Miroslav Krleža: KUMROVEČKI NOKTURNO

Stoji Tito pred svojom kućom, a misli mu kruže u ogromnim krugovima oko starog
kumrovečkog krova obraslog mahovinom. Razmišlja o sebi, o svom žalosnom djetinjstvu, o
svjetskom ratu, o kasarnama, o Karpatima, o logorima i bojištima, o bitkama kroz koje je
prolazio i o velikim sibirskim rijekama, o ruskom jeziku što oplakuje kao more kitajske
zidine i mongolske daleke zemlje i narode, razlijevajući se sve tamo preko Azije do tihog
oceana. Razmišlja Tito o svom vlastitom životu, o fabrikama po kojima je radio, o
sindikatima, o drugovima, o štrajkovima, o pokretu kojem stoji na čelu, o čitavom jednom
ljudskom životu što se preko Lepoglave i Španjolske zatvara danas u ogroman krug bitaka i
borbi od Madrida do Kumrovca, i taj nedogledni životni krug jednog putovanja oko svijeta
traje, eto, već čitav jedan život, a ovdje, u Kumrovcu, laju psi kao što su lajali prije trideset i
četrdeset godina. Ni vrata nisu podmazali i krepane mačke bacaju u potok, ni gnojnice nisu
podzidali, kao da se u svijetu ništa ne događa i kao da se uopće ništa nije dogodilo i kao da
Evropa ne stoji pred novim svjetskim ratom!
Puše se i dime kemijski kombinati od Sjevernog ledenog mora do Urala i Volge, grmi čelična
industrija od Vladivostoka do Magnitogorska, trese se zemlja u svojim srednjovjekovnim
temeljima, Amerika i Evropa kuhaju više od sto milijuna tona čelika, grme topovi u
Španjolskoj, Hitler sprema pokolj, dolazi međunarodna oluja, a ovdje laju psi i vonjaju jame
kao u Keglevićevo doba tlake i rabote. Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički
gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša
malograđanska inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum
srednjovjekovnog zakašnjenja, prokletstvo kumrovečkog nokturna kada laju psi i sve stoji
kao ukleto na jednom te istom mjestu.
Od Tihog oceana i od Španjolske liže plamen velike revolucije, u rujnom odsjevu titra osvit
požara po bezbrojnim talionicama svijeta, dime se kombinati, puls svijeta kuca već danas
ritmom budućih svijetlih stoljeća, a kod nas sovuljaga oblijeće oko marijaterezijanskih
zvonika, i sve je dosadno staro kumrovečko groblje i truli most, te prijeti da će se srušiti pod
malo glasnijom stopom noćnog samotnika. U tihom završnom trenutku tog solilokvija, u
posljednjim tonovima kantilene tog melankoličnog monologa, Titov je glas promijenio sjaj i
njegove svijetloplave oči golubinje prelile su se ocalnim, tamnomodrim metalnim preljevom i
potamnjele kao tinta. Dobroćudna, mekana igra usana ustitrala je do prkosne, tvrde, kao od
kamena klesane oštre crte, i u onom pogledu, u onom glasu, javio se nekakav neodređen i
sugestivan izraz pun bola i nemira.
- Kumrovec hrče, bog ga blagoslovio, pak dokle će kod nas sve da hrče, zapitao se Tito
bijesno, gotovo nervozno, s onim violentnim akcentom s kojim se u našem jeziku skidaju s
neba sva božanstva višeg i nižeg reda.
- Mi stojimo pred novim svjetskim ratom, i ako nas ne bude spasila naša vlastita pamet, ne će
nas spasiti ništa! I to je ono što bi trebalo objasniti i Kumrovcu i Kupincu, i glupim našim
čaršijama od Ljubljane do Beograda! Ne padaju pečeni golubovi s neba!
Ime Titovo postalo je danas dramatski simbol pokoljenja svih naših naroda otkada se piše
historija krvlju i mesom naših rodova. U brodolomu, koji je od svih naših brodoloma bio
najbeznadniji, pojavio se on s lenjinskom buktinjom u mraku, i njegov put od Kumrovca i od
Jajca do Beograda i do Zagreba put je našeg naroda da bi od srednjovjekovnog, zaostalog
čovjeka postao građaninom budućih sretnijih stoljeća: to je pokret za našom vlastitom
civilizacijom pod svaku cijenu. To je naša historijska volja koja se objavljivala u
mnogobrojnim naporima kroz vjekove, i ako se može tako reći, to je volja za preobraženjem i
oslobođenjem u višim društvenim oblicima.
Tito, to je uspravan, smion stav pred velikim i stranim silama čitavoga svijeta, na temelju
iskustva iz Prvog i Drugog svjetskog rata i teške političke podzemne borbe koja je trajala
decenijama i stajala bezbrojno mnogo žrtava. Tito, to je slavoluk između mrklih i krvavih
zidina naše srednjovjekovne prošlosti i put do civilizacije koja neće više da bude robovanje
tuđim bankama, tuđim neistinama i predrasudama. To je karteča koja se kroz dim i maglu
naše zaostalosti probila kao usijan znamen nad zvjezdanim barjacima naše suvremene
političke svijesti.

Titov povratak godine 1937, 1952.