Uvod u filozofiju (Eugen Fink)

Filozofski problem ili bolje kazano predmet filozofije nastaje u pitanju. Ali da li baš u svakom pitanju.
U bilo kojoj vrsti pitanja. Ili u pitanju koje je iznad horizonta običnih pitanja.

Pitati je poznata i uvijek raspoloživa mogućnost čovjeka da njemu nedostajuće znanje o stvarima iskusi
uz pomoć odgovora. Pitanje kao filozofski problem proizilazi iz čuđenja. „Jer iz čuđenja su ljudi, kako
sad tako i prije, počeli filozofirati.“ Pravo čuđenje je uvod u filozofiju. Je li pojam čuđenja nama poznat,
prije svega kao jedan subjektivni doživljaj? Nije li čuđenje uobičajeni način kako čovjek reagira na
„čudnovate“, „neočekivane“, „zagonetne“ stvari i događaje? Što je zapravo „čudnovano“ i
„zagonetno“. Je li to svojstvo stvari, čak određenih stvari – ili je to odnos, odnošenje stvari spram
čovjeka, način susreta koji nas od strane svakog bića može iznenaditi. Najprije bi se moglo učvrstiti
mišljenje da je ono „začuđujuće“ zapravo svojstvo samih stvari, baš njihova neshvatljivost i
neprozirnost za ljudski razum, s čime se čovjek može zadovoljiti. Nadalje, da postoji posebno
odlikovano područje onog što je vrijedno čuđenja, što je na granici: tajanstvo vladajuće sudbine,
nadosjetilno, moći koje ne možemo imenovati itd.

Ono što u čuđenju nadire jedna je – prema svom smislu jedna nepoznata – nepoznatost onog poznatog,
jedna do sada neprisna neprisnost onog prisnog. Dakle, u čuđenju se događa preokret: ono
samorazumljivo postaje nerazumljivim upravo na način da ne prelazi u svoju suprotnost, nego baš kao
samorazumljivost postaje upitno. Upravo je ono neupitno u svojoj neupitnosti upitno, ono
samorazumljivo upitno je u svojoj samorazumljivosti. U čuđenju se svijet izokreće.

Čuđenje prepada – neslućeno i nepozvano, može ono navrijeti u čovjeku kao iznenadna promjena
njegova pribivanja pri biću. Prisnost u kojoj je bio udomaćen unutar stvari lomi se. Čuđenje izbacuje
čovjeka iz zaokupljenosti u svakodnevnoj, zajednički dijeljenoj, traidcionalnoj i otrcanoj prisnosti i
stavlja mu tu zaokupljenost nasuprot. Čuđenje iz-bacuje; ono izbacuje čovjeka iz zaokupljenosti u koju
je prije toga bio premješten i baca pred njega tu zaokupljenost kao takvu; ona mu kao to pred-bačeno
postaje problem. Time što se onaj ko se čudi oslobađa svog mirujućeg, smirenog razumijevanja svijeta
njegovo se razumijevanje svijeta ponovo pokreće.

Čuđenje je kao vatra, koja bukne sad ovdje sad tamo, tjerajući čovjeka iz naviknutog ophođenja sa
stvarima svijeta, ponekad opet brzo ugašena, a nekad međutim opet šireći se do beskrajnog svjetskog
požara, u kojem sva tradicija, sva prisnost s bićem, sve prethodno dato, tradicionalno preuzeto
razumijevanje svijeta postaje gorućom upitnošću – u kojem svijet postaje problem.

Čuđenje ima razlike u svojoj dubini. Najpovršnije je čuđenje nad neobičnostima, nad osebujnim,
upadljivim stvarima ili događajima, ono oko nerazriješenog i tajanstvenog. No najdublje je čuđenje nad
onim najsamorazumljivijim; u tome se čuđenju zbiva najveći preobražaj onog ko se čudi.

To najdublje čuđenje je početak filozofije. Sad je moguće prvo pozitivno određenje predmeta filozofije:
ono neposredno kao takvo tj neposrednost neposredno datog bića. Čuđenje nas mora iz-baciti iz
zaokupljenosti u samorazumljivome i time omogućiti pitanje što ono kao takvo jest. (26-29)