijem stvaranju mi osobno predstavljamo
samo jedno novo iskustvo ostvareno kroz naš kratki život, u kojem je gotovo sve
dozvoljeno u stvaranju i zadovoljenju naše ILUZIJE i našeg užitka, dotle je, ovaj
drugi svjetonazor pun ograničenja, koja se temelje na poštivanju osnovnih
prirodnih zakona i vijerskih kanona.

Sagledavajući ova dva svjetonazora i kao različite filozofske pravce, pod čijim
utjecajem se ostvaruju ukupne ljudske djelatnosti, onda u svakom slučaju
dajemo prednost teizmu, i to već iz samo jednog vrlo bitnog razloga, a taj je što
usvaja gotovo u cijelosti naravne zakone, i upućuje svoje vjernike da ih poštuju.

Vjerovanje, da se čovjek sastoji od tijela i duha, te učenje čovjeka da duhom

ovlada tijelom, je posebno bitna kvaliteta u organiziranju kvalitetnog života
pojedinca. Za razliku od ateističkog sagledavanja osjećaja i duhovnosti, koji su
kod ovog svjetonazora, prepreka ka ostvarenju kvalitetnijeg života, osjećaji i
duhovnost u teističkom svjetonazoru dobivaju svoj puni smisao i ljepotu.

Ljudske vrijednosti kao :

• LJUBAV,
• PLEMENITOST,
• DOBROTA,
• HRABROST,
• POŽRTVORNOST,

dobivaju svoj puni smisao i ljepotu, i izražavaju se punom snagom.

Stav vjernika, da se primjerenim životom na Zemlji, ostvaruje dobra pozicija za
vlastitu dušu po smrti, uvjetuje i pravilan odnos vjernika prema svom ukupnom
okruženju za života na Zemlji.

Izrečene klasifikacije i date karakteristike u korist teizma, date su uvjetno,

odnosno važe samo za slučaj da je vjernik dosljedan, odnosno da onaj drugi-
ateist, živi u ILUZIJI.

Dobro, i ako je sve tako, kako je upravo navedeno, te teizam prihvaća i gotovo
sve naravne zakone po kojima Svijet funkcionira u svom procesu STVARANJA,
zašto i dalje čovjek traži odgovor na osnovno pitanje :
ZAŠTO SMO NA OVOM SVIJETU.

Vjerovanje je jedno, a stvarnost je drugačija.

Tijelo ima svoje zakonitosti nastanka, življenja, starenja, bolovanja i umiranja,

dok ljudski duh funkcionira po sasvim drugim zakonitostima. To, što su duša i

8
tijelo sadržani u jednoj osobi, je osnovna zagonetka života uopće, ali i osnovni
uzrok stalnog sukoba unutar nas samih.

Zašto smo u tom prirodnom procesu stvaranja, ostvareni samo mi ljudi na ovakav
način, da imamo tijelo i dušu?

Posjedovanjem tijela, koje je potrošno, i stalno traži zadovoljenje nekih svojih

potreba, koje su dio prirodne tjelesne naravi, a koje su u pravilu suprotstavljene
potrebama našeg besmrtnog duha, mi stalno balansiramo u davanju prioriteta
jednoj ili drugoj strani.
Svjesni ništavnosti jednoga i veličine drugoga, mi ipak u pravilu dajemo prednost
tijelu.

Zašto ?

Iz vrlo jednostavnog razloga, koji se zove trenutna stvarnost.

Tijelo je naš sastavni dio, kojeg u svakom trenutku osjećamo.

Naše tijelo je tako grañeno, vezano za osjetila, želje, nagone i fiziološke potrebe
održavanja ljudskog organizma, da svojim uvijek aktualnim djelovanjem, okupira
gotovo trajno prostor duhovnog izražavanja, u prvom redu osjećaje.
Djelujući posebno preko osjetila, želja, i nagona, vlastito tijelo ostvaruje
dominaciju nad duhom u cijelom tijeku života, te samo kratak period ranog
djetinjstva i kasne starosti, ostaje rezerviran za duhovni rast, u jednom
prosječnom ljudskom vijeku. Tako, da bez obzira na vjerovanje i spoznaju da
posjedujemo pojedinačno i dušu uz tijelo, i vjerovanje da je baš ta naša duša ono
što jedino vrijedi u našem potrošnom tijelu, mi se grčeviti svakodnevno borimo
kako bi zadovoljili sve prohtjeve, želje i nagone, našeg tijela a za ono što traži, i
na što nas upućuje naša duša, nemamo vremena.

Stalno prisutan osijecaj da griješimo što našoj duši ne dajemo onaj značaj koji
objektivno zaslužuje, natjerao nas je da izgradimo i gradimo monumentalne
grañevine, koje imaju za cilj da nas upozore na to da uz tijelo imamo i dušu.
Veličanstvene grañevine-bogomolje, izgrañene su sa ciljem da se pod njihovim
krovom, makar za trenutak ostvari spoznaja kod pojedinaca da uz tijelo imaju i
dušu.
Izgradnji velebnih hramova, prethodile su gledano kroz dalju i bližu ljudsku
povijest dugi periodi duhovne dekadencije. Proroci, filozofi, a ponekad i aktualni
vladari, ostvarujući se kao duhovne vertikale u svom vremenu, uspijevali su
povremeno zaustaviti suvremenike, u strmoglavom kretanju ka totalnoj duhovnoj
dekadenciji. Onda kad to isti nisu uspjeli zaustaviti, slijedila je i potpuna propast
odreñene civilizacije, o čemu uostalom svjedoče mnogobrojni primjeri kroz
povijest.

Činjenica je da su ljudi bili manipulirani u jednom ili drugom pravcu kroz povijest,
i da se tako dešava i danas. Periode renesanse duha, zamjenjivali su periodi
dekadencije, uvijek na osnovama manipuliranja manjine sa većinom.
Činjenica je i da mi sami gledajući nas pojedinačno imamo genetsku potrebu
imitiranja i kopiranja drugih oko nas. To, što se želimo iskazivati u trendu,
odnosno kretati u istom smjeru u kojem se kreće naše bliže i daljnje okruženje
odnosno vrsta, je socijiološki fenomen naše vrste, te i "zahvaljujući" uroñenoj
potrebi imitiranja, ne uspijevamo lučiti bitno od ne bitnog u našem kratkom
životu.

Nepobitna je činjenica da je gotovo uvijek gledajući unazad kroz povijest, naše

opredjeljenje tijelu i tjelesnom bilo ispred duha i duhovnosti.

9
Ovakva stanja u odnosima ljudi prema duhovnim vrijednostima, vjeri i
vjerovanju, imaju tendenciju cikličnih kretanja, i u ovisnosti od dostignutih
krajnosti, kroz povijest se ostvaruju promjene orijentacije.
Stoljetno kretanje prema "zlatnom teletu", prekida se u najvišoj točci, da bi bilo
zamijenjeno, gradnjom najvećih i najljepših hramova.
Izuzetno orijentirani hedonista u jednom kritičnom trenutku postaje ortodoksni
vjernik, s tim da se duhovna orijentacija pojedinca i društva uvijek ostvaruje
poslije zasićenja ostvarenih kroz tjelesne užitke.
Nažalost ovakva iskrena orijentacija netraje dugo, ni kad se tiće pojedinca ili šire
društvene skupine.

Trebali viši dokaz o dualnoj konstrukciji čovjeka, gdje se potrošno tijelo uvijek
nadmeće sa vlastitim duhom.

Ovim iznesenim tvrdnjama potvrñuje se postojanje ljudske duše, s tim da u njenu

besmrtnost, možemo samo vjerovati.
Vlastitom voljom, bira svaki pojedinac vrijeme i način vjerovanja, u besmrtnost
svoje duše, i ukupne duše čovječanstva.
Sama pripadnost odreñenoj vjeri, je samo vanjska manifestacija načina
iskazivanja vjere, što ne odreñuje način duhovnog komuniciranja pojedinca.
Činjenica da od ukupnog broja ljudi, koji danas žive na Zemlji, više od 80 %, su
deklarirani vjernici, ne ukazuje koliko ljudi živi životom vjernika.
Za pretpostaviti je u odnosu na stanje odnosa u društvu, odnosa prema
okruženju, pojedinačnih odnosa meñu ljudima, da uvjerenih vjernika koji žive
život po pravilima vjere pa time i naravnih zakona, ima jako malo.

No bez obzira na vrlo mali broj onih koji žive životom vjernika, bar kod nas na
Zapadu, vjerovanjem u BESMRTNOST DUŠE je jedino, koje za sada daje pravi
odgovor na pitanje, o svrsi života na Zemlji.

Kroz vjerovanje u besmrtnost duše, čovjek ostvaruje ideal svog postanka,

besmrtnost.
Ljudsko tijelo, i zemaljski život, sa svim svojim nedostacima postaje sada poligon,
na kojem vježbamo vlastiti duh. Svi životni problemi koji su uvjetovani
standardnim načinom gledanja na život, po usvajanju vjerovanja u besmrtnost
duše dobivaju sasvim drugačiju težinu i vrijednost.
Neminovno se u nama javlja želja da budemo bolji.
Željom da budemo bolji i da praktički usvojimo poštivanje svih naravnih zakona,
ostvarujemo snagom vlastite volje kvalitetan i koristan život, te na taj način
uviñamo svrhu vlastitog i skupnog postojanja,
Bez obzira što su ostvarena, i danas se ostvaruju praktična iskustva o življenju
života na vijerskim osnovama, i što ista potvrñuju ovo što je upravo izneseno,
rijetki pojedinci prihvačaju praktićki živjeti životom vijernika.

Razlozi koji limitiraju brži hod većine ka ovoj Istini, se mogu samo pretpostavljati.

Postoji vjerojatnost, da ljudski rod nije još ostvario ni približno, svoj puni razvoj.
Stvaranje čiji smo sudionik, je stalan proces koji traje i danas.
Vrijeme u kojem danas živimo samo je još jedan period klanjanja "zlatnom
teletu", kojega će zamijeniti novo vrijeme vjerovanja. Put kojim se krećemo u
našem sazrijevanju kao vrste, sigurno je duhovni, i da ćemo u dalekoj budućnosti
postojati samo kao duhovna bića je neminovno. To, što je u ovako kratkom
periodu naše ljudske povijesti ostalo iza nas, je isključivo duhovnog naboja.
Velebne grañevine, izuzetno snažna umjetnička dijela u slikarstvu, kiparstvu,
književnosti i muzici nose isključivo vjerski predznak.

10
Oni ispred nas su očito znali odgovor na pitanje ZAŠTO SMO NA OVOM SVIJETU,
mi smo danas očito zaboravili odgovor na ovo pitanje, ili nemamo vremena, da ga
postavimo sebi ni drugima.

Aktualni trenutak života na Zemlji karakterizira :

• Bespoštedna borba izmeñu pojedinaca i naroda sa ciljem, više imati i više

znati, u čemu se ne biraju sredstva ni metode. odnosno gdje je sve
dozvoljeno za ostvarenje postavljenog cilja.
• Sve u tom našem Svijetu ima svoju cijenu u novcu, te se samo tako i
iskazujemo. Ovo podrazumijeva i da se "duša" prodaje za novac.
• Neravnomjerno rasporeñeno zajedničko prirodno bogatstvo kao i
ostvareno na planeti Zemlji, tako da jedna desetina stanovništva Svijeta,
zadržava kontrolu nad ukupnim Svjetskim bogatstvom.
• Deklarativno prihvaćanje vjere, a apsolutno prihvaćanje kulta "zlatnog
teleta", je univerzalni stav svakog pojedinca i društvene skupine na
Zapadu.
• Liberalni kapitalizam kao jedinstveni sistem privreñivanja, u državnim
zajednicama Zapada, je apsolutno nepravedan, i u svojoj biti sadrži
nepravednu raspodjelu ostvarene zarade, omogućujući manjini da vlada i
upravlja većinom, i da manipulira istom.
Ovo su samo osnovne karakteristike aktualnog trenutka na Zapadu, u kojeg se
ugleda i ostatak Svijeta.
Biti čovjek, iskazujući se i duhovno, nije lako u ovom trenutku naše zbilje.
U ovakvoj konstelaciji snaga, ostvarivanje "čovjeka" pojedinačno, i skupno,
dovodi se u pitanje. Sve ili gotovo sve, uključujući i one koji su "zaduženi" za
brigu o duši čovječanstva, klanjaju se danas istom "teletu".
Pojedinci koji uspiju da ostvare duhovno vrijednu kreaciju, vrlo brzo u sredini u
kojoj djeluju prihvaćaju ustaljene forme ponašanja koje i njih dovode, do
duhovnog profaniranja.
Očito je da je ovo naše vrijeme, vrijeme ILUZIJA. i da bez obzira što gotovo svi
znamo što nam je raditi, da bi ostvarili smisao i svrhu življenja, ne želimo se još
zasada, buditi iz našeg zajedničkog sna, koji se zove IMATI.

Ožujak, 2004.

11