Object1

Hrvatsko Muslimanski
sukob

AUTOR: TIHOMIR ČULJAK

 Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Beogradu počeli su procesi rušenja Jugoslavije i
njenog pretvaranja u Veliku Srbiju. U BiH velika većina muslimana to nije shvaćala, te im nije
padalo ni na pamet kako bi moglo doći do rata. Jedan od rijetkih koji je to shvaćao bio je
prohrvatski orijentirani sveučilišni profesor Fuad Muhić.

Fuad Muhić bio je sarajevski sveučilišni profesor, filozof, pravnik i političar, a radio je na
sarajevskom Pravnom fakultetu. Bio je i vodeći ideolog Partije u BiH, te član Centralnog komiteta
saveza komunista. Na stranicama sarajevskoga dnevnoga lista Oslobođenje pokrenuo je serijal
tekstova o Meši Selimoviću u kojem ga je optužio kako optirajući za srpstvo, kopa grobnicu svome
vlastitome identitetu. Na suđenju Aliji Izedbegoviću i ostalima iz skupine Mladi Muslimani Muhić
medijski osuđuje optužene, a nakon presude za njih je rekao kako su zagovarali "etnički čistu
Bosnu". Alija je 1970. napisao Islamsku deklaraciju kao političko-vjerski program u kojem se
promovira državni ustroj temeljen na principima sunitskog islama. Bio je to teokratski projekt koji
se zalaže za revitalizaciju islamskih načela, pravni poredak i političku vlast baziranu na šerijatskom
pravnom sustavu. Zbog ovog teksta Muhić se otvoreno sukobljavao ne samo sa velikosrbima, već i
sa Izedbegovićevim islamistima. Bio je jedan od rijetkih muslimana koji je na vrijeme prepoznao
kako “srpski akademici” i “beogradska čaršija” vode u rat. Kada je 27. ožujka 1989. godine pred
zgradom Skupštine u Beogradu okupljenih milijun prosvjednika skandiralo Miloševiću "Uhapsite
Vlasija" Muhić je jedini među muslimanima shvatio kako bi uhićenje čelnika kosovskih komunista
Azema Vlasija značilo smrt saveznih institucija, te je izjavio za medije da "nijedan republički
rukovodilac nema pravo obećavati uhićivanja". Tada je već postao svjestan kako je priča o
"komunističkom raju na zemlji" potpuna zabluda. U tjedniku Danas 1989. godine, u članku "Na
redu su Muslimani" napisao je što je značilo uklanjanje Hamdije Pozderca u aferi Agrokomerc.
Pozderac se protivio promjenama ustava te su ga Srbi morali ukloniti. Početkom demokratizacije
Muhić je bio jedan od rijetkih uglednih muslimanskih političara koji se pridružio hrvatskim
političarima koji su putovali po inozemstvu, te što prijeti BiH i Hrvatskoj. Jedini je u Bosni
prepoznao što donosi srpski plan koji su beogradske Večernje Novosti 24/25. 10. 1986. djelomično
objavile kao “Memorandum Srpske Akademije”. Prema tom memorandumu predvidjeli su ciljeve
koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom.

Od samog početka demokratskih promjena u BIH su osnovane nacionalne Srpske,

Muslimanske i Hrvatske stranke koje su zastupale samo interese svojih naroda. Izuzetak je bila
Hrvatska stranka prava koja je smatrala kako su Muslimani Hrvati, i kako je BIH prirodni dio
Hrvatske iako je među Muslimanima u tom trenutku bilo manje od 10 posto muslimana koji bi se sa
time složili.
Inicijatori osnivanja HSP-a bili su Parađik i Pavelić, te su krenuti u potragu za suradnicima s
kojima bi utemeljili/obnovili Hrvatsku stranku prava. Tada im je iz Beča stiglo pismo Dobroslava
Parage, poznatog zatvorenika Jugoslovenskih tamnica, kojim predlaže osnivanje HSP-a. Ante
Paradžik u Zagrebu osniva Inicijativni odbor za obnavljanje HSP-a. U početku su Odbor za
obnavljanje HSP-a činili Paraga, koji je tada boravio u SAD-u, Paradžik i Krešimir Pavelić. Većina
pozvanih je odbila sudjelovati u osnivanju pošto su budućnost vidjeli u HDZ-u. Kako bi neka
politička stranka ipak bila desnija od HDZ-a pobrinuo se Josip Manolić, koji je provokacijama
počeo izbacivati mlađe, politički neiskusne desno orijentirane članove kako bi i HSP stekao
dovoljno članova za širenje.
Nakon što su uspjeli prikupiti dovoljan broj sudionika, 25. veljače 1990. za predsjednika je
izabran Dobroslav Paraga koji uopće nije bio prisutan, za dopredsjednika stranke izabran je Ante
Parađik, za političkog tajnika Krešimir Pavelić i za predsjednika Središnjeg odbora Goran Ante
Blažeković. Ante Parađik je bio najaktivniji, ali je smatrao kako predsjednik treba biti Paraga,
pošto je on u međunarodnim krugovima bio puno poznatiji. Paraga se u kolovozu 1990. vratio u
Zagreb, te preuzeo stvarno vodstvo stranke.
 Najvažnija dio programa koja je stranku izdvojila od ostalih hrvatskih stranaka, bila je to što
su se zalagali za "hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom
prostoru, bez kojeg nema ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskog naroda". Time su negirali
postojeće republičke granice, postojanje BIH i činjenicu kako se Muslimani u BIH više ne osjećaju
kao Hrvati, već se većinom osjećaju kao samostalni entitet. HSP je zatražila hrvatsku nezavisnost
odmah, što je dobro došlo HDZ-u kako ih JNA ne bi mogla smatrati najekstremnijom strankom u
Hrvatskoj. Odmah po osnivanju stranke pravaški tisak počinje objavljivati vijesti kako se na Paragu
vrše atentati iz kojih se on čudom izvlači, a optužbe za atentate su upućivane prema Franji Tuđmanu
i HDZ-u. Zbog toga u listopadu 1990. dolazi do unutarstranačkog sukoba. Parađik i Pavelić vjeruju
Paragi koji glavne neprijatelje ne vidi u JNA i komunistima već u Tuđmanu, dok ostali dio
Predsjedništva stranke takvu politiku smatra pogrešnom. Zbog toga su počela izbacivanja iz stranke
svih koji pokazuju sposobnost samostalnog razmišljanja svojom glavom, te prva žrtva postaje
književnik Zlatko Tomičić, te pojedinci iz HOP-a koji su došli iz inozemstva i imali su više
iskustva o prepoznavaju političkih provokacija. Zbog ovih sukoba uskoro se osniva i Hrvatska čista
stranka prava. Unatoč tome, članstvo stranke raste, a u to vrijeme HSP-u često pristupaju i
muslimani kojima su preci bili u ustašama. Ogranci se osnivaju i po istočnoj Bosni.
Dana 26. 3. 1990. godine, dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na
sastanku rukovodstva Srbije javno je odbačen »kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije«, a usvojeno je
njeno razbijanje i stvaranja »Velike Srbije«. Javno je rečeno:«Srbija će odbiti konfederaciju jer je
ona samo prijelazni trenutak u samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom, Makedoniju
nećemo moliti. BiH neće moći opstati kao država. Moguć je sukob Srba u odcepljenim republikama,
jer oni neće prihvatiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj i BiH…«
Prvi izborni krug u hrvatskoj održan je 22. travnja, a drugi 6. svibnja 1990. godine. Na
izborima je uvjerljivo pobijedio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom. Na prvim slobodnim izborima
1990. HSP nastupa u koaliciji sa HDZ-om iako Franju Tuđmana optužuju za pokušaje atentata na
Paragu.
Uskoro se HSP širi i u BiH gdje je jedan od uglednijih članova postao dr. Fuad Muhić, te
Alija Šiljak. Faud Muhić, sarajevski sveučilišni profesor bio je jedan od rijetkih muslimana koji su
zagovarali ujedinjenje BIH i Hrvatske. Povratkom u Sarajevo 1990. Muhić je počeo preko ove
stranke promovirati svoje stavove o budućnosti BiH. Prema vlastitim izjavama u redove sarajevske
podružnice Hrvatske stranke prava pristupio je jer je smatrao kako je to jedina stranka koju UDBA
ne kontrolira.
Pošto postaje sve očitije kako će doći do rata u listopadu Hrvatska uvozi 16.000
kalašnjikova iz Mađarske. Ono je podijeljeno uglavnom preko HDZ-a, i pojedinaca iz HSP-a i
drugih stranaka.
Prvi demokratski izbori u BiH održani su 18. studenoga 1990. U izborima za Parlament BiH
Srbi su, uz suradnju s muslimanskom strankom SDA, pobijedili u općinama gdje su bili većina, a
muslimanska stranka SDA i većinska hrvatska stranka, HDZ su u koaliciji pobijedili u općinama
gdje su zajedno činili većinu. SDA je koalirala lokalno sa onima koji su tu bili većina, a HDZ je
ušao u koaliciju sa SDA svjestan kako bi bez ove koalicije Muslimani bili gurnuti u koaliciju sa
Srbima.

Otvorena pobuna Srba u hrvatskoj izbija 21. prosinca 1990., koji proglašavaju tzv.
Republiku Srpsku Krajinu, a uskoro se i JNA stavlja na stranu pobunjenika. Pred rat je u BiH
živjelo 43,74% Muslimana, 31,33% Srba, 17,27% Hrvata i 2% ostalih. Čim su Srbi započeli s
lokalnim oružanim sukobima, Alija im se pokušavao prikloniti s izgovorom kako to nije njegov rat i
kako on neće ratovati.

Dana 10. 1. 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je zapovijed za rasformiranje republičkih TO,
što je bila priprema za vojni udar, koji je planiran pod nazivom "Štit".
 Dana 16. siječnja 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević prisustvovao je ručku
s ambasadorima zemalja Europske unije. On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije
Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na “administrativni entitet” koji je
trenutno u vlasništvu Srbije, nego će to biti “otadžbina svih Srba”. Milošević je rekao i kako
dopušta odlazak Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o dijelovima
Hrvatske koji su nastanjeni Srbima, o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini: oni će ostati dio
Jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno upozorenje ambasadorima: “Pozicija koju sam za vas
sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti
mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile koja mi posjedujemo a oni ne.” .

Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izetbegović. Poslije sastanka

istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izetbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje
suverenitet BiH opstankom Jugoslavije.» Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali
predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan postižući sporazum kojim se
Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. «Zajednički je konstatirano da se u
razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne
može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda… Slovenija
uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj
interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u svom interesu, pristala na koncepciju
Velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH.

Dana 25. 1. 1991. u Virovitici JNA je pod vodstvom generala Vasiljevića uhitila
predstavnike gradske vlasti i političkih stranaka Habjanca i Dečaka zbog uvoza oružja. Istog dana
Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih paravojnih formacija u Hrvatskoj i
Sloveniji, čime je počela operacija KOS-a pod kodnim nazivom «ŠTIT», koja je planirana za
30.12.1990. ali je odgođena za 25 dana zbog toga što je makedonski član Predsjedništva Vasil
Tupurkovski bio na službenom putu u Sad, a Generalštab se na ovako veliku akciju nije usudio bez
odobrenja Predsjedništva SFRJ.

U to su vrijeme u Beogradu na sastanku bili predsjednici republika i pokrajina. U

Generalštabu je sve bilo spremno za aktiviranje plana po kojem bi JNA uzela stvar u svoje ruke i
spasila Jugoslaviju. Stvarni planeri ovog udara, uz dio generala JNA-a bili su Josip Manolić, te
Predsjednik SIV-a Ante Marković i Stjepan Mesić koji su generala Kadijevića nagovarali na vojni
udar, a imali su za to i podršku zapada, osobito Velike Britanije i SAD-a.

Istovremeno sa projugoslavenskim vojnim planom «ŠTIT», velikosrpska frakcija u JNA

pravila je svoj plan «RAM» prema kojem je trebalo postepeno osvojiti teritorij do rame (okvira)
gdje bi se trebala uspostaviti granica velike Srbije. (Beogradski tjednik Vreme je 30. rujna 1991.
objavilo neke detalje velikosrpskog plana «RAM».)

Tijekom veljače JNA je izazivala brojne incidente širom Hrvatske kako bi isprovocirala
pripadnike MUP-a i pronašla izgovor za vojni udar. Sve više su naoružavali srpska sela i općine u
Hrvatskoj i BiH. Na području BiH glavnu ulogu u naoružavanja Srba imao je general Nikola
Uzelac, zapovjednik banjalučkog korpusa, koji je bio zadužen i za zapadnu Slavoniju. Istog dana
22. 2. 1991. kad su četnici preuzeli policijsku postaju u Pakracu u Sarajevu na sastanku
predsjednika svih republika Izetbegović je predložio «asimetričnu federaciju» tj., Srbija i Crna Gora
u klasičnoj federaciji, Hrvatska i Slovenija u konfederaciji prema njima, a BiH i Makedonija
jednako blizu i jednima i drugima.

Dana 9. 3. 1991. beogradski dio projugoslavenske frakcija KOS-a, organizirala je

demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog
monopola TV Bastilje. Stvarni plan bio je: dati vojsci razlog za izlazak na ulice, a kad se Vojska na
to navikne postati će politički faktor. Nakon uhićenja studenata vojsku treba navesti na drugi korak,
a to su oni protiv kojih su studenti protestirali, kao sukrivce za nerede u glavnom gradu SFRJ
Beogradu. Na Trg Republike došlo je oko sto tisuća ljudi. Tijekom demonstracija povrijeđeno je
203, uhapšeno 108 građana i dvoje je poginulo. Na zahtjev Borisava Jovića, člana Predsjedništva
SFRJ, na ulice Beograda su izišli tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda. Uhapšen
je Vuk Drašković, predsjednik SPO i lider opozicije.

Dana 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, a zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i
naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći
puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra
policije Radmila Bogdanovića.

Shvativši kako je riječ o pripremama za vojni udar, Milošević, uplašen da bi mogao biti
uhićen 11. 3. 1991. organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Miting je formalno organizirao SPS
radi podrške Miloševiću i srpskom rukovodstvu i radi pritiska na studente. Okupilo se blizu milijun
ljudi, a Kadijević se javno svrstava na stranu Miloševića, te predlaže da demonstranti sa «Ušća»
krenu na Studente i obračunaju se s njima, što neki govornici predlažu i sa govornice. Ovime je
Kadijević želio izazvati krvoproliće među Srbima čime bi među srpskim stanovništvom, a i među
nižim oficirskim kadrom naglo opala popularnost Miloševića. Tada bi vojska stekla mogućnost
uhićenja i samog Miloševića čime bi Vojni udar protiv svih Predsjednika Republika postao realan.

Milošević je naslutio opasnost od ovoga, te je spriječio obračun demonstranata sa

studentima, pa mu je popularnost među Srbima još više porasla. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo
Srba slijedi Miloševića, uzmiče od samostalne akcije i traži rješenje u okviru Jugoslavenskog
ustava, tj., traži odluku Predsjedništva SFRJ za uvođenje izvanrednog stanja. Idućeg dana, 12.
ožujka 1991. Jović je nakon demonstracija protiv Miloševića sazvao izvanredno zasjedanje
Saveznog Predsjedništva u Beogradu s temom o ne izvršavanju naredbe Predsjedništva od 25.
siječnja, te o razoružanju paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno navečer putem
Televizije dao je izjavu, pozivajući na taj način članove Predsjedništva na sjednicu. JNA je tražila
suglasnost Predsjedništva za izvanredno stanje. Slijedećeg dana 13. 3.1991. Kadijević je
obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću. Prema knjizi B. Jovića «Poslednji dani
SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i predsjedništva. Skupštinu neću dirati, ali neću
dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću dirati ukoliko podržavaju vojni udar. U
protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za sporazum o budućnosti zemlje,
a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva je ovisila o Bogiću Bogićeviću.
Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a nakon duže stanke je rekao: “Ne
mogu da glasam.” Razjaren, Kadijević je rekao: “JNA je rešena da uzme stvar u svoje ruke, bez
obzira kakva se odluka ovde donese, kako bi zaustavila građanski rat. Mi ćemo svoj zadatak
završiti.”

Dana 15. 3.1991. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović podnosi ostavku zato što
poslije trodnevnog zasjedanja predsjedništvo nije donijelo «Odluku o izvođenju izvanrednog
stanja» koju je pripremio Vrhovni štab oružanih snaga. O svojoj ostavci Jović je najprije obavijestio
Kadijevića i Miloševića. Idućeg dana, iz istih razloga ostavku podnose članovi Predsjedništva
Kostić i Bućin iz Vojvodine i Crne Gore. Iz kasnijih izjava Ante Markovića vidljivo je kao je u to
vrijeme on pokušavao preuzeti ulogu glavnog igrača. Shvativši Markovićeve poteze Milošević je
zaprijetio neposluhom saveznim organima, te su se njegovi kadrovi počeli povlačiti iz saveznih
organa. Marković se tada dogovorio sa Vasilom Tupurkovskim da sazove sjednicu Predsjedništva
onih koji nisu pripadali Miloševiću. Održana je sjednica na kojoj su bili Bogić Bogićević, Janez
Drnovšek, Mesić, Tupurkovski i Marković, nakon čega se Jović vratio kako bi to spriječio.

Iako je Kadijević uvjeravao Miloševića kako nema ništa protiv njega, Milošević je shvatio
kako igru vodi projugoslovenska frakcija KOS-a i Ante Marković, te koji su pravi ciljevi
demonstracija protiv njega od prije nekoliko dana. Zbog tog je 16. 3. 1991. izjavio kako ne priznaje
odluke Predsjedništva SFRJ i naređuje mobilizaciju pričuvnog sastava MUP-a Srbije. Ovime je
Milošević praktično izvršio odcjepljenje Srbije iz Jugoslavije.

Predsjednik Hrvatske Tuđman je 24. 3. 1991. od Alije Izetbegovića dobio faksirano pismo u
kojem mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu
Bosne, te ga moli da na to ne pristane. Ovu priču kreiranu u redovima projugoslovenske frakcije
KOS-a Izetbegović je mogao dobiti samo od nekog tko je želio diskreditirati Miloševića i Tuđmana
u očima projugoslavena, te uz put zavaditi Tuđmana i Aliju, a to su bili svi Srpski, Hrvatski i
Muslimanski političari koji su željeli zavaditi Hrvate i Muslimane u cilju očuvanja Jugoslavije.

Idućeg dana, tj., 25. 3. 1991. održan je sastanak Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Ovaj
razgovor Predsjednik Tuđman je inicirao još od jeseni 1990. preko Mesića i Jovića. Jović je to
prenosio Miloševiću, ali ga je istovremeno, prema priznanju u vlastitim kasnije izdanim knjigama
odgovarao od toga. Smatrao je kako bi time ojačali položaj Tuđmana, a njima je bilo bitno ojačati
pobunjene Srbe i raspored JNA po pobunjenim područjima. Tek kad je shvatio koliko su još uvijek
jaki projugoslavenski orijentirani generali, koji pokušavaju skinuti i njega, Milošević je pristao na
osobne razgovore s Tuđmanom. On je kao i Tuđman u tom trenutku znao kako bi taj susret mogao
ispasti zamka za oboje. Ako ga odbiju projugoslovenska frakcija KOS-a ih može optužiti da su
ratnohučkaši koji žele rat, a ako pristanu na sastanak može ih se optužiti za dogovaranje na račun
Muslimana. Obojici je u tom trenutku više stalo do tog da se neupućenim oficirima JNA dokažu kao
mirotvorci, nego što ih je brinulo savezništvo sa tada zbunjenim Muslimanima koji u većini nisu bili
svjesni neizbježnosti raspada Jugoslavije.

Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako
treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju
sastanka Predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući
između drveća kako ih prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli
prisluškivati. Jedino o čemu su mogli razgovarati bilo je otvoreno razmijeniti mišljenje o problemu
koji ih je u tom trenutku najviše mučio, a to nije Markovićeva monetarna politika, već sam
Marković i kako njega marginalizirati, kako on ne bi pomoću vojske njih uklonio.

Odmah nakon sastanka pohvalili su se generalima i članovima SIV-a, jedinoj instituciji koja
je još formalno funkcionirala na Saveznoj razini, te Anti Markoviću kako su se o svim spornim
pitanjima dogovorili, te rata neće biti. Kako bi bili uvjerljivi čak su formirali i posebnu komisiju
zaduženu za detaljnu raščlambu spornih pitanja. Predsjednik Tuđman je iz Izetbegovićeva
faksiranog pisma, koje je dobio dan prije sastanka u Karađorđevu znao kako netko širi priče o tom
kako on s Miloševićem dijeli BiH, pa je ciljano, kako bi onemogućio takve glasine s Hrvatske
ljevice, u ovaj pregovarački tim imenovao četvoricu uglednih ljevičarskih intelektualaca za koje je
znao kako su protivnici podjele BIH, te kako oni takvu podjelu mogu samo odbiti, ako je
Miloševićevi pregovarači budu zagovarali. Hrvatskim pregovaračima: Šentiji, Bilandžiću, Lerotiću i
Sokolu dao je mogućnost da kontroliraju ove pregovore, a time je u HDZ –ovoj projugoslavenskoj
frakciji stvoren dojam kako će oni moći kontrolirati proces.

Ovaj sastanak u Karađorđevu je održan kao posljednji u nizu bilateralnih sastanaka

predsjednika jugoslavenskih republika i gdje je dogovoreno da se održi šest zajedničkih sastanaka
predsjednika svih republika. Prvi sastanak od tih dogovorenih šest održan je već tri dana kasnije 28.
3. 1991. u «Vili Dalmacija» u Splitu.

Iako su izjavili kako rata neće biti Tuđman je nakon sastanka sa Miloševićem shvatio kako
se rat više ne može izbjeći, te je dozvolio svim kriznim stožerima tajnu nabavku oružja.
 Dok Milošević i Tuđman nastoje spriječiti vojni udar, u ožujku 1991. godine u Sarajevu dr.
Fuad Muhić, Ante Parađik i Dobroslav Paraga javno predlažu donošenje odluku o ujedinjenje RH i
BIH putem odluka dva državna parlamenta, formiranje zajedničke vojske i uhićenje Radovana
Karađića. Kako bi spriječili širenje takve ideje Izebegovićevi kadrovi počinju širiti priču kako
Milošević i Tuđman u Karađićevu dijele BIH, te kako su Srbi i Hrvati jednako opasni za
Muslimane. Na ovaj način Izedbegović pokušava Srbe i Hrvate predstaviti kao jednake neprijatelje,
te Muslimane homogenizirati oko sebe. Istovremeno, Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje
Alijine SDA, i prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku. Poticao je i suradnju
s Muslimanima na svim nivoima kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve
brže približavao.

Alija Izetbegović je već tada nabavljao oružje preko Hrvatske, ali je uporno pokušavao
sklopiti savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na
skupovima SDA zagovarao takozvanu zelenu transverzalu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi
Muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih
dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su Tuđman
i Milošević već podijelili BIH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika
republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu
dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti.

Manolić, Boljkovac i Degoricija su u travnju 1991. uspjeli nabaviti 12 šlepera kalašnjikova

iz Srbije u čemu je glavnu ulogu odigrao Arkan koji je iz vojarne Batajnica isporučio kriminalnim
skupinama pod kontrolom Manolića, pri čemu je dobro zaradio Arkan, a i kriminalci koji su oružje
odmah preprodali. Ovo je sa Arkanom dogovorio Boljkovac, uz suradnju sa Josipom Manolićem i
Slavkom Degoricijom, kada je zarobljenog vođu pobune Gorana Hadžića, pustio na slobodu
zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji je ranije, u studenom 1990. zarobljen na Baniji.
To je puštanje Boljkovac dogovorio sa saveznim sekretarom MUP-a generalom Gračaninom čijom
sestrom je bio oženjen. Manolić i Boljkovac su naoružavanjem kriminalnih skupina po svim većim
gradovima namjeravali ostvariti dva cilja. Prvi je bio vjerovanje kako će JNA imati još jedan razlog
za vojni udar kada dobiju informacije kako naoružane kriminalne skupine šetaju hrvatskim
gradovima, a drugi cilj je bio stvoriti paravojne skupine izvan kontrole HDZ-a, policije i ZNG-a,
koje će stvoriti anarhiju u Hrvatskoj. Ni jedan od tih ciljeva im se nije ostvario pošto je Milošević
sve jače kontrolirao JNA kako oni ne bi izveli vojni udar, a i same kriminalce nije zanimalo
stvaranje velikih paravojnih formacija, već ih je zanimalo samo kako će što skuplje preprodati
kalašnjikove. Ovi kriminalci su organizirani u posebnu pričuvnu policiju, te im je objašnjeno kako
nitko nije dobio državu bez rata, i kako je potrebno sitnim incidentima isprovocirati sukobe s JNA i
podići borbeni moral Hrvata. Stvarna uloga ovih postrojbi bila je, u početku, incidentima izazvati
JNA na vojni udar, a kasnije, nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja
Hrvatske. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske ove posebne postrojbe postali su smetnja
Manoliću, te ih se nastojao riješiti.

Dana 12. i 19. travnja susreli su se Tuđman, Milošević i Izetbegović.

Dana 19. i 30. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Ohridu i na Cetinju.
Milošević je na ovim, kao i na svim kasnijim sastancima, tražio promjenu republičkih granica kako
bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, Tuđman je tražio priznanje dotadašnjih republičkih granica kao
državnih, a Izetbegović se zalagao za tzv. asimetričnu federaciju. To bi trebala biti federacija u koju
bi ušle Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora i Albanija. Na svojim predizbornim skupovima stranke
SDA to je nazivao »Zelena transverzala«, tj. državom u koju bi ušli svi balkanski Muslimani
(Slaveni, Albanci i Turci), njih 3,5 milijuna iz Albanije, 500.000 Albanaca iz Makedonije, 2
milijuna s Kosova, 50.000 iz Crne Gore, 60.000 iz uže Srbije, 100.000 Turaka iz Makedonije te
1.700.000 Muslimana iz BiH i 200.000 iz Sanđaka. U toj asimetričnoj federaciji bilo bi oko
8.500.000 Muslimana i 7.500.000 Srba s tendencijom povećanja broja Muslimana, zbog čega
Milošević nije htio ni čuti za takvu državu.

Iako je zagovarao asimetričnu federaciju i zelenu magistralu i Izedbegović je potajno radio

na vojnom rješenju. Muslimani su 2. svibnja 1991. osnovali Muslimansku Patriotsku ligu, a 10.
lipnja su vodeći muslimanski javni radnici iz cijele Jugoslavije, pod vodstvom stranke SDA
osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s Muslimanskom patriotskom ligom kao
vojnim krilom.

U BiH je 7. svibnja 1991. jedna kolona od 167 tenkova JNA krenula iz Mostara prema
Splitu, navodno na vojnu vježbu, blokirana u planinskom mjestu Polog na cesti Mostar - Široki
Brijeg. Nekoliko tisuća ljudi je blokiralo kolonu kojoj je stvarni cilj bio zauzeti Split i pokrenuti
vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona
zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Hrvati iz okolnih gradova i mjesta koji su izvršili
blokadu te su pokušali su zaplijeniti tenkove, ali se Alija protiv toga pobunio rekavši: “Promijenit
se ne mogu, izdati ne znam”, čime je stao na stranu JNA. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika
Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su nakon dva dana puštene prema
Kupresu.

Predsjednici Tuđman, Milošević i Izetbegović trojno su se sastali 12. 6. 1991. u Splitu, u

vili «Dalmacija», te su razgovarali pet sati. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno
političke krize. Neslužbeno razgovarali su o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević
zagovarao podjelu BiH, Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izetbegović unitarnu BiH.
Ovo je prvi njihov trojni sastanak, bez predstavnika ostalih republika i prvi na kojem su razgovarali
o budućnosti BiH. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja
za kantonizacijom podjela Bosne i kako je ta podjela dogovorena još ranije u Karađorđevu.

Muslimani su se počeli pripremati za obranu 10. lipnja 1991. godine, kad su na Kongresu
Muslimana Jugoslavije u Sarajevu (Dom milicije) osnovali Savjet za nacionalnu obranu koji treba
“da djeluje uz SDA, sve dok za to postoje potrebe”. U Patriotskoj ligi načelno je vladalo
nepovjerenje prema časnicima iz JNA koji su se pokušavali pridružiti organizaciji, iako su neki
časnici, poput Sefera Halilovića i Mustafe Hajrulahovića - Talijana postavljeni na visoke položaje.
Patriotska liga se do jeseni 1991. naoružala na području cijele BiH, a oružje je stizalo raznim
kanalima, najviše iz Hrvatske oružjem zaplijenjenim nakon pada vojarni JNA. Patriotska liga
organizirala je u tajnosti odlazak Muslimana iz nekih mjesta u BiH na školovanje u MUP Hrvatske
u Kumrovec, Lučko i Rakitje, a mnogi njeni pripadnici su prva ratna iskustva stekli na hrvatskim
ratištima.

Hrvatska i Slovenija su 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost. Dva dana nakon
proglašenja neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat od 27. lipnja do 6 srpnja. u kojem su
lokalne jedinice JNA popunjene uglavnom ročnim vojnicima, ušle u sukob sa slovenskom vojskom
u osnivanju kojom je zapovijedao Janez Janša. Milošević je doznao za plan pa je preko svoje
frakcije u JNA pustio zapovijed da se vojnicima ne dijeli streljivo i granate. Ante Marković je, u
skladu s planom, poslao malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze, te je zamolio
savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO) da pošalju i pripadnike graničnih vojnih postrojbi u
pomoć. Pošto SIV nije imao ovlasti nad vojskom oni su ga mogli i odbiti, ali su mu ipak odlučili
pomoći. Sve se počelo odvijati po planu dok nisu shvatili da većini vojnika nije podijeljeno
streljivo. I Hrvatska nije odigrala igru kako su planirali, pošto se Predsjednik Tuđman odbio
umiješati u sukob, iako su ga pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a na to nagovarali. Vojska
je prije izlaska na Slovensku granicu prema Austriji, što je bio formalni zadatak vojske, dovela
velike vojne snage na Hrvatske granice iz pravca Srbije i BiH. U tom trenutku JNA je imala oko
25.000 vojnika JNA u Sloveniji, plus vojnici iz vojarni u Hrvatskoj kojih je ukupno bilo oko
90.000, te još oko 100.000 vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske. Da se
Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30.000 naoružanih i borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika
ZNG-a priključila obrani Slovenije, što je zagovarao ministar Špegelj, porazile bi slabo opremljenu
Hrvatsku policiju u jednom danu, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala.

Dva tjedna nakon trojnog sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma u Hrvatskoj
Izetbegović je u skupštini BiH 27. 6. 1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke Slovenije
i Hrvatske o razdruživanju iz Jugoslavije. Izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a Jamesu
Bakeru predložio da napravi pritisak na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za Predsjednika
Predsjedništva SFRJ, a na Hrvatsku i Sloveniju kako bi prihvatile minimum državnih ovlasti
jugoslavenske zajednice.

Napadom JNA na Sloveniju HSP donosi odluku o osnivanju svoje stranačke vojne HOS-a, te
upućuje dragovoljce u Sloveniju. Hrvatske obrambene snage (HOS) su osnovane od strane
Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Alije Šiljka i još nekih članova tadašnjeg vodstva HSP-a.
Odmah je osnovan i Ratni stožer HOS-a, sa vrhovnim zapovjednikom Dobroslavom Paragom, a
Ante Paradžik je bio njegov prvi načelnik. Uskoro je osnovan i stožer za Bosnu i Hercegovinu.

Paraga je uspostavio blisku vezu sa Socijaldemokratskom strankom Slovenije (SDSS), te je

na jednom sastanku početkom lipnja 1991. tadašnjem predsjedniku SDSS-a Joži Pučniku i ministru
obrane Janezu Janši ponudio petsto vojnih dobrovoljaca iz HSP-a za pomoć u obrani slovenskog
teritorija u slučaju napada jugoslavenske vojske. Janša se složio s time, procijenivši kako pomoć
hrvatskih dobrovoljaca vidi prvenstveno u njihovom protudiverzantskom djelovanju. Na sastanku u
Ljubljani, na kojem je osim Pučnika, Janše i Parage bio prisutan i načelnik stožera HOS-a Ante
Paradžik, dogovorili su se da će ih slovenska strana uvježbati, opremiti i naoružati. Prva skupina
pripadnika HOS-a stigla je na vojnu obuku u kočevske šume u srpnju 1991. Bilo ih je osamdeset i
vodio ih je Alija Šiljak, rodom iz Foče. Završivši obuku dobrovoljci su dobili oružje, nakon čega ih
je Paraga upozorio da paze na svoje kalašnjikove, jer se za njih moralo izdvojiti po 1200 njemačkih
maraka. Nabavljeno je i 3000 crnih uniformi, a većina novca za opremu i naoružanje, te za
protudiverzantsku obuku prikupljena je u podružnicama HSP-a u Sjedinjenim Američkim
Državama i Kanadi.

Nisu se svi u vodstvu HSP-a slagali s osnivanjem HOS-a. Tajnik stranke, Krešimir Pavelić je
smatrao da je nepotrebno stvarati paralelnu vojsku uz već postojeće jedinice Zbora Narodne Garde,
a kada je HOS ipak osnovan, Pavelić je napustio stranku. Odmah je osnovao svoju stranku Hrvatsku
demokratsku stranku prava, postao je žestoki kritičar djelatnosti vrha HSP-a, te je preko medija
tvrdio da je Paraga plaćenik SAD-a sa zadatkom da svrgne Tuđmana i radi protiv Hrvata, a da su
drugi članovi HSP-a, kao što su Alija Šiljak radili za jugoslavensku tajnu službu KOS. Izjavljivao je
kako je Paraga "ustaša po zadatku, a ne po uvjerenju", te da "ima zadatak da HSP što više ustašuje
kako bi se hrvatsku aktualnu vlast optuživalo u inozemstvu za porast fašizma u Hrvatskoj".
Prvih pedesetak dugih cijevi pravaši su nabavili preko Đapića od Šeksa i Glavaša koncem
1990, te preko Parađika od Šuška u prvom dijelu 1991. Te grupice pravaša djelovale su u suradnji sa
lokalnim štabovima po mjesnim zajednicama i nisu bile ustrojene kao posebne jedinice. Nakon
povratka HOS-ovaca iz Slovenije pojedini policijski zapovjednici pri ulasku u Hrvatsku pokušali su
ih razoružati. Ministar Boljkovac je to spriječio, a kako ih ne bi razoružao neki lokalni zapovjednik
policije smjestio ih je u poseban centar za obuku koji je osnovao na području Karlovca gdje je on
sve imao pod punom kontrolom, te ih je i dodatno naoružao. Uskoro je osnovano desetak kampova
za obuku diljem Hrvatske, a i Slovenije. Nakon pada vojarni manji dio oružja HOS je zarobio, a
veći je dio dobio iz policijskih skladišta po tajnom odobrenju Boljkovca i Manolića. Isprva,
naoružani pješačkim naoružanjem koje su nabavili, prvi HOS-ovci su se iskazali u borbama sa
srpskim pobunjenicima i JNA i tako privukli pažnju hrvatske javnosti na HOS i HSP. Po glavnoj
oznaci HOS-a, koja je imala natpis HOS - HSP - ZA DOM SPREMNI, HOS se odmah počeo
povezivati sa NDH i ustaškim režimom što je odlično došlo srbima koji su tako dobili argumente za
plašenje Srba i njihovu mobilizaciju, te za rušenje ugleda hrvatske u inozemstvu gdje su Srbi
Hrvatsku počeli prikazivati kao nasljednicu režima iz II svjetskog rata koji je bio ovisan o
Musoliniju i Hitleru. Iako je osnutak HOS-a bio politički loš za ugled Hrvatske države borbenost
dragovoljaca HOS-a je puno doprinio ustrojavanju borbenog otpora JNA i Srpskim pobunjenicima.

Polovicom 1991. Manolić kao predsjednik Hrvatske Vlade putuje u Albaniji gdje predlaže
napad na Jugoslaviju, što je objašnjavao kako bi Albanci lakše dobili Kosovo u trenutku dok Srbi
imaju rat sa Slovencima i Hrvatima. Pošto je on imao veliko političko i vojno iskustvo znao je vrlo
dobro kako je to nerealno, a cilj mu je bila provokacija. Pravi cilj njegovih nastojanja je vjerovanje
kako bi se u ratu sa Albanijom JNA vratila jugoslavenskoj orijentaciji i napustila velikosrpstvo,
čime bi se moglo uhititi Miloševića. Nakon toga bi jugoslaveni u Sloveniji, Hrvatskoj i BIH mogli
nestankom straha od Miloševića ukloniti i svoje nacionalno orijentirane političare.
Istovremeno i Dobroslav Paraga se javno zalaže za stvaranja "antivelikosrpske koalicije", te
on i Paradžik nastoje uspostaviti dobre odnose s Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Albanijom,
Crnom Gorom, Bugarskom, pa čak eventualno uključiti i same Srbe izvan Srbije, želeći uspostaviti
široku međunarodnu koaliciju svih srbijanskih neprijatelja. Iz tvrdnji kako se i hrvatske Srbe želi
uključiti u antisrpsku koaliciju vidljivo je kako uopće nije razumio raspoloženje velike većine Srba
koji su živjeli u hrvatskoj. Sarajevsko prokominističko "Oslobođenje" 12. srpnja 1991. u članku
«Srbiju u prirodne granice» piše o toj koaliciji koju je na sastanku u Sofiji incirao predsjednik
Hrvatske stranke prava: „Paraga je i u Sofiji ponovio svoju «ideju», nedavno iznijetu u Tirani, koja
predstavlja i glavni cilj koalicije: «zaustavljanje velikosrpskog šovinizma, davanje nezavisnosti
nacijama koje je Srbija okupirala i vraćanje Srbije u etničke i istorijske granice iz 1912. godine.»”
U stvarnosti, Albanija i Bugarska su u tom trenutku bile vrlo slabe države tek izašle iz mraka
komunizma bez ikakve mogućnosti za nekakve vojne operacije. Za Manolića to je bio pokušaj
političke provokacije, a za Paragu i Parađika njihove fantazije pošto Albanija i Bugarska nisu imali
nikakve namjere ulaziti u rat sa drugom državom. U tom trenutku HSP je zagovarao napadački rat,
osvajanje vojarni JNA u Hrvatskoj, te ulazak na područje Srbije i zauzimanje "prirodnih", etničkih i
povijesnih granica Hrvatske do Zemuna i Boke Kotorske. Kasnije je Paraga ovakve svoje osvajačke
planove uz pomoć jugoistočnih država pravdao potrebom dizanja borbenog morala među hrvatima,
a istina je kako je time dizao borbeni moral među Srbima i Crnogorcima. Paragu su na ove poteze
upućivali amerikanci koji su procijenili kako bi pričom o napadu Albanije, Bugarske i Rumunjske u
Jugoslaviji moglo doći do jačanja zajedništva. Kako ovim državama ne bi doista došlo na pamet
napasti Jugoslaviju amerikanci su ih potajno upozorili da se ni slučajno ne miješaju u Jugoslavenske
sukobe, a 1992. kada su počeli sukobi i u BIH jedan bataljun američke vojske raspoređen je u
nadgledanje makedonske granice, radi odvraćanja opasnosti od svih mogućih agresija. Bili su to
jedini američki vojnici koji su tada sudjelovali u mirovnim misijama na području bivše Jugoslavije i
jedina UN-ova misija na tom prostoru za koju su SAD dale vojnike.

U srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat, pregovarali su Adil
Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, a ovaj
Muslimansko Srpski «historijski sporazum» su 2. kolovoza 1991. potpisali Muhamed Filipović i
Radovan Karađić. Protiv ovog sporazuma bio je Slobodan Milošević koji je znao kako bi u takvoj
Krnjoj Jugoslaviji Muslimani iz BIH i Sanđaka, te Albanski Muslimani postali relativna, a za
pedesetak godina i apsolutna većina u takvoj državi. Za sporazum su bili pripadnici srpske
projugoslavenske frakcije KOS-a koji su u suradnji sa Muslimanima vidjeli priliku za mobilizaciju
200 – 300 tisuća novih vojnika sa kojima će lakše pobijediti Hrvatsku i Sloveniju, te tako spasiti
Jugoslaviju. Da je Milošević pristao na Krnju Jugoslaviju došlo bi do podjele muslimana na
hrvatske Muslimane i srpske Muslimane, te bi Muslimani kao nacija u nastajanju nestali.
Izedbegović je bio svjestan ove opasnosti pa je na razgovore sa Miloševićem slao Zulfikarpašića i
Filipovića kako bi kasnije mogao reći da on sa tim nema ništa. Zulfikarpašić se i kasnije na sve
načine pokušavao približiti Srbima, a oni su to prihvaćali kad im je odgovaralo, kao na primjer uoči
napada na BIH kada je Zulfikarpašić za Srbe nabavio 13 brodova zapadnog oružja koje im je
nedostajalo, te ga preko Crnogorske luke Bar uvezao, što je opravdavao tvrdnjama kako je to
trebalo stići za obranu BiH.

U kolovozu 1991. Srbi su napali hrvatsko selo Unište kod Bosanskog Grahova, a u rujnu
1991. lokalni su srpski vođe najavili stvaranje “Srpskih autonomnih regiona” unutar Bosne. Vlada
BiH u kojoj su Muslimani bili relativna većina ponašala se kao da je BiH jedinstvena i stabilna
država, iako su vojne pripreme za rat bile u punom tijeku. Vojnici JNA, u BiH počeli su izvoditi
masovne vježbe. Službeno, ovi su manevri trebali zastrašiti paravojne, lokalne obrambene snage, sa
svih strana: Srba, Hrvata i Muslimana, a u stvari vježbe su bile prikrivene pripreme za rat, podjelu
oružja srbima i postavljanja jedinica JNA na ključne strateške lokacije. Rijetki Muslimani koji vide
neozbježnost rata i žele se uključiti u njega javljaju se najčešće u HOS.

U hrvatskoj HOS-ovci odlaze na najteža ratišta, te 10. rujna 1991. jedna satnija HOS-a od 58
ljudi, sa glavnog zagrebačkog trga odlazi na bojište u Vukovar gdje ih je 25 poginulo, čime
politički ugled HSP-a jača. HOS djeluje širom hrvatske, a u njen sastav ulaze uglavnom dragovoljci
koji nisu na drugi način mogli nabaviti oružje. Na hrvatskim ratištima zahvaljujući neustrašivosti
pojedinih pripadnika HOS-a postali su strah i trepet srpskih protivnika, a tome su pridonijeli i sami
HOS-ovci koji su širenjem priča o svojoj krvoločnosti željeli izazvati strah kod protivnika kako bi
ovi pobjegli i bez borbe. Nakon što je borba Hrvatske za nezavisnost privukla pažnju svjetske
javnosti, i neki su strani profesionalni vojnici pristupali HOS-u, te su uvježbavali vojnike HOS-a iz
hrvatske i BiH. Ovi stranci koji su ponekad bili i strani obavještajci poučavali su pripadnike HOS-a
osnovnoj gerilskoj taktici, te su oni u početku bili najbolji diverzanti. Tek u jesen 1991. u
brigadama HV-a su formirane prve u izvidničko diverzantske postrojbe, a i pojedine postrojbe
specijalne policije su prošle obuku za gerilsko ratovanje, pa je značaj HOS-a počeo opadati.
U političkom pogledu HOS je smanjivao međunarodni ugled Hrvatske, te su strani mediji i
političari neskloni Hrvatskoj HOS koristili kao dokaz o postojanju paravojih formacija i skretanju
hrvatske u fašizam. Zbog toga je Paraga zagovarao korištenje pozdrava "Za dom spremni" i dizanje
ruke u rimski pozdrav. Obični članovi HOS-a su znali kako pozdrav "Za dom spremni" diže borbeni
moral kod vlastitih pripadnika i zastrašuje protivnike i zbog toga su ga nastojali što češće koristiti,
dok su dizanje ruke u rimski pozdrav koristili u prvom redu kao izraz prkosa stranim silama
nesklonim hrvatskoj državi.

Polovicom rujna, 14. 9.1991. u trenutku kada je procijenjeno da su hrvatske snage

organizacijski i materijalno spremne za otvoreni sukob s JNA, hrvatski se državni vrh odlučio za
blokadu vojarni JNA i zračnih luka. Većina vojnika JNA se s vozilima i većim dijelom oružja i
opreme uspio povući prema područjima koja su držali srpski pobunjenici, ili prema BiH. Povlačenje
je, najčešće, obavljano u skladu s dogovorima postignutim između JNA i hrvatskih vlasti. Jedino se
Varaždinski korpus predao i ostavio cijelokupno naoružanje. U vojarnama je zarobljeno oko
200.000 dugih cijevi. Oko 50.000 prodano je Muslimanima, isto toliko poslano je BiH Hrvatima, a
sa ostatkom je mobilizirano oko 100.000 novih vojnika u Hrvatskoj. Situacija sa streljivom bila je
puno slabija. Slanje oko 100.000 dugih cijevi u BiH imalo je za cilj razvući srpske snage na što šire
područje. Od toga trenutka Srbi su u BiH morali držati najmanje isti broj naoružanih ljudi koje bi u
suprotnom Milošević mogao uputiti u Hrvatsku.

U Sesvetama, kod ulaska u Zagreb ubijen je 21. rujna 1991. godine Ante Paradžik. S
dvojicom suputnika vraćao se u vozilu "Lada Niva" iz Križevaca gdje je taj dan utemeljena
podružnica Hrvatske stranke prava. Na tom skupu Paradžik je kritizirao hrvatsku vlast, povezujući
je s komunizmom, Udbom i Kosom. "Tko je god bio veći komunist, udbaš, kosovac, dobio je kod
nas ministarsko mjesto!" To je u stvari bilo točno, ali je bilo potpuno nerealno to pitanje rješavati u
trenutku velikosrpske pobune i očitog stavljanja JNA na njihovu stranu. Otvaranje druge unutrašnje
fronte potpuno bi uništilo svaku mogućnost stvaranja samostalne Hrvatske države, a otvaranje te
fronte najviše je odgovaralo velikosrpskoj frakciji KOS-a.

S obzirom na ratno stanje, policijske patrole zaustavljale su ih svakih nekoliko kilometara

radi rutinske kontrole. Na posljednjoj kontroli, oko 22 sata, u "Ladu Nivu" u kojoj se nalazio
Parađik policajci su ispalili 60 metaka, većinom u suvozačevo sjedalo, gdje je sjedio Paradžik. Na
mjestu je ostao mrtav, dok su druga dvojica putnika preživjeli. Dobroslav Paraga također se trebao
nalaziti u vozilu, međutim, on je "slučajno" izbjegao smrt odustavši od putovanja u posljednji
trenutak, a slično se dogodilo i nekoliko puta kasnije. Mediji u Hrvatskoj tada su počeli pisati o
političkom ubojstvu, što su nakon Paradžikova ubojstva tvrdili predsjednik HSP-a Dobroslav
Paraga i vođa HSLS-a Dražen Budiša, tada ministar u hrvatskoj Vladi. Nakon Paradžikova
ubojstva, mjesto dopredsjednika stranke uzima Anto Đapić, koji postaje i zapovjednih HOS-a, iako
nema nikakvo vojno iskustvo. Nakon toga Manolić je nastavio tajno naoružavati HOS, a
Predsjedniku Tuđmanu je lažno predstavljao snagu HOS-a govoreći kako ima 30.000 ljudi (iako ih
je realno bilo oko 3.000) i kako Paraga sprema vojni udar, te zbog toga HOS-ovce treba napasti i
razoružati. Time je želio izazvati građanski rat između Hrvata sličan onom iz drugog svjetskog rata.

Od rujna 1991. JNA pokušava osvojiti Dubrovnik s područja BiH i Crne Gore tako što su
ga namjeravali odsjeći od ostatka Hrvatske. Napadi na Dubrovnik su trajali sve dok do Beograda
nije došla informacija kako će RH biti priznata.

Dok su trajali pregovori o predaji vojarni i borbe za pojedine vojarne, 17. 9. 1991. sastali su
se u Igalu F. Tuđman, Kadijević, Milošević i lord Carington, a 15. 10. 1991. u Moskvi su se, u
nazočnosti M. Gorbačova, sastali Tuđman i Milošević. U pozadini ovih razgovora vodili su se i tajni
razgovori o koalicije Srba i Muslimana. U drugoj polovici mjeseca rujna 1991. godine gotovo
20.000 pripadnika JNA, koju su činili isključivo Srbi i Crnogorci, okupiralo je Mostar. Napad na
Ravno, središnje hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, počeo je 1. listopada 1991. kao dio akcije
napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston. Osim potpuno uništenih sela ubijena su 24
čovjeka, a 34 ih je umrlo “prirodnom” smrću. Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 zatvoreno je na dva
mjeseca. U pokolju na Kijevu Dolu ubijeno je i zaklano 7 ljudi starijih od 60 godina. Nakon ovoga
predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je tvrdio kako to nije “naš rat”. Ubijanjem Hrvata
u Ravnom, te napadom na Dubrovnik s teritorija susjedne republike, Hrvatska je dobila puno pravo
za vojnu intervenciju na teritoriju BiH, što je i učinila u okviru svojih tadašnjih mogućnosti.

U tom trenutku Alija je u skladu sa svojim strateškim ciljem još uvijek pokušao sklopiti
savezništvo s Miloševićem. Kad je shvatio da to ne ide krenuo je u ostvarenje svoga starog plana da
za Muslimane uzme što može, izbije na more i stvoriti malu Muslimansku državu. Za realizaciju
ovog rezervnog strateškog cilja bilo mu je nužno sukobiti se i s Hrvatima, te tako homogenizirati
sve muslimane, uključujući i one koji su sebe smatrali Hrvatima muslimanske vjere. Kako bi to
uspio za rat s Hrvatima krivci su morali biti proglašeni katolički Hrvati, inače bi morao ratovati i
protiv muslimana koji su se smatrali Hrvatima. Prvi korak u ostvarenju ovog plana odigrao je 24.3.
1991. kad je Predsjedniku Tuđmanu poslao pismo da ne ide u Karađorđevo jer će mu Milošević
ponuditi podjelu Bosne, na što nipošto ne smije pristati, te je to odmah rastrubio po medijima.

Najveća prijetnja sa muslimanske strane ovom Alijinom projektu bio je dr. Fuad Muhić koji
je u studenom 1991. ranjen iz revolvera dok je bio u vikendici pokraj Sarajeva, što su sarajevski
mediji pokušali prikazati kao samoubojstvo, te je umro od posljedica ranjavanja u sarajevskoj
klinici Koševo. Pred smrt, 20. studenog 1991. pozivao je u posjet Dobroslava Paragu koji je u
Zagrebu bio uhićen dva dana ranije pod optužbom za pokušaj vojnog udara, što Muhić nije znao.
Mediji su nagađali kako je poginuo od ruke vlastite prosrpski opredjeljene ljubavnice, i kako je
smetao velikosrpskom projektu, što je nelogično ako se razmotre sukobi interesa. Milošević je
taktički pregovarao sa Muslimanima, ali nikada nije želio Muslimane pretvoriti u Srbe muslimanske
vjere. Njegov cilj je bio protjerati što više muslimana, a za to mu je bilo u interesu da se Muslimani
što više raskole na one koji zagovaraju srpstvo, hrvatstvo i bošnjaštvo. Nasuprot tome Alija
Izedbegović je imao za cilj stvoriti samostalnu unitarnu BIH državu u kojoj će Bošnjaci biti
temeljna nacija, te su mu smetali svi koji su se osjećali kao Hrvati muslimanske vjere.

Pošto je Izedbegović Srbima stalno nudio suradnju, taj odnos muslimana prema JNA
pokušali su iskoristiti projugoslavenski generali JNA koji su iz Beograda tražili od Alije
Izetbegovića pomoć u mobilizaciji 300.000. muslimana za borbu protiv Hrvata, kako bi obnovili
Jugoslaviju. Alija na ovo nije pristao pošto je znao kako se dosta muslimana bori u postrojbama
Hrvatske vojske i kako bi na mobilizaciju u JNA pristali samo Muslimani iz nekih dijelova BiH. To
bi moglo dovesti do podjele muslimana na prohrvatske i prosrpske muslimane, te rata među samim
muslimanima. Takav razvoj događaja Aliji, koje je sebe vidio kao vođu svih jugoslavenskih
Muslimana nije odgovarao, pa je odugovlačio dok ne ukloni sve konkurente na tronu muslimanskog
vođe i ostane jedini na čelu Muslimana.
BIH Srbi su 9. i 10. listopada 1991. održali referendum, te su 24. listopada osnovali
Skupštinu srpskog naroda u BiH, koja je 21. prosinca donijela Odluku o osnivanju Republike
Srpske, a koja je proglašena 9. siječnja 1992. Nakon ovih događaja i Hrvati su 12. 11. 1991.
osnovali Hrvatsku Zajednicu Bosanska Posavina, a 18. 11. 1991. osnovana je i Hrvatska Zajednica
Herceg Bosna (HZ HB) čime je osnovan politički organ koji bi mogao osnovati vojne postrojbe za
obranu hrvatskog naroda u BiH. Predsjednik HDZ-a Stjepan Kljuić, dao je za Novi list, 13. 10.
1991. intervju u kojem je rekao;"… poslije svega što se dogodilo podjela Bosne je jedini izlaz i
mislim da će Srbi morati izdvojiti svoje teritorije i svoje ljude. Mi ćemo predložiti Muslimanima da
u ostatku BiH ostanemo kao zajednica te da se konfederalno pridružimo Sloveniji i Hrvatskoj ili da
budemo samostalni potpuno. Ako oni to ne prihvate onda ćemo i mi tražiti svoj dio."

Nakon pada Vukovara Manolić pokušava tajno iskoristiti HOS za rušenje predsjednika
Tuđmana, te izazivanja rata među hrvatima, kako bi još jednom pokušali omogućiti vojni udar
JNA. To je organizirao preko posrednika, pri čemu je glavnu ulogu imao Paraga, a u svemu
sudjeluje i projugaslavenska frakcija KOS-a. Za pripremu vojnog udara unutar Hrvatske Manolić je
pomogao naoružati oko 3.000 HOS-ovaca ljutih na Hrvatsku vlast nakon ubojstva Parađika,
posebnu pričuvnu policiju sastavljenu većinom od osoba kriminalne prošlosti, te izbjegle Vukovarce
u Zagrebu. Kako bi sve njih dodatno radikalizirao dao je, preko Perkovića koji je jedini mogao
potpisati nalog za uhićenja visokih časnika, uhapsiti Dedakovića i optužiti ga za veleizdaju.

Glavni dio ovog dobro isplaniranog scenarija odvijao se u Zagrebu. Dok su mediji i širitelji
glasina vršili psihološku radikalizacije izbjeglih Vukovaraca i HOS-ovaca, Manolić je tajno Paragu
uvjeravao kako je Tuđman veleizdajnik, te je jedino rješenje da HOS napadne Banske Dvore i sruši
Tuđmana. Istovremeno je Manolić Predsjednika države Tuđmana uvjeravao kako se 30.000 HOS-
ovaca sprema napasti Banske Dvore i preuzeti vlast te je potrebno preventivno napasti HOS.

Ovaj plan izazivanja građanskog rata nije uspio zahvaljujući zapovjednicima HOS-a koji su
odbili Paragine zapovjedi o napuštanju položaja i odlasku u Vukovar preko Zagreba gdje bi bili
zadržani, te zahvaljujući Vukovarcima kojima nije padalo na pamet oružjem napasti Hrvatske
vojnike i policajce, iako su nekog željeli napasti, ali nisu znali koga. A i među samim Vukovarcima
bilo je dosta onih koji su smatrali kako je Dedaković trebao ostati u Vukovaru do kraja, pa i nisu bili
spremni ratovati za njega.
 U to vrijeme, krajem 1991. godine, doista su postojale indikacije u vezi djelovanja HSP-a i
HOS-a koje su mogle navesti hrvatske vlasti na zabrinutost u vezi državnog poretka. Tako je Alija
Šiljak, član Predsjedništva HSP-a, u listopadu 1991. pred novinarima izjavio: "Mi ne ćemo moliti,
nego ćemo uzeti vlast", a Paraga je, smatrajući nove izbore bespotrebnima izjavio: "Nema razloga
za izbore, niti ih se može provesti. Najsposobniji trebaju voditi takve ratne poslove, a mislim da mi
to najbolje radimo". U stvarnosti, hosovci su imali hrabrosti za manje diverzantske napadne
operacije i za odlučnu obranu do smrti, ali o organizaciji većih napadnih taktičkih operacija nisu
znali ništa, a pogotovo ništa nisu znali o strategiji. U istom se smislu mogla shvatiti izjava
zapovjednika obrane Vukovara i časnika HOS-a, Mile Dedakovića, dok je komunicirao sa svojim
zamjenikom u Vukovaru Brankom Borkovićem. Branko Borković 12.11.1991. piše: "Ako padnemo
želim da Tuđmanovu glavu nataknete na kolac, u ime svih gladnih, prljavih, zaklanih, poniženih i
izdanih od izdajica hrvatskog roda", a Mile Dedaković odgovara: "Grad poručuje da će nataknut
sigurno ako se to desi. Letjet će tu više glava, a ne samo Tuđmanova".
Uhićeni Paraga, Ante Prkačin i Mile Dedaković Jastreb optuženi su za terorizam, rušenje
demokratski izabrane vlasti i ustavnog poretka. Državno odvjetništvo pokrenulo je sudske postupke
protiv uhićenih pravaša, te je osnovana "Komisija za Vukovar" na čelu s Josipom Manolićem koja
je branitelje Vukovara označila kao krivce za pad grada, optužuje ih da su agenti kontraobavještajne
službe JNA (KOS), te da su spremali napad na Banske dvore. Na teret optuženicima stavljale su se i
izjave Ante Prkačina koji je jednom prilikom rekao da je Ratni stožer HOS-a imao zadatak baviti se
prikupljanjem političkih poena za stranku, na temelju hrabrosti HOS-ovaca. Nakon dugotrajnog
procesa svi su oslobođeni kako bi se političke tenzije u hrvatskoj smanjile.
Nakon što je 23.11. 1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji, jedinice HOS-a se
postupno uklapaju u redove HV-a, a većina je to uradila kako bi mogli dobivati plaću, ali su i dalje
ostali povezani sa HSP-om.
Europska je zajednica 15/16. prosinca 1991. pozvala sve jugoslavenske republike koje žele
biti priznate da joj do 23. istog mjeseca podnesu zahtjev za priznanje. Za međunarodno priznanje
BiH postavljena su dva uvjeta: referendum i dogovor o ustavnom uređenju. Muslimansko-Hrvatska
koalicija 20. prosinca podnosi takav zahtjev, a idući dan Skupština srpskog naroda donosi odluku o
formiranju Srpske Republike BiH. Pripremajući se za mogućnost da Srbi odu iz BIH i
Predsjedništvo Hrvatske Zajednice Herceg Bosne 23. 12. 1991. donosi odluku po kojoj je HZ HB
pravna podloga za ulazak u Republiku Hrvatsku.
Samoproglašena Srpska Republika BiH 8. siječnja 1992. traži da se većina građana na
referendumu izjasni želi li neovisnost BiH, a 9. siječnja Srbi konstituiraju Republiku srpskog
naroda u BiH, koja je kasnije preimenovana u »Republiku Srpsku«.
U tom trenutku jedine legalne oružane sile bile su policija i JNA, te TO (teritorijalna
obrana ) kao dio JNA, ali JNA nije poštivala legalitet na izborima izabrane vlasti BiH. Alija nije
želio JNA proglasiti za agresora jer je uporno pokušavao ući u koaliciju sa Srbima.
Dana 13/14. veljače 1992. Peter Carrington i Jose Cutilero započinju pregovore s
predstavnicima triju naroda u BiH s ciljem pronalaženja novih ustavnih rješenja za BiH. U
njihovom planu prvi put se spominju »države sastavnice« ili »konstituirajuće jedinice« BiH. Po
ovom planu Srbima je trebalo pripasti 37 općina (44% teritorija), Muslimanima 52 općine (44%
teritorija) i Hrvatima 20 općina (12% teritorija). Izdebegović je sporazum potpisao, prema kasnijem
vlastitom priznanju iz taktičkih razloga.
Kada je BiH međunarodno priznata, predsjednik SAD-a Bush uputio je ultimativni zahtjev
JNA za njeno povlačenje iz BiH u roku od 15 dana. Međutim, Aliji Izetbegoviću više odgovara
drugi plan iznesen u Lisabonu. Izetbegović je američki prijedlog odbacio tvrdeći u Skopju
početkom 1992. kako “JNA nije agresor”. Na Konferenciji o BiH u Lisabonu odustao je od
suvereniteta BiH pristajući na plan Lorda Carringtona i Cutilera koji je predvidio podjelu BiH na
kantone, iako je kantonizaciju odbio 12. 6. 1991. na trojnom sastanku Predsjednika Tuđmana,
Miloševića i Izetbegovića Splitu kad je predsjednik Tuđman zagovarao upravo kantonizaciju.

Sve postrojbe HOS-a u hrvatskoj 13. 1. 1992. dobile su zapovijed o pripajanju Hrvatskoj
vojsci. Taj proces je u najvećoj mjeri završen do ožujka 1992. godine. Hrvatska vojska je preuzela
logore za obuku HOS-ovaca. Neke jedinice HOS-a su zadržale službenu samostalnost do 1993., ali
kao dio Hrvatske vojske. Kao odgovor na zabranu samostalnog djelovanja neke jedinice HOS-a
prelaze u BiH jer i tamo započinju sukobi Srba i JNA s jedne strane, te Hrvata i Muslimana s druge
strane. Paraga se protivio odluci o podređivanja HOS-a HV-u, želeći da HOS ostane odvojeni dio
hrvatske vojske, te sve koji su mu se javljali upućivao je u Bosnu i Hercegovinu.
HOS je osnovan i u Bosni i Hercegovini, a za zapovjednika ratnog stožera HOS-a za
Hercegovinu 18. prosinca 1991. u Ljubuškom, sa zapovjednika je imenovan Blaž Kraljević.
Manolić i Perković su preko svojih operativaca Paragi i u BIH slali oružja i streljiva koliko je
trebalo, te je HOS ubrzo postao, na mnogim mjestima, većinom muslimanska postrojba.
Dana 5. 2. 1992. miniran je most za BiH preko Save kod Šamca, a uskoro i ostali. Dva dana
kasnije, na vojnom savjetovanju Patriotske lige u Mehurićima kod Travnika (7 - 8. 2. 1992.)
ustanovljeno je kako Patriotska liga raspolaže s 60.000 do 70.000 naoružanih članova, a 17 dana
kasnije 25. veljače 1992. zapovjednik Muslimanskih snaga Sefer Halilović izdaje «Direktivu za
obranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine» iako ratni sukobi, po tumačenju
Muslimanskih političara, još nisu počeli (Uništa i Ravno već su bili davno spaljeni.). U ovoj
direktivi kao neprijatelje Halilović navodi one koji su za konfederalno uređenje jer žele stvoriti
Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Tada je Halilović rekao kako «ekstremne snage HDZ-a imaju jednu
do dvije brigade dok Patriotska liga ima od 80.000 do 120.000 ljudi.» Ovime je Halilović Hrvate
označio kao najveće neprijatelje Muslimana.
Početkom veljače 1992. godine održana je sjednica Predjedništva HDZ-a gdje se razmatrala
situacija u BiH. Na toj sjednici Predsjednik Tuđman je između ostalog rekao: «Mi ne možemo
prihvatiti ono što je muslimanska politika htjela: da se Srbi izdvoje u posebnu jedinicu, a da se
Hrvati ne izdvajaju nego da tobože budu jedinstveni. Mi možemo biti jedinstveni, težiti jedinstvu s
Muslimanima, ali ne i takvom jedinstvu u kojem bi mi ostali manjina, onda u okviru muslimanske
većine i muslimanske politike, nego prema tome da se i Hrvatima Herceg-Bosne osiguraju prava
ništa manja nego što su Muslimani voljni dati Srbima, pravo da onda kažemo muslimanima, u redu
braćo, sada smo spremni na to da idemo zajedno… Izetbegović nudi Hrvatima građansku državu,
a voljan je Srbima prepustiti ono što traže… budući da se Srbi organiziraju, normalno je da se
hrvatske zajednice formiraju u samoobrambenom smislu, da dobiju ne manja prava nego što hoće
Srbima dati…» Na ovom sastanku Mesić je tražio podjelu Bosne, te je rekao: «Bosna je lonac u
kojem se sve kuha, svatko uzima janjetinu ili svinjetinu iz tog lonca, a onaj koga dopadne
vegetarijanska hrana obrao je bostan.»

U tom trenutku Srbi su dio svojih snaga iz Hrvatske prebacili u BiH, te su na njenom
teritoriju imali šest korpusa JNA uz lokalne paravojne postrojbe.

Prvi sukobi Hrvata i Muslimana počinju 28. 2. 1992. na dan referenduma o neovisnosti BiH
i to na području Vareša gdje Muslimani napadaju hrvatsku policijsku patrolu, oduzimaju policijsko
vozilo i na više mjesta po hrvatskim selima maltretiraju Hrvate. U okolici Bugojna pripadnici
Muslimanke TO 4. 3. 1992. ubijaju prvog Hrvata, pripadnika naoružanih paravojnih postrojbi, te
nastavljaju pljačkati po okolnim selima.

Prvog ožujka 1992. dogodio se još jedan atentat na pravaše, kada je podmetnut eksploziv u
Omladinskom domu u Vinkovcima, gdje se nalazila 109. brigada u kojoj je bila jedna jedinica
HOS-a, a Paraga je ponovno izbjegao atentat tako što je zakasnio na skup. U eksploziji je ubijeno,
ili ranjeno trinaestero članova HSP-a. Zbog toga su se mnogi branitelji iz protesta učlanili u HSP.
 Početkom 1992. godine Srbi su bili spremni za akciju, nakon referenduma o neovisnosti
BiH, koji su Srbi bojkotirali, te nakon proglašenja Bosne i Hercegovine neovisnom državom 3.
ožujka 1992. godine.

U Posavini 2. 3. 1992. dolazi prvih 400 Arkanovaca u sela oko Bosanskog Broda, gdje je
već bilo oko 400 vojnika JNA i preko 500 lokalnih četnika. Slijedećeg dana 3. 3. Srbi zauzimaju
prostor oko mosta prema Slavonskom Brodu. Idućeg dana 4.3. ispaljeno je oko 50 minobacačkih
granata na Bosanski Brod, na prostor oko mosta. Lokalni političari sklapaju primirje naivno
vjerujući kako je moguće dogovorima na nivou mjesnih zajednica i općina poništiti Velikosrpski
plan kreiran u Beogradu. Oko 350 HOS-ovaca 9.3. prelaze u B. Brod i otvaraju vatru prema srpskim
položajima čime prekidaju primirje. Srbi se iz B. Broda počinju iseljavati 19. 3., a istovremeno
unose velike količine oružja, čime se broj naoružanih Srba popeo na 1.500 ljudi.

U Bruxellesu, 10. ožujka 1992. donesena je Zajednička deklaracija o priznanju yu-republika

kojom su SAD i EZ rekle: “Snažno zahtjevamo od svih strana u Bosni i Hercegovini da bez odgode
prihvate ustavno uređenje”. Sedam dana poslije, Alija Izetbegović traži od građana BiH da ne
prihvate “podjelu na etničkim načelima”, ističići kako je on “morao potpisati sporazum jer su iz
EZ to od njega tražili kao preduvjet za dobivanje međunarodnog priznanja”.

Otvoreni oružani sukobi širom BIH počeli su 27. ožujka 1992. godine. U dvadesetak dana
zauzeti su gradovi koji su bili na putu za BiH iz Srbije i istočne Hrvatske. Putovi koji vode u
Sarajevo, na Pale (sjedište Vlade bosanskih Srba) i Banja Luku, koja im je bila glavno uporište u
zapadnoj Bosni, do svibnja su zauzeti, čime je u srpske ruke palo oko 60 % teritorija Bosne i
Hercegovine - iako su Srbi činili samo 31% stanovništva.

Kao Predsjednik Predsjedništva BiH Izetbegović 2. travnja traži pomoć od JNA za zaštitu
Bjeljine. JNA je to rado pružila i krajem popodneva 3. travnja okupirala je cijeli grad. Nakon JNA u
gradove ulazei Arkanovi “Tigrovi”, četnici Vojislava Šešelja i “Beli orlovi” Mirka Jovića koji su
etnički čistili gradove i sela. Odmah su počela silovanja kako bi prisiliti muslimansko i hrvatsko
stanovništvo na bijeg iz svojih mjesta te stvaranje etnički čistog teritorija.

Prvih su mjeseci borbe protiv Srba vodile uglavnom jedinice HVO-a i HOS-a u kojima je
bilo i Muslimana, te pojedine paravojne jedinice Muslimana iz Patriotske lige koje nisu bile ni pod
čijom kontrolom.

Predsjedništvo BiH, bez predstavnika Srba 5.4. 1992. izdalo je zapovijed za izvršenje opće
mobilizacije TO, ali je to u mnogim mjestima već bilo kasno. Predsjedništvo HZ HB, svjesno
raspada legalne vlasti na teritoriju BiH i nepostojanja obrambenog sustava, 8. 4. 1992. godine
osnovalo je HVO kao institucionalni oblik obrane Hrvata u BiH. HVO je 15. svibnja ustrojen i kao
civilna vlast.

Dana 7. travnja 1992. odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana Republika Hrvatska je,
među prvima u svijetu, priznala neovisnost, samostalnost i teritorijalni integritet tadašnje Republike
Bosne i Hercegovine.

Dana 15. 4. 1992. službeno je konstituiran štab TO BiH i preuzima zapovijedanje

jedinicama Patriotske lige, čime TO postaje formalna vojna organizacija bosanskih Muslimana.
Alija je imenovao 40 glavnih zapovjednika, pri čemu su svi imenovani zapovjednici bili
Muslimani, osim Mate Šarlije Daiđe, koji se izjašnjavao kao Hrvat muslimanske vjere. Prema
njegovoj odluci Muslimani su trebali zapovijedati čak i u područjima gdje su Hrvati bili apsolutna
većina. Zapovjednici TO su bili uglavnom bivši rezervni oficiri JNA i bili su često antihrvatski
orijentirani, dok mnogi pripadnici Patriotske lige koji nisu željeli, tijekom 1993. sudjelovati u
napadima na hrvatske enklave postali su nepoželjni u Alijinim planovima stvaranja čiste
muslimanske Bosne. Zapovjednici Patriotske lige koji se nisu željeli potčiniti Aliji, morali su
tijekom 1993. pobjeći kako ne bi bili likvidirani. Jedan od zapovjednika obrane Sarajeva s
kriminalnom prošlošću, Jusuf Juka Prazina, pobjegao je prema Mostaru, u Tutinu postrojbu, što je
iskoristio za ubijanje većeg broja Alijinih ljudi, nakon čega je pobjegao na zapad, a ubijen je čak u
Belgiji.

Za zapovjednika IV. korpusa (Mostarskog) ABiH imenovan je Arif Pašalić, oficir JNA koji
je nedugo prije toga napustio JNA. Sljedećeg je dana zapovjedio napad na jedinice HVO-a, ali su tu
zapovijed lokalni muslimanski zapovjednici odbili. Zbog te zapovijedi muslimanski lokalni
zapovjednici su se podijelili u dvije frakcije, probosansku frakciju koju su činili bivši oficiri JNA,
te na prohrvatsku frakciju koju su činili pojedini zapovjednici Patriotske lige. Vođa mnogo slabije
prohrvatske frakcije bio je dr. Ismet Hadžiosmanović, prvi čovjek SDA za cijelu Hercegovinu. Svi
pripadnici prohrvatske frakcije ABiH kasnije su postupno sklonjeni sa svih funkcija i u ABiH i u
SDA.
Ubrzo u postrojbe te muslimanske armije dolaze dragovoljci muđahedini iz islamskih
zemalja, koji neprijatelje vide u svima koji nisu muslimani. Hrvatska je islamske dragovoljce iz
islamskih državama u BiH propuštala u dogovoru sa Iranom koji je počeo slati oružje u BIH, a dio
je pripadao Hrvatima. Ove muđahedine pristigle iz svih islamskih zemalja svijeta obučavao je
Britanski SAS koji ih je navodio na sukobljavanje sa Hrvatima.

U travnju 1992. JNA je napustila vojarne Draga u Busovači, Kaonik kod Busovače,
Stojkoviće pored novoga Travnika i Petar Mećava u Travniku. Te vojarne su napuštene dogovorno i
bez borbe. Preuzimanje vojarne Kaonik kod Busovače bilo je povodom prvih oružanih sukoba
između Hrvata i Muslimana.

Sredinom travnja 1992. HVO nudi Armiji RBiH osnivanje zajedničkog vojnog stožera za
obranu Bosne i Hercegovine, ali vodstvo Armije RBiH ovaj prijedlog ni ne razmatra. Naprotiv,
muslimansko vodstvo počinje instrumentalizirati HSP BiH i HOS na račun HVO-a. Muslimanskom
vodstvu je politika HSP-a i HOS-a, odogovarala jer su zagovarali unitarnu Bosnu i Hercegovinu i
stvaranje Hrvatskih granica na Drini. Zaobilazeći suradnju s HVO-m, Armija RBiH uspostavlja
kontakt s Kraljevićem koji se sastaje s muslimanskim vojnim vodstvom u Sarajevu. HOS se
suprotstavio HZ Herceg Bosni i HVO-u, te Kraljević zahtijeva podređivanje HVO-a HOS-a.

Uskoro su na području Bosanskog Šamca Hrvatska sela su pala u Srpske ruke, uz veliki broj
ubijenih ili zarobljenih civila. U Orašju nepovezane grupe branitelja pokušavaju pregovarati sa
Srbima. U Brčkom Srbi, Hrvati i Muslimani imaju svatko svoju policiju. Napad na Brčko počeo je
30. 4. 1992. Tijekom noći Srbi su poklali svoje sustražare Muslimane, te su arkanovci upali u
Brčko. Naselja zapadno i jugozapadno od Brčkog gdje je djelovao HVO pružala su veliki otpor i tu
su se oformile obrambene linije. Srpske snage su u ofenzivi (24 - 28. 4. 1992.) uspjele ovladati
istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske
i HVO-a, u kojem je bilo i Muslimana. Osvojena je vojarna JNA u Čapljini, te je JNA potisnuta
istočno od Stoca. Gubitak Mostara je prvi veći poraz JNA i srpskih paravojnih snaga u čitavom ratu.
U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Na
Livanjskom polju Srpski tenkovski napad zaustavljen je u Donjim Rujanima kod Livna. U bitci za
Kupres 3. travnja 1992. Srbi su napali s 6.000 ljudi, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim
oklopnim bataljunom te zrakoplovstvom. Srbi su uspjeli zauzeti Kupres tako što su tenkove
provukli kroz tajno probijeni put kroz šumske predjele, ali su zaustavljeni u daljnjem prodoru prema
Livnu i Tomislavgradu. Hrvati su se branili s 2.500 ljudi naoružanim puškama, te nešto ručnih
protuoklopnih raketnih bacača i minobacača, pri čemu je poginulo preko 400 hrvatskih branitelja,
uglavnom Vukovaraca i HOS-ovaca, koji su imali najviše borbenog iskustva i borbenog morala.
 U Bosanskom Brodu 3.5. 1992. pao je dio prostora u Srpske ruke, a u čitavoj Posavini Srbi
nastoje ispresijecati linije HVO-a. Gdje god su mogli nastojali su srušiti mostove prema Hrvatskoj
kako bi posavske Hrvate odsjekli od Hrvatske. Iako je u Posavini živjelo oko 130.000 Hrvata i
32.000 Muslimana od prvog dana su ovisili o pomoći iz Hrvatske.

Dana 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić potpisan u Gracu o prekidu
neprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U tom
trenutku Srbi su držali oko 60% teritorja BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma
došlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je na
sastanak pozvao Izetbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je
organizirao Josip Manolić. U medijima su se odmah pojavile glasine kako je to veleizdaja
Posavskih Hrvata u zamjenu za Hercegovinu. Zbog toga se u čitavoj hrvatskoj proširilo
nezadovoljstvo ovim sporazumom. U tom trenutku zalihe streljiva i granata zarobljenih u
vojarnama koncem 91. bile su pri kraju, a nove količine su stizale u minimalnim količinama.

Izetbegović, svjestan podrške koju dobiva od islamskih zemalja bogatih naftom i ovisnosti
Europe o njihovoj nafti, odbio je doći na sastanak u Grac, usprkos inzistiranju Lorda Caringtona.
Time je Izedbegović nastojao spriječio primirje između Srba i Hrvata, ali se istovremeno tajno
dogovarao izravno s Karadžićem, te su se vrlo brzo smanjili i sukobi između Muslimana i Srba.

Jedinice HVO-a iz Posavine primirje nisu prihvatile, pošto im cementiranje trenutnih linije
razgraničenja nije odgovaralo, već su istog dana kad je objavljeno, zajedno s lokalnim političkim
vodstvom donijele odluku o prelasku Save i oslobađanju Bosanske Posavine. Do tada su vjerovali
kako će se svojim kućama vratiti uz pomoć pregovora, a kad su shvatili da to neće biti moguće
postali su vrlo borbeni. Ovo je dovelo do praktičnog raspada HVO-a na Hercegovački i Posavski
dio, što su vrlo brzo iskoristili Izetbegovićevi mediji pišući kako s Posavljacima Muslimani trebaju
surađivati, a s Hercegovcima ne.

Zahvaljujući potpisanom sporazumu iz Graca Srbi su svoje pješadijske snage prebacili na

druga ratišta pa lokalna 108. brigada lako i u kratkom roku ulazi 20 kilometara u dubinu BiH, te
oslobađa Ođak, pri čemu su uništena 32 srpska tenka.

Čim je uspostavljena crta obrane širom BIH Muslimani su počeli insistirati na Armiji BIH
sastavljenoj od TO i Patriotske lige kao na jedinoj legalnoj postrojbi.

U Posavini početkom lipnja sve brigade se počinju žaliti na nedostatak ljudstva i streljiva, a
Stipetić ih stalno tjera na napadna djelovanja zbog čega se nepotrebno troše i ljudi i sredstva, a zbog
neusklađenog djelovanja linije se stalno kidaju. Srbi se 20. 6. pripremaju za operaciju «Koridor».
Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova,
haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. Modrička 102 brigada HVO-a se 25.6.
povlači prema Ođaku, odakle su pobjegli u Hrvatsku. Padaju Modriča, mjesta oko Dervente, a Srbi
počinju čak i sa upotrebom Luna, strateških raketnih sustava koje do tada u Hrvatskoj nikad nisu
koristili. U nekoliko dana oko 50.000 civila prešlo je u Hrvatsku. Oko 40% vojnika napustilo je
postrojbe, a Ođačka brigada oduzima oružje demoraliziranim bjeguncima.

Zbog sve većih međunarodnih ucjena i optužbi za agresiju na BIH, te nakon što se tim
pritiscima pridružio i Izetbegović koji u Posavini nije vidio svoj strateški interes, Tuđman je
procijenio kako se ne može suprotstaviti Amerikancima i Nijemcima, te je odlučio formalno
zabraniti odlazak HV-a u BIH. U skladu sa time Ministar obrane Šušak je 7. 7. izdao zapovijed o
zabrani prelaska postrojbi HV-a u BiH, uz istovremenu zabranu sprječavanja odlaska dragovoljaca
na BIH ratišta. Ova zapovijed je u operativnom smislu značila da bi sve postrojbe koje odlaze u BiH
trebale pri prelasku mijenjati oznake na uniformama.
 Početkom kolovoza Srbi se pripremaju na novi opći napad, prema planu «Koridor». Zbog
velikih gubitaka mjesec dana ranije pažljivo napadaju na biranim mjestima, a lokalne postrojbe se
nakon slabog otpora povlače. Početkom rujna Srbi ponovno kreću u napade zbog čega ponovno
dolazi do velikih žrtava na svim dijelovima ratišta. Linije 6. 10. 1992. ne postoje, obrana se raspala,
a civili u panici bježe. Srbi polako čiste teren i tek nakon nekoliko dana dolaze od srušenog mosta u
Bosanskom Brodu. U Posavini Srbi su ukupno izgubili između 6.000 i 8.000 vojnika oko 160
tenkova, oko 30 transportera, oko 3.000 topničkog oruđa, te 21 zrakoplov.

Nakon pada Posavine u rat se umiješao Iran sa milijardu dolara vrijednim oružjem.

Najbolja suradnja između hrvatskih snaga HVO-a i muslimanske armije BiH bila je oko
Tuzle. Bivši oficir JNA Hrvat Željko Knez je stvorio Drugi korpus ABiH i obranio Tuzlu.
Zapovjednik obrane Gradačca bio je Hrvat Ivan Mijać, iako su tu u velikoj većini bili Muslimani.
115. brigada HVO-a “Zrinski”, kojom zapovijeda Hrvat Zvonimir Jurić, i koja je djelovala u sastavu
ABIH, ocijenjena je kao jedna od najboljih postrojbi 2. korpusa ne samo Armije BiH, nego i svih
Oružanih snaga BiH. Bihaćka enklava održavala se isključivo zahvaljujući pomoći Hrvatske koja je
helikopterima slala streljivo 5. korpusu ABIH, a istovremeno je i Fikretu Abdiću preko švercera
slala hranu. Ova pomoć je spasila Bihaćku enklavu od sigurnog pada, a Hrvatska je na ovo bila
prisiljena pošto bi pad Bihaća oslobodio velike srpske snage vezane za ovo područje za ratovanje
na drugim linijama, što bi Srbima donijelo stratešku prednost. Srbi su konvoje hrane propuštali uz
veliki postotak za sebe.

U srednjoj Bosni, svibnju 1992. postrojbe HVO-a Vitez zauzele su skladište u Slimenima, a
Armija BiH traži podjelu zaplijenjenog oružja JNA, zbog čega dolazi do sukoba. U istom mjesecu
zapovjedništvo HVO-a sklapa dogovor s pojedinim zapovjednicima Patriotske lige o deblokadi
Sarajeva. Dogovor je razrađen između Nijaza Batlaka, poznatijeg pod ratnim imenom Mate Šarlija
Daidža, te Jusufa Juke Prazine koji je bio zainteresiran za šverc prema Sarajevu. Zapovjednik
obrane Sarajeva Mustafa Hajrulahović Talijan, koji se na Dubrovačkom ratištu borio zajedno sa
Daiđom, predložio je plan Aliji Izedbegoviću, ali je on to odbio tvrdeći kako Sarajevo trebaju
deblokirati sami Muslimani. Mate Šarlija Daidža je bio povratnik iz inozemstva, profesionalni
vojnik koji je se deklarirao kao Hrvat muslimanske vjere. Nastojao je stvarati mješovite katoličko
muslimanske jedinice u BiH, te je dosta oružja podijelio muslimanima. Daiđa i Prazina su
organizirali koordiniranu akciju za deblokadu Sarajeva. Akciju je iznutra trebala povesti Patriotska
liga, a izvana sve slobodne jedinice HVO-a i Patriotske lige na potezu od Mostara do Sarajeva.
Jedinice izvana trebao je predvoditi Daidža. Međutim, jedinice muslimanske Armije BiH lojalne
Aliji Izetbegoviću zabranile su HVO-u prolaz kroz Konjic, te spriječile postrojbe HVO-a pod
zapovjedništvom Nijaza Batlaka u deblokadi Sarajeva preko Igmana pod izlikom “kako ih ustaše
neće oslobađati”. Daidža je jamčio kako je tada za 48 sati mogao razbiti obruč oko grada. Ovom
prodoru suprotstavio se i Konjički HVO koji je već tada bio vrlo nepovjerljiv prema Muslimanima
zbog loše lokalne suradnje, pa čak i manjih sukoba. Akciji se također suprotstavio i zapovjednik
HVO-a Kaknja, Ivica Rajić. U to vrijeme i muslimanske postrojbe su pokušale deblokirati Sarajevo
iznutra, na pravcu Ilidže, 8. 6. 1992. godine. Vikićevi policajci su izbili na vrh Milinkladske, a Dino
Magoda je dospio duboko do trebevićkih padina. Dijelovi buduće Desete brdske i jedna jedinica
Vojne policije naredbom iz Izetbegovićeva kabineta vraćeni su s Vraca. Tada su četnici već bili
svladani i pružali su otpor još samo iz jedne zgrade, ali je stiglo naređenje o obustavljanju akcije.
Zbog Alijine zapovjedi jedinice koje su trebale krenuti za prvim postrojbama nisu krenule pa je
Dino Magoda ostao opkoljen, te je u Srpskom protunapadu poginuo zajedno sa dobrim dijelom
svojih vojnika. Akcija je trajala 20-ak dana i uspješno je oslobođen Žuć, na pravcu prema
Treskavici, gdje su zapovjedali Safet Zajkovć i Safet Isović (kasnije kad je Alija počeo postavljati
lojalne zapovjednike obojica su poginula u čudnim okolnostima u samo 7 dana razmaka), ali su
Srbi Otes sravnili sa zemljom. Aliji je odgovarao imidž Sarajeva u zapadnim medijima kao
najvećeg mučeničkog grada, a odgovaralo mu je i blokirano Sarajevo iz političkih razloga. Njegov
mandat predsjednika Predsjedništva trajao je godinu dana i nakon toga Skupština BiH je trebala
izabrati drugog. Kako se Skupština ne bi mogla sastati bilo je dobro držati Sarajevo u izolaciji.
Bojao se i dezertiranja iz vlastite vojske, ako bi se otvorila mogućnost za bijeg iz Sarajeva. Kako bi
mogao manipulirati Sarajlijama, Alija je odbio i brojne ponude europskih i arapskih vlada za
satelitsku i TV deblokadu Sarajeva. Za vrijeme Alijinih Ženevskih pregovora dolazilo je do prekida
svih telefonskih veza Sarajeva s okolinom. Odmah nakon sprječavanja Daidžinog prodora prema
Sarajevu naglo je poraslo nepovjerenje Hrvata prema Muslimanima, a i prema HOS-u u kojemu je
bilo puno Muslimana. U Sarajevu je nakon Alijine sabotaže deblokade došlo do oružane pobune
Jusufa Juke Prazine koji je nakon vojnog poraza svojih snaga morao pobjeći u Mostar, gdje je
prešao u HOS, pa u Tutinu bojnu, a odatle u Belgiju gdje je ubijen.

Na području Rame JNA je napala zapadne dijelove prozorske općine sredinom travnja, a
topništvom su granatirali sela tijekom svibnja 1992. godine. Slabo naoružana postrojba HVO
obranila je Ramu, a u njoj se uz Hrvate borio i manji broj Muslimana. Glavni zapovjednik “štaba
TO općine Prozor” je Muharem Šabić i on stvara plan “Elif” i plan “Be” obrane, s tim da prvi
predviđa suradnju s HVO-om, a drugi samostalno djelovanje. Tek 26. svibnja 1992. godine “štab
TO” donosi odluku o formiranju prve dobrovoljačke čete TO Prozor, a za njenog zapovjednika
postavljen je Salih Ruvić iz Prozora, po činu kapetan prve klase u JNA. U lipnju dolazi do prvog
puškaranja između Hrvata i Muslimana, pa lokalno Hrvatsko političko vodstvo kao i Hrvatska sve
više inzistiraju na sklapanju saveza između ABiH i HVO-a. Lokalno hrvatsko političko vodstvo
sastavljeno većinom od osoba koje su u komunizmu bili označeni kao hrvatski nacionalisti svjesni
su slabijeg položaja Hrvata, te se zalažu za suradnju sa Muslimanima, dok vojno vodstva HVO-a
sastavljeno uglavnom od bivših oficira JNA koji su prije rata bili poznati kao zagovornici
Jugoslavije postali su glavni zagovornici obračuna sa Muslimanima. Zahvaljujući nastojanjima
političkog vodstva 21.7. 1992. u Zagrebu je potpisan sporazum o prijateljstvu i suradnji prema
kojemu je HVO sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Unatoč ovom sporazumu počinju se
osjećati sve veća napetosti između HVO-a i Armije BiH. Muslimani počinju utvrđivati položaje
prema Hrvatima, umjesto prema Srbima, što izaziva nepovjerenje Hrvata. Raskol u zajedničkoj
obrani Ramskog prostora od Srba koji još uvijek napadaju, čini “štab TO” 29. kolovoza 1992.
godine aktivirajući plan “Be”, što znači i početak djelovanja Armije BiH protiv HVO-a. “Štab TO
općine Prozor” 21. listopada 1992. u selu Blace održao je sastanak s predstavnicima TO-a iz
susjednih općina. Sastanku predsjeda Mustafa Hero, načelnik “štaba TO Prozor”. Tijekom sastanka
obavijestio je nazočne kako će u petak 23. 10. 1992. doći do sukoba u Prozoru i kako će “čaršijom
vladati Muslimani”. Do sukoba je došlo, a neposredan povod je bio to što su pripadnici Armije BiH
iz zasjede kod sela Dobrošin ubili četiri pripadnika HVO-a. Ramskim postrojbama Armije BiH u
pomoć su krenule postrojbe iz Konjica, Jablanice i Uskoplja (Gornjeg Vakufa). Pripadnici Armije
BiH iz Ramskih sela Lapsunj, Lug, Varvara i Kovačevo Polje odbili su zapovijed Muharema Šabića
da napadnu HVO i odložili oružje. ABiH je izgubila bitku, čime je spriječeno prebacivanje
pojačanja Muslimanima u Srednjoj Bosni, za sukobe sa Hrvatima, te veliki dio muslimanskog
stanovništva napušta Prozor i smiješta se na području susjedne općine Jablanica.

Hrvatska operacija Lipanjske zore počinje 6. lipnja 1992. kada snage HOS-a Hercegovine
započinju akciju kojom su za nekoliko sati oslobođena mjesta Klepci, Tasovići i Prebilovci u općini
Čapljina. Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. U samo jednom
danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je
područje Stoca, a pet dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće. U noći s 13. na 14. lipnja
1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke
Neretve. HVO 15. lipnja ovladava strateški važnim Sjevernim logorom, te je oslobođen istočni dio
grada Mostara, i naselja Blagaj i Buna. Pri povlačenju srbi su digli u zrak sve mostove, osim Starog
mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti.
 Istovremeno sa akcijom "Lipanjske zore" u kojoj je oslobođen Mostar počela je i operacija
"Čagalj" za oslobađanja hrvatskog dijela istočne Hercegovine. Pod zapovjedništvom generala Janka
Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika
Jasmina Jaganjca, 7. lipnja 1992. počeo je napad. Do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je
kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s
okolnim zaselcima. Sa ove dvije istovremene operacije spriječeni su jači srpski napadi na Južnu
Dalmaciju, i u potpunosti na Srednju Dalmaciju.
Polovicom 1992. kada je počinjao sve jači rat u BIH amerikanci su u HOS-u vidjeli oruđe
preko kojeg je moguće Hrvate navesti na borbu za unitarnu BIH i jačanje muslimana. Zbog toga je
trebalo u međunarodnoj javnosti HOS predstaviti kao prihvatljivu vojnu postrojbu, te je Paragi
savjetovano kako se treba odreći dizanja ruke u rimski pozdrav. Vrlo brzo na političkim skupovima
HSP-a je ovaj pozdrav nestao, po savjetima Parage, iako je samo pola godine ranije ohrabrivao
članove vlastite stranke i HOS-a na korištenje ovog pozdrava kojeg su hosovci koristili prvenstveno
kao izraz prkosa prema zapadnim državama koji su nastojale sačuvati Jugoslaviju. Na prve naznake
o mogućim sukobima izeđu Hrvata i Muslimana u BIH Paraga i njegovi pomoćnici krivnju za to
prebacuju na Tuđmana i HVO. Kada su se dogodili prvi pokolji Hrvata od strane Muslimana
Paragini pomoćnici su pokušavali uvjeriti vlastite vojnike Hrvate kako se oni bore za Hrvatsku do
Drine. Na tvrdnje kako velika većina muslimana ne žele biti dio Hrvatske odgovarali su kako je
bitno da Srbija ne prijeđe Drinu.

Nakon početnog osvajanja 70% teritorija BIH u izboru saveznika među BiH Srbima je došlo
do podjela. Karađić je zagovarao suradnju sa Hrvatima, ponajviše zbog toga što je ostao bez goriva
za daljnje napadne operacije. Kao realniji političar odupirao se Šešeljevoj ideološkoj strategiji po
kojoj su Srbi trebali održati koaliciju sa Muslimanima i potpuno uništiti BiH Hrvate, a tek nakon
toga se obračunati sa Muslimanima. Karađić se bojao da bi Muslimani zauzimanjem Hrvatskih
enklava i osvajanjem doline Neretve, te izlaskom na otvoreno more dobili mogućnost nabavke
velikih količina oružja, te postati velika opasnost i za Srbe. Puno bolja strategija mu se činila
mogućnost da pomaže Hrvatima na ratištima gdje su slabiji, kako bi se sukobi Hrvata i Muslimana
što više odužili, tj., kako bi se Muslimani i Hrvati zajedno sa čitavom Hrvatskom što više iscrpe,
dok se Srbi logistički ne pripreme za konačni obračun. A tek kad Hrvatska postane ekonomski
nesposobna za rat Srbi bi trebali krenuti u konačni obračun, najprije sa Muslimanima, a kad dva
milijuna Muslimanskih izbjeglica preplavi Hrvatsku na red bi došla Dalmacija i Slavonija.
Polovicom 1992. Muslimani počinju sa vojnim operacijama koje imaju za cilj zauzeti visoke
taktičke kote i raskrižja na pravcu Sarajevo - Mostar i Bugojno - Mostar. Općinu Uskoplje u
početku su zajedno branili Hrvati i Muslimani, ali se grad nakon ovih prvih sukoba podijelio na dva
dijela. Te sukobe Srbi pokušavaju iskoristiti pa 23. 8. napadaju grad, ali bez uspjeha. Uskoplje je
Muslimanima bilo važno zbog toga što se nalazi na komunikaciji Bugojno, Uskoplje, Prozor, Rama,
Jablanica, Mostar.
Organizacija Islamske konferencije 18. 6. 1992. traži vojnu intervenciju protiv Srba u BiH
pod pokroviteljstvom UN-a. ABiH 13. 6. napada policijske punktove HVO-a u Busovači, Zelene
Beretke 20. 6. presijecaju komunikaciju od Bugojna prema Hercegovini, nakon čega sve hrvatske
općine sjeverno postaju opkoljene.

Predsjednik Tuđman 25. 6. 1992. u Strasbourgu sudjeluje u radu Mirovne konferencije o ratu
u Bosni i Hercegovini, zajedno s Lordom Carringtonom, S. Miloševićem, A. Izetbegovićem i H.
Silajdžićem. Nakon toga amerikanci najavljuju zračne napade na Srbe, ali francuski predsjednik
Mitterand iznenada između 28. i 29. 6. 1992. slijeće na Sarajevski aerodrom, čime sprječava
napade na Srbe. Time je istovremeno otvorio i zračni most prema Sarajevu i Karađića predstavio
kao stranu u pregovorima.
 U Bugojno 12. 7. 1992. dolazi oko 20.000 muslimanskih izbjeglica iz drugih dijelova BiH,
čime Hrvati od većine postaju manjina. U ovom mjesecu ABiH zauzima skoro sve planinske
prijevoje, Prijevoj Ivan Sedlo, Rostovo, Vranduk, pravac Sarajevo Jablanica Mostar, Sarajevo
Zenica Travnik, Doboj Travnik.

Kako bi se Muslimani odvratili od sukoba s Hrvatima Predsjednik Tuđman nastoji o

uspostaviti zajedničko zapovjedništvo svih Muslimanskih i Hrvatskih snaga u BiH, ali je zbog
Izetbegovićevog otezanja tek 21. 7. 1992. u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji
prema kojemu je HVO dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Nekoliko dana kasnije general Sefer
Halilović na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u prvoj rečenici kaže kako ne
priznaje nikakvu drugu vojsku osim Armije BiH.

Pošto sporazum o vojnoj suradnji nije imao nikakvih učinaka na terenu, a kako bi Hrvatska
obranila Dalmaciju i kako ne bi morala ratovati istovremeno na dva fronta, što nije bila u stanju,
Šušak je odmah poduzeo sve kako bi primirio sukobe sa Srbima i u BiH, a i na hrvatskom ratištu.
Istovremeno je počeo jačati položaje na pravcima kojima bi Muslimani mogli prodrijeti prema
Pločama. Kako bi što duže vezali za sebe muslimanske snage i tako im onemogućili veliku
koncentraciju na prostoru između Mostara i Bugojna, hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni oružje
i streljivo dopremano je helikopterima koje je Šušak hitno nabavio u Rusiji čim su počeli sukobi s
Muslimanima. Zahvaljujući ovim helikopterima sa iznajmljenim ruskim pilotima naoružavan je i
potpuno opkoljeni 5 korpus AbiH. Da je u ovom trenutku prekinuta dostava oružja Muslimanima
Iran bi prekinuo slanje oružja prema dogovoru, a Srbi bi pričekali da potroše streljivo, te bi krenuli
u novu opći napad, nakon čega bi 2.500.000 muslimana i 700.000 BiH Hrvata završilo u Hrvatskoj.

U srpnju 1992. održan je sastanak u Međugorju na kojem su Muslimani i Hrvati predložili

da se BiH organizira u četiri kantona, od koji bi dva bila muslimanska, jedan srpski i jedan hrvatski.

Zapovjednik HOS Kraljević dogovara se sa ABIH te se od srpnja 1992. službeno nalazi pod
vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva RBiH. Odmah potom, HOS u Čapljini počinje stvarati
probleme HVO-u pod zapovjedništvom Slobodana Praljka zbog velikog broja neevidentiranih i
nepoznatih boraca. Zbog toga se Praljak sastaje s Kraljevićem, te na sastanku od njega traži
podređivanje HOS-a, ili bar evidenciju o novačenju u HOS. Kraljević je takav prijedlog Praljka
odbio. Sličan problem s HOS-om pojavio se i u Stocu gdje su 90% HOS-a činili muslimani.
Novačenje HOS-a nepoznatim i neevidentiranim osobama događalo se i na području Mostara.
Prema izvješću VOS-a (vojne obavještajne službe) od 8. kolovoza 1992. Muslimani su dobili
interna uputstva da ulaze isključivo u Armiju RbiH, ili HOS kako bi se borili protiv HVO-a.
U kolovozu 1992. Kraljević je imenovan generalom bojnikom Armije RBiH i postavljen u
njezin Glavni stožer. Kraljević je kao cilj HOS-a u Bosni i Hercegovini postavio stvaranje hrvatske
granice na Drini, uvjeren kako su bosanskohercegovački Muslimani Hrvati islamske
vjeroispovijesti. Da je Praljak bio lukaviji mogao je zaigrati na priču o Srbiji do Drine, te Kraljeviću
objasniti kako je potrebno Srpske snage što više razvući jačanjem obrane Srebrenice, Goražda, i
drugih mjesta uz Drinu koja su se još uvijek branila, iako im je Izedbegović obustavio dopremu
streljiva i oružja. Kada je krenuo prema jugu Alija je obustavio dostavu streljiva Naseru Oliću u
Podrinju kako bi se sukobi između Srba i Muslimana smanjili, a HOS-ovci su to mogli promjeniti
na štetu Izedbegovićevih planova, a na korist Hrvata. Da je Praljak Kraljeviću ponudio oružje i
streljivo sa zadatkom da ga HOS prebaci u muslimanske drinske enklave, Kraljević bi to vjerojatno
prihvatio, te bi tu shvatio kako Izedbegović ne želi obranu ovih mjesta, već ga zanima samo izlaz na
more. Pošto to nije razumio, Kraljević je u svojim istupima napadao Hrvatsku zajednicu Herceg-
Bosnu i njezinog predsjednika Matu Bobana optužujući ih za antihrvatstvo. Istovremeo, u logoru
Dretelj HOS je zlostavljao i ubijao srpsko civilno stanovništvo. Na to ga je poticao Izedbegović koji
je uz pomoć HOS-a želio etnički očistiti Srbe, a uz pomoć Muđahedina Hrvate. Kraljević je uporno
odbijao obustavu sukoba sa Srbima oko Trebinja, te je došlo do neprijateljstva između njega i
zapovjednika HVO-a koji su nastojali primiriti sukobe sa Srbima, dok traju sukobi sa Muslimanima.

Tada je Alija već pokrenuo prve poteze u svom planu osvajanja srednje Bosne i doline
Neretve, te mu je odgovaralo da Hrvati istovremeno ratuju na dva fronta, protiv Srba i Muslimana,
a da on istovremeno sklopi primirje sa Srbima kako bi lakše ratovao sa Hrvatima.
Predizborno vrijeme u ljeto 1992. vrijeme je najveće popularnosti HSP-a, pod sloganima
“Sav narod u svoj dom, Unprofor go home” i “Jedina lista bez komunista” što je bilo vrlo
privlačno svim desno orijentiranim biračima i braniteljima, razočaranima vojnim gubitkom i
dolaskom mirovnih snaga Unprofora. Na skupove HSP-a dolazilo je po nekoliko desetaka tisuća
ljudi, a na njima se naglašava sposobnost HSP-a da obrani zemlju. Na svim skupovima Paraga je
"jurišao" na Zemun nakon čega su svi koji su proteklih mjeseci stekli nekakvo ratno iskustvo
razočarano odlazili sa skupova. Zahvaljujući takvoj Paraginoj retorici HSP je dobio oko sedam
posto. Iako su time postali treća politička opcija po snazi u državi, rezultati su bili ispod očekivanja,
a predsjednik HSP-a izjavio je u Saboru, u Zastupničkom domu, da izbori "nisu odraz pravog
stanja" te je podnio tužbu zbog krivotvorenja izbora.
Nekoliko dana nakon izbora kod Mostara ubijen je Blaž Kraljević. Ubijen je 9. kolovoza u
Kruševu, zajedno s osmoricom HOS-ovaca. U tom trenutku, prema procjeni dozapovjednika HOS-
a Ivice Primorca HOS je imao do 3.000 pripadnika uz manji broj pripadnika HOS-a Bosne sa
stožerom u Zenici. HOS nije djelovao jedinstveno na području BiH. Na području Mostara HOS je
bio blizak Armiji RBiH i održavao je svakodnevne kontakte s generalom Armije RbiH, Arifom
Pašalićem, te izbjegavao suradnju s HVO. Istovremeno, na području Novog Travnika HOS je
djelovao kao dio HVO-a. Nakon zaoštravanja odnosa HOS-a i HVO-a, HZ Herceg-Bosna izdala je
naređenje kojim se traži uhićenje svih zapovjednika HOS-a koji odbiju suradnju s HVO-om. U to
vrijeme radile su se pripreme za operaciju Bura, gdje je bila potrebna i suradnja HOS-a koja je do
tada bila upitna zbog zbližavanja s Armijom RBiH.
Prije ubojstva Blaža Kraljevića Šušak je lokalnom zapovjedništvu HVO-a naredio razgovore
s Kraljevićem kako bi ga uvjerili u potrebu smirivanja sukoba sa Srbima, oprez prema postrojbama
ABIH, te uklapanje hercegovačkog djela HOS-a u HVO koji je po Sporazumu o prijateljstvu i
suradnji od 21. 7. 1992. postao dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Pridobivanje Kraljevića na
stranu HVO-a nije odgovaralo Izetbegoviću, ali ni ubačenim UDBA-šima koji su Kraljeviću, nakon
neuspješnih pregovora u Mostaru 9. 8. 1992. organizirali zamku s namjerom izazivanja rata između
HVO-a i HOS-a. Operacija je organizirana na vrlo visokom nivou. Na svim izlazima iz Mostara
pripadnike vojne policije su neposredno prije atentata zamijenili pripadnici jedne postrojbe iz
Tutine bojne. Odmah nakon atentata došla je cisterna koja je oprala mjesto likvidacije, a izrešetana
vozila su odvezena na otpad Vranić kako se ne bi mogao obaviti kvalitetan očevid. Iz toga je
vidljivo kako je likvidacija unaprijed planirana, te Kraljević vjerojatno ne bi preživio čak i da je
pristao na uklapanje HOS-a u HVO. U likvidaciji Blaža Kraljevića ima puno poveznica sa
likvidacijom Ante Parađika. Parađik je likvidiran nakon niza sastanaka sa Šuškom u kojem je
nagovoren na uklapanje HOS-a u HV, dok je Kraljević likvidiran već nakon prvog sastanka u kojem
je, po Šuškovoj zapovjedi, nagovaran da HOS sjedini sa HVO-om. I u jednom i u drugom slučaju
organizirana je «sačekuša» na cesti što znači da su organizatori točno znali gdje i kad treba
organizirati atentat. I u jednom i u drugom slučaju protiv ujedinjenja HOS-a sa HV-om, odnosno
HVO-om bio je i Paraga i Manolić.

Likvidaciju je odradila grupa kriminalaca iz Tutine postrojbe, bivših suradnika UDBA-e od

kojih su neki 1991. bili uključeni u obranu Hrvatske. Tuta je bio bivši suradnik Josipa Perkovića i
Josipa Manolića ubačen među Hrvatske emigrante u Njemačkoj koji se vrlo uspješno prilagodio
Šušku, te se svuda predstavljao kao njegov čovjek od najvećeg povjerenja, ali je i dalje održavao
povremene kontakte sa Perkovićem, kao i pojedinci iz njegove kažnjeničke bojne.
 Josip Perković, bivši šef hrvatske udbe iz vremena komunizma na položaj šefa OSS-a
(obavještajno sigurnosne službe) došao je u proljeće 1991. Položaj su mu ponudili kako bi napustio
Jugoslavenske službe, te su ga Predsjedniku Tuđmanu predstavili kao obavještajnog profesionalca
koji svojim vezama i poznanstvima može unaprijediti službu, te prepoznati špijune koji rade za
Miloševića. Prelaskom u Hrvatske službe dobio je priliku boriti se protiv velikosrba, a za
Jugoslaviju u hrvatskoj uniformi.

Nakon likvidacije Blaža Kraljevića postojala je ozbiljna prijetnja sukoba između HOS-a i
HVO-a, a to je upravo i bio cilj. Da je cilj bila samo likvidacija Kraljevića to bi bilo odrađeno
snajperom na prvoj liniji bojišta i pripisano Srbima nakon čega bi Kraljević dobio sve vojne počasti.
Ali za tako nešto nije ni bilo potrebe pošto je HOS već bio pred raspadom na Hrvatski i
Muslimanski dio. Hrvati u HOS-u sa velikim nezadovoljstvom su pratili Kraljevićeve pregovore s
Izetbegovićem, te bi vrlo brzo Kraljević postao general bez vojske. HOS je konačno raspušten
sporazumom između predsjednika Herceg-Bosne, Mate Bobana i generala HOS-a, Ante Prkačina
29. kolovoza 1992. koji je postignut u Grudama. Zbog ovog poteza, Dobroslav Paraga izbacio je
Prkačina iz HSP-a. Unatoč raspuštanju HOS-a u BiH, Paraga je 9. listopada 1992. donio odluku
kojom je objedinio dva stožera HOS-a u Bosni i Hercegovini pod jednim zapovjedništvom sa
sjedištem u Zenici, a za zapovjednika je imenovao Mladena Holmana. Sprječavanju raslojavanja
HOS-a nije pridonijela ni zapovijed Dobroslava Parage iz studenog 1992. kojom je izdvojio HOS iz
nadležnosti Armije BiH. HOS je tako djelovao u sastavu Armije RBiH sve do travnja 1993. Nakon
pokolja Hrvata u Dusini počinjenog od strane muslimanskih snaga u siječnju 1993. i zadnji
pripadnici HOS-a prelaze u HVO. Usprkos brzom osipanju HOS-a, neke njegove postrojbe su
opstala u Bosanskoj Posavini do veljače 1993. HOS iz Zenice je opstao u sastavu Armije BiH do 5.
travnja 1993. kada je lokalni zapovjednik Holman donio odluku o inkorporiranju u HVO, te 16.
travnja i ta jedinica prelazi u sastav 156. brigade HVO-a. Pod zapovjedništvom Tihomira Blaškića.

Osim HVO-a i ABIH je nastojala ukinuti postroje HOS-a kojima nisu mogli zapovijedati, te
su 17. ožujka 1993. godine pripadnici bošnjačkih oružanih snaga ubili u Kaknju Ivu Vuletića,
zapovjednika tamošnjeg HOS-a. Posljednje jedinice HOS-a koje su se održale do kraja rata su
splitska IX bojna "Rafael vitez Boban" u sastavu HV-a, i sarajevska 101. bojna "Do Drine" u
sastavu ABIH koje su raspuštene tek 1996. godine

Dana 28. 8. 1992. ministri vanjskih poslova i obrane Zapadnoeuropske unije (WEU) odobrili
su slanje 5.250 vojnika za zaštitu humanitarnih konvoja u BiH. Britanske jedinice su se rasporedile
u srednjoj Bosni gdje su izmiješani živjeli Hrvati i Muslimani. Britanci su odmah počeli
intenzivirati realizaciju plana sukoba Hrvata i Muslimana po metodi »zavadi pa vladaj«. Na scenu
izlazi Lord Owen koji Hrvatima u BiH obećava više nego su tražili, a isto tako i Izetbegoviću
obećava sve što on traži.

U jesen 1992. policija HVO-a zaustavila je u središnjoj Bosni grupu naoružanih arapskih
državljana mudžahedina. Kod njih je pronađena veća količina propagandnog materijala i nekoliko
pisama/letaka u kojima se spominje Neum: “Ovo pismo će skicirati naš projekt ponovnog
uspostavljanja muslimanskog suvereniteta na 12 km širokom prostoru kopnenog koridora od
Jadranske obale ka unutrašnjosti, inače zatvorene Bosne i Hercegovine. Ovaj koridor je djelomično
okupiran od hrvatskih (rimokatoličkih) snaga…”

Početkom listopada počeli su hrvatsko-muslimanski sukobi u općini Novi Travnik. Dana 20.
10. 1992. u Lašvanskoj dolini, u selu Ahmići, pripadnici ABiH zaustavili su pomoć hrvatskim
braniteljima iz Kiseljaka u Jajce. Zbog toga su branitelji Jajca, Hrvati i Muslimani izgubili borbu,
te bili primorani na povlačenje s položaja i izbjeglištvo. Jajce je zadnji veći grad koji su Srbi
zauzeli u toku 1992, nakon čega su prešli u defenzivu i čekanje na međusobno iscrpljivanje Hrvata i
Muslimana.

U studenom 1992, Alija Izetbegović i Ejup Ganić u prisustvu Sefera Halilovića razgovaraju
o mogućnosti razmjene Sandžaka za Istočnu Hercegovinu i preseljenje naroda. Prema Haliloviću,
Izetbegović kaže: “Naravno da bi to bilo odlično. Skupiti narod, srediti državu i raditi svoja posla”

Krajem 1992, nakon širih oružanih sukoba HVO-a i ABiH, Iran je od Britanaca kupio novu
količinu oružja, s tim da ga oni dostave Muslimanima. Za uslugu transportiranja do muslimanskih
položaja Hrvatskoj je pripalo pola od toga, HVO-u 25%. Prodajom ovog oružja Britanci su dobro
zaradili, ali su se pobrinuli da se tim oružjem poveća Muslimansko samopouzdanje i vjera kako
mogu pokoriti Hrvate i izbiti na more. Kako bi se to oružje utrošilo u međusobnim obračunu
između Muslimana i Hrvata pažljivo su birali kojim će ga postrojbama dostaviti, a konvoje su pratili
britanski vojnici. Pobrinu li su se da ništa ne ode Naseru Oliću koji se sa Srbima borio u Podrinju, i
pojedinim Sarajevskim zapovjednicima prohrvatske orijentacije, kao i Tuzlanskom korpusu, a u
tome im je pomagao i Alijin logističar Čengić. Velika većina ovog oružja došla je samo do III.
Zeničkog i IV. Konjičko-jablaničkog korpusa, a Muđahedini su ga dobivali koliko im je trebalo. Dio
lakšeg oružja i opreme, koji se isplati transportirati avionima Amerikanci su preko Tuzlanskog
aerodroma vojnim transportnim avionima naoružavali Tuzlanski korpus ABiH. Ovim oružjem
spriječeno je proširenje srpskog Brčanskog koridora i otvaranja još jednog koridora kod Tuzle.

Istovremeno, Izetbegović je počeo sa čistkama prohrvatski orijentiranih muslimana u

Konjicu i Mostaru koji su legalno izabrani na izborima, te postavljati svoje ljude. Smijenjen je
predsjednik regionalnog odbora SDA Ismet Hadžiosmanović, te postavljen Zijad Dmirović koji se
podčinio 4. korpusu Abih. Demirović 20. veljače 1993. piše Izedbegoviću; "Naš je osnovni cilj da
stvorimo što koherentniju, složniju i jedinstveniju političku i vojnu cjelinu, legalnih organa vlasti i
muslimanskih organizacija, odnosno Armije BiH. Za nas nema nikakve dileme da je dolina Neretve
u kojoj se nalaze opštine sa apsolutnom ili relativnom muslimanskom većinom od strateške važnosti
i kao takva ključ za otvaranje sudbine i perspektiva ne samo muslimana u Hercegovini već i u
cijeloj BIH, kao i za sudbinu republike BiH kao naše jedine države i domovine."

Na kontrolnim punktovima lokalne jedinice HVO-a zadržavale su konvoje Unprofora s

oružjem, opremom i naftom, te su uzimali dio za sebe. Isto tako su postupali i Muslimani s
konvojima upućenim jedinicama HVO-a u Tuzli, Sarajevu i Zenici. Koncem listopada postaje sve
jasnije kako će doći do većih sukoba između Hrvata i Muslimana, te Hrvati napuštaju pojedine
enklave koje po vlastitoj procijeni, nisu mogli braniti jer su bili izrazita manjina. Veći sukob između
ABiH i HVO-a dogodio se 25. listopada 1992, kada su postrojbe HVO-a uspjele preuzeti Prozor
koji je do tada bio pod nadzorom ABiH.

U jesen 1992. u okviru Trećeg korpusa ABiH sa sjedištem u Zenici je započelo formiranje
17. krajiške i 7. muslimanske brigade. Muslimansko vodstvo u Sarajevu, pod vodstvom Sefera
Halilovića donosi odluku o prekidu strateškog saveza s Hrvatima, te počinju kreirati planove za
preseljenje muslimanskih izbjeglica iz Posavine i istočne Bosne u Lašvansku dolinu, te preuzimanje
kontrole nad tvornicama za proizvodnju oružja u Konjicu, Busovači, Vitezu, i Novom Travniku. U
Sarajevu je sve više prevladava stav da se Hrvate lako može poraziti jer su brojčano višestruko
slabiji, a Hrvatska im neće moći pomoći jer ima problema sa Srbima u Hrvatskoj.

U prosincu 1992. tijekom izvanredne sjednice Organizacije islamske konferencije (OIC) u

Jeddi, u Saudijskoj Arabiji, sastali su se tadašnji ministar vanjskih poslova Zdenko škrabalo i Alija
Izetbegović. Škrabalo traži od Alije da prihvati ponudu dr. Franje Tuđmana o uspostavi zajedničkog
vojnog zapovjedništva u Zagrebu ili Bugojnu, radi zajedničke borbe protiv Srba. Sa Škrabalom je
bio i zagrebački muftija Šefko Omerbašić koji je potvrdio Tuđmanovu iskrenost. Pošto je
Halilovićeva strategija zauzimanja središnje Bosne i izbijanja prema jugu već bila aktivirana, a broj
Muslimanskih vojnika je već bio deset puta veći od broja vojnika HVO-a na tom području, Alija je
Tuđmanov plan odbio. Istog mjeseca u Sarajevu je održan “Kongres bosanskomuslimanskih
intelektualaca” s oko 800 sudionika. Glavne teme izlaganja ticale su se identiteta Muslimana,
budućnosti i obrane. Jedan od izlagača arheolog prof. dr. Enver Imamović, tada vrlo utjecajan
unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, rekao je: “Može se s pravom reći za sve ono što
nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.”

U prosincu 1992. / siječanj 1993. u Ženevi su Vance i Owen Hrvatima, Srbima i

Muslimanima izložili svoj plan i karte teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine na 10 provincija.
Svakom narodu pripadaju tri provincije, a Sarajevo dobiva poseban status. Hrvatima bi pripale 3.
odžačka, 8. mostarska i 10. travnička provincija, Srbima 2 .banjalučka, 4. bijeljinska i 6.
nevesinjska, a Muslimanima 1. bihaćka, 5. tuzlanska i 9. zenička. Karta Bosne i Hercegovine je
tako podijeljena na 10 provincija. Skoro sve što je držao HVO, u Vance-Owenovu planu je obećano
Hrvatima, čime su Hrvati gurnuti u rat protiv Muslimana. Hrvatskom stanovništvu nudilo se oko
35% teritorija kroz provincije 8, 10 i 3. Istovremeno, Owen je Aliji, tajno, nudio izlaz na otvoreno
more tako što mu obećava grad Ploče s lukom i okolinom, te široki koridor kroz zapadnu
Hercegovinu gdje žive gotovo isključivo Hrvati.

Prema knjizi Sefera Halilovića "Lukava strategija" na povratku iz Ženeve 2. siječnja 1993.
godine, razgovarali su Halilović i Alija; “Kaže meni Alija: “Ti si u opasnoj zabludi. Mi, čovječe,
treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek´se vrati narod, sredi stanje i napravi
državu. Ovako ćemo i mi ostati bez išta. Nama treba komad na koji će stati jedno dva miliona
stanovnika. Neki će doći, neki otići i taman.”

Vance-Owenov sporazum o miru u Bosni i Hercegovini prihvaćen je 4. siječnja 1993. sa

Hrvatske strane u Ženevi, a Izedbegović je prihvatio vojni dio sporazuma što je obuhvaćalo
prestanak borbi i obustavu prometne blokade od hrvatske prema muslimanskom teritoriju.
Sporazum je službeno trebalo potpisati 25. 2. u New Yorku i 25. 3. u Ženevi, ali su Srbi to odbili.
Alija Izetbegović tom prilikom prije potpisivanja vojnog dijela sporazuma je izjavio: “Ako
potpišemo, imat ćemo mir a ako ne potpišemo, imat ćemo rat”.
U siječnju 1993. širom srednje Bosne događaju se mnogobroni sukobi između Hrvata i
Muslimana.

Dana 20. 1. 1993. Clinton je postao predsjednik SAD, nakon čega se i američka politika
prema BiH mijenja u korist Muslimana i Hrvata. Istoga dana zapovjednik 3. korpusa ABiH general
Hađihasanović šalje dopis podčinjenima: « Za sukobe u svim gradovima HZ Herceg Bosne je
preuranjeno iako je operacija predviđena.» Za napad na Hrvate počele su pripreme u tri korpusa
ABIH.

Prema planu Sefera Halilovića, prvi pokušaj velikog etničkog čišćenja Hrvata iz Lašvanske
doline i naseljavanja raseljenih Muslimana iz drugih dijelova BiH započeo je početkom 1993. Prvi
masakr civilnoga stanovništva na ovom području, učinila je Muslimanska vojska u mjestima Dusina
i Laštva, u zeničkoj općini, u siječnju 1993, kako bi odsjekli Kiseljak od Lašvanske doline. Cilj im
je bio ispresijecati hrvatska područja i spojiti III. korpus ABiH (Zenica) s IV. korpusom (Konjic-
Jablanica). U ovoj ofenzivi Muslimanska ABIH je uspjela zauzeti nebranjene planinske kote iznad
hrvatskih sela srednje Bosne, i pojedine manje hrvatske zaseoke, te ispresijecati hrvatske enklave,
dok su jedinice HVO-a bile raspoređene po rubnom dijelovima zaseoka hrvatskih enklava. Time je
ABIH stekla taktičku prednost u kasnijim sukobima na području središnje Bosne.

Od 20. do 21. veljače 1993. dr. Tuđman je u službeni posjet Hrvatskoj primio predsjednika
Republike Turske Turguta Ozala preko kojega je pokušao utjecati na Muslimane kako bi odustali od
napada na hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Ovime je pokušavao zaustaviti izvođenje Bošnjačkog
plan koji je podrazumijevao primirje između Srba i Muslimana, te izazivanje sukoba između Srba i
Hrvata u Hrvatskoj, kako se HV ne bi mogla umiješati u borbe između ABiH i HVO-a.

Početkom ožujka 1993. Bošnjaci pokreću novu ofenzivu kojoj je cilj bio potpuno zauzeti
Hrvatske enklave u središnjoj Bosni, te protjerati Hrvate i tu naseliti Muslimanske izbjeglice. Ovu
treću ofenzivu organizirao je Sefer Halilović i ona se protegla na više mjeseci. U prvoj fazi trebalo
je potpuno opkoliti i ispresjecati Hrvatske enklave u srednjoj Bosni, kako bi lakše zauzeli
Lašvansku dolinu i etnički je očistiti od Hrvata. Ostvarenjem tih zadataka zauzeli bi tvornicu
eksploziva u Vitezu, te tvornice u Travniku, Novom Travniku, Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru,
Jablanici, Konjicu i Hadžićima kako bi se ABiH naoružala. U drugoj fazi je trebalo preko Bugojna i
Mostara dolinom Neretve prodrijeti prema moru. Prije početka ove ofenzive Muslimani su u
istočnom Mostaru organizirali vlastitu bolnicu, iako su se do tada potpuno slobodno liječili u
zapadnom Mostaru, pa čak i u Splitu. U okviru priprema za opću ofenzivu 8. 3. 1993. u sklopu
Trećeg korpusa ABiH formirane su četiri operativne grupe: Lašva sa Zapovjedništvom u Kaknju,
Zapad sa Zapovjedništvom u Bugojnu, Bosna sa Zapovjedništvom u Zavidovićima i Bosanska
Krajina sa Zapovjedništvom u Travniku, a 7. muslimanska brigada se od polovine travnja 1993.
izravno podčinila Zapovjedništvu Trećeg korpusa. Pripadnici ABiH 23. ožujka su od ranih jutarnjih
sati proveli blokadu svih ulaza u grad Konjic, zauzeli su prijevoj Ivan – Sedlo, te su prvi put izvršili
napad na područje općine Kiseljak.

Alija Izetbegović i Mate Boban potpisali su 25. ožujka 1993. u New Yorku zemljovide
dogovorene po ranijem Vance-Owenovom planu, koji predlaže ustroj BiH na deset provincija. Isti
dan počeo je otvoreni oružani napad ABiH na Hrvatske enklave iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja
i Fojnice. Hrvatske enklave su napadnute od strane desetak puta brojnijih snaga, te je došlo do
proboja bojišta na više mjesta. Kako bi spasili stanovništvo u malim enklavama koje se nije moglo
obraniti, 8. travnja 1993. održan je na Vlašiću sastanak delegacija SDS-a i HDZ-a predvođenih
Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom. Dogovoreno je propuštanje opkoljenog hrvatskog
stanovništva srednje Bosne preko teritorija vojske bosanskih Srba.

Srbi su pomagali Hrvatima u Srednjoj Bosni kako bi sukobi što duže trajali i kako bi se
Muslimani i Hrvati što više iscrpili, ali su istovremeno u dolini Neretve topničkom vatrom po
položajima HVO-a pomagali Muslimanske napadaje s namjerom pomaganja Muslimanima da
prodru do hrvatske granice kako bi ABiH ušla u direktni sukob sa Hrvatskom. Ovom taktičkom
razlikom u izboru lokalnih saveznika bosanski Srbi su nastojali ostvariti korist za sebe, tj., na
području srednje Bosne željeli su spriječiti Muslimane da se domognu industrijskih kapaciteta za
proizvodnju eksploziva, dok su u dolini Neretve pomagali Muslimane kako bi izazvali direktni
međunarodni sukob između Hrvatske i Muslimana. Ovu suradnju između Srba i Muslimana na
području Istočne Hercegovine Alija Izedbegović je, uz pomoć Irana, dogovorio prije pokretanja
napada na Mostar. Iran je preko Ruskih veza dogovorio primirje sa Beogradom na ovom području.
Vojna suradnja 4. korpusa ABIH i Nevesinjske brigade VRS, formalizirana je tek 8. 8. 1993. kada
je zapovjednik 4. korpusa Arif Pašalić uputio dopis u sarajevsko zapovjedništvo gdje izvješćuje o
pojedinostima pregovora, iako su neformalno lokalno i ranije surađivali. Pregovorima su
prisustvovali Fatima Leho i Safer Oručević, a kasnije u pregovore se uključio i general Ratko
Mladić koji je predložio: «Vi krenite prema Stocu, Dubravama i Neumu, a mi ćemo uzeti sve lijevo
od Neuma i Ploča.» Krajem kolovoza uspostavljena i stalna telefonska veza između ovih Srpskih i
Muslimanskih jedinica pod kodnim imenom «Višnja - Jabuka». Srbi su Muslimanima redovito
isporučivali pješačko streljivo dok su topničke i minobacačke projektile Srbi ispaljivali na položaje
HVO-a prema koordinatama dobivenim preko telefonske veze «Višnja Jabuka». Ova veza trajala je
idućih 15 mjeseci.

Jačanjem sukoba između Muslimana i Hrvata Islamske države su prekinule opskrbu

Hrvatske naftom, te je Hrvatskoj ostala samo Rusija kao izvor nafte. Rusi su to dobro iskoristili, te
su tražili da se dio nafte doprema Krajinskim i Bosanskim Srbima, pri čemu su pojedinci uzimaju
provizije. Zbog toga čega je Predsjednik Tuđman smijenio predsjednika Vlade Franju Gregorića i
sve za koje je postojala sumnja kako sudjeluju u uzimanju provizija. Istog trenutka doprema nafte
je stala. Nakon par mjeseci Tuđman je na sastanku sa Jeljcinom u Moskvi upitao u čemu je
problem. Jeljcin je tražio da se dio nafte distribuira Srbima u RS i RSK. Bivši premijer Gregurić je
postao glavni šef u INI i najjaći čovjek iz pozadine za sve gospodarske problema, a već drugi dan
nakon Tuđmanovog pristajanja na ucjenu Jeljcinovih suradnika prvi tanker je ušao u Hrvatske
teritorijalne vode.

U Jablanici 13. 4. 1993. dolazi do prometne blokade, čime ABiH onemogućuju ulazak
Hrvata u grad ili iz njega. Ovime je ABiH poduzela operaciju širokih razmjera na području
Konjica i Jablanice, koja kreće 15. 4. 1993. a prilaze hrvatskim enklavama srednje Bosne iz pravca
Prozora i Bugojna je već od prije potpuno kontrolirala. Operacijama sa 13.000 vojnika Abih je u
Konjicu dovršila plan potpunog izoliranja HVO-a u male, vojnički teško obranjive džepove i
stavljanje pod kontrolu svih komunikacija kojima bi mogla doći pomoć. Na području Čapljine i
Stoca, svi Muslimani u postrojbama HVO-a pozvani su da prijeđu na stranu Abih. Bajro Pizović,
zapovjednik 42. brdske brigade Abih 17. travnja naređuje uvezivanje sa muslimanskim vojnicima u
čapljinskoj postrojbi HVO-a, kako bi oni zauzeli selo Tasovčiće i most u Čapljini. U zapovjedi se
naložilo zauzimanje grada Stoca koji je HVO oslobodio od Srba. HVO 19. travnja uhićuje
zapovjednike i oko 700 muslimana iz brigade HVO-a Bregava koja je bila većinski muslimanska.
Sjevernije na prostoru Jablanice i Konjica Abih nastavlja napade koji se 9. svibnja proširuju i na
područje Mostara, i koji traju sve do proljeća 1994. i Washingtonskih sporazuma.

Arapi iz mudžahedinske postrojbe 3. korpusa ABiH su 15. travnja 1993. oteli zapovjednika
Zeničke brigade HVO-a Živka Totića, pri čemu su poginula četvorica ljudi iz njegove pratnje,
nakon čega je idućega dana došlo do borbi i obostranih pokolja u cijeloj Lašvanskoj dolini, a mnoga
hrvatska i muslimanska sela su spaljena.

U ovoj trećoj muslimanskoj ofenzivi ABIH je postigla polovične uspjehe. Lokalni Hrvati su
se puno bolje pripremili za obranu nego za vrijeme prve i druge ofenzive pošto Muslimane više nisu
smatrali za saveznike. Sa Alijom Izetbegovićem je u tijeku ovih sukoba potpisan čak i sporazum o
zajedničkom zapovjedništvu HVO-a i ABiH, ali Izetbegović nikad nije dopustio predstavnicima
HVO-a da prisustvuju sjednicama Predsjedništva, unatoč inzistiranju Hrvatskih predstavnika.

Od 29. 4. do 2. 5. 1993. dr. Franjo Tuđman boravio je u Turskoj. Tu je dogovoreno osnivanje

zajedničke tursko-hrvatske misije dobre volje kako bi se ocijenilo stanje među hrvatskim i
muslimanskim zajednicama u Bosni i Hercegovini, te obnovilo međusobno povjerenje. Preko
Turske je Tuđman želio uvjeriti Aliju kako neće dopustiti etničko čišćenje srednje Bosne od Hrvata i
prodor ABiH prema Jadranskom moru makar morao upotrijebiti i Hrvatsku vojsku.

Dana Vijeće sigurnosti UN-a je 7. 5. 1993. proglasilo zaštićene zone Sarajevo, Tuzla, Žepa,
Srebrenica, Goražđe i Bihać, a Sefer Halilović i Ratko Mladić u prisustvu francuskog generala
Morillona potpisali su opći prekid vatre. To je omogućilo Izetbegoviću prebacivanje glavnine snaga
na front prema Hrvatima i pripremu mnogo snažnije ofenzive na HVO. Cijela muslimansko-
hrvatska crta obrane tada se raspala. Muslimani su imali početnih uspjeha u osvajanju izdvojenih
hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i u prodoru dolinom Neretve prema moru. Zahvaljujući
prebacivanju muslimanskih jedinica iz Podrinja u borbu protiv Hrvata, četnički general Mladić
preraspodjeljuje svoju vojsku na ratište Igmana i tako potpuno zatvara obruč oko Sarajeva.

U nastojanju da smiri sukobe između Muslimana i Hrvata 10. 5. 1993. dr. Tuđman je uputio
poruke Aliji Izetbegoviću i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne mr. Mati Bobanu u
kojima je najoštrije osudio hrvatsko-muslimanske sukobe u Bosni i Hercegovini, s pozivom da
sukobi odmah prestanu, te se osigura suradnja hrvatskih i muslimanskih oružanih snaga u borbi
protiv srpskog agresora i stvore preduvjeti “da mirotvorna akcija svjetske zajednice bude moguća i
uspješna”.

U svibnju 1993. ratni sukob između ABiH i HVO-a se razbuktava, a ratnih žrtava i žrtava
genocida je sve više. Snage ABiH na području srednje Bosne u tom trenutku bile su šest puta
brojnije od snaga HVO-a, a ginulo ih je daleko više nego Hrvata pošto su oni uglavnom vršili
napadačke akcije. Na području Konjica i Jablanice na 700 boraca HVO-a napadalo je 10.000
boraca ABiH. Na ovom području ABiH je držala višestruko veći broj vojnika nego na linijama
prema Srbima u istočnoj Bosni. Cijelo to vrijeme Hrvatska je slala oružje i streljivo Muslimanima
plašeći se mogućnosti naglih srpskih prodora na prostore koji je držala ABiH, ako bi ostali bez
streljiva. U tom bi slučaju milijun i sedamsto tisuća muslimanskih izbjeglica završilo u Hrvatskoj,
što Hrvatska ni ekonomski ni sigurnosno ne bi mogla izdržati.

Na mostarskom području, muslimanski su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993.

počeli vraćati s mora gdje su bili u izbjeglištvu. Početkom proljeća 1993. smjenjen je i prohrvatski
orijentirani muslimanski politički čelnik za grad Mostar dr. Ismet Hađiosmanović. Po gradu se sve
češće pojavljuju »ljiljani« na uniformama pripadnika HOS-a i ABiH. ABiH je sve više jača, te je
prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu mirnog zauzimanja zgradu po zgradu bližila se
zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako
su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi između Muslimana i Hrvata. Dok su postrojbe
HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju prema četnicima, Muslimani su tiho zauzimali grad.
Zapovjednik 41. motorizirane brigade ABIH u Mostaru Midhad Hujdur Hujka 19. 4.1993. izdaje
zapovijed o hitnom odsijecanju Mostara južno prema Buni i sjeverno prema Vrapčićima. Nakon što
su pripreme otkrivene HVO se također potajno sprema za obranu. Hrvatske obavještajne službe
uspjele su uhvatiti Hujkinu zapovijed kao i poziv Sefera Halilovića Muslimanima koji su se nalazili
u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Muslimane na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i
preuzimanje komande nad jedinicama i teritorijem. Zapovijed od 9. 4. počela je sa realizacijom 9.
5. 1993. kad su muslimanski predstavnici na sjednici Vlade Mostara, koja se održavala u bolnici na
Bijelom Brijegu, dali kolektivnu ostavku na svoju funkciju u Vladi Mostara. Već sutra nakon
povratka sa smjene, koju su Muslimani i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima,
Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Kad se
doznalo kako ABiH planira pokrenuti veliku ofenzivu 12. 5. 1993. na području Mostara, lokalni
zapovjednici HVO-a donosi odluku za pokretanje svoje ofenzive. U manjem dijelu jedinica HVO-a
zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli
razoružati Muslimane, te ih smjestiti u zarobljeničke logore Heliodrom i Dretelj.

U Međugorju, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, na inzistiranje međunarodnih posrednika,

18. 5. 1993. potpisali su sporazum o uspostavi mira. Alija se odrekao Mostara koji je po ovom
dogovoru pripao Zapadnohercegovačkoj županiji. Ovaj Alijin potez bio je još jedan pokušaj ratne
varke kojom je htio umanjiti opreznost mostarskih branitelja, a već je izdao zapovijed za novi
pokušaj osvajanja Mostara. Idućeg dana, 19. 5. 1993. godine, jedinice ABiH smještene u zapadnom
Mostaru u objektima Vranice pokrenuli su veliku ofenzivu na zapadni Mostar. Vode se žestoke
borbe u kojima Muslimani pokušavaju zauzeti cijeli Mostar. Borbe se vode po principu kuća za
kuću, mnoge zgrade na liniji sukoba su do temelja srušene, a borbe su trajale dva dana. U Vranici su
pronađeni popisi svih pripadnika ABiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-
ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. Svi su
zatvoreni u logore, nakon čega su počela uhićenja i njihovih obitelji, te svih sumnjivih koji bi mogli
ometati obranu s leđa. Predsjednik Predsjedništva BiH i stranke SDA Alija Izetbegović prijeti «ako
humanitarne organizacije ne uđu u Mostar, on neće sudjelovati u bilateralnim pregovorima s
delegacijom Mate Bobana, predstavnikom bosansko-hercegovačkih Hrvata». “Zahtijevamo da
UNPROFOR, Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) i Međunarodni odbor Crvenog
križa (ICRC) uđu u Mostar i druga mjesta u Hercegovini kako bi se stanovništvu dostavila
neophodna pomoć”, pisao je Alija. Borbe se nisu vodile samo u gradu već i na čitavoj liniji između
Mostara i Bugojna, na pravcima pogodnim za napad. Muslimani su se povremeno koristili taktikom
ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici ABiH i mudžahedini, a u drugom redu
nenaoružani. Čim netko iz prvoga reda pogine, priskače netko iz drugoga reda i uzima oružje.
Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se
žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi. Ovu su taktiku Muslimani ranije koristili samo kod
Brčanskog koridora 1992. i početkom 1993, kada su u suradnji s HVO-om i uz topničku potporu
HV-a nekoliko puta uspjeli presjeći Brčanski koridor. Brčanski je koridor imao stratešku važnost za
cijeli zapadni dio »Velike Srbije« i branjen je najjačim tenkovskim i topničkim jedinicama, te su pri
sva tri presijecanja snage ABiH i HVO-a unutar 24 sata vraćene na početne položaje.

Na Vojnom sudu u Zagrebu, u lipnju 1993. Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i
Ante Prkačin optuženi su za stvarenje paravojske, a nakon dugotrajnog suđenja sve je završilo
rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je HOS priznat kao legalni dio Hrvatske
vojske. Nezadovojan nestankom HOS-a Paraga uz pomoć CIA-e odlazi u SAD gdje u američkom
Kongresu napada Hrvatsku za agresiju na BIH i optužuje Tuđmana za diktaturu. Kao svjedoka sa
sobom je poveo bivšeg predsjednika hrvatske vlade Josipa Manolića kojega je, inače pred javnosti
stalno napadao kao udbaša. Nakon toga mnogim pravašima u Hrvatskoj i BIH se otvaraju oči te
napuštaju HSP.

Krajem lipnja muslimani napadaju i na Bijelo Polje, iz istočnog Mostara. HVO je uspio
zaustaviti bošnjačku ofenzivu čiji je cilj bio osvajanje šireg područja Mostara, uništavanje snaga
HVO-a na potezu od Drežnice pa do južnog dijela grada, te ovladavanje visovima. Ovime bi ABIH
osim nadzora komunikacije Jablanica-Mostar postrojbe HVO-a bile odbačene prema dubini
zapadne Hercegovine, a grad Mostar stavljen pod nadzor Muslimana. Noć prije napada bošnjaci u
HVO-u su okrenuli cijevi na svoje suborce-Hrvate. HVO je uspio sačuvati velik dio prostora, pa i
dio na lijevoj obali Neretve u Bijelom Polju. Uz pomoć pojačanja izvan Mostara hrvatske snage
zaustavile su Muslimansku ofanzivu, i slomiti planove o prodoru u Hercegovinu s ciljem izlaska na
more.
Muslimanska Armija nije ispunila ni jedan od osnovnih ciljeva, pa ni nadzor komunikacije
Konjic-Jablanica-Mostar, pošto je HVO kod Konjica (Turija) i dalje nadzirao i ometao pokrete tzv.
Armije BiH. Time je zaustavljen san o Islamskoj državi i plan, stvaranje Islamske države sa
izlaskom na Jadransko more.

U ovoj četvrtoj muslimanskoj ofenzivi, uvidjevši kako bi Mostar mogao pasti, hrvatski
politički vrh je odlučio konačno prekinuti opskrbu postrojbi ABiH oružjem i streljivom iz Hrvatske.
Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko Mostara su se
stabilizirale. Budući da nisu uspjeli osvojiti Mostar na putu prema Pločama, Muslimani su se odlučili
na novu, puzajuću ofenzivu u kojoj će postepeno etnički očistiti, jednu po jednu hrvatsku enklavu u
srednjoj Bosni i zauzeti industrijska postrojenja.

U lipnju 1993. sukob ABiH i HVO-a u Lašvanskoj dolini doživljava vrhunac. Tehnički
nadmoćnije i brojčano jače snage ABiH sve čine kako bi zauzele prostore tamošnjih Hrvata, etnički
čiste hrvatska sela, te ubijaju zarobljene vojnike HVO-a i civile. U Lašvanskoj enklavi, tridesetak
kilometara dugoj i nekoliko kilometara širokoj dolini, u ratu s Muslimanima poginulo je ukupno
blizu dvije tisuće Hrvata, ranjeno je više od pet tisuća pripadnika HVO-a, a preko 1.500 djece ostalo
je bez jednog ili oba roditelja. Na području Travnika 3. 6. 1993. ABiH je otpočela s masovnim
uhićenjima i odvođenjima muškaraca Hrvata. Pojedinci iz Hrvatskog vodstva procjenjuju kako se
ovo područje više ne može braniti pošto je sva logistika ovisila o nekoliko ruskih helikoptera. Zbog
toga se pojedini politički i vojni vođe opredjeljuju za napuštanje srednje Bosne i odlazak Hrvata iz
ovog područja, dok se većina lokalnog stanovništva tome protivi. ABiH 9. 6. 1993. napada sva sela
općine Kakanj nastanjena Hrvatima odakle se hrvati povlače u kolonama dugim i do 10 km prema
Varešu. Oko 15.000, izbjeglica pod stalnom topničkom i pješačkom vatrom probilo se planinskim
vrletima, noću, u Vareš. Sa područja općine Travnik protjerano je oko 19.000 Hrvata. Muslimani
napadaju i općine Kreševo, Žepče i hrvatska sela oko Maglaja. Početkom srpnja ABiH snažno
napada sela oko Uskoplju, a odmah potom i sela oko Fojnice odakle se povlače pripadnici HVO-a i
većina hrvatskog pučanstva. U srpnju vojni zapovjednici HVO-a u Bugojnu vide kako je broj
muslimana naglo porastao za 30.000 te pokušavaju preuzeti kontrolu, ali bilo je kasno. Muslimani
su postali većina te pobjeđuju i vrše masakre, a 16.000 Bugojanskih civila je krenulo u izbjeglištvo.
AbiH 31.7. 1993. počinje napad na područje Ramske brigade HVO-a i topovskom vatrom
gađaju Prozor, ali HVO prelazi u protivnapad i osvaja položaje ABiH.

Načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH, general Rasim Delić 13. kolovoza 1993. godine,
na osnovu odluke Predsjedništva RBiH naredio je formiranje odreda El- mudžahid u sastavu 3.
korpusa tzv. Armije BiH. Muslimanski vojni vrh je u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. odžao
savjetovanje, koji je okupio “veći dio Štaba Vrhovne komande, ljude na najodogvornijim
dužnostima u ŠVK Oružanih snaga i pet do šest komandanata korpusa”. Raspravljano je o nastavku
plana «Neretva 93». Zaključak je: «Zadatak je izboriti opstanak države i bošnjačko muslimanskog
naroda na ovim prostorima. To su naši strateški ciljevi… Neka oni idu u Ženevu, neka razgovaraju,
neka pregovaraju. Jedan dan će opet doći i kazati: bogami od ovoga nema ništa. Mi moramo
ratovati i gotovo». Prema zapovjednicima ciljevi su: «Glavne tri tačke su Kiseljak, Prozor i Žepće,
što život znače za državu BiH i Armiju.» Načelnik glavnog stožera ABiH Sefer Halilović je rekao:
«Ostaje nam pitanje kako i na koji način doći do plijena, kako i na koji način velike kapacitete
staviti u funkciju namjenske industriju. Kako uzeti Vitez. I kako uzeti Žunovicu. Jer to su 2
strategijska objekta za našu armiju.» Kako bi se plan osvajanja Hrvatskih prostora mogao ostvariti
Izetbegović je 16.8. 1993. sa Krajišnikom sklopio sporazum o prekidu sukoba Armije Bih i Vojske
RS-a.
Dana 22. kolovoza 1993. Hrvati su na temelju Owen-Stoltenbergova plana osnovali
Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu (HR HB).

Muslinska delagacija iz Mostara na čelu sa Safetom Oručevićem i Fatimom Leho sastaju se

u ljetu 1943. više puta sa srpskim političkim i vojnim vrhom, pa i sa Ratkom Mladićem, pri čemu
žale što nisu zajedničkim snagama porazili Hrvate i "izašli na more".

Krajem kolovoza ABiH ponovno pokušava nastaviti prodore preko Mostara dolinom
Neretve. Sefer Halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. 8. kad je po zapovijedi zapovjednika
ABiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka «Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne
komande IKM» sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica sa zadatkom planiranja i analiziranja. Odmah
je počeo nastavak plana prošle operacije kodnog imena «Neretva 93.» koja je sad dobila ime «Vrdi
93». Ovom novom ofenzivom operativno je zapovijedao zapovjednik operativne grupe Sjever 2
Zulfikar Ališpago Zuka. Jedinice pristigle iz okolice Sarajeva raspoređuju se u borbeni poredak, te
6. 9. počinje napad na HVO na pravcu Vrda, sjeverno od Mostara. ABiH je uspjela uzeti HVO-u
oko 450 kilometara četvornih prije nego su zaustavljeni. Da su Vrda pala obrana Mostara bila bi
gotovo nemoguća.

Supredsjedatelji razgovora o bivšoj Jugoslaviji, koji se odvijaju pod pokroviteljstvom UN-a

u Ženevi, David Owen i Thorvald Stoltenberg 18. 9. 1993.posjetili su obalne gradove Ploče i Neum
gdje su razmotrili mogućnosti za potpisivanje plana koji bi podijelio Republiku BiH u tri mini
države povezane labavom središnjom vladom. Ploče i Neum su razgledali kako bi utvrdili gdje bi
bio povoljniji izlaz na otvoreno more za muslimansku državu.

U listopadu 1993. sve je manje izravnih ratnih sukoba između ABiH i HVO-a, pošto
Muslimanima ponestaje streljiva, ali su incidenti česti. Pripremaju se i napadaje postrojbi Armije
BiH na Vareško područje, posljednju oazu mira između dviju vojski. U napadima je ubijeno i
ranjeno više desetina hrvata i spaljeno više sela.

Krajem listopada 1993. Alija Izetbegović je prvi put javno izjavio: “Tražit ćemo izlaz na
more za Bosansku Republiku”.

Pred kraj 1993. lokalni zapovjednici HVO-a organiziraju niz samoinicijativnih napada na
muslimanske položaje, ali svi oni završavaju porazima. U studenom 1993. ABiH osvaja područje
Vareške općine. Time je pala posljednja Hrvatska enklava pod nadzor muslimanske vojne i civilne
vlasti. S prostora općine Vareš protjerano je više od 10.000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko
10.000 Hrvata prognanih iz Kaknja.

Postrojbe ABiH okupirale su teritorij veći od 5.000 četvornih km, koji je bio pod nadzorom
HVO-a. Sada muslimanka većina naseljava većinu industrijskih gradova - Tuzlu, Zenicu, Sarajevo,
Konjic, Bugojno, Travnik, Kakanj, Vareš i dio Mostara. Muslimani drže u svojim rukama najveći
dio kapaciteta vojne proizvodnje, osim što su pod kontrolom HVO-a postrojenja vojne industrije u
Vitezu i Bratstvo u Novom Travniku. Veći dio srednje Bosne očišćen je od Hrvata, izbjeglo i
prognano je oko 153.000 Hrvata, ubijen je 1.051 civil i 644 zarobljena vojnika HVO-a. Muslimani
su uspjeli zauzeti sjeverni dio desete provincije i dio osme provincije koja je po tada već potpuno
napuštenom Vence Owenovom planu pripadala Hrvatima, što je pravac dug oko 150 kilometara
zračne linije na potezu između Bugojna i Mostara, dok se na drugim dijelovima BiH sukobi između
Hrvata i Muslimana nisu ni događali. Veliki broj Muslimana, koje su Srbi protjerali iz istočne
Bosne, naselilo se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Taj priljev stanovništva ojačao je
brojčano i postrojbe Armije BiH. Prognani i izbjegli traže životni prostor i silom oduzimaju
Hrvatima njihovu zemlju i kuće, te ih progone u zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku i cijelu Europu.
ABiH sada kontrolira najpovoljnije prirodne komunikacije u Bosni i Hercegovini i to: prijevoj
Ivanovo sedlo na komunikaciji Konjic-Tarčin, prijevoj Rastovo na komunikaciji Uskoplje/Gornji
Vakuf-Novi Travnik, prijevoj Mošuljsko sedlo na komunikaciji Tuzla-Kladanj i Vrandučku klisuru
kao ključnu točku za komunikaciju dolinom rijeke Bosne. Pod kontrolu Armije BiH došli su i važni
operativno-strateški pravci u Bosni i Hercegovini i to: pravac Sarajevo-Zenica-Travnik, a on ima
ključni značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj, pravac Sarajevo-Olovo-
Tuzla i pravac Sarajevo-Jablanica-Mostar. Kontrolom ovih triju strateško-operativnih pravca Armija
BiH je stekla prednost u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na pravcu Mostar-Sarajevo-Zenica-
Tuzla, ali joj prodor dolinom Neretve prema moru nije uspio.

Dana 12. 11. potpisana je zajednička Deklaracija o neodgodivom prekidu vatre između
ABiH i HVO-a. Potpisali su je Granić, Silajdžić i Hikmet Cetin u Sarajevu. Muslimani pristaju na
smirenje sukoba zadovoljni s onim što su uzeli Hrvatima, zahvaljujući sve većem pomanjkanju
streljiva zbog prekinutih putova dobave preko hrvatske. Dana 12. studenoga 1993. general-
pukovnik Ante Roso imenovan je novim zapovjednikom glavnog stožera HVO-a umjesto generala-
bojnika Slobodana Praljka.

U siječnju 1994. nastavljaju se politički pregovori, a ratni sukobi se smanjuju jer

muslimanska ABiH polako troši posljednje zalihe streljiva, pošto im je opskrba iz Hrvatske
prekinuta prije pola godine. Zbog logističkih problema i Alija Izetbegović počinje prihvaćati
pomoć u posredovanju od svojih pokrovitelja u Washingtonu. Pojedine postrojbe ABiH i dalje čine
teške zločine nad Hrvatima u općinama Vitez, Maglaj i Zavidovići.

Uveljači 1994. godine zapovjednik Armije BiH Rasim Delić podnio je Izetbegoviću
slijedeće izvješće: “HVO je eliminisan iz područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice,
Travnika i Bugojna: Znači kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u
Travniku”
 U Zagrebu 23. veljače 1994. sporazum o prekidu vatre potpisuju zapovjednik HVO-a
general Ante Roso i zapovjednik ABiH general Rasim Delić. Najveću zaslugu za potpisivanje ovog
sporazuma imaju Amerikanci koji su inzistirali na miru. Kako bi i Srbe prisilili na mir 28. 2. 1994.
NATO je srušio četiri srpska zrakoplova oko Banjaluke zbog kršenja odluke o zoni zabrane leta.

U ožujku 1994. bosanskohercegovački Hrvati i Muslimani su u Washingtonu potpisali

preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH koji će omogućiti konfederaciju sa Hrvatskom.
Predsjednici Tuđman i Izetbegović 18. ožujka 1994. potpisali su u Washingtonu »Okvirni
sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH«.

U ratu iscrpljivanja u BIH Hrvatski je narod očišćen iz srednje Bosne, uz ogromne civilne i
vojne žrtve. Ukupno je izbjeglo i prognano 152.950 Hrvata, ubijena je 1.051 civilna osoba (od toga
121 dijete), a ubijena su 644 zarobljenika HVO-a. U ratu je stradalo vrlo mnogo i civila i vojnika.
“Po nacionalnosti 64.036 žrtava bili su Bošnjaci, 24.905 žrtava bili su Srbi i 7.788 žrtava bili su
Hrvati. Većina srpskih žrtava bili su vojnici 20.690 od 24.905 ukupno stradalih Srba u BiH.
Posljednja istraživanja srpskih institucija u BiH govore o 29.000 stradalih Srba u ratu u BiH.
Vojnika HVO-a stradalo je 5.719 od ukupno 7.788 hrvatskih žrtava. Kod Bošnjaka većinu stradalih
činili su civili 33.403 od ukupno stradalih 64.036 Bošnjaka”. Sa područja pod nadzorom HVO-a u
BiH u razdoblju 1991.-1995. protjerano je ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti 112.000
Srba i Bošnjaka, što od ukupnog broja prognanika u Bosni i Hercegovini iznosi 9,12%. “Sa
područja pod nadzorom Vojske Republike Srpske u BiH protjerano je, ili su napustili taj prostor
zbog ratnih okolnosti 586.400 Bošnjaka i Hrvata, što predstavlja 47,7% od sveukupnog broja
prognanika. Iz dijelova BiH pod nadzorom Armije RBiH, protjerano je, ili su napustili taj prostor
zbog ratnih okolnosti 529.000 Srba i Hrvata što iznosi 43,10% od broja svih prognanika u BiH”.
Literatura:

Tihomir Čuljak: RAT

Ivica Mlivončić: Muslimanski zločini u BiH
Halilović, Sefer (1997): Lukava strategija, Sarajevo, Maršal d.o.o.
Ajanović, Irfan (1992): “Sada se želi podvaliti Hrvatima”. Intervju od 23. siječnja
objelodanjen u Nedjeljnoj Dalmaciji
Muslimović, Fikret (1995): Obrana Republike, Sarajevo, Ljiljan
Selimbegović, Vildana (1996): “Zelene beretke”, Dani, Sarajevo, br. 41, str. 40 -41
Brendan Simms: Najsramniji trenutak - Britanija i uništavanje Bosne.
Branko Mamula, Slučaj Jugoslavija,
Borisav Jović: Poslednji dani SFRJ (1995),
Veljko Kadijević: Moje viđenje raspada,
Šefko Hodžić: Operacija jesen 94.,
Josip Boljkovac: Istina mora izaći van,

Internet :

http://pages.infinit.net/bosnie/cyberm/chap5/chap5.htm LES PLANS DE PAIX

http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX/VI-08.htm Chronology of the battle and siege of Sarajevo
http://www.bosnet.org/archive/bosnet.w3archive/9307/msg00013.html
http://www.bosnet.org/archive/bosnet.w3archive/9309/msg00030.html
http://jajce.piranho.at/smrt_jugoslavije/paljenjefitilja/akoneznamo3.html
http://www.voa.gov/miscl/croatia/lm0428.html Bivši politički vrh RH odgovoran za zločine - razgovor s generalom
Martinom Špegeljom (28/4/00) Razgovarala Linda Milisa,
http://www.zarez.hr/59/zariste5.htm Stjepan Mesić, predsjednik RH, Logika protiv povijesnih silnica, razgovor Omer
Karabeg
http://www.hdmagazine.com/bosnia/articles.html STUDIJE I ANALIZE Musadik Borogovac
http://www.hic.hr HRVATSKI INFORMACIJSKI CENTAR
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html Kronologija hrvatsko-muslimanskog sukoba
http://www.vreme.com/arhiva_html/450/2.html Vreme broj 450, 21. avgust 1999. Srbija na mitinzima (1990. - 1999.)
http://www.bhdani.com/arhiv/2001/231/t23105.shtml

AUTOR: TIHOMIR ČULJAK