ZA IX ČAS (HISTORIJA)

Hercegovački ustanak 1875 - 1878. 

Hercegovački ustanak je bez sumnje najvažniji događaj u povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću.
Izbio je u Dračevu kraj Čapljine, prema novijim vrelima, 19. lipnja 1875. godine. Njegovo izbijanje potaknuli su
u prvom redu teški socijalno-ekonomski uvjeti života, a zatim politički, nacionalni…. Porezi i nameti turskih
vlasti bili su visoki i neizdrživi. Tako u djelu „Spomenica ustanku hercegovačkih Hrvata 1875.-1995.“ Dr. fra
Andrija Nikić citirajući fra Paškala Buconjića, navodi 36 vrsta poreza i nameta koji su se plaćali na „sve i
svašta“. (str. 31.) 
Međutim, unatoč povećavanju nameta „čudnovatom elastičnošću“, kako zapisa fra Paškal Buconjić, stanje
državne blagajne bivalo je sve kritičnije. Marko Vego u knjizi „Don Ivan Musić i Hrvati u Hercegovačkom
ustanku 1875-78 godine“ (strana 17.), navodi da je 1875. godine deficit turske državne blagajne iznosio 108
milijuna kruna. Sve je to morao pokriti kmet sa svoje zemlje, prihodima od stoke i drugih neizravnih poreza.
Borbe u cijeloj Bosni i Hercegovini 
Povijesnu težinu Hercegovačkom ustanku daje činjenica da je inicirao otpor u cijeloj Bosni i Hercegovini. Tako
su se nakon Hrvata na ustanak digli i hercegovački Srbi. Taj događaj u povijesti poznat kao Nevesinjska puška,
izbio je 27. lipnja (po starom kalendaru), odnosno 11. srpnja. Vremenom su borbe različitog intenziteta zahvatile
i druge krajeve. O tome svjedoči i zapažanje bosanskog franjevca fra Jake Baltića koji u „Godišnjaku od
događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882“, zapisa: „Vojske se turske napuni Hercegovina; na mlogim
mistim pobi se s ustašama, koji turskoj vojsci mlogo kvara činjaju i Turci ih ne mogu savladati, jer u ovim
krševitim mistim imali su dosti zaklona od turske sile. Ali drugačije bi u Bosni“.
Žestinu i surovost borbi fra Jako opisuje riječima: „Turci su ovog vrjemena grdna krvoločstva počinili, ali ustaše
nisu Turcim prašćali. S obadvi strane grozna su se djela činila“, (strana 275).
Turska je najprije pokušala preko mirovnih posrednika, pored ostalih i konzula ondašnjih europskih sila
Francuske, Engleske, Rusije, Italije, Njemačke, Austo-Ugarske u Mostaru, stišati ustanike. Kad u tome nije
uspjela silom ga je nastojala ugušiti. Međutim, u tome je bila samo djelomično uspješna. 
Izbjeglička kriza 
Bespoštedne, krvave borbe prouzročile su veliku izbjegličku krizu. Tako je općina Slano, primjerice, 2. rujna
1875. javila kotarskom poglavarstvu u Dubrovnik kako je „jučer i danas“ na njezino područje stiglo k onima koji
su već tu, još mnogo izbjeglica s još 20.000 životinja. Općina Ston je 8. prosinca zatražila telegramom hitnu
pomoć za 3.400 izbjeglica. Krajem 1875. u Dalmaciji je službeno registrirano 13.403 izbjeglice. Manje – više
slično je bilo i u ostalim dijelovima Hrvatske koji graniče s Bosnom i Hercegovinom, te Crnoj Gori gdje je spas
pred borbama potražilo oko 40.000 izbjeglica!
Engleski putopisac Arthur Evans 1877. godine, navodi da se samo u Dubrovniku nalazi 17.094 izbjeglice (Ilirska
pisama, str. 28.). On piše: „Među izbjeglicama ne vide se dječaci iznad trinaest godina, a ni ljudi ispod
sedamdesete, izuzev jednog hromog“. 
Sanstefanski mir – autonomija za Bosnu i Hercegovinu 
Uglavnom ustanak i velika izbjeglička kriza koju su prouzročile krvave borbe, s jedne strane, te rat Srbije, Crne
Gore i njihove zaštitnice Rusije protiv Turske, kao i interesi onovremenih velikih sila nametnuli su pitanje
rješavanja statusa Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu. Prije toga ruski uspjesi u ratu protiv Turske,
objavljenom 24. travnja 1877. godine, doveli su 3. ožujka 1878. do sklapanja Sanstefanskog mira. Tim
sporazumom Rusija je od Turske iznudila autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, s tim da je dobar dio
Hercegovine prepušten Crnoj Gori. Za ostale europske sile, a posebice Austro-Ugarsku bili su to neočekivani i
neprihvatljivi rezultati tzv. Istočne krize.
'Rusija je stara varalica' 
Zanimljiva su stajališta vođe Hercegovačkog ustanka vojvode don Ivana Musića o tim zbivanjima. Musić piše:
„ja se zaista ne smijem usuditi ter ciglu jednu rieč prosloviti o miru, ovako ucviljenom narodu… sa Turskom se
nije moguće miriti… jerbo Turska nije nikad vriedna u slobodi izvršiti što u nevolji obeća“. (dr. don Ivica Puljić
„Hrvati katolici donje Hercegovine 1875.-1878. str. 394.). U pismu austrougarskom namjesniku u Zadru barunu
Rodiću koje je u stvari odgovor na njegove upite „što on i njegova družina misle činiti“, Musić dalje piše da je
„ovo novinsko bubanje“ o miru što se nazire „kao kroz maglu“ jednostavno „prievara Ruska, Rusija je stara
varalica…“ 
Engleska predlaže okupaciju i pacifikaciju Bosne i Hercegovine  
Burne reakcije na Sanstefanski mir u onodobnoj Europi, najbolje je iskoristila Austro-Ugarska diplomacija koja
je uspjela nagovoriti europske države da prepuste prvenstvo rješavanja Istočnog pitanja radije Austro-Ugarskoj
nego Rusiji. Uz veliku potporu njemačkog kancelara Bismarcka, Austro-Ugarska je za sebe tražila cijeli zapadni
Balkan. Na Berlinskom kongresu usvojen je pomalo neočekivani Engleski prijedlog da se Austro-Ugarskoj
povjeri okupacija i pacifikacija Bosne i Hercegovine! Zanimljivo je da se i Srbija nezadovoljna odlukama
Sanstefanskog mira na kojem je Rusija u nositelja svojih interesa na Balkanu promovirala Bugarsku, okrenula
Austro-Ugarskoj.
Pomno pripreman i od svih strana nestrpljivo očekivan Berlinski je kongres otvoren 13. lipnja, trajao je do 30.
srpnja 1878. godine s nizom kriznih momenata. Sile uključene u njegov rad nastojale su za sebe izvući
maksimalnu korist.
„Turska je ulagala mnogo napora da se spasi što se spasit dade. Kao zanimljivost ističemo da je u jednom
momentu nudila da Austro-Ugarska zauzme samo Hercegovinu!“ (dr. don Ivica Puljić „Hrvati katolici donje
Hercegovine 1875.-1878., str. 411.). 
Velika istočna kriza 
Ustanak u Hercegovini 1875. godine razvidno je, započeli su hercegovački Hrvati, a vrlo brzo su se pobunili i
Srbi. U sjeverozapadnoj Bosni digli su se domaći Srbi, a 1876. u rat na ustaničkoj strani ušle su Srbija i Crna
Gora, pa 1877. godine i Rusija kako bi spasila Srbiju. Ustankom u Bosni i Hercegovini 1875. godine, započela je
jedna nova kriza u međunarodnim odnosima u povijesti poznata kao Velika istočna kriza, kojom je pokrenuti
rješavanje tzv. Istočnog pitanja.
Na terenu, u Bosni i Hercegovini, osmanlijska carevina uspjela je vremenom suzbiti ustaničke snage, ali je nakon
poraza od Rusije bila prisiljena pristati na mir u San Stefanu, pa zatim i na novi mirovni kongres u Berlinu 1878.
godine. Valja kazati da je pod pritiskom događaja turski sultan Abdul Hamid II 1876. godine dao ustav, koji je
jamčio vjerske slobode i građanska prava svim stanovnicima carstva. Međutim, stanje u turskoj državi i nadalje
je bilo teško. Da je opaska ustaničkog vojvode don Ivana Musića, kojeg citira dr. don Ivica Puljić, …“jerbo
Turska nikad nije vriedna u slobodi izvršiti što u nevolji obeća“, i te kako na mjestu potvrđuje dalji tijek
događaja. Abdul Hamid II je u veljači 1878. godine ukinuo parlament i uveo apsolutističku vlast. Inače, poticao
je ideologiju osmanizma. 

Političke odluke i htjenje naroda

Zanimljiva su i stajališta unutar pojedinih nacionalnih – vjerskih grupacija prije i nakon Berlinskog kongresa.
Pravoslavni ustanici najvećim djelom nisu željeli ni čuti o priključenju Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj.
Ipak nisu bili jedinstveni pa je tako je opredjeljenje za Austriju pokazao i određen broj bosanskih ustaničkih
vođa, pa i hercegovačke pravoslavne vođe Melentije i Serafim Perović i Leonitije Radulović iz Popova.
Hrvatski katolički živalj zazirao je od Srbije i Crne Gore, pa je odluke Berlinskog kongresa primio sa velikim
olakšanjem, a ponegdje i oduševljenjem što će se konačno priključiti ostalim katoličkim pokrajinama u istoj
državi. Dr. don Ivica Puljić navodi citirajući zadarski Narodni list da je „posebno oduševljenje zahvatilo katolike
u donjoj Hercegovini, Musićevoj vojvodini“. (Hrvati katolici Donje Hercegovine… str. 412). Ipak i među
Hrvatima, posebice u Bosni, bilo je onih koji su rješenje za Bosnu i Hercegovinu vidjeli u širokoj autonomiji. „U
tomu nastojanju isticala se skupina franjevaca oko eksprovincijala fra Martina Nedića. Oni su svoja nastojanja
pokušali ostvariti preko biskupa Strossmayera“. (Luka Đaković „Položaj Bosne i Hercegovine u Austro-
ugarskim koncepcijama rješenja jugoslavenskog pitanja 1914-1918., str. 8-16).
Bošnjačko – muslimansko pučanstvo najvećim je djelom bilo razočarano, bilo kakvom promjenom statusa Bosne
i Hercegovine. Gotov da je bio zanemariv broj onih koji su prihvaćajući propagandu s istoka ili zapada, mislili
drugačije. „Odluke Sanstefanskog mira o autonomiji pročitao je valija u Sarajevu te obznanio da će one stupiti
na snagu 29. svibnja“. (Dr. don Ivica Puljić, „Hrvati katolici Donje Hercegovine…“, str. 410.). O austro-ugarskoj
okupaciji, mislili su uglavnom negativno. Za bošnjačko - muslimansko pučanstvo prihvatljivije su bile odredbe
Sanstefanskog mira o autonomiji. Uviđajući kud bi mogle krenuti stvari tijekom Berlinskog kongresa, a posebice
nakon njega, dolazi do raslojavanja, odnosno promjena.

Terminom istočno pitanje u evropskom se diplomatskom rječniku označavao problem osmanske političke

baštine.Drugim riječima, to je bilo pitanje podjele osmanskih posjeda u jugoistočnoj Evropi
(Vlaška, Moldavija, Srbija, Makedonija, Bugarska, Grčka,Albanija, Palestina, Egipat, Tunis, Alžir, Libija)

Već sama širina njegovog geografskog razmještaja ukazuje na činjenicu da se to pitanje različito shvata i
definira.Najšire gledano to je problem odnosa islama i kršćanske Evrope.U užem smislu to je pitanje koje se
ticalo postanka i opstanka Osmanske carevine kao muslimanske države u Evropi.Kao diplomatsko pitanje
opstanka i nasljedstva osmanske države na Balkanu i Levantu, istočno pitanje je obuhvatalo kompleks problema
i događaja u vremenu od druge polovine 18. vijeka, do prvih decenija 20. vijeka. U ovu sferu prije svega,
spadaju odnosi Porte sa evropskim silama, koje su u svojoj imperijalističkoj ekspanziji nastojale svaka za sebe
otkinuti što veći i značajniji dio osmanskog nasljedstva. Ovi se odnosi prepliću sa evolucijom unutrašnjih prilika
u Carstvu.Na Balkanu i evropskim zemljama Carstva,posebno u Egiptu javljaju se ustanci i oslobodilački pokreti
.U to se upliću velike evropske sile koje vlastite imperijalstičke i kolonijalističke ciljeve manje ili više vješto
prikrivaju navodnom brigom za položaj potčinjenih naroda u Carstvu.Slabljenjem i povlačenjem Osmanske
Carevine iz srednje i jugoistočne Evrope otvara se problem popunjavanja tog geopolitičkog prostora.Ključnu
ulogu u tome su igrale dvije kršćanske sile Austrija i Mletačka Republika(Venecija).U drugoj polovini XVIII st.
vodeću ulogu u tome preuzima Rusija.U tom smislu,istočno pitanje se direktno otvara rusko-osmanskim ratom i
mirovnim ugovorom zaključenim 1744.god.u Kučuk Kajnardžiluku(sjevernoistočna Bugarska) Inicijativu u
politici potiskivanja Osmanskog Carstva preuzima šezdesetih godina XVIII st, ruska carica Katarina II Velika.
Ona je u prvom redu snažno oživjela stare ambicije Petra Velikog da Rusiji osigura prevlast na Crnom moru.Uz
njenu oružanu podršku za poljskog kralja je 1764.god. izabran Stanislav Paniatowski.On je nastojao osigurati
vjersku ravnopravnost nekatolicima što je izazvalo otpor katolika i osnivanje Poljske nacionalne konfederacije u
današnjoj Ukrajini. Ova se konfederacija obratila Osmanlijama za pomoć.Porta je na to zatražila rusko
povlačenje iz Poljske ,što je Katarina odbila.Uslijedio je rat u koji je sultan Mustafa III stupio po nagovoru
Francuske.Rusiji je priznat status sile zaštitnice pravoslavnog stanovništva u Osmanskom Carstvu.To je
omogućilo Rusiji da se otvoreno upliće u unutrašnje stvari osmanske države,sa težnjom da u krajnjoj liniji nad
njom postavi svoj protektorat.S druge strane,sultan je kao halifa prvi put dobio pravo jurisdikcije nad
muslimanima koji su došli pod nemuslimansku vlast.To je postalo modelom rješavanja istočnog pitanja, tako što
je na prostorima gdje je uspostavljena kršćanska vlast sultan kao halifa zadržavao vjersku jurisdikciju nad
muslimanima. Bez obzira na ovu pravnu konstrukciju sama činjenica da su muslimani u teritorijalnom smislu
došli pod nemuslimansku vlast,označavao je početak kraja univerzalnosti Osmanske Carevine kao islamske
države.Da bi se ipak sačuvao neki privid univerzalnosti počinje se smatrati da muslimani mogu živjeti
teritorijalno pod nemuslimanskom vlašću,ali vjerski su potčinjeni sultanu kao halifi. Taj će princip upravo biti
primjenjen u BiH u času austro-ugarske okupacije.U to vrijeme unutar Carstva dolazi do očitog razgrađivanja i
dekadencije njegove klasične državne društvene organizacije.Bilo kako da se shvati i definira istočno pitanje,šire
ili uže,ono se u svakoj svojoj dimenziji ticalo i tiče povjesne sudbine Bošnjaka. Za Bošnjake to je uvijek bilo
pitanje opstanka na rodnom tlu,uz očuvanje vlastitog muslimanskog identiteta, bez obzira na moguću sudbinu
osmanskog carstva.Turska slabi i propada, a velike sile oko Turske nastoje prikupiti što više. U prvoj polovici
19. stoljeća prvu poziciju zauzela je Rusija. Rusi su uspjeli protjerati sve Turske iznad Crnog mora. Turska je
zahvaćena nacionalnim ustancima. U borbu za oslobođenje su krenuli Albanci i Egipćani. Ruski car Nikola I je
Tursku nazvao bolesnikom na Bosporu – umire, ali još nije. Turska se pokušava braniti i ugušiti ustanke.Sultani
pokušavaju modernizirati društvo. Ukinuti su janjičari i uvedena je stalna vojska. Isto tako se uvode školovani
činovnici. Pokušavaju se izjednačiti prava bez obzira na vjeroispovijest. Muslimansko plemstvo je najviše
gubilo. Plemstva još jako puno ima u Bosni.Bosansko plemstvo diže ustanak protiv sultana i protiv reformi. Cilj
ustanka je očuvati feudalizam. Druga stvar je samouprava. Bosna želi autonomiju kao i Srbija i Grčka. Vođa
ustanka je bosanski plemić Husein beg Gradašćević. Ustanci traju do 1851. godine. Na kraju je sultan pobijedio,
a u bitkama je istrijebljeno bosanko plemstvo.U Bosni su krenule reforme. Vojska je puno koštala i bosanski
seljaci su morali plaćati sve veće poreze. Bosna je postala najnemirnija pokrajina turskog carstva, svake godine
izbijaju novi ustanci. Moderna turska vojska to je brzo sređivala.1853. godine Rusija je napala Tursku. Započeo
je Krimski rat koji je trajao do 1856. godine. Rusija je htjela dobiti Bospor i Dardanele. Ruska vojska uspjela je
ući u Vlašku kneževinu i Moldaviju. Nakon toga su Velika Britanija, Francuska i Sardinija ušle u rat na strani
Turaka. Rusija je doživjela teški poraz. I Turska i Rusija su se morale razoružati i osloboditi prostor oko Crnog
mora. 1857. je sklopljen mirovni sporazum kojim je sultan morao priznati autonomiju Vlaškoj i Moldaviji.
Sljedeće godine su se Vlaška i Moldavija ujedinile i počela je nastajati Rumunjska unutar turske države. Velika
Britanija i Francuska su preuzele sve turske banke i državne poreze.