Begić Mehmed BLANCA JAZZ

BLANCA JAZZ

…long distant callers make long distant calls…

DOBRODOŠLA

Dobrodošla u sobu mog života

Tu su krevet
tri ladice
neupotrebljivi sto
polica s muzikom
Svakoga dana kroz prozore
i vrata
stižu papiri
Svakoga jutra
rješavam se emocija prethodne noći
Možeš li to podnijeti
Hoćeš li primiti moju muziku
Vezao sam je uz sebe
Moja muzika me mrzi
jer sam joj oduzeo lice
i stavio lance
Ali dovraga
ja znam kako treba
Ti si najljepša djevojka
a ova muzika nije slijepa
Obećaj da ćeš nas ravnopravno voljeti
CHET BAKER ME PRONALAZI

chet baker me pronalazi

iako sam se sakrio iza topline

i ruke me miluju
u sobi gdje
zavjese čuvaju stražu

pa ipak
chat baker me lako pronalazi
njegova truba slavi usnule noći
šetnje širokim avenijama
male hotele
i njihove balkone

govori mi da zapamtim
sve što se noćas dešava

da se sjetim
palmi mora njenih mirisa

svaki put
kada pomislim da je naređeno povlačenje

(Barcelona, Septembar 2002.)

PONT NEUF REVISITED
(after Szopa)

gledaš u mene
dok nestaje
posljednji dan
razmazujemo konture
između
neba grada rijeke
između nas
i svega što ostaje
između
Tuluza i Barselone
grlimo se
grleći i taj most
poljupcima
razmazujemo zadnje
konture
ostajući
u nijansama plave
i sive
JUTRO JE DALEKO

Mislim na vozove
bezimene
beskrajne
sa umornim putnicima
njihovim razlozima
njihovim pričama
Muzika
noćas govori za sve
Zove te da dođeš
otrgneš
misli od vozova
koji ovoga trenutka
u 03:53
Negdje
Od nekoga
Sa razlozima
odlaze
PREPOZNAJ ME
U OMILJENOJ SAMOPOSLUZI

Kada umorna naiđes s posla

biću tamo
sakriven
u boci vina
Čekaću
da me izabereš
i sa sobom poneseš
TELEFON ZVONI

Telefon govori
Usamljene tuga čuva
Usamljeni su bez suza
Prva slova svih nadanja
obale im prave
Da se usidre
u praznini
koja raste
kao
bolest
na mojim mislima
UMRO JE JOE STRUMMER

…after all this won’t you give me a smile …

Kome je žao
Kome nije

Činjenica je
da na svim stanicama
cijeli dan svira The Clash

Treba da nestaneš da bi te bilo

Zbog toga gasim radio

stavljam CD.
London Calling.
COSTA BRAVA

Iza sklopljenih kapaka

pogled se pruža
kilometri
bezbrižnosti
i
pejzaži
puni zlatnog pijeska

Mi
u svojim ranim pedesetim

Sa malog putujućeg tranzistora

dopire muzika
NA TRENUTKE

Vjerujem da postoji mjesto

svijetlo
toplo
Mjesec
i Sunce na našoj strani
Hrana
Vino
Vrijeme
prolazi toliko sporo
da nikad ne ostarimo
Vjerujem u taj san
na trenutke
toliko jasan
kao da je počeo
VIDIM TE KAKO NASMIJANA
TRČIŠ KROZ POLJA

vidim te
kako podižeš čašu
i nazdravljaš usamljenom čovjeku.
On čezne da bude najsretniji na svijetu.
NJEGOV ŽIVOT U UMJETNOSTI

Ovdje je opet onaj ludi vjetar

Kao da provodim zimu na napuštenom ostrvu
Baš tako nekako
Sa svih strana huči
Živim u ovoj kući na litici
i čekam kad će
kroz prozor
u goste valovi upasti
Imam cigaru
Pušim
Prevodim
Njegov Život u Umjetnosti
NE SMIJEM IZGUBITI STRPLJENJE SADA

Ne smijem izgubiti strpljenje.

Kad bi mogla ući na ova vrata.
Držim oči sklopljene kao da ću tako zaustaviti blijeđenje slika.
Šta li radiš u ovom trenutku?
Osjećam se poput riječi koje upravo ispisujem.
Kada bih mogao biti pismo za tebe.
Najbolje ikada napisano.
Samo za tebe.
Možeš li me zamisliti u svojoj sobi?
Go u potpunosti.
Golo tijelo i gola poezija.
Samo za tebe kako oduvijek želim.
Zamisli da si još uvijek tu kada otvorim oči.
Još uvijek tu da me dotakneš.
Da te mogu osjetiti.
Zamisli da smo još uvijek tu kada jutro stigne.
TO SMO MI BRAĆO

Svaki svoj san

smjestili smo pred barikade
znajući da se tamo sanja najbolje
i kao hoćemo
praveći se da želimo
Istina je da s osmijehom čekamo
nesreću svakog od nas
ne zbog zlobe
već zbog nesreće same
neodoljive
koja nam tako lijepo dođe
Savršeni Izgovor
Uspomena
Nedorečena Laž
Propali Plan
Lanci između nas su čvršći
nakon pada
nakon ostvarenog odsanjanog užasa
Da
lako se smijati kada sve ide kako treba
Ali ne može tako
Nećemo
Gorka voda traži svoje mjesto
I svaki dim koji nije vazduh poklonjeni
Priznajte mi
da priznam sebi
Recite da znate o čemu govorim
Sve je prije nas učinjeno
Gradovi su spaljeni
Ranjenici ostavljeni
Žene odvedene
Pjesme otpjevane
Tuga nije izmišljena
za nju se život ne daje jer ona život uzima
MUZA

Moja obećanja
kao baršun
oblikovana
njenim
tijelom
pozdravljaju novo jutro.

Podiže pogled.
Daje mi smisao.
ŽIVIM U TVOM OSMIJEHU

i
smiješim se za oboje
RINGGGGGGG- RINGGGG

zazvonio
tuga postaje slatka
ti nedostaješ
znam da si sa mnom
da smijem se
da lud sam
da tvoji telefonski pozivi su ravni čudima
razapetog čovjeka
ONA JE SVE O ČEMU ODUVIJEK PIŠEM

Ona je sve o čemu oduvijek pišem.

Pišem o onome što oduvijek primjećujem.
Ljepota koju volim je drugačija od ostalih.
Ljepota je ljepša od osjećaja koji ta ista
riječ izgovorena na mom jeziku ostavlja.
Morao sam se odreći svog jezika da bih pokazao
koliko je volim.
Došla je i sretan sam... ja, koji to ne bih trebao
biti. Živi pod mojom kožom i ispunjava bolne
praznine.
Za nju sam se rodio i baš tako je volim.
Ne opterećujem se vječnošću
jer zauvijek ionako umire.
Pištolj svakog novog trenutka iznova ubija vječnost.
Ona me voli sada. Njena
kosa me miluje i njene ruke spavaju u mojim.
Volim je njenom odsutnošću.
Čekam je neizvjesnošću.
Telefoni i gradovi su se pokorili ovoj ljubavi.
Bez okova ona je moja.
Bez okova ja sam zaljubljen i uživam u ovom ropstvu.
Razgovori
ne prestaju čak i kada ona odlazi.
Riječi mi pomažu da ispunim rupu duboku nekoliko
miliona minuta. Lica i Alkohol su drugovi koji
neće dozvoliti da umrem sretan i sam. Novac ću
pronaći kada mi ne bude trebao.
Ona to razumije.
Volimo se željama.
Ona i ja dijelimo oblake.
Ona je sve o čemu oduvijek pišem.

( februar, 2003.)
TE VEČERI SAM POŽELIO
NEKE ČUDNE STVARI

Jedne večeri
sam imao neke čudne
želje.
Poželio sam
mašinu za pisanje
pepeljaru sa lažnim
otiscima cigare
i osjećanja
zbunjenog junaka
kratke
simpatične priče.
Poželio sam
veličanstvenu sobu
punu dima
i zvuk saksofona;
pomislio sam na nju.
Poželio sam
da je još uvijek
nemam
i da je želim
da o tome pišem
da je tako volim.
Poželio sam
da je nađem
i da je izgubim
da je opet tražim.
Iste večeri
poželio sam još neke čudne
stvari
i mašinu za pisanje.
JEDNOM

Zamišljam polja preko kojih

ću trčati
dugo
do iznemoglosti
šarena i ona druga polja
ničija
beskrajna
polja
koja mogu pretvoriti u svoj dom
kada dodje trenutak za to
POPODNE

Dan se sporo pomijera

a tome odgovara
slika koja se kroz prozor nudi
i Tom Waits dok pjeva
uz blues & jazz
(cd sam kupio u Barceloni)
klavir i njegov kantautorski
istroseni glas
natjerali su me
na sarajevsko brijanje

Dan spava
Ja nisam
Ja sanjam o šetnji sa tobom
DESILO SE…

kako se već takve stvari dešavaju

bio sam
sam
bez budućnosti
bez prošlosti sanjario
gubio dane kovao planove
sretao ljude žene i ostale
u svemu tražio tebe
NEMA VIŠE POEZIJE

i pjesme su otišle
ni njih nema više
nestale sa razgovorima koji su imali smisla
kada smo bili najbolji u neznanju
kada smo bistro sanjali
znali
vjerovali
misleći da nađeno rješava stvari
nema više poezije
i pjesme su nestale
nema ih više
u našim šetnjama kraj rijeke
otišle su kada je bilo vrijeme za odlaske
bez osvrtanja
bez žaljenja
bez posljednje suze
bez imalo želje da se ikada vrate
NA LJETO

kad ga nema više

misliću na ljeto
i na lake dane
neće biti gorko
takav
imam sve
ništa
ne nedostaje
iza usnulih očiju
valovi se miluju
i svi se vole
u mraku ovog uma
ožive plavetnila
tvoje tijelo
moje palme
mreže za spavanje
o da, nema gorčine
i zime nisu strašne
kad mislim na ljeto
sve je svijetloplavo
sve postaje bijelo
I ostavljam sve
jer sam princ ove plaže
iznova se pitam
smijem li vas posjetiti
Castro
Vi jedini
preživjeli
komandante
moje
iluzije

(ime mi je Chris Rea

zovite me Fazla)
UMJESTO DA ČINIM OVO

Bilo bi dobro koračati po dragoj ulici sada

nekoj koja vodi do omiljenog mjesta
parka
ili kafea
sa pićem čiji sam ukus zapamtio
Bilo bi dobro maštati o uzvišenim ciljevima
pronaći izgubljene razgovore
putovati
Oh da
mijenjati vozove na ljubaznim stanicama poput Monpeljea
na stanicama koje pronalazim na pola puta
do vlastitog srca
… something like a dream kept coming around…