Igor Mandić je kolumnist Praskozora ponedjeljkom.

Emisija se može čuti na Trećem programu

Hrvatskoga radija svaki dan od ponedjeljka do petka
od 8 05 – 8 15.
Igor Mandić je jedan od najpoznatijih
hrvatskih književnih kritičara, esejista,
kolumnista i polemičara. Između ostalog, bio
je kolumnist u Vjesniku i Vjesnika u srijedu,
te 2000-e glavni urednik novina Vjesnik.
Dugogodišnji je suradnik mnogih radijskih i
televizijskih postaja, pisao je kulturološke
komentare za Slobodnu Dalmaciju, ali i za
mnoga druga glasila u Jugoslaviji i Hrvatskoj.
Autor je preko 30 knjiga kritika, eseja i
polemika koje su nerijetko dizale javnu
prašinu i pravile društvenu buku; „Uz dlaku“,
„Policajci duha“, „Zbogom dragi Krleža“,
„Što, zapravo, hoće te žene?“, „U zadnji čas“,
„Sebi pod kožu“ i mnogih drugih. Dobitnik je
nagrade Hrvatskog novinarskog društva za
životno djelo 2005.
 1. listopada 2012.

Dobro jutro ili dobar dan, želim vam svima u praskozorje. Neki bi ovaj
pozdrav mogli shvatiti doslovno, a neki bi se mogli narogušiti: naime ono što je
jednima već dan, drugima je tek jutro – ili obrnuto! Sve ovisi o tome, kako smo
se i zbog čega u neko vrijeme probudili i ustali iz kreveta. Neki moraju uraniti,
još u času kad „zora puca“ iliti u praskozorje, a drugi pak mogu otezati s
ustajanjem, jer ih – više! – ništa ne primorava da se iz ležećega preokrenu u
uspravni, stajaći položaj. Krevet nam je zipka dok se uspavljujemo, a grob kad
iz njega ustajemo, jer se nevoljko izvlačimo iz samrtnoga privida, koji nam se
prikazuje u snovima. Dakako, moguće je – osim na „lijevu nogu“, tj. mrzovoljno
– ustati i čilo, bodro, u onoj već ofucanoj maniri američkoga klišeja, koji smo
čuli u bezbroj njihovih filmova, naime „Ustaj i blistaj!“ Ako koga zanima, onda
ću reći da je takav optimistički uranak, svejedno je li iskren ili hinjen, za moju
malenkost već odavno u prošlosti. Izgubio sam sve „normalne“ motivacije koje
bi me navele, primorale, prisilile, natjerale da s užitkom, zadovoljstvom ili iz
potrebe zbacim sa sebe posteljinu i vedro se suočim s još jednim danom. Ustati,
ustajati, ali čemu? – pitam se posljednjih godina, ako ne točnije protekloga
desetljeća.
Pada mi na um, baš u ovo „praskozorje“, za koje sam dužan i obvezatan
govoriti, da me je ova dvoumica počela mučiti još – u rujnu 2003. godine! Na
moguće pitanje „ma koja to cjepidlaka baš u dan i mjesec i godinu može znati,
pa i zapisati kada su je i kakve duševne, a možda i probavne muke bile počele
mučiti?“ – na to ću pitanje ovako odgovoriti. To je mogla „cjepidlaka“, koja je
na osnovu svojih dnevničkih bilježaka bila počela pisati – pa je i napisala –
autobiografsku knjigu. Ne bih se htio hvaliti vlastitim slabostima, ali za ovu
priliku ispada mogu i navesti, da sam nelagodu i problematičnost
svakodnevnoga ustajanja u svojoj knjizi Sebi pod kožu, predočio nadnevkom baš
s „početkom rujna 2003. godine“ – kad je rujan bio „požurio, poružnio i
ponujnio sve u sebi i meni“. Evo, u istoj točki vremena, dakle koincidencijom,
krajem ovoga rujna 2012. godine, pitam se isto; jer svaki dan imam sve manje
razloga za ustajanje osim možda kao George u Seinfeldu – da kupim novine!!
Moglo bi se reći, da je ovaj primjer proturječan: maloprije sam kao
prisilni optimizam naveo američki klišej bodrenja kod ustajanja, a sada pak za
vlastitu smalaksalost, koristim jedan uzgred nabačeni šlagvort baš iz američke
televizijske serije. „Vic“ je u tome, što su u kultnoj seriji Seinfeld, bezbroj puta
repriziranoj na našim malim ekranima – zato jer u prvom prikazivanju uopće
nije bila zamijećena i omiljela kod šire publike! – njeni koautori, tj. Jerry
Seinfeld, ujedno i protagonist, kao i koscenarist Lary David baš namjerno i
kongenijalno izbjegli i izvrdali sve američke klišeje. Zato, uz bok tipično
amerikanski radišnoga, žovijalnoga samoga Seinfelda, kao kontrast postoji jedan
reklo bi se, tipično evropski neuspješni i mrzovoljni George, koji je u jednom,
nekom, ne znam kojem nastavku serijala, bio ispalio „moju“ pesimističnu
rečenicu; ovako proširenu:
Ustajem iz kreveta svaki dan, samo zato ili baš zato da – kupim novine!
No nije to čak ni beznačajan, pa ni jeftin razlog, ako znamo koliko je malen
postotak našega pučanstva, koji takve štampane materijale uopće koristi, osim
ako na njih ne naiđe kod frizera ili zubara, u kafiću ili kod pedikera. Dakle, ne
specifično prilikom ustajanja iz kreveta u praskozorje, nego ni tokom dana,
većini naših ljudi ne pada na pamet da posegnu za novinama, bilo dnevnim, bilo
tjednim, a pogotovo ne da učine svjesni napor odlazeći na kiosk, odabirajući
„svoje“ novine i čak da potroše nešto. Pa i čemu bismo? – znaju mi neki
otpovrnuti, kad u svim novinama ionako piše isto, a o svemu će tome dovoljno
čuti u večernjem televizijskom dnevniku ili u „noćniku“. Pa, zašto bismo uzalud
trošili ili – istinu govoreći – „bacali pare“ za tu „pustu papirušinu“, koja ionako
završava u smeću? Na ovako „razumske“ razloge „normalna“ svijeta, nemam
baš ni pametna odgovora, a „branim se“ samo vlastitom strasti, koja mi
„nerazumno“ daje razlog za ustajanje. Bolje ikakav, nego nikakav! Doduše, ta
me opsjednutost tiskovinama polako, ali sigurno – financijski – potkopava.
Svako jutro, tako i zato, kupujem nekoliko dnevnih novina, kojih su mi regioni i
obzori bliski i familijarni: Redom, Jutarnji, Večernji i Novi list, pa k tome i
Slobodnu Dalmaciju nabavljam obavezno, tj. po navici, a u vrijeme kad sam
ovaj „razlog za ustajanje“ bio konstatirao – naime rujna 2003. godine – svima
ovima još se pribrajao i Vjesnik. Dnevnicima valja pridodati još i tjednike, kao
Globus i Aktual, koji potonji bijaše do prekjučer Nacional, ali osim političko-
informativnih pribavljam još i različite kulturnjačke tiskovine, kao Zarez i
Vijenac, a bogme i Hrvatsko slovo i Hrvatski list, k tome naravno i Glas koncila,
a na kraju i ne najmanje važan, srpski tjednik Novosti. To je „rujno“ stanje ove
godine, ali prije desetljeća bijaše još i Feral Tribune i Ljevica, Fokus, pa Forum
i tko bi ga sve znao…
I što će vam sve to? – sto puta su me znali radoznalo, ali i zlobno
propitkivati: „zar ćete sve to pročitati?“ Pa kad sam već zbog toga i ustao iz
kreveta, onda naravno da i hoću! Ili budem, kako se to razgovorno kaže. Prvo,
čitam dosta brzo, od ranoga čitalačkog uzrasta, dok sam se trudio progutati što
više informacija i znanja. Brzina je određena listanjem i prebiranjem
napreskokce, ukriž i ukoso, jer trivijalne tiskovine ne treba „brati“ sustavno iliti
„pobožno“ kao ozbiljnu knjigu. Potom, mogu se lako snaći u već mi dobro
poznatim novinama, na koje sam sviknut desetljećima, pa unaprijed znam što na
kojoj stranici mogu naći. I zaista, na prvi pogled, sve se ponavlja iz jednih
novina u drugima, osim što ponekad neke preduhitri konkurenciju s kakvom
senzacijom. Ali to ne mijenja dojam, da je sve isto što se više i unedogled
ponavlja, pa kad sam to shvatio, čemu i dalje umnožavati istovrsne informacije.
Kod te očevidnosti intervenira „moj paradoks“:
 – u ranijem smo sustavu, tj. socijalističko-samoupravnom, bili svikli, što
iz ironičnih pobuda, što silom prilika da – čitamo između redova iliti redaka!!
– a danas, u sustavu liberalističko-kapitalističkome, moramo se naučiti da
– čitamo između novina!!
S ovim sam paradoksom, koji mi je nujnoga rujna 2003. godine poslužio
da osvijestim svoje razloge za ustajanje svakoga jutra, nadam se, također i
ponešto pomogao drugima u orijentaciji na tržištu masovnih tiskovina. Kako
nikada i nigdje nema jedne i jedine istine, mi stvarnost upijamo kroz njenu
razlomljenost iliti fragmentiranost. Naše se novinstvo, napokon, pomalo i
ponešto razlikuje u načinima tumačenja iste stvarnosti, ali to možemo
„prokužiti“ samo ako – čitamo između novina!
I sada, dok u praskozorje – ali ne treba to vremensko određenje shvatiti
baš doslovno – kroz prozor radne sobice, visoko na 12. neboderskome katu,
promatram stvarnost koja mi se panoramski prostire, i sada se po stoti put pitam
„što napraviti“ s gomilom papirušine koja trajno raste, osipa se i obnavlja?
Smeće tako buja i prijeti da nas sve podavi, a da se izvučem iz bezvoljnosti,
služi mi jedan aforizam velikoga Stanislava Ježi Leca, naime:
„Prozor u svijet može se zastrijeti – novinama“!
 8. listopada 2012.

Dobro Vam jutro u cik zore, kada ustaju samo oni, kako smo govorili u
mojem davnome djetinjstvu, koji su "ili ludi ili su mljekarice". Da objasnim, to
su bila vremena, dok su još seoske žene po kućama građana raznosile naručeno
mlijeko, a da bi se oko 8 ujutro pojavile na našim vratima, ustajale su najkasnije
oko 4! Sada, kako bilo, kod mene je 10 sati, a pretpostavljam da je kod Vas – 8.
No, da se ne hvalim, kad sam ionako budan od 7 sati. Zašto, kad možda "nisam
lud", a sigurno nisam mljekarica? Pa, zato jer me je naprasno probudio onaj
dosadni Alexander Graham Bell, koji je još neslavne 1876. godine izumio onu
prokletu spravu zvanu – telefon! Na njen prodorni cilik preplašeno skačem iz
kreveta i hvatam se njene ručke za uho i grlo – ovdje nos izostaje – očekujući
koju lošu ili strašnu vijest. Naime, po meni, ta fatalna sprava služi da se kome,
makar i u nevrijeme, dojavi kakvu presudnu novost, recimo da je umro neki
kojega poznajemo ili čak da se rodio netko poznati, da nam gori kuća ili da nam
poplava potkopava temelje ili sl. A kad tamo, zove me neki pjesnik, pitajući me
kako da mi dostavi svoj rukopis ili izražavajući neko po njemu velevažno
mišljenje. Kako je moj sugovornik obično pristojan, on se u prvom trenutku
ispričava: "Oprostite, ako sam Vas probudio...", na što ja nadovezujem stari vic:
"Ne smeta, ionako mi je zvonio telefon..." U ovoj maniri bile su mi potrebne
godine i desetljeća, dok pomalo nisam "pre-odgojio" većinu mogućih pozivatelja
objašnjavajući im da sam ja odabrao poziv pisca, baš zato da ne moram ustajati
rano, osim ako mi je takva volja. Imam jednog sumišljenika u ovoj stvari, koji se
i sam nerado služi kućnim iliti fiksnim, odnosno "stabilnim" telefonom, a ne
posjeduje mobitel, baš kao ni ja, a riječ je o mojem jedinom omiljelome
akademiku, naime prijatelju Tonku Maroeviću. Kad se susretnemo, mi samo s
podsmijehom i zavjerenički promrmljamo: "On je kriv!"; "Dabome da jest!", a
obojica znamo da pri tome mislimo na A. G. Bella! Ako ne vjerujete, pitajte ga,
ne Bella, nego Tonka!
 Probuđen iznebuha, podvostručio sam tako razloge da krenem u nabavku
dnevne porcije novina i novinske papirušine. Prema "poučku" koji sam nedavno
zadao, sada bih na jarkom svjetlu naše nezavisne Hrvatske trebao čitati "između
novina", za razliku od mračnih vremena socijalizma kada smo "čitali između
redaka"! Ali nije to baš jednostavno, kako se čini: ne savjetujem baš higijenske
rukavice i masku za usta i nos, ali da nakon listanja novina obavezno treba prati
ruke – kao i nakon "ispražnjenja tijela" – to je sigurno! Gomila kartušine pred
kojom se zatječemo svaki dan – pretpostavimo takav tužni slučaj – već na prvi
dodir zahtijeva odstranjivanje nevažnih ili suvišnih dijelova, kao kad peradi
čehamo perje ili kao kad ribi odstranjujemo utrobu. Prema prastaroj uzrečici, još
iz vremena prastarih Grka, "riba se čisti od repa, ali smrdi od glave", mogao bih
danas skovati novu, primjereniju, naime: "Novine se čiste iz sredine, ali smrde
po naslovnicama!" Da bismo uopće došli do nekog relevantnog teksta,
pojedinačne novine treba osloboditi od balasta. To će reći, da im treba odstraniti
– "iznutrice", a to su oni bezbrojni i nasilno umetnuti "prilozi", uglavnom
oglašivalačkoga iliti reklamnoga karaktera. Dok takve možemo relativno čak i
lako istresti na pod i šutnuti u otpad, pravi problem predstavljaju oni "prilozi"
koji služe podjarivanju nekih grupnih strasti, recimo "auto", "info", "kvadrati",
"škola", čak i "jahting" – a koji normalnom novinskome čitatelju samo smetaju.
Takve trgam i odbacujem, kako znam i umijem, ali posebno me živciraju obično
zadnje puste stranice, koje se bave tzv. "sportom", a koje su povezane s
prednjim dijelom novina, pa ih ne mogu otfikariti, a da mi se sve ne raspadne.
Znam da zvuči ekscentrično, kao da sam malo "pomaknut", ali te stranice
posvećene "loptanju", iliti svim igrama koje se pogrešno naziva sportom,
svakodnevno zaobilazim u velikom luku i tako ih ignoriram – na vlastitu štetu!
Ako polovicu svakih novina prezirem i odbacujem to znači da zbog njih trošim
– dvostruko: plaćam punu cijenu za pola novine. Glupost, dakako! No, pitam se,
kad već za svaku strast postoje posebne iliti specijalizirane tiskovine – kao za
film, za modu, za kulinarstvo, za erotiku, za medicinske savjete, za oglašavanje
nekih potreba ili kupovanje nečega – zašto se manijaci loptanja – nogom, rukom
ili kojim alatom – ne bi zadovoljavali svojim sektaškim izdanjima, jer koliko
znam, postoje i neke, recimo, Sportske novosti. Ali ne, oni moraju gaziti
normalno čitateljstvo, primoravajući sebi slične novinare i urednike da dnevno-
informativne i političke novine zasićuju i nabređuju svojim stupidnim
loptanjem.
Kad se tako ispušem nad "svojim" novinama, koje mi barem polovinu
tjedna – tj. u ponedjeljak, utorak i srijedu – serviraju obilne porcije loptaškoga
idiotizma, onda tek, na jedvite jade pronalazim u njima koji autorski članak,
koju sustavno obrađenu društveno-političku temu i onda ih moram uspoređivati
s tekstovima na iste teme, ali u drugim i trećim novinama. Ali, zašto na kraju
krajeva? Zar stoga da bih se mogao uravnotežiti u vlastitim stavovima, koji se
ionako nikoga živoga ne tiču? Ovo je zapravo posao za ozbiljne političke
analitičare pri kakvoj instituciji i to je ono što bi trebali raditi svi "javni" i "tajni"
savjetnici šefova naših stranaka, vlade i Predsjednika. No, kad ih čujem kada i
kako istupaju, čisto sumnjam da su toga dana pročitali ikoju novinu, a nekmoli
da su "čitali između novina".
No, jedna druga asocijacija me provocira i od dociranja odvlači u malo
humorističkije teme, kako u praskozorje ne bismo nikome zadavali glavobolju.
Kako danas imamo sve same "listove" – tj. Jutarnji, Večernji i Novi, a bit će i
još koji – svejedno je koji od njih listamo i čitamo u javnosti, recimo u tramvaju
pred tuđim pogledima. Ali, tako nije bilo do prekjučer: prisjećam se, naprimjer,
kakvo sam komešanje i gunđanje znao provocirati u tramvaju, kad bih
uspravljen i tek malo naslonjen na šipku u zadnjem dijelu tramvajskih kola,
demonstrativno raširio baš beogradsku Politiku. Bilo je to sedamdesetih i još
osamdesetih godina, kad je takvo pokazivanje ćiriličnih "plahti" bilo ravno
javnoj sablazni, kao da sam čitavom tramvaju pokazivao nešto nemoralno. Dok
je to "palilo" kod neke, slučajno naišle publike, drugi je put sablažnjivi
egzibicionizam bilo moje rastvaranje – a što biste mislili? – ni manje, ni više
nego kaptolskoga Glasa Koncila! U prvome slučaju gunđali su pošteni hrvatski
socijalistički građani, zgroženi što im netko pred očima maše crvenom krpom
ćirilice, a u drugome, isti ili njima slični, pošteni građani, servilni pod
marksističkom indoktrinacijom, čudili su se kako im bilo tko smije javno
demonstrirati svoj interes za jedno takvo ne-socijalističko glasilo, kao što bijaše
(?) Glas Koncila. Ovi moji, nekadašnji, skromni ogledi iz socijalne psihologije,
vode do skarednoga poučka, jer sve velike lekcije obično završavaju pod nama.
U davna vremena, kad su novine koštale 2 dinara, bila je sročena bezočna
pošalica, ne baš bezopasna. Ovako: na ulazu u javne zahode pisalo je tada da se
mokrenje ne naplaćuje, a da upotreba WC-a košta 2 dinara, a to je bezobrazni
narodni humor ovako preinačio: "Pišanje se ne plaća, a Borba je 2 dinara", ali
nota bene – Borba je bila glasilo Komunističke partije Jugoslavije, pa je ova šala
bila prepričavana, vjerojatno, samo po javnim zahodima. Međutim, na svjetlu
dana, danas se javno usuđujem ovako to parafrazirati: "Novine su po 7 kuna" – a
vi sami ocijenite koja je to "nužda" – "dok se sranja koja se događaju, skupo
naplaćuju u – Remetincu!
 15. listopada 2012.

Pješake treba voljeti!

Pješake treba voljeti!
Pješake treba voljeti!

Ispričavam se što dramatski prenaglašavam ovu naizgled običnu rečenicu iliti

izjavu, ispričavam se što galamim u praskozorje, ali kako se uskoro spremam iz
stana i zgrade, bojim se da će mi na ulici ova rečenica trebati za ohrabrenje.
Nažalost, neću je imati kome saopćiti ili prošaptati, pa bi mi jedino preostalo da
sa sobom ponesem transparent, na kojemu bi to pisalo velikim slovima, ali baš
mi se ne da od sebe činiti klauna iliti majmuna. No, zašto se „bojim“ da će mi
navedeni stav trebati za ohrabrenje? Zato jer se bojim naprosto hodati tj.
pješačiti pločnikom, inače rezerviranim za tu svrhu. Pješaci su ljudski soj u
izumiranju i uzalud je tražiti pravdu kad nas nema tko čuti, budući da su se
pješaci, najvećim dijelom – prekvalificirali, tj. u stvorenja koja ili sjede u
limenim kantama ili koja jašu na međunožnim dvokotačnim guralima. Preostali
pješački soj odgurnut je najprije na pločnike, kako bi spašavao glavu pred
smrdljivim kantama, a onda je na pločnicima odgurnut uza zidove i rupe uličnih
veža, kako bi izbjegavao dvokotačne projektile. Zato i sada, uzalud ovdje
ponavljam uvodnu rečenicu, kojom inače počinje glasoviti roman Zlatno tele iz
1931. godine, ruskoga ili tada još sovjetskog autorskog dvojca Iljfa i Petrova.
Citiram početak Zlatnog teleta.
„Pješake treba voljeti. Pješaci sačinjavaju veći dio čovječanstva. Više od
toga – njegov bolji dio. Pješaci su stvorili svijet. Oni su sagradili gradove,
podigli mnogokatne zgrade, uveli kanalizaciju i vodovod, popločili ulice i
rasvijetlili ih električnim svjetiljkama. Oni su raširili kulturu po cijelome svijetu,
pronašli tisak, izmislili barut... itd. itsl... A, kad je sve bilo gotovo, kad je naš
rođeni planet dobio poprilično uređen izgled, pojavili su se automobilisti.
Potrebno je reći da su i automobil izumjeli pješaci. Ali su automobilisti na to
smjesta zaboravili. Počeli su gaziti pitome i pametne pješake. Ulice koje su
izgradili pješaci, prešle su u vlast automobilista, ceste su postale dvostruko šire,
pločnici uski kao vrpce na duhanskim paketićima. A pješaci su stali da se
uplašeno stišću uz zidove kuća..." Završen citat s početka Zlatnog teleta Iljfa i
Petrova.
Tako se i moja malenkost, unatrag kojega desetljeća – otkako je
biciklističko pedaliranje po gradu preraslo u pomodno ludilo – obazrivo kreće
onim dijelom ceste koji je, u pravilu i navodno, rezerviran za pješački prohod,
ali uzalud mi pomnja, kad svakoga časa mogu pasti žrtvom kakvoga udesa. Dok
se krećem "kao po jajima", sa gomilom novina u rukama ili pod pazuhom – jer
ustao sam u praskozorje samo s razlogom da ih nabavim – svako malo pored
mene, dolazeći mi iznebuha i s leđa, prošiša koja spodoba na mehaničkome
vozilu, koje po definiciji ne bi smjelo biti među pješacima. Ni po jada, ako se
tako provuče koji stariji gospodin ili fina gospođa, koji na biciklu raznose ili
donose pribavljene namirnice ili kakve pakete, jer su očito u svrhovitoj vožnji,
pa i paze kako to izvode. Ali, kad mi na dlaku, uz bok, projuri koja konjina,
recimo moje visine i kilaže, tada me prođu trnci od straha što bi se dogodilo da
me slučajno zakvači. Podvlačim, slučajno zakvači, jer ne računam na kakav
kamikaze napad. Recimo da u trenutku takvoga mimoilaska, dok mi dvokotačno
metalno prometalo tiho prilazi s leđa, recimo da ja, kao prolaznik, s punim
pravom hodača iliti pješaka, na pločniku, iznenada zastanem i raširim novine u
rukama ili da nepredviđeno zateturam, zanijet u misli, onda bi sudar naših masa
bio fatalan za oboje. Pješak, pretpostavljeno moja stokilaška malenkost, završio
bi odbačen na pločnik s poderotinama ili u gorem slučaju s lomovima ruku i
nogu, s povredama glave, a ništa bolje ne bi se proveo ni slično težak biciklist,
koji bi k tome mogao završiti na kolniku, pod tramvajem ili automobilom,
jednako izubijan i polomljen. A, sve zbog čega? Zbog toga jer se vozači iliti
upravljači tih mehaničkih dvokolica na nožni pogon, moraju producirati svojom
vještinom balansiranja, vijuganja, preskakanja rubova pločnika, ne bi li koga
zadivili ili – ozbiljno sumnjam – baš prestrašili nekoga, kao što sam opisao. Zato
apeliram, biciklima nije mjesto na pločnicima, već na kolnicima, pa neka se
tamo kvače s automobilima, kojima i pripadaju kao članovi porodice
mehaničkih vozila, svejedno sad na koji način.
Jer, ovako stoje stvari. Historijski, bicikli se u zapadnoeuropskoj
civilizaciji, na cestama, počinju pojavljivati otprilike istovremeno s
konstruiranjem prvih automobila, a to će reći početkom i sredinom 19. stoljeća.
Nije to bio rezultat takmičenja, već koincidencije, pa tako tek izumjeće motora
na unutrašnje sagorijevanje, naime Benza i Daimlera iz 1885. i 1886. godine,
označavaju početak moderne automobilske industrije, a slučajno treba znati da
riječ i pojam bicikl ulazi u upotrebu baš od 1886. godine! Koje desetljeće prije
ili kasnije, sad svejedno, ali ta su dva izuma logično proizlazila iz ubrzane
industrijalizacije Zapadnoga svijeta, a kao transportna pomagala oba su bila i
ostala – protegnuće cestovnog prometanja. Drumovi, putevi, ceste koje su
stoljećima ili već neko tisućljeće, probijale, utabanavale brojne vojske, još od
rimskih vremena do napoleonovskih pohoda, te su prometnice, kao "žile
kucavice", kako se to uobičajeno kaže, tražile djelotvorne načine prebacivanja
ljudstva i materijala. Premda nisu izvorno (s)mišljeni za vojne potrebe, ali i
automobili i bicikli ipak su postali strateška oruđa svih vojnih sila...
Neću reći da o tome razmišljam dok, s novinama pod rukom,
gledam kako mi na pločniku ususret na dvokolicama juri klinčadija, razularena
kao da su u cirkusu. Zapravo, osim specijalizirane piste i u prirodi, cirkus je
najidealnije mjesto za biciklističke majmunade. Zato se grozim kad čujem i
vidim kako se za bicikliste čak iscrtavaju posebne staze i to na – pločnicima. Što
da radimo, mi pješaci? Da pazimo kako ne bismo – na pločnicima – ometali
bicikliste? Time smo svi zajedno do kraja poblesavili: ako su automobilisti,
premda su emigrirali iz pješaštva, neka vrsta cestovne "aristokracije", onda su
biciklisti svojevrsni "proleteri" cestovnoga prometa, ali što smo onda – mi
pješaci? MI smo "raja" koju mogu i smiju gaziti i jedni i drugi: no za
automobiliste ništa ne kažem, oni već dugo imaju dozvolu za ubijanje, ali na
kolnicima, premda nas vrebaju i na pješačkim prijelazima i semaforom
zaštićenim i označenim mjestima. Ali, tko je i zašto omogućio biciklistima da
svojom besmislenom jurnjavom ugrožavaju miran svijet, da siju paniku i da nas
uvode u paranoju zbog njihova moguća napada na naš tjelesni integritet? Znam i
ne sporim, bicikliranje je poželjna fizička aktivnost i ima brojne i dobre
društvene koristi i aspekte, ali svejedno bi tome kvazisportiranju trebalo znati
mjesto i vrijeme. Kažu da navodne statistike ne bilježe veći ili znatniji broj
nesretnih sudara između pješaka i biciklista, ali dovoljna je mala nepažnja,
recimo da pukne gumica i da se začne dijete, tj. stvori novi život, ili u drugom
slučaju, da pukne guma na međunožnom dvokotačnom guralu pa da se dokrajči
nečiji život! Zato neka biciklisti zajedno s automobilistima jurcaju kolnicima, a
pješake treba voljeti jer oni bijahu od početka, kako je na početku i rečeno.
 22. listopada 2012.

"Pušači umiru mlađi" – takva me sladostrasno-morbidna poruka dočekuje

odmah u praskozorje. Tek što sam se s naramkom novina vratio u stan, upalio
radio aparat "uštelan" na Treći program Hrvatskoga radija, prihvatio se prve
šalice kave i počeo puniti prvu jutarnju lulu, kad mi pogled zapinje za navedenu
poruku, nalijepljenu na zamotuljak lulaškoga duhana. Proteklih nekoliko godina,
otkako se i u našoj domaji počela provoditi kampanja zastrašivanja pušača,
svako malo naime kadgod posegnem za nekim duhanskim proizvodom –
lulaškim duhanom ili cigarama/cigariljosima – hvataju me grčevi od smijeha nad
stupidnim sloganima kojima su ih, prisilno, okitili naši distributeri i trgovci.
Naime, da "pušenje ubija" nije samo proizvoljno i znanstveno-medicinski baš ne
stopostotno dokazana tvrdnja, već je i nakaradno smiješno istaknuta samo na
jednom artiklu masovne potrošnje. Jednako bi tako trebalo pisati da "šećer
ubija", da "ljubav škodi", da "automobili haraju Evropom strašnije od
nekadašnjih Osmanlija", a napokon bi trebalo ponavljati da i "življenje ubija",
jer se rađamo samo da bismo umrli. Međutim napisati na ulazu u porodiljske
klinike, recimo, neka se novorođeni ne nadaju ničemu osim smrti, tako napisati
bilo bi – zar ne? – glupo i provokativno, uvredljivo, ali ne i netočno, jer nas
činjenici naše smrtnosti od rođenja poučavaju i vjere i filozofije. Pa ipak, u
školama i na fakultetima ne odgajamo nove naraštaje samo baš u svijesti kako
im je sve uzalud, kako će na kraju, prije ili kasnije, ali ionako – umrijeti.
Zato se lakšim i ljepšim čini zabranjivati pušenje duhanskih proizvoda, pa
to pokušavati provesti i kampanjom zastrašivanja. Dok se od praskozorja
smijem nad činjenicom kako ću "umrijeti mlađi" nego što to jesam sada,
svejedno znam da se ispod glupe krinke jeftine propagande ceri lice –
totalitarizma. "Ma dajte, stanite, kvragu, kakvo je to pretjerivanje?!" – znam da
će me mnogi odmah prekinuti. Ta, ovdje se radi o zdravstvenom prosvjećivanju,
doduše o ograničavanju nekih ljudskih prava – kao što je to bilo dosadašnje
nekontrolirano dimljenje posvuda i na krivim mjestima i u nevrijeme – ali
isključivo u cilju poboljšanja javnoga zdravlja i nacionalnoga boljitka. Neke su
analize i neka su proučavanja i neke su statistike dokazale da je udisanje
duhanskoga dima, svejedno je li primarno ili sekundarno, vrlo opasno i
zloćudno, te da dovodi do ozbiljnih boljetica, kojih liječenje teško opterećuje
javno zdravstvo. Dakle, neki ovo, a neki ono, ali stopostotno i trajno i
posvudašnje podudaranje uzroka i posljedica neki su drugi porekli i doveli u
sumnju. Statistikom na statistiku ili silom protiv zdrava razuma, odnosno
snagom društvenog aparata protiv nezaštićene manjine. Prepustimo liječnicima
svih vrsta neka se spore oko medicinskih protu-dokaza, ali mene ovdje zanima,
kao i mnoge druge, samo spomenuti društveni pritisak na potrošače duhanskih
proizvoda. Ma, to je sitnica – odmahuju opet rukom ravnodušni – jedna cigareta
više-manje? A, je li, a zašto su vlasti posvuda zapele da pušače otjeraju u
svojevrsna geta, da se u njima osjećaju kao progonjeni soj? Evo zašto: zato što
je u antipušačkoj histeriji skriven totalitaristički podtekst moderne globalizacije,
koja već neskriveno ima – fašistički karakter.
Ružan je primjer, ali je nužan: prije ove globalne antipušačke kampanje
koja je u 21. stoljeću pokrenuta iz SAD-a, u prošlome stoljeću, na braniku
narodnoga zdravlja, a sve u svrhu čišćenja ozračja od pogubnosti dima, a
društvenoga okružja od nepoćudnoga soja, stajao ni manje ni više nego baš
njemački nacionalsocijalizam! Vjerovali ili ne, ali Hitlerova je Njemačka bila
moralistička babica, koja je htjela iskorijeniti rak pušenja, jer da on navodno
stoji u vezi s rakom pluća i dišnih organa. Dakako, to je i ranije bila samo
blesava maska iza koje su se skrivale prave namjere. Naime, kako je za uzgoj,
fabrikaciju i distribuciju duhana nacizam optuživao židovski monopol, tako je
lažnim samaritanstvom i medicinskom pravovjernosti – koju bismo danas zvali
korektnosti – tako je lako i samoopravdano likvidirao, poharao, pokrao i
prisvojio bogatstvo jedne industrijske grane i trgovine. Poučak je bio: onaj koji
kroz usta, pluća i nozdrve pušta židovski dim, taj lako može izdimiti kroz
dimnjak u konc-logorima!
Reći će se opet kako ne treba pretjerivati, jer da danas nitko i nigdje na
ovaj, niti na približno sličan način, ne ugrožava pušače u njihovoj fizičkoj
egzistenciji. I to je bilo sve – je li? – ako zanemarimo društvenu izolaciju
pušačkih grupica i pravu harangu, svojevrsni mobbing, modernije rečeno, koji se
nad njima provodi. Većina stanovništva, hipnotizirana pseudo-medicinskom i
totalitarnom propagandom, zbila je svoje redove i autirala pušače u najniži soj
"parija" i još nam samo trebaju žute trake oko rukava i žute zvijezde na reverima
kaputa, pa da se osjećamo baš kao Židovi, dok su ono još neko vrijeme bili na
predsmrtnome dopustu, prije nego ih nacistički psi ne strpaju u logore.
Izvježbane da reagiraju na mig gospodara javnoga mnijenja, ne-pušačka većina
sistematski tjera psihičku torturu nad sirotim pušačima, koji bi htjeli samo u
miru koristiti svoje – prirodno pravo! Jer, duhanske prerađevine, ma koliko bile
različito pakirane, nisu nikakve "umjetne tvorevine", kako se hipokrizijski
govori povodom najnovije gornjogradske izložbe u Gliptoteci, pod naslovom
Kultura pušenja od tabua do tabua. Srećom, u početku ne bijaše nikakav tabu,
već paradoksalno malne "rajska sloboda", u kojoj su američki Indiosi prvi dimili
zapaljene smotuljke trave, koju im je podarila majka priroda (tada se to uživanje
još nije moglo pripisati velikodušnosti kršćanskoga Boga, jer su Indiosi tek
trebali proći mučni put do njegove milosti!) No to je druga stvar. Kad su
Kolumbovi moreplovci uočili tu novu i čudnu naviku, samo su lišće i sjemenje
nekih vrsta te samonikle biljke, prenijeli u Evropu i tako je sve počelo. Da se
zna: u početku bijaše "cigara", od indioske riječi "sikar", koja je označavala
tuljac, tuljčić, smotuljak od duhanskoga lišća, kasnije cigaru u evropskim
jezicima, a cigareta koju i danas svi najviše optužuju i progone, javlja se
stotinama godina kasnije i također je istovremeno – prirodno pravo.
 Nažalost, užitak svih totalitarista jest u tlačenju onoga što je prirodno, a k
tome je u očima puritanaca još i ugodno i zabavno. Nećete nam vi pred očima
uživati u duhanskome dimu – kriči vlast opijena svojom moći – i mi ćemo, vas
pušače, naučiti pameti i redu, ako ne milom, a onda čak i silom. Zato je
glokalizacijska vlast spala tako nisko, da sa svojim propagandnim sloganima
nagrđuje kutije cigareta, cigara i lulaškoga duhana, ali sve im je – uzalud. U to
ime, u praskozorje, uz kavu i novine, punim treću ili tek petu lulu, pokušavajući
izračunati kako će, jednom, ako ne već i uskoro, trebati shvatiti podatke u mojoj
osmrtnici. Budući da "pušači umiru mlađi", onda će od moje navedene smrtne
dobi, recimo da umrem u 73. ili 74. godini, trebati odračunati pušački staž, što
će reći da sam umro ima tome već 40 godina. Da se zagrcneš od smijeha ili dima
nad ovom stupidnom logikom!
 29. listopada 2012.

„ALO!“, pristojno se javljam na telefon, nakon što me je prodorna

zvonjava primorala da posegnem za ručkom te sprave. Ta držalica, koja je
produžetak našega uha i grla, udobno mi se smjestila na ramenu, pritiješnjena
glavom i time nam barem ruke ostavlja djelomično slobodnima, kad već okupira
neka čula. No, s druge strane ovako već uspostavljene komunikacijske veze,
meni u slušalici odjekuje nečiji glas, koji govori „halo“. Kad već hoće, ja
odgovaram s „helou“, što će reći da sam prihvatio poziv i da pozdravljam
sugovornika i neka se izvoli očitovati. „Što hoće?“ Kad tamo – a gdje ono? –
ponovno čujem tuđe „alo?“, dakako s upitnim naglaskom. Ja odgovaram s
potvrdnim naglaskom „halo!“, što će reći „naprijed, javi se, koji jesi da jesi i što
god da trebaš ili želiš...“, ali svejedno mi se kao odjek ponovno javlja to nečije
„alo“. Polako shvaćam – a što se može kad sporo kopčam – da onaj koji je
nazvao moj kućni broj, vjerojatno pretpostavlja kako veza nije valjana. Jer kad
je na moje „alo?“, on odgovorio sa svojim „alo?“, ja sam sa svoje strane ponovio
to isto i sad se čovo s druge strane čudom čudi s kime on to ima posla. Ali i ja
ostajem u čudu jer sam uvjeren kako taj neki, nevidljivi, pojma nema da sam ga
ja prvi pozdravio s općesvjetski prihvaćenim pozdravom „helou“. Tako mi se
dogodilo jednom, da smo nekoliko puta izmijenili taj pozdrav, dok ipak nisam
popustio, puknuo, opsovao i zaviknuo u telefonsku dršku, koju zovemo
slušalicom, dok je ona i „govornica“. Dreknuo sam: „Kvragu, zinite već jednom,
tko je i što hoćete, što me ovako gnjavite...?“ „Pa, nemojte se ljutiti, mislio
sam...“ „Ma kojega ste vraga mislili, jer kad sam vas pozdravio s „halo“ bio je
čas da se predstavite i počnete govoriti..., ali vi samo „alo, alo“... „Pa i vi ste
rekli „alo“? „Naravno, ja sam tako pozdravio vaš poziv, ali vi ništa. Hajte
zdravo, kao da se nismo ni čuli...“
I tako je ta veza propala, a tko zna, možda je to mogao biti početak nekog
velikog prijateljstva. Zapravo, ne baš u tom trenutku, a pogotovo ne mojom
zaslugom, ali već je bilo nastupilo vrijeme kraja – mitologije telefona. Taj veliki
i značajni masovni medij koji – zajedno s radiom i filmom! – predstavlja kopču
iliti spajalicu 19. s 20. stoljećem, taj medij postepeno tone u zaborav i već mu
se, nekoliko desetljeća, na globalnoj razni, održava rekvijem iliti misa
zadušnica. „Stabilni“, „fiksni“ iliti „kućni“ telefoni postepeno izumiru, nestaju,
čak crkavaju i malo je onih koji svojim kućnim brojem uopće definiraju svoje
stanište iliti boravište. Ne nestaju i ne povlače se samo pojedinačni, kućni,
privatni, obiteljski telefoni, tj. njihovi brojevi, nego nam i u javnim ustanovama,
poduzećima, institucijama ili redakcijama umjesto službeno registriranoga
njihova „kućnog broja“, nude jedino brojeve mobitela tajnica, direktora ili
portira, svejedno.,, Kao da više nitko ne želi biti zatečen na tzv. radnome mjestu,
a svi žele biti dostupni bilo kada, bilo gdje, makar zatečeni na WC-u, u bifeu ili
na ulici. Dakako, ta totalna dostupnost koja ukida radno vrijeme, najobičnija je
prevara jer većina mobitel-ovaca ionako svako malo isključuje te svoje spravice,
što će reći da su prosječno dostupni baš i kao da sjede ili stoje kraj svojega
fiksnog aparata. Meni ide na živce obavljati koji razgovor s nekim meni
potrebnim sugovornikom, ako on toga trena, kad smo uspostavili komunikaciju
– ja sa svoga kućnoga, k njegovom pokretnom telefonu – ako on / ona toga trena
sjedi u kakvom društvu, koje nije uključeno u naše poslove, pa onda pred njima,
glasno svima ističući moje ime i prezime, objašnjava naš problem ili rješenje, tj.
pozitivan ili negativan ishod! Znam da je tome tako jer mnogi s kojima se
susrećem, upravo tako, preda mnom, razgovaraju s nekim trećim, što je meni
neugodno, blago rečeno. Još je najbolje ili je vrhunac, kad nekome u društvu
zazvoni mobitel i kad se dotični mobitel-ovac zaveze u detaljan i dugotrajan
razgovor s nekim desetim, nimalo ne hajući što je nepristojno prekinuo našu
konverzaciju ili čak ugovoreni poslovni sastanak. Događalo se nešto slično i
ranije, s fiksnim telefonima, bilo kod kuće ili na radnome mjestu, ali dobro
uhodani bonton primoravao je svakoga da se ispriča prisutnima oko telefona i da
pristojno otkloni razgovor s onime koji nas je prekinuo svojim „upadom“. Danas
mobitel-ovci nemaju nikakav bonton, već dapače uživaju ukoliko mogu
provocirati one koji su primorani slušati njihovu konverzaciju. Događalo mi se
ili mi je ponekad tako bilo došlo, da naprosto ustanem i udaljim se iz društvanca
u kojemu je mobitelonaniranje važnije od našega sastanka.
No to je samo djelić priče „kako doći na glas kao netolerantan, nemoguć,
nestrpljiv, netrpeljiv“ – „pa, zvonio mi je mobitel, što sam mogao...?“, znaju me
ponekad smirivati – i tko je meni kriv, ako i sam nisam „povezan“ iliti
„umrežen“ kao i svi drugi, sav normalan svijet, jer se čini da broj mobitel-ovaca
premašuje broj stanovnika, kod nas, kao i drugdje. Kažem, samo je djelić priče
kad se i ako se možemo fizički odijeliti iz društva u kojemu svi istovremeno
brbljaju sa svojim spravicama, ali što onda, kad i ako to nije moguće?
Evo naprimjer: dok u praskozorje, s „buntom“ novina pod pazuhom
bauljam iliti bazam pločnikom, možda zanesen u misli, a možda i ne, kad me
odjednom znade prenuti glasni povik „alo!“ Na taj zvučni prepad s leđa, trzam
se neoprezno i umalo da ne završim pod biciklističkom konjinom, koja je
prošišala tik kraj mene. Okrećem se i vidim kako neki od mobitel-ovaca dreči da
sve zveči i shvaćam kako se onaj doziv „alo“ nije na mene odnosio. Ali dotični
nesmiljeno nastavlja svojim glasnim razgovorom meni iza leđa ili uz bok dok
me prestiže, a takvima se rado uganjam i uklanjam, samo da što manje čujem.
To se još nekako i dade izbjeći, ali problem nastaje kad se nađemo u kakvoj
zamci, recimo u tramvaju. Iz njega ne možemo lako pobjeći, osim na vlastitu
štetu, ako prisilno ne skratimo vožnju, ali dok ostajemo, osim uobičajenoj vrevi,
stisci i gužvi izloženi smo i auditivnome teroru. Tramvajska kola zvuče, brenče,
trešte kao neka luda zvučna komora i da je John Cage dovoljno poživio, moguće
je da bi za njih napravio kakvu bijenalsku izvedbu. Najprije ili simultano pište
pozivni, zvučni signali, katkad koje prepoznatljive melodijice, ponekad
iznenađujući piskovi, zvonjava, trubljenje, što sve zajedno, ničim izazvano zvuči
kao neki glazbeni kirvaj, ali kad „pozvani“ iliti „zazvani“ počnu govoriti, tj.
kričati, onda tek nastaje prava ludnica. Nije mi samo neugodno slušati
kojekakvo ispovijedanje, zapomaganje, objašnjavanje, plakanje, molbe i/ili
prijetnje, nego je to i zvučno nepodnošljivo. Kojega se vraga tako deru? To bih
poentirao jednom anegdotom, koja se pripisuje Winstonu Churchillu.
Jednog dana, u vrijeme prošloga velikoga rata, dok je sjedio, radio i pisao
u svojem londonskome uredu, nekakva ga je buka i galama u predsoblju
kabineta natjerala da ustane i upita o čemu je riječ. Šef osoblja priskočio mu je s
objašnjenjem, da to mnogobrojne tajnice glasno govore, jer da „razgovaraju
preko Kanala“. „Pa, što se deru?“, upitao je Churchill, „zašto ne uzmu
telefone?“ Alo, alo, alo...
 5. studenog 2012.

„IO, IO, PAPAPAI...“, nešto tako ritmično, mrmljam sebi u bradu dok u
praskozorje pokraj kuće vrebam neće li me okrznuti koje dvokotačno
međunožno guralo, tj. koji jahač na biciklu. Ne bih ponavljao ovu priču, da ne
budem dosadan, o tome kako tražim povrat mojih i naših ljudskih i građanskih
prava, kao pješaka, mislim, da čitava priča nije već dignuta – na parlamentarnu
razinu!!! Da, da, vjerovali ili ne, ali o suživotu pješaka i biciklista već se tražio
priziv u jednom „parlamentu“, ne, doduše, u našem Saboru na Markovu trgu,
već na jednom sličnom i ne manje važnom, a koji se zove „Parlament show“ i
kao kontakt emisija može se čuti na valovima Radija 101. Tako nekidan – a
može se provjeriti, u ponedjeljak 22. listopada oko 11, 30 sati – tek što sam se
ukopčao u „stojedinicu“, začuo sam kako neki građanin-biciklist u tom visokom
forumu interpelira za krojenje pravde, kako je on shvaća. Doslovno, ili više-
manje tako, ali to je glasilo: „Kad će početi kažnjavati bezobrazne pješake, koji
hodaju po biciklističkim stazama... mi zvonimo, a oni – ništa...?!“ Voditelj ili
predsjedavajući dotičnoga „parlamenta“ pokazao je razumijevanje za građanina-
biciklistu,te su u tome kontekstu sućutno nešto spominjali Gundulićevu ulicu. A
kad, gle vraga: moja je malenkost kao građanin-pješak, prije nekoliko dana na
raskršću Gundulićeve i Tesline, pokraj semafora imala nekakvu malu razmiricu
s jednim građaninom-biciklistom. Dok sam čekao da mi se upali povoljno
svjetlo za prelaz ulice – jer ako ne vjerujem u Boga, onda vjerujem barem
Semaforu – čuo sam nekakvo cičanje iza leđa. Osvrnem se, a kad tamo, neki
gospodin-biciklist drma zvonce na svojem transportnom vozilu i ljutito mi
predbacuje: „Zar se to pravimo gluhi?“ Usput rečeno, a zar i ne bih mogao i
smio biti gluh, ako mi je takva nesreća, ali nisam, nego mi se živo fućka – na
pločniku. Možda i nije taj slučaj poslužio za pitanje u „parlamentu“, ali meni sad
dobro dođe da znam što se misli o nama pješacima: da smo „bezobrazni“, naime
što uopće hodamo pločnicima i da nas treba „kažnjavati“, ako se ne uklanjamo
gospodi-biciklistima kad nam zvonjavom daju signal, kako se raja mora skloniti
ustranu dok prolaze age, begovi, veziri ili paše (da i ja upotrijebim tu
nomenklaturu iz serije Sulejman veličanstveni, kad se na istu pozivaju i naši
poslanici iliti zastupnici, baš u onom višnjem ili „pravom“ Saboru na Markovu
trgu...)
Ali, da se vratim svojem mrmljanju, jer ono „Io, io, io papapai...! na
grčkome hoće reći „jao, jao, kuku meni“. Nisam se nešto ozbiljno izobrazio u
grčkome – premda mi je četiri godine bio obavezni predmet u splitskoj
Klasičnoj gimnaziji – već samo ponavljam ono što mi je u sjećanje usadio jedan
veliki i najveći Tin Ujević. „Dva puta jao“ naslov je jedne njegove pjesničke
proze iz 1919. godine, koju sam mogao čitati tek 1957. godine kad ju je Zlatko
Tomičić preobjavio u sarajevskom izdanju zbirke naslovljene „Mudre i lude
djevice“, a tek sam kasnije tu istu pjesmu, pjesničku prozu tek 1965. ponovno
naišao u V. svesku Tinovih Sabranih djela. Njegovo egzistencijalno grozomorje
s kojim sam se u brojnim navratima poistovjećivao, ne mori me sada u
praskozorje, jer moje su traume beskrajno trivijalnije od pjesnikovih. Samo
mrmljam – io, io, papapai... – prijetvorno, nažalost, kako ću odmah i priznati.
Kukam jer sam, navodno, nešto izgubio, pa se domišljam gdje bi to moglo biti.
Naime niti prije deset minuta, u praskozorje, kad sam sišao s naše kućne,
tjelesne iliti osobne vage, ustanovio sam kako sam „izgubio“ deset dekagrama i
premda znam da mi ih je uzaludno tražiti po pločniku, svejedno se vajkam, „jo,
jo, jao, jao“, što će biti sa mnom ako ovako nastavim: hoću li posve nestati,
rastopiti se, iščeznuti... pretvoriti se ni u što?! Znam da neću jer toliko sam puta
pokušavao isto, pa ništa! Prokleta kazaljka na vagi ili iznos na njezinom
brojčaniku stalno varira gore-dolje, sad sam smršavio, sad sam se nadebljao, sad
sam „izgubio“, a sad sam „dobio“ i zašto bih trijumfirao nad „gubitkom“, kad se
žalim na „dobitak“? Sve je ovo užasni koloplet proturječnih pitanja i još
kontroverznijih odgovora, prava „mrtvouzica“, kako bi rekli filozofi. Zašto
jedemo, kad se bojimo nadebljati, a zašto držimo dijetu kad je tako naporna? Na
primjer ja: pola života sam naporno radio da bih stekao dovoljno za jesti, a
druge se polovice moram svega ustezati, kako bih preživio. Kako su bila krasna
ona vremena u kojima sam „morao sebi otkidati od usta, da bih dobro jeo!“, za
razliku od ovih u kojima moram sebi otkidati od usta, kako bih i dalje živio.
Mislim da je već jasno, kako ovo nije nikakva privatna priča, već nešto što
se tiče sviju, jer, hajde, neka mi se javi onaj/ona koji jutros nisu stali na svoju
kućnu vagu! Ako i ima poneki, taj će već doći na taj mjerni instrument, barem
kad ode na neki pregled u ambulantu, apoteku ili koju ordinaciju, ako se zatekne
kraj bazena ili u sauni, a mnogi, bogme, u teretani... Nitko, ali doslovno nitko
danas ne može izbjeći teroru izvagivanja ili vaganja, jer nas ta prokleta sprava
prati doslovno od rođenja pa do smrti. Kad nas majke izguraju na ovaj svijet,
najprije novorođenčad stavljaju na posebnu vagu, a težina s kojom smo se prvi
put odlikovali, ponavljat će nam se trajno tijekom života, u obiteljskim pričama,
a kao posebna značajka vrijedit će znatnija težina. Cijeli život nakon toga prvog
izvagivanja, bit će put mršavljenja, sve dok nas na kraju, nakon što izdahnemo,
ne izvažu u obdukcijskoj sali: od kolijevke pa do groba važe nam se svako doba!
Za sve je ovo kriva – vaga! Kao arhetipski znak ili kao atavistički simbol, ona
prati čovječanstvo iz pradavnina i ucijepljena je malne u sve mitologije, religije,
u mistiku i ezoteriju, u alkemiju i astrologiju, a u takvim je aspektima služila za
odmjeravanje pravde, istine i laži, mraka i svjetlosti. Tek kada je pretvorena u
praktični alat u svojoj korisnosti pokazala je i svoje negativne strane. Još je bilo
dobro dok je koristila u trgovini i općenito u privredi, pri čemu je korištena u
brojnim namjenama i varijantama, ali kad je postala nešto osobno, to je bilo
pogubno. No reći će se kako nije kriv alat, instrument iliti neka sprava/naprava,
već način njezina korištenja. Dobro, neka je i tako, ali koja nas je prokleta narav
natjerala da vagu kao alat pretvorimo u spravu za mučenje. Nekada, a to je bilo
još prekjučer, dok je moja malenkost recimo, vjerovali ili ne, bila još mlađa
nego danas, vage su po građanskim stanovima bile prava rijetkost i tada još
samo znak krajnje razmaženosti i malograđanske izvještačenosti. Osim tako
malobrojnih, drugi su se građani socijalisti vagali – po ulicama. Može se danas
činiti smiješnim, ali neki mali poduzetnici pojavili su se već u danima ranog
socijalizma, kao vlasnici stajaćih vaga, smještenih po nekim uličnim zakucima,
u Zagrebu, recimo na Iličkom ili Britanskom trgu, a gledano iz Črnomerca bliže
Trgu Republike, u prolazu kina Lika. Za par dana, čak skidajući cipele pri
ljepšem vremenu, penjali smo se na te decimalne vage na kojima je bila
istaknuta parola: „Tko se često važe, na život svoj polaže!“ Onda su vage
netragom nestale, a privatno poduzetništvo se razmahalo, pa je bilo uništeno –
što li već – a potom je potrošačko društvo nametnulo kućnu, privatnu iliti
osobnu vagu kao obavezni dio mobilijara. U shizofrenoj rascijepljenosti između
dijetalnih propisa s jedne i gurmanskih rubrika s druge strane, koje se
međusobno odnose direktno proporcionalno – tj. kako raste jedna veličina,
povećava se i druga – svi smo pretvoreni u žrtve jedne iste naprave... I kako
onda ne bi bilo shvatljivo što jedna žrtva sebi mrmlja u bradu ili u podbrk – io,
io, papapaipapapai... jer mi je jasno da ću već sutra naći ono što sam izgubio
izjutra! Io, Io, papapai...
 12. studenog 2012.

Nastupilo neko takvo neodređeno, šućmurasto vrijeme, neki bi rekli bablje

ljeto, a ja bih nadidao – jer uz babu ide i djeda – da je ovo nekakvo „ŠERBET“
vrijeme. A šerbet je inače naziv za onaj napitak koji nije ni aperitiv ni dižestiv,
nego nešto između, da se nađe po potrebi, kako bi nam bilo taman! Evo već mi
se drugi turcizam oteo na početku, naime taman – kakvim ja najviše volim biti,
ni pjan, ni trijezan, nego taman – a prvi je „šerbet“, tj. naziv napitka koji
odjekuje po našim domovima u posljednje vrijeme skoro svake večeri, dok se
masovno na kanalu RTL-a gleda i komentira tursku seriju Sulejman
Veličanstveni. Ta beskrajno razvučena i u osnovi dosadna „ljubavna priča
nadahnuta poviješću“ – makar sam očekivao nešto obrnuto, tj. historijsku priču
protkanu ljubavi – uporno nam servira šerbet u haremskome ozračju,
sugerirajući da je to nekakvo žensko iliti ženskasto piće. Ustavi malo i jest, ali
malo i nije: iz davnina, dolazeći iz istočnjačkih krajeva, a k nama je, kao i u
cijeli svijet, iz arapskoga došao preko turskoga jezika, to izvorno jest ne-
alkoholno iliti bezalkoholno piće na bazi šećernoga sirupa uz dodatak voća i
voćnih sirupa. Zbog specifičnih religijskih propisa u krajevima u kojima je
smišljen, šerbet je dakle bezalkoholni koktel i normalno je da je kao slatkast i
mirisav u početku bio namijenjen ponajviše ženskome rodu, ali kako ima i
kalorijsku moć, ipak su ga kao takvoga, na Istoku pili i muškarci u svrhu „muške
snage“. No potom su na Zapadu šerbet stali praviti s alkoholom, kojimgod –
džinom, votkom, rumom – dok šećerna baza ostaje ista, samo smanjena i tako
postepeno od malo „ženskastoga“, naš šerbet postaje i malo više „muževan“, ali
u Sulejmanu se ne sugerira ova zapadnjačka novost, tako da tu imamo posla,
reklo bi se, s izvornim šerbetom. Svejedno, alkoholni ili bezalkoholni, ali da se
ne bi pomislilo kako ja ne znam o čemu je riječ ili da imam nešto protiv šerbeta,
voljan sam ovo precizirati. U hrvatskoj enološkoj literaturi – onoj najšire
shvaćenoj tekstualnosti koja se bavi kulturom alkohola – ali ne samo u
Hrvatskoj, već i na prostorima davnašnje Juge, prvi koji je između ostalih
napitaka popularizirao šerbet, bila je baš moja malenkost. Dogodilo se to još
1984. godine, kad sam euforičnim esejističkim pogovorom popratio knjigu o
koktelima autora-barmena Ante Kunca, a knjigu je objavio i rasprodao splitski
nakladnik Logos. Tako u kontekstu mojega finog nepca, šerbet je ono „taman“
kojim se prekida, ali i poboljšava neki gozbeni redoslijed. Naime kad se za
trpezom radi ozbiljno i znalački, kad se jede i pije obilno, onda na polovici
rituala za stolom, nakon što se u početku pio šampanjac, a potom suha bijela
vina, prije „prelaska“ na mesni redoslijed koji će zahtijevati ozbiljnija crvena
vina, onda se gozba „presijeca“ šerbetom. To je trenutak opuštanja za ozbiljne i
prave gozbenike, svojevrsni intermeco u kojemu se smiruje apetit i
alkoholiziranost sudionika, pa šerbet dolazi baš taman. Dotle u Sulejmanu niti se
jede, niti se pije kako valja, pa u tome kontekstu šerbet dolazi uporno samo kao
ženskasto piće i tako svojim sladorom zasićuje sav naš normalan svijet.
Evo i mene, srećom spašena od sladora kako u ponedjeljno praskozorje
mrmljam turcizme, sve pod utjecajem sinoćnjeg, nedjeljnog, dvosatnog (!)
gledanja „ŠERBET OPERE“. Naime Sulejman nije sapunica iliti sapunska
opera, kako se obično podcjenjuje slične produkte za masovno zlostavljanje, već
je to neki novi žanr, od mene prozvan „šerbet opera“, toliko lažna i forsirano
slatkasta da ti se, da vam se, da nam se smuči! Pa zašto onda to gledam? –
narugat će mi se bilo tko. Pa zato jer tako hoće moja sultanija, a i zato što
nedjeljom u to vrijeme na televiziji ionako nema ništa drugo ili bolje, a i stoga
jer sam nasjeo naslovu, ne očekujući „šerbet“, nego zlehudu historiju koja je
poharala ove naše krajeve i ostavila nam tolike ožiljke, baš kao i turcizme u
našem hrvatskom iliti srpsko-hrvatskom jeziku. A kako se to „spašavam“ od
sladora kojim je zasićena svakovečernja porcija historijske laži umočene u
šerbet, to je stručno pitanje. Moja pozornost pred televizijskim ekranom
omogućena je sponzorstvom u pravilu nekih pivovarskih kuća. Meni je potreban
neki „špiritus movens“, a da bih u ovim večerima kilavoga, „babljeg ljeta“
uopće izdržao više od nekoliko minuta, a nekmoli sat ili dva pred TV-om. Kad
već računam po satu, onda svoje gledanje Sulejmana naplaćujem jednom litrom
piva na sat, što još uz ostalo idimidođimi na kraju iznosi tri do četiri litre...
I tako mrmljam u praskozorje mamuran, ali bolje od alkohola, nego od
šećera, što su opet isto tako ili orijentalizmi (alkohol) ili baš turcizmi (šećer). To
je nama naša sudba dala da imamo turski za maršala... ali što ćemo sada
jadikovati kad sami nismo mogli smisliti bolje riječi. I tako, dok trošim tabane –
ponovno turcizam – hitajući do kioska po duhan za lulu – a sve su to turcizmi i
kiosk i duhan. Makar da nam je kiosk došao posredstvom francuskoga, on je
izvorno turski pojam i gle ti vražje koincidencije, centralni harem turskih sultana
u Carigradu bio je na obali Bospora poznat kao Yildiz-kiosk, a to su sobičci i
hodničići koje nam, navodno vjerno rekonstruirane, pokazuju u Sulejmanu...
Sirote robinje, naslagane poput sardina u tim skučenim prostorima, sada su eto
iz svojega kioska došle na naše i još neke male ekrane, ali preko šengenske
granice neće i ne mogu prijeći!, kao što je historijski Sulejman tek i samo
povirio do Beča. Uglavnom svi veliki rječnici velikih jezika – oni koji
posuđenice ne izdvajaju u „rječnike stranih riječi“, a mi smo jedini koji gajimo
tu autarkičnu glupost! – za kiosk kažu da je recimo u francuski došao preko
turskoga, a iz ovoga od perzijskoga, najprije kušk iliti kösk, što će nama
razumljivije – ćošak. Vremenom je dakako od otvorenoga vrtnog paviljona iliti
kioska na ćošku, nastamba za robinje izgrađena čak u trokatnicu, da bi se kao
haremluk iliti privilegirano žensko stanište, razlikovala od selamluka za
muškarce... I tako dalje: svakakve mi asocijacije padaju na pamet dok se leksički
uravnotežujem s turcizmima, a kladim se da se mnogi televizijski gledatelji kod
nas čude kad im se ispostavi da im titlovani hrvatski prijevod točno odgovara
onome što se čuje s ekrana, recimo hajde ili idi, da ne spominjem još i stotine i
tisuće riječi koje su turcizmi, dok se nama u našoj oholosti čini da smo ih
smislili već u stoljeću sedmome!?
Jer ni Čamac preko Kupe ne bi bio preveo Vladimira Nazora da nam tu
riječ, naime čamac, nisu Turci ostavili, a ni moja malenkost ne bi u ovo
praskozorje mogla imati čarape na nogama, da mi nisu ostale od Turaka, mislim
čarape, kao riječ i tako dalje... A o robinjama i „tajnama harema“ te kako to da u
ova osviještena, feministički izvajštena vremena još u kolektivnoj svijesti može
titrati erotska nadraženost ropskim sistemom podjarmljivanja ženstva, e o tome
ćemo u neko, možda naredno praskozorje, ako mi bude potaman, što nije
turcizam!
 19. studenog 2012.

Dobro jutro, ranoraniteljima, a javljam se sa svoje šihte u praskozorje,

koja se redom sastoji od toga da najprije plastične vrećice s kućnim otpadom
odbacim u zajednički nam kućni kontejner, sve se pitajući hoću li doživjeti onu
užasnu europsku sudbinu u kojoj ćemo morati selekcionirati kućno smeće i
pažljivo ga dakle probirati i posebno spremati zbog recikliranja prema pravilima
birokratske ekologije. Kako me za tu europsku ekološku strogost i zakonitost
baš zaboli... neka stvar... jer takvo pažljivo odnošenje prema smeću smrdi mi na
nečiji veliki profit: neće biti dosta što smeće „samo“ proizvodimo, nego ćemo ga
još morati i njegovati, pomno ga trijažirati i kao takvoga servisirati onima koji
će ga dalje zloupotrebljavati. No, dosta, sada sam se već zanio u proricanje loše
budućnosti – doduše s nadom da je neću doživjeti – a zapravo ne znam što mi se
sljedećega trena piše. A piše mi se loše jer bih morao pisati o onome što sam
obećao prošli put, naime o mračnoj privlačnosti „haremluka“, kako ga dijelom
može i naše masovno gledateljstvo doživljavati prateći bezbrojne nastavke
„šerbet opere“ kako sam nazvao seriju Sulejman Veličanstveni. A što bi u tome
moglo biti loše? Pa to da se pišući i govoreći o nekim temama vezanim uz tu
„šerbet operu“ slučajno ne poskliznem i osramotim se. Poznavajući sebe sama
vjerojatnije je da ću se – namjerno poskliznuti, barem ja kad neće, ne može ili se
nitko drugi ne usuđuje. Valjda je primijećeno da o ovoj „šerbet operi“ nije u
našim masovnim medijima objavljen neki kritičniji komentar, osim što smo
zatrpani gomilom reklamnih tekstića, fotografijama glumaca, opisima
scenografije i kostimografije, razotkrivanjem privatnih ljudskih osobina ispod
krinke pojedinog lika koji ima ulogu u seriji itd. Vala, valja mi se poskliznuti – a
vala je u nekim našim jezičnim zabitima zaostali turcizam koji hoće reći
doista/zaista/bogme/bogami – valja mi se poskliznuti, pa što bude.
Tako u praskozorje nakon što sam odbacio jedno smeće – tj. kućne
otpatke u zajednički kontejner – odmah nakon toga kupujem drugo smeće, tj.
naramak novina koji me čeka na mojem kiosku. Ne kliže mi se pod nogama, tj.
prosklizavam se iz čista mira – doduše, samo malo teturam, budući od sinoć
mamuran zbog špiritusa movensa koji mi je bio neophodan da izdržim dvosatno
mučenje pred ekranom prateći silno razvučenu „ljubavnu priču prožetu
poviješću“, kako tepaju Sulejmanu... A riječ je samo o seksualnom
iskorištavanju robinja... Pa što je u tome loše? – čujem kako podgurkuju i
hiholje poneki muškići, cijedeći svoje... prištiće, ali i kako se kese
pseudomuškarčine koji se nisu maknuli ni metar od svojeg bračnog kreveta, a
prave se stručnjacima za – hareme. Zaista, iz aspekta današnjih „muških
šovinističkih svinja“, reklo bi se kako „nema ništa loše“ u veličanju
„gospodareve“ ovlasti nad desetinama, stotinama ženskih tijela, ropski
prinuđenih da mu služe. Ali kako to da se iz redova družina, udruga i skupina
naše napredne ženskadije nije do danas začuo ni jedan protestni glasić koji bi u
ime samosvijesti današnjega emancipiranoga ženstva zatražio da se takva
„muška šovinistička“ serija kao što je to Sulejman... – prestane emitirati.
Evo ga na, već jedno solidno proklizavanje. Tko bi, kako i zašto napokon
u sustavu slobodnog tržišta od bilo koga zahtijevao uvažavanje nekih moralnij
ili etičkih normi? A je li? Kako to onda da razni etički komiteti ili medijska
nadzorna tijela paze baš na svaku sitnicu i svako malo nekoga kažnjavaju ili
suspenzijom ili uskraćivanjem nekoga postotka od plaće? Na spikere, voditelje i
novinare na malim ekranima smije se paziti, dok jedna ovako krupna stvar kao
što je to populariziranje ženskoga ropstva prolazi bez primjedbe. Doduše, reći će
se da nije riječ ni o kakvome reklamiranju haremskoga sistema, već o
historijskoj rekonstrukciji... Točno, ali čemu? Za podjarivanje niskih i nižih
strasti i podsvjesnih čežnja, za potkusurivanje masturbatorske mašte u profitne
svrhe – a u koje bi druge? Poanta je u tome što su te famozne haremske priče
zapravo voajersko-egzibicionističko nadraživanje s latentnom pornografskom
namjerom. Daleko od tog da bi moja malenkost bila nekakav moralist, čistunac
iliti puritanac, već samo želim da se zna što je što i da se prema tome dosljedno
odnosi. Pokvarenost ove „šerbet opere“ upravo je u tome što je samo prikriveno
pornografska ne usuđujući se zaći ni u malo slobodnije erotske prikaze, a
nekmoli da bi pokazala išta „pravo ili zaista“.
Nadraživanje haremskim pričama zapravo je toliko drevno da je apsolutno
bez veze pokušavati klizati po njihovim modernim varijantama, bilo historijskog
Sulejmana iz 16. stoljeća, bilo o TV seriji iz 21. stoljeća. Najglasovitiji harem
svih vremena potječe još iz biblijskih vremena, utoliko što se u Starom Zavjetu
piše o haremu kralja Salomona, sinu i nasljedniku Davida, prvoga Izraelova
kralja. Živio je kralj Salomon u 10. stoljeću prije Krista iliti nove ere, negdje u
godinama oko 970. do 931. kako stoji u biblijskim kronološkim tablicama.
Iznimno moćan, bogat i mudar – baš kao Solomon, kako mu tepaju u našim
narodima – kralj je Salomon, piše u Starom Zavjetu, „uz kćer faraonovu“, s
kojom je bio oženjen, još „volio mnoge druge tuđinke... Njima se priklonio
Salomon svojom ljubavlju. Imao je sedam stotina kneževskih žena i tri stotine
inoča...“ Evo kako nas lijepo obavještava Sveto pismo: takvi su bili azijatski
despoti, da im nije bila dovoljna jedna zakonita žena, nego su si uz nju priskrbili
čak još 1000 konkubina! Na stranu sada općepoznato biblijsko razmetanje
veličinama brojki, ali zanimljivo je kako će se slične brojke pojaviti kasnije u
pričama oko turskih harema. Tako jedna enciklopedija seksualnosti i erotike
navodi podatak da je u glasovitom Yilmaz-kiosku iliti središnjem haremluku
bilo smješteno baš 700 robinja, dok se u najavama za TV seriju Sulejman
Veličanstveni kao posebno nadražajni podatak reklamira kako je ovaj imao 300
robinja u haremu. Može biti da su Salomonove veličine opčarale mnoge
moćnike koji su sebi mogli priuštiti harem, pa da se s njime natjecali nastojeći
barem dostići vrtoglave brojke svoga prauzora...
 Dakako biblijski je haremluk kroz povijest zataškan i gurnut pod tepih i
pod imenom Salomonovim radije se vode i komentiraju spisi kao Knjiga
mudrosti i Pjesma nad pjesmama koje dotični nikako nije mogao sročiti jer
godine njihova nastanka i godine njegova življenja dijeli golemi vremenski jaz.
Kako bilo da bilo, ali haremski je aparat opstao u azijsko-afričkim despocijama
još pusta stoljeća u novoj eri, mada ropski sistem grčko-rimskog tipa u Europi
propada do V. stoljeća. Oživljavati danas u čulnoj audio-vizualnoj formi
robovlasničku ustanovu haremluka koja je u Turskoj bila ukinuta tek polovicom
19. stoljeća baš je neka vrsta porno-podvale u kojoj je sve ni vrit ni mimo, ni
aperitiv ni dižestiv, nego baš „šerbet“ ili onako „taman“, da se neki nadraže, a
drugi razdraže, o čemu tek trebam govoriti.
 26. studenog 2012.

Dobro vam ljutnjo, u praskozorje. Ne, ne mucam, kako se čini, dok

bauljam pokraj automobilskih kanti koje su bezočno prekrile pločnik inače
rezerviran za pješake. Ali koga briga za bonton, jači su, može im se, pa se
vlasnici tih smrdljivih kanti jurišno penju na naš nogostup i to sve zato da bi
ravno iz kola pružili ruku do kioska i kupili cigarete ili novine, odnosno da bi iz
pekarnice iznijeli svježi kruh. Gospodi se ne da parkirati kojih stotinjak metara
dalje, kako bog zapovijeda, kako nalažu običaji i kako bi policija to trebala
regulirati. Ali, jok, jok, reklo bi se turski, osiljeni automobilisti svakodnevno
iznebuha prave desant baš na mjesta na kojima je normalno najveća gužva, tj.
usidruju svoje bojne kante tik pred ulazom u prodavaonice, obijesno se
smješkajući kako su originalni i moćni. Zato ponavljam, dobra mi ljutnja u rano
jutro, dok se pokušavam spljoštiti kao palačinka ne bih li se provukao do
slobodna teritorija, a kojeg je sve manje. Dobra vam ljutnja, ako niste slučajno iz
toga soja luksuznih nametnika koji gaze pješake po pločnicima. Sve ljuto je
zdravo i korisno, ma što god o tome govorili oni koji su protiv jakih začina u
jelu. No moja je ranojutarnja ljutnja uperena protiv mene samog, jer dokle ću
više okolišati kao mačak oko vruće kaše dok čisto i bistro ne kažem zašto sam
toliko narogušen na famoznu tursku „šerbet-operu“ zvanu Sulejman
Veličanstveni.
Pa evo: ta mi je serija već dobrano doturčila jer se u njoj bez trunke
ograđivanja ili žaljenja veliča trgovina bijelim robljem, što je inače u naše
vrijeme jedno od najgorih, najstrašnijih kriminalnih djela. I to trgovanje mladim
ženskim mesom za potrebe tzv. elitne prostitucije i k tome u masovnim
količinama, ne na sitno... ono kao jedan svodnik, a dvije-tri njegove kurvice,
nego na veliko, baratajući stotinama žrtava jednog pokvarenog društvenog
uređenja. Znam da će se ponovno reći, kako je u seriji ipak riječ o približnoj
rekonstrukciji jedne historijske epohe i da na njenim autorima – scenaristima,
redateljima, producentima – nije da o tome presuđuju. Skoro da su u pravu:
turski su nam manipulatori vješto pod nos i pred oči nešto proturčili, a na nama
je da se opredijelimo, hoćemo-nećemo. Nažalost, kad im je već osmanlijska sila,
jedna od najbrutalnijih u svjetskoj povijesti, prognana iz ovdašnjega „regiona“,
tj. naših jugo-srednje-istočno-europsko-balkanskih prostora i s ruba „prave“
srednje Europe, a onda se moderna Turska na iste prostore vratila milom ili
silom televizijskoga medija. Nije li ovo sjajna povijesna ironija?! Jest, tako mi
imena onog kojega ja, kao kaurin, ne smijem spominjati...
Na stranu sada kojekakve geostrateške i masmedijske pretumbacije jer mi
se ne da pametovati – a možda i nisam dorastao problemu – dovoljno mi je,
zaprepašten stajati pred pitanjem: u čemu je tajnovita privlačnost haremskih
priča u jednoj „šerbet-operi“, pa da joj se masovno gledateljstvo tako rado
povinuje i to podjednako, čini se, i muškinje i ženskinje? Zašto se masovni ukus
odazvao onom kolutanju očima, podastiranju bujnih dekoltea, sugeriranom
ljubakanju i jedva prikrivenom voajersko-masturbatorskome štimungu, što je
sve samo šećerlemasta oblatna trgovanja robljem, a koje je suštinski tema
dotične „šerbet-opere“? Dobro, kad već moram reći: za muškinje je ta
privlačnost prozirna, ta svi bismo htjeli biti na mjestu sultana, dakle ovlašteni
masovni po-turcači koji se o trajnome priljevu novih lica i svježih mladih tijela
ne moraju sami brinuti, kad za njih to već radi dobro uhodani državni aparat, tj.
ona institucija harema oko čijeg se funkcioniranja zdušno brine „majka
sultanija“. Strogo čuvane haremske tajne – dabome da su bile prikrivene
debelim velom, pod smrtnom prijetnjom, kad su se imali čega stidjeti – te su
tajne stoljećima bile samo naslućivane i nikako ih se nije pokušavalo
razrješivati. Trebalo je čekati i dočekati da Turska postane „bolesnik na
Bosporu“, tj. da se carstvo počne iznutra urušavati, pa da se tek tada, na
kapaljku, malo pomalo djelići nekih informacija o haremu stignu na Zapad, koji
je umirao od čežnje da se zasiti opojnim isparavanjima istočnjačkih, orijentalnih,
dakle egzotičnih tajni. Kad je jedan od posljednjih turskih sultana, imenom
Abdul Aziz, koji je vladao u drugoj polovini 19. stoljeća, umro ili je ubijen,
1876. godine, počeo provoditi nekakve tzv. „liberalne reforme“, već su počele
pucati zidine tajanstvene haremske institucije. Nakon njegove smrti pogotovo,
došlo je do obilnijega curenja informacija i medijima su dotureni povjerljivi
transkripti o događajima u haremu. Neke europske gospođe, ambasadorske žene
u Turskoj, među prvima su opisale svoje spoznaje, ali onda su progovorile i
neke od prvih robinja koje su bile zatočene u haremu. Nekoliko takvih
„haremskih dnevnika“ odmah je počelo cirkulirati tadašnjom
devetnaestostoljetnom Europom, raspirujući sadizam i požudu u masovnim
razmjerima.
Ali kako je potražnja za sličnim spisima iz prve ruke ili međunožja bila
manja od ponude, onda je proradila spisateljska mašta. Na desetine, stotine
priča, romančića u kiosk-sveščićima preplavile su kiosk-tržište, samo da se
zaradi na proturčivanju masovne publike. Najprije je publiku poharala knjižica o
Pohotnom Turčinu, i to kao jedna od ranijih u sličnoj ponudi, naime još iz 1828.
godine, a onda se pojavljuje glasovito djelce Noć u maurskome haremu,
objavljeno 1890. u Parizu i pripisano stanovitome lordu Georgeu Herbertu,
časniku britanske flote na Mediteranu koji se nekako prošvercao u jedan harem.
Dobro, ovo je bio maurski, a ne turski harem, no suština je bila ista, sve su
ostalo nijanse. Mnoštvo anonimnih djelaca raspirivalo je masovnu maštu, ali sve
puno sočnije nego što nam se danas nudi u smiješno razvučenoj „šerbet-operi“.
Nakon što smo odgledali 285 nastavaka, a očekujući još 328 prije nego što
Sulejman otegne papke pod Sigetom 1566. godine, svejedno se i dalje pitam
zašto bi na televiziomanska muškadija htjela biti na njegovom mjestu. Nije
strašno što je i on bio smrtan, ali se za života barem naturčio mladog ženskog
mesa i to bez ikakva truda, osim ono gimnastike na ležaju. Zato svekolika
muškinja i uzdiše „eh da je barem meni jedan harem, ne mora baš veliki, nego
manji, skromniji, ali da mi robinje ljube skute kad mi pokorno prilaze“, a znamo
što ta gesta, što to prigibanje zapravo znači... – uzdišu muškinje, ali zašto se
gledateljstvo ženskinje tako zdušno podaje čarima ropskoga statusa, kako je ovaj
dočaran u „šerbet-operi“? Ljubav? Ma dajte se sredite, kakva ljubav u muškarca
koji je bez truda mogao naturčiti mnoštvo robinja, dok mu je skladanje kičastih
stihova pod pseudonimom Muhibbi, bio tek hobi, da mu prođe vrijeme. Jer on
uzdiše i pjeva, zna se, harem kao institucija mora raditi svoje, kako je govorio –
ne Zaratustra, nego Zumbul-aga!
 3. prosinca 2012.

Dobar jutar! Pošizit ću, ako već nisam! Naime, došlo takvo nekakvo
vrijeme u kojemu mi se čini da sam – već živio. Je li moguće da vrijedi ona stara
izreka (stara, a koliko?) kojom se tvrdi da sve ostaje isto, što se više mijenja (ili
obrnuto)? To zvuči vrlo cinično i valjda je potrebno mnogo životna iskustva da
bi itko rekao nešto takvo. Zar sva zbivanja nisu „promjene“, ponekad čak i
nevoljne, odnosno zar se ljudski napredak i razvoj društva ne sastoji baš u tome
da se s vremena na vrijeme sve ili barem nešto temeljito izmijeni? Kad već
postoji dijalektika u prirodi, zar nije prirodno da nje bude i u društvenim
odnosima? Ali, kao za vraga, mnogi se među nama znaju zateći u prilici da
kvaziduhovito i cinično, više ili manje smisleno i/ili razložno dobace svojem
društvu tu staru uzrečicu: što se više mijenja, sve ostaje isto! Sami sebi zvučimo
neobično mudro kad konstatiramo nešto takvo, praveći se rezigniranim
mudracima kojima je na kraju sve svejedno, budući da nikakav trud ne vrijedi
kad će već sve ostati isto, ma koliko mi težili za promjenama. Na pitanje koliko
je stara ova mudrolija, kladim se da će mnogi pomisliti i/ili ustvrditi kako je
riječ o još jednom navodu iz „thesaurusa linguae latinae“, kad je i vrapcima na
krovu i uvaženim zastupnicima u hrvatskom Saboru poznato da su nas stari
Rimljani (koji su mnogo prepisivali od još starijih Grkljana) opskrbili najboljim
citatima za sve moguće prilike. E, pa nije tako i izazivam sve naše drage
internetovce da prije i brže od moje malenkosti (koja mudrosti brsti samo u
svojoj kućnoj biblioteci) istraže i doznaju koje se pripisuje navedena uzrečica.
Dakako, najprije bi morali znati što traže, a do toga je najlakše doći ako se zna
da ne postoji latinski ekvivalent dotične sentencije te da se ona obavezno navodi
na francuskome jeziku (kojim u tome slučaju podjednako barataju znalci, kao i
osrednji, odnosno ništavni poznavatelji toga jezika, poput moje malenkosti).
Citat glasi: plus sa change, plus c'est la meme chose, ali tko joj je autor(om)? Da
više ne duljim u uvodu, reći ću za kraj da je to Alphonse Karr (1808.-1890.),
francuski pamfletist i satiričar, koji je mnoge slične ubode u svojoj reviji Ose
(1839.-1876.) ostavio duboko u društvenome tkivu, ali o kojemu se kod nas
ništa ne zna jer mi takve i slične bodljikavce i peckavce ne smatramo vrijednima
pažnje i ne ubrajamo ih u ozbiljnu književnost (pa je tako u Hrvatskoj
zanemarena i veličina poput jednog Paul-Louisa Couriera – 1772.-1825. –
pamfletista koji je glavom platio svoju ambiciju da govori istinu svima u lice).
Ali, što me je navelo na sumnju kako ću pošiziti, ako već vidim oko sebe
kako sve ostaje isto? Nije riječ ni o kakvim ideološkim preokretima, odnosno o
bilo čijem obrtanju plašta prema vjetru, niti o politikantskim svrzimantijama za
koje nije utvrđeno lažu li danas, ako je dokazano da su lagali jučer... Ponavljam,
ništa jako mudro nije me navelo na taj zaključak, već nešto jako prizemno, nešto
čisto praktično. Riječ je o kriznom porezu (na plaće i penzije, u određenim
postocima), o kojemu je kao o „haraču“ brujala čitava nacija tijekom kolovoza
2009. Osobno me nije uzrujalo uvođenje toga nameta (nije mi svejedno što će
mi biti okrnjena penzija, ali u situaciji globalne recesije dobro će biti ako ću je i
dalje primati), ali kud svi, tud i mali Mujo. No je li baš svi? Ubrzo se ispostavilo
da kriznim nametom nisu obuhvaćeni i „slobodnjaci“, dakle oni kojima se sav
prihod ne registrira automatski. U zadnji čas i to se počelo ispravljati, ali
svejedno uzalud: manjkavo je objašnjenje da će upravo „slobodnjaci“ na kraju
godine morati ispostaviti račune, tako što će svoju zaradu prijavljivati poreznim
organima. Ali tu je u igri „socijalistička kvaka“ jer onaj koji zarađuje
(„uprihođuje“) na slobodnom tržištu, tj. prima i daje „čistu lovu“, gotovinu iliti
keš, taj će na kraju prijaviti samo onaj minimum koji mu je registriran putem
izdatih računa, a sve što je primljeno „na ruke“ bit će zatajeno (čik, dokažite!).
Sve smo to već prošli pod socijalizmom, zbog čega smo i zahtijevali
„promjene“: naime tih davnih desetljeća, kad je bio već dopušten i procvjetao
„privatni sektor“, mi obični državni najamnici bili smo prema njemu u
podređenome položaju. Recimo, pisci i/ili novinari, kao intelektualna radna
snaga, sve zarađeno dobijali su preko žiro-računa, dakle fakturirano, dok su
„privatnici“ (frizerke, bifedžije, vodoinstalateri, zubari, advokati,
automehaničari...) prometali „živu lovu“. Tako se znalo ispostaviti krajem nekih
prošlih socijalističkih vremena da su neki od nas (a za primjer uzimam svoju
malenkost), kao registrirani državni najamnici i honorarni suradnici prijavljivali
godišnju zaradu za oporezivanje – u većem iznosu od onoga što je prijavljivao
neki obrtnik. Privatnici su se cerekali jer su iskazivali obično (ispod)prosječnu
zaradu. Oni koji su se bogatili u vremenu rane socijalističko-kapitalističke
akumulacije, sa svojim vikendicama, brodicama i autićima, figurirali su kao
veća sirotinja od nas zaposlenih u državnom sektoru jer im nitko nije mogao ni
želio dokazati da lažu i kradu, odnosno da su za oporezivanje prijavili možda
jednu desetinu svojih stvarnih prihoda. Ta se „socijalistička kvaka“ ponavljala i
jučer 2009. godine jer će svaki obrtnik bilo koje vrste (advokat, ginekolog,
frizer, restorater, automehaničar) „rado“ platiti „krizni porez“, ali na ono što je
krajem godine prijavio, jer je dokumentirano, dok će se opet iza plota cerekati
kako nas je sve zajebao jer je najveći dio zarade – zatajio! Svi smo zaposleni
pod socijalizmom bili robovi žiro-računa, s time da niti jednu svoju uslugu
nismo mogli naplatiti u kešu, za razliku od privatnika koji su rijetko fakturirali
svoje, pa je i to bila motivacija poradi koje su naivci – tražili promjene. I dobili
smo ih, tako da je – sve ostalo isto, što se više pokušavalo mijenjati!
Ali, gle ti vraga iza kantuna ili ugla: dosjetili su se naši veliki meštri financija,
pa odlučili uvesti nekakvu „fiskalizaciju“, poradi koje će se morati instalirati
tzv. fiskalne kase. Čini mi se da će ovo ponovno biti lov na sitnu ribu, dok će
one krupne već naći načina da izbjegnu ili preskoče sve podmetnute zamke. Ako
se već nekako i natjera taksiste, cvjećare, pipničare da na svojem radnom mjestu
ugrade skupu fiskalnu kasu, to će biti tek samo trijažiranje sitneži, dok će veliki
promet ostati i dalje izvan svake kontrole. Sjećam se sličnih pokušaja iz
socijalističkih vremena, kada su bile pokretane akcije za istjerivanje poštenja
kod mesara (neka ne podmeću suvišne kosti u ono malo kupljena čista mesa),
potom protiv piljarica na tržnicama (tražeći da imaju pošteno baždarene vage),
protiv pekara (da ne zakidaju na gramima i dekagramima), protiv konobara (koji
su kod ručnog i brzinskog zbrajanja znali često pretjerivati)... Tako se
desetljećima vrtimo u krugu jer što se više mijenja – sve ostaje isto. Pa da to nije
za pošiziti?!!
 10. prosinca 2012.

Dok tmuran i mamuran bazam u ovo kišno praskozorje proklinjem

vlastitu lijenost koja me je sinoć ponovno do kasnih sati prikovala u fotelji pred
televizorom. Iz večeri u večer, s noći u noć sve se češće osjećam kao onaj galijot
kojega je opjevao Vladimir Nazor. Sigurno se mnogi, barem iz školske lektire
sjećaju te sjajne pjesme u kojoj pjesnik predočava jad i tugu našijenaca, mlađih
muškaraca s hrvatske strane Jadrana, a koje su okrutni Mlečani otimali i zakivali
uz vesla na galijama, s kojima su neraskidivo znali često završiti u morskim
dubinama. Eto, to je pjesnik otprilike bio htio reći, a kao čitatelj u mlađahnoj
dobi znao sam biti potresen sudbinama naših jadnih robova na talijanskim
galijama. No danas nakon mnogo desetljeća, kad me je minula takva nacionalna,
politička dirljivost, danas otkrivam da se i sam nalazim u poziciji onoga koji je
uz nešto prikovan, ne doduše uz brodske daske i ruku lancima vezanima uz
veslo, ali svejedno... zatočen sam. Ovako to ide kod Nazora:
Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki
(...) itd.
Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu
Videl nis bora va šume, ni na nebe sunce žarko
Si l se drevo osušilo? Si l se sunce ugasilo?

Eto, kao prokleti televizijski galijot, prepoznajem se u ovim stihovima: pa i ja

sam zakopan „va drevenu rakvu“. a to je razumije se drveni kostur fotelje i ja
sam također „prikovan zlizane za ove“ krpe i deke kojima pokrivam fotelje, da
ih ne izgorim žarom cigare i lule. O tome sam upravo zaustio, ali ste me
prekinuli, naime dok u ovo kišno praskozorje bazam do kvartovskog kioska,
teško se probijajući kroz rovove što su nam ih prohodnima ostavili
automobilistički teroristi i njihova biciklistička arier-garda, dakle bazam do
kioska po novu duhansku opskrbu i proklinjem vladajuću elitu, koja se dosjetila
poskupiti duhanske proizvode! Sramota i cinizam, mrmljamo uglas svi koji se
okupljamo pred istim kioskom. Gledam tako svoje sudionike u zajedničkom
samotrovalačkom poduhvatu i zaključujem sljedeće i molim da se zapamti jer ću
to ionako sto puta ponavljati:
„Ima više starih pušača, nego starih – liječnika!“ Ovo je dokazano
iskustvom, promatranjem i mojim statističkim izračunavanjem i vrijedi
apsolutno, osim u slučaju kad je i neki naš stari liječnik također – pušač! Taj
slučaj nije rijetkost, što je već u nekim ranijim istraživanjima pokazano na
primjeru trošenja alkoholnih pića. Tako je stara uzrečica da – „Ima više starih
pijanaca, nego starih doktora!“ – također i u ovom slučaju uz iznimku ako je
neki naš stari doktor ujedno i... ne mora baš biti „pijanac“, ali ljubitelj alkoholne
kapljice. Utoliko nas i ovo najnovije poskupljenje neće zbuniti ili udaljiti s
našega puta, te govoreći u ime nemoćne i nijeme manjine, usuđujem se ovdje
proklamirati: Mi čvrsto, kano klisnurine, stojimo na braniku naših prava, naime
da gradimo kule od dima u zraku. Ružno je što se moram šaliti s poskupljenjem,
koje nam je bilo najavljeno istekom mjeseca studenog – brrrrr... – ali kad ionako
već pušimo u korist vlastite štete, ne bi imalo smisla praviti od nje tuđu korist.
Tako su nam jedne dnevne novine, baš na dan 30. studenoga, kad su nam
trijumfalno objavile da su cigarete poskupjele, istovremeno servirale i dobru
stranu ove cinične odluke. Naime, tu je bilo rečeno kako je poskupljenje cigareta
istovremeno i „sjajna prilika da uštedimo i sačuvamo zdravlje svoje i svojih
najbližih“. Umalo da nisam podiznio od ovako dobronamjerna savjeta, pa sam
se zapitao što bismo rekli u slučaju da su recimo poskupjeli kruh, mlijeko, šećer,
ulje i meso (znate, za benzin me baš boli). „Poskupilo meso“, pa što onda,
prestanite ga jesti i postanite vegetarijanac, „poskupilo grijanje“, pa što onda, u
stanu odjenite debele džempere i u sobi zapalite vatricu od knjiga kojima
sigurno obilujete. Spomenuta novinska, cinička dobrohotnost dolazi sigurno od
strane pisca i urednika nepušača kojemu se čini da će s nečim lošim – tj. s
poskupljenjem artikala – napraviti nešto dobro – tj. smanjenje broja pušača.
Ali jok, vičem ja ponovno – kao što sam se već 1972. godine, bio u
televizijskim porotama uspješno usprotivio zabranjivanju pušenja! – premda je i
intencija naših zakonodavaca u skladu s planetarnom GROBARIZACIJOM; jok,
velim, već je dokazano da totalitarna terapija ne može proći. Zar ovaj idiotski-
tvrdoglavi svijet nije vidio i nije ništa naučio od toga kako je u Sjedinjenim
Američkim Državama propala zloglasna prohibicija, tj. pokušaj da se na
državnoj razini onemogući proizvodnja, trgovanje i potrošnja žestokih
alkoholnih pića. Uz sva moguće zakonske, ali i nasilne i drakonske mjere
državnoga aparata, ta je zabrana izdržala jedva 14 godina, pa evo i točan
podatak – od 1919. do 1933. godine! Ta prohibicijska era nanijela je više zla
SAD-u, nego što je donijela ikakvu korist. I država, tj. aseptični birokrati i
pomahnitala popišmanjena ženskadija – koja je svojom upornom propagandom
mnogo učinila za uvođenje prohibicije – na kraju su morali odustati. Totalitarne
zabrane na polju ljudskoga užitka nikada, nigdje i ni u kojem društvu ne mogu
proći na dulji rok. Tako npr. kršćanske crkve, a posebno katolička, mogle su
trubiti stoljećima o štetnosti masturbacije, sve dok u njezinim vlastitim redovima
nisu otkriveni pedofili i masturbanti. Dakle, propale su prodike o štetnosti
spolnog zadovoljstva, u vodu su pale priče o tome da alkohol škodi, a sad se
nekome čini da će poskupljenjem duhanskih proizvoda smanjiti broj pušača. Ali
jok, jok, velim ja u maniri pomodnih turcizama, ništa nas neće s našeg puta
odvratiti i mi ćemo i dalje raditi u korist vlastite štete i u korist države.
Jer pravi je cinizam donesene odluke u tome da država masno zarađuje na
onome što se pravi da zabranjuje! Evo podatka iz istih novina koje su nam
savjetovale da se zbog poskupljenja ostavimo pušenja, a riječ je o famoznim
trošarinama na duhan: tako je prošle godine državni proračun od trošarina na
duhan ubrao – vjerovali ili ne!? – čak 3 i pol milijarde kuna! Vlada zarađuje na
tome što mi dimimo, a onda nam se još drže prodike kako je to nezdravo. Kao
što sam već jednom rekao u ovome govorenju, život je općenito nezdrava
pojava, pa dozvolite da ga barem nečime malo – začinimo. Duhanski dim je
oblik slobode i mala i slatka oaza u bezdušnoj društvenoj pustinji u koju će se
rado skloniti i koji prinudni nepušač. Više ima sretnih pušača, nego zadovoljnih
nepušača! Svi su prisilni nepušači odbojni i mrzovoljni, a moderno je društvo
naprosto dušu dalo da od svojih građana napravi svoje mrzitelje i neprijatelje. Pa
sretno nam bil0o i bolje da potegnem koji dim nego da – podiznim!
 17. prosinca 2012.

Dok u studeno praskozorje hodam kao po jajima, ne bih li izbjegao

klizanje, posrtanje ili kakav lom, svejedno shvaćam kako nije svako zlo za zlo.
Priroda nam je podarila kijamet – a ovaj turcizam sada uzimam samo u značenju
vremenske nepogode – ali se izrodilo i nešto pozitivno, barem s moje točke
ledišta. Naime po snijegu, smrzavici i bljuzgi ne mogu prometati biciklisti (!) i
radije pristajem na ovu groznu i nespretnu zimsku odjeću i obuću – ali, kako nas
poslovicama poučava jedan televizijski meteorolog „zima na gizdu ne gleda“ –
negoli da me maltretiraju ona bezbrojna dvokotačna međunožna gurala. Znam,
vratit će se oni kad vrijeme proljepša i svima će nam se osvećivati, ali hoće li
toga vremena uopće biti i na njihovu, biciklističku i na našu, pješačku štetu, to
se pitam početkom ovoga tjedna vodeći računa o tome kako će za nekoliko dana
biti okončano brojenje naših dana.
Barem nas tako masiraju, ukoliko nas sladostrasno samo ne zaplašuju da
će u petak, 21. prosinca ove 2012. godine, prema proračunu nekakvoga
majanskoga kalendare nastupiti kraj vremena, što je prilično apstraktno, pa je
cijela zamisao odmah preinačena u proricanje „smaka svijeta“.
Ako je danas ponedjeljak 17. prosinca, baš me briga što će biti za
nekoliko dana, tj. 21. prosinca. „Tko živ, tko mrtav“, tako uvijek odgovaram kad
me bilo tko pita, recimo za sutrašnje planove. Ma koja sutrašnjica, ma kakvo
planiranje budućnosti, kad svatko od nas može u bilo kojem trenutku svisnuti,
bilo od kakvog infarkta, bilo od naleta automobila ili bicikla, bilo od gromade
snijega koja mu može pasti s krova na glavu. Kad ga „hitna“ pokupi s lica
mjesta, prvo što će njegovu rodbinu pitati u bolnici „je li pokojnik trošio
duhanske proizvode“ i ako je odgovor potvrdan, odmah će u statistiku biti
upisan kao još jedna žrtva cigareta ili duhana općenito, svejedno što ga je recimo
zgazio automobil ili pod tramvaj gurnuo biciklist. Dakle svejedno mi je koji je
dan i kad će nastupiti, ako će uopće, kraj ovoga našega vremenskoga ciklusa,
svejedno mi je jer se ionako osjećam prevarenim:
Nikada ne bih živio na ovome svijetu, da sam na vrijeme saznao kako će
ovaj propasti dok ja živim! Ovakvim šaljivim rezoniranjem – da ne budemo
preozbiljni, kad nam se nevolja ionako iza obzora promalja – malo sam se
približio jednom starom „marksističkom“ paradoksu. Ali Marx koji će reći ovo
što ću citirati nije famozni Karl, već stanoviti Groucho Marx, američki komičar i
vođa britanske komediografske družine. E, jednom u stvarnom životu, a ne u
filmskome scenariju, on je poslao telegram ovakvoga sadržaja i to na adresu
uprave jednoga elitnoga kluba u koji ga u nekoliko navrata nisu htjeli primiti
kao pučanina i kad su napokon popustili, on im je odgovorio: „Nikada ne bih
pristupio klubu koji bi mene primio u članstvo!“ Tako se i moja malenkost
odbija priključiti propasti svijeta jer ako me do sada nisu priznavali i uvažavali,
hvala im lijepo što me mole da im se pridružim kad već svi propadaju...
Tako i te „fakin Maje“, najprije su sami klisnuli iz povijesti i to nekako
pred istek prvoga tisućljeća, podbrusili su pete ili su dali petama vjetra, nestavši
tko zna kamo, a sada je u svijetu prihvaćeno da su njihovi hijeroglifski podaci
nešto strašno važno za nas. Oni su, nastanjujući područja kišnih šuma na
poluotoku Yucatanu u Srednjoj Americi i neke dijelove Meksika, Gvatemale,
Salvadora i Hondurasa, razvili hijerarhijski dobro organizirano društvo i bili su,
kao, strašno astronomski mudri i nadareni – neki su rekli da su bili od
vanzemaljaca u tom pogledu nadahnuti – pa su smislili kalendar koji se pokazao
točnijih od naših Zapadnjačkih, ali osim svjetovnoga, smislili su i jedan vjerski,
ovaj pak od 260 dana. Nota bene, za sve je to moderni zapadnjački svijet doznao
relativno kasno i sve su dokumentacije o njima samo naknadne, pa kome je
puhnulo u glavu strašiti svijet time što su stari Maje – fakin Maje – jednom i
odjedanput odlučili da prestanu vrijeme brojiti baš na dan 21. 12. 2012.!?!!!
Dobro – ma vraga dobro! – na taj dan se na nebu prividno događa tzv. precesija
ekvinocija, a koja se zbiva jednom u svakih 26 000 godina! Tu astronomsku
metafiziku ne mogu objasniti jer je jedva malo razumijem, ali ono što je
prestrašilo moderni svijet jest činjenica kako su te fakin Maje mogle toliko
unatrag i unaprijed odrediti putanje nebeskih tijela? Dakle nije strašno što će se
dogoditi taj nebeski šou, već je jeziva pomisao da je to znao narod koji je sa
Zemlje nestao krajem 1. tisućljeća, nitko ne zna zašto, premda je nakon "stare"
države, potom stvorena i "nova" koja je dočekala konkvistadore, ali u toj "novoj
državi" više nisu bili oni pravi i mudri fakin Maje.
Zapravo nije riječ o Majama, nego o precesiji ekvinocija, koja će se
dogoditi htjeli mi to ili ne. Druga je priča je li to početak kraja ovoga svijeta ili
nije, tj. može li stanoviti poredak nekih nebeskih tijela prouzročiti neke strahote
na ovoj jadnoj Zemljici. Kažu da može, ali da i ne mora: tako bi se pod
nebeskim utjecajem mogle pomaknuti tektonske ploče u Zemljinoj kori, što bi
onda pomiješalo kontinente i dovelo do zamjene klimatskih polova. E, to bi bio
pravi spektakl i pristajem biti sudionik i žrtva, naravno stoga što će se svima
dijeliti pravedno! Ne bi bila riječ ni o kakvoj "apokalipsi", s kojim se terminom
vole razbacivati neuki i naivni. Apokalipsa iliti Otkrivenje, što je naslov
posljednje knjige u biblijskoj zbirci, a koja se pripisuje Ivanu apostolu, inače
evanđelistu, sročena je krajem 1. st. naše ere i "sva je usmjerena k budućnosti",
kako kažu i naši komentatori. Tj. ona se ne okreće prema budućnosti, kako neki
danas pogrešno govore, nego je k njoj usmjerena i zato to Otkrivenje donosi
viziju novoga svijeta, nove zemlje i novoga neba nad kojim je alfa i omega, tj.
Krist. Otkrivenje opisuje njegovu konačnu pobjedu nad silama mraka i Zla
prema tome Apokalipsa ne treba nikoga strašiti.
Ali, kako su teško razumljive slike i vizije iz te knjige stoljećima i tisućljećima
zamućivale ljudsku maštu, uvijek voljnu da slasni srhovi jeze prožimaju tijelo i
dušu, tako je dobrim dijelom, barem za prosti puk, izgubljeno pozitivno
značenje apokalipse i njezin trijumfalistički i optimistički karakter. Dakako da
krajem ovoga mjeseca ne nastupa nikakva slična biblijska apokalipsa, što su već
i iz Vatikana otklonili, jer se u toj centrali još nisu s Bogom dogovorili oko
točnog termina. A druge nesreće koje nas mogu snaći, baš su dobrodošle, ako
pogode sve ravnopravno. Uostalom "nakon nas potop", kako je markiza de
Pompadour rekla svome kralju Luju XV. I basta!
 24. prosinca 2012.

„Koji je danas dan?“ – podozrivo pitam mlađu prodavačicu na duhansko-

novinskom kiosku, nakon što sam se do njega provukao uza zidove, stiješnjen uz
njih terorističkim opkopom što ga na pješačkome pločniku čine manijaci u
limenim kantama... „Pa dobar dan, gospon sused!“ – bodro me zagovara
„djelatnica“ koja je na tome mjestu zamijenila radnicu – „kao svaki dan“...
„Dobro, a koji je dan?“ – ja se ne dam, ni osobno, ni dvosobno, propitkujem,
tako, jer mi nešto zapravo mnogo nije jasno. „Pa ponedjeljak je...“ – odlučno će
mala za pultom. „Dobro, a koji je datum?“ – ja se i dalje dvosobno ne dam.
„Datum, hmmm, pa evo piše...“ – i ljubazna djelatnica prstom pokazuje jednu
novinsku naslovnicu, podvlačeći datum... „Evo, vidite sused, danas je
ponedjeljak 24. prosinca!“ – slavodobitno mi dokazuje, vjerojatno zadovoljna
što se riješila starog gnjavatora... „Ali je li to baš sigurno?“ – sada ja već
trosobno dalje gnjavim, ali ne više jadnu djelatnicu koja nije ništa skrivila da bi
joj u praskozorje dosađivali stari, ružni i debeli mrgudi. Ne nego u sebi i dalje
raspredam: pa, stvarno, ako je taj kiosk i dalje na svojemu mjestu, ako je do
njega pristigla svježa porcija papirušine na kojoj je otisnut datum koji bi trebao
označavati općeprihvaćenu vrijednost, onda se možda prošloga tjedna, iliti u
petak 21. prosinca ove 2012. godine nije dogodila toliko najavljivana propast
svijeta. Baš šteta jer bio sam doma navukao silne količine alkohola i duhana, da
anesteziran sa cigarom u ustima skončam u ruševinama našega nebodera. Eh,
pusti snovi i evo ništa od njih. Sve je na svojemu mjestu i oni su se vratili... zna
se na koga mislim, jasno na bicikliste... a baš mi se bilo priviđalo, kao onome
nesretnom zatvoreniku na Patmosu prije nešto više od 1900 godina da će, naime,
u naše vrijeme nastupiti neka biciklistička apokalipsa... Ona famozna
Apokalipsa kojoj se uzaludno nadao Sv. Ivan Evanđelist, dok je u svoje vrijeme,
nekako na razmeđu 95. i 96. godine nove ere, kako su te godine bibličari
otprilike utvrdili, u groznicama i opijenosti svojih zatvoreničkih dana maštao o
propasti Rima i obnovi Izraelove države i slave... Ta se, doslovno shvaćena
njegova apokalipsa baš i nije na vrijeme dogodila, jer je on oprezno, kao svaki
mudri vrač/pogađač izvršenje proklamiranoga plana odgodio u daleku,
nepoznatu budućnost. Ali, kao i uvijek, nije istina u predviđanjima, nego u tome
kako ih prilagođavamo našim uvjetima i okolnostima. Takav se bio dogodio
stjecajem okolnosti, da se suvremenicima učinilo kako je zaista došao
apokaliptički kraj svijeta i to već godine 410. nove ere, kad su Alarihovi
Vizigoti osvojili i opljačkali Rim. Po tada poznatome svijetu nastala je golema
graja, uzbuna, jad i plač – gore nego danas kad nas globalno plaše samo emisije
National Geographica – razdirale su se haljine, posipalo se pepelom po glavi,
bičevalo se gola tijela, klečalo se u beskrajnim procesijama, sve u shvaćanju da
je proročanstvo iz Apokalipse, evo zaista i ostvareno! Kako bi smirio tu glupavo
užarenu atmosferu, tu psihozu i paranoju ondašnjega kulturnoga svijeta, morao
je intervenirati čak jedan biskup u Hiponu, kasnije poznat kao Sv. Augustin, da
bi u svojoj knjizi O božjoj državi, između 413. i 427. godine, objasnio malo
suviše revnim kršćanima kako Apokalipsu treba shvaćati prvenstveno u
metaforičkom, alegorijskom i simboličkom smislu i vidu... Kaže se da je takvo
njegovo pisanje bilo možda prvi pokušaj „stvaranja filozofije povijesti, to jest
odgovora na pitanje: koji je pravi smisao ljudske povijesti?“
Sv. Augustin doista je smirio duhove, a svi su ionako vidjeli da nikakvoga
smaka svijeta i nije bilo, no Augustin je tako budućim klerikalnim ocima
ponudio i jednu sjajnu smicalicu: kad je potrebno onda je Biblija zaista opis
prave historije na zemlji, a kad dođe do kakve male smutnje, onda su neke od tih
knjiga – alegorijske i ne treba ih shvaćati doslovno. Dobro, dakle jedan smak
svijeta je bio shvaćen kao apokalipsa već početkom V. stoljeća, ali se unatoč
mudrome Augustinu – ocu svjetskoga autobiografskoga pisma, po čemu mi je
bliži i draži jer se u teološke spise baš i ne razumijem – dakle, unatoč njegovim
opomenama, mnogo kasnije u povijesti ljudske historijske histerije prvotno se
javlja i to progovara na usta jednoga tako pametnog čovjeka kao što je to bio
meni omiljeli Erazmo Roterdamski. Upravo mi je neshvatljivo da je i on mogao
pasti u istu apokaliptičku zamku, kad sam doznao da godine 1527. piše kako mu
se čini da je pljačkanje Rima od strane protestantskih četa, ne samo kraj jednoga
svijeta, nego da je to smak svijeta.
Izlazi na vidjelo, da su sva proročanstva rastezljiva kao kondomi te da ih bilo
tko može navući na bilo kakav organ svoje paranoidne erekcije. Što su
alegoričnije i mračnije, to su privlačnije, pa tako ovaj nama poznati svijet
propada trajno otkako je nastao. Dočim smo rođeni, već smo pokojni, pa što važi
individualno, vrijedi i kolektivno. Ali uz alegorijske proroke, pijane od vizija,
droga i vina i mentalnog samonadraživanja, postoje i oni koji su voljeli
matematički točno izračunavati kad će nam doći kraj, ali kako je poznato nisu ni
početak naše ere, tj. rođenje Bogočovjeka točno odredili, no pustimo ove druge
za drugi put. Sada, dok se u praskozorje, nakon plodne diskusije s djelatnicom
na kiosku vraćam u svoju izbu s novom porcijom cigareta i duhana za lulu, ne
nužno samo za mene, proklinjući terapeutsku državu koja nas zaplašuje vizijama
duhanske smrti, kao da nam nisu dovoljne one biblijske i u najnovije vrijeme
ove „majanske“. Ah, pa da, od toga sam krenuo, raspitujući se maločas koji je
danas dan i koji je datum. Naime danas je trebao biti 4. dan 14. baktuna – ako je
21. 12. bio dovršen 13. baktun... ali zaključujem da nije tako. Amerikanska
paranoja nije nas uspjela uvjeriti da promijenimo ustanovljeni gregorijanski
kalendar – za koji „fakin Maje“ nisu ni mogle znati – ali ako nije nastupilo
njihovo računanje vremena, a koje je onda? Ne može ostati isto, kad je u
Hrvatskoj nastupila „era smeća“, što će reći da bismo mogli i trebali računati
vrijeme od dana kad nas je jedna agencija za procjenu državnoga boniteta,
prema svojem određivanju „rejtinga“ bacila u tu izmećarsku kastu. Dakle nisam
bezveze ispitivao djelatnicu koji je danas dan jer mi se čini da se ipak otvorio
pakao pod nama i da nam drukčija apokalipsa i nije potrebna. Mi smo maleni i
skromni, a neka svijetu ostane njegov smak, kad se National Geographic tome
toliko veselio da mu je posvetio čitav jedan tjedan, od 14. prosinca, po starome
kalendaru... I tako, dok u praskozorje dimim neki, ne loši Balkan Latakia lulaški
duhan, baš mi se fućka, fićuka ili zvižduće za kalendar, kad ću ionako „umrijeti
mlađi“, što piše na svakome omotu duhana. Nepušači će umrijeti stari i baš kad
naiđe koja propast svijeta, ja ću osobno, dvosobno i trosobno, od njih umrijeti
mlađi. Nije svako zlo ni za zlo, pa kao što nikad ne bih gledao tv emisiju koju ne
gledam, tako ne vjerujem ni prorocima na paketićima jer će oni samo čistih
pluća umrijeti prije nego što se njihova proročanstva – ne obistine! Kidnut će iz
naše povijesti, za svaki slučaj, baš kao i „fakin Maje“ iz globalne histerije!
 31. prosinca 2012.

„Tko je srce u te dirn'o, da si tako ti nemirno?!“ – sričem u sebi, a skoro i

da pjevušim sebi pod bradu dok u praskozorje bazam do kioska punoga opačina.
Na njemu, naime, svakodnevno kupujem smeće i otrov, a zna se na što mislim –
smeće je novinska papirušina, a otrov su duhanski proizvodi, ali to su barem
neki stimulansi da ujutro ustanem. I gle – evo me gdje čilo razmatram srčana i
srdačna pitanja. Nije riječ ni o kakvoj senilno-romantičnoj kardiopatiji, već o
nečemu još morbidnijem. Palo mi je na pamet kako svih ovih proteklih tjedana,
dok smo se bavili onim glupavim „majanskim“ kalendarom i lukavo nam
podvaljenim proročanstvom o „kraju vremena“, nigdje nisam naišao na
užasavanje zbog činjenice da je taj iščezli narod ritualno uživao u – čupanju
srdaca živih ljudi! Ti navodno super nadareni astronomi bili su i strašno vješti da
naglim i preciznim pokretima, nekim kamenim nožem istrgnu srce iz tijela
žrtvovane osobe, dok je ova još koji trenutak bila živa. Potoci ljudske krvi
slijevali su se niz one stepenaste piramide na koje danas hrle zatupljeni turisti, a
jesu li žrtve bili samo pripadnici suparničkih i pobijeđenih plemena ili su za
žrtvovanje bili prihvaćani i članovi iste zajednice, koji su nečim zaslužili čast da
tako uveličaju slavu majanskih bogova... to nije još sasvim razjašnjeno, kao što
njihov kalendar nije baš točno dešifriran, ali u ovo praskozorje naše prve godine
u „eri smeća“ nisu mi važne te „fakin Maje“ i smisao njihovih rituala, već samo
ovlašna poredba s današnjom civilizacijom, u kojoj se srca ali i drugi organi
čupaju iz tjelesa dok su osobe još živuće! Kako to, što fantaziram?, rekao bih
samome sebi da stotinu puta nisam promozgao ovaj problem. Da, promozgao, ne
osjetio srcem jer mozak je važan. Sve što smo odvajkada i uopće postali, postali
smo i jedno jedino – mozganjem, a ne srcanjem (ako je ta riječ uopće moguća).
Sve što srce navodno osjeća, a nije mi jasno kako ta pumpa uopće može osjećati,
nastaje, stvara se i poniče iz mozga. Pa opet, smrt ih razdjeljuje tako drastično,
da to nije lako prihvatiti. Naprimjer, ovo u posljednje vrijeme tako pomodno
doniranje organa, u kojoj je praksi ova naša zemljica pohvalno jedna od
najuspješnijih, to doniranje bilo je moguće tek kad je prihvaćena definicija
smrti.
Je li čovjek mrtav, tj. je li umro kad mu srce prestane kucati, što znači da
je zaustavljen krvni optok, ili se smrt može i mora ustanoviti kad čovjeku mozak
zakaže, tj. kad se na aparatima više ne može ustanoviti njegova aktivnost? Jedna
i druga koncepcija imaju svoje dobre, mudre i super znanstvene pretpostavke,
dokaze i zaključke, ali je izgleda prevagnulo shvaćanje da se čovjeka može
razmesariti, razrezati i iznutra pokrasti dočim se učini da mu mozak više ne
prikazuje potrebne valove aktivnosti. Pa ipak, taj je fenomenalni mozak, kao još
uvijek najveća tajna ljudskog organizma, može se i znao se bezbroj puta
probuditi bilo kada, za deset minuta i/ili deset mjeseci, što će reći da je čovjek
živ dok mu kuca to „fakin“ srce. Nije slučajno rečeno fakin srce jer prikaz
oblika toga organa, nalikuje nepravilnome čunu ili kruški, piše čak u
enciklopediji, a govoreći malo priprostije, svakom imalo sugestivnijem sliči na
guzove, naravno ženske, naime, većinski muškarcima. Rumeni prikaz srca u tom
je smislu senzualan, a postao je svjetski i općeljudski sinonim za riječ i pojam
ljubavi otkako ga je neki genijalni dizajner ukomponirao u devizu: Aj lav
Njujork, što nacrtano izgleda fenomenalno jednostavno, naime najprije veliko
slovo I, što na engleskom govori ja, pa onda rumeno guzoliko srce i potom slova
N i Y, što je kratica za New York. Otada, ne znam točno kad se to dogodilo, ali
tu kombinaciju svi na svijetu zloupotrebljavaju. Aj tj. ja, pa srce, pa ovo ili ono,
bilo u privatnim porukama, na mreži ili na plakatima, ali uglavnom sočni
gluteusi srca preplavili su globalni okoliš i kako to, pitam se mozgajući, dakako,
da se nitko nije sjetio prikaz mozga ubaciti u sličnu krilaticu, poruku,
dizajnersku koncepciju. Bit će stoga, dovijam se, što se pihtijasta ili hladetinasta
masa mozga oduvijek i svima pomalo gadila, a riječ je o organu koji je u ljudi
vrhunac razvoja živčanog sistema, po kojemu smo se uspjeli izdvojiti iz krda
ostalih sisavaca i kralježnjaka te postati homo sapiensi. Kažem, većina se ljudi
doslovno gadi te vlastite pihtijaste mase koja u skrutnutom, kao u kalupu
izlivenom obliku, izgleda kao orah. E, nažalost, mozak kao likovni simbol nije
upravo zbog toga imao šanse da se probije u likovnu sferu moderne civilizacije.
Ljepše je krvareće srce, nego mozak za koji ne znamo da li misli ili samo sjedi u
svojem kalupu. Prebačeno u metaforu, rekao je Arsen Dedić, kako su naši ljudi
„uvijek više voljeli srce na žaru, nego mozak s jajima“. Dakako, ovo se ne
odnosi na restoranski meni, već na svjetsku potrebu za boli, za patnjom i ljubavi,
a takvu je potrebu najbolje i najlakše doživjeti kad nam se srce cijepa i krvari, a
ne dok nam mozak puca od razmišljanja. Zamislimo zabune i uvreda kad bi
netko nekome, recimo dragi dragoj, poslao napismeno ili preko mreže, ovako
dizajniranu poruku: Ja, pa mozak, pa onda tebe ili ti... Ne, ne, nažalost, ali vječni
i uvijek obnovljivi mozak gubi u bilo kakvom natjecanju sa srcem. Kroz povijest
svjetske književnosti, svih epoha i svih kontinenata, čuje se samo otkucavanje
srca, kao da je u toj našoj pumpi smještena naša osjećajnost. Dok jedino mozak
voli, to se iskazuje samo srcem. Tako stenje Arhiloh, još u 7. stoljeću pr. n. e.
„Takva je nastala ljubavna čežnja u mom srcu“, a tome starom grčkom liričaru
nešto kasnije, tj. u 5. stoljeću asistira Kalidasa iz Indije te uopćava kako se
„ljubavna čežnja šulja u svako srce“... I onda slijedi pjesnički raspašoj kroz
stoljeća dvorske, udvorničke, trubadurske, picolizačke slinave lirike, što
konstatira stanoviti sir Philip Sidney u 16. stoljeću, pa kaže: „Ti imaš srce moje,
a ja tvoje“ – što je ovo bila neka transplantacija, upadam ja – i dalje: „Izmjenom
revnom baš jedno za drugo, ja čuvam tvoje, a ti paziš moje“... Samo znate, ja
tim ljeporječivim srcekenjatorima baš i ne vjerujem puno jer znam što zapravo
misle: Oni sline o srcu svoje djevice, a samo mrse dlake njene pice... Baš sam
bezobrazan, da me sram i stid bilo, kad jedan nježnik kao Alfred de Musset
krajem 19. stoljeća ovako vapi: „Rekoh svome srcu, slabom srcu svome / zar to
nije dosta svoju dragu ljubit? / Zar baš neprestance tebe srce gubit...?“ Za de
Musseta me baš briga, ali da i jedan veliki Baudelaire može napisati kako „naša
srca dva će kao zublje sjati“, e to mi je ipak malo previše. I dok svi tako cvile i
svršavaju nad svojim srcima, jedini koji se našao da opere čast razumu, bio je
genijalni Tin Ujević, kojemu je srce bilo „od sedam komada“ u njegovoj
glasovitoj pjesmi Zelenu granu... da bi to ovako poentirao: „Tmurne reske misli
reska svjetla boje / krv u moždane, mozak van da skoči / nad mojim mrakom
sijevaju tek tvoje / tuđinska ženo, samilosne oči...“ I jamčim, ovo su jedini
ljubavni stihovi na svijetu, u kojima se spominje mozak kao središte bića.
Dobro, dobro, neka svi i dalje obožavaju srce, ali zašto ga tako nemilosrdno
trgaju iz tijela, dočim moždani valovi prestanu za tren? To je pitanje kojim
mislim i dalje mučiti mozak, a ne probadati srce, koje je eto, slučajno, baš nešto
– nemirno!
 7. siječnja 2013.

Ma koji „beskrajni dan“, ma koji „fakin svizac“, brundam tako u

praskozorje jer što je ta priča prema ovoj koja se meni događa, ali ne tako da se
jedan te isti dan svakoga jutra ponavlja, već se meni ponavljaju tjedni, mjeseci,
pa i poneko desetljeće, ovo potonje ako i nije, ali uskoro hoće…
Sve je isto, što se više mijenja, pa će me tako i u ovo praskozorje onaj
susjed upitati hoću li ja uskoro na skijanje, a kad mu nešto bezobrazno odvratim,
po stoti ću put pogoršati naše susjedske odnose. Koje „fakin skijanje“ kad ne
podnosim elementarnu nepogodu kao što je snijeg. Ali prema predviđanju, čovo
željan razumijevanja nastavit će dalje, već znam i kako: „A, to je zato jer ste vi
iz Dalmacije. Lako vama kad možete svako malo dolje, na svoje i u toplo…“
Dakle, uzalud sam mu objašnjavao toliko puta da moj rodni kraj nema veze s
mojom netrpeljivosti prema bilo kakvim padalinama, posebno onima u obliku
snijega. Uostalom, pa zar se ne zna da ljubitelji sanjkanja i grudanja također i iz
Dalmacije hrpimice hrle na snježne padine, ne bi li slomili koju kost i onda se
ljeti time hvalili kontinentalcima koji dolaze na more… K tome ću mu stoti put
objašnjavati da ja „tamo dolje“ nemam ništa i nikoga jer nisam bio te sreće da su
mi roditelji bili seljaci i/ili ribari, pa da su mi bili ostavili u nasljedstvo kakvu,
ma i najskromniju nekretninu. Kao potomak deklasiranih građana, ja sam u tom
pogledu bio i ostao kao oglodana kost. Kažem, znam u ovo praskozorje da me
čeka ovakav pseudo-dijalog koji se ponavlja godinama… a za koji mjesec, kad
malo zatopli, ponovno će me isti susjed zapitati kad se sretnemo kraj kontejnera
za smeće i otpatke: „Onda, susjed, a kad ćete dolje?“, pa će iz susretljivosti čak
reći naglašeno „doli“, ne bi li mi tako bio bliži. To su te moje „beskrajne
godine“ koje se ponavljaju neumitnom pravilnosti, baš kao da nada mnom bdije
g. Harold Ramis koji je režirao film Groundhog Day i to još 1993. godine s
Billom Murreyem i Andie Mac-Dowellicom u glavnim ulogama. A taj
„groundhog“ je „fakin“ svizac, a to je glodavac iz porodice svizaca i tako ukrug,
okolo naokolo, dok ne pronađemo da u toj familiji ima i neki alpski svizac, pa
onda neki stepski i napokon ovaj iz filma, a koji je prerijski iliti stručno
Cynomus socialis jer živi u velikim skupinama. Mislim da nema čovjeka koji
nije vidio taj film, zahvaljujući tome što se baš nekako u vrijeme novogodišnjih
praznika prikazuje, tj. reprizira po stoti put na našim malim ekranima. Svi se
praznici ponavljaju ispunjavajući nas svojom prazninom, pa je ona, naša
unutarnjost, ako nemamo bolje. Predosjećanje repriziranja naprosto je očajničko,
ali iz toga zatvorena kruga nema izlaza jer da bi nekako osmislili vlastito
vrijeme, čovječanstvo se dalo uloviti u zamku kalendara, koji je suštinski sama
repetitivnost, a što je najstrašnije, izvan kalendarskih spona ne može se živjeti…
Naše je postojanje u kolotečini i tako znam u praskozorje da ću pokraj
kontejnera zateći uvijek istu staričicu ili kojeg odraslog odrpanca koji zavidno i
s čežnjom gledaju kako je nabrekla plastična vrećica s kućnim otpacima koju ću
u ovo jutro ubaciti u smrdljivo ždrijelo kontejnera. Dok to radim, sažaljivo im i
odrečno kimam, kazujući tom gestom kako u vrećici nema praznih i to plastičnih
boca. Tek što sam malo odmaknuo, osvrćem s i vidim kako ipak kopaju po
novopristiglome otpadu jer tko zna možda njima zatreba koja sitnica koju smo
mi odbacili. Što jednom smrdi, drugome miriši, ali već bi trebalo dovršiti sentiš
priče, kako neki od nas kopaju po smeću jer su – gladni! Ti kopači neće ni
kruha, a ni kolača, što im sve podmeću brojni, uporni i sažaljivi stanari iz
zajedničkog nam nebodera. Premda im znamo čak i dobre jestvine pažljivo
servirati u plastičnim kutijama i vrećicama, sve to ostaje netaknuto jer oni traže
samo otpad koji se može unovčiti, ma koliko da je to sitan i siromašan
probitak…
U ovo praskozorje moji su kopači po kontejnerima doslovno „pali na
dupe“ kad su vidjeli da se vraćam i da se i sam nadvirujem preko ruba zelene
kante. Stvar je u tome što sam se sjetio da sam nešto zaboravio, naime da sam
među odbačenim novinama zabunom poslao u zaborav i neke tekstuljke u
kojima se kriju i prave poslastice. Iščeprkao sam te već prethodno istrgnute
stranice iz nekih revija, a koje nisam trebao odbaciti zajedno s ostalom
papirušinom, već sam ih mislio komentirati. I tako sada, u praskozorje, svjetlo
novih informacija obasjava me iz kontejnera, a mojim kopačima samo
ravnodušno dobacujem kako je to „ništa“, ali dočim sam se udaljio oni su
nastavili s prekopavanjem jer tko zna, možda je gospodin zaboravio još nešto
drugo, važnije, bolje, isplativije. A ja, samo bauljajući po pločniku krcatom
automobilima i dvonožnim guralima spremam se na pivo u kvartovski kafić u
kojemu mi na stol dočim sam sjeo uz flašu „fakin češkoga“ stižu i novine 24
sata… Ovdje se nekako prekida neumitno ponavljanje jer više ne moram
tumačiti da među strastvenim kladioničarima, ja nisam nikakav „fakin profesor“
ni „fakin doktor“ – usprkos tome što me oni znaju s televizije – a da su mi 24
sata lektira za poslijediplomski studij, kad sam već stotinu puta sve to objasnio –
naime da 3-4 razne novine ujutro kupujem kao razlog za ustajanje iz kreveta i da
ih pročitam prije nego što navratim na pivo i na dopunsko obrazovanje, onda su
me po 101. put već prestali isto ispitivati, što će reći da je kletva mog „fuckin'
svisca“ napokon prekinuta!
Sada se uz jedno do dva pivca bacam na pojašnjavanje ideja spašenih iz
kontejnera jer tko zna hoće li isti tekstovi biti uopće ponovljeni. Prvi je oglas za
jednu perilicu rublja, ne smijem reći koje tvornice i marke, a koji se komad
bijele tehnike nudi pod super literarnim sloganom „Kada srce i razum govore
isto“, što me je odmah ošinulo jednom asocijacijom. Prije tjedan dana govorio
sam o tome kako je ljudsko srce od idolatrije obožavano – premda ga najradije
čupamo – a kako je veličanstveni mozak isključen iz bilo kakve sentimentalne
sheme jer da ni po čemu nije privlačan. Gle, sada, kako me stvarnost demantira
spajajući srce i razum u jednu sintagmu, a sve kako bi se prodavala perilica za
rublje. A uz srce i razum perilica je još naglašeno potpisana devizom na
engleskom i to „sense plus sensitivity“, što je skoro pa doslovno naslov jednog
romana „fakin Jane Austen“ koji kod nje ipak glasi Sense and Sensibility, koji je
kod nas dvovrsno prevođen, sad kao Razbor i osjećajnost, sad kao Razum i
osjećaji. Kako bilo, ali neki se reklamer u dotičnoj firmi, ako pak nije baš bila
koja „fakin obrazovana gospođa“ odlično dosjetio/la da potencijalnu klijentelu
za perilicu rublja zatitra podsvjesnom asocijacijom na glasoviti naslov jedne
spisateljice. Eto vraga i sada ispada da naš Tin Ujević kojega sam neki dan
toliko nahvalio nije baš jedini na ovome svijetu koji mozak ili „fakin razum“
dovodi u svezu s osjećajima.
A jedna druga informacija spašena u zadnji čas iz kontejnera, također ima
veze s perilicom rublja, ali jedne druge marke koju također ne mogu otkriti,
informacija koja bi mogla mnogo značiti za budućnost književnosti i kulture
uopće u našoj zemlji. Naime dotična firma potiče i nagradama stimulira svoje
kupce da se natječu u pisanju „omiljene priče iz vešeraja“. Niti je ovo šala, niti
je meni smiješno, već sve držim strašno ozbiljnom stvari koja bi mogla uroditi
neslućenim plodovima što će nam pomoći da se u kontinuitetu ove naše „ere
smeća“ još malo i nekako održimo barem na površini hrpe u kontejneru.