Sie sind auf Seite 1von 23

SVEĆENIĈKO UDRUŢENJE „DOBRI PASTIR" S

POZITIVNE STRANE

FRA VELIMIR BLAŢEVIĆ, Banja Luka

Uvod

Osnivanje, postojanje i djelovanje staleškog udruţenja katoliĉkih sveće-


nika u zemlji u kojoj su, nakon 2. svjetskog rata, vlast preuzeli komunisti,
bila je smiona i riskantna zamisao i odluka. Takva je odluka bila donesena i
provedena u djelo 25. sijeĉnja 1950. u Bosni i Hercegovini, kad je u Sarajevu
osnovano Udruţenje katoliĉkih svećenika „Dobri Pastir".
Do uspostavljanja toga Udruţenja, a potom i njegovog djelovanja,
došlo je unatoĉ protivljenju, ali ne komunistiĉkih vlasti, nego crkvenih
vlasti i najviše vlasti franjevaĉkog reda. Kad se, naime, saznalo da neki
bosanski franjevci vrše pripreme za osnivanje staleškog svećeniĉkog udru-
ţenja, iz Apostolske nuncijature u Beogradu stiglo je upozorenje da se to ne
ĉini.1 A kad je Udruţenje ipak osnovano, Drţavno Tajništvo Svete Stolice je
traţilo od Vrhovne uprave franjevaĉkog reda da naredi bosanskim i
hercegovaĉkim franjevcima da se povuku iz Udruţenja. 2 General fra-
njevaĉkog reda intervenirao je više puta i izvršavao što je od njega traţeno iz
Rimske kurije3, ali to nije imalo efekta u Bosni i Hercegovini.

1
Pismo regensa (voditelja) Apostolske Nuncijature, mons. J. Hurleya, provincijalu fra Josipu
Markušiću 26. prosinca 1949., u: Arhiv Franjevaĉkog provincijalata Bosne Srebrene (dalje:
ABS) - Sarajevo, kutija: Provincijalat, g. 1943-1954. Vidi: V. Blažević: „Kontroverze oko
osnivanja i djelovanja Udruţenja katoliĉkih svećenika 'Dobri Pastir'“, u: Bosna Franciscana,
X/2002, br. 17, str. 251.
2
Dopisi Kongregacije za izvanredne crkvene poslove generalu franjevaĉkog reda, fra Pacifiku
Perantoniju, od 14. i 15. travnja 1950., u: Rim, Arhiv Generalne kurije franjevaĉkog reda,
Ordinis - 1950, prot. n. 173/50. Vidi: V. Blažević: n. ĉl., u: Bosna Franciscana, X/2002, br.
17, str. 258-259.
3
Pismo franjevaĉkog generala fra Pacifika Perantonija, 5. travnja 1950., provincijalima u
Sarajevu, Mostaru i Splitu, i 18. travnja 1950. provincijalu fra Josipu Markušiću, u Sarajevu, i
20. travnja 1950. ponovno provincijalima u Sarajevu, Mostaru i Splitu: ABS - Sarajevo,
kutija: Provincijalat, g. 1943-1954; Rim, Arhiv Generalne kurije franjevaĉkog reda, Ordinis
Protiv staleških svećeniĉkih udruţenja u bivšoj Jugoslaviji izjasnila se i
Biskupska konferencija Jugoslavije svojom izjavom Non licet g. 1952.4
Bilo je dosta i drugih, osobito u svećeniĉkim ili crkvenim krugovima, koji
su o Udruţenju imali nepovoljno mišljenje, na njegov raĉun iznosili teške
optuţbe i izricali vrlo negativne sudove.
MeĊutim, našlo se i onih koji su se bolje i dublje uţivjeli u realnost u
kojoj se nalazila Katoliĉka crkva, franjevaĉke provincije Svetog Kriţa (Bosna
Srebrena) u Bosni i Uznesenja BI. Dj. Marije u Hercegovini, i katoliĉki
vjernici općenito, posebno oni koji su poznavali prave razloge i motive
osnivanja Udruţenja „Dobri Pastir" i ciljeve koji su se time ţeljeli postići.
Stali su, stoga, na drugu stranu, medu njegove branitelje. Jedan od tih bio
je i dr. fra Ignacije Gavran, 5 u ĉiju je ĉast prireĊen ovaj Zbornik. Razum-
ljivo, od optuţbi koje su protiv njega iznošene i samo se Udruţenje branilo.
To ţelim prikazati, i to će bili predmet ovog priloga.

1. Mišljenje pravnika i nekih drugih autora o osnivanju i


djelovanju Udruženja

Odmah po osnivanju Udruţenja „Dobri Pastir" neki su ga proglašavali


nezakonitim. To je, sigurno, potaknulo dr. fra Vitomira Jeliĉića, bosan-
skog franjevca i kanonista poznatog i u širim crkvenim razmjerima, da je
1950. napisao i objavio ĉlanak pod naslovom: „Pravni poloţaj svećeniĉkih
udruţenja prema kanonskom pravu". 6 Da bi dokazao zakonitost staleških
svećeniĉkih udruţenja kakvo je „Dobri Pastir" u Bosni i Hercegovini, on

- 1950, prot. n. 173/50. Vidi: V. Blažević: „Kontroverze oko osnivanja i djelovanja“, u:


Bosna Franciscana, X/2002, br. 17, str. 258-259.
4
Vidi; R. Perić: „Biskupski delegat Majić i ilegalno svećeniĉko "udruţenje"“, u: Sluga
dobri i vjerni, Mostar 1998, str. 147.
5
I. Gavran napisao je veći broj ĉlanaka u kojima prikazuje zbog ĉega i kako je došlo do
osnivanja Udruţenja „Dobri Pastir“, te njegovu djelatnost i postignute rezultate. Evo tih
napisa: Das Verhältnis der bosnischen Franziskaner zum jugoslawschen Staate, Sarajevo
1964, pro Ms., 36 str., nalazi se u Profesorskoj knjiţnici Franjevaĉke klasiĉne gimnazije u
Visokom; „Svećeniĉko udruţenje Dobri Pastir i njegova uloga“, u: Zbornik o fra Anđelu
Zvizdoviću, izd. Franjevaĉka teologija - Sarajevo i Franjevaĉki samostan - Fojnica, Sarajevo
2000, str. 537-550; „Uz 25-godišnjicu udruţenja 'Dobri Pastir'“, u: Spomenica
dvadesetpetgodišnjice Udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir" 1950-1975, Sarajevo
1976, str. 21-27; „Tiho izopćenje. Uloga svećeniĉkog udruţenja 'Dobri pastir'“, u: Kalendar
svetoga Ante, 1999. godina, Sarajevo 1998, str. 62-75.
6
Ĉlanak je objavljen u: Dobri Pastir, 1/1950, br. 3-4, str. 31-36.
iznosi kako su u Crkvi, pa i u našim krajevima, i ranije postojala udruţenja
koja su išla za tim da svećenicima pomognu u rješavanju njihovih staleških
pitanja materijalne prirode. Naglašava da takva udruţenja mogu zakonito
postojati te da su korisna i potrebna. Tu vrstu udruţenja ne mora osnivati
crkvena vlast. Ona nemaju strogo crkvene svrhe i nisu crkvena, makar ĉla-
novi bili svećenici. Kanonsko pravo izriĉito ne spominje tih udruţenja, ali
to ne znaĉi da su protiv crkvenog prava i ne moţe ih se zbog toga smatrati
nezakonitim. Ona su zakonita i postoje mimo kanonskog prava.
Takvo razmišljanje dr. Jeliĉića, koji je bio ĉlan Udruţenja „Dobri
Pastir" od njegova osnivanja, nije se dopalo vatikanskom Drţavnom taj-
ništvu. Naime, dr. Jeliĉić je na generalnom kapitulu franjevaĉkog reda
1951. bio izabran za generalnog definitora, ali je, pod pritiskom toga Taj-
ništva, 13. travnja 1952. dao odreknuće na tu visoku sluţbu u franjevaĉkom
redu.7
Mišljenju dr. Vitomira Jeliĉića: da svećenici mogu osnivati i pripadati
udruţenjima koja nemaju formalnog odobrenja od crkvene vlasti, suprot-
stavio se kanonist dr. fra Ante Crnica, ĉlan franjevaĉke provincije Pre -
svetog Otkupitelja (Split), koji je koncem 1952., kad se najozbiljnije radilo
na osnivanju sliĉnog svećeniĉkog udruţenja u Republici Hrvatskoj, sastavio
i razaslao mjesnim i redovniĉkim ordinarijima spis naslovljen: „Svećeniĉka
staleška udruţenja (Struĉno mišljenje)“. Dr. Crnica je u tom spisu
osporavao valjanost argumenata onih koji su smatrali da mogu zakonito
postojati svećeniĉka udruţenja koja nemaju odobrenja od crkvenih vlasti,
te sukladno tome branili takva udruţenja svećenika koja su već postojala
ili su istom nastajala u tadašnjoj Jugoslaviji. 8 Na „struĉno mišljenje“ dr.
Crnice kritiĉki su se odmah osvrnula dvojica drugih pravnika, i pobijali ga, a
priklonili se mišljenju koje je zastupao dr. Jeliĉić. 9 Nešto više od 20
godina poslije njih, o slobodi i pravu svećenika da osnivaju svoja udruţenja
i posebno o Udruţenju „Dobri Pastir" pisao je i autor ovog priloga. 10

7
Vidi: B. Pandžić: Životopis dr. fra Dominika Mandića, ofm, Chicago 1994, str. 116.
8
Struĉno mišljenje dr. Ante Crnice objavljeno je u brošuri: Pravni položaj svećeničkih
staleških udruženja prema kanonskom pravu, [Sarajevo] 1953, str. 13-16.
9
Jedan je, potpisan kao Doctor utriusque iuris, napisao: „Bilješke o 'struĉnom mišljenju'
dr. Crnice“, objavljen u brošuri: Pravni položaj svećeničkih staleških udruženja prema
kanonskom pravu, str. 17-27; a drugi, potpisan kao Doctor iuris ecclesiaslici: „Primjedbe na
struĉno mišljenje dra o. Ante Crnice o svećeniĉkim staleškim udruţenjima“, takoĊer u:
Pravni položaj svećeničkih staleških udruženja, str. 27-36.
10
V. Blažević: „Sloboda i pravo svećenika na osnivanje svojih udruţenja“, u: Spomenica
dvadesetpetgodišnjice Udruženja katoličkih svećenika“Dobri Pastir“ 1950-1975,, Sarajevo,
1976., str. 33-48.
Udruţenje „Dobri Pastir" bilo je predmet, kako sam naprijed napo-
menuo, i većeg broja ĉlanaka dr. fra Ignacija Gavrana. Osim o teţini situa-
cije i razlozima koji su doveli do osnivanja Udruţenja te o njegovu isprav-
nom i propisnom osnivanju,11 isticao je i dokaziva kako u Pravilu Udru-
ţenja nema niĉega što bi se moglo osuditi; 12 da nadleţne crkvene vlasti
nisu nikada izriĉito ukinule Udruţenje niti zabranile uĉlanjivanje u njega,13
te da Udruţenje nije uĉinilo ništa protiv Crkve, nego je, naprotiv, mnogo
koristilo Crkvi.14
Dr. fra Ignacije Gavran navodi dvije skupine protivnika i istiĉe da su
po srijedi bila dva razloga zbog kojih su osuĊivali Udruţenje i svećenike
koji su mu pripadali. U jednoj skupini bili su biskupi i svećenici koji su
smatrali da Udruţenje vodi uspostavljanju „nacionalne Crkve“ ili stvara-
nju „Crkve u Crkvi“, a drugu su ĉinili ekstremno nacionalistiĉki usmjereni
emigranti, kojima je smetalo što se Udruţenje upušta u razgovore i sura -
Ċuje s komunistima, i što su voĊe Udruţenja izjavljivali da ţele biti lojalni
graĊani nove drţave. 15 Glede prvih fra Ignacije piše da je „strah biskupa
bio neutemeljen. Od samog poĉetka Dobri je pastir naglašavao potpunu
pravovjernost i strogu poslušnost prema crkvenoj upravi i toga se on trajno
drţao. Ni najljući njegovi protivnici nisu mogli otkriti bilo što krivovjernog
ili protucrkvenog ni u onom što je on objavljivao ni u onom što je radio,
iako su se oko toga uporno trudili“.16 A što se tiĉe drugih osporavatelja
„Dobrog Pastira“, fra Ignacije kaţe da su „bili slijepi ne samo za njegovu
pravovjernost i crkvenost, nego i za njegov zdravi i prilikama prilagoĊeni
nacionalni stav. Za njih je on, i nakon Protokola (potpisanog) izmeĊu
Svete Stolice i jugoslavenske drţave (g. 1966.), ostao suradnik neprijatelja,
protiv kojega se valja boriti ne samo rijeĉima nego i djelom“.17 Fra Igna-

11
Vidi: I. Gavran, Das Verhältnis der bosnischen Franziskaner zum jugoslawischen
Staate, str. 13-14; Isti: „Uz 25-godišnjicu udruţenja 'Dobri Pastir'“, u: Spomenica
dvadesetpetgodišnjice Udruženja, str. 22-23; „Svećeniĉko udruţenje Dobri Pastir i njegova
uloga“, u: Zbornik o fra Anđelu Zvizdoviću, str. 542-544; „Tiho izopćenje“, u: Kalendar sv.
Ante za g. 1999, str. 65-67.
12
Vidi: I. Gavran, Das Verhältnis der bosnischen Franziskaner …, str. 12-13; Isti: „Uz
25-godišnjicu udruţenja 'Dobri Pastir'“, u: Spomenica …, str. 22.
13
Vidi: I. Gavran: Das Verhältnis der bosnischen Franziskaner …, str. 14; Isti: „Uz 25-
godišnjicu udruţenja 'Dobri Pastir'“, u: Spomenica …, str. 23-24.
14
Vidi: I. Gavran; Das Verhältnis der bosnischen Franziskaner …, str. 14-20; Isti, „Uz 25-
godišnjicu udruţenja 'Dobri Pastir'“, u: Spomenica …, str. 24-27; „Svećeniĉko udruţenje
Dobri Pastir i njegova uloga“, u: Zbornik o fra Anđelu Zvizdoviću, str. 544-549; „Tiho
izopćenje“, u: Kalendar sv. Ante za god. 1999, str. 67-71.
15
Vidi: I. Gavran: „Tiho izopćenje“, u: Kalendar sv. Ante za g. 1999, str. 72.
16
I. Gavran: „Tiho izopćenje“, u: Kalendar sv. Ante za god. 1999., str. 72.
17
I. Gavran: „Tiho izopćenje“, u: Kalendar sv. Ante za god. 1999., str. 73.
cije zakljuĉuje da je „Dobri Pastir imao muĉnu i nezahvalnu ulogu: biti
posrednikom izmeĊu omraţenih komunista (ali tada nositelja drţavne
vlasti) i katoliĉkih svećenika. Zato je morao progutati mnogo gorkog pelina
i podnijeti mnoge udarce. Ali, on je uspio oslabiti odluĉnost komuni stiĉke
vlasti da pokopa vjeru i Crkvu, uspio je pomoći Crkvi da i u tome teškom
vremenu preţivi".18
O svećeniĉkim udruţenjima u bivšoj Jugoslaviji pojavljivali su se
tekstovi i u hrvatskom emigrantskom tisku u inozemstvu. Tako Vinko
Nikolić u svojoj knjizi Pred vratima domovine objavljuje razgovor s fra
Lucijanom Kordićem, hercegovaĉkim franjevcem u emigraciji, u kojem je
bilo rijeĉi o udruţenju „Dobri Pastir“. Fra Lucijan je u tom razgovoru, kao
razlog osnivanja „Dobrog Pastira“, naveo vrlo teško stanje Katoliĉke crkve
u Bosni i Hercegovini.19 Na to je u ĉasopisu Hrvatska Revija reagirao
„Bošnjanin“ svojim napisom: „Sto je pozadina 'svećeniĉkih udruţenja' u
Bosni i Hercegovini?“. On tvrdi da Kordić nije u pravu, i navodi posve
druge razloge i motive osnivanja „Dobrog Pastira“, odnosno traţi da sami
bosanski franjevci i Udruţenje „Dobri Pastir“ iznesu prave razloge.
Na „Bošnjaninov“ napis i pitanje koje je u njemu postavljeno „o uzro-
cima i povodima osnivanja 'udruţenja' svećenika 'Dobri Pastir' u Bosni“,
fra Lucijan Kordić je replicirao u istom ĉasopisu, te kazao da je pitanje koje
„Bošnjanin“ postavlja posve suvišno i krivo, budući da Udruţenje ima
svoja Pravila u kojima je naznaĉen njegov cilj, a u glasilu Dobri Pastir redo-
vito se objavljuju izvještaji i sva dokumentacija o radu Udruţenja. Odbacio
je takoĊer, kao neosnovanu, insinuaciju da su bosanski franjevci bili od
UDB-e „vrlo rafinirano ucijenjeni“, kao i tvrdnje da su osnivaĉi i ĉlanovi
Udruţenja obiĉni izdajnici vjere i domovine. U svoj odgovor umetnuo je i
osvrt jednog svog znanca iz domovine, koji opširnije pobija navode iz
„Bošnjaninovog“ napisa.20
Spomenut ću ovdje i jedno „neutralno“ gledanje na svećeniĉka udru-
ţenja u Jugoslaviji. Radi se o izlaganju koje je na 4. meĊunarodnom kon-
gresu kanonskog prava 1980. u Freiburgu, Švicarska, iznio Andrea Gianni.
On kratko navodi vrijeme nastanka udruţenja katoliĉkih svećenika u po -
jedinim republikama Jugoslavije, okolnosti u kojima su nastajala, i koji su
im bili ciljevi ili svrha, kakav je prema tim udruţenjima bio stav biskupa, te
kakav je bio status tih udruţenja prema kanonskom pravu, a kakav prema

18
I. Gavran: „Tiho izopćenje“, u: Kalendar sv. Ante za god. 1999., str. 74-75.
19
Vidi: V. Nikolić: Pred vratima domovine. Susret s hrvatskom emigracijom 1965. Dojmovi
i razgovori. Knjiga druga, Pariz – München, 1967., str. 91.
20
Vidi: L. Kordić: „Udruţenje kaloliĉkih svećenika NR Bosne i Hercegovine bez pozadine i
maske“, u: Hrvatska Revija, XXI/1971, sv. 4, str. 533-538.
civilnom pravu i drţavnom politiĉkom poretku Jugoslavije. 21 Autor zapaţa
kako je pitanje svećeniĉkih udruţenja u Crkvi sloţeno, ali da ga treba
promatrati ne samo kroz tadašnje kanonske propise, nego se moraju uzeti
u obzir povijesno-politiĉke okolnosti i realne prilike, 22 i ne moţe ga se
promatrati izvan konteksta temeljnog ljudskog prava, pa i prava svećenika,
na udruţivanje.23

2. Franjevački provincijali zauzimaju se i brane Udruženje „Dobri


Pastir"

Provincijalni poglavar franjevaĉke provincije Bosne Srebrene (Sarajevo),


fra Josip Markušić, nije bio ĉlan staleškog svećeniĉkog Udruţenja „Dobri
Pastir“, ali je bio uvjerenja da ono moţe odigrati vaţnu ulogu za franjevce i
Provinciju, da moţe sluţiti dobru katoliĉkih vjernika i Crkve u Bosni i
Hercegovini. Zato mu je od poĉetka davao podršku i uzimao ga u zaštitu
naroĉito pred crkvenim vlastima, koje ne samo da nisu bile naklonjene
Udruţenju „Dobri Pastir“ nego su ţeljele da njega nestane.
Markušić je znao da sudbina i opstanak Udruţenja zavise najviše od
Rima. Bilo je stoga potrebno imati nekoga tko bi osobito u Rimskoj kuriji
informirao o situaciji u Bosni i Hercegovini i predstavio pravu narav i
svrhu bosanskohercegovaĉkog svećeniĉkog Udruţenja „Dobri Pastir“.
Zato je 10. oţujka 1950. pisao dr. fra Dominiku Mandiću, generalnom
definitoru za slavenske franjevaĉke provincije, i izvijestio ga o osnivaĉkoj
skupštini Udruţenja, o nazoĉnim sudionicima i gostima, te o svom govoru
što ga je tom prigodom odrţao. Pri kraju pisma kaţe: „Ovo što šaljem
drţim, da je korisno, a moguće i potrebito. I tako se mi, da na svrhi rek -
nem, mnogopoštovani oĉe definitore, vladamo: voleći svoju drţavu, svoj
narod, svoju zemlju i povijest, svetu Crkvu i red, i sve svoje bez politiĉke
spekulacije. Tu smo i ostajemo, i hoćemo da ostanemo!“24 Fra Dominik
Mandić, koji je poznavao osnivaĉe Udruţenja i njihove namjere, nije dijelio
mišljenja generala franjevaĉkog reda, fra Pacifika Perantonija, koji je
traţio da svi franjevci istupe iz Udruţenja, nego je na odgovarajućim utje-

21
Vidi: A. Gianni: „II diritto d'associazioni del clero e l'associazione statale dei
sacerdoti nella Jugosiavia socialista“, u: Les droits fondamenteaux du chretien dans
l'Eglise et dans la societe (prir. E. Corecco-McHerzog-A. Scola), Actes du IV
Congres International du Droit Canonique 06-11. 10. 1980, ed. Univ. Freburg Suissse
1981, str. 525-536.
22
Vidi: A. Gianni: Les droits fundamenteaux du chretien, str. 530.
23
Vidi: A. Gianni: Les droits fundamenteamcdu chretien, str. 531.
24
ABS-Sarajevo, kutija: Dopisi iz Generalne kurije, god. 1944-1973, br. 1666.
cajnim mjestima u Rimu zagovarao i branio Udruţenje. U pismu koje je
10. oţujka 1950. pisao provincijalu Markušiću, dakle istoga dana kad je i
Markušić pisao njemu, ali svakako prije nego što mu je Markušićevo
pismo moglo stići, on javlja: „O predmetu tvoje ĉasne Provincije i o novom
svećeniĉkom udruţenju u BiH objašnjavao sam gdje je trebalo. Najviše
vlasti ne namjeravaju miješati se u politiĉke stvari. Ţele samo i nareĊuju
da redovnici i svećenici ĉuvaju neokaljanu katoliĉku vjeru i da ţive su -
kladno crkvenoj disciplini. Ovo treba naroĉito preporuĉiti da se u svemu
postupa u suglasju s mjesnim ordinarijem. S tim kautelama mislim da se ne
trebate bojati neprilika ni od koga“.25
Stvari se ipak nisu tako odvijale, i iz Rima, iz Generalne kurije fra-
njevaĉkog reda, a na urgenciju iz Drţavnog Tajništva Svete Stolice, upu-
ćeno je u travnju 1950. nekoliko pisama u kojima se nareĊivalo da svi
franjevci trebaju istupiti iz novoosnovanog svećeniĉkog Udruţenja.
Kada je Sveta Stolica, odnosno Drţavno tajništvo interveniralo kod
vrhovne uprave franjevaĉkog reda, da se naredi franjevcima, ĉlanovima
svećeniĉkog Udruţenja „Dobri Pastir“, da iz njega istupe, general Reda,
fra Pacifik Perantoni je pismom od 5. travnja 1950., koje je upravio pro-
vincijalima u Sarajevu, Mostaru i Splitu, naredio da svi njemu podloţni
franjevci trebaju napustiti spomenuto svećeniĉko Udruţenje, u svemu se
vjerno podvrgavati naredbama iz Apostolske nuncijature u Beogradu, te
slušati mjesne ordinarije. General Perantoni je bosanskom provincijalu
pisao i 18. travnja i. g., a 20. travnja ponovno svoj trojici malo prije spome-
nutih provincijala.26
Na gornje dopise vrhovnog franjevaĉkog poglavara provincijal Bosne
Srebrene, fra Josip Markušić, odgovorio je 15. rujna 1950. Najprije izra-
ţava svoju spremnost da se pokori generalovoj volji i posluša što mu bude
naloţeno, ali istiĉe da će barem osobno biti miran zbog uvjerenja da Pro -
vincija neće biti razorena njegovom krivnjom ili nesposobnošću da sagleda
što bi se moglo dogoditi u budućnosti. TakoĊer napominje, ako bi Udru-
ţenje „Dobri Pastir“ i bilo zabranjeno, zapovijed se ne bi mogla tako brzo
provesti u djelo. A onda se s ĉuĊenjem pita: ako mjesni ordinariji neće,
kao što od poĉetka nisu htjeli, ili se nisu usudili zabraniti Udruţenje, zašto
bi trebao to uĉiniti on, koji Udruţenje nije ni zamislio, ni promicao, niti je
bio, a nije ni danas, njegov ĉlan. U pismu naglašava kako svojoj subraći
nije naredio da se uĉlanjuju u Udruţenje, a nije im to ni zabranio, budući
da je uvidio da je ono korisno za zajednicu i crkvene pr ilike, a da nije
25
B. Pandžić: Životopis fra Dominika Mandića, ofm, str. 118, bilj. 16.
26
Vidi; V. Blažević: „Kontroverze oko osnivanja i djelovanja udruţenja katoliĉkih
svećenika 'Dobri Pastir'“, u: Bosna Franciscana, X/2002, br. 17, str. 259.
nimalo štetno za crkvenu disciplinu i pravovjerje. Na kraju je uzeo u
zaštitu fra Bonu Ostojića, jednog od osnivaĉa Udruţenja, za koga se iz
Rima traţilo da prekine svaki rad u Udruţenju. Istaknuo je kako ga smatra
dobrim redovnikom i svećenikom, i zato mu nije zabranio da bude voditelj
(predsjednik) Udruţenja. 27
Istoga dana Markušić je skupa s fra Milom Lekom, hercegovaĉkim
provincijalom, poslao generalu Perantoniju opširnu Promemoriju, na 24
tipkane stranice. U uvodu oni istiĉu kako u poslijeratnom vremenu nije
bilo nikoga tko bi dao savjet ili naputak kako se u novonastalim prilikama
ponašati, pa su se franjevci u Bosni i Hercegovini morali sami snalaziti
kako su znali i mogli, i u toj situaciji je odluĉeno da se osnuje svećeniĉko
udruţenje. Prikazali su zatim u kakvim su se poteškoćama nalazili Crkva i
svećenici u vrijeme rata i poslije njega; zbog ĉega je bilo potrebno, i
odluĉeno da se osnuje svećeniĉko Udruţenje, i kako je to izvedeno; koji je
pravni karakter Udruţenja; koji se prigovori iznose protiv Udruţenja „Dobri
Pastir“, i odgovori na njih; koje bi teške posljedice nastupile ako bi se
Udruţenje ukinulo. Provincijali su istaknuli da nemaju snaga i znanja da
za Crkvu, Red i Provincije uĉine još nešto drugo osim onoga što su dosad
uĉinili, a da je dobru sluţilo i sluţi takoĊer svećeniĉko Udruţenje „Dobri
Pastir“. Na kraju su zamolili da se to Udruţenje, koje djeluje korisno,
ostavi na miru sve dok se ne pokaţe da njegova djelatnost nije pravovjerna
i da nije sukladna crkvenoj disciplini.28
Na 22. rujna 1950. iz Sarajeva su uputili Vrhovnoj upravi reda za-
jedniĉko pismo provincijali svih šest franjevaĉkih provincija ondašnje Ju-
goslavije: fra Karlo Nola, provincija Presvetog Otkupitelja - Split, fra
Teodor Tavĉar, provincija Svetog Kriţa u Sloveniji, fra Mile Leko, pro-
vincija Uznesenja BI. Dj. Marije - Hercegovina, fra Nikola Skupnjak, pro-
vincija Sv. Ćirila t Metoda - Zagreb, fra Petar Vlašić, provincija Sv. Jero-
nima - Zadar i fra Josip Markušić, provincija Svetog Kriţa - Sarajevo. U
tom pismu najprije priopćuju kako se susreću s velikim problemima na-
stalim nakon 2. svjetskog rata. Naglašavaju da su se poslije pet godina sa-
stali prvi put radi savjetovanja kako da poteškoćama doskoĉe. Zatim istiĉu
kako je rat iza sebe ostavio manjak osoba koje bi obavljale poslove bilo u
samostanima bilo na ţupama, ali da su sva braća dobro shvatila teţinu
situacije i da s velikim ţarom obavljaju svoje duţnosti za dobro Crkve i
vjernika; ulaţu se najveći napori oko odgoja i obrazovanja serafske mla -
deţi; vodi se briga i nastoji se pomoći braći koja su osuĊena i izdrţavaju
kazne zatvora. Provincijali takoĊer istiĉu: „Naša srca ispunja bol i tuga
27
AUS-Sarajevo, kutiju: Provincijalat, god. 1943-1954.
28
Rim, Arhiv Generalne kurije franjevaĉkog reda, SM 413, N o 14.
zbog toga što naši protivnici bilo u Jugoslaviji ili izvan Jugoslavije, ne
pokazujući nikakvog razumijevanja za naše poteškoće, šire o nama u vanj-
skim krajevima nepravedne glasove, koji nama koji smo ovdje ostali nanose
štetu i ĉine teţim naš rad i naš ţivot“.
Na kraju se provincijali osvrću na pitanje svećeniĉkih udruţenja, pa
kaţu: „Na našem sastanku smo ispitali djelovanje naših svećeniĉkih udru-
ţenja, koja su ovdje nastala nakon rata, a na poseban naĉin djelovanje
Svećeniĉkog udruţenja 'Dobri Pastir' u Bosni i Hercegovini. Mi smo uvje-
reni da to Svećeniĉko udruţenje djeluje na korist Crkve, kao i svećenika i
naših vjernika, i da ono ĉini lakšim svećeniĉke poslove. Stoga ne razumi-
jemo zbog ĉega se loše sudi o tom Udruţenju i zbog kojih razloga se osu-
Ċuje i pokušava onemogućiti njegovo djelovanje. Svi mi niţe potpisani [...]
smatramo da je spomenuto Udruţenje uistinu nastalo i ustanovljeno iz
najboljih nakana, naime da se više posveti dobru i napretku Crkve i kato -
liĉkog naroda, a da se ne nanosi nikakva šteta crkvenoj disciplini. [...] Mo-
limo stoga da se molbe spomenutih provincijala (bosanskog i hercego-
vaĉkog, od 15. rujna 1950, o kojem je naprijed bilo rijeĉi – o. V. B.)
prihvate, da se naime spomenuto Svećeniĉko udruţenje 'Dobri Pastir' ne
ometa, budući da doprinosi dobru Crkve, svećenika i katoliĉkog naroda u
našim krajevima, dok bi, naprotiv, zabrana uĉlanjivanja u to Udruţenje ili
njegovo ukidanje nanijeli ogromne štete Crkvi, svećenicima, narodu i svim
našim Provincijama, koje se teško mogu predvidjeti“.29
Kopije prethodnih dopisa provincijal Markušić je po „dobru kurzo -
ru" poslao i fra Dominiku Mandiću, da ih moţe prouĉiti prije nego doĊu
na sluţbeno razmatranje i raspravu na Vrhovnoj upravi - u generalnom
definitoriju franjevaĉkog reda. U svom popratnom pismu od 19. listopada
1950. Markušić, uz ostalo, kaţe: „Sve je istina što mi pišemo (misleći
sigurno na svoj dopis od 17. sijeĉnja 1950. i na naprijed spomenute dopise
bosanskohercegovaĉkih i ostalih provincijala od 15. i 22. rujna 1950. – o.
V. B.), sve je vjerno i na korist naroda što mi radimo, kao i za dobro svete
Crkve. Ali hoćemo li sretni biti u dokazivanju, kao što su naši protivnici
okretni i spretni u optuţivanju, to ne znam. [...] Tragedija je da nas tuţe na
bazi nevjere, koji se uprav za vjeru lomimo: na bazi njihove inercije,
malodušnosti i - bjeţanja. Da se valjda proslave tim svime, a nas da osude
radi vjernosti, rada i ustrpljenja (Apoteoza hrvatstva po nepromišljenosti, i
katoliĉanstva po bjeţanju!)". 30

29
ABS-Sarajevo, kulija: Provincijala!, god. 1943-1954.
30
ASB-Sarajevo, kutija: Dopisi iz Generalne kurije, god. 1944-1973, br. 1671.
Nije mi poznato je li Vrhovna uprava franjevaĉkog reda u to vrijeme
reagirala na pisma provincijalâ koja sam naprijed prikazao, i na koji naĉin.
Izgleda da se nakon tih dopisa protivljenje Udruţenju „Dobri Pastir“ u
samom Rimu ipak nekako stišalo.
Iako je prijetila velika opasnost da Udruţenje „Dobri Pastir“ bude od
najviše crkvene vlasti izriĉito osuĊeno, to se nije dogodilo, zahvaljujući
takoĊer dr. fra Karlu Baliću, ĉlanu provincije Presvetog Otkupitelja i pro-
fesoru na franjevaĉkom Papinskom Ateneumu Antonianum u Rimu, koji
je imao utjecajnu ulogu u Rimskoj kuriji, pa i kod samog pape Pija XII., te
dr. fra Dominiku Mandiću, kojeg smo naprijed već spominjali. Nije mi bila
dostupna dokumentarna graĊa o zauzimanju te dvojice franjevaca za
Udruţenje „Dobri Pastir“, a evo što o drţanju fra Dominika Mandića piše
njegov dobar poznavalac, dr. fra Bazilije Pandţić, isto tako hercegovaĉki
franjevac: „Fra Dominik, koji je poznavao ljude i njihove namjere s osni-
vanjem Udruţenja, u pismenom saobraćanju s njima nije se ravnao po Ge-
neralovu mišljenju“31 (misli se na generala fra Pacifika Perantonija – o. V.
B.). A na drugom mjestu kaţe: „Fra Dominik je drţao da je djelovanje
Udruţenja na korist vjere i naroda i treba pustiti na miru njegovo djelovanje
sve dotle, dok ne budu u pitanju dogmatska naĉela [...]. To svoje mišljenje i
taj svoj sud o Svećeniĉkom Udruţenju nije ni kasnije mijenjao. God. 1958.
on odgovara prijatelju, koji mu je s negodovanjem pisao o 'bosanskoj'
politici franjevaca u Bosni i Hercegovini, dokazujući stvarnu korist njihova
rada za vjeru i narod, pa nadodaje: 'Njih u Domovini najbolje je pustiti da
rade kako najbolje znaju. Markušić, Fra Mile Leko, Fra Rufin Šiĉić, Fra
Jerko Mihaljević itd. dobri su svećenici i oni neće ništa uĉiniti što bi bilo na
štetu vjere i hrvatstva'“.32
Ali nekoliko godina kasnije general franjevaĉkog reda, fra Augustin
Sepinski, ponovno je to pitanje pokrenuo, kad je u svom dopisu od 18.
listopada 1956. provincijalu Bosne Srebrene, fra Borisu Ilovaĉi, napisao
da se nije ništa promijenilo u odredbama koje je 1950. dao tadašnji general
fra Pacifik Perantoni, te da sve one ostaju i dalje na snazi.33
Na to upozorenje otpisali su 26. svibnja 1957. zajedno bosanski i
hercegovaĉki provincijal, fra Boris Ilovaĉa i dr. fra Jerko Mihaljević. Oni
su odgovorili generalu Sepinskom da pismo generala Perantonija, koje je
iz Rima poslano posredstvom Apostolske nuncijature, a na koje se general
Sepinski poziva, nije u izvornom obliku nikada u njihove Provincije ni
stiglo, nego, kako izgleda, preko Apostolske nuncijature u Beogradu samo
31
B. Pandžić: Životopis dr. fra Dominiku Mandića, ofm, str. 113.
32
B. Pandžić: Životopis dr. fra Dominika Mandića, ofm, str. 117.
33
ABS-Sarajevo, kutija: Provincijalat. god. 1955-1962.
kopija toga pisma. TakoĊer su napomenuli da od 1950. sve do
najnovijeg vremena nije u toj stvari ništa novoga preneseno, te da
stoga provincijali fra Josip Markušić i fra Mile Leko nisu ništa u
pogledu zabrane uĉlanjivanja u Udruţenje „Dobri Pastir“ ni
poduzimali. Ilovaĉa i Mihaljević su potvrdili da se na jednak naĉin
ponašaju i njih dvojica, novoizabrani provincijali, sa svojim
definitorijima, budući da se okolnosti nisu promijenile i da i dalje
postoje uvjeti i razlozi koji su navedeni u dopisima provincijala 1950.,
i koji su tada nametnuli potrebu osnivanja svećeniĉkog udruţenja.
Istaknuli su, nadalje, kako ĉinjenice dokazuju da su svećenici koji su
se uĉlanili u „Dobri Pastir“ bili u stvarima vjere i ćudoreĊa te crkvene
discipline veoma vjerni crkvenim poglavarima, i da im se u tom
pogledu nije moglo ništa prigovoriti; da je Udruţenje svojim
postojanjem i djelovanjem bilo od velike koristi svim svećenicima, bili
ĉlanovi Udruţenja ili ne bili, pa i crkvenim prelatima, a najviše
samim vjernicima, te kako bi Katoliĉka crkva posebno u Bosni i
Hercegovini pretrpjela mnogo veće štete da nije bilo Udruţenja
„Dobri Pastir“. Posebno su napomenuli kako je Udruţenje imalo
velikih zasluga za odrţanje u ţivotu i za djelovanje odgojnih zavoda:
Serafskog malog sjemeništa, Teološkog studija i Novicijata, za tiska-
nje i raspaĉavanje knjiga duhovnog i pouĉnog vjerskog sadrţaja. Na
kraju su se zaloţili za oĉuvanje Udruţenja, ali su izrazili i svoje
uvjerenje da će sva njihova braća poslušati spremno svaki nalog
generala reda, pa i nalog o istupanju iz Udruţenja „Dobri Pastir“, ako
do njega doĊe, te iskazali svoju podloţnost Vrhovnoj upravi reda i
vjernost Svetoj Majci Crkvi. 34
Poslije toga iz Rima, ni iz Rimske kurije ni iz Generalne kurije
franjevaĉkog reda, više nije bilo teških optuţbi i urgencija usmjerenih
na ukidanje Udruţenja „Dobri Pastir".
Da Udruţenje „Dobri Pastir“ i ĉlanstvo u njemu nije više bilo
„trn u oku“ ni kod najviših crkvenih vlasti, dokaz je i to što je dr.
Jeliĉić, koji je, zbog ĉlanstva u „Dobrom Pastiru“, bio iz Vatikana
1952. prisiljen da dadne zahvalu na sluţbu generalnog definitora, 10-
ak godina kasnije, premda je i tada bio ĉlan Udruţenja „Dobri
Pastir“, od samog pape Ivana XXIII. bio imenovan „peritom“
(struĉnjakom) Drugog vatikanskog sabora. 35 Ne znam ĉime bi se
drugim to moglo protumaĉiti ako ne dolaskom na papinsku stolicu
Ivana XXIII. („dobrog"), i novom „istoĉnom politikom" Svete
Stolice.

34
ASB-Sarajevo, kutija: Provincijalat, god. 1955-1962.
35
Vidi: „Periti" franciscani in Concilio Vaticano II“, u: Acta Ordinis Fratrum
Minorum, an. 82/1963, fasc. I, str. 21; Acta synodalia sacrosancti Concilii
occumenici Vaticani II. Indices, Typis polyglottis Vaticanis 1980, str. 943.
3. General franjevačkog reda uzima u zaštitu udruženje „Dobri
Pastir"
Odnos prema Udruţenju katoliĉkih svećenika u Bosni i
Hercegovini „Dobri Pastir“ toliko se izmijenio da će ga u zaštitu
uzeti i sam franjevaĉki general. Naime, na primjedbe koje je
zagrebaĉki nadbiskup Franjo Šeper 11. studenoga 1961. i 14. lipnja
1962., na sjednicama Papinske središnje komisije za pripremanje 2.
vatikanskog sabora, iznio na nacrt dokumenta o udrugama vjernika,
posebno u svezi sa staleškim svećeniĉkim udruţenjima,36 reagirao je
general franjevaĉkog reda fra Augustin Sepinski, ĉlan iste Papinske
komisije. On, koji je i sam godine 1956. insistirao na tome da se
poštuje odluka njegova prethodnika o istupanju franjevaca iz
Udruţenja,37 15. lipnja 1962, na sjednici Papinske komisije za
pripremanje 2. vatikanskog sabora, daje svoje mišljenje i uzima u
zaštitu svećeniĉko Udruţenje „Dobri Pastir“ i franjevce koji su mu
pripadali.
U svom pisanom podnesku on kaţe: „Ne bih htio drţati govora o
Udruţenju 'Dobri Pastir' da nisam potaknut time što su opetovano,
zbog toga Udruţenja, na sjednicama Središnje komisije izgovorene
optuţbe protiv redovnika, kao da su oni potpuno otpali od duţne
podloţnosti prema biskupima Jugoslavije. Dopuštam da neki
redovnici - sada govorim o redovnicima moga Reda - ponekad nisu
postupali onom razboritošću kojom je trebalo, i katkad su
zanemarili duţno poštovanje biskupima, što svakako treba osuditi.
Ali, prema vijestima koje smo mogli crpsti ne samo iz jednog izvora,
pitanje koje je dalo povoda optuţbama sloţenije je nego se na prvi
pogled moţe suditi. Godine 1950. vjerske prilike u Jugoslaviji nisu
bile mnogo drugaĉije od prilika koje su vladale u Njemaĉkoj u vrijeme
'nacizma'. U to je vrijeme nastalo udruţenje 'Dobri Pastir' i u poĉetku
je episkopat (ili barem dio episkopata) izjavio da 'ništa ne prijeĉi' da
se klerici uĉlanjuju u Udruţenje; kasnije je izjavio da 'nije prikladno',
a konaĉno ustvrdio da 'nije dopušteno'. Daleko od mene nakana da
bi pokušao podizati bilo kakvu protutuţbu što je više puta mijenjan
naĉin razmišljanja i postupanja glede toga Udruţenja, budući da
veoma dobro znam u kakvim tjeskobama se nalazi sveta hijerarhija:
meni je samo stalo da iznesem na vidjelo kako je bio teţak, u takvim
okolnostima, i poloţaj redovnika, koji je tijekom godina postajao sve
sloţeniji. Nakon što je Udruţenje stvoreno i mnogi redovnici,
smatrajući da je to dopušteno, u njega se uĉlanili, nisu mogli lako
niti bez pogibelji iz njega istupiti. Treba takoĊer dodati da, ako se ne

38
Acta et documenta Concilio oecumenico vaticano II apparando, Serics II
(Praeparatoria) vol. II: Acta Ponlificiae commissionis centralis praeparatoriae
Concilii oecumenici vaticani II, pars I, p. 610-612 i pars IV, p. 309-310.
37
ABS-Sarajevo, Provincijalat, god. 1955-1962.
varam, ni danas o Udruţenju svi biskupi ne misle isto. Htio bih, osim
toga, primijetiti da, ako u svakidašnjem ţivotu redovnika nešto
zasluţuje prijekor, ima i onoga što je za pohvalu“.
K tomu je podsjetio na više od 60 franjevaca koje su u Bosni i
Hercegovini komunisti ubili, i na 40 onih koji su 1952. leţali u
zatvoru i bili izloţeni zlostavljanjima kojima su komunisti obiĉavali
muĉiti svećenike, a to je, kao što se moţe lako razumjeti, unijelo
bojazan i zastrašenost u duše svih; tako je došlo do toga da su oni koji
su se plašili gorih i teţih stvari, da bi spasili što se moglo spasiti, bili
skloni Udruţenju i u njega se upisali. Sepinski je na kraju
napomenuo: „Mogu pak potvrditi da je Vrhovna uprava Reda,
savjetujući se uvijek s mjerodavnim nadleštvima Svete Stolice,
uĉinila mnogo da se stvar, koliko je nuţna razboritost iziskivala, mi-
jenja na bolje".38
Tijekom vremena, što se tiĉe barem viših crkvenih vlasti, njihov
odnos prema Udruţenju „Dobri Pastir“ svakako se promijenio. Ako
ono i nije dobilo nikakvo formalno odobrenje za svoj rad, nije se ni
insistiralo da franjevci i drugi svećenici moraju iz njega istupiti.

4. Udruženje se i samo branilo od optužbi koje su protiv njega


iznošene
Udruţenje „Dobri Pastir“ nije se konfrontiralo s crkvenom
hijerarhijom, ni onom u mjesnim crkvama, ni najvišom u Rimu, ni s
Vrhovnom upravom franjevaĉkog reda, pa se pred njima nije ni
branilo. Ono nije ulazilo ni u javne izravne polemike sa svojim
tuţiteljima i protivnicima, jer je vodstvo smatralo da je najbolja i
dovoljna obrana Udruţenja sam njegov rad i rezultati koje je
postizalo u ostvarenju zacrtanih ciljeva. Zato je u raznim prigodama
uvijek iznova podcrtavalo svoje ciljeve i iznosilo vlastita postignuća na
razliĉitim podruĉjima.
Tako je dr. fra Karlo Karin, sekretar Udruţenja „Dobri Pastir“,
sudjelujući na 1. redovnoj godišnjoj skupštini katoliĉkih svećenika
Slovenije, odrţanoj u Ljubljani 10. listopada 1950., kazao: „Mi
svećenici Bosne i Hercegovine, koji smo okupljeni u 'Dobrom
Pastiru', uvjereni smo, da se nalazimo na pravom putu. Mi volimo
toliko svoga Krista i svoju Crkvu, da bismo istog ĉasa svoj pothvat

38
Acta et documenta Concilio oecumenico vaticano II apparando, Series II
(Praeparatoria) vol. II: Acta Pontificiae commissionis centralis praeparatoriae
Concilii oecumenici vaticani II, pars IV, p. 335-336.
napustiti, kad bismo stekli uvjerenje, da u njemu ima makar šta
contra fidem vel mores /protiv vjere i ćudoreĊa/, ili paĉe i samo
contra disciplinam ecclesiasticam /protiv crkvene stege/. Ali mi
volimo i svoj narod toliko, da sa svog puta ne ćemo skrenuti nikomu
i niĉemu za voljo, osim pred Bogom i pred vjerom“.39
Na 1. redovnoj skupštini „Dobrog Pastira“, odrţanoj u Sarajevu
19. studenoga 1952, donesena je Rezolucija u kojoj ĉlanovi
Udruţenja na prvom mjestu izjavljuju i zakljuĉuju:
„1. Izraţavamo jednodušno svoju spremnost, da uvijek i svagdje
zastupamo, branimo i propovijedamo vjersko-moralna naĉela
katoliĉkog kršćanstva; da u svemu poštujemo i ĉuvamo disciplinu
katoliĉke Crkve; da u sebi gajimo i kod vjernika unapreĊujemo
vjerski ţivot i vjersku praksu, ĉistu i osloboĊenu od nanosa stranih
kršćanskoj vjeri“.40
To isto je ponovljeno i u Rezoluciji 2. skupštine, odrţane 23.
studenoga 1953.41
U Rezoluciji 1. skupštine takoĊer se izraţava ţelja „da izmeĊu
nadleţnih crkvenih i drţavnih poglavara doĊe ĉim prije do naĉelnog
sporazuma o boljim odnosima Crkve i drţave“ te se istiĉe kako će
praktiĉno nastojanje Udruţenja i njegovih ĉlanova ići za tim da se
stvaraju sve bolji uvjeti lojalne suradnje s organima narodne vlasti na
svim podruĉjima na kojima je ta suradnja moguća i provediva. 42
Dr. fra Karlo Karin je na 2. redovnoj skupštini Udruţenja
podnio izvještaj o radu Udruţenja i u njemu istaknuo angaţiranje
vodstva na rješavanju pitanja prevelikih poreza, zaposjednutog
stambenog prostora bilo u samostanima bilo na ţupama, oduzetog
crkvenog i samostanskog zemljišta, popravaka u ratu popaljenih ili
porušenih crkava, ili gradnje novih, kao i ţupnih stanova, i to ne
samo kad se radilo o molbama ĉlanova Udruţenja nego i neĉlanova.43
U istom izvještaju takoĊer je naglasio: „Naše Udruţenje se nije
nigdje i nikad ogriješilo o dogme, ni o moralne zasade niti o
disciplinu naše Crkve. Mislim, da se sasvim mirne duše i savjesti
moţe reći, da se ĉlanovi Udruţenja nisu pokazali manje crkvenim ili
slabijim pastoralnim radnicima nego neĉlanovi Udruţenja“44 Iznio je
i podatke o nekim konkretnim ostvarenim rezultatima. 45 Na toj je
skupštini govorio i fra Bono Ostojić, predsjednik Udruţenja od
njegovog osnivanja. Osvrćući se na prigovore protivnika Udruţenja
izmeĊu ostalog je kazao: „Imam potpuno pravo i istinu kaţem, kad

39
Vidi: K. Karin: „Naši zadatci u našoj današnjici“, u: Dobri Pastir, 11/1951, br. 1-2,
str. 86.
40
„Rezolucija", objavljena u: Dobri Pastir, III/1952, br. 1-4, str.276.
41
„Rezolucija", objavljena u: Dobri Pastir, VI/1956, br. 1-4. str. 216.
42
Vidi: „Rezolucija", objavljena u: Dobri Pastir, III/1952, br. 1-4, str. 276.
43
Vidi: K. Karin: „Izvještaj o radu Udruţenja“, u: Dobri Pastir, VI/1956, br. 1-4, str.
142.
44
K. Karin: „Izvještaj o radu Udruţenja“, Dobri Pastir, VI/1956, br. 1-4, str. 145.
45
Vidi: K. Karin: „Izvještaj o radu Udruţenja“, Dobri Pastir, VI/1956, br. 1-4, str.
145-149.
ovako javno izjavim: Udruţenje je uĉinilo za Crkvu i svećenike kroz
pet godina svoga opstanka hiljadu puta više, nego li svi protivnici
njegovi. Pravije da kaţem, ja ne znam, šta su uopće uradili. Po njima
bi naše obitelji ostale bez molitvenika i drugog vjerskog štiva. Po
njima bi Bosna i Hercegovina ostala bez svećenika. Po njima bi
iznemogli svećenici ostali bez zasluţene mirovine, itd. itd.“ 46 U tada
usvojenoj Rezoluciji ističe se kako se u dotadašnjem petogodišnjem
radu pokazala potrebnom najlojalnija suradnja s organima narodne
vlasti i da je taj rad urodio pozitivnim rezultatima za Crkvu i
domovinu.47
Govoreći na 3. redovnoj skupštini, 19. studenoga 1958., o
odnosima s drţavnim vlastima, predsjednik fra Bono Ostojić je
naglasio: „Mi moramo imati na umu i to, da je upravo ova vlast naša
zakonita vlast. [...] Uvjeren sam, a i vi ste sigurno svi uvjereni, da
nama inteligentnim ljudima nije nemoguća suradnja, makar se kod
nas i izgraĊivao poredak na principima socijalizma. Mi smo valjda
svjesni, što i kako imamo govoriti i raditi, kako i na koji ćemo naĉin
ugled naše drţave štititi i podizati, a u isto vrijeme ĉuvati i zaštićivati
svoje staleške interese i ugled sv. Crkve, ĉiji smo sluţbenici“48 Na
istoj skupštini je podnesen izvještaj o radu i ostvarenjima
Udruţenja,49 u kojem je sekretar, dr. fra Karlo Karin, istaknuo:
„Htijući udovoljiti općim potrebama Crkve na ovom podruĉju i
našega vjernog puka, a i kao rodoljubi u duhu tradicija rodoljubnih
svećenika u Bosni i Hercegovini, ĉlanovi našeg Udruţenja djeluju
kroz punih osam godina ne odstupajući ni u ĉemu od naĉela
katoliĉke Crkve, radeći na dobrobit i Crkve i naroda“.50 U Rezoluciji
te skupštine ponovno je naglašeno da će se Udruţenje i ubuduće
pridrţavati u svemu principa Katoliĉke crkve i njezinih moralnih
naĉela, a zatim istaknuta opredijeljenost za mir i sveopće bratstvo
meĊu ljudima, a protiv rata i posebno protiv svih mogućih vrsta
oruţja za masovno ubijanje ljudi.51
Na 4. redovnoj skupštini, odrţanoj u Sarajevu 27. i 28. rujna
1960., fra Tomislav Ostojić, tadašnji predsjednik Udruţenja „Dobri
Pastir“, koji je na toj sluţbi naslijedio fra Bonu Ostojića, u svom je
referatu govorio o postignutim rezultatima kroz 10 godina
postojanja Udruţenja te o budućim zadacima.52 Iz tog referata
izdvajam samo jedan vid djelovanja. Predsjednik Udruţenja ga je

46
B. Ostojić: „Povodom petogodišnjice našeg Udruţenja“, u: Dobri Pastir, VI/1956.,
str. 157.
47
Vidi: „Rezolucija", u: Dobri Pastir, VI/1956, br. 1-4, str. 216.
48
Vidi: Dobri Pastir, IX/1959, br. 1-4, str. 233.
49
Vidi: [K. Karin]: „Izvještaj Upravnog odbora ...“, u: Dobri Pastir, IX/1959, br. l-4,
str. 243-255.
50
[K. Karin]: „Izvještaj Upravnog odbora ..., u: Dobri Pastir, IX/1959, br. l-4, str.
str. 253.
51
Vidi: „Rezolucija", u: Dobri Pastir, IX/1959, sv. 1-4, str. 268-269.
52
Vidi: T. Ostojić: „Postignuti rezultati i budući rad“, u: Dobri Pastir, X/1960, br.
1-4, str. 193-200.
ovako prikazao: „Udruţenje je, u duhu svojih Pravila, neumorno
širilo i uĉvršćivalo misao bratstva i jedinstva, jednu od temeljnih
tekovina narodno-oslobodilaĉke borbe, koja je najjaĉe bila ugroţena u
Drugom svjetskom ratu, jer je neprijatelj upravo na podruĉju naše
republike najupornije i na lukav naĉin raspirivao meĊuvjersku i
meĊunarodnu mrţnju“.53 Naznaĉujući smjernice za budući rad, kazao
je: „Stoga i za buduće desetljeće jedna od osnovnih zadaća ĉlanova
Udruţenja treba da bude aktivno uvijek i svuda, zajedno s ostalim
sugraĊanima, širenje i produbljivanje bratske sloge i meĊusobnog
poštivanja, a suzbijanje mrţnje i razdora“.54 Podnesen je i poseban
opširan izvještaj Upravnog odbora Udruţenja o djelovanju
Udruţenja i njegovih organa, kao i pojedinih Pododbora, na
razliĉitim podruĉjima ţivota i rada, tako o obnovi i izgradnji crkava i
ţupnih kuća, rješavanju stambenih problema i povratu oduzetih
zgrada i zemljišta, izdavaĉkoj djelatnosti i raspaĉavanju vjerskog
tiska, socijalnom osiguranju ĉlanova, odgoju svećeniĉkog pomlatka
itd.55 O odnosima s drţavnim vlastima u tom izvještaju stoji: „Ovdje
moramo napomenuti nešto, što je od osobite vaţnosti za djelovanje
udruţenja kroz protekli period. Poznato nam je svima, da u prvo
vrijeme našeg drţavnog ţivota, odnosi izmeĊu predstavnika Crkve i
narodne vlasti nisu bili ni najmanje zadovoljavajući. Naravno, zbog
toga su mnoga pitanja rješavana sporo ili nikako. Da je to bilo
štetno, posve je razumljivo. MeĊutim, što nam je naroĉito drago i
što nas veseli, jest to, da se odnosi poboljšavaju. Ako ništa drugo, a
ono postoji neosporno neko olakšanje u rješavanju bar izvjesnih
pitanja, koja nisu od male vaţnosti za bolje i uspješnije djelovanje
svećenstva na njegovu podruĉju rada. [...] Ako je naše Udruţenje
ovom pridonijelo, a sigurno jest, makar mali dio, moţemo biti
zadovoljni i u tom pogledu s našim nastojanjima i radom“.56
I na toj je skupštini donesena posebna Rezolucija, u kojoj se na
prvom mjestu naglašava „crkvenost" Udruţenja. O tome se kaţe:
„Kao i na svim dosadašnjim redovnim skupštinama, od Osnivaĉke
do današnje, odluĉno istiĉemo i na ovaj naĉin javno izraţavamo
svoju posvemašnju privrţenost svetoj Crkvi kao i potpunu svoju
pokornost, na koju smo se obavezali prigodom svećeniĉkog reĊenja.
Ujedno istiĉemo, da ćemo uvijek i svugdje zastupati, braniti i
propovijedati vjersko-moralna naĉela kršćanstva; da ćemo poštivati
i u ţivotu se ravnati prema odredbama crkvene discipline; da ćemo

53
T. Ostojić: „Postignuti rezultati i budući rad“, u: Dobri Pastir, X/1960., br.
1-4, str. 196.
54
Isto, u: Dobri Pastir, X/1960., br. 1-4, str. 198.
55
Vidi: [K. Karin]: „Izvještaj Upravnog odbora“, u: Dobri Pastir, X/196l., br. 1-4,
str. 200-231.
56
Isto, u: Dobri Pastir, X/196l., br. 1-4, str. 203.
svim silama nastojati oko poboljšanja svog duhovnog ţivota kao i
oko unaprijeĊenja vjerskog ţivota vjernika.“57
O djelovanju i rezultatima rada Udruţenja govorilo se i na 5.
redovnoj skupštini, 25. rujna 1963. u Sarajevu.58 U podnesenom
izvještaju je istaknuto: „Mi smo [...] ponosni i zadovoljni da smo u
duhu i tradiciji naših pradjedova, ispunjavajući onaj amanet koji su
nam oni ostavili - da smo i u današnjim zbivanjima, u historijskim
dogaĊajima naših dana, i onda kad je vladala velika zabuna i
kolebanje - da smo i tada znali naći i zauzeti ono mjesto u ovoj
zemlji koja je naša i koju volimo, a uz to ostati na visini svog
svećeniĉkog poziva i vjernosti i odanosti svojoj Crkvi“.59
Udruţenje je budno pratilo i ţeljelo se aktivno ukljuĉiti u sva
vaţnija dogaĊanja Crkve. To pokazuje i Rezolucija donesena na toj
skupštini, u kojoj se, izmeĊu ostaloga, kaţe: „Smjernice, inspiracije i
hrabrost za svoj rad crpst ćemo, s radošću i s posvemašnjim
pouzdanjem, iz najnovijih dogaĊaja povijesti naše Crkve i iz
dokumenata koje nam na raspolaganje stavlja crkveno uĉiteljstvo.
Mi hoćemo, i borit ćemo se za to, da budemo ĉisti odjek duha II
vatikanskog sabora, odjek duha blagopokojnog pape Ivana XXIII,
nastojat ćemo da budemo marljivi ostvaritelji propozicija koje je on
postavio u enciklici 'Pacem in terris' - toj povelji Crkve o slobodi i
dostojanstvu osobe. Potpuno ostvarenje toga dostojanstva jest naš
ideal, program i zadatak“.60
Kad je dr. fra Karlo Karin na 6. skupštini Udruţenja, 27. travnja
1971., prigodom proslave 20-godišnjice njegova postojanja i rada, u
svom referatu iznosio kako i zašto je Udruţenje „Dobri Pastir“
nastalo, prikazao je i što se sve dotad radilo i postiglo. A potom je
postavio pitanje: „Kako nas se, usto, moţe optuţivati da smo
skrenuli s puta pravovjerja i crkvene discipline, kad u ĉl. 3. naših
Pravila izriĉito stoji da radimo 'prema propisima crkvenog prava' i 'u
duhu evanĊeoskih nauka', i kad se oĉito vidi da nas u svakoj akciji
vodi misao vjernosti Bogu i Crkvi?“61 Ukazujući na promjene koje su
se dogodile i dogaĊaju u Crkvi s Drugim vatikanskim saborom i
papama Ivanom XXIII. i Pavlom VI., osobito u pogledu dijaloga i
otvaranja prema svijetu, dr. Karin je naglasio: ,,U vrijeme kad se u
Crkvi tek poĉinje otvorenije i slobodnije govoriti o dijalogu sa
cijelim svijetom, mi već imamo iza sebe period suradnje s marksis-
57
Dobri Pastir, X/1960., br. 1-4, str. 258-259.
58
[K. Karin]: „Izvještaj Upravnog odbora Udruţenja“, u: Peta redovna skupština
Udruženja katoličkih svećenika SR BiH„Dobri Pastir“, Sarajevo, 1963., str. 31-48.
59
[K. Karin]: „Izvještaj Upravnog odbora“, u: Peta redovna skupština …, str. 32-
33.
60
Peta redovna skupština Udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir", Sarajevo,
1963., str. 92.
61
K. Karin: „Pogled na naš 20 godišnji rad“, u: Dobri Pastir, XXI-XXII/1972., br.
1-4, str. 10.
tima 'u mnogim praktiĉnim pitanjima', pa se stoga moţe slobodno
reći da smo u tom pogledu anticipirali koncilsku misao. [...]
Strpljivost, dobra volja i uporni rad svih dobronamjernih ljudi
odgovornih za odnose izmeĊu Crkve i vlasti u našoj zemlji urodili su
ne malim plodom koji je najvidljiviji u potpisivanju Protokola
izmeĊu Svete stolice i Jugoslavenske vlade. Ne ţelimo biti
neskromni, ali isto tako ni prešutjeti istinu, pa stoga mogu slobodno
reći da je doprinos našeg Udruţenja ovoj normalizaciji odnosa vrlo
znaĉajan“.62
Poznato je mirotvorstvo pape Ivana XXIII. i Pavla VI. i to kako
su se Drugim vatikanskim saborom otvorila i vrata meĊureligijskom
dijalogu i ekumenizmu. Dr. fra Karlo Karin je na spomenutoj 6.
skupštini u svom referatu istaknuo i tu dimenziju rada Udruţenja
„Dobri Pastir“, pa kaţe: „Uloţili smo mnogo napora u stvaranje i
uĉvršćivanje bratstva i jedinstva meĊu našim narodima, odnosno u
oţivljavanju i oţivotvorenju misli ekumenizma i postupnog
zbliţavanja s braćom pravoslavcima. S braćom muslimanima,
takoĊer, gajili smo, i dalje ćemo tako proslijediti, duh poštovanja i
iskrenog saobraćanja. Nama ovdje u Bosni i Hercegovini, u ovom
stoljetnom kriţištu vjera, narodnosti i kultura, Providnost je sigurno
dodijelila specifiĉnu i odgovornu zadaću da se zdušno i svim silama
zalaţemo za ostvarenje mira, poštovanja, zbliţavanja i bratstva svih
ljudi dobre volje bez obzira na razlike vjerske ili nacionalne
pripadnosti“.63
Udruţenje „Dobri Pastir“ je 20. studenoga 1975. odrţalo 7.
redovnu skupštinu, a ujedno i sveĉanu u povodu 25-godišnjice svoga
postojanja. Temeljni referat je bio dr. fra Ignacija Gavrana, u kojem
je kratko prikazao kako je Udruţenje „Dobri Pastir“ imalo svoje
prethodnike kod nas i u svijetu, da u njegovim Pravilima nema ništa
što bi se moglo osuditi, da je propisno osnovano i da nikad od
crkvenih vlasti nije bilo zabranjeno te da nije uĉinilo ništa protiv
Crkve, nego je Crkvi mnogo koristilo.64
S tom, 7. skupštinom nastupa i prekretnica. Udruţenje katoliĉkih
svećenika u Bosni i Hercegovini promijenilo je svoj naziv i prozvano
je: Udruţenje katoliĉkih vjerskih sluţbenika u Socijalistiĉkoj
Republici Bosni i Hercegovini, što znaĉi da više njegovi ĉlanovi nisu
bili samo svećenici, nego je ono postalo otvoreno i za Ċakone i
redovniĉke osobe-neklerike. Dobilo je i svoj novi Statut65 i u mnogo
ĉemu je izmijenilo svoju svrhu. Reguliranjem

62
K. Karin: „Pogled na 20 godišnji rad“, u: Dobri Pastir, XXI-XXII/1972., br. 1-
4, str. 11-12.
63
K. Karin: „Pogled na 20 godišnji rad“, u: Dobri Pastir, XXI-XXII/1972., br. 1-
4, str. 12.
64
Vidi: I. Gavran: „Uz 25-godišnjicu udruţenja 'Dobri Pastir'“, u: Spomenica ...,
Sarajevo, 1976., str. 21-27.
65
Bilten Udruženja katoličkih vjerskih službenika u SR Bosni i Hercegovini, Sarajevo,
br. l, str.4(5)-15(17).
odnosa izmeĊu Crkve i drţave, odnosno potpisivanjem Protokola
izmeĊu Svete Stolice i Jugoslavenske vlade (1966.), to Udruţenje
nije više imalo one uloge koju je nekad igralo. Od tada ni djelovanje
tog Udruţenja koje se, u svakom sluĉaju, nadovezuje na dotadašnje,
nije bilo na nekoj naroĉitoj razini, barem ne što se tiĉe aktivnosti i
interesa samih njegovih ĉlanova. Ne mogu se, stoga, izdvajati ni
neki posebni rezultati rada. Zato nema ni neke osobite potrebe ni
razloga da ovdje govorim o tom periodu postojanja i rada
Udruţenja.

Umjesto zaključka
Pokušao sam unijeti malo više svjetla u kompleksno pitanje
Udruţenja katoliĉkih svećenika „Dobri Pastir“ u Bosni i
Hercegovini.
Izjava BKJ: „da nije dopušteno (slobodno) osnivati takva staleška
svećeniĉka udruţenja, niti se u njih uĉlanjivati" (famozni: Non licet)
svakako pokazuje da su biskupi bili protiv staleških svećeniĉkih
udruţenja koja oni nisu odobrili, i protiv uĉlanjivanja u takva
udruţenja. Ta Izjava je, meĊutim, ostala nedoreĉena, da li svjesno ili
nesvjesno, ne znam. U njoj je, naime, izraţen naĉelan stav - da nije
dopušteno osnivati takva udruţenja - ali nije reĉeno da li se to odnosi
na osnivanje budućih svećeniĉkih udruţenja, ili i na ona koja su
dotad već bila osnovana. Budući da se u Izjavi ne spominju izriĉito
udruţenja koja su već postojala, s formalnopravne strane bilo je
osnove za tumaĉenje da se ona na njih i ne odnosi, pa stoga ni na
„Dobri Pastir“ koji je osnovan više od 2 i pol godine prije njezina
donošenja, nego na osnivanja eventualnih budućih staleških
svećeniĉkih udruţenja u Jugoslaviji. Uz to, Izjava nije ni
promulgirana u pojedinim bosansko-hercegovaĉkim biskupijama, pa i
to stavlja u sumnju njezinu obvezujuću snagu u tim biskupijama.
Ne mogu se, dakako, ovdje zaobići direktive koje su stizale iz
Rima, i koje su išle za tim da se sprijeĉi osnivanje svećeniĉkog
Udruţenja „Dobri Pastir“, odnosno da se to Udruţenje raspusti. Ali
se na sve to uzvraćalo odgovorima i argumentima koje nije bilo lako
odbaciti, odnosno ne uzimati ih u obzir. Ako poslije toga i nisu bile
opozvane ili povuĉene odreĊene zabrane ili naredbe i direktive, nisu
Sveta Stolica i Vrhovna uprava franjevaĉkog reda nakon toga ni
urgirale da se odmah i bezuvjetno mora provesti u djelo sve što je
prethodno traţeno. Za izvjesno vrijeme bi stvar mirovala, da bi se, na
kraju, Sveta Stolica i Vrhovna uprava franjevaĉkog reda potpuno
prestale baviti tim problemom.
Netko će ustvrditi, kao što se i ĉinilo, da su ta staleška
svećeniĉka udruţenja bila zabranjena već i samom odredbom
kanona 684. Zakonika kanonskog prava, koja glasi: „Neka
se vjernici [...] ĉuvaju tajnih, osuĊenih, buntovniĉkih, sumnjivih
udruga, ili onih koje se nastoje izvući ispod zakonitog nadzora
Crkve“. Dakako, nije sporno da je ta odredba postojala i da je
obvezivala svakoga u Katoliĉkoj crkvi. Samo je opet pitanje: Je li
neko konkretno udruţenje, u našem sluĉaju „Dobri Pastir“,
udruţenje tajno, osuĊeno, buntovniĉko, sumnjivo, i nastoji li se
izvući ispod zakonitog nadzora Crkve?!
Što se tiĉe „Dobrog Pastira“, rekao bih da to Udruţenje nije
ulazio u skupinu udrugâ kojih se trebalo ĉuvati. U prilog takvom
svom mišljenju, navodim tumaĉenje jednog uvaţenog kanonista.
- Udruga se smatra tajnom kada se ne zna tko su joj ĉlanovi, i
kad su ĉlanovi obvezani na ĉuvanje tajne i slijepu poslušnost
vodstvu, koje je takoĊer tajno. „Dobri Pastir“ nije bio takva
udruga, budući da se nije krilo tko su mu ĉlanovi i vodstvo, niti
je postojala ikakva tajna koju su njegovi ĉlanovi morali ĉuvati.
- Osuđena udruga ili društvo jest ono koje je nadleţna crkvena
vlast zabranila bilo pod prijetnjom kazne ili bez nje. „Dobri
Pastir" nije kao udruţenje nikada formalno zabranjeno ni od
jedne crkvene vlasti, nego su iznošene optuţbe i o njemu
izricane negativne ocjene, a od franjevaca (i drugih) traţilo se
da ga napuste.
- Buntovnička je udruga ili organizacija ona koja
nedopuštenim sredstvima potiĉe na pobunu i na remećenje
javnog reda. „Dobri Pastir“ to sigurno nije ĉinio.
- Sumnjiva su ona društva i udruge koje svoje sljedbenike
uvlaĉe u opasnost vjerskog zastranjivanja ili indiferentizma.
Tko imalo poznaje djelovanje „Dobrog Pastira“, i ako je
dobronamjeran, tako nešto mu nikako ne bi mogao pripisati.
- Nadzoru zakonite crkvene vlasti izmiču one udruge i
organizacije koje ne priznaju prava crkvenoj vlasti da prati
njihov rad, da pazi poštuju li se crkveni propisi i disciplina,
da nadzire i intervenira ako je potrebno u stvarima vjere i
ćudoreĊa. Udruţenje „Dobri Pastir“ to je pravo i zadaću
crkvene vlasti priznavalo i poštivalo,66 a crkvena vlast, uistinu,
nije imala potrebe da u tom smislu intervenira.
Na kraju, nameće se kao zakljuĉak da je jedini stvarni razlog
protivljenja osnivanju i djelovanju Udruţenja „Dobri Pastir“ mogla
biti njegova lojalnost prema komunistiĉkoj drţavnoj vlasti i koope-
66
O tome koje se udruge, društva ili organizacije vjernika imaju smatrati zabranjenim po
samom pravu, vidi: U. Beste: Introductio in Codicem, Neapoli (Italia) 1961, izd. 5, str.
502-503.
rativnost s organima te vlasti u Bosni i Hercegovini. MeĊutim,
kasnije se, zaokretom koji se dogodio i u samoj vatikanskoj politici, a
koji je inicirao papa Ivan XXIII. posebno svojom enciklikom Pacem
in tenis (Mir na zemlji) od 4. travnja 1963., a nastavio i uĉvrstio
Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) pastoralnom konstitucijom
Gaudium et spes (Radost i nada) o Crkvi u suvremenom svijetu,
pokazalo da ni lojalnost prema komunistiĉkoj vlasti i suradnja s njom
nije bio pogrešan izbor i put „Dobrog Pastira“, nego jedino moţda
malo „preuranjen“.

* * *

Bosna i Hercegovina više nije ono što je bila, ni onakva kakva je


bila do izbijanja rata 1992. S nestankom mnogih institucija:
kulturnih, znanstvenih, ekonomskih, politiĉkih i dr. nestalo je i
Udruţenja „Dobri Pastir“. Nije ga nitko formalno ukinuo, nije se ni
samo raspustilo, ali je prestalo djelovati, a njegovi upravni organi
prestali su funkcionirati; jednostavno ga je faktiĉki nestalo. Nema
razloga zbog toga ţaliti, jer ono danas više nije ni potrebno. Ima
drugih naĉina i drugih većih mogućnosti da se ostvaruju svi oni
ciljevi za koje se Udruţenje svećenika, odnosno vjerskih sluţbenika
„Dobri Pastir“ zalagalo i zbog kojih je i postojalo, i borilo se da
opstane. Ali sada, kad je zatvoreno poglavlje o svećeniĉkom
Udruţenju „Dobri Pastir“, bacivši pogled unazad, svatko objektivan
morao bi uvidjeti da je ono odigralo uspješno i dostojanstveno svoju
ulogu. Ako je, moţda, komunistiĉka vlast i ţeljela „upregnuti ga u
svoja kola“, izazvati rascjep u mjesnoj Crkvi i da se, eventualno, stvori
nekakva „nacionalna crkva“, odvojena od Rima, vodstvo „Dobrog
Pastira“ znalo je izbjeći toj zamci i ostalo je do kraja pravovjerno i
crkveno.
Isto tako, kad se to Udruţenje optuţivalo i na razliĉite naĉine i
razliĉitim sredstvima kušalo diskreditirati u Crkvi, pred drugim
svećenicima i pred vjernicima, netko se sigurno i sablaţnjavao zbog
„neposlušnosti“ franjevaca ĉlanova „Dobrog Pastira“ crkvenoj
hijerarhiji i zbog njihove uporne borbe da Udruţenje opstane i da
ostvaruje svoje zacrtane ciljeve. Ali bi se trebalo zapitati: nisu li za
sablazan krivi više oni koji su, svjesno ili nesvjesno, neutemeljeno
optuţivali i blatili Udruţenje „Dobri Pastir“ i njegove ĉlanove?
Moţda bi, stoga, netko i u odnosu na Udruţenje katoliĉkih
svećenika u Bosni i Hercegovini „Dobri Pastir“ mogao i trebao
uĉiniti sliĉnu gestu onoj zagrebaĉkog nadbiskupa, kardinala Franje
Kuharića, u odnosu na Teološko društvo „Kršćanska sadašnjost“ u
Zagrebu, i njegove osnivaĉe i one koji su ga vodili!67 Mišljenje i
ocjene kardinala Kuharica o Teološkom društvu „Kršćanska
sadašnjost“ i trojici njegovih osnivaĉa i voditelja, istaknutih teologa,
mogli bi se primijeniti i na „Dobri Pastir“, odnosno na osnivaĉe i
vodstvo tog Udruţenja. Kuharićeve rijeĉi glase: „Mnogi smo od toga
trpjeli, neki podnijeli i osude i sumnjiĉenja, neki do smrti izgorjeli.
Ostala su djela, rezultati [...]. Pravedno je s tih ljudi skinuti ljagu, a to
jedinstveno iskustvo istinito zabiljeţiti za povijest.“68
Ako ništa drugo, trebalo bi reći da Udruţenje „Dobri Pastir“ nije
bila nikakva raskolniĉka, krivovjerna i protucrkvena organizacija, pa
ako za svoje djelovanje i nije imalo odobrenja crkvenih vlasti, da je
uĉinilo dosta toga dobrog i korisnog za katoliĉke vjernike i za
Katoliĉku crkvu u Bosni i Hercegovini, a i u drugim dijelovima bivše
Jugoslavije. Ako je previše oĉekivati nešto takvo, nije previše
oĉekivati da se u javnosti barem više ne prešućuje, ili da se ne
negira i ono što je bilo „katoliĉko“ i dobro u „Dobrom Pastiru“,
kako se to obiĉavalo dosad ĉiniti!'69

Sažetak
Udruţenje katoliĉkih svećenika Bosne i Hercegovine „Dobri
Pastir“, u kojemu su većina ĉlanova bili bosanski i hercegovaĉki
franjevci, osnovano je 25. sijeĉnja 1950. Za njegovo osnivanje nije
dobiveno nikakvo odobrenje mjerodavnih crkvenih vlasti. Naprotiv,
Vrhovna uprava franjevaĉkog reda u Rimu i Apostolska nuncijatura u
Beogradu nastojali su sprijeĉiti osnivanje toga Udruţenja, ali im to
nije uspjelo. Nisu imale uspjeha ni kasnije urgencije Vrhove uprave
franjevaĉkog reda da franjevci istupe iz spomenutog Udruţenja.
Protiv Udruţenja „Dobri Pastir“ već od samog njegova osnutka,
a kontinuirano i kasnije, iznošeni su s više razliĉitih strana teški
prigovori i optuţbe.
Kako se od bosanskih i hercegovaĉkih franjevaĉkih provincijala
traţilo da sprijeĉe osnivanje Udruţenja „Dobri Pastir“, odnosno da
narede svojim podloţnicima neka iz njega istupe, to su
provincijali provincije Svetog Kriţa (Bosne Srebrene), fra Josip

67
Vidi: Intervju s kardinalom Kuharićem: Istinu o Teološkom društvu Kršćanska
sadašnjost, u: Glas koncila, 29. listopada 2000, str. 6-7.
68
Isto, str. 7.
69
Poznato je npr. kako su izostavljane edicije „Dobrog Pastira“ kada se nabrajao i
predstavljao katoliĉki tisak u bivšoj Jugoslaviji. Vidi: J. Buturac-A. Ivandija:
Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb, 1973, str. 316-317; Opći šematizam
Katoličke crkve u Jugoslaviji 1974., Zagreb, 1975, str. 1046-1051.
Markušić, i njegov nasljednik, fra Boris Ilovaĉa, kao i provincijali
provincije Uznesenja Bl. Dj. Marije (Hercegovina), fra Mile Leko i
fra Jerko Mihaljević, ukazivali na nuţnost i korist osnivanja i
postojanja Udruţenja te ustajali u obranu i uzimali u zaštitu, kako
kod Vrhovne uprave franjevaĉkog reda tako i kod Apostolske
nuncijature, svoje podloţnike koji su bili ĉlanovi Udruţenja. A u jed-
nom trenutku u zaštitu ih je uzeo i sam franjevaĉki vrhovni
poglavar.
Svakako da je i samo Udruţenje „Dobri Pastir“, odnosno
njegovo vodstvo, odgovaralo na napade i konkretne optuţbe: za
kolaboraciju s komunistiĉkim reţimom, za izdaju hrvatstva i
nacionalne svijesti, za krivovjerje i raskol u Crkvi, za odvajanje od
Rima i pokušaj stvaranja „nacionalne Crkve“, te takve optuţbe
pobijalo, a dokazivalo svoju pravovjernost i crkvenost, obrazlagalo
potrebu lojalnosti prema civilnim vlastima te isticalo svoje
zauzimanje za meĊuvjersku i meĊunacionalnu snošljivost u Bosni i
Hercegovini.

-----
Objavljeno u: Spomen-spis, Povodom 90. obljetnice roĊenja dr. fra
Ignacija Gavrana, Zagreb, 2004., str. 33-55.