Sie sind auf Seite 1von 192

Sto godina samoće Gabriel García Márquez

Cien años de soledad


Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendia se zacijelo
sjetio onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da upozna led. Macondo tada bijaše selo s
dvadeset kuća od blata i divlje trske, izgrađenih na obali rijeke kojoj se bistra voda obarala koritom
punim stijenja, glatka, bijela i golema poput pretpovijesnih jaja. Svijet bijaše tako mlad te mnoge
stvari bijahu bez imena i da bi ih se spomenulo, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine, u
mjesecu ožujku, jedna obitelj dronjavih Cigana postavila bi svoj čador blizu sela te bi uz grdnu buku
sviralâ i talambasâ objavljivala nove izume. Najprije doniješe magnet. Jedan krupan Ciganin čupave
brade i vrapčjih ruku, predstavivši se imenom Melquiades, priredi zastrašujuće javno prikazivanje
nečega što je on sam nazvao osmim čudom učenih alkemičara iz Makedonije. Pode od kuće do kuće
vukući dvije kovinske šipke i svijet se snebivao videć da kotlovi, tave, žarači i furune popadaše sa
svojih mjesta, dok je drvo škripalo od očajna pokušaja čavala i zavrtanja da se izvuku iz njega, a davno
izgubljeni predmeti pojavljivali se baš tamo gdje ih se najviše tražilo i vukli se u neobuzdanu neredu
za Melquiadesovim čarobnim željezom. — Stvari imaju vlastiti život uzvikivaše Ciganin uz oštar
naglasak i sve se sastoji u tome da im probudimo dušu.— José Arcadio Buendia, kojem je neumjerena
mašta uvijek išla dalje od dovitljivosti prirode, nadilazeći čak i čudesa i čarolije, pomisli da bi se taj
beskorisni izum mogao upotrijebiti za vađenje zlata iz zemlje. Ali ga Melquiades, inače čestit čovjek,
preduhitri: tome ne može poslužiti.— No José Arcadio Buendia nije tada vjerovao u poštenje Cigana
te je trampio mazgu i par jaradi za dvije magnetske šipke. Ursula Iguarân, njegova žena, koja je
računala da bi s pomoću tih životinja mogla povećati opalo imanje, nije ga mogla razuvjeriti. — Ubrzo
ćemo imati toliko zlata da ćemo njime moći kuću popločati—, odvratio je njen muž. Više mjeseci se
trudio da pokaže točnost svojih pretpostavki. Istražio je stopu po stopu cijelo područje, čak i dno
rijeke, vukući dvije željezne šipke i ponavljajući naglas Melquiadesove gatalačke riječi. Jedino što je
uspio iskopati bijaše oklop iz XV stoljeća, kojem su dijelovi bili srašteni pod korom rđe i koji je unutra
ječao tupom jekom, kao golema tikva puna kamenja. Kad su José Arcadio Buendia i četvorica iz
njegove ekspedicije uspjeli rastaviti oklop, nađoše unutra ovapnenjen kostur kojem je o vratu visio
bakreni relikviar s uvojkom ženske kose.

U ožujku se vratiše Cigani. Taj put donesoše dalekozor i povećalo veličine bubnja, što prikazaše kao
posljednje otkriće amsterdamskih Židova. Posjedoše jednu Ciganku na kraju sela i postaviše
dalekozor na ulazu u šator. Uz cijenu od pet reala ljudi bi se nagnuli na dalekozor i vidjeli Ciganku na
dohvat ruke. — Znanost je izbrisala udaljenosti — izvikivao je Melquiades.

— Uskoro će čovjek moći vidjeti što se događa u bilo kojem kraju svijeta, a da se ne makne od kuće.—
Jednog žarkog popodneva prirediše čudesnu predstavu s golemim povećalom: postaviše hrpu suhe
trave nasred ulice i zapališe je usredotočivši na nju sunčane zrake s pomoću leće. José Arcadio
Buendia, koji se još uvijek ne bijaše utješio zbog neuspjeha s magnetima, zamisli u svojoj glavi da bi se
taj izum mogao upotrijebiti kao ratno oružje. Melquiades ga je ponovno pokušao razuvjeriti. No ipak
je na kraju dao povećalo za dvije magnetske šipke i tri kolonijalna novca. Ursula briznu u plač od jada.
Taj novac je potjecao iz škrinje zlatnika što ih je njen otac, uz velika odricanja, skupljao cijelog života,
a koju je ona bila zakopala pod krevetom, čekajući dobru priliku da ih u nešto uloži. José Arcadio
Buendia nije ju ni pokušao tješiti, sav predan svojim taktičkim pokusima samoprijegornim radom
jednog znanstvenika, izlažući opasnosti i vlastiti život. U želji da pokaže djelovanje leće na
neprijateljsku vojsku, on se sam izložio usredotočenju sunčanih zraka i tako zadobio opekline koje se
pretvoriše u rane i trebalo je mnogo vremena da zarastu. Unatoč prosvjedima svoje žene, koju je
uzbudio tako opasan izum, umalo da nije i kuću zapalio. Provodio je duge sate u svojoj sobi
proučavajući strateške mogućnosti svog novatorskog oružja sve dok nije uspio sastaviti priručnik pun
nepojmljivo jasne poučnosti i neumoljive uvjerljivosti. Uputio ga je vlastima s brojnim dokazima o
svojim pokusima priloživši više zornih crteža. Poslao ga je po nekom glasniku koji je prevalio gore,
gubio se u beskrajnim močvarama, prelazio plahovite rijeke i umalo što nije zaglavio od zvijeri i očaja i
zaraze dok nije naišao na put koji ga je doveo na poštanske mazge. Premda je putovanje do glavnoga
grada u ono doba bilo gotovo nemoguće, José Arcadio Buendia je ipak odlučio da će otputovati čim
vlada to zatraži od njega, kako bi vojnim vlastima mogao pokazati praktičnu primjenu svojih izuma i
osobno ih uputiti u složenu majstoriju sunčanog rata. Više godina je čekao odgovor. Na kraju, umoran
od čekanja, požalio se Melquiadesu zbog neuspjeha svog pokušaja, našto je Ciganin dao uvjerljiv
dokaz o svom poštenju: uzeo je leću, vratio mu zlatnik i još mu poklonio nekoliko portugalskih mapa s
raznim napravama za plovidbu. Napisa vlastitom rukom kratak sažetak mnogih rasprava monaha
Hermanna i to mu dade kako bi se mogao služiti zvjezdomjerom, kompasom i sekstantom. José
Arcadio Buendia proveo je duge kišne mjesece u sobici koju je uredio u dnu kuće kako ga nitko ne bi
smetao u njegovim pokusima. Zapustivši svoje kućne obveze, čitave noći je provodio u dvorištu
prateći kretanje zvijezda i umalo što nije dobio sunčanicu u nastojanju da pronađe pouzdan način za
određivanje podneva. Kad postade vještak u rukovanju svojim spravama, bijaše stekao takve
predodžbe o prostoru te je mogao ploviti nepoznatim morima, posjetiti nenastanjena područja i
upoznati čudesna bića, a da se ne makne iz svoje radionice. U to doba bijaše stekao naviku da govori
sam sa sobom šećući po kući i ne obzirući se ni na koga, dok je Urslula s djecom lomila leda u vrtu
uzgajajući banane i malange, juku i jam, aujamu i patlidžan. Najednom, bez ikakva prethodna znaka,
njegov grozničavi rad prestade i bi zamijenjen nekom vrstom očaranosti. Nekoliko dana je bio kao
opčinjen, ponavljajući potiho sam sebi čitav niz čudnih domišljaja, ne obazirući se ni na vlastiti razum.
Konačno, jednog prosinačkog utorka, za vrijeme ručka, odjednom je istresao sav teret svojih muka.
Djeca će se zacijelo čitava života sjećati onog uzvišena i svečana trenutka kada je njihov otac sjeo na
čelo stola, drhtav od ognjice, izmučen od dugih nesanica i napeta maštanja te im objavio svoje
otkriće:

— Zemlja je okrugla kao naranča.

Ursula izgubi strpljenje. — Ako želiš poludjeti, poludi sam uzviknu. — Ali ne kljukaj djecu svojim
ciganskim zamislima.— José Arcadio Buendia, bešćutan, nije se dao smesti očajem svoje žene koja
mu u nastupu srdžbe razbi zvjezdomjer o zemlju. No on je napravio drugi, sabrao u svoju sobicu
mještane, izlagao im teorije koje nitko od njih nije razumio i objasnio im da je moguć povratak na
polaznu točku, ako neprestano plovimo prema istoku. Cijelo je selo bilo uvjereno da je José Arcadio
Buendia skrenuo pameću, kad eto Melquiadesa da stvari postavi na svoje mjesto. Javno je odao
priznanje umnosti tog čovjeka što je preko čistog astronomskog promatranja došao do teorije koja je
već dokazana u praksi, iako sve do sada nisu za nju čuli u Macondu. Zato mu je kao dokaz svog
divljenja poklonio nešto što će presudno utjecati na budućnost sela: alkemijski laboratorij.

U to doba Melquiades se bijaše naglo i zapanjujuće postarao. Pri njegovim prvim putovanjima činilo
se da je vršnjak José Arcadia Buendije. No dok je ovaj sačuvao svoju neobičnu snagu kojom je mogao
oboriti konja vukući ga za uši, na Ciganinu se vidjelo da ga podgriza neka neumoljiva bolest. U stvari.
bijaše to posljedica mnogih i neobičnih boleština što ih je prepatio u svojim nebrojenim putovanjima
oko svijeta. Kao što je sam kazivao José Arcadiju Buendiji dok mu je pomagao složiti laboratorij, smrt
ga je posvuda u stopu pratila, njuškala ga oko nogavica, ali nikako da mu zada konačan udarac.
Umakao je svim pošastima i propastima koje su šibale ljudski rod. Prebolio je tešku kožnu bolest u
Perziji, skorbut na Malezijskom otočju gubu u Aleksandriji, živčanu iscrpljenost u Japanu, crnu kugu
na Madagaskaru, potres na Siciliji i strahovit brodolom u Magellanovom prolazu. To čudesno
stvorenje, koje je tvrdilo da posjeduje rješenje Nostradamusovih tajni, bijaše zapravo potišten čovjek,
ozaren nekom tugom, s azijatskim pogledom koji kao da je prodirao s onu stranu svega viđenoga.
Nosio je šešir, širok i crn, poput rastrtih gavranovih krila i prsluk od baršuna s navlakom stoljetnog
zelenila. Unatoč beskrajnu znanju i tajanstvenu unutrašnjem ponoru, ipak je posjedovao sve ljudske
osobine i ovozemaljske sposobnosti da se pozabavi i najsitnijim pitanjima svakodnevnog života. Tužio
se na staračke bolesti, patio je zbog i najmanjih novčanih neprilika i odavna se prestao smijati, jer je
izgubio zube od skorbuta. Tog zagušljiva podneva kad je otkrio svoje tajne, José Arcadio Buendia
bijaše uvjeren da je to početak velikog prijateljstva. Djeca su bivala zapanjena njegovim fantastičnim
pričama. Aurelijano, kojem tada ne bijaše više od pet godina, sjećat će ga se cijelog života kako ga je
vidio onog popodneva gdje sjedi prema metalnoj i drhtavoj svjetlosti prozora i svojim dubokim
orguljnim glasom osvjetljava i najtamnije predjele mašte, dok mu je niz sljepoočnice kapala od
vrućine rastopljena prljavština. José Arcadio, njegov stariji brat, prenosit će taj čudesni prizor svim
svojim potomcima kao nasljedno sjećanje. Ursula je, naprotiv, sačuvala lošu uspomenu na taj posjet
jer je ušla u sobu u času kad je Melquiades u rastresenosti razbio bocu živina klorida.

— To je đavolji miris — reče ona.


— Nikako — ispravi je Melquiades. — Dokazano je da đavao posjeduje sumporna svojstva, a ovo je
samo nešto malo sublimata.

Uvijek poučan, održao je učeno izlaganje o đavolskim osobinama živina sulfata, no Ursula kao da ga
ne čuje i samo je djecu povela na molitvu. Taj ubitačan miris jamačno će zauvijek ostati u njezinu
pamćenju kad god se sjeti Melquiadesa.

Priprost laboratorij — ne računajući obilje zdjelica, lijevaka, retorti, filtera i cjedila — sastojao se od
proste cijevi, od staklene epruvete s dugim i uskim grljkom, imitacije filozofskog jajeta, te od
destilatora što su ga Cigani sami sazdali prema suvremenim opisima trokraka kotla Marije Hebrejke.
Povrh svega toga, Melquiades je ostavio uzorke sedam metala koji predstavljaju sedam planeta.
Mojsijeve i Zosimove formule za pravljenje zlata i čitav niz bilježaka i crteža o postupku pri Velikoj
Vještini, spomoću kojih bi onaj tko ih shvati mogao proizvesti kamen mudraca. Opsjednut
jednostavnošću formule za udvostručavanje zlata. José Arcadio Buendia se tjednima umiljavao oko
Ursule ne bi li mu dozvolila da iskopa njezin kolonijalni kovani novac i da ga uveća toliko puta koliko
je puta moguće razdijeliti živu. Ursula na kraju popusti, kao i uvijek, pred nesalomljivom upornošću
svog muža. Tako je José Arcadio Buendia bacio trideset zlatnika u glinenu zdjelu te ih rastopio
spomoću strugotine bakra, arsenova trisulfata, sumpora i olova. Sve je to stavio da vri na Jakoj vatri
u kotliću punom ricinusova ulja dok nije dobio nekakvu gustu smrdljivu kašu, više sličnu običnu
prženu šećeru nego blistavom zlatu. U nesretnu i očajnu postupku destiliranja, taljena sa sedam
planetarnih metala, dorađivana čarobnom živom i sumpornom kiselinom sa Cipra, kuhana u
svinjskom salu, umjesto rotkvina ulja, dragocjena Ursulina baština bi pretvorena u pregorenu smjesu
koja se nije mogla odlijepiti od kotla.

Kad se Cigani ponovo vratiše, Ursula je protiv njih nahuškala cijelo selo. No znatiželja bijaše jača od
straha, jer Cigani tog puta prođoše cijelo selo stvarajući zaglušujuću buku svim mogućim vrstama
glazbala dok je telal najavljivao predstavu najčudesnijih otkrića iz Kapadokije. Tako svi pohrliše u
šator i za jedan centav vidješe pomlađena Melquiadesa, oporavljena, bez bora, s blistavim novim
zubalom. Oni koji su se sjećali njegovih desni uništenih skorbutom, njegovih mršavih obraza i blijedih
usana, zinuše u čudu pred tim neopozivim dokazom Ciganinove nadnaravne moći. Zaprepaštenje se
prometnu u paniku kad je Melquiades Izvadio zube, cijele, umetnute u desni i pokazao ih gledaocima
jedan trenutak vrlo kratkotrajan, u kom je opet postao oronuo čovjek iz pređašnjih godina. a onda ih
ponovo postavi i nasmije se pun samopouzdanja u svoju povraćenu mladost Cak je i José Arcadio
Buendia došao do zaključka da je Melquiadesovo znanje došlo do nepodnošljive granice. no obuze ga
ugodno veselje kad mu je Ciganin nasamu objasnio građu svog umjetnog zubala. To mu se učini
istodobno jednostavno i izvanredno te je od večeri do zore izgubio svako zanimanje za alkemijska
istraživanja; uhvatio ga je nov napadaj neraspoloženja, nije redovito jeo i provodio je dane šećući po
kući. — U svijetu se događaju nepojmljive stvari—, govorio je Ursuli, — Čak tamo preko rijeke ima
raznovrsnih čarobnih naprava. a mi ovdje živimo kao magarci,— Oni koji su ga poznavali otkako je
utemeljen Macondo, čudili su se koliko se promijenio pod Melquiadesovim utjecajem.

U početku José Arcadio Buendia bijaše neka vrsta mladenačkog patrijarha koji je poučavao ljude kako
se Sije i kako se odgajaju djeca i životinje i sa svima je surađivao, čak i u fizičkim poslovima samo da
zajednica što bolje napreduje. Kako je njegova kuća od početka bila najbolja u selu, sve druge su bile
uređene na njezinu sliku i priliku. Imao je dosta prostranu i svijetlu dnevnu sobu, blagovaonicu u
obliku terase svu u cvijeću živih boja, dvije spavaće sobe, dvorište s golemim kestenom. dobro
uređen vrt i obor gdje su u mirnom zajedništvu živjeli jarci, svinje i kokoši. Od životinja jedino pijetlovi
za borbu bijahu zabranjeni, ne samo u njegovoj kući nego i u cijelom naselju.

Ursula bijaše radišna jednako kao i njezin muž. Okretna i malena, stroga, ta žena nesalomljivih živaca,
koju se nikad u njezinu životu nije čulo da je zapjevala, činilo se daje posvuda prisutna od jutra do
kasne večeri, uvijek praćena blagim Šuštanjem svojih holandskih sukanja. Zahvaljujući njoj podovi od
nabite zemlje, neokrečeni zidovi od blata, priprosti drveni namještaj što su ga sami izradili, sve je to
bilo uvijek čisto, a iz starih škrinja gdje se čuvalo rublje odisao je blagi miris bosiljka

Jose Arcadio Buendia, poduzetan kao nikada nitko u selu, tako je bio porazmjestio kuće te se iz svake
moglo sići na rijeku i s jednako napora zahvatiti vodu, a ulice je isplanirao tako smisleno da je u svaku
dolazilo jednako sunca za najvrućih sati. U malo godina Macondo je postao najurednije i najradišnije
od svih sela u okolici za koje je znalo njegovih 300 stanovnika. Bijaše to zaista sretno selo u kojem nije
bilo osobe starije od trideset godina i u kojem još nitko nije bio umro.

Od vremena utemeljenja, José Arcadio Buendia je izrađivao zamke i kaveze. Tako je ubrzo napunio
papagajima, kanarincima, plavuškama i crvendaćima ne samo svoju vlastitu kuću nego cijelo selo.
Koncerti svih tih raznovrsnih ptica postadoše tako zaglušni te bi Ursula začepila uši pčelinjim voskom
da ne bi izgubila osjećaj za stvarnost. Kad je prvi put stiglo Melquiadesovo pleme i počelo prodavati
staklene kuglice protiv glavobolje, svi se začudiše kako su mogli pronaći to selo zabačeno u pospanoj
baruštini, a Cigani izjaviše da su se kretali u smjeru pjevanja ptica.

Taj duh njegova društvenog rada ubrzo nestade zbog zagrijanosti za magnete, zbog zvjezdoznanskih
proračuna, zbog snova o pretvorbama i čežnje da upozna čuda svijeta. Onaj poduzetni i čisti José
Arcadio Buendia najednom se prometnu u čovjeka s izgledom besposličara, postade nemaran u
odijevanju, pustivši bradurinu koju je Ursula na jedvite jade uspijevala podrezati kuhinjskim nožem.
Bilo je i takvih koji su ga smatrali žrtvom nekog čudnog uroka. No čak i oni koji su bili posve uvjereni u
njegovo ludilo napustiše posao i obitelji da bi ga slijedili kad se zametnuo alatom za krčenje šume i
kad je zatražio da svi sudjeluju u probijanju puta koji bi povezao Macondo s velikim dostignućima.
José Arcadio Buendia nije pojma imao o geografiji te oblasti. Znao je da na istoku leži neprohodna
gora, a iza nje drevni grad Riohacha gdje je u davno doba — kao što mu je pričao prvi Aureliano
Buendia, njegov djed — sir Francis Drake u razonodi topovskim hicima ubijao kajmane koje bi potom
uredio i ispunio slamom da bi ih ponio kraljici Izabeli. U njegovoj mladosti, on i njegovi ljudi, sa
ženama i djecom i životinjama i svim vrstama kućnih potrepština, prijeđoše goru izlaz na more, ali
nakon dvadeset i šest mjeseci odustaše od svog poduhvata i utemeljiše Macondo da se ne bi morali
vraćati natrag. No taj pravac puta ga nije zanimao jer bi ga mogao samo vratiti u prošlost, Prema jugu
se sterala baruština prekrita biljnom prevlakom i prostrani svijet goleme močvare, kojoj, po
svjedočanstvu, nije bilo kraja. Na zapadu se velika močvara stapala s nepreglednom vodenom
puninom gdje su živjeli kitovi mekane kože, sa ženskom glavom i poprsjem, koji su uništavali brodare
čarima svojih golemih dojki. Cigani su plovili šest mjeseci tim pravcem prije nego su stigli do pojasa
kopna gdje su prolazile poštanske mazge. U skladu s proračunima José Arcadia Buendije, jedina
moguća veza s civilizacijom bijaše u pravcu sjevera. Zato je snabdio alatom za krčenje i lovačkim
oružjem iste one ljude s kojima je osnovao Macondo; bacio je u naprtnjaču mape i sprave za
orijentiranje i dao se u ogromnu pustolovinu.

Prvih dana nisu naišli na značajniju prepreku. Siđoše niz kamenitu obalu rijeke do mjesta gdje su
unatrag nekoliko godina bili pronašli oklop ratnika i tu zađoše u šumu stazom između divljih naranči.
Krajem prvog tjedna ubiše i ispekoše jednog je lena, ali se zadovoljiše da polovinu pojedu, a ostalo da
se posoli za iduće dane. Tom opreznošću su nastojali ublažiti nevolju da i dalje stalno jedu papagaje
kojih je plavo meso imalo gorak okus mošusa. Potom, deset dana nisu vidjeli sunca. Tlo je bivaIo
mekano i vlažno, poput vulkanskog pepela, raslinje je postajalo sve podmuklije, a kreštanje ptica i
graja majmuna sve se više udaljavala te svijet postade tužan zauvijek. Ljude iz ekspedicije obuzeše
pradavna sjećanja na onaj raj vlage i tišine što je prethodio istočnom grijehu, gdje su čizme tonule u
lokve ulja koje se pušilo, a mačevi sjekli krvave ljiljane i zlaćane daždevnjake. Cijeli tjedan, gotovo bez
riječi, napredovali su kao mjesečari kroz svijet prepun čame, obasjani samo slabim odsjajem
krijesnica, a pluća im bijahu puna zagušljiva zadaha krvi. Nisu se mogli vratiti jer je prokrčenu stazu
iznova vrlo brzo zatvaralo novo raslinje koje su tako reći svojim očima vidjeli kako raste. — Ne
smeta—, reče José Arcadio Buendia, — važno je ne izgubiti orijentaciju!— Pouzdavajući se u busolu
vodio je svoje ljude prema nevidljivu sjeveru dok napokon ne izađoše iz začarana raja. Bijaše mrkla
noć, bez zvijezda, no tama je bila prožeta novim i čistim zrakom. Izmoreni od duga puta objesiše
ležaljke i usniše dubokim snom, prvi put nakon dva tjedna. Kad se probudiše, već obasjani suncem,
zinuše od čuda. Pred njima, obrasla u paprat i palme, bijela i prašnjava u spokojnoj jutarnjoj svjetlosti,
stajala je golema španjolska galija. Bila je blago nagnuta na desni bok, a s njenih netaknutih jarbola
visjeli prljavi ostaci jedriIja, među užetima ukrašenim orhidejama. Trup, obložen čistim slojem
okamenjenih priljepaka i meke mahovine, stajao je čvrsto urastao u kameno tlo. Cijeli sklop kao da je
zauzimao neko svoje vlastito područje, prostor samoće i zaborava, oslobođen od hirova vremena i
navikâ pticâ. U unutrašnjosti, koju je ekspedicija istražila pažljivo i marno, nije bilo ničega osim
gustiša cvijeća.

Nalazak galije kao znaka da je blizu more obuzda naglost José Arcadija Buendije. Učini mu se da je to
sprdnja njegove zlosretne sudbine: bez uspjeha je tražio more, uz tolike žrtve i nebrojene nevolje, a
našao ga je eto kad ga nije tražio, ispriječeno pred njegovim putom kao neizbježna zapreka. Mnogo
godina kasnije, pukovnik Aureliano Buendia ponovno je prošao tim krajem, kad je njime već redovito
saobraćala pošta i od broda je našao jedino pougljenjeni kostur usred polja makova. Tek tada se
uvjerio da ta priča nije bila plod mašte njegova oca i pitao se, kako je bilo moguće da galija toliko
zađe u dubinu kopna. Ali José Arcadio Buendia nije se opterećivao tim pitanjem kad je pronašao
more nakon još četiri dana hoda, dvanaest kilometara od galije. Njegovi snovi su prestajali pred tim
morem sive boje, pjenušavim i prljavim, koje nije zaslužilo opasnosti i žrtve njegove pustolovine.

— Dovraga! — uskliknu. — Macondo je odasvud okružen vodom!

Dugo je prevladavala misao da je Macondo poluotok, a bila je nadahnuta proizvoljnom mapom koju
je nacrtao José Arcadio Buendia po povratku s ekspedicije. Crtao ju je u ljutnji, zlonamjerno
uvećavajući prometne poteškoće, kao da želi sam sebe kazniti zbog nedostatka smisla pri biranju tog
mjesta. — Nikad nigdje nećemo stići—, jadikovao je pred Ursulom. — Tu ćemo gnjiti cijelog života i
nikad se nećemo domoći blagodati znanja.— Ta pouzdanost o kojoj je više mjeseci mozgao u svojoj
radionici, potače ga da zasnuje plan o preseljenju Maconda na pogodnije mjesto. Ali Ursula je ovaj
put predusrela njegove grozničave zamisli. Potajnom i neumoljivom upornošću mrava podigla je sve
žene u mjestu protiv namjere njihovih muževa koji su se već bili počeli spremati na preseljenje. José
Arcadio Buendia nije znao u kom se času ili pod utjecajem kakvih nemilih sila njegovi planovi počeše
zapletati u gustiš raznih izlika, zapreka i okolišanja, dok se ne pretvoriše u prostu i čistu obmanu.
Ursula ga je pratila prostodušnom pozornošću, pa čak joj ga bi pomalo i žao onog jutra kad gaje
zatekla u njegovoj sobici gdje kroz zube nešto premeće o svojim snovima o preseljenju, smještajući u
odgovarajuće sanduke naprave iz svoje radionice. Pustila ga je da završi posao. Pustila ga je također
da zakuje sanduke i da na njih upiše inicijale izopom umočenim u tintu i ništa mu nije prigovorila, no
već joj je bilo jasno da on zna (jer se to razabiralo i iz njegova prigušena monologa) da ga muškarci iz
mjesta neće slijediti u njegovu poduhvatu. Tek kad je počeo skidati vrata svoje sobice, Ursula se
odluči da ga upita zašto to čini, a on joj uzvrati sa stanovitom gorčinom: — Kad nitko neće, idemo mi
sami.— Ursula se nije uznemirila.

— Nećemo ići — reče. — Tu ćemo ostati jer nam se tu rodilo dijete.

— Ali još nam nitko nije umro — reče on. — Nismo odavde dok pod zemljom nemamo nekog mrtva.

Ursula mu odvrati blago, ali čvrsto:

— Ako treba da ja umrem da bi se ostalo ovdje, umrijet ću.

José Arcadio Buendia nije bio previše uvjeren u odlučnost svoje žene. Pokuša je pridobiti čarom svoje
mašte, obećavajući joj neki čudesni svijet gdje je dovoljno po zemlji politi neku čarobnu tekućinu da n
biljke davale plodove kakve god čovjek poželi i gdje se ispod cijene prodaju sve vrste naprava protiv
bola. Ali Ursula bijaše neosjetljiva za njegovu vidovitost.

— Umjesto da neprestano umuješ o svojim mahnitim novotarijama, morao bi se brinuti za djecu —


odgovori mu. — Gledaj kakva su, prepuštena dobrome Bogu kao magarad.

José Arcadio Buendia uze doslovno riječi svoje žene. Pogledavši kroz prozor spazi dvoje bose djece u
sunčanom vrtu i učini mu se da su tek tada počela postojati, začeta u Ursulinoj zavjeri. Tada se nešto
zbilo u njegovoj nutrini, nešto tajnovito i konačno što ga je iščupalo iz sadašnjeg vremena i silovito
ponijelo u neko neistraženo područje uspomena. Dok je Ursula temeljito čistila kuću za koju je sada
pouzdano znala da je neće napustiti do kraja života, on je i dalje motrio djecu začuđenim pogledom,
dok mu se oči najednom ne ovlažiše, a on ih obrisa poleđinom ruke i ispusti dubok uzdah pun
predanja sudbini.
— Dobro — reče. — Kaži im da dođu i da mi pomognu isprazniti sanduke.

José Arcadio, najstariji od djece, bijaše navršio četrnaest godina. Imao je četvrtastu glavu, čupavu
kosu i svojeglavu ćud svog oca. Iako se naglo razvijao u snažna momka, već tada se jasno vidjelo da
mu nedostaje mašta. Bio je začet i rođen za vrijeme mukotrpna prijelaza planina, prije utemeljenja
Maconda i njegovi roditelji zahvališe nebesima kad se uvjeriše da mu nijedan ud nije životinjski.
Aurelijano, prvi stvor rođen u Macondu, navršit će šest godina u ožujku. Bijaše tih i povučen. Plakao
je u majčinoj utrobi i rodio se otvorenih očiju. Dok su mu rezali pupak, okretao je glavu tamo i ovamo,
proučavao predmete po sobi i znatiželjno ispitivao lica prisutnih bez ikakva čuđenja. Ostao je posve
ravnodušan prema onima koji bi prišli da ga vide, a svu pozornost je zadržao na krovu od palmina
lišća koji kao da će se sad srušiti pod nemilim pljuštanjem kiše. Ursula se nije sjetila tog njegova
prodorna pogleda sve do onog dana kad je mali Aureliano, u trećoj godini, ušao u kuhinju u času kad
je skidala s ognjišta i stavljala na stol lonac vrele juhe. Dječak, ustobočen na vratima, reče: — past
će—. Lonac je čvrsto stajao nasred stola, ali čim je dječak izrekao taj nagovještaj, poče se
nezaustavljivo pomicati prema rubu kao da ga tjera neka nevidljiva sila i razbi se na tlu. Ursula,
uznemirena, ispriča događaj mužu, a on to objasni kao posve prirodnu pojavu. Takav je uvijek bio i
nije mario za postojanje svoje djece, dijelom zato što je smatrao da je djetinjstvo umno nezrelo
razdoblje, a dijelom zbog toga što je stalno bio obuzet svojim maglovitim umovanjem.

Ali od onog popodneva kad je pozvao djecu da mu pomognu raspakirati alat i naprave, počeo im je
posvećivati svoje najimilije trenutke. U zabačenoj sobici, u kojoj se malo po malo zidovi ispuniše
nepojmljivim mapama i basnoslovnim crtežima, učio ih je čitati i pisati i računati i govoraše im o
čudima ovog svijeta kazujući im ne samo ono što je znao nego je napinjao svoju maštu do nejasnih
razmjera. Tako ispade da su djeca naučila da na krajnjem jugu Afrike žive tako bistri i miroljubivi ljudi
koji ne rade drugo nego samo sjede i razmišljaju. Naučiše također da se Egejsko more može prijeći
pješice, skačući s otoka na otok, sve do Solunske luke. Ta opsjenarska predavanja ostadoše tako
utisnuta u dječjem pamćenju, da se mnogo godina kasnije, čas prije nego će časnik redovite vojske
izdati naredbu vodu za strijeljanje da puca, pukovnik Aureliano Buendia u sjećanju vratio u blago
ožujsko popodne kad je njegov otac prekinuo lekciju iz fizike i ostao kao očaran, s uzdignutim rukama
i nepomična pogleda, slušajući daleke frule i bubnjeve i zvečke Cigana koji su ponovno stizali u selo,
objavljujući najnoviji čudesni izum mudraca iz Memfisa.

Bili su to novi Cigani. Mladi muškarci i žene koji su govorili samo svoj jezik, lijepa izgleda, maslinaste
kože i pametnih ruku. Njihova glazba i ples izazvaše na ulici pravu provalu neobuzdana veselja. Tu su
bili papagaji svih mogućih boja koji su kazivali talijanske romance, koka koja je na zvuk doboša nesla
na stotine zlatnih jaja, majmun izučen da pogađa misli, višestruka naprava koja je istodobno
prišivala dugmad i obarala vrućicu, stroj za zaboravljanje ružnih uspomena, melem za gubljenje
vremena i još tisuću izuma, tako dovitljivih i neobičnih te je José Arcadio Buendia poželio da izmisli
napravu za pamćenje koja bi mu pomogla da ih se svih sjeti. Učas preobraziše selo. Stanovnici
Maconda odjednom se osjetiše kao izgubljeni na svojim ulicama, omamljeni sajamskim metežom.

Vodeći za svaku ruku po jednog dječaka da ih ne izgubi u gužvi, spotičući se o pelivane s pozlaćenim
zubima i čarobnjake sa šest ruku, gušeći se u zadahu izmeta i sandalovine što je isparavao iz svjetine,
José Arcadio Buendia je lunjao kao sumanut tražeći posvuda Melquiadesa ne bi li mu otkrio beskrajne
tajne njegovih čudesnih noćnih mora. Pristupio je nekim Ciganima koji nisu razumjeli jezik. Konačno
stiže do mjesta gdje je Melquiades običavao podići šator i naiđe na nekog šutljiva Armenca koji je na
kastiljanskom preporučivao sirup od kojeg se postaje nevidljiv. Upravo bijaše jednim gutljajem ispio
čašu jantarne tekućine, kad se José Arcadio Buendia probi gurajući se kroz očaranu skupinu koja je
pratila tu predstavu i uspije mu postaviti pitanje. Ciganin ga obuhvati začuđenom širinom svog
pogleda dok se nije pretvorio u lokvu isparavajućeg i smrdljiva katrana nad kojom je lebdio odjek
njegova odgovora: — Melquiades je umro.— Presječen tom viješću, José Arcadio Buendia osta kao
ukopan, pokušavajući nadvladati bol, sve dok se skupina nije razišla privučena drugim čarolijama, a
bara šutljiva Armenca posve isparila. Kasnije mu drugi Cigani potvrdiše da je Melquiades zaista
podlegao groznici na sprudovima kod Singapura i tijelo mu potopiše u najdublji dio Javanskog mora.
Ta vijest nimalo ne dime dječake. Oni su pošto-poto htjeli da im otac pokaže neviđenu novost
mudracâ iz Memfisa, oglašavanu na ulazu u jedan šator koji je, po njihovu kazivanju, pripadao kraIju
Salomonu. Toliko su navaljivali da je José Arcadio Buendia platio trideset reala i poveo ih je usred
šatora gdje je gorostas rutavih prsiju i ošišane glave, s bakrenim prstenom u nosnicama i teškim
gvozdenim lancem oko gležanja čuvao gusarski sanduk Kad bi ga gorostas otvorio, sanduk bi ispustio
ledeni dah. Unutra bijaše samo golemi prozirni komad, a u njegovoj nutrini bezbrojne iglice, kroz koje
se svjetlost sutona razbijala u raznobojne zvjezdice. Sav smeten, znajući da djeca očekuju brzo
objašnjenje, José Arcadio Buendia se usudi prošaptati: To je najveći dijamant na svijetu.

— Ne — ispravi ga Ciganin — to je led,

José Arcadio Buendia, u nevjerici, pruži ruku prema komadu leda, ali gorostas mu je ukloni. — Još pet
reala ako ga želiš dodirnuti,— reče. José Arcadio Buendia plati, stavi ruku na led i tako je zadrža
nekoliko minuta, a srce mu je skakalo od bojazni i radosti u dodiru s tajnom, Ne znajući što bi rekao,
plati još deset reala kako bi i njegovi sinovi doživjeli to čudesno iskustvo. Mali José Arcadio ga ne
htjede dotaći. Aureliano, naprotiv, stupi naprijed, pruži ruku i brzo je povuče. — Vri— uzviknu
zastrašen. Ali otac nije obratio pažnju na njega. Opijen očiglednim čudom, zaboravio je na muku zbog
svojih ludih poduhvata i na Melquiadesovo tijelo prepušteno proždrljivosti liganja. Platio je još pet
reala i držeći ruku na ledu kao da svjedoči nad Svetim pismom, uskliknu:

— To je veliki izum naših dana.


Kad je pirat Francis Drake napao Riohachu, u šesnaestom stoljeću, prababa Ursule Iguarân toliko
se prestrašila zvonjave na uzbunu i tutnjave topova da je izgubila vlast nad sobom i sjela u vatru na
ognjište. Opekotine stvoriše od nje suprugu beskorisnu do kraja života. Nije mogla sjesti nego
polovinom tijela, smještena u jastuke, i mora da joj je nešto neobično ostalo u načinu hoda jer otada
nikad ne htjede koraknuti pred svijetom. Odbijala je svaki društveni rad, opterećena mišlju da njeno
tijelo isparava miris paljevine. Zora bi je obično zatekla u dvorištu, a da ne bi ni pokušala zaspati, jer
je redovito sanjala kako Englezi sa svojim bijesnim psima ulaze kroz prozor u spavaću sobu i kako je
podvrgavaju bestidnim mukama usijanim željezom. Njen muž, aragonski trgovac s kojim je imala
dvoje djece, potrošio je pola trgovine na lijekove i zabave ne bi li olakšao njene muke. Na koncu je
rasprodao trgovinu i preselio obitelj daleko od mora, u selo mirnih Indijanaca, smješteno na
ograncima planine, gdje je za svoju ženu napravio spavaonicu bez prozora, da ne bi mogli ući pirati
koji su je toliko mučili.

U zabačenu selu odavna je živio neki Kreol, uzgajivač duhana, don José Arcadio Buendia, s kojim je
Ursulin pradjed zasnovao vrlo unosno udruženje i za malo godina stekoše bogatstvo. Nekoliko
stoljeća kasnije, Kreolov prapraunuk se oženi Aragončevom prapraunukom. Zbog toga, svaki put kad
bi Ursula gubila tlo pod nogama zbog ludosti svog muža, ona bi u pameti preletjela tristo godina
raznih slučajnosti, proklinjući čas kad je Francis Drake napao Riohachu. Bijaše to jednostavno davanje
oduška, jer u stvari bili su do smrti vezani vezom čvršćom od ljubavi: zajedničkom grižnjom savjesti.
Bili su i rođaci. Odrasli su zajedno u drevnom naselju što su ga njihovi predi radom i dobrim običajima
pretvorili u ponajbolje selo u pokrajini. lako je njihova ženidba bila unaprijed određena čim su se
rodili, ipak, kad su izrazili želju da se uzmu, njihova rodbina pokuša to spriječiti. Pribojavali su se
naime da ti zdravi izdanci dviju rasa koje su se križale kroz stoljeća ne bi doživjeli bruku ako začnu
guštere. Već se dogodio jedan strašan slučaj. Jedna Ursulina teta, udata za strica José Arcadia
Buendije, imala je sina koji je čitav život proveo u napuhanim i labavim hlačama i koji je umro od
iskrvarenja proživjevši četrdeset i dvije godine u najčistijem djevičanstvu, jer se rodio i odrastao s
repom od hrskavice u obliku vadičepa i s dlakavom četkom na vrhu. Svinjski rep koji nikad ne vidje
nijedna žena i koji ga je stajao života kad mu je jedan mesar, njegov prijatelj, učinio uslugu da mu ga
odreže mesarskim nožem. José Arcadio Buendia, s vijoglavošću devetnaestogodišnjaka, riješio je tu
zagonetku jednom jedinom rečenicom: — Nije me briga ako izrodimo praščiće, samo da znaju
govoriti—. Tako, uz glazbu i rakete, proslaviše svadbu koja potraja tri dana. Od tada su mogli živjeti
sretnim životom da nije majka mučila Ursulu svakojakim zlogukim proricanjima o njenom potomstvu,
sve dok je na kraju nije uvjerila da se mora odreći bračnih dužnosti. Plašeći se da je snažni i požudni
muž ne bi silovao u snu, Ursula bi prije spavanja oblačila neke priproste hlače koje joj je mati ušila od
platna za jedra i pojačala sistemom ukrštena remenja, što se sprijeda zatvarao teškom željeznom
kopčom. Tako su proveli nekoliko mjeseci. Danju, on bi pasao svoje pijetlove za borbu, a ona bi s
majkom vezla na platnu u okvira. Noću su se žestoko natezali po nekoliko sati, što im je dolazilo kao
zamjena za ljubavni čin, dok pučka dovitljivost nije nanjušila da se događa nešto neobično i tako
krenu govorkanja da je Ursula i poslije godinu dana braka još uvijek djevica, jer joj je muž nemoćan.
José Arcadio Buendia je posljednji čuo ta govorkanja.

— Ursula, vidiš li ti što svijet pripovijeda — rekao joj je posve mimo.

— Pusti neka pričaju — reče ona. — Mi znamo da nije tako.


Takvo stanje potraja još šest mjeseci, sve do one tragične nedjelje kad je José Arcadio Buendia u
borbi pijetlova pobijedio Prudencija Aguilara. Bijesan, razdražen krvlju svoje životinje, pobijeđeni se
udalji od José Arcadija Buendije kako bi cijelo gledalište moglo čuti što će mu reći.

— Čestitam uskliknu. Možda će konačno taj pijetao napraviti uslugu tvojoj ženi.

José Arcadio Buendia, miran, pokupi svog pijetla. — Vraćam se odmah—, reče svima. A onda
Prudenciju Aguilaru:

— A ti idi kući i uzmi oružje, jer ću te ubiti.

Nakon deset minuta vratio se s oštrim kopljem svoga djeda. Na vratima borilišta, gdje se sabralo pola
sela, čekao ga je Prudencio Aguilar. Nije imao vremena za obranu. Koplje José Arcadija Buendije,
bačeno bikovskom snagom i istom točnošću u gađanju kakvom je prvi Aureliano Buendia istrijebio
tigrove iz cijelog kraja, probi mu vrat. Te noći, dok su bdjeli pored mrtvaca u borilištu, José Arcadio
Buendia uđe u spavaću sobu u času kad je njegova žena oblačila djevičanske hlače. Mašući kopljem
pored nje naredi joj: — Skidaj to.— Ursula nije ni posumnjala u odlučnost svog muža. — Ti ćeš biti
odgovoran za sve što se dogodi—, prošapće. José Arcadio Buendia zabije koplje u zemljani pod

— Ako moraš roditi iguane, odgajat ćemo iguane reče. Ali u ovom selu više nitko neće poginuti
tvojom krivnjom.

Bila je lijepa srpanjska noć, svježa i puna mjesečine, a oni su se budni kobacali po krevetu sve do zore,
ne misleći na vjetar koji je prolazio kroz sobu i pronosio plač rodbine Prudencija Aguilara.

Događaj je bio označen kao dvoboj zbog časti, ali ipak i jednom i drugom ostade neka nelagodnost na
savjesti. Jedne noći, mučena nesanicom, Ursula izađe u dvorište da uzme vode i pored ćupa vidje
Prudencija Aguilara. Bijaše siv, vrlo tužna izgleda, i pokušavao je začepiti rupu na grlu čepom od
kudjelje. Nije osjetila strah nego sućut. Vratila se u sobu da ispriča mužu što je vidjela, no njega to ne
dirnu. — Mrtvi se ne vraćaju—, reče. — To je samo znak da teško podnosimo teret savjesti.— Nakon
dvije noći Ursula ponovo vidje Prudencija Aguilara u kupaonici kako čepom od kudjelje ispire
zgrušanu krv s vrata. Druge neke noći vidje ga kako šeće po kiši. José Arcadio Buendia, izgnjavljen
halucinacijama svoje žene, izađe s kopljem u dvorište. Ondje je stajao mrtvac sa svojim tužnim
izgledom.

— Idi do vraga — vikne José Arcadio Buendia. — Kad god se vratiš, ponovno ću te ubiti.

Prudencio Aguilar nije otišao niti se José Arcadio Buendia usudio baciti koplje. Od tada nije mogao
uredno spavati. Mučio ga je beskrajan očaj kojim ga je mrtvac motrio kroz kišu, duboka čežnja kojom
je čeznuo za živima, napetost kojom je obilazio kuću tražeći vodu da namoči svoj čep od kudjelje. —
— Zacijelo mnogo pati —, govorila mu je Ursula. — vidi se da je mnogo osamljen.

Ona je bila toliko ganuta da je sljedeći put, kad je vidjela mrtvaca kako diže poklopce s lonaca na
štednjaku, odmah shvatila što traži te je od tada po cijeloj kući stavljala zdjele s vodom. Jedne noći,
kad ga je zatekao u svojoj sobi kako pere rane, José Arcadio Buendia nije više mogao izdržati:

— U redu, Prudencio reče mu. — Mi ćemo otići iz ovog sela najdalje što budemo mogli i nikad se
nećemo vratiti. A sada otiđi u miru.
Tako su se eto zaputili preko planine. Više prijatelja José Arcadija Buendije, mladih kao i on i željnih
pustolovine, porušiše kuće i krenuše sa ženama i djecom u zemlju koju im nitko nije obećao. Pred
polazak, José Arcadio Buendia zakopa koplje u dvorištu i pokla jednog po jednog svoje veličanstvene
pijetlove za borbu, uvjeren da će na taj način bar malo upokojiti Prudencija Aguilara. Ursula je
ponijela jedino škrinju s odjećom što ju je donijela u miraz, nešto kućnog pribora i kovčežić sa
zlatnicima što ih je naslijedila od oca. Nisu imali strogi plan puta. Jedino su nastojali ići pravcem
suprotnim od Riohache, da ne ostave nikakav trag i da ne sretnu nikog poznata. Bio je to besmislen
put. Nakon četrnaest mjeseci, želuca pokvarena majmunskim mesom i juhom od zmija, Ursula donije
na svijet sina na kojem je sve bilo čovječje. Pola puta je prevalila u mreži obješenoj o kolac što su ga
dva čovjeka nosila na ramenima jer su joj otekline izobličile noge, a kvrge na venama raspukle se kao
mjehuri. Iako ih bijaše tužno vidjeti s praznim želucima i umornim očima, djeca su bolje podnijela
putovanje nego njihovi roditelji i veći dio vremena bilo im je zabavno. Jednog jutra, nakon gotovo
dvije godine uspinjanja, oni su bili prvi smrtnici koji su ugledali zapadne padine planine. S vrhunca
pod oblacima promatrahu beskrajnu vodenu ravan velike močvare, prostrtu do drugog kraja svijeta.
Ali nikad ne stigoše do mora. Jedne noći, pošto su nekoliko mjeseci izguljeni hodali kroz kaljužu, već
vrlo daleko od posljednjih urođenika koje su sreli na putu, smjestiše se na obali kamenite rijeke kojoj
su vode izgledale kao bujice smrznuta stakla. Mnogo godina kasnije, za drugoga građanskog rata,
pukovnik Aureliano Buendia pokuša prevaliti isti taj put, kako bi Riohachu zauzeo na prepad, ali je
nakon sedam dana hoda shvatio da je to bezumno. No bilo kako bilo, u noći kad su se smjestili uz
rijeku, sljedbenici njegova oca izgledahu kao brodolomci kojima nema spasa, a broj im se povećao za
vrijeme prijelaza planine i svi su bili od volje (i uspjeli su u tome) da dožive duboku starost. José
Arcadio Buendia je sanjao one noći kako se na tom mjestu uzdiže bučan grad s kućama u kojima su
zidovi obloženi ogledalima. Zapitkivao je koji je to grad i rekoše mu neko ime koje nikad nije čuo i
koje nije značilo ništa, ali koje je u snu imalo neki nadnaravni odjek: Macondo. Sutradan je uvjerio
ljude da nikad neće stići do mora. Naredio im je da obore stabla kako bi stvorili čistinu pored rijeke,
na najugodnijem dijelu obale, i tu utemeljiše selo.

San o kućama u kojima su zidovi od ogledalâ José Arcadio Buendia nije uspio odgonetnuti sve do
dana kad je prvi put vidio led. Tada je bio uvjeren da mu je prozreo duboki smisao. Mislio je da će se
u skoroj budućnosti moći proizvoditi blokovi leda na veliko, a sve od tako obična materijala kao što je
voda, i njima graditi nove kuće u selu. Macondo tada ne bi više bio vruće mjesto u kojem se zvekiri i
šarke svijaju od žege, nego bi postao zimskim gradom. To što nije ustrajao u pokušaju da podigne
tvornicu leda, uzrok treba tražiti u činjenici što je u to doba bio sav obuzet odgojem djece, osobito
Aureliana, koji je od najranije dobi pokazivao izuzetan smisao za alkemiju. S laboratorija su obrisali
prašinu. Pregledavajući Melquiadesove bilješke, posve smireno i ne veličajući ih kao neku novost, u
dugim i strpljivim dogovaranjima odlučiše da Ursulino zlato odijele od taloga zalijepljena za dno
kotlića. Mladi José Arcadio jedva da je sudjelovao u tom poslu. Dok je njegov otac dušom i tijelom bio
uronjen u cijev, svojeglavi prvijenac, koji je uvijek bio dosta visok za svoje godine, pretvorio se u kršna
momka. Glas mu se izmijenio. Pod nosom mu izbiše prve dlačice. Jedne večeri Ursula ude u njegovu
sobu kad se skidao da legne i obuze je nejasan osjećaj stida i samilosti: bio je to prvi čovjek poslije
njezina muža kojeg je vidjela golog, a bio je tako dobro opremljen za život da joj se to činilo
nenormalnim. Ursulu, po treći put trudnu, ponovno je mučio strah što ga je osjećala poslije udaje.

U to doba im je zalazila u kuću neka vedra, izazovna i jezičava žena koja bi pomagala u kućnim
poslovima i znala je čitati budućnost iz karata. Ursula joj je pričala o svom sinu. Pomišljala je da je
njegova nezgrapna razvijenost neprirodna kao i praseći rep njihova rođaka. Žena prasnu u grohotan
smijeh koji se rasu po kući kao razbijeno staklo. — Naprotiv—, reče, — bit će sretan—. Da bi potvrdila
svoje proricanje, koji dan kasnije donese karte u kuću i zatvori se s José Arcadijem u spremište žita
pored kuhinje. Mirno postavi karte na stari drvodjelski stol, mrmljajući nešto, dok je mladić čekao
pored nje, više ravnodušan nego znatiželjan. Iznenada pruži ruku i dodirne ga. — Kakav divljak—,
reče iskreno uplašena, i to bi sve što je mogla izgovoriti. José Arcadiju se učini da mu se kosti pune
pjenom, a osjećao je neki blagi strah i strašnu želju da zaplače. Žena ga nije ničim izazivala. Ali José
Arcadio ju je svu noć tražio u mirisu dima što je izbijao ispod njena pazuha i koji kao da mu se
zavukao pod kožu. Htio je stalno biti s njom, htio je da mu ona bude majka, da nikad ne izađu iz
žitnice i da mu govori kakav divljak i da ga ponovno dotakne i da mu rekne kakav divljak. Jednog dana
nije više mogao izdržati i pode u njezinu kuću. Bila je to kao službena, neobjašnjiva posjeta i on je
sjedio u dnevnoj sobi a da nije ni riječ izustio. U tom času nije ju želio. Učini mu se da je drukčija, ni
blizu onoj slici koju je u njemu izazivao njen miris, kao da se radi o nekoj drugoj osobi. Popio je kavu i
otišao potišten. Te noći, u strahu nesanice, ponovno ju je poželio divljom požudom, ali ne onakvu
kakva je bila u žitnici, nego kakva mu se učinila tog popodneva.

Koji dan kasnije, neočekivano, žena ga pozva u kuću gdje je bila sama s majkom i uvede ga u spavaću
sobu pod izlikom da će mu pokazati neki trik na kartama. Tada ga poče dirati tako otvoreno da ga je
nakon prvotnog uzbuđenja obuzelo razočaranje, te je doživio više straha nego užitka. Ona mu reče da
dođe k njoj kad zanoća. On pristade, tek toliko da se izvuče i ode, a znao je da ne bi imao snage za to.
Ali kad dođe noć, u vreloj postelji, bi mu jasno da joj mora otići, iako mu je nedostajalo hrabrosti.
Obukao se nasumce, slušajući u mraku spokojno disanje svog brata, očev suhi kašalj u susjednoj sobi,
kokošju sipnju iz dvorišta, zujanje komaraca, lupanje svog srca i veliku graju svijeta koju do tada nije
ni primjećivao, i onda izađe na usnulu ulicu. Iz sve je duše želio da vrata budu zaprta, a ne samo
pritvorena, kao što je obećala. No bila su otvorena. Gurnuo ih je vršcima prstiju, a šarke tužno i jasno
zacviliše, od čega je osjetio leden odjek u utrobi. Od časa kako je ušao, pobočke i potiho, osjetio je
miris. Našao se u predsoblju gdje su ženina tri brata vješala ležaljke, ali nije znao ni gdje ni kako niti je
to mogao u mraku ustanoviti. Tako je morao proći pipajući, gurnuti vrata spavaće sobe i ondje dobro
pripaziti da ne pogriješi krevet. Uspio je. Spoticao se o užeta ležaljki koje su stajale niže nego je
mislio, a neki muškarac, koji je do tada hrkao, okrenuo se u snu i kao razočarano rekao: — Bila je
srijeda.— Kad je gurnuo vrata spavaonice nije mogao spriječiti da ne stružu po neravnu podu. Ubrzo,
u mrkoj tami, bi mu jasno da je posve izgubljen i to ga ispuni neizlječivom tugom. U tijesnoj nastambi
spavala je majka, druga kći s mužem i dvoje djece, i žena koja ga možda nije ni očekivala. Mogao se
ravnati po mirisu da nije lebdio po cijeloj kući, tako varljiv i jasan kakva ga je stalno osjećao pod
kožom. Dugo ostade nepomičan, pitajući se smeteno kako je mogao upasti u tako bezizlazan ponor,
kad li mu se neka ruka, koja je ispruženim prstima pipala po mraku, spotače o lice. Nije se iznenadio
jer je to nesvjesno očekivao. Tada se predade toj ruci i u stanju strašne klonulosti dopusti da ga
odvede u neko mutno područje gdje ga svukoše i gdje su ga tumbali kao vreću krumpira i okretali ga
napravo i naopačke u neprovidnoj tami, u kojoj su mu ruke bile suvišne, gdje više nije mirisalo na
ženu nego na amonijak i gdje se pokušavao sjetiti njezina lica, a sjetio se Ursulina, smušeno svjestan
da radi nešto što je odavna priželjkivao, ali što nikad nije mogao zamisliti da bi se zaista tako moglo
raditi, a sad niti ne zna kako to radi, jer ne zna gdje mu je glava a gdje noge, ni čija je glava, a čije su
noge, i osjeća da više ne može izdržati mrzli šum svojih bubrega i krulenje crijeva i strah i naglu
žudnju da pobjegne, ali i da ostane zauvijek u toj uzavreloj tišini i strahotnoj samoći.

Zvala se Pilar Ternera. Sudjelovala je u selidbi koja je završila osnivanjem Maconda. Odvukla ju je
njena obitelj da bi je odvojila od čovjeka koji ju je silovao u četrnaestoj i volio je sve do dvadeset i
druge godine, ali koji se nikad nije odlučio da to stanje javno obznani, jer nije bio slobodan. Bio joj je
obećao da će s njom i na kraj svijeta, ali kasnije, kad je sredio poslove, a ona se umorila od čekanja,
neprestano ga je izjednačavala s muškarcima visokim i niskim, plavim i crnim, što su joj ih karte
obećavale na putovima zemaljskim i putovima morskim, za tri dana, za tri mjeseca ili tri godine. U
čekanju bijaše izgubila snagu bedara i čvrstinu grudi i naviku nježnosti, ali je sačuvala netaknutu
bodrost srca. Ošamućen tom neobičnom igračkom, José Arcadio je svake noći, u labirintu sobe, tražio
njeno lice. Jednom zgodom je naišao na zaprta vrata i pokucao je više puta (jer ako je imao petlje
pokucati prvi put, znao je da onda mora kucati do posljednjeg) i nakon duga čekanja ona mu otvori.
Danju, padajući od sna, uživao je u svojim tajnim sjećanjima na prošlu noć. Ali kad bi im dolazila u
kuću, vesela, ravnodušna, blebetava, on je bez ikakva napora prikrivao svoje uzbuđenje, jer ta žena,
čiji je praskavi smijeh plašio golubove, nije imala veze s onom nevidljivom silom koja ga je učila da
diše prema unutra i da upravlja kucanjem srca i koja mu je pomogla shvatiti zašto se ljudi plaše smrti.
Bio je toliko odsutan da nije uopće primijetio sveopću radost kad njegov otac i brat uzbuniše kuću
viješću da im je pošlo za rukom zarezati metalni talog i odvojiti Ursulino zlato.

Zaista, poslije mnogo napornih i složenih pokušaja, to im je uspjelo. Ursula bijaše sretna, čak je i Bogu
zahvaljivala zbog pronalaska alkemije, dok su se seljani tiskali u laboratoriju gdje su ih častili
slatkišima od guayabe i keksima, da bi proslavili čudo, a José Arcadio Buendia im je pokazivao lončić s
prikupljenim zlatom, kao da ga je upravo pronašao. U žaru pokazivanja, stade pred starijim sinom,
koji u posljednje doba jedva da je povirio u radionicu. Prinese mu pred oči osušenu žutu kašu i upita
ga: — Što ti se čini, José Arcadio'?— José Arcadio odvrati iskreno:

— Pasje govno.

Otac ga žestoko lupi pesnicom po ustima od čega mu poteče krv i suze. Te noći mu je Pilar Ternera
privila oblog od veprovca na oteklinu, napipavši u mraku flašu i zavoj i radila je oko njega što je htjela,
samo da se ne uzrujava i da ga može ljubiti, a da ga ne povrijedi. Postali su toliko bliski te su malo
kasnije, nesvjesno, poveli šaputav razgovor.

— Hoću da budemo sami reče joj. Ovih dana reći ću svima sve i bit će kraj skrivanju.

Nije ni pokušala obuzdati ga.

— Bilo bi to vrlo dobro reče. — Budemo li sami, ostavit ćemo svijeću upaljenu da se možemo vidjeti;
ja ću moći vikati što budem htjela, a da nam nitko ne zabada nos, a ti ćeš mi moći reći na uho svaki
prostakluk koji ti padne na pamet.

Taj razgovor, zajedljiva mržnja prema ocu i neposredna mogućnost slobodne ljubavi ispuniše ga
pritajenom smjelošću. Posve naravno, bez priprave, sve je ispričao bratu.

U prvi mah, mali Aureliano je uvidio samo rizik i raznovrsne opasnosti koje bi mogle iskrsnuti iz
bratovih pustolovina, ali nije mogao dokučiti draž svega toga. Malo po malo obuze ga znatiželja. Htio
je da mu ispriča sve u tančine, proživljavao je patnje i užitke svog brata, osjećao se uplašenim i
sretnim. Ne usnuvši čekao bi ga do svitanja, u samačkoj postelji, na kojoj kao da je bila prostirka od
žerave i onda bi budni razgovarali do ustajanja. Tako ubrzo oba počeše patiti od pospanosti. Osjećali
su isti prezir prema očevoj alkemiji i učenosti, povučeni u svoju osamu. — Ova djeca se ponašaju kao
bandoglava—, govorila je Ursula, — mora da imaju gliste—. Pripremila im je neku gadnu Ijekariju od
stucana serenka koju obojica ispiše neočekivano strpljivo i u jednom samom danu su jedanaest puta
zajedno sjedali na noćne posude, da bi izbacili iz sebe neke ružičaste nametnike koje su s veseljem
pokazivali svima, jer su im oni pomogli da pred Ursulom zabašure pravi uzrok svoje rastresenosti i
klonulosti. Aureliano je već mogao ne samo shvatiti nego i doživjeti kao vlastiti doživljaj iskustva svog
brata, jer jednom, kad je ovaj objašnjavao ljubavne vještine, s mnogo pojedinosti, on ga prekinu i
upita: — Što se pri tom osjeća?— José Arcadio mu odgovori kao iz topa:

— To ti je kao potres.

Jednog siječanjskog četvrtka, u dva sata ujutro, rodi se Amaranta. Prije nego je itko ušao u sobu,
Ursula ju je temeljito pregledala. Bila je lagašna i vlažna kao gušterica, ali je sve na njoj bilo ljudsko.
Aureliano je primijetio tu novost tek kad je vidio kuću punu svijeta. Iskoristivši gužvu izašao je da
potraži brata kojega od jedanaest nije bilo u krevetu, a bila je to tako nagla odluka da nije imao
vremena niti da se upita na koji način će ga izvući iz Pilarine spavaće sobe. Nekoliko sati je obilazio
oko kuće, zviždukao na ugovoreni način, dok ga svitanje nije prisililo da se vrati kući. Našao je José
Arcadija u majčinoj sobi kako se igra s tek rođenom sestrom, a lice mu nedužno kao u sveca.

Ursula bijaše ispunila svoj četrdeset-dnevni odmor, kad ponovo naiđoše Cigani. Bijahu oni isti pelivani
i čarobnjaci koji su donijeli led. Za razliku od Melquidesova plemena, vrlo brzo otkriše se kao
prodavači zabave, a ne kao vjesnici napretka. Tako i onda kad su donijeli led, nisu ga oglasili kao
nešto korisno u ljudskom životu, nego kao običnu cirkusku zanimljivost. Ovog puta, uz mnoge druge
igre, donesoše leteći ćilim. Ali nisu I ga ponudili kao značajan doprinos razvoju prometa, nego kao
sredstvo za odmor. Narod je brže-bolje iščeprkao posljednje zlatnike kako bi okušao kratkotrajan let
iznad seoskih kuća. Zaštićeni ugodnom neodgovornošću sveopćeg nereda, José Arca dio i Pilar su
proživjeli trenutke opuštenosti. Bili su sretan par u tom mnoštvu, čak su počeli sumnjati da bi ljubav
mogla biti mirniji i dublji osjećaj od one neobuzdane, ali časovite sreće u njihovim tajnim noćima.
Pilar ipak prekinu taj zanos. Potaknuta oduševljenjem koje je obuzimalo José Arcadija u njenom
društvu, ne poštujući ni način ni priliku, jednim udarcem mu je preokrenula svijet. — Sad si konačno
muškarac—, reče mu. No kako nije shvatio što je htjela reći, ona mu objasni glasno i jasno:

— Imat ćeš dijete.

Nekoliko dana José Arcadio se nije usudio izaći iz kuće. Dovoljno mu je bilo čuti Pilarino cerekavo
smijanje iz kuhinje da bi pobjegao u radionicu gdje su alkemijske naprave ponovo oživjele uz Ursulin
blagoslov. José Arcadio Buendia primi s velikim veseljem razmetnog sina i poče ga upućivati kako se
traži kamen mudraca, čega se upravo bio prihvatio. Jednog popodneva dječaci su se zagrijali za
leteći ćilim koji je projurio ispred prozora radionice noseći Ciganina upravljača i više seoske djece
koja su veselo pozdravljala rukama, ali ih José Arcadio Buendia niti ne pogleda. — Nek samo
sanjaju—, reče, — mi ćemo letjeti ljepše nego oni sa sredstvima znanstvenijim od njihovih ubogih
prekrivača.— Unatoč hinjenom zanimanju, José Arcadio nikada nije shvatio jajeta mudrosti koje mu
je uvijek izgledalo kao priprosta i loše napravljena boca. Nikako se nije mogao osloboditi svoje
zabrinutosti. Izgubio je apetit i san i postao neraspoložen, kao i njegov otac kad ne bi uspio u kakvu
poduhvatu, i tolika je bila njegova smetenost da ga je sam José Arcadio Buendia oslobodio dužnosti u
radionici, misleći da je alkemiju uzeo previše k srcu. Dakako, Aureliano je znao da bratova potištenost
nije zbog traženja kamena mudraca, ali nije iz njega uspio izvući nikakvo priznanje. Izgubio je svoju
nekadašnju neposrednost. Saučesnik i pričalac, pretvorio se u zatvorenu i odbojnu osobu. Željan
samoće i razdiran zagrižljivom mržnjom prema svijetu, jedne noći napusti krevet kao i obično, ali ne
ode u Pilarinu kuću, nego se izgubi u sajamskoj gužvi. Pošto je obišao sve moguće naprave za razne
vještine, ne obraćajući pažnju ni na jednu, privuče ga nešto što se nije sastojalo u igri: neka vrlo
mlada Ciganka, gotovo djevojčica, puna nakita, najljepša žena koju je José Arcadio ikada vidio. Stajala
je u gomili koja je prisustvovala otužnoj predstavi čovjeka koji se pretvorio u zmiju jer nije slušao
roditelje...

José Arcadija to nije zanimalo. Dok se odvijalo žalosno ispitivanje čovjeka-zmije, nekako se probio
kroz gomilu sve do prvog reda gdje je bila Ciganka i stade iza nje. Stisnuo se uz njena leđa. Djevojka
se odmače, ali José Arcadio se još jače pripi uz nju. Tada ga je osjetila. Ostade nepomična uz njega,
sva treptava od iznenađenja i straha, ne vjerujući u to što se zbiva, a onda se okrenu i pogleda ga uz
drhtav osmijeh. U tom trenutku dva Ciganina zatvoriše čovjeka-zmiju u kavez i unesoše u šator.
Ciganin koji je vodio predstavu, objavi:

— A sad, gospođe i gospodo, pokazat ćemo vam zastrašujući primjer žene kojoj će biti odsječena
glava svake noći u ovaj sat u toku sto i pedeset godina, za kaznu jer je vidjela što nije smjela
vidjeti.

José Arcadio i djevojka nisu prisustvovali tom glavosijeku. Otišli su u njen šator gdje su se ljubili
očajno i pomamno, skidajući odjeću sa sebe. Ciganka se oslobodila svojih naslaganih prsluka, brojnih
podsukanja od uštirkane čipke, svog nepotrebna žičanog steznika, teškog nakita i tako u stvari od nje
ne ostade ništa. Bila je to slabašna žabica s tek započetim grudima i tako mršavim nogama da nisu
bile deblje od ruku José Arcadija, ali je zato imala odlučnosti i vatre što je nadomještalo njenu
krhkost. No unatoč tome, José Arcadio joj nije mogao uzvratiti, jer su bili u nekoj vrsti javnog šatora
gdje su Cigani pronosili cirkuske predmete ili su sređivali druge poslove ili bi se čak zadržali uz krevet
da zaigraju jednu partiju bacanja kocki. Svijeća, obješena na središnjem kolcu, osvjetljavala ja cijeli
prostor. U predahu milovanja, José Arcadio se zavuče gol u krevet, ne znajući što bi sa sobom, a
djevojka gaje bodrila. Nešto kasnije ude neka Ciganka blistave puti, u društvu muškarca koji nije bio
član njihove družine, a nije bio ni iz sela, i počeše se skidati pored kreveta. Kao slučajno žena pogleda
José Arcadija i u zanosnu žaru odmjeri njegova veličanstvenog opuštenog mačka.

— Momče — uzviknu — Bog ti ga čuvao.

Drugarica José Arcadija zamoli da ih puste na miru i par se spusti na tlo, sasvim uz krevet. Njihova
strast raspali vatru u José Arcadiju. Pri prvom dodiru djevojčine kosti kao da će se razglobiti, jer su
nemirno zveckale poput pločica domina, a njena koža se osu blijedim znojem i oči se nališe suzama; iz
tijela joj izbijali mračni jauci i nejasan miris blata. Ali njena je čvrsta narav podnijela sudar zadivljujuće
hrabro. José Arcadio osjeti da ga nešto uzdiglo u stanje anđeoskog nadahnuća gdje mu se srce rasulo
u vodoskok nježnih prostakluka koji su djevojci ulazili u uši, a izlazili na usta, prevedeni na njen jezik.
Bio je četvrtak. U subotu na noć José Arcadio omota oko glave crvenu krpu i ode s Ciganima.

Kad je Ursula ustanovila da ga nema, tražila ga je po svem selu. U ispražnjenu ciganskom logoru
ostadoše samo hrpe otpadaka i pepeo na pogašenim ognjištima iz kojeg se još dimilo. Netko tko je
ondje po smeću tražio drangulije reče Ursuli da je prošle noći vidio njena sina u ciganskoj povorci
kako na količina gura kavez čovjeka-zmije. — Prometnuo se u Ciganina!— povikala je mužu koji nije
napravio ni najmanju uzbunu zbog nestanka sina.

— Kamo sreće — reče José Arcadio Buendia tucajući u avanu već tisuću puta istucanu i podgrijanu i
ponovo tucanu tvar.
— Tako će bar postati čovjek.

Ursula se propitkivala kamo su krenuli Cigani. Pitala je i putem koji su joj označili i kako je vjerovala
da ih još uvijek može dostići, sve više se udaljavala od sela, dok u jednom času nije shvatila da je vrlo
daleko pa više nije ni mislila na povratak. José Arcadio Buendia je primijetio nestanak žene tek u
osam uveče, kad je stavio smjesu u jamu za gnoj da se podgrije, a onda otišao da vidi što je s malom
Amarantom koja je već promukla od plača. Za par sati je sabrao skupinu dobro opremljenih ljudi,
Amarantu je dao u naručje nekoj ženi koja se ponudila da će je dojiti te se izgubio na nevidljivim
stazama za Ursulom. I Aureliano je išao s njima. U svanuće, neki ribari, urođenici, kojih jezik nisu
razumjeli, znakovima im objasniše da nikoga nisu vidjeli proći. Nakon tri dana uzaludna traganja
vratiše se u selo.

Slijedećih tjedana, José Arcadija Buendiju ipak obuze velika zabrinutost. Nastojao je oko male
Amarante kao majka. Kupao ju je i presvlačio, nosio je četiri puta dnevno na dojenje, noću bi joj čak i
pjesmice pjevao, kakve Ursula nikad nije znala. Jednom zgodom Pilar Ternera se ponudi da će pomoći
u kući dok se Ursula vrati. Aureliano, kojem se tajanstvena intuicija izoštrila u nesreći, osjetio je
bljesak vidovitosti kad ju je vidio da ulazi. Tada je znao da je ona na neki neobjašnjiv način kriva za
bijeg njegova brata, pa prema tome i za nestanak majke, te ju je izbacio na tako miran i nesmiljeno
grub način da im od tada više nije povirila u kuću.

No vrijeme je sve postavilo na svoje mjesto. José Arcadio Buendia i njegov sin nisu pravo znali kad su
se ponovno našli u radionici gdje su brisali prašinu i palili vatru pod epruvetom da bi se još jednom
posvetili strpljivu radu oko smjese koja je već mjesecima počivala u jami za gnoj. Čak je i Amaranta iz
košare od vrbova pruća pažljivo motrila uporan rad svog oca i brata u sobici ispunjenoj živinom
parom. Jednom zgodom, nekoliko mjeseci nakon Ursulina odlaska, počeše se događati čudne stvari.
Jedna prazna boca, koja je dugo stajala u ormaru zaboravljena, postade tako teška da ju nije bilo
moguće pomaći. Lončić vode, postavljen na radni stol, vreo je pola sata bez vatre, dok nije posve
ispario. José Arcadio Buendia i njegov sin promatrali su te pojave sa suzdržanim veseljem, a nisu ih
mogli pojmiti, no ipak ih protumačiše kao upozorenja tvari. Jednog dana Amarantina košara počela se
sama od sebe kretati, obišavši cijelu sobu pred zaprepaštenim Aurelijanom koji skoči da bi je
zaustavio. Ali otac se nije zbunio. Vratio je košaru na njeno mjesto i vezao je za nogu od stola, uvjeren
da je ispunjenje proročanstva vrlo blizu. Bilo je to onda kad je rekao Aurelijanu: Ako se ne bojiš
Boga, boj se kovina.

Iznenada, gotovo pet mjeseci nakon odlaska, Ursula se vratila. Stigla je uzbuđena, pomlađena, u
novoj i neobičnoj odjeći kakvu nisu poznavali u selu. José Arcadio Buendia jedva je podnio taj udar.

— To je to!— vikao je. — Znao sam da će se desiti.— I stvarno je vjerovao, jer je za vrijeme njegove
duge povučenosti, dok je ispitivao tvari, iz dna srca molio da očekivano čudo ne bude pronalazak
kamena mudraca, ni oslobođenje daha koji bi oživio kovine, ni sposobnost da se kućne brave i šarke
pretvore u zlato, nego upravo to što se sad dogodilo: Ursulin povratak. No ona nije dijelila njegovo
veselje. Dala mu je običan poljubac, kao da je otišla prije sat vremena, i onda mu reče: Pogledaj kroz
vrata.

José Arcadiju Buendiji trebalo je dosta vremena da se oporavi od smetenosti kad je stupio na ulicu i
spazio mnoštvo svijeta. Nisu bili Cigani. Bili su to ljudi i žene kao i oni, ravne kose i tamnoputi, koji su
govorili isti jezik i tužili se na iste bolove. Vodili su mazge naprćene živežnim namirnicama, volujske
zaprege pune namještaja i kućnih potrepština, sve same obične ovozemaljske stvari što ih bez
izvikivanja nude prodavači svakodnevne stvarnosti. Došli su s onu stranu močvare, odakle je samo
dva dana hoda i gdje su sela koja svakog mjeseca primaju poštu i poznaju sprave blagostanja. Ursula
nije dostigla Cigane, ali je otkrila put što ga njen muž nije mogao pronaći u svojim propalim
traganjima za velikim pronalascima.
Sina Pilar Ternere donesoše u kuću djeda i bake dva tjedna po rođenju. Ursula ga je primila
mrzovoljno, još jednom primorana tvrdokornošću svog muža, koji nije mogao dopustiti mogućnost da
izdanak njegove krvi pliva uzvodno, ali je postavio uvjet da se djetetu ne otkrije njegovo pravo
porijeklo. Iako mu dadoše ime José Arcadio, zvali su ga samo Arcadio da ne bi došlo do zabune. Bilo je
u to vrijeme mnogo radinosti u selu i mnogo posla u kući, te im je briga o djeci bila posljednja.
Povjeriše ih Visitacióni, Guajira-lndijanki koja je s bratom doselila u selo da bi izbjegla zarazu nesanice
koja je već godinama mučila njeno pleme. Oboje su bili tako prijazni i uslužni te ih je Ursula prihvatila
da joj pomažu u kući. Tako se desilo da su Amaranta i Arcadio prije progovorili na guajira-jeziku nego
na kastiljanskom, i naučiše jesti juhu od gušterica i paukova jaja, a da Ursula to nije ni primijetila, jer
je bila mnogo zauzeta nadobudnim pravljenjem životinjica od karamela. Macondo se mnogo
izmijenio. Ljudi što su stigli s Ursulom razglasiše da je zemlja vrlo dobra i na izuzetnu položaju u
odnosu na močvaru, tako da se nekadašnje skromno mjestašce vrlo brzo pretvorilo u radišno selo, s
dućanima i zanatskim radnjama i sa stalnom trgovačkom prometnicom kojom stigoše prvi Arapi u
papučama i s naušnicama da bi mijenjali staklene ogrlice za papagaje. José Aracadio Buendia nije ni
časka počivao. Zadivljen neposrednom stvarnošću koja mu se učini neobičnijom od prostrana svemira
njegove mašte, izgubi svako zanimanje za svoj alkemijski laboratorij, pusti da se odmaraju tvari već
umorne od višemjesečna prerađivanja i postade poduzetan čovjek kao nekada, koji je odlučivao o
smjeru ulica i položaju novih kuća, kako nitko ne bi imao prednost pred ostalima. Postigao je takav
ugled medu pridošlicama da nisu postavljali temelje ni podizali ograde a da se ne bi s njim
posavjetovali i odlučiše da im on dijeli zemlju. Kad se vratiše Cigani akrobati, sada sa svojim
putujućim sajmom, pretvorenim u golemu nastambu za igre na sreću, bili su dočekani s veseljem, jer
su pomišljali da se s njima vraća i José Arcadio. Ali José Arcadio se nije vratio niti su donijeli čovjeka-
zmiju, koji bi im, po Ursulinu sudu, jedini mogao nešto reći o sinu. Zato ne dozvoliše Ciganima da se
utabore u selu niti da više ikada nogom stupe u nj, jer su ih smatrali širiteljima izopačenosti i pohote.
José Arcadio Buendia, ipak, vrlo jasno dade na znanje da drevnom Melquiadesovu plemenu, koje je
svojom tisućljetnom učenošću i čudesnim izumima toliko pridonijelo napretku sela, vrata uvijek budu
otvorena. Ali Melquiadesovo pleme, prema pričanju probisvijeta, bijaše zbrisano s lica zemlje jer je
prekoračilo granice ljudskog znanja.

Oslobodivši se, bar privremeno, mučenja maštom, José Arcadio Buendia je uspostavio strogo držanje
reda i rada, a ostavio im je samo jedno ovlaštenje: da mogu pustiti na slobodu ptice koje su još od
utemeljenja uveseljavale vrijeme svojim frulama i da se umjesto njih u svaku kuću postavi glazbeni
sat. Bili su to skupocjeni satovi od izrezbarena drveta što su ih Arapi mijenjali za papagaje i koje je
José Arcadio Buendia tako točno uskladio te su svako pola sata uveseljavali selo sve jačim akordima
uvijek iste skladbe, dok ne bi dostigli vrhunac u točno i posvuda istovremeno podne uz ariju cijelog
valcera. Tih godina je José Arcadio također odlučio da se po ulicama sela umjesto bagrema posade
bajami, otkrivši u tajnosti čuvan način kako da ostanu vječni. Mnogo godina kasnije, kad je Macondo
već bio naselje puno drvenih kuća i cinčanih krovova, još uvijek su po najstarijim ulicama stajali već
oronuli i prašnjavi bajami, a da tada nitko više nije znao tko ih je posadio. Dok mu je otac uređivao
selo, a majka postavljala na čvrste noge domaćinstvo svojom sjajnom proizvodnjom zašećerenih
ribica i pijetlića što su dva puta dnevno izlazili iz kuće, nabodeni na drvene štapiće, Aureliano je
provodio beskrajne sate u napuštenoj radionici, izučavajući juvelirski zanat zbog čiste želje za
istraživanjem. Bio se toliko protegnuo da više nije mogao obući odjeću što mu je ostala od brata nego
se počeo služiti očevom, ali mu je Visitación morala napraviti ušitke na košuljama i suziti hlače, jer
nije bio tako plećat kao on. Razvivši se u mladića izgubio je mekoću glasa i postao šutljiv i trajno
osamljen, ali mu se zato vratila izrazita izražajnost očiju, kakvu je imao po rođenju. Bio je toliko
zaduben u svoje juvelirske pokuse da bi jedva napustio radionicu radi jela. Zabrinut zbog njegove
pogruženosti, José Arcadio Buendia mu dade ključeve od kuće i nešto novaca, misleći da mu je možda
potrebna žena. Ali, Aureliano je potrošio novac na solnu kiselinu da bi napravio carsku vodu i tako je
pozlatom ukrasio ključeve. Njegova pretjerivanja jedva da bi se mogla usporediti s onim što su činili
Arcadio i Amaranta, koji su počeli mijenjati zube, ali su se još uvijek po vas dan držali za indijansku
kabanicu, čvrsti u svojoj odluci da ne govore kastiljanski nego guajira-jezik. — Nemaš se na što žaliti—
, rekla bi Ursula mužu, — djeca nasljeđuju ludosti svojih roditelja—. I dok je kukala nad svojom zlom
sudbinom, uvjerena da su nastranosti njene djece jednako strašne kao svinjski rep, Aureliano je upro
u nju pogled koji je ispuni nedoumicom:

— Netko će doći — reče joj.

Ursula, kao i uvijek kad bi on nešto proricao, pokuša ga razoružati svojom kućnom logikom. Bilo je
prirodno da netko može doći. Deseci stranaca svakodnevno su prolazili kroz Macondo, a da se nitko
zbog toga nije uznemiravao niti unaprijed davao tajanstvene nagovještaje. Ipak, svakoj logici uprkos,
Aureliano je bio siguran u svoje slutnje.

— Ne znam tko dolazi — ostade uporan ali bio tko mu drago, već je na putu.

U nedjelju zaista dođe Rebeca. Nije joj bilo više od jedanaest godina. Prevalila je mukotrpan put od
Manaura s nekim trgovcima kožom koji su se obvezali da će nju i popratno pismo predati u kuću José
Arcadia Buendije, ali nisu znali pouzdano Objasniti tko ih je zamolio za tu uslugu. Čitav njen prtljag
sastojao se od kovčežića s odjećom, od drvene stolice-njihaljke, ukrašene šarenim cvjetićima crtanim
Rikom i od platnene vreće iz koje je stalno zveketalo klok, klok, klok, a to su bile kosti njenih roditelja.
Pismo upućeno José Arcadiju Buendiji bijaše pisano umiljatim riječima od nekoga tko ga je, unatoč
proteklom vremenu i udaljenosti, još uvijek mnogo volio i tko se osjetio obaveznim zbog najobičnijeg
ljudskog suosjećanja da se smiluje i da im pošalje om ubogu i napuštenu siroticu, koja je Ursulina
rodica u drugom koljenu, a to znači da je u rodu i s José Arcadijem Buendijom, iako u daljem koljenu,
jer je kći onog nezaboravnog prijatelja Nicanora Ulloe i njegove mnogopoštovane supruge Rebeke
Montiel, koje neka Bog primi u svoje sveto carstvo i čije posmrtne ostatke prilaže uz spomenutu da ih
se kršćanski sahrani. Sva navedena imena i potpis na pismu bijahu vrlo čitljivi, ali ni José Arcadio
Buendia ni Ursula nisu se mogli sjetiti da imaju kakvih rođaka koji bi se tako zvali, niti su poznavali
pošiljaoca pisma ni bilo koga u dalekom naselju Manaure. Od male je bilo nemoguće izvući bilo kakvo
dopunsko objašnjenje. Čim je stigla, sjela je u ljuljašku sisajući prst i motreći prisutne svojim velikim
uplašenim očima, ne dajući nikakva znaka da razumije što je pitaju. Bila je odjevena u crno kariranu
haljinu, već posve pohabanu i poderane lakirane čizmice. Kosa joj iza ušiju bijaše vezana kitnjastim
petljama od crne vrpce. Nosila je skapular sa slikama izblijedjelim od znoja, a na zglobu desne ruke
kutnjak mesožderne životinje, uglavljen u bakreni držač, kao amajliju protiv uroka. Zelena koža, trbuh
okrugao i napet poput bubnja upozoravali su na slabo zdravlje i glad stariji od nje same, ali kad joj
dadoše da jede, držala je tanjur u krilu ne dodimuvši hranu. Čak su pomislili da je gluhonijema, dok je
Indijanci ne upitaše na svom jeziku hoće li vode, a ona dade znak očima kao da ih je prepoznala i
glavom potvrdi da hoće.

Zadržali su je kod sebe, jer drugog rješenja nije bilo. Odlučiše da je zovu Rebeca, jer joj se, prema
pismu, tako zvala majka. Aureliano je pred njom strpljivo čitao imena svih svetih iz kalendara, ali
nijedno je se nije kosnulo. Kako u to doba u Macondu nije bilo pokopišta, jer dotad još nitko nije bio
umro, u očekivanju da će se jednom naći dostojno mjesto za njihovu sahranu, zadržali su vreću s
kostima koje su dugo vremena posvuda smetale i sretalo ih se baš tamo gdje im je najmanje bilo
mjesto, a stalno su kokodakale poput raskvocane kokoši. Prošlo je dugo vremena dok se Rebeca
privikla na obiteljski život. Sjedila bi u ljuljašci, u najzabitnijem kutu kuće, i sisala bi prst. Ništa nije
privlačilo njenu pozornost osim glazbe iz satova koju je svakih pola sata tražila uplašenim očima, kao
da se nadala da će je primijetiti negdje u zraku. Nekoliko dana nisu je mogli skloniti da jede. Nikome
nije bilo jasno kako nije skapala od gladi, dok urođenici koji su sve primjećivali, jer su neprestano
trčali po kući svojim tajanstvenim nogama, nisu otkrili da Rebeca voli jesti samo vlažnu zemlju iz
dvorišta i kolačiće od kreča što ga je noktima grebla sa zidova. Bilo je očito da su je roditelji, ili netko
tko ju je odgajao, karali zbog te navike, jer je to uvijek činila skrivečke i s osjećanjem krivnje, i zato je
čuvala zalihe da ih može pojesti kad je nitko ne vidi. Od tada su strogo pazili na nju. Dvorište su
polijevali kravljom žuči, a zidove premazivali ljutim feferonima, uvjereni da će tako suzbiti njen opasni
porok, ali ona se pokazala tako promućurnom i lukavom u pribavljanju zemlje, da je Ursula bila
prisiljena primijeniti mnogo strože mjere. Sok od naranče i ljekoviti korijen ostavila bi svu noć na rosi i
onda bi joj taj napitak ujutro dala popiti natašte. Iako joj nitko nije kazao da je to poseban lijek protiv
jedenja zemlje, ipak je zaključila da svaka gorka tvar u praznu želucu nadražuje jetru. Rebeca je bila
toliko prkosna i jaka, unatoč svom rahitizmu, da su je morali držati kao tele dok bi joj ugurali lijek i
jedva su obuzdavali njena prenemaganja i podnosili nerazumljive hijeroglife koje je djevojčica
blebetala između ugriza i pljuvanja, a koji su, kako objasniše urođenici, bili najgadniji prostakluci u
njihovu jeziku. Kad je Ursula to čula, upotpunila je postupak šibanjem. Nije se nikad ustanovilo da li je
uspjeh postigao ljekoviti korijen ili šiba, ili sve to zajedno, ali činjenica je da su se nakon par tjedana
na Rebeki počeli primjećivati znakovi poboljšanja. Igrala se s Arcadijem i Amarantom koji je primiše
kao stariju sestru, jela je s tekom i dobro se služila priborom. Ubrzo se otkrilo da kastiljanski govori
jednako tečno kao i jezik Indijanaca, daje bila vrlo spretna u ručnim radovima i da pjeva valcer iz
satova s vrlo prikladnim riječima koje je sama izmislila. Za kratko vrijeme već su je smatrali članom
obitelji. S Ursulom je bila prijaznija nego njena vlastita djeca, Amarantu i Arcadija je zvala braćom,
Aurelijana stricem, a José Arcadija Buendiju djedom. Tako je na kraju zaslužila da se zove kao i drugi,
Rebeca Buendia, i to joj bijaše jedino ime koje je s ponosom nosila do smrti.

Jedne noći, u vrijeme kad se Rebeca izliječila sklonosti da jede zemlju te su je smjestili da spava u sobi
s drugom djecom, Indijanka, koja je spavala s njima, slučajno se prenula i čula neki isprekidan šum u
kutu. Digla se usplahirena misleći da je neka životinja ušla u sobu i spazila Rebeku u ljuljašci kako sisa
prst, a oči joj svijetle kao mačje u mraku. Presenećena od straha, potištena zbog svoje gorke sudbine,
Visitación je u tim očima prepoznala znakove bolesti koja je nju i njenog brata nagnala da zauvijek
odsele iz tisućljetnog kraljevstva u kojem su bili prinčevi. Bila je to zaraza nesanice.

Cataure, Indijanac, nije dočekao jutra u kući. Njegova sestra ostade, jer joj je njeno sudbini predano
srce kazivalo da će je ta smrtonosna boljetica pratiti svuda, do posljednjeg kutka svijeta. Nitko nije
shvaćao zbog čega se Visitación usplahirila. — Ako ne budemo spavali, bolje— govorio je José
Arcadio Buendia, dobro raspoložen, — život će nam više pružiti.—

Ali Indijanka im je objasnila da u bolesti nesanice nije najstrašnije to što se ne može spavati, budući
da tijelo ne osjeća nikakav umor, nego neumoljiv razvoj bolesti u vrlo opasnu posljedicu: zaborav.
Htjela je time reći da oboljeli, kad se naviknu na stalnu budnost, počinju gubiti iz pamćenja uspomene
na djetinjstvo, onda imena i poznavanje stvari, pa identitet osoba i konačno svijest o svom vlastitu
biću, sve dok potpuno ne potonu u nekoj vrsti tupoglavosti bez prošlosti. José Arcadio Buendia, mrtav
od smijeha, ocijeni da je to jedna od mnogih boleština koje su praznovjerni urođenici izmislili. Ali
Ursula za svaki slučaj, zbog opreza, odvoji Rebeku od druge djece.

Nekoliko tjedana kasnije, kad se činilo da je Visitacionina uznemirenost splasnula, José Arcadio
Buendia jedne noći ustanovi da se prevrće po krevetu i da ne može zaspati. Ursula, koja se također
probudila, upita ga što mu je i on odgovori: — Evo opet mislim na Prudencija Aguilara—! Nisu ni časa
zaspali, ali sutradan su se osjećali posve odmorni, te nisu ni mislili na loše provedenu noć. Aureliano
je za vrijeme objeda smeteno primijetio da se sasvim dobro osjeća iako je cijelu noć proveo u
radionici pozlaćujući kopču koju namjerava Ursuli pokloniti za rođendan. Uznemiriše se tek trećeg
dana kad u vrijeme odlaska na počinak osjetiše da im se ne spava i kad su ustanovili da već više od
pedeset sati nisu usnuli.

— I djeca su budna reče Indijanka u svom fatalističkom uvjerenju. Kad zaraza jednom ude u kuću,
nitko joj ne umače.

Bili su zapravo zaraženi bolešću nespavanja. Ursula, koja je od majke naučila djelotvornost Ijekovitog
bilja, pripremi i dade svima piti napitak od dragoljuba, no nisu uspjeli zaspati, već su čitav dan sanjali
budni. U tom stanju varljive vidovitosti, pored slika svojih vlastitih snova, neki su vidjeli i slike što su
ih drugi sanjali. Bijaše kao da je kuća puna gostiju. Sjedeći u ljuljašci, u kutu kuhinje, Rebeca je usnula
kako joj neki čovjek vrlo sličan njoj, odjeven u bijelo platno i sa zlatnim dugmetom na ovratniku
košulje, donosi buket ruža. Pratila ga je žena finih ruku koja izvuče jednu ružu i zadjenu je djevojčici u
kosu. Ursula je pomislila da su čovjek i žena Rebekini roditelji, ali unatoč svim nastojanjima da ih
prepozna, nedvojbeno se uvjerila da ih nikad nije vidjela. Međutim, nepažnjom José Arcadija
Buendije, koju sebi nikad nije oprostio, životinjice od pržena šećera, rađene u njegovoj kući, i dalje su
se prodavale u selu. Djeca i stariji s užitkom su sisali ukusne zelene pijetliće nesanice, izvrsne
ružičaste ribice nesanice i mekane žute konjiće nesanice i tako je u ponedjeljak zora cijelo selo zatekla
budno. U početku nitko se nije uznemirio. Naprotiv, bili su sretni što ne spavaju jer je tada u
Macondu bilo toliko posla da im je jedva dotjecalo vremena. Toliko su radili da ubrzo više nisu imali
što činiti i tako bi se dogodilo da u tri ujutro sjede skrštenih ruku, brojeći taktove valcera iz satova.
Oni koji su htjeli zaspati, ne zbog umora nego zbog želje za snom, primjenjivali su sva moguća
sredstva za iscrpljivanje. Sastali bi se da pričaju bez kraja i konca, satima ponavljajući iste dosjetke,
zapletali su do krajnje razdraženosti priču o uškopljenu pijetlu, a to je bila igra kojoj nema kraja, u
kojoj je pričalac pitao da li žele da im priča priču o uškopljenu pijetlu i kad bi odgovorili s da, pričalac
bi rekao da nije tražio da kažu da, nego da li žele da im priča priču o uškopljenu pijetlu, i kad bi
odgovorili s ne, pričalac bi rekao da nije tražio da kažu ne, nego da li žele da im priča priču o
uškopljenu pijetlu i kad bi zašutjeli, pričalac bi rekao da nije od njih tražio da šute nego da li žele da
im priča priču o uškopljenu pijetlu i nitko nije mogao otići, jer bi pričalac rekao da nije od njih tražio
da odu, nego da li žele da im priča priču o uškopljenu pijetlu i sve tako redom, u začaranu krugu koji
bi trajao po čitave noći.

Kad je José Arcadio Buendia uvidio da je pošast preplavila selo, sazvao je glave kuća da im iznese što
zna o bolesti nespavanja, i utanačiše mjere kojima treba spriječiti da se to prokletstvo raširi i na druga
naselja oko močvare. Tako su s jaradi poskidali klepke što su ih Arapi trampili za papagaje i postavili ih
na ulazu u selo da budu na raspolaganje onima koji su, ne osvrćući se na savjete i molbe stražara,
silom htjeli ući u mjesto. Svi došljaci koji su tada prolazili ulicama Maconda morali su zvoniti svojim
klepkama, kako bi bolesne upozorili da im ne prilaze. Nisu smjeli ništa ni piti ni jesti za vrijeme
boravka, jer se pouzdano znalo da se bolest prenosi preko usta i da su sva jela i pića okužena
nesanicom. Tako su zarazu zadržali u okviru naselja. Karantena je bila tako uspješna, da je s
vremenom izvanredno stanje postalo kao prirodna stvar te su život uredili tako da je rad tekao u
svom uobičajenom ritmu i nitko više nije razbijao glavu zbog beskorisne navike spavanja.

Aureliano je pronašao pravilo koje će ih u toku nekoliko mjeseci čuvati od gubljenja pamćenja. Otkrio
ga je slučajno. Stručnjak u nespavanju, jer je među prvima obolio, bijaše savršeno izučio kujundžijski
zanat. Jednog dana je tražio mali nakovanj na kojem je tucao kovine i nije mu se mogao sjetiti naziva.
Otac mu reče: nakovanj. Aureliano je na papir napisao taj naziv i zalijepio ga pri dnu nakovnjića. Tako
je bio siguran da ga više neće zaboraviti. Nije mu sinulo da je to bio prvi znak zaboravljivosti, jer se
radilo o predmetu kojem se naziv teško pamtio. Ali koji dan kasnije ustanovi da se s mukom prisjeća
gotovo svih predmeta u radionici. Tada ih je sve obilježio njihovim imenom te je bilo dovoljno
pročitati natpis da bi ih se prepoznalo. Kad mu je otac zabrinuto saopćio da je zaboravio i najdirljivije
događaje iz djetinjstva, Aureliano mu je objasnio svoj postupak, a José Arcadio Buendia ga je
primijenio u cijeloj kući pa ga je nametnuo i cijelom selu. Izopom umočenim u tintu svaku je stvar
označio njezinim imenom: stol, stolac, sat, vrata, zid, krevet, tava. Potom je otišao u tor da bi označio
životinje i biljke: krava, jare, svinja, kokoš, juka, malanga, banana. Malo po malo, proučavajući
nebrojene mogućnosti zaborava, došao je do zaključka da bi mogao doći dan kad će se stvari
prepoznavati po natpisima, ali se neće znati čemu služe. Tada je postao mnogo jasniji. Tablica što ju
je objesio kravi o vrat primjerno je pokazivala način kako se Makonđani bore protiv zaborava: Ovo je
krava, treba je musti svakog jutra da bi davala mlijeko, a mlijeko treba zakuhati da bi se pomiješalo s
kavom i da bi se dobila bijela kava. Tako su nastavili živjeti u nepouzdanoj stvarnosti, trenutno
sapetoj riječima, ali koja bi im mogla nepovratno umaći, ako bi zaboravili smisao ispisanih slova.

Na ulazu puta što je vodio od močvare postaviše natpis na kojem je stajalo Macondo, a drugi, još
veći, na glavnu ulicu koji je kazivao Bog postoji. U svim kućama bile su ispisane upute po kojima su
pamtili predmete i osjećaje. Ali sam sistem je iziskivao toliku pozornost i toliku duhovnu snagu da su
mnogi radije podlegli čarima neke maglovite stvarnosti koju su sami izmislili i za koju im se činilo da
im je manje korisna, ali ih više osnažuje. Pilar Ternera je najviše pridonijela širenju tih obmana kad je
pronašla kako će iz karata čitati prošlost, kao što je prije čitala budućnost. Spomoću svega toga ljudi
bez sna počeše živjeti u svijetu što su ga izgradili na sumnjivoj kolebljivosti karata, po kojima su se oca
prisjećali samo kao nekog tamnoputa čovjeka koji je stigao početkom travnja, majku su pamtili tek
kao svijetlosmeđu ženu sa zlatnim prstenom na lijevoj ruci, a datum rođenja se sveo na posljednji
utorak kad je ono ševa pjevala na lovom. Poražen takvim traženjem utjehe, José Arcadio Buendia
odluči sazdati stroj za pamćenje što ga je već jednom bio poželio, da bi se spomoću njega mogao
prisjetiti divnih ciganskih izuma. Uređaj se sastojao u mogućnosti da se svakog jutra, od početka do
kraja, obnove svakolika znanja stečena u životu. Zamislio ga je kao vrteći rječnik kojim osoba
smještana u središtu može rukovati spomoću ručke te bi tako u malo vremena pred njegovim očima
prošli pojmovi najnužniji za život. Bio je ispisao oko četrnaest tisuća kartica, kad se na putu od
močvare pojavio zapušten starac s tužnom klepkom onih koji mogu spavati, naprćen trbušastim
kovčegom uvezanim užetom i vukuć kolica prekrivena crnim prnjama.

Visitación ga nije prepoznala kad mu je otvorila vrata i pomislila je da možda nešto prodaje, ne
znajući da se ništa ne može prodati u mjestu koje beznadno tone u baruštinu zaborava. Bio je to
posve oronuo čovjek. Premda mu glas bijaše iskidan od nesigurnosti, a ruke kao da sumnjaju u
postojanje stvari, ipak je bilo očito da dolazi iz svijeta gdje ljudi još uvijek mogu spavati i sjećati se.
José Arcadio Buendia ga je zatekao gdje sjedi u dnevnoj sobi hladeći se iskrpljenim crnim šeširom,
dok je uz samilosnu pozornost čitao natpise po zidovima. Pozdravio ga je s velikim izrazom odanosti,
bojeći se da ga je poznavao u nekom drugom vremenu, a sad ga ne može prepoznati. Ali došljak je
primijetio njegovu neiskrenost. Osjetio se zaboravljenim, ne prolaznim zaboravom srca, nego
drukčijim, okrutnim i neopozivim zaboravom što ga je dobro poznavao kao zaborav smrti. I tada je
shvatio. Otvorio je kovčeg pun neodredivih predmeta te je između njih izvukao škrinjicu ispunjenu
bočicama. Dao je José Arcadiju Buendiji neku sastavinu ugodne boje da popije i svjetlost prože
njegovo pamćenje. Oči mu se ovlažiše od plača prije nego je sam sebe vidio u besmislenoj sobi gdje
su predmeti bili označeni, i prije nego se zastidio dostojanstvenih bedastoća, ispisanih po zidovima,
pa čak i prije nego je prepoznao pridošlicu, uz blistav bljesak radosti. Bio je Melquiades.

Dok je Macondo slavio povratak sjećanja, José Aracadio Buendia i Melquiades stresoše prašinu sa
svog starog prijateljstva. Ciganin je bio spreman ostati u selu. Bio je zapravo na samrti, ali je ipak
došao jer nije mogao podnositi samoću. Odbačen od svog plemena, lišen svih natprirodnih
sposobnosti za kaznu što je toliko volio život, odlučio je skloniti se u taj kutak svijeta što ga smrt još
uvijek nije bila otkrila i baviti se fotografijom po Daguerreovu postupku. José Arcadio Buendia još
ništa ne bijaše čuo o tom izumu. Ali kad je ugledao sebe i cijelu svoju obitelj, uobličene za sva
vremena, na metalnoj ploči presvučenoj lakmusom, zanijemio je od čuda. Iz tog vremena potječe već
zarđali dagerotip na kojem se vidi José Arcadio Buendia s nakovrčanom i pepeljastom kosom, s
tvrdim ovratnikom zakopčanim bakrenim pucetom, zapanjeno svečana izgleda, te je Ursula kroz
grohotan smijeh rekla da liči na uplašena generala. I stvarno, José Arcadio Buendia je zaista bio
uplašen onog vedrog prosinačkog jutra kad su ga slikali na dagerotip, jer je mislio da se ljudi malo po
malo troše kad njihova slika prelazi na metalnu ploču. Zbog nekog čudnog preokreta u navikama,
Ursula mu je izbila iz glave tu zamisao, isto tako je zaboravila svoju staru ojađenost i odlučila da
Melquiades ostane živjeti s njima, no nikad nije dozvolila da je slikaju, jer (kao što je doslovce rekla)
nije htjela ostati za ruglo svojim unucima. Tog jutra je obukla djecu u najsvečaniju odjeću, napudrala
im lica i svakome dala po žlicu sirupa od moždine, kako bi ostali posve nepomični gotovo dvije minute
pred raskošnom Melquiadesovom kamerom.

Na obiteljskoj fotografiji, jedinoj koja je postojala, Aureliano je odjeven u crni velur, medu
Amarantom i Rebekom. Na njemu se vidjela ista klonulost i prodoran pogled, kao i mnogo godina
kasnije pred strojem za strijeljanje. Ali još nije bio naslutio predznake svoje sudbine. Bio je veliki
vještak u zlatarskom zanatu, cijenjen posvuda oko močvare zbog savršene izrade. U radionici koja je
zapravo bila u sastavu šašavog Melquiadesova laboratorija, jedva ga se čulo da diše. Činilo se kao da
je odbjegao u neko drugo vrijeme, dok su njegov otac i Ciganin gromoglasno tumačili
Nostradamusova proročanstva, uz zveket bočica i zdjelica, uz opasnost od prolivenih kiselina i
srebrnog bromida što se prosipao zbog neprestana guranja i spoticanja. Ta odanost radu i razborito
vođenje svojih poslova za kratko vrijeme donesoše Aurelianu više zarade nego Ursuli njen slatki
životinjski svijet od pržena šećera, ali svi su se čudili kako takav kršan i pristao čovjek još nije doživio
ženu. U stvari, nije je imao.

Nakon više mjeseci vratio se Francisco Ljudina, starac probisvjet od gotovo 200 godina, koji je
redovito prolazio kroz Macondo šireći pjesme koje je sam uglazbio. U njima je Francisco Ljudina u
tančine iznosio novosti što su se zbile u mjestima kroz koja je prolazio, od Manaurea do na kraj
močvare. Ako je netko imao kakvu poruku ili je želio razglasiti neku dogodovštinu, plaćao mu je dva
centavosa da to uključi u svoj repertoar. Tako je Ursula čula vijest o smrti svoje majke, posve
slučajno, jedne večeri, kad je slušala pjesme u nadi da će nešto saznati o svom sinu José Arcadiju.
Francisco Ljudina (tako nazvan jer je pobijedio Đavla kad se s njim natjecao u improviziranju pjesama)
i kojemu pravo ime nije znao nitko, bijaše nestao iz Maconda za vrijeme haranja nesanice i jedne
večeri, bez ikakve najave, ponovno je iskrsao u Catarinovu dućanu. Svi su pohrlili da ga čuju i da
saznaju što se u svijetu dogodilo. Taj put dođoše s njim neka tako krupna žena da su je četiri Indijanca
nosila u ljuljašci i jedna vrlo mlada mulatkinja, bespomoćna izgleda, koja ju je kišobranom štitila od
sunca. Aureliano se te večeri zatekao u Catarinovu dućanu. Našao je Francisca Ljudinu gdje kao
kameni kameleon sjedi okružen radoznalim svijetom. Pjevao je vijesti svojim starim oporim glasom
prateći se istom onom prastarom harmonikom koju mu je poklonio Sir Walter Raleigh u Guajani i
udarajući takt svojim velikim hodačkim stopalima ispucanim od salitre. Kod vrata u dnu prostorije,
gdje su ulazili i izlazili neki ljudi, sjedila je i hladila se u tišini gazdarica ljuljaške. Catarino, s papirnatom
ružom za uhom, prodavao je prisutnima zakuhanu rakiju od šećerne trske i koristio priliku da se
približi muškarcima i da ih dodirne gdje nije trebalo. Aureliano je saslušao Vijesti do kraja ne čuvši ni
jednu koja bi zanimala njegovu obitelj. Upravo je htio otići, kad mu matrona iz ljuljaške dade znak
rukom.

— Uđi i ti — reče mu. — Plaća se samo dvadeset centavosa.

Aureliano ubaci novčić u škrabicu što ju je matrona držala na koljenima i ude u sobu ne znajući zašto.
Mlada mulatkinja, malih grudi kao u kučke, ležala gola na postelji. Te noći, prije Aureliana, šezdeset i
tri muškarca su prošla kroz sobu. Od tolike upotrebe, pomiješan sa znojem i uzdasima, zrak u sobi
umalo da se ne pretvori u blato. Djevojka podiže vlažnu plahtu i zamoli Aureliana da je pridrži za drugi
kraj. Bila je teška kao tkano platno. Uvijali su je i ožimali, držeći svako za svoj kraj, sve dok nije
poprimila svoju prirodnu težinu. Okrenuli su madrac i znoj se cijedio na pod. Aureliano poželi da ta
radnja nikad ne završi. Teoretski je poznavao ljubavnu vještinu, ali nije se mogao držati uzgor jer su
mu koljena klecala. Iako je bio sav naježen i vruć, nije mogao obuzdati nezadrživu potrebu da izbaci
težinu iz crijeva. Kad je djevojka namjestila krevet i rekla mu da se skine, on joj je smušeno objasnio:
— Naveli su me da uđem. Rekli su mi da ubacim dvadeset centavosa u škrabicu i da se ne
zadržavam— . Djevojka je shvatila njegovu smetenost.

ubaciš još dvadeset centavosa pri izlasku, možeš ostati malo duže—, reče mu prostodušno. Aureliano
se skinuo, smeten od stida, stalno misleći kako se njegova golotinja ne može mjeriti s bratovom.
Unatoč djevojčinim nastojanjima, njega je sve jače obuzimala ravnodušnost i strašna osamljenost. —
Ubacit ću još dvadeset centavosa—, rekao je beznadno. Djevojka mu je potiho zahvalila. Leda su joj
bila sva u ranama. Koža joj bijaše prionula uz rebra, a disala je isprekidano zbog prevelike
iscrpljenosti. Dvije godine ranije, negdje daleko, zaspala je ne ugasivši svijeću i prenula se okružena
vatrom. Od kuće, u kojoj je živjela s babom koja ju je odhranila, ostade samo zgarište. Od tada ju je
baba vodila od mjesta do mjesta, poliježući je za dvadeset centavosa, kako bi naplatila izgorjelu kuću.
Po djevojčinu računu, još joj je preostalo desetak godina sa sedamdeset muškaraca na noć, jer je
povrh svega morala platiti troškove putovanja, hranu za njih obje i naknadu Indijancima koji su nosili
stolicu-ljuljašku. Kad je matrona po drugi put pokucala na vrata, Aureliano je izašao a da nije obavio
ništa, omamljen željom da zaplače. Te noći nije mogao usnuti misleći na djevojku, s osjećanjem želje i
sažaljenja. Mučila ga neodoljiva potreba da joj pruži ljubav i zaštitu. Ujutro, iznuren od nesna i
vrućice, mirno je odlučio oženiti malu kako bi je oslobodio od babina nasilja i kako bi svake noći
uživao u zadovoljstvima što ih je ona pružala sedamdesetorici ljudi. Ali u deset ujutro, kad je došao u
Catarinov dućan, djevojka bijaše otišla iz sela.
Vrijeme je smirilo njegov brzopleti naum, ali se zato razbuktavao u njemu osjećaj promašenosti. Sav
se predao radu. Pomirio se s tim da čitav život živi bez žene, kako bi prikrio svoju sramotnu
beskorisnost. U međuvremenu, Melquiades je na svojim pločama uobličio sve što se u Macondu
uobličiti dalo i prepustio je radionicu s dagerotipijom zanosu José Arcadija Buendije, koji bijaše
odlučio upotrijebiti je u postizanje znanstvenih dokaza o božjoj opstojnosti. Složenim postupkom
eksponiranja iz raznih uglova kuće, bio je uvjeren da će, prije ili kasnije, napraviti fotografiju Boga,
ako ga ima, ili će jedanput zauvijek odbaciti pretpostavku o njegovu postojanju. Melquiades je sve
dublje zalazio u tumačenje Nostradamusa. Ostajao je do kasno, gušeći se u svom izblijedjelom
prsluku od velura, črčkajući po papirima svojim malim vrapčjim rukama, na kojima je prstenje izgubilo
nekadašnji sjaj. Jedne noći je pomislio da je otkrio proročanstvo o budućnosti Maconda. Bit će to
blistavi grad, pun velikih staklenih zgrada, a u njemu neće više biti ni traga plemenu Buendia. — To je
zabluda — ruknuo je José Arcadio Buendia. Kuće neće biti staklene, nego od leda, kao što sam ja
zamišljao i vazda će postojati jedan Buendia, u vijeke vjekova.“ U toj neuravnoteženoj kući, Ursula se
borila da sačuva normalno stanje. Proširila je posao sa životinjicama od pržena šećera nabavivši peć
koja je po svu noć pekla košare i košare kruha i čudo različitih pudinga, kolača i keksa, koji su začas
nestajali po predjelima uz močvaru. Već je bila došla u godine kad bi se s pravom mogla odmoriti, ali,
unatoč tome, ona je bivala sve radišnija. Bila je toliko zauzeta svojim unosnim poslom te je jednog
predvečerja rastreseno pogledala prema dvorištu, dok joj je Indijanka pomagala zasladiti tijesto, i
tada je spazila dvije lijepe i neznane djevojčice kako vezu na okviru pri svjetlosti sutona. Bijahu
Rebeca i Amaranta. Tek što su bile skinule crninu, koju su tri godine vrlo strogo nosile za babom, te se
činilo da im je svijetla odjeća dala novo mjesto u svijetu. Rebeca je, suprotno očekivanju, bila ljepša.
Imala je blistavu put, velike i mirne oči i čudotvorne ruke koje kao da su nevidljivim nitima
popunjavale potku veza. Amaranta, mlađa, ponešto neuglađena, posjedovala je prirodnu ljupkost i
unutrašnju staloženost pokojne babe. Uz njih, iako je već pokazivao očevu razvijenost, Arcadio je
izgledao kao dijete. Dao se na učenje kujundžijskog zanata s Aurelijanom, koji ga je još naučio čitati i
pisati. Ursula odjednom postade svjesna da joj je kuća puna čeljadi, da su joj djeca porasla za brak i
rađanje i da će biti prisiljeni otići kojekuda zbog skučena prostora. Tada je izvukla novac što ga je uz
težak rad godinama skupljala, naplatila je dugove od kupaca i prihvatila se proširenja kuće. Odredila
je da se sagradi prostorija za posjete, druga, udobnija i svježija, za dnevni boravak, blagovaonica sa
stolom za dvanaest osoba, da može sjesti obitelj sa svim gostima i devet spavaćih soba s pogledom na
dvorište i dugi trijem, zaštićen od popodnevnog sjaja, perivojem ruža s ogradom na koju će se
postaviti lonci za paprat i vaze s begonijama. Odlučila je proširiti kuhinju da bi se mogle sagraditi dvije
peći, porušiti staru žitnicu gdje je Pilar Ternera čitala budućnosti José Arcadiju i sagraditi drugu,
dvostruko veću, da ne bi nikad ponestalo hrane u kući. Odlučila je u dvorištu, pod kestenom, podići
jedno kupatilo za žene i drugo za muškarce, a u dnu veliku konjušnicu, kokošinjac od pletene žice,
staju za muženje, kavez za ptice, otvoren na sve četiri strane, kako bi se u njemu po volji mogle
smjestiti ptice lutalice. Praćena dvanaestoricom zidara i stolara, kao da ju je obuzela opsjenarska
groznica njena muža, Ursula je određivala položaj svjetlosti i dovod topline, a prostor je dijelila bez
ikakva smisla za njegov opseg. Priprosta zgrada osnivača Maconda bi ispunjena alatom i materijalom i
radnicima zgrbljenim u znoju, koji su molili ljude da ne smetaju i ne misleći da su sami najviše smetali,
očajni zbog vreće ljudskih kostiju koja ih je posvuda pratila svojim prigušenim šušketanjem. U takvoj
neudobnosti, dok se udisalo živo vapno i melasa od katrana, nikome nije bilo posve jasno kako je iz
dubine zemlje ponikla ne samo najveća od svih dotadašnjih kuća u selu, nego i najgostoljubivija i
najsvježija od svih u području močvare. José Arcadio Buendia, koji je pokušavao iznenaditi Božansku
Providnost usred katastrofe, to je najmanje shvaćao. Nova kuća bijaše gotovo dovršena, kad ga
Ursula prenu iz njegova nestvarna svijeta da bi mu dala nalog da pročelje bojadiše u plavo, a ne u
bijelo kao što su oni htjeli. Pokazala mu je na papiru napisanu službenu odluku. José Arcadio Buendia,
ne shvaćajući riječi svoje supruge, odgoneta potpis.

- Tko je taj tip? — upita.


- Nadglednik — reče Ursula izgubljeno. — Kažu da je to glavešina kojeg je poslala vlada.

Don Apolinar Moscote, nadglednik, bijaše neprimjetno stigao u Macondo. Sišao je pred Jacobovim
hotelom - što gaje otvorio jedan od prvih Arapa koji su trampili drangulije za papagaje i sutradan je
iznajmio sobicu s izlazom na ulicu, dva bloka od kuće Buendia. Postavio je stol i stolicu što ih je kupio
u Jacoba, pribio je na zid grb Republike, donesen sa sobom, i na vrata stavio natpis: Nadglednik.
Najprije je naredio da se sve kuće bojadišu u plavo, za proslavu godišnjice nacionalne nezavisnosti.
José Arcadio Buendia, držeći u ruci kopiju odredbe, našao ga je kako spava popodnevni san u mreži
koju je objesio u priprostom uredu. — Vi ste ovo napisali?—, upitao ga je. Don Apolinar Moscote,
zreo i tih čovjek, punokrvne grade, odgovori potvrdno. — S kojim pravom?— ponovno upita José
Arcadio Buendia. Don Apolinar Moscote potraži neki papir u ladici stola i pokaže mu ga: — lmenovan
sam nadglednikom ovog sela—! Jose Arcadio Buendia nije ni pogledao Imenovanje.

— U ovom selu se ne naređuje papirima — rekao je ne gubeći hladnokrvnost. I da biste znali jednom
za svagda, nije nam potreban nadglednik jer ovdje se nema što nadgledati, pred posve mirnim don
Apolinarom Moscoteom, ne podižući glas, podrobno je ispričao kako su osnovali selo, podijelili
zemlju, probili putove i uveli razna poboljšanja, prema svojim potrebama, a nisu gnjavili nijednu
vladu niti je tko njih gnjavio. — Tako smo miroljubivi da nismo umrli niti prirodnom smrću — reče. —
Vidite da još uvijek nemamo groblja—. Nije se žalio što im vlada nije pomogla. Naprotiv, bio je sretan
da su ih sve do tada pustili da se razvijaju u miru i nadao se da će tako i ubuduće biti, jer oni nisu
utemeljili selo zato da bi im prvi došljak počeo naređivati što da rade. Don Apolinar Moscote je imao
na sebi pamučni kaput, bijel kao i hlače, ne gubeći ni časa odmjerenosti u svom držanju.

— I tako, ako želite ostati ovdje kao svaki drugi sličan i običan stanovnik, neka ste nam dobro došli
zaključi José Arcadio Buendia. — No ako dolazite da nam stvorite nered, obvezujući narod da kuće
bojadiše u plavo, možete pokupiti svoje stvari i otići odakle ste došli. Jer moja kuća ima biti bijela kao
golubica.

Don Apolinar Moscote poblijedi. Povukao se korak natrag, stisnuo zube, da bi rekao sa stanovitim
žaljenjem:

— Moram te upozoriti da sam naoružan.

José Arcadio Buendia nije bio svjestan kada mu se i kako u ruke vratila mladenačka snaga kojom je
rušio konja. Zgrabio je don Apolinara Moscotea za revere i podigao ga do visine svojih očiju.

— Ovo činim reče mu — jer radije da te ponesem ovako živa, nego da te mrtva nosim do kraja života.

Tako ga je nosio ulicom, obješena o revere, dok ga nije spustio na njegove dvije noge na putu prema
močvari. Tjedan dana kasnije, vratio se sa sedam bosih i musavih vojnika pod puškama i s volujskim
taljigama na kojima je sjedila njegova žena i sedam kćeri. Nešto kasnije stigoše još dvoja kola s
pokućstvom, sanducima i kućnim potrepštinama. Smjestio je obitelj u Jacobov hotel, dok ne nade
kuću i opet je otvorio ured pod vojničkom stražom. Osnivači Maconda, odlučni da istjeraju uljeze,
pohitaše sa starijim sinovima da se stave na raspolaganje José Arcadiju Buendiji. Ali on se
suprotstavio tome, kao što reče, jer se don Apolinar Moscote vratio sa ženom i kćerima i nije časno
nekoga sramotiti pred njegovom obitelji. I tako je odlučio stvar srediti na lijep način.

Aureliano je pošao s njim. Već je bio pustio crne brkove s ukrućenim vršcima i imao je gromki glas po
kojem će biti poznat u ratu. Nenaoružani, ne osvrćući se na stražu, uđoše u nadglednikov ured. Don
Apolinar Moscote se nije uznemirio. Predstavio ih je dvjema kćerima koje su se tu slučajno zatekle:
Ampari od 16 godina, crnoj kao i majka, i Remedios, devetogodišnjoj slatkoj djevojčici, ljiljanske puti,
zelenih očiju. Bile su ljupke i lijepo odgojene. Čim su došljaci ušli, još prije nego ih je otac predstavio,
primakoše im dvije sjedalice da sjednu. Ali obojica ostadoše uzgor.

— Dobro, prijatelju — reče José Arcadio Buendia — vi ostajete ovdje, ali ne zato što imate pred
vratima ove lopove s kuburama, nego zbog poštovanja prema vašoj gospodi supruzi i kćerima.

Don Apolinar Moscote se uzvrpoljio, ali mu José Arcadio Buendia ne dade vremena da odgovori. —
Samo vam postavljamo dva uvjeta—, dodade. — Prvo: da svatko bojadiše svoju kuću bojom koja mu
se dopada. Drugo: da vojnici odmah odu. Mi vam jamčimo red.— Nadglednik pruži ruku s otvorenim
prstima. Časna riječ?

— Neprijateljska riječ —reče José Arcadio Buendia. I još priklopi ogorčeno — jer želim vam naglasiti,
vi i ja ostajemo neprijatelji.

Tog istog popodneva vojnici su otišli. Koji dan kasnije José Arcadio Buendia našao je kuću za
nadglednikovu obitelj. Svi su bili spokojni, osim Aureliana. Slika Remediose, najmlađe nadglednikove
kćeri, koja mu je po godinama mogla biti kći, boljela ga je negdje u tijelu. Bila je to fizička pojava koja
ga je gotovo žuljala pri hodu, kao piljak u cipeli.
Nova kuća, bijela kao golubica, bi otvorena plesom. Ta zamisao se začela u Ursuli onog
predvečerja kad je spoznala da su Rebeca i Amaranta postale djevojčice, a čak bi se moglo reći da je
osnovni razlog izgradnje potekao iz želje da djevojkama pribavi dostojno mjesto za primanje posjeta.
U želji da ništa ne pomuti sjaj njena poduhvata, radila je kao galiot dok su se obavljale preinake i prije
nego su bile završene naručila je skupi pribor za ukrašavanje i posluživanje, a tu je spadala i sjajna
novost koja će izazvati čuđenje u selu i radost omladini: mehanički glasovir. Dopremiše ga u
dijelovima, spakirana u više sanduka što ih istovariše zajedno s pokućstvom iz Beča, kristalnim
predmetima iz Češke, posuđem od Zapadno-indijskog društva, stolnjacima iz Nizozemske, te mnogo
raznih svijeća i svijećnjaka, vaza, prekrivača i zidnih sagova. Uvozno poduzeće je na svoj račun poslalo
talijanskog stručnjaka Pietra Crespija da sastavi i uskladi glasovir, da uputi kupce kako se njime rukuje
i da ih nauči plesati uz modernu glazbu, urezanu u sedam papirnatih koluta.

Pietro Crespi bijaše mlad i plav, najljepši i najmlađi od svih što vidješe Macondo, tako strog u
odijevanju da je, unatoč zagušljivoj vrućini, nosio prsluk od teške svile i debeli kaput od tamne
tkanine. Sav u znoju, držeći se na obazrivoj udaljenosti od gospodara kuće, ostao je nekoliko tjedana
zatvoren u dvorani sav unesen u posao, poput Aureliana u zlatarskoj radionici. Jednog jutra ne
otvorivši vrata, ne pozvavši nikoga da bude svjedok tog čuda, smjestio je prvi kolut u glasovir, te
zaglušno udaranje i stalna buka drvenih šipki iščeznuše u zapanjenoj tišini pred skladnošću i čistoćom
glazbe. Svi nagrnuše u dvoranu. José Arcadio Buendia ostade kao ukopan, ne zbog ljepote melodije
nego zbog samostalna udaranja klavira te je u dvorani postavio Melquiadesovu kameru, ne bi li
snimio na dagerotip nevidljiva svirača. Tog dana je Talijan ručao s njima. Rebeca i Amaranta, koje su
posluživale, bile su začuđene vještinom kojom je rukovao priborom taj anđeoski čovjek blijedih ruku,
bez prstenja. U dnevnoj sobi, odmah uz sobu za primanje, Pietro Crespi ih je učio plesati. Pokazivao
im je korak ne dotičući ih, označujući taktove taktomjerom, pod uljudnim nadzorom Ursule, koja ni
časa nije napuštala dvoranu dok su joj kćeri bile na poduci. Pietro Crespi je tih dana nosio posebne
hlače, pripite i rastezljive, i plesne cipele. — Nemaš zbog čega brinuti—, govorio je José Arcadio
Buendia svojoj ženi. — Taj ti je muškoljubac.— No ona svejedno nije odustala od nadzora sve dok nije
završila poduka, a Talijan otišao iz Maconda. Tad su počele pripreme za proslavu. Ursula je sastavila
strogi popis uzvanika, na kojem su se našli samo potomci osnivača Maconda, osim obitelji Pilar
Ternere, koja je u međuvremenu rodila još dvoje djece od nepoznatih očeva. Bio je to zapravo klasni
izbor, samo što je izvršen po prijateljskom osjećanju, jer izabrani ne samo da su bili privrženi kući José
Arcadija Buendije još od prije polaska na put koji je završio osnivanjem Maconda, nego su njihova
djeca i unuci još od djetinjstva bili redoviti drugovi Aurelijana i Arcadija, a njihove kćeri su jedine
dolazile u kuću da bi vezle s Rebekom i Amarantom. Don Apolinar Moscote, dobrohotni nadglednik,
kojemu se sva djelatnost svodila na to da skromnim sredstvima uzdržava dva redara, naoružana
štapovima s kuglicama na vrhu, bio je u stvari ukrasna vlast. Da bi se pokrili kućni troškovi, njegove
kćeri otvoriše krojačnicu, u kojoj su podjednako izrađivale papirnato cvijeće i kolačiće od guyabe ili su
po narudžbi pisale ljubavna pisma. No unatoč činjenici da su bile uljudne i uslužne, najljepše u selu i
najokretnije u novim plesovima, ipak nisu postigle da ih se uzme u obzir za proslavu.

Dok je Ursula s curama raspakirala pokućstvo, čistila suđe i vješala slike, na kojima su bile djevojke u
čamcima prepunim ruža, udahnjujući dah novog života golim prostorima što ih stvoriše zidari, José
Arcadio Buendia se okanio lova na sliku Boga, uvjeren da ga nema i rastavio je glasovir da bi
proniknuo u njegovu tajnu čaroliju. Dva dana prije proslave, zagnjuren u gustiš klinova i suvišnih
batića, petljajući u zbrci žica, koje je odmotavao na jednoj strani, a one se na drugoj namotavale, na
kraju je naopako sastavio glazbalo. Nikad nije bilo toliko zbrke i trke kao tih dana, ali nove svijeće na
katran bile su upaljene točno predviđenog dana i sata. Kuća bi otvorena, još uvijek mirisava po smoli i
vlažnom vapnu, te sinovi i unuci osnivača Maconda vidješe trijem s paprati i begonijama, tihe sobe,
vrt zasićen mirisom ruža i skupiše se u sobi za primanje, kod nepoznata izuma, koji je bio pokriven
bijelom plahtom. Kojima je bio poznat klavir, dosta običan u naseljima oko močvare, ostali su malo
razočarani, no mnogo gorče je bilo Ursulino razočaranje kad je umetnula prvi kolut da Rebeca i
Amaranta otvore ples, a naprava ostade nijema. Melquiades, gotovo Slijep i samo što se nije
raspadao od oronulosti, pribjegao je vještini svog davnog znanja ne bi li ga uredio. Na kraju, José
Arcadio Buendia uspio je slučajno pokrenuti neki zakočeni uređaj i glazba se oglasi, najprije
klokotavo, a onda kao vrutak izokrenutih tonova. Udarajući u žice, složene bez reda i poretka i
nemarno usklađene, batići se rastaviše. Ali uporni potomci dvadeset i jednog neustrašivog koji
prokrstariše goru tražeći more na zapadu, zaobišli su sve grebene melodijskog prevrtanja i ples
potraja do zore.

Pietro Crespi se vratio da popravi glasovir. Rebeca i Amaranta su mu pomagale pri slaganju žica i
smijale se s njim zbog pobrkanih nota valcera. Bio je vrlo ljubazan i tako se časno ponašao da je
Ursula odustala od nadzora. Uoči njegova odlaska, uz popravljeni glasovir, na brzinu su priredili
oproštajni ples i on je s Rebecom virtuozno pokazao izvođenje modernih plesova. Ni Arcadio i
Amaranta nisu bili lošiji u ljupkosti i vještini. Ali prizor bijaše prekinut, jer se Pilar Ternera, koja je s
radoznalcima stajala na vratima, počela gristi i čupati s nekom ženom koja se usudila reći da mladi
Arcadio ima žensku stražnjicu. Oko ponoći Pietro Crespi se oprostio uz ganutljiv govor i obećanje da
će se ubrzo vratiti. Rebeca ga isprati do vrata i čim je zatvorila kuću i pogasila svjetla, uđe u svoju
sobu da se isplače. Bio je to neutješan plač koji potraja nekoliko dana, a da mu ni Amaranta nije znala
pravi povod. Njena zatvorenost je bila poznata. Iako inače otvorena i srdačna, posjedovala je
osamljenički značaj i nedokučivo srce. Bila je krasna djevojka, protegnute i čvrste grade, ali je uporno
sjedila u svojoj drvenoj stolici-ljuljašci s kojom je došla u kuću, koju su više puta popravljali i na kojoj
više nije bilo naslona za ruke. Nitko nije primijetio da i tako porasla još uvijek sisa prst. Zbog toga je
lovila svaku priliku da se zatvori u kupaonicu i redovito je spavala s licem prema zidu. Za kišnih
popodneva, dok bi vezla s prijateljicama u trijemu begonija, znala je izgubiti nit razgovora i suza
čežnje bi joj zasolila nepce kad bi vidjela slojeve vlažne zemlje i hrpice blata što su ih stvarale vrtne
gliste. Ti potajni užici, koje je nekad obuzdavala narančom s rabarbarom, rasplamsali bi se uz
nezadrživu čežnju kad bi briznula u plač. Opet bi jela zemlju. Prvi put je to pokušala iz radoznalosti,
uvjerena da će neugodan okus biti najbolji lijek protiv napasti. I zaista, nije mogla podnijeti zemlju u
ustima. Ali je bila uporna, gonjena sve jačom željom, i tako je malo po malo dobila davni apetit, ukus
prvobitnih ruda, zadovoljenje bez posezanja za izvornom hranom. Nabacala bi šake zemlje u džepove
i jela bi mrvice poskrivečke, s nejasnim osjećanjem sreće i ljutnje, dok bi svoje prijateljice upućivala u
najteže načine vezenja, pričajući o muškarcima koji nisu dostojni žrtve da se zbog njih jede vapno sa
zidova. Pregršti zemlje su pomagale da joj bude manje dalek i više stvaran jedini čovjek koji je
zasluživao to poniženje, kao da zemlja koju on u nekom drugom kraju svijeta gazi svojim finim
lakiranim čizmama, prenosi do nje pritisak i toplinu njegove krvi kroz okus rudâ koji je ostavljao opori
nemir u ustima i talog mira u srcu. Jednog popodneva, bez ikakva povoda, Amparo Moscote zamoli za
dozvolu da može vidjeti kuću. Amaranta i Rebeca, zbunjene iznenadnom posjetom, primiše je
pristojno ali suzdržano. Pokazaše joj preuređenu nastambu, dadoše joj da čuje jedan kolut s glasovira
i ponudiše je narančadom i keksima. Amparo se pokazala dostojanstvenom, privlačnom, odmjerena
držanja, što se dojmilo Ursule u onih nekoliko trenutaka koliko se zadržala s njima. Poslije dva sata,
kad je razgovor već pomalo malaksao, Amparo je iskoristila trenutačnu nepažnju Amarante i Rebeki
tutnula pismo. Ona je uspjela vidjeti ime vrlo cijenjene gospođice dońe Rebeke Buendia, ispisano
istim pažljivim rukopisom, istom zelenom tintom i istim savršenim rasporedom riječi, kao što su bile
pisane upute za rukovanje glasovirom. Savila je pismo vršcima prstiju i sakrila ga u bluzu gledajući
Amparo Moscote s izrazom beskrajne i bezuvjetne zahvalnosti i prešutna ugovora o doživotnom
suučesništvu.

Neočekivano prijateljstvo Ampare Moscote i Rebeke Buendia razbukta Aurelianovu nadu. Sjećanje na
malu Remedios neprestano ga je progonilo, ali nije imao prilike vidjeti je. Kad bi šetao selom s
najboljim prijateljima, Magnificom Visbalom i Gerineldom Mârquezom sinovima istoimenih osnivača
Maconda žudnim pogledom bi je tražio u krojačnici, ali bi vidio samo starije sestre. Prisutnost Ampare
Moscote u kući došla je kao neko upozorenje. — Mora doći s njom—, govorio je potiho sam sa
sobom. — Mora doći—. To je toliko ponavljao i s takvim uvjerenjem, da ga je jednog popodneva, dok
je u radionici sastavljao zlatnu ribicu, obuzela potpuna sigurnost da je ona već odgovorila na njegovo
dozivanje. Malo zatim, stvarno, začu dječji glas i podignuvši pogled, dok mu se srce ledilo od straha,
ugleda djevojčicu na vratima u ružičastoj haljini i bijelim čizmicama.

— Ne ulazi tamo, Remedios —doviknu joj Amparo Moscote iz trijema. — Za poslom su.

Ali joj Aureliano nije dao vremena da je posluša. Digao je pozlaćenu ribicu držeći za lančić koji joj je
izlazio iz usta i reče: — Uđi.

Remedios se primače i postavi nekoliko pitanja u vezi s ribicom, ali joj Aureliano nije mogao
odgovoriti, jer ga je iznenada počelo gušiti u grlu. Htio je zauvijek ostati uz tu ljiljansku put, uz te
smaragdne oči, uz taj glas koji mu je sa svakim pitanjem govorio — gospodine—, s istim poštovanjem
kao što se to kazuje ocu. Melquiades je sjedio u uglu, za pisaćim stolom, črčkajući neke nečitljive
znakove. Aureliano ga je mrzio. Ništa nije mogao osim što joj reče da joj poklanja ribicu, a mala se
toliko prepala od te ponude da je brže-bolje napustila radionicu. Tog popodneva Aureliano izgubi
potajnu strpljivost kojom je očekivao da će je negdje vidjeti. Zapustio je rad. Više puta ju je zvao,
očajnički nastojeći da ostane sabran, ali se Remedios nije odazvala. Tražio ju je u radionici njenih
sestara, za kućnim zavjesama, u očevu uredu, ali nalazio ju je samo u slici koja je ispunjavala njegovu
tegobnu samoću. Sate i sate je provodio u sobi za primanje s Rebekom, slušajući valcere s glasovira.
Ona ih je slušala zato što ju je uz tu glazbu Pietro Crespi učio plesati. Aureliano ih je slušao naprosto
zato što ga je sve, pa i glazba, podsjećalo na Remedios.

Kuća se ispunila ljubavlju. Aureliano je to izražavao stihovima bez repa i glave. Pisao ih je na tvrdim
pergamenama što mu ih je poklonio Melquiades, na zidovima kupaonice, na koži svojih ruku i u svima
se javljala preobražena Remedios: Remedios u zagušljivu zraku popodneva, Remedios u smirenom
disanju ruža, Remedios u isparavanju jutarnjega kruha, Remedios svuda i Remedios zauvijek. Rebeca
je očekivala ljubav u četiri popodne vezući kod prozora. Znala je da poštanska mazga dolazi samo
svakih petnaest dana, ali ona ju je stalno očekivala, uvjerena da bi zabunom mogla doći bilo kojeg
dana. A sve je ispalo suprotno: jednom mazga nije stigla predviđenog dana. Luda od očaja, Rebeca se
ustala u ponoć i u vrtu se nagutala zemlje samoubilački pohlepno, plačući od bola i bijesa, žvačući
mekane crve i lomeći zube o kućice puževa. Povraćala je sve do zore. Pala je u grozničavo stanje,
izgubila svijest i srce joj se otvorilo u bestidnu buncanju. Ursula, sablažnjena, razbila je bravu sanduka
i na dnu našla paketić uvezan ružičastom vrpcom, šesnaest namirisanih pisama, prešane listiće i latice
sačuvane u starim knjigama i suhe leptire koji su se od dodira pretvarali u prah.
Aureliano je jedini mogao pojmiti takav očaj. Tog popodneva, dok je Ursula nastojala Rebeku
povratiti iz vrtloga bunila, on je s Magnificom Visbalom i Gerineldom Mârquezom otišao u Catarinov
lokal. Zgrada je u produžetku imala hodnik s drvenim sobama gdje su živjele, same, žene, što su
mirisale po uvelu cvijeću. Sastav harmonike i bubnjeva izvodio je pjesme Francisca Ljudine koji se više
godina nije pojavljivao u Macondu. Tri prijatelja ispiše kuhanu rakiju. Magnifico i Gerineldo,
Aurelianovi vršnjaci, ali vještiji u stvarima ovog svijeta, pili su polako sa ženama koje su im sjedile na
koljenima. Jedna od njih, blijeda i sa zlatnim zubima, podragala je Aureliana da se naježio. On je
odbije. Ustanovio je da što više pije, to se više sjeća Remediose, ali je sve lakše podnosio muke
sjećanja. U jednom času počeo se ljuljati, i ne znajuć kako. Vidio je svoje prijatelje i žene kako plove u
žarkom odbljesku, bez težine i obujma, izgovarajući riječi koje nisu izlazile iz njihovih usta i dajući
tajanstvene znakove koji nisu odgovarali njegovim pokretima. Catarino mu stavi ruku na rame i reče:
— Skoro će jedanaest.— Aureliano se okrenu i spazi bezobličan lik s papirnatim cvijetom za uhom i
tada je izgubio pamćenje, kao u doba zaborava, koje mu se povratilo u nekom čudnom jutru i u posve
nepoznatoj sobi gdje je stajala Pilar Ternera, u podsuknji, bosa, raščupana, začuđena od iznenađenja.

- Aureliano!

Aureliano se osovi i podiže glavu, Nije mu bilo jasno kako je tamo dospio, ali je znao s kakvom
namjerom, jer ju je nosio još od djetinjstva skrivenu u nekom nepovredivu zakutku srca. — Došao
sam spavati s vama — reče.

Bio je sav uprljan od blata i povraćanja. Pilar Ternera, koja je tada živjela samo s dvoje mlade djece,
nije ga pitala ništa. Povela ga je u krevet. Otrla mu lice vlažnom krpom, svukla ga je, a onda se i ona
skinula do gola i navukla mrežu za komarce, da je djeca ne bi vidjela, ako se prenu. Bila je umorna od
čekanja čovjeka koji nije došao, muškaraca koji su otišli, nebrojenih muškaraca koji su izgubili put k
njenoj kući, zavedeni kazivanjem karata. Za duga čekanja koža joj se naborala, grudi se ispraznile,
pogasio se žar srca. Potražila je Aureliana u mraku, stavila mu ruku na trbuh i poljubila ga u vrat
majčinskom nježnošću. — Ubogi moj dječače,— prošapta. Aureliano protrnu. Mirno i vješto, bez i
najmanje greške, ostavio je za sobom grebene bola i našao je Remedios preobraženu u močvaru bez
obzorja, s mirisom nezrele životinje i tek izglačana rublja. Kad je izronio, plakao je. Bili su to najprije
iskidani i nehotični jecaji, a onda je iz njega potekla nezaustavljiva bujica i osjećao je da se nešto
nabreklo i bolno raspuklo u njemu. Ona pričeka, trljajući mu glavu jagodicama prstiju dok mu se tijelo
nije oslobodilo mračnih tvari koje mu nisu dale živjeti. Tada ga Pilar Ternera upita: — Tko je ta— i
Aureliano joj reče. Ona prasnu u smijeh koji je nekada razgonio golubove, a koji sad ni djecu nije
mogao probuditi. — Moraš je još odgojiti—, našali se. Ali ispod te šale Aureliano osjeti drhtaj
razumijevanja. Kad je napustio sobu, ostavivši u njoj ne samo nepouzdanost u svoju muškost, nego i
gorki teret što mu je mjesecima tištio srce, Pilar Ternera mu spontano obeća:

- Govorit ću s malom reče — i vidjet ćeš da ću ti je ponuditi kao na tanjuru.

Ispunila je obećanje. Ali u nezgodan čas, jer kuća bijaše izgubila nekadašnji mir. Otkrivši Rebekinu
strast, koju nije bilo moguće sakriti zbog njenih jauka, Amarantu spopade groznica. Jer i nju je
ranjavao trn samotne ljubavi. Zatvorena u kupaonicu, oslobađala se tereta svoje beznadne strasti
pišući vrela pisma koja je skrivala u dno sanduka. Ursula je jedva dospijevala pomoći objema
bolesnicama. Ni dugim upornim ispitivanjem nije mogla ustanoviti razlog Amarantine iscrpljenosti.
Konačno, u času nadahnuća, ponovno je silom otvorila sanduk i pronašla pisma, uvezana ružičastom
vrpcom, obložena svježim ljiljanima i još vlažna od suza, naslovljena, ali neposlana, na Pietra Crespija.
Plačući od bijesa, proklinjala je čas kad je kupila mehanički glasovir, zabranila je satove vezenja i
odredila neku vrst korote bez mrtvaca, koja mora trajati sve dok joj kćeri ne odustanu od nadanja.
Nije pomoglo ni upletanje José Arcadija Buendije, koji bijaše promijenio svoj prvi dojam o Pietru
Crespiju, te se divio njegovoj spretnosti u rukovanju muzičkim instrumentima. I tako, kad je Pilar
Ternera saopćila Aurelianu da je Remedios voljna udati se, njemu bi jasno da bi takva Vijest samo
povećala nevolje njegovih roditelja. Ali ipak se uhvatio u koštac s prilikama. Pozvoni u sobu za
primanje na običan razgovor, José Arcadio Buendia i Ursula su bez uzbuđenja slušali izjavu svog sina.
Ipak, čuvši ime mlade, José Arcadio Buendia pocrveni od povrijeđenosti. — Ljubav je kuga—, zagrmi.
— Uz tolike dobre i pristojne djevojke, ti izabrao za ženidbu nijednu drugu nego kćer dušmanina—.
No Ursula se složila s izborom. Izrazila je svoju naklonost prema sedam sestara Moscote, zbog njihove
ljepote, radišnosti, čednosti i dobra odgoja i pohvalila je razboritost svog sina. Pobijeđen
oduševljenjem svoje žene, José Arcadio Buendia postavi jedan uvjet: Rebeca, kojoj je ljubav
uzvraćena, udat će se za Pietra Crespija. Ursula će kad bude imala vremena Amarantu povesti na izlet
u glavni grad pokrajine, kako bi u druženju s drugačijim svijetom zaboravila svoje beznađe. Čim je
čula za tu odluku, Rebeca se oporavila i svom dragom napisala radosno pismo, koje je dala na uvid
roditeljima i bacila ga je u poštu ne služeći se posrednicima. Amaranta se pravila da se slaže s
odlukom i postepeno se oporavila od vrućice, ali je u sebi odlučila da će se Rebeca udati samo preko
nje mrtve.

Sljedeće subote, José Arcadio Buendia obuče odijelo od tamnog sukna, kragnu od celuloida i čizme od
antilopa, koje je prvi put obuo za proslavu, i pođe u prosidbu Remedios Moscote. Nadglednik i
njegova supruga primiše ga sa zadovoljstvom i zbunjenošću, jer nisu znali za svrhu neočekivana
posjeta, a onda su pomislili da je pogriješio ime izabaranice. Da bi uklonili sumnju, majka je probudila
Remedios i u naručju je donijela u sobu, još uvijek pospanu. Upitaše je da li je zaista odlučila udati se,
a ona odvrati cmizdreći da jedino želi da je puste spavati. José Arcadio Buendia, shvativši zbunjenost
Moscoteovih, otiđe razjasniti stvar s Aurelianom. Dok se vratio, supružnici Moscote obukoše svečanu
odjeću, porazmjestiše pokućstvo, djenuše svježe cvijeće u vazu i sačekali su ga u društvu starijih kćeri.
Potišten zbog neprijatne situacije i zbog žuljanja tvrde kragne, José Arcadio Buendia potvrdi da je
zaista Remedios izabranica. — To je besmisleno—, reče zaprepašteni Apolinar Moscote. — lmamo još
šest kćeri, sve slobodne i pristale za udaju, koje bi bile oduševljene da budu supruge dostojne tako
ozbiljne i radišne gospode kao što je vaš sin. Aureliano bacio oko baš na onu koja još Piški u krevet.—
Njegova supruga, dobro držeća žena, ponešto tugaljiva izraza lica, prigovori mu zbog nepodobna
postupka. Kad su ispili voćni sok, sa zadovoljstvom prihvatiše Aurelianovu odluku. Samo je gospoda
Moscote molila da može razgovarati nasamo s Ursulom. Uzrujana, bunila se što je miješaju u muške
poslove, a u stvari bila je bojažljiva zbog uzbuđenja. Ursula ju je posjetila sutradan. Vratila se nakon
pola sata s viješću da je Remedios spolno nezrela. Za Aureliana to nije bila ozbiljna zapreka. Toliko je
već čekao pa će još čekati koliko bude potrebno, sve dok mlada ne bude sposobna začeti.

Uspostavljeni sklad donekle je pomutila samo Melquiadesova smrt. Taj se događaj mogao očekivati,
ali ne i način kako se to dogodilo. Kako je došao, za nekoliko mjeseci se tako naglo i teško postarao,
da su ga smatrali jednim od onih beskorisnih pradjedova koji vuku noge i kao sjene lunjaju po
sobama, pričajući glasno o boljim vremenima, a da se o njima nitko ne brine niti ih tko primjećuje sve
do dana kada mrtvi osvanu u krevetu. U početku mu je José Arcadio Buendia pomagao u poslu,
ponijet novošću dagerotipije i Nostradamusovim proročanstvima, no malo po malo ga je prepustio
njegovoj samoći, jer je bilo sve teže saobraćati s njim. Gubio je vid i sluh i činilo se da sugovornike
zamjenjuje s osobama koje je poznavao u davno prošlim vremenima čovječanstva, a na pitanja je
odgovarao zbrkanom mješavinom raznih jezika. Hodao je tapkajući po zraku, iako se između
predmeta kretao neobjašnjivo lako, kao da bijaše nadaren nekim nagonom za snalaženje i
neposrednim predosjećanjem. Jednog dana je zaboravio staviti zubalo, koje je noću držao u čaši vode
kod kreveta, i otad ga više nije nosio. Kad je Ursula proširivala kuću, za njega je dala izgraditi posebnu
sobu, uz Aurelianovu radionicu, daleko od kućne strke i buke, s prozorom punim svjetlosti i s policom
na koju je ona sama složila knjige, već gotovo uništene od prašine i moljaca, krhke papire ispunjene
nečitljivim znakovima i čašu sa zubalom u kojoj su bile porasle neke vodene biljčice sa žutim
cvjetićima. Čini se da se novo boravište dopalo Melquiadesu jer se više nije pojavljivao čak ni u
blagovaonici. Odlazio je samo u Aurelianovu radionicu, gdje je sate i sate šarao svoju zagonetnu
književnost na pergamenima koje je donio sa sobom i koje kao da su bile napravljene od neke suhe
tvari što se mrvila poput lisnata tijesta. Tamo je jeo obroke koje mu je Visitación donosila dva puta
dnevno, ali je u posljednje vrijeme izgubio tek i hranio se samo povrćem. Ubrzo je poprimio izgled
klonulosti kakav je svojstven vegetarijancima. Koža mu se osula laganom plijesni, nalik onoj što se
skupila na zastarjelu prsluku što ga nikad nije skinuo, a disanje mu je imao truli zadah usnule
životinje. Aureliano ga je posve zaboravio zbog zauzetosti oko sređivanja svojih stihova, ali jednom
mu se učini da shvaća ponešto od njegovih maštarskih monologa i pažljivije ga posluša. U stvari iz tog
kašljucava mrmljanja jedino je mogao razabrati uporno udaranje riječi ekvinocij, ekvinocij, ekvinocij i
ime Alexandera von Humboldta. Arcadio mu se malo približio kad je Aurelianu počeo pomagati u
kujundžijskom poslu. Na to nastojanje Melquiades je uzvraćao povremeno frfljanjem rečenica na
španjolskom koje su bile daleko od stvarnosti. Ipak, jednog popodneva kao da ga je prosvijetlilo neko
iznenadno uzbuđenje. Godinama kasnije, pred strojem za strijeljanje, Arcadio mora da se sjetio
drhtaja koji su ga obuzeli dok je slušao nekoliko strana Melquiadesovih nedokučivih spisa, koje,
dakako, nije razumio, ali, čitane glasno, izgledahu mu kao pjevane papine poslanice. Tada se nakon
dugo vremena nasmiješio i rekao na španjolskom: — Kad umrem, tri dana gorite živu u mojoj sobi—.
Arcadio je to ispričao José Arcadiju Buendiji i on pokuša izvući jasnije objašnjenje o tome, no dobio je
samo odgovor: — Dosegao sam besmrtnost—! Kad je Melquiadesu počelo zaudarati iz usta, Arcadio
ga je svakog četvrtka ujutro vodio na rijeku da se okupa. Činilo se da mu je bolje. Skidao se i ulazio u
vodu zajedno s dječacima, a njegov tajnoviti nagon za snalaženje mu je pomagao da izbjegne duboka
i opasna mjesta. — Voda smo—, reče jednom prilikom. Tako je prošlo dugo vremena a da ga nitko
nije vidao u kući, osim jedne večeri kad je uz dirljiv napor došao popraviti glasovir ili kad bi išao na
rijeku s Arcadijem noseći pod rukom tikvu i komad sapuna od palme umotan u ručnik. Jednog
četvrtka, prije nego su ga pozvali da ide na rijeku, Aureliano ga je čuo kako kaže: — Umro sam od
groznice na sprudovima Singapura—. Tog dana je ušao u rijeku na zlosretnu mjestu i nađoše ga tek
sljedećeg jutra, par kilometara niže, izbačena u jednom svijetlom rukavcu, a na trbuhu mu usamljen
strvinar. Unatoč ogorčenu Ursulinu protivljenju, koja ga je oplakivala bolnije nego rođena oca, José
Arcadio Buendia nije dao da ga sahrane. — Besmrtan je—, reče, — i on sam je otkrio postupak za
uskrsnuće—. Pokrenuo je zaboravljenu epruvetu i stavio je kotlić žive da vri pored leša po kojem su
malo po malo izbijali plavi mjehuri. Don Apolinar Moscote usudio se podsjetiti ga da nesahranjen
utopljenik predstavlja opasnost za javno zdravlje. — Ništa od toga, jer on je živ—, bio je odgovor José
Arcadija Buendije, koji je sedamdeset i dva sata produžio kađenje živom, od čega se leš počeo
pretvarati u plavkast rastvor, koji je uz lagano šuštanje ispunio kuću smrdljivom parom. Tek tada je
dopustio da ga sahrane, ali ne bilo kako, nego uz počasti koje zaslužuje najveći dobrotvor Maconda.
Bio je to prvi i najbrojniji sprovod u selu, nadmašen tek jedno stoljeće kasnije pogrebnim karnevalom
Velike Mame. Sahraniše ga u grobnicu podignutu usred zemljišta predviđena za groblje, a na kamenu
osta napisano jedino što se o njemu znalo: Melquiades. Održali su mu i molitvenu devetnicu. U gužvi
svijeta u dvorištu, gdje se pila kava, pričale zgode ili igrale karte, Amaranta ugrabi priliku da iskaže
ljubav Pietru Crespiju, koji je nekoliko tjedana ranije objelodanio svoje zaruke s Rebekom i upravo je
pripremao trgovinu glazbala i igračaka na oprugu u istom onom predjelu gdje su boravili Arapi kad su
mijenjali drangulije za papagaje i što ga je svijet poznavao kao Tursku ulicu. Talijan, čija je sjajno
namazana kovrčava kosa izazivala neodoljive ženske uzdahe, Amarantu je smatrao hirovitom
djevojčicom, o kojoj se ne isplati voditi previše računa.

- Imam mlađeg brata — reče joj. Doći će da bi mi pomogao u dućanu.

Amaranta se osjeti poniženom i reče Pietru Crespiju zagrižljivo pakosno da je pripravna onemogućiti
udaju svoje sestre, makar morala prepriječiti vrata svojim vlastitim lešom. Talijana je toliko
uznemirila ta dramatična prijetnja te nije mogao odoljeti da to ne kaže Rebeki. Dogodilo se da je
Amarantino putovanje, stalno odgađano zbog Ursuline zauzetosti, bilo predviđeno za sljedeći tjedan.
Amaranta se nije opirala, ali kad je Rebeku poljubila na odlasku, šapnula joj je u uho:

- Nemoj se zavaravati. Da me i na kraj svijeta odvedu, naći ću načina da ti spriječim udaju, makar
te morala ubiti.

Uz Ursulinu odsutnost i Melquiadesovu nevidljivu prisutnost, koji je i dalje potajno lunjao po sobama,
kuća je izgledala golema i prazna. Rebeca se brinula o kućnim poslovima, a Indijanka je radila u
pekari. Pred veče, kad bi dolazio Pietro Crespi, praćen svježim mirisom lavande i uvijek s kakvom
igračkom za poklon, zaručnica ga je primala u glavnoj sobi, s otvorenim vratima i prozorima, da bi
otklonila svaku sumnju. Bio je to nepotreban oprez, jer je Talijan pokazao takvu obazrivost te nije
dodirnuo ni ruku žene koja će mu postati supruga za manje od godinu dana. Te posjete ispuniše kuću
neobičnim igračkama. Plesačice na oprugu, glazbene kutije, majmuni akrobate, konji u kasu, pajaci
bubnjari, sva ta bogata i krasna mehanička fauna koju je donosio Pietro Crespi, raspršila je žalost José
Arcadija Buendije za mrtvim Melquiadesom i ponovno ga odvela u njegova stara alkemijska vremena.
Tada je živio u svijetu rasutih životinja, rastavljenih mehanizama, pokušavajući usavršiti ih sistemom
stalna kretanja koji bi se zasnivao na principu njihala. Što se Aureliana tiče, on je zapustio radionicu,
da bi malu Remedios naučio čitati i pisati. Spočetka je djevojčica više voljela svoje lutke nego čovjeka,
koji je dolazio svako popodne i zbog kojeg su je udaljavali od njezinih igračaka, kupali je i oblačili i
posjedali je u dnevnu sobu, da bi mogla primiti posjetu. Ali Aureliano ju je svojom strpljivom
odanošću tako uspio zaokupiti da je mnoge sate provodila s njim učeći značenje slova i crtajući u
bilježnici raznobojnim olovkama kućice s kravama u toru i okrugla sunca sa žutim zrakama, koja su
zalazila za brežuljke.

Samo je Rebeca bila nesretna zbog Amarantinih prijetnji. Poznavala je značaj svoje sestre, ponos
njena duha i plašila se njene zagrižljive mržnje. Čitave sate bi u kupaonici sisala prst i upirala je
posljednju snagu volje da ne jede zemlju. Tražeći bilo kakav oslonac u toj muci, pozvala je Pilar
Terneru da joj kazuje budućnost. Poslije niza uobičajenih netočnosti, Pilar Ternera proreče:

- Nećeš imati sreće dok ti roditelji ne budu pokopani.

Rebeca protrnu. Kao kroz sjećanje na nekakav san, vidjela je samu sebe kako ulazi u kuću, vrlo
malena, s kovčegom, drvenom ljuljaškom i jednom vrećom, a da nikad nije saznala što je bilo u njoj.
Sjetila se ćelava gospodina u lanenu odijelu, sa zlatnim dugmetom na kragni od košulje, koji nije imao
veze s kraljem kupa. I Sjetila se i vrlo mlade i vrlo lijepe žene, nježnih i mirisnih ruku, koje nisu imale
ništa zajedničko s reumatičnim rukama fanta dinara, i koja joj je stavljala cvijeće u kosu da bi je izvela
u popodnevnu šetnju po selu zelenih ulica.

— Ne razumijem reče.

Pilar Ternera je bila zbunjena.

— Ni ja, ali tako kažu karte.

Rebeca bijaše toliko zabrinuta zbog te zagonetke da se obratila José Arcadiju Buendiji, i on ju je
izgrdio što vjeruje u proricanje karata, ali je potajno počeo pretraživati ormare i sanduke, micati
namještaj i okretati krevete i podove, tražeći vreću s kostima. Znao je da je nije vidio još od vremena
preuređivanja kuće. Potajno je pozvao zidare i jedan od njih mu reče da je vreću zazidao u nekoj
spavaćoj sobi jer mu je smetala pri poslu. Nakon nekoliko dana osluškivanja, prislanjajući uši na
zidove, začuše duboko klok, klok. Probiše zid i nađoše kosti u nedirnutoj vreći. Istog dana ih sahraniše
u grobnicu bez natpisa, na brzinu napravljenu uz Melquiadesovu i José Arcadio Buendia se vratio kući
oslobođen tereta koji mu je neko vrijeme pritiskao savjest kao sjećanje na Prudencija Aguilara.
Prolazeći kroz kuhinju poljubio je Rebeku u čelo.

- Izbij ružne misli iz glave — reče joj. — Bit ćeš sretna.

Prijateljstvo s Rebekom otvorilo je Pilar Terneri vrata kuće, koja joj Ursula bijaše zatvorila otkako se
rodio Arcadio. Dolazila je u svako doba dana, kao stado koza i trošila bi svoju uzavrelu snagu na
najteže poslove. Katkad bi pristupila u radionicu i pomagala Arcadiju čistiti ploče dagerotipa tako
uspješno i tako predano, da ga je to čudilo. Ta žena ga je zbunjivala. Sjaj njene kože, njen miris po
dimu, razmetljivi smijeh u tamnoj komori, sve mu je to toliko odvlačilo pažnju da bi se spoticao o
predmete.

Jednom zgodom, kad se Aureliano našao tamo pri svom zlatarskom poslu, Pilar Ternera se naslonila
na stol da bi motrila njegovu strpljivu radinost. Zbilo se iznenada. Aureliano provjeri da li je Arcadio u
tamnoj komori prije nego je podigao oči i susreo se s pogledom Pilar Ternere, kojoj su se misli mogle
jasno pročitati, kao da su na podnevnoj svjetlosti.

- Dobro reče Aureliano — Kaži što je.

Pilar Ternera se tužno osmjehnu i zagrize usne.

- To da si dobar za rat— reče. — Gdje usmjeriš oko, usmjeriš i olovo.

Potvrđena slutnja umiri Aureliana. Ponovno je prionuo poslu kao da ništa nije bilo, a glas mu je
odavao mirnu staloženost. Priznajem ga reče. Dat ću mu svoje ime.

José Arcadio Buendia je konačno postigao ono što je tražio: jednoj plesačici na oprugu dodao je
mehanizam sata i igračka je uz vlastitu glazbu plesala neprekidno tri dana. Taj ga je izum uzbudio više
nego bilo koji od njegovih čudačkih poduhvata. Nije jeo, nije spavao. Oslobođen Ursulinih nadzora i
briga, pustio je da ga mašta dovede do stanja tajnog bunila od kojeg se nije mogao oporaviti. Noću je
šetao po sobi, glasno je mislio tražeći način kako da primijeni princip njihala na volujska kola, na
lemeš rala, na sve što svojim kretanjem donosi neku korist. Groznica nesanice toliko ga je iscrpla, da
jednog ranog jutra nije mogao prepoznati starca bijele glave i nesigurnih pokreta kad mu je ušao u
sobu. Bio je Prudencio Aguilar. Kad ga je konačno prepoznao, čudeći se da i mrtvaci mogu starjeti,
José Arcadio Buendia osjeti snažnu nostalgiju. — Prudencio—, uzviknu, — kako si dospio tako
daleko?— Poslije toliko godina smrti bila je tako snažna želja za živima, tako neodoljiva potreba za
društvom, tako strašna blizina druge smrti koja je postojala unutar smrti, da je Prudencio Aguilar
došao do toga da zavoli najgoreg od svojih neprijatelja. Dugo ga je tražio. Pitao je za njega mrtve iz
Rioache, mrtve koji su stizali iz doline Upara, one koji su dolazili iz močvare i nitko mu nije znao reći,
jer Macondo bijaše nepoznat medu mrtvima sve dok se nije pojavio Melquiades i označio ga crnom
točkom na šarenim mapama smrti. José Arcadio Buendia je razgovarao s Prudencijem Aguilarom sve
do svanuća. Koji sat kasnije, iznuren od nespavanja, ušao je u Aurelianovu radionicu i upitao: — Koji
je danas dan?— Aureliano mu kaza da je utorak. — To sam i mislio—, reče José Arcadio Buendia. —
No ubrzo sam ustanovio da je i dalje ponedjeljak, kao i jučer. Pogledaj nebo, pogledaj zidove,
pogledaj begonije. I danas je ponedjeljak—. Navikao na njegove ludosti, Aureliano prijeđe preko toga.
Sutradan, u srijedu, José Arcadio Buendia opet dođe u radionicu. — To je strahota—, reče. —
Pogledaj zrak, poslušaj brujanje sunca, isto kao jučer i prekjučer. I danas je ponedjeljak.— Te večeri
Pietro Crespi ga zateče u trijemu kako plače nekim plačem u kojem nije bilo staračke umilnosti, kako
plače za Prudencijem Aguilarom, za Melquiadesom, za Rebekinim roditeljima, za svojim ocem i
mamom, za svima onima kojih se mogao sjetiti i koji su tada bili sami u smrti. Poklonio mu je
medvjeda na oprugu koji je na dvije noge hodao po žici, ali ga nije uspio osloboditi njegove
opsjednutosti. Upita ga što je bilo s onom zamišlju koju mu je izložio prije nekoliko dana i prema kojoj
bi se mogao napraviti stroj na njihalo koji bi čovjeku služio za letenje, a on je odgovorio da to nije
moguće, jer njihalo bi moglo svaku stvar podići u zrak, ali ne može podići sebe. U četvrtak je ponovno
došao u radionicu utučen kao crna zemlja. — Stroj vremena se poremetio—, gotovo je jecao, — a
Ursula i Amaranta su tako daleko—. Aureliano ga je izgrdio kao dijete, a on je poslušno šutio. Šest sati
je proučavao stvari ne bi li uočio u čemu su drukčije nego su jučer bile: nastojao je u njima pronaći
bilo kakvu promjenu koja bi mu pokazala da vrijeme teče. Svu noć je ležao u krevetu otvorenih očiju
zazivajući Prudencija Aguilara, Melquiadesa i sve mrtve, da dođu i da mu pomognu u njegovoj muci.
Ali ne dođe nitko. U petak, prije nego je itko ustao, ponovno je promatrao izgled prirode i
nedvojbeno se uvjerio da je još uvijek ponedjeljak. Tada je izvukao prečagu iz vrata i svojom
neobičnom divljom snagom u prah je porazbijao alkemijske sprave, kabinet dagerotipije, zlatarsku
radionicu, derući se kao opsjednut u nekom gromoglasnom i tečnom, ali posve nerazumljivom jeziku.
Upravo se latio da dokrajči i sve ostalo u kući, kad je Aureliano pozvao susjede u pomoć. Trebao je
deset ljudi da ga obore, četrnaest da ga vežu, dvadeset da ga dovuku do kestena u dvorištu gdje ga
ostaviše svezana, a on je lajao na čudnom jeziku i bacao zelenu pjenu na usta. Kad su stigle Ursula i
Amaranta, on je još uvijek bio vezan za noge i ruke uz deblo kestena, mokar od kiše i u stanju
potpune bezazlenosti. One su mu nešto govorile, a on ih je gledao ne prepoznajući ih i rekao im je
nešto nerazumljivo. Ursula mu odveza ruke i noge već ognojene pod stegnutim užetom, a ostavila ga
je vezana oko pasa. Onda su mu napravili nadstrešje od palmina lišća da ga zaštite od sunca i kiše.
Aureliano Buendia i Remedios Moscote vjenčaše se jedne nedjelje pred oltarom što ga je otac
Nicanor Reyna dao napraviti u sobi za primanje. To je bio vrhunac, nakon četiri tjedna uznemirenosti
u kući Moscote, jer je mala Remedios došla u pubertet prije nego se oslobodila dječjih navika. Iako je
majka bijaše podučila o promjenama u prvoj mladosti, jednog popodneva u veljači upala je vrišteći u
sobu gdje su njene sestre razgovarale s Aurelianom i pokazala im gaćice umazane čokoladastom
bojom. Ugovoriše svadbu za mjesec dana. Jedva su imali vremena podučiti je kako da se umije, da se
sama obuče, da bar nešto zna o kućnim poslovima. Postavili su je da mokri po vrućim opekama ne bi
li je odbili od navike da moči krevet. Imali su muke dok su joj utuvili u glavu da su bračne tajne
svetinja, jer nju su nova saznanja toliko zbunjivala i čudila, da je sa svima htjela porazgovoriti o svim
pojedinostima bračne noći. Sve je to iziskivalo velikih napora, ali na dan predviđen za vjenčanje mala
je bila upućena u stvari ovog svijeta kao sve njene sestre. Don Apolinar Moscote ju je vodio pod ruku
ulicom, okićenom cvijećem i vijencima, uz prasak raketa i svirku nekoliko glazbi, a ona je pozdravljala
rukom i smiješkom zahvaljivala onima što su joj s prozora željeli dobru sreću. Aureliano je bio u
odijelu od crna sukna i u onim istim lakiranim čizmama s metalnim kopčama koje će imati na sebi
koju godinu kasnije pred strojem za strijeljanje. Bio je posve blijed, s tvrdom kuglom u grlu, kad je
primio nevjestu na kućnim vratima i poveo je pred oltar. Ona se držala tako prirodno i tako ozbiljno
da nije izgubila prisebnost ni u času kad je, pri prstenovanju, Aurelianu ispao prsten. U žamoru i
uskomešanosti uzvanika ona je zadržala podignutu ruku u polurukavici od čipke držeći ispružen
prstenjak dok je njen zaručnik uspio čizmom zaustaviti prsten da se ne otkotura do vrata i onda se
rumen vratio pred oltar. Njena majka i sestre toliko su strepile da mala ne bi što pogriješila za vrijeme
obreda, da su na kraju one napravile nesmotrenost kad su je podigle u naručje da bi je izljubile. Od
toga dana se vidio osjećaj odgovornosti, prirodna ljupkost, i smirena nadmoć koju će Remedios
ubuduće pokazivati u svim teškoćama. Po svojoj vlastitoj želji ona je odvojila najbolji režanj svadbene
torte te ga na tanjuru s viljuškom odnijela José Arcadiju Buendiji. Vezan za deblo kestena, šćućuren
na drvenoj klupici pod nadstrešjem od palme, golemi starac, potamnio od sunca i kiše, mutno se na
smiješio u znak zahvalnosti i pojeo tortu prstima, mrmljajući neki nerazumljivi psalam. Jedina
nesretna osoba u tom bučnom slavlju, koje je potrajalo do ponedjeljka ujutro, bila je Rebeca Buendia.
Bilo je to i njeno neostvareno slavlje. Uz Ursulinu suglasnost ona se trebala udati tog istog dana, ali je
Pietro Crespi u petak primio pismo s viješću da mu je majka na umoru. I svadba bi odgođena. Jedan
sat po primitku pisma Pietro Crespi je otputovao u glavni grad pokrajine i u putu se mimoišao s
majkom koja je stigla točno u subotu u večer i otpjevala je na Aurelijanovoj svadbi tužnu pjesmu koju
je bila pripremila za svadbu svog sina. Pietro Crespi se vratio u nedjelju oko ponoći da bi skupio
ostatke proslave, pošto je uništio pet konja ne bi li na vrijeme stigao na svoje vjenčanje. Nikad se nije
saznalo tko je napisao pismo. Napadana od Ursule, Amaranta je, ogorčena, briznula u plač i zaklela se
na svoju nedužnost i to pred oltarom koji stolari nisu još bili sasvim rastavili.

Otac Nicanor Reyna o— kojeg je don Apolinar Moscote doveo iz močvare da bi obavio vjenčanje bio
je star čovjek, otvrdnuo u nezahvalnu poslu. Imao je bljedunjavu kožu, gotovo pripijenu uz kosti, ali
isturen i okrugao trbuh te izraz ostarjela anđela u kojem je bilo više čednosti nego dobrote.
Namjeravao je vratiti se u svoju župu odmah poslije svadbe, ali ga je uplašila sirovost žitelja Maconda,
koji su živjeli u sablažnjivu stanju, sasvim po prirodnim zakonima, jer niti su krstili djecu niti su
svetkovali blagdane. Uvjeren da nijednom kraju na svijetu nije toliko potrebno sjeme božje, odluči
ostati tjedan dana da bi pokrstio pogane i bezbožne, da bi ozakonio divlje brakove i podijelio
sakramente umirućima. Ali nitko ga nije slušao. Rekoše mu da su mnoge godine proveli bez župnika i
da su duševne potrebe sređivali izravno s Bogom i da su se oslobodili pogubnosti smrtnoga grijeha.
Klonuo od propovijedanja u pustinji, otac Nicanor odluči podići hram, najveći na svijetu, sa svecima u
prirodnoj veličini i bojadisanim staklima na zidovima, da bi u nj grnuo svijet čak iz Rima i slavio Boga
usred bezbožnosti. Skupljao je milostinju posvuda, s bakrenim tanjurom u ruci. Davali su mu mnogo,
ali on je htio još više, jer na hramu bi moralo biti zvono koje bi svojim zazivanjem utopljenike izvlačilo
na površinu. Toliko je molio da je ostao bez glasa. Čak mu i kosti počeše dizati graju. Jedne subote,
videć da nije prikupio niti za jedna vrata, zapade u očaj i smetenost. Napravio je oltar na trgu i u
nedjelju je obilazio selo sa zvoncetom, kao u doba nesanice, pozivajući na misu na otvorenom. Mnogi
su došli iz radoznalosti. Drugi zbog neke čežnje. Treći opet da Bog ne bi shvatio kao osobnu uvredu
njihov prezir prema njegovu posredniku. Tako se u osam ujutro pola sela sabralo na trgu gdje je otac
Nicanor glasom već promuklim od molbi pjevao evanđelje. Na kraju, kad se prisutni počeše razilaziti,
podiže ruku u znak upozorenja.

— Trenutak reče. Sad ćemo prisustvovati nepobitnom dokazu o beskrajnoj moći božjoj.

Dječak koji mu je služio kod mise donese mu šalicu guste i vruće čokolade i on je ispi na dušak. Tada
je obrisao usne rupčićem izvučenim IZ rukava, raširio je ruke i zatvorio oči. Potom se otac Nicanor
podigao deset centimetara iznad zemlje. Bila je to uvjerljiva varka. Danima je hodao po kućama,
ponavljao dokaz o uzdignuću spomoću čokolade, a ministrant je sabrao toliko novca u vreću te je za
manje od mjesec dana mogao

otpočeti gradnju hrama. Nitko nije dovodio u sumnju božansko porijeklo dokaza osim José Arcadija
Buendije koji je bez uznemirenja pratio zbrku svjetine koja se jednog jutra sabrala oko kestena da bi
još jednom vidjela objavljenje. Tek se malko protegao na stočiću i stisnuo ramena kad se otac Nicanor
počeo dizati od zemlje zajedno sa sjedalicom na kojoj je sjedio.

— Hoc est simplicissimum — reče José Arcadio Buendia, homo iste statum quartum materiae
invenit.

Otac Nicanor podiže ruku i istog časa se četiri noge stolice spustiše na zemlju.

— Nego — reče — Factum hoc existentiam Dei probat sine dubio.

Tako se saznalo da je latinski José Arcadiju Buendiji služio kao đavolji govor. Otac Nicanor je odmah
iskoristio tu okolnost što je on jedini mogao saobraćati s njim i pokuša ne bi li ulio vjeru u njegov
pomućeni mozak. Svakog popodneva je sjedao uz kesten i propovijedao na latinskom, ali se José
Arcadio Buendia zaintačio da ne prihvati ni govornička dovijanja ni čokoladne pretvorbe i kao jedini
dokaz zahtijevao je dagerotipsku fotografiju Boga. Otac Nicanor mu tada donese medalje i slike, čak i
otisak Veronikina rupca, ali José Arcadio Buendia sve to odbaci kao zanatske proizvode, bez
znanstvene podloge. Bijaše toliko tvrd da je otac Nicanor odustao od želje da ga preobrati i
posjećivao ga je zbog ljudskog suosjećanja. No tada je José Arcadio Buendia uzeo stvar u svoje ruke i
pokušao slomiti popovu vjeru racionalističkim zamkama. Jednom zgodom, kad je otac Nicanor donio
pod kesten ploču i kutiju žetona ne bi li ga sklonio da zaigraju dame, José Arcadio Buendia nije
prihvatio, jer, kao što reče, nikad nije mogao pojmiti smisao borbe između dvaju protivnika koji se
slažu u osnovnim načelima. Otac Nicanor, koji nikad nije na takav način gledao na igru dama, više je
nije želio igrati. Budući se svaki put sve više čudio pronicljivosti José Arcadija Buendije, upita ga kako
je moguće da ga drže vezana za stablo.

— Hoc est simplicissimum — odgovorio je — jer sam lud.


Od tada, zabrinut za svoju Vjeru, pop ga više nije posjećivao, već se sasvim dao na požurivanje
izgradnje hrama. U Rebeku se vratio tračak nade. Njena budućnost je bila uvjetovana završetkom
crkve i to od one nedjelje kad je otac Nicanor ručao kod njih i kad je cijela obitelj za stolom govorila
o slavlju i sjaju vjerskih obreda kad hram bude dovršen. — Najsretnija će biti Rebeca—, reče
Amaranta. A kako je Rebeca nije dobro shvatila, ona joj objasni uz nedužan smiješak:

— Tebe će dopasti da svojim vjenčanjem uveličaš otvorenje crkve.

Rebeca je nastojala omesti bilo kakvu primjedbu. Sudeći po brzini kojom se radilo, hram je mogao biti
gotov tek za deset godina. Otac Nicanor se nije s time složio: uz veću darežljivost vjernika mogli bi se
napraviti povoljniji proračuni. Nasuprot šutljivoj uvrijeđenosti Rebeke, koja nije mogla dovršiti ručak,
Ursula je odobrila Amarantinu zamisao te je dala vrlo značajan prilog, kako bi radovi brže
napredovali. Otac Nicanor je smatrao da bi uz još jednu takvu pomoć hram mogao biti spreman za tri
godine. Od tada Rebeca nije više ni riječi progovorila s Amarantom, uvjerena da njen prijedlog nije
bio tako bezazlen kao što se ona pravila da jest. — To je bilo najblaže što sam mogla učiniti odvratila
joj je Amaranta u žučnoj raspri koju su vodile te noći. Tako te za tri sljedeće godine neću morati
ubiti.— Rebeca prihvati izazov.

Kad je Pietro Crespi saznao za novu odgodu, zapao je u malodušnost, no Rebeca mu dade konačnu
potvrdu o svojoj vjernosti. — Pobjeći ćemo kad ti budeš želio—, reče mu. Međutim, Pietro Crespi nije
bio pustolovan duh. Nije bio tako smiona značaja kao njegova zaručnica i držanje zadane riječi za
njega je bilo kao kapital koji se ne može rasipati. Tada je Rebeca pribjegla drskijim postupcima. Neki
tajnoviti vjetar pogasio bi svjetla u dnevnoj sobi i Ursula je znala zateći zaručnike kako se ljube u
mraku. Pietro Crespi joj je iznosio besmislena tumačenja o slaboj vrijednosti modernih svijeća na
katran te je čak pomagao da se u sobi uredi pouzdaniji način rasvjete. No drugi put bi ponestalo
goriva ili bi se zaglavio Stijenj i Ursula bi zatekla Rebeku kako sjedi na koljenima zaručnika. Na kraju
nije htjela čuti ni za kakve isprike. Indijanki je prepustila rad u pekarni i sjela je u ljuljačku kako bi
imala na oku zaručnike za vrijeme posjete, odlučna da se neće dati smotati smicalicama koje su već u
njenoj mladosti bile otrcane. — Jadna mamica rekla bi Rebeca uz posprdan prezir, gledajući Ursulu
kako pospano zijeva.

— Kad umre, odletjet će na muke u toj ljuljašci.— Nakon tri mjeseca nadzirane ljubavi, umoran zbog
sporosti gradnje, koju je svakodnevno pratio, Pietro Crespi odluči dati ocu Nicanoru ostatak novca za
dovršenje hrama. Amaranta nije gubila strpljenje. U razgovoru s prijateljicama, s kojima je svako
popodne vezla ili tkala u trijemu, neprestano je smišljala nove spletke. Jedna greška joj je upropastila
podvalu koju je smatrala najdjelotvornijom: maknuti kuglice naftalina što ih je Rebeca stavila u
vjenačnu haljinu prije nego ju je spremila u ormarić u spavaćoj sobi. To je učinila nepuna dva mjeseca
prije dovršenja hrama. No Rebeca bijaše tako nestrpljiva zbog skore udaje, daje odlučila pripremiti
haljinu prije nego je to Amaranta predvidjela. Kad je otvorila ladicu ormarića i skinula najprije papir i
onda zaštitnu plahtu, primijetila je da su moljci posve rastočili saten haljine i čipku koprene pa čak i
krunu od narančina cvijeta. Iako je bila uvjerena da je u zamotak stavila dvije šake kuglica naftalina,
nesreća joj se učinila posve slučajnom te se nije usudila potvoriti Amarantu. Ostalo je manje od
mjesec dana do svadbe, ali se Amparo Moscote obvezala da će za tjedan dana sašiti novu haljinu.
Amaranta se umalo onesvijestila kišnog popodneva, kad je Amparo, umotana u pleteni šal, ušla u
kuću da bi na Rebeki obavila posljednju probu haljine. Izgubila je glas i mlaz ledena znoja kliznuo joj je
niz kanal hrptenice. Mjesecima je drhtala od straha čekajući taj čas, jer ako joj ne uspije pronaći
konačnu zapreku Rebekinoj udaji, bila je uvjerena da će u posljednjem trenutku, kad presuše svi
izvori njene mašte, imati snage da je Otilije. Tog popodneva, dok se Rebeca gušila od vrućine u
oklopu od satena što ga je Amparo Moscote nabijala na njeno tijelo s tisuću pribadača i uz veliku
strpljivost, Amaranta je više puta krivo zahvatila i ubola se u prst iglom, ali je užasno hladnokrvno
odlučila da će posljednji petak prije svadbe biti presudan datum, a sredstvo će biti jedan štrcalj
tinkture opiuma u kavi.

Jedna veća zapreka, koliko neuklonjiva, toliko neočekivana, prisili ih na novu neizvjesnu odgodu.
Tjedan dana prije svadbe mala Remedios se prenula usred noći sva mokra od neke vrele tekućine
koja joj je navirala iz utrobe uz bolne trzaje, i umrije tri dana kasnije, otrovana vlastitom krvlju, s
blizancima ukrštenim u trbuhu. Amarantu poče gristi savjest. Naime, ona je žarko preklinjala Boga da
se nešto užasno dogodi kako ne bi morala otrovati Rebeku, i zato se osjećala krivom za Remediosinu
smrt. Jer ona zaista nije molila za tu i takvu zapreku. Remedios je u kuću donijela dašak radosti. Bila
se smjestila s mužem u sobu kod radionice, koju je ukrasila lutkama i igračkama iz svog tek završenog
djetinjstva i njeno se životno veselje razlijevalo iz četiri sobna zida da bi poput zdrava vjetra
prostrujalo trijemom begonija. Od rana jutra počela bi pjevati. Ona se jedina usudila posredovati u
sporu između Rebeke i Amarante. Uzela je na sebe težak zadatak da se brine za José Arcadija
Buendiju. Nosila mu je hranu, bila mu pri ruci u svagdanjim potrebama, prala ga krpom i sapunom,
kosu i bradu mu čistila od uši i gnjida, održavala je nadstrešje od palmina lišća i pojačavala ga
nepromočivim platnom kad bi naišla oluja. Posljednjih mjeseci uspjela je saobraćati s njim na
priprostoj latinštini. Kad se rodio sin Aureliana i Pilar Ternere i kad su ga donijeli u kuću i krstili ga u
krugu obitelji imenom Aureliano José, Remedios odluči uzeti ga za svog prvorođenca. Njen majčinski
poriv iznenadio je Ursulu. Što se Aureliana tiče, on je u njoj našao razloge koji su mu bili potrebni za
život. Po vazdan bi radio u radionici i Remedios bi mu prije podne donosila šalicu nezaslađene kave.
Svake večeri su oboje posjećivali Moscotove. Aureliano bi s tastom igrao duge partije domina, dok bi
Remedios pričala sa sestrama ili bi s majkom raspravljala o ozbiljnim stvarima. Povezanost s kućom
Buendia učvrstila je u selu ugled don Apolinara Moscote. Za vrijeme čestih putovanja u glavni grad
pokrajine isposlovao je da vlada sagradi školu koju će voditi Arcadio, zagrijan za proučavanje, kao što
mu je i djed bio. Uvjeravanjem je postigao da u selu većina kuća bude bojadisana u plavo za proslavu
dana nezavisnosti. Na zahtjev oca Nicanora naredio je da se Catarinov lokal premjesti u jednu
pokrajnju ulicu i dao je zatvoriti nekoliko sablažnjivih mjesta koja su uspješno radila u središtu
naselja. Jednom prilikom vratio se s puta sa šest redara s puškama kojima je povjerio održavanje
reda, a da se nitko nije sjetio prvobitna dogovora da u selu neće biti oružanih ljudi. Aureliano je bio
zadovoljan djelotvornošću svog tasta. — Bit ćeš debeo kao i on—, govorili su mu prijatelji. Ali
neprestano sjedenje, koje mu je istaklo jabučice i pojačalo sjaj očiju, nije mu povećalo težinu niti je
izmijenilo odmjerenost njegova značaja, nego je, naprotiv, na njegovim usnama učvrstiIo ravnu crtu
samotna mislioca i odlučna čovjeka. Toliko je bila čvrsta srdačnost koju su on i njegova supruga
uspjeli razviti u obje njihove obitelji, da su se čak Rebeca i Amaranta, kad je Remedios objavila da
očekuje dijete, privremeno izmirile, kako bi mogle plesti opremu od plave vune, ako bude muško, i od
ružičaste, ako bude žensko. Na nju je posljednju Arcadio mislio, koju godinu kasnije, pred strojem za
strijeljanje.

Ursula je zavela korotu sa zatvorenim vratima i prozorima, da nitko niti ulazi niti izlazi, osim za
najnužnije potrebe; zabranila je glasan razgovor za godinu dana, a na mjesto gdje su je čuvali mrtvu
postavila je Remediosinu sliku, sa crnom vrpcom i uljanicom upaljenom za sva vremena. Buduća
pokoljenja, koja nikad neće pustiti svijeću da se ugasi, ostat će zbunjena pred tom djevojčicom u
nabranim suknjama, bijelim čizmicama i s mašnom u kosi, jer njen lik neće moći uskladiti s
uobičajenom slikom prababe. Amaranta je preuzela brigu o Aurelianu Joséu. Prihvatila ga je kao sina
koji će s njom dijeliti njenu samoću i ublažiti joj nehotičan otrov što su ga njene bezumne molitve
usule Remediosi u kavu. Pietro Crespi je pred večer ulazio na prstima, s crnom vrpcom oko šešira i
nečujno bi posjetio Rebeku, koja kao da se sušila u crnoj odjeći, s rukavima do šaka. Bila bi neukusna i
sama pomisao na novi datum za svadbu, i tako se zaruke pretvoriše u trajnu vezu, u zamornu ljubav
koju nitko više nije nadgledao, kao da su zaljubljenici, koji su ranije kvarili lampe da bi se mogli ljubiti,
sada bili prepušteni volji smrti. Bez puta i cilja, potpuno skršena, Rebeca ponovno poče jesti zemlju.

Iznebuha kad je korota već toliko trajala da su se ponovno počele održavati sjedeljke s pletenjem
ukrštenih očica - netko je gurnuo vrata od ulice, u dva popodne, u samrtnoj tišini žege, i grede se tako
snažno zadrmaše u svojim ležištima, da se Amaranti i njenim prijateljicama, koje su vezle u trjemu,
Rebeki koja je sisala prst u sobi, Ursuli u kuhinji, Aurelianu u radionici, pa čak i Jose Arcadiju Buendiji
pod samotnim kestenom učinilo da potres ruši kuću. Stizao je neki gorostas. Četvrtasta mu ramena
Jedva prođoše kroz vrata. Nosio je medaljicu Gospe Pomoćnice obješenu o bivolji vrat, ruke mu i prsa
posve istetovirana zagonetnim crtežima, a na zapešću desne ruke bakrena narukvica — dječaka na
križu—. l Koža mu bijaše očvrsnula od soli nevremena. kosa kratka i ravna kao griva u mazge, vilice
kao od čelika, a pogled tužan. Opasač mu bio dvaput jači nego konjski kolan. čizme s dokoljenicama,
ostrugama i potkovanim petama te mu je pojava djelovala zastrašujuće kao udar potresa. Prošao Je
dnevnu i primaću sobu noseći u ruci poderane bisage te se poput groma pojavio u trijemu begonija
gdje Amaranta i njene prijateljice ostadoše kao prikovane s iglama u zraku. — Bar dan—, reče im
umornim glasom, baci bisage na radni stol i prođe mimo njih u unutrašnjost kuće. — Bar dan—, reče
zaplašenoj Rebeki kad je prošao ispred vrata njene sobe. — Bar dan—, reče Aurelianu koji je sa svih
svojih pet čula bio nadnesen nad stolom u zlatarnici. Nije se ni s kim zadržao. Otišao je ravno u
kuhinju i tu Je zastao prvi put na završetku putovanja, na koje je krenuo na drugom kraju svijeta. —
Bar dan—, reče. Ursula djelić sekunde ostade otvorenih usta, pogleda ga u oči, kriknu i pade mu oko
vrata, Jaučući i plačući od radosti. Bio je Jose Arcadio. Vratio se ubog kao što je otišao te mu Je Ursula
čak morala dati dva pesosa da plati najamninu za konja. Govorio je iskvareni španjolski s mornarskim
žargonom. Pitali su ga gdje je sve bio, a on reče: — Tu i tamo—. Objesio je mrežu u sobi koju su mu
odredili i spavao je tri dana. Kad se probudio i kad je pojeo šezdeset sirovih jaja, otišao je ravno u
Catarinov lokal, gdje je njegova veličanstvena golemost izazivala unezvjerenu radoznalost žena.
Naručio je glazbu i rakiju za sve prisutne, na svoj način. Kladio se da će oboriti ruke petorici ljudi
odjednom. — Nemoguće — govorili su kad vidješe da mu ne mogu ni maknuti ruku. — Ima dječaka
na križu—. Catarino, koji nije vjerovao u majstoriju snage, kladio se u dvanaest pesosa da neće
pomaći tezgu, Jose Arcadio je trgne s njena mjesta, podigne je iznad glave i spusti na ulicu. Trebalo je
jedanaest ljudi da je vrate gdje je bila, U žaru zabave izložio je na tezgi svoju nepojmljivu muškost, svu
Istetoviranu gustišem plavih i crvenih natpisa na raznim jezicima. Ženama, koje su ga pomamno
slijedile, rekao je: koja dâ više? Koja je imala više, ponudi dvadeset pesosa. Tada je predložio da ga
izvlače na sreću, svaki broj deset pesosa. Bila je to vrtoglava cijena, jer najtraženija žena je zarađivala
osam pesosa na noć, no ipak sve prihvatiše. Napisale su svoja imena na četrnaest ceduljica koje
staviše u šešir i svaka je izvukla jednu. Kad su preostale još samo dvije ceduljice, znalo se čije su.

— Još pet pesosa svaka — predloži José Arcadio — i idem s obje zajedno.

Od toga je živio. Šezdeset i pet puta je obišao svijet kao član posade sastavljene od mornara bez
domovine. Žene, koje su te noći spavale s njim u Catarinovu lokalu, dovele su ga gola u salu za ples da
vide kako mu na tijelu nema ni milimetra gdje nije tetoviran, sprijeda i straga, od vrata do nožnih
prsta. Nije se nikako mogao prilagoditi na obiteljski život. Po vazdan je spavao, a noći je provodio u
četvrti javnih kuća igrajući na snagu. U rijetkim prilikama, kad bi ga Ursula uspjela dovući za Stol, znao
je biti vrlo dopadljiv, naročito kad bi pričao o zgodama u dalekim zemljama. Doživio je brodolom i
dvije sedmice je plutao po Japanskom moru, hraneći se tijelom jednog druga kojeg je ubila sunčanica,
a njegovo meso, posoljeno i opet soljeno i prženo na suncu, imalo je zrnast i slatkast okus. Jednog
žarkog podneva u Bengalskom zaljevu njegov brod je dotukao morsku neman kojoj su u trbuhu našli
kacigu, kopče i oružje nekog križara. U Karibima je vidio utvaru gusarskog broda Victora Huguesa, s
jedrima koja su rastrgali vjetrovi smrti, s jarbolima što su ih iscrvotočili morski žohari i sa za svagda
izgubljenim pravcem za Guadalupe. Ursula bi plakala za stolom kao da čita pisma koja nikad nisu
stigla, a u kojima José Arcadio pripovijeda svoje podvige i nedaće. — A tolika kuća ovdje, sine moj—,
jecala bi. tolika hrana bačena svinjama!— Ali u biti nije mogla shvatiti da su ista osoba onaj dječak što
su ga odveli Cigani i ova mrga koja za ručak pojede pol odojka i od čijeg je prđenja venulo cvijeće.
Slično je bilo i s ostalim članovima obitelji. Amaranta nije mogla sakriti odbojnost koju je osjećala za
stolom zbog njegova životinjskog podrigivanja. Arcadio, koji nikad nije saznao tajnu o svom
podrijetlu, jedva da bi odgovorio na pitanja koja mu je postavljao, s očitom namjerom da zadobije
njegovu privrženost. Aureliano je pokušao s njim oživjeti ona vremena kad su spavali u zajedničkoj
sobi, nastojao je obnoviti saučesništvo iz djetinjstva, ali José Arcadio bijaše sve zaboravio, jer mu je
pomorski život preopteretio pamćenje mnogim stvarima kojih se morao sjećati. Samo je Rebeca
podlegla prvom sudaru. Onog popodneva kad ga je vidjela proći ispred svoje sobe, pomislila je da je
Pietro Crespi napirlitani bogec prema ovoj muškarčini, čije se vulkansko disanje osjećalo u cijeloj kući.
Tražila je bilo kakav povod samo da mu se približi. Jednom ju je José Arcadio prostački odmjerio od
glave do pete i onda je rekao: — Prava si žena, sestrice.— Rebeca je izgubila glavu. Ponovno je jela
zemlju i kreč sa zidova, pohlepno kao i nekada, i tako je bjesomučno sisala prst da joj se stvorio žulj
na palcu. Povratila je zelenu tekućinu s mrtvim pijavicama. Noćima je bdjela cvokoćući od groznice,
boreći se protiv bunila i čekajući da kuća zadrhti kad José Arcadio pred zoru stupi u nju. Jednog
popodneva, dok su svi spavali, nije više mogla odoljeti i ode u njegovu sobu. Našla ga je u gaćicama,
budna, opružena u ležaljci koju je vezao za grede brodskim konopima. Nju je toliko zapanjila njegova
golema protegnuta golotinja da htjede ustuknuti. — Oprostite izvinjavala se. Nisam znala da ste tu.—
Ali govorila je ispod glasa da ne bi koga probudila. — Dođi ovamo—, reče joj. Rebeca posluša. Stala je
uz ležaljku, oblita ledenim znojem, i osjećala je kao da joj se crijeva vežu u čvorove, a José Arcadio joj
je vršcima prstiju milovao gležnjeve pa listove pa bedra, šapćući: — Uh, sestrice, uh, sestrice.“ Morala
je uprijeti nadnaravnu snagu da ne umre kad ju je čudesno vodena orkanska sila zgrabila oko pasa i u
tri zahvata ju razodjela pandžama i raščerupala je kao ptičicu. Uspjela je zahvaliti Bogu što se rodila,
prije nego je izgubila svijest u nepojmljivoj slatkosti onog nepodnošljiva bola, pljuskajući po zaparenoj
kaljuži ležaljke, koja je kao bugačica upila provalu njene krvi.

Ti dana kasnije vjenčali su se na ranoj misi. Dan prije toga José Arcadio je otišao u dućan Pietra
Crespija. Našao ga je kako drži sat iz citre i nije ga pozvao na stranu da s njim porazgovori. — Ženim
se Rebekom—, reče mu. Pietro Crespi poblijedi, dade citru jednom od učenika i završi poučavanje.
Kad ostadoše sami u salonu punom glazbala i igračaka na oprugu, Pietro Crespi reče:

— Pa sestra vam je.

— Baš me briga — odvrati José Arcadio.


Pietro Crespi obrisa čelo rupčićem namirisanim lavandom.

- To je protiv naravi objasni — a i zakon to zabranjuje.

José Arcadio se uznemirio, ne toliko zbog iznesenih razloga, koliko zbog bljedila Pietra Crespija.

- Pišam dva puta po naravi — reče. — I došao sam vam to reći da se ne biste gnjavili ići tamo i
nešto zapitkivati Rebeku. Ali njegovo grubo ponašanje splasnu kad je vidio suze u očima Pietra
Crespija.
- Dakle reče mu blažim tonom — ako je vama stalo do naše obitelji, eno vam Amaranta.

Otac Nicanor je u nedjeljnoj propovijedi obznanio da José Arcadio i Rebeca nisu brat i sestra. Ursula
im nikad nije oprostila taj postupak, koji je za nju značio nepojmljivo pomanjkanje svakog obzira, i
kad su se vraćali iz crkve, zabranila je mladencima da stupe u kuću. Za nju su bili mrtvi. Tako iznajmiše
kućicu pored groblja i smjestiše se u njoj bez ikakva pokućstva, osim ležaljke José Arcadija. Navečer
po vjenčanju Rebeku je ugrizla škorpija koja joj se zavukla u papuču. Utrnuo joj je jezik, ali to ih nije
omelo da provedu sablažnjiv medeni mjesec. Susjedi su se plašili krikova koji su budili cijeli okoliš po
osam puta na noć i po tri puta za popodnevnog odmora i molili su da tako neumjerena strast ne
pomuti pokoj umrlih.

Aureliano se jedini brinuo za njih. Kupio im je nešto namještaja i pribavljao im je novaca, dok se José
Arcadiju nije povratio osjećaj za stvarnost i dok nije počeo obrađivati ničiju zemlju koja je graničila s
vrtom njihove kuće. Amaranta, naprotiv, nikad nije mogla potisnuti svoju mržnju prema Rebeki, iako
joj je život pružio zadovoljštinu kakvu nije ni sanjala: uz nastojanje Ursule, koja nije znala kako da
spere sramotu, Pietro Crespi je i dalje utorkom ručao u njihovoj kući, nadvladavši nesreću smireno i
dostojanstveno. nastavio je nositi crnu vrpcu na šeširu kao znak poštovanja prema obitelji i sa
zadovoljstvom je iskazivao svoju privrženost prema Ursuli, donoseći joj neobične poklone:
portugalske sardine, marmeladu od turskih ruža, a jednom zgodom i prvorazredan ogrtač iz Manile.
Amaranta ga je dočekivala ljubazno i pažljivo. Pogađala je njegove želje, uklanjala mu je izvučene
konce iz manšeta košulje i za rođendan mu izvezla dvanaest rupčića s njegovim početnim slovima.
Utorkom poslije ručka, dok bi vezla u trijemu, on bi je veselo zabavljao. Za Pietra Crespija, ta žena,
koju je uvijek smatrao djevojčicom i tako se odnosio prema njoj, najednom postade otkriće. Premda
joj je nedostajalo dražesti, posjedovala je pritajenu nježnost i rijetku tankoćutnost kojom je znala
ocijeniti stvari ovoga svijeta. Jednog utorka (a nitko nije sumnjao da će se to prije ili kasnije dogoditi)
Pietro Crespi je zamoli da se uda za njega. Nije prekidala rad. Pričekala je da joj popusti vruće
rumenilo u ušima i svom glasu dade ton mirna i zrela oduševljenja.

— Dakako, Crespi — reče — ali kad se bolje upoznamo. Naglost nikad nije dobra.

Ursula se smela. Unatoč poštovanju što ga je gajila prema Pietru Crespiju, nije mogla ocijeniti je li
njegova odluka dobra ili loša sa stanovišta ćudoređa, poslije tako dugih i bučnih zaruka s Rebekom.
Ali na kraju je pristala, primivši to kao neodredivu činjenicu, jer se nitko nije slagao s njenim
sumnjama. Aureliano, muška glava kuće, još više ju je zbunio svojim zagonetnim i neopozivim
stavom:

- Nije vrijeme da se misli na ženidbe.


Taj stav, što ga je Ursula shvatila tek nekoliko mjeseci kasnije, bio je jedino što je Aureliano mogao
iskreno reći u tom času, ne samo s obzirom na ženidbu, nego s obzirom na sve drugo osim rata. On
sam, pred strojem za strijeljanje, nije mogao sasvim jasno razumjeti kako se mogao nanizati čitav niz
tanahnih ali neumitnih slučajnosti koje su ga do toga dovele. Remediosna smrt nije ga bacila u žalost,
kao što se pribojavao. Više je to bio neki tupi osjećaj srdžbe, koji se postepeno pretvorio u
samotničku i strpljivu trpnju, slično onoj kakvu je okušao u doba kad je morao živjeti bez žene.
Ponovno se predao svom poslu, ali je održao naviku da igra domino sa svojim tastom. U kući nijemoj
od žalosti noćni razgovori učvrstiše prijateljstvo dvaju muškaraca. — Oženi se ponovno, Aureliano
govorio mu je tast. Imam šest kćeri i možeš birati.— Jednom zgodom, uoči izbora, don Apolinar
Moscote se vratio s jednog od svojih čestih putovanja vrlo zabrinut zbog političkog stanja u zemlji.
Liberali su bili odlučni da se bace u rat. Kako je Aureliano u to doba Imao nejasne pojmove o
razlikama između liberala i konzervativaca, tast ga je ponešto poučio o tome. Liberali su, govorio je,
slobodni zidari, ljudi zle ćudi; oni su za to da se vješaju popovi, da se ustanovi građanski brak i razvod,
da se priznaju jednaka prava bračnoj i vanbračnoj djeci i da se zemlja podijeli na federalnoj osnovi,
kako bi se umanjila moć vrhovne vlasti. Konzervativci, naprotiv, koji su primili vlast izravno od Boga,
borili su se za čvrstinu javnog reda i obiteljskog ćudoređa: bili su branitelji Kristove vjere i načela
vlasti i nisu bili voljni dozvoliti da se zemlja raskomada u autonomne dijelove. Po ljudskom osjećanju,
Aureliano je pristajao uz nastojanja liberala, s obzirom na prava vanbračne djece, ali nikako da shvati
kako se može otići u takvu krajnost pa voditi rat zbog neopipljivih stvari. Činilo mu se pretjeranim što
je njegov tast zatražio da se za izbore pošalje šest oružnika, pod zapovjedništvom jednog narednika, u
selo u kojem nema političkih strasti. Ne samo da su došli, nego su obilazili kuće, oduzimali lovačko
oružje, kosijere, pa čak i kuhinjske noževe, prije nego su muškarcima starijim od dvadeset i jedne
godine podijelili plave listiće, s Imenima konzervativnih kandidata, i crvene listiće, s imenima
liberalističkih kandidata. Uoči izbora sam don Apolinar Moscote pročitao je proglas kojim se od
ponoći u subotu pa za četrdeset i osam sati zabranjuje prodaja alkoholnih pića i okupljanje više od
triju osoba koje nisu iz iste obitelji. Izbori prođoše bez ispada. U nedjelju od osam ujutro postavljena
je na trgu drvena kutija koju je čuvalo šest vojnika. Glasalo se posve slobodno, kao što se mogao
uvjeriti i sam Aureliano, koji je uz tasta gotovo čitav dan pazio da netko ne bi glasao više puta. U četiri
popodne glas bubnja na trgu objavi završetak izbora i don Apolinar Moscote je zapečatio kutiju
unakrsnom naljepnicom, sa svojim potpisom. Navečer, dok je igrao domino s Aurelianom, zapovjedio
je naredniku da rastrga naljepnicu i prebroji glasove. Bilo je gotovo podjednako plavih i crvenih listića,
ali je narednik ostavio samo deset crvenih i ostalo dodao plavih. Onda su kutiju ponovno zapečatili
novom naljepnicom i rano ujutro je odnijeli u glavni grad pokrajine. — Liberali će u rat—, reče
Aureliano. Don Apolinar Moscote nije se odvajao od pločica domina. — Ako to misliš zbog zamjene
listića, neće u rat reče. Ostavljamo pokoji crveni, da se ne bi bunili.— Aureliano je shvatio nedaće
opozicije. — Da sam ja liberal reče — zaratio bih se zbog ovog s listićima—. Tast ga pogleda preko
naočala.

- Eh, Aureliano — reče da si liberal, iako si mi zet, ne bih ti dao da vidiš zamjenu listića.

Ono što je izazvalo ogorčenje naroda nisu bili izbori nego činjenica da vojnici nisu vratili oduzeto
oružje. Jedna skupina žena reče Aurelianu neka zamoli svog tasta da im se vrate kuhinjski noževi. Don
Apolinar Moscote mu objasni, u strogom povjerenju, da su vojnici odnijeli zaplijenjeno oružje kao
dokaz da su liberali pripremali rat. Uznemirio ga je cinizam te izjave. Nije postavio nikakvu primjedbu,
ali jedne večeri, kad su Gerineldo Mârquez i Magnifico Visbal razgovarali s drugovima o nezgodi s
noževima, upitaše ga je li liberal ili konzervativac. Aureliano se nije dvoumio:
- Ako nešto moram biti, onda bih bio liberal reče — jer su konzervativci lopovi.

Sutradan, na molbe svojih prijatelja, otišao je u doktora Alirija Noguere na pregled zbog tobožnje
bolesti jetre. Nije imao pojma zbog čega ta igra. Doktor Alirio Noguera bijaše došao u Macondo koju
godinu ranije s priručnom ljekarnom punom kuglica bez ukusa i medicinskim geslom u koje nitko nije
povjerovao: Klin se klinom izbija. U stvari, bio je varalica. Iza bezazlene vanjštine liječnika bez premca
krio se terorist koji je visokim cipelama prekrivao ožiljke što mu ih je na gležnjevima ostavilo
petgodišnje tamnovanje. Uhićen za vrijeme prve federalističke pustolovine, uspio je pobjeći u
Curaçao u odjeći koju je mrzio više od svega na svijetu: u mantiji. Nakon duga progonstva, potaknut
pretjeranim vijestima što su ih u Curaçao donosile izbjeglice iz svih Kariba, ukrcao se na krijumčarski
jedrenjak i pojavio se u Riohachi s bočicama kuglica, koje nisu bile ništa drugo do li rafinirani šećer, i s
diplomom Sveučilišta u Leipzigu, koju je sam krivotvorio. Proplakao je od razočaranja. Federalistički
zanos, što su ga izbjeglice prikazivale kao barutanu koja samo što nije buknula, rastopio se u pustim
izbornim obmanama. Ogorčen zbog neuspjeha, a željan nekog mirna zakutka gdje bi mogao dočekati
starost, lažni homeopat sklonio se u Macondo. U maloj sobici punoj praznih bočica, koju je iznajmio
na jednoj strani trga, živio je nekoliko godina od beznadnih bolesnika koji su se, poslije svih pokušaja,
tješili kuglicama od šećera. Njegov agitatorski nagon čekao je u pritajenosti, dok je don Apolinar
Moscote bio samo ukrasna vlast. Vrijeme je provodio u sjećanjima i u borbi protiv zaduhe. Skori izbori
bijahu konac po kojem je ponovno došao do klupka prevratničkog djelovanja. Uspostavio je vezu s
politički nezrelom seoskom mladeži i dao se na potajno podsticanje. Mnogobrojni crveni listići u
glasačkoj kutiji, za koje je don Apolinar Moscote smatrao da su posljedica mladenačkih težnja za
novotarijama, bili su zapravo dio njegova plana: obvezao je svoje učenike da glasaju kako bi ih uvjerio
da su izbori prava sprdačina. — Nasilje je jedino djelotvorno—, govorio je. Većina Aurelianovih
prijatelja bila je ponesena zamišlju da se sruši konzervativni poredak, ali se nitko nije usudio uključiti
ga u taj plan, ne samo zbog njegovih veza s nadglednikom, nego zbog njegove povučene i nejasne
naravi. Znalo se, pored toga, da je glasao za plave po tastovu savjetu. Puka slučajnost je otkrila
njegova politička osjećanja, kao što je iz čiste radoznalosti donio čudnu odluku da ode na pregled
liječniku zbog nepostojeće bolesti. U kućerku koji je zaudarao po kanforiranoj paučini našao je neku
vrstu prašnjava guštera kojem su pluća zviždala pri disanju. Prije nego gaje bilo što upitao, liječnik ga
odvede do prozora i pogleda mu ispod kapaka. — Nije tu—, reče Aureliano, kao da su ga naputili.
Pritisnuo je jetru vršcima prstiju i dodao: — Ovdje je i boli me da ni spavati ne mogu—. Tada doktor
Noguera zatvori prozor, pod izlikom da je sunce prejako, i objasni mu jednostavnim riječima da je
rodoljubna dužnost pobiti konzervativce. Nekoliko dana Aureliano je nosio bočicu u džepiću od
košulje. Vadio ju je svaka dva sata pa bi tri kuglice istresao na dlan i odjednom bi ih bacio u usta da bi
ih polako rastopio na jeziku. Don Apolinar Moscote se rugao njegovu vjerovanju u homeopatiju, ali
zavjerenici su znali da je on jedan od njihovih. Gotovo svi sinovi osnivača Maconda bili su upleteni,
iako nijednome nije bilo posve bistro u čemu se sastoji djelo koje su sami pripremili. Svejedno, onog
dana kad mu je doktor odao tajnu, Aureliano je odbio sudjelovati u zavjeri. Iako je tada bio uvjeren da
treba što prije srušiti vlast konzervativaca, plan ga je ipak užasnuo. Doktor Noguera bijaše mistik
pojedinačnih atentata. Njegov sustav se svodio na to da se povezano izvede čitav niz individualnih
poduhvata, a onda bi u glavnom udaru nacionalnih razmjera bili likvidarini službenici režima zajedno
sa svojim obiteljima, naročito djecom, da bi se u sjemenu istrijebio konzervativizam.

Don Apolinar Moscote, njegovih šest kćeri i žena, dakako, bili su na popisu.

— Vi niti ste liberal niti bilo što — mirno mu reče Aureliano. — Vi ste najobičniji mesar.
— U tom slučaju — odgovori doktor jednako mirno vrati mi bočicu. — Više ti nije potrebna.

Tek šest mjeseci kasnije Aureliano je doznao da ga je doktor bio posve prekrižio kao čovjeka od
akcije, jer da je mekušac bez budućnosti, osoba mlitava značaja, duboko sklona samoći. Stalno su
pazili na njega plašeći se da ne oda zavjeru. Aureliano ih je umirio: neće reći ni riječi, ali one noći kad
odluče pobiti Moscoteovu obitelj, naći će ga na njihovu pragu, pripravna da ih brani. Pokazao je tako
uvjerljivu odlučnost, da su plan odgodili na neodređeno vrijeme. Upravo tih dana Ursula ga je zapitala
što misli o vjenčanju Pietra Crespija i Amarante, a on je izjavio da vrijeme nije prikladno za takva
razmišljanja. Već je tjedan dana nosio pod košuljom neki stari pištolj. Pazio je na svoje prijatelje.
Popodne bi otišao na kavu u José Arcadija i Rebeke, koji su bili počeli uređivati kuću, a već od sedam
bi s tastom igrao domino. Za vrijeme ručka razgovarao bi s Arcadijem, koji je već bio stasit mladić i
svaki put je u njemu primjećivao sve veće oduševljenje za skori rat. U školi, gdje je Arcadio imao
učenika starijih od sebe, zajedno s djecom koja su tek počela govoriti, obolio je od liberalne groznice.
Govorilo se da treba strijeljati oca Nicanora, hram pretvoriti u školu i uspostaviti slobodnu ljubav.
Aureliano je pokušavao obuzdati njegovu naglost. Preporučivao mu je razboritost i oprez. Gluh za
njegovu smirenu razumnost i osjećanje stvarnosti, Arcadio mu je otvoreno spočitnuo njegovu mlitavu
narav. Aureliano je bio strpljiv. Konačno, početkom prosinca, Ursula je sva usplahirena upala u
radionicu.

— Počeo je rat!

U stvari, počeo je prije tri mjeseca. Ratni zakon je vladao u cijeloj zemlji. Jedini je to na vrijeme
saznao don Apolinar Moscote, ali nije kazao ni vlastitoj ženi, čekajući da stigne odred Vojnika koji su
imali iznenada zaposjesti mjesto. Ušli su bez buke prije svanuća, s dva laka topa koje su vukle mazge i
zapovjedništvo smjestiše u školi. Odrediše redarstveni sat od šest navečer. Izvršena je zapljena
mnogo stroža od prethodne, kuću po kuću, i taj put odnesoše čak i poljodjelsko oruđe. Izvukli su
doktora Nogueru, vezali ga za stablo na trgu i strijeljali bez suđenja. Otac Nicanor je htio djelovati na
vlast svojim čudom uzdignuća, ali mu jedan vojnik kundakom razbi glavu. Liberalni zanos je splasnuo
u prigušenu strahu. Aureliano, blijed, zatvoren, nastavio je igrati domino sa svojim tastom. Bi mu
jasno da je don Apolinar Moscote, unatoč sadašnjem naslovu vojnog i građanskog starješine mjesta, i
dalje ostao samo ukrasna vlast. Odluke je donosio vojni kapetan koji je svakog jutra ubirao poseban
porez za obranu javnog reda. Četiri vojnika pod njegovim zapovjedništvom istrgoše iz njene obitelji
jednu ženu koju je ugrizao bijesan pas i dotukoše je kundacima nasred ulice. Jedne nedjelje, dva
tjedna nakon dolaska vojske, Aureliano ude u kuću Gerinelda Mârqueza i uz svoju uobičajenu
suzdržanost zatraži šalicu nezaslađene kave. Kad njih dvojica ostadoše sami u kuhinji Aureliano
prozbori takvim zapovjedničkim tonom kakav se nije čuo od njega. — Pripremi momke reče. Idemo u
rat.— Gerineldo Mârquez nije vjerovao.

- Kojim oružjem? — upita.


- Njihovim odvrati Aureliano.

U utorak o ponoći, u bezglavu napadu, dvadeset i jedan muškarac, svi mlađi od trideset. pod
vodstvom Aureliana Buendlje, naoružani kuhinjskim noževima i naoštrenim željezom, na prepad
zauzeće vojarnu, domogoše se oružja i u dvorištu strijeljaše kapetana i četiri vojnika koji su ubili ženu.

Te iste noći, dok su odjekivali pucnjevi voda za strijeljanje, Arcadio je imenovan građanskim i vojnim
starješinom mjesta. Oženjeni ustanici jedva da su imali vremena pozdraviti se sa svojim ženama koje
su ostavili prepuštene same sebi. Pozdravljeni od pučanstva koje su oslobodili nasilja, otišli su u
svanuće da bi se priključili snagama revolucionarnog generala Victorija Medine, koji je, prema
posljednjim vijestima, kretao u pravcu Manaurea. Pred polazak Aureliano je don Apolinara Moscote
izvukao iz ormara. — Budite spokojni, taste — reče. Nova vlast uz časnu riječ jamči sigurnost vama i
vašoj obitelji.— Don Apolinar Moscote jedva je prepoznao tog urođenika u visokim čizmama i s
puškom prebačenom preko leda s kojim je redovno igrao domino do devet navečer.

- To je glupost, Aureliano — viknuo je.


- Nikakva glupost reče Aureliano. — To je rat. I ne zovite me više Aureliano, jer ja sam sada
pukovnik Aureliano Buendia.
Pukovnik Aureliano Buendia digao je trideset i dva oružana ustanka i sve ih je izgubio. Imao je
sedamnaest sinova od sedamnaest različitih žena i svi su jedan za drugim bili istrijebljeni u jednoj
samoj noći, prije nego je najstariji napunio trideset i pet godina. Izbjegao je četrnaest atentata,
sedamdeset i tri zasjede i jedno strijeljanje. Preživio je količinu strihnina u kavi koja bi dotukla i konja.
Odbio je orden za zasluge što mu ga je dodijelio predsjednik Republike. Dogurao je do vrhovnog
komandanta revolucionarnih snaga te je sudio i vladao s kraja na kraj zemlje. Bio je čovjek kojega se
vlada najviše plašila, ali nikad nije dozvolio da ga fotografiraju. Nije prihvatio doživotnu mirovinu koju
su mu ponudili po svršetku rata i do starosti je živio od zlatnih ribica što ih je izrađivao u svojoj
radionici u Macondu. Iako se uvijek borio na čelu svojih ljudi, jedinu zadobivenu ranu zadao je sam
sebi pošto je potpisao predaju u Neerlandiji, čime je bio završen gotovo dvadesetgodišnji građanski
rat. Pucao je iz pištolja sebi u prsa i metak mu je izašao kroz leđa, ne ozlijedivši nijedan životni organ.
Jedino što je od svega toga ostalo bijaše ulica u Macondu s njegovim imenom. Međutim, kao što je
izjavio koju godinu prije nego je umro u dubokoj starosti, nije se ni tome nadao onog praskozorja kad
je s dvadeset i jednim čovjekom krenuo da se priključi četama generala Victorija Medine,

— Ostavljamo ti Macondo — bilo je sve što je rekao Arcadiju na polasku. — Ostavljamo ti ga u dobru
stanju i nastoj da ga nađemo u boljem.

Arcadio je tu preporuku protumačio na posve osoban način. Izmislio je uniformu s trakama i


epoletama maršala, nadahnut ilustracijama iz jedne Melquiadesove knjige, a o pas je objesio zlatnim
resama ukrašenu sablju strijeljanog kapetana. Dva topa je postavio na ulaz u mjesto, obukao je u
uniforme svoje stare učenike, razjarene njegovim rušilačkim proglasima, i dao im da šeću ulicama
naoružani, kako bi stranci stekli dojam o njihovoj neranjivosti. Bila je to dvostruka varka, jer se
vladine čete deset mjeseci nisu usudile napasti mjesto, kad su se odlučile na to, upotrijebile su tako
nerazmjerne snage da su ga zauzele za poIa sata. Od prvog dana svoje uprave Arcadio je ispoljio
veliku sklonost prema proglasima. Čitao je po četiri dnevno da bi naredio i rasporedio sve što bi mu
dunulo u glavu. Utanačio je obaveznu vojnu službu od osamnaeste godine, proglasio je za javnu
upotrebu sve životinje koje se zateknu na ulicama poslije šest popodne, a punoljetne ljude je obvezao
da nose crvenu traku oko ruke. Pod prijetnjom strijeljanja zatvorio je oca Nicanora u župski dvor te
mu zabranio govoriti misu i zvoniti u zvona, osim kad je trebalo slaviti pobjede liberala. Da tko ne bi
posumnjao u strogost njegovih nakana, poslao je streljački odred da vježba na trgu pucajući u strašilo
za ptice. Spočetka ga nitko nije uzimao ozbiljno. Na kraju krajeva, bili su to dječaci iz škole koji se
igraju odraslih osoba. Ali jedne večeri, dok je Arcadio ulazio u Catarinov lokal, trubač ga pozdravi
podrugljivim zavijanjem trube, što prisutne natjera u smijeh, i Arcadio ga dade strijeljati zbog
nepoštivanja vlasti. One koji su prosvjedovali bacio je na kruh i vodu s gležnjevima uglavljenim u
klade, koje je postavio u jednoj školskoj sobi. — Ti si razbojnik! — derala se Ursula svaki put kad bi
čula za kakvo novo bezakonje. Kad Aureliano sazna za to, on će tebe strijeljati i ja ću se prva radovati
tome.— No sve je bilo uzalud. Arcadio je i dalje nastavio stezati prešu nepotrebne surovosti,
pretvorivši se u najokrutnijeg od svih upravnika što su ikad bili u Macondu. — Sad ste okušali razliku
reče jednom zgodom don Apolinar Moscote. — To vam je taj liberalni raj.— Arcadio je to saznao. Na
čelu patrole upao je u kuću, porazbijao namještaj, išibao kćeri i odvukao don Apolinara Moscote. Kad
je Ursula banula u dvorište vojarne, pošto je prošla selom jaučući od stida i lamatajući od bijesa
katranom namazanim bičem, sam Arcadio je upravo htio izdati naredbu stroju za strijeljanje da puca.

— Samo se usudi, kopile! — viknu Ursula.


Prije nego je uspio bilo šta poduzeti, ošinula ga je prvi put. — Usudi se, razbojniče—, vrištala je —
Ubij i mene, kurvin sine. Tako više neću imati očiju da plačem od sramote što sam odgojila takvo
čudovište.— Šibajući ga nemilosrdno, gonila ga je do u dno dvorišta gdje se Arcadio uvio kao puž. Don
Apolinar Moscote je bio bez svijesti, privezan uz stup, gdje su prije držali strašilo za ptice, iskomadano
pucnjevima za vrijeme vježbanja. Dječaci iz stroja se razbježaše plašeći se da Ursula na njima ne iskali
svoj bijes. No ona ih niti ne pogleda. Ostavila je Arcadlja s poderanom uniformom dok je rikao od
bola i bijesa; onda je odvezala don Apolinara Moscote da ga odvede kući. Prije nego je napustila
vojarnu oslobodila je uznike iz klada.

Od tada je ona upravljala selom. Ponovno je uvela nedjeljnu misu, ukinula je nošenje crvenih vrpci
oko ruke, obesnažila je otrovne proglase. No unatoč osobnoj čvrstini i dalje je kukala nad svojim zlim
udesom. Osjetila se tako samom da je potražila beskorisno društvo muža zaboravljenog pod
kestenom. — Eto što ostade od nas govorila je, dok je izgledalo da će lipanjska kiša porušiti
nadstrešje od palmina lišća. Eto, kuća prazna, sinovi rasuti po svijetu, a nas dvoje opet sami kao na
početku.— José Arcadio Buendia, uronjen u ponor svoje otupjelosti, bijaše posve gluh za njene
jadikovke. U početku ludila iskazivao je na glasnoj latinštini svoje dnevne potrebe. U povremenim
bljeskovima bistrine, kad bi mu Amaranta donosila jelo, on bi joj ispovijedao svoje najteže jade i
pokorno se prepuštao pijavicama i oblozima. Ali u doba kad mu se Ursula približila da se izjada, bio je
posve izvan stvarnosti. On je sjedio na klupici, a ona ga je pomalo prala i saopćavala mu vijesti iz
obitelji. — Aureliano je otišao u rat ima više od četiri mjeseca i nema nikakva glasa od njega—
govorila je trljajući mu leđa nasapunanom krpom.

— José Arcadio se vratio, ljudina viša od tebe i sav izvezen očicama u križ, ali se vratio samo zato da
nam osramoti kuću,— Ipak, bila je uvjerena da na svome mužu vidi žalost zbog loših vijesti.

I onda mu je počela lagati. — Na vjeruj što ti pričam — govorila je dok je pepelom posipala njegov
izmet da bi ga pokupila lopatom. Bog je hotio da se José Arcadio i Rebeca ožene i sad su vrlo sretni.—
Bila je tako uvjerljiva u zavaravanju, da se sama na kraju počela tješiti vlastitim lažima. — Arcadio je
već ozbiljan čovjek govorila je — i vrlo radin i prava momčina u uniformi, sa sabljom.— Sve je to bilo
kao da govori mrtvome, jer José Arcadio Buendia bijaše izvan dohvata svih briga. Ali bila je uporna.
Opazila je da je tako miran i tako ravnodušan na sve, da je odlučila odvezati ga. On se nije ni maknuo
s klupice. Ostao je izložen suncu i kiši, kao da su konopi bili suvišni, jer ga je neka sila, jača od svakog
vidljiva užeta, držala privezanog za deblo kestena. U mjesecu kolovozu, kad je zima bila već dobro
pritisla, Ursula mu je konačno mogla donijeti vijest koja se činila istinitom.

— Zamisli kako nas prati dobra sreća — rekla mu je. — Amaranta i Talijan od glasovira uskoro će se
oženiti.

Amaranta i Pietro Crespi zaista bijahu probudili svoje prijateljstvo, potpomognuti Ursulinim
povjerenjem, koja je smatrala da više nije potrebno nadzirati njihove sastanke. Bile su to sutonske
zaruke. Talijan je dolazio u sumrak, sa cvijetom u zapučku, i Amaranti je prevodio Petrarkine sonete.
Boravili su u trijemu gdje su zagušljivo mirisale mažurane i ruže, on čitajući, a ona vezući čipku na
jastuku, ravnodušni za sva iznenađenja i loše Vijesti iz rata, sve dok ih komarci ne bi prisilili da udu u
dnevnu sobu. Amarantina osjećajnost, njena odmjerena ali zakučasta dražest, počeše oko zaručnika
plesti nevidljivu paučinu, koju je on na opipljiv način morao uklanjati blijedim prstima bez prstenja,
da bi otišao u osam. Uredili su krasan album s razglednicama što ih je Pietro Crespi primao iz Italije.
Bile su to slike zaljubljenih u samotnim perivojima, sa srcima probodenim strelicama i zlatnim
vrpcama što ih golubovi drže u kljunu. — Bio sam u ovom parku u Firenci — govorio bi Pietro Crespi
listajući dopisnice. — Pružiš ruku i ptice ti jedu s dlana.— Katkada, pred kakvim akvarelom Venecije,
nostalgija bi zadah blata i usmrđenih dagnji po kanalima pretvarala u blage mirise cvijeća. Amaranta
bi uzdisala, smijala se, sanjala drugu domovinu lijepih muškaraca i žena, koji govore nekim dječjim
jezikom i gdje je mnogo drevnih gradova, u kojima od davne veličine ostadoše samo mačke među
ruševinama. Pošto je preplovio ocean u potrazi za njom, pošto ju je pobrkao sa strašću u vatrenu
stiskanju s Rebekom, Pietro Crespi je konačno pronašao ljubav. Sreća je sa sobom donijela i
blagostanje. Tada su njegove trgovine zauzimale gotovo cijelu četvrt i bio je to staklenik mašte, s
kopijama tornja iz Firence koje su izbijale satove koncertom zvončićâ. Tu su bile glazbene kutije iz
Sorenta, pudrijere iz Kine, i sva glazbala koja je moguće zamisliti, i sve naprave na oprugu koje je
mašta mogla složiti. Bruno Crespi, njegov mlađi brat, nadgledao je trgovinu, jer je on bio posve zauzet
vođenjem glazbene škole. Njegovom zaslugom Turska se ulica od blještavih premetanja trica i kučina
pretvorila u melodijski zaklon, u kojem su se zaboravljala Arcadijeva bezakonja i daleki užasi rata. Kad
je Ursula dozvolila da se ponovno drži nedjeljna misa, Pietro Crispi je poklonio crkvi njemački
harmonij, sastavio dječji zbog i pripremio gregorijanske skladbe, što je dalo svečano obilježje tihom
obredu oca Nicanora. Nitko nije sumnjao da će Amaranta uza nj biti sretna supruga. Ne požurujući
osjećaje, pustivši da ih vodi prirodna struja srca, došli su do stanja u kojem je još samo trebalo
utanačiti datum svadbe. Ništa im nije stajalo na putu. Ursula se osjećala krivom da je neprestanim
odgađanjem izokrenula Rebekinu sudbinu i nije željela još više opteretiti savjest. Strogost korote za
mrtvom Remedios potisnuta je u drugi plan zbog ratnih nevolja, Aurelianove odsutnosti, Arcadljeve
surovosti i zbog izgona José Arcadija i Rebeke. Zbog skore svadbe sam Pietro Crespi je predložio da
Aureliano José, prema kojem je gajio očinsku ljubav, bude smatran njegovim prvorođencem. Sve je
ukazivalo na to da se Amaranta zaputila prema sreći u kojoj neće biti prepreka. Za razliku od Rebeke,
na njoj se nije vidjela ni najmanja čežnja. Jednako strpljivo kao što je šarala stolnjake, tkala savršene
porube i vezla paune očicama u križ, tako je čekala čas kad Pietro Crespi neće više moći izdržati nagon
svog srca. Taj čas je došao sa zlosretnim, listopadskim kišama. Pietro Crespi joj s krila podiže košaricu
s pletivom i stisnu joj ruku medu dlanove. — Već mi je nepodnošljivo ovo čekanje reče. — Vjenčat
ćemo se sljedećeg mjeseca.— Amaranta nije zadrhtala na dodir njegovih hladnih ruku. Povukla je
svoju, kao glatku životinjicu, i nastavila posao

— Ne budi bedast, Crespi — nasmiješi se — ni mrtva ne bih pošla za tebe.

Pietro Crespi izgubi vlast nad sobom. Plakao je bez stida i gotovo lomio prste od očaja, ali je nije
pokolebao. — Ne gubi vrijeme — bilo je sve što mu Amaranta reče. Ako me zaista toliko voliš, ne
vraćaj se više u ovu kuću.— Ursula je mislila da će poludjeti od sramote. Pietro Crespi je iscrpio sve
izvore preklinjanja. Do krajnosti se ponizio. Cijelo popodne je plakao na krilu Ursule koja bi bila i dušu
prodala da ga utješi. Vidjelo ga se u kišnim noćima kako glavinja oko kuće sa svilenim kišobranom,
nadajući se da će spaziti svjetlo u Amarantinoj sobi. Nikad se nije bolje odijevao nego tada. Njegova
dostojanstvena glava izmučenog cara bijaše poprimila neobičan izgled uzvišenosti. Salijetao je
Amarantine prijateljice, koje su odlazile u trijem vesti, da pokušaju ne bi li je sklonile. Zanemario je
trgovinu. Danju je boravio u sobi iza radnje pišući nepromišljena pisamca koja je slao Amaranti s
laticama i suhim leptirima i koja je ona vraćala neotvorena. Zatvarao se i satima bi svirao citru. Jedne
noći zapjeva. Macondo se razbudio u nekom strahu, anđeoski razdragan zvukom citre koja nije
pripadala ovom svijetu i glasom u kojem je bilo toliko ljubavi da se nešto slično nije moglo ni zamisliti
na zemlji. Pietro Crespi je tada vidio osvjetljene sve prozore u Macondu, osim Amarantina. Drugog
studenog, na Dan mrtvih, njegov brat ude u dućan i nade sve svijeće upaljene, sve muzičke kutije
pokrenute i sve ure zaustavljene na istom vječnom satu, a posred tog ispremiješana koncerta zateče
Pietra Crespija za stolom u pokrajnjoj sobi sa žilama prerezanim britvom i rukama umočenim u
rastopinu mirisne smole u lavoru.

Ursula je uredila da ga se čuva u kući. Otac Nicanor nije htio dozvoliti ni vjerski obred ni sahranu u
posvećenoj zemlji. Ursula se suprotstavila. — Na neki način, koji ni ja ni vi ne možemo razumjeti, taj
čovjek je bio svetac — reče. I zato ću ga sahraniti, protiv vaše volje, uz Melquiadesov grob.— To je i
učinila na zadovoljstvo cijelog sela i uz veličajan sprovod. Amaranta nije izlazila iz sobe. Još dugo je u
predvečerje osjećala miris lavande Pietra Crespija, ali je imala dovoljno snage da ne padne u bunilo.
Ursula se odbila od nje. Nije ni oči podigla da se smili nad njom jednog popodneva kad je Amaranta
ušla u kuhinju i položila ruku za žeravu ognjišta držeći je dok je nije toliko zaboljelo da više nije
osjećala bol, nego zadah vlastita obgorena mesa. Bio je to konjski lijek protiv grižnje savjesti. Danima
je hodala po kući s rukom u zdjeli punoj bjelanjka i kad opekline zarastoše, činilo se da je bjelanjak
izliječio i pukotine njena srca. Jedini vidljiv znak što ga je tragedija ostavila na njoj bijaše zavoj od crne
gaze kojim je zavila izgorenu ruku i koji će do smrti nositi.

Arcadio je pokazao rijedak izraz plemenitosti kad je proglasio službenu žalost zbog smrti Pietra
Crespija. Ursula je to protumačila kao povratak izgubljene ovčice. Ali se prevarila. Arcadio je bio
izgubljen za nju, ne od časa kad je obukao vojnu uniformu, nego oduvijek. Bila je uvjerena da ga je
odgojila kao sina, kao što je odgojila Rebeku, bez povlastica i razlikovanja. No Arcadio je bio dječak
osamljen i zaplašen za vrijeme zaraze nesanice, usred Ursuline trke za probitkom, mahnitosti José
Arcadija Brendije, Aurelianove zatvorenosti i pogubna suparništva između Amarante i Rebeke.
Aureliano ga je učio čitati i pisati, misleći uvijek na nešto drugo, kao kakva strana osoba. Poklanjao bi
mu svoju odjeću, kad bi već bila za smeće, a Visitación bi je prekrojila za njega. Arcadio je patio zbog
svojih prevelikih cipela, iskrpljenih hlača i ženske stražnjice. Nikad se ni s kim nije bolje razumio nego
s Visitaciónom i Cataureom na njihovu jeziku. U stvari, Melquiades je bio jedini koji se brinuo o
njemu, koji mu je čitao svoje nerazumljive tekstove i poučavao ga u zanatu dagerotipije. Nitko nije
mogao ni zamisliti koliko je potajno oplakivao njegovu smrt i s kakvim je očajem pokušavao oživjeti ga
uzaludnim proučavanjem njegovih spisa. Škola, gdje su ga primjećivali i poštivali, i onda vlast, s
neopozivim proglasima i uniformom slave, oslobodiše ga tereta negdašnje gorčine. Jedne večeri u
Catarinovu lokalu netko se usudio reći mu: — Ne zaslužuješ naslov koji nosiš—. Suprotno svim
očekivanjima, Arcadio ga nije dao strijeljati.

— Na čast mi je reče — što nisam Buendia.

Koji su znali tajnu njegova porijekla pomislili su, čuvši taj odgovor, da je i njemu poznato, ali zapravo
on to nije saznao nikad. Pilar Ternera, njegova mati, koja mu je tjerala krv u glavu u sobi za
dagerotipiju, uvijek je za njega bila napast jednako neodoljiva, kao što je bila prvo za José Arcadija, a
potom za Aureliana. Makar da je već bila izgubila svoje čari i sjaj svog smijeha, on ju je tražio i
susretao u tragovima njena mirisa po dimu. Malo prije rata, jednog popodneva, kad je nešto kasnije
nego obično došla u školu po svog mlađeg sina, Arcadio ju je čekao u sobi gdje je provodio
popodnevni odmor i gdje je kasnije namjestio klade za mučenje. Dok se dječak igrao u dvorištu, on je
čekao u ležaljci, drhteći od žudnje, znajući da će Pilar Ternera tu proći. Došla je. Arcadio ju je zgrabio
za ruku i pokušao uvaliti u ležaljku. — Ne mogu, ne mogu — reče Pilar Ternera, užasnuta. — Ne
možeš ni zamisliti kako bih ti htjela udovoljiti, ali Bog mi je svjedok da ne mogu.— Arcadio je dohvati
oko pasa svojom strašnom nasljednom snagom i osjeti kako mu se sve muti pred očima na dodir
njene kože. pravi se sveticom I— govorio je. — Na kraju krajeva, svima je poznato da si kurva—. Pilar
nadvlada gnušanje što ga je u njoj izazvala njena uboga sudbina.

— Djeca će vidjeti prošapta. — Bolje bi bilo da večeras ostaviš nezabravljena vrata.

Te noći Arcadio ju je čekao drhtureći od vrućice u ležaljci. Čekao je budan slušajući kričave zrikavce u
beskrajnu svitanju i neumoljivo glasanje bukača, svaki čas više uvjeren da su ga izigrali. Odjednom,
kad se već žudnja bila pretvorila u srdžbu, vrata se otvoriše. Nekoliko mjeseci kasnije, pred strojem za
strijeljanje, Arcadio će ponovno proživjeti nesvjesno hodanje po predavaonici, spoticanje o klupe i na
kraju nabitost jednog tijela u tami sobe i udare uzduha što ga je pokretalo srce koje nije bilo njegovo.
Pružio je ruku i našao drugu ruku s dva prstena na jednom prstu, ruku koja kao da se utapala u tami.
Napipao je njene isprepletene žile, bilo njene nesreće i osjetio je vlažni dlan s crtom života koju je
podno palca presjekla kandža smrti. Tada mu je bilo jasno da to nije žena koju je čekao, jer nije
mirisala po dimu nego po pomadi od cvijeća, a imala je grudi nabubrele i ravne, s muškim
bradavicama, spolovilo tvrdo i okruglo kao orah i zbrkanu nježnost uzbuđena neiskustva. Bila je
djevica i nosila je nepojmljivo ime: Sveta Sofija od Milosti. Pilar Ternera joj je platila pedeset pesosa,
polovicu svoje životne uštede, samo da učini to što je činila. Arcadio ju je često viđao za tezgom u
dućančiću njenih roditelja i nikad nije obratio pažnju na nju, jer je imala rijetku sposobnost da uopće
ne postoji, osim u prikladnim trenucima. Ali od tog dana ugnijezdila se kao mačka u toplini njegova
pazuha. Odlazila je u školu u vrijeme popodnevna odmora, s dozvolom roditelja, kojima je Pilar
Ternera dala drugu polovinu svoje ušteđevine. Kasnije, kad su ih vladine čete izbacile iz učionice,
voljeli su se medu kantama masti i vrećama kukuruza u skladištu dućana. U vrijeme kad je Arcadio
imenovan vojnim i građanskim poglavarom, rodila im se kći.

Jedini rođaci koji su za to znali bili su José Arcadio i Rebeca, s kojima je Arcadio tada održavao prisne
odnose, ne toliko zbog rodbinstva koliko zbog sudioništva. José Arcadio bijaše savio šiju pod bračni
jaram. Čvrsti značaj Rebekin, nezasitnost njena trbuha, njeno žilavo častohleplje posve zaokupiše
neobičnu snagu muža koji se od lijenčine i ženskara pretvorio u golemu radnu životinju. Imali su čistu
i urednu kuću. Rebeca bi u svanuće sve širom otvorila te bi vjetar s grobova ulazio kroz prozore i
izlazio kroz vrata prema dvorištu, a zidovi bi pobijelili i namještaj bi očvrsnuo od mrtvačke salitre.
Glad za zemljom, klok—klok kostiju njenih roditelja, nestrpljivost njene krvi pred nepokretnošću
Pietra Crespija, sve je to bilo odagnano u potkrovlje sjećanja. Čitav dan bi vezla kod prozora, daleko
od vihora rata, sve dok ne bi keramičko posude počelo podrhtavati u ormaru i tada bi ustala
podgrijati hranu, mnogo prije nego bi se pojavili prljavi psi tragači, a za njima i gorostas s gamašama,
ostrugama i dvocjevkom, koji bi katkada na ramenu nosio jelena, a gotovo uvijek hrpu kunića i divljih
pataka. Jednog popodneva, u početku svoje vladavine, Arcadio im je nenadano došao u posjete. Nisu
ga vidjeli otkako su napustili kuću, ali se ponio tako prisno i ljubazno da su ga pozvali na gulaš.

Tek kad je došla na red kava Arcadio je otkrio zbog čega je došao: primio je prljavu protiv José
Arcadija. U njoj je stajalo da je počeo orati iz svog dvorišta pa produžio ravno preko susjednih
zemalja, rušeći volovima ograde i obarajući kolibe, dok nije silom prisvojio najbolje njive u okolici.
Seljacima koje nije razbaštinio, jer mu njihove zemlje nisu bile zanimljive, nametnuo je daću koju je
skupljao svake subote s lovačkim psima i dvocjevkom. Nije poricao. Svoje pravo je zasnivao na
činjenici da je prisvojene zemlje dijelio José Arcadio Buendia u doba osnivanja Maconda i mislio je da
se moglo dokazati da je njegov otac već tada bio lud, jer je otuđio nasljedstvo koje je zapravo
pripadalo obitelji. Bila je to nepotrebna obrana jer mu Arcadio nije došao suditi. Jednostavno je
predložio da se osnuje katastarski ured kako bi José Arcadio mogao ozakoniti vlasništvo nad
prisvojenom zemljom, pod uvjetom da mjesnim vlastima prepusti pravo ubiranja daća. Tako su se
složili. Nekoliko godina kasnije, kad je pukovnik Aureliano Buendia provjeravao imovinske isprave,
pronašao je da su na ime njegova brata zavedene sve zemlje koje su se mogle vidjeti s brežuljka iz
njegova dvorišta do na kraj obzorja, uključujući i groblje, i da je Arcadio za jedanaest mjeseci svoje
vlasti prisvojio novac ne samo od poreza, nego i ono što je nametnuo selu da treba plaćati za ukop
mrtvih u zemlju José Arcadija.

Ursula je s nekoliko mjeseci zakašnjenja saznala ono što je bilo opće poznato, jer ljudi su to krili pred
njom da je još više ne ojade. Počela ga je sumnjičiti. — Arcadio gradi kuću — povjerila je s hinjenim
ponosom svome mužu, dok mu je pokušavala ugurati u usta žlicu sirupa od tikve. Ipak je nehotice
uzdahnula: — Ne znam zbog čega mi sve to sluti na zlo.— Kasnije, kad je saznala da je Arcadio ne
samo završio kuću, nego da je nabavio i bečki namještaj, potvrdila se njena slutnja da je trošio državni
novac. — Ti si sramota našeg imena—, doviknula mu je jedne nedjelje poslije mise, kad ga je vidjela u
novoj kući kako se karta sa svojim oficirima. Arcadio se nije ni osvrnuo. Tek tada je Ursula saznala da
ima kćerku od šest mjeseci i da je Sveta Sofija od Milosti, s kojom je vanbračno živio, ponovno
noseća. Odluči pisati pukovniku Aurelianu Buendiji, gdje god da se nalazio, i obavijestiti ga o stanju u
mjestu. Ali događaji koji se naglo zbiše tih dana ne samo da su spriječili njenu namjeru, nego su je čak
natjerali da se pokaje što je tako nešto i naumila. Rat, koji je do tada bio samo riječ kojom su se
označavala neka daleka i nejasna zbivanja, pretvorio se u dramatičnu činjenicu. Krajem veljače stiže u
Macondo neka starica pepeljasta izgleda na magarcu natovarenom metlama. Činila se tako
bezopasnom da su je straže propustile bez ikakvih pitanja, kao jednog od mnogih prodavača koji su
često nailazili iz naselja oko močvare. Otišla je ravno u vojarnu. Arcadio ju je primio u prostoriji gdje
je prije bila učionica pa su je pretvorili u neku vrstu pozadinskog logora, s ležaljkama uvitim i
obješenim o karike i rogožinama naslaganim po uglovima, a bile su tu i puške i karabini, čak i lovačko
oružje, sve razbacano po podu. Starica se ukrutila na vojnički pozdrav prije nego se predstavila:

— Ja sam pukovnik Gregorio Stevenson.

Donosio je loše vijesti. Kao što reče, posljednja žarišta liberalnog otpora samo što nisu skršena.
Pukovnik Aureliano Buendia, kojeg je ostavio da se bori odstupajući u okolici Riohache, dao mu je u
zadatak da porazgovara s Arcadljem. Treba da mjesto preda bez otpora, pod uvjetom da se, na časnu
riječ, poštede životi i dobra liberala. Arcadio je samilosnim pogledom promotrio tog čudnog vjesnika
kojeg se moglo zamijeniti za neku izbjegličku babu.

— Vi, svakako, imate nešto napisano — reče.

— Svakako da nemam — odgovori glasnik. Lako je razumjeti da se u ovakvim okolnostima ne nosi


ništa što bi nas moglo dovesti u pogibelj.

Dok je govorio, iz prsluka je izvadio i postavio na stol zlatnu ribicu. — Mislim da će ovo biti dovoljno—
, reče. Arcadio se uvjerio da je to zaista jedna od ribica što ih je izradio pukovnik Aureliano Buendia.
Ali netko ju je mogao kupiti prije rata, ili ukrasti, i zato nikako nije mogla poslužiti kao propusnica.
Glasnik je otišao čak tako daleko da je izdao vojnu tajnu kako bi dokazao tko je. Otkrio je da ide po
zadatku u Curaçao, gdje je namjeravao unovačiti izbjeglice iz Kariba te nabaviti municiju i oružje,
potrebno za pokušaj iskrcavanja potkraj godine. Pouzdavao se u taj plan i pukovnik Aureliano
Buendia nije bio za to da se u tom času uzrokuju nepotrebne žrtve. No Arcadio je bio neumoljiv.
Zatvorio je glasonošu dok ne ustanovi njegove podatke i odlučio je braniti mjesto do smrti.

Nije morao dugo čekati. Vijesti o slomu liberala bile su svaki čas sve očitije. Krajem ožujka, jednog
jutra, s preuranjenom kišom, napeti mir proteklih tjedana surovo je razbijen očajničkom svirkom
trube, za kojom je uslijedio topovski hitac i oborio crkveni toranj. Zapravo, Arcadijev otpor bio je
prava ludost. Raspolagao je samo s pedesetak slabo naoružanih ljudi i dvadesetak metaka po
svakome. Ali medu njima, njegovi bivši đaci, raspaljeni gromoglasnim proglasima, bijahu pripravni
žrtvovati kožu za propalu stvar. Usred žurnog lupetanja čizama, protuslovnih naređenja, gruvanja
topova od čega se tresla zemlja, nepromišljena pucanja i besmislena trubljenja, navodni pukovnik
Stevenson uspio je porazgovoriti s Arcadijem. — Oslobodi me nedostojne smrti u kladama i s ovim
ženskim dronjcima na sebi — reče mu. — Ako moram umrijeti, neka to bude u borbi—. Uspio ga je
uvjeriti. Arcadio naredi da mu dadu oružje i dvadeset metaka i da s pet ljudi ostane braniti vojarnu, a
on će se s glavnim štabom postaviti na čelo obrane. Nije uspio doći ni do puta prema močvari.
Barikade bijahu porušene i branioci su se tukli na Otvorenom, po ulicama, najprije puškama, dok su
imali municije, onda pištoljima protiv pušaka, i na kraju prsa o prsa. Vidjevši neminovnost poraza,
neke žene jurnuše na ulicu sa štapovima i kuhinjskim noževima. U toj zbrci Arcadio srete Amarantu
koja ga je tražila kao luda, u noćnoj košulji, s dva stara pištolja José Arcadija Buendije. Svoju pušku je
dao jednom oficiru kojeg su razoružali u okršaju i dao se s Amarantom u pokrajnju ulicu da je odvede
kući. Ursula je stajala na vratima i čekala, ravnodušna na pucnjeve koji su otvorili rupu na pročelju
susjedne kuće. Kiša je prestajala, no ulice su bile raskvašene i klizave kao razmočeni sapun i trebalo je
nagađati udaljenost u mraku. Arcadio ostavi Amarantu s Ursulom i pokuša suprotstaviti se dvama
vojnicima koji su naslijepo puškarali iza ugla. Stari revolveri, čuvani godinama u ormaru, nisu radili.
Štiteći ga svojim tijelom, Ursula ga pokuša dovući do kuće.

— Dođi, zaboga vikala je. — Već je dosta tih ludorija!

Vojnici su ih držali na nišanu.

— Pustite tog čovjeka, gospođo, viknuo je jedan od njih — inače ne odgovaramo.

Arcadio gumu Ursulu prema kući i predade se. Malo potom prestade pucnjava, a zazvoniše zvona.
Otpor je skršen za manje od pola sata. Nijedan od Arcadijevih ljudi nije preživio napad, ali prije nego
su izginuli, odnijeli su sa sobom tristo vojnika Posljednja utvrda bijaše vojarna. Prije nego je
napadnut, navodni pukovnik Gregorio Stevenson oslobodi zatvorenike i naredi svojim ljudima da
izađu i da se bore na ulici. Izvanredna pokretnost i točni pogodci njegovih dvadeset metaka koje je
ispalio s raznih prozora pružiše dojam da je vojarna branjena i napadači je razniješe topovskim
granatama. Kapetan koji je vodio akciju začudio se našavši ruševine puste i jednog samog čovjeka u
gaćama, mrtva, s praznom puškom, koju je još uvijek držala iščupana ruka. Imao je bujnu žensku kosu
na potiljku prikupljenu pod češalj, a o vratu skapular sa zlatnom ribicom. Okrenuvši ga vrškom čizme
da ga vidi u lice, kapetan ostade zapanjen. — U govna—, poviknu, a drugi oficiri pritrčaše.

— Gledajte gdje je dospio taj čovjek —reče im kapetan. — To je Gregorio Stevenson.

U svitanje, poslije kratkog ratnog vijećanja, Arcadio je strijeljan pri zidu groblja. U dva posljednja sata
života nije mogao shvatiti zašto ga je napustio strah koji ga je od djetinjstva mučio. Ravnodušno je
slušao beskrajne navode optužnice i nije ni pokušao iskazati svoju jučerašnju hrabrost. Mislio je na
Ursulu, koja je u taj čas morala piti kavu s José Arcadijem Buendijom pod kestenom. Mislio je na svoju
kćerku od osam mjeseci koja još nije imala imena i na ono što se imalo roditi u kolovozu. Mislio je na
Svetu Sofiju od Milosti, koja je prošle noći ostala soleći jelena za ručak u subotu, i poželio je njenu
kosu puštenu niz ramena i njene obrve koje su izgledale kao umjetne. Mislio je na svoje ljude, nimalo
bolećivo, i u strogom obračunu sa životom poče shvaćati koliko je zapravo volio osobe koje je najviše
mrzio. Predsjednik ratnog suda se približio kraju svog izlaganja prije nego je Arcadiju došlo do svijesti
da to traje već dva sata. — Sve kad dokazana djela i ne bi bila dostatna — govorio je predsjednik —
neodgovorna i zločinačka drskost, kojom je optuženi gurnuo svoje podređene u besmislenu smrt,
zaslužuje smrtnu kaznu—. U porušenoj školi, gdje je prvi put okušao sigurnost vlasti, nekoliko metara
od sobe gdje je upoznao nestalnost ljubavi, Arcadio je spoznao koliko je smiješna formalnost smrti. U
biti, njega nije zanimala smrt nego život i zato, kad su mu pročitali osudu, nije osjećao strah nego
čežnju. Nije progovorio dok ga ne upitaše koja mu je posljednja želja.

— Recite mojoj ženi — odgovorio je jasnim glasom — da curici dade ime Ursula. Zastao je i onda
potvrdio: — Ursula, po babi. I još joj recite, ako ono što se ima roditi bude muško, nek mu dade ime
José Arcadio, ali ne po stricu nego po djedu.

Prije nego ga odvedoše pred zid, otac Nicanor je htio biti uz njega. — Nemam ništa zašto bih se
morao kajati—, reče Arcadio i stavi se na raspolaganje vojnicima, pošto je popio šalicu crne kave.
Voda stroja, stručnjak za brza strijeljanja, nosio je ime koje kao da nije bilo puka slučajnost: kapetan
Roque Carnicero (Mesar). Idući prema groblju, pod upornom kišom, Arcadio primijeti da na obzorju
sviće blistava srijeda. Čežnja se raspršavala s maglom, a njeno mjesto je zauzimala beskrajna
radoznalost. Tek kad mu narediše da stane leđima uza zid, Arcadio primijeti Rebecu, mokre kose i u
haljini s ružičastim cvjetićima, kako širom otvara kuću. Napeo se ne bi li ga primijetila. Zapravo,
Rebeca je slučajno pogledala prema zidu i ostala kao ukopana od zaprepašćenja i jedva se uspjela
pomaći da bi rukom rekla Arcadiju zbogom. Arcadio joj je uzvratio na isti način. U tom času ga
naciljaše zadimljena zjala pušaka i on je čuo slovo po slovo Melquiadesove pjevane enciklike i osjetio
je izgubljene korake Svete Sofije od Milosti, djevice, u učionici, i okušao je u nosu istu tvrdu hladnoću
kakva mu je privukla pažnju u nosnicama Remediosina leša. — Ah, do kurca! stigao je sjetiti se
zaboravio sam reći, ako se rodi žensko, da je nazovu Remedios.— Tada, kao stisnut u krvoločne
pandže, ponovno poče osjećati sav onaj strah što ga je progonio cijelog života. Kapetan naredi: pali!
Arcadio je još samo imao vremena isprsiti se i dići glavu, ne znajući odakle teče vrela tekućina koja
mu je palila bedra.

— Rogonje — viknu. — Živjela liberalna stranka!


U svibnju je završio rat. Dva tjedna prije nego je vlada izdala službenu obavijest u razmetljivu
proglasu koji je naviještao nemilosrdne kazne za pokretače pobune, pukovnik Aureliano Buendia je
zarobljen kad se bio domogao zapadne granice, presvučen u urođeničkog vrača. Od dvadeset i jednog
čovjeka koji s njim pođoše u rat, četrnaest ih je palo u borbi, šest ih je ranjeno i još je samo jedan bio
uz njega u času konačnog sloma: pukovnik Gerineldo Mârquez. Vijest o njegovu zarobljavanju
objavljena je u Macondu preko izvanrednog oglasa. — Živ je obavijestila je Ursula svog muža.
Molimo Boga da njegovi neprijatelji budu milostivi prema njemu—. Nakon tri dana plača, jednog
popodneva, dok je u kuhinji tukla slatko od mlijeka, jasno je, pored samog uha, čula glas svog sina. —
To je Aureliano povikala je trčeći prema kestenu da kaže mužu. — Ne znam kako se dogodilo čudo,
ali živ je i uskoro ćemo ga vidjeti.— To je za nju bila činjenica. Dala je oprati podove u kući i
porazmjestiti pokućstvo. Tjedan kasnije, neosnovana šaputanja koja nisu bila potkrijepljena oglasom,
na buran način potvrdiše predosjećaj. Pukovnik Aureliano Buendia bijaše osuđen na smrt i kazna će
biti izvršena u Macondu, kao opomena žiteljima. Jednog ponedjeljka, u deset i dvadeset prije podne,
Amaranta je oblačila Aureliana Joséa, kad začu daleki metež i zvuk trube, sekundu prije nego je
Ursula upala u sobu kriknuvši: — Već ga dovode—. Vojska je morala puščanim kundacima odbijati
nagrnulu gomilu. Ursula i Amaranta potrčaše do ugla, probijajući se guranjem, i onda ga spaziše.
Izgledao je kao ubogar. Odjeća mu Poderana, kosa i brada raščupane, a bio je bos. Hodao je ne
osjećajući užarenu prašinu, s rukama vezanim na leđima užetom koje je bilo pričvršćeno za sedlo
jednog konjičkog oficira. Uza nj, jednako iznemogla i odrpana, vodili su pukovnika Gerinelda
Mârqueza. Nisu bili tužni. Više su bili uznemireni zbog gomile koja je vojsci izvikivala sve moguće
pogrde.

— Sine moj! — kriknu Ursula usred galame i lupi vojnika koji ju je htio zaustaviti. Oficirov konj se
propne. Tada pukovnik Aureliano Buendia zastane, zadrhti, izbjegne majčine ruke i upre joj u oči tvrd
pogled.

— Idi kući, mama — reče. — Traži dozvolu od vlasti i dođi u tamnicu da se vidimo.

Pogledao je Amarantu koja je neodlučno zastala dva koraka iza Ursule, nasmiješio joj se i upitao: —
Što ti je s rukom?— Amaranta podiže ruku s crnim zavojem. — Opekla sam se—, reče, i povuče
Ursulu da je ne pogaze konji. Vojska zapuca. Posebna straža opkoli uhićenike i kasom ih odvede u
vojarnu.

Pred večer Ursula je posjetila pukovnika Aureliana Buendiju u zatvoru. Pokušala je isposlovati dozvolu
preko don Apolinara Moscotea, ali on je bio izgubio svaku vlast pred svemoćnom vojskom. Otac
Nicanor je ležao zbog upale jetre. Roditelji pukovnika Gerinelda Mârqueza, koji nije bio osuđen na
smrt, pokušali su vidjeti sina i bili su udaljeni kundacima. Kako nije mogla naći posrednike, Ursula je
zamotala stvari što mu je htjela odnijeti i sama otišla u vojarnu. — Ja sam majka pukovnika Aureliana
Buendije — predstavila se.

Stražari joj prepriječiše put. — Pošto po to, ja ću ući upozori ih Ursula — Dakle, ako vam je naređeno
da pucate, pucajte odmah.— Odgurnula je jednog vojnika i ušla u bivšu učionicu gdje je skupina golih
vojnika podmazivala oružje. Jedan oficir u ratnoj uniformi, rumen, s jakim lećama u naočalima i
pretjerano uljudna ponašanja, dade znak stražarima da se povuku.

— Ja sam majka pukovnika Aureliana Buendije o— ponovi Ursula.


— Hoćete reći ispravi je oficir uz ljubazan osmijeh — da ste vi gospoda majka gospodina Aureliana
Buendije.

Po njegovu biranu govoru Ursula prepozna otegnuti ton nadutih stanovnika s pustinjske visoravni.

— Kako vi kažete, gospodine — prihvati samo vi mene pustite da ga vidim.

Od vlasti je bilo naređeno da se ne dozvole posjete osuđenima na smrt, ali je oficir preuzeo
odgovornost i dozvolio joj susret od petnaest minuta. Ursula mu pokaže što je imala u paketu: čistu
preobuku, čizme koje je njen sin nosio na vjenčanju i slatko od mlijeka što ga je čuvala za nj od dana
kad je predosjetila njegov dolazak. Našla je pukovnika Aureliana Buendiju u sobi gdje su bile klade za
mučenje, opružena na poljskom krevetu i raširenih ruku, jer je ispod pazuha imao čireve. Dozvolili su
mu da se obrije. Gusti zasukani brkovi isticali su oštrinu jagodica. Ursuli se učinilo da je bljeđi nego
kad je otišao, maIo viši i osamljeniji nego ikada. Znao je za sve kućne pojedinosti: za samoubojstvo
Pietra Crespija, za bezakonja i strijeljanje Aurelianovo, za hrabrost José Arcadija Brendije pod
kestenom. Znao je da je Amaranta svoje djevojačko udovištvo posvetila odgoju Aureliana Joséa i da je
mali vrlo bistar, da piše i čita otkako je progovorio. Od časa kad je ušla u sobu, Ursulu je nekako
sputala zrelost njena sina, njegovo čvrsto držanje i sjaj nadmoći koji je zračio iz njegove kože. Začudila
se vidjevši kako je dobro obaviješten. — Vi već znate da sam ja vrač pogađač—, našali se. I doda
ozbiljno: — — Jutros, kad su me dovodili, činilo mi se da sam sve to već prošao.— I zaista, dok je
mnoštvo galamilo oko njega, on je bio uronjen u svoje misli, čudeći se koliko se selo postaralo za
godinu dana. Lišće na bademima bilo je smežurano. Kuće obojene u plavo, pa onda u crveno, pa opet
u plavo, na kraju poprimiše neku neodređenu boju.

— A što si mislio? —— uzdahnu Ursula. — Vrijeme prolazi.

— Da, da — prihvati Aureliano ali ne baš tako.

I tako se ta dugo očekivana posjeta, za koju u oboje bili pripremili pitanja pa čak i odgovore
predvidjeli, pretvorila u već Uobičajeni razgovor. Kad je straža objavila kraj susreta, Aureliano izvuče
ispod rogožine na ležaju smotak znojavih papira. Bi li su to njegovi stihovi, oni što ih je ponio sa
sobom posvećeni Remediosi, i drugi, pisani kasnije, za vrijeme slučajnih zatišja u ratu. — Obećaj mi
da ih nitko neće čitati — reče. — Odmah večeras njima potpali peć—. Ursula obeća i primaknu se da
ga poljubi za rastanak.

— Donijela sam ti revolver prošapta.

Pukovnik Aureliano Buendia provjeri da li stražari gledaju. — Nije mi od koristi odgovori potiho. — Ali
daj ga, da ti ga ne nađu pri izlazu—. Ursula izvuče revolver iz prsluka i on ga gurnu pod rogožinu na
ležaju. — l sada, nemoj mi reći zbogom zaključi ozbiljnim tonom. — Ne moli nikoga i ne ponižavaj se
ni pred kim. Misli kao da su me već davno strijeljali—. Ursula se ugrize za usne da ne zaplače.

- Stavi ugrijano kamenje na čireve reče.

Okrenula se i izašla iz sobe. Pukovnik Aureliano Buendia ostade uzgor, zamišljen, dok se vrata ne
zatvoriše. Onda ponovno prilegne, raširenih ruku. Od dječačke dobi, kad je počeo biti svjestan svojih
predosjećanja, mislio je da se smrt mora najaviti jasnim, nedvojbenim i neopozivim znamenjem, no
njemu je eto samo nekoliko sati do smrti, a od nje još nikakva znaka. Jednom zgodom neka vrlo lijepa
žena ude u njegov logor u Tucurinki i zamoli stražu da je puste da ga vidi. Pustiše je jer im je bila
poznata zaslijepljenost nekih majki koje su slale svoje kćeri u spavaonice najpoznatijih ratnika da bi,
kako su same govorile, poboljšale rasu. Pukovnik Aureliano Buendia je te noći upravo završavao
poemu o čovjeku koji je zalutao u kiši, kad djevojka uđe u sobu. On joj okrene leda da bi papir
spremio u ladicu s ključem gdje je držao svoje stihove. I u tom času je osjetio znak. Zgrabio je pištolj u
ladici ne okrenuvši se. — Ne pucaj, molim te — reče.

Kad se okrenuo s uperenim pištoljem, djevojka je spustila svoj, ne znajući što da radi. Na taj način je
uspio izbjeći četiri od jedanaest zasjeda. Nasuprot tome, netko koga nikad nisu uhvatili, ušao je jedne
noći u ustaničko sjedište u Manaureu i nožem usmrtio njegova prisna prijatelja, pukovnika Magnifica
Visbala, kome je on prepustio ležaj da bi se, u vrućici, dobro iznojio. On je koji metar dalje spavao u
ležaljci u istoj sobi i nije primijetio ništa. Pokušavao je pronaći neki red u predosjećanjima, ali uzalud.
Javljala su se neočekivano, u naletu nadnaravne vidovitosti, kao potpuno i trenutno, ali neuhvatljivo
osvjedočenje. U nekim slučajevima bila su tako prirodna da nije ni mislio da se radi o predviđanjima,
nego tek kad bi se obistinila. Katkada su bila previše odlučna i ne bi se ostvarila. Često nisu bila drugo
nego najprostije praznovjerje. Ali kad su ga osudili na smrt i upitali da izrazi svoju posljednju želju, bio
je posve siguran da mu je predosjećaj nadahnuo odgovor:

— Molim da se kazna izvrši u Macondu — reče. Predsjednik suda se uzrujao.

— Ne izigravaj, Buendia reče mu. To je lukavština da dobiješ na vremenu.

— Ako je ne želite ispuniti, vaša volja reče pukovnik — ali to je moja posljednja želja.

Od tada ga predosjećanja posve napustiše. Onog dana kad ga je Ursula posjetila u zatvoru zaključio
je, poslije duga razmišljanja, da mu se smrt ovaj put ne najavljuje zato što ne zavisi od slučaja nego od
njegovih krvnika. Boljeli su ga čirevi i nije spavao cijelu noć. Pred samu zoru začu korake u hodniku. —
Već stižu—, reče sam sa sobom, i bez razloga pomisli na José Arcadija Buendiju koji je u tom času
mislio na njega u sumornu svitanju pod kestenom. Nije osjećao strah, ni čežnju, nego neku srdžbu u
utrobi zbog pomisli da mu ta umjetna smrt neće dozvoliti da doživi kraj tolikih stvari koje ostavlja
nedovršene. Vrata se otvoriše i ude stražar sa šalicom kave. Sljedećeg dana u isti sat bio je u
jednakom stanju, ljut na bolove pod pazuhom, i sve se jednako događalo. U četvrtak je sa stražarima
podijelio slatko i obukao čistu odjeću, koja mu je bila tijesna, i lakirane čizme. Ni u petak ga nisu
strijeljali.

Zapravo, nisu imali petlje izvršiti kaznu. Buntovni duh naroda naveo je vojnike na pomisao da bi
strijeljanje pukovnika Aureliana Buendije imalo teških političkih posljedica ne samo u Macondu, nego
u cijelom kraju oko močvare, i zato su tražili mišljenje vlasti iz glavnoga grada pokrajine. U subotu
uveče, dok su očekivali odgovor, kapetan Roque Carnicero s još nekim Oficirima otišao je u Catarinov
lokal. Samo jedna žena, gotovo natjerana prijetnjama, usudila se povesti ga u sobu. — Neće da legnu
s čovjekom za kojeg znaju da će umrijeti prizna mu ona.

Nitko ne zna kako, ali svi pričaju da će oficir koji strijelja pukovnika Aureliana Buendiju i vojnici stroja
za strijeljanje, svi, jedan po jedan, prije ili kasnije, bezuvjetno biti ubijeni, pa da se na kraj svijeta
sakriju—. Kapetan Roque Carnicero je o tome porazgovorio s oficirima, a oni sa starješinama. U
nedjelju, iako to nitko nije otvoreno kazao, iako nijedan postupak vojnikâ nije pomutio napeti mir tih
dana, cijelo selo je znalo da će oficiri svim mogućim izgovorima nastojati zbaciti sa sebe odgovornost
za strijeljanje. U ponedjeljak je poštom stiglo službeno naređenje: kazna se mora izvršiti u roku od
dvadeset i četiri sata. Te noći oficiri staviše u kapu sedam ceduljica sa sedam imena, a nemila sudbina
izvučenom ceduljicom odredi kapetana Roquea Carnicera. — Zloj kobi ne možeš umaći reče on s
dubokim ogorčenjem. Rodih se kao kurvin Sin i umrijet ću kao kurvin sin.— U pet ujutro ždrijebom je
izabrao odred i postrojio ga u dvorištu, a onda je probudio osuđenika zloslutnim riječima:

— Idemo, Buendia reče. Došao nam je čas.

— To je to, dakle odvrati pukovnik. — Upravo sam sanjao da su mi pukli čirevi.

Rebeca Buendia je ustajala u tri ujutro otkako je znala da će Aureliana strijeljati. Ostala bi u spavaćoj
sobi, u tami, motreći kroz odškrinut prozor na zid ukopišta, a postelja na kojoj je sjedila podrhtavala
je od hrkanja José Arcadija. Čekala je cijeli tjedan s istom skrovitom ustrajnošću kao što je nekad
očekivala pisma Pietra Crespija. — Neće ga strijeljat ovdje — govorio joj je José Arcadio. —• Strijeljat
će ga u ponoć u vojarni, kako nitko ne bi znao tko je sastavio stroj za strijeljanje, a tamo će ga i
pokopati—. Ali Rebeca je čekala. — Oni su takve beštije da će ga strijeljati ovdje—, govorila je. Bila je
toliko sigurna da je točno predvidjela kako će otvoriti vrata da bi mu rukom mahnula posljednji
pozdrav. — Neće ga vući ulicom uporno je tvrdio José Arcadio — sa samih šest zaplašenih vojnika,
kad znaju da je narod spreman na sve.— Ravnodušna na logiku svog muža, Rebeca je i dalje stajala uz
prozor.

— Vidjet ćeš da su takve beštije — govorila je.

U utorak, u pet ujutro, José Arcadio je popio kavu i odvezao pse, kad Rebeca zatvori prozor i prihvati
se nadglavlja kreveta da ne padne. — Dovode ga ovdje — uzdahne. — Kako je lijep!— José Arcadio
proviri kroz prozor i spazi ga treptava u svjetlosti zore, u hlačama koje je on nosio u mladosti. Već je
stajao leđima uza zid, s podbočenim rukama, jer ih od zapaljenih čireva pod pasusima nije mogao
spustiti. — Toliko zajebavanja za čovjeka mrmljao je pukovnik Aureliano Buendia.— Toliko
zajebavanja da bi te ubilo šest pedera, a ti ne možeš ništa.— Ponavljao je to s takvim bijesom i takvim
žarom da se kapetan Roque Carnicero smilio na njega misleći da moli. Kad ga je stroj naciljao, bijes se
pretvorio u gorku i sluzavu tekućinu koja mu je umrtvila jezik i primorala ga da zatvori oči. Tada je
iščezao aluminijski odsjaj svitanja, a on vidje sebe sama kao malog dječaka, u kratkim hlačama i s
mašnicom pod vratom, i vidje svog oca u blistavu popodnevu kako ga vodi u šator, i vidje led. Kad je
začuo uzvik, mislio je da je to konačna zapovijed stroju za strijeljanje. Otvorio je oči naježeno
radoznalo misleći da će se sresti s usijanom putanjom metaka, ali je spazio samo kapetana Roquea
Carnicera s dignutim rukama i José Arcadija kako prelazi ulicu s ubojitom puškom, spremnom za
paljbu.

— Ne pucajte reče kapetan José Arcadiju. — Vas šalje sama Božanska Providnost.

I tu je počeo novi rat. Kapetan Roque Carnicero i njegovih šest ljudi pobjegoše s pukovnikom
Aurelianom Buendijom, da oslobode pobunjeničkog generala Victorija Medinu, osuđena na smrt u
Riohachi. Mislili su da će dobiti na vremenu ako pođu prečacem preko gore, istim putem kojim je išao
José Arcadio Buendia da bi utemeljio Macondo, ali se za manje od tjedan dana uvjeriše da je to
nemoguće. Tako su morali prijeći opasan put gorskom kosom, bez municije, osim ono metaka što je
imao stroj za strijeljanje. Logorovali su u blizini selâ i jedan bi od njih, sa zlatnom ribicom u ruci,
maskiran, ulazio u mjesto i uspostavljao bi vezu s pritajenim liberalima, koji bi sljedećeg jutra Odlazili
u lov da se više nikad ne vrate. Kad su s jednog planinskog prijevoja ugledali Riohachu, general
Victorio Medina je već bio strijeljan. Pukovnika Aureliana Buendiju njegovi ljudi proglasiše
zapovjednikom svih ustaničkih četa u Karipskom primorju, s činom generala. On prihvati tu čast, ali
odbi unapređenje i sam sebe obaveže da ga neće primiti sve dok ne sruše konzervativnu vladavinu.
Za tri mjeseca uspjeli su naoružati više od tisuću ljudi, ali su bili uništeni. Preživjeli se domogoše
istočne granice. Poslije toga se čulo da su se iskrcali na Rtu de la Vela, dolazeći s Antila, i jedno
vladino saopćenje, razaslano brzojavom i objavljeno u bučnim proglasima po cijeloj zemlji, objavilo je
smrt pukovnika Aureliana Buendije. Ali dva dana kasnije, jedan opširniji brzojav, koji je stigao gotovo
istodobno s pređašnjim, javljao je o novom ustanku u južnim ravnicama. Tako je počela legenda o
posvudašnjoj prisutnosti pukovnika Aureliana Buendije. Istovremena i protuslovna priopćenja
proglašavala su ga pobjednikom u Villanuevi, potučenim u Guacamayalu, pojedenim od molitonskih
Indijanaca, mrtvim u nekom selu kod močvare i da je ponovno digao ustanak u Urumiti. Liberalni
lideri, koji su u to vrijeme mešetarili svojim sudjelovanjem u parlamentu, proglasiše ga pustolovom
koji ne zastupa stranku. Nacionalna vlada gaje proglasila razbojnikom i na njegovu glavu udarila
cijenu od pet tisuća pesosa. Poslije šesnaest poraza, pukovnik Aureliano Buendia izađe iz Guajire s
dvije tisuće dobro naoružanih Indiosa i posada, iznenađena u snu, pobježe u Riohache. Tu smjesti
svoje vrhovno zapovjedništvo i objavi potpuni rat protiv režima. Prva službena poruka koju je primio
od vlade sadržavala je prijetnju da će pukovnik Gerineldo Mârquez biti strijeljan u roku od četrdeset i
osam sati, ako se sa svojim četama ne povuče do istočne granice. Pukovnik Roque Carnicero, koji je
tada bio glava njegova zapovjedništva, predao mu je brzojav s izrazom zaprepaštenja, ali on ga je
pročitao s neočekivanim veseljem.

— Sjajno! uskliknu. — Već imamo telegraf u Macondu.

Njegov odgovor bijaše konačan. Pretpostavljao je da će za tri mjeseca svoj štab smjestiti u Macondu.
Ako tada ne nađe živa pukovnika Gerinelda Mârqueza, strijeljat će, bez suda i suđenja, sve časnike
koje tada bude imao u zarobljeništvu, počevši od generala, i naredit će svojim podređenima da tako
postupaju do kraja rata. Tri mjeseca kasnije, kad je slavodobitno ušao u Macondo, prvi ga je, na putu
od močvare, zagrlio pukovnik Gerineldo Mârquez.

Kuća bijaše puna djece. Ursula je uzela k sebi Svetu Sofiju od Milosti, sa starijom kćerkom i blizancima
koji se rodiše pet mjeseci poslije Arcadljeva strijeljanja. Protiv volje smaknutoga, curicu je krstila
imenom Remedios. — Uvjerena sam da je to bila prava Arcadijeva želja tvrdila je. — Nećemo joj dati
ime Ursula, jer to ime donosi veliku patnju—. Blizance nazvaše José Arcadio Segundo i Aureliano
Segundo. Amaranta je preuzela brigu za sve njih. Postavila je stočiće u veliku sobu i otvorila obdanište
za djecu susjednih obitelji. Kad je stigao pukovnik Aureliano Buendia, uz paljbu petardi i zvonjavu
zvona, dječji kor mu je u kući otpjevao dobrodošlicu. Aureliano José, visok kao djed, odjeven kao
ustanički oficir, pozdravio ga je po vojničku.

Sve vijesti nisu bile povoljne. Godinu dana nakon bijega pukovnika Aureliana Buendije, José Arcadio i
Rebeca preseliše u kuću koju je sagradio Arcadio. Nitko nije znao za njegovo sudjelovanje u
sprečavanju strijeljanja. U novoj kući, smještenoj na najljepšem dijelu trga, u sjeni bajame koja je bila
počašćena s tri gnijezda crvendaća, s velikim vratima za goste i četiri prozora za svjetlost, urediše
gostoljubivo ognjište. Stare Rebekine prijateljice, medu njima i četiri još neudate sestre Moscote,
obnoviše sastanke za vezenje, koje su prije nekoliko godina prekinule u trijemu begonija. José Arcadio
i dalje je obrađivao prisvojene zemlje kojih je uknjižbu priznala konzervativna vlast. Svakog
popodneva moglo ga se vidjeti kako se vraća na konju, s lovačkim psima i dvocjevkom i svežnjem
kunića obješenih o sedlo. Jednog rujanskog popodneva, zbog približavanja oluje, vratio se kući ranije
nego obično. Pozdravio je Rebeku u blagovaonici, vezao pse u dvorištu, objesio kuniće u kuhinji, da bi
ih kasnije posolio, i otišao u sobu da se presvuče. Rebeca je poslije izjavila da se ona, čim je muž ušao
u sobu, zatvorila u kupaonicu i nije primijetila ništa. Bilo je teško povjerovati u tu priču, ali druge,
vjerodostojnije, nije bilo, i nitko nije mogao pronaći razlog zbog kojeg bi Rebeca ubila čovjeka koji ju
je usrećio. To je valjda bio jedini tajanstveni slučaj u Macondu koji nikad nije razjašnjen. Čim je José
Arcadio zatvorio sobna vrata, pucanj iz pištolja se prolomio kućom. Mlaz krvi je iscurio ispod vrata,
prešao veliku sobu, izašao na ulicu, potekao pravo neravnim pločnikom, silazio niz stepenice i
prelazio ograde, zaobišao Tursku ulicu, na jednom uglu skrenuo desno, na drugome lijevo, zavio pod
pravim kutom pred kućom Buendia, prošao ispod zatvorenih vrata, prešao primaću sobu provlačeći
se pored zidova da ne zamrlja sagove, nastavio kroz drugu sobu, u velikom luku zaobišao stol u
blagavaonici, pošao naprijed trijemom begonija i provukao se neopaženo ispod sjedalice na kojoj je
Amaranta sjedila i poučavala aritmetiku Aureliana Joséa, i krenuo žitnicom i pojavio se u kuhinji gdje
se Ursula spremala razbiti trideset i šest jaja za kruh.

— Zdravo, Marijo prečista — kriknu Ursula.

Pošla je mlazom krvi u suprotnu pravcu i tražeći mu ishodište prešla žitnicu, prošla kroz trijem
begonija gdje je Aureliano José pjevao tri i tri su šest i tri su devet, i prešla je blagovaonicu i sobe i
nastavila pravo ulicom, i onda skrenula desno pa lijevo sve do Turske ulice, i ne sjetivši se da je na
njoj pekarska pregača i kućne papuče, i ušla je na trg i dala se kroz vrata kuće u kojoj nikad nije bila, i
gurnula sobna vrata i gotovo se ugušila u mirisu ispaljena baruta, i našla José Arcadija s licem prema
podu, na gamašama koje je upravo bio skinuo, i vidje početak mlaza krvi koji je već prestao istjecati iz
njegova desnog uha. Ne primijetiše nikakvu ranu na njegovu tijelu niti pronađoše oružje. Isto tako je
bilo nemoguće ukloniti s leša oštar miris baruta. Najprije ga opraše krpom i sapunom, onda istrljaše
octom pa pepelom i luminom i na kraju ga umočiše u bure lukšije i ostaviše ga tako šest sati. toliko su
ga trljali da su istetovirane šare počele blijediti. Kad se odlučiše na očajnički pokušaj da ga začine
paprom i kimom i lovorovim lišćem i da tako vri čitav dan na laganoj vatri, leš se već počeo raspadati i
morali su ga na vrat na nos pokopati. Hermetički ga zatvoriše u poseban sanduk, dva metra i trideset
dug, a metar i deset širok, unutra obložen željeznim pločama, zakovan čeličnim zavrtnjima, i još
uvijek se osjećao miris po ulicama kud je prošao sprovod. Otac Nicanor, otečene i nategnute jetre
poput bubnja, blagoslovio ga je iz kreveta. Iako su sljedećih mjeseci grob okružili zidom i unutra nabili
pepela, pilovine i živa vapna, groblje je još mnogo godina mirisalo po barutu, sve dok inženjeri
Bananskog društva nisu prekrili grob slojem betona. Čim su odnijeli leš, Rebeca je zatvorila kućna
vrata i zakopala se za sav život, omotana debelom korom prezira koju nikakva zemaljska napast nije
mogla probiti. Izašla je na ulicu samo jednom, već stara, u cipelama boje starog srebra i pod šeširom
sa sitnim cvjetićima, a to je bilo u vrijeme kad je kroz selo prošao Vječni Žid, koji je prouzročio takvu
vrućinu te su ptice probijale mreže na prozorima da bi uginule u sobama. Posljednji put ju je netko
živu vidio kad je točnim hicem ubila lopova koji joj je pokušao obiti kućna vrata. Osim Argénide, njene
služavke i prijateljice, nitko s njom nije imao veze. U neko doba se čulo da je pisala pisma biskupu,
kojeg je smatrala prvim rođakom, ali nikad nitko ne reče da je primila kakav odgovor. Selo ju je
zaboravilo.

Unatoč svom pobjedonosnu povratku, pukovnik Aureliano Buendia nije se zavaravao prividom.
Vladine su čete napuštale uporišta bez otpora i to je kod liberalna pučanstva stvaralo izgled pobjede
koji nije trebalo razbijati, ali revolucionari su znali istinu, a najbolje ju je znao pukovnik Aureliano
Buendia. Premda je u tom času imao pod svojim zapovjedništvom pet tisuća ljudi i vlast nad dvije
države u priobalnom području, bio je svjestan činjenice daje stisnut uz more i da se nalazi u tako
nejasnoj političkoj situaciji da je, na njegovu naredbu da se obnovi crkveni toranj što ga je vojska
srušila iz topa, otac Nicanor iz svog bolesničkog kreveta primijetio: — To je već šaljivo: branitelji
Kristove vjere ruše hram, a masoni naređuju da ga se gradi.— Tražeći bilo kakav izlaz, sate i sate je
provodio u brzojavnom uredu, raspravljajući s vođama drugih uporišta i svaki čas mu je bivalo sve
jasnije da se nalaze u ratnom zatišju. Kad bi stizale vijesti o novim pobjedama liberala, oglašavane su
u veselim proglasima, ali on je na kartama odmjeravao pravo stanje stvari i tad mu je postajalo jasno
da njegove čete prodiru u prašumu, braneći se od malarije i komaraca, i da napreduju u krivom
smjeru. — Gubimo vrijeme — žalio se oficirima — I gubit ćemo vrijeme sve dotle dok jarci iz naše
stranke prosjače mjesta u kongresu—. U nesanim noćima, ležeći nauznak u ležaljci obješenoj u istoj
sobi u kojoj ga osudiše na smrt, prisjećao se slike odvjetnikâ odjevenih u crno kako u hladnu zoru
izlaze iz predsjedničke palače, s ovratnicima kaputâ podignutim do ušiju, trljajući ruke, mrmljajući i
žureći u tmurne kafiće da bi mudrijali o tome što je predsjednik htio reći kad je kazao da, a što kad je
kazao ne, uključujući i pretpostavke o tome što je predsjednik mislio kad je rekao nešto sasvim drugo,
dok je on strepio od komaraca na vrućini od trideset i pet stupnjeva, osjećajući približavanja zloslutne
zore, u kojoj će svojim ljudima morati izdati zapovijed da se bace u more.

Jedne noći pune neizvjesnosti, kad je Pilar Ternera pjevala u dvorištu s vojnicima, on je zamoli da mu
čita budućnost iz karata. — Pazi na usta—, bijaše sve što je razgovijetno mogla ustanoviti Pilar
Ternera, nakon što je tri puta bacila i pokupila karte. — Ne znam što to znači, ali upozorenje je jasno:
pazi na usta.— Dva dana kasnije netko je pred jednog oficira stavio šalicu nezaslađene kave, a on je
dodao drugome, taj opet drugome, dok nije, od ruke do ruke, došla u ured pukovnika Aureliana
Buendije. Nije tražio kavu, ali kad je već tu, on ju je ispio. U njoj je bilo toliko oraha za povraćanje da
bi to i konja ubilo. Kad ga donesoše kući, bio je ukočen i zgrčen, a jezik mu među zubima. Ursula ga
obrani od smrti. Pošto mu je očistila stomak sredstvima za povraćanje, umotala ga je u tople deke i
dva dana mu davala bjelanjak od jaja, sve dok iznemoglo tijelo nije dobilo normalnu temperaturu.
Četvrtog dana bijaše izvan opasnosti. Protiv svoje volje, na zahtjev Ursule i oficira, ostao je u postelji
još tjedan dana. Tek tada je saznao da njegove stihove nisu spalili. —Nisam htjela prenagliti —
objasnila je Ursula.

One noći, kad sam pošla zapaliti peć, rekoh sebi da je bolje pričekati dok ne donesu leš.— U sumaglici
oporavljanja, okružen prašnjavim Remediosinim lutkama, pukovnik Aureliano Buendia, čitajući svoje
stihove, dozivao je u sjećanje presudne trenutke svog življenja. Ponovno je počeo pisati. U dugim
časovima, podalje od divljanja jednog beskorisnog rata, pretočio je u rimovane stihove svoja iskustva
s ruba smrti. Tada su mu misli bile tako jasne da ih je mogao dobro promotriti i s prave i s krive
strane. Jedne noći je upitao pukovnika Gerinelda Mârqueza:

— Reci mi nešto, kume: zašto se boriš?

— A zašto drugo, kume — odgovori pukovnik Gerineldo Mârquez: za veliku liberalnu stranku.

— Blago tebi kad znaš — odvrati on. Ja, s moje strane, tek sad sam uvidio da se borim za ponos.

— To je loše — reče pukovnik Gerineldo Mârquez.


Pukovnika Aureliana Buendiju je zabavljala njegova uznemirenost. — Naravno reče. Ali, u svakom
slučaju, bolje je tako nego ne znati zašto se boriš.— Pogledao ga je u oči i dodao smješkajući se:

Ili kao ti koji se tučeš za nešto što ne znači nikome ništa. Ponos ga je spriječio da uspostavi veze s
naoružanim skupinama u unutrašnjosti zemlje, sve dok ga vode stranke nisu javno proglasile
razbojnikom. Međutim, znao je da će razbiti začarani krug rata čim se oslobodi tih obzira.
Oporavljanje mu je pružilo priliku da razmisli. Tada je postigao da mu Ursula dade ostatak zakopane
očevine i svoju obilatu ušteđevinu; pukovnika Gerinelda Mârqueza je imenovao vojnim i građanskim
starješinom u Macondu i onda je otišao uspostaviti veze s pobunjenim skupinama u unutrašnjosti.

Pukovnik Gerineldo Mârquez ne samo da je bio čovjek u kojeg je pukovnik Aureliano Buendia imao
najviše povjerenja, nego ga je Ursula primala kao člana obitelji. Krhak, stidljiv, dobra Prirodnog
odgoja, bio je bez dvojbe prikladniji za rat nego za vladanje. Njegovi politički savjetnici s lakoćom su
ga zapletali u teoretske zavrzlame. No uspio je u Macondu uspostaviti atmosferu seoskog mira o
kakvoj je sanjao pukovnik Aureliano Buendia, da bi mogao umrijeti star izrađujući zlatne ribice.
Premda je živio u kući svojih roditelja, dva, tri puta tjedno je ručao kod Ursule. Uputio je Aureliana
Joséa u rukovanje vatrenim oružjem, pružao mu je preranu vojnu obuku i par mjeseci ga je vodio da
boravi u vojarni, uz Ursulin pristanak, kako bi postao čovjekom. Mnogo godina ranije, dok je još bio
dječak, Gerineldo Mârquez bijaše izjavio ljubav Amaranti. Ona je tada bila toliko opsjednuta
osamljeničkom čežnjom za Pietrom Crespijem, da ga je ismijala. Gerineldo Mârquez je čekao. Jednom
zgodom uputio je Amaranti ceduljicu iz zatvora moleći je da izveze tuce rupčića od batista s
inicijalima njegova oca. Poslao joj je novac. Nakon tjedan dana Amaranta mu je donijela u zatvor
dvanaest Izvezenih rupčića, zajedno s novcem, i nekoliko sati su razgovarali o prošlosti. — Kad izađem
odavde, oženit ću se tobom—, reče joj Gerineldo Mârquez pri rastanku. Amaranta se nasmijala, ali je
mislila na njega dok je djecu učila i poželjela je da prema njemu osjeti onu mladenačku strast kakvu je
osjećala prema Pietru Crespiju. Subotom, kad se moglo posjetiti zatvorenike, prolazila bi pored kuće
roditelja Gerinelda Mârqueza i odlazila bi s njima u zatvor. Jedne od tih subota Ursula se začudila
videći je u kuhinji kako čeka da budu gotova peciva, da izabere najbolje komade i da ih umota u
ubrus, izvezen baš za tu priliku.

— Udaj se za njega — reče joj. — Teško ćeš naći takva kao što je on.

Amaranta se namrštila, hineći da joj to nije po volji.

— Nije mi potrebno loviti muškarce odvrati. — Nosim mu ova peciva jer mi je muka kad znam da će
ga prije ili poslije strijeljati.

Izgovorila je to samo tako, ali baš tada je vlada objavila prijetnju da će strijeljati pukovnika Gerinelda
Mârqueza, ako liberalističke snage ne predadu Riohachu. Bile su ukinute posjete.

Amaranta se zatvorila i plakala, opterećena osjećajem krivnje slične onoj što ju je mučila kad je umrla
Remedios, kao da su ponovno njene nepromišljene riječi skrivile jednu smrt. Mati ju je tješila.
Uvjeravala ju je da će pukovnik Aureliano Buendia već nešto poduzeti da spriječi strijeljanje i obećala
je da će ona sama uznastojati da privuče Gerinelda Mârqueza kad završi rat. Ispunila je obećanje prije
predviđena roka. Kad se Gerineldo Mârquez vratio kući, postavljen na novu dužnost vojnog i
građanskog starješine, primila ga je kao sina, dovijala se i umiljavala da ga što duže zadrži i molila je iz
dna duše da se sjeti svoje nakane da oženi Amarantu. Činilo se da će joj molbe biti uslišane. U dane
kad je dolazio na ručak, pukovnik Gerineldo Mârquez je popodne ostajao u trijemu begonija igrajući s
Amarantom kineske dame. Ursula bi im donosila bijelu kavu i pecivo i pazila je na djecu da ih ne
smetaju. Amaranta se u stvari prisiljavala ne bi li u svom srcu raspirila zapretane iskre svoje
mladenačke ljubavi. Sa čežnjom, koja je katkada znala biti nepodnošljiva, čekala je dane zajedničkih
ručkova, popodneva s kineskim damama, i vrijeme joj je naprosto letjelo u društvu s tim ratnikom
čeznutljiva imena, kojem su prsti nezamjetno drhtali kad bi pomicao pločice. Ali u času kad joj je
pukovnik Gerineldo Mârquez ponovio svoju želju da se uzmu, ona ga je odbila.

— Neću se udavati ni za koga —,rekla mu je — a najmanje za tebe. Toliko voliš Aureliana, da bi


oženio mene kad ne možeš njega.

Pukovnik Gerineldo Mârquez bijaše strpljiv čovjek. — Ja ću i dalje nastojati — reče. — Prije ili kasnije,
uvjerit ću te—. Nastavio je posjećivati kuću. Zatvorena u sobi, gutajući skrivene suze, Amaranta bi
prstima začepila uši da ne čuje glas svog prosca, koji je Ursuli kazivao posljednje ratne vijesti, i unatoč
smrtnoj želji da ga vidi imala je snage da mu ne izađe pred oči.

Pukovnik Aureliano Buendia imao je tada dovoljno vremena da svakog drugog tjedna pošalje
podroban izvještaj u Macondo. No Ursuli je pisao samo jednom, gotovo osam mjeseci po odlasku.
Poseban izaslanik donese u kuću zapečaćenu omotnicu i u njoj list papira, ispisan kićenim
pukovnikovim krasnopisom: Pomno pazite na tatu jer će umrijeti. Ursula se uznemirila.

— Kad Aureliano kaže, Aureliano zna— reče. I zatražila je da joj pomognu donijeti José Arcadija
Buendiju u njegovu sobu. Ne samo da je bio težak kao i uvijek, nego je za duga boravka pod
kestenom u sebi razvio sposobnost da po svojoj volji uvećava svoju težinu, tako da sedam ljudi nije
moglo s njim na kraj i morali su ga vući do kreveta. Neki zadah mekanih gljiva, plijesni, davnog i
ustajalog vonja zavukao se u zrak sobe kad ga je počeo udisati stari gorostas, razmočen suncem i
kišama. Slijedećeg jutra nije osvanuo u krevetu. Pretraživši sve sobe, Ursula ga je opet našla pod
kestenom. Tada ga zavezaše za krevet. Unatoč sačuvanoj snazi, José Arcadio Buendia nije bio za
borbu. Bilo mu je sve svejedno. Ako se vratio pod kesten, nije ga tamo vukla želja nego navika tijela.
Ursula ga je pazila, hranila, donosila mu vijesti od Aureliana. Ali, u stvari, jedina osoba s kojom je on
već odavno mogao saobraćati bijaše Prudencio Aguilar. Gotovo pretvoren u prah u dubokoj
oronulosti smrti, Prudencio Aguilar mu je dvaput dnevno dolazio na razgovor. Pričali bi o pijetlima.
Obećavali su jedan drugome da će osnovati uzgojište prekrasnih životinja, ne zbog toga da bi uživali u
pobjedama, koje će im tada biti suvišne, nego da bi nečim utukli vrijeme za odvratnih nedjelja na
drugome svijetu. Prudencio Aguilar ga je čistio, hranio i donosio mu sjajne vijesti o nekom neznancu
koji se zvao Aureliano i koji je bio pukovnik u ratu. Kad bi bio sam, José Arcadio Buendia se tješio
snom o mnogobrojnim sobama. Snivao je kako se diže iz kreveta, kako otvara vrata i ulazi u drugu
jednaku sobu u kojoj je isti krevet s nadglavljem od kovana željeza, isti vrbov stolac i ista slika Gospe
Pomoćnice na unutrašnjem zidu. Iz te sobe prelazio bi u drugu posve jednaku i opet u drugu posve
jednaku, i tako u nedogled. Uživao je ići od sobe do sobe kao kroz hodnik usporednih ogledala, sve
dok mu Prudencio Aguilar ne bi stavio ruku na rame. Tada bi se vraćao iz sobe u sobu, budeći se
natraške, prelazeći obratan put i sreo bi Prudencia Aguilara u stvarnoj sobi. Ali jedne noći, dva tjedna
poslije nego su ga donijeli u krevet, Prudencio Aguilar mu stavi ruku na rame u jednoj središnjoj sobi i
on ostade u njoj zauvijek, uvjeren da je to stvarna soba. Idućeg jutra Ursula mu je donosila doručak,
kad li spazi nekog čovjeka kako se primiče hodnikom. Bio je malen i čvrst u odjelu od crnog sukna i
isto tako crnom golemom šeširu, nabijenom do nepomičnih očiju. — Bože moj—, pomisli Ursula, —
zaklela bih se da je Melquiades—. Ali bio je Cataure, Visitacionin brat, koji je napustio kuću bježeći od
zaraze nesanice i o kojem nikad ništa nisu čuli. Visitación ga upita zašto se vratio, a on odgovori na
svom svečanom jeziku: — Došao sam na ukop kralja.

Tada uđoše u sobu José Arcadija Buendije, prodrmaše ga iz svih snaga, povikaše mu u uho, postaviše
mu ogledalo ispred nosa, ali ga ne probudiše. Malo poslije, kad mu je stolar uzimao mjeru za sanduk,
vidješe kroz prozor da pada kiša sićanih žutih cvjetova. Padali su cijelu noć nad selom uz tihi pljusak i
prekrili krovove i zatvorili vrata i ugušili životinje koje su zaspale vani. Toliko je cvijeća palo da su ulice
osvanule prekrivene gustim pokrivačem i trebalo ih je čistiti lopatama i grabljama da bi mogao proći
sprovod.
Sjedeći u vrbovoj ljuljaški, s pletivom spuštenim u krilo, Amaranta je motrila Aureliana Joséa s
nasapunanom bradom kako oštri britvu na listu kaktusa da bi se prvi put obrijao. Okrvavio je prištiće,
porezao gornju usnu pri pokušaju da uobliči brčiće od plavih dlačica, i poslije svega bio je isti kao i
prije, ali taj pipavi posao navede Amarantu na pomisao da je u tom času počela starjeti.

— Posve si isti kao Aureliano kad je bio u tvojoj dobi — reče. — Postao si čovjek.

A on je to postao već poodavno, od onoga dalekog dana kad je Amaranta bila uvjerena da je on još
dijete pa se i dalje svlačila pred njim u kupatilu, kao što je uvijek činila, kao što se navikla činiti otkako
joj ga je Pilar Ternera predala da ga odgaja Kad ju je prvi put vidio, njegovu je pažnju privukla jedino
duboka udubina među sisama. Bio je tada toliko bezazlen da ju je upitao što joj se to dogodilo, a
Amaranta se pravila kao da kopka vršcima prstiju po grudima i odgovorila mu: — Tu su mi izrezali
kriške i kriške i kriške.— Nešto kasnije, kad se oporavila od samoubojstva Pietra Crespija i ponovo se
počela kupati s Aurelianom Joséom, on više nije obraćao pažnju na udubinu nego je osjetio
tajanstvenu drhtavicu pred pojavom veličanstvenih grudi s rumenim bradavicama. On ju je i dalje
istraživao otkrivajući postepeno čudo njene intimnosti i osjetio bi da mu se koža ježi dok je promatra,
kao što se njena ježila u dodiru s vodom. Od ranog djetinjstva je imao običaj izaći iz svoje ležaljke da
bi osvanuo u Amarantinu krevetu, jer mu je dodir s njom odnosio strah od tame. Ali od časa kad je
postao svjestan njene golote nije ga strah od tame gonio da se zavuče pod njenu mrežu za komarce,
nego žudnja da osjeti Amarantino blago disanje u svitanje. Jedne zore, u doba kad je ona odbila
pukovnika Gerinelda Mârqueza, Aureliano José se prenuo s osjećanjem da mu nedostaje zraka.
Osjetio je Amarantine prste kako mu kao tople i požudne gusjenice prelaze trbuhom. Praveći se da
spava, okrenuo se u povoljniji položaj i tad je osjetio njenu ruku bez crnog zavoja kako poput slijepa
mekušca roni među algama njegove požude. Iako su se pravili da ne znaju ono što su oboje znali i što
je svako od njih znalo da drugo zna, od te noći su bili povezani neraskidivim sudioništvom. Aureliano
José nije mogao usnuti dok ne bi čuo ponoćni valcer na satu u velikoj sobi, a zrela djevica kojoj je koža
počela venuti, nije se mogla smiriti dok ne bi osjetila da joj se zavukao pod mrežu onaj mjesečar što
ga je odgojila, i ne misleći da bi u njemu mogla naći lijek za svoju samoću. Od tada ne samo da su
spavali zajedno, goli, milujući se do mile volje, nego su išli jedno za drugim po cijeloj kući i svaki čas se
zatvarali u sobe, živeći u neprestanu uzbuđenju. Umalo što ih Ursula nije iznenadila jednog
popodneva kad je ušla u žitnicu, a oni upravo da će se poljubiti. — Ti mnogo voliš svoju tetu?—
upitala je prostodušno Aureliana Joséa. On odgovori da voli. — Tako i treba—, zaključi Ursula, dovrši
mjerenje brašna za kruh i vrati u kuhinju. Taj događaj trgnu Amarantu iz bunila. postade svjesna da je
predaleko otišla, da to više nisu veseli poljupci što se daju nekom djetetu, nego da je zagacala u
jesenju strast, opasnu i nesvrhovitu, i presiječe je jednim udarcem. Aureliano José, koji je tada
dovršavao vojnu obuku, prikloni se stvarnosti i prijeđe u vojarnu na spavanje. Subotom je s vojnicima
odlazio u Catarinov lokal. U svojoj iznenadnoj samoći i preranoj zrelosti tješio se sa ženama koje su
mirisale na uvelo cvijeće, a koje je on u mraku uljepšavao i preobražavao ih u Amarantu spomoću
svoje zagrijane mašte.

Malo potom počeše stizati protuslovne Vijesti o ratu. Dok Je sama vlada priznavala napredovanje
pobunjenika, oficiri u Macondu su raspolagali povjerljivim izvještajima o neposrednu sklapanju
nagodbenog mira. Početkom travnja jedan posebni izaslanik predstavi se pred pukovnikom
Gerineldom Mârquezom. Potvrdio mu je da su zapravo vođe stranke stupile u vezu s pobunjeničkim
starješinama u unutrašnjosti i imaju namjeru ponuditi prekid borbe pod uvjetom da liberali dobiju tri
ministarstva, manji broj mjesta u parlamentu i opću amnestiju za pobunjenike koji polože oružje.
Izaslanik je nosio strogo povjerljivu naredbu pukovnika Aureliana Buendije koji se nije slagao s
uvjetima primirja. Pukovnik Gerineldo Mârquez morao je izabrati pet svojih najboljih ljudi i pripremiti
se da s njima napusti zemlju. Naređenje je izvršeno u najstrožoj tajnosti. Tjedan dana prije nego je
proglašena nagodba, usred zbrke protuslovnih glasina, pukovnik Aureliano Buendia i deset
povjerljivih oficira, među kojima i pukovnik Roque Carnicero, potajno dođoše u Macondo iza ponoći,
raspustiše posadu, zakopaše oružje i uništiše spise. U svanuće napustiše selo s pukovnikom
Gerineldom Mârquezom i njegovih pet oficira. Bio je to tako brz i skrovit poduhvat da je Ursula
saznala za nj tek u posljednji čas, kad joj je netko tiho pokucao na prozor sobe i prošaptao: — ako
želite vidjeti pukovnika Aureliana Buendiju, brzo dođite na vrata.— Ursula skoči iz kreveta i pojavi se
na vratima u noćnoj košulji i jedva je uspjela čuti galopiranje konjice koja je napuštala selo kroz
nečujnu prašinu. Tek je sutradan vidjela da je Aureliano José otišao sa svojim ocem.

Deset dana poslije nego je izdano zajedničko saopćenje vlade i opozicije o završetku rata, stigoše
vijesti o prvom oružanom ustanku pukovnika Aureliana Buendije na zapadnoj granici. Njegove
malobrojne i slabo naoružane snage bijahu razbijene za manje od tjedan dana. Ali u toku godine, dok
su liberali i konzervativci nastojali da narod povjeruje u njihovo izmirenje, on je digao još sedam
ustanaka. Jedne noći je s nekog jedrenjaka iz topova tukao Riohachu, a posada je, za odmazdu,
izvukla iz kreveta i strijeljala četrnaest najuglednijih liberala iz mjesta. Zauzeo je i držao više od
petnaest dana jednu graničnu carinarnicu te je iz nje narodu uputio poziv na sveopći rat. Jedna druga
njegova ekspedicija lutala je tri mjeseca prašumom u besmislenu pokušaju da prijeđe više od tisuću i
petsto kilometara neprohodna područja kako bi proglasila rat u predgrađima glavnoga grada. Jednom
zgodom našao se na manje od dvadeset kilometara od Maconda, ali su ga vladine izvidnice prisilile da
se povuče u brda, blizu onog začarana područja gdje je njegov otac, mnogo godina ranije, našao
ostatke španjolske galije.

U to doba umrla je Visitación. Priuštila je sebi zadovoljstvo da umre prirodnom smrću, poslije nego se
odrekla prijestolja zbog straha od nesanice, a posljednja joj želja bijaše da ispod njena kreveta
iskopaju novac, ušteđen za više od dvadeset godina i da ga pošalju pukovniku Aurelianu Buendiji kako
bi mogao nastaviti rat. Ali Ursula se nije htjela prihvatiti iskopavanja novca, jer se tih dana govorkalo
da je pukovnik Aureliano Buendia zaglavio pri jednom iskrcavanju kod glavnoga grada pokrajine.
Službeno saopćenje — četvrto za manje od dvije godine smatrali su vjerodostojnim više od šest
mjeseci, jer se više ništa nije čulo o njemu. Odjednom, kad su Ursula i Amaranta na dotadašnje
korote bile dodale još jednu, stiže neobična vijest. Pukovnik Aureliano Buendia bijaše živ, ali je
prividno odustao od ometanja vlade u svojoj zemlji i pridružio se pobjedonosnom federalizmu u
drugim karipskim republikama. Pojavljivao se pod različitim imenima, svaki put sve dalje od svoje
zemlje. Kasnije će se saznati da se tada zanosio naumom o ujedinjenju svih naših federalističkih snaga
u Srednjoj Americi pomoću kojih bi očistio sve konzervativne vladavine od Aljaske do Patagonije. Prva
izravna vijest što ju je Ursula primila od njega, nekoliko godina pošto je otišao, bijaše zgužvano i
zaprljano pismo koje joj je, od ruke do ruke, stiglo iz Santiaga de Cuba.

— Izgubili smo ga zauvijek uskliknula je Ursula pročitavši pismo. — Idući ovako, on će proslaviti Božić
na kraju svijeta.

Prva osoba koja je vidjela pismo i kojoj je to rekla bio je konzervativni general José Raquel Moncada,
načelnik Maconda otkako je završio rat. — Taj Aureliano—, primijetio je general Moncada, — šteta
što nije konzervativac—. Zaista mu se divio. Kao mnogi građani konzervativci, José Raquel Moncada
je ratovao braneći svoju stranku i postigao je čin generala u borbi, iako nije imao sklonosti prema
vojničkom zvanju. Za razliku od mnogih svojih stranačkih drugova, bio je antimilitarist. Vojne osobe je
smatrao besposličarima bez načela, spletkarima i častoljupcima, koji su Vješti samo u izazivanju
građana, kako bi mogli loviti u mutnom. Bistar, simpatičan, žustar, ljubitelj dobre trpeze i zanesen za
borbe pijetlova bio je neko vrijeme najopasniji protivnik pukovnika Aureliana Buendije. Uspio se
nametnuti aktivnim vojnicima na širokom području uz more. Jednom prilikom kad je iz strateških
razloga bio prisiljen prepustiti položaj četama pukovnika Aureliana Buendije, ostavio mu je dva
pisma. U jednome, vrlo opsežnom, pozivao ga je na zajedničko nastojanje da se ratovanje učini
čovječnijim. Drugo je pismo bilo za njegovu suprugu, koja je živjela na području pod nadzorom
liberala i ostavio ga je s molbom da joj ga pošalje. Od tada, čak i za najžešćih borbi, dva su
komandanta sklapala primirje zbog zamjene zarobljenika. Bili su to pomalo svečani časovi predaha
koje je general Moncada iskorištavao da bi pukovnika Aureliana Buendiju učio igrati šah. Postadoše
veliki prijatelji. Uz ostalo, počeše razmišljati o mogućnosti da se usklade narodne snage obiju
stranaka kako bi se uklonio utjecaj vojnika i profesionalnih političara i da se onda uspostavi poštena
vladavina, koja bi od svih stavova izabrala ono što je najbolje. Po svršetku rata, dok se pukovnik
Aureliano Buendia probijao kroz tjesnace neprestanih prevrata, general Moncada bijaše Imenovan
nadglednikom Maconda. Obukao je građansko odijelo, vojnike je zamijenio nenaoružanom policijom,
poštovao je zakon o amnestiji i pomagao je u poslovima neke obitelji poginulih liberala. Isposlovao je
da Macondo dobije općinu i tako je postao njegov prvi načelnik. Stvorio je atmosferu povjerenja te su
se ljudi prisjećali rata kao neke besmislene nevolje iz prošlosti. Oca Nicanora, iscrpljena od upale
jetre, zamijenili su ocem Coronelom, veteranom iz prvog federalističkog rata, koga su zvali El
Cachoro. l Bruno Crespi, oženjen Amparom Moscote, kojega je dućan igračaka i glazbala neumorno
napredovao, izgradio je kazalište koje su španjolske družine uključile u svoj plan puta. Bilo je to
prostrano gledalište na otvorenom, s drvenim klupama, zastorom od baršuna, s grčkim maskama i tri
šaltera u obliku lavljih glava na kojima su se kroz otvorene čeljusti prodavale ulaznice. U to vrijeme je
bila obnovljena i školska zgrada. Vodio ju je don Melehor Escalona, stari učitelj, poslan iz močvare,
koji je, uz suglasnost roditelja, nemarne učenike nagonio da Ijezu na koljenima pošljunčenim
dvorištem, a brbljavcima je davao jesti papar. Aureliano Segundo i José Arcadio Segundo, svojeglavi
blizanci Svete Sofije od Milosti, prvi su sjeli u učionicu sa svojim tablicama i pisaljkama i aluminijskim
šalicama, označenim njihovim imenima. Remedios, koja je naslijedila čistu ljepotu svoje majke, ubrzo
je postala poznata kao ”lijepa Remedios". Unatoč godinama, mnogim korotama i nagomilanim
jadima, Ursula se odupirala starenju. Uz pomoć Svete Sofije od Milosti bijaše dala novi zamah svom
pekarskom zanatu i ne samo da je u kratko vrijeme nadoknadila ušteđevinu koju je njen sin utrošio u
ratovanje, nego je čistim zlatom ponovno napunila tikve zakopane u sobi. — Dok me Bog podrži u
životu rekla bi katkada — neće ponestati novca u ovoj ludoj kući.— Tako je to bilo kad je Aureliano
José dezertirao iz federalističke vojske u Nikaragvi, uključio se u posadu nekog njemačkog broda i
pojavio se kod kuće u kuhinji, čvrst kao konj, crn i dlakav kao Indijanac i sa skrovitom odlukom da se
oženi Amarantom.

Čim ga je Amaranta spazila da ulazi, prije nego je išta rekao, odmah je znala zašto se vratio. Za stolom
nisu imali snage pogledati se. Ali dva tjedna po povratku, u Ursulinoj prisutnosti, on joj upre pogled u
oči i reče: — Neprestano sam mislio na tebe.— Amaranta ga je izbjegavala. Pazila je da ga slučajno ne
sretne. Nastojala je da uvijek bude s lijepom Remedios. Razgnjevila se zbog rumenila koje joj je oblilo
jagodice onog dana kad ju je nećak upitao dokle kani nositi crni zavoj na ruci, jer je to shvatila kao
ciljanje na svoju nevinost. Kad se vratio, stavila je zasun na vrata svoje sobe, ali noćima je osluškivala
njegovo spokojno hrkanje u susjednoj spavaonici pa je zanemarila sve mjere opreza. Jedne zore,
gotovo dva mjeseca po povratku, začu ga kako ulazi u sobu. Tada, umjesto da bježi ili da viče, kao što
je namjeravala, pustila je da je obuzme ugodan osjećaj klonulosti. Oćutjela je kako je kliznuo pod
mrežu, kao što je činio kad je bio dječak, kao što je uvijek činio, i nije mogla suzbiti hladan znoj ni
cvokotanje zubâ kad je vidjela da je potpuno gol. — Odlazi mrmljala je gušeći se od znatiželje. —
Odlazi ili ću vikati—. Ali Aureliano José je sad već znao što mu je činiti, jer više nije bio dječak koji se
plaši mraka, nego životinja iz kasarne. Od te noći vodile su se među njima nijeme borbe bez
posljedica, koje su se produžavale do zore. — Ja sam ti teta šaptala bi Amaranta, iznemogla. To je
kao da sam ti majka, ne samo po godinama, nego po svemu, jedino što te nisam dojila—. Aureliano
José je bježao u svanuće, a vraćao se sljedećeg praskozorja, svaki put sve razdraženiji, videći da se
ona ne zatvara zasunom. Ni časa nije prestao željeti je. Nalazio ju je u tamnim spavaonicama
osvojenih sela, naročito najgadnijih, otjelovljavao ju je u zadahu sasušene krvi na zavojima ranjenika,
u strahu pri neprestanim smrtnim pogiblima, u svakom času i na svakome mjestu. Pobjegao je
nastojeći izbrisati sjećanje na nju ne samo daljinom, nego i nesmotrenom hrabrošću, koju su njegovi
ratni drugovi ocijenili kao mahnitu smjelost, no što je više valjao njenu sliku po smetištu rata, to mu
je rat sve više sličio na Amarantu. Tako je patio u progonstvu, nastojeći da je ubije u sebi svojom
vlastitom smrću, sve dok nije čuo kako netko pripovijeda onu staru priču o čovjeku koji je ženio svoju
tetu, koja mu je bila još i rodica i čiji je sin zapravo bio svoj vlastiti djed.

— Zar je moguće oženiti se svojom tetom? upita začuđen.

— Ne samo da je moguće — odgovori mu neki vojnik — nego zato i vodimo ovaj rat protiv popova da
bismo mogli oženiti i vlastitu majku.

Petnaest dana poslije toga je dezertirao. Našao je Amarantu uvelijom nego ju je pamtio, tužnijom i
stidljivijom i kako zapravo već plovi oko posljednjeg rta zrelosti, ali je zato u tami sobe bila vatrenija
nego ikada i izazovnija nego ikada u svom nasrtljivom otporu. — Ti si životinja — govorila mu je
Amaranta, opsjednuta čoporom njegovih bijesnih pasa. — Zar se može tako nešto učiniti sa svojom
ubogom tetom, ako to nije uz posebnu papinu dozvolu?— Aureliano José je obećavao ići u Rim,
obećavao je prijeći Evropu na koljenima i ljubiti papuče svetog oca, samo da bi ona spustila svoje
pokretne mostove.

— Nije samo to — branila se Amaranta. — Iz takve veze rađaju se djeca sa svinjskim repom.

Aureliano je stajao gluh na sve razloge.

— Makar se rodili i ljuskavci — preklinjao je.

Jedne zore, skrhan neizdržljivim bolom potisnute muškosti, pođe u Catarinov lokal. Našao je neku
ženu uvelih grudi, ljubaznu i jeftinu, koja mu je za neko vrijeme ublažila muke u trbuhu. Pokušao je
prema Amaranti pokazati prezir. Viđao ju je u trijemu kako šije na ručnom stroju kojim je naučila
izvrsno rukovati i ne bi joj ni riječi rekao. Amaranti se činilo da se oslobodila tereta, a ni njoj samoj
nije bilo jasno zašto se tada ponovno počela sjećati pukovnika Gerinelda Mârqueza, zašto je s takvom
čežnjom dozivala u pamet popodneva s kineskim damama i zašto ga je čak počela priželjkivati kao
čovjeka u krevetu. Aureliano José nije mogao ni zamisliti koliki je teren izgubio one noći kad mu je već
bilo dosta njegova glumljenja ravnodušnosti te se vratio u Amarantinu sobu. Ona ga odbi
neumoljivom i nesumnjivom odlučnošću i zauvijek zatvori zasun na sobnim vratima.
Koji mjesec po povratku Aureliana Joséa pojavi se u kući neka raskošna i namirisana žena s dječakom
od pet godina. Reče da je to sin pukovnika Aureliana Buendije i da ga je dovela neka ga Ursula krsti.
Nitko nije posumnjao u porijeklo tog bezimena dječaka: bio je isti kao pukovnik u vrijeme kad ga je
otac vodio da vidi led. Žena ispriča da se rodio otvorenih očiju, promatrajući ljude pogledom odraslih
osoba i daje plaši način kako se mali zapilji u stvari, a da ne trepne očima. — Posve je isti reče Ursula.
Još samo nedostaje da pogledom počne pomicati stolice.— Krstiše ga imenom Aureliano i majčinim
prezimenom, jer zakon nije dozvoljavao da mu dadu očevo prezime dok ga Ovaj ne prizna. General
Moncada je bio kum. lako je Amaranta navaljivala da joj ga ostave da ga ona odgaja, majka nije
pristala.

Ursula tada još nije znala za običaj da se djevojke šalju u krevet ratnicima, kao što se kokoške puštaju
boljim pijetlima, ali u toku te godine sve joj se objasnilo: dovedoše u kuću još devet sinova pukovnika
Aureliana Buendije da ih krsti. Najstariji od njih, neobična izgleda, tamnoput i zelenih očiju, koji nije
imao ništa zajedničko s očevom obitelji, bijaše prešao desetu godinu. Dovodili su djecu svake dobi i
svake boje, ali svi bijahu muškarci i svi su nosili u sebi neki pečat osamljenosti, tako da se nije moglo
posumnjati u očinstvo. Samo su se dvojica izdvajala iz gomile. Jedan, prilično visok za svoju dob, koji
je razbijao pitare i drugo posude, jer su mu ruke po svoj prilici imale moć da razlupaju sve čega se
dotaknu. Drugi je bio plav, s majčinim plavim očima, kojem su pustili dugu uvojitu kosu kao da je
žensko. Ušao je u kuću vrlo slobodno, kao da je u njoj odrastao, i pođe ravno k sanduku u Ursulinoj
sobi i zatraži: — Hoću plesačicu na oprugu.— Ursula se zapanji. Otvori sanduk i poče kopati među
starim i prašnjavim stvarima iz Melquiadesova vremena i nade umotanu u čarape plesačicu na
oprugu, koju je nekom zgodom donio u kuću Pietro Crespi i koje se više nitko nije sjećao. Za manje od
dvanaest godina krstiše imenom Aureliano i majčinim prezimenom sve sinove što ih je pukovnik
posijao uzduž i poprijeko po krajevima gdje je ratovao, njih sedamnaest. U početku, Ursula bi im
džepove napunila novcem, a Amaranta je nastojala da ostanu s njom. No kasnije se ograničiše na
davanje kakva dara i na kumovanje. — Krstili smo ih i gotovo — govorila je Ursula, bilježeći u notes
imena i adrese majki, te mjesto i datum rođenja djece. — Aureliano će, kad dođe, srediti svoje račune
i neka on odlučuje o svemu.— Za vrijeme jednog ručka, razgovarajući o toj čudovišnoj plodnosti s
generalom Monadom izrazila je želju da se pukovnik Aureliano Buendia jednom vrati, kako bi mogao
okupiti u kući sve svoje sinove.

— Ne brinite, kumo — reče zagonetno general Moncada. —Doći će on prije nego što mislite.

Ono što je general Moncada znao i što nije otkrio za ručkom bila je činjenica da je pukovnik Aureliano
Buendia već na putu da bi se stavio na čelo pobune, najduže, najodlučnije i najkrvavije od svih koje su
do tada bile pokušane.

Stanje je ponovno bilo napeto kao uoči prvog rata. Borbe pijetlova, koje je sam načelnik poticao, bile
su obustavljene. Kapetan Aquiles Ricardo, starješina garnizona, preuzeo je u stvari svu očinsku vlast.
Liberali su ga smatrali izazivačem. — Nešto će se strašno dogoditi — govorila je Ursula Aurelianu
Joséu. Ne izlazi na ulicu poslije šest Bile su to uzaludne molbe. Aureliano José, kao i nekad Arcadio,
odbio se od nje. Čini se da povratak kući i mogućnost da živi ne vodeći računa o svagdanjim
potrebama razbudiše u njemu pohotne i ljenčarske sklonosti strica José Arcadija. Njegova strast za
Amarantom ugasila se ne ostavivši ožiljka. Živio je pomalo lutalački, igrao bilijar, ispunjao samoću
slučajnim ženama i po uglovima tražio Ursulin sakriveni novac. Na kraju nije ni dolazio kući nego da bi
prespavao. — Svi su jednaki — žalila se Ursula. — U početku se dobro odgajaju, poslušni su i uglađeni
i izgledaju nesposobni i muhu ubiti, ali čim im poraste brada, bacaju se u propast.— Za razliku od
Arcadija, koji nikad nije otkrio svoje pravo podrijetlo, on je znao da je sin Pilar Ternere, koja mu je u
svojoj kući objesila ležaljku za popodnevni odmor. Bili su, više nego majka i sin: supatnici u samoći.
Pilar Ternera bijaše izgubila svaku nadu. Smijeh joj je ličio na glas orgulja, grudi joj opustošila
odvratnost slučajnih milovanja, a trbuh i bedra nosili tragove neopozive sudbine porazdijeljene žene,
ali srce joj je starjelo bez gorčine. Debela, brbljava, puna oholosti unesrećene matrone, odbacila je
jalovo obmanjivanje kartama, našavši utočište u tuđim ljubavima. U kući, gdje se Aureliano José
popodne odmarao, djevojke iz susjedstva su primale svoje slučajne ljubavnike. — Posudiš mi sobu,
Pilar—, rekle bi joj jednostavno, kad bi već bile unutra. — Razumije se—, rekla bi Pilar. Ako bi se
netko zatekao, objasnila bi:

— Sretna sam kad znam da su ljudi sretni u krevetu.


Nikad nije primala naknadu. Nikad nije odbijala uslugu, kao š to je nije odbijala nebrojenim ljudima
koji su joj dolazili sve do predvečerja njene zrelosti, a da joj za to nisu uzvraćali ni novac ni ljubav, tek
katkada užitak. Njenih pet kćeri, s nasljeđem vatrena sjemena, zarana odlutaše strminama života. Od
dva muškarca što ih je uspjela podići, jedan je pao boreći se u jedinicama pukovnika Aureliana
Buendije, a drugi u četrnaestoj godini bijaše ranjen i zarobljen, kad je u nekom selu u močvari
pokušao ukrasti kavez s kokošima. Na stanovit način, Aureliano José bijaše visoki i tamnoputi čovjek,
što ga je kroz pola stoljeća navještao kralj kupa i koji joj je, kao i svi što joj ih poslaše karte, došao do
srca u času kad je već bio označen znakom smrti. To je vidjela u kartama.

— Ne izlazi večeras reče mu. — Ostani ovdje na spavanju. Carmelita Montiel me uporno moli daje
smjestim u tvoju sobu.

Aureliano José nije dokučio duboki smisao molbe što ga je sadržavala ta ponuda.

— Kaži joj da me čeka oko ponoći — reče.

Otišao je u kazalište gdje je neka španjolska družina davala Zorrov bodež, a to je u stvari bilo Zorrillino
djelo Gotov bodež, ali su izmijenili naslov po naređenju kapetana Aquilesa Ricarda, jer su liberali
konzervativce nazivali Gotima. Tek u trenutku kad je na vratima već predao ulaznicu, Aureliano José
primijeti da kapetan Aquiles Ricardo, s dva vojnika pod puškama, pretražuje gledaoce. — Pazi,
kapetane — upozori ga Aureliano José.

— Još se nije rodio tko će staviti ruku na mene.— Kapetan ga je htio silom pretresti i Aureliano José,
nenaoružan, poče bježati. Vojnici nisu poslušali naredbu da pucaju. — To je Buendia—, Objasni jedan
od vojnika. Slijep od bijesa, kapetan mu zgrabi pušku, probi se na ulicu i nacilja.

— Rogonje! — kriknuo je. — Kamo sreće da je to pukovnik Aureliano Buendia.

Carmelita Montiel, dvadesetgodišnja djevica, upravo se okupala u vodi od narančina cvijeta i posipala
je lišće ružmarina po krevetu Pilar Ternere, kad odjeknu pucanj. Aureliano José bijaše predodređen
da s njom upozna sreću koju mu je uskratila Amaranta, da izrodi sedam sinova i umre od starosti u
njenu naručju, ali mu puščano zrno uđe kroz leda i raznese prsa, upućeno krivim tumačenjem karata.
Kapetan Aquiles Ricardo, koji je zapravo bio određen da umre te noći, umro je zaista četiri sata prije
Aureliana Joséa. Čim je odjeknuo pucanj, oboriše ga dva istodobna hica kojima se ishodište nikad nije
ustanovilo, a mnogoglasan poklik probi noć:

— Živjela liberalna stranka! Živio pukovnik Aureliano Buendia!

U deset, kad Aureliano José bijaše već sasvim iskrvario, a Carmelita Montiel u kartama svoje
budućnosti vidjela samo bjeline, više od četiri stotine ljudi prođe ispred kazališta i isprazni svoje
revolvere u ostavljeno tijelo kapetana Aquilesa Ricarda. Morala je doći patrola da bi natovarila na
kolica tijelo nabijeno olovom, koje se rasipalo kao namočen kruh.

Smeten zbog bezočnosti redovne vojske, general José Raquel Moncada upotrijebi svoj politički
utjecaj, ponovno obuče uniformu i preuze vojnu i građansku vlast u Macondu. Međutim, nije se
nadao da će njegova pomirbena nastojanja spriječiti ono što je bilo neizbježno. Rujanske Vijesti
bijahu protuslovne. Dok je vlada saopćavala da ima nadzor nad cijelom zemljom, liberali su primali
potajne Vijesti o oružanim ustancima u unutrašnjosti. Vlasti nisu priznale ratno stanje sve dok preko
jednog oglasa nije bilo objelodanjeno da je ratni sud pukovnika Aureliana Buendiju u odsutnosti
osudio na smrt. Tu je stajalo naređenje da kaznu ima izvršiti prva jedinica koja ga zarobi. — To će reći
da se vratio—, poveseli se Ursula pred generalom Monadom. Ali on sam nije ništa znao.

Zaista, pukovnik Aureliano Buendia se nalazio u zemlji već više od mjesec dana. Kako su o njemu
kružile protuslovne glasine, prema kojima ga se u isto vrijeme vidjelo na vrlo udaljenim mjestima, ni
sam general Moncada nije vjerovao u njegov povratak, sve dok nije službeno objavljeno da je zauzeo
dvije priobalne države. — Čestitam, kumo rekao je Ursuli pokazujući joj brzojav. — Vrlo brzo ćete ga
imati ovdje.— Ursula se tada prvi put zabrinula. što ćete vi tada, kume?— — upita ga. General
Moncada je mnogo puta sebi postavio to pitanje.

— Isto što i on, kumo — odvrati: — ispunit ću svoju dužnost.

Prvog listopada, u zoru, pukovnik Aureliano Buendia s tisuću dobro naoružanih ljudi napadne
Macondo, a posada dobi naređenje da se bori do kraja. U podne, dok je general Moncada ručao s
Ursulom, ustanička topovska granata odjeknu selom i raznese pročelje općinske blagajne. — Dobro
su naoružani kao i mi — uzdahnu general Moncada — a povrh toga ustrajniji su u borbi.— U dva
popodne, dok je zemlja podrhtavala od topova jedne i druge strane, oprostio se s Ursulom, uvjeren
da vodi izgubljenu bitku.

— Kada bi Bog dao da vam Aureliano noćas ne dođe u kuću — reče. No bude li tako, zagrlite ga u
moje ime, jer ne vjerujem da ću ga više ikada vidjeti.

Te noći ga zarobiše dok je kušao pobjeći iz Maconda, a pošto je pukovniku Aurelianu Buendiji napisao
dugo pismo, u kojem ga je podsjećao na zajedničku želju da se vodi čovječniji rat, želeći mu konačnu
pobjedu nad pokvarenošću vojnika i častoljubljem političara obiju stranaka. Sutradan je pukovnik
Aureliano Buendia objedovao s njim kod Ursule gdje je bio pritvoren, dok revolucionarni ratni sud ne
odluči o njegovoj sudbini. Bio je to obiteljski domjenak. Ali dok su protivnici zaboravljali na rat i
obnavljali davne uspomene, Ursulu obuze mračan predosjećaj da joj je sin došao kao uljez. To joj se
činilo od časa kad ga je spazila kako ulazi, pod zaštitom razmetljive vojne pratnje, koja je uzduž i
poprijeko prevrnula sve sobe, dok se uvjeriše da nema nikakve opasnosti. Pukovnik Aureliano
Buendia ne samo da se složio s tim, nego je izdavao stroga naređenja i nije nikom dozvolio da mu se
približi na manje od tri metra, čak ni Ursuli, dok članovi njegove pratnje nisu postavili straže oko kuće.
Nosio je uniformu od obična trliša, bez ikakvih oznaka, i visoke čizme s ostrugama, pune blata i
sasušene krvi. Za pojasom mu pištolj u otvorenoj futroli, a ruka mu stalno na dršku, kao što mu je i
pogled bio pun napeta opreza i odlučnosti. Glava mu, već dobrano proćelava, kao da bijaše pečena
na tihoj vatri. Lice, izbrazdano karipskom solju, poprimilo tvrdoću metala. Bio je siguran protiv
neumitna starenja nekom životnošću koja je bila povezana s hladnoćom njegove nutrine. Bio je viši
nego kad je otišao, bljeđi i koščatiji i na njemu su se primjećivali prvi znaci borbe protiv nostalgičnosti.
— Bože moj— reče Ursula, usplahirena, — izgleda kao čovjek za sve spreman.— To je i bio. Azteški
šal što gaje donio Amaranti, sjećanje za vrijeme ručka, vesele zgode što ih je pričao, sve su to bile
samo iskrice njegove negdašnje duhovitosti. Tek što je izvršena naredba da se mrtvi zakopaju u
zajedničku grobnicu, zadužio je pukovnika Roquea Carnicera da ubrza rad ratnog suda, a on sam se
prihvatio teške dužnosti da provede temeljito preuređenje, poslije kojeg neće ostati ni kamen na
kamenu od sustava konzervativne vladavine. — Moramo predusresti političare naše stranke —
govorio je svojim pomoćnicima. Kad svrate pogled na stvarnost, suočit će se sa svršenim
činjenicama.— Tada je odlučio pregledati zemljišne isprave, sto godina unatrag, i tako je otkrio
ozakonjene prevare svog brata José Arcadija. Poništio je uknjižbe jednim potezom pera. Kao krajnji
izraz uljudnosti, na jedan sat je zanemario svoje poslove i posjetio Rebecu, da bi je obavijestio o
svojoj odluci.

U kućnoj polutami, samotna udovica, kojoj je nekada povjeravao svoje potisnute ljubavi i koja mu je
svojom upornošću spasila život, bila je sada samo utvara prošlosti. Sva u crnini do dlanova, sa srcem
od pepela, jedva da je i znala za rat. Pukovniku Aurelianu Buendiji se činilo da joj fosforno
svjetlucanje kostiju izbija kroz kožu i da se kreće kroz atmosferu varave svjetlosti, u ustajalu zraku, u
kojem se još osjećao skroviti miris baruta. Počeo ju je savjetovati da ublaži strogost svoje korote, da
prozrači kuću i da oprosti svijetu smrt José Arcadija. No Rebeca je već bila daleko od svake taštine.
Pošto ju je uzalud tražila u okusu zemlje, u namirisanim pismima Pietra Crespija, u olujnom krevetu
svog muža, našla je svoj mir u toj kući gdje su uspomene snagom neutaživa prisjećanja postale
stvarne i šetale se kao što se ljudska bića kreću po samotničkim sobama. Ispružena u svojoj ljuljaški
od vrbovine, motreći pukovnika Aureliana Buendiju kao da je on neka utvara iz prošlosti, Rebeca nije
ni mrdnula na vijest da će zemlje, što ih je José Arcadio prisvojio, biti vraćene zakonitim vlasnicima.

Bit će kako ti odlučiš, Aureliano uzdahnu. — Uvijek sam mislila, a sad sam se uvjerila, da si ti izrod.

Pregled zemljišnih knjiga bio je završen istodobno kad i suđenje prijekog suda kome je predsjedavao
pukovnik Gerineldo Mârquez i koji je odlučio da budu strijeljani svi oficiri regularne vojske koji se
nalaze u zarobljeništvu pobunjenika. Posljednjem se sudilo generalu Joséu Raquelu Moncadi. Ursula
je posredovala. — To je najbolji upravitelj što smo ga imali u Macondu rekla je pukovniku Aurelianu
Buendiji. — Nije potrebno da ti bilo što kažem o dobroti njegova srca, o ljubaznosti prema nama, jer
ti ga poznaješ bolje nego itko.— Pukovnik Aureliano Buendia upre u nju prijekoran pogled.

— Ja ne mogu prisvojiti pravo da dijelim pravdu — odgovori. — ako imate što reći, kažite to pred
ratnim sudom.

Ursula ne samo da je tako postupila, nego je još povela kao svjedoke i sve majke revolucionarnih
oficira koje su živjele u Macondu. Jedna po jedna, stare utemeljiteljice sela, od kojih su neke
sudjelovale u smionu prelasku planine, u zvijezde su kovale vrline generala Moncade. Ursula bijaše
posljednja po redu. Njena žalobna dostojanstvenost, težina njena imena, uvjerljiva žustrina njene
izjave pokolebaše načas ravnotežu suda. — Vi ste shvatili vrlo ozbiljno ovu zastrašujuću igru, i s
pravom, jer obavljate svoju dužnost—, reče članovima Vijeća, — ali ne zaboravite, dok nas Bog drži u
životu, mi ćemo uvijek biti majke i ma koliki vi revolucionari bili, mi imamo pravo da vam, ako
zaboravite na dužno poštovanje, skinemo hlače i da vas išibamo remenom—. Sud se povukao na
vijećanje, dok su te riječi još uvijek odzvanjale po školi pretvorenoj u vojarnu. U ponoć, general José
Raquel Moncada bijaše osuđen na smrt. Pukovnik Aureliano Buendia, unatoč Ursulinim žestokim
protuoptužbama, odbio je da mu izmijeni kaznu. Malo prije svanuća posjetio je osuđenika u sobi za
klade.

— Imaj na umu kume reče mu — da te ne strijeljam ja. Strijelja te revolucija.

General Moncada se nije niti podigao s ležaja kad ga je spazio da ulazi.

— Idi u govna, kume — odvrati.


Od svog povratka, sve do tog časa, pukovnik Aureliano Buendia nije našao priliku da ga ljudski
pogleda. Začudio se koliko se postarao, koliko mu ruke drhte i s kakvim, pomalo rutinskim strpljenjem
čeka smrt, i tada osjeti duboki prezir prema samom sebi, misleći da je taj prezir isto što i osjećanje
milosrđa.

— Znaš bolje nego ja — reče da je svaki ratni sud lakrdija i da u stvari ti moraš platiti zlodjela drugih,
jer ovaj put ćemo po svaku cijenu dobiti rat. Zar ti, na mome mjestu, ne bi jednako postupio?

General Moncada se uspravi kako bi skutom od košulje obrisao debele naočale od kornjačevine. —
Vjerojatno—, reče, — ali ne brine mene to što ćeš me strijeljati, jer na kraju krajeva, to je za ljude kao
što smo mi prirodna Spusti očale na krevet i skide džepni sat. — Mene brine—, dodade, — što si ti,
nakon tolike mržnje prema vojnicima, tolike borbe protiv njih, tolikih razmišljanja o njima, na kraju
postao isti kao i oni. A nema ideala u životu koji bi zavrijedio tako nizak pad—. Skinuo je vjenčani
prsten i medalju Gospe Pomoćnice i stavio ih uz očale i sat.

— Nastaviš li tako — zaključi ne samo da ćeš postati najnasilniji i najkrvaviji diktator, nego ćeš još
strijeljati i moju kumu Ursulu, misleći da ćeš time zataškati savjest.

Pukovnik Aureliano Buendia osta bešćutan. General Moncada mu tada predade očale, medaljon, sat,
prsten i promijeni glas:

— Ali nisam tražio da dođeš da bih te korio — reče. — Htio sam te zamoliti za uslugu da ove stvari
pošalješ mojoj ženi.

Pukovnik Aureliano Buendia ih spremi u džep.

— Je li još uvijek u Manaureu?

Uvijek u Manaureu potvrdi general Moncada u istoj kući iza crkve gdje si joj poslao ono pismo.

— Napravit ću to vrlo rado, José Raquel reče pukovnik Aureliano Buendia.

Kad je izašao na zrak plavkast od sumaglice lice mu se ovlažilo kao onog jutra iz prošlosti i tek tada
mu bi jasno zašto je Odobrio da se kazna izvrši u dvorištu, a ne pri zidu ukopišta. Vod za strijeljanje,
postrojen pred vratima, pozdravi ga kao šefa države.

— Sad ga možete izvesti — naredi.


Pukovnik Gerineldo Mârquez bijaše prvi koji je shvatio uzaludnost rata. Kao vojni i građanski
zapovjednik Maconda dva puta sedmično vodio je telegrafske razgovore s pukovnikom Aurelianom
Buendijom. U početku, ti razgovori su označavali tok jednog vrlo stvarnog rata te se po točno
iznesenim podacima u svakom času moglo ustanoviti pravo stanje stvari i predvidjeti budući razvoj.
Iako ni najboljim prijateljima nije dozvoljavao da ga zavedu u povjerljive vode, pukovnik Aureliano
Buendia se tada izražavao u tako prisnom tonu po kojem ga se moglo prepoznati na drugom kraju
žice. Često bi produžio razgovore preko predviđena vremena i pustio bi da se pretvore u obična
domaća razglabanja. Ipak, malo po malo, već prema tome kako se rat pojačavao i širio, njegova slika
je iščezavala u nekom nestvarnom svijetu. Točke i crtice njegova glasa svaki put bijahu sve dalje i
nesigurnije: spajale se i slagale u riječi koje su postepeno gubile svaki smisao. Tada bi se pukovnik
Gerineldo Mârquez ograničio samo na to da ga sluša, ozlovoljen dojmom da telegrafski saobraća s
nekim neznancem s drugog svijeta.

— Razumio sam, Aureliano — zaključio bi udarajući u tipku aparata. — Živjela liberalna partija!

Na kraju je izgubio svaku vezu s ratom. Ono što nekad bijaše stvarna djelatnost, neodoljiva strast
njegove mladosti, za njega se pretvorilo u neki daleki odjek: u prazninu. Njegovo jedino utočište
postade Amarantina soba za pletenje. Posjećivao ju j e svakog popodneva. Uživao je gledati njene
ruke dok je nabirala čipku na ručnom stroju za šivanje što ga je vrtjela lijepa Remedios. Provodili su
mnoge sate šuteći, zadovoljni uzajamnim društvom, ali dok je Amaranta intimno sebi ugađala time d
a podgrijava žar njegove privrženosti, on nije znao kakve bijahu tajne nakane tog zagonetna srca. Kad
se pročulo za njegov povratak, Amaranta se gušila od strepnje. Ali kad ga je spazila kako ulazi u kuću s
bučnom pratnjom pukovnika Aureliana Buendije, i kad ga je vidjela izmučena težinom progonstva,
uprljana znojem i prašinom, sa zadahom stada, ružnog, s lijevom rukom u povoju, gotovo se
onesvijestila od razočaranja. — Bože moj—, pomisli; — ta nije to taj kojeg sam čekala—. Međutim,
sutradan se vratio u kuću čist i obrijan, s brkovima namirisanim lavandom i bez okrvavljena povoja.
Donio joj je brevijar u sedefastu uvezu.

— Kako su ljudi čudnovati rekla je ne sjetivši se ničeg pametnijeg. Troše život u borbi protiv popova,
a poklanjaju molitvenike.

Od tada, i u najnapetijim danima rata, dolazio joj je svakog popodneva. Mnogo puta, kad nije bilo
lijepe Remedios, on joj je vrtio kotač stroja za šivanje. Amarantu je zbunjivala postojanost, odanost,
pokornost tog čovjeka od vlasti i ugleda, koji je ipak skidao oružje u velikoj sobi da bi u šivaonicu ušao
goloruk. Ali tijekom četiri godine on joj je ponavljao iskaze svoje ljubavi i ona je uvijek pronalazila
način da ga odbije, a da ga pritom ne pozlijedi, jer iako ga nije uspjela zavoljeti, više nije mogla živjeti
bez njega. Lijepa Remedios, koja je izgledala ravnodušna prema svemu i koju su smatrali umno
zaostalom, nije bila neosjetljiva na toliku privrženost, i zauzela se u korist pukovnika Gerinelda
Mârqueza. Amaranti je odjednom sinulo pred očima da je ta djevojčica, koju je odgojila i koja se tek
rascvjetavala u djevojku, sada najljepša pojava od svih što su igda viđene u Macondu. Osjeti da se u
njenu srcu javlja mržnja kakvu je nekad gajila prema Rebeki i moleći Boga da se to ne razvije u njoj do
te mjere da bi joj poželjela smrt, udaljila ju je iz sobe za šivanje. Bilo je to u vrijeme kad je pukovnika
Gerinelda Mârqueza obuzela odvratnost prema ratu. Pribjegao je posljednjim načinima uvjeravanja,
iskazivao beskrajnu i suzdržanu pažnju, pripravan da se zbog Amarante odrekne slave za koju je
žrtvovao svoje najbolje godine. Ali nije ju uspio uvjeriti.
Jednog popodneva u kolovozu, pritisnuta neizdrživom težinom svoje vlastite tvrdokornosti, Amaranta
se zatvorila u sobu da oplače svoju doživotnu samoću, pošto je svom ustrajnom proscu dala konačan
odgovor.

— Zaboravimo se zauvijek — rekla je. — Već smo prilično stari za takve stvari.

Pukovnik Gerineldo Mârquez odazvao se tog popodneva na brzojavni poziv pukovnika Aureliana
Buendije. Vodili su uobičajen razgovor koji nije otvarao nikakav izlaz iz zastoja rata. Na kraju,
pukovnik Gerineldo Mârquez baci pogled na puste ulice i na orošene bajame i osjeti se napušten u
samoći.

— Aureliano — reče u tipku aparata kiši u Macondu.


Nastade dugi tajac na liniji. Iznenada, aparati živnuše nesmiljenim znakovima pukovnika Aureliana
Buendije.

— Ne budi pizdekan, Gerineldo — rekoše znakovi — naravno da će kišiti u kolovozu.

Prošlo je toliko vremena da se nisu vidjeli te se pukovnik Gerineldo Mârquez zbunio zbog takve grube
reakcije. Međutim, dva mjeseca kasnije, kad se pukovnik Aureliano Buendia vratio u Macondo,
zbunjenost se pretvorila u zaprepaštenje. Čak se i Ursula začudila koliko se izmijenio. Stigao je bez
buke, bez pratnje, umotan u kabanicu unatoč vrućini, s tri ljubavnice koje je smjestio u istu kuću i tu
je, zavaljen u ležaljci, provodio najveći dio vremena. Jedva da je i čitao brzojavke koje su izvještavale
o već uobičajenim poduhvatima. Jednom zgodom pukovnik Gerineldo Mârquez zatraži od njega
upute kako da evakuira jedno pogranično mjesto u kojem je prijetila opasnost od međunarodnoga
sukoba.

— Ne gnjavi me sitnicama — naredi mu. — Posavjetuj se s Božanskom Providnošću.

Bijaše možda najkritičniji trenutak rata. Liberalni zemljoposjednici, koji su u početku pomagali
revoluciju, bijahu potpisali tajni savez s konzervativnim zemljoposjednicima, kako bi spriječili reviziju
zemljišnih knjiga. Političari, koji su rat pretvarali u kapital, iz izbjeglištva odbaciše stroge odredbe
pukovnika Aureliana Buendije, no ni o takvu umanjivanju svojih ovlaštenja on, čini se, nije vodio
mnogo računa. Nije ponovno čitao svoje stihove, kojih je bilo pet svezaka i koji su ležali zaboravljeni
na dnu škrinje. Noću, ili za vrijeme popodnevnog odmora, zvao bi u ležaljku jednu od svojih žena koja
bi mu pružila elementarno zadovoljenje i onda bi usnuo tako tvrdim snom, kao da ga ne ometa ni
najmanji dašak kakvih briga. Samo je on tada znao da je njegovo smeteno srce zauvijek osuđeno na
neizvjesnost. U početku opijen slavom povratka, zbog nevjerojatnih pobjeda, bijaše se nadnio nad
ponor veličine. Uživao je da mu s desne strane bude vojvoda od Marlborougha, njegov veliki učitelj u
ratnim vještinama, čija je kožna odora s tigrovim pandžama izazivala poštovanje odraslih i divljenje
djece. Bilo je to onda kad je odredio da mu se nijedan ljudski stvor, čak ni Ursula, ne smije približiti na
manje od tri metra. Iz središta kruga kredom, što su ga njegovi pratioci zacrtavali gdje god bi došao, i
u koji je samo on mogao ući, kratkim i neopozivim naredbama je odlučivao o sudbini svijeta. Kad je
nakon strijeljanja generala Moncade prvi put došao u Manaure, požurio je da ispuni posljednju želju
svoje žrtve i udovica primi očale, medalju, sat i prsten, ali mu nije dozvolila prekoračiti kućni prag.

— Ne ulazite, pukovniče — reče mu. Vi zapovijedate u svom ratu, ali ja zapovijedam u svojoj kući.

Pukovnik Aureliano Buendia nije pokazao nikakav znak ogorčenosti, ali duh mu se smirio tek onda
kad je njegova osobna pratnja opljačkala i sa zemljom sravnila udovičinu kuću.

— Pazi na srce, Aureliano—, govorio mu je tada pukovnik Gerineldo Mârquez. — Živ se raspadaš!— U
to vrijeme je sazvao drugo zasjedanje glavnih pobunjeničkih starješina. Našao je tu svega i svačega:
idealista, častoljubaca, pustolova, društvenih nezadovoljnika pa čak i običnih zlikovaca. Bio je čak i
jedan bivši visoki službenik konzervativac koji se priključio pobuni da bi izbjegao suđenje zbog
pronevjere. Mnogi nisu znali niti zašto se bore. Iz tog šarenog mnoštva, u kojem je bilo tolikih razlika
u stavovima da je umalo došlo do unutrašnjeg loma, izdvajao se jedan mračan autoritet, general
Teófilo Vargas. Bio je čistokrvni Indijanac, gorštak, nepismen, obdaren podmuklom opakošću i
mesijanskim zanosom te je u svojim ljudima raspaljivao suludi fanatizam. Pukovnik Aureliano Buendia
je sazvao sjednicu s namjerom da ujedini sve pobunjeničke uprave protiv mešetarenja političara.
General Teófilo Vargas predusretne njegove nakane: začas je razbio jedinstvo najsposobnijih
starješina i preuzeo vrhovnu vlast. — To je zvijer koju moraš držati na oku—, reče pukovnik Aureliano
Buendia svojim oficirima. — Za nas je taj čovjek opasniji od ministra rata.— Tada jedan vrlo mlad
kapetan, koji se uvijek isticao svojom skromnošću, podiže kažiprst u znak upozorenja:

— To je vrlo jednostavno, pukovniče —predloži — treba ga ubiti.

Pukovnik Aureliano Buendia nije se začudio hladnokrvnosti tog prijedloga, nego činjenici da je time za
djelić sekunde pretekao njegovu misao.

— Ne očekujte da ću ja izdati takvo naređenje reče.

Zaista, nije ga ni izdao. Ali petnaest dana kasnije general Teófilo Vargas bi sasječen mačetama iz
zasjede, a pukovnik Aureliano Buendia preuze vrhovno zapovjedništvo. Iste noći kad su njegovu vlast
priznale sve ustaničke komande, skočio je iz sna vrišteći i tražeći kakav pokrivač. Unutrašnji led koji
mu je prožimao kosti i koji ga je morio i na sunčanoj pripeci, mjesecima mu nije dao spavati te mu je
nesanica prešla u naviku. Opijenost vlašću polako se pretvarala u napadaje mrzovolje. Tražeći lijeka
protiv hladnoće, dao je strijeljati mladog oficira koji mu je predložio ubojstvo generala Teófila
Vargasa. Njegove naredbe su izvršavane prije nego bi ih izdao, čak i prije nego bi ih smislio i uvijek su
stizale mnogo dalje nego bi ih se on usudio uputiti. Izgubljen u pustoši svoje beskrajne vlasti, počeo je
gubiti smjer. Gnjavio ga je svijet što mu je klicao u osvojenim mjestima i činilo mu se da su to oni isti
koji su klicali i neprijatelju. Posvuda je susretao momčiće koji su ga gledali njegovim vlastitim očima,
koji su govorili njegovim vlastitim glasom, koji su ga pozdravljali jednako nepovjerljivo kao što je i on
njih pozdravljao i koji su govorili da su njegovi sinovi. Osjetio je da se rasipa, da se ponavlja i da je
osamljeniji nego ikada. Bio je uvjeren da ga njegovi vlastiti oficiri lažu. Svadio se s vojvodom od
Marlborougha. — Najbolji prijatelj je onaj koji je maločas umro—, znao je reći tada. Bio je umoran od
neizvjesnosti, od začarana kruga tog vječnog rata koji ga je uvijek nalazio na istome mjestu, ali svaki
put starijeg, nemoćnijeg, sa sve manje svijesti o tome zašto, kako, do kada. Uvijek je bio netko izvan
kruga kredom. Netko tko nije imao novaca, kojemu je sin imao hripavac ili tko je želio usnuti zauvijek,
jer više nije mogao izdržati u ustima govneni ukus rata, a ipak bi se posljednjim ostatkom snage
ukočio i izvijestio: — Stanje redovno, gospodine pukovniče!— A baš je redovnost bila najstrašnija u
tom beskrajnom ratu: nije se događalo ništa. Sam lišen moći predviđanja, bježeći od hladnoće koja će
ga pratiti do kraja života, potražio je posljednje utočište u Macondu, u toplini svojih najdavnijih
uspomena. Bila je tako teška njegova opuštenost da se, kad mu najaviše dolazak komisije njegove
partije ovlaštene da raspravi o raskrsnici rata, samo okrenuo u ležaljci, ne probudivši se sasvim.

— Odvedite ih kurvama reče.

Došlo je šest pravnika u kaputima i cilindrima koji su krajnje strpljivo podnosili žar novembarskog
sunca. Ursula ih je ugostila u kući. Najveći dio dana su provodili u spavaćoj sobi, na tajnim
sastancima, a navečer su naručivali pratnju i harmonikaše te bi zakupili Catarinov lokal. — Nemojte ih
smetati—, naređivao je pukovnik Aureliano Buendia. — Na kraju krajeva, ja znam što oni hoće.—
Početkom prosinca, dugo očekivani sastanak, na kojem su mnogi predviđali beskrajnu raspravu,
završio je za manje od sat vremena.

U sparnoj sobi za primanje, uz utvaru mehaničkog klavira Upokojena pod bijelom ponjavom,
pukovnik Aureliano Buendia taj put nije sjeo u krug kredom što su ga zacrtali njegovi pomoćnici.
Zauzeo je sjedalicu među svojim političkim savjetnicima i ogrnut vunenom kabanicom šuteći je slušao
kratke prijedloge izaslanika. Tražili su prije svega da se ne revidiraju zemljišne knjige, kako bi se
ponovno zadobila podrška liberalnih veleposjednika. Tražili su potom da se obustavi borba protiv
utjecaja crkve, kako bi se dobila naklonost katoličkih žitelja. Tražili su, kao posljednje, da se odustane
od izjednačavanja pravâ vanbračne i bračne djece, kako bi se očuvala čvrstina obitelji.

— Hoće reći — nasmiješi se pukovnik Aureliano Buendia kad završiše čitanje — da se borimo samo
za vlast.
— To su taktički potezi odvrati jedan od izaslanika. — Za sada je glavno da se proširi narodna
podrška rata. Kasnije ćemo vidjeti.

Jedan od političkih savjetnika pukovnika Aureliana Buendije požuri da upadne:

— To je besmisleno — reče. — Ako su ti potezi dobri, znači da je dobra i konzervativna vlast. Ako
time postižemo proširenje narodne podrške ratu, kao što vi kažete, znači da sadašnji režim ima
široku podršku naroda. To će reći, u konačnu zaključku, da smo se dvadeset godina borili protiv
narodnih osjećaja.

Htio je nastaviti, ali ga pukovnik Aureliano Buendia prekinu jednim znakom: — Ne gubite vrijeme,
doktore—, reče. — Važno je da se od ovog časa borimo samo za vlast.— Stalno se smiješeći, uze
papire koje mu pružiše izaslanici i htjede potpisati.

— Kad je već tako zaključi nema razloga da ih ne prihvatimo.

Njegovi ljudi se u čudu pogledaše.

— Oprosti, pukovniče reče smireno pukovnik Gerineldo Mârquez — ali to je izdaja.

Pukovnik Aureliano Buendia ostade s namočenim perom u zraku i istrese na njega svu težinu svoje
vlasti.

— Predaj mi oružje naredi.

Pukovnik Gerineldo Mârquez se podiže i odloži oružje na Stol.

— Prijavite se u vojarnu — naredi mu pukovnik Aureliano Buendia. — Ostajete na raspolaganju


revolucionarnom sudu.

Potom potpisa deklaraciju i predade papire izaslanicima, govoreći:

— Gospodo, tu su vam vaši papiri. Iskoristite ih što bolje možete.

Dva dana kasnije, pukovnik Gerineldo Mârquez, optužen za veleizdaju, bijaše osuđen na smrt.
Zavaljen u svojoj ležaljci, pukovnik Aureliano Buendia ostade neosjetljiv na sve molbe za pomilovanje.
Uoči smaknuća, ne osvrćući se na naredbu da ga se ne smeta, Ursula ude k njemu u sobu. Sva u
crnini, puna rijetko svečana držanja, ostala je na nogama za vrijeme trominutnog razgovora. — Znam
da ćeš strijeljati Gerinelda—, rekla je smireno, — i ja to ničim ne mogu spriječiti. Ali jedno ti stavljam
do znanja: čim budem vidjela leš, kunem ti se kostima svog oca i svoje majke, i uspomenom José
Arcadija Buendije, kunem ti se pred Bogom da ću te pronaći pa ma gdje da se djeneš i da ću te ubiti
svojim vlastitim rukama.— Prije nego je izašla iz sobe, ne čekajući nikakav odgovor, zaključi:
— To je isto što bih učinila da si se rodio s prasećim repom. Te beskonačne noći, dok se pukovnik
Gerineldo Mârquez prisjećao svojih mrtvih popodneva u Amarantinoj šivaonici, pukovnik Aureliano
Buendia je čitave sate grebao po tvrdoj ljusci svoje samoće ne bi li je probio. Svoje jedine sretne
trenutke, od onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da vidi led, proveo je u juvelirskoj
radionici gdje mu je vrijeme prolazilo u izrađivanju zlatnih ribica. Morao je započeti 32 rata, morao je
prekršiti sve svoje pogodbe sa smrću i izvaljati se u brlogu slave kao krmak, da bi spoznao, s gotovo
četrdeset godina zakašnjenja, svu prednost jednostavnosti.

U svitanje, satrven od mučne nesanice, pojavio se u sobi za klade jedan sat prije izvršenja kazne. —
Gotovo je s komedijom, kume reče pukovniku Gerineldu Marquezu. — Idemo odavde prije nego te
strijeljaju komarci.— Pukovnik Gerineldo Mârquez nije mogao sakriti prezir prema takvu postupku.

— Ne, Aureliano odvrati. — Bolje je biti mrtav nego vidjeti da si postao tiranin.
— Nećeš me vidjeti — reče pukovnik Aureliano Buendia.
— Obuj se i pomozi mi da dokrajčim ovaj govneni rat.

Rekavši to nije znao da je lakše započeti rat nego ga završiti. Bila mu je potrebna godina dana krvavih
pritisaka da bi natjerao vladu da predloži mirovne uvjete, povoljne za pobunjenike, i JOŠ jedna godina
da bi uvjerio svoje pristaše kako je potrebno da ih prihvate. Pribjegao je nepojmljivim okrutnostima
da bi ugušio pobune svojih vlastitih oficira, koji nisu htjeli trgovati pobjedom, i na kraju je morao
pozvati u pomoć protivničke čete da bi ih konačno pokorio.

Nikad nije bio veći ratnik nego tada. Uvjerenje da se konačno bori za svoje vlastito oslobođenje, a ne
za nestvarne ideale, za lozinke koje političari, prema okolnostima, mogu okretati ovako i onako,
ispunilo ga je žestokim poletom. Pukovnik Gerineldo Mârquez, koji se za poraz borio jednako odano i
uvjereno kao što se prije borio za pobjedu, predbacivao mu je njegovu besmislenu i ludu odvažnost.
— Ne brini smiješio se. — Mnogo je teže umrijeti nego što se misli.— Za njega to je bila istina.
Uvjerenje da je njegov dan određen pružalo mu je neku tajanstvenu povlasticu, neku besmrtnost na
određeno vrijeme, što ga je činiIo neranjivim u ratnim pogibeljima i što mu je konačno omogućilo da
izvojuje jedan poraz koji je bio mnogo teži, mnogo krvaviji i skuplji od pobjede.

Za gotovo dvadeset godina ratovanja, pukovnik Aureliano Buendia je mnog puta dolazio kući, ali
hitnost u kojoj je uvijek stizao, vojna pratnja koja ga je posvuda slijedila, sjaj legende koji je ovijao
njegovu prisutnost i na koji ni Ursula nije bila neosjetljiva, sve je to na kraju od njega napravilo
stranca. Posljednji put kad je bio u Macondu i kad je iznajmio kuću za svoje tri priležnice, nije ga se
viđalo u svom domu osim dva-tri puta, kad je imao vremena prihvatiti poziv na ručak. Lijepa
Remedios i blizanci, rođeni u ratu, jedva da su ga poznavali. Amaranta nije mogla povezati sliku brata,
koji je proživio mladost izrađujući zlatne ribice, sa slikom mitskog ratnika, koji je između sebe i
ostalog svijeta postavio razmak od tri metra. Ali kad se saznalo za skoro primirje i kad se mislilo da će
se on vratiti ponovno pretvoren u ljudsko stvorenje, konačno spašen za srca svojih najbližih,
obiteljska ljubav, slabljena za duga vremena, oživjela je snažnije nego ikad.

— Konačno — reče Ursula — ponovno ćemo imati muškarca u kući.

U Amaranti se prvoj javila sumnja da su ga izgubili zauvijek. Tjedan dana prije primirja, kad je došao
kući bez pratnje, u društvu dvaju bosih podoficira, koji odložiše u trijemu opremu za mazgu i sanduk
sa stihovima, jedino što je preostalo od njegove nekadašnje carske pratnje, ona ga spazi kako prolazi
ispred sobe za šivanje i javi mu se. Pukovnik Aureliano Buendia kao da ju je teško prepoznao.

— Ja sam Amaranta — reče ona u dobru raspoloženju, sretna što se vratio, i pokaže mu ruku s crnim
zavojem. — Gledaj.

Pukovnik Aureliano Buendia nasmiješi joj se jednako kao prvi put kad ju je vidio sa zavojem, onog
dalekog jutra kad se vratio u Macondo osuđen na smrt.

— Užasno — reče kako vrijeme bježi.

Redovna vojska je morala čuvati kuću. Vratio se izmučen, popljuvan, optuživan da je zaoštrio rat
samo zato da bi ga skuplje prodao. Drhtao je od groznice i hladnoće i ponovno mu izbiše čirevi pod
pazusima. Šest mjeseci ranije, kad je čula da se govori o primirju, Ursula je otvorila i pomela bračnu
sobu i zapalila tamjan u uglovima, misleći da će se on vratiti sa željom da mirno ostari medu
Remediosinim pljesnivim lutkama. Ali, zapravo, u posljednje dvije godine on je namirio svoje zadnje
otplate životu, računajući i onu za starenje. Prolazeći ispred radionice, koju je Ursula pripremila s
posebnom pomnjom, nije ni opazio da su ključevi u katancima. Nije primijetio sitna i razorna
oštećenja što ih je zub vremena proizveo u kući i koja bi, poslije tako duge odsutnosti, izgledala kao
prava propast za svakog čovjeka koji dobro pamti svoje uspomene. Nije ga dirnuo ni oguljeni kreč na
zidovima, ni prljave krpe paučine po uglovima, ni prašina na begonijama, ni crvotočine u gredama, ni
mahovina na šarkama, ni bilo koja od podmuklih zamki što mu ih je postavljala nostalgija. Sjeo je u
trijemu uvijen u kabanicu i ne skinuvši čizme, kao da ne čeka drugo nego da prestane kiša i tako je
cijelo popodne gledao kako lijeva po begonijama. Ursuli tada postade jasno da neće dugo ostati u
kući. — Ako nije rat — pomisli — onda može biti samo smrt.— Bila je tako jasna i tako uvjerljiva
pretpostavka da ju je smatrala proroštvom.

Te noći, za večerom, tobožnji Aureliano Segundo udrobi kruh desnom rukom, a juhu pojede lijevom.
Njegov brat blizanac, tobožnji José Arcadio Segundo, udrobi kruh lijevom rukom, a juhu pojede
desnom. Bila je tako točna usklađenost njihovih pokreta da nisu izgledali kao dva brata posjednuta
jedna na. prama drugom, nego kao igra ogledalâ. Predstava što su je blizanci smislili kad su postali
svjesni da su jednaki bila je ponovljena u čast tek pristigla došljaka. Ali pukovnik Aureliano Buendia
nije obratio pažnju na njih. Izgledao je tako dalek od svega, da nije pogledao ni lijepu Remedios kad je
gola prošla prema sobi. Ursula se jedina usudila prekinuti njegovu rastresenost.

— Ako ponovno odeš reče mu usred večere — bar se katkada sjeti kako nam je bilo večeras.

Tada pukovniku Aurelianu Buendiji postade jasno, bez čuđenja, da je Ursula jedino ljudsko stvorenje
koje je uspjelo prozreti njegovu bijedu i prvi put, nakon mnogo godina, osmjelio se pogledati je u lice.
Imala je naboranu kožu, trošne zube, kosu izblijedjelu i bezbojnu i zapanjen pogled. Usporedio ju je s
najranijim sjećanjem na nju, onog popodneva kad je prorekao da će lonac vrele juhe pasti sa stola, i
vidio je da je sva raskomadana. U jednom hipu je spazio ogrebotine, masnice, žuljeve i ožiljke, što je
ostavilo na njoj više od pola stoljeća svagdanjeg življenja, i ustanovio je da ta oronulost ne izaziva u
njemu ni najmanji osjećaj samilosti. Tada je uložio posljednji napor ne bi li pronašao u svom srcu
kutak u kojem su istrunuli osjećaji, i nije ga mogao naći. U ranije doba bar ga je mučio nejasan osjećaj
stida, kad bi iznenada na svojoj koži osjetio Ursulin miris, a u više navrata je primijetio kako se s
njegovim mislima miješaju njene misli. Ali rat je sve to zbrisao. I sama Remedios, njegova supruga,
bijaše u tim časovima mutna slika neke osobe koja bi mu mogla biti kćerka. Nebrojene žene što ih je
upoznao u pustoši ljubavi i što su raznijele njegovo sjeme širom priobaIja, ne ostaviše ni traga u
njegovim osjećajima. One su većinom ulazile u sobu po mraku i odlazile prije zore, a sljedećeg dana
od njih je ostajalo tek nešto malo odvratnosti u tjelesnom pamćenju. Jedina naklonost, koja je
nadvladala i rat i vrijeme, bijaše prema bratu José Arcadiju, u djetinjstvu, ali se nije temeljila na
ljubavi nego na sudioništvu.

— Oprosti izvinuo se zbog Ursuline molbe. — Ovaj rat je sve uništio.

Sljedećih dana je nastojao izbrisati svaki trag svojih stopa ovim svijetom. Pojednostavnio je radionicu
ostavivši u njoj samo bezlične stvari, odjeću je poklonio pomoćnicima, a oružje je zakopao u dvorištu
s istim osjećajem kajanja s kakvim je njegov otac zakopao koplje kojim je usmrtio Prudencija Aguilara.
Ostavio je samo jedan pištolj s jednim jedinim metkom. Ursula se nije miješala. Jedini put ga je
zaustavila kad je htio uništiti Remediosinu sliku, koju su čuvali u velikoj sobi, osvijetljenu vječnim
svjetlom. — Ta slika već odavna nije tvoja — reče mu. — To je obiteljska svetinja.—

Uoči primirja, kad u kući nije bilo nijedne stvari koja bi podsjećala na njega, odnio je u pekarnu
sanduk sa stihovima baš u času kad je Sveta Sofija od Milosti htjela užeći peć.

— Potpali je ovim — reče joj, pružajući joj prvi smotak žutih listova. — Dobro će gorjeti jer su vrlo
stari.

Sveta Sofija od Milosti, šutljiva i susretljiva, koja se nikad nije suprotstavljala ni vlastitoj djeci, osjeti
da on radi nešto zabranjeno.

— To su važni papiri — reče.

— Ni govora reče pukovnik. — To su stvari koje se pišu samo za sebe.

— Onda ih spalite vi sami, pukovniče — reče ona.

Ne samo da je to učinio, nego je i sanduk isjekao sjekiricom i daščice bacio u vatru. Nešto ranije,
posjetila ga je Pilar Ternera. Poslije toliko godina otkako je nije vidio, pukovnik Aureliano Buendia se
začudio koliko je ostarjela i udebljala se i koliko je izgubila od sjaja svog smijeha, ali začudio se isto
tako koliko bijaše produbila smisao u čitanju karata. — Pazi na usta—, reče mu ona, a on se upita nije
li ta riječ, i onog puta kad mu ju je kazala u doba najveće slave, bila zapanjujući predznak njegove
sudbine. Nešto kasnije, kad mu je njegov osobni liječnik istisnuo čireve, on ga upita, ne pokazujući
nikakvo posebno zanimanje, da mu označi točno mjesto gdje se nalazi srce. Liječnik ga oslušne i onda
mu vatom namočenom u jod na prsima zacrta krug.

Dan primirja, utorak, osvanu topao i kišan. Pukovnik Aureliano Buendia pojavi se prije pet u kuhinji i
popi svoju uobičajenu kavu bez šećera. — Ovakav dan je bio kad si došao na svijet reče mu Ursula.
— Svi su se snebivali nad tvojim otvorenim očima.— Nije obratio pažnju na nju jer je slušao pripreme
vojske, zavijanja trube i glasove naređenja koji su razdirali zoru. Iako mu je, poslije toliko godina
ratovanja, sve to moralo izgledati vrlo obično, taj put je osjetio istu slabost u koljenima i isto ježenje
kože kao u mladosti pred golom ženom. Pomislio je smušeno, konačno upavši u zamku nostalgije, da
se oženio njome, da bi možda bio čovjek bez rata i slave, bezimeni zanatlija, sretna životinja. Ta
zakašnjela uznemirenost, koju nije predviđao, zagorčila mu je doručak. U sedam ujutro, kad je
pukovnik Gerineldo Mârquez došao po njega u društvu nekoliko pobunjeničkih oficira, našao ga je
šutljiva, zamišljena, osamljenijeg nego ikada. Ursula mu htjede preko leđa prebaciti novu kabanicu.
— Što će misliti vlada — reče mu. — Pomislit će da si se predao jer nisi imao čime ni kabanicu
kupiti.— Ali on je nije primio. Tek na vratima, vidjevši da kiša i dalje pada, dozvolio je da mu stave
stari pusteni šešir José Arcadija Buendije.

— Aureliano — reče mu tada Ursula — obećaj mi, ako te tu negdje snađe kakvo zlo, da ćeš misliti na
svoju majku.

On joj se nasmiješi rastreseno, podiže ruku s ispruženim prstima i bez riječi napusti kuću, da bi se
suočio s povicima, pogrdama i psovkama koje su ga pratile do izlaska iz sela. Ursula spusti prečagu
preko vrata, odlučna da je ne makne do kraja života. — Raspast ćemo se ovdje unutra pomisli. r—
Pretvorit ćemo se u prah u ovoj kući bez muškaraca, ali nećemo ovom kukavnom selu pružiti
zadovoljstvo da nas vidi gdje plačem.

Cijelog jutra je po najskrovitijim zakutcima tražila neku uspomenu na svog sina, ali je nije mogla naći.

Sam čin je održan dvadeset kilometara od Maconda, u hladovini gorostasna stabla, oko kojeg će
kasnije biti utemeljeno selo Neerlandia. Izaslanike vlade i stranaka i pobunjeničku komisiju koja je
predala oružje služila je bučna skupina u bijelo odjevenih novakinja, koje su izgledale kao jato
golubica preplašenih od kiše. Pukovnik Aureliano Buendia stiže na zamusanoj mazgi. Bio je neobrijan,
više izmučen bolom od čireva nego beskrajnom propašću svojih snova, jer bijaše stigao na kraj svih
dana, s onu stranu slave i čežnje za slavom. U skladu s njegovim zahtjevom, nije bilo glazbe, ni raketa,
ni radosne zvonjave, ni poklika, ni bilo kakva ispoljavanja koje bi moglo preobličiti turobni smisao
primirja. Neki putujući fotograf, koji je napravio jedinu njegovu sliku koja se mogla sačuvati, morao je
uništiti ploče prije nego ih je razvio.

Sastanak je trajao tek toliko koliko je bilo potrebno da se stave potpisi. Oko priprosta stola, smještena
usred iskrpljena cirkuskog šatora gdje su sjedili izaslanici, stajali su posljednji oficiri koji ostadoše
vjerni pukovniku Aurelianu Buendiji. Prije nego će pokupiti potpise, osobni izaslanik predsjednika
Republike htjede glasno pročitati ispravu o predaji, ali se pukovnik Aureliano Buendia usprotivi. — Ne
gubimo vrijeme na formalnosti—, reče i uze da će potpisati papire ne pročitavši ih. Tada jedan od
njegovih oficira prekine zagušljivu tišinu pod šatorom.

— Pukovniče — reče — budite ljubazni i ne potpisujte prvi.

Pukovnik Aureliano Buendia posluša. Kad je isprava obišla sve oko stola, u tako nijemoj tišini da su se
potpisi mogli odgonetnuti po škripanju pera na papiru, prvo mjesto bilo je još uvijek prazno. Pukovnik
Aureliano Buendia se spremi da ga popuni.

— Pukovniče — reče tada drugi njegov oficir — još imate vremena da ostanete čisti.

Bez uzrujavanja, pukovnik Aureliano Buendia potpisa prvi Primjerak. Ne bijaše još potpisao posljednji,
kad se pojavi na Vratima šatora pobunjenički pukovnik vodeći za ular mazgu natovarenu s dva
sanduka. Unatoč nezreloj mladosti, imao je tvrd izgled i strpljivo držanje. Bio je rizničar revolucije za
područje Maconda. Prevalio je težak put od šest dana, vukući mazgu mrtvu od gladi da ne bi zakasnio
na primirje. Ogorčeno pažljivo istovario je sanduke, otvorio ih i počeo stavljati na Stol, jednu po
jednu, sedamdeset i dvije poluge zlata. Nitko nije imao na umu da to blago negdje postoji. U
neredima posljednje godine, kad se glavno zapovjedništvo raspalo, a revolucija se pretvorila u krvava
nadmetanja pojedinih voda, bilo je nemoguće znati tko je za što odgovoran. Pobunjeničko zlato,
izliveno u blokove i onda obloženo pečenom glinom, ostalo je bez ikakva nadzora. Pukovnik Aureliano
Buendia dade da se u imovnik predaje zavedu sedamdeset i dvije zlatne poluge i zaključi sjednicu ne
dozvolivši nikakve govore. Zaprljani mladić stajaše pred njim, gledajući ga u oči svojim mirnim očima
boje meda.

— Još nešto? — upita ga pukovnik Aureliano Buendia.

— Priznanicu — reče.

Pukovnik Aureliano Buendia mu je napisa svojom rukom. Onda popi čašu limunade i uze komad
dvopeka što su ga dijelile novakinje i povuče se u poljski šator što su mu ga pripremili da se može
odmoriti. Tu je skinuo košulju, sjeo na rub ležaja i u tri i četvrt popodne ispalio metak iz pištolja u
krug što mu ga njegov osobni liječnik bijaše zacrtao jodom na prsima. U tom istom času, u Macondu,
Ursula otkri lonac s mlijekom na štednjaku, čudeći se što neće da uzavri, i vidje da je pun crvi.

— Ubili su Aureliana! — viknu.

Pogleda prema dvorištu, kao što bijaše navikla u svojoj samoći, i spazi José Arcadiju, mokrog, tužnog
od kiše i mnogo starijeg nego kad je umro. — Ubili su ga izdajnički „— objasni Ursula i nitko se nije
smilovao da mu zatvori oči.— Pred noć ugleda kroz suze brze, svijetlo-narančaste tanjure koji su
presijecali nebo poput munje i pomisli da je to predznak smrti. Bila je još uvijek pod kestenom
jecajući na koljenima svog muža, kad donesoše pukovnika Aureliana Buendiju omotana u kabanicu
skorenu od sasušene krvi, a oči mu razrogačene od bijesa.

Bio je izvan opasnosti. Metak je prošao tako ravnom putanjom da mu je liječnik kroz prsa uvukao
vrpcu natopljenu jodom i onda je izvukao na leđima. — Ovo je moje remek-djelo reče zadovoljan. —
To je bila jedina točka kroz koju je mogao proći metak, a da ne ozlijedi nijedno vitalno mjesto.—
Pukovnik Aureliano Buendia vidje daje okružen milosrdnim sestrama novakinjama, koje su pjevale
mrtvačke psalme za pokoj njegove duše i tad se pokaja što nije pucao u nepce, kao što je mislio, samo
zato da bi se narugao proricanju Pilar Ternere.

— Da sam još uvijek na vlasti reče doktoru dao bih vas strijeljati bez suđenja, ne zato što ste mi
spasili život, nego zato što ste me učinili smiješnim.

Promašena smrt mu je ubrzo vratila izgubljeni ugled. Isti oni koji ga potvoriše da je prodao rat za
nastambu sagrađenu od zlatnih blokova, protumačili su pokušaj samoubojstva kao čin časti i
proglasiše ga mučenikom. Potom, kad je odbio orden za zasluge što mu ga je dodijelio predsjednik
republike, čak i njegovi najzagriženiji takmaci prođoše kroz njegovu sobu moleći ga da ne prizna
uvjete primirja i da započne novi rat. Soba je bila puna darova u znak zadovoljštine. Sa zakašnjenjem
zadivljen čvrstom podržkom svojih ratnih drugova, pukovnik Aureliano Buendia nije odbacio
mogućnost da im udovolji. Naprotiv, u jednom trenutku je izgledao tako oduševljen idejom o novom
ratu te je pukovnik Gerineldo Mârquez pomislio da samo čeka neki povod kako bi ga mogao objaviti.
Pravi povod mu je došao kad je predsjednik republike odbio dodijeliti ratnu mirovinu bivšim borcima,
liberalima i konzervativcima, dok posebna komisija ne provjeri svaku molbu i dok kongres ne odobri
zakon o dodjeli. — To je nepravda — zagrmi pukovnik Aureliano Buendia. — Umrijet će od starosti
čekajući poštu.— Prvi put je napustio naslonjač-njihaljku, što mu ju je Ursula kupila da bi se
oporavljao, i hodajući po sobi izdiktira odlučnu poruku predsjedniku republike. U tom brzojavu, što
nikad nije objavljen, tužio se na prvu povredu ugovora iz Neerlandije i zaprijetio se Objavljivanjem
rata do istrage, ako dodjela mirovina ne bude riješena u roku od petnaest dana. Taj njegov potez bio
je tako Pravedan te se čak moglo očekivati da će uz njega stati i bivši borci konzervativci. Jedini
odgovor vlade bijaše pojačana vojna straža pred kućnim vratima, s izgovorom da je to zbog njegove
Sigurnosti, i zabrana svih posjeta. Slične mjere poduzete su u Cijeloj zemlji s drugim nadziranim
vodama. Bio je to tako svrsishodan, žestok i djelotvoran poduhvat da su, dva mjeseca po primirju, kad
je pukovnik Aureliano Buendia posve ozdravio, svi njegovi najodlučniji podstrekači bili usmrćeni ili
prognani ili se zauvijek izgubiše u javnim službama.

Pukovnik Aureliano Buendia napustio je sobu u prosincu i bilo mu je dovoljno baciti pogled na trijem
da više ni ne pomisli na rat. Živošću gotovo nemogućom u njenim godinama, Ursula je pomladila
kuću. — Sad će znati tko sam ja — rekla je vidjevši da će njen sin živjeti. — Neće biti kuće ni bolje ni
otvorenije za sav svijet nego što je ova kuća ludih.— Dala je da se sve opere i obojadiše, promijenila
je pokućstvo, uredila vrt i posijala novo cvijeće; otvorila je vrata i prozore da bi sve do spavaćih soba
prodrla blistava svjetlost ljeta. Udarila je kraj brojnim korotama pa je i sama staru i tamnu odoru
zamijenila mladenačkom odjećom. Mehanički glasovir svojom glazbom ponovno je uveseljavao kuću.
Čuvši je, Amaranta se sjeti Pietra Crespija, njegova sutonskog cvijeta gardenije i mirisa lavande, i u
dnu njena povenula srca procvate bezazlena zavist, pročišćena vremenom. Jednog popodneva, kad je
pospremala veliku sobu, Ursula zatraži pomoć od vojnika koji su čuvali kuću. Mladi starješina straže
im dade dozvolu. Postepeno, Ursula je za njih nalazila nove poslove. Pozivala ih je na objed,
poklanjala im odjeću i cipele i učila ih čitati i pisati. Kad je vlada ukinula nadzor, jedan od njih ostade u
kući i služio joj je mnogo godina. Na Mlado ljeto, izluđen zbog odbijanja lijepe Remedios, mladi
starješina straže osvanu mrtav od ljubavi pod njenim prozorom.
Mnogo godina kasnije, na samrtnoj postelji, Aureliano Segundo će se sjetiti kišnog listopadskog
popodneva kad je ušao u sobu da vidi svog prvorođenca. Premda bijaše slabašan i plačljiv, bez ičega
od plemena Buendia, nije morao dugo razmišljati kakvo će mu ime dati.

— Zvat će se José Arcadio — reče.

Fernanda del Carpio, lijepa žena kojom se oženio prethodne godine, složila se s time. Ursula,
naprotiv, nije mogla zatajiti nejasan osjećaj zebnje. U dugoj povijesti obitelji, ustrajno ponavljanje
imenâ omogućilo joj je da izvuče zaključke koji su izgledali vrlo pouzdani. Dok su Aureliani bili
povučeni, ali umno bistri, José Arcadiji, nagli i poduzetni, bijahu obilježeni tragičnim znakom. Jedini
slučajevi koje nije bilo moguće nigdje svrstati bijahu José Arcadio Segundo i Aureliano Segundo. Bili
su tako slični i nestašni u djetinjstvu da ih ni sama Sveta Sofija od Milosti nije mogla razlikovati. Na
dan kršetnja Amaranta im je stavila narukvice s imenima i odjela ih u odjeću različitih boja s
inicijalima svakog od njih, ali kad krenuše u školu, počeše zamjenjivati odjeću i narukvice i nazivati se
zamijenjenim imenima. Učitelj Melchior Escalona, naviknut José Arcadija Segunda prepoznavati po
zelenoj košulji, pobjesnio je kad je ustanovio da taj ima narukvicu Aureliana Segunda, a drugi, unatoč
tome, kaže da se zove Aureliano Segundo, iako je nosio bijelu košulju i narukvicu s imenom José
Arcadija Segunda. Od tada nije se pouzdano znalo tko je koji. Kad su odrasli i kad im je život udario
stanovite razlike, Ursula se neprestano pitala nisu li možda oni sami u nekom času svoje zamršene
igre zamjenjivanjem počinili neku grešku i ostali zauvijek zamijenjeni. Sve do mladićke dobi bijahu kao
dva sinkronična stroja. Budili su se u isto vrijeme, željeli u kupaonicu u isti čas, patili od istih boljetica,
čak su sanjali jednake snove. U kući gdje se mislilo da svoje djelovanje usklađuju zbog jednostavne
želje za pometnjom, nitko nije vodio računa o svemu tome, dok jednog dana Sveta Sofija od Milosti
nije jednome dala čašu limunade i taj je nije uspio još ni kušati, a drugi reče da nije zaslađena. Sveta
Sofija od Milosti, koja je zaista zaboravila staviti šećer u limunadu, ispričala je to Ursuli. — Takvi su svi
— reče ona bez zbunjenosti. — Ludi od rođenja.— Vrijeme je zamrsilo stvar do kraja. Onaj što je u
igranju zamjenom ostao s imenom Aureliana Segunda, postade golem kao djed, a onaj što je ostao s
imenom José Arcadlja Segunda, postade koščat kao pukovnik, dok im je zajednička bila jedino
osamljenička narav obitelji. Možda je ta isprepletenost stasa, imena i karaktera navela Ursulu da
posumnja da su od djetinjstva pobrkani.

Konačna razlika se pokazala u jeku rata, kad je José Arcadio Segundo zamolio pukovnika Gerinelda
Mârqueza da ga povede vidjeti strijeljanje. Protiv Ursulina stava, želja mu je ispunjena. Aureliano
Segundo se, naprotiv, naježio od pomisli da prisustvuje izvršenju smrtne kazne. Više je volio kuću. U
dvanaestoj godini zapitao je Ursulu što je u zatvorenoj sobi. — Papiri odgovori mu ona. To su
Melquiadesove knjige s čudnim zapisima što ih je pisao u posljednjim godinama života.— Odgovor,
umjesto da ga primiri, raspali njegovu radoznalost. Toliko je navaljivao i toliko obećavao da neće
oštećivati stvari, da mu je Ursula dala ključeve. Nitko nije ušao u sobu otkako su iznijeli Melquiadesov
leš i na vrata stavili katanac koji bijaše sav srastao od rđe. Ali kad je Aureliano Segundo otvorio
prozore, uđe neka domaća svjetlost koja je izgledala kao da se već navikla svakodnevno osvjetljavati
sobu, a nije bilo ni traga prašini ili paučini, već sve bijaše pometeno i čisto, pometenije i čistije nego
na dan ukopa; ni tinta se ne bijaše osušila u tintarnici, niti rđa bijaše izmijenila sjaj kovina, niti se
žerava ugasila pod epruvetom u kojoj je José Arcadio Buendia isparavao živu. Knjige na policama bile
su uvezane u korice otvrdle i blijede poput opaljene ljudske kože, a rukopisi stajali netaknuti. Unatoč
višegodišnjoj zatvorenosti, zrak je izgledao čistiji nego u ostalim dijelovima kuće. Sve je bilo tako novo
da Ursula, koji tjedan kasnije, kad je ušla u sobu s kablom vode i metlom da opere podove, nije imala
što raditi. Aureliano Segundo je pozorno čitao neku knjigu. Iako bez korica, a naslovu ni traga, dječak
je uživao u povijesti neke žene koja je sjedila za stolom i jela samo zrna riže što ih je hvatala
pribadačama, i u povijesti o nekom ribaru koji je od susjeda posudio olovo za mrežu, a riba, koju mu
je kasnije dao za uzvrat, imala u trbuhu dijamant, te o svjetiljki koja je ispunjala sve želje, i o letećem
ćilimu. Zapanjen, zapitao je Ursulu je li sve to zaista istinito, a ona mu reče da jest, da su pred mnogo
godina Cigani donosili u Macondo čudotvome svjetiljke i leteće sagove.

— Stvar je u tome — uzdahnu —što svijet malo po malo propada i više nema takvih stvari.

Kad je dočitao knjigu, u kojoj mnoge priče bijahu bez završetka, jer su nedostajali listovi, Aureliano
Segundo prionu na odgonetavanje rukopisa. Bilo je nemoguće. Slova su izgledala kao rublje koje se
suši na užetu i više su bila nalik glazbenom nego književnom pismu. Jednog vrućeg popodneva, dok je
istraživao rukopise, osjeti da nije sam u sobi. Prema odbljesku prozora, sjedeći s rukama na
koljenima, bijaše Melquiades. Nije mu bilo više od četrdeset godina. Nosio je isti zastarjeli prsluk i
šešir s gavranovim krilima, a niz blijede mu sljepoočice iz kose curila od vrućine rastopljena masnoća,
kao što ga vidješe Aureliano i José Arcadio u svom djetinjstvu. Aureliano Segundo ga je otprve
prepoznao, jer se to nasljedno sjećanje prenosilo s koljena na koljeno, a do njega je došlo iz pamćenja
njegova djeda.

— Zdravo! reče Aureliano Segundo.

— Zdravo, momče — reče Melquiades.

Od tada, u toku nekoliko godina, vidali su se gotovo svakog popodneva. Melquiades bi mu pričao o
svijetu, nastojao usaditi mu svoje staro znanje, ali nije htio tumačiti rukopise. — Nitko ne treba da
zna njihov smisao dok ne prođe sto godina—, objasnio je. Aureliano Segundo je zauvijek zakopao
tajnu o tim razgovorima. Jednom zgodom je pomislio da će mu se njegov osobni svijet porušiti, jer
Ursula bijaše ušla u času kad je Melquiades bio u sobi. Ali ona ga nije vidjela.

— S kim razgovaraš? upita ga

— Ni s kim reče Aureliano Segundo.

— Takav ti je bio pradjed — reče Ursula. — I on je razgovarao sam sa sobom.

Međutim, José Arcadio Segundo bijaše zadovoljio svoju želju da vidi strijeljanje. Do kraja života će
pamtiti šest istovremenih pucnjeva i njihov prasak koji se razbio o brda, i tužan osmijeh i smetene oči
strijeljanoga koji ostade uzgor dok mu se košulja natapala krvlju, i kako se i dalje neprestano smiješio
dok su ga odvezivali od stupa i polagali u sanduk pun kreča. — Živ je pomisli. Živa će ga zakopati.—
Toliko je to djelovalo na njega, da je od tada zamrzio rat i vojničko zvanje, ne zbog smrtne kazne,
nego zbog užasna običaja da strijeljane zakopavaju žive. Nitko tada nije znao kad je počeo zvoniti u
crkvena zvona i posluživati kod mise ocu Antoniju Isabelu, nasljedniku El Cachorra, i odgajati pijetlove
za borbu u dvorištu župske kuće. Kad je pukovnik Gerineldo Mârquez saznao za to, oštro ga je ukorio
što se bavi poslovima koje liberali preziru. — Stvar je u tome reče —što se meni čini da sam postao
konzervativac.— Vjerovao je u to kao u neku odredbu sudbine. Pukovnik Gerineldo Mârquez,
zgranut, ispriča to Ursuli.

— Bolje — potvrdi ona. — Kamo sreće da postane pop, da konačno Bog uđe u ovu kuću.
Ubrzo se proučulo da ga otac Antonio Isabel priprema za prvu pričest. Učio ga je katekizam dok je
gulio vratove pijetlov ima. Tumačio mu je spomoću jednostavnih primjera, dok bi kvočke posađivali u
gnijezda, kao što je Bog činio drugog dan a stvaranja, da bi se u jajima razvili pilići. Od tada je župnik
počeo pokazivati prve znake staračke smetenosti, što ga je dovelo do toga da je, koju godinu kasnije,
ustvrdio kako je đavao vjerojatno izvojevao pobjedu u pobuni protiv Boga i da zapravo on sjedi na
nebeskom prijestolju, samo krije svoj pravi identitet kako bi lakše zaskočio neoprezne. Potaknut
smjelošću svog učitelja, José Arcadio Segundo je za nekoliko mjeseci postao tako Vješt u bogoslovnim
doskočicama da je mogao zbuniti vraga jednako kao što bijaše okretan u varanju pri borbi pijetlova.
Amaranta mu je sašila platneno odijelo s ovratnikom i kravatom, kupila mu bijele cipele i zlatnim
slovima izvezla ime na vrpci uz voštanicu. Dvije večeri prije prve pričesti otac Antonio Isabel se
zatvorio s njim u sakristiju da bi ga ispovjedio, uz pomoć rječnika grijehâ. Bio je to tako dug popis, da
je stari župnik, navikao leći u šest, zaspao na sjedalici prije nego su bili gotovi. Ispovjedaonica je za
José Arcadija Segunda bila pravo otkriće. Nije ga začudilo što ga je župnik upitao da li je činio ružne
stvari sa ženama, a on iskreno odgovorio da nije, nego ga je prenerazilo pitanje da li je to činio sa
životinjama. Prvog petka u svibnju pričestio se mučen znatiželjom. Kasnije se obratio Petroniju,
bolesnom crkvenjaku koji je živio u tornju i, kako su pričali, hranio se šišmišima, a Petronije mu
odgovori: — lma pokvarenih kršćana koji to obavljaju s magaricama—. José Arcadio Segundo je
pokazivao toliku znatiželju i tražio tolika objašnjenja da je Petronio izgubio strpljenje.

— Ja idem utorkom noću —priznade. —Ako obećaš da nećeš nikome reći, sljedećeg utorka ću te
povesti.

Zaista, sljedećeg utorka Petronio je sišao s tornja s drvenim stočićem, za koji nitko do tada nije znao
čemu služi, i poveo José Arcadija Segunda u obližnju baštu. Mladiću se toliko dopadoše te noćne
krade da se dugo vremena nije pojavio u Catarinovu lokalu. Postao je stručnjakom za pijetlove. —
Nosi te životinje odavde—, naredila mu je Ursula kad ga je prvi put spazila da ulazi sa svojim biranim
životinjama za borbu. — Pijetli s u već donijeli dosta jada ovoj kući da bi nam ti sad dovlačio nove
nevolje.— José Arcadio Segundo ih odnese bez pogovora, ali ih je i dalje uzgajao kod Pilar Ternere,
svoje babe, koja mu j e dala sve što je trebao, ali pod uvjetom da ostane kod nje. U borbi pijetlova
ubrzo je pokazao veliko znanje što mu ga je usadio otac Antonio Isabel i imao je dosta novca ne samo
za još brojniji uzgoj, nego i za svoja muška zadovoljstva. Ursula ga je tada uspoređivala s bratom i nije
joj bilo jasno kako dvojica blizanaca, koji u djetinjstvu bijahu kao jedna osoba, na kraju postadoše
tako različiti. To čuđenje ne potraja dugo, jer Aureliano Segundo ubrzo poče pokazivati sklonost
prema ljenčarenju i rasipništvu. Dok se zatvarao u Melquiadesovu sobu, bio je zamišljen, kao
pukovnik Aureliano Buendia u mladosti. Ali malo prije ugovora u Neerlandiji jedna slučajnost ga
izvuče iz njegove povučenosti i suoči ga sa stvarnošću ovog svijeta. Neka mlada žena, koja je
prodavala lutrijske brojeve za dobitak harmonike, pozdravi ga vrlo srdačno. Aureliano Segundo se nije
začudio, jer mu se često događalo da ga zamijene s bratom. Ali nije objasnio tu zabunu čak ni onda
kad mu je djevojka cmizdrenjem pokušala umekšati srce i na kraju ga povela u svoju sobu. Toliko joj
je postao mio od tog prvog susreta, da je u lutriji napravila prevaru kako bi on dobio harmoniku.
Nakon dva tjedna Aureliano Segundo je prokužio da ta žena naizmjenično liježe s njim i s njegovim
bratom, uvjerena da se radi o istom čovjeku ali umjesto da stvar izvede na čistac, on je sve učinio da
je produži. Nije se vraćao u Melquiadesovu sobu. Popodneva je provodio u dvorištu, učeći svirati
harmoniku po sluhu, unatoč Ursulinim prosvjedima, koja je u to vrijeme bila zabranila glazbu u kući
zbog korote, a povrh toga, prezirala je harmoniku kao glazbalo kojim se služe samo probisvijeti,
nasljednici Francisca Ljudine. Ipak, Aureliano Segundo je postao pravi majstor na harmonici te ju je
svirao i poslije nego se oženio i imao djecu i bijaše jedan od najuglednijih ljudi u Macondu.

Gotovo dva mjeseca je dijelio ženu sa svojim bratom. Nadzirao ga je, mutio mu planove i kad bi se
uvjerio da José Arcadio Segundo te noći neće posjetiti zajedničku ljubavnicu, otišao bi spavati s njom.
Jednog jutra vidje da je bolestan. Dva dana kasnije nađe svog brata kako se drži za gredu u kupaonici,
sav u znoju i u gorkim suzama i sve mu bî jasno. Brat mu tada

ispriča da ga je žena odbacila, jer da joj je donio nešto što j e ona nazvala bolešću pokvarenjačkog
života. Kazao mu je također kako ga je Pilar Temera pokušala izliječiti. Aureliano Segundo se potajno
podvrgao vrućim kupkama hipermanganom i vodom za mokrenje i svaki za sebe ozdraviše nakon tri
mjeseca skrovitih muka. José Arcadio Segundo nije se više vratio dotičnoj ženi. Aureliano Segundo je
od nje izmolio oproštenje i ostao s njom do kraja života.

Zvala se Petra Cotes. Došla je u Macondo u jeku rata, sa slučajnim mužem koji je živio od lutrije, a kad
je umro, ona je nastavila posao. Bila je mulatkinja, čista i mlada, sa žućkastobademastim očima, koje
su joj davale izgled okrutne pantere, no imala je plemenito srce i veličanstven smisao za ljubav. Kad
Ursula uvidje da se José Arcadio Segundo bavi pijetlovima, a Aureliano Segundo svira harmoniku na
bučnim zabavama svoje priležnice, mislila je izludjeti od smetenosti. Bilo je to kao da se u obojici
sabraše sve mane obitelji, a nijedna njena vrlina. Tada je odlučila da se više nitko neće zvati Aureliano
ni José Arcadio. Međutim, kad je Aureliano Segundo dobio prvog sina, nije se usudila usprotiviti se:

— Slažem se — reče Ursula ali pod jednim uvjetom: ja ću ga odgajati.

lako bijaše stogodišnja i gotovo slijepa žena, još uvijek je u potpunosti posjedovala tjelesnu živahnost,
čvrstinu značaja i duhovnu ravnotežu. Nitko bolji od nje za odgoj kreposna čovjeka koji bi vratio ugled
obitelji, čovjeka koji nikada nije čuo govoriti o ratu, o pijetlovima za borbu, o izopačenim ženama i
mahnitim pothvatima, četiri nesreće koje su, po Ursulinu mnijenju, bile uzrokom rasapu njena
plemena. — Ovaj će biti pop—, zarekla se svečano, — I ako me Bog podrži u životu, mora postati
papa—. Čuvši je, svi su se smijali, ne samo u sobi, nego u cijeloj kući gdje su bili okupljeni bučni
prijatelji Aureliana Segunda. Rat, Prognan u najskrovitije zakutke nemilih sjećanja, bio je začas dozvan
pucanjem šampanjskih čepova.

— U papino zdravlje nazdravi Aureliano Segundo.

Uzvanici odzdraviše uglas, Potom je gazda kuće zasvirao na harmonici, bljesnuše rakete i naručiše
bubnjeve na veselje selu . U zoru, uzvanici, naliveni šampanjcem, žrtvovaše šest krava i Iznesoše ih na
ulicu, na raspolaganje mnoštvu. Nitko se nije Snebivao. Otkako je Aureliano Segundo postao glava
kuće, takve su proslave bile redovite, makar za njih ne bilo tako značajna povoda kao što je rođenje
pape. Za malo godina, bez posebna napora, pukom igrom sudbine, zgrnuo je jedno od najvećih
bogatstava u močvari, zahvaljujući čudesnom razmnožavanju svojih životinja. Kobile su mu ždrijebile
trojke, kokoši nesle dvaput dnevno, svinje se tako neobuzdano tovile, da nitko nije mogao pojmiti
tako neumjerenu plodnost osim kao rezultat nekakvih čarolija. — Treba da štediš—, rekla bi Ursula
svom lakoumnom praunuku. — Ta sreća te neće pratiti cijelog života.— Ali Aureliano Segundo se nije
osvrtao na nju. Što je više otvarao šampanjca da bi nalio prijatelje, njegove životinje su se bezglavije
plodile i sve čvršće je vjerovao da mu sretna zvijezda ne ovisi o njegovu vladanju, nego o utjecaju
Petre Cotes, njegove priležnice, čija je ljubav imala sposobnost da natjera u očaj prirodu. Bijaše toliko
siguran da je to pravi izvor njegove sreće, da je nikad nije držao daleko od svojih životinja, pa čak i
kad se oženio i imao djecu, nastavio je živjeti s njom uz Fernandinu suglasnost. Čvrst, krupan kao
djedovi mu, ali pun životnog veselja i neodoljive srdačnosti, što oni nisu imali, Aureliano Segundo
jedva da je imao vremena za nadziranje stada. Bilo je dovoljno da Petru Cotes odvede do torova i da s
njom na konju prođe svojim posjedom da bi svaka životinja, označena njegovim žigom, podlegla
neizlječivoj pošasti rasplođivanja.

Kao i sve druge blagodati u njegovu dugom životu, i to pretjerano bogatstvo je potjecalo od
slučajnosti. Do kraja rata Petra Cotes se uzdržavala prihodom od lutrije, a Aureliano Segundo bi se
pobrinuo da s vremena na vrijeme olakša Ursulinu kasu. Bili su lakomislen par, bez ikakve brige osim
da svake noći legnu zajedno, čak i u zabranjene dane, i da se do svanuća valjaju po krevetu. — Ta
žena je tvoja propast—, dovikivala bi Ursula praunuku kad bi ga spazila kako poput mjesečara ulazi u
kuću. — Toliko te ošamutila da ću te uskoro vidjeti kako se previjaš od količnih bolova, sa žabom
krastačom u trbuhu.— José Arcadio Segundo, kome je trebalo dosta vremena da otkrije podvalu, nije
mogao shvatiti strast svoga brata. Sjećao se Petre Cotes kao sasvim obične žene, koja je dosta troma
u krevetu i posve lišena smisla za ljubav. Gluh na Ursulinu viku i na bratovo podrugivanje, Aureliano
Segundo je tada jedino razmišljao kako pronaći neki posao kojim bi mogao opskrbiti kuću za
Fernandu, a umrijeti s njom, na njoj i pod njom, u noći grozničava ludovanja. Kad je pukovnik
Aureliano Buendia ponovno otvorio radionicu, konačno se predavši smirenim čarima starosti,
Aureliano Segundo pomisli da bi izrađivanje zlatnih ribica za njega predstavljalo dobar posao. Mnogo
je vremena proboravio u vrućoj sobici gledajući kako se tvrde pločice kovine, koje je pukovnik
obrađivao nepojmljivim strpljenjem očajnika, polako pretvaraju u pozlaćene ljuske. Posao mu se
učinio vrlo mučnim, a sjećanje na Petru Cotes bijaše tako ustrajno i izazovno da je nakon tri tjedna
nestao iz radionice. Bilo je to u vrijeme kad je Petra Cotes odlučila kuniće stavljati na lutriju. Tako su
se brzo rasplođivali i rasli da je jedva bilo vremena za prodaju lutrijskih brojeva. Spočetka Aureliano
Segundo nije vodio računa o zabrinjavajućim razmjerima rasplođivanja. Ali jedne noći, kad već nitko u
selu nije htio ni čuti za lutriju s kunićima, čuo je nekakvo udaranje po zidu dvorišta. — Ne boj se ništa
— reče Petra Cotes. To su kunići.— Nisu više mogli spavati zbog koprcanja životinja. U svanuće,
Aureliano Segundo otvori vrata i vidje dvorište prepuno kunića koji izgledahu plavi u odsjaju zore.
Petra Cotes, zacenuta od smijeha, nije mogla da se ne našali.

— Ti su se noćas izlegli — reče.

— Kakav užas! — reče on. — Zašto ne pokušaš s kravama?

Koji dan kasnije, u želji da čisti dvorište, Petra Cotes zamijeni kuniće za kravu koja za dva mjeseca
oteli trojke. Tako je počelo. Preko noći Aureliano Segundo postade vlasnik imanja i stoke i jedva je
uspijevao proširiti prepune štale i obore. Bio je to vrtoglav napredak kojem se i sam smijao i šta mu je
drugo preostalo nego da se oda rasipničkom ponašanju, kako bi ispoljio dobro raspoloženje. —
Gubite se, krave, jer život je kratak—, uzvikivao je. Ursula se pitala u kakve se spletke zapleo, ako ne
pljačka, ako nije postao kradljivac stoke, i svaki put kad bi ga vidjela kako otvara šampanjac zbog
pukog užitka da mu pjena Ob lije lice, vikala bi i grdila ga zbog rasipništva. Toliko mu je dosađivala da
se Aureliano Segundo jednog jutra, ustavši pun luda raspoloženja, pojavio sa sandukom novčanica,
kantom ljepila i četkom, i pjevajući što ga grlo nosi stare pjesme Francisca Ljudine, izlijepi kuću izvana
i iznutra, odozdo do gore, novčanicama od jednog pesosa. Stara zgrada, bojadisana u bijelo od
vremena kad su donijeli mehanički glasovir, poprimi varljiv izgled džamije. Uz galamu obitelji,
Ursulino zgražanje i radost sela koje se strčalo na ulicu da bi prisustvovalo rasipničkom slavlju,
Aureliano Segundo je do kraja oblijepio sve, od pročelja do kuhinje, uključujući kupaonicu i spavaće
sobe, a ostatak novčanica istresao u dvorište.

— Dakle —reče na kraju— nadam se da mi od sada nitko više u ovoj kući neće govoriti o novcu.

Tako je i bilo. Ursula je dala poskidati novčanice zalijepljene za prostrane naslage kreča i kuću
ponovno bojadisara u bijelo. — Bože moj molila je daj da budemo siromašni kao što bijasmo kad smo
utemeljili ovo selo, da nam u drugom životu ne bi morao naplatiti ovo rasipanje—. Njene molitve
bijahu uslišane na suprotan način. Zapravo, jedan radnik koji je skidao novčanice nepažnjom se
sudario s golemim svetim Josipom od gipsa što gaje netko u posljednjim godinama rata ostavio u kući
i šuplji kip se rasu po tlu. Bio je pun zlatnika. Nitko se nije sjećao tko je donio tog sveca u prirodnoj
veličini. — Donijela su ga trojica objasni Amaranta. Zamoliše me da ga pričuvamo dok ne prestanu
kiše, a ja im rekoh da ga postave tu, u ugao, gdje nitko neće udariti u njega, i tu su ga postavili vrlo
pažljivo, i tu je od onda stajao, jer nikad ne dođoše po njega.— U posljednje vrijeme Ursula bi palila
svijeće i klečala pred njim i ne sluteći da se ne moli svecu nego zlatu teškom gotovo dvjesto
kilograma. Otkrivši sa zakašnjenjem svoje nehotično poganstvo, postade još očajnijom. Pljunula je na
golemu hrpu novca, skupila ga u tri platnene vreće i zakopala na tajno mjesto, uvjerena da će ga ona
tri neznanca prije ili poslije potražiti. Mnogo kasnije, u teškim godinama svoje oronulosti, Ursula se
znala uplesti u razgovor brojnih putnika što su tada prolazili kroz kuću te bi ih pitala da li su za vrijeme
rata ostavili kod njih svetog Josipa od gipsa da ga čuvaju dok ne prestanu kiše.

Takve stvari, nad kojima se Ursula toliko snebivala, bijahu vrlo obične u ono doba. Macondo se gušio
u čudesnom blagostanju. Umjesto nekadašnjih kuća od trske i blata dizale se građevine od opeke, s
drvenim griljama i betonskim podovima, što je zagušljivu popodnevnu vrućinu činilo snošljivom. Od
starog sela José Arcadija Buendije bijahu preostali samo prašnjavi bajami, predodređeni da prežive i
najteže nepogode, i rijeka bistrih voda, u kojoj je José Arcadio Segundo svojim mahnitim maljevima
pretpovijesno kamenje pretvorio u prah, kad se prihvatio čišćenja korita kako bi se uredilo
pristanište. Bila je to luda zamisao, jedva usporediva sa zamislima njegova djeda, jer je kamenito
korito mnogim zaprekama onemogućavalo plovidbu od Maconda do mora. Ali se José Arcadio
Segundo, u naglom nastupu lude smionosti, zaintačio za taj poduhvat. Sve do tada kod njega ni traga
nekakvoj maštovitosti. Izuzimajući preranu pustolovinu s Petrom Cotes, nikad nije imao veze sa
ženama. Ursula ga je smatrala najbezbolnijim uzorkom što gaje obitelj dala u svojoj dugoj povijesti,
nesposobnim da se istakne niti kao navijač pri borbi pijetlova, dok mu pukovnik Aureliano Buendia
nije ispričao zgodu o španjolskoj galiji, nasukanoj dvanaest kilometara od mora, čiji je pougljenjeni
kostur on svojim očima vidio za vrijeme rata. Priča, koju su mnogi u toku duga vremena smatrali
izmišljotinom, za José Arcadija Segunda bijaše pravo otkriće. Prodao je pijetlove najboljem platiši,
skupio ljude i kupio alat i dao se u neobičan poduhvat da razbije kamenje, prokopa kanale, ukloni
grebene, čak da izravna vodopade. — Sve to već znam napamet — vikala je Ursula. — Kao da se
vrijeme vrti u krugu pa se vratismo na početak.— Kad je procijenio da je rijeka plovna, José Arcadio
Segundo je bratu podrobno izložio svoje planove i on mu dade novaca koliko mu je još trebalo za
radove. I nestade ga na dugo vremena. Pričalo se da njegova zamisao o kupnji broda nije ništa drugo
doli lukavština kako bi se podigao s pomoću bratova novca, kad puče glas da se neki čudan brod
približava selu. Žitelji Maconda, koji se više ni sjećali nisu sjajnih poduhvata José Arcadija Buendije,
grnuše na obalu i zapanjenim očima vidješe dolazak prvog i posljednjeg broda koji je ikad pristao u
selu. Bila je to samo splav od balvana koju je dvadeset ljudi, idući obalom, vuklo na debelim užetima.
Na pramcu, sa sjajem zadovoljstva u očima, José Arcadio Segundo upravljaše skupom plovidbom. S
njim je stizala skupina raskošnih gospođa, koje su se upadljivim suncobranima štitile od sunčane
žege, a preko ramena im skupocjene svilene marame, na licima rumene pomade, prirodno cvijeće u
kosi, zlatne zmije oko ruku i dijamanti u zubima. Splav od balvana bijaše jedino prijevozno sredstvo
koje je José Arcadio Segundo uspio do Maconda, i to samo jednom, ali nikad nije primao neuspjeh
tog poduhvata, nego je svoj podvig proglasio pobjedom volje. Svom bratu je podnio vrlo savjesne
račune i ubrzo se opet zdušno predao poslu oko pijetlova. Jedino što ostade od tog nesretnog
pokušaja bijaše dah obnove što ga donesoše dame iz Francuske. Njihova veličanstvena umijeća
izmijeniše starodrevni način ljubavi, a svojim smislom za društveno blagostanje unesoše zbrku u
zastarjeli Catarinov lokal i preobraziše ulicu u vašar pun japanskih svjetiljki i čeznutljivih verglova. One
su uvele krvavi karneval koji je tri dana Macondo pretvarao u mahnitanje i od kojeg je jedina trajna
posljedica bila što je Aurelianu Segundu pružio priliku da upozna Fernandu del Caprio.

Lijepa Remedios bijaše proglašena kraljicom. Ursula, koja je strepila pred uzbudljivom ljepotom svoje
praunuke, nije mogla spriječiti izbor. Sve do tada ju je mogla zadržati da ne izlazi na ulicu, osim kad bi
išla na misu s Amarantom, ali bi joj naredila da lice pokrije crnim velom. Manje bogoljubni muškarci,
koji su se presvlačili u popove da bi rekli svetogrdnu misu u Catarinovu lokalu, dolazili bi u crkvu s
jedinom namjerom da vide, makar i na trenutak, lice lijepe Remedios, o čijoj se legendarnoj ljepoti s
pretjeranim oduševljenjem govorilo posvuda oko močvare. Prošlo bi mnogo vremena dok bi im se to
posrećilo, a bolje bi bilo da im se takva prilika nije nikad ukazala, jer većina njih ne bi od tada mogla
mimo spavati. Čovjek koji je u tome uspio, neki stranac, zauvijek je izgubio spokoj, zaglibivši u živom
blatu prezira i bijede i koju godinu kasnije raskomadao ga je noćni vlak kad je zaspao na tračnicama.
Od časa kad ga prvi put vidješe u crkvi, u odijelu od zelena sukna i izvezenu prsluku, svima je bilo
jasno da je stigao iz daleka, iz nekog udaljena inozemna grada, privučen tajanstvenim čarima lijepe
Remedios. Bijaše tako lijep, toliko snažan i smiren, tako otmjena držanja, da bi Pietro Crespi uz njega
izgledao kao nedonošče i mnoge su žene šaputale, smijuckajući se zlobno, da bi on zapravo morao
nositi veo preko lica. Nije svraćao ni kod koga u Macondu. pojavio bi se nedjeljom ujutro, kao princ iz
bajke, na konju sa srebrnim stremenjem i podsedlicom od baršuna, i odlazio bi iz sela poslije mise.

Tolika bijaše snaga njegove prisutnosti te je sav svijet, otkako ga prvi put vidješe u crkvi, držao za
sigurno da je između njega i lijepe Remedios započeo tih i napet dvoboj, tajni ugovor, neopoziv
izazov, što ne može završiti samo ljubavlju nego i smrću. Šeste nedjelje konjanik se pojavi sa žutom
ružom u ruci. Slušao je misu stojeći, kao i obično, a po svršetku zaustavi lijepu Remedios i ponudi joj
osamljeničku ružu. Ona je primi posve prirodno, kao da je bila pripremljena na takvu počast i onda na
trenutak otkri lice i smiješkom izrazi zahvalnost. To je bilo sve što je učinila. Ali ne samo za konjanika,
nego za svakog muškarca koji je imao zlosretnu povlasticu da to doživi, taj trenutak bijaše vječnost.

Od tada je konjanik dovodio svirače pod prozor lijepe Remedios te bi katkada svirali do zore.
Aureliano Segundo je jedini od srca suosjećao s njim i pokušao je slomiti njegovu upornost. — Ne
gubite vrijeme uzalud—, reče mu jedne noći, — žene su u ovoj kući gore nego mazge—. Ponudio mu
je svoje prijateljstvo, pozvao ga da se okupa u šampanjcu, pokušao mu je dati do znanja da žene iz
njegove obitelji imaju dušu od kremena, ali nije uspio raniti njegovu tvrdoglavost. Izluđen
neprestanim noćnim svirkama, pukovnik Aureliano Buendia mu zaprijeti da će mu tugu izliječiti
hicima iz pištolja. Ništa ga nije moglo natjerati da odustane, osim njegove vlastite i žalosne
iznemoglosti.
Od naočita i besprijekorna čovjeka postade odrpani jad i nevoIja. Govorkalo se da je u svojoj dalekoj
zemlji ostavio časti i bogatstva, iako mu u stvari nitko nije znao za porijeklo. Pretvorio se u svadljivca
koji vječno visi u krčmi i osvanuo bi u Catarinovu lokalu uprljan vlastitim izmetom. Najtužnija u
njegovoj drami bijaše činjenica da se lijepa Remedios nije osvrtala na njega ni onda kad se, prinčevski
odjeven, pojavljivao u crkvi. Primila je žutu ružu bez ikakve zle primisli, jer ju je zabavljao tako luckast
postupak, i podigla je veo da mu bolje vidi lice, a ne da mu pokaže svoje.

U biti, lijepa Remedios nije bila stvorenje od ovoga svijeta. Sve do zrele mladosti Sveta Sofija od
Milosti morala ju je kupati i oblačiti, a i onda kad je već mogla sama upravljati sobom trebalo ju je
nadzirati da ne crta životinjice po zidu, štapićem umočenim u vlastito govno. Bilo joj je već dvadeset
godina, a nije znala ni čitati ni pisati, ni služiti se priborom za stolom, i gola bi šetala po kući, jer se
njena priroda opirala svakoj vrsti uobičajenosti. Kad joj je mladi zapovjednik straže izjavio ljubav,
jednostavno ga je odbila jer ju je začudila njegova lakoumnost — Pazi što je bedast—, rekla je
Amaranti. — Kaže da će umrijeti zbog mene kao da sam ja zapetljaj crijeva—. A kad su ga stvarno
našli mrtva pod njenim prozorom, lijepa Remedios potvrdi svoj prvotni dojam.

— Eto vidite primijeti. — Bio je posve bedast.

Činilo se da joj je neka prodorna vidovitost omogućavala da vidi pravo stanje stvari, nadilazeći svaku
ukočenost. Tako je bar mislio pukovnik Aureliano Buendia, za kojeg lijepa Remedios ni u kom slučaju
nije bila umno zaostala, kao što se vjerovalo, nego sasvim suprotno od toga. — Ona je kao da se
vratila iz dvadesetogodišnjeg rata—, običavao je reći. Ursula je sa svoje strane zahvaljivala Bogu što je
obdario obitelj stvorenjem iznimne čistoće, ali ju je istodobno zbunjivala njena ljepota, jer joj se činila
kao neka oprečna vrlina, kao đavolska zamka usred bezazlenosti. Zbog toga je odlučila odijeliti je od
svijeta, sačuvati je od svake zaraze. Nikad joj ni na pamet nije palo d a će je izabrati kraljicom ljepote
u paklenskoj zbrci karnevala. A li Aureliano Segundo, ponesen hirovitom željom da se preobuče u
tigra, dovede u kuću oca Antonija Isabela, ne bi li uvjerio Ursulu da karneval nije poganska svečanost,
kao što je ona govorila, nego stari katolički običaj. Konačno uvjerena, iako preko volje, odobrila je
krunidbu.

Vijest da će Remedios Buendia biti vladarica slavlja, začas je prešla granice močvare i stigla do dalekih
područja gdje se nije ni znalo za golemi ugled njene ljepote te je izazvala uznemirenost kod onih koji
su još uvijek njeno prezime smatrali simbolom prevrata. Bila je to bezrazložna uzemirenost. Ako je
itko slovio kao bezopasan u to vrijeme, bio je to ostarjeli i razočarani pukovnik Aureliano Buendia,
koji je malo po malo gubio svaku vezu sa zbivanjima u zemlji. Zatvorenom u radionici, jedina mu veza
s ostalim svijetom bijaše prodaja zlatnih ribica. Jedan od isluženih vojnika, koji je stražario pred
njegovom kućom u prvim danima mira, prodavao ih je po naseljima oko močvare i vraćao bi se pun
novaca i novosti. Kazivao je da konzervativna vlada, uz podršku liberala, preuređuje kalendar, kako bi
svaki predsjednik mogao sto godina biti na vlasti. Da je konačno potpisan konkordat sa Svetom
stolicom i da je iz Rima došao kardinal pod krunom od dijamanta i na prijestolju od suha zlata, i da su
se liberalni ministri dali slikati kako kleče i ljube mu prsten. Kako su glavnu pjevačicu jedne španjolske
družine, koja je prolazila kroz glavni grad, iz njene sobice odvukli neki maskirani ljudi te je sljedeće
nedjelje gola plesala u ljetnikovcu predsjednika republike. — Ne govori mi o politici—, rekao bi
pukovnik. — Naš je posao prodavati ribice.— Javno se govorkalo da neće ništa da čuje o stanju u
zemlji jer svojom radionicom stječe bogatstvo, a Ursula udarila u smijeh kad je to čula. Puna
neumoljiva smisla za stvarnost, nije mogla shvatiti posao pukovnika koji je mijenjao ribice za zlatni
novac i onda zlatni novac prerađivao u ribice, i tako redom, i što je više prodavao to je više morao
raditi, da bi održao taj izazovni začarani krug. Zapravo, njega nije zanimala trgovina nego rad. Bila mu
je potrebna tolika sabranost da bi nanizao ljuske, uglavio sitne rubine u oči, istanjio škrge i postavio
peraje, da mu nije preostajao nijedan prazan trenutak za gorka sjećanja na rat. Toliko ga je
zaokupljala pozornost koju je iziskivalo savršenstvo njegova za. nata, da se za kratko vrijeme postarao
više nego u svim godinama rata, a sjedenje mu povilo kičmu i sitnomjerje oštetilo vid, ali ga je uporna
sabranost nagradila duševnim mirom. Posljednji put ga se vidjelo da se upleće u nešto što je imalo
veze s ratom kad ga je skupina veterana obiju partija zamolila za podršku u traženju doživotnih
mirovina, koje su im stalno obećavali i stalno odgađali. — Zaboravite na to — reče im on. Ta znate da
sam ja odbio mirovinu da bih se oslobodio mučnog čekanja do smrti—. U početku ga je pukovnik
Gerineldo Mârquez posjećivao u večernjim satima te bi sjedili pred vratima na ulici i sjećali se
prošlosti. Ali Amaranta nije mogla podnijeti uspomene koje je u njoj budio taj umorni čovjek, kojega
je ćelavost bacala u ponor prerane starosti, te ga je često ojadila svojom nepravednom grubošću i
zbog toga više nije dolazio, osim u iznimnim slučajevima, da bi konačno posve iščezao, oboren
paralizom. Šutljiv, smiren, neosjetljiv za novi dah života koji je potresao kuću, pukovnik Aureliano
Buendia jedva je dokučio da tajna ugodne starosti nije ništa drugo nego častan sporazum sa
samoćom. Ustajao bi u pet nakon lagašna sna, pio bi u kuhinji svoju vječnu šalicu gorke kave, zatvorio
bi se čitav dan u radionicu, u četiri popodne bi prošao trijemom vukući stočić, a ne bi se ni osvrnuo na
rujne plamenove ruža, ni na blistavost trenutka, ni na ustrajnost Amarantinu, čija je tuga odzvanjala
kao šum lonca koji se savršeno čuo u sumrak, i onda bi sjeo pred vrata na ulici dok bi ga komarci
pustili na miru. Netko se jednom usudio pomutiti njegovu samoću.

— Kako je, pukovniče! — reče mu u prolazu.

— Tako — odvrati on. — Čekam da prođe moj sprovod.

Zato je nemir zbog ponovne pojave njegova prezimena u javnosti, povodom kraljevanja lijepe
Remedios, bio bez ikakve osnove. Međutim, mnogi nisu mislili tako. Nesvjesno tragedije koja mu je
prijetila, selo se slilo na glavni trg, uz neobuzdanu provalu radosti. Karneval je bio na vrhuncu
ludovanja, Aureliano Segundo bijaše konačno zadovoljio svoj san da se preobuče u tigra i sretan je
gazio u raspojasanoj gomili, već promukao od rikanja, kad se na putu od močvare ukaza duga povorka
noseći na zlatnoj nosiljci tako čarobnu ženu kakvu ni mašta ne može zamisliti. Miroljubivi žitelji
Maconda skinuše načas obrazine da bi bolje vidjeli blistavu pojavu pod krunom od smaragda i
ogrtačem od hermelina, za koju se činilo da posjeduje zakonitu vlast, a ne samo dostojanstvenost od
šljokica i krep-papira. Mnogi su bili dovoljno pronicljivi te posumnjaše da se radi o nekoj podvali. Ali
Aureliano Segundo se brzo snašao u toj pometnji, pridošlice proglasio počasnim gostima i salomonski
posjeo na isto prijestolje lijepu Remedios i prispjelu kraljicu. Sve do ponoći, stranci, preobučeni u
beduine, sudjelovahu u slavIju i još ga obogatiše raskošnim vatrometom i akrobatskim vještinama
koje su podsjećale na ciganska umijeća. Nenadano, na vrhuncu zabave, netko prekinu osjetljivu
ravnotežu.

— Živjela liberalna stranka! uzviknu. — Živio pukovnik Aureliano Buendia!

Puščana paljba zaguši sjaj raketa, a krici užasa utišaše glazbu i veselje se okrenu u stravu. Još mnogo
godina kasnije tvrdilo se da je kraljevska garda pridošle vladarice bila zapravo odred redovne vojske
koji je pod svojim bogatim odorama skrivao službene puške. Vlada je u izvanrednu proglasu otklonila
od sebe odgovornost i obećala temeljitu istragu o krvavu događaju. Ali istina nikad nije istjerana na
čistac i zauvijek je prevladaIo mišljenje da je kraljevska garda, bez bilo kakva izazova, na znak svog
starješine zauzela borbeni položaj i počela nemilosrdno pucati po mnoštvu. Kad se sve stišalo, u
mjestu nije više bilo nijednog lažnog beduina, a na trgu je ležalo, što mrtvih što ranjenih, devet
pajaca, četiri kolombine, sedamnaest kraljeva s igraćih karata, jedan davao, tri svirača, dva francuska
dostojanstvenika i tri japanske carice. Iz panične zbrke José Arcadio Segundo je uspio spasiti lijepu
Remedios, a Aureliano Segundo je na rukama odnio u kuću pridošlu vladaricu, s poderanom odjećom
i ogrtačem od hermelina zamazanim krvlju. Zvala se Fernanda del Carpio. Bila je izabrana kao
najljepša žena u zemlji i dovedoše je u Macondo s obećanjem da će je imenovati kraljicom
Madagaskara. Ursula se brinula o njoj kao da joj je kći. Selo, umjesto da posumnja u njenu nedužnost,
sažalilo se nad njenom nevinošću. Šest mjeseci poslije pokolja, kad se ranjeni bijahu oporavili, a
posljednji cvjetovi uvenuli na zajedničkoj grobnici, Aureliano Segundo pođe u potragu za njom u
daleki grad gdje je živjela s ocem, i vjenčao se njome u Macondu, uz dvadesetdnevnu bučnu
svetkovinu.
Brak se nakon dva mjeseca umalo raspao, jer je Aureliano Segundo Petni Cotes, da bi je
nekako primirio, dao slikati u odori kraljice Madagaskara. Kad je Fernanda to saznala, spremila je
škrinje što ih je donijela u miraz i otišla iz Maconda bez oproštaja. Aureliano Segundo ju je sustigao
na putu prema močvari. Poslije mnogih molbi i obećanja da će se popraviti uspio ju je vratiti kući i
napustio je milosnicu.

Petra Cotes, svjesna svoje nadmoći, nije pokazivala da je to brine. Ona ga je napravila čovjekom. Bio
je još dječak kad ga je izvukla iz Melquiadesove sobe, s glavom punom maštarija i bez ikakve veze sa
stvarnošću, i dala mu mjesto u svijetu. Po prirodi bijaše zatvoren i povučen, sklon samotnim
razmišljanjima i ona mu je ugladila opori, živi, otvoreni i vijoglavi značaj i usadila u njega životnu
radost i slast zabave i rasipnosti, sve dok ga nije izvana i iznutra preobrazila u čovjeka o kakvom je
sanjarila od rane mladosti. Dakle, oženio se kao što se, prije ili kasnije, žene svi sinovi. Nije imao
petlje da je o tome unaprijed obavijesti. U takvu položaju pribjegao je djetinjem ponašanju, glumeći
lažnu ojađenost i izmišljenu ljutnju, ne bi li na takav način naveo Petru Cotes da ona prekine s njim.
Jednog dana, kad ju je Aureliano Segundo nepravedno napao, ona je zaobišla zamku i stvari postavila
na svoje mjesto.

— Stvar je u tome reče — što ti hoćeš oženiti kraljicu.

Aureliano Segundo, posramljen, u hinjenu napadu srdžbe izjavi da je neshvaćen i uvrijeđen, i više nije
odlazio k njoj. Petra Cotes, ne gubeći ni na čas izvanrednu sigurnost pritajene životinje, slušala je
svadbenu glazbu i rakete i ludu galamu razigrane svjetine, kao da je sve to samo neki novi nestašluk
Aureliana Segunda. One koji su se sažaljevali nad njenom sudbinom smirivala je uz smiješak. — Ne
brinite rekla bi —meni kraljice stoje na usluzi.— Nekoj susjedi, koja joj je donijela blagoslovljene
svijeće da ih zapali pred slikom izgubljena ljubavnika, rekla je sa samopouzdanjem.

— Jedina svijeća koja će ga vratiti stalno je upaljena.

Zaista, kao što je predvidjela, Aureliano Segundo se odmah po medenom mjesecu vratio u njenu
kuću. Doveo je svoje stare prijatelje, nekog putujućeg fotografa, donio odoru i hermelinski ogrtač
uprljan krvlju što ga je Fernanda nosila na karnevalu. U zagrijanosti slavlja što se razigralo tog
popodneva dade da se Petra Cotes obuče u kraljicu, okruni je bezuvjetnom i doživotnom vladaricom
Madagaskara i razdijeli fotografije svojim prijateljima. Ona ne samo da se prepustila toj igri nego se
još potajno i sažalila nad njim, misleći da je sigurno bio vrlo uznemiren kad je smislio tako luckast
način izmirenja. U sedam navečer, još uvijek odjevena u kraljicu, primila ga je u krevetu. Bio je
oženjen tek dva mjeseca, ali ona je otprve primijetila da u bračnom krevetu nije sve kako bi trebalo i
osjeti slastan užitak zbog izvršene osvete. Ali, dva dana kasnije, kako nije imao hrabrosti da ponovo
dođe, nego je poslao posrednika da ugovori uvjete raskida, bi joj jasno da će morati biti strpljivija
nego što je predviđala, jer se činilo da je pripravan na prividnu žrtvu. Ni tada se nije uznemiravala. Da
bi olakšala stvari, prepustila se povučenosti i tako potvrdila opće uvjerenje da je ona uboga žena, a
jedina uspomena koja joj ostade od Aureliana bijaše par lakiranih čizama koje je, kao što sam reče,
želio imati na sebi u mrtvačkom sanduku. Spremila ih je, umotane u krpu, u dno škrinje i pripremila se
na strpljivo čekanje bez očajavanja.

— Kadli-tadli, mora doći — govorila je sama sa sobom — makar samo zato da obuje te čizme.
Nije morala čekati toliko koliko je predviđala. U stvari, Aureliano Segundo je shvatio već u svadbenoj
noći da će se vratiti u kuću Petre Cotes mnogo prije nego mu bude potrebno obuti lakirane čizme:
Fernanda bijaše žena izgubljena za svijet. Rodila se i odrasla tisuću kilometara od mora, u nekom
sumornom gradu gdje su, u noćima slave, po kamenim uličicama još uvijek tandrkale potkraljevske
kočije. S trideset i dva zvonika su zvonila mrtvačka zvona u šest popodne. U plemenitaškoj kući,
popločanoj nadgrobnim pločama, nikad se nije vidjelo sunce. Zrak bijaše izdahnuo u čempresima
vrta, u blijedim zavjesama spavaćih soba, u vlažnim lukovima perivoja tuberoza. Ferdinanda do prve
mladosti nije iz svijeta čula drugo osim tugaljivih vježbi na klaviru, koje je u susjedstvu izvodio netko
tko je sebi bio priuštio slobodu da se godinama ne odmara popodne. U sobi svoje bolesne majke,
zelene i žute pod prašnjavom svjetlošću obojenih stakala, slušala je vježbeničke skale, uporne,
neproćućene, i mislila je kako ta glazba dolazi iz svijeta, dok se ona troši pletući mrtvačke vijence od
palmina lišća. Njena majka, znojna od popodnevne vrućice, pričala bi joj o blistavoj prošlosti. Jedne
mjesečne noći, u ranom djetinjstvu, Fernanda je vidjela krasnu ženu u bjelini kako perivojem ide
prema kapelici. To trenutačno viđenje bijaše je uznemirilo najviše zbog toga što je osjetila da je ta
žena posve jednaka njoj, kao da vidi samu sebe dvadeset godina unaprijed. — To je tvoja prababa,
kraljica reče joj majka u predahu kašlja. — Umrla je od propuha dok je kidala grančicu tuberoze.—
Mnogo godina kasnije, kad se počela osjećati jednakom svojoj prababi, Fernanda posumnja u svoje
djetinje viđenje, ali je majka prekori zbog nevjerovanja.

— Beskrajno smo bogati i moćni —reče joj. —Jednog dana postat ćeš kraljica.

Ona je povjerovala u to, iako su na dugi stol stavljali platneni stolnjak i srebrno posuđe samo zato da
bi popili šalicu čokolade s vodom i pojeli slatko pecivo. Sve do udaje sanjarila je o kraljevstvu iz bajki,
unatoč činjenici da je njen otac, don Fernando, morao založiti kuću da bi joj kupio miraz. Nije to bila
ni naivnost ni čežnja za otmjenošću. Tako su je odgojili. Otkako je znala za sebe sjećala se da je svoje
potrebe obavljala u zlatnu posudu s obiteljskim grbom. Iz kuće je prvi put izašla u dvanaestoj godini, u
kočiji s konjskom zapregom, koja ju je vozila s amo dva bloka kuće, do samostana. Njene kolegice iz
razreda se začudiše što je drže po strani, u sjedalici s visokim naslonom i što se ne druži s njima niti za
vrijeme odmora. — Ona je nešto posebno — tumačile su časne sestre. — Bit će kraljica.— Njene
drugarice povjerovaše u to, jer ona je već tada bila djevojka ljepša, otmjenija i razboritija od svih koje
su ikad vidjele. Nakon osam godina, pošto je naučila sklapati stihove na latinskom, svirati klavikord,
razgovarati o lovnim sokolovima s gospodom i o apologetici s nadbiskupima, razjašnjavati državna
pitanja sa stranim vladarima i božanska pitanja s papom, vratila se u roditeljsku kuću da bi plela
pogrebne vijence. Našla ju je opustošenu. Ostalo je samo neophodno pokućstvo, svijećnjaci i srebrno
posuđe, jer su kućne stvari rasprodali, jednu po jednu, da bi podmirili troškove njena školovanja.
majka joj bijaše podlegla popodnevnoj ognjici. Otac, don Fernando, u crnom odijelu, s uškrobljenim
ovratnikom i zlatnim lancem preko prsiju, ponedjeljkom joj je davao srebrni novac za kućne troškove i
odnosio bi pogrebne vijence, napravljene proteklog tjedna. Najveći dio dana provodio je zatvoren u
kabinetu, a u rijetkim prilikama kad bi izlazio na ulicu vraćao se prije šest, da bi je otpratio na
moljenje krunice. Nikad ni s kim nije prisnije prijateljevala. Nikad ništa nije čula o ratovima koji su
iskrvarili zemlju. Nikad nije propustila slušanje klavirskih vježbi u tri popodne. Već je bila počela gubiti
nadu u svoje kraljevanje, kad li odjeknuše dva snažna udarca zvekirom na ulazu, i ona otvori nekom
pristalu vojniku, svečana držanja, koji je imao ožiljak na licu i zlatnu medalju na grudima. Zatvorio se s
ocem u kabinet. Nakon dva sata otac uđe k njoj u sobu za vezenje. — Spremi svoje stvari —reče joj.
Moraš na dugi put.— Tako su je doveli u Macondo. U jednom samom danu, jednim surovim udarcem,
život je strovalio na nju težinu stvarnosti koju su njeni roditelji godinama skrivali od nje. Vrativši se
kući zatvorila se u sobu da se isplače, gluha na don Fernandove molbe i objašnjenja, koji je pokušavao
zaliječiti opeklinu od te nečuvene podvale. Bila je odlučila do smrti ne izaći iz sobe, kad li Aureliano
Segundo dođe da je traži. Bio je to udar neobjašnjive sreće, jer u groznici ogorčenja i u bijesu zbog
sramote, ona mu bijaše slagala, kako nikad ne bi saznao tko je ni odakle je. Jedini pouzdani podaci
kojima je Aureliano Segundo raspolagao kad je krenuo u potragu za njom bijaše njen izraziti govor
ljudi s visoravni i zanimanje pletačice pogrebnih vijenaca. Tražio ju je do iznemoglosti. Onom istom
strašnom smionošću kojom je José Arcadio Buendia prešao goru da bi osnovao Macondo, slijepom
gordošću kakvom je pukovnik Aureliano Buendia započinjao svoje beskorisne ratove, bezumnom
žilavošću, kojom je Ursula osiguravala trajnost svome potomstvu, tako je Aureliano Segundo tražio
Fernandu, a da ni časa nije posustao. Kad je upitao gdje prodaju pogrebne vijence, vodili su ga od
kuće do kuće da izabere najbolje. Kad je pitao gdje je žena najljepša od svih koje je zemlja dala, sve su
mu majke dovodile svoje kćeri. Lutao je klancima magle, vremenom zaborava, labirintima beznađa.
Prešao je žutu pustinju gdje je jeka ponavljala misli, a žudnja izazivala zloslutna priviđenja. Nakon
dugih i besplodnih tjedana stiže u nepoznat grad gdje su sva zvona zvonila mrtvački. Iako ih nikad nije
vidio niti mu ih je tko opisao, otprve je prepoznao zidove nagrizene od soli kostiju, oronule drvene
balkone izjedene gljivama, i na vrata pribijen i gotovo ispran od kiše najtužniji natpis na svijetu:
Prodaju se pogrebni vijenci. Od tada pa do onog hladnog jutra kad je Fernanda kuću povjerila časnoj
majci nadstojnici, jedva je bilo vremena da duvne sašiju opremu i u šest škrinja spreme svijećnjake,
srebrni pribor, zlatnu noćnu posudu i bezbrojne i nepotrebne ostatke obiteljskog propadanja koje je
trajalo dva stoljeća. Don Fernando je odbio ponudu da ih prati. Obećao je da će doći kasnije, čim
sredi svoje poslove, i onog časa kad je blagoslovio kćer zatvorio se u radnu sobu da bi joj pisao
pisamca, ukrašena tužnim crtežima i obiteljskim grbom, i to bijaše prvi ljudski odnos između
Fernande i njena oca u toku cijelog života. Za nju, to je bio pravi datum rođenja. Za Aureliana
Segunda, to je bio gotovo istodobno početak i kraj sreće.

Fernanda je imala prekrasan kalendar sa zlatnim kopčama u kojem je njen duhovnik ljubičastom
tintom označio dane suzdržavanja od bračnih obveza. Ne računajući veliku sedmicu, nedjelje,
zapovjedne blagdane, prve petke u mjesecu, dane odmora, žrtava i cikličkih zapreka, popis je bio
sveden na četrdeset i dva slobodna dana u godini, razbacana i označena ljubičastim križićima.
Aureliano Segundo, uvjeren da će vrijeme srušiti tu mrsku ogradu, produžio je svadbenu svečanost
preko predviđena vremena. Umorna od tolika slanja smetlaru praznih boca od brendija i šampanjca
da ne zatrpaju kuću, a istodobno zabrinuta što mladenci spavaju u različito vrijeme i u zasebnim
sobama, dok su rakete i dalje pucale, glazba svirala i životinje se žrtvovale, Ursula se sjeti svog vlastita
iskustva i upita se da možda i Fernanda nema na sebi pojas nevinosti, koji će prije ili kasnije izazvati
izrugivanje u selu i dovesti do nesreće. Ali Fernanda joj povjeri da jednostavno hoće da prođu dva
tjedna prije nego se odluči na prvi odnos sa svojim mužem. Kad je došao čas, zaista, otvorila je vrata
svoje sobe, prepuštajući se sudbini poput žrtvenog janjeta, i tada Aureliano Segundo vidje najljepšu
ženu na svijetu, s divnim očima zaplašene životinje i dugim bakrenastim vlasima rasutim po uzglavlju.
Bijaše tako opčinjen prizorom te u prvi mah nije primijetio da Fernanda ima na sebi bijelu košulju,
dugu do gležanja i s rukavima do šaka, a na njoj velik i okrugao prorez pažljivo obrubljen u visini
trbuha. Aureliano Segundo se nije mogao suzdržati da se glasno ne nasmije.

— Nešto bestidnije u životu nisam vidio — poviče uz grohotan smijeh koji odjeknu cijelom kućom. —
Oženio sam sestru milosrdnicu.
Mjesec dana kasnije, ne postigavši da žena skine košulju, Otiđe Petri Cotes da je usklika u odori
kraljice. Poslije toga, kad je uspio Fernandu vratiti kući, ona, u groznici izmirenja, popusti

pred njegovim navaljivanjem, ali mu nije znala pružiti spokoj o kakvom je sanjao kad ju je tražio u
gradu s trideset i dva zvonika. Aureliano Segundo nađe u njoj samo duboki osjećaj beznađa. Jedne
noći, malo prije nego što će im se roditi dijete, Fernanda ustanovi da se njen muž potajno vratio u
krevet Petre Cotes.

— Istina je —potvrdi on. I objasni joj pun krotke predanosti: — morao sam to učiniti da bi se stoka i
dalje plodila.

Trebalo je dosta vremena dok ju je uvjerio u taj čudan razlog, ali kad je konačno to postigao, pomoću
dokaza koji su izgledali neoborivi, jedino je morao obećati Fernandi da neće dozvoliti da ga smrt
zateče u postelji njegove milosnice. Tako nastaviše živjeti u troje, bez uznemiravanja, Aureliano
Segundo točan i ljubazan s objema, Petra Cotes šepireći se zbog izmirenja, a Fernanda praveći se da
ne zna ništa.

Taj dogovor, međutim, nije pomogao da se Fernanda uključi u život obitelji. Ursula je uzalud
navaljivala da baci vuneni ovratnik s kojim je ustajala poslije nego bi vodila ljubav i koji je izazivao
šaputanje susjeda. Nije uspjela nagovoriti je da se služi kupatilom ili noćnom posudom, a da zlatnu
vrčinu proda pukovniku Aurelianu Buendiji, koji bi od nje napravio zlatne ribice. Amaranti je išao na
živce njen običaj da za svaku stvar upotrebljava eufemizme i zato je pred njom uvijek govorila
šatrovački.

Rekla bi: — O-pa-va-pa se-pa ga-pa-di-pa svo-pa-jih-pa vla-pasti-pa-tih-pa go-pa-va-pa-na-pa.

Jednog dana, ljuta zbog izrugivanja, Fernanda htjede saznati što to Amaranta govori, i ova, da bi joj
odgovorila, nije upotrijebila eufemizme.

— Kažem — reče joj — da je za tebe guzica isto što i kvatreni post.

Od tada nisu više međusobno progovorile ni riječi. Kad bi ih okolnosti prisilile, slale su jedna drugoj
ceduljice ili bi razgovarale neizravno. Unatoč očitu protivljenju ukućana, Fernanda je uporno nastojala
nametnuti im običaje svojih predaka. Primorala ih je da ne jedu u kuhinji kad se kome prohtjedne,
nego u točno određeni sat, u blagovaonici, za velikim stolom, prekritim platnenim stolnjakom, uz
svijećnjake i srebrno posude. Takva ozbiljnost jednog čina, koji je za Ursulu uvijek bio
najjednostavnija stvar u svagdanjem životu, stvorila je vrlo ukočenu atmosferu, protiv koje se prvi
pobunio šutljivi José Arcadio Segundo. Ali taj običaj se ustalio, kao i moljenje krunice prije večere, što
je ubrzo privuklo pažnju susjeda te se pronio glas da Buendije ne sjedaju za stol kao i drugi smrtnici
nego da su blagovanje pretvorili u veliku misu. Čak su i Ursulina praznovjerja, nastala više iz
trenutačna nadahnuća nego ih predaje, došla u sukob s Fernandinima što ih je naslijedila od roditelja
i koja bijahu točno određena i predviđena za svaku priliku. Dok je Ursula vladala samom sobom, u
kući su još trajale neke od starih navika i obiteljski život je bio pod stanovitim utjecajem njene
ćudljivosti, ali kad je izgubila vid i kad ju je teret godina bacio u zapećak, krug strogosti, što ga je
Fernanda započela od časa kad je došla, na kraju se posve zatvorio i ona je najviše određivala sudbinu
obitelji. Trgovinu kolačićima i životinjicama od pržena šećera, što ju je Sveta Sofija od Milosti
održavala po Ursulinoj želji, Fernanda je smatrala nedostojnim poslom i ubrzo ju je zatvorila. Kućna
vrata, širom otvorena od ustajanja do lijeganja, trebalo je zatvoriti za vrijeme popodnevna odmora,
pod izlikom da sunce previše grije spavaće sobe, da bi na kraju bila zatvorena za svagda. Stručak aloja
i kruh, što su visjeli nad dovratkom od vremena utemeljenja, bijahu zamijenjeni nišom sa Srcem
Isusovim. Pukovnik Aureliano Buendia uočio je te promjene i predvidio posljedice. — Postajemo vrlo
otmjeni bunio se. Nastavimo li ovako, morat ćemo se opet boriti protiv vladavine konzervativaca, ali
ovaj put zato da bismo na njihovo mjesto doveli kralja—. Fernanda, vrlo odmjerena, nastojala je da
ne dođe s njim u sukob. Intimno ju je smetao njegov nezavisni duh i otpor svakom obliku društvene
krutosti. U očaj ju je gonila njegova šalica kave u pet ujutro, nered u radionici, ofucani kaput i njegov
običaj da pred večer sjedi pred vratima na ulici. Ali morala je podnositi taj izdvojeni dio obiteljskog
stroja, jer je dobro znala da je stari pukovnik životinja dotučena godinama i razočaranjem, koja bi u
nastupu staračke pobune mogla iščupati kuću iz temelja. Kad je njen muž odlučio prvom sinu dati
pradjedovo ime, nije se usudila usprotiviti se, jer je tek godinu dana bila u kući. Ali kad je rodila prvu
kćer, bez sustezanja je izrazila svoju odluku da će je nazvati Renatom, po svojoj majci. Ursula je bila
odlučila da se zove Remetio. Na kraju žustra natezanja, u kojem je Aureliano Segundo sudjelovao kao
veseo posrednik, krstiše je imenom Renata Remedios, ali Fernanda ju je stalno zvala samo Renata,
dok su je obitelj njena muža i Cijelo selo zvali Meme, a to je ime od milja za Remetio.

Fernanda u početku nije govorila o svojoj obitelji, ali s vremenom poče u zvijezde kovati svog oca.
Pričala bi o njemu za stolom kao o izuzetnu biću koje se odreklo svakog oblika taštine i koje se
izgrađuje u sveca. Aureliano Segundo, zapanjen nad neprikladnim veličanjem tasta, nije mogao
odoljeti napasti da se iza leda ne naruga svojoj supruzi. To prihvatiše i ostali ukućani. Sama Ursula
koja je dokraja bila osjetljiva na obiteljsku složnost i koja je patila u duši zbog kućnih trvenja, jednom
je sebi dozvolila primjedbu da mali prapraunuk ima zajamčenu papinsku budućnost jer je — unuk
sveca, a sin kraljice i konjokradice—. Unatoč toj potajnoj smijuriji, djeca navikoše misliti o djedu kao o
legendarnu biću, koje im u pisma prepisuje pobožne stihove i za Božić šalje darove u sanduku koji je
jedva mogao ući kroz kućna vrata. Bili su to zapravo ostaci ostatka gospodske baštine. Od tih darova
su u dječjoj sobi podigli oltar sa svecima u prirodnoj veličini, koji su svojim staklenim očima pružali
uzbudljiv dojam da su živi, a čohana im odjeća, majstorski izvezena, bijaše takva kakvu nikad nitko u
Macondu nije nosio. Malo po malo, mrtvački sjaj starog i hladnog prebivališta izmijenio se u blistavu
kuću Buendia. — Već su nam poslali cijelo obiteljsko groblje—, primijetio je jednom zgodom
Aureliano Segundo. — Još nedostaju samo vrbe i nadgrobne ploče.— Iako u sanducima nije stiglo
nikad ništa što bi bilo za igru, djeca su ipak cijele godine očekivala prosinac, jer, hoćeš-nećeš, starinski
i uvijek nepredvidivi darovi predstavljahu neku novost u kući. Desetog Božića, kad se već mali José
Arcadio spremao da Ode u sjemenište, od djeda stiže ranije nego pređašnjih godina golem sanduk,
dobro zakovan i zaštićen smolom, s uobičajenim natpisom gotičkim slovima, upućen vrlo cijenjenoj
gospođi doñi Fernandi del Carpio de Buendia. Dok je ona čitala pismo u spavaćoj sobi djeca požuriše
da otvore sanduk. Uz već uobičajenu pomoć Aureliana Segunda, ostrugaše pečate smolom, otkovaše
poklopac, izvukoše zaštitnu pilovinu i unutra spaziše veliki kovčeg od olova, zatvoren bakrenim
zavrtnjima. Aureliano Segundo, pred nestrpljivom djecom izvuče osam zavrtanja i jedva je uspio
kriknuti i gurnuti ih u stranu kad je podigao olovni poklopac i spazio don Fernanda u crnom odijelu i s
raspelom na prsima, kože rastvorene u smrdljive kuželje dok se kuhao na laganoj vatri u pjenušavoj
čorbi koja je ključala u obliku živih bisera.

Odmah nekako po rođenju djevojčice, bi oglašen neočekivani jubilej pukovnika Aureliana Buendije
što ga je vlada pripremala za proslavu godišnjice ugovora u Neerlandiji. Ta odluka bijaše toliko
nespojiva sa službenom politikom da joj se pukovnik žestoko usprotivio i odbio je tu počast. — Prvi
put čujem za riječ jubilej—, govorio je. — Ali ma što ona značila, to ne može biti nego sprdnja—.
Tijesna zlatarska radionica ispunila se izaslanicima. Dođoše, mnogo stariji i mnogo ozbiljniji, odvjetnici
u tamnim odijelima, koji su nekad kao gavranovi oblijetali oko pukovnika. Kad ih je ugledao kako
dolaze, kao što su nekada stizali da bi okaljali rat, nije mogao podnijeti bestidnost njihovih
hvalospjeva. Naredio im je da ga puste na miru, tvrdio je da on nije nikakav narodni velikan, kao što
oni kažu, nego zanatlija bez uspomena, kojemu je jedina želja da umre od umora u zaboravu i
ubogosti svojih zlatnih ribica. Najviše ga je razgnjevila Vijest da je sam predsjednik republike imao
namjeru prisustvovati proslavi u Macondu, da bi mu uručio orden za zasluge. Pukovnik Aureliano
Buendia zamoli da mu kažu glasno i jasno, da s vrućom željom očekuje tu zakašnjelu ali zasluženu
priliku da uputi u njega metak, ne zato da mu naplati bezakonje i nesuvremenost njegove vladavine,
nego zato što nema poštovanja prema starcu koji nikome ne nanosi nikakva zla. Ta prijetnja bijaše
izgovorena takvom odlučnošću da je predsjednik republike posljednji čas odustao od puta, a
odlikovanje mu poslao po osobnom zastupniku. Pukovnik Gerineldo Mârquez, nagovaran sa svih
strana, napusti svoj nemoćnički ležaj da bi uvjerio svog starog druga po oružju. Kad je ovaj spazio
kako četvorica ljudi nose ljuIjačku i u njoj među velikim jastucima prijatelja koji je od mladosti s njim
dijelio pobjede i poraze, nije ni časa posumnjao da on čini sav taj napor zato da bi mu izrazio svoje
odobravanje. Ali kad je čuo za pravi razlog njegove posjete, naredio je da ga iznesu iz radionice.

— S priličnim zakašnjenjem dolazim do spoznaje — reče mu — da bih ti bio napravio veliku uslugu da
sam pustio da te strijeljaju.

Tako je jubilej bio priveden kraju bez prisustva ijednog člana obitelji. Slučajno se sve to poklapalo s
tjednom karnevala, ali nitko pukovniku Aurelianu Buendiji nije mogao iščupati iz glave tvrdo
uvjerenje da je vlada predvidjela čak i tu podudarnost da bi pojačala tu okrutnu sprdačinu. U
samotnoj radionici je čuo vojnu glazbu, pucanje topova, zvonjavu na Te Deum i poneku rečenicu iz
govorâ što ih rekoše pred kućom, kad su ulicu krstili njegovim imenom. Oči mu se ovlažiše od srdžbe,
od pomamne nemoći i prvi put nakon sloma požali što više nema mladenačke smjelosti da povede
krvavi rat kojim bi izbrisao i posljednji trag konzervativne vladavine. Još ne bijahu utihnuli odjeci
proslave, a Ursula ga zovnu ispred vrata radionice.

— Ne smetajte me —reče. — Zauzet sam.

— Otvori — navaljivala je Ursula svojim uobičajenim tonom. — Ovo nema nikakve veze sa slavljem.

Tada pukovnik Aureliano Buendia skide prečagu i vidje na vratima sedamnaest ljudi, vrlo različitih po
izgledu, svih rasa i boja, ali svi su nosili neki pečat osamljenosti koji bi bio dovoljan da ih se prepozna
u bilo kojem kraju svijeta. Bili su to njegovi sinovi. Bez ikakva dogovora, ne poznajući se međusobno,
dođoše iz najudaljenijih predjela primorja, privučeni viješću o jubileju. Svi su s ponosom nosili ime
Aureliano, a majčino prezime. Za tri dana, koliko su ostali u kući, na Ursulino zadovoljstvo i
Bernardino zgražanje, prouzročiše pravu ratnu zbrku. Amaranta je medu starim papirima potražila
računsku bilježnicu u koju Ursula bijaše upisala imena i datume rođenja i krštenja svih njih i za
svakoga u odgovarajući prostor unijela sadašnje boravište. S pomoću tog popisa mogli su obnoviti tok
dvadesetogodišnjeg rata. Njime su mogli ustanoviti pukovnikove noćne putove, od onog jutra kad je
iz Maconda s dvadeset i jednim čovjekom krenuo u maglovitu pobunu, do časa kad se posljednji put
vratio umotan u ogrtač skoren od krvi. Aureliano Segundo nije propustio počastiti rođake
gromoglasnim slavljem uz šampanjac i harmoniku, što se protumačilo kao naknadno poravna. nje
računa zbog karnevala pokvarena jubilejem. Porazbijaše polovinu posuđa, poharaše ružičnjake jureći
bika crvenom krpom, iz puške poubijaše kokoši, Amarantu natjeraše da pleše tužne valcere Pietra
Crespija, nagovoriše lijepu Remetio da obuče hlače kako bi se popela na stup, pustiše u blagovaonicu
svi. nju namazanu lojem koja obori Fernandu, ali nitko se ne potuži zbog štete, jer se kuća tresla
potresom dobra zdravlja. Pukovnik Aureliano Buendia, koji ih je u početku primio s nepovjerenjem pa
je čak i posumnjao u porijeklo nekih od njih, zabavljao se uz njihove ludosti i pred odlazak svakome je
poklonio zlatnu ribicu. Čak i povučeni José Arcadio Segundo jednog popodneva dade u njihovu čast
borbu pijetlova, koja umalo što se svrši tragično, jer su neki Aureliani bili tako upućeni u borbene
smicalice da su na prvi pogled otkrivali prevare oca Antonija Isabela, Aureliano Segundo otkri široke
mogućnosti za bančenje s tom silnom rodbinom i odluči da svi ostanu raditi kod njega. Ponudu
prihvati jedino Aureliano Tužni, visoki mulat, pun djedove snage i istraživačkog duha, koji je već u
pola svijeta okušao sreću i bilo mu je svejedno gdje će se zadržati. Ostali, iako još neoženjeni,
smatrahu svoju sudbinu riješenom. Svi bijahu okretni zanatlije, privrženi kući i mirni ljudi. Na
Pepelnicu, prije nego će se razići širom primorja, Amaranta ih uspije nagovoriti da obuku nedjeljna
odijela i pođe s njima u crkvu. Više zbog zabave nego zbog pobožnosti pustiše da ih dovede do klecala
gdje im otac Antonio Isabel pepelom na čelima učini znak križa. Na povratku kući, kad najmlađi
htjede obrisati čelo, ustanovi da je mrlja neizbrisiva, a da je isto i kod njegove braće. Pokušaše vodom
i sapunom zemljom i krpom, pa plavim kamenom i lukšijom, ali im ne pođe za rukom izbrisati križ.
Amaranta, međutim, i ostali koji su bili na misi s lakoćom ga skinuše. — Bolje tako—, isprati ih Ursula,
— od sada vas nitko neće moći zamijeniti.— Otiđoše čoporativno, predvođeni sviračima i uz bacanje
raketa, a selo ostaviše u uvjerenju da pleme Buendia ima sjemena za više stoljeća. Aureliano Tužni, s
križem od pepela na čelu, na kraju mjesta podiže tvornicu leda, o kakvoj je José Arcadio Buendia
sanjao u svojim pronalazačkim zanosima.

Više mjeseci nakon svog dolaska, kad je već u selu bio poznat i cijenjen, Aureliano Tužni pode okolo
da potraži kuću gdje bi mogao dovesti majku i neudatu sestru (koja nije bila pukovnikova kći) i tako se
poče zanimati za oronulu kućerinu, za koju se činilo da je posve napuštena na jednom uglu trga. Pitao
je čija je. Netko mu reče da je to ničija kuća, da je u njoj nekada živjela osamljena udovica koja se
hranila zemljom i krečom sa zidova, da su je u posljednjim godinama života samo dva puta vidjeli na
ulici, sa šeširom na sitne umjetne cvjetove, i u cipelama boje starog srebra, a išla je preko trga do
poštanskog ureda da bi poslala pisma biskupu. Rekoše mu također da joj jedina drugarica bijaše
jedna okrutna služavka koja je ubijala pse i mačke i druge životinje koje bi zašle u kuću i onda bi lešine
bacala na ulicu da bi napakostila selu smradom truleži. Mnogo je vremena već prohujalo otkako je
sunce mumificiralo praznu kožu posljednje životinje te su svi po tome smatrali da su gospodarica
kuće i služavka umrle davno prije nego su završili ratovi, i ako se kuća još uvijek drži uzgor, to je zbog
toga što u posljednje doba nije bilo nijedne ljute zime ni olujna vjetra. Šarke izjedene rđom, vrata
jedva podržavana naslagama paučine, prozori srasli od vlage, a pod izrovan travom i šumskim biljem,
gdje su se u raspuklinama gnijezdile gušterice i sve vrste gmazova, sve to, čini se, potvrđivaše
pretpostavku da tamo ljudski stvor nije provirio najmanje pola stoljeća. Naglom Aurelianu Tužnom
nisu bili potrebni toliki dokazi da bi krenuo naprijed. Ramenom gurne u glavna vrata i crvotočni
drveni sklop pade bez štropota, uz tiho rušenje praha i zemlje od gnijezdâ moljaca. Aureliano Tužni
zastane na pragu i pričeka da se raziđe magla i tada spazi usred velike sobe blijedu ženu, u odjeći iz
prošlo g stoljeća, s nekoliko žutih vlasi na goloj lubanji i s velikim, još uvijek lijepim očima, u kojima se
bijahu pogasile posljednje Zvijezde nade i s kožom na licu ispucanom od teške samoće. Zgranut
priviđenjem s drugog svijeta, Aureliano Tužni jedva primijeti da žena drži uperen starinski vojnički
pištolj.

— Oprostite — procijedi.
Ona ostade nepomična nasred sobe pune drangulija, ispitujući pozorno gorostasa četvrtastih pleća sa
znakom pepela na čelu i kroz maglu prašine vidje ga u magli drugog vremena, s dvocjevkom
prebačenom preko leđa i nekoliko kunića u ruci.

— Za ljubav božju — zavapi ispod glasa — nije pravo da mi sad dolazite s tom uspomenom!

— Htio bih unajmiti kuću reče Aureliano Tužni.

Tada žena podiže pištolj ciljajući netremice u križ od pepela i nesmiljenom odlučnošću nategnu oroz.
— Odlazite — naredi.

Te večeri, za stolom Aureliano Tužni ispriča taj događaj obitelji, a Ursula zarida od zaprepašćenja. —
Bože sveti zavapi hvatajući se za glavu. — Još je živa!— Vrijeme, ratovi, nebrojene svakodnevne
nevolje skriviše te je posve zaboravila na Rebeku. Jedino stvorenje koje ni časa nije zaboravljalo da je
još živa i da se raspada u svojoj čorbi od ličinki, bijaše neumoljiva i ostarjela Amaranta. Mislila je na
nju u svitanje kad bi je led oko srca budio u samotnoj postelji, mislila je na nju kad bi sapunala uvele
grudi i mršavi trbuh i kad bi oblačila bijele staračke podsuknje i platnene prsluke i kad bi na ruci
mijenjala crni zavoj strašnog ispaštanja. Uvijek, u svakom času, u snu i na javi, u najuzvišemjim i
najprostijim trenucima, Amaranta je mislila na Rebeku, jer joj samoća bijaše prorijedila sjećanja i
sažgala ubitačne naslage davnih gadosti što ih je život sabrao u njeno srce, a bijaše joj pročistila,
uzvisila i ovjekovječila druge, najgorče. Preko nje je lijepa Remetio znala da Rebeca postoji. Svaki put
kad bi prolazila uz oronulu kuću, ispričala bi joj neki nemio slučaj, neku sramotnu priču, u nadi da će
se na taj način njena izblijedjela mržnja preko rođakinje produžiti i poslije smrti, ali nije u tome
uspjela, jer je Remetio bila neosjetljiva za sva strastvena osjećanja, pogotovu za tuđa. Ursula,
međutim, koja j e sve to proživjela drukčije nego Amaranta, sjećala se Rebeke bez ikakvih nečistih
primisli, jer je u njoj slika onog ubogog stvorenja, koje su joj doveli u kuću s vrećom kostiju njenih
roditeIja, bila jača od uvrede koja ju je učinila nedostojnom da ostane vezana uz obiteljsko stablo.
Aureliano Segundo odluči daje treba dovesti u kuću i brinuti o njoj, ali njegova dobra namjera bijaše
osujećena tvrdom nepopustljivošću Rebeke, kojoj je trebalo mnogo godina patnje i bijede da bi
spoznala prednosti samoće i nije bila spremna odreći ih se u zamjenu za starost koju bi joj zagorčavali
neiskrenim čarima milosrđa.

U veljači, kad ponovno dođe šesnaest sinova pukovnika Aureliana Buendije, još uvijek sa znakom
križa od pepela, AureIiano Tužni im u žaru pijanke kaza za Rebeku te oni za pola dana dotjeraše izgled
kuće, izmijeniše prozore i vrata, pročelje obojadisaše živim bojama, ojačaše zidove, nanovo
cementaše pod, ali nisu dobili dozvolu da je iznutra preurede. Rebeca nije ni kroz vrata provirila.
Pustila je da završe tu vrtoglavu obnovu i odmah je napravila račun svih troškova i poslala im po
Argénidi, staroj služavki s kojom je i dalje živjela, pregršt kovana novca koji je bio povučen još
posljednjeg rata, a Rebeca je mislila da je još u opticaju. Tada je bilo jasno do kakve je nepojmljive
točke dospio njen prekid sa svijetom i shvatiše da je nemoguće otrgnuti je iz njene tvrdokorne
zatvorenosti, dok je u njoj i daška života.

Kad su sinovi pukovnika Aureliana Buendije po drugi put posjetili Macondo, još jedan od njih,
Aureliano Centeno, ostade raditi s Aurelianom Tužnim. On je bio jedan od prvih koji su došli u kuću
da ih se krsti, a Ursula i Amaranta su ga vrlo dobro pamtile jer je za kratko vrijeme porazbijao sve
lomljivo što mu je došlo do ruku. Vrijeme bijaše usporilo njegov prvotni nagli rast te je bio čovjek
srednjega stasa, s ožiljcima od kozica, ali Zapanjujuća razbijačka moć njegovih ruku ostade
nepromijenjena. Toliko je tanjura razbio, a da neke ni dodirnuo nije, te Fernanda odluči kupiti za
njega kositreno posude, prije nego dokrajči posljednje komade njena skupocjena servisa, ali su čak i
tvrdi metalni tanjuri za kratko vrijeme bili obijeni i ulupljeni. No nasuprot toj neizlječivoj osobini, koja
je i njemu samom teško Padala, bio je tako srdačan da je stjecao neposredno povjerenje, a bio je i
neobično radin. Za kratko vrijeme toliko je unaprijedio proizvodnju leda da je nadmašio mjesno
tržište te je Aureliano Tužni morao misliti kako da proširi posao i na druga mjesta oko močvare. Tada
se odlučio na presudan korak ne samo da osuvremeni svoju industriju, nego da i samo naselje poveže
s ostalim svijetom.

— Treba dovesti željeznicu — reče.

Tada se u Macondu prvi put čulo za tu riječ. Pred crtežom što ga je Aureliano Tužni skicirao na stolu, a
koji je izravno potjecao od nacrta kojima je José Arcadio Buendia ilustrirao svoje zamisli o sunčanom
ratu, Ursula ponovi svoj dojam da se vrijeme vrti u krugu. Ali za razliku od svog djeda, Aureliano Tužni
nije gubio ni san ni tek niti je bilo koga gnjavio svojim lošim raspoloženjem, već je smišljao najluđe
planove kao nešto što je lako ostvarivo: pravio je razumne proračune s cijenama i rokovima, bez
velikih uzbuđenja. Aureliano Segundo, koji je imao pokoju pradjedovu osobinu i pokoji nedostatak
pukovnika Aureliana Buendije te bijaše posve neosjetljiv za gorka iskustva, dao je novac za izgradnju
željeznice jednako lakoumno kao što ga je bio dao za bezumno brodarsko društvo svoga brata.
Aureliano Tužni pregleda kalendar i sljedeće srijede krene na put da bi se mogao vratiti kad prođu
kiše. Nisu stizale nikakve vijesti. Aureliano Centeno, zbunjen prekomjernom proizvodnjom tvornice,
bijaše otpočeo ispitivanjem pravljenja leda na osnovi voćnih sokova umjesto vode te i ne znajući
dođe do bitnih pretpostavki za pronalazak sladoleda, a mislio je samo da će na taj način preinačiti
proizvodnju poduzeća koje je smatrao svojim, budući da brat nije ništa javljao o svom povratku
otkako su prošle kiše, a i cijelo ljeto je proteklo bez glasa od njega. Ali početkom iduće zime, neka
žena, koja po najvećoj vrućini bijaše pošla s rubljem na rijeku, protrča glavnom ulicom vičući sva
usplahirena.

— Stiže jedva je izgovorila — stiže neki strašan predmet, nešto kao furuna koja za sobom vuče selo.

U tom času mjesto se potreslo od jeke strahovita zvižduka i nečuvena dahtanja. Prethodnih tjedana
vidjelo se skupine radnika kako polažu pragove i tračnice i nitko nije obraćao pažnju na njih, jer su
mislili da je to neka nova majstorija Cigana koji se vraćaju sa svojim stoljetnim i otrcanim daj-što-daš
vašarom svirala i zvečki, izvikujući nenadmašnost tko zna kakva pizdenog bućkuriša bezveznih
jeruzalemskih genija. Ali kad se pribraše od smetenosti zbog zvižduka i brektanja, svi grnuše na ulicu i
vidješe Aureliana Tužnog kako ih mahanjem pozdravlja iz lokomotive, i zadivljeni ugledaše vlak
iskićen cvijećem, jer je dolazio prvi put sa zakašnjenjem od osam mjeseci. Nedužni žuti vlak, koji će
tolike stalnosti i nestalnosti, tolike nade i nesreće, tolike promjene, nevolje i čežnje donijeti u
Macondo.
Zaslijepljen tolikim čudesnim izumima, svijet iz Maconda nije znao čemu da se najviše divi.
Ostajali su dugo u noć motreći blijede električne sijalice koje je napajao uređaj što ga je Aureliano
Tužni donio sa svog dugog putovanja vlakom i na čije se ubitačno klopotanje jedva priviknuše.
Rasrdiše se na žive slike što ih je napredan trgovac don Bruno Crespi prikazivao u kazalištu sa
šalterima u obliku lavljih čeljusti, jer lice umrlo i sahranjeno u jednom filmu i zbog čije nesreće su se
lile suze žalosnice, u slijedećem filmu se ponovno javljalo živo i preobraženo u Arapina. Gledaoci, koji
su plaćali dva centavosa da bi suosjećali s proživljavanjem licâ, nisu mogli podnijeti tu nečuvenu
sprdnju i porazbijaše sjedala. Načelnik, na traženje don Bruna Crespija, objasni preko oglasa da je
kino stroj za proizvodnju obmana koji ne zaslužuje toliku naglost ni ljutnju. Pred obeshrabrujućim
objašnjenjem, mnogi zaključiše da su bili žrtve neke nove i blještave ciganske smicalice i zato odlučiše
da više neće u kino, smatrajući da su im bile dovoljne i vlastite muke dok su oplakivali hinjene nesreće
izmišljenih bića. Nešto slično se zbilo i s gramofonima na cilindar što ih donesoše vesele francuske
gospođe u zamjenu za starinske verglove koji su na neko vrijeme vrlo vidno oštetili glazbene sastave.
U početku, radoznalost je ustostručila posjetioce u zabranjenoj ulici, a saznalo s e da su se čak i neke
ugledne gospođe presvlačile u prostake kako bi izbliza vidjele tu gramofonsku novotariju, no
promatrale su je tako pozorno i iz takve blizine te su ubrzo zaključile da to nije nikakav mlin čudesa,
kao što su svi mislili i kao što su gospode kazivale, nego neka mehanička varka koju se ne da
usporediti s nečim tako uzbudljivim, tako plemenitim i punim jednostavne istine kao što je limena
glazba. Bilo je to tako ozbiljno razočaranje te ni kasnije, kad su se gramofoni toliko umnožili da ih je
bilo u svakoj kući, nije ih se smatralo kao nešto što bi zanimalo odrasle, nego kao stvari zgodne da im
djeca vade utrobu. Međutim, kad bi netko došao u priliku da iskuša tvrdu stvarnost telefona na
željezničkoj postaji, što su ga, zbog ručice, smatrali priprostom verzijom gramofona, i najsumnjičaviji
bi ostali zbunjeni. Sve je to bilo kao da je Bog odlučio staviti na kušnju sve njihove sposobnosti
čuđenja te je držao stanovnike Maconda u neprestanoj neodlučnosti između zanosa i razočaranja,
sumnje i otkrića, dok na kraju nitko više nije pouzdano znao gdje su granice stvarnosti. Bila je to
zamršena zbrka istine i pričina, što je ispunilo nestrpljenjem utvaru José Arcadija Buendije pod
kestenom te ga nagnalo da i usred bijela dana luta po Cijeloj kući. Otkako je željeznica bila službeno
otvorena i počela stizati redovito srijedom u jedanaest, i otkako podigoše priprostu staničnu zgradu
od drva, s pisaćim stolom, telefonom i prozorčićem za prodaju voznih karata, po ulicama Maconda se
počeše viđati ljudi i žene koji su hinili da se bave uobičajenim poslovima, a u stvari su sličili na svijet iz
cirkusa. U selu oparenom gorkim iskustvom s Ciganima nisu imali izgleda na uspjeh oni akrobatski
putujući trgovci koji su jednako drsko nuđali hoćeš pišteći lonac, hoćeš životna pravila za spas duše
sedmog dana; ali znali su postići sjajne probitke kod onih koji bi zbog umora ili već uobičajene
neopreznosti podlegli obmani. Medu tim vašarskim bićima, u jahačkim čizmama i gamašama, pod
šeširom od pluta, s čeličnim očalima, s očima od topaza i kožom od jastoga, jedne od mnogih srijeda
dođe u Macondo i objedova u kući zdepasti i nasmijani Mr. Herbert.

Nitko ga nije primijetio za stolom dok nije pojeo prvi grozd banana. Aureliano Segundo ga je slučajno
sreo kako na oskudnom španjolskom prosvjeduje zašto nema slobodne sobe u Jacobovu hotelu i kao
što je često postupao s mnogim strancima i njega je poveo kući. Trgovao je privezanim balonima koje
je Pronio polovinom svijeta uz izvrsne zarade, ali u Macondu nije uspio nikoga dignuti jer su taj izum
smatrali zakašnjelim, poslije nego su vidjeli i iskušali ciganske leteće ćilime. Stoga je odlazio sljedećim
vlakom. Kad donesoše za stol pjegavi grozd banana, koji bi obično visio u blagovaonici za vrijeme
objeda on otkinu prvi plod bez naročita oduševljenja. Ali stalno je pričao i jeo, sladeći se i žvačući, više
kao rastresen mislilac nego kao pohlepan Izjelica i dokrajčivši prvi grozd zamoli da donesu drugi. Tada
iz sandučića za pribor, što ga je stalno nosio sa sobom, izvadi malu kutiju s optičkim aparatima.
Nevjerojatno pozorno, poput kupca dijamanata, sitničavo je ispitivao jednu bananu rezuckajući je
posebnim nožićem, mjereći težinu dijelova na ljekarničkoj vagi, a raspon puškarskim kalibratorom.
Potom je izvadio iz sandučića niz instrumenata kojima je mjerio temperaturu, stupanj vlažnosti
atmosfere i jačinu svjetlosti. Bio je to tako izazovan obred da nitko nije na miru jeo očekujući da Mr.
Herbert konačno iznese neki otkrivajući zaključak, ali ne reče ništa što bi moglo objasniti njegove
namjere.

Sljedećih dana viđali su ga s košaricom i mrežom kako lovi leptire u okolici sela. U srijedu dođe
skupina inženjera, agronoma, hidrologa, topografa i mjernika koji su nekoliko tjedana ispitivali ista
ona mjesta na kojima je Mr. Herbert lovio leptire. Kasnije stiže gospodin Jack Brown u dodatnom
vagonu koji su prikopčali na rep žutog vlaka i koji je sav bio obložen srebrom, s naslonjačima od
biskupskog baršuna i krovom od plavog stakla. U tom posebnom vagonu stigoše također, stalno
oblijećući oko gospodina Browna, ozbiljni odvjetnici u crnim odijelima, koji su nekada posvuda slijedili
pukovnika Aureliana Buendiju, i sve to ljude navede na pomisao da agronomi, hidrolozi, topografi i
mjernici, kao i Mr. Herbert sa svojim balonima i šarenim leptirima, i gospodin Brown sa svojim
koturavim mauzolejom i svojim ljutim njemačkim psima, imaju neke veze s ratom. Međutim, nije
bilo mnogo vremena za razmišljanje, jer tek što s e sumnjičavi stanovnici Maconda počeše pitati koji
se to vrag događa, a selo se već prometnulo u logor od drvenih kuća s limenim krovovima, napučen
strancima koji su iz daleka svijeta stizali u vlaku, ne samo na sjedalima i platformama, nego i n a
krovovima vagona. Tuđinci, koji naknadno dovedoše svoje malaksale žene u haljinama od muslina i
pod platnenim šeširima, stvoriše posebno selo s druge strane pruge, s drvoredima palmi na ulicama, s
metalnim mrežama na prozorima, s bijelim stolićima na terasama i ventilatorima obješenim o
stropove, a okoIo prostrane plave livade s paunima i prepelicama. Prostor bijaše ograđen pletenom
žicom kao golemi elektrificirani kokošinjac, koji bi u svježa ljetna jutra osvanuo crn od opaljenih
lastavica. Nitko još nije znao što zapravo traže i da li su to samo obični čovjekoljupci, a već bijahu
izazvali golem poremećaj, uzbudljiviji nego što je bio ciganski, ali zato trajniji i manje razumljiv.
Nadareni sposobnostima koje je nekad posjedovala samo Božanska Providnost, preurediše padanje
kiša, ubrzaše razdoblja žetvi, digoše rijeku s mjesta gdje je uvijek tekla i preniješe je s bijelim
kamenjem i hladnim tokom na drugi kraj sela, s onu stranu groblja. Tom prilikom su podigli betonsku
utvrdu nad zapuštenim grobom José Arcadija, da miris baruta iz leša ne bi zarazio vodu. Za strance,
koji su stizali bez ljubavi, ulicu dražesnih francuskih dama pretvoriše u mnogo širu naseobinu i jedne
nezaboravne srijede dođe vlak pun nevjerojatnih kurvi, babilonskih ženki upućenih u neviđene
vještine, snabdjevenih svim vrstama pomasti i sredstava za stimuliranje nesposobnih,
osposobljavanje stidljivih, zadovoljenje nezasitnih, raspaljivanje skromnih, smirivanje višekratnih i
pokaranje osamljenih. Turska ulica, obogaćena blistavim dućanima koji su zamijenili stare šarene
svaštarnice, vrvjela je subotom navečer mnoštvom pustolova koji su se tiskali između stolova s
igrama na sreću, između tezgi za gađanje, uličicom gdje se proricala budućnost i tumačili snovi te
pored stolova s pečenjem i pićem, što bi nedjeljom osvanjivalo rasuto po podu medu tjelesima
sretnih pijanaca ili, gotovo redovito, radoznalaca oborenih u svadi hicima, šakama, noževima ili
bocama. Bila je to tako bučna i nerazumna navala da se u prvo vrijeme bilo nemoguće kretati ulicom
zbog mnoštva namještaja i kovčega i prevoženja materijala za kuće koje su podizali na svakom
slobodnom prostoru, bez ičije dozvole, a parovi su izazivali sablazan jer su svoje ležaljke vješali
između bajama i vodili bi ljubav pod zastorom usred dana i naočigled sviju. Jedini spokojni kutak
stvoriše miroljubivi antilski Crnci, koji izgradiše jednu pokrajnju ulicu, s drvenim kućama na
stupovima. Oni su predveče sjedili u trijemovima pjevajući sjetne pjesme na svom miješanom
narječju. Tolike se promjene dogodiše u kratko vrijeme da su se, osam mjeseci nakon posjete Mr.
Herberta, stari stanovnici Maconda morali rano ustajati kako bi mogli upoznati svoje vlastito mjesto.

— Gledajte u kakvu smo se nevolju uvalili — znao je tada reći pukovnik Aureliano Buendia — a samo
zato što smo tuđinca pozvali da se najede banana.

Aureliano Segundo, naprotiv, bijaše prezadovoljan zbog tolike navale stranaca. Kuća je ubrzo bila
puna nepoznatih gostiju, nenadmašnih svjetskih bekrija, i bilo je potrebno dograditi spavaćih soba u
dvorištu, proširiti blagovaonicu i stari stol zamijeniti novim za šesnaest osoba, s novim posuđem i
priborom, ali uza sve to ipak je trebalo jesti u smjenama. Fernanda je morala progutati svoju
sitničavost i kraljevski dočekivati uzvanike najgoreg podrijetla koji su trijem blatili čizmama, pišali po
perivoju, posvuda prostirali rogožine da bi se odmarali i govorili ne osvrćući se na osjetljivost dama ni
na otmjenost gospode. Amaranta se toliko zgražala zbog te navale proste svjetine da je ponovno jela
u kuhinji kao u prošla vremena. Pukovnik Aureliano Buendia, uvjeren da većma onih koji su ulazili u
radionicu da ga pozdrave to ne čine zbog simpatije ili poštovanja, nego iz radoznalosti da upoznaju
povijesnu svetinju, muzejski fosil, počeo se zatvarati prečagom i nije ga se viđalo nego u rijetkim
prilikama kad bi sjedio pred vratima na ulici. Ursula, međutim, čak i u vrijeme kad je već vukla noge i
hodala držeći se zidova, izražavala bi djetinju radost kad bi se približavao dolazak vlaka. — Treba
nabaviti mesa i ribe — naređivala bi četirima kuharicama koje su, pod hladnokrvnim vodstvom Svete
Sofije od Milosti, s mukom dospijevale sve obaviti na vrijeme. — Treba nabaviti svega — ponavljala je
uporno — jer nikad se ne zna kakvo će jelo tuđinci poželjeti.— Vlak je stizao po najvećoj vrućini. Za
vrijeme objeda kuća se tresla od vašarske strke, a znojni gosti, koji ni znali nisu tko su njihovi
domaćini, nagrnuli bi hrpimice da uhvate bolje mjesto za stolom, dok bi se kuharice sudarale noseći
velike lonce juhe, kotlove mesa, zdjele povrća, pladnjeve riže i dok bi nepresušnom kutlačom dijelile
burad limunade. Bilo je toliko nereda te je Fernanda šizila od pomisli da mnogi jedu i po dva puta i u
više navrata i umalo što nije iskalila bijes piljarskim psovkama kad bi joj koji nesmotren gost zatražio
račun. Bijaše prošlo više od godine dana od posjete Mr. Herberta i jedino se znalo da tuđinci
namjeravaju zasaditi banane u čarobnom području što gaje José Arcadio Buendia prošao sa svojim
ljudima tražeći put do velikih otkrića. Još dva sina pukovnika Aureliana Buendije, s križem od pepela
na čelu, dođoše privučeni tom vulkanskom provalom i svoju odluku su opravdavali jednom rečenicom
koja je možda objašnjavala razloge i svih ostalih.

— Dolazimo — rekoše — jer svi dolaze.

Lijepu Remetio jedinu nije dodirnula bananska pošast. Ona se zaustavila u nekom blaženom
mladenaštvu, sve otpornija prema sitničarenju, sve ravnodušnija na zlobu i nepovjerenje, sretna u
svom vlastitom svijetu jednostavne stvarnosti. Nije joj bilo jasno zašto žene sebi kompliciraju život
prslucima i suknjama i zato je sašila platnenu halju koju je jednostavno oblačila preko glave i tako je
bez drugih kerefeka riješila pitanje odijevanja, a to joj nije oduzimalo dojam da je gola, što je, po
njenu shvaćanju, bio jedini doličan način za boravak u kući. Toliko su je gnjavili da odreže kosu koja joj
je već sezala do listova, da češljevima napravi pundže i pletenice s vrpčanim uzlovima, a ona se na to
ošišala i od kose napravila vlasulje za kipove svetaca. U njenoj težnji za pojednostavnjivanjem bilo je
najčudnije: što je više izbjegavala modu da bi očuvala udobnost i što je više odbacivala uobičajenost a
slijedila svoju neposrednost, to je njena nepojmljiva ljepota bivala sve privlačnijom, a njen odnos
prema muškarcima sve izazovniji. Kad su sinovi pukovnika Aureliana Buendije bili prvi put u
Macondu, Ursula se prisjeti da im u žilama teče ista krv kao i u praunuci i protrnu od nekog
zaboravljenog straha. —Dobro otvori oči — upozori je.

S bilo kojim od njih rodila bi djecu s prasećim repom—. Ona je tako malo vodila računa o tom
upozorenju da je obukla mušku odjeću i izvaljala se u pijesku da bi se popela na zamašćen kolac, i
umalo što nije izazvala nesreću među sedamnaest rođaka koji se uzbudiše zbog tog nepodnošljiva
prizora. Zato nijedan od njih nije spavao u kući kad bi došao u selo, a četvorica koji su ostali stanovali
su, po Ursulinu savjetu, u iznajmljenim sobama. Bez sumnje, lijepa Remetio bi se bila raspukla od
smijeha da je znala za tu opreznost. Do posljednjeg časa svog boravka na zemlji ona nije znala da je
njena nepopravljiva sudbina izazovne ženke predstavljala svakodnevnu nesreću. Svaki put kad bi se,
unatoč Ursulinim naredbama, pojavila u blagovaonici, izazvala bi pravu razdraženost među
strancima. Bilo je vrlo očito da je posve gola pod grubom haljom i nitko nije mogao shvatiti da njena
gola i savršena lubanja nije bila sračunata na izazivanje, i da njeno bezočno otkrivanje bedara da bi se
rashladila nije predstavljalo zločinačko draženje, kao i njeno uživanje kojim je lizala prste kad bi jela
rukama. Nijedan član obitelji nikad nije znao da su stranci vrlo brzo uočili kako lijepa Remetio za
sobom ostavlja uzbudljiv dah i talas uznemirenosti koji se osjećao po nekoliko sati poslije njena
prolaska. Muškarci, iskusni u ljubavnim uzbuđenjima, svjetski zavodnici, tvrdili su da ih nikad nije
progonila žudnja kakvu je u njima izazivao prodorni miris lijepe Remetio. U trijemu begonija, u sobi za
primanje, u svakom dijelu kuće moglo se odrediti točno mjesto gdje je bila i koliko je vremena prošlo
otkako je otišla. Bio je to vrlo određen i nezamjenljiv trag što ga nitko od ukućana nije mogao
razlikovati, jer su odavna bili naviknuti na svakodnevne mirise, ali su ga stranci otprve zapažali. Zato
je samo njima bilo jasno zašto je mladi zapovjednik straže umro od ljubavi i zašto je gospodin iz
daleka svijeta podlegao očaju. Nesvjesna uzburkane atmosfere u kojoj se kretala i nepodnošljivih
intimnih nesreća koje je izazivala, lijepa Remetio se odnosila prema muškarcima bez ikakvih zlih
primisli, a na kraju bi ih uzbudila svojom bezazlenom srdačnošću. Kad je Ursula uspjela urediti da jede
u kuhinji s Amarantom, da je stranci ne vide, ona se osjećala udobnije, jer se tako u stvari oslobodila
svake stege. Zapravo, njoj je bilo svejedno gdje jede i nije pazila da to bude u određeno vrijeme, nego
kad je bila gladna. Katkada bi ustala u tri ujutro da bi se najela, spavala bi po čitav dan i mjesecima je
znala živjeti po izokrenutoj satnici, dok je neki slučajan događaj ne bi ponovno vratio u red. Kad bi sve
išlo normalno, ustajala je u jedanaest i do dva bi se posve gola zatvorila u kupaonicu i ubijala bi
škorpije dok bi se razbudila od tvrda i duga sna. Zatim bi iz čatrnje tikvom sipala vodu po sebi. Bio je
to dug i pažljiv posao, pun odmjerenih postupaka, te bi onaj tko je nije dobro poznavao mogao
pomisliti da to ona izražava zasluženo divljenje prema svome tijelu. Za nju, međutim, u tom
samotničkom obredu nije bilo nikakve čulnosti; jednostavno je htjela utući vrijeme dok ne ogladni.
Jednog dana, kad se počela kupati, jedan od stranaca podiže crijep na krovu kupatila i ostade bez
daha pred strašnim prizorom njene golote. Ona medu razbijenim crijepovima spazi zapanjene oči i
umjesto da skoči zbog stida ona diže uzbunu.

— Pazite viknu — past ćete.

— Samo da vas vidim — procijedi stranac.

— Ah, dobro — reče ona. — Ali imajte na umu da su ti crijepovi truli.

Na licu stranca se vidio bolan izraz čuđenja i kao da se u sebi borio protiv sirovih nagona da ne bi
raspršio priviđenje. Lijepa Remetio pomisli da pati od straha da se crijepovi ne polome i zato se okupa
brže nego inače da se čovjek ne izlaže pogibelji. Dok se polijevala vodom iz gustijerne reče mu da nije
dobro što je krov u takvu stanju, jer ona misli da iz naslaga lišća koje sagnjije od kiše škorpije dolaze u
kupatilo. Stranac shvati da ona tom brbljarijom samo zabašuruje svoje zadovoljstvo i kad se počela
sapunati, popusti napasti i koraknu naprijed. Dozvolite da vas nasapunam — prošapta.

— Hvala na dobroj namjeri reče ona — ali dosta su mi moje dvije ruke.

— Makar samo leda — zamoli stranac.

— Suvišan posao— reče ona. —Još se nikad nije vidjelo da netko sapuna leđa.

A onda, dok se brisala, stranac je sa suzama u očima zamoli da se uda za njega. Ona mu iskreno
odvrati da se nikad ne bi udala za tako bedasta čovjeka koji izgubi gotovo sat vremena, pa i bez ručka
ostane, samo zato da bi neku ženu vidio kako se kupa. Na kraju, kad je navukla halju, čovjeka zapanji
uvjerenje da ona zaista ne oblači ništa ispod, kao što su svi pretpostavljali, i osjeti kao da ga je
zauvijek zapečatilo usijano željezo te tajne. Tada skide još dva crijepa da bi se spustio u unutrašnjost
kupatila.

— Vrlo ste visoko — upozori ga, uplašena. —Ubit ćete se.

Trošni crijepovi popucaše uz štropot i rušenje, a čovjek jedva ispusti krik užasa i razbi lubanju i umrije
bez agonije na betonskom podu. Stranci, koji su u blagovaonici čuli štropot i požurili da iznesu
mrtvaca, osjetiše na njegovoj koži oštar miris lijepe Remetio. Bijaše tako urastao u tijelo da iz
raspuklina na lubanji nije tekla krv nego nekakvo jantarno ulje, prožeto tim tajanstvenim mirisom, i
tako shvatiše da miris lijepe Remetio progoni ljude i poslije smrti, sve dok im se kosti u prah ne
pretvore. Ipak, taj nemio događaj nisu povezivali s ona druga dva čovjeka što umriješe zbog lijepe
Remetio. Nedostajala je još jedna žrtva da bi stranci i mnogi od starih žitelja Maconda povjerovali u
priču da Remetio Buendia nije disala izljevom ljubavi nego smrtonosnim dahom. Potvrda za to pružila
se koji mjesec kasnije, jednog popodneva kad je lijepa Remetio otišla s prijateljicama razgledati
mlade nasade. Za svijet iz Maconda bijaše nova razonoda šetnja kroz vlažne i beskrajne drvorede
banana, gdje je tišina bila kao da je donesena s drugoga kraja svijeta, još uvijek netaknuta i posve
nesposobna za prenošenje glasova. Katkada se ne bi dobro čulo što je kazano na udaljenosti od pola
metra, a ipak bi bilo savršeno razumljivo na drugom kraju plantaže. Za djevojke iz Maconda ta
neobična igra bijaše povod za smijeh i zapanjenost, strah i sprdnju i navečer bi se razgovaralo o tim
šetnjama kao o događajima iz snova. Bio je tolik utjecaj te tišine da Ursula nije imala srca uskratiti tu
zabavu lijepoj Remetio, i jednog popodneva joj dozvoli d a ode, pod uvjetom da stavi šešir i da obuče
prikladnu haljinu.

Od časa kad je skupina prijateljica stupila u nasad, zrak se ispuni nekim smrtonosnim miomirisom.
Ljudi koji su kopali u jarcima primijetiše da ih obuzima neko posebno udivljenje, da im prijeti neka
nevidljiva pogibelj i mnogi osjetiše užasnu želju da zaplaču. Lijepa Remetio i njene uplašene
prijateljice skloniše se u obližnju kuću kad vidješe da će ih napasti gomila divljih mužjaka. Malo
kasnije ih izbaviše četiri Aureliana čiji su križevi od pepela izazivali sveto poštovanje, kao da su
predstavljali znakove nekog staleža ili žig neranjivosti. Lijepa Remetio nije nikome ispričala da ju je
jedan od muškaraca, koristeći gužvu, uspio uhvatiti za trbuh rukom koja je više sličila na pandžu orla
kad se drži za rub provalije. Ona se ustremila na napadača u nekoj vrsti trenutne zaslijepljenosti i
vidje neutješne oči koje ostadoše u njenom srcu utisnute kao iskra samilosti. Te noći se muškarac
počeo razmetati svojom smionošću i hvaliti se svojom srećom u Turskoj ulici, koji čas prije nego mu je
konjsko kopito zdrobilo grudi i mnoštvo stranaca ga je gledalo kako nasred ulice umire, gušeći se u
bljuvanju krvi.

Pretpostavka da lijepa Remetio posjeduje snagu smrti temeljila se tada na četiri neoborive činjenice.
Premda su neki brzopleti muškarci rado govorili da bi bilo vrijedno žrtvovati život za jednu ljubavnu
noć s tako uzbudljivom ženom, istina je da nijedan nije pokušao to ostvariti. A ne samo da bi je se
osvojilo, nego da bi se uklonilo sve opasnosti, možda je bio dovoljan tako priprost i jednostavan
osjećaj, kao što je ljubav, ali to je bilo jedino što nikome nije palo na pamet. Ursula nije više vodila
računa o njoj. Ranije, kad još nije odustajala od želje da je spasi za svijet, nastojala je kod nje
probuditi zanimanje za obične kućne poslove. — Muškarcima se hoće mnogo više nego što ti misliš—,
govorila joj je uvijeno. — Treba mnogo kuhati, mnogo mesti, podnijeti mnoge sitnice, a ne samo ono
što ti misliš.— U biti, samu je sebe zavaravala pokušavajući da je osposobi za kućnu sreću, jer je bila
uvjerena da nijedan muškarac na svijetu, kad zadovolji svoju strast, ne bi bio u stanju ni jedan jedini
dan podnijeti toliku nemarnost, koja je nadilazila svako razumijevanje. Rođenje posljednjeg José
Arcadija i njena nesalomljiva volja da ga odgoji za papu primorala ju je da se više ne bavi svojom
praunukom. Prepustila ju je njenoj sudbini, uzdajući se da će se prije ili kasnije dogoditi čudo i da na
tom svijetu gdje svega ima postoji i neki čovjek s dovoljno hladnokrvnosti koji bi je mogao podnijeti.
Amaranta je već davno odustala od svakog pokušaja da od nje stvori korisnu ženu. Još od onih
zaboravljenih popodneva u sobi za šivanje, kad je njena rođakinja znala jedino okretati ručku šivaćeg
stroja, ona je došla do jednostavna zaključka da je glupa. — Morat ćemo te staviti na dražbu—,
govorila joj je, zapanjena njenom neosjetljivošću za riječi muškaraca. Kasnije, kad se Ursula pobrinula
da lijepa Remedios prisustvuje misi o koprenom preko lica, Amaranta se ponada da će taj tajanstveni
postupak biti toliko izazovan te će se ubrzo naći neki radoznao čovjek koji će sa strpljenjem potražiti
slabu točku njena srca. Ali kad je vidjela nerazuman način na koji je prezrela jednog prosca koji je po
mnogočemu bio poželjniji od princa, izgubila je svaku nadu. Fernanda nije ni pokušala da je shvati.
Kad je vidjela lijepu Remedios odjevenu u kraljicu na krvavom karnevalu, pomislila je da je to
izvanredna osoba. Ali kad ju je vidjela kako jede rukama, nesposobna da dade neki odgovor koji nije
pravo čudo gluposti, jedino joj bi žao što obiteljski bedaci tako dugo žive. Unatoč činjenici da je
pukovnik Aureliano Buendia uporno vjerovao i dokazivao da je lijepa Remedios u suštini najbistrije od
svih njemu poznatih stvorenja i što je to u svakom času dokazivala svojom zadivljujućom
sposobnošću da svakoga izvrgne ruglu, ipak je prepustiše milosti božjoj. A lijepa Remedios je ustrajno
lutala pustinjom samoće, bez križa na leđima, dozrijevajući u svojim bezbolnim snovima, u
beskrajnim kupanjima, u neredovitim obrocima, u svojim dubokim i dugim tišinama bez uspomena,
sve do jednog ožujskog popodneva kad je Fernanda u vrtu htjela složiti plahte pa je zamolila žene iz
kuće da joj pomognu. Tek što bijaše počela Amaranta primijeti da je lijepa Remedios sva prozirna od
jakog bljedila.

— Ne osjećaš se dobro? — upitala je.

— Lijepa Remedios, držeći drugi kraj plahte, osmijehnu se sažalno.


— Naprotiv — reče nikad se nisam osjećala bolje.

Tek što to reče, Fernanda osjeti kako joj neki blagi vjetar svjetlosti otrgnu plahte iz ruku i razvi ih
koliko bijahu široke. Amaranta primijeti neko tajnovito treperenje u čipkama svojih podsukanja i
htjede se prihvatiti plahte da ne padne, u času kad se lijepa Remedios počela dizati. Ursula, već
gotovo slijepa, jedina je bila toliko sabrana da je mogla sagledati suštinu tog nezaustavljiva vjetra i
pusti plahte na milost svjetlosti, motreći lijepu Remedios kako joj rukom domahuje oproštajni
pozdrav kroz blještavo lepršanje plahti s kojima se dizala i koje su s njom odlazile preko skarabeja i
dalija i s njom prolazile zrakom gdje završavaju četiri sata popodne i izgubiše se s njom zauvijek, u
visokom zraku gdje je nisu mogle doseći ni najviše ptice sjećanja.

Stranci, dakako, zaključiše da je lijepu Remedios na kraju stigla neumitna sudbina pčele matice i daje
njena obitelj pokušavala spasiti svoju čast izmišljotinom o uznesenju. Fernanda, puna zavisti, na kraju
prihvati čudo i dugo se kasnije molila Bogu da joj vrati plahte. Većina je ipak vjerovala u taj čudesan
događaj te su čak palili svijeće i molili devetnice. Vjerojatno se dugo ne bi o drugome govorilo, da
barbarsko istrebljenje Aurelianâ nije čuđenje zamijenilo strahom. Iako to nije nikad iznio kao
proročanstvo, pukovnik Aureliano Buendia ipak na stanovit način bijaše predvidio tragičan kraj svojih
sinova. Premda su Aureliano Serrador i Aureliano Arcaya, dvojica što stigoše s gomilom došljaka,
izrazili želju da ostanu u Macondu, njihov otac je pokušao odvratiti ih od toga. Nije mu bilo jasno što
će u selu koje je od večeri do zore bilo puno opasnosti. Ali Aureliano Centeno i Aureliano Tužni, uz
podršku Aureliana Segunda, zaposliše ih u svom poduzeću. Pukovnik Aureliano Buendia imao je nekih
još nejasnih razloga da ne odobri tu odluku. Otkako je vidio gospodina Browna u prvom automobilu
koji se pojavio u Macondu u narančastu kabrioletu s trubom koja je svojim lajanjem plašila pse stari
ratnik se postidio zbog sluganskog divljenja svjetine i ustanovio da se nešto promijenilo u ljudskoj
naravi od onog vremena kad su ostavljali žene i djecu i vješali pušku o rame da bi pošli u rat. Mjesna
vlast, poslije primirja u Neerlandiji, sastojala se od načelnika bez poduzetnosti, sudaca za ukras,
izabranih medu miroljubivim i umornim konzervativcima iz Maconda. — Ovo je neki ubog režim —
primijetio bi pukovnik Aureliano Buendia kad bi vidio loše policajce, naoružane štapovima. — Toliko
smo ratovali, a samo zato da nam kuće ne bojadišu u plavo.— Međutim, kad je došlo Banansko
društvo, mjesne službenike zamijeniše odlučnijim strancima, koje je gospodin Brown smjestio u
elektrificirani kokošinjac, da bi, kako je objasnio, živjeli dostojanstveno kao što dolikuje njihovu
položaju i da ne bi podnosili vrućinu, komarce i ostale mjesne nepogodnosti i oskudice. Stare
policajce zamijeniše plaćenim ubojicama s mačetama. Zatvoren u svoju radionicu, pukovnik Aureliano
Buendia razmišljao je o tim promjenama i prvi put u svojim mirnim godinama samoće uznemiri ga
vrlo jasna spoznaja da je učinjena velika pogreška što nisu nastavili rat do konačna ishoda. Tih dana
brat zaboravljenog pukovnika Magnifica Visbala dovede svog sedmogodišnjeg unuka da popiju
osvježavajuće piće kod kolica na trgu i kako se dječak slučajno sudario s jednim policijskim
narednikom i prolio mu piće po uniformi, divljak ga mačetom isiječe na komadiće, a djedu, koji ga je
pokušao spriječiti, odsiječe glavu. Cijelo je selo vidjelo čovjeka bez glave kad ga je skupina ljudi nosila
kući i odsječenu glavu koju je nosila jedna žena držeći je za kosu, i krvavu vreću u koju su pokupili
komadiće dječaka.

Za pukovnika Aureliana Buendiju to je bio vrhunac pokore. Osjetio je isto ogorčenje kao nekad u
mladosti pred lešom žene koju bijahu umlatili batinama zato što ju je ugrizao bijesan pas. Pogledao je
skupine znatiželjnika što su stajali pred kućom i svojim starim gromkim glasom što mu ga je povratio
dubok prezir prema samom sebi, sasu na njih bujicu mržnje koju više nije mogao zadržati u srcu.

— Ovih dana — poviče — naoružat ću svoje momke da svrše s ovim posranim tuđincima.

U toku tog tjedna, po različitim mjestima uz obalu, nevidljivi zlikovci poloviše njegovih sedamnaest
sinova kao zečeve, naciljavši usred njihovih križeva od pepela. Aureliano Tužni je u sedam uveče
izlazio iz kuće svoje majke, kad mu je puščani metak iz tame probio čelo. Aureliana Centena nađoše u
ležaljci, koju je vješao u tvornici, sa šilom za razbijanje leda zabodenim do drška između obrva.
Aureliano Serrador bijaše dopratio zaručnicu do kuće njenih roditelja poslije kino-predstave i vraćao
se osvijetljenom Turskom ulicom, kad netko tko nikad nije bio pronađen medu svjetinom opali hitac
iz revolvera koji ga obori u kotao pun vrele masti. Nekoliko minuta kasnije netko je lupao na vrata
sobe u koju se Aureliano Arcaya zatvorio s nekom ženom i povikao mu: — Požuri, ubijaju ti braću.—
Žena koja je bila s njim ispicala je kasnije da je Aureliano Arcaya skočio iz kreveta i otvorio vrata gdje
ga je dočekalo zrno iz mauzerke koje mu je raznijelo lubanju. Te smrtne noći, dok je kuća pripremala
bdjenje uz četiri leša, Fernanda je jurila po mjestu kao luda tražeći Aureliana Segunda kojeg je Petra
Cotes zatvorila u ormar, uvjerena da nalog za istrebljenje uključuje svakoga tko je nosio pukovnikovo
ime. Nije mu dala izaći sve do četvrtog dana, kad se po brzojavima prispjelim iz različitih mjesta uz
obalu moglo razumjeti da okrutnost nevidljiva neprijatelja bijaše usmjerena samo protiv braće
označene križem od pepela. Amaranta potraži računsku bilježnicu gdje bijaše unijela podatke svojih
rođaka i kako je koji telegram stizao, tako je precrtavala imena, dok ne ostade samo najstariji. Dobro
su ga pamtili po suprotnosti između njegove tamne kože i zelenih očiju. Zvao se Aureliano Amador,
bio je drvodjelac i živio je u zabačenu selu na obroncima planine. Nakon što su dva tjedna čekali
brzojav o njegovoj smrti, Aureliano Segundo mu posla glasnika da ga upozori, uvjeren da ne zna za
prijetnju koja mu je visjela nad glavom. Glasnik se vratio s viješću da je Aureliano Amador na
sigurnom. U noći istrebljenja dva čovjeka ga potražiše u njegovoj kući i isprazniše u njega svoje
revolvere, ali ne pogodiše križ od pepela. Aureliano Amador je uspio preskočiti ogradu dvorišta i
izgubio se u labirintu planine koju je do tančina poznavao, zahvaljujući svom prijateljstvu s
Indijancima od kojih je kupovao drvo. Kasnije se o njemu nije znalo ništa.

Bili su to crni dani za pukovnika Aureliana Buendiju. Predsjednik republike mu je uputio brzojav
saučešća, u kojem je obećao strogu istragu i izrazio počast mrtvima. Po njegovu naređenju načelnik je
došao na ukop s četiri vijenca i htjede ih položiti na lijesove, ali ga pukovnik izbaci na ulicu. Nakon
sahrane napisa vrlo oštar brzojav za predsjednika republike i osobno ga odnese na poštu, ali ga
telegrafist ne htjede poslati. Tada ga nadopuni neobičnim napadačkim izrazima, zatvori ga u
omotnicu i otposla poštom. I kao što je bilo kad mu je žena umrla, kao što je bilo mnogo puta za
vrijeme rata kad su mu umirali najbolji prijatelji, nije osjećao žalost nego slijepu srdžbu tko zna na
koga i iscrpljujuću nemoć. Čak je optužio oca Antonija Isabela kao saučesnika, zato što mu je sinove
označio neizbrisivim pepelom, kako bi ih njihovi neprijatelji mogli raspoznati. Ostarjeli svećenik koji
više nije dobro povezivao misli i koji je počeo zbunjivati župljane šašavim tumačenjima s
propovjedaonice, pojavio se jednog popodneva u kući sa zdjelicom u kojoj je pripremao pepeo i
htjede njime pomazati cijelu obitelj, kako bi dokazao da ga se lako skida vodom. Ali strah od nesreće
bijaše tako dubok da se ni sama Fernanda nije ponudila za pokus, i otad se više nikad nijednog
Buendiju nije vidjelo da je kleknuo na klecalo na Čistu srijedu.

Pukovnik Aureliano Buendia dugo se nije mogao primiriti. Prestao je izrađivati ribice, jeo je uz veliku
muku i hodao je po kući kao mjesečar vukući ogrtač i gutajući neku nijemu srdžbu. Nakon tri mjeseca
kosa mu bijaše sijeda, stari mu brkovi s ulijepljenim vršcima klonuli preko bezbojnih usana, no zato
mu oči ponovno sinuše kao dvije žerave koje su zaplašile one što ga vidješe na porodu i na čiji su se
pogled nekad vrtjele stolice. U mahnitosti svojih muka uzalud je pokušavao izazvati predosjećanja
koja su njegovu mladost vodila pogibeljnim stazama do beznadne pustoši slave. Bio je izgubljen,
prognan u tuđu kuću u kojoj ništa i nitko nije u njemu budio ni trunka ljubavi Jednom otvori
Melquiadesovu sobu tražeći tragove prošlosti Od prije rata, a nađe samo otpatke, smeće, gomile
nečistoće, naslagane kroz tolike godine napuštenosti. Na koricama knjiga koje nitko više nije čitao, na
starim pergamenama natopljenim vlagom poraslo plavkasto bilje, a u zraku, nekada najčistijem i
najsvjetlijem u kući, plovio nepodnošljiv miris istrulih uspomena. Jednog jutra nade Ursulu kako plače
ispod kestena na koljenima svog mrtvog muža. Pukovnik Aureliano Buendia bijaše jedini član obitelji
kojemu se nije priviđao moćni starac zgrbljen od težine pola vijeka nepogoda. — Pozdravi svog oca—,
reče mu Ursula. On zastade časak pred kestenom i još jednom se uvjeri da ni taj prazni prostor ne
izaziva u njemu nikakvu ljubav.

— Što kaže? —upita.


— Vrlo je tužan —odvrati Ursula jer misli da ćeš umrijeti.
— Reci mu — nasmije se pukovnik — da čovjek ne umire kad treba da umre nego kad može.

Slutnja mrtvog oca pokrenu posljednju iskru ponosa što mu je preostala u srcu, ali on je mislio da je
to iznenadni zamah snage. Zato je navaljivao na Ursulu da mu kaže na kojem su mjestu u dvorištu
zakopani zlatnici što ih pronađoše u svetom Josipu od gipsa. — To nikad nećeš saznati reče mu ona s
odlučnošću koju joj je nadahnulo njeno davno gorko iskustvo.

— Jednog dana — dodade — pojavit će se vlasnik tog bogatstva i on će ga jedini moći iskopati.—
Nitko nije znao zašto je čovjek, koji nikad nije bio pohlepan, tako uporno počeo priželjkivati novac i to
ne skromnu svotu koja bi mu bila dovoljna za neku hitnu potrebu, nego basnoslovno bogatstvo koje
je, pri samu spomenu, Aureliana Segunda bacalo u ponor čuđenja. Njegovi stari pristaše kojima se
utekao za pomoć sakrivali se da ga ne prime. U to doba je znao reći: — Jedina sadašnja razlika između
liberala i konzervativaca je u tome što jedni idu na misu u pet, a drugi u osam.— Međutim, toliko je
uporno nastojao, toliko moli o, toliko je u sebi slomio načela dostojanstva, da je, malo ovdje, malo
ondje, vrludajući posvuda, uz opreznu spretnost i tvrdu

Upornost, za osam mjeseci uspio skupiti više novca nego ga je Ursula zakopala. Onda je posjetio
bolesnog pukovnika Gerinelda Mârqueza da mu pomogne povesti potpuni rat.

U određenom času, pukovnik Gerineldo Mârquez u stvari bijaše jedini koji bi mogao, makar iz
svoje paralitičke stolice, pokrenuti pljesnive konce pobune. Poslije primirja u Neerlandiji, dok se
pukovnik Aureliano Buendia povukao u izgnanstvo svojih zlatnih ribica, on je održavao veze s
ustaničkim oficirima koji su mu ostali vjerni do sloma. S njim zajedno je vodio žalosni rat
svakodnevnog ponižavanja, s molbama i prizivima, s onim — dođite sutra—, evo, samo što nije,
proučavamo vaš slučaj dužnom pozornošću; nepovratno izgubljen rat protiv — vaših vrlo odanih i
poniznih slugu— koji su trebali doznačiti, a nikad nisu doznačili doživotne mirovine. Onaj drugi,
krvavi, dvadesetgodišnji rat nije im prouzročio toliko propasti kao podmukli rat vječnog odgađanja. I
sam pukovnik Gerineldo Mârquez, koji je izbjegao tri atentata, preživio pet rana i izašao čitav iz
bezbrojnih bitaka, podlegao je okrutnoj opsadi čekanja i potonuo u bijednoj propasti starosti, misleći
na Amarantu kroz bljeskove svjetlosti u iznajmljenoj kući. Posljednji veterani za koje se znaIo pojaviše
se uslikani u novinama, s licem uzdignutim zbog uvrede, uz bezimenog predsjednika republike, koji
im je poklonio značke sa svojim likom da ih zadjenu na revere i koji im je vratio krvavu i od praha
uprljanu zastavu da njom pokriju svoje lijesove. Drugi, ponosniji, i dalje su čekali pisma u polutami
javne milostinje, umirući od gladi, trajući u srdžbi, trunući od starosti u krasnim govnima slave. I zato,
kad ga je pukovnik Aureliano Buendia pozvao da dignu smrtonosnu bunu koja bi izbrisala svaki trag
jedne pokvarene i sramne vladavine koju podržava strani osvajač, pukovnik Gerineldo Mârquez nije
mogao prikriti drhtavu samilost.
— Ah —Aureliano uzdahnu, — znao sam da si star, ali sada vidim da si mnogo stariji nego što
izgledaš.
U metežu posljednjih godina Ursula je imala vrlo malo slobodna vremena da bi se posvetila
papinskom odgoju José Arcadija, sve dok se jednog dana nije morao na brzinu pripremiti za odlazak u
sjemenište. Meme, njegova sestra, rastrgana između Fernandine strogosti i Amarantine gorčine,
bijaše gotovo u isto vrijeme dorasla do dobi za odlazak u školu časnih sestara gdje bi trebala postati
virtuozna klaviristkinja. Ursulu su mučile ozbiljne sumnje u djelotvornost postupaka kojima je kalila
duh slabašna pripravnika za svetog oca, ali nije zato okrivljavala svoju klonulu starost ni mrene kroz
koje je jedva nazirala obrise stvari, nego nešto što sama nije znala odrediti, ali je to nejasno osjećala
kao postepeno trošenje vremena. — Godine sada ne dolaze kao što su prije dolazile—, znala je reći,
osjećajući da joj svagdanja stvarnost izmiče iz ruku. Prije, mislila je, djeca su sporije rasla. Nije trebalo
drugo nego se sjetiti cijelog onog vremena koje bijaše potrebno da José Arcadio, stariji, ode s
Ciganima i svega onoga što se zbilo prije nego se vratio išaran kao zmija i govoreći kao zvjezdoznanac,
i svih onih stvari koje se dogodiše u kući prije nego su Amaranta i Arcadio zaboravili indijanski a
naučili kastiljanski jezik. Trebalo bi vidjeti sve muke što ih je ubogi José Arcadio Buendia podnio pod
kestenom PO lijepom i ružnom vremenu i koliko je trebalo oplakivati njegovu smrt prije nego
donesoše polumrtvog pukovnika Aureliana Buendiju koji, poslije tolikih ratova i tolikih patnji, nije još
imao ni pedeset godina. U ranija vremena, pošto bi čitav dan utrošila na pravljenje životinjica od
pržena šećera, još uvijek bi joj ostalo vremena za djecu, kako bi im po bjeloočnicama mogla vidjeti da
im je potreban napitak od ricinusova ulja. Sada, međutim, kad nije imala što raditi i kad je od jutra do
mraka hodala s José Arcadijem o boku, ništavno vrijeme ju je prisiljavalo da sve radi polovično. Pravo
reći, Ursula se odupirala starenju i onda kad već nije znala koliko joj je godina te je posvuda smetala,
u sve se miješala i strance gnjavila zapitkujući ih da nisu možda, za vrijeme rata, ostavili u kući svetog
Josipa od gipsa da ga se pričuva dok ne prođu kiše. Nitko nije pouzdano znao kad je počela gubiti vid.
Čak i u posljednjim njenim godinama, kad više nije mogla iz kreveta, jednostavno se vidjelo da ju je
nemoć oborila, ali nitko nije otkrio da je slijepa. Ona je to primijetila još prije rođenja José Arcadija. U
početku je mislila da se radi o nekoj prolaznoj slabosti i potajno je uzimala sirup od moždine i oči
mazala pčelinjim medom, no brzo se uvjerila da nepovratno tone u tamu, tako da nikad nije pravo
znala za izum elektrike, jer kad su postavili prve žarulje, ona je uspjela primijetiti samo bljeskove. Nije
to kazala nikome, jer bi time javno priznala da je beskorisna. Šutljivo se trudila da nauči udaljenosti
medu stvarima i ljudskim glasovima, kako bi vidjela pamćenjem, kad joj to nisu dozvoljavale sjene
očnih mrena. Kasnije je otkrila nepredviđenu pomoć mirisa koji su u tami bili mnogo uvjerljiviji od
zapremina i boja i to ju je konačno spasilo od sramote ustezanja. U mraku sobe mogla je udjenuti
konac u iglu i ušiti rupicu za dugme, i osjećala je kad mlijeko ima uzavreti. Sasvim je točno znala gdje
se što nalazi te je i ona sama katkada zaboravljala da je slijepa. Jednom je Fernanda prevrnula cijelu
kuću tražeći vjenčani prsten, a Ursula ga je našla na polici u dječjoj sobi. Jednostavno, dok su se
ukućani bezbrižno posvuda kretali, ona ih je pratila sa svoja četiri osjetila, kako je nikad ne bi mogli
iznenaditi, i nakon nekog vremena je ustanovila da svaki član obitelji svakog dana nesvjesno ponavlja
isto hodanje, iste pokrete i da opetuje gotovo iste riječi i u isto vrijeme. I samo kad bi ispadali iz te
stroge uhodanosti, dolazili bi u opasnost da nešto izgube. Tako je bilo kad je čula kako se Fernanda
usplahirila zbog izgubljena prstena. Ursula se tada sjetila da je dječje madrace iznosila na sunce, jer je
Meme prethodne noći primijetila stjenicu, i da je to bilo jedino što je Fernanda tog dana učinila
drukčije nego inače. A kako su djeca prisustvovala pospremanju, Ursula je pomislila da je Fernanda
mogla odložiti prsten jedino na policu, jer ga djeca samo na njoj nisu mogla doseći. A Fernanda ga je
tražila samo na mjestima svog svakodnevna kretanja i ne misleći da traženje izgubljenih stvari
otežavaju uhodane navike i da zbog toga treba toliko muke da bi ih se pronašlo.
Odgajanje José Arcadija je pomoglo Ursuli u teškom nastojanju da pozorno prati sve promjene u kući.
Kad bi primijetila da Amaranta u spavaćoj sobi odijeva kipove svetaca, ona bi se pravila da malog uči
razlikovati boje.

— Da vidimo rekla bi mu — pričaj mi kakve je boje odjeća svetog Rafaela arkanđela.

Na taj način bi joj dječak dao podatak koji su joj oči uskraćivale i mnogo prije nego je otišao u
sjemenište Ursula je po tkanju mogla razlikovati različite boje na odorama svetaca. Katkad bi se
dogodila nepredviđena neprilika. Jednog popodneva Amaranta je vezla u trijemu begonija, a Ursula
nabasa na nju.

— Za ljubav božju — okosi se Amaranta pazi kud ideš.

— Ti si kriva — reče Ursula — jer sjediš gdje ti nije mjesto.

Za nju je to bilo točno. Ali tog dana je zapazila nešto što nitko nije otkrio: da tokom godine sunce
neprimjetno mijenja položaj i oni koji sjede u trijemu moraju se malo po malo pomicati, a da toga
nisu svjesni. Od tada, Ursula je trebala imati na umu samo datum, da bi točno znala gdje Amaranta
sjedi. Iako joj ruke bijahu sve drhtavije, a noge sve teže, ipak se njenu sitnu pojavu nikad ranije nije
vidjelo na toliko mjesta u isto vrijeme. Bila je gotovo jednako marljiva kao i onda kad je cijeli teret
kuće nosila na sebi. Međutim, u neprobojnoj samoći iznemoglosti vrlo vidovito je mogla proniknuti i u
najbeznačajnija kućna zbivanja i tada je prvi put jasno sagledavala činjenice koje zbog zauzetosti
ranije nije uspijevala vidjeti. U vrijeme kad s u José Arcadija pripremali za sjemenište, podrobno je
prešla u mislima život kuće, od utemeljenja Maconda, te je posve izmijenila ranije mišljenje o svojim
potomcima. Došla je do spoznaje da pukovnik Aureliano Buendia nije izgubio osjećaj za obitelj zato
što je otvrdnuo u ratu, kao što je prije mislila, nego da nikad nikoga nije volio, čak ni svoju suprugu
Remedios ili sve one bezbrojne žene od jedne noći koje prođoše kroz njegov život, a ponajmanje
svoje sinove. Ukaza joj se da nije poveo tolike ratove zbog ideala, kao što su svi bili uvjereni, niti je
zbog umora odustao od sigurne pobjede, kao što su svi bili uvjereni, nego da je pobjeđivao i gubio
zbog jednog te istog razloga, zbog puke i grešne oholosti. Došla je do zaključka da je taj njen Sin, za
kojeg bi bila i život dala, naprosto bio čovjek bez dara za ljubav. Jedne noći, dok ga je nosila u trbuhu,
čula gaje kako plače. Bijaše to tako jasan plač da se José Arcadio Buendia probudio i obradovao se od
pomisli da će mu sin biti trbuhozborac. Drugi su nagovještali da će biti prorok. Ona je, međutim,
protrnula od uvjerenja da to duboko brujanje predstavlja prvu najavu strašnog svinjskog repa i molila
je Boga da joj dijete umre u utrobi. Ali staračka vidovitost joj je pokazala, i to je mnogo puta ponovila,
da plač djeteta u majčinoj utrobi nije najava trbuhozborenja ni sposobnosti proricanja, nego
nedvojben znak nesposobnosti za ljubav. To umanjivanje sinovljeve vrijednosti odjednom je u njoj
razbuktalo sve suosjećanje koje mu je dugovala. Amaranta, naprotiv, čije ju je tvrdo srce plašilo, čija
ju je zgusnuta gorčina ogorčavala, u konačnu ispitivanju otkri joj se kao najnježnija od svih žena što su
ikad postojale i shvati sažalno i bistro da nepravedne muke kojima je mučila Pietra Crespija nisu
potjecale iz njene želje za osvetom, kao što je sav svijet vjerovao, a polagano mrcvarenje kojim je
otrovala život pukovnika Gerinelda Mârqueza da nije izviralo iz njene ledene gorčine, kao što je sav
svijet vjerovao, nego da su ti njeni postupci zapravo bili smrtna borba između bezgranične ljubavi i
nesavladive plašljivosti, da bi na kraju pobijedio neshvatljivi strah što ga je Amaranta uvijek nosila u
svom svojevrsnu i izmučenu srcu. U to vrijeme je Ursula počela spominjati i Rebeku i sjećati je se s
davnom dragošću koju je u njoj budilo kasno kajanje i neočekivano divljenje, pošto je shvatila da j e
samo ona, Rebeca, koja se nikad nije hranila njenim mlijekom nego zemljinom zemljom i krečom sa
zidova, kojoj u žilama nije tekla krv njenih žila nego neznana krv neznanih osoba kojih kosti i dalje
klopoću u grobu, Rebeca, nemirna srca, nezasitna trbuha, da je ona jedina imala u sebi neobuzdane
smjelosti kakvu je Ursula željela svom potomstvu.

— O Rebeca — govorila bi držeći se zidova — kako li bijasmo nepravedni prema tebi!

U kući su naprosto mislili da bulazni, naročito otkako joj se nadalo hodati s uzdignutom desnom
rukom, poput arkandela Gabrijela. Fernanda je, međutim, shvatila da u tami tog buncanja ima iskara
vidovitosti, jer Ursula je bez zapinjanja mogla reći koliko se novaca u protekloj godini potrošilo u kući.
I Amaranta je došla na sličnu pomisao jednog dana kad je njena mati u kuhinji miješala lonac juhe i
iznenada kazala, ne znajući da je čuju, da je mlin za kukuruz, što ga kupiše od prvih Cigana i što je
nestao još prije nego je José Arcadio sedamdeset i pet puta obišao svijet, još uvijek u kući Pilar
Ternere. I ona gotovo stogodišnja starica, ali zdrava i čitava, unatoč neshvatljivoj debljini kojom je
plašila djecu, kao što je nekad njen glas plašio golubove, Pilar Ternera se nije začudila što je Ursula to
pogodila, jer joj je njeno vlastito iskustvo kazivalo da čila starost može biti sigurnija u pogađanju nego
čitanje karata.

Međutim, kad je Ursula vidjela da nema dovoljno vremena da bi učvrstila zvanje José Arcadija,
naprosto se ošamutila od zaprepaštenja. Počela je praviti greške u nastojanju da vidi očima ono što je
intuicijom mogla jasnije vidjeti. Jednog jutra je dječaku na glavu izlila tintarnicu misleći da je
kolonjska voda. Toliko je greška napravila u tvrdoglavu upletanju u sve i svašta, da su je hvatali
napadi lošeg raspoloženja i tada bi pokušavala osloboditi se mraka koji ju je sapinjao kao košulja od
paučine. U to vrijeme joj je sinulo da njena nespretnost nije posljedica staračke iznemoglosti i tame
nego neka pogreška vremena. Mislila je, naime, da prije, kad Bog nije s mjesecima i godinama pravio
podvale kakve su Turci pravili pri mjerenju tkanine, stvari bijahu posve drukčije. A sada ne samo da su
djeca brže rasla, nego su se i osjećaji razvijali na drugi način. Tek što je lijepa Remedios u tijelu i duši
uzašla na nebo, nepromišljena Fernanda je već počela gunđati po uglovima da joj je odnijela ponjave.
Još se tjelesa Aurelianâ ne bijahu ohladila u grobovima, a Aureliano Segundo je ponovno kuću
napunio pijancima koji su svirali harmoniku i nalijevali se šampanjcem, kao da nisu umrli kršćani nego
psi, i kao da ta luda kuća, u kojoj se toliko glavobolje podnijelo i toliko šećernih životinjica ispeklo,
bijaše predodređena da se pretvori u smetište propasti. Prevrćući u glavi sve te stvari, dok su
spremali putni kovčeg José Arcadiju, Ursula se pitala ne bi li bilo bolje jednom zauvijek leći u grob i da
je zatrpaju zemljom, i bez straha je upitala Boga da li on zaista misli da su ljudi napravljeni od željeza
da bi mogli podnijeti tolike muke i mrcvarenja, i tako, zapitkujući i zapitkujući, potpirivala je svoju
vlastitu ogorčenost i osjećala je neodoljivu želju da klepeće koješta kao kakav stranac i da sebi
konačno dozvoli trenutak pobune, trenutak što ga je toliko puta priželjkivala i toliko puta odgodila
prepustivši se sudbini, i da konačno sve pošalje u govna, i da istrese iz srca golemu hrpu pogrdnih
riječi što ih je morala gutati u toku cijelog jednog stoljeća strpljenja.

— U krasni…! — uzviknu.

Amaranta koja je počela slagati rublje u kovčeg, pomisli da ju je ujela škorpija.

— Gdje je? — upita uznemireno. — Što?

—Beštija! — objasni Amaranta.

Ursula upre prstom prema srcu. — Ovdje — reče.


Jednog četvrtka u dva popodne José Arcadio ode u sjemenište. Ursula će ga se uvijek sjećati kako ga
je sebi predstavila na polasku, kao slabašna i ozbiljna dječaka koji ni suzu Ilije pustio, kao što ga je ona
poučila, gušeći se od vrućine u odijelu od zelena sukna s bakrenim dugmetima i uškrobljenom vrpcom
oko vrata. Kad je izašao, blagovaonica ostade zasićena oštrim mirisom kolonjske vode koju mu je ona
sipala na glavu da bi ga mogla slijediti po kući. Dok je trajao oproštajni ručak, obitelj je prikrivala
uzbuđenje izrazima radosti, pretjerano se diveći duhovitostima oca Antonija Isabela. Ali kad iznesoše
kovčeg, obložen baršunom i okovan srebrom, učini im se kao da iz kuće iznose lijes. Jedino pukovnik
Aureliano Buendia nije htio prisustvovati oproštaju.

— To je posljednja budalaština koja nam je još nedostajala progunđa. — Papa!

Tri mjeseca kasnije, Aureliano Segundo i Fernanda odvedoše Meme u školu i vratiše se s klavikordom
koji je zauzeo mjesto mehaničkog klavira. U to doba je Amaranta počela tkati svoj vlastiti mrtvački
pokrov. Bananska groznica bijaše se stišala. Stari stanovnici Maconda su osjećali kako ih došljaci
potiskuju i grčevito su se držali svojih nekadašnjih nesigurnih poslova, ali ih je ipak tješila spoznaja da
su preživljeli brodolom. U kući su i dalje primali uzvanike na objed i nije se mogla uspostaviti stara
uhodanost sve dok koju godinu kasnije nije otišlo Banansko društvo. Međutim, tradicionalni osjećaj
gostoprimstva doživio je temeljite promjene, jer je Fernanda tada nametala svoje propise. Uz Ursulu,
odstranjenu u tamu, i Amarantu, zauzetu radom oko pokrova, nekadašnja je pripravnica za kraljicu
imala slobodne ruke da bira goste i da im nametne stroga pravila što joj ih utuviše njeni roditelji.
Njena je strogost kuću pretvorila u utvrdu starih običaja u jednom selu prepunom prostote kojom su
došljaci rasipali svoje lake zarade. Za nju je, bez pogovora, pristojan svijet bio onaj koji nije imao
nikakve veze s Bananskim društvom. Čak je i José Arcadio Segundo bio žrtva njene zadrte
diskriminacije. Kad je u prvom žaru sveopće uskomešanosti pobio svoje krasne pijetlove za borbu i
zaposlio se kao nadglednik u Bananskom društvu.

— Neka nam ne prelazi preko praga — rekla je Fernanda dok Je zaražen šugom stranaca.

Takvu je ukočenost nametnula kući da se Aureliano Segundo mnogo bolje osjećao kod Petre Cotes.
Najprije je, pod izgovorom da ne smeta supruzi, premjestio svoja bančenja. Onda je, Pod izgovorom
da mu životinje gube plodnost, premjestio štale i konjušnice. I konačno, pod izgovorom da je u kući
priležnice manja vrućina, premjestio je mali ured u kojem je vodio poslove. Kad je Fernandi sinulo da
je postala udovica kojoj muž još nije umro, već je bilo prilično kasno da bi se stvari vratile u pređašnje
stanje. Aureliano Segundo jedva da je jeo kod kuće i pojedine formalnosti kojih se još pridržavao, kao
što je spavanje sa ženom, nisu mogle nikoga uvjeriti. Jedne noći, nepažnjom, zora ga zateče u krevetu
Petre Cotes. Fernanda, protivno njegovu očekivanju, nije mu ništa predbacila niti joj se omakao ni
najmanji uzdah zlovolje, ali mu je tog istoga dana poslala u kuću priležnice njegova dva kovčega
odjeće. Poslala ih je usred dana i s uputom da ih nose sredinom ulice, kako bi sav svijet mogao vidjeti,
uvjerena da odlutali muž neće moći podnijeti sramotu i da će se pognute glave vratiti u tor. Ali taj
junački postupak bijaše samo još jedan dokaz koliko je Fernanda slabo poznavala ne samo narav svog
muža nego i ćud jedne sredine koja nije imala ničeg zajedničkog s njenim roditeljima, jer svi koji
vidješe pronošenje kovčega rekoše da je to posve prirodan vrhunac jedne ljubavne priče koja je svima
bila poznata i Aureliano Segundo je poklonjenu slobodu proslavio trodnevnom pijankom. Na još veću
ženinu nevolju, dok je ona zalazila u neprijatnu zrelost, sa svojim tamnim i dugim haljinama, sa svojim
zastarjelim medaljonima i neumjesnim ponosom, milosnica je izgledala kao da proživljava drugu
mladost, utegnuta u upadljive haljine od prirodne svile, a očiju razigranih od osvetničkog žara.
Aureliano Segundo ponovno joj se predao svom mladenačkom naglošću, kao i ranije, kad Petra Cotes
nije voljela njega kao njega, nego zato što ga je zamjenjivala s bratom blizancem i odlazeći u isto
vrijeme s obojicom u krevet mislila je da ju je Bog obdario srećom da ima čovjeka koji vodi ljubav kao
dvojica. Obnovljena strast bijaše tako nagla da su se u više prilika pogledali u oči kad bi sjeli za stol i
onda bi bez riječi pokrili tanjure i otišli u spavaću sobu da umru od glada i ljubavi. Nadahnut stvarima
što ih je vidio pri svojim potajnim posjetama francuskim gospođama, Aureliano Segundo kupi Petri
Cotes krevet s biskupskim baldakinom, na prozore postavi zastore od baršuna, a strop i zidove
spavaće sobe prekri velikim ogledalima od čvrstog stakla. Tada je bančio i rasipao više nego ikada.
Vlakom, koji je svakodnevno stizao u jedanaest, primao je sve više i više sanduka šampanjca i
brandyja. Idući sa stanice poveo bi sa sobom na improviziranu terevenku sve živo što bi sreo na putu,
domaće i strano, poznato i nepoznato, ne praveći nikakve razlike. Čak je i migoljavi gospodin Brown,
koji je govorio samo strani jezik, znao popustiti izazovnim znakovima koje mu je davao Aureliano
Segundo i više puta se na smrt opio u kući Petre Cotes, te je čak i svoje ljute njemačke pse, koje je
posvuda vodio, nagonio da plešu uz teksaške pjesme što ih je on sam kojekako mrmljao po taktu
harmonike.

— Gonite se krave — vikao bi Aureliano Segundo u žaru zabave. Gonite se jer život je kratak.

Nikad nije bio boljeg izgleda niti su ga više voljeli niti su mu se životinje izdašnije plodile. Toliko se grla
klalo, toliko svinja i kokošiju za neprestano bančenje, da je zemlja u dvorištu bila posve crna i
blatnjava od tolike krvi. Tamo su se neprestano bacale kosti i iznutrice i odlagali ostaci te je trebalo
paliti štapiće dinamita da orlušine ne bi gostima oči iskopale. Aureliano Segundo se razdebljao,
poplavio, okornjačio, zbog velikog apetita koji se jedva mogao usporediti s José Arcadijevim kad se
vratio s puta oko svijeta. Glas o njegovoj nenadmašnoj proždrljivosti, o neizmjernoj rasipnosti i
neviđenu gostoprimstvu, pročuo se izvan granica močvare i privukao najsposobnije izjelice iz cijelog
primorja. Odasvud stizahu na glasu žderonje da bi se natjecali u količini i izdržljivosti na nepojmljivom
takmičenju u kući Petre Cotes. Aureliano Segundo bijaše nepobjediv izješa sve do one zlosretne
subote kad se pojavila Camila Sagastume, rasna žena, poznata u cijeloj zemlji pod lijepim imenom
Slonice . Dvoboj se produžio do utorka ujutro. U prva dvadeset i četiri sata, pošto je smazao čitavo
tele, s prilogom od gomolja i pečenih banana i još sanduk i po šampanjca, Aureliano Segundo je bio
uvjeren da će pobijediti. Bio je poletniji i čiliji od svoje hladnokrvne protivnice, koja se bez sumnje
služila profesionalnijim stilom, ali zato manje uzbudljivim za šarenu publiku koja bijaše nagrnula u
kuću. Dok je Aureliano Segundo jeo čupajući zubima, raspaljen željom za pobjedom, Slonica je
sjeckala meso poput kirurga i jela ga je bez žurbe, čak sa stanovitim užitkom. Bila je golema i čvrsta,
ali je tu izuzetnu krupnoću ublažavala ženska nježnost. Imala je lijepo lice, ruke fine i njegovane i tako
neodoljivu privlačnost, te je José Arcadio kad je ulazila u kuću potiho primijetio da bi se radije s njom
natjecao u krevetu nego za stolom. Nešto kasnije, kad je vidio kako je pojela teleći but, a da ne naruši
nijedno pravilo najotmjenije uglađenosti, ozbiljno je primijetio da ta ljupka, privlačna i nezasitna
surlašica na stanovit način predstavlja idealnu ženu. Nije se prevario. Glas o kostolomnoj ženi, koji je
kružio o Slonici, bio je bez ikakve osnove. Nije bila ni drobiteljica volova, ni bradata žena iz grčkog
cirkusa, kao što se pričalo, nego upraviteljica škole pjevanja. Naučila je jesti kad je već bila cijenjena
majka obitelji, tražeći načina kako da navede djecu da se bolje hrane, i to ne pomoću umjetnih
sredstava za apetit, nego pomoću potpune smirenosti duha. Njena teorija, zorno prikazana, temeljila
se na načelu da osoba koja ima savršeno sređene sve funkcije svoje svijesti može bez prestanka jesti
sve dok je umor ne svlada. Tako je zbog moralnih razloga, a ne zbog sportskih probitaka, batalila
školu i kućno ognjište da bi se ogledala s čovjekom koji je u cijeloj zemlji postao čuven kao izjelica bez
predrasuda. Od prvog časa kad ga je vidjela bi joj jasno da Aureliana Segunda neće izdati trbuh nego
karakter. Na kraju prve noći, dok je Slonica neustrašivo i dalje jela, Aureliano Segundo se iscrpljivao u
neprestanom govoru i smijehu. Spavali su četiri sata. Kad se probudiše, svako je od njih popilo sok od
pedeset naranača, osam litara kave i po trideset sirovih jaja. Drugog jutra, poslije

mnogo sati nespavanja, pošto su smazali dva prasca, granu banana i četiri sanduka šampanjca,
Slonica posumnja da je Aureliano Segundo, možda i nesvjesno, došao do istog postupka kao i ona, ali
besmislenim putem potpune neodgovornosti. Bilo j e to, međutim, opasnije nego što je ona mislila.
Jer, kad je Petra Cotes donijela na stol dva pečena purana, Aureliano Segundo umalo da dobi izljev
krvi.

— Ako ne možete, ne jedite više — reče Slonica. — Ostanimo izjednačeni.

Rekla je to iskreno videć da ni ona ne bi mogla ni zalogaja više pojesti zbog grižnje da ne bi pospješila
smrt svog protivnika. Ali Aureliano Segundo to shvati kao novi izazov te se nagutao purana iznad
svojih nevjerojatnih mogućnosti. Tada je izgubio svijest. Pao je potrbuške na tanjur kostiju bacajući
pasju pjenu na usta i gušeći se u samrtnim hropcima. Osjeti, kroz maglu, da ga bacaju s najvišeg
tornja u bezdani ponor i u posljednjem bljesku svijesti shvati da ga na dnu tog beskrajnog pada čeka
smrt.

— Odnesite me Fernandi dospio je reći.

Prijatelji koji ga odnesoše u kuću pomisliše da je time ispunio obećanje, zadano supruzi, da neće
umrijeti u krevetu svoje milosnice. Petra Cotes bijaše namazala lakirane čizme koje je želio da mu ih
obuju kad umre i već je tražila nekoga da mu ih odnese, kad dođoše reći joj da je Aureliano Segundo
izvan životne opasnosti. Oporavio se u stvari za manje od tjedna i onda je petnaest dana u dotad
neviđenoj pijanci slavio što je ostao živ. Nastavio je živjeti u kući Petre Cotes, ali je svakodnevno
posjećivao Fernandu, a katkada je i jeo u obitelji, kao da je sudbina preokrenula dotadanje stanje i
učinila da odsad bude suprug ljubavnice, a ljubavnik supruge.

Fernanda je time odahnula. U dosadi napuštenosti, jedina joj zabava bijahu vježbe na klavikordu u
popodnevnim satima i pisma od djece. U podrobnim izvještajima što im ih je slala svakih petnaest
dana nije bilo ni retka istine. Krila je od njih svoje jade. Tajila im je tugu kuće koja je, unatoč svjetlosti
na begonijama, unatoč popodnevnoj sparini, unatoč čestom odjekivanju s lavlja koje je stizalo s ulice,
sve više nalikovala kolonijalnoj kućerini njenih roditelja. Fernanda je lutala sama između tri žive
prikaze i mrtve prikaze José Aracadija Buendije, koji je, uz radoznalu pozornost, katkada sjedio u
polutami dvorane dok bi On a svirala na glasoviru. Pukovnik Aureliano Buendia pretvorio se u sjenu.
Od posljednjeg puta kad je izašao na ulicu da bi Pukovniku Gerineldu Mârquezu predložio bezizgledan
rat, radionicu je napuštao samo da se pomokri pod kestenom. Nije Primao nikoga osim brijača svaka
tri tjedna. Jeo je bilo što što bi mu Ursula donijela jednom dnevno i premda je jednakom strašću i
dalje izrađivao zlatne ribice, nije ih više prodavao otkako je ustanovio da ih svijet ne kupuje kao
ukrase nego kao povijesne svetinje. U dvorištu je naložio lomaču od Remediosnih lutaka koje su
krasile sobu od dana vjenčanja. Budna Ursula je primijetila što njen sin čini, ali nije ga mogla
zaustaviti.

— Imaš kameno srce reče mu.

— Ovo nema veze sa srcem — reče on. —Soba je puna moljaca.


Amaranta je tkala svoj pokrov. Fernandi nije bilo jasno zašto ona povremeno piše pisma Memi, pa čak
joj i darove šalje, a o Jose Arcadiju nije htjela ni govoriti. — Umrijet će ne znajući zašto—, odvratila je
Amaranta kad ju je ona preko Ursule upitala o tome, i taj odgovor je u Fernandino srce posijao
sumnju koju nikad nije mogla dokučiti. Visoka, tankovita, ponosna, uvijek odjevena u bujne i šuštave
podsuknje, otmjena držanja koje se opiralo godinama i ružnim sjećanjima, činilo se kao da Amaranta
nosi na čelu pepelnički križ nevinosti. A zapravo ga je nosila na ruci, u crnu zavoju koji nije ni po noći
skidala i koji je sama prala i glačala. Život joj je prolazio u tkanju pokrova. Činilo se kao da danju tkaje
a noću para i to ne u nadi da će na taj način ukloniti samoću, nego naprotiv, da će je podržati.

Najveća Fernandina briga u godinama napuštenosti bijaše pomisao da će Meme doći na prve
praznike, a neće naći u kući Aureliana Segunda. No izljev krvi je uklonio taj strah. Kad se Meme
vratila, njeni roditelji su dogovorno živjeli u slozi, ne samo zbog toga da bi mala bila uvjerena kako je
Aureliano Segundo uvijek ostao suprug vezan uz kuću, nego i zato da ne primijeti tugu njihova doma.
Svake godine, dva mjeseca, Aureliano Segundo je igrao ulogu primjerna muža, priređujući svečanosti
sa sladoledom i slatkišima, koje je vedra i živahna učenica uveseljavala klavikordom. Od tada je
postalo očito da j e vrlo malo naslijedila od značaja svoje majke. Više je podsjećala na drugo izdanje
Amarante, kad ova još nije znala za gorčinu i kad je uznemiravala kuću svojim plesom, u dvanaestoj, u
četrnaestoj godini, prije nego je potajna strast za Pietra Crespija zauvijek izmijenila sklonost njena
srca. Ali, suprotno Amaranti, suprotno svima, u Meme se još nije nazirala osamljenička sudbina
obitelji i činilo se da je posve suglasna sa svijetom, čak i onda kad se u dva popodne zatvarala u sobu
da bi vrlo savjesno vježbala na klavikordu. Bilo je očito da joj se sviđa kuća i da je cijele godine sanjala
o onoj mladenačkoj živahnosti koju je izazivao njen povratak, a da nije bila mnogo daleko od
svečarskih sklonosti svog oca. Prvi znak tog zloslutna nasljeđa pokazao se za vrijeme trećih praznika,
kad se Meme pojavila u kući s četiri časne sestre i šezdeset i osam školskih drugarica koje je, po
vlastitu nahođenju i bez najave, pozvala da provedu jedan tjedan s njom u obitelji.

— Kakva nesreća! kukala je Fernanda. — Ovo stvorenje je divlje kao i otac joj!

Trebalo je od susjeda posuditi krevete i ležaljke, odrediti devet smjena za jelo, utanačiti satnicu za
kupatilo i unajmiti četrdeset stolaca, da djevojčice u plavim uniformama i muškim čizmicama ne
glavinjaju cijeli dan tamo-amo po kući. Taj poziv je prouzročio pravu nesreću, jer bučne kolegice, čim
bi doručkovale, već bi morale počinjati smjene za ručak, a onda za večeru i cijelog tjedna samo su
mogle prošetati do plantaža. Predvečer bi časne sestre bile toliko umorne, nesposobne da se
pomaknu i da i dalje izdaju naređenja, a skupina neumornih djevojčica još uvijek bi u dvorištu pjevala
glupe školske himne. Jednoga dana umalo ne nasrnuše na Ursulu koja se trudila da pomogne baš
tamo gdje je najviše smetala. Drugog dana časne digoše galamu jer je pukovnik Aureliano Buendia
mokrio pod kestenom ne vodeći računa da su učenice u dvorištu. Amaranta umalo što nije pošizila
kad je jedna časna ušla u kuhinju u času dok je s ulila juhu i iznebuha upitala kakve to šake bijelog
praška sipa u hranu.

— Arsenik — reče Amaranta.

One večeri kad su stigle, učenice su napravile takvu gužvu u namjeri da odu na zahod prije spavanja
da su tek u jedan po Ponoći posljednje došle na red. Zato je Fernanda kupila sedamdeset i dvije
noćne posude, ali je uspjela samo od večernjeg Problema stvoriti jutarnji, jer je od svitanja pred
zahodom stajao red djevojaka, svaka sa svojom posudom u ruci, čekajući na red da je opere. lako su
neke dobile vrućicu, a nekima se pozlijedili ubodi od komaraca, većina ih je pokazala čvrstu otpornost
prema mučnim teškoćama te su i za najveće vrućine trčkarale po vrtu. Kad su konačno otišle, za njima
ostade cvijeće polomljeno, namještaj razbijen, zidovi prekriveni crtežima i natpisima, ali im je
Fernanda oprostila sve štete, samo da ih više ne vidi. Vratila je posuđene krevete i stolce, a
sedamdeset i dvije noćne posude spremila u Melquiadesovu sobu. Zatvorena nastamba, oko koje se
nekad kretao duhovni život kuće, od tada će biti poznata kao soba noćnih posuda. Za pukovnika
Aureliana Buendiju to ime joj je najbolje pristajalo, jer dok su se ostali članovi obitelji i dalje čudili što
je Melquiadesova soba tako imuna na prašinu i propadanje, za njega je bila pretvorena u smetište.
Sve u sve, činilo se da i nije bilo važno tko je u pravu, a on se zainteresirao za sudbinu sobe samo zato
što je Fernanda cijelo jedno popodne prolazila i ometala ga u poslu spremajući posude.

Tih dana u kući se pojavio José Arcadio Segundo. Prolazio je trijemom ne pozdravljajući nikoga i
zatvarao se u radionicu da bi razgovarao s pukovnikom. Iako ga nije mogla vidjeti, Ursula je
proučavala bat njegovih nadgledničkih čizama i začudila se nad nepremostivim jazom koji ga je dijelio
od obitelji, računajući i brata mu blizanca s kojim je u djetinjstvu izvodio dovitljive igre zamjenjivanja,
a s kojim sada već nije imao ničeg zajedničkog. Bio je ukrućen i svečan, a njegovo lice jesenje boje
odavalo je misaon duh, turoban sjaj i saracensku tugu. Najviše je nalikovao na svoju majku, Svetu
Sofiju od Milosti. Ursula se grizla što ga je zaboravljala kad bi govorila o obitelji, ali kad ga je ponovno
čula u kući i kad je primijetila da ga pukovnik za vrijeme rada prima u radionici, počela je dozivati u
pamet stara sjećanja koja su joj učvrstila uvjerenje da se negdje u djetinjstvu zamijenio s bratom jer
je trebalo da se on, a ne o naj drugi, zove Aureliano. Nitko nije bio upućen u pojedinosti iz njegova
života. Neko vrijeme se znalo da nije imao stalna boravišta, da je odgajao pijetlove u kući Pilar
Ternere, da je katkada i spavao tamo, ali da je gotovo redovito provodio noći u sobama francuskih
gospoda. Muvao se kroz život, bez ljubavi, bez ambicija, kao zvijezda lutalica u Ursulinu zvjezdanom
sustavu.

U stvari, José Arcadio Segundo nije bio član svoje obitelji niti se ikad uključio u neku drugu, od onog
davnog svanuća kad ga je pukovnik Gerineldo Mârquez poveo u vojarnu, ne zato da vidi strijeljanje,
nego zato da do kraja života ne zaboravi tužan i pomalo podrugljiv osmijeh strijeljanoga. To je bilo ne
samo najstarije nego i jedino sjećanje koje je ponio iz djetinjstva. A sjećanje na onog starca s
pretpotopnim prslukom i šeširom u obliku gavranovih krila, koji je kod blistava prozora pričao čuda i
čarolije, nije uspijevao smjestiti ni u jedno vrijeme. Bilo je to nesigurno sjećanje, lišeno svake pouke i
čežnje, nasuprot sjećanju na strijeljanoga, koje je u stvari odredilo smjer njegova života, i kako je
stario, tako mu se vraćalo u pamćenje sve jasnije, kao da mu ga je tok vremena približavao. Ursula
pokuša iskoristiti José Arcadija Segunda ne bi li pukovnik Aureliano Buendia odustao od svog
zatvaranja. — Nagovori ga da ode u kino rekla mu je. — Ako mu se i ne dopadnu filmovi, bar će se
nadisati svježa zraka—. Ali brzo se uvjerila da je José Arcadio Segundo neosjetljiv za njene molbe, kao
što je i pukovnik bio, i da su obojica oklopljeni istom neprobojnošću za osjećaje. Iako nikad nije
saznala, niti je drugi tko znao, o čemu su govorili za vrijeme dugih zadržavanja u radionici, shvatila je
da od cijele obitelji vjerojatno jedino njih dvojicu povezuju neke sklonosti.

Činjenica je da ni José Arcadio Segundo nije mogao izvući pukovnika iz njegova zatvora. Školska
najezda bijaše prešla sve granice njegova strpljenja. Pod izlikom da je bračna spavaća s oba puna
moljaca, unatoč uklanjanju ukusnih Remediosinih lutaka, objesio je ležaljku u radionici i od tada bi je
napuštao jedino kad bi zbog nužde morao u dvorište. Ursula nije uspijevala s njim zapodjeti ni
najobičniji razgovor. Znala je da niti ne pogleda na tanjure s hranom, nego ih gurne na kraj stola dok
ne završi ribicu, i svejedno mu je bilo da li će se na juhi napraviti skorup i da li će se meso ohladiti.
Postajao je sve tvrdi otkako Pukovnik Gerineldo Mârquez nije pristao uz njegov starački rat.

Zatvorio se prečagom u samome sebi i obitelj je na kraju prestala misliti na njega kao da je umro. Nije
se od njega čulo nikakva ljudskog znaka sve do jednog jedanaestog listopada kad je izašao na vrata od
ulice da bi vidio mimohod nekog cirkusa. To jutro bijaše za pukovnika Aureliana Buendiju kao i sva
druga jutra posljednjih godina. U pet sati probudilo ga kreketanje žaba i zrikanje zrikavaca s vanjske
strane zida. Kišica je sipila od subote i nije mu bilo potrebno čuti njeno sitno šaputanje po lišću
perivoja, jer ju je sasvim dobro osjećao u hladnoći kostiju. Kao i uvijek, bijaše ogrnut vunenim
ogrtačem i u dugim hlačama od tvrda platna koje je nosio zbog udobnosti, iako ih je zbog prašnjave
zastarjelosti sam nazivao — gotskim hlačama—. Obukao je uske pantalone, ali nije svezao gajtan niti
na ovratnik košulje zadjeo zlatno dugme koje je redovito nosio, jer se još mislio okupati. Zatim je
ogrtač bacio preko glave kao kapuIjaču, ufitiljeni brk poravnao prstima i otišao mokriti u dvorište. Bilo
je još dugo do izlaska sunca te je José Arcadio Buendia još uvijek dremuckao pod nadstrešjem od
palmina lišća prognjila od kiše. On ga nije vidio, kao što ga nikad nije vidio, niti je čuo nerazumljivu
rečenicu koju mu je uputila prikaza njegova oca, kad se trgla i probudila zbog mlaza tople mokraće
koja mu je kvasila cipele. Kupanje je ostavio za kasnije, ne zbog hladnoće i vlage nego zbog zagušljive
listopadske magle. Na povratku u radionicu osjeti miris vatre u štednjaku koju je palila Sveta Sofija od
Milosti i pričeka u kuhinji da uzavre kava, kako bi mogao uzeti svoju šalicu bez šećera. Sveta ga Sofija
od Milosti upita, kao i svakog jutra, koji je dan u tjednu, a on odgovori da je utorak, jedanaesti
listopada. Videći neumornu ženu, pozlaćenu plamenom vatre, koja ni tada ni bilo kada u svom životu
nije uopće izgledala kao da postoji, iznenada se sjeti da ga je jednog jedanaestog listopada, u jeku
rata, probudila okrutna spoznaja da je pored njega mrtva žena s kojom je spavao, Bila je zaista mrtva
i nije zaboravio datum, jer ga i ona jedan sat ranije bijaše upitala koji je dan. Unatoč tom sjećanju, ni s
ada nije pouzdano znao do koje mjere ga je napustila moć predviđanja, i dok se kava kuhala, iz puke
radoznalosti i bez trunka žaljenja nastavio je misliti na ženu kojoj ime nikada nije znao niti joj je ikada
vidio lica, jer mu bijaše došla do ležaljke pipajući po mraku. Međutim, u pustoši tolikih žena koje na
isti način uđoše u njegov život, nije se sjetio da se upravo ta u bunilu prvog dodira gotovo ugušila u
vlastitim suzama i da se jedan sat prije nego je umrla zaklela da će ga voljeti do smrti. Čim je ušao u
radionicu s kavom koja se pušila, nije više mislio na nju ni na bilo koju drugu, samo je upalio svjetlo da
bi izbrojio zlatne ribice koje je čuvao u limenu loncu. Bilo ih je sedamnaest. Otkako ih je prestao
prodavati, nastavio je izrađivati dvije dnevno, a kad bi ih bilo dvadeset i pet, rastopio bi ih u posudi,
da bi ih ponovno izrađivao. Radio je cijelo jutro, sabran, ne misleći ni na šta, ne primijetivši daje kiša u
deset počela sve jače padati i da je netko prošao pored radionice vičući da zatvore vrata da kuća ne
poplavi, a nije primjećivao ni sebe sve dok Ursula nije ušla s ručkom i ugasila svjetlo.

— Kakva kiša!— reče Urslula.

— Listopad —reče on.

Rekavši to nije podigao oči s prve ribice tog dana, jer Joj je upravo uglavljivao rubine u oči. Tek kad ju
je dovršio i spremio k drugima u lonac, prihvatio se juhe. Onda je, sasvim polako, pojeo komad mesa
pržena s lukom, kuhanu rižu i frigane banane, sve to složeno na jedan tanjur. Apetit mu je bio jednak
u najboljim i najtežim okolnostima. Po ručku obuze ga težina lijenosti. Na temelju neke vrste
znanstvenog praznovjerja nikad nije radio, ni čitao, niti se kupao, ni vodio ljubav, dok ne bi bar dva
sata probavljao, a bilo je to tako čvrsto uvjerenje da je više puta odgodio ratne operacije da ne bi
vojnike izložio opasnosti od izljeva krvi. Tako se spustio na ležaljku čisteći nožićem ušnu smolu i za
koji minut zaspa. Usnuo je kako ulazi u neku praznu kuću bijelih zidova i kako ga muči neugodnost što
on prvi u nju ulazi. U snu se sjetio daje to isto sanjao prošle noći i mnogih noći posljednjih godina, i
znao je da će se ta slika izbrisati IZ njegova pamćenja čim se probudi, jer taj povratni san je imao
divnu osobinu da ga se čovjek ne sjeti nego u samom snu. Čas kasnije, zaista, kad ga je brijač zazvao s
vrata radionice, pukovnik Aureliano Buendia se probudio s osjećanjem da je nehoteć usnuo samo
nekoliko sekundi i da nije imao vremena da bilo što sanja.

— Danas ništa reče brijaču. — Vidimo se u petak.

Imao je trodnevnu bradu, protkanu sijedim dlakama, no mislio je da mu nije nužno brijanje kad se i
tako u petak mora šišati pa može sve obaviti odjednom. Ljepljivi znoj neželjena popodnevna odmora
nagrizao mu je pod pazusima ožiljke od čireva. Kiša bijaše prestala, ali se sunce još nije pojavljivalo.
Pukovnik Aureliano Buendia glasno podrigne i pod nepcem osjeti ljutinu juhe, a to je bilo kao
naređenje organizma da se ogrne kaputom i da ode u klozet. Tamo ostade više nego je trebalo čučeći
nad jakim vrenjem što se dizalo iz drvena zahoda, sve dok ga navika nije upozorila da treba nastaviti
posao. Za vrijeme tog muvanja ponovno se sjeti da je utorak i da José Arcadio Segundo nije dolazio u
radionicu, jer je to bio dan isplate na imanjima Bananskog društva. To prisjećanje, kao i sva druga
posljednjih godina, navede ga, posve nesvjesno, da misli o ratu. Pade mu na um da mu je pukovnik
Gerineldo Mârquez jednom zgodom obećao pokloniti konja s bijelom zvijezdom na čelu, a da mu
poslije nikad više to nije spomenuo. Onda bi mislio na različite dogodovštine, ali ih ne bi ocjenjivao,
jer kako nije mogao misliti na drugo, naučio je misliti hladno, da mu neminovna sjećanja ne bi
povrijedila nijedan osjećaj. Kad se vratio u radionicu, primijeti da se zrak počeo sušiti i zaključi da je
povoljan trenutak za kupanje, no Amaranta ga bijaše pretekla. Tako je započeo drugu ribicu tog dana.
Upravo je nizao rep, kad sunce sinu takvom snagom da je svjetlost zaškripala poput starog broda.
Zrak ispran trodnevnom kišom bio je pun letećih mrava. Onda osjeti da bi morao mokriti, ali odgodi
dok ne sastavi ribicu. Krenuo je u dvorište u četiri i deset, kad u daljini začu limenu glazbu, udare
bubnja i ciku djece, i prvi put od svog djetinjstva svjesno upade u zamku žaljenja, i obnovi u pamćenju
ono čudesno cigansko popodne kad ga je otac poveo da vidi led. Sveta Sofija od Milosti ostavi posao
u kuhinji i potrča prema vratima.

— Dolazi cirkus!— povika.

Umjesto da ode pod kesten, pukovnik Aureliano Buendia također izađe na ulicu i pomiješa se s
radoznalcima koji su motrili mimohod. Vidio je neku ženu na leđima slona u odori zlatne boje. Vidio
je jednog tužnog dromedara. Vidio je medvjeda u odjeći Holanđanke koji je kutlačom i šerpom davao
ritam glazbi. Vidio je pajace kako da kraju povorke izvode akrobacije i ponovo je ugledao lice svoje
uboge samoće, kad je sve prošlo, a na ulici ne osta ništa osim svijetla prostora i zraka punog letećih
mrava i nekoliko radoznalaca, nadnesenih nad ponorom neizvjesnosti. Tada je otišao pod kesten
misleći na cirkus, i dok je mokrio nastojao je i dalje misliti na cirkus, ali ga je pamćenje izdalo. Uvukao
je glavu medu ramena, kao pile, i ostade nepomičan, s čelom oslonjenim o deblo kestena. Obitelj nije
ništa primijetila do sljedećeg dana, u jedanaest prije podne, kad je Sveta Sofija od Milosti pošla preko
dvorišta baciti smeće i kad je spazila da dolijeću orlušine.
Posljednji Memini praznici poklopiše se s korotom zbog smrti pukovnika Aureliana Buendije.
U zatvorenoj kući nije se smjelo svetkovati. Razgovaralo se šapatom, jelo se u tišini, molila se krunica
tri puta na dan, čak i vježbe na klavikordu u popodnevnoj vrućini bijahu u pogrebnom tonu. Unatoč
svojoj potajnoj odbojnosti prema pukovniku, Fernanda je zavela tu strogu žalost dirnuta svečanom
ozbiljnošću kojom je vlada veličala uspomenu na mrtva neprijatelja. Aureliano Segundo je, kao i
obično, ponovno spavao u kući dok mu je kćerka na praznicima, a Fernanda mora da je nešto
poduzela kako bi sebi povratila ugled zakonite supruge, jer sljedeće godine Meme je nosila
novorođenu sestricu, koju su, protiv majčine volje, krstili imenom Amaranta Ursula.

Meme je završila školovanje. Svjedodžbu koncertne pijanistice potvrdila je vrlo vještim izvođenjem
poznatih tema ih XVII. stoljeća, na svečanosti koju su priredili u čast završetka njena školovanja, a to
je bio i kraj korote. Više nego njenoj umjetnosti, uzvanici su se divili njenoj čudnoj dvojnosti. Njen
lakoumni, pomalo djetinjasti značaj kao da nije bio prikladan ni za kakvo ozbiljno djelovanje, ali kad bi
sjela za klavikord, preobrazila bi se u posve drukčiju djevojku, kojoj je neočekivana zrelost davala
izgled odrasle osobe. Takva je uvijek bila. Zapravo, nije posjedovala neku određenu sklonost, ali je
pomoću čvrste discipline postigla vrlo visoku stručnu spremu, da bi tako izgladila sukobe s majkom.
Da su joj nametnuli učenje bilo koje druge struke, učinak bi bio jednak. Od ranog djetinjstva ju je
smetala Fernandina strogost, njena navika da odlučuje za druge, i bila je kadra podnijeti daleko veće
žrtve nego što je učenje klavikorda, samo da se ne sudara s njenom nepopustljivošću. Na proslavi
završetka studija činilo joj se da ju pergamena s gotskim pismom i kićenim velikim slovima oslobađa
obaveze koju je primila više iz udobnosti nego iz posluha, i bila je uvjerena da ni tvrdoglava Fernanda
neće više voditi računa o jednom glazbalu što su ga i same časne sestre smatrale muzejskim fosilom.
Prvih godina bijaše povjerovala da je pogriješila u računima, jer pošto je uspjela uspavati pola grada,
ne samo u sobi za primanje, nego na svim mogućim dobrotvornim priredbama, školskim domijencima
i domorodnim proslavama koliko ih je bilo u Macondu, njena mati je nastavila pozivati sve nove
došljake za koje je pretpostavljala da su kadri ocijeniti sposobnosti njene kćeri. Tek poslije
Amarantine smrti, kad se obitelj ponovno na neko vrijeme povukla u korotu, Meme je mogla zatvoriti
klavikord i ključ zaboraviti u nekom ormaru, a da se Fernanda ne muči ispitivanjem kada se i čijom
krivnjom zametnuo. Meme je sve to podnijela istim mirom kakvim se prihvatila učenja. Bila je to
cijena njene slobode. Fernanda bijaše tako zadovoljna njenim posluhom i tako ponosna na divljenja
što ih je izazivala njena umjetnost, da joj nikad nije branila dovoditi prijateljice u kuću ili prošetati do
plantaža, ili otići u kino s Aurelianom Segundom ili s gospođama od povjerenja, samo ako je otac
Antonio Isabel s propovjedaonice odobrio film. U takvim časovima opuštenosti otkrivale su se prave
Memine sklonosti. Zadovoljstvo je nalazila u onom što je bilo sasvim suprotno od stege, u bučnim
zabavama, u ogovaranju ljubavnih parova, u dugim zatvorenim boravcima s prijateljicama, gdje su
mogle pušiti i razgovarati o muškarcima i gdje su jednom izgubile glavu uz tri boce ruma od šećerne
trske, da bi se na kraju skinule, uspoređujući i mjereći dijelove svojih tjelesa. Meme ni kad neće
zaboraviti onu večer kad je ušla u kuću žvačući korijen regalisa i sjela za stol za kojim su bez razgovora
večerale Fernanda i Amaranta, a da nitko nije primijetio njenu ošamućenost. Provela je dva užasna
sata u sobi jedne prijateljice, plačuči od smijeha i straha, a onda je u jednom trenutku te duševne
napetosti osjetila čudnu hrabrost koja joj je nedostajala da se otarasi škole i da svojoj majci ovim ili
onim riječima kaže da slobodno može klavikord baciti u govna. Sjedeći na vrhu stola i jedući pileću
juhu koja joj je padala u želudac kao eliksir uskrsnuća, Meme najednom ugleda Fernandu i Amarantu
okružene optužujućim kolutom stvarnosti. Jedva se suzdržala da im ne pljusne u lice njihovu
izvještačenost, njihovu duhovnu bljeđu i njihovu bolesnu otmjenost. Još za drugih praznika bijaše
ustanovila da joj otac živi u kući samo da bi sačuvao vanjski izgled, a budući da je znala kakva je
Fernanda i budući da se kasnije pobrinula da upozna i Petru Cotes, dala je svom ocu za pravo. I ona bi
također više voljela da je kći priležnice. Tupa od alkohola, Meme je s užitkom razmišljala kakva bi
bruka pukla kad bi im sad rekla što misli i toliko je u njoj bilo snažno to obješenjačko zadovoljstvo, da
ga je Fernanda primijetila. — Što ti je? — upita.

— Ništa — odvrati Meme. — Tek sam sad otkrila koliko vas volim.

Amaranta se uprepastila jer se jasno vidjelo koliko je ta izjava nabita mržnjom. Ali Fernandu je to
toliko ganulo, da je mislila izludjeti kad se Meme u ponoć probudila od snažne glavobolje i počela se
gušiti povraćajući žuč. Dala joj je bočicu ricinusova ulja, stavila topli oblog na trbuh, a kesice leda na
čelo i primorala je na dijetu i neizlaženje za pet dana, kao što bijaše naredio novi i neuravnoteženi
francuski liječnik. On je, nakon što ju je dva sata pregledavao, došao do maglovita zaključka da se radi
o tipično ženskim smetnjama. Izgubivši hrabrost i našavši se u jednom stanju klonulosti, Memi nije
preostalo nego izdržati. Ursula, već posve slijepa, ali još uvijek bistra i djelatna, jedina je naslutila
točnu prirodu bolesti. — Po meni — mislila je isto tako se događa pijancima.— Ali ne samo da je
odbacila tu pomisao, nego se i pokajala zbog prebrza zaključka. Aureliano Segundo osjeti grižnju
savjesti kad je vidio Meminu pogruženost i odluči da će ubuduće on o njoj voditi računa. Tako se
rodilo veselo drugarstvo između oca i kćeri, koje j e njega na neko vrijeme oslobodilo od gorke
samoće lumpanja, a nju od Fernandina starateljstva, i sve to nije u obitelji izazvalo nikakav poremećaj
koji je inače izgledao neizbježan. Aureliano Segundo je tada odlagao sve poslove da bi mogao biti s
Memom, povesti je u kino ili u cirkus i njoj je posvećivao najveći dio slobodna vremena. U posljednje
doba, smetnje zbog besmislene pretilosti, zbog koje nije mogao ni cipele svezati, i neumjereno
zadovoljavanje apetita učiniše ga vrlo razdražljivim. Otkriće kćeri vratilo mu nekadašnju vedrinu i
želja da bude s njom malo po malo ga odvraćala od rasipanja. Meme je ulazila u doba zrelosti. Nije
bila lijepa, kao što ni Amaranta nikad nije bila, ali je zato bila simpatična, jednostavna i od prvog
susreta se dopadala ljudima. Njen moderan duh nije bio po volji starinskoj umjerenosti ni Fernandinu
škrtu i prijetvornu srcu, ali ga je zato Aureliano Segundo sa zadovoljstvom uzimao u obranu. Odlučio
je izvući je iz sobe u kojoj je spavala od djetinjstva i gdje su joj se, pred plašljivim očima svetaca,
neprestano vraćali mladenački strahovi, te joj je namjestio drugu sobu, s kraljevskim krevetom,
prostranim toaletnim stolom i zavjesama od baršuna, a ni na pamet mu nije palo da zapravo radi
kopiju sobe Petre Cotes. Bio je toliko izdašan s Memom da nije ni znao koliko joj je novca davao, jer
ga je i sama uzimala iz džepova, i stalno ju je obavještavao kakva su sve nova sredstva za uljepšavanje
stigla u dućane Bananskog društva. Memina soba bijaše puna jastučića od plavog kamena za glačanje
noktiju, kovrčala za kosu, laštila za zube, tekućina za sjaj očiju i još bezbroj kozmetičkih novotarija i
sredstava za ljepotu, te bi se Fernanda svaki put kad bi ušla u sobu zgražala od pomisli da joj je kćerin
toaletni stol jednak kao i u francuskih gospoda. Međutim, Fernanda je tada svoje vrijeme dijelila
između male Amarante Ursule, koja je bila ćudljiva i boležljiva, i uzbudljiva dopisivanja s nevidljivim
liječnicima. Zato, kad je primijetila povezanost između oca i kćeri, od Aureliana Segunda je iznudila
jedno jedino obećanje: da nikad neće povesti Memu u kuću Petre Cotes. Bilo je to suvišno
upozorenje, jer milosnica je bila toliko nezadovoljna zbog drugovanja svog ljubavnika sa kćerkom, da
naprosto nije htjela ni čuti za nju. Mučio ju je neobjašnjiv strah, nešto kao da joj j e slutnja kazivala da
bi Meme, samo ako poželi, mogla polučiti ono što Fernanda nije mogla: lišiti je ljubavi za koju je
mislila da joj je osigurana do smrti. Sad je Aureliano Segundo prvi put morao podnositi namrgođeno
lice i otrovne rugalice svoje milosnice pa se čak i pobojao da će njegovi kovčezi, toliko puta nošeni
tamo i ovamo, konačno krenuti natrag, prema ženinoj kući. No to se nije dogodilo. Nitko nije tako
dobro poznavao nekog čovjeka kao Petra Cotes svog ljubavnika, i znala je da će kovčezi ostati tamo
gdje su ih smjestili, jer Aureliano Segundo je više od svega mrzio sebi zagorčavati život ispravljanjima i
promjenama. Tako kovčezi ostadoše gdje su bili, a Petra Cotes se trudila da zadobije muža bruseći
jedino oružje kojim se kćerka nije mogla suprotstaviti. No i to je bio suvišan napor, jer Meme nikad
nije namjeravala miješati se u stvari svog oca, a da je nešto i pokušala, to bi zacijelo bilo u korist
milosnice. Nije imala vremena da gnjavi bilo koga. Sama je čistila sobu i namještala krevet, kao što su
je opatice naučile. Ujutro se bavila svojom odjećom, vezući u trijemu ili šijući na Amarantinu starom
ručnom stroju. Dok bi se ostali popodne odmarali, vježbala bi dva sata na klavikordu, znajući da će
dnevne žrtve umiriti Fernandu. S istih razloga je davala koncerte na crkvenim svečanostima i školskim
priredbama, iako su je sve rjeđe pozivali. Predveče bi se dotjerala, obukla bi jednostavnu haljinu i
tvrde visoke cipele, i ako nije bila s ocem, išla bi u kuće svojih prijateljica gdje bi ostala do večere.
Rijetko se događalo da Aureliano Segundo ne bi tada došao po nju da je povede u kino.

Među Meminim prijateljicama bile su i tri sjevernoameričke djevojke koje bijahu probile obruč
elektrificiranog kokošinjca i koje su se družile s curama iz Maconda. Jedna od njih je bila Patricia
Brown. Iz zahvalnosti za gostoprimstvo Aureliana Segunda, gospodin Brown je Memi otvorio vrata
svoje kuće i pozivao je na subotnje plesove, jedine na kojima su došljaci saobraćali s domaćim
ljudima. Kad je Fernanda to saznala, načas je zaboravila na Amarantu Ursulu i nevidljive liječnike, da
bi izvela cijelu melodramu. Zamisli rekla je Memi — što će misliti pukovnik u svom grobu. Dakako,
tražila je i Ursulinu podršku. Ali slijepa starica, suprotno svim očekivanjima, ocijeni da nema ničeg
lošeg u tome što Meme prisustvuje plesu i održava prijateljske veze sa Sjevernoamerikankama svoje
dobi, pod uvjetom da ostane čvrsta u svojim pogledima i da se ne da obratiti na protestantsku Vjeru.
Meme je dobro shvatila smisao riječi svoje praprababe i idućeg dana kad je bio ples ustala je ranije
nego obično i otišla na misu. Fernandino protivljenje je potrajalo od onog dana kad ju je Meme
razoružala viješću da bi je Sjevernoamerikanci htjeli čuti kako svira na klavikordu. Tako je glazbalo još
jednom bilo odneseno iz kuće i odnijeto u kuću gospodina Browna gdje je mlada umjetnica pobrala
vrlo iskrene aplauze i oduševljene čestitke. Od tada je nisu pozivali samo na plesove, nego i na
nedjeljna kupanja u bazenu i jednom tjedno na objed. Meme je naučila plivati kao pravi plivač, igrati
tenis i jesti šunku iz Virginije s kriškama ananasa. Preko plesa, bazena i tenisa vrlo brzo se počela
snalaziti u engleskom. Aureliano Segundo se toliko oduševio napretkom svoje kćeri da joj je u
trgovačkog putnika kupio jednu englesku enciklopediju u šest svezaka, sa slikama u bojama, koju je
Meme čitala u slobodno vrijeme. U čitanje je ulagala časove koje je ranije trošila na ogovaranje
zaljubljenih i na pakosne sastanke s prijateljicama, ne zbog toga što je to sebi postavila kao zadatak,
nego zato što bijaše izgubila svako zanimanje za razglabanja o javnim tajnama. Pijanstva se sjećala
kao djetinjaste pustolovine i činilo joj se tako zabavnim da je o tome pričala Aurelianu Segundu,
kojemu je to bilo još zabavnije nego njoj. — Kad bi ti majka saznala—, rekao joj je gušeći se od
smijeha, kao što joj je uvijek govorio kad bi mu ona nešto povjerila. Naveo ju je da mu obeća da će ga
jednakim povjerenjem obavijestiti o svojoj prvoj ljubavi, a Meme mu ispriča da joj se sviđa jedan
riđokosi Sjevernoamerikanac koji je došao na praznike roditeljima. — Kakva strahota smijao se
Aureliano Segundo. — Kad bi ti majka saznala.— Ali Meme mu također ispriča da se mladić vratio u
svoju zemlju i od njega ni traga ni glasa. Njeno zrelo rasuđivanje je Učvrstilo kućni mir. Od tada je
Aureliano Segundo više vremena posvećivao Petri Cotes, pa ako mu ni tijelo ni duša više nisu bili za
tulume kao nekada, ipak ih je priređivao kad god je mogao i rastezao bi harmoniku, kojoj su već neke
tipke bile vezane svezama od cipela. U kući je Amaranta vezla svoj beskrajni mrtvački pokrov, Ursula
se prepustila da je staračka klonulost baci u najdublju tamu, u kojoj je još jedino bila vidljiva prikaza
José Arcadija Buendije pod kestenom. Fernanda je učvrstila svoju vlast. U mjesečnim pismima svom
sinu José Arcadiju nije tada bilo ni retka laži, jedino mu je tajila svoje dopisivanje s nevidljivim
liječnicima koji su joj pronašli dobroćudni tumor na debelom crijevu i pripremali su je na neki
telepatski zahvat.

Moglo se reći da u posustalu domu Buendia vlada uhodana sreća i spokoj koji će dugo potrajati, da
iznenadna Amarantina smrt nije izazvala novu bruku. Bio je to neočekivan događaj. Iako već stara i
povučena od svega, još je bila čvrsta i uspravna i, kao i uvijek, zdrava kao kamen. Nitko nije znao što
misli od onog dana kad je neopozivo odbila pukovnika Gerinelda Mârqueza i zatvorila se da se
isplače. Kad je izašla, sve njene suze bijahu potrošene. Nije zaplakala kad je lijepa Remedios uzašla na
nebo, ni kad su istrijebili Aureliane, ni kad je umro pukovnik Aureliano Buendia, kojeg je voljela
najviše na svijetu, iako je to pokazala samo kad su ga našli mrtva pod kestenom. Ona je pomogla
prenijeti njegovo tijelo. Ona mu je obukla ratnu opremu, obrijala ga, počešljala, ulijepila mu brkove
bolje nego ih je on sam lijepio u doba svoje slave. Nitko nije ni pomislio da u tom njenom postupku
ima ljubavi, jer je već svima bilo poznato da je Amaranta vrlo upućena u obred oko smrti. Fernanda
joj je zamjerala da ne razumije odnose katoličanstva i života, već jedino odnose sa smrću, kao da nije
riječ o religiji, nego o zbiru pogrebnih uobičajenosti. Amaranta je bila i previše zapletena u gustiš
svojih uspomena a da bi mogla dokučiti te apologetske finese. Bijaše ostarjela, ali su sva njena
čeznutljiva prisjećanja živjela u njoj. Kad bi slušala valcere Pietra Crespija, osjećala je želju da zaplače
jednako kao u mladosti, kao da vrijeme i ružna iskustva ničemu ne služe. Glazbeni koluti što ih je
bacila u smeće pod izgovorom da su propali od vlage i dalje su s e okretali i udarali u njenom sjećanju.
Pokušala je potopiti ih u kaljavoj strasti koju je bila sebi dozvolila s nećakom Aurelianom Joséom, kao
što je pokušavala skloniti se u mirnu i muževnu zaštitu pukovnika Gerinelda Mârqueza, ali ih nije
uspjela ukloniti ni najočajnijim potezom svoje starosti, kad je kupala malog José Arcadija tri godine
prije nego ga poslaše u sjemenište i kad ga je milovala, ne kao baka svog unuka, nego kao žena
muškarca, onako kao što se pričalo da rade francuske gospode i kao što je ona željela raditi s Pietrom
Crespijem, u dvanaestoj, u četrnaestoj godini, kad ga je gledala u plesnim hlačama i s čarobnim
štapićem kojim je pratio ritam taktomjera. Katkada ju je boljelo što je na svom putu ostavila taj trag
oskudice i zbog toga bi se toliko razbjesnila da bi se ubola iglom u prst, ali još više ju je ispunjalo
bolom, bijesom i gorčinom mirisno i crvljivo voće ljubavi što ga je vukla prema smrti. Kao što je
pukovnik Aureliano Buendia neizbježno morao misliti o ratu, tako je Amaranta mislila na Rebeku. Ali
dok je njen brat uspio umrtviti uspomene, ona ih je uspjela jedino podgrijati. U toku mnogih godina
jedino je molila Boga da joj ne dosudi umrijeti prije Rebeke. Svaki put kad bi, prolazeći pored njene
kuće, primijetila da je sve ruševnija, sa zadovoljstvom bi pomislila da će je Bog uslišati. Jednog
popodneva, dok je šila u trijemu, obuze je uvjerenje da će ona sjediti na tom mjestu, u istom tom
položaju i pod istom svjetlošću, kad joj donesu vijest da je Rebeca umrla. Sjedila je i čekala, kao da
čeka pismo, i zna se da je neko vrijeme skidala dugmad i opet ih prišivala, da joj zbog dangubljenja
čekanje ne bi bilo duže i tjeskobnije. Nitko u kući nije primijetio da je Amaranta tada tkala skupocjenu
mrtvačku ponjavu za Rebeku. Kasnije, kad je Aureliano Tužni pričao kako ju je vidio kao priviđenje, s
ispucanom kožom i pokojom žutom dlakom na lubanji, Amaranta se nije iznenadila, jer se opisana
prikaza posve podudarala s onom kakvu je ona već odavna zamišljala. Odlučila je da će dotjerati
Rebekin leš, parafinom prekriti brazde na licu i napraviti joj vlasulju od kose sa svetaca. Učinila bi lijep
leš, laneni pokrov, lijes obložen plišem i navojima od baršuna, i tako bi ga, u blistavu pogrebu, Predala
na raspolaganje crvima. Napravila je plan s toliko mržnje te je protrnula od pomisli da bi jednako
postupila i kad bi to bilo iz ljubavi, ali nije dozvolila da je omete to brkanje pojmova, već je nastavila
dotjerivati pojedinosti tako sitničavo da je na kraju postala ne samo stručnjak nego i savršen majstor
u obredima oko smrti. U svom jezivu planu jedino nije uzela u obzir da bi, uza sve svoje molitve Bogu,
ona mogla umrijeti prije Rebeke. Tako se u stvari i dogodilo. Ali u završnom trenutku Amaranta se
nije osjetila prevarenom, nego naprotiv: osjetila se oslobođenom svake gorčine, jer ju je smrt
obdarila povlasticom da joj se najavi koju godinu ranije. Spazila ju je jednog vrućeg popodneva dok je
šila u trijemu, malo poslije nego je Meme otišla na školovanje. Odmah ju je prepoznala i nije u njoj
bilo ničeg strašnog. Bila je to žena u plavom, duge kose, nešto zastarjela izgleda i pomalo slična Pilar
Terneri iz vremena kad joj je pomagala u kuhinjskim poslovima. Više puta i Fernanda je bila prisutna,
ali je nije vidjela, premda je bila tako stvarna, tako ljudska te je jednom zgodom zamolila Amarantu
da joj udjene konac u iglu. Smrt joj nije rekla kad će umrijeti ni da joj je čas određen prije nego
Rebeki, samo joj je naredila da počne tkati vlastiti pokrov idućeg šestog travnja. Dala joj je na volju da
ga napravi bogato i raskošno kako želi, ali da ga radi pošteno kao i Rebekin, i dala joj je do znanja da
će umrijeti bez bola, bez straha i gorčine, u sumrak onog dana kad ga dovrši. Nastojeć da joj posao
traje što god je moguće duže, Amaranta nabavi laneno predivo i sama je otkala ponjavu. Tako je
pažljivo radila da je samo u taj posao utrošila četiri godine. Tada je počela vesti. Kako se postepeno
približavao neminovan kraj, bi joj jasno da bi samo nekim čudom mogla produžiti posao do poslije
Rebekine smrti, ali joj je ta sabranost donijela spokoj koji joj je bio potreban da prihvati pomisao o
porazu. Tada je shvatila začarani krug zlatnih ribica pukovnika Aureliana Buendije. Svijet se sveo na
površinu njene kože, a unutrašnjost ostade oslobođena svake gorčine. I bi joj žao što to nije spoznala
mnogo godina ranije, kad je još mogla očistiti uspomene i preurediti svijet u novoj svjetlosti, i bez
straha se sjećati mirisa Iavande Pietra Crespija u sumraku, i izbaviti Rebeku iz blata njene bijede, ni
zbog ljubavi ni zbog mržnje, nego zbog bezgranična shvaćanja samoće. Mržnja što ju je jedne večeri
primijetila u Meminim riječima nije ju uzbudila zato jer se odnosila na nju, nego zato što je osjetila da
se njen slučaj ponavlja u jednoj drugoj mladosti, koja se činila tako čistom, kao što se vjerojatno i
njena činila, a ipak je već bila zatrovana ogorčenjem. Ali tada je već bila tako duboka njena
pomirenost sa sudbinom da je nije uznemiravala ni spoznaja da više nije moguće bilo što ispraviti.
Jedini joj je cilj bio završiti pokrov. Umjesto da odugovlači nepotrebnim sitničarenjem, kao što je u
početku činila, sad je ubrzala posao. Tjedan ranije bijaše izračunala da će posljednji bod učiniti
četvrtog veljače, navečer, i, ne kazujući razlog, savjetovala je Memi da ranije održi koncert na
klavikordu, koji je bio predviđen za peti veljače, ali je nije poslušala. Tada je Amaranta pokušala
produžiti za četrdeset i osam sati pa je čak pomislila da se smrt s tim slaže, jer je uveče, četvrtog
veljače, oluja oštetila električnu centralu. Ali sutradan, u osam ujutro, napravila je posljednji bod na
tako raskošnu ručnom radu, kakav nikad nijedna žena nije privela kraju, i najavila je bez ikakve buke
da će umrijeti u sumrak. Obavijestila je ne samo obitelj nego i cijelo mjesto jer je vjerovala da se
oskudno življenje može ispraviti posljednjom uslugom učinjenom svijetu, i pomislila je da će najbolja
usluga biti ako ponese pisma mrtvima.

Vijest da Amaranta Buendia u sumrak diže sidro noseći sa sobom poštu smrti pročula se Macondom
prije podne i u tri popodne u sobi bijaše sanduk pun pisama. Kojima se nije dalo pisati dadoše
Amaranti usmene poruke koje je ona bilježila u notes s imenom i datumom smrti primaoca. — Ne
brinite umirivala je pošiljaoce. Prvo što ću po dolasku učiniti bit će da ću pitati za njega i predat ću mu
vašu poruku.— Sve je izgledalo kao šaljiva predstava. Na Amaranti se nije primjećivao nikakav nemir
ni najmanji znak bola, čak se činilo da se malko pomladi la zbog izvršenih obveza. Bijaše uspravna i
vitka kao i uvijek. D a nije bila otvrdlih jabučica i bez nekoliko zuba, izgledala bi mnogo manje stara
nego što je u stvari bila. Sama je odlučila da se pisma stave u sanduk premazan smolom i dala je
upute kako ga treba smjestiti u grobnicu da ga ne hvata vlaga. Ujutro je pozvala stolara koji joj je
uzeo mjeru za lijes, u stojećem stavu, u sobi, kao za šivanje odjeće. U posljednji čas probudila se u
njoj takva snaga te je Fernanda pomislila da se to ona sprda sa svima. Ursula, znajući iz iskustva da
Buendije umiru bez bolesti, nije sumnjala u Amarantin predosjećaj smrti, ali ju je ipak uznemiravao
strah da će je zbog nošenja pisama i želje da što prije stignu nestrpljivi pošiljaoci zakopati živu. Zato
se upela da isprazni kuću, glasno se svađajući s uljezima, i u četiri popodne bijaše sve čisto. U taj sat i
Amaranta bijaše već porazdijelila svoje stvari siromasima, samo je na ozbiljnu lijesu od prostih dasaka
ostavila preobuku i jednostavne vunene papuče koje će ponijeti u grob. Tu brižljivost je shvatila
ozbiljno jer se sjetila da je pukovniku Aurelianu Buendiji trebalo kupiti nove cipele kad je umro,
budući da je imao samo papuče koje je nosio u radionici. Malo prije pet Aureliano Segundo dođe po
Memu zbog koncerta i začudi se kad vidje da je kuća pripremljena za pogreb. Ako je u tom času itko
izgledao živ, to je bila spokojna Amaranta, kojoj je još doteklo vremena da odreže kurje oči. Aureliano
Segundo i Meme oprostiše se od nje podrugljivim pozdravima i obećaše joj da će sljedeće subote
prirediti pijanku za njeno uskrsnuće. Ponukan glasovima da Amaranta Buendia prima pisma za umrle,
otac Antonio Isabel dođe u pet sati sa svetom poputbinom i morao je pričekati više od petnaest
minuta da umiruća izađe iz kupatila. Kad ju je ugledao u košulji od fina platna i kose puštene niz leđa,
ostarjeli župnik pomisli da se radi o šali i otpusti ministranta. Ipak htjede iskoristiti priliku i nakon
skoro dvadeset godina ispovjediti Amarantu. Ona iskreno odgovori da njoj nije potrebna nikakva
duhovna skrb, jer joj je savjest čista. Fernanda se zgranula. Bez brige da li će je netko čuti glasno se
upitala, kakav je to strašan grijeh Amaranta počinila kad radije prihvaća bezbožnu smrt nego
postiđenost n a ispovijedi. Tada je Amaranta legla i obvezala Ursulu da javno posvjedoči njenu
nevinost.

— Neka se nitko ne vara — viknu da bi je čula Fernanda.

Amaranta Buendia odlazi s ovog svijeta kao što je i došla. Više ne ustade. Zavaljena u jastuke, kao
daje zaista bolesna, splela je duge pletenice i savila ih iznad ušiju, kao što joj je smrt rekla da mora
biti u lijesu. Onda je zamolila Ursulu da joj dade ogledalo i prvi put, nakon više od četrdeset godina,
vidje svoje lice opustošeno godinama i patnjom i začudi se koliko se podudara sa zamišljenom slikom
koju je imala o sebi. Ursula po tišini u sobi shvati da je počelo smrkavati.

— Oprosti se s Fernandom — zamoli je. —Minuta pomirenja više vrijedi od cijelog života
prijateljevanja.

— Nema više smisla — odvrati Amaranta.

Meme nije mogla ne misliti na nju kad upališe svjetla na sklepanoj pozornici i kad poče drugi dio
programa. Usred komada netko joj dojavi na uho i predstava bi prekinuta. Kad stiže kući, Aureliano
Segundo se morao gurati kroz gomilu da bi vidio mrtvo tijelo stare djevice, ružne i sive, s crnim
zavojem oko ruke, umotano u raskošnu mrtvačku ponjavu. Bijaše izloženo u velikoj sobi, pored
sanduka s poštom.

Ursula se više nije digla poslije devet Amarantinih molitvenih večeri. Sveta Sofija od Milosti se brinula
o njoj. U sobu joj je nosila hranu i vodu da bi se oprala i vijesti o događajima u Macondu. Aureliano
Segundo ju je često posjećivao, donosio joj rubeninu koju je slagala pored kreveta, zajedno sa
stvarima za svakodnevnu upotrebu, i tako joj se za kratko vrijeme na dohvat ruke stvorila hrpa svega i
svačega. Uspjela je probuditi veliku privrženost u maloj Amaranti Ursuli, koja je bila ista kao i ona i
koju je naučila čitati. Njena bistrina, njena sposobnost da bude dovoljna sama sebi navodili su na
zaključak da ju je doduše oborila težina njenih sto godina, ali, iako je bilo očito da ne vidi dobro, nitko
nije ni pomislio da je potpuno slijepa. Raspolagala je tada s dovoljno vremena i dovoljno unutrašnjeg
mira da može bdjeti nad životom kuće te je ona prva primijetila skrivene Memine patnje.

— Priđi bliže — reče joj. — Sad kad smo same, kaži ovoj ubogoj starici što ti je.

Meme je uz isprekidan smijeh izbjegla odgovor. Ursula nije navaljivala, ali su joj se potvrdile sumnje
kad je ustanovila da je Meme više ne posjećuje. Znala je da se dotjeruje ranije nego obično, da s
velikim nestrpljenjem iščekuje čas kad će izaći na ulicu, da se po svu noć prevrće po krevetu u
susjednoj sobi i da je smeta čak i lepršanje leptira. Jednom zgodom ju je čula kako kaže da ide na
sastanak s Aurelianom Segundom i Ursula se začudila što je Fernanda tako kratke pameti te ništa nije
posumnjala kad joj je muž došao kući i upitao za kćerku. Bilo je prilično jasno da je Meme umiješana
u neke tajne poslove, hitne sastanke, prigušene žudnje, i to još od prije one večeri kad je Fernanda
digla kuću u zrak, jer ju je uhvatila kako se ljubi s nekim čovjekom u kinu.

Meme je tada bila toliko odsutna duhom te je optužila Ursulu da ju je izdala. A zapravo je izdala samu
sebe. Već duže vremena ostavljala je za sobom takve tragove koji bi i najuspavanijeg probudili, a
Fernanda ih nije na vrijeme otkrila samo zato što je i sama bila opsjednuta svojim tajnovitim vezama s
nevidljivim liječnicima. Na kraju je ipak zapazila duboke šutnje, nepromišljena uzbuđenja, nagle
promjene raspoloženja i protuslovlja svoje kćeri. Dala se na neprimjetno ali vrlo pozorno praćenje.
Dozvolila joj je druženje sa svojim stalnim prijateljicama, pomagala joj da se odjene za subotnje
zabave i nikad joj nije postavljala nezgodna pitanja koja bi je mogla upozoriti na oprez. Imala je već
dosta dokaza da Meme jedno priča a drugo radi, ali ipak nije htjela otkrivati svoje sumnje dok joj se
ne ukaže presudna prilika. Jedne večeri Meme joj reče da ide s ocem u kino. Malo potom, u pravcu
kuće Petre Cotes Fernanda začu petarde s tuluma i dobro poznat glas harmonike Aureliana Segunda.
Tada se obukla, ušla u kino i u polumraku gledališta prepoznala kćer. Preveliko uzbuđenje zbog takva
pogotka spriječilo ju je da vidi čovjeka s kojim se ljubila, no uspjela je uhvatiti njegov drhtav glas kroz
zvižduke i zaglušan smijeh publike. — Žao mi je, ljubavi—, čula ga je kako kaže, a onda je bez riječi
povukla Meme iz dvorane i izvrgla je sramoti vodeći j e kroz prepunu Tursku ulicu, da bi je kod kuće
zaključala u sobu, Sljedećeg dana, u šest popodne, Fernanda prepozna glas muškarca koji ju je došao
posjetiti. Bio je mlad, sjetan, tamnih i tugaljivih očiju koje ju ne bi toliko iznenadile da je poznavala
Cigane; imao je pomalo sanjalački izgled koji bi svakoj ženi mekšeg srca bio dovoljan da shvati razloge
njene kćeri. Imao je iznošeno laneno odijelo i cipele koje je uporno održavao naslagama bijele kreme,
a u ruci slamnati šešir kupljen prošle subote. U svom životu niti je bio niti će biti tako uplašen kao u
tom času, ali je bio dostojanstven i sabran, što ga je čuvalo od poniženja, a prirodnu mu osobitost
jedino su narušavale od teška rada ispucane ruke i oštećeni nokti. Međutim, Fernandi ga je bilo
dovoljno jednom vidjeti da bi u njemu prepoznala radnika. Pretpostavila je da nosi svoje jedino
nedjeljno odijelo i da mu je koža pod košuljom izgrižena od šuge Bananskog društva. Nije mu
dozvolila govoriti. Nije mu dozvolila proći kroz vrata koja je čas potom morala zatvoriti, jer u kuću
bijahu nahrupili žuti leptiri.

— Gubite se — reče mu. — Nemate što tražiti medu pristojnim svijetom.

Zvao se Mauricio Babilonia. Rodio se i odrastao u Macondu i učio je mehaničarski zanat u


radionicama Bananskog društva. Meme ga je slučajno upoznala jednog popodneva kad je s Patricijom
Brown tražila automobil za obilazak nasada. Kako je šofer bio bolestan, zadužiše njega da ih poveze i
Meme je konačno mogla zadovoljiti svoju želju da sjedne blizu volana kako bi mogla izbliza
promatrati način upravljanja. Za razliku od pravog vozača, Mauricio Babilonia joj je dao praktične
upute. Bilo je to u vrijeme kad je Meme počela posjećivati kuću gospodina Browna i kad se još uvijek
smatralo nedostojnim da žene voze kola. Zato se zadovoljila samo teoretskim uputama i mjesecima
nije više vidjela Mauricija Babiloniju. Ali mora da se kasnije sjetila da je za vrijeme vožnje primijetila
njegovu mušku ljepotu , izuzimajući grube ruke, ali da je poslije u razgovoru s Patricijom Brown
spomenula kako joj je smetala njegova pomalo Samouvjerena sigurnost. Prve subote kad je otišla u
kino s ocem Ponovno je vidjela Mauricija Babiloniju u lanenom odijelu kako sjedi malo dalje od njih.
Primijetila je da ne prati film nego da se okreće i gleda je, ne toliko da bi je vidio nego da bi joj dao do
znanja da je gleda. Memu je smetala prostota tog načina. Na kraju filma Mauricio Babilonia pride da
pozdravi Aureliana Segunda i Meme tek tada primijeti da se poznaju, jer je on radio u prvoj elektrani
Aureliana Tužnog, a odnosio se prema njenom ocu kao podređeni. Ta spoznaja je u njoj ublažila
neprijatnost koju je bila izazvala njegova samouvjerenost. Nisu se vidjeli nasamo niti izmijenili bilo
kakvu riječ osim pozdrava do one noći kad je sanjala da ju je spasio iz brodoloma, a ona nije zbog
toga osjećala zahvalnost nego bijes. Bilo je to kao da mu je pružila priliku kakvu je želio, a Memine
želje su bile sasvim suprotne, ne samo prema Mauriciju Babiloniji, nego prema svakom muškarcu koji
se zanimao za nju. Zato ju je to toliko rasrdilo te je poslije sna, umjesto da ga zamrzi, osjetila
neodoljivu potrebu da ga vidi. U toku tjedna ta želja je bivala sve jačom, a u subotu se toliko
razbuktala te se svom snagom morala svladavati da Mauricio Babilonia, pri pozdravu u kinu, ne bi
primijetio kako joj srce iskače na usta. Smetena zbog nejasna osjećanja ugodnosti i srdžbe, prvi put
mu je pružila ruku, a Mauricio Babilonia se tek tada usudio stisnuti joj je. Meme se u jednom djeliću
sekunde bila pokajala zbog svoje naglosti, ali se kajanje odmah pretvorilo u okrutno zadovoljstvo kad
je ustanovila da je i njegova ruka hladna i znojna. Te večeri je shvatila da neće imati ni časa mira dok
Mauriciju Babiloniji ne dokaže da su mu težnje uzaludne, i cijeli tjedan je premetala u glavi tu svoju
želju. Pribjegavala je svim mogućim beskorisnim smicalicama ne bi li je Patricija Brown pozvala da
potraže automobil. Na kraju se poslužila riđokosim Amerikancem, koji je tada provodio praznike u
Macondu, i navela ga da je povede u radionice, pod izgovorom da vidi nove modele automobila. Od
časa kad ga je ugledala, Meme prestade zavaravati se i shvati da ona u stvari izgara od želje da bude
nasamo s Mauricijom Babilonijom, i razljuti je uvjerenje da je on to uočio čim ju je spazio da stiže.

— Dođoh da vidim nove modele — reče Meme.


— Dobar izgovor — reče on.

Meme osjeti da se prži na ognju oholosti i očajnički pokuša ne bi li ga ponizila. Ali joj nije dao
vremena. — Ništa se ne bojte reče joj potiho. — Nije to prvi put da neka žena pošašavi za nekim
muškarcem.“ Osjetila se tako bespomoćnom da je napustila radionicu ne vidjevši nove modele i noć
je provela prevrćući se tamo amo po krevetu i plačući od srdžbe. Riđokosi Amerikanac, koji ju je
zapravo počeo zanimati, učini joj se kao stvorenje u pelenama. Tada je postala svjesna žutih leptira
koji su vazda najavljivali dolazak Mauricija Babilonije. Viđala ih je i ranije, naročito u mehaničkoj
radionici i mislila je da ih privlači miris boje. Jednom ih je osjetila kako lepršaju oko njegove glave u
polutami kino dvorane. Ali kad ju je Maurcio Babilonia počeo uhoditi, kao priviđenje koje je samo ona
raspoznavala u mnoštvu, shvatila je da žuti leptiri imaju neke veze s njim. Mauricio Babilonia je uvijek
bio među slušaocima na koncertima, u kinu, na velikoj misi, i nije ga morala vidjeti da bi znala gdje je,
jer su je leptiri upućivali na njega. Jednom se Aureliano Segundo uznemirio zbog tog napasna
lepršanja te ona osjeti potrebu da mu povjeri svoju tajnu, kao što bijaše obećala, ali je slutnja upozori
da se on ovaj put neće našaliti kao što je običavao: — Što bi ti mati rekla, kad bi saznala—. Jednog
jutra, dok su podrezivali ruže, Fernanda krikne od straha i Memu upozori da se makne s mjesta na
kom se nalazila, a to je bilo ono isto mjesto u perivoju s kojeg je lijepa Remedios uzašla na nebo. U
jednom trenutku joj se učinilo da će se čudo ponoviti s njenom kćerkom, jer ju bijaše uznemirilo
iznenadno lepršanje. Bili su leptiri. Meme ih je vidjela, kao da su se naglo rodili iz svjetlosti, i srce joj
poče lupati. U tom času uđe Mauricio Babilonia s paketom što ga je, kako reče, slala Patricia Brown.
Meme obuzda rumenilo, priguši uzbuđenost, čak se uspjela prirodno nasmiješiti da bi ga zamolila da
paket odloži na ogradu, jer su joj prsti prljavi od zemlje. Jedino što je Fernanda uspjela primijetiti na
čovjeku kojeg će koji mjesec kasnije izbaciti iz kuće i ne sjetivši se da ga je nekad vidjela, bijaše žučno
bljedilo kože.

— Neobičan čovjek —rekla je Fernanda. —Vidi mu se na licu da će umrijeti.

Meme pomisli da se njena majka uzbudila zbog leptira. Kad Završiše podrezivanje ruža, oprala je ruke
i paket odnijela u sobu da ga otvori. U njemu je bila neka kineska igračka, sastavljena od pet
koncentričnih kutijica, a u posljednjoj ceduljica koju je pažljivo iskitio netko tko je jedva znao pisati: U
subotu idemo u kino. Meme se naknadno užasnula sjetivši se da je paket tako dugo stajao na ogradi,
na dohvat ruke radoznale Fernande, pa iako joj je laskala smionost i dovitljivost Mauricija Babilonije,
ipak joj bi žao zbog njegove naivne nade da će mu doći na sastanak. Meme je znala da Aureliano
Segundo u subotu navečer ima poslovni sastanak. Međutim, u toku tjedna njena se žarka želja toliko
rasplamsala da je u subotu uvjerila oca da je pusti samu u kino i da dođe po nju kad završi predstava.
Jedan noćni leptir je lepršao iznad njene glave dok su svjetla bila upaljena. I tako se dogodilo. Kad se
svjetla pogasiše, Mauricio Babilonia sjede uz nju. Meme se osjeti kao da gaca po močvari strepnje iz
koje ju je mogao izvući, kao što je sanjala, samo taj čovjek što miriše po motornom ulju i kojeg je
jedva raspoznavala u polumraku.

— Da niste došli — reče on — ne biste me više nikad vidjeli.

Meme osjeti težinu njegove ruke na koljenu i bi joj jasno da su u tom času oboje bili s onu stranu
zaborava.

— Najviše me čudi kod tebe — nasmiješi se — što uvijek kažeš baš ono što ne bi trebalo.

Zavrtio joj je glavom. Izgubila je san i apetit i tako se duboko zavukla u samoću da joj je otac počeo
smetati. Izradila je zamršen plan lažnih poslova da bi zavarala Fernandu, zanemarila je prijateljice,
odbacila uobičajene obveze, samo da bi se mogla viđati s Mauricijom Babilonijom u svako vrijeme i
na svakome mjestu. U početku ju je smetala njegova grubost. Prvi put kad se nađoše sami, na pustim
livadama iza mehaničkih radionica, on ju je bez milosti doveo u životinjsko stanje, što ju je posve
iznurilo. Tek je kasnije spoznala da je i to bio oblik nježnosti, i tad je izgubila spokoj i živjela je samo za
njega, ošamućena od žudnje da potone u njegovu zagušljivu zadahu od ulja i lukšije. Malo prije
Amarantine smrti u njenoj ludosti bljesne trenutak bistrine i tad je zadrhtala pred neizvjesnom
budućnosti. Čula je za neku ženu koja gata na kartama i potajno pođe k njoj. Bila je to Pilar Ternera.
Čim ju je spazila, znala je za Memine skrivene potrebe. — Sjedni — rekla joj je. — Nisu mi potrebne
karte da bih ustanovila budućnost nekoga iz kuće Buendia—. Meme nije znala ni tada ni kasnije daje
ta stogodišnja proročica njena prababa. Još manje bi mogla povjerovati u to poslije grube otvorenosti
kojom joj je saopćila da žudnja zaljubljenih može naći oduška samo u postelji. Jednako je mislio i
Mauricio Babilonia, ali Meme se odupirala takvu stavu, jer je u suštini pretpostavljala da se on vlada
prema radničkim mjerilima. Ona je tada mislila da jednu vrstu ljubavi uništi druga vrsta ljubavi, jer je
u prirodi ljudi da počnu potcjenjivati glad čim se zasite. Pilar Ternera ne samo da je raspršila tu
zabunu, nego joj je čak ponudila stari krevet na kojem je začela Arcadija, Memina djeda, i gdje je
kasnije začela Aureliana Joséa. Također ju je poučila kako će izbjeći neželjenu trudnoću pomoću
toplih obloga od slačice i dala joj recept za napitke koji u slučaju nezgode uklanjaju — čak i grižnju
savjesti“. Taj razgovor je ispunio Memu hrabrošću kakvu je osjećala one večeri kad se opila.
Međutim, Amarantina smrt ju je primorala da odgodi odluku. Dok su se za devet večeri molile
molitve, nije se ni časa razdvajala od Mauricija Babilonije, koji je dolazio u kuću pomiješan sa
svjetinom. Zatim se korota produžila, uz obvezatno zatvaranje kuće, i neko vrijeme se nisu vidali. Bili
su to dani tolike unutrašnje uzburkanosti, tolike neobuzdane žudnje i tolikih potisnutih čežnja, da je
Meme prvog popodneva kad je uspjela izaći otišla ravno u kuću Pilar Ternere. Predala se Mauriciju
Babiloniji bez otpora, bez stida, bez ukočenosti, s tako profinjenom spretnošću i tako znalačkom
maštovitošću, da bi čovjek nešto sumnjičaviji od njega sve to mogao shvatiti kao prokušano iskustvo.
Voljeli su se tri mjeseca dvaput tjedno, potpomognuti nehotičnim suučesništvom Aureliana Segunda,
koji je bez zle primisli davao alibije svojoj kćeri, samo da bi je oslobodio od majčine strogosti.

One večeri kad ih je Fernanda zatekla u kinu, Aureliano Segundo osjeti da ga peče savjest te posjeti
Memu u spavaćoj sobi gdje je Fernanda bijaše zatvorila, očekujući da će se djevojka Otvoriti prema
njemu i povjeriti mu se, kao što je bila obavezna. Ali Meme je sve zanijekala. Bila je tako sigurna u
sebe, tako prionula uz svoju samoću da se Aurelianu Segundu učinilo da više između njega i nje nema
nikakve povezanosti, a drugarstvo i saučesništvo da su samo obmane iz prošlosti. Mislio je
porazgovarati s Mauricijom Babilonijom, uvjeren da bi njegov ugled bivšega gazde mogao utjecati na
momka da odustane od svojih namjera, ali ga Petra Cotes uvjeri da su to ženski poslovi. Tako je ostao
lebdeći u praznini neodlučnosti, tek s tračkom nade da će možda zatvor izbrisati kćerine patnje.

Meme ne pokaza nikakva znaka žalosti. Naprotiv, iz susjedne sobe Ursula je mogla ustanoviti
spokojan ritam njena sna, smireno obavljanje poslova, red u obrocima, dobro zdravlje i urednu
probavu. U gotovo dva mjeseca kazne Ursulu je jedino čudilo da se Meme ne kupa ujutro, kao svi
ostali, nego u sedam navečer. Nekoliko puta je nastojala upozoriti je na škorpije, ali se Meme tako
hladno odnosila prema njoj, misleći da ju je ona izdala, da je više voljela da je ne smeta svojom
staračkom brižljivošću. Žuti leptiri su svakog sumraka navaljivali u kuću. Svake večeri, vraćajući se iz
kupatila, Meme je nalazila Fernandu kako očajnički ubija leptire pumpicom za gamad. — Ovo je prava
nesreća govorila je. — Cijelog života su mi kazivali da noćni leptiri donose nesreću—. Jedne večeri,
dok je Meme bila u kupatilu, Fernanda slučajno uđe u njenu sobu i u njoj vidje toliko leptira da se
jedva moglo disati. Zgrabi nekakvu krpu da ih rastjera i srce joj se stislo od zaprepaštenja kad je
noćne kupke svoje kćeri povezala s oblozima slačice koji su se potezali po podu. Nije čekala pogodan
čas, kao što je postupila prvi put. Sljedećeg dana pozove na ručak novog načelnika, koji kao i ona
bijaše sišao s visoravni, i zamoli ga da im iza vrta postavi noćnu stražu, jer joj se čini da im kradu
kokoši. Te noći straža je oborila s krova Mauricija Babiloniju dok je skidao kupe da bi ušao u kupatilo
gdje ga je čekala Meme, gola i drhtava od ljubavi, među škorpijama i leptirima, kao što je radila
gotovo svake noći posljednjih mjeseci. Metak u kičmu vezao ga je za krevet do kraja života , Umro je
od starosti u samoći, bez jauka i prosvjeda, bez trunka zlopamćenja, mučen uspomenama i žutim
leptirima koji ga ni časa nisu puštali na miru, i javno omražen kao kradljivac kokoši.
Događaji koji će zadati smrtan udarac Macondu počeše se naslućivati kad donesoše u kuću
sina Meme Buendia. Javno stanje je tada bilo tako neizvjesno da nitko nije bio raspoložen baviti se
privatnim skandalima, i tako je Fernanda računala da su prilike povoljne za potajno držanje djeteta,
kao da nikad nije ni postojalo. Morala ga je primiti jer su ga donijeli u takvim okolnostima da ga nije
bilo moguće odbiti. Protiv svoje volje, morala ga je podnositi do kraja života, jer joj je u odlučnom
času ponestalo hrabrosti da izvrši intimnu odluku i da ga zaguši u cisterni u kupatilu. Zatvorila ga je u
staru radionicu pukovnika Aureliana Buendije. Svetu Sofiju od Milosti je uspjela uvjeriti da ga je našla
u košari koju je voda nosila. Ursula će umrijeti a neće mu saznati za porijeklo. Mala Amaranta Ursula,
koja je jednom upala u radionicu dok je Fernanda hranila dijete, također je povjerovala u priču o
plutajućoj košari. Aureliano Segundo, potpuno odijeljen od supruge zbog njena nerazumna odnosa
prema Meminoj nesreći, saznao je za postojanje svog unuka tek tri godine nakon što su ga donijeli u
kuću, i kad je pobjegao iz zatočeništva zbog Fernandine nepažnje i trenutak se pojavio u trijemu, gol,
kuštrave kose, s dojmljivim udom poput puranove kreste, kao da nije bio ljudsko biće nego
enciklopedijska definicija kakva ljudoždera.

Fernanda nije očekivala da će je njena nepopravljiva sudbina tako podmuklo udariti. Dječak je bio kao
povratak poruge za koju je ona mislila da je zauvijek udaljena od kuće. Netom su odnijeli Mauricija
Babiloniju s prebijenom kičmom, Fernanda je već imala do tančina razrađen plan kako će ukloniti
svaki trag sramote. Bez dogovora s mužem, sljedećeg dana je spremila prtljag, u jedan kovčežić je
stavila tri najnužnije preobuke svoje kćeri i otišla je po nju u spavaću sobu pola sata prije dolaska
vlaka.

— Idemo, Renata —reče joj.

Nije joj ništa objašnjavala. Meme, sa svoje strane, niti je to očekivala niti je željela. Ne samo da nije
znala kamo ide, nego bi joj bilo svejedno da su je i u klaonicu vodili. Nije ništa prozborila, ni tada ni
ikad kasnije, od časa kad je začula pucanj iz dvorišta i bolni krik Mauricija Babilonije. Kad joj je majka
naredila da izlazi iz sobe, nije se ni počešljala ni umila i popela se u vlak poput mjesečara, ne
primijetivši čak ni žute leptire koji su je stalno pratili. Fernanda nikad nije saznala niti je nastojala
ustanoviti da li je mâkom zamukla po vlastitoj volji ili je zanijemila od iznenadna udarca nesreće.
Meme jedva da je bila svjesna putovanja kroz drevne čarobne predjele. Nije vidjela sjenovite i
beskrajne nasade banana s obje strane pruge. Nije vidjela bijele kuće došljaka ni njihove perivoje
suhe od prašine i žege, ni žene u kratkim hlačama i plavo išaranim bluzama kako kartaju u
trijemovima. Nije vidjela po prašnjavim putevima volujske taljige pune banana. Nije vidjela djevojke
kako kao pliskavice skaču u bistre rijeke ogorčavajući putnike vlaka svojim prekrasnim grudima, ni
šarene i uboge barake radnika oko kojih su lepršali žuti leptiri Mauricija Babilonije, a u trijemovima im
blijeda i zamazana djeca sjede na kahlicama i noseće žene koje su vlaku dovikivale psovke. Ti prolazni
vidici, koji su za nju bili prava svečanost kad se vraćala iz škole, prođoše kroz Memino srce i ne
dodirnuše ga. Nije bacila pogled kroz prozor ni kad je prestala sparna vlaga plantaža i kad je vlak
prolazio ravnicom makova, gdje je još uvijek stajao pougljenjeni kostur španjolske galije, i onda izbio
u isti onaj prozirni zrak gdje su se prije gotovo sto godina razbili snovi José Arcadija Buendije.

U pet popodne, kad stigoše na posljednju postaju močvare, sišla je s vlaka jer je i Fernanda silazila.
Uđoše u kočijicu koja je izgledala kao golem šišmiš i koju je vukao sipljiv konj, i prijeđoše pusti grad
gdje su kroz beskrajne i salitrom išarane ulice odjekivale klavirske vježbe, kakve je Fernanda slušala u
popodnevima svoje mladosti. Ukrcaše se u riječni brod na kojem je drveni kotač bučao poput požara,
a zarđale čelične ploče sijale kao otvor peći. Meme se zatvorila u kabinu. Dvaput dnevno joj je
Fernanda ostavljala kod kreveta tanjur hrane i dvaput dnevno ga odnosila nedirnuta, ne zbog toga što
bi Meme odlučila umrijeti od gladi, nego zato što nije podnosila ni sam miris hrane, a želudac joj je
povraćao čak i vodu. Ni ona sama tada još nije znala da je njena plodnost nadmudrila isparavanje
slačice, kao što ni Fernanda nije saznala sve do godinu dana kasnije, kad su joj donijeli dijete. U
zagušljivoj kabini, uznemiravana podrhtavanjem željeznih zidova i nepodnošljivim smradom blata što
su ga podizali kotači broda, Meme je izgubila svaki račun o danima. Bijaše proteklo mnogo vremena
kad je vidjela posljednjeg žutog leptira kako je uginuo medu lopaticama ventilatora i primila je kao
bezutješnu istinu da je Mauricio Babilonia umro. Međutim, nije dala da je slomi očaj. Mislila je na
njega i za vrijeme mučna putovanja na leđima mazge kroz blještavu visoravan u kojoj se bijaše izgubio
Aureliano Segundo kad je tražio najljepšu ženu na svijetu; mislila je na njega i dok su se uspinjali
planinom indijanskim stazama, i kad su ušli u sumoran grad u kojem je po kamenitim uličicama
odjekivala pogrebna zvonjava s trideset i dvije crkve. Tu noć su prespavale u napuštenoj kolonijalnoj
kućerini, na daskama koje je Fernanda položila na pod jedne sobe obrasle korovom, a pokrile su se
ostacima zavjesa koje su strgale s prozora i koje su pucale pri svakom pokretu tijela. Meme je znala
gdje su jer je u strahu nesanice vidjela kako prolazi gospodin u crnini kojeg su im davno, na Badnjak,
donijeli u kuću u olovnom sanduku. Sutradan, poslije mise, Fernanda je odvede u neku mračnu
zgradu koju je Meme odmah prepoznala po pričanjima svoje majke, kad je pripovijedala o samostanu
gdje su je odgajali za kraljicu, i tad joj bi jasno da je to kraj njihova puta. Dok je Fernanda razgovarala
s nekim u susjednoj prostoriji, ona je ostala u salonu, iskićenu velikim portretima kolonijalnih
nadbiskupa, drhteći od hladnoće, jer je bila u tankoj haljini s crnim cvjetićima i u tvrdim visokim
cipelama, nabreklim od visinskog leda. Stajala je nasred salona misleći na Mauricija Babiloniju pod
žutim mlazom s prozora, kad iz prostorije izađe vrlo lijepa mlada opatica noseći njen kovčežić s tri
preobuke. Prolazeći pored Meme pruži joj ruku ne zastavši.

— Idemo, Renata — reče joj.

Meme joj pruži ruku i pusti se da je vodi. Fernanda je još samo vidjela kako usklađuje svoj korak s
opatičinim i kako se za njom zatvara željezna rešetka klauzure. Stalno je mislila na Mauricija
Babiloniju, na njegov miris po ulju i okruženost leptirima, i nastavila je misliti na njega sve dane svog
života, sve do daleke jesenske zore kad je umrla od starosti, pod promijenjenim imenom, u nekoj
mračnoj bolnici u Krakovu.

Fernanda se vratila u Macondo u vlaku koji je čuvala naoružana policija. Za putovanja zapazila je
napetost kod putnika, pripravnu vojsku u mjestima uz prugu i zrak prorijeđen zbog izvjesnosti da će
se dogoditi nešto ružno, ali nije znala o čemu se radi dok nije stigla u Macondo te joj ispričaše da José
Arcadio Segundo poziva na štrajk radnike Bananskog društva. — Još nam je samo to nedostajalo rekla
je Fernanda. Anarhist u obitelji.— Štrajk je izbio dva tjedna kasnije i nije izazvao burnih posljedica,
kao što se očekivalo. Radnici su zahtijevali da ih se ne obvezuje nedjeljom brati i tovariti banane i
zahtjev se činio tako pravednim te ga je podržao i otac Antonio Isabel, jer je smatrao da je u skladu s
božjim zakonom. Pun uspjeh tog poduhvata, kao i ostalih što su ih poduzeli sljedećih mjeseci, izvukao
je iz anonimnosti neprimjetnog José Arcadija Segunda, za kojeg su običavali reći da mu je jedini posao
bio snabdjeti mjesto francuskim kurvama. Jednako žustro i odlučno kao što je pobio pijetlove za
borbu da bi osnovao suludo brodarsko poduzeće, tako je i sada dao otkaz na dužnosti nadglednika u
Bananskołn društvu i stavio se na stranu radnika. Vrlo brzo je bio označen kao agent međunarodne
zavjere protiv javnog poretka. Jedne noći, u toku tjedna koji je bio pun zloslutnih nagovještaja, nekim
čudom se spasio od četiri revolverska hica koje mu je uputio neki neznanac kad je izlazio s tajnog
sastanka. Stanje je bilo tako napeto sljedećih mjeseci da je to i Ursula primijetila u svom mračnom
uglu i činilo joj se da ponovno proživljava nesretna vremena, kad je njen sin Aureliano trpao u
džepove sitne kuglice prevrata. Pokušala je razgovarati s José Arcadijem Segundom i upozoriti ga na
tog predšasnika, ali joj Aureliano Segundo reče da mu se od noći atentata ne zna za boravište.

— Isto kao Aureliano —usklikne Ursula. —Kao da se svijet vrti u krugu.

Fernanda ostade gluha za sve neizvjesnosti tih dana. Ostala je bez ikakve veze s vanjskim svijetom
nakon žestoke svade s mužem, jer je odlučila o Meminoj sudbini bez njegove privole. Aureliano
Segundo je htio izvući svoju kćerku, čak i spomoću policije ako bude potrebno, ali mu Fernanda
pokaza papire iz kojih se vidjelo da je stupila u samostan po vlastitoj volji. U stvari, Meme ih je
potpisala kad je bila s onu stranu željeznih rešetki, i učinila je to jednakim prezirom kao što je
dozvolila da je vode. Aureliano Segundo u biti nije vjerovao u valjanost tih dokaza, kao što nikad nije
povjerovao da se Mauricio BabiIonia našao u dvorištu zbog krađe kokoši, ali jedno i drugo mu je
poslužilo za umirenje savjesti i tako se bez grižnje mogao vratiti u okrilje Petre Cotes, gdje je nastavio
bučne pijanke i bezgranične žderačine. Neosjetljiva za uznemirenost sela, gluha za zlokobna Ursulina
proricanja, Fernanda je udarila još posljednji pečat na svoj izvršeni plan. Napisala je opširno pismo
svom sinu Jose Arcadiju, koji se već spremao da primi niže redove, i u njemu mu javila da je njegova
sestra Renata blago u Gospodinu preminula od žute groznice. Zatim je Amarantu Ursulu prepustila
Svetoj Sofiji od Milosti, a ona se posvetila dopisivanju s nevidljivim liječnicima, izbezumljena zbog
Meminih nedaća. Kao prvo, htjela je odrediti konačan datum za odgođeni telepatski zahvat. Ali joj
nevidljivi liječnici odgovoriše d a to ne bi bilo razborito dok traju društvena previranja u Macondu. No
njoj se tako žurilo i tako je slabo bila obaviještena te im je u drugom pismu objasnila da nema
nikakvih previranja i da su sve to plodovi ludosti njena djevera koji se tih dana razmetao sindikatom,
kao nekada pijetlovima i plovidbom. Još se nisu bili u tome sporazumjeli ni one vrele srijede kad im je
na kućna vrata pokucala stara redovnica s košarom preko ruke. Otvorivši joj, Sveta Sofija od Milosti
pomisli da je nekakav poklon i htjede prihvatiti košaru, prekrivenu krasnim zastorom od čipke. No
redovnica ne dade, jer je imala stroge upute da to preda osobno i u najvećoj tajnosti dońi Fernandi
del Carpio de Buendia. Bio je to Memin sin. Nekadašnji Fernandin duhovni savjetnik objašnjavao joj je
u pismu da se rodio prije dva mjeseca i da su sebi dozvolili krstiti ga imenom Aureliano, po djedu, jer
majka nije ni usta otvorila da bi izrazila svoju želju. Fernanda se u sebi pobunila protiv te pakosti
sudbine, ali je smogla snage da se pretvara pred redovnicom.

— Reći ćemo da smo ga našli u košari na vodi — nasmiješi se. —Nitko neće povjerovati — reče
redovnica.
— Ako vjeruju Svetom pismu — odvrati Fernanda — ne vidim zašto ne bi i meni povjerovali.

Redovnica je objedovala u kući čekajući povratak vlaka i imajući na umu da su je obvezali na strogu
šutnju nije više spominjala dijete, ali Fernanda ju je smatrala nepoželjnim svjedokom svoje sramote i
bi joj žao što su zabacili srednjovjekovni običaj da se objesi glasnika zlih Vijesti. Tada bijaše odlučila da
će dijete ugušiti u čatrnji čim opatica ode, ali nije imala dovoljno snage i radije se prepustila strpljivu
čekanju dok je beskrajna božja dobrota ne oslobodi te nevolje.

Novi Aureliano bijaše navršio jednu godinu dana kad je, bez ikakva predznaka, izbila javna napetost.
José Arcadio Segundo i drugi sindikalni vođe, koji su do tada djelovali u tajnosti, pojaviše se
neoprezno krajem jednog tjedna i prirediše zborove u selima bananskog područja. Policija je samo
nadzirala red. Ali u ponedjeljak na noć sve vođe izvukoše iz njihovih kuća s okovima od pet kilograma
na nogama i otpremiše ih u zatvor glavnog grada pokrajine.

Među njima odvedoše José Arcadija Segunda i Lorenza Gavilâna, pukovnika meksičke revolucije,
prognana u Macondo, koji se kazivao svjedokom junaštva svog kuma Anemija Cruza. Međutim,
oslobodiše ih nakon tri mjeseca, jer se vlada i Banansko društvo nisu mogli složiti tko da ih hrani u
zatvoru. Nezadovoljstvo radnika taj put je izbilo zbog nezdravih nastambi, prevara u medicinskoj
službi i nepovoljnih uvjeta rada. Tvrdili su, pored toga, da ih ne plaćaju čvrstom valutom nego
bonovima kojima se može kupiti šunka iz Virginije u prodavaonicama Društva. José Arcadio Segundo
je bio zatvoren jer je obznanio da je Kompanija upotrebljavala bonove samo zato da bi njima
nadoknadila troškove svojih brodova za prijevoz voća, jer kad ne bi dovozili robu za trgovine, morali
bi se vraćati prazni iz New Orleansa do luka gdje su tovarili banane. Druge optužbe su se odnosile na
opće poznate stvari. Liječnici nisu pregledavali bolesne nego bi ih pred ambulantom svrstali u
indijanski red i bolničarke bi im stavljale na jezik zelenkaste tablete, bez obzira da li boluju od
malarije, tripera ili tvrde stolice. Bilo je to tako uopćeno liječenje da su se i djeca po više puta
svrstavala u red i onda bi tablete, umjesto da ih progutaju, ponijeli kući da bi njima pokrivali
objavljene brojeve na tomboli. Radnici Kompanije su bili nabijeni u uboge straćare. Inženjeri, umjesto
da sagrade nužnike, donosili bi za Božić u logore prijenosni zahod, jedan na petnaest osoba, i javno bi
pokazivali kako ga upotrebljavati da što duže traje. Ostarjeli odvjetnici u crnim odijelima, koji su
nekad opsijedali pukovnika Aureliana Buendiju, a koji su sada zastupali Banansko društvo, osporavali
su te optužbe dokazima koji su sličili na čaroliju. Kad su radnici sročili zajedničke zahtjeve, trebalo je
mnogo vremena dok su ih uspjeli službeno saopćiti Bananskom društvu. Čim je čuo za sporazum,
gospodin Brown prikopča za vlak svoj raskošni stakleni vagon i nestade iz Maconda zajedno s
najuglednijim predstavnicima svog poduzeća. Međutim, neki radnici sljedeće subote nađoše jednoga
od njih u jednom bordelu i prisiliše ga da potpiše jednu kopiju njihovih zahtjeva, i to dok je još bio gol
sa ženom koja se ponudila da ga uvuče u klopku. Crni odvjetnici dokazaše na sudu da taj čovjek nema
nikakve veze s Društvom i kako nitko ne bi posumnjao u njihove razloge, dadoše ga zatvoriti kao
nasilna prisvajača. Nešto kasnije iznenadiše gospodina Browna dok je prikriveno putovao u vagonu
trećeg razreda i primoraše ga da potpiše drugi primjerak zahtjevâ. Sutradan se pojavio pred sucima
kose bojadisane u crno, a nepogrešivo je govorio kastiljanski. Odvjetnici dokazaše da to nije gospodin
Brown, vrhovni nadzornik Bananskog društva, rođen u Prattvillu, Alabama, nego bezazleni trgovac
Ijekovitim biljem, rođen u Macondu gdje je i kršten pod imenom Dagoberto Fonseca. Malo zatim,
povodom novog radničkog pokušaja, odvjetnici izložiše na javnim mjestima osmrtnicu gospodina
Browna, ovjerenu od konzulâ i ministara, u kojoj se svjedočilo da su ga devetog prošlog lipnja u
Chicagu pregazila vatrogasna kola. Umorni od tog mahnitog zapletanja stvari, radnici prezreše vlast u
Macondu i svoje žalbe uputiše na viša sudišta. Tamo su, međutim, pravni opsjenari dokazali da
pritužbe nemaju nikakve vrijednosti, jednostavno zato što Banansko društvo nema, niti je imalo, niti
će ikada imati radnike u svojoj službi, već su ih zapošljavali od zgode do zgode i privremeno. Tako su
poništene izmišljotine o šunki iz Virginije, o čudotvornim tabletama i božićnim zahodima, i bi
utvrđeno odlukom suda i obznanjeno službenim proglasima nepostojanje radnika.

Započe veliki štrajk. Obrađivanje bi prekinuto, plodovi prezreli na stablima, a vlakovi od sto i dvadeset
vagona ostali na kolosijecima. Radnici bez posla preplavili sela. U Turskoj ulici subota potraja mnogo
dana, a u sobi za bilijar Jakobova hotela igralo se na smjene dvadeset i četiri sata. Tamo je bilo i José
Arcadio Segundo onog dana kad se pročulo da je vojsci naređeno da uspostavi javni red. Iako nije bio
vidovit čovjek, ta vijest je bila za njega kao objava smrti, koju je iščekivao od onog davnog jutra kad
mu je pukovnik Gerineldo Mârquez dozvolio da vidi strijeljanje. Međutim, zloslutna predviđanja ne
pomutiše njegovu ozbiljnost. Povukao je potez kao što bijaše zamislio i nije promašio. Malo potom,
udari bubanj, urlici trube, jauci i gužva naroda upozoriše ga da je konačno završena, ne samo partija
bilijara, nego i šutljiva i samotnička partija što ju je igrao sam sa sobom od one zore kad je gledao
strijeljanje. Tada je povirio na ulicu i spazio ih. Bilo ih je tri pukovnije, a od njihova se stupanja, uz
pratnju lupeškog bubnja, prolamala zemlja. Njihovo soptanje stoglava zmaja ispuni kužnim zadahom
podnevnu svjetlost. Bijahu maleni, zdepasti, gadni. Znojili su se konjskim znojem, imali su miris
mesine rastočene na suncu i šutljivu i tvrdu neustrašivost ljudi s visoravni. Iako su prolazili više od
jednog sata, moglo se pomisliti da samo nekoliko četa hoda uokrug, jer svi bijahu jednaki, kao sinovi
jedne matere, i svi su jednako tupo podnosili težinu naprtnjača i čutura i sramotu pušaka s nabijenim
bajunetama, slijepu pokornost i osjećaj časti. Ursula ih je čula na svom krevetu u pomrčini i podigla
ruku krsteći se. Sveta Sofija od Milosti zastade načas, nadnesena nad izvezeni stolnjak što ga je
upravo izglačala, i pomisli na svog sna José Arcadija Segunda, koji je i ne trepnuvši motrio posljednje
vojnike kako prolaze ispred Jakobova hotela.

Ratni zakon je ovlašćivao vojsku da može preuzeti ulogu suda u sporovima, ali nije učinjen nikakav
pokušaj izmirenja. Čim su se pokazali u Macondu, vojnici odložiše puške, dadoše se na branje i utovar
banana i pokrenuše vlakove. Radnici, koji su do tada mirno čekali, dadoše se u brda, naoružani samo
mačetama, i počeše sabotirati sabotažu. Potpališe imanja i skladišta, porušiše pruge da bi spriječili
saobraćaj vlakova koji su sebi krčili put vatrom iz mitraljeza, i pokidaše telegrafske i telefonske žice.
Kanali se obojiše krvlju. Gospodina Browna, koji je bio živ u elektrificiranom kokošinjcu, izvukoše iz
Maconda, s obitelju i ostalim sunarodnjacima, i povedoše ih, pod zaštitom vojske, na sigurno
područje. Događaji su prijetili da se pretvore u neravnopravan i krvav građanski rat, kad vlasti
izdadoše poziv radnicima da se skupe u Macondo. Poziv je najavljivao da će građanski i vojni upravnik
pokrajine doći sljedećeg petka, spreman da posreduje u sukobu.

José Arcadio Segundo je stajao u mnoštvu svijeta što se u petak od ranog jutra sabrao na stanici.
Sudjelovao je na sastanku sindikalnih voda i zadužiše ga da se zajedno s pukovnikom Gavilanom
umiješa medu ljude i da im daje upute u skladu s okolnostima. Nije se osjećao dobro i kao da je po
ustima valjao neku salitrenu smjesu, otkako je primijetio da je vojska oko malog trga postavila
mitraljeska gnijezda i da utvrđeni grad Bananskog društva štite topovi. Oko podne, čekajući vlak koji
nikako da stigne, više od tri tisuće osoba, radnika, žena i djece preplaviše otvoreni prostor pred
postajom, tiskajući se do susjednih ulica koje je vojska zatvorila redovima mitraljeza. Sve je to tada
više sličilo na veseli sajam nego na doček. Iz Turske ulice bijahu premjestili stolove s uštipcima i
šatore s pićem i narod je vrlo dobro podnosio zamorno čekanje i pripeku sunca. Malo prije tri pronije
se glas da službeni vlak dolazi tek sutra. Posustalo mnoštvo uzdahnu bespomoćno. Neki poručnik se
pope na krov stanice gdje su bila četiri mitraljeska gnijezda uperena prema narodu i dade znak da se
stišaju. Uz José Arcadija Segunda stajala bosa žena, vrlo debela, s dvoje djece od četiri i šest godina.
Uzela je u naručje mlade, a José Arcadija Segunda zamoli, iako ga nije poznavala, da podigne drugo
kako bi bolje čulo što će im reći. José Arcadio Segundo postavi dijete sebi na šiju. Mnogo godina
kasnije to dijete će pripovijedati, a da mu nitko ne povjeruje, da je vidjelo poručnika kako kroz trubu
gramofona čita Naredbu br. 4 građanskog i vojnog zapovjednika pokrajine. Bijahu je potpisali general
Carlos Cortes Vargas i njegov tajnik, major Enrique Garcia Isaza, i u tri stavka od osamdeset riječi u
njoj su štrajkaši bili proglašeni gomilom razbojnika, a vojska ovlaštena da ih pobije iz pušaka.
Kad je pročitana naredba, uz zaglušne zvižduke protesta, neki kapetan zamijeni poručnika na krovu i
trubom gramofona dade znak da želi govoriti. Mnoštvo se ponovno primiri.

— Gospođe i gospodo — reče kapetan prigušenim, sporim i pomalo umornim glasom — imate pet
minuta da se povučete.

Zvižduci i snažni krici zagušiše glas trube koji je označio početak određenog roka. Nitko se ne
pomaknu.

— Prošlo je pet minuta reče kapetan istim tonom. — Još jedna minuta i otvorit ćemo vatru.

José Arcadio Segundo, obliven ledenim znojem, skide dijete s ramenâ i predade ga ženi. — Ovi
rogonje su kadri pucati—, promrmlja žena. José Arcadio Segundo nije imao vremena za razgovor, jer
je u tom času razaznao promukli glas pukovnika Gavilana, čiji je povik došao kao odjek na ženine
riječi. Opijen napetošću i neobično dubokom tišinom, a usto uvjeren da ništa neće pomaći tu gomilu,
skamenjenu i opčinjenu smrću, José Arcadio Segundo se prope iznad glava koje su bile pred njim i
prvi put u svom životu podiže glas.

— Rogonje! —povika. — Poklanjamo vam tu minutu što nedostaje.

Za njegovim povikom dogodilo se nešto što ga nije ispunilo strahom nego nekom vrstom priviđenja.
Kapetan izdade naređenje za paljbu i četrnaest mitraljeskih gnijezda odmah posluša. Ali sve je sličilo
na komediju. Kao da su mitraljezi bili napunjeni pirotehničkim nabojima, jer se čulo soptavo
praskanje i vidjelo se usijano bljuvanje, ali se nije primijetio nikakav učinak, nikakav glas, čak ni uzdah
u zbijenoj gomili, koja kao da se odjednom skamenila i postala neranjiva. Iznenada, s jednog krila
postaje smrtni krik razbi nijemu zapanjenost. — Jao, majko moja.— U središtu mnoštva buknu neka
potresna snaga, neki vulkanski vihor, kataklizmička tutnjava, s neviđenom razornom silom. José
Arcadio Segundo jedva je uspio zgrabiti dijete, a majku s drugim djetetom ponese gomila u paničnu
bježanju.

Mnogo godina kasnije, dječak će ustrajno pričati, uprkos susjedima koji su ga smatrali blesavim
starcem, da ga je José Arcadio Segundo podigao iznad glave i pustio se da ga vuku, gotovo u zraku,
kao da plovi u strahu gomile, do obližnje ulice. Uzdignut položaj omogućio je dječaku vidjeti kako je u
tom času masa izbila do ugla, a red mitraljeza otvorio vatru. Više njih povika uglas:

— Lezite! Lezite!

Prvi redovi to su i učinili, pokošeni mitraljeskim rafalima. Preživjeli, umjesto da legnu, htjedoše natrag
na trg, a panika tada zakovitla aždajskim repom i baci ih kao zbijeni val protiv drugog zbijena vala koji
se kretao u protivnu smjeru, a dobacila ga aždajska repina iz suprotne ulice, gdje su također mitraljezi
bez prestanka štektali. Bijahu zatvoreni, kružeći u golemu vrtlogu koji se malo po malo svodio na
svoje središte, jer su mu nezasitne i smišljene škare mitraljeza kosile rubove uokrug, kao kad se ljušti
crveni luk. Dječak vidje neku ženu kako kleči, skrštenih ruku, na čistu prostoru, nekim čudom
zaštićenu od metaka. Tu ga je José Arcadio Segundo spustio, u času kad se srušio obliven krvlju, prije
nego ga je strahovita navala gomile pomela zajedno s praznim prostorom, ženom koja je klečala, sa
svjetlošću visoka i suha neba i s tim kurvanjskim svijetom u kom je Ursula Iguarân prodala bezbrojne
životinjice od pržena šećera.
Kad se José Arcadio Segundo probudio, ležao je u mraku nauznak. Ustanovio je da putuje u beskrajnu
i tihu vlaku, da mu je kosa slijepljena od sasušene krvi i sve su ga kosti boljele. Osjećao je tešku
pospanost. U namjeri da dugo spava, daleko od nasilja i užasa, okrenu se na stranu koja ga je manje
boljela i tek tada primijeti da leži na mrtvacima. Nije bilo slobodna mjesta u vagonu, osim u
središnjem hodniku. Mora da je bilo prošlo više sati od pokolja je su leševi imali temperaturu kao gips
u jesen, a imali su i gipsanu stvrdnutost skamenjene pjene, i oni koji su ih unijeli u vagon imali su
vremena da ih poredaju, jednako kao kad se prevoze grane banana. Pokušavajući da se otme užasu,
José Arcadio Segundo se vukao i pri bljeskovima koji su prodirali između dasaka na prolasku kroz
usnula sela vidje mrtve muškarce, mrtve žene, mrtvu djecu, koji će biti bačeni u more kao gnjile
banane. Prepoznao je samo ženu koja je na trgu prodavala osvježavajuća pića i pukovnika Gavilâna,
kojemu je još uvijek oko ruke bio omotan opasač sa srebrnom kopčom kojim se pokušao probiti kroz
gužvu. Kad stiže do prvog vagona, skoči u mrak i ostade opružen u jarku dok vlak nije prošao. Bio je to
najduži vlak što ga je ikada vidio, s gotovo dvjesta teretnih vagona i tri lokomotive, sprijeda, straga i u
sredini. Nije u njemu bilo nikakve rasvjete, čak ni signalnih zelenih i crvenih lampi, a klizio je noćnom i
potajnom brzinom. Na vagonima se nazirale tamne spodobe vojnika s postavljenim mitraljezima.

Iza ponoći udari olujan pljusak. José Arcadio Segundo nije znao gdje je iskočio, ali mu je bilo jasno da
će idući u smjeru protivnom od vlaka stići u Macondo. Nakon više od tri sata hoda, promočen do
kostiju i s užasnom glavoboljom, razabra prve kuće kroz praskozorje. Privučen mirisom kave, uđe u
neku kuhinju i nade ženu s djetetom u naručju nadnesenu nad ognjištem.

— 'bro jutro — reče iznemoglo. — Ja sam José Arcadio Segundo Buendia.

Izgovorio je cijelo ime, slovo po slovo, da bi se uvjerio da je živ. I dobro je učinio, jer žena bijaše
pomislila da je neka prikaza, kad je spazila na vratima prljavu i tamnu spodobu, s glavom i odjećom u
krvi i s mračnim znacima smrti. Poznavala ga je. Donijela mu je kabanicu da se umota dok mu se
odjeća osuši na ognjištu. Ugrijala mu je vode da opere ranu, koja je bila samo površinska, i dade mu
čistu krpu da poveže glavu. Zatim ga je poslužila šalicom kave, bez šećera, kao što se pričalo da je piju
Buendije, i prostrla odjeću uz vatru.

José Arcadio Segundo ne reče ništa dok ne ispi kavu.

— Mora da ih je oko tri tisuće — promrmlja. — Čega?


— Mrtvih — objasni on. —Sve što je bilo na kolodvoru.

Žena ga sažalno pogleda. — Ovdje nije bilo mrtvih — reče.

Od vremena tvog strica, pukovnika, nije se u Macondu ništa dogodilo.— U još tri kuhinje, u kojima se
José Arcadio Segundo zadržao prije nego je došao kući, rekoše mu isto: — Nije bilo mrtvih.— Prošao
je malim trgom pred kolodvorom i vidio naslagane stolove od uštipaka, ali ni tamo nije vidio nikakva
traga od pokolja. Ulice bijahu puste a kuće zatvorene pod sitnom kišom, bez znaka života u njima.
Jedina ljudska Vijest bijaše prvo zvono za misu. Pokuca na vrata kuće pukovnika Gavilâna. Noseća
žena, koju je često viđao, zalupi mu vrata u gubicu. — Otišao je reče uplašeno. Vratio se u svoju
zemlju.— Glavni ulaz utvrđena kokošinjca čuvala su, kao i uvijek, dva mjesna policajca, koji su na kiši
izgledali kao od kamena, u nepromočivim kabanicama i platnenim kacigama. U pokrajnom sokaku
antilski Crnci u koru su Pjevali subotnje psalme. José Arcadio Segundo preskoči dvorišnu ogradu i ude
u kuću kroz kuhinju. Sveta Sofija od Milosti jedva prozbori. — Da te Fernanda ne vidi — reče.
— Maločas je ustala. — Kao po tajnom dogovoru, odvede sina u sobu noćnih posuda, spremi mu
rasklimani Melquiadesov ležaj i u tri popodne, dok se Fernanda odmarala, dade mu kroz prozor
tanjur hrane.

Aureliano Segundo je spavao u kući jer ga je tamo zatekla kiša i u tri popodne je još uvijek čekao da
prestane padati. Potajno obznanjen od Svete Sofije od Milosti, u taj sat je posjetio brata u
Melquiadesovoj sobi. Ni on nije vjerovao u pokolj ni u strahotni vlak pun mrtvih koji je putovao
prema moru. Prošle večeri je čitao izvanredni proglas narodu u kojem je stajalo da su radnici poslušali
i da su se u mirnim skupinama razišli svojim kućama. Proglas je također kazivao da su sindikalne
vode, uz visoku domovinsku svijest, svoje zahtjeve sveli na dvije točke: preuređenje liječničke službe i
postavljanje klozeta u nastambama. Kasnije je objavljeno da su vojne vlasti, čim su se sporazumjele s
radnicima, požurile o tome obavijestiti gospodina Browna, a on ne samo da je prihvatio nove uvjete,
nego se još ponudio da će platiti trodnevnu svečanost, da bi se proslavio završetak spora. Jedino, kad
ga vojnici upitaše koji se datum može najaviti za potpisivanje ugovora, on je kroz prozor bacio pogled
na nebo išarano munjama i napravio širok pokret pun nesigurnosti.

Kad prestane kiša reče. Dok pada, obustavljamo sve poslove.

Nije kišilo i vladala je suša. Ali kad je gospodin Brown objavio svoju odluku, u cijelom području
banana udari pravi povodanj koji je José Arcadija Segunda zatekao na putu u Macondo. Još je tjedan
dana padalo. Službeno tumačenje, tisuću puta ponovljeno i prežvakano po cijeloj zemlji i preko svih
sredstava kojima je vlada raspolagala, na kraju je prevladalo: nije bilo mrtvih i zadovoljni radnici su se
vratili svojim obiteljima, a Banansko je društvo obustavilo poslovanje dok ne prođu kiše. Ratno stanje
je ostalo na snazi, jer se pretpostavljalo da bi mogle biti potrebne hitne mjere zbog nevolja od
neprestanog lijevanja kiše, ali vojska ostade u vojarni. Danju bi vojnici gacali po uličnim potocima,
hlača zasukanih do koljena, igrajući se brodolomaca s djecom. Noću, kad bi počeo policijski sat,
provaljivali bi vrata kundacima, izvlačili iz kreveta osumnjičene i odvodili ih na put bez povratka.
Dakako, bilo je to hvatanje i istrebljivanje zlikovaca, ubojica, palikuća i buntovnika iz Naredbe broj
četiri, ali vojnici su sve to nijekali pred rođacima svojih žrtava, koji su navaljivali u urede
komandanata tražeći obavijesti o njima. — Vi ste sigurno sanjali — uporno su tvrdili oficiri.

U Macondu se ništa nije dogodilo, niti se događa, niti će se ikada dogoditi. To je blaženo selo.— Tako
su obavili istrebljenje sindikalnih voda.

Jedini je preživio José Arcadio Segundo. Jedne noći u veljači začuše se na vratima poznati udarci
kundaka. Aureliano Segundo, koji je još uvijek čekao prestanak kiše da bi mogao izaći, otvori šestorici
vojnika koje je predvodio oficir. Posve mokri, bez riječi, prevrnuše kuću sobu po sobu, ormar po
ormar, od dnevnog boravka do žitnice. Ursula se probudila kad upališe svjetlo u sobi i nije ni
uzdahnula dok je trajala premetačina, ali je stalno držala prekrižene prste, okrećući ih prema mjestu
kud su se vojnici kretali. Sveta Sofija od Milosti je uspjela upozoriti José Arcadija Segunda, koji je
spavao u Melquiadesovoj sobi, ali je vidio da je već kasno za pokušaj bijega. Zato je Sveta Sofija od
Milosti zatvorila vrata, a on obuče košulju i cipele i sjede na krevet očekujući da dođu.

U tom času su pretraživali zlatarsku radionicu. Oficir zatraži da se otključa katanac i pod brzim
preletom svjetiljke primijeti radni stol, stalak s bocama kiseline i naprave, koje su stajale gdje ih je
gospodar ostavio, i učinilo se kao da je shvatio da u toj sobi ne živi nitko. Međutim, lukavo je zapitao
Aureliana Segunda je li on zlatar, a on objasni da je to bila radionica pukovnika Aureliana Buendija. —
Oho—, usklikne oficir i upali svjetlo i naredi tako temeljit pretres da mu nije promaklo osamnaest
zlatnih ribica, koje ostadoše nerastopljene i koje su bile skrivene iza boca, u limenu loncu. Oficir ih
razgleda jednu po jednu na radnom stolu i onda se posve raznježi. — Htio bih uzeti jednu, ako
dozvolite reče. —Nekad su služile kao lozinka prevrata, a sad su svetinja.— Bio je mlad, gotovo
dječak, bez trunka stidljivosti i prirodno simpatičan, što se ranije nije primjećivalo. Aureliano Segundo
mu pokloni ribicu. Oficir je spremi u džepić od košulje, dječački ozarenih očiju, a ostale baci u lonac i
vrati ih gdje su i bile.

— To je neprocjenjiva uspomena — reče. — Pukovnik Aureliano Buendia bijaše jedan od naših


najvećih ljudi

Međutim, taj napad nježnosti nije promijenio njegovo službeno djelovanje. Pred Melquiadesovom
sobom, na kojoj je ponovno bio katanac, Sveta Sofija od Milosti pribjegne posljednjoj nadi. — Prošlo
je gotovo cijelo stoljeće otkako nitko ne prebiva u ovoj prostoriji—, reče. Oficir zatraži da je otvore,
prijeđe po njoj mlazom svjetiljke, a Aureliano Segundo i Sveta Sofija od Milosti vidješe arapske oči
José Arcadija Segunda u času kad prijeđe preko njega snop svjetla, i bi im jasno da je to kraj jedne
njegove strepnje i početak druge koja bi mogla naći olakšanje jedino u predanju sudbini. Ali oficir je
nastavio pretraživati prostoriju svjetiljkom i nije pokazao nikakvo zanimanje dok nije otkrio
sedamdeset i dvije vrčine, nabacane u ormar. Tad je upalio svjetlo. José Arcadio Segundo je sjedio na
rubu kreveta, spreman da izađe, ozbiljniji i zamišljeniji nego ikada. U dnu stajale police s poderanim
knjigama, zamotuljci pergamene i radni stol, čist i uređen, i još uvijek svježa tinta u tintarnici. Bio je
isti čisti zrak, ista prozirnost, ista zaštićenost od prašine i propadanja, sve što je Aureliano Segundo u
svom djetinjstvu upoznao, a što pukovnik Aureliano Buendia nije mogao primijetiti. Ali oficira su
zanimale samo noćne posude.

— Koliko osoba živi u ovoj kući'? — upita. — Pet.

Oficiru, očito, nije bilo jasno. Zadržao je pogled na prostoru gdje su Aureliano Segundo i Sveta Sofija
od Milosti vidjeli José Arcadija Segunda, a i on je bio svjestan da ga oficir gleda a ne vidi. Tad ugasi
svjetlo i zatvori vrata. Dok je objašnjavao vojnicima, Aureliano Segundo shvati da je mladi časnik vidio
sobu onim istim očima kojima ju je gledao pukovnik Aureliano Buendia.

— Zaista, u ovu sobu nitko nije zašao bar jedno stoljeće reče oficir vojnicima. — Mora da u njoj ima
čak i zmija.

Kad se vrata zatvoriše, José Arcadio Segundo bijaše uvjeren da je njegov rat završen. Pred mnogo
godina, pukovnik Aureliano Buendia mu je kazivao o čarobnosti rata i pokušavao je to pokazati na
primjerima iz vlastita iskustva. A on mu je vjerovao. Ali one noći kad su ga vojnici gledali ne videći ga,
dok je razmišljao o napetosti posljednjih mjeseci, o zatvorskoj bijedi, o panici pred stanicom i o vlaku
punom mrtvih, José Arcadio Segundo je došao do zaključka da je pukovnik Aureliano Buendia bio
komedijant i bedak. Nije mu bilo jasno zašto su mu bile potrebne tolike riječi da bi objasnio što se
osjeća u ratu, ako je dovoljna jedna jedina: strah. U Melquiadesovoj sobi, naprotiv, štićen
nadnaravnom svjetlošću, šumom kiše, dojmom da je nevidljiv, našao je smirenja kakva ni časa nije
imao u cijelom svom životu, a jedino se i dalje plašio da ga ne zakopaju živa. Ispričao je to Svetoj Sofiji
od Milosti, koja mu je svakodnevno donosila jelo, a ona mu obeća da će se boriti da poživi duže nego
joj snage budu dozvolile, samo da bude sigurna da su ga sahranili mrtvog. Oslobođen svake bojazni,
José Arcadio Segundo se dao na razgledavanje Melquiadesovih pergamena, i što ih je manje razumio,
to je više uživao u njima. Privikavši se na šum kiše, koji se nakon dva mjeseca pretvorio u neku vrstu
tišine, njegovu samoću su jedino ometali ulasci i izlasci Svete Sofije od Milosti. Zato ju je zamolio da
mu hranu ostavlja u udubini prozora i da vrata zatvori katancem. Ostali ukućani ga zaboraviše, među
njima i Fernanda, koja nije imala ništa protiv da ostane tamo, kad je čula da su ga vojnici vidjeli ne
prepoznavši ga. Nakon šest mjeseci zatvora, videći da su vojnici napustili Macondo, Aureliano
Segundo skide katanac u želji da razgovara s nekim dok ne prođu kiše. Čim je otvorio vrata zapahnuo
ga je smrad iz vrčina smještenih po podu i više puta upotrebljenih. José Arcadio Segundo, sav olinjao,
ravnodušan na isparavanje od kojeg se utroba dizala, uporno je čitao i prečitavao nečitljive
pergamene. Bio je obasjan nekim anđeoskim sjajem. Jedva je podigao pogled kad je čuo da se vrata
otvaraju, ali njegovu bratu bijaše dostatan taj pogled da bi u njemu vidio ponovljenu neumoljivu
sudbinu svog pradjeda.

— Bilo ih je više od tri tisuće — bijaše sve što je rekao José Arcadio Segundo. — Sad sam uvjeren da
su to bili svi oni što su se našli na kolodvoru.
Kišilo je četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana. Bilo je kišnih razdoblja kad su svi oblačili
blagdanska odijela i na licu pokazivali izraz ozdravljenja, da bi proslavili prestanak padanja, no ubrzo
uvidješe da su prekidi samo najave novih pogoršanja. Nebo se raskidalo u gromovitim olujama, a
sjever udarao orkanima koji su dizali krovove, rušili zidove i iz korijena čupali posljednje stabljike na
plantažama. Kao što bijaše za vrijeme zaraze nesanice, čega se Ursula prisjetila tih dana, sama
nesreća je upućivala ljude kako da se otmu dosadi. Aureliano Segundo je najviše uznastojao da njime
ne ovlada besposlica. Došao je kući zbog nekog slučajnog posla one noći kad je gospodin Brown
izazvao oluju i Fernanda mu je pokušala pomoći nekim starim kišobranom što ga je našla u ormaru.
— Nije potrebno — rekao je. — Ostajem tu dok ne prestane.— Dakako, nije to bila neopoziva
obveza, ali je bio pripravan da je dokraja ispuni. Kako mu je rubenina bila kod Petre Cotes, skidao je
svaka tri dana ono što je imao na sebi i čekao bi u gaćicama dok bude oprano. Da ubije dosadu, dao
se na posao da popravi što nije bilo u redu u kući. Namjestio je šarke, podmazao brave, pričvrstio
zvekire i izravnao kračune. U toku nekoliko mjeseci vidalo ga se kako lunja s kutijom alata što su je
vjerojatno Cigani zaboravili u vrijeme José Arcadija Buendije, i nitko nije znao da li je to zbog
nesvjesne vježbe, zbog zimske dosade ili zbog prinudnog suzdržavanja od jela, jer trbuh mu se malo
po malo ispuhivao poput mijeha, a lice blažene kornjače postalo manje rumeno, podvoljak manje
izbočen, sve u sve, koža mu je omekšala i ponovno je mogao zavezati cipele. Gledajući ga kako
sastavlja brave i rastavlja satove, Feŕnanda se upita ne obuzima li i njega strast da gradi i razgrađuje,
kao što je pukovnik Aureliano Buendia radio sa zlatnim ribicama, Amaranta s pucetima i mrtvačkom
ponjavom, José Arcadio Segundo s pergamenama, a Ursula s uspomenama. Ali nije bilo tako. Nevolja
je bila u tome što je kiša sve poremetila te je i iz najsuših strojeva kroz uređaj nicalo bilje, ako ih se ne
bi svaka tri dana podmazalo, a svilene niti je hvatala hrda i šafranove žilice izbijale iz mokra rublja.
Zrak bijaše tako vlažan da su ribe mogle ući kroz vrata, a izaći kroz prozor, ploveći kroz uzduh u
sobama. Jednog jutra Ursula se probudila s osjećajem da tone u blagu nesvjesticu i odmah je zatražila
da joj dovedu oca Antonija Isabela, makar i u nosiljci, kad Sveta Sofija od Milosti primijeti da su joj
leda puna pijavica. Poskidali su jednu po jednu i pobacali ih u vatru, da joj do kraja ne ispiju krv.
Trebalo je prokopati kanale, kuću osloboditi vode i ukloniti žabe i puževe, da bi mogli osušiti podove,
dići opeke ispod nogu od kreveta i ponovno hodati u cipelama. Zaokupljen mnogim sitnicama kojima
se trebalo pozabaviti, Aureliano Segundo nije primijetio da je počeo stariti, sve do jednog predvečerja
kad se zatekao kako iz ljuljačke promatra prerani suton i kako bez uzbuđenja misli na Petru Cotes.
Ništa ga nije sprečavalo da se vrati dosadnoj Fernandinoj ljubavi, kojoj je ljepota s godinama
okopnila, ali kiša ga bijaše udaljila od svake strastvene nužde, ispunivši ga spužvastim smirenjem bez
prohtjeva. Nalazio je zadovoljstva u razmišljanju o stvarima koje je nekada mogao raditi po takvoj kiši
koja je padala već godinu dana. Bio je jedan od prvih koji je u Macondo donio cinčane ploče, mnogo
prije nego ih je Banansko društvo uvelo u modu, a samo zato da bi njima nadsvodio sobu Petre Cotes
i uživao u dojmu duboke intimnosti što ga je onda osjećao pri šumu kiše. Ali ostajao je ravnodušan
čak i prema tim luckastim sjećanjima na svoju nemarnu mladost, kao da je u posljednjoj pijanci
potrošio i posljednje zalihe razvrata, a od njih mu ostala samo divna nagrada da ih se može sjećati
bez kajanja i gorčine. Moglo se pomisliti da mu je povodanj pružio priliku da sjedne i razmisli, a rad
kliještima i uljem za podmazivanje razbudio u njemu zakašnjelu želju za tolikim korisnim poslovima
koje je mogao obaviti u životu, a nije ih obavio, ali ni jedno ni drugo nije bilo točno, no ni sklonost
prema sjedenju ni vezanost uz kuću ne bijahu plod prisjećanja ni ružnih iskustava. To mu je dolazilo iz
mnogo daljih pobuda, iskopano vilama kiše, iz vremena kad je u Melquiadesovoj sobi čitao čudesne
zgode o letećim ćilimima i o kitovima koji proždiru lađe i posade. Baš tih dana se dogodilo da se
Fernandinom nepažnjom u trijemu pojavio mali Aureliano, a njegov djed saznao za tajnu njegova
podrijetla. Ošišao ga je, obukao, naučio ga da se ne boji svijeta, i ubrzo se vidjelo da je to pravi
pravcati Aureliano Buendia, s istaknutim jagodicama, začuđenim pogledom i samotničkom naravi. Za
Fernandu je to bilo olakšanje. Odavna bijaše postala svjesna svoje pretjerane taštine, ali nije znala
kako da joj nade lijeka, jer što je više razmišljala o rješenjima, to su joj manje izgledala razumna. Da je
znala da će Aureliano Segundo sve to primiti kao što je primio, s djedovskim zadovoljstvom, ne bi se
bila toliko prenemagala ni toliko kolebala, nego bi se već prošle godine bila oslobodila muka.
Amaranti Ursuli, koja već bijaše promijenila zube, rođak je došao kao prpošna igračka, koja joj je
prikraćivala kišnu dosadu. Aureliano Segundo se tada sjetio engleske enciklopedije, koju odavna nitko
nije dirnuo u nekadašnjoj Meminoj sobi. Počeo je djeci pokazivati slike, naročito životinjske, a onda
mape i fotografije dalekih zemalja i slavnih ličnosti. Kako nije znao engleski i kako je jedva razlikovao
najpoznatije gradove i najpopularnije osobe, dao se na izmišljanje Imena i pričâ, da bi zadovoljio
nezasitnu dječju radoznalost.

Fernanda je zaista bila uvjerena da njen muž čeka prestanak kiše kako bi se mogao vratiti svojoj
milosnici. Prvih kišnih mjeseci se plašila da će se on pokušati uvući u njenu sobu i da će je tako izvrći
sramoti, jer će mu morati priznati da je od rođenja Amarante Ursule nesposobna za izmirenje. To je
bio razlog njena grčevita dopisivanja s nevidljivim liječnicima, koje se prekidalo zbog čestih zastoja
pošte. Prvih mjeseci, kad se čulo da vlakovi iskaču iz tračnica zbog nevremena, po jednom pismu
nevidljivih liječnika je ustanovila da se njena gube. Nešto kasnije, kad je ostala bez veze sa svojim
neznanim dopisivačima, ozbiljno je razmišljala da stavi tigrovsku obrazinu, koju je njen muž nosio na
krvavom karnevalu, i da tako, pod krivim imenom, ode na pregled liječnicima Bananskog društva. Ali
jedna od osoba, koje su često prolazile kroz kuću donoseći neugodne Vijesti o povodnju, kaza joj da
Društvo raspušta svoje ambulante da bi ih premjestilo u krajeve gdje je kiša prestala. Tada je izgubila
svaku nadu. Ograničila se na čekanje da prestanu kiše i da se uhoda pošta, a svoje skrivene tegobe je
olakšavala kako je znala i umjela, jer bi radije i umrla nego se prepustila jedinom liječniku u Macondu,
luckastom Francuzu, koji se hranio magarećom travom. Približila se Ursuli u nadi da će ona znati neki
lijek za njenu nemoć. Ali naopaki običaj da stvari ne naziva pravim imenom doveo ju je do toga da je
zamijenila pređašnje s potonjim, rođeno s pobačenim, a krvarenje sa svrbežom, e da bi sve izgledalo
manje sramotno, tako te je Ursula razumno zaključila da se ne radi o materičnim nego o crijevnim
smetnjama i savjetovala joj je da uzme natašte prašak za čišćenje. Da se nije radilo o tegobama koje
ne bi bile sramotne za nekoga tko ne boluje i od sramežljivosti i da se pisma nisu gubila, kiša za
Fernandu ne bi uopće bila važna, jer, na kraju krajeva, sav njen život je bio kao da je neprestano
kišilo. Nije mijenjala raspored niti je odustajala od svojih obreda. Dok je stol bio podignut na opeke, a
stolice na daske, da gosti ne smoče noge, ona je i dalje posluživala na lanenom stolnjaku i u kineskim
zdjelama, a za večeru bi upalila svijećnjake, jer je smatrala da teškoće ne smiju poslužiti kao
opravdanje da se zanemare običaji. Nitko nije povirio na ulicu. A da je ovisilo o Fernandi, ne bi se to ni
inače činilo, ne samo otkako su počele kiše, nego od mnogo ranije, jer ona je smatrala da su vrata
izmišljena zato da ih se zatvara i da se za ulične stvari mogu zanimati samo kurve. Međutim, ona je
prva provirila kad ih obavijestiše da će proći sprovod pukovnika Gerinelda Mârqueza. Ali ono što je
tada vidjela kroz otškrinut prozor toliko ju je ojadilo da se dugo kajala zbog svoje slabosti.

Nije se mogla zamisliti žalosnija povorka. Lijes bijahu postavili na volujske taljige, a iznad napraviše
nadstrešje od lišća banane, ali kiša bijaše tako snažna i ulice toliko razmočene, da bi se kotači svakog
časa zaglibili, a nadstrešje umalo da se sruši. pljuskovi žalobne kiše lijevali po sanduku i namakali
zastavu kojom ga bijahu pokrili i koja je u stvari bila prljava od krvi i baruta, a najponosniji veterani su
je prezirali. Na lijes također bijahu položili sablju s resama od bakra i svile, onu istu koju je pukovnik
Gerineldo Mârquez vješao na vješalicu u predsoblju, da bi nenaoružan ušao u Amarantinu sobu za
šivanje. Za kolima, svi sa zasukanim nogavicama, a neki i bosi, gacahu po blatu posljednji preživjeli iz
predaje u Neerlandiji, noseći u jednoj ruci štap od rogača, u drugoj vijenac od papirnata cvijeća
kojemu kiša bijaše isprala boje. Pojaviše se kao nestvarno priviđenje u ulici koja je još uvijek nosila
ime pukovnika Aureliana Buendije i prolazeći svi svrnuše pogled na kuću, a onda na uglu zakrenuše
preko trga, gdje su morali zatražiti pomoć da bi izvukli utonula kola. Ursula bijaše zamolila Svetu
Sofiju od Milosti da je dovede do vrata. Tako je pažljivo pratila kretanje sprovoda da nitko ne bi ni
pomislio da ne vidi, a naročito zbog toga što se njena uzdignuta ruka arkanđela navjestitelja pomicala
u skladu s klimatanjem kola.

— Zbogom, Gerineldo, sine moj — zavapi. — Pozdravi sve moje i reci im da ćemo se vidjeti čim
prestanu kiše.

Aureliano Segundo je pridrža da bi se vratila u krevet i jednako prirodno kao što se uvijek odnosio
prema njoj upita je za smisao njenih oproštajnih riječi.

— Uistinu — reče ona. — Ništa više ne čekam nego da prestane kiša pa da umrem.

Stanje na ulicama uznemiri Aureliana Segunda. Zabrinuvši se sa zakašnjenjem za sudbinu svoje stoke,
pokri se navoštenim platnom i pode do kuće Petre Cotes. Nade je u dvorištu, u vodi do pasa, kako
izvlači mrtva konja. Aureliano Segundo joj pruži kolac, a veliko naduto tijelo se zanjiha poput zvona i
povuče ga bujica žitka blata. Otkako je počela kiša, jedini posao Petre Cotes je bio čistiti dvorište od
mrtvih životinja. Prvih tjedana je slala poruke Aurelianu Segundu da hitno nešto poduzme, a On joj
odgovori da nema žurbe, da stanje još nije uznemirujuće i da će već nešto smisliti kad prestane
padati. Poručila mu je da su pašnjaci pod vodom, da stoka bježi prema bregovima gdje nema što pasti
i da je tamo nište tigrovi i kuga. — Tu se ništa ne može odgovorio je Aureliano Segundo. — Već će se
izleći druge životinje kad prođu kiše.— Petra Cotes ih je gledala kako u gomilama ugibaju i jedva bi
uspijevala isjeći one koje bi se zaglibile. Gledala je nijemo i bespomoćno kako povodanj nemilosrdno
odnosi jedno bogatstvo koje su nekad smatrali najvećim i najtrajnijim u Macondu i od kojeg je ostajao
samo smrad. Kad se Aureliano Segundo odlučio vidjeti što se događa, našao je samo lešinu konja i
jednu iznurenu mazgu u ostacima konjušnice. Petra Cotes ga je dočekala bez iznenađenja, bez radosti
i ljutnje, i samo što se posprdno nasmiješila.

— U dobar čas! — rekla je.

Bila se postarala, kost i koža, a njene probojne oči krvožedne životinje bijahu postale tužne i krotke
od tolika promatranja kiše. Aureliano Segundo ostade više od tri mjeseca u njenoj kući, ne zbog toga
što bi se kod nje osjećao bolje nego u obitelji, nego zato što mu je cijelo to vrijeme bilo potrebno za
odluku da se ponovno ogrne voštanim platnom. — Nema žurbe reče, kao što je i kod kuće govorio. —
Nadajmo se da će uskoro prestati.— Prvog tjedna se privikavao na vremenom i kišom istrošeno
zdravlje svoje milosnice, i malo po malo ju je vidio kao prije, sjećajući se njene vesele raspojasanosti i
sumanute plodnosti što ju je njena ljubav izazivala kod životinja, i dijelom iz ljubavi, dijelom zbog
koristi, jedne noći drugog tjedna probudio ju je iznenadnim miloštama. Petra Cotes nije uzvratila: —
Mirno spavaj prošapta. Nisu vremena za takve stvari—. Aureliano Segundo pogleda sam sebe u
ogledalu na stropu i spazi kičmu Petre Cotes kao niz navoja nanizanih na snop uvelih žila, i shvati da je
ona u pravu, ne zbog vremena, nego zbog njih samih koji više nisu bili za takve stvari.
Aureliano Segundo se sa svojim kovčezima vratio kući, uvjeren da svi stanovnici Maconda, a ne samo
Ursula, čekaju d a prestane kiša pa da umru. Gledao ih je u prolazu kako sjede u dnevnim sobama,
odsutna pogleda i skrštenih ruku, osjećajući da prolazi cijelo jedno vrijeme, neobuzdano vrijeme, jer
suvišno je bilo dijeliti ga na mjesece i godine i dane i sate, kad se ništa drugo nije moglo osim
promatrati kišu. Djeca Aureliana Segunda dočekala vrišteći od veselja jer im je svirao na promukloj
harmonici. Ali koncert ih nije toliko privlačio koliko enciklopedljski sastanci i tako se ponovno okupiše
u Meminoj sobi, gdje je mašta Aureliana Segunda zepelin pretvarala u letećeg slona koji medu
oblacima traži mjesto gdje bi zaspao. Tako je jednom zgodom naišao na čovjeka na konju, koji je
unatoč neobičnoj odjeći djelovao kao član obitelji, te je nakon duga ispitivanja zaključio da je to slika
pukovnika Aureliana Buendije. Pokazao ga je Fernandi pa je i ona uočila veliku sličnost jahača ne
samo s pukovnikom, nego sa svim članovima porodice, iako se zapravo radilo o tatarskom ratniku.
Tako mu je vrijeme prolazilo, između rodoskog kolosa i opčinjačâ zmija, dok mu jednog dana žena
nije javila da još imaju samo šest kila soljenog mesa i vreću riže u žitnici.

— I onda, što bi trebalo da učinim? —upita je.

— Ne znam — odvrati Fernanda. — To je muški posao.


— Dobro reče Aureliano Segundo — nešto ćemo učiniti kad prestane kiša.

I dalje se više zanimao za enciklopediju nego za kućne potrebe, čak i onda kad se za ručak morao
zadovoljiti komadićem mesa s malo riže. — Sad je nemoguće bilo što učiniti govorio je. — Ne može
kišiti cijelog života.— I što je ravnodušniji bivao prema nestašici u žitnici, to je Fernandino ogorčenje
bivalo sve žešće, sve dok se njeni slučajni prigovori i rijetki ispadi ne pretvoriše u nesuzdržljivu i
raspojasanu bujicu, koja je otpočela jednog jutra kao jednolični zvuk gitare i koja je u toku dana
poprimala sve viši ton, sve bogatiji i blistaviji. Aureliano Segundo nije bio svjestan te naricaljke sve do
sutradan poslije doručka, kad je osjetio da ga zaglušuje neko zvrndanje koje je bilo upornije i jače od
šumora kiše, a bila je to Fernanda koja je šetucala Po cijeloj kući i kukala da su je odgojili za kraljicu a
ona završila kao sluškinja u kući ludih, s mužem lijenčinom, bezbožni kom, ženskarom, koji leži
nauznak čekajući da mu pečeni pilići padnu s neba, dok njoj otpadaju bubrezi u nastojanju da održi na
površini ognjište koje je skrpano pribadačama, gdje treba toliko raditi, toliko podnijeti i popraviti, od
božjeg svanuća do časa počinka, da liježe očiju punih staklene prašine i, svejedno, nitko joj nikad ne
reče dobro jutro, Fernanda, kako si spavala, Fernanda, niti ju je makar iz pristojnosti upitao zašto je
tako blijeda i zašto se budi s podbuhlim očima, iako ona, naravno, nije ni očekivala takvu pažnju od
ostatka jedne obitelji koja ju je, na kraju krajeva, uvijek gledala kao smetnju u kući, kao krpu za
skidanje lonaca, kao šarenu lutku na zidu, olajavajući je na sve strane, nazivajući je bogomoljkom,
nazivajući je licemjerkom, nazivajući je guštericom, čak je i Amaranta, pokoj joj duši, rekla glasno i
jasno da je ona jedna od onih koje ne razlikuju što je prkno a što post, slava budi Bogu, kakve
rječetine, a ona je sve podnosila s predanjem sudbini kao zavjet Svetom ocu, ali nije više mogla
podnijeti kad je onaj zlotvor José Arcadio Segundo rekao da je propast obitelji došla kad su otvorili
vrata jednoj plemenitašici, zamislite, jednoj bahatoj plemenitašici, očuvaj me, Bože, jednoj
plemenitoj kćeri otrovne pljuvačke, istog onog soja plemenitih što ih je vlada poslala da pobiju
radnike, što velite na to, a to se odnosila ništa manje nego na nju, pokćerku vojvode od Albe, jednu
damu takva roda da je išla na jetra suprugama predsjednikâ, jednu krvnu plemkinju kao što je ona,
koja ima pravo potpisati se s jedanaest španjolskih prezimena, koja je bila jedino ljudsko stvorenje u
tom naselju kopiladi koje se nije zbunjivalo pred šesnaest jedaćih pribora, da bi onda onaj razvratnik
od njena muža pucajući od smijeha rekao da tolike žlice i viljuške, toliki noževi i žličice nisu za kršćane
nego za stonoge, i jedina koja je zatvorenih očiju znala kad se služi bijelo vino, i s koje strane i u kakvu
čašu, i kad se služi crno vino, i s koje strane i u kakvu čašu, a ne kao seljakuša Amaranta, pokoj joj
duši, koja je mislila da se bijelo vino služi danju, a crno navečer, i jedina u cijelom priobalju koja se
mogla podičiti da nije pošla od sebe nego u zlatne noćne posude, da bi onda pukovnik Aureliano
Buendia, pokoj mu duši, imao obraza upitati svojim poganim masonskim jezikom, čime je zaslužila tu
povlasticu, možda time što ona ne kaki govna nego ljiljane, zamislite, takvim rječetinama, i zašto je
Renata, njena vlastita kći, koja je zabadajući posvuda nos, vidjela njene izmetine, odgovorila da je
noćna posuda zaista bila sva u zlatu i grbovima, ali da je u njoj bilo pravo pravcato govno, fizičko
govno, i još gadnije od drugih, jer je to bilo govno jedne plemenitašice, zamislite, njena rođena kći, i
tako nikad nije imala iluzija o ostaloj čeljadi u kući, ali je s punim pravom mogla očekivati malo više
poštovanja od svog supruga, jer, kakav je da je, bio joj je muž po vjenčanju, njen tvorac, njena
zakonita propast koji je po slobodnoj i božanskoj volji uzeo na sebe odgovornost kad ju je izvukao iz
očinskog doma, gdje joj nikad nije nedostajalo ništa niti se imala na što požaliti, gdje je plela
pogrebne vijence zbog razonode, imajući u vidu da joj je njen kum poslao pismo, s potpisom i
pečatom svog prstena u vosku, samo da bi kazao da ruke njegove kumice nisu stvorene za poslove
ovoga svijeta, nego jedino za sviranje klavikorda, pa ipak ju je taj zvekan od njena muža izvukao iz
njene kuće te ju uza sve savjete i upozorenja odveo u taj pakleni kotao u kojem se ne može ni disati
od vrućine, da bi, prije nego je završila duhovski post, otišao sa svojim torbarskim kovčezima i
pokvarenjačkom harmonikom u preljub s jednom ukletnicom, kojoj je dovoljno vidjeti stražnjicu,
dobro, već je kazano, koju je bilo dovoljno vidjeti kako uvija stražnjicom od kobile da bi se zaključilo
kako je ta nešto sasvim različito od nje, od nje koja je dama u palači i u straćari, za stolom i u krevetu,
dama po rođenju, koja se boji Boga, sluša njegove zakone i pokorava se njegovim zapovijedima, i s
kojom, naravno, nije mogao izvoditi svoje vratolomije i prostakluke kao s onom drugom, koja je,
naravno, pristajala na sve, kao i francuske gospe, čak još i gore, kad se pravo rasudi, jer one imaju bar
toliko obraza da na vrata objese crvenu lampu, i zamislite, još bi samo to trebalo, da takve gadarije
izvodi s jedinom i ljubljenom kćeri doñe Renate Argote i don Fernanda del Carpio, koji je, povrh
svega, bio sveti muž, kršćanski velikan, Vitez reda Svetoga groba, jedan od onih što izravno od Boga
primaju povlasticu da u grobu ostanu netaknuti, sa zategnutom kožom kao što je odjeća u nevjeste i s
očima jasnim i živim poput smaragda.

— Neće biti baš tako — prekine je Aureliano Segundo — jer kad su ga donijeli, već je zaudarao.

Imao je strpljenja slušati je čitav dan, sve dok je nije uhvatio u jednoj pogreški. Fernanda nije obraćala
pažnju na nj, ali je ipak spustila glas. Te večeri, dok su bili za stolom, nesnosno zvrndanje naricaljke
bijaše nadjačalo šum kiše. Aureliano Segundo je vrlo malo jeo, spuštene glave, i rano se povukao u
spavaću sobu. Sutradan za doručkom Fernanda se sva tresla, izgledala je neispavana i kao da se posve
oslobodila svoje gorčine. Međutim, kad ju je muž zapitao da li bi se moglo pojesti jedno meko kuhano
jaje, ona mu nije odgovorila da već od prošlog tjedna nema jaja u kući, već je rasprela žučljiv napad
na muškarce koji provode vrijeme gladeći pupak i onda imaju obraza za stolom tražiti ševina jetra.
Aureliano Segundo odvede djecu na razgledanje enciklopedije, kao i obično, a Fernanda se pravila
kao da posprema Meminu sobu, samo da bi je čuo kako brunda, da zaista treba imati debelu kožu da
bi se ubogoj dječici reklo da je pukovnik Aureliano Buendia naslikan u enciklopediji. Popodne, dok su
djeca spavala, Aureliano Segundo je sjedio u trijemu, ali ni tu mu Fernanda nije dala mira, nego ga je
izazivala, uznemiravala svojim nesmiljenim zvrčanjem muhe zujare, govoreći mu da, naravno, dok za
jelo nije ostalo ništa osim kamenja, njen muž se izvalio kao perzijski sultan i promatra kišu, a i nije
drugo nego to, besposličar i muktaš i ništarija, mlitaviji nego pamuk, naviknut da živi na račun žena i
uvjeren da je oženio Joninu suprugu kojoj se fućkala priča o kitu. Nije je prekidao sve do kasnog
popodneva, kad više nije mogao izdržati tutnjavu bubnja u glavi.

— Zašuti već jednom, molim te — preklinjao ju je.

Fernanda, naprotiv, još podiže glas. — Nemam zbog čega zašutjeti reče. — Tko neće da me sluša, nek
ode.— Tada Aureliano Segundo izgubi strpljenje. Polako ustade, kao da želi protegnuti kosti, i
savršeno smišljenom i odmjerenom mahnitošću poče uzimati vaze s begonijama, pitare s
mažuranama, posude s paprati te je jednu po jednu razbijao o zemlju. Fernanda se uprepastila, jer
zaista sve do tada nije imala jasnu predodžbu o pogubnoj unutrašnjoj snazi svoje naricaljke, ali već
bijaše kasno da se bilo što ispravi. Opijen nezadrživom provalom razuzdanosti, Aureliano Segundo
porazbija staklariju iz vitrine, i jedan po jedan, bez žurbe poče vaditi komade stolnog posuda i sve
smrska o pod. Sustavan, smiren, jednako hladnokrvno kao što je izlljepio kuću novčanicama, razbijao
je o zidove češki kristal, vaze ukrašene rukom, slike s djevojkama u čamcima punim ruža, ogledala u
pozlaćenim okvirima, sve ostalo što se dalo razbiti, od dnevne sobe do žitnice, da bi završio velikim
zemljanim ćupom iz kuhinje koji se uz snažan prasak rasuo usred dvorišta. Tada opra ruke, ogrnu se
voštanim platnom i vratio se prije ponoći s nekoliko čereka suhog soljenog mesa, nekoliko vreća riže i
proklijana kukuruza i nekoliko grozdova olinjalih banana. Od tada nije ponestajalo hrane u kući.

Amaranta Ursula i mali Aureliano pamtit će povodanj kao svoje sretno doba. Unatoč Fernandinoj
strogosti gacali su po lokvama u dvorištu, lovili gušterice da bi ih raskomadali i igrali se trovanja juhe
bacajući u nju prah s leptirovih krila, kad Sveta Sofija od Milosti ne bi pazila. Ursula im je bila
najprivlačnija igračka. Smatrali su je velikom istrošenom lutkom, koju su prenosili od ugla do ugla,
odijevali je u šarene krpe, lica joj mazali čađom i makom, a jednom umalo da joj ne iskopaše oči
vrtlarskim škarama, kao što su žabama činili. Ništa ih nije veselilo koliko njeno buncanje. Zapravo, u
trećoj godini kiše nešto se pokrenulo u njenu mozgu, jer je malo po malo gubila osjećaj za stvarnost,
miješajući sadašnje vrijeme s davnim razdobljima svog života, tako da je jednom zgodom tri dana
bezutješno oplakivala smrt Petronile Iguarân, svoje prabake, sahranjene prije više od sto godina.

Zapala je u stanje tako šašave zbrkanosti te je vjerovala da je mali Aureliano njen sin pukovnik iz
vremena kad su ga poveli da vidi led, a José Arcadio, koji je tada bio u sjemeništu, da je njen
prvorođenac koji je pobjegao s Ciganima. Toliko je pričala o obitelji, da su djeca naučila kako da joj
prirede zamišljene posjete s osobama koje ne samo da su davno umrle, nego su živjele u različitim
vremenima. Sjedeći na krevetu s kosom punom pepela i licem prekrivenim crvenim rupcem, Ursula je
bila sretna među nestvarnom rodbinom, koju su joj djeca podrobno opisivala, kao da su je stvarno
poznavala. Ursula je razgovarala sa svojim precima o događajima koji su se zbili prije njena rođenja, s
radošću je primala njihove vijesti i zajedno s njima oplakivala one koji su umrli kasnije nego su živjeli
njeni sugovornici. Djeca su lako primijetila da Ursula za vrijeme tih avetinjskih posjeta stalno postavlja
pitanje pomoću kojeg se nadala ustanoviti tko je za vrijeme rata donio u kuću svetog Josipa od gipsa
u naravnoj veličini, da ga pričuvaju dok ne prođu kiše. Tim povodom se Aureliano Segundo prisjetio
blaga zakopanog na nekome mjestu koje je samo Ursuli bilo poznato, no uzaludna bijahu sva pitanja i
sve domišljate zamke kojim se poslužio, jer u spletu njena bunila kao da je ostao neki tračak bistirine
kojim je čuvala tu tajnu, koju je imala otkriti samo onom tko dokaže da je pravi gospodar sahranjena
blaga. Kad je Aureliano Segundo nagovorio jednog od svojih lumpaških pajdaša da se pokuša
predstaviti vlasnikom bogatstva, ona je bila tako okretna i tako dosljedna, da ga je podvrgla temeljitu
ispitivanju, s bezbroj lukavih zamki.
Uvjeren da će Ursula tajnu odnijeti u grob, Aureliano Segundo sakupi četu kopača, s izgovorom da će
kopati odvodne kanale u dvorištu i u podvorju, a sam je ispitao zemljište željeznim šipkama i svim
vrstama otkrivača metala i za tri mjeseca zamorna istraživanja nije otkrio ništa što bi podsjećalo na
zlato. Kasnije se utekao Pilar Terneri, u nadi da će karte biti vidovitije od kopača, ali ona mu odmah
objasni da je uzaludan svaki pokušaj dok Ursula sama ne presiječe karte. Potvrdila je međutim da
blago postoji, objasnivši da se sastoji od sedam tisuća dvjesto i četrnaest zlatnika, zakopanih u tri
platnene vreće vezane bakrenom žicom, u krugu promjera od stodvadesetdva metra, sa središtem na
Ursulinu krevetu, ali je napomenula da ga se neće pronaći prije nego prestanu kiše i prije nego sunce
tri uzastopna lipnja blato ne pretvori u prašinu. Mnogi i posve neodređeni podaci učiniše se Aurelianu
Segundu toliko nalik na spiritistička naklapanja, te je ustrajao u svom poduhvatu, unatoč činjenici da
je bio kolovoz i da je trebalo čekati najmanje tri godine, da bi se udovoljilo uvjetima proročanstva.
Najprije ga je začudilo, ali istodobno i još više zbunilo, kad je ustanovio da od Ursulina kreveta do
međe podvorja ima točno stodvadesetdva metra. Fernanda se pobojala da je poludio kao i brat mu
blizanac, kad ga je vidjela kako premjerava, a još više kad je naredio kopačima da jarke prodube još za
jedan metar. Obuzet istraživačkom mahnitošću, jedva usporedivom s djedovom kad je tražio put do
otkrića, Aureliano Segundo je izgubio posljednje naslage sala i nekadašnja sličnost s bratom
blizancem ponovno je bila uočljiva, ne samo po mršavosti, nego i po odsutnosti duha i zatvorenosti.
Nije se više bavio djecom. Jeo je u bilo koje doba, zaprljan od glave do pete, i to u uglu kuhinje, i
jedva da bi odgovarao na slučajna pitanja Svete Sofije od Milosti. Videći kako se zdušno prihvatio
posla, što nikad nije očekivala od njega, Fernanda je njegovu nepromišljenost smatrala marljivošću,
lakomost požrtvovnošću, a tvrdoglavost ustrajnošću i u sebi se grizla zbog žestine kojom se oborila na
njegovu lijenost. Ali Aureliano Segundo nije tada bio za milosrdna izmirenja. Zagnjuren do grla u
baruštinu otpala granja i sagnjila cvijeća, prevrnuo je s vrha do dna zemlju u perivoju, pošto je završio
s dvorištem i podvorjem, a onda je tako duboko potkopao temelje istočnog hodnika kuće, da su se
jedne noći prenuli u strahu od nečeg što je sličilo na potres, koliko po trešnji, toliko po strašnoj
podzemnoj tutnjavi, a u stvari su se rušile tri prostorije i otvorila se jeziva pukotina od trijema do
Fernandine sobe. Aureliano Segundo nije zbog toga odustao od traganja. Čak i kad su propale i
posljednje nade, a ostalo samo proročanstvo karata koje je još imalo nekakva smisla, on je pojačao
oštećene temelje, pukotinu ispunio malterom te nastavio iskopavanje na zapadnom krilu. Tu ga je
zatekao drugi tjedan sljedećeg lipnja, kad je kiša bivala sve slabija, a oblaci se dizali te se vidjelo da će
svakog časa prestati padati. Tako je i bilo. Jednog petka u dva popodne svijet je sinuo obasjan
šašavim suncem, rumenim i oštrim kao prašina od opeka, a bilo je svježe gotovo kao voda, i deset
godina otada nije pala kiša, Macondo je bio u ruševinama. U kaljužama po ulicama ostao porazbijan
namještaj, kosturi životinja prekriveni crvenim ljiljanima, posljednjim uspomenama na rulje došljaka
što pobjegoše iz Maconda jednako naglo kao što su došle. Kuće, podignute na vrat na nos za vrijeme
banatske groznice, ostadoše prazne. Banansko društvo bijaše porušilo svoje nastambe. Od
nekadašnjeg utvrđena grada preostali samo otpaci. Drvene kuće sa svježim terasama gdje su
provodili mirna popodneva u kartanju kao da bijaše sravnio još nenadošli proročanski vjetar, koji će
nekoliko godina kasnije izbrisati Macondo s lica zemlje. Jedini ljudski trag što je ostao iza tog
proždrljiva udara bijaše rukavica Patricije Brown u automobilu obraslu korovom. Čaroban kraj što ga
je istražio José Buendia u vrijeme utemeljenja i gdje su poslije uspijevali nasadi banana, bijaše
pretvoren u močvaru gnjilih panjeva, gdje se na daleku zreniku godinama mogla vidjeti nečujna
pjenušavost mora. Aurelijana Segunda je obuzeo očaj prve nedjelje kad je obukao suhu odjeću i
izašao da razgleda mjesto. Koji preživješe nesreću, a to bijahu oni isti što su živjeli u Macondu prije
nego ga je zahvatio orkan Bananskog društva, sjedili su po ulicama uživajući u prvim zrakama sunca.
Još uvijek im je na koži bilo zelenilo algi i miris zaturenosti za vrijeme kiše, ali u dnu duše izgledahu
sretni što su ponovno našli selo u kom su se rodili. Turska ulica je opet bila kao i prije, kao u doba kad
Arapi u papučama i s naušnicama u ušima, koji su obilazili svijet mijenjajući papagaje za drangulije,
nađoše u Macondu prikladan kutak da otpočinu od svog tisućljetnog torbarenja. Nakon kiše roba se u
dućanima raspala, predmeti izloženi na vratima išarani mahovinom, tezge izbrazdane crvotočinom,
zidovi nagriženi od vlage, ali Arapi trećeg koljena sjedahu na istim mjestima, u istom položaju kao i
njihovi očevi i djedovi, šutljivi, neustrašivi, nepodložni vremenu i nesreći, jednako živi ili jednako mrtvi
kao što bijahu poslije zaraze nesanice i poslije trideset i dva rata pukovnika Aureliana Buendije. Toliko
bijaše čudesna snaga njihova duha pred krhotinama stolova za igru, banaka za uštipke, naprava za
gađanje i sokaka gdje su se odgonetavali snovi i proricala budućnost, da ih je Aureliano Segundo
svojom uobičajenom neobazrivošću zapitao, kakvim su se to tajnovitim sredstvima održali da ne
potonu u oluji, kog vraga su radili da se ne udave, a oni, jedan po jedan, od vrata do vrata, upućivali
mu zagonetan osmijeh i sanjiv pogled, i bez prethodna dogovora svi mu dadoše isti odgovor:

—Plivajući.

Petra Cotes je možda bila jedina mještanka s arapskim srcem. Vidjela je kako oluja raznosi posljednje
ostatke njenih štala i konjušnica, ali je kuću uspjela održati uzgor. Posljednje godine je slala Aurelianu
Segundu hitne poruke, a on joj odgovarao da ne zna kad će se vratiti u njenu kuću, ali će u svakom
slučaju donijeti škrinju zlatnika da bi njima popločao spavaću sobu. Ona je tada pročeprkala svoje
srce tražeći snagu koja bi joj pomogla da preživi zlu sudbinu, i bijaše pronašla razumnu i pravednu
srdžbu, kojom se zarekla obnoviti imanje što joj ga je spiskao ljubavnik, a dokrajčio povodanj. Ta
odluka je bila tako nesalomljiva, da se Aureliano Segundo osam mjeseci nakon posljednje poruke
vratio u njenu kuću i našao je zelenu, raskuštranu, upalih očiju, svrabljive kože, ali je na papiriće
ispisivala brojeve za lutriju. Aureliano Segundo ostade zabezeknut, a bio je tako klonuo i ozbiljan te je
Petra Cotes pomislila da taj što ju te došao tražiti nije njen doživotni ljubavnik, nego njegov brat
blizanac.

— Poludjela si reče joj. —U koliko ne misliš na lutriji ostaviti kosti.

Ona mu tada reče neka pogleda u sobu i Aureliano Segundo spazi mazgu. Bila je kost i koža, kao i
gospodarica, ali živa i odlučna kao i ona. Petra Cotes ju je hranila svojom srdžbom, a kad više nije bilo
sijena, ni kukuruza, ni korijenja, smjestila ju je u svoju spavaću sobu i davala joj da jede pamučne
plahte, perzijske ćilime, prekrivače od pliša, zavjese od baršuna i baldahin biskupskog kreveta,
izvezen zlatnim žicama i ukrašen svilenim resama.
Ursula je morala uložiti velik napor da bi ispunila obećanje i umrla kad izvedri. Njeni svijetli
trenuci, rijetki za vrijeme kiše, bivali sve češći od kolovoza, kad poče puhati suh vjetar koji je ofurio
ružičnjake i stvrdnuo kaljuže, da bi onda na Macondo nanio vrelu prašinu koja zauvijek prekri
zahrđale krovove od cinka i stogodišnje bajame. Ursula je plakala od muke kad je ustanovila da je tri
godine bila dječja igračka. Umila je obojeno lice, skinula je sa sebe šarene vrpce, gušterice i osušene
žabe i krunice i stare arapske ogrlice što su joj ih povješali po cijelom tijelu, te prvi put nakon
Amarantine smrti napusti krevet bez ičije pomoći, da bi se ponovno uključila u obiteljski život. Snaga
njena nesalomljiva srca vodila ju je kroz tminu. Oni koji bi se spotakli o nju kad bi zateturala ili zapeli
za njenu anđeosku ruku, uvijek podignutu do visine glave, pomišljali su da se teško kreće, ali još
uvijek nisu uočavali da je slijepa. Ona nije morala vidjeti da bi ustanovila kako su cvjetne lijehe,
pažljivo obrađivane od prvog preuređenja kuće, poharane od kiše i uništene zbog iskopavanja
Aureliana Segunda, kako su zidovi i betonski podovi ispucali, namještaj raskliman i oguljen, vrata
izglavljena, obitelj na rubu bezvoljnosti i nezadovoljstva, što se nije moglo ni zamisliti u njeno doba.
Teturajući kroz prazne sobe osluškivala je neprestano kuckanje crvi u drvu, i grickanje moljaca u
ormarima, i razorno komešanje velikih crvenih mrava koji se razmnožiše za vrijeme povodnja kako
potkopavaju temelje kuće. Jednog dana otvori sanduk sa svecima i morala je pozvati u pomoć Svetu
Sofiju od Milosti da bi se otarasila žohara koji nagrnuše iznutra i koji bijahu rastočili odjeću. — Ne
možemo živjeti u tolikoj nebrizi — govorila je. Nastavimo li ovako, požderat će nas životinje.— Od
tada nije ni časa počivala. Ustajala je prije svanuća i tražila pomoć od svakoga tko bi bio slobodan,
uključujući i djecu. Iznijela je na sunce ono malo robe što je još bilo upotrebljivo, rastjerala žohare
sredstvom za uništavanje kukaca, ostrugala crvotočine na vratima i prozorima, a živim krečom zalila
mravinjake. Groznica čišćenja dovela ju je u već zaboravljene prostorije. Dala je ukloniti smeće i
paučinu iz sobe gdje je José Arcadio Buendia izgubio pamet tražeći kamen mudraca, uredila je
zlatarsku radionicu koju su vojnici prevrnuli, i na kraju je zatražila ključeve Melquiadesove sobe da bi
vidjela u kakvu je stanju. Poštujući volju José Arcadija Segunda, koji bijaše zabranio da se ulazi dok ne
budu pouzdano znali da je umro, Sveta Sofija od Milosti je svim mogućim smicalicama pokušavala da
je zavara. Ali njena odluka da ne prepusti kukcima ni najzabačeniji kutak kuće bijaše tako čvrsta da je
uklanjala sve zapreke koje su joj postavljali i poslije tri dana navaljivanja otvoriše joj sobu. Morala se
prihvatiti za šarku da se ne sruši od smrada, ali trebale su joj samo dvije sekunde da se sjeti da su tu
bile pohranjene sedamdeset i dvije noćne posude Meminih kolegica i da je jedne noći početkom kiše
vojnička patrola pretresla kuću tražeći José Arcadija Segunda, ali ga ne nađoše.

— Blagoslovljen budi Bog! —uskliknu, kao da je sve vidjela. —Toliko muke da bi te se naučilo
pristojnu vladanju, da bi na kraju živio kao prasac.

José Arcadio Segundo nije prestao čitati pergamene. Jedino što se na njemu primjećivalo u zamršenu
gustišu kose bijahu zubi prekriti zelenim naslagama i nepokretne oči. Prepoznavši prababin glas,
okrenuo se prema vratima, pokušao se nasmiješiti i nesvjesno ponovio staru Ursulinu rečenicu.

— Što ćete — promrmlja — vrijeme prolazi.


— Jest, jest — reče Ursula — ali ne baš toliko.

Rekavši to, sjeti se da je odgovorila istim riječima koje njoj bijaše rekao pukovnik Aureliano Buendia u
svojoj osuđeničkoj ćeliji i još jednom se uplašila spoznaje da vrijeme ne prolazi, kao što je upravo
priznala, nego da se vrti u krugu. Ali ni tada se nije prepustila malodušnosti. Izgrdila je José Arcadija
Segunda kao dijete i uznastojala da se okupa i obrije i da joj svojom snagom pomogne urediti kuću do
kraja. Pomisao da napusti sobu u kojoj je našao mir naprosto je zgrozila José Arcadija Segunda.
Povikao je da nema te ljudske sile koja bi ga natjerala da izađe, jer ne želi vidjeti vlak od dvjesto
vagona pun mrtvih kako svake večeri polazi iz Maconda prema moru. — To su svi oni što se nađoše
na stanici — derao se. — Tri tisuće četiristo i osam.— Tek tada Ursula shvati da on živi u svijetu tame
mračnijem nego što je njen, u svijetu neprobojnom i samotnom, kakav je bio i njegova pradjeda.
Ostavila ga je u sobi ali je uspjela da ne stavljaju katanac, da se svaki dan obavi čišćenje, da se sve
vrčine bace u smeće osim jedne, i da José Arcadija Segunda drže čistim i urednim, kao što bijaše
pradjed za vrijeme svog dugog sužanjstva pod kestenom. Fernanda je u početku to nastojanje
smatrala napadom staračkog ludila i jedva je suzdržavala razdraženost. Ali José Arcadio joj u to doba
javio iz Rima da namjerava doći u Macondo prije nego položi vječne zavjete i ta dobra vijest ju je
toliko oduševila te je od jutra do mraka, četiri puta dnevno, zalijevala cvijeće, da njen sin ne bi dobio
loš dojam o kući. Zbog istih razloga je požurila svoje dopisivanje s nevidljivim liječnicima i ponovno u
trijem postavila pitare s mažuranama i paprati i lonce s begonijama, i to prije nego je Ursula mogla
ustanoviti da ih je Aureliano Segundo u svom rušilačkom bijesu porazbijao. Nešto kasnije prodala je
srebrni servis i kupila keramičko posuđe, kositrene zdjele i kutlače i nikleni pribor i time nagrdila
vitrine naviknute na porculan Američkog društva i češki kristal. Ursula je nastojala ići sve dalje i dalje.
— Otvorite vrata i prozore — vikala je. — Nabavite mesa i ribe, kupite najveće kornjače, neka dođu
stranci, neka prostru svoje rogožine po uglovima, neka pišaju po ružama, neka posjedaju za stol i nek
jedu koliko žele, nek podriguju i psuju i neka sve zablate svojim čizmama, i nek rade od nas što ih je
volja, jer to je jedini način da se otjera propast.— Ali bila je to pusta varka. Bila je vrlo stara i živjela je
preko mjere ne bi li obnovila čudo životinjica od pržena šećera, ali nitko od njena potomstva ne bijaše
baštinio njenu snagu. Kuća se i dalje zatvarala, po Fernandinu naređenju.

Aureliano Segundo, koji je ponovno svoje kovčege prenio u kuću Petre Cotes, jedva je imao toliko
sredstava da mu obitelj ne umre od gladi. Stavljanjem mazge na lutriju Petra Cotes i on kupiše druge
životinje, pomoću kojih otvoriše priprostu lutrijsku poslovnicu. Aureliano Segundo je išao od kuće do
kuće nudeći brojeve koje je sam ukrašavao raznobojnom tintom, da bi bili uvjerljiviji i privlačniji, te
možda nije ni bio svjestan činjenice da su mu ih često kupovali iz zahvalnosti, a najčešće iz milosrđa.
Međutim, i najmilostiviji kupci su zapravo kupovali mogućnost da dobiju prase za dvadeset centavosa
ili telicu za trideset i dva i toliko su se zanosili nadom da bi utorkom navečer nagrnuli u dvorište Petre
Cotes čekajući čas kad će dijete, izabrano nasumce, izvući iz vrećice nagrađeni broj. To se ubrzo
pretvorilo u nekakav sajmeni dan, jer već od predvečerja tu su se postavljali stolovi za uštipke, šatori
s pićima i mnogi bi od dobitnika na licu mjesta žrtvovali dobivenu životinju, pod uvjetom da drugi
plate glazbu i rakiju, i tako je Aureliano Segundo i ne htijući ponovno počeo svirati harmoniku i
sudjelovati u skromnim natjecanjima u žderanju. To ubogo obnavljanje nekadašnjih pijanki poslužilo
je samom Aureljanu Segundu da uvidi koliko mu je klonuo duh i do koje mjere se istrošila njegova
sposobnost nenadmašna zabavljača. Bijaše se posve izmijenio. Njegovih stodvadeset kila, koliko je
imao u vrijeme natjecanja sa Slonicom, spalo na sedamdeset i osam; rumeno i zaobljeno lice kornjače
pretvorilo se u lice guštera i stalno je bio na rubu dosade i klonulosti. Za Petru Cotes, međutim, nikad
nije bio bolji nego tada, možda zbog toga što je svoju samilost doživljavala kao ljubav i zbog osjećaja
uzajamnosti što ga je u njima probudila bijeda. Opustošeni krevet nije više bio mjesto razvrata i
pretvorio se u utočište povjeravanja. Oslobođeni ogledala, koja su rasprodali da bi nabavili životinje
za lutriju, i pohotna damaska i baršuna koje je pojela mazga, do kasno su ostajali budni kao dvoje
mirnih i nesanih staraca, praveći obračun i raspoređujući centavose u vrijeme koje su ranije trošili na
trošenje sebe samih. Katkada bi ih prvi pijetli zatekli kako premeću hrpice kovana novca, uzimajući
malo s jedne da bi dodali na drugu, u nadi da će ovo biti dovoljno za Fernandu, a ono za cipele
Amaranti Ursuli, ono opet za Svetu Sofiju od Milosti, koja nije obukla novu haljinu još od bučnih
vremena, ono da pošalju za lijes ako umre Ursula, a ovo za kavu, koja svaka tri mjeseca poskupi
centavos po libri, ono za šećer koji je svaki put sve manje sladak, ovo za drva koja su još uvijek mokra
od povodnja, ono tamo za papir i raznobojne tinte za lutrijske brojeve, a ono što preostane za otplatu
telice iz travnja, od koje nekim čudom spasiše kožu, jer je oboljela od crnog prišta kad su već gotovo
svi brojevi bili prodani. Te njihove uboške mise bijahu tako dobrostive da su uvijek najbolji dio
određivali za Fernandu, ali nikad zbog grižnje savjesti ili milosrđa, nego zato što im je bilo više stalo
do njena blagostanja nego do svog vlastitog. U stvari se radilo o tome, iako toga nisu bili svjesni, da su
oboje mislili na Fernandu kao na kćerku koju su željeli imati, a nisu je imali, i to je išlo tako daleko da
su jednom zgodom tri dana jeli kukuruznu kašu, kako bi ona mogla kupiti stolnjak od holandskog
platna. Međutim, iako su se ubijali poslom, iako su dosta novca prikrivali i mnoge smicalice smišljali,
njihovi su anđeli čuvari umorni spavali, dok su oni dodavali i oduzimali novčiće, jedva vežući kraj s
krajem. Kad nakon nepovoljnih računa ne bi mogli zaspati, pitali su se što se to dogodilo na svijetu da
se životinje više ne plode tako ludo kao nekad, zašto novac tako Izmiče iz ruku i zašto svijet, koji je
ranije rasipao gomile novčanica na zabave, sada smatra pravom otimačinom kad netko naplaćuje
dvanaest centavosa za lutriju od šest kokoši. Aureliano Segundo je u sebi mislio da zlo nije u svijetu,
nego u nekom skrovitu kutku tajnovita srca Petre Cotes, gdje se za vrijeme povodnja nešto obrnulo,
od čega životinje postadoše neplodne, a novac klizak. Ispitujući tu zagonetku, tako je temeljito
prekopao njene osjećaje, da je tražeći korist našao ljubav, jer dok je nastojao da ona njega zavoli,
zavolio je on nju. Petra Cotes, sa svoje strane, voljela ga je toliko više koliko je on prema njoj bio
nježniji, te je u svojoj punoj jeseni ponovno vjerovala u mladenačko praznovjerje da je bijeda služavka
ljubavi. Oboje su se tada sa žaljenjem prisjećali nerazumnih tuluma, raskošna bogatstva i razuzdana
razvrata, jadikujući koliko su života morali utrošiti da bi pronašli raj zajedničke samoće. Ludo
zaljubljeni, poslije toliko godina neplodne sukrivnje, uživali su čudo ljubavi, koliko za stolom, toliko u
krevetu, i postadoše tako sretni, da su i u klonuloj starosti poskakivali kao kunići i natezali se kao psi.

Lutrija im nije naročito donosila. Aureliano Segundo je tri dana u tjednu u svom starom stočarskom
uredu crtao broj po broj, dosta vješto slikajući crvenu kravicu, zelenog praščića ili skupinu plavih
kokoški, već prema tome kakva je životinja bila u igri, te bi, vjerno oponašajući tiskarska slova,
ispisivao ime poslovnice po želji Petre Cotes: Lutrija božanske Providnosti. Ali s vremenom ga je toliko
zamaralo crtanje dvije tisuće listića tjedno te je naručio da se u pečatima od kaučuka izrade životinje,
imena i brojevi i tada se posao sveo na umakanje pečata u jastučiće različitih boja. U posljednjim
godinama pade im na pamet da brojeve zamijene zagonetkama, tako da bi se nagrada dijelila svima
koji pogode, ali sistem je bio dosta zapetljan, a izazivao je i sumnje, pa su kod drugog pokušaja
odustali.

Aureliano Segundo bio je toliko zauzet nastojanjem da sačuva ugled svoje lutrije, da mu je jedva
ostajalo vremena za djecu. Fernanda je Amarantu Ursulu dala u privatnu školu, u koju nisu primali
više od šest učenica, ali Aurelianu nije dozvolila da ide u javnu školu. Smatrala je daje dovoljno
popustila kad je pristala da izađe iz sobe. Usto, u ono doba su u škole primali samo zakonitu djecu iz
katoličkih brakova, a u krštenici, koju su mu pribadačom pričvrstili za haljinicu kad su ga poslali u
kuću, Aureliano bijaše zaveden kao nahoče. Tako ostade zatvoren, prepušten samilosti Svete Sofije
od Milosti i povremenim bljeskovima Ursulina razuma, otkrivajući ograničeni svijet kuće kako su mu
ga bake prikazivale. Bio je stasit i uredan i tako znatiželjan da je zbunjivao odrasle, ali nasuprot
radoznalu i prodornu pogledu pukovnika u njegovoj dobi, njegov bijaše žmirkav i ponešto zbunjen.
Dok bi Amaranta Ursula bila u obdaništu, on bi hvatao gliste i mučio kukce u vrtu. Ali kad ga je
Fernanda jednom zgodom zatekla kako skuplja škorpije u kutiju da bi ih stavio pod Ursulin madrac,
zatvorila ga je u staru Meminu sobu, gdje je samotne sate provodio razgledajući slike iz enciklopedije.
Tu ga je našla Ursula jednog popodneva dok je strukom koprive škropila kuću hladnom vodom, pa
iako ga je dobro poznavala, ipak ga upita tko je on.

— Ja sam Aureliano Buendia — reče on.


— Zaista — odgovori ona. — Vrijeme je da počneš učiti zlatarski zanat.

Ponovno ga je zamijenila sa svojim sinom, jer bijaše utihnuo vreli vjetar koji je nadošao nakon
povodnja i koji je u Ursulinu mozgu izazivao povremene bljeskove svijesti. Razum joj se više nije
vratio. Kad bi ušla u sobu, nalazila je u njoj Petronilu Iguarân, u nespretnoj krinolini i svilenu prsluku
što ga je odijevala za svečane posjete, i nalazila je Tranquilinu Mariju Maniatu Alcoque Buendia, svoju
babu, kako se hladi paunovim perom u bolesničkoj ljuljašci, i svog pradjeda Aureliana Arcadija
Buendiju, u tobožnjoj dolami potkraljevske garde, i Aureliana Iguarâna, svog oca, što bijaše izmislio
molitvu koja je sažigla i obarala crve s krova, i svoju bogobojažljivu majku, i rođaka s prasećim repom,
i José Arcadija Buendiju i svoje mrtve sinove, sve na sjedalicama poredanim uza zid, kao da nisu u
posjeti nego na čuvanju mrtvaca. Ispredala je priče zbrda-zdola, razglabajući o zbivanjima iz udaljenih
krajeva i nepodudarnih razdoblja, tako da su je Amaranta Ursula na povratku iz škole i Aureliano
nakon razgledanja enciklopedije nalazili kako sjedi na krevetu i razgovara sama sa sobom, izgubljena
u kolopletu mrtvih. — Gori!— povikala je jednom izbezumljena te je načas izazvala metež u kući, a
njeno upozorenje se odnosilo na požar neke konjušnice što ga je doživjela u svojoj četvrtoj godini.
Toliko bijaše izokrenula prošlost i sadašnjost, da u dva-tri bljeska svijesti što su joj nadošli prije nego
je umrla nitko nije pouzdano znao da li govori o onome što osjeća ili o onome čega se sjeća. Malo po
malo je kopnila, skupljala se, živa se mumificirala, dok u posljednjim mjesecima nije od nje ostala
suha šljiva izguljena u košulji, a uvijek uzdignuta ruka na kraju je izgledala kao majmunska šapa.
Danima se ne bi pomakla te bi je sveta Sofija od Milosti morala prodrmati da se uvjeri da je živa i
posjela bi je na koljena kako bi joj mogla davati žličice zaslađene vode. Izgledala je kao staro
novorođenče. Amaranta Ursula i Aureliano su je nosali tamo-amo po sobi; postavljali su je pred oltar
da vide kako je malo veća od malog Isusa, a jednog popodneva su je sakrili u ormar u žitnici gdje su je
mogli i štakori pojesti. Jedne Cvjetne nedjelje uđoše u sobu, dok je Fernanda bila na misi, i podigoše
Ursulu držeći je za zatiljak i gležnjeve.

— Jadna praprababa — reče Amaranta Ursula — umrla nam je od starosti.

Ursula se trgne. — Živa sam! reče.

— Vidiš — reče Amaranta Ursula prigušujući smijeh — niti ne diše.


— Govorim — viknu Ursula.
— Niti ne govori — reče Aureliano. — Umrla je kao zrikavac. Tad se Ursula predade sudbini. — Bože
moj zavapi tihim glasom. Takva li je dakle smrt.—

I započe molitvu, beskonačnu, žarku, duboku, koja je trajala više od dva dana i koja se u utorak
pretvorila u gomilu molbi Bogu i korisnih savjeta, da crveni mravi ne poharaju kuću, da nikad ne
dozvole da se ugasi svijeća pred Remediosinom slikom i da vode računa da nijedan Buendia ne oženi
neku svoje krvi, jer bi imali djecu s prasećim repom. Aureliano Segundo htjede iskoristiti njeno
buncanje ne bi li mu kazala gdje je zakopano blago, ali molbe mu i tada bijahu uzaludne. — Kad se
pojavi gospodar reče Ursula Bog će ga prosvijetliti da ga nade.— Sveta Sofija od Milosti je bila
uvjerena da je svaki čas može naći mrtvu, jer je tih dana primijetila stanovite poremećaje u prirodi:
da ruže mirišu po kelju, da je pala i rasula se tikva puna slanutka i zrna se na tlu poredala u savršen
geometrijski oblik morske zvijezde, i da je jedne noći vidjela kako nebom prolazi red
svijetlonarančastih tanjura.

Osvanula je mrtva na Veliki četvrtak. Posljednji put kad su joj pomagali da izračuna svoje godine, u
doba Bananskog društva, procijeniše da bi joj moglo biti između stopetnaest i stodvadesetdvije
godine. Ukopaše je u sandučiću jedva nešto većem od košare u kojoj donesoše Aureliana. Malo
svijeta je prisustvovalo sahrani, dijelom zbog toga jer je se malo tko sjećao, a dijelom jer tog podneva
bijaše takva žega te su unezvijerene ptice poput olova udarale u zidove i probijale metalne mreže na
prozorima da bi uginule u sobama.

U početku pomisliše da je neka pošast. Domaćice su muku mučile metući mrtve ptice, naročito za
vrijeme popodnevna odmora, a muškarci ih na buljuke bacali u rijeku. Na Uskrs, stogodišnji otac
Antonio Isabel kaza s propovjedaonice da je na mrtve ptice djelovao opaki utjecaj Vječnog Žida, što
ga je on svojim očima vidio prošle noći. Opisao ga je kao polutana nastalog križanjem jarca i bezbožne
žene, kao paklensku beštiju koja je svojim dahom žegla zrak i zbog čije blizine bi nevjeste mogle začeti
nakaze. Malo je tko obratio pažnju na njegovu apokaliptičku govoranciju, jer su ljudi smatrali da to
župnik lupeta zbog ostarjelosti. Ali u osvit srijede neka žena razbudi cijelo selo, jer bijaše našla
tragove dvonošca dvopapkara. Bili su tako jasni i nedvojbeni i koji su ih vidjeli nisu ni časa posumnjali
u postojanje čudovišna bića, slična župnikovu opisu i dogovoriše se da naprave stupice u svojim
dvorištima. Tako ga uhvatiše. Dva tjedna po Ursulinoj smrti, Petru Cotes i Aureliana Segunda probudi
neobično juneće jaukanje koje je stizalo iz susjedstva. Kad ustadoše, skupina ljudi je već oslobađala
čudovište sa zašiljenih kolaca što su ih poboli u dno jame, prekrite suhim lišćem, i nije više mukalo.
Bilo je teško kao vol, iako stasom ne bijaše veće od kakva dečka, a iz rana mu tekla zelena i ljepljiva
krv. Po tijelu mu bila oštra dlaka, puna sitnih krpelja, a koža stvrdla pod korom od ljuski, ali, protivno
župnikovu opisu, ljudski mu dijelovi više ličili na boležljiva anđela nego na čovjeka, jer mu ruke bile
čiste i okretne, oči velike i sjetne, a na lopaticama mu bili batrljci s ožiljcima i žuljevima, ostaci
moćnih krila, odsječenih vjerojatno seljačkom sjekirom. Objesiše ga za noge o granu badema na trgu,
neka ga svi vide, a kad poče zaudarati, spališe ga na lomači, jer se nije moglo odrediti da li je njegova
polutanska narav ljudska ili životinjska, da bi ga se, shodno tome, bacilo u rijeku ili sahranilo kao
kršteno čeljade. Nikad se nije pouzdano utvrdilo da li su zbog njega ptice ugibale, ali nevjeste nisu
začele nakaze niti bijaše popustila oštrina žege.

Rebeca umrije krajem te godine. Argénida, njena doživotna služavka, zatraži pomoć od vlasti da se
provale vrata spavaće sobe u kojoj je njena gospodarica bila zatvorena već tri dana, i nađoše je u
samačkom krevetu, smotanu poput raka, glave ćelave i krastave, s palcem u ustima. Aureliano
Segundo se pobrinuo za ukop i pokušao je obnoviti kuću da bi je prodao, ali sva bijaše tako trošna da
je žbuka otpadala sa zidova netom bi ih obojadisali, i nije bilo tako debela betona koji bi spriječio
korov da ne ništi podove ni bršljan da ne rastače potpornje.

Od povodnja sve je tako teklo. Lijenost ljudi bijaše u suprotnosti s proždrljivošću zaborava koji je malo
po malo nemilosrdno podgrizao sjećanja. To je išlo do te mjere da je u to vrijeme, u povodu
godišnjice ugovora u Neerlandiji, u Macondo došlo nekoliko izaslanika predsjednika republike, da bi
konačno uručili odlikovanje koje je pukovnik Aureliano Buendia u više navrata odbio, i cijelo popodne
su izgubili tražeći nekoga tko bi ih uputio gdje mogu naći bilo koga od njegova roda. Aureliano
Segundo bijaše u iskušenju da ga primi, misleći da je medalja od čista zlata, ali ga Petra Cotes uvjeri
da bi to bilo nedostojno, i to u času kad su izaslanici već bili pripremili proglase i govore za svečanost.
Također u to doba vratiše se Cigani, posljednji baštinici Melquiadesove znanosti, i nađoše selo tako
oronulo, a njegove žitelje tako udaljene od ostalog svijeta, da su ponovno krenuli po kućama
poigravajući se magnetima, kao da se zaista radilo o najnovijim otkrićima babilonskih mudraca, i
ponovno velikom lećom usredotočiše sunčane zrake, i uvijek se našlo onih koji bi u čudu razjapili usta
videći kako klize bakrači i padaju kotlovi, i koji su plaćali pedeset centavosa da bi se čudili pred
Cigankom koja bi skidala i stavljala umjetno zubalo. Rasklimani žuti vlak, koji nije dovozio ni odvozio
nikoga i koji se jedva zaustavljao na pustoj postaji, bijaše jedini ostatak od pretrpana vlaka, za koji je
gospodin Brown priključivao svoj vagon sa staklenim krovom i biskupskim naslonjačima, i od
voćarskih vlakova sa stodvadeset vagona kojima je prolaženje trajalo cijelo popodne. Sudski
izaslanici, koji dođoše provjeriti izvještaj o čudnom pomoru ptica i spaljivanju Vječnog Žida, nađoše
oca Antonija Isabela kako s djecom igra slijepog miša i vjerujući da je njegov izvještaj bio posljedica
staračke ishlapjelosti, odvedoše ga u neku ubožnicu. Malo potom poslaše oca Augusta Angela,
novopečenog križara, nepopustljiva, smiona, stroga, koji je sam zvonio više puta dnevno da duhovi ne
bi zapali u drijemež, i koji je išao od kuće do kuće budeći pospane da idu na misu, ali za nepunu
godinu i njega je svladala lijenost koja se udisala sa zrakom, s vrućom prašinom koja je sve prekrivala i
umrtvljivala, i s klonulošću u koju su ga bacali valjušci što ih je jeo za ručak u nepodnosivoj
popodnevnoj sparini.

Po Ursulinoj smrti kućom je ponovno ovladala zapuštenost iz koje ju nije mogla izvući ni odlučna i
vatrena volja Amarante Ursule, koja je nakon mnogo godina, kao žena bez predrasuda, vesela i
suvremena, s nogama na čvrstu tlu, ponovno otvorila prozore i vrata da bi otjerala propadanje. Bijaše
obnovila perivoj, istrijebila crvene mrave koji su već u po bijela dana lizli trijemom i uzalud je
pokušala probuditi zaboravljeni duh gostoprimstva. Fernandina bolesna sklonost prema zatvaranju
spustila je nepremostivu branu na sto Ursulinih olujnih godina. Ne samo da nije htjela otvoriti vrata
kad je prošao vreli vjetar, nego je dala zakovati prozore ukrštenim letvama, pokoravajući se očinskom
zavjetu da se živa zakopa. Bogato dopisivanje s nevidljivim liječnicima završilo je porazno. Nakon
mnogih odlaganja, ugovorenog dana i sata zatvorila se u svoju sobu, pokrivena samo bijelom plahtom
i s glavom prema sjeveru, a u jedan u noći je osjetila da su joj lice omotali rupcem umočenim u
hladnu tekućinu. Kad se probudila, sunce je sjalo kroz prozor, a ona je imala strašan šav u obliku luka,
koji je počinjao kod prepona, a završavao kod grudne kosti. Ali prije nego joj je istekao rok predviđen
za oporavak, primila je od nevidljivih liječnika neprijatno pismo u kojem joj rekoše da su je
pregledavali šest sati i da nisu našli ništa što bi se podudaralo s predznacima koje im je ona u više
navrata do tančina opisala. U stvari, njena pogubna navika da stvari ne naziva pravim imenom bila je
uzrokom novoj zabuni, jer telepatski kirurzi pronađoše jedino spuštenu maternicu, što se moglo
ispraviti upotrebom pesara. Razočarana Fernanda htjede polučiti podrobnija objašnjenja, ali
nepoznati liječnici ne odgovoriše na njena pisma. Toliko ju je dotukla težina jedne nepoznate riječi da
je odlučila u sebi zagušiti stidljivost i zapitati što je pesar, no tek je tada saznala da se francuski
liječnik prije tri mjeseca objesio o gredu i da ga je, protiv volje sela, sahranio stari ratni drug
pukovnika Aureliana Buendije. Tada se povjerila svom sinu José Arcadiju i on joj iz Rima posla pesare
s uputama na priloženoj cedulji, koju je bacila u zahod naučivši je napamet, kako nitko ne bi saznao
kakve je muke muče. Bila je to suvišna opreznost, jer ukućani jedva da su o njoj vodili računa. Sveta
Sofija od Milosti je provodila samotničku starost kuhajući ono malo što su jeli, gotovo sasvim zauzeta
brigom o José Arcadiju Segundu. Amaranta Ursula, baštinica nekih čari lijepe Remedios, trošila je na
svoje školske obveze vrijeme što ga je prije gubila u zadirkivanje Ursule, i postepeno je ispaljivala
zdravu razboritost i volju za učenje, što je u Aurelianu Segundu razbudilo lijepe nade, kakve je nekad
gajio prema Memi. Obećao joj je da će je poslati u Bruxelles, da tamo završi školovanje, kao što je bio
običaj u doba Bananskog društva, i ta ga je obmana potakla da pokuša oživjeti imanje opustošeno
potopom. Ako je u to doba katkada zalazio u kuću, bilo je to zbog Amarante Ursule, jer za Fernandu
je bio kao tuđinac, a mali Aureliano je s pubertetom postajao sve više nepristupačan i zatvoren.
Aureliano Segundo se pouzdavao da će se Fernandino srce sa starošću omekšati, kako bi se dječak
mogao uključiti u život sela, u kojem zacijelo nitko neće trošiti vrijeme na iznošenje sumnji o njegovu
porijeklu. Ali činilo se da sam Aureliano više voli zatvorenost i samoću i nije pokazivao nikakvu želju
da upozna svijet, koji je počinjao na vratima prema ulici. Kad je Ursula dala otvoriti Melquiadesovu
sobu, on ju je svu prevrnuo, a onda je znatiželjno zavirivao kroz pritvorena vrata i nitko nije znao kako
se ni kada povezao uzajamnim prijateljstvom s José Arcadijem Segundom. Aureliano Segundo je tu
povezanost otkrio sa znatnim zakašnjenjem, kad je čuo dječaka kako govori o pokolju na stanici.
Dogodilo se to jednog dana kad se netko za stolom potužio na propadanje sela koje da ga je zadesilo
zbog odlaska Bananskog društva, a Aureliano to počeo pobijati zrelošću i upućenošću odrasle osobe.
Suprotno sveopćem tumačenju, on je smatrao da je Macondo bio napredno i dobro usmjereno
mjesto sve dok ga nije uzneredilo i pokvarilo i iscijedilo Banansko društvo, čiji su inženjeri izazvali
potop kao izgovor da izbjegnu sporazum s radnicima. Govoreći s takva stanovišta, koje se Fernandi
učinilo kao svetogrdna parodija Isusova razgovora s učiteljima zakona, dječak je uz jasne i uvjerljive
pojedinosti opisao kako je vojska mitraljirala više od tri tisuće radnika opkoljenih pred kolodvorom, i
kako su leševe utovarili u vlak od dvjesta vagona i onda ih pobacali u more. Vjerujući, kao i većina
drugih, u službenu istinu da se nije desilo ništa, Fernanda se užasnula od pomisli da je mali naslijedio
anarhističke porive pukovnika Aureliana Buendija, i naredila mu je da šuti. Za razliku od nje, Aureliano
Segundo je uočio tumačenje svog brata blizanca. U stvari, unatoč sveopćem mišljenju da je lud, José
Arcadio Segundo je u to doba bio najbistriji stanovnik kuće. Malog Aureliana je naučio čitati i pisati,
uputio ga u proučavanje pergamena i utuvio mu u glavu tako osebujno mišljenje o ulozi Bananskog
društva u Macondu, da se kasnije, kad se Aureliano uključio u život, smatralo da priča izmišljotine,
posve suprotne lažnom stanovištu što su ga povjesničari prihvatili i ovjekovječili u školskim knjigama.
U zabačenoj sobici, u koju nikad nije došao vreli vjetar, ni prašina sni vrućina, obojica su se prisjećali
iskonske pojave starca sa šeširom u obliku gavranovih krila, koji je, leđima okrenut prozoru, pričao o
svijetu, mnogo godina prije njihova rođenja. Obojica istodobno otkriše da je ondje uvijek ožujak i
uvijek ponedjeljak, i tada shvatiše da José Arcadio Segundo nije tako lud kao što je obitelj smatrala,
nego da je jedini raspolagao s dovoljno pameti kojom je mogao dokučiti istinu da je i vrijeme
podložno greškama i nesrećama i da se zbog toga može razbiti i u nekoj sobi ostaviti ovjekovječeni
dijelak sebe. José Arcadio Segundo bijaše uspio rasporediti tajna slova s pergamena. Bio je uvjeren da
odgovaraju abecedi od četrdeset i sedam do pedeset i tri znaka, koji su svaki za sebe sličili na pauke i
krpelje i koji u Melquiadesovu kićenu krasnopisu izgledahu kao rublje prostrto na konopima.
Aureliano se sjetio da je sličnu tablicu vidio u engleskoj enciklopediji te ju donese u sobu da je
usporedi s tablicom José Arcadija Segunda. Zapravo, bijahu jednake.

U vrijeme kad mu pade na pamet lutrija sa zagonetkama, Aureliano Segundo se budio s čvorom u
grlu, kao da se jedva suzdržavao od plača. Petra Cotes je to objašnjavala kao uzrujanje zbog loših
prilika i svakog jutra, za više od godinu dana, mazala mu je nepce izopom namočenim u pčelinji med i
davala mu napitak od rotkve. Kad je čvor u grlu postao tako nepodnošljiv da je jedva disao, Aureliano
Segundo pode Pilar Terneri, ne bi li ona znala neku Ijekovitu travu. Nesalomljiva baba, koja bijaše
dosegla stotu godinu vodeći mali potajni bordel, nije se pouzdavala u praznovjerna liječenja, nego je
potražila savjet u kartama. Vidjela je konja dinara kako mu je grlo probodeno mačem fanta Špadi i
zaključi da Fernanda pokušava muža vratiti kući spomoću nedostojna sustava zabadanja pribadača u
njegovu sliku, ali da mu je prouzrokovala unutrašnji tumor zbog nespretna izvođenja svog zločestog
postupka. Kako Aureliano Segundo nije imao drugih slika osim s vjenčanja, a sve su bile u obiteIjskom
albumu, tražio je po cijeloj kući, kad ga žena ne bi vidjela, i na kraju u dnu ormara nade pola tuceta
pesara u tvorničkim kutijicama. Misleći da crveni prsteni od gume služe za čaranje, spremi ih u džep
da bi ih pokazao Pilar Terneri. Ona nije znala odrediti o čemu se radi, ali joj se učiniše sumnjivi te ih za
svaki slučaj odnese i spali na vatri u dvorištu. Da bi predusreo Fernandine pretpostavljene čarolije,
naputi Aureliana Segunda da smoči raskvocanu kokoš i da je živu zakopa pod kestenom, a on je to
uradio s takvom vjerom, da je odmah, pošto j e prekopanu zemlju prekrio suhim lišćem, počeo lakše
disati. Š to se tiče Fernande, ona je nestanak pesara objasnila kao zlobu nevidljivih liječnika te je s
unutrašnje strane suknje ušila džep u kojem je čuvala nove, koje joj je poslao sin.

Šest mjeseci po ukopu kokoši Aureliana Segunda u ponoć probudi napadaj kašlja i činilo mu se da ga
unutra guše rakovim kliještima. I tada je shvatio, da poslije svih čarobnih pesara koje bi uništio i
mnogih urotničkih kokoši koje bi smočio, kao jedina i tužna istina ostade da on zapravo umire. Nije
rekao nikome. Mučen strahom da će umrijeti, a neće Amarantu Ursulu poslati u Bruxelles, radio je
kao nikada i umjesto jedne, davao je tri lutrije tjedno. Od rana jutra je obilazio selom, zalazeći u
najzabitnije i najubogije četvrti i nastojao je rasprodati brojeve takvom strašću, kakva je svojstvena
samo umirućem. — Evo božanske providnosti I— uzvikivao je.— Nemojte je pustiti da prođe jer
dolazi samo svakih sto godina.— Ganutljivo se trudio da izgleda radostan, simpatičan, govorljiv, ali
dovoljno je bilo pogledati mu znojno i blijedo lice i odmah se vidjelo da je jedva duh u njemu. Katkada
bi skrenuo na zapušteno zemljište gdje ga nitko ne bi vidio i sjeo bi načas da predahne od bolova koji
su ga probadali u nutrini. Ipak je o ponoći zalazio u slobodnu četvrt da bi predviđanjem dobre sreće
tješio usamljene žene koje su jecale uz gramofon. — Ovaj broj nije izašao već četiri mjeseca govorio
im je, pokazujući listiće. Nemoj ga propustiti, jer život je mnogo kraći nego što se misli.— Na kraju su
se, bez imalo obzira, izrugivali njime i u posljednjim mjesecima života nisu mu više govorili don
Aureliano, kao obično, nego su ga u lice zvali don Božanska providnost. Glas mu je postepeno gubio
usklađenost i poprimao sve više krivih nota, dok se nije pretvorio u nekakvo pseće krkljanje, ali je još
uvijek imao volje držati u napetosti očekivanje zgoditaka u dvorištu Petre Cotes. Međutim, kako mu
je glas slabio i kako je uviđao da će mu bolovi uskoro postati nepodnošljivi, tako mu je bivalo sve
jasnije da spomoću stavljanja na lutriju svinja i jaradi njegova kći neće stići do Bruxellesa, i zato je
smislio basnoslovnu lutriju, u koju bi uložio zemlje uništene potopom, koje lako može obnoviti svatko
tko raspolaže kapitalom. Bio je to tako primamljiv poduhvat te se sam načelnik ponudio da ga objavi
preko oglasa, i bijahu stvorena udruženja koja će kupovati brojeve, svaki po sto pesosa, tako da su svi
rasprodani za manje od tjedan dana. U noći izvlačenja dobitnici prirediše raskošnu proslavu, jedva
usporedivu s onima iz dobrih vremena Bananskog društva. Aureliano Segundo je posljednji put na
harmonici izvodio zaboravljene pjesme Francisca Ljudine, ali nije ih mogao pjevati.

Dva mjeseca kasnije Amaranta Ursula je otišla u Bruxelles. Aureliano Segundo joj nije dao samo novac
od izvanredne lutrije, nego i sve ono što bijaše uštedio posljednjih mjeseci, pa i ono malo što je dobio
od prodaje mehaničkoga glasovira, klavikorda i ostalih predmeta palih u nemilost. Po njegovu računu,
to joj je bilo dostatno za studije, jedino je bio u pitanju trošak za povratak. Fernanda se do
posljednjeg časa protivila putovanju, zgražajući se od pomisli da je Bruxelles tako blizu pokvarenog
Pariza, ali ju je umirilo pismo što joj ga je dao otac Angel za neki zavod katoličkih djevojaka pod
upravom časnih sestara, gdje je Amaranta Ursula obećala ostati do kraja školovanja. Pored toga,
župnik je uredio da putuje u društvu franjevačkih opatica koje su išle u Toledo, u nadi da će tamo naći
povjerljivih osoba s kojima će je uputiti u Belgiju. Dok se odvijalo užurbano dopisivanje kojim je
trebalo sve to utanačiti, Aureliano Segundo je uz pomoć Petre Cotes pripremao prtljagu Amarante
Ursule. One večeri kad su spremali jedan od kovčega iz Fernandina miraza, stvari su već bile tako
dobro raspoređene da je studentica napamet znala gdje su haljine i vunene papuče u kojima mora
putovati preko Atlantika, a gdje ogrtač od plavog sukna i s bakrenim dugmetima, i cipele od fine kože,
u kojima se mora iskrcati. Znala je također kako mora hodati kad se bude uspinjala na brod, da ne
padne u vodu, da se ni časa ne smije udaljavati od opatica ni izlaziti iz kabine osim u vrijeme obroka, i
da na pučini ni u kom slučaju ne smije odgovarati na pitanja nepoznatih osoba, bile one muškog ili
ženskog roda. Nosila je sa sobom bočicu s kapima protiv mučnine i bilježnicu u koju je otac Angel
svojom rukom upisao šest molitava protiv oluje. Fernanda joj je ušila platnen pojas za držanje novca i
naučila je kako će ga privezati uz tijelo, da ga ne mora skidati niti za vrijeme spavanja. Htjede joj
pokloniti zlatnu vrčinu, opranu u lukšiji i raskuženu alkoholom, ali Amaranta Ursula to odbi bojeći se
da će joj se kolegice rugati. Koji mjesec kasnije, u času smrti, Aureliano Segundo će se sjetiti kako ju je
vidio posljednji put, kad je bez uspjeha pokušavala spustiti prašnjavi prozor vagona drugog razreda,
da bi čula posljednje Fernandine preporuke. Bila je u haljini od ružičaste svile, sa stručkom umjetnih
maćuhica u brošu na lijevom ramenu; nosila je cipele od fine kože s kopčom i niskom petom i
dokoljenice pričvršćene lastikom. Imala je krhko tijelo, puštenu dugu kosu i žive oči kao Uršuline u
njenim godinama, a njeno opraštanje bez suza, ali i bez snuj eha, otkrivalo je istu čvrstinu značaja.
Žureći pored vagona kako je ubrzavao i držeći Fernandu pod ruku da se ne spotakne, Aureliano
Segundo joj je jedva uspio uzvratiti pozdrav rukom, kad mu je kćerka poslala poljubac na vršcima
prstiju. Supružnici ostadoše nepomični pod žarkim suncem gledajući kako se vlak pretapa u crnu
točku na obzorju, i držeći se pod ruku prvi put poslije dana vjenčanja.

Devetog kolovoza, prije nego je stiglo prvo pismo iz Bruxellesa, José Arcadio Segundo je čavrljao s
Aurelianom u Melquiadesovoj sobi i onako, bez veze, odjednom rekao:

— Uvijek imaj na umu da ih je bilo više od tri tisuće i da su ih bacili u more.

Zatim je klonuo licem na pergamene i umro otvorenih očiju. Tog istog časa, u Fernandinu krevetu,
njegov brat blizanac stiže na kraj dugih i strašnih muka što su mu ih zadavali željezni rakovi grizući mu
grlo. Tjedan prije toga vratio se kući, bez glasa, bez daha, kost i koža, sa svojim potukačkim kovčezima
i svojom obješenjačkom harmonikom, poštujući obećanje da će umrijeti pored žene. Petra Cotes mu
je pomogla pokupiti odjeću i ispratila ga ne prolivši ni suze, ali Inu je zaboravila dati lakirane cipele
koje je želio ponijeti u grob. I tako, kad je čula da je umro, obukla je crninu, cipele zavila u novine i u
Fernande zatražila dozvolu da vidi leš. Fernanda je ne pusti preko praga.

— Stavite se u moj položaj — zavapi Petra Cotes. — Možete zamisliti koliko sam ga voljela kad sam
se odlučila na ovakvo poniženje.

— Nema tog poniženja koje ne zaslužuje jedna priležnica — odvrati Fernanda. — Zato pričekajte da
vam umre neki od ostalih pa mu obujte te cipele.

Držeći se obećanja, Sveta Sofija od Milosti je kuhinjskim nožem prerezala grlo José Arcadiju Segundu,
da bi bila sigurna da ga neće zakopati živa. Tijela položiše u jednake mrtvačke sanduke i tako su
ponovno bili jednaki u smrti, kao što bijahu u djetinjstvu. Stari lumpaški pajdaši Aureliana Segunda na
lijes mu postaviše vijenac s ljubičastom vrpcom na kojoj upisaše: Gubite se, krave, život je kratak
Fernanda se zgrozila nad tolikim nepoštivanjem i naredila da vijenac bace u smeće. U metežu
posljednjeg časa, ožalošćeni pijanci koji ga ponesoše od kuće zamijeniše sanduke i sahraniše ih u
pogrešne grobove.
Aureliano dugo nije napuštao Melquiadesovu sobu. Naučio je napamet maštarske priče iz
knjiga bez korica, sažetak rasprava hromoga Hermanna, odlomke iz znanosti o zlodusima, ključ
kamena mudraca, Nostradamusove stoljetnjake i njegova istraživanja o kugi. Tako je dospio u prvu
mladost ne znajući ništa o svom vremenu, ali s priličnim poznavanjem srednjovjekovna čovjeka. Svaki
put kad bi ušla u sobu, Sveta Sofija od Milosti bi ga našla zagnjurena u čitanje. Zorom bi mu donosila
šalicu kave bez šećera, a u podne tanjur riže s friganim bananama, jedino što se jelo u kući od smrti
Aureliana Segunda. Ona ga je šišala, čistila ga od gnjida, prekrajala mu staru odjeću koju bi našla u
zaboravljenim škrinjama, a kad mu počeše nicati brci, donijela mu je britvu i zdjelicu za sapun
pukovnika Aureliana Buendije. Nijedan od pukovnikovih sinova nije tako sličio na njega, čak ni
Aureliano José, naročito po izbočenim jabučicama i po odlučnu, pomalo zločestu izrazu usana. Kao
što se Ursuli dogodilo s Aurelianom Segundom dok je učio u sobi, tako je i Sveta Sofija od Milosti
mislila da Aureliano razgovara sam sa sobom. A zapravo je pričao s Melquiadesom. Jednog vrućeg
podneva, malo po smrti blizanaca, spazio je u odbljesku prozora turobna starca sa šeširom nalik na
gavranova krila, kao otjelovljenje nekog sjećanja što ga je nosio u pamćenju još od prije rođenja.
Aureliano bijaše dovršio sređivanje abecede s pergamena. Tako, kad ga je Melquiades upitao je li
otkrio na kojem su jeziku pisane, bez kolebanja je odgovorio.

— Na sanskrtu — reče.

Melquiades mu otkri da su iscrpljene njegove mogućnosti da se vraća u sobu. Ali spokojan će otići na
livade konačne smrti, jer Aureliano ima dovoljno vremena da nauči sanskrt prije nego pergamene
navrše sto godina, kad će se moći odgonetati. Kazao mu je da u sokaku koji vodi na rijeku, gdje se u
doba Bananskog društva proricala budućnost i tumačili snovi, jedan kataIonski mudrac ima knjižaru u
kojoj se nalazi Najstariji sanskrt i da će knjigu za šest godina pojesti moljci, ako je što prije ne kupi.
Prvi put u svom dugom životu Sveta Sofija od Milosti je pokazala nekakav osjećaj, i to osjećaj
zapanjenosti, kad ju je Aureliano zamolio da mu donese knjigu, koju će naći između Oslobođenog
Jeruzalema i Miltonovih pjesama, u drugom redu police, sasvim na desnoj strani. Kako nije znala
čitati, upute je naučila napamet, a novac je pribavila prodajom jedne od sedamnaest zlatnih ribica što
bijahu preostale u radionici i za koje su samo ona i Aureliano znali gdje su stavljene one noći kad su
vojnici premetali kuću.

Aureliano je napredovao u proučavanju sanskrta, dok je Melquiades sve manje sudjelovao i sve više
se udaljavao, nestajući u žarkoj svjetlosti podneva. Posljednji put kad ga je Aureliano vidio bio je kao
nevidljivo priviđenje koje je šaptalo: — Umro sam od groznice na sprudovima Singapura.— Soba je od
tada postala podložna prašini, vrućini, crvima, crvenim mravima, moljcima, koji će u prah pretvoriti
mudrost knjiga od pergamene.

U kući nije nedostajalo hrane. Sutradan po smrti Aureliana Segunda jedan od prijatelja koji donesoše
vijenac s neuljudnim natpisom ponudi Fernandi da će joj vratiti novac što ga je dugovao njenu mužu.
Od tada, svake srijede neki je podvornik donosio korpu namirnica, što je bilo dovoljno za tjedan dana.
Nitko nikad nije saznao da tu hranu šalje Petra Cotes, s uvjerenjem da je stalna milostinja najbolji
način da ponizi nekoga tko je nju ponizio. Međutim, mržnja se raspršila prije nego je i sama očekivala,
a onda je nastavila slati živež zbog ponosa i na kraju zbog suosjećanja. Više puta, kad ne bi imala
snage za prodavanje brojeva ili kad bi narod izgubio zanimanje za lutriju, sama bi gladovala, a
Fernandi bi poslala, i nije odustala od te obveze dok joj nije vidjela sprovod.
Smanjenje broja ukućana donijelo je Svetoj Sofiji od Milosti odmor na koji je imala pravo nakon više
od pola vijeka rada. Nikad se nije čulo nikakva jadanja od te šutljive, nedokučive žene, koja u obitelji
bijaše posijala anđeoske klice lijepe Remedios i tajanstvenu ozbiljnost José Arcadija Segunda; koja je
sav svoj samotni i šutljivi život posvetila uzgoju djece koja su jedva i pamtila da su njeni snovi i njeni
unuci, i koja se posvetila Aurelianu kao da je izašao iz njene utrobe, a da ni sama nije znala da mu je
prababa. Samo u takvoj kući se moglo dogoditi da je uvijek spavala na rogožini koju bi prostrla po
podu u žitnici, uz noćnu graju štakora, i nikad nikome nije rekla kako se jedne noći prenula s užasnim
osjećanjem da je netko motri u tami, kad ono, zmija joj lizla preko trbuha. Da je to kazala Ursuli, znala
je da bi je poslala na spavanje u svoj vlastiti krevet, ali bila su to vremena kad nitko nije vodio računa
ni o kome dok se ne bi čula krika iz trijema, jer trka oko pekare, ratne nevolje, briga oko djece, sve to
nije ostavljalo vremena da bi se mislilo na tuđu sreću. Petra Cotes, koju nikad nije vidjela, jedina je
mislila na nju. Brinula se da uvijek ima par dobrih cipela za izlaz, da joj nikad ne uzmanjka odjeće, čak
i u vrijeme kad su se kojekako prometali s novcem od lutrije. Kad je Fernanda došla u kuću, po
mnogočemu je mogla zaključiti da je Sveta Sofija od Milosti doživotna služavka, pa iako je više puta
čula da je ona majka njena muža, to joj je bilo toliko nevjerojatno te joj je više napora trebalo da to
upamti nego da zaboravi. No činilo se da Svetu Sofiju od Milosti nikad nije mučio taj podređeni
položaj. Naprotiv, imao se dojam da se sa zadovoljstvom drži uglova, da radi bez počinka i jadanja,
držeći u redu i čistoći beskrajnu kuću u kojoj je živjela od rane mladosti i koja je, naročito u doba
Bananskog društva, više sličila na vojarnu nego na domaće ognjište. Ali kad je umrla Ursula,
nadljudska marljivost Svete Sofije od Milosti i njena strašna radna sposobnost počeše slabiti. Nije se
radilo samo o tome da je već bila stara i klonula, nego je i sama kuća preko noći zapala u ponor
ostarjelosti. Tanki sloj mahovine presvukao se preko zidova. Kad već u dvorištu nije bilo nijednog
neobrasla mjesta, korov je probijao kroz beton u trijemu i lomio ga kao staklo, a kroz pukotine izbili
isti oni žuti cvjetići što ih gotovo stoljeće ranije Ursula bijaše našla u čaši, u kojoj je Melquiades držao
umjetno zubalo. Nemajući ni vremena ni načina da obuzda nasilje prirode, Sveta Sofija od Milosti je
provodila dan u spavaćim sobama istjerujući gušterice koje bi se noću uvukle. Jednog jutra je spazila
kako crveni mravi izlaze iz potkopanih temelja, prelaze vrt, uspinju se na ogradu gdje su begonije bile
poprimile boju zemlje, i ulaze u dno kuća. Najprije ih je počela ubijati metlom, onda sredstvom protiv
gamadi i na kraju vapnom, ali sutradan su bili na istome mjestu, jureći neprestano, žilavi i
nepobjedivi. Fernanda, sva u pisanju pisama svojoj djeci, nije vodila računa o nezaustavljivoj najezdi
propadanja. Sveta Sofija od Milosti je sama nastavila borbu, mučeći se oko korova da ne ude u
kuhinju, skidajući sa zidova krpe paučine koja bi se začas ponovno pojavila i stružući crvotočinu. Ali
kad vidje da je i Melquiadesovu sobu osvojila paučina i prašina, makar je tri puta dnevno brisala i
mela, i da joj, unatoč njenu mahnitu čišćenju, prijeti rušenje i bijeda, koju samo pukovnik Aureliano
Buendia i mladi vojnik bijahu predvidjeli, shvatila je da je pobijeđena. Tada odjenu dotrajalu nedjeljnu
haljinu, stare Urusline cipele i pamučne čarape što joj ih je poklonila Amaranta Ursula, i skupi u
svežanj dvije-tri preobuke što joj bijahu preostale.

— Predajem se reče Aurelianu. — Ova je kuća prevelika za moje uboge kosti.

Aureliano je upita kamo je krenula, a ona napravi neodređen pokret, kao da nema nikakve zamisli o
svojoj sudbini. Ipak, pokušala je objasniti da bi svoje posljednje godine htjela proživjeti s jednom
rodicom koja je stanovala u Riohachi. Objašnjenje nije bilo uvjerljivo. Od smrti svojih roditelja nije
imala veze ni s kim u selu, nije primala pisma ni poruke niti je se čulo da govori o kakvoj rodbini.
Aureliano joj dade četrnaest zlatnih ribica jer je htjela otići samo s onim što je imala: jedan pesos i
dvadeset i pet centavosa. S prozora iz sobe vidio ju je kako prelazi dvorište sa svežnjem robe, vukući
noge i pognuta od starosti, i vidio je kako provlači ruku kroz otvor na vratima da bi spustila zasun po
izlasku. Više se nikad nije čulo za nju.

Saznavši za bijeg, Fernanda je čitav dan lupetala koješta, dok je pregledavala škrinje, komode i
ormare, predmet po predmet, dok se nije uvjerila da Sveta Sofija od Milosti nije ništa odnijela. Prste
je ožegla pokušavajući, prvi put u životu, upaliti vatru, i morala je zamoliti Aureliana da joj kaže kako
se kuha kava. S vremenom, kuhinjski poslovi padoše na njega. Kad bi ustala, Fernanda bi našla
postavljen doručak i sobu je napuštala samo da bi uzela hranu koju bi joj Aureliano ostavljao
pokrivenu na ognjištu, a ona bi je odnijela na stol i blagovala bi na pamučnu stolnjaku i medu
svijećnjacima, sjedeći osamljena na vrhu stola, pred petnaest praznih stolica. Čak ni u takvim
okolnostima Fernanda i Aureliano nisu dijelili samoću, već su i dalje živjeli svako za se, pospremajući
svako svoju sobu, a paučina je ovijala ruže, hvatala se greda i prekrivala zidove. Tada se Fernandi
učinilo da se kuća puni duhovima. Činilo se kao da su predmeti, naročito oni od svakodnevne
upotrebe, razvili sposobnost da sami od sebe mijenjaju mjesto. Fernanda bi gubila vrijeme tražeći
škare za koje je bila sigurna da ih je ostavila na krevetu i, prevrnuvši sve, našla bi ih na gredi u kuhinji,
a bila je uvjerena da ondje nije četiri dana povirila. Odjednom nijedne viljuške u ladici i onda bi ih
našla šest na oltaru i tri u praonici. To lutanje stvari najteže je padalo kad bi se počelo pisati.
Tintarnica, postavljena desno, pojavila bi se lijevo, bugačica bi nestala i nakon dva dana bi je našla
pod jastukom, a stranice napisane José Arcadiju pomiješale bi se s onima za Amarantu Ursulu, i
neprestano ju je progonilo da je pisma stavila u suprotne omotnice, kao što joj se katkada i događalo.
Jednom zgodom je izgubila pero. Nakon petnaest dana donio joj ga listonoša koji ga je pronašao u
svojoj torbi pa je od kuće do kuće pitao čije je. Spočetka je mislila da su to mućke nevidljivih liječnika,
kao i nestanak pesara, pa im je čak počela pisati pismo s molbom da je puste na miru, ali je zbog
nekog posla morala prekinuti, a kad se vratila u sobu, ne samo da nije našla započeto pismo, nego se
nije niti sjetila da ga je htjela pisati. Neko vrijeme je mislila da to radi Aureliano. Počela ga je nadzirati
i postavljala je predmete tamo gdje se kretao, ne bi li ga iznenadila kad ih bude premještao, ali se
ubrzo uvjerila da Aureliano izlazi iz Melquiadesove sobe samo kad ide u kuhinju ili na zahod i da on
nije čovjek od šale. Tako je naposlijetku bila uvjerena da su to šegačenja duhova i počela je
pričvršćivati svaku stvar tamo gdje joj je bila potrebna. Škare je dugim konopcem vezala za glavu
kreveta. Držalo i upijač je pričvrstila za nogu stola, a tintarnicu prilijepila za ploču, desno od mjesta na
kojem je pisala. Ali problemi se nisu mogli riješiti od danas do sutra, jer već nakon nekoliko časova
šivanja konopac na škarama ne bi bio dovoljno dug da bi se moglo strići, kao da su ga duhovi
skraćivali. Isto joj se događalo i s konopcem na peru, pa čak i s vlastitom rukom koja nakon malo
vremena kako bi počela pisati ne bi dosezala tintarnicu. Ni Amaranta Ursula u Bruxellesu, ni José
Arcadio u Rimu nikad nisu saznali za te beznačajne nezgode. Fernanda im je kazivala da je sretna, kao
što je zapravo i bila, prije svega jer se osjećala oslobođenom svih obveza, kao da ju je život ponovno
odvukao u svijet njenih roditelja gdje nije bilo muke oko dnevnih problema, jer su bili unaprijed u
mašti riješeni. Zbog tog beskonačna dopisivanja bijaše izgubila svaki osjećaj za vrijeme, naročito od
odlaska Svete Sofije od Milosti. Bila se navikla brojiti dane, mjesece i godine, uzimajući za polazne
točke datume predviđene za povratak djece. Ali kad oni u nekoliko navrata odgodiše putovanje,
datumi joj se pobrkaše, rokovi izmiješaše i dani su joj sličili jedni na druge te nije ni osjećala da
prolaze. Umjesto uznemirenosti, njoj je to odlaganje pružalo neko duboko zadovoljstvo. Nije ju
zabrinjavalo da joj José Arcadio, mnogo godina nakon što joj je najavio polaganje vječnih zavjeta, još
uvijek piše kako se nada uskoro završiti studij visoke bogoslovije, da bi onda nastavio diplomatske
škole, jer je u svojoj glavi zamišljala da su vrlo visoke i pune mnogih zapreka vijugave stube koje vode
do stolice svetog Petra. S druge strane, oduševljavale su je vijesti koje bi za nekog drugog bile posve
beznačajne, kao na primjer da joj je sin vidio papu. Sličnu je radost osjetila kad joj je Amaranta Ursula
javila da će se njeno školovanje produžiti preko predviđena vremena, jer je zbog izvrsna uspjeha
dobila povlastice koje njen otac nije uzimao u obzir kad je pravio račune.

Bile su prošle više od tri godine otkako mu je Sveta Sofija od Milosti donijela gramatiku, kad je
Aureliano uspio prevesti prvi arak. Nije to bio uzaludan posao, ali je značio tek prvi korak na putu
kojem dužinu nije bilo moguće predvidjeti, jer tekst na kastiljanskom nije značio ništa: bili su to
šifrirani stihovi. Aurelianu su nedostajali elementi za određivanje ključa spomoću kojeg bi ih
odgonetao, ali kako mu je Melquiades rekao da se u knjižari katalonskog mudraca nalaze knjige koje
su mu potrebne da bi stao na kraj pergamenama, odlučio se zamoliti Fernandu da mu dozvoli da ih
ode potražiti. U sobi koja se nezadrživo punila ruševinama koje su ga na kraju pobijedile, razmišljao je
kako će na najprikladniji način izraziti svoju molbu, pripremao se za sve moguće okolnosti, tražio
najpogodniju priliku, ali kad je zatekao Fernandu kako skida hranu s ognjišta, a to je bila jedina zgoda
da s njom po razgovori, pažljivo pripremljena molba mu zape u grlu i ostade bez glasa. I to je bio
jedini put kad ju je uhodio. Osluškivao joj je korake u spavaćoj sobi. Čuo ju je kako ide prema vratima
da bi primila pisma od djece i da bi svoja dala listonoši, i do kasno u noć bi slušao teško i grčevito
škripanje pera na papiru, a onda bi uslijedio zvuk prekidača i mrmljanje molitve u tami. Tek tada bi
zaspao u nadi da će mu sutrašnji dan donijeti željenu priliku. Toliko se zanosio mišlju da mu dozvola
neće biti uskraćena da je jednog jutra podrezao kosu koja mu je već sezala do ramena, obrijao je
čupavu bradu, obukao uske hlače i košulju s pomičnim ovratnikom, koju je tko zna od koga naslijedio,
i čekao je u kuhinji da Fernanda dođe na doručak. Nije se pojavila ona već poznata svakidašnja žena,
uzdignute glave i ukočena hoda, nego starica nadnaravne ljepote, u požutjelu ogrtaču od hermelina,
pod krunom od bojadisane ljepenke i tronuta držanja, kao da je potajno plakala. Zapravo, otkako ju je
pronašla u kovčegu Aureliana Segunda, Fernanda je često oblačila rastočenu odoru kraljice. Svatko
tko bi je vidio pred ogledalom, ushićenu u svom monarhističkom položaju, mogao bi pomisliti da je
luda. No nije bilo tako. Jednostavno, ona je kraljevsku raskoš pretvorila u stroj za sjećanje. Prvi put
kad ju je obukla, nije mogla da joj se srce ne stisne, a oči napune suzama, jer je u tom času ponovno
osjetila miris laštila s čizama vojnika koji bijaše došao u kuću po nju da bi je učinio kraljicom, i duša joj
se ispunila čežnjom za izgubljenim snovima. Osjetila se tako starom, tako oronulom, tako udaljenom
od najljepših trenutaka svog života, te je čak žalila i za onim zgodama koje joj ostadoše u sjećanju kao
najružnije, i tek tada je spoznala koliko joj nedostaju dašci mažurana u trijemu, isparavanje ružičnjaka
u suton, pa čak i divlje ponašanje nepozvanih gostiju. Njeno srce od stvrdnuta pepela, koje je bez
klonuća odolijevalo i najtežim udarcima svagdašnje stvarnosti, rasulo se pod prvim naletom čežnje.
Kako su je godine sve više pustošile, tako je u njoj rasla nezadrživa potreba da se prepušta tuzi.
Samoća ju je učinila plemenitijom. Međutim, onog jutra kad je ušla u kuhinju i susrela se sa šalicom
kave koju joj je pružao mršav i blijed dečkić, čudesno sjajnih očiju, obuzeo ju je napad poruge. Ne
samo da mu je odbila molbu, nego je otad kućne ključeve spremala u torbu gdje je čuvala
neupotrebljavane pesare. Bio je to suvišan oprez, jer da je htio, Aureliano je mogao pobjeći i vratiti
se, a da ga nitko ne vidi. Ali dugo zatočeništvo, nepoznavanje svijeta, uvriježena pokornost, sve to
bijaše zagušilo u njegovu srcu sjeme pobune. Tako se vratio u zatvor, gledajući i pregledavajući
pergamene i slušajući do duboko u noć Fernandine jecaje iz spavaće sobe. Jednog jutra kao i obično
pođe naložiti vatru i na ugašenu pepelu nađe jelo što joj ga je ostavio prethodnog dana. Tada poviri u
sobu i vidje je pruženu na krevetu, pokrivenu ogrtačem od hermelina, ljepšu nego ikada, a koža joj
bila poput slonove kosti. Četiri mjeseca kasnije, kad je stigao José Arcadio, našao ju je nedirnutu.
Nije se moglo zamisliti čovjeka sličnijeg svojoj majci. Nosio je korotno odijelo od tafta, košulju s
okruglim i tvrdim ovratnikom i tanku svilenu vrpcu vezanu u uzao, umjesto kravate. Bio je blijed,
slabašan, začuđena pogleda i tankih usana. Crna mu kosa, ulaštena i glatka, razdijeljena posred glave
ravnom i blijedom crtom, izgledala kao umjetna kosa na svecima. Sjena brade vrlo pažljivo izbrijane
na parafinskom licu činila se kao nešto što ima veze sa savješću. Ruke mu bile blijede, sa zelenim
žilicama i parazitskim prstima, a na lijevom kažiprstu nosio prsten od čista zlata sa žutim opalom. Kad
mu je otvorio ulazna vrata, Aureliano se nije morao domišljati tko je, jer je bilo očito da stiže iz
daleka. Kuću je ispunio mirisom lavande koju mu je u djetinjstvu Ursula sipala na glavu, da bi ga
mogla naći u svojoj pomrčini. Na neki neobjašnjiv način, José Arcadio i nakon tolikih godina
odsutnosti bijaše ostao dijete jeseni, strašno tužan i osamljen. Otišao je ravno u sobu svoje majke u
kojoj je Aureliano četiri mjeseca isparavao živu, grijući je u epruveti djeda svog djeda, da bi sačuvao
tijelo prema Melquiadesovoj formuli. José Arcadio nije ništa zapitao. Poljubio ju je u čelo, izvukao joj
ispod suknje kesicu na stezniku u kojoj su bila tri još uvijek neupotrebljena pesara i ključevi od
ormara. Sve je radio izravnim i odlučnim pokretima, suprotno svojoj krhkosti. Izvukao je iz ormara
srebrom okovanu i obiteljskim grbom ukrašenu kutiju i u njenoj sandalovinom namirisanoj
unutrašnjosti našao opširno pismo, u koje je Fernanda iz srca izlila nebrojene istine koje mu je ranije
tajila. Čitao ga je stojeći, požudno, ali bez uzbuđenja, a na trećoj strani se zadržao, odmjerio
Aureliana pogledom kao da ga po drugi put želi prepoznati.

— Dakle rekao je glasom koji je sjekao poput britve — ti si taj kopilan.

— Ja sam Aureliano Buendia.

Aureliano ode i nije izašao niti zbog radoznalosti kad je čuo mrmor skromna pogreba. Katkada je iz
kuhinje vidio José Arcadija kako lunja po kući, gušeći se u svom teškom disanju, i poslije ponoći bi ga
slušao kako hoda po ruševnim sobama. Mjesecima mu nije čuo glasa, ne samo zbog toga što mu se
José Arcadio nije obraćao, nego zato što on to nije želio niti je imao vremena misliti na što drugo osim
pergamena. Po Fernandinoj smrti uzeo je pretposljednju ribicu i otišao u knjižaru katalonskog
mudraca da potraži potrebne knjige. Ništa što je vidio u prolazu nije mu privuklo pažnju, možda zato
što nije imao uspomena prema kojima bi pravio usporedbe, a prazne ulice i opustjele kuće bile su baš
onakve kako ih je zamišljao jednom zgodom kad je bio poželio da ih vidi. Bijaše dozvolio sebi ono što
mu je Fernanda uskratila, i to samo jednom, zbog jednog jedinog razloga i u najkraćem vremenu tako
da je bez zaustavljanja pretrčao jedanaest blokova do kuće u uličici gdje su se prije tumačili snovi, te
je ušao zadihan u šaren i mračan dućan, u kojem se jedva moglo kretati. Umjesto knjižare našao je
stovarište starih knjiga, nabacanih bez reda po crvotočnim policama, po uglovima spletenim
paučinom pa čak i po prostoru koji je morao služiti za prolaz. Na jednom dugom stolu punom
bilježnica, vlasnik je pisao beskrajnu prozu, ljubičastim krasopisom, ponešto opijenim na listovima
istrgnutim iz školskih zadaćnica. Imao je lijepu sijedu kosu koja mu se spuštala na čelo kao ćuba ptice
kakadukalice, a plave mu oči, žive i stisnute odavale skromnost čovjeka koji je proštio sve knjige. Bio
je u kratkim hlačama, mokar od znoja, i nije prekidao pisanje da bi vidio, tko je ušao. Aurelianu nije
bilo teško u tom basnoslovnom neredu pronaći onih pet knjiga što ih je tražio, jer su bile točno ondje
gdje mu je rekao Melquiades. Bez riječi, predao ih je, zajedno sa zlatnom ribicom, katalonskom
mudracu, a on ih razgleda i oči mu se stisnuše kao dvije školjke. — Mora da si lud—, reče na svom
jeziku, podižući ramena, i vrati Aurelianu pet knjiga i zlatnu ribicu.
— Nosi ih — reče na kastiljanskom. — Posljednji čovjek koji ih je čitao bio je Isaak Slijepi, i zato pazi
dobro što radiš.

José Arcadio je obnovio Meminu sobu, dao je oprati i pokrpati zavjese od baršuna i damast na
baldahinu iznad potkraljevskog kreveta i ponovno je osposobio napuštenu kupaonicu, u kojoj je
betonska kada bila sva crna od neke vlaknaste i hrapave kore. Na ta dva mjesta svelo se njegovo
petparačko carstvo, puno istrošenih čudnih predmeta, lažnih mirisa i jeftina nakita. Jedino što ga je
smetalo u ostalim dijelovima kuće bili su sveci na domaćem oltaru te ih je jednog popodneva sažgao
u pepeo na lomači zapaljenoj u dvorištu. Spavao je do poslije jedanaest. Išao je u kupatilo u
pohabanu ogrtaču na kojem su bili zlatni zmajevi i u papučama sa žutim resama i tamo je izvodio
čitav obred koji je po svojoj pažljivosti i sporosti podsjećao na lijepu Remedios. Prije kupanja
namirisao bi vodu u kadi solima koje je držao u tri bočice od alabastra. Nije se polijevao iz tikve nego
bi legao u mirisnu vodu i ostao bi do dva sata, ležeći na leđima, uspavan svježinom i sjećanjem na
Amarantu. Nekoliko dana nakon dolaska skinuo je tafteno odijelo, u kojem mu je bilo vruće, a drugo
nije ni imao, i obukao je uske hlače, slične onima Pietra Crespija za vrijeme plesa, i košulju od svile
koju su tkale žive gusjenice, s izvezenim inicijalima na prsima. Dva puta tjedno prao je u kadi
cjelokupnu preobuku i ostao bi u ogrtaču dok se ne osuši, jer nije imao što drugo obući. Nikad nije jeo
kod kuće. Izlazio je na ulicu kad bi popustila popodnevna vrućina i ne bi se vraćao do kasno u noć.
Tada bi nastavio svoje mukotrpno šetanje, dišući kao mačak i sjećajući se Amarante. Ona i
zastrašujući pogledi svetaca pri sjaju noćne lampe bijahu jedine dvije još žive uspomene na kuću.
Mnogo puta, u zasljepljujućem rimskom kolovozu, u snu bi otvorio oči i vidio bi Amarantu kako
izranja iz bazena od šarena mramora u čipkanim podsuknjama i sa zavojem na ruci, i u izgnaničkoj
čežnji činila mu se mnogo ljepšom. Suprotno Aurelianu Joséu, koji je tu sliku pokušao zagušiti u
krvavoj baruštini rata, on ju je nastojao sačuvati živu u močvari požude, dok je majku zavaravao
beskrajnim lažima o svom papinskom pozivu. Ni njemu ni Fernandi nikad nije došlo do svijesti da
njihovo dopisivanje predstavlja razmjenu izmišljotina. José Arcadio, koji je ostavio sjemenište čim je
došao u Rim, nastavio je pothranjivati priču o bogosloviji i crkvenom pravu, da ne bi doveo u
opasnost basnoslovno nasljedstvo, o kojem mu je majka govorila u svojim zanosnim pismima i koje
ga je trebalo izvući iz bijede i prljavštine što ih je dijelio s dva prijatelja u tavanskoj sobi u Trastevereu.
Kad je primio posljednje Fernandino pismo, nadahnuto predosjećanjem skore smrti, spremio je u
kovčeg posljednje ostatke svog lažnoj sjaja i prešao ocean u skladištu broda gdje su se emigranti
stiskali kao stoka za klanje, jedući hladne makarone i ucrvani sir. Prije nego je pročitao Fernandinu
oporuku, koja nije bila drugo nego podrobno i zakašnjelo ponavljanje nesreća, već ga rasklimano
pokućstvo i korov u trijemu upozoriše daje zapao u stupicu, iz koje se nikad više neće izvući, zauvijek
prognan iz dijamantne svjetlosti i nezaboravna uzduha rimskog proljeća. U zamornim nesanicama
zbog zaduhe mjerio je i premjeravao dubinu svog udesa, dok je prolazio mračnom kućom, gdje su mu
Ursulina staračka upozoravanja ulila strah od svijeta. Da bi bila sigurna da ga neće izgubiti u svom
mraku, bijaše mu odredila kut u spavaćoj sobi, jedino mjesto gdje je mogao biti zaštićen od mrtvih
koji su već od večeri lunjali kućom. — Što god ružno da učiniš govorila mu je Ursula — kazat će mi
sveci.“ Strašne noći njegova djetinjstva bile su ograničene na taj ugao, gdje je ostajao nepomičan sve
do odlaska na spavanje, znojeći se od straha na stočiću pod pozornim i ledenim pogledom svetaca
tužibaba. Bijaše to uzaludno mučenje, jer se on već tada užasavao od svega što ga je okružavalo i bio
je pripremljen da se boji svega na što naiđe u životu: žena uličarki koje su ispijale krv; žena u kući,
koje su rađale djecu s prasećim repom; pijetlova za borbu, koji su uzrokovali smrt ljudima i doživotnu
grižnju savjesti; vatrenog oružja, koje te, samo ako ga dotakneš, osudi na dvadeset godina ratovanja;
nepromišljenih poduhvata koji vode u očaj i ludilo, i, na kraju, svega što je u svojoj beskrajnoj dobroti
Bog stvorio, a davao iskvario. Kad bi se probudio, iscrpljen žrvnjem noćnih mora, svjetlost na prozoru,
Amarantine milošte u kadi i uživanje kad bi ga svilenim jastučićem zaprašivala među nogama, sve to
bi ga oslobađalo straha. Čak i Ursula mu je bila drukčija pod blistavom svjetlošću perivoja, jer tamo
mu nije govorila o strašilima, već mu je trla zube ugljenom prašinom, da bi imao blistav papinski
osmijeh; rezala mu je i čistila nokte kako bi se hodočasnici, koji će stizati u Rim sa svih strana svijeta,
divili ljepoti papinih ruku kad ih bude blagosiljao, i češljala ga je kao papu, i posipala ga mirisnom
vodicom, kako bi njegovo tijelo i odjeća papinski mirisali. Vidio je papu u vrtu Castelgandolfa kako s
nekog balkona mnoštvu hodočasnika kazuje isti govor na sedam jezika, i jedino mu je privukla pažnju
bjelina njegovih ruku koje su izgledale kao močene u lukšiji, zatim blistavi sjaj njegove ljetne odore i
tajanstven miris kolonjske vode.

Gotovo godinu dana nakon povratka kući, pošto zbog prehrane bijaše prodao srebrne kandelabre i
vrčinu s grbom — na kojoj su zapravo samo dijelovi grba bili zlatni —jedina je zabava José Arcadiju
bila skupiti dječake iz sela da bi se igrali u kući. Sastajao se s njima u vrijeme popodnevna odmora te
bi preskakali konop u vrtu, pjevali u trijemu ili se verali po namještaju u velikoj sobi, dok bi on išao od
skupine do skupine i držao lekciju iz lijepog ponašanja. U to doba nije više nosio uske hlače ni svilenu
košulju, nego obično odijelo kupljeno u arapskom dućanu, ali je i dalje čuvao svoju dostojanstvenu
opuštenost i papinsko držanje. Dječaci su se odnosili prema kući kao nekada Memine kolegice. Do
kasno u noć čulo ih se kako brbljaju i pjevaju i plešu španjolski ples te je kuća izgledala kao internat
bez discipline. Aureliano nije obraćao pažnju na tu najezdu sve dok ga nisu počeli smetati u
Melquiadesovoj sobi. Jednog jutra dva dječaka gurnuše vrata i prestrašiše se pred pojavom prljava i
runjava čovjeka, koji nije prekidao svoje odgonetavanje pergamena na radnom stolu. Nisu se usudili
ući, ali su neprestano njuškali oko sebe. Provirivali su i šaptali kroz pukotine, ubacivali žive životinje
kroz okna na krovu, a jednom su mu izvana začavlali vrata i prozor te je Aurelianu trebalo pola dana
dok ih je silom otvorio. Osokoljeni nekažnjavanjem svojih vragolija, drugog jutra, dok je Aureliano bio
u kuhinji, četiri dječaka uđoše u sobu, pripravni da unište pergamene. Ali čim se domogoše požutjelih
araka, neka ih anđeoska sila podiže od zemlje i zadrža ih u zraku, dok nije došao Aureliano i oteo im
pergamene. Od tada ga više nisu smetali.

Četiri starija dječaka, koji su nosili kratke hlače iako su već bili na pragu momaštva, brinula su se o
osobnom izgledu José Arcadlja. Došli bi prije ostalih i cijelo jutro bi ga brijali, masirali toplim
ručnikom, rezali mu i čistili nokte na rukama i nogama i škropili ga lavandom. katkada bi ulazili u kadu
i sapunali ga od glave do pete, dok bi on ležao na leđima misleći na Amarantu. Potom bi ga brisali,
posipali ga puderom i odijevali. Jedan dječak guste plave kose i stakleno-ružičastih očiju poput kunića
običavao je spavati u kući. Njegova povezanost s José Arcadljem bila je tako čvrsta te mu je pravio
društvo u njegovim astmatičnim nesanicama, šuteći i lunjajući s njim po mračnoj kući. Jedne noći u
sobi gdje je spavala Ursula spaziše kroz kristalizirani cement žućkasto svjetlucanje, kao da je neko
podzemno sunce sobni pod pretvorilo u staklo. Nije im trebalo paliti svijeću. Bilo im je dovoljno podići
ispucane ploče u uglu gdje je uvijek stajao Ursulin krevet i gdje je svjetlucanje bilo najjače, da bi
pronašli tajni grob što ga je Aureliano Segundo do iznemoglosti tražio u svom mahnitom iskopavanju.
Tu su bile tri platnene vreće podvezane bakrenom žicom, a u njima sedam tisuća dvjesto i četrnaest
zlatnika koji su sijali kao žerava u mraku.

Pronalazak zlata je djelovao kao požar. Umjesto da se vrati u Rim s neočekivanim bogatstvom, o
čemu je sanjao u neimaštini, José Arcadio je pretvorio kuću u dekadentan raj. Zavjese i baldahin u
sobi dao je napraviti od novog baršuna, a pod i zidove u kupatilu obložio pločicama. Kredenca u
blagovaonici bila puna ušećerena voća, šunke i kompota, a napuštena žitnica bi ponovno otvorena da
bi se u nju smjestila vina i likeri što ih je sam José Arcadio podizao na željezničkoj postaji, u
sanducima na kojima je bilo njegovo ime. Jedne noći on i četiri starija dječaka prirediše zabavu koja
potraja do svanuća. U šest ujutro izađoše goli iz sobe, isprazniše kadu i napuniše je šampanjcem. Svi
zajedno se baciše u nju, plivajući kao ptice što lete zlatnim nebom punim mirisnih mjehurića, dok je
Jose Arcadio ležao na leđima, izvan zabave, i otvorenih očiju sanjario o Amaranti. Ostao je tako,
zagnjuren u sebe, gutajući gorčinu svojih izopačenih užitaka; ostao je i poslije nego su se dječaci
zamorili i zajedno otišli u sobu, gdje su strgali baršunske zavjese da bi se obrisali i gdje su u gužvi
razbili ogledalo od gorskog kristala i srušili baldahin trpajući se u krevet svi zajedno, Kad se José
Arcadio vratio iz kupatila, našao ih je kako spavaju sklupčani, goli, u sobi koja je doživjela brodolom.
Raspaljen, ne toliko zbog pohare, koliko zbog gađenja i sažaljenja nad samim sobom u očajničkoj
pustoši orgije, najednom se oboružao bičevima crkvenog čuvara koje je čuvao u dnu kovčega zajedno
s kostrijeti i drugim napravama za trapljenje i ispaštanje, te je dječake izjurio iz kuće, urličući kao lud i
šibajući ih nemilosrdno, kao što ne bi postupio ni s čoporom kojota. Ostao je skrhan, s napadom
zaduhe koji ga je držao nekoliko dana i od čega je izgledao kao na samrti. Nakon tri mučne noći,
iznuren od gušenja, pode u Aurelianovu sobu i zamoli ga da mu u susjednoj Ijekarni kupi prašak za
udisanje. Tako je Aureliano po drugi put izašao na ulicu. Trebalo mu je proći dva bloka kuća da bi
došao do male Ijekarne s prašnjavim izlogom u kojem su bile porculanske bočice s latinskim
natpisima, gdje mu neka djevojka diskretne ljepote poput nilske zmije dade lijek što ga je José
Arcadio naznačio na ceduljici. Drugi izlazak u pusto mjesto, jedva osvijetljeno žućkastim uličnim
žaruljama, nije u Aurelianu razbudio više znatiželje nego prvi put. José Arcadio je već pomišljao da je
pobjegao kad ga vidje da dolazi, nešto zadihan zbog žurbe vukući noge, koje su mu zbog zatvorskog
života i nedovoljna kretanja postale slabe i otežane. Njegova ravnodušnost prema svijetu bijaše tako
očita, da je José Arcadio koji dan kasnije pogazio obećanje zadano majci te mu dao slobodu da izlazi
kad hoće.

— Nemam nikakva posla na ulici — odgovori mu Aureliano.

Ostao je i dalje zatvoren, unesen u pergamene koje je malo po malo otkrivao, ali im ipak nije
uspijevao objasniti smisao. José Arcadio mu je donosio u sobu šunku, zašećereno cvijeće, koje je u
ustima ostavljalo ukus proljeća, i u dva navrata čašu vina. Nisu ga zanimale pergamene, koje je
smatrao tajnovitom zabavom, ali mu je privukla pažnju neobična naobrazba i neobjašnjivo
poznavanje svijeta koje je posjedovao taj osamljeni rođak. Tada je saznao da razumije pisani engleski
i da je, uz proučavanje pergamena, pročitao od prve do posljednje strane, kao kakav roman, svih šest
svezaka enciklopedije. U početku je toj činjenici pripisivao Aurelianovu sposobnost da govori o Rimu
kao da je u njemu proživio mnoge godine, ali se ubrzo uvjerio da on zna i koješta čega nema u
enciklopediji, kao što su cijene pojedinih stvari. — Sve se zna—, bio je jedini odgovor što ga je dobio
od Aureliana, kada ga je upitao odakle mu svi ti podaci. Aureliano, sa svoje strane, iznenadio se kako
je José Arcadio posve drukčiji, viđen izbliza, nego što mu se učinio kad ga je promatrao kako lunja po
kući. Znao se nasmijati i katkada sebi dozvoliti pokoje sjećanje na prošlost kuće, a zabrinuo se i nad
ubogim stanjem Melquiadesove sobe. To zbliženje dvaju osamljenika iste krvi bilo je vrlo daleko od
prijateljstva, ali im je obojici omogućilo da lakše podnose neprobojnu samoću, koja ih je istodobno
dijelila i spajala. José Arcadio se tako mogao obratiti Aurelianu pri rješavanju nekih kućnih problema
koji su ga gonili u očaj. Aureliano je pak mogao sjediti i čitati u trijemu, primati pisma Amarante
Ursule koja su stizala po već uhodanom redu i služiti se kupatilom odakle ga bijaše istjerao José
Arcadio po svom dolasku.

Jedne sparne zore obojicu je trglo iz sna žurno lupanje na vratima. Bio je neki zagonetni starac, velikih
zelenih očiju od kojih mu je lice poprimalo spektralan odsjaj, s križem od pepela na čelu. Odjeća u
dronjcima, poderane cipele i stara naprtnjača na leđima kao jedina prtljaga davahu mu prosjački
izgled, ali je u njegovu držanju bilo nekog dostojanstva koje se nije nimalo podudaralo s njegovom
vanjštinom. Dovoljno je bilo jednom ga vidjeti, makar i u polumraku sobe, da bi se zaključilo, kako
tajna snaga koja ga je držala u životu ne potječe od nagona za samoodržanjem, nego od naviknutosti
na strah. Bio je to Aureliano Amador, jedini preživjeli od sedamnaest sinova pukovnika Aureliana
Buendije, koji je tražio nekakav predah u svom dugom i nesretnom življenju bjegunca. Predstavio se,
zamolio da mu pruže utočište u toj kući o kojoj je u svojim bijedničkim noćima sanjao kao o
posljednjoj utvrdi sigurnosti koja mu je preostala u životu. Ali José Arcadio i Aureliano nisu ga se
sjećali. Misleći da je protuha, izguraše ga na ulicu. Tada obojica vidješe s vrata kraj jedne drame koja
je započela prije nego je José Arcadio počeo misliti svojom glavom. Dva policijska agenta, koji su
godinama slijedili Aureliana Amadora i koji su ga kao psi gonili širom svijeta, pojaviše se između
bajama na suprotnom pločniku i opališe dva hica iz mauzerke koji ga pogodiše točno u križ od pepela.

U stvari, otkako je istjerao dječake, José Arcadio je očekivao vijesti o prekooceanskom brodu koji bi
prije Božića trebao otploviti za Napulj. Rekao je to Aurelianu, a usto je smislio kako da mu ostavi
trgovinu od koje bi mogao živjeti, jer košara s namirnicama nije stizala od Fernandine smrti.
Međutim, ni taj posljednji san neće se ostvariti. Jednog rujanskog jutra, nakon što je u kuhinji popio
kavu s Aurelianom, José Arcadio je upravo dovršavao svoje dnevno kupanje, kad kroz okna na krovu
nahrupiše četiri dječaka što ih bijaše izbacio iz kuće. Ne davši mu vremena da se brani, skočiše
odjeveni u kadu, zgrabiše ga za kosu i glavu zagnjuriše pod vodu, držeći ga dok na površini nije utihlo
klokotanje agonije, a smireno i blijedo tijelo dupina skliznulo na dno mirisne vode. Potom odnesoše
tri vreće zlata, za koje su samo oni i njihova žrtva znali gdje su pohranjene. Bio je to tako hitar,
smišljen i surov poduhvat te je izgledao kao napad vojnika. Aureliano, zatvoren u svojoj sobi, nije
primijetio ništa. Tog popodneva, videći da ga nema u kuhinji, dao se u potragu za José Arcadijem po
cijeloj kući i nađe ga kako pliva u mirisnom ogledalu kade, golem i naduven, stalno misleći na
Amarantu. Tek tada je shvatio koliko ga bijaše počeo voljeti.
Amaranta Ursula stiže s prvim prosinačkim anđelima, tjerana lahorom za jedrenje, vodeći
muža na svilenoj uzici koju mu je vezala oko vrata. Pojavila se bez najave, u odjeći boje slonove kosti,
s bisernom ogrlicom koja joj je sezala skoro do koljena, s prstenjem od smaragda i topaza, a kosa joj
ravna, savita u punđu i s uvojcima oko ušiju. Čovjek s kojim se vjenčala šest mjeseci ranije bio je već
zreli Flamanac, vitak, s izgledom pomorca. Nije joj trebalo nego da gurne vrata velike sobe da bi
shvatila kako je njena odsutnost bila duža i štetnija nego što je pretpostavljala.

— Bože moj — uskliknula je, više vesela nego iznenađena vidi se da u ovoj kući nema ženskog
čeljadeta.

Prtljaga nije stala u trijem. Pored starog Fernandina kovčega s kojim su je otpremili na školovanje,
donijela je dva sanduka u obliku ormara, četiri velika kovčega, vreću za suncobrane, osam kutija za
šešire, golemi kavez s pedeset kanarinaca i muževljev bicikl, složen u posebnu kutiju koja se mogla
nositi poput violončela. Nije se odmarala ni jedan dan poslije duga putovanja. Obukla je staru
platnenu kecelju koju je njen muž donio s ostalom opremom za vozača i prihvatila se novog
uređivanja kuće. Otjerala je crvene mrave koji već bijahu osvojili trijem, oživjela je ružičnjak, iščupala
korov iz korijena, a u vaze na ogradi ponovno posijala paprat, mažurane i begonije. Stavila se na čelo
skupine stolara, bravara i zidara koji začepiše pukotine u podovima, učvrstiše vrata i prozore,
obnoviše namještaj i obijeliše zidove izvana i iznutra, tako da se tri mjeseca po njenu povratku
ponovno udisao mladenački i svečan zrak, kao u doba mehaničkog klavira. Nikad u kući nije bilo
osobe vedrijeg raspoloženja u svakom času i svakoj prilici, i nikoga raspoloženog za ples i pjesmu i za
bacanje u smeće zastarjelih stvari i običaja. Jednim potezom je udarila kraj pogrebnim uspomenama i
hrpama suvišnih drangulija i praznovjernih predmeta što su se potezali po uglovima, a jedino je
ostavila, u znak zahvalnosti prema Ursuli, Remediosinu sliku u velikoj sobi. — Gledajte kakva raskoš
— vikala je pucajuć od smijeha. Prababa od četrnaest godina.— Kad joj je jedan zidar ispričao da je
kuća puna duhova i da bi ih se moglo otjerati jedino pronalaskom blaga koje su ostavili zakopano u
kući, ona je uz grohotan smijeh odgovorila da ne vjeruje u praznovjerja. Bila je tako neposredna, tako
napredna, tako moderna i slobodna duha, da Aureliano nije znao kud bi se djeo kad ju je vidio. —
Kakva strahota povika ona, sretna, raširenih ruku. — Glete kako je porastao moj mili ljudožder!—
Prije nego se snašao, ona je već stavila ploču na priručni gramofon što ga je nosila sa sobom i počela
ga učiti moderne plesove. Primorala ga je da promijeni iznošene hlače što ih je baštinio od pukovnika
Aureliana Buendije, poklonila mu mladenačke košulje i dvobojne cipele i gonila ga na ulicu kad bi
dugo boravio u Melquiadesovoj sobi.

Radišna, malena, neukrotiva, kao Ursula, i gotovo jednako lijepa i izazovna kao lijepa Remedios,
posjedovala je izuzetan dar da predosjeti modu. Modni uzorci što su joj stizali poštom služili su joj tek
toliko da provjeri da se nije prevarila u modelima koje je sama kreirala i šivala ih na starom
Amarantinu ručnom stroju. Bila je pretplaćena na sve moguće evropske revije za modu, za obavijesti
o umjetnosti i popularnoj glazbi i bilo joj je dovoljno baciti pogled na njih da bi se uvjerila kako se
stvari u svijetu kreću upravo onako kako ih je ona predvidjela. Teško je bilo shvatiti da se žena takva
duha vratila u mrtvo selo, pritisnuto prašinom i vrućinom i to s mužem koji je imao dovoljno novaca
da bi mogao dobro živjeti u svakom dijelu svijeta, i koji ju je toliko volio te se pustio voditi i vući na
svilenoj uzici. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, bila je sve očitija njena namjera da tu ostane, jer
svi su joj planovi bili dugoročni i svi njeni poduhvati su bili sračunati na to da sebi pripremi udoban
život i mirnu starost u Macondu. Kavez s kanarincima je dokazivao da te nakane nisu bile brzoplete.
Sjećajući se da joj je majka u jednom pismu pisala o pomoru ptica, odgodila je putovanje za nekoliko
mjeseci dok nije pronašla brod koji je pristajao na sretnim otocima i tamo je izabrala dvadeset i pet
pari najboljih kanarinaca da bi ponovno napučila nebo u Macondu. To je bio najžalosniji od njenih
brojnih promašenih poduhvata. Kako su se ptice množile, tako ih je Amaranta Ursula puštala par po
par, ali one su odlazile iz sela prije nego bi osjetile da su slobodne. Uzalud je pokušala udobrovoljiti ih
velikim kavezom što ga je Ursula napravila za vrijeme prve obnove kuće. Uzalud im je na bajame
postavila umjetna gnijezda od kučine, i po krovovima prosula proso i uznemiravala zatvorene ne bi li
svojom pjesmom zadržale odbjegle, koje su se kod prvog uzleta dizale u visine i jednom bi zaokružile
zrakom, tek toliko koliko im je trebalo da pronađu pravac povratka na sretne otoke.

Godinu dana po povratku, iako nije uspostavila nikakvo prijateljstvo ni priredila kakvu zabavu,
Amaranta Ursula je i dalje vjerovala da je moguće izbaviti tu zajednicu koju nesreća bijaše izabrala za
sebe. Gaston, njen muž, nastojao je ne protusloviti joj, iako je već onog smrtnog podneva kad je sišao
s vlaka shvatio da su njene odluke posljedica varljive nostalgičnosti. Uvjeren da će je stvarnost
nadvladati, nije se niti potrudio da sastavi bicikl, već se dao na traženje najsjajnijih jaja u paučini koju
su zidari skidali, a onda bi ih noktima otvarao i čitave sate bi kroz leću motrio sićušne pauke koji bi iz
njih izlazili. Kasnije, uvjeren da Amaranta Ursula nastavlja obnavljanje jer neće da poklekne, odlučio
se sastaviti svoj raskošni bicikl, na kojem je stražnji kotač bio mnogo manji od prednjeg, i posvetio se
hvatanju i sušenju svih mogućih domaćih kukaca koje bi našao u okolici te ih je u bocama od
marmelade slao svom starom profesoru prirodopisa na sveučilištu u Liegeu, gdje je studirao znanost
o kukcima, iako je njegova prava sklonost bila aeronautika. Kad se vozio biciklom, nosio je akrobatske
hlače, gajdaške čarape i detektivsku kapu, a kad bi išao pješke, obukao bi besprijekorno laneno
odijelo, bijele cipele, svilenu kravatu, slamnati šešir, a u ruci bi nosio vrbov štap. Imao je bezbojne
zjenice koje su isticale njegov mornarski izgled i brčiće poput vjeveričje dlake. Iako je bio najmanje
petnaest godina stariji od žene, njegove mladenačke sklonosti, njegovo uvijek budno nastojanje da je
usreći i vrline dobra ljubavnika nadoknađivale su tu razliku. U stvari, tko bi vidio tog brižljivo odjevena
četrdesetogodišnjaka, s uzicom oko vrata i cirkuskim biciklom, ne bi mogao pomisliti da je sa svojom
mladom ženom sklopio ugovor o razuzdanoj ljubavi, da jedno drugom imaju udovoljiti u iznenadnim
prohtjevima tamo gdje ih obuzme želja, makar to bilo i na nepogodnu mjestu, kao što su činili otkako
su se počeli vidati, i to sa strašću koju su vrijeme i neobične prilike samo produbljivale i obogaćivale.
Gaston ne samo daje bio grub ljubavnik, neiscrpne maštovitosti i vještine, nego je vjerojatno bio prvi
čovjek u povijesti ljudskog roda koji se prisilno spustio avionom i umalo pognuo zajedno sa
zaručnicom, a samo zato da bi vodio ljubav u polju ljubičica.

Bijahu se upoznali tri godine prije vjenčanja, kad je sportski dvoplošnjak u kojem je on izvodio kružne
okrete iznad škole Amarante Ursule, pokušao neustrašivim zaletom izbjeći koplje zastave, a priprosta
naprava od platna i aluminijske oplate ostala repom zakačena za električne žice. Od tada, ne vodeći
računa o povezanoj nozi, krajem tjedna je dolazio po Amarantu Ursulu u pansion časnih sestara gdje
je stalno živjela i u kojem pravila nisu bila tako stroga kao što je Fernanda priželjkivala, i odvodio bi je
u svoj sportski klub. Počeli su se ljubiti na 500 metara visine, u nedjeljnom zraku nad pustarama, i što
su im stvorenja na zemlji bivala manja, oni su jedno drugom postajali bliži. Ona mu je pričala o
Macondu kao o najsvjetlijem i najugodnijem selu na svijetu, i o golemoj kući koja miriše po
mažuranama, u kojoj bi htjela živjeti do starosti, s vjernim mužem i dva neukrotiva sina, koji bi se zvali
Rodrigo i Gonzalo, a nikako Aureliano i José Arcadio, i kćerkom koja bi se zvala Virginia, a nikako
Remedios. Takvom je upornošću i čeznutljivošću prikazivala svoje selo, koje joj se zbog tuge za
rodnim krajem činilo još ljepšim, te je Gastonu bilo jasno da bi se ona udala samo pod uvjetom da
odu živjeti u Macondu. On je to prihvatio, kao što je kasnije prihvatio i svilenu uzicu, jer je vjerovao
da se radi o prolaznom hiru koji treba prepustiti vremenu. Ali kad provedoše dvije godine u Macondu,
a Amaranta Ursula i dalje bila zadovoljna kao i prvog dana, on poče davati znakove za uzbunu. Već je
bio osušio sve kukce koje je mogao naći u okolici, govorio je kastiljanski kao domaći čovjek i bijaše
riješio sve križaljke u listovima koje su primali poštom. Klimu nije mogao uzeti kao razlog za skori
povratak, jer ga priroda bijaše obdarila kolonijalnom jetrom, koja je bez posljedica podnosila
popodnevnu žegu i punoglavce u vodi. Toliko mu se dopala kreolska kuhinja da je jednom zgodom
pojeo kajganu od osamdeset i dva jaja od guštera iguane. Što se tiče Amarante Ursule, ona je, po
narudžbi, primala vlakom ribu i školjke u kašetama s ledom, konzervirano meso i zakuhano voće, jer
je samo to mogla jesti. I dalje se odijevala po europskoj modi i poštom primala modne uzorke, iako
nije imala kud ići ni koga primati u posjete, niti je njen muž u takvim prilikama bio raspoložen diviti se
njenim kratkim haljinama, pustenim suknima i ogrlicama od sedam nizova. Čini se da se njena tajna
sastojala u tome što je uvijek znala biti zauzeta, rješavajući kućne probleme koje je sama stvorila i
radeći naopako poslove koje bi sutradan ispravljala, i to tako ubitačno zdušno, da bi Fernanda sigurno
to ocijenila kao nasljednu strast građenja zbog rušenja. Njen svečarski duh bio je stalno toliko budan
da bi, po primitku novih ploča, pozvala Gastona da do kasno ostane u velikoj sobi kako bi iskušali
plesove što su joj ih školske drugarice opisivale u crtežima, i onda bi na kraju obično vodili ljubav u
bečkim ljuljaškama ili na golom podu. Za potpunu sreću jedino su joj nedostajala djeca, ali je poštivala
ugovor s mužem da ih neće imati prije nego se navrši pet godina braka.

Tražeći čime bi ispunio svoje puste sate Gaston je običavao provesti jutro u Melquiadesovoj sobi, s
povučenim Aurelianom. Užitak mu je bio s njim se spominjati najzabitnijih kutaka svoje zemlje, koju
je Aureliano poznavao kao da je dugo živio u njoj. Kad ga je Gaston zapitao kako je došao do
podataka kojih nema u enciklopediji, dobio je isti odgovor kao i José Arcadio: — Sve se zna.— Pored
sanskrta, Aureliano bijaše naučio engleski i francuski, i ponešto latinski i grčki. Kako je svakog
popodneva izlazio, a Amaranta Ursula mu bijaše odredila sedmičnu svotu za osobne troškove, tako se
u njegovoj sobi našao izbor iz knjižare katalonskog mudraca. Požudno je čitao do kasno u noć, iako je,
po njegovim osvrtima na pročitano, Gaston zaključio da nije kupovao knjige zato da bi nešto naučio,
nego da bi provjerio točnost svog znanja, i da ga ništa nije zanimalo koliko pergamene, kojima je
posvećivao najsvježije jutarnje sate. Gaston i njegova žena rado bi ga bili uključili u obiteljski život, ali
je Aureliano bio zatvoren čovjek, ovijen tajanstvenim oblakom koji je s vremenom bivao sve gušći.
Bilo je to tako neprobojno stanje, da se Gaston uzalud mučio ne bi li se povezao s njim, i morao je
potražiti drugu zabavu kojom bi ispunio svoje puste sate. Tada mu je pala na pamet zamisao da
ustanovi avionsku poštu.

Nije to bila nova ideja. U stvari, već ju je imao razrađenu kad je upoznao Amarantu Ursulu, ali ne za
Macondo, nego za Belgijski Kongo, gdje je njegova obitelj imala poduzeće za palmino ulje. No sve je
to morao odgoditi zbog ženidbe i zbog odluke da nekoliko mjeseci provede u Macondu, kako bi
zadovoljio svoju suprugu. Ali kad je vidio da se Amaranta Ursula dala na osnivanje društva za javne
radove i da mu se čak i ruga kad spomene mogućnost povratka, shvatio je da stvari idu na dugu stazu
te je ponovno uspostavio vezu sa zaboravljenim suradnicima u Bruxellesu, zaključivši da čovjek može
biti krčilac novih putova u Karibima jednako kao u Africi. Dok su se obavljale predradnje, pripremio je
stazu za polijetanje u starom čarobnom području koje je tada sličilo na kamenitu ispucanu ravan;
proučavao je pravce vjetrova, zemljopis priobalja i najprikladnije smjerove za zračnu plovidbu, a da
nije ni pomislio da će njegovo nastojanje, slično onome Mr. Herberta, u mjestu izazvati opasne
sumnje, da on ne priprema planove putovanja nego sađenje banana. Ponesen mišlju da bi poslije
svega mogao opravdati svoje konačno udomljenje u Macondu, u nekoliko navrata je putovao u glavni
grad pokrajine gdje se sastao s vlastima, dobio dozvole i potpisao isključive ugovore. U
međuvremenu je sa suradnicima u Bruxellesu vodio dopisivanje slično Fernandinom s nevidljivim
liječnicima i na kraju ih je uspio nagovoriti da ukrcaju prvi zrakoplov, u pratnji jednog iskusna
mehaničara, koji će ga sastaviti u najbližoj luci i onda s njim doletjeti u Macondo. Godinu dana nakon
prvih mjerenja i meteoroloških proračuna, pouzdavajući se u čvrsta obećanja svojih suradnika, bio je
navikao šetati ulicama, gledati nebo i osluškivati šumor lahora, u očekivanju da će se zrakoplov
pojaviti.

Iako ona to nije primijetila, povratak Amarante Ursule izazvao je duboku promjenu u Aurelianovu
životu. Nakon smrti José Arcadija postao je redoviti posjetilac knjižare katalonskog mudraca. Pored
toga, sloboda koju je tada uživao i vrijeme kojim je raspolagao, razbudiše u njemu stanovito
zanimanje za mjesto, koje je upoznao bez čuđenja. Obišao je prašnjave i samotne ulice ispitujući, više
sa znanstvenog nego s ljudskog stanovišta, unutrašnjost oronulih kuća, metalne mreže na prozorima,
uništene rđom i uginulim pticama, i stanovnike dotučene uspomenama. Pokušao je u mašti obnoviti
propali sjaj nekadašnjeg grada Bananskog društva, u kojem je prazan bazen bio do vrha pun trulih
ženskih i muških cipela; u kući obrasloj korovom našao je kostur njemačkog psa, još uvijek vezanog
željeznim lancem na alku, a telefon je zvonio, zvonio, zvonio, dok nije digao slušalicu i začuo kako
neka daleka i uznemirena žena nešto pita na engleskom, a on joj odgovorio da jest, da je štrajk
okončan, da je tri tisuće mrtvih bačeno u more, da je Banansko društvo otišlo i da Macondo već
mnogo godina konačno živi u miru. To lutanje ga je dovelo u propalu četvrt razvrata, gdje su se
nekada palili svežnjevi novčanica da bi se raspalilo plesače, a koja je sada bila splet najtužnijih i
najubogijih uličica, s nekoliko još uvijek upaljenih crvenih lampi i s praznim plesnim salama okićenim
girlandama, gdje su blijede i debele ničije udovice, francuske prababe i babilonske matrone, još uvijek
čekale uz gramofone. Aureliano nije našao nikoga tko bi se sjećao njegove obitelji, čak ni pukovnika
Aureliana Buendije, osim najstarijeg antilskog crnca, jednog starkelje koji je po svojoj pamučnoj glavi
izgledao kao negativ fotografije i koji je i dalje na dovratku kuće Pjevao tužne večernje psalme.
Aureliano je razgovarao s njim na zapetljanom narječju koje je u nekoliko sedmica naučio, i katkada je
s njim dijelio juhu od kokošjih glava koju je pripremala praunuka, jedna visoka crnkinja čvrste grade,
bokova kao u kobile i sisa kao žive dinje, a glava joj okrugla, savršena, oklopljena tvrdom kacigom od
žičane kose, koja je podsjećala na šljem srednjevjekovna ratnika. Zvala se Nigromanta. U to doba
Aureliano je živio od prodaje pribora, svijećnjaka i drugih predmeta iz kuće. Kad bi se zatekao bez
pare u džepu, a to je bilo gotovo redovito, uspio bi da mu u krčmama na tržnici poklone kokošje glave
koje su bile za bacanje i onda bi ih odnio Nigromanti da mu skuha juhu, ojačanu tuštem i namirisanu
metvicom. Kad joj je umro pradjed, Aureliano je prestao posjećivati kuću, ali je nalazio Nigromantu
pod mrkim bademima na trgu kako rijetke noćobdije zabavlja kricima divljih životinja. Često ju je znao
pratiti razgovarajući na narječju o juhama od kokošjih glava i ostalim specijalitetima bijede, i tako bi
on bio nastavio da mu nije dala do znanja kako joj njegovo društvo razgoni mušterije. Iako je nekoliko
puta došao u iskušenje i premda bi za samu Nigromantu to bio prirodan vrhunac njihovih uzajamnih
želja, ipak nije otišao s njom u krevet. Tako je Aureliano bio djevac kad se Amaranta Ursula vratila u
Macondo i bratski ga zagrlila, zbog čega je ostao bez daha. Svaki put kad bi je vidio, a naročito kad ga
je učila moderne plesove, on bi osjetio u kostima istu onu spužvastu obamrlost koja je uzbudila
njegova šukundjeda kad mu je Pilar Ternera u žitnici podastrla karte kao mamac. Pokušavajući
prigušiti muke u sebi, još dublje je zaronio u pergamene te je umakao bezazlenim laskanjima one tete
što mu je trovala noći udarima patnje, ali što ju je više izbjegavao, to je požudnije očekivao njen oštri
smijeh, njeno mijaukanje razgaljene mačke i njene pjesme zahvalnice, ginući od ljubavi u svakom času
i u svakom, i najmanje očekivanom kutku kuće. Jedne noći, deset metara od njegova kreveta, na stolu
u radionici, ljubavnici uzavrele utrobe polupaše staklariju i vodeći ljubav završiše u lokvi solne
kiseline. Aureliano ne samo da nije mogao ni časa zaspati, nego je sutrašnji dan proveo u vrućici,
jecajući od bijesa. Učinila mu se kao vječnost daleka prva noć kad je sačekao Nigromantu u sjeni
bajama, probadan ledenim iglama neodlučnosti i stišćući u šaci pesos i pedeset centavosa koje je
tražio od Amarante Ursule, ne zbog toga što nije imao, nego zato da je na stanovit način uplete,
ponizi i prostituira svojom pustolovinom. Nigromanta ga je odvela u svoju sobu osvijetljenu zastrtim
svjetlima, u poljski krevet uprljan grešnim ljubavima i na svoje tijelo divlje kučke, otvrdle i bezdušne,
pripravne da ga se brzo riješi kao uplašena derana, a nenadano se namjerila na čovjeka čija je golema
snaga iziskivala od njene utrobe pokrete poput trusnog pomicanja.

Postadoše ljubavnici. Aureliano bi jutrom odgonetavao pergamene, a popodne je odlazio u zagušljivu


sobu gdje ga je čekala Nigromanta da bi ga naučila činiti najprije kao gliste, onda kao puževi i na kraju
kao rakovi, sve dok ga ne bi morala napustiti da bi iščekivala grešne ljubavi. Prošlo je nekoliko tjedana
dok Aureliano nije otkrio da ona oko struka ima pasac koji kao da je bio od žice violončela, ali je bio
tvrd kao čelik i nije imao spoja, jer se rodila i odrasla s njim. Gotovo redovito, u ljubavnim predasima,
jeli bi goli u krevetu, u nepodnosivoj vrućini i pod dnevnim zvijezdama koje je hrda stvarala na
limenom stropu. Bilo je to prvi put da je Nigromanta imala stalna muškarca, svog nabijača, kako bi
sama rekla pucajući od smijeha, i upravo je počinjala graditi ljubavne kule u oblacima, kad joj
Aureliano povjeri svoju potisnutu strast prema Amaranti Ursuli, koju zamjenom nije uspio izliječiti,
nego mu, naprotiv, sve jače razdire utrobu, kako mu ljubavno obzorje s iskustvom postaje šire. Od
tada ga je Nigromanta primala s istim žarom, ali mu je svoje usluge naplaćivala tako strogo, da bi mu,
svaki put kad Aureliano ne bi imao novaca, stavljala na račun, koji nije bilježila brojkama nego
crticama što ih je noktom palca urezivala iza vrata. Predveče, dok bi ona lunjala po mraku na trgu,
Aureliano bi prošao trijemom kao tuđinac i jedva bi pozdravio Amarantu Ursulu i Gastona koji bi
obično tada večerali, a onda bi se zatvorio u sobu i ne bi mogao ni čitati ni pisati, čak ni misliti, zbog
nemira što bi ga u njemu izazivao smijeh, šaputanje, uvodno cerekanje i na kraju rasplamsaj samrtne
sreće koja je ispunjala sve noći u kući. Takav mu je bio život dvije godine prije nego je Gaston počeo
očekivati zrakoplov, i jednako je takav bio i onog popodneva kad je otišao u knjižaru katalonskog
mudraca i naišao na četiri brbljava mladića kako ogorčeno raspravljaju o načinu ubijanja žohara u
srednjem vijeku. Stari knjižar, znajući za Aurelianove sklonosti prema knjigama koje je čitao samo
Poštovani Beda, zamolio ga je sa stanovitom očinskom zluradošću da presudi u sporu, a on ne
trepnuvši okom poče objašnjavati da su žohari, kao najstariji krilati kukci na zemlji, već u Starom
zavjetu bili najomiljenije žrtve gaženja, ali da su kao vrsta zauvijek ostali otporni za sve načine
uništavanja, od kriški rajčice s boraksom, do brašna sa šećerom, i njihove tisuću šesto i tri vrste bijahu
preživjele najnevjerojatnije, najupornije i najbezdušnije proganjanje koje je čovjek od svog iskona
ikad poduzeo protiv nekog živa bića, računajući i sama čovjeka, a to je poprimilo takve razmjere te
kao što se ljudskom rodu pripisuje poriv za razmnožavanjem, jednako mu treba pripisati drugi,
određeniji i pogibeljniji poriv za tamanjenjem žohara, no oni su uspjeli umaći ljudskoj okrutnosti
samo tako što su pobjegli u tamu, gdje su postali neranjivi zahvaljujući čovjekovu urođenom strahu
od mraka, ali zato ostadoše osjetljivi na podnevnu svjetlost te je od srednjeg vijeka do sada i u vijeke
vjekova sunčev sjaj bio i ostao jedini djelotvoran način tamanjenja žohara.

Ta enciklopedijska vjera u neminovnost bijaše početak velikog prijateljstva. Aureliano je nastavio


vidati se svakog popodneva sa četiri sugovornika koji su se zvali Alvaro, Germân, Alfonso i Gabriel, a
bili su mu to prvi i posljednji prijatelji u životu. Za takva čovjeka, zazidana u pisanu stvarnost,
predstavljali su pravo otkriće ti uzbudljivi sastanci, što su počinjali u šest popodne u knjižari, a
završavali u svanuće u javnoj kući. Nikad mu dotad nije palo na pamet da je književnost najprikladnija
igračka koja je izmišljena za sprdanje s ljudima, kao što je to Alvaro obrazložio jedne Pijane noći. Tek
poslije nekog vremena Aurelianu je sinulo da tolika proizvoljnost potječe od utjecaja katalonskog
mudraca, za kojeg znanje nije vrijedilo truda, ako nije moglo poslužiti pronalasku nekog novog načina
pripremanja graha slanutka.

Onog popodneva kad je Aureliano održao predavanje o žoharima, rasprava je završila u kući
djevojčica koje su vodile ljubav zbog glada, u bordelu obmana na kraju Maconda. Vlasnica bijaše neka
nasmijana mamica, koja je patila od toga da neprestano otvara i zatvara vrata. Njen vječni smiješak
čini se da su svojom lakovjernošću izazivali posjetioci, koji su smatrali stvarnim nešto što je postojalo
samo u mašti, jer ondje su čak i opipljive stvari bile nestvarne: namještaj koji se raspadao pri
sjedenju, ispražnjeni gramofon u kom je ležala nasađena kvočka, perivoj od papirnata cvijeća,
kalendari iz vremena prije dolaska Bananskog društva, okviri s litografijama iz časopisa koji nikad nisu
bili objavljeni. Čak i stidljive kurvice, koje bi došle iz susjedstva kad bi ih gazdarica obavijestila da su
došle mušterije, bile su čista izmišljotina. Ulazile su bez pozdrava, u cvjetastim haljinicama iz vremena
kad su imale pet godina manje, a skidale su ih jednako prostodušno kao što su ih obukle, i u
ljubavnom grču su uzvikivale zaplašene kakva strahota, gle, pada krov, i čim bi primile svoj pesos i
pedeset centavosa, odmah bi ga potrošile u kruh i komad sira koji im je prodavala gazdarica, vedrija
nego ikad, jer je samo ona znala da ni ta hrana nije stvarna. Aureliano, kojemu je svijet tada počinjao
na Melquiadesovim pergamenama, a završavao u Nigromantinu krevetu, našao je u prividnom
bordelu magareći lijek za svoju stidljivost. U početku ništa mu nije polazilo za rukom u sobama u koje
je gazdarica ulazila u najljepšim ljubavnim trenucima i pravila kojekakve primjedbe na intimne zanose
parova. Ali s vremenom se toliko prilagodio na te životne neugodnosti, da se jedne razuzdane noći
skinuo gol u sobi za primanje i prošao po kući noseći u ravnoteži bocu piva na svojoj nepojmljivoj
muškosti. Tako je on uveo u modu nastranosti koje je gazdarica, bez negodovanja, primala uz svoj
vječni smiješak, ne vjerujući u njih, a tako je bilo i kad je Germân htio zapaliti kuću da bi dokazao da
ne postoji, i kad je Alfonso zavrnuo vratom papagaju i bacio ga u lonac gdje je vrela kokošja juha.

Iako se Aureliano osjećao vezanim uz četiri prijatelja jednakom ljubavlju i privrženošću te je čak na
njih mislio kao na jednoga, ipak je Gabrielu bio bliži nego drugima. Ta prisnost se rodila jedne noći
kad je slučajno govorio o pukovniku Aurelianu Buendiji, a Gabriel jedini nije pomislio da se on to
zavitlava. Čak i gazdarica, koja inače nije upadala u razgovore, poče razjareno dokazivati kao kakva
babetina, da je pukovnik Aureliano Buendia, o kojem je čula pripovijedati, bio osoba koju je vlada
izmislila kao povod za ubijanje liberala. Gabrijel, međutim, nije sumnjao u postojanje pukovnika
Aureliana Buendije, jer je on bio ratni drug i nerazdvojivi prijatelj njegova pradjeda, pukovnika
Gerinelda Marqueza. Ta nepouzdana pamćenja bila su još kritičnija kad se govorilo o pokolju radnika.
Svaki put kad bi Aureliano dodirnuo to pitanje, ne samo gazdarica, nego i neke osobe starije od nje,
odbijale su lažne glasine o radnicima opkoljenim na stanici i u vlaku od dvjesto vagona punom mrtvih,
i čak su uporno branile ono što je ostalo kao dokazano u sudskim ispravama i u tekstovima za
osnovne škole: da Banansko društvo nikad nije postojalo. Tako su Aureliano i Gabriel ostali povezani
nekom vrstom sudioništva, temeljenog na stvarnim činjenicama u koje nitko nije vjerovao i koje su
toliko utjecale na njihove živote te su se obojica osjećali kao da su prepušteni struji u valovima
propalog svijeta, od kojeg je ostala samo uspomena. Gabriel je spavao gdje bi ga zatekao san.
Aureliano ga je više puta smjestio u radionici, ali bi noć proveo budan, jer bi ga smetalo komešanje
mrtvih koji su do svanuća hodali po sobama. Kasnije ga je preporučio Nigromanti koja bi ga uvela u
svoju svakom otvorenu sobicu kad bi bila slobodna, i račune bi mu bilježila okomitim crticama iza
vrata, na ono malo prostora što nisu bili zauzeli Aurelianovi dugovi.

Unatoč neurednu življenju, svi su pokušavali stvoriti nešto trajno, kao što je od njih tražio katalonski
mudrac. On ih je svojim iskustvom starog profesora klasičnih književnosti i stovarištem rijetkih knjiga
doveo do toga da su cijelu jednu noć proveli tražeći tridesetisedmu dramsku situaciju, i to u mjestu
gdje već nitko nije imao ni mogućnosti ni volje da ide dalje od osnovne škole. Ponesen otkrićem
prijateljstva, ošamućen čarolijama jednog svijeta što mu ga je Fernanda u svojoj zatucanosti branila,
Aureliano napusti istraživanje pergamena, upravo u času kad su mu se u šifriranim stihovima počela
otkrivati proročanstva. Ali naknadna spoznaja, da vremena može doteći za sve i bez odricanja od
bordela, potakla ga je da se vrati u Melquiadesovu sobu s odlukom da ne odustane od svog
poduhvata dok ne pronađe i posljednji ključ rješenja. To je bilo u vrijeme kad je Gaston počeo
iščekivati zrakoplov, a Amaranta Ursula se osjetila tako osamljenom da se jednog jutra pojavila u
sobi.

— Zdravo, ljudožderu — reče mu. — Ponovno u pećini.

Bila je neodoljiva, u haljini po njenoj zamisli i s jednom od dugih ogrlica od riblje hrptenice koje je
sama izrađivala. Bijaše odustala od svilene uzice, uvjerena u muževljevu vjernost, i prvi put od
povratka činilo se da ima malo slobodna vremena. Aureliano je nije morao vidjeti da bi znao da je
došla. Nalaktila se na radni stol, tako bliska i bespomoćna, da je Aureliano osjetio duboko škripanje
njenih kostiju, i jače se udubio u pergamene. U nastojanju da nadvlada uzbuđenje, hvatao je glas koji
mu se gubio, život koji mu je izmicao, pamćenje koje mu se pretvaralo u skamenjena polipa i počeo
joj pričati o svetoj sudbini sanskrta, o znanstvenoj mogućnosti da se budućnost vidi kroz prozirnost
vremena, kao što se pismo prema svjetlu vidi na poleđini papira, o potrebi odgonetavanja
proročanstava da ne istrunu sama u sebi, o Nostradamusovim stogodišnjim kalendarima i o propasti
Kantabrije kako ju je navijestio sveti Emilijan. Odjednom, ne prekidajući izlaganje, pokrenut nekom
silom koja je oduvijek drijemala u njemu, Aureliano spusti svoju ruku na njenu, uvjeren da će ta
konačna odluka udariti kraj zebnji. Međutim, ona mu zgrabi kažiprst jednako prijazno i bezazleno kao
što mu je često činila u djetinjstvu i tako ga je držala dok je on i dalje odgovarao na njena pitanja.
Ostali su tako, vezani sleđenim kažiprstom, koji nije prenosio ništa ni u kojem smjeru, dok se ona ne
prenu iz trenutka sna i udari se rukom po čelu. — Mravi!—, uzviknu. Tad zaboravi na rukopise, dođe
do vrata plesnim korakom i odatle posla Aurelianu na vršcima prstiju isti onaj cjelov što ga je uputila
svom ocu onog popodneva kad su je poslali u Bruxelles.

— Kasnije ćeš mi objasniti reče. — Zaboravila sam da je danas dan kad bacam vapno u mravlje
pukotine.

I dalje je povremeno zalazila u sobu, kad je imala nešto obaviti u tom dijelu kuće, i zadržala bi se koji
časak, dok je njen muž neprestano motrio nebo. Ohrabren tom promjenom, Aureliano je počeo jesti
kod kuće, kao što nije običavao od prvih mjeseci po povratku Amarante Ursule. Gastonu se to
svidjelo. U razgovorima poslije jela, koji bi potrajali po čitav sat, žalio se da su ga njegovi poslovni
drugovi prevarili. Javili su mu da su zrakoplov ukrcali u neki brod koji nikako da stigne, pa iako su mu
njegovi primorski izvjestitelji uporno dokazivali da nikad neće ni stići, jer ga nema u popisu brodova
za Karibe, njegovi poslovni drugovi su tvrdili da je otprema bila uredna i čak su sumnjali da ih Gaston
u svojim pismima laže. U dopisivanju se pojavilo toliko obostranih sumnjičenja da je Gaston prestao
pisati i počeo je spominjati mogućnost da hitno otputuje u Bruxelles, kako bi razjasnio cijelu stvar i
onda se vratio zrakoplovom. Međutim, taj plan se posve rasplinuo čim je Amaranta Ursula ponovila
svoju odluku da se neće maknuti iz Maconda makar ostala bez muža. U prvo vrijeme, Aureliano je
dijelio opće uvjerenje da je Gaston blesan na biciklu i to je u njemu izazivalo stanovitu samilost.
Kasnije, kad je u javnim kućama stekao temeljitije spoznaje o ljudskoj naravi, mislio je da Gastonova
krotkost potječe od neukrotive strasti. Ali kad ga je bolje upoznao i uvidio da je njegov pravi karakter
sasvim suprotan njegovu pokornu ponašanju, počeo je zlurado sumnjati da je možda čak i to
iščekivanje zrakoplova samo neka njegova igra. Onda je zaključio da Gaston nije glup kao što se pravi,
nego naprotiv, čovjek čvrst, okretan i beskrajno strpljiv, koji je odlučio slomiti ženu zamarajući je
neprestanim popuštanjem, da joj nikad ne kaže ne, da glumi bezgranično zadovoljstvo, puštajući je da
se zapleće u svoju vlastitu mrežu, sve do dana kad više neće moći podnijeti da joj se pred nosom
raspadaju iluzije te će sama spremiti kovčege i vratiti se u Europu. Staro Aurelianovo sažaljenje
pretvorilo se u zagrižljivu odbojnost. Gastonov postupak učinio mu se tako podmuklim, ali i
djelotvornim, da se odlučio upozoriti Amarantu Ursulu. Međutim, ona se narugala njegovim
sumnjama, ne primijetivši da su pune razorna ljubavnog naboja, nesigurnosti i ljubomore. Nije ni
pomislila da bi u Aurelianu mogla izazvati što drugo osim bratske sklonosti, sve do časa kad se ubola
u prst otvarajući limenku s breskvama, a on pohitao isisati joj krv tako požudno i tako pobožno da se
koža ježila.

— Aureliano! nasmijala se, uznemirena. — Previše si zlonamjeran da bi bio dobar šišmiš.

Tada se Aureliano otvorio. Osuvši joj dlan ranjene ruke uboškim poljupcima, otkrio je najzabitnije
zakutke svog srca i počeo izvlačiti dugo, izmučeno crijevo, strašnu nametničku životinju što ju je
izlegao u svojim mukama. Pričao joj je kako se ustajao noću da bi plakao od srdžbe i bespomoćnosti
na njenu intimnu rublju što ga je sušila u kupatilu. Pričao joj je s kakvom je žudnjom molio
Nigromantu da mijauče kao mačka i da mu jeca u uho gaston, gaston, gaston, i s kakvom je himbom
krao njene bočice s mirisima da bi ih osjetio na vratu djevojčica koje su se podavale zbog gladi.
Zapanjena tako strastvenim izljevom, Amaranta Ursula zatvori prste, stišćući ih poput školjke, sve dok
se njena ranjena ruka, oslobođena bola i svakog traga milosrđa, nije pretvorila u čvor od smaragda i
topaza i skamenjenih i neosjetljivih kostiju.

— Skote! reče kao da pljuje. — Prvim brodom odlazim u Belgiju.

Jednog od tih popodneva Alvaro bijaše stigao u knjižaru katalonskog mudraca izvikujući na sav glas
svoje najnovije otkriće: zoološki bordel. Zvao se Zlatni dječak, a bio je to golemi salon na otvorenom
gdje je slobodno šetalo oko dvjesto bukača koji su zaglušnim grakanjem objavljivali koliko je sati. U
žičanim oborima koji su stajali oko prostora za ples, i medu velikim amazonskim kamelijama, bilo je
raznobojnih čaplji, kaimana utovljenih poput svinja, zmija sa dvanaest praporaca i jedna kornjača s
pozlaćenim oklopom koja je ronila u mali umjetni ocean. Bio je tu i golemi bijeli pas, umiljati peder,
koji je, uza sve to, stajao na usluzi i kao mužjak, samo da mu dadu jesti. Zrak je bio djevičanski gust,
kao da su ga maločas izmislili, a lijepe mulatkinje, koje su beznadno čekale uz krvave latice i zastarjele
gramofonske ploče, poznavale su ljubavna umijeća što ih je čovjek zaboravio u raju zemaljskom. Prve
noći kad je skupina posjetila taj opsjenarski staklenik, sjajna i šutljiva starica što je stražarila na ulazu
u ljuljašci od lijana osjeti da se vrijeme vraća na svoja prapočetna ishodišta, kad među petoricom
došljaka spazi čovjeka koščata, sjetna, tatarskih jagodica, označena od početka svijeta i zauvijek
žigom osamljenosti.

—Ah, Aureliano! — zavapi.


Ponovno je gledala pukovnika Aureliana Buendlju, kao što ga je vidjela pri svjetlu svijeće davno prije
ratova, mnogo prije pustoši slave i očajničkog izgnanstva, one davne zore kad je ušao u njenu sobu,
da bi izdao prvo naređenje u svom životu: naređenje da mu pruži ljubav. Bila je to Pilar Ternera.
Nekoliko godina ranije, kad je navršila sto četrdeset i petu, bijaše odbacila opasnu naviku brojenja
svojih godina i nastavila je živjeti u nepokretnu vremenu, izvan sjećanja, u posve poznatoj i već
utvrđenoj budućnosti, daleko od one budućnosti koju karte uznemiravaju svojim podmuklim
podvalama i pretpostavkama.

Od te noći Aureliano se utekao nježnosti i sućutnu razumijevanju svoje neznane šukunbabe. Sjedeći u
ljuljašci od lijana pričala je o prošlosti, opasavala veličinu i propast obitelji i poharani sjaj Maconda,
dok je Alvaro plašio kaimane svojim jezivim grohotom, Alfonso izmišljao okrutne priče o bukačima
koji su prošlog tjedna kljunovima iskopali oči četvorici posjetilaca jer su se nedolično ponašali, a
Gabriel boravio u sobi potištene mulatkinje, koja ljubav nije naplaćivala novcem nego pismima svom
zaručniku krijumčaru, koji se nalazio u zatvoru s onu stranu Orinoka, jer su mu pogranični stražari dali
sredstvo za čišćenje i posjeli ga na vrčinu u koju ispadoše govna puna dijamanata. Taj istiniti bordel, s
tom majčinskom gazdaricom, predstavljao je svijet što ga je Aureliano sanjao u svom dugom
zatočeništvu. Osjećao se tako dobro, u tako savršenu društvu te nije ni pomislio na neko drugo
utočište onog popodneva kad mu je Amaranta Ursula razbila iluzije. Želio je sav jad pretočiti u riječi,
ne bi li netko razvezao čvorove što su mu sapinjali grudi, ali je uspio samo briznuti u dugi, topli i
spasonosni plač u krilu Pilar Ternere. Pustila ga je da se isplače, češkajući ga po glavi vršcima prstiju, i
premda joj nije kazao da plače zbog ljubavi, ona je otprve prepoznala najstariji plač u čovjekovoj
povijesti.

— U redu, mali moj —tješila ga je, — a sad mi reci koja je.

Kad joj Aureliano reče, Pilar Ternera udari u dubok smijeh, onaj stari grohotni smijeh koji je na kraju
podsjećao na golubinje gukanje. Nije bilo tajne u srcu jednog Buendije koja bi za nju bila nedohitna,
jer stoljeće karata i iskustva bijaše je naučilo da je obiteljska povijest dugi lanac nepopravljivih
ponavljanja, pokrenuti kotač koji bi se okretao do vječnosti, da nije postepena i neumoljiva trošenja
osovine.

— Ne brini nasmiješi se. — Gdje bila da bila, čeka te.

Bilo je četiri i po popodne kad je Amaranta Ursula izašla iz kupatila. Aureliano ju je vidio kako prolazi
ispred njegovih vrata, u haljini blagih nabora i s ručnikom oko glave poput turbana. Slijedio ju je na
prstima, teturajući pijan i ušao je u bračnu sobu u času kad je rastvorila kućnu haljinu i brzo je
zatvorila, ustrašena. Napravila je nečujan znak prema pritvorenim vratima susjedne sobe, gdje je
Aureliano znao da Gaston počinje pisati pismo.

— Odlazi— reče bez glasa.

Aureliano se nasmiješi, podiže je za pas objema rukama, kao pitar s begonijama, i obori je poledice na
krevet. Grubim trzajem skide joj haljinu, a da nije ni imala vremena spriječiti ga, i nadnese se nad
ponor tek oprane golote, na kojoj nije bilo ni pregiba, ni dlačice ni skrivena madeža što ih on nije već
u mašti vidio u mraku drugih soba. Amaranta Ursula se iskreno branila lukavošću iskusne ženske,
lasičji izvijajući svoje sklisko, gipko i mirisno tijelo lasice, pokušavajući da mu koljenima odbije
bubrege i grebući ga po licu noktima kao škorpija, ali ni on ni ona ne ispustiše nijedan uzdah koji ne bi
bio jednak uzdahu nekoga tko kroz otvoren prozor motri spori travanjski suton. Bila je to surova
bitka, borba na smrt, u kojoj ipak kao da nije bilo pravog nasilja, jer se sastojala od suzdržanih napada
i od spektralna, spora, obazriva i svečana okolišanja, te je između jednog i drugog bilo dovoljno
vremena da procvatu petunije i da Gaston u susjednoj sobi zaboravi na svoje zrakoplovne snove, kao
da se radilo o dvoje zavađenih ljubavnika koji hoće da se pomire u dnu prozirna bazena. U žaru
nemilosna i svečana natezanja Amaranti Ursuli sinu da njena pretjerana šutnja nije razumna, jer bi
mogla pobuditi sumnju nedalekog muža, mnogo prije nego borbena buka koju su prigušivali. Tad se
počela smijati stisnutih usana, ne odustajući od bitke, ali braneći se hinjemm ugrizima i opuštajući
malo po malo lasičje ujelo, dok oboje ne postadoše svjesni da su istodobno protivnici i sudionici i tuča
se obrnu u obično cupkanje, a napadi u milošte. Najednom, kao u igri i vragolijanju, Amaranta Ursula
zaboravi na obranu, i kad se pokušala snaći uplašena onim što je sama omogućila, bilo je već kasno.
Neko neobično uzbuđenje ukočilo joj je težište, učvrstilo je na svom mjestu i njena obrambena volja
bi slomljena neodoljivom žudnjom da dokuči kakvi su to narančasti žvizduci i nevidljivi svjetovi koji su
je čekali s onu stranu smrti. Jedva je imala vremena da pruži ruku i dosegne ručnik i da u nj zagrize
zubima da iz nje ne izađe mačja derača koja joj je već razdirala utrobu.
Pilar Ternera umrije u svojoj ljuljašci od lijana, jedne noći za vrijeme zabave, dok je
nadgledala ulaz u svoj raj. Poštujući njenu posljednju volju, sahraniše je bez sanduka, posjednutu u
ljuljašku, koju osmorica ljudi spustiše na konopima u golemu jamu, iskopanu usred prostora za ples.
Mulatkinje u crnini, blijede od plača, bez pripreme otpjevaše pogrebne molitve, dok su skidale
naušnice, broševe i prstenje i bacale ih u grob prije nego ga pokriše pločom bez imena i datuma i
okitiše gomilom amazonskih kamelija. Pošto potrovaše životinje, zazidaše prozore i vrata opekama i
malterom i rasuše se po svijetu sa svojim drvenim kovčezima, obloženim iznutra slikama svetaca,
naslovnim stranama revija i portretima usputnih zaručnika, dalekih i nestvarnih, koji su kakili
dijamante ili jeli kanibale ili su negdje na pučini bili okrunjeni kao kraljevi igraćih karata.

To bijaše kraj. U grobu Pilar Ternere, uz psalme i đinđuve kurvi, trulili su ostaci prošlosti, ono malo što
ostade poslije nego je katalonski mudrac knjižaru dao na doboš i vratio se u rodno mediteransko selo,
svladan čežnjom za trajnim proljećem. Nitko nije predviđao takvu njegovu odluku. Stigao je u
Macondo za vrijeme procvata Bananskog društva, bježeći pred jednim od mnogih ratova, i nije mu
palo na pamet ništa korisnije nego otvoriti knjižaru s inkunabulama i prvim izdanjima na raznim
jezicima, koje su slučajni posjetioci oprezno listali, kao da su knjige sa smetišta, dok bi čekali na red
da im protumače snove u kući preko puta. Proveo je pola života u sparnoj pokrajnjoj sobi, škrabajući
svojim kitnjastim rukopisom i ljubičastom tintom po listovima istrgnutim iz školskih zadaćnica, a da
nitko pouzdano nije znao što je pisao. Kad ga je Aureliano upoznao, imao je već dva sanduka puna tih
išaranih papira, koji su na neki način podsjećali na Melquiadesove pergamene, a od tada do odlaska
bijaše ispunio i treći sanduk, te se s pravom moglo zaključiti da ništa drugo nije radio za svog boravka
u Macondu. Družio se jedino s četiri prijatelja, s kojima je mijenjao knjige za čigre i zmajeve, i dao im
da čitaju Senecu i Ovidija dok su još bili u osnovnoj školi. Prema klasicima se odnosio prisno, kao da je
sa svima nekada stanovao u istoj sobi, i znao je o njima mnoge pojedinosti koje naprosto nije trebalo
znati, kao na primjer, da je sveti Augustin pod mantijom nosio vuneni zobunac koji nije skinuo
četrnaest godina, i da je Amaldo Vilanova, čarobnjak, zbog ujeda škorpije u djetinjstvu postao spolno
nemoćan. Njegovo oduševljenje za pisanu riječ sastojalo se od ozbiljna poštovanja i brbljava
podcjenjivanja. Ni sami njegovi spisi nisu bili lišeni te podvojenosti. Naučivši katalonski da bi ih mogao
prevoditi, Alfonso jedne večeri strpa svežanj tih listova u džepove, u kojima je uvijek bilo izrezaka iz
novina i priručnika o rijetkim zanatima, te ih izgubi u kući djevojčica koje su se podavale zbog gladi.
Kad je mudri djedica to opazio, umjesto da digne galamu, pucajući od smijeha primijeti da je to
logična sudbina književnosti. Međutim, nije bilo te ljudske sile koja bi ga uvjerila da ne nosi sa sobom
ta tri sanduka, kad se vraćao u rodno selo, i zato je digao kartagensku dreku na željezničke
službenike, koji su ih htjeli uputiti kao tovar, dok nije uspio da ostanu s njim u putničkom vagonu. —
Svijet će se sjebati rekao je tada onog dana kad ljudi budu putovali u prvom razredu, a književnost u
teretnom vagonu—. To je bilo posljednje što se čulo od njega. Prošao je crn tjedan obavljajući
posljednje pripreme za putovanje, jer kako se primicao čas odlaska, raspoloženje mu je bivalo sve
gore, zaboravljao bi što je htio učiniti, a stvari koje bi postavio na jedno mjesto, našle bi se na
drugom, kao da su ga progonili isti duhovi kao i Fernandu.

— Collons! — opsova. — Serem se na 27. kanon Londonskog sinoda.

Germân i Aureliano su se brinuli oko njega. Pomagali su mu kao djetetu, brodsku kartu i putne
isprave pričvrstiše mu za džepove majčinskim pribadačama, ispisaše mu na papir sve po redu što mu
je bilo činiti od polaska iz Maconda do iskrcavanja u Barceloni, ali on je sve to bacio u smeće, ne
primijetivši da baca i jedne hlače u kojima mu je bila polovica novca. Uoči putovanja, pošto je
začavlao sanduke i odjeću spremio u isti kovčeg s kojim je došao, stisnuo je očne kapke poput školjke
i, kao da im upućuje nekakav svetogrdan blagoslov, pokazao je rukom na hrpe knjiga koje su mu
pomogle izdržati progonstvo, i rekao svojim prijateljima:

— Ostavljam vam ta govna.

Nakon tri mjeseca primiše u velikoj omotnici dvadeset i devet pisama i više od pedeset fotografija što
ih je sabrao u besposlici za vrijeme plovidbe. Iako bez datuma, ipak se vidjelo kojim su redom pisana
pisma. U prvima je njemu svojstvenom duhovitošću pričao o zgodama i nezgodama s putovanja, o
želji koja ga je bila spopala da baci u more brodskog službenika koji mu nije dozvolio da tri sanduka
nosi sa sobom u kabinu, o pronicljivoj tupavosti jedne gospode koju je mučio broj 13, ne zbog
praznovjerja, nego zato što joj se činilo da je zauvijek ostao nepotpun, i o okladi što ju je dobio za
vrijeme prve večere, jer je u brodskoj vodi prepoznao okus repe kakav imaju izvori u Leridi. Međutim,
kako su dani prolazili, brodska stvarnost ga je sve manje zanimala, a najobičnija zbivanja iz nedavne
prošlosti činila su mu se dostojna čežnje, jer što se brod više udaljavao, njegovo sjećanje je bivalo sve
tužnije. Taj postepeni razvoj čeznutljivosti bio je vidljiv i na fotografijama. Na prvima je izgledao
sretan, u invalidskoj košulji i sa sijedim čuperkom, u blistavu karipskom listopadu. Na posljednjima
vidjelo ga se u tamnom ogrtaču sa svilenim šalom, blijeda i rastreseno smrknuta, na palubi dosadna
broda koji je počeo mjesečariti po jesenskom oceanu. Germân i Aureliano su mu odgovarali na pisma.
Prvih mjeseci im je toliko pisao da su ga osjećali bližim nego kad je bio u Macondu i gotovo se
prestadoše ljutiti što je otišao. U početku je kazivao da je sve kao što je bilo, da je u rodnoj mu kući
još uvijek crveni puž, da sušene haringe imaju uvijek isti ukus kore od kruha, da seoski vodopadi
jednako mirišu u predvečerje. Listovi iz bilježnica opet su bili ukrašeni ljubičastim črčkarijama, u
kojima je svakome od njih bio posvećen poseban odlomak. Međutim, iako toga nije bio svjestan, ta
pisma oporavljanja i ohrabrenja malo po malo su se prometala u očajničke pastorale. U zimskim
noćima, dok bi se kuhala juha na ognjištu, čeznuo je za toplinom sobice u knjižari, za bljeskom sunca
u prašnjavim bajamima, za zviždukom vlaka u popodnevnoj zapari. jednako kao što je u Macondu
čeznuo za zimskom juhom na ognjištu, za izvikivanjem prodavača kave i za nemirnim ševama u
proljeće. Ošamućen dvjema čežnjama, sučeljenim kao dva ogledala, izgubio je svoj divni osjećaj za
nadstvarno, dok na kraju nije počeo svima preporučivati da odu iz Maconda, da zaborave sve što ih je
učio o svijetu i ljudskom srcu, da se poseru na Horacija, i da, ma gdje bili, uvijek imaju na umu da je
prošlost laž, da pamćenju nema povratka, da su nekadašnja proljeća nepovratna i da je i
najraspusnija i najupornija ljubav u svakom slučaju samo prolazna istina.

Alvaro je prvi poslušao savjet da napusti Macondo. Rasprodao je sve, čak i zatvorenog tigra koji se
izrugivao s prolaznicima u dvorištu njegove kuće, i kupio je trajnu voznu kartu za vlak koji nikad nije
prestajao putovati. Na razglednicama koje je slao s usputnih postaja u hitrim potezima je opisivao
trenutačne slike što ih je vidio kroz prozor vagona, a to je bilo kao da kida na komadiće i baca u
zaborav dugu pjesmu o prolaznosti: nestvarne crnce na pamučnim poljima Luisiane, krilate konje na
plavim travnjacima Kentuckyja, grčke ljubavnike u paklenskom sutonu Arizone, djevojku u crvenom
džemperu koja je slikala akvarele na jezeru Michigan, i koja mu je kistom mahnula pozdrav koji nije
značio rastanak nego nadu, jer nije znala da gleda prolazak vlaka bez povratka. Potom otiđoše
Alfonso i Germân, jedne subote, s namjerom da će se vratiti u ponedjeljak, ali se više nikad nije čulo
za njih. Godinu dana nakon odlaska katalonskog mudraca u Macondu se nalazio još samo Gabriel,
neodlučan, prepušten nepouzdanoj milosti Nigromante, zauzet odgovaranjem na pitanja za natječaj
neke francuske revije, u kojem je prva nagrada bila putovanje u Pariz. Aureliano, koji je primao reviju,
pomagao mu je popuniti obrasce, katkada u svojoj kući, a gotovo uvijek medu porculanskim
bočicama i uz miris valerijane jedine ljekarne što bijaše preostala u Macondu, u kojoj je radila
Mercedes, potajna Gabrielova zaručnica. Bilo je to jedino što se još sačuvalo od jedne prošlosti kojoj
propadanje nikako da se dokonča jer je propadala neprimjetno, trošeći se u samoj sebi, gaseći se iz
minute u minutu, a da se nikako ne ugasi. Mjesto bijaše dospjelo u takvo stanje nerada i
nepokretnosti da je Gabriel, kad je pobijedio na natječaju i otputovao u Pariz s dvije preobuke,
jednim parom cipela i Rabelaisovim djelima, morao strojovođi dati znak rukom da vlak stane i da ga
ukrca. Drevna Turska ulica bila je tada zabačen kutak gdje su Arapi, po tisućgodišnjoj navici, mirno
očekivali smrt sjedeći pred vratima, iako već bijaše prošlo mnogo godina otkako su prodali posljednji
metar platna, a u mračnim izlozima još su stajale samo manekenske lutke bez glave. Grad Bananskog
društva, što ga je možda Patricia Brown pokušavala dočarati svojim unucima, u noćima punim
nesnošljivosti i kiselih krastavaca u Prattrillu, Alabama, bio je pretvoren u travnato poIje. Stari župnik,
koji je naslijedio oca Angela i kojem nitko nije pokušao saznati ime, čekao je milost božju zavaljen u
ležaljci, mučen artritisom i nesanicom zbog sumnji, dok su se gušteri i štakori natezali kome od njih
pripada susjedna crkva. U tom Macondu što su ga i ptice zaboravile, gdje su vrućina i prašina postale
tako ljepljive da se jedva disalo, zatvoreni u samoću i ljubav i ljubavnu samoću u kući u kojoj je bilo
gotovo nemoguće spavati zbog vreve crvenih mrava, Aureliano i Amaranta Ursula bijahu jedina
sretna stvorenja, čak najsretnija na svijetu. Gaston se vratio u Bruxelles. Umorivši se od čekanja
zrakoplova, jednog dana spremi u kovčežić potrebne stvari i arhiv s pismima i ode, s namjerom da će
se vratiti zrakom, prije nego njegove povlastice budu prepuštene jednoj skupini njemačkih avijatičara
koji su pokrajinskim vlastima podnijeli plan smioniji od njegova. Od popodneva prve ljubavi,
Aureliano i Amaranta Ursula su iskorištavali rijetke nebudnosti muža, ljubeći se prigušenim žarom u
letimičnim susretima, koje je gotovo redovito prekidao iznenadan povratak. Ali kad ostadoše sami u
kući, potonuše u bunilu zakašnjele ljubavi. Bila je to nerazumna, otkačena strast, zbog koje su
Fernandine kosti drhtale od užasa u grobu i bile u neprestanoj napetosti. Vrištanje Amarante Ursule,
njene samrtne popijevke javljale se podjednako u dva popodne sa stola u blagovaonici, kao i u dva u
noći iz žitnice. — Najviše mi je žao — smijala se što smo toliko vremena propustili.— U groznici strasti
gledala je mrave kako pustoše perivoj, kako svoju pretpovijesnu glad utomljuju drvenarijom u kući;
gledala je bujicu žive lave kako ponovno preplavljuje trijem, ali ih je uništavala jedino kad bi ih našla u
svojoj spavaćoj sobi. Aureliano je ostavio pergamene, nije izlazio iz kuće, a na pisma katalonskog
mudraca odgovarao je kojekako. Izgubiše osjećaj stvarnosti, predodžbu o vremenu, tok svakodnevnih
navika. Ponovno zatvoriše vrata i prozore da ne bi gubili vrijeme pri svlačenju i hodali su po kući, kao
što je to uvijek željela lijepa Remedios, i valjali se goli u kaljužama u dvorištu, a jednog popodneva
umalo se ne utopiše vodeći ljubav u kadi. U malo vremena više su štete napravili nego crveni mravi:
uništili su namještaj u velikoj sobi, u svom su ludovanju rastrgali ležaljku koja je izdržala sve tužne
logorske ljubavi pukovnika Aureliana Buendije, rasporili su madrace i istresli ih po podu da bi se gušili
u oluji od pamuka. Premda je Aureliano bio surov ljubavnik kao i njegov takmac, ipak je Amaranta
Ursula svemu davala ton svojom raspusnom domišljatošću i lirskom nezasitnošću u tom rušilačkom
raju, kao da je u ljubav ulagala neukrotivu snagu koju je njena šukunbaba trošila na proizvodnju
životinjica od pržena šećera. Usto, dok je ona pjevala o ljubavi i cerekala se nad svojim vlastitim
domišljatostima, Aureliano je postajao sve zatvoreniji i tiši, jer njegova je ljubav kipjela u povučenosti.
Međutim, toliko su se oboje bili usavršili u vještinama, da su nakon klonula zanosa znali bogato
uživati i u umoru. Prepuštali su se obožavnju vlastitih tijela, otkrivši da iscrpljena ljubav krije u sebi
neistražene mogućnosti, mnogo obilnije nego što ih ima početna želja. Dok bi on bjelancem od jaja
trljao uperene grudi Amarante Ursule ili joj pomadom od kokosa umekšavao gipka bedra i breskvasti
trbuh, ona se igrala lutke neviđenim Aurelianovim junakom, crtala mu oči pajaca ružem za usne,
turske brkove olovkom za obrve, stavljala mu kravatice od svile i šeširiće od staniola. Jedne noći
namazaše se od glave do pete kompotom od breskvi te su se lizali kao psi i voljeli se kao ludi na podu
u trijemu, i tu ih je probudila bujica mesoždernih mrava koji umalo što ih ne požderaše žive.

U prekidima ludovanja Amaranta Ursula bi odgovarala na Gastonova pisma. Činilo joj se da je tako
dalek i zauzet te joj se njegov povratak činio nemogućim. U jednom od prvih pisama javljao joj je da
su njegovi poslovni drugovi zapravo poslali zrakoplov, ali ga je neka pomorska agencija iz Bruxellesa
greškom uputila u Tanganjiku, gdje su ga uručili zaturenom plemenu Maconda. Ta greška je
prouzročila toliko neprilika da bi za samo vraćanje zrakoplova trebale možda i dvije godine. Tako je
Amaranta Ursula odbacila svaku mogućnost nepoželjna povratka. Što se tiče Aureliana, on nije imao
nikakve veze sa svijetom osim pisama katalonskog mudraca i Vijesti od Gabriela koje je primao preko
Mercedes, šutljive ljekarnice. Te Vijesti su u početku bile stvarne. Gabriel bijaše vratio svoju povratnu
kartu da bi ostao u Parizu, gdje je prodavao stare novine i prazne boce što su ih sobarice bacale iz
jednog mračnog hotela u ulici Dauphine. Aureliano ga je tada mogao zamisliti u džemperu s visokim
ovratnikom, koji je skidao samo kad bi se terase na Montparnassu napunile proljetnim zaljubljenim
parovima; zamišljao ga je također kako danju spava a noću piše da bi zavarao glad, u sobi koja je
mirisala po pjeni kipuće cvjetače, gdje mora da je umro Rocamadour. Međutim, njegove Vijesti su
maIo po malo postajale sve neodređenije, a pisma katalonskog mudraca sve rjeđa i tužnija, te se
Aureliano navikao misliti na njih kao što je Amaranta Ursula mislila na muža, i tako su oboje plovili u
praznom svijetu, gdje je jedina dnevna i vječna stvarnost bila ljubav.

Iznenada, kao grom iz vedra neba u tom svijetu sretnog zaborava, stiže vijest o Gastonovu povratku.
Aureliano i Amaranta Ursula otvoriše oči, zaviriše u svoje duše, pogledaše se u lice s rukom na srcu i
shvatiše da su toliko sjedinjeni te će radije i umrijeti nego se rastati. Tada je ona mužu napisala pismo
puno protuslovnih istina, u kojem je ponavljala svoju ljubav i želju da ga ponovno vidi, ali da
istodobno prihvaća kao neminovnu sudbinu nemogućnost da živi bez Aureliana. Suprotno onom što
su oboje očekivali, Gaston im je odgovorio mimo, gotovo očinski, i na dvije pune strane ih je
upozoravao da vode računa o prolaznosti strasti, a u završnom dijelu lm je slao iskrene želje da budu
sretni toliko koliko je i on bio u svom kratkom bračnom iskustvu. Bio je to tako nepredviđen
postupak, da se Amaranta Ursula osjetila poniženom, jer je uvidjela da je mužu pružila razlog koji je
on priželjkivao da bi je mogao prepustiti njenoj sudbini. Još jača kivnost ju je obuzela šest mjeseci
kasnije, kad se Gaston javio iz Leopoldvilla, gdje je konačno primio zrakoplov, moleći da mu pošalju
bicikl, koji je jedini od svega što je ostavio u Macondu za njega predstavljao određenu sentimentalnu
vrijednost Aureliano je strpljivo podnio ogorčenost Amarante Ursule i nastojao joj je pokazati da
može biti jednako dobar muž u mirnim trenucima i u nevoljama, a svakodnevne potrebe, koje su ih
počele mučiti kad su iscrpli i posljednje Gastonove novce, povezaše ih uzajamnošću koja nije bila tako
žarka i tvrda kao strast, ali im je pomogla da se vole i da budu sretni kao u bučno doba razvrata. Kad
je umrla Pilar Ternera, oni su očekivali dijete.

U dosadi trudnoće, Amaranta Ursula je pokušala proizvoditi ogrlice od ribljih kralješaka. Ali osim
Mercedes, koja ih je kupila jedno tuce, nije ih imala kome prodati. Aureliano je tek tada spoznao da
njegov dar za jezike, njegovo enciklopedijsko znanje, njegova izuzetna sposobnost da se i bez
poznavanja sjeti svih pojedinosti o događajima i dalekim mjestima, da je sve to jednako beskorisno
kao i škrinjica pravog nakita njegove žene, koji je tada mogao vrijediti toliko novca, koliko su ga
zajedno imali svi stanovnici Maconda. Živjeli su kao po nekom čudu. Iako Amaranta Ursula nije gubila
dobro raspoloženje ni smisao za erotske vragolije, poprimila je naviku da poslije ručka sjedne na
trijem i da se tako odmara, budna i zamišljena. Aureliano joj je pravio društvo. Katkada su znali šutjeti
sve do večeri, jedno prema drugome, gledajući se u oči, ljubeći se u spokojnosti jednakom ljubavlju,
kao što su se ranije ljubili u sablazni. Neizvjesna budućnost okrenula im je srce prema prošlosti.
Vidjeli su se u izgubljenom raju potopa, kako gacaju po lokvama u dvorištu, kako ubijaju gušterice da
bi ih objesili na Ursulu, kako se igraju kao da je živu sahranjuju, i ta sjećanja im otkriše istinu da su bili
zajedno sretni otkako znaju za sebe. Zalazeći dublje u prošlost, Amaranta Ursula se sjeti onog
popodneva kad je ušla u zlatarsku radionicu i kad joj je majka ispričala da mali Aureliano nije ničiji sin
jer su ga našli kako pliva u košari. Iako im se to objašnjenje činilo nevjerojatnim, nisu imali pouzdanih
podataka da bi ga mogli zamijeniti vjerodostojnim. Jedino su bili sigurni, pošto su ispitali sve
mogućnosti, da Fernanda nije bila Aurelianova majka. Amaranta Ursula se priklonila vjerovanju da je
sin Petre Cotes, o kojoj je pamtila samo opadačke priče, i ta pretpostavka im je izazvala u duši užasnu
muku.

Progonjen uvjerenjem da je brat svoje žene, Aureliano je skoknuo u župski dvor ne bi li u vlažnom i
trulom arhivu pronašao kakav pouzdan trag o svom podrijetlu. Najstarija krštenica koju je pronašao
odnosila se na Amarantu Buendia, koju je kao djevojčicu krstio otac Nicanor Reyna, u doba kad je
nastojao dokazati božju opstojnost pomoću poigravanja čokoladom. Počeo se zavoditi mišlju da je on
jedan od sedamnaest Aureliana, čije je podatke o rođenju tražio u četiri matične knjige, ali datumi
njihova krštenja bili su vrlo stari u odnosu na njegove godine. Vidjevši ga izgubljena u spletu krvnih
veza i kako drhti zbog neizvjesnosti, gledajući ga s ležaljke, bolesni župnik ga sažalno upita kako se
zove.

— Aureliano Buendia — reče on.

Kad je tako, ne muči se tražeći — usklikne župnik, pun čvrsta uvjerenja. Prije mnogo godina ovdje se
tako zvala jedna ulica, a u ono doba je svijet imao običaj djeci davati imena ulica. Aureliano zadrhta
od bijesa.

— Ah reče — dakle ni vi ne vjerujete.


— U što?
— Da je pukovnik Aureliano Buendia poveo trideset i dva građanska rata i da ih je sve izgubio —
odvrati Aureliano. — Da je vojska opkolila i mitraljirala tri tisuće radnika i da su leševe odvezli u
vlaku od dvjesto vagona da bi ih bacili u more.

Župnik ga odmjeri sažalnim pogledom.

— Ah, sine moj uzdahne. — Za mene bi bilo dovoljno kad bih bio siguran da ti i ja postojimo u ovom
času.

I tako Aureliano i Amaranta Ursula prihvatiše priču o košari, ne zato što bi vjerovali u nju, nego zato
što ih je spašavala od užasavanja. Kako je trudnoća napredovala, tako su se pretvarali u jedno biće i
sve više su se upotpunjali u samoći jedne kuće, kojoj je nedostajao još samo posljednji dašak da se
sruši. Življenje su sveli na najnužniji prostor, od Fernandine sobe, gdje su naslutili čar smirene ljubavi,
do početka trijema, gdje je Amaranta Ursula sjedila pletući papučice i kapice za novorođenče, a
Aureliano odgovarao na rijetka pisma katalonskog mudraca. Ostali dijelovi kuće bijahu prepušteni
upornu zubu propadanja. Zlatarska radionica, Melquiadesova soba, priprosto i tiho kraljevstvo Svete
Sofije od Milosti, sve to ostade u mraku kućne prašume, u koju se nitko nije usudio zalaziti. Okruženi
proždrljivom prirodom, Aureliano i Amaranta Ursula su gajili mažurane i begonije i branili svoj svijet
međom od kreča, praveći posljednje rovove u iskonskom ratovanju između čovjeka i mravâ. Duga i
zapuštena kosa, modrice što su joj izbijale po licu, otekline po nogama, izobličenost nekadašnjeg
ljubavničkog tijela lasice, izmijeniše Amaranti Ursuli mladenački izgled s kakvim je došla u kuću noseći
krletku s nesretnim kanarincima i vodeći zasužnjena muža, ali joj ne oduzeše živahnost duha. — U
govna znala se nasmijati. — Tko bi bio pomislio da ćemo na kraju zaista živjeti kao ljudožderi!—
Njihova posljednja veza sa svijetom prekinula se šestog mjeseca trudnoće, kad im stiže pismo koje
očigledno nije bilo od katalonskog mudraca. Bilo je poslano iz Barcelone, ali adresa bijaše ispisana
običnom plavom tintom, činovničkim krasnopisom, a imalo je bezličan i bezazlen izgled nemilih
poruka. Aureliano ga istrgne iz ruku Amaranti Ursuli kad ga htjede otvoriti.

— To ne — reče joj. — Ne želim znati što piše.

Kao što je i predosjećao, katalonski mudrac se više nije javio. Neugodno pismo, koje nitko nije
pročitao, bi prepušteno milosti moljaca u ladici gdje je Fernanda nekad zaboravila svoj vjenčani
prsten, i tu je ostalo izgarajući na unutrašnjoj vatri svoje ružne vijesti, dok su samotni ljubavnici plovili
protiv struje jednog vremena na izdisanju, vremena nepopravljiva i zloslutna, što se uzalud trudilo da
ih uputi prema pustoši očaja i zaborava. Svjesni te opasnosti, Aureliano i Amaranta Ursula provedoše
posljednje mjesece držeći se za ruku, odanom ljubavlju privodeći kraju dijete začeto u razvratu
preljuba. Noću, zagrljene u krevetu nije ih plašila najezda mravâ na mjesečini, ni krckanje moljaca, ni
stalno i čujno rastenje korova u susjednim sobama. Mnogo puta ih je probudilo hodanje mrtvih. Čuli
su Ursulu kako se bori sa zakonima stvaranja da bi sačuvala svoj rod, i José Arcadija Buendiju kako
traži sablasnu istinu velikih izuma, i Fernandu kako moli, i pukovnika Aureliana Buendiju kako se
omamljuje varkama rata i zlatnim ribicama, i Aureliana Segunda kako propada od samoće u opojnosti
pijanki, i tada shvatiše da snažne opsjednutosti nadvladavaju smrt, i opet su bili sretni u uvjerenju da
će se oni voljeti i onda kad postanu utvare, mnogo poslije nego druge vrste budućih životinja
preotmu kukcima ubogi raj što su ga kukci upravo otimali ljudima.

Jedne nedjelje, u šest popodne, Amaranta Ursula osjeti porođajne trudove. Nasmijana babica
djevojčicâ što su se podavale zbog gladi polegla ju je na stol u blagovaonici, uzjašila joj na trbuh i
pritiskala je divljim galopom, sve dok njene krikove nije zamijenilo deranje krupna muškića. Amaranta
Ursula je kroz suze vidjela da je to Buendia, jedan od velikih, nabit i svojeglav kao José Arcadio,
otvorenih i vidovitih očiju kao svi Aureliani, predodređen da još jednom ispočetka udari temelje lozi i
da je čisti od pogibeljnih poroka i samotničkih sklonosti, jer on je bio jedini u toku stoljeća koji se
začeo u ljubavi.

— Pravi je ljudožder— reče. — Zvat će se Rodrigo.

— Ne! — usprotivi se muž. — Zvat će se Aureliano i dobit će trideset i dva rata.

Pošto mu je prerezala pupak, primalja je krpom brisala plavkastu masnoću što mu je pokrivala tijelo,
a Aureliano joj je svijetlio lampom. Tek kad su ga polegli potrbuške, primijetiše da ima nešto što drugi
ljudi nemaju te se prignuše da bolje vide. Bio je praseći rep.

Nisu se uznemirili. Aureliano i Amaranta Ursula nisu poznavali prošlosti obitelji niti su se sjećali
strašnih Ursulinih upozorenja, a babica ih umiri mišljenjem da će se taj nepotrebni rep moći odsjeći
kad mali bude mijenjao zube. Onda više nisu mogli misliti na to, jer je Amaranta Ursula krvarila
nezadrživim tokom. Pokušavali su joj pomoći oblozima od paučine i smjesom od pepela, ali to je bilo
kao da žele izvor začepiti rukama. U početku je nastojala sačuvati dobro raspoloženje. Uzimala je
Aureliana za ruku i molila ga da ne brine, da osobe kao što je ona nisu stvorene da umru protiv svoje
volje i pucala je od smijeha nad okrutnim postupcima babice. Ali kako je Aureliano postepeno gubio
nadu, ona je postajala sve nevidljivija, kao da je uklanjaju sa svjetlosti, dok nije potonula u obamrlost.
U ponedjeljak u zoru dovedoše neku ženu koja joj je uz krevet molila molitve protiv krvarenja, koje su
nepogrešive za ljude i životinje, ali je strastvena krv Amarante Ursule bila neosjetljiva za sve vještine,
osim ljubavi. Popodne, nakon dvadeset i četiri sata beznađa, vidješe da je mrtva, jer izvor bijaše
bespomoćno presušio, a njen profil se ušiljio i modrice s lica iščezle u rumenilu od alabastra, i
ponovno se smiješila.

Aureliano sve dotad nije bio svjestan koliko je volio svoje prijatelje, koliko su mu nedostajali i koliko bi
bio dao da je mogao biti s njima u tim trenucima. Dijete je položio u košaru koju mu je majka bila
pripremila, lice umrle je prekrio pokrivačem i lutao je bez cilja po pustu selu, tražeći prolaz kojim bi se
vratio u prošlost. Pokucao je na vrata ljekarne, u koju nije zalazio u posljednje vrijeme, i našao je u
njoj stolarsku radionicu. Starica što mu je otvorila vrata sa svjetiljkom u ruci izrazila je žaljenje zbog
njegove zabune i ponavljala uporno da ondje nikad nije bila ljekarna niti je ikada poznavala ženu
dugog vrata i sanjivih očiju koja se zvala Mercedes. Plakao je s čelom naslonjenim na vrata
nekadašnje knjižare katalonskog mudraca, svjestan da se zakašnjelim oplakivanjem odužuje jednoj
smrti koju nije htio na vrijeme oplakati, da ne bi prekinuo čaroliju ljubavi. Šake je razbio o betonski
zid Zlatnog dječaka dozivajući Pilar Terneru, posve ravnodušan prema svijetlonarančastim tanjurima
što su kružili nebom, a koje je mnogo puta s dječačkim udivljenjem motrio u svečarskim noćima iz
dvorišta bukača. U posljednjem otvorenom salonu opustjele razvratne četvrti harmonikaši su svirali
pjesme Rafaela Escalone, biskupova nećaka, baštinika tajni Francisca Ljudine. Gostioničar, kome je
jedna ruka bila suha i kao spržena, jer ju je digao na svoju majku, ponudio je Aureliana bocom rakije,
a onda je Aureliano drugom ponudio njega. Gostioničar mu je pričao o svojoj nesretnoj ruci.
Aureliano je pričao o svom nesretnom srcu, suhom i kao sprženom, jer ga je digao na svoju sestru. Na
kraju su zajedno plakali i Aureliano osjeti načas da mu je bol prošla. Ali kad opet ostade sam u
posljednjoj zori Maconda, raširi ruke nasred trga, voljan da razbudi čitav svijet, i kriknu iz dna duše:
Prijatelji su kurvini sinovi!

Nigromanta ga je izvukla iz lokve bljuvotina i suza. Odvela ga je u svoju sobu, oprala ga i dala mu
tanjur juhe. U nadi da će ga utješiti, ugljenom je precrtala nebrojene ljubavi koje joj je ostao dužan i s
voljom se raspričala o svojim samotničkim jadima, da ga ne ostavi samog u plaču. U svanuće, nakon
mučna i kratka sna, Aureliano postade svjestan svoje glavobolje. Otvorio je oči i sjetio se djeteta.

Nije ga našao u košari. U prvi mah je osjetio veliku radost, misleći da se Amaranta Ursula probudila iz
smrti da bi se pobrinula za dijete. Ali, leš je ležao kao kamena gromada pod pokrivačem. Sjetivši se da
je pri dolasku našao otvorena vrata spavaće sobe, Aureliano pođe trijemom, koji je bio zasićen
jutarnjim uzdasima mažurana i poviri u blagovaonicu gdje su još bili ostaci porođaja: veliki lonac,
krvave plahte, sud s pepelom, savijeni pupak djeteta na otvorenoj peleni na stolu, uz škare i konac.
Pomisao da se primalja u toku noći vratila po dijete načas ga je primirila te je mogao razmisliti. Svalio
se u ljuljašku, onu istu u kojoj je sjedila Rebeca u početno doba kuće da bi davala upute iz vezenja, i u
kojoj je Amaranta igrala kinesku damu s pukovnikom Gerineldom Mârquezom, i u kojoj je Amaranta
Ursula šila opremu za dijete, i u tom bljesku svijesti došao je do spoznaje da nije kadar izdržati teški
teret tolike prošlosti na svojoj duši. Ranjen smrtonosnim kopljima svojih i tuđih uspomena, divio se
neustrašivoj paučini na mrtvim ružama, upornosti korova, strpljivosti uzduha i blistavu februarskom
svitanju. I tada spazi dijete. Bila je to naduta i sasušena koža koju su svi mravi ovog svijeta zdušno
potezali prema svojim rupama kamenom stazom u perivoju. Aureliano ni da se pomakne. Ne zbog
toga što ga je ukočio užas, nego zato što mu se u tom čudesnom času otkriše konačni Melquiadesovi
ključi, vidje natpis s pergamena savršeno smješten u vremenu i prostoru ljudskom: Prvi od plemena
privezan je za stablo, a posljednjeg jedu mravi.

Aureliano ne bijaše vidovitiji ni u jednom činu svog života nego kad je zaboravio svoje mrtve i bol
svojih mrtvih, i ponovno je zakovao prozore i vrata unakrsnim Fernandinim letvama, da ga ne bi
ometao nikakav izazov iz svijeta, jer tad mu je bilo jasno daje na Melquiadesovim pergamenama bila
upisana i njegova sudbina. Našao ih je netaknute, među pretpovijesnim bilinjem, dimljivim lokvama i
blistavim kukcima, koji bijahu uklonili iz sobe svaki trag ljudskoga hoda po zemlji, i nije imao strpljenja
da ih iznese na svjetlost, nego ondje, stojeći, bez i najmanje teškoće, kao da bijahu napisane na
kastiljanskom pri blistavu podnevnu sjaju, poče ih glasno odgonetavati. Bila je to povijest obitelji koju
je Melquiades iznio i sagledao do najbeznačajnijih sitnica, sto godina unaprijed. Bijaše je napisao na
sanskrtu, svom materinjem jeziku, i parne stihove bijaše šifrirao osobnim znakom cara Augusta, a
neparne spartanskim vojnim znakovima. Posljednja teškoća, koju je Aureliano bio počeo osvjetljavati
kad je dozvolio da ga ošamuti ljubav Amarante Ursule, sastojala se u tome što Melquiades nije redao
zbivanja po uobičajenom ljudskom vremenu, već je stoljeće dnevnih dogodovština sveo na jedno
mjesto, kao da su se sve događale istodobno. Oduševljen tim otkrićem, Aureliano poče čitati glasno,
bez izostavljanja, pjevane enciklike, što ih je sam Melquiades kazivao Arcadiju, a koje su zapravo
proricale njegovo smaknuće, i našao je najavljeno rođenje najljepše žene na svijetu, koja će tijelom i
dušom uzići na nebo, i saznao je za podrijetlo dva blizanca posmrčeta, koji odustadoše od
odgonetavanja pergamena, ne samo zbog nesposobnosti i neodlučnosti, nego zato što su njihovi
pokušaji bili preuranjeni. Na tome mjestu, nestrpljiv da što prije sazna svoje podrijetlo, Aureliano
poče preskakati. Tada udari vjetar, blag, početan, pun glasova prošlosti, šapata drevnih geranija,
uzdaha zbog razočaranja koja su prethodila teškim čežnjama. Nije ga primijetio jer u tom času upravo
bijaše naišao na prve tragove svog bića u jednom pohotnom djedu koji se prepustio lakoumnosti da
ga vuče kroz varljivu pustinju u potrazi za lijepom ženom koju neće usrećiti. Aureliano ga je
prepoznao, pratio je mračne staze svog porijekla i došao do trenutka svog začeća medu škorpijama i
žutim leptirima u sutonskom kupatilu, gdje je neki radnik zadovoljavao svoju pohotu sa ženom koja
mu se predavala zbog prkosa. Bio je toliko zaduben da nije osjetio ni drugu najezdu vjetra, koji je
svojom vihornom snagom prozore i vrata izgulio iz ležišta, raskrio krov istočnog krila i iščupao
temelje. Tek tada je ustanovio da mu Amaranta Ursula nije sestra nego teta, i daje Francis Drake
napao Riohachu samo zato da bi se njih dvoje mogli tražiti po najzamršenijim labirintima krvi, dok
nisu začeli mitološku životinju koja će udariti kraj plemenu. Macondo je već bio pretvoren u
strahotan vrtlog prašine i otpadaka što ih je kovitlao bijes biblijskog uragana, kad je Aureliano
preskočio jedanaest strana, da ne bi gubio vrijeme oko poznatih činjenica i poče odgonetavati
trenutak u kom je živio, stopu po stopu kako ga je živio, proričući sebe sama kako odgonetava
posljednju stranu pergamene, kao da se vidi u ogledalu koje govori. Onda je ponovno preskočio da bi
predusreo proročanstva i ustanovio datum i način svoje smrti. Međutim, prije nego je stigao do
posljednjeg stiha, već mu je bilo jasno da nikad više neće izaći iz te sobe, jer bijaše predviđeno da će
grad ogledala (ili utvara) vjetar sravniti sa zemljom i odagnati ga iz ljudskog pamćenja onog časa kad
Aureliano Babilonia dovrši odgonetavanje pergamena, i da je sve što je u njima zapisano neponovljivo
oduvijek i zauvijek, jer pleme osuđeno na sto godina samoće nije po drugi put imalo izgleda na zemlji.