Ancic - Mladen Bihaćki Kraj Od 1262. Do Početka XV Stoljeća

GLAS.ARH.DRUŠ.ARH.RADN.BOSNE HERCEg J g OD. 25lsTR.193-23o|sARAJEVO 1985.
UDK 949.715 „ 1 2 6 2 /1 4 1 0 ’
Istorija, štednji vijek. Bihać. 1262 - 1 4 1U.
Mladen ANČIĆ
BIHAĆKI KRAJ OD 1262. DO POČETKA XV STOLJEĆA
Nastavljajući rad u kojem je obrađeno pitanje vremena i uvjeta pod kojima je

Bihać 1262. postao slobodna kraljevska varoš,1 pokušat ćemo prikazati dalji razvi
tak srednjovjekovnog Bihaća, ah i njegove okolice u kojoj se tijekom XTV stoljeća
odvija niz procesa karakterističnih za hrvatsku, a unekoliko i za bosansku povijest
toga doba. Vremenske odrednice ovoga prikaza postavljene su na donjoj granici u
vrijeme kada je Bihać postao slobodna kraljevska varoš, a na gornjoj u prvo deset
ljeće XV stoljeća. Razloga za ovakvo određivanje gornje granice prikaza je više, a
zajedničko im je to da iz temelja mijenjaju uvjete razvitka cijelog ovoga područja.
Naime, početkom XV stoljeća ugarsko-hrvatsko kraljevstvo zauvijek gubi Dalmaci
ju, a nekako u isto doba se na povijesnoj pozornici ovih krajeva pojavljuju Turci. Ta
dva događaja anticipiraju povijest Hrvatske, koje je Bihać u to doba bio dijelom, ali
i Bosne, čijim će dijelom Bihać tek postati, za sljedeća dva stoljeća, stvarajući posve
drugačije političke, društvene i gospodarske okvire od onih koji vladaju u XTV sto
ljeću. Taj prvi udar nadolazećih nevolja pogodio je i Bihać, koji je, usljed kroničnog
nedostatka novca u Sigismunđovoj kraljevskoj komori, bio 1410. založen zagrebač
komu županu Pavlu Čuporu i njegovu bratu.2
Što se, pak, dosadašnjih napora na rasvjetljavanju prošlosti ovoga kraja tiče,
i nadalje najvećim autoritetom ostaje Radoslav Lopašić,3 usprkos relativne starosti
njegova djela i činjenice da neke od njegovih tvrdnji podliježu reviziji. I ako je pisao
prije no što je objavljena većina dokumenata koji se odnose na ovo pitanje, Lopašić
je pokazao istančam osjećaj za prošle događaje, kojim je često nadomještao nedo
statak dokumenata. Mora se ipak spomenuti da je Lopašiću bila poznata najvažnija
1 M. Ančić, Bihać - slobodna kraljevska varoš, Istorjjski Zbornik, 4 /1 9 8 3 , 125-134
(dalje: Istorjjski Zbornik 4).
2 L. Thalloczy-A. Horvath, Codex Diplomaticus partíum regno Hungariae adnexarum
- Comitatum Dubicza, Orbasz et Szana a. 1244 - 1710 (Monumenta Hungariae histórica
3 6 /1 9 1 2 — Budapest) 321 — 322 (dalje: Thalloczy, Codex Dubica).
3 R. Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, MH, Zagreb 19422 (dalje Lopašić, Bihać). Nešto
podataka, uglavnom za političku povijest, donosi i L. Thalloczy, Historička istraživanja o ple
menu goričkih i vodičkih knezova, GZM IX /1 8 9 7 ,'333-398 (dalje: Thalloczy, Hostorička istra
živanja).
193
M. Ančić: Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. arh. radn.
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
zbirka dokumenata za povijest nekadašnje Donje Slavonije a današnje Bosanske Kra

jine, a to je zbirka isprava velikaške obitelji Babonića, koja je kasnije objavljena i
tiskom.4 Objavljivanje zbirke otkrilo je sklonost Babonića ka krivotvorenju obitelj
skih dokumenata, pri čemu nisu bili zaobiđeni ni posjedi u blizini Bihaća.
Povelikoj kolekciji već uočenih krivotvorina treba dodati i dvije isprave sa
nađnevcima 9.12.1330. i 18.5.1364.,5 od kojih bi ova mlađa bila tek Ludovikova
potvrda prvobitne Karlove darovnice. Isprava od 9.12.1330. do sada nije pobuđivala
sumnju, budući da je prilično spretno sastavljena, no ipak su se u njoj potkrale neke
greške kojih sasvim izvjesno ne bi bilo da se radi o originalu. Tom ispravom Karlo
Robert potvrđuje Nikoli i Dujmu, sinovima Radoslava, kupnju Dobernice i utvrde
Ostrošca, te, zbog naročitih zasluga stečenih tijekom ratovanja u Vlaškoj, dodaje
svojom novom darovnicom niz posjeda, počev od Vrteka u neposrednoj blizini
Bihaća do posjeda plemena Menić kod Cazina. Krivotvoritelj isprave pogriješio je
već kod potvrde za kupnju Ostrošca, koji nije kupio knez Radoslav od nekog Velise
od plemena Sučana, kako on to navodi, već sami Nikola i Dujam od sinova trojice
braće plemenitih Sučana, kako se to vidi iz sačevanog sadržaja „litere privilegialis”
zagrebačkoga kaptola, sa nadnevkom 2.11.1321.6 Dalje, sastavljač krivotvorine je
napravio grešku i kod nabrajanja posjeda koje je kralj Karlo navodno darivao Niko
li i Dujmu, budući da je naveo posjede Brekovicu i Omišal, koji su se nalazili između
Bihaća i Ostrošca, na lijevoj obali Une. Ta dva imanja došla su u posjed Babonića
tek 1395., kada je kralj Sigjsmund htio da nadoknadi blagajskim knezovima štete
pričinjene oduzimanjem Ostrošca, a inače su do tada spadali pod kraljevsku utvrdu
Sokol.78Karlo navodno dariva i posjed Menić istom prilikom, alijedan drugi doku-
menat iz iste zbirke pokazuje da je isti taj posjed kupio Dujam Babonić tek 1359.
Do greške u krivotvorenju došlo je i u datumu isprave, gdje se navodi uz godinu
1330. da je to dvadeseta godina Karlovog kraljevanja, premda se stvarno radilo o
tridesetoj godini njegove vladavine.9 Konačno, u dignitariju je ponovno napravljena
greška, budući d aje Mikac proglašen „magistro tawarnicorum domine regine” iako
je on tada uistinu „banus tocius Sclavonie” , dok je banom proglašen Nikola koji je
sa te časti sišao još 1325.10 Tradicija isprave, sačuvane u obliku transumpta u mno
go lošije sastavljenoj potvrdnici od 18,5.1364., posljednji je dokaz da se radi o kri
votvorini. Naime, u tobožnjoj potvrdnicije naš krivotvoritelj napravio još veće greš
4 L. Thalloczy-S. Barabas, Codex Diplomaticus comitum de Blagay a. 1200-1578 (Mo
numenta Hungariae histórica 2 8 /1 8 9 7 —Budapest), dalje: Thalloczy, Codex Blagay.
5 Thalloczy, Codex Blagay, 110-114 i 150-152. Isprave su objavljene i kod Smiciklasa,
1 to prva u svesku IX /1 9 1 1 , 534-537, a druga u svesku X III/1 9 15, 371-372. O krivotvorinama
Babonića vidi N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, SK, Zagreb 1976, 343 -
344 (dalje, Klaić, Povijest). v v .
6 Thalloczy, Codex Blagay, 89-90. Isprava je sačuvana na taj način sto je prepričana u
jednoj kasnijoj ispravi iz 1486., koja je objavljena u istom diplomatariju, str. 416-423.
7 Vidi bilj. 47.
8 Vidi bilj. 136.
9 U Karlovoj ispravi od 14.6.1330., Diplomatički Zbornik IX /1 9 1 1 , 524: „regni autem
nostri anno similiter tricésimo” . .
10 O smjeni na banskoj časti vidi Klaić, Povijest, 516. Interesantno je napomenuti da je
u ovo doba magister kraljičinih tavemika jedan Babonić, i to bivši ban Ivan (vidi npr. ispravu ci
tiranu u gornjoj bilješci), no to kao da nije bilo poznato našem krivotvoritelju. Po wemu sudeći
dignitarjj je krivotvoritelj našao u nekoj originalnoj ispravi nastaloj između 1322., kada sa bans
ke časti silazi ban Ivan Babonić, i 1325., kada se ponovno mijenja ban. U tom razdoblju je i Mi
kac Prodanić doista bio magister kraljičinih tavernika (Klaić, Povijest, 516),
194
Bosne Herceg. 25 (1985), str, 193—230
ke, navodeći u dignitariju Dominika kao splitskog nadbiskupa, a brata Peregrina kao
bosanskoga biskupa. Dominik Lukar je doista bio splitski nadbiskup, ali u razdoblju
od 1328, do 1348.,11 dok je brat Peregrin, inače prvi vikar bosanske franjevačke
vikarije, obnašao čast bosanskoga biskupa od 1349. do 1356.1213Dakako, ovakve
greške u kraljevskoj kancelariji nisu bile moguće, pa su i za ovoga, inače pažljivijeg,
krivotvoritelja dosta velike. Sasvim očekivano, ni ova potvrdnica nije sačuvana u
originalu, nego tek u prijepisu zagrebačkoga kaptola iz 1541., kako to navodi izda
vač S. Barabas. Zabuni oko ovih isprava i njihove -vjerodostojnosti doprinjelaje i
činjenica da T. Smičiklas, uvrstivši ove dokumente u svoj Diplomatički Zbornik,
nije prepisao i madžarski tekst o tradiciji, tako da nitko nije niti pomišljao da prov
jeri njihov sadržaj, usprkos očiglednim greškama. Objasniti okolnosti u kojima je
došlo do krivotvorenja mnogo je lakše u kontekstu događaja XV i XVI stoljeća, pa
stoga to ostavljamo za drugu priliku.
Od tiskom objavljenih izvora, pored blagajškoga diplomatarija, vijesti o Biha
ću i okolici mogu se naći u Smičiklasovu Diplomatičkom Zborniku,15 te u Thal-
loczy-ovu diplomatariju srednjovjekovnih županija Vrbas, Sana i Dubica.14 Za prve
godine XV stoljeća koristan je i diplomatarij Sigismundove vladavine,15 dok intere
santnih detalja ima u dvije posebno objavljene isprave.16 Do sada nepoznati doku-
menat o reambulaciji posjeda cazinske utvrde, iz arhiva splitskoga kaptola, priopćen
je ovdje kao Prilog I, no sigurno je da to nije posljednji dokumenat koji govori o do
gađajima i prilikama u ovom kraju i u ovo doba. Naime, vjerojatno je da će dalja
istraživanja u arhivu zagrebačkoga kaptola te u madžarskim arhivima iznijeti na vi
djelo još poneki dokumenat, a očekivati je da se i u drugim arhivima pronađe pone
što što je tamo slučajno dospjelo, kako se to zbilo sa glagoljskom ispravom koju je
objelodanio A. Cronia.
Sa podacima koji su danas poznati i dostupni može se u velikoj mjeri utvrdi
ti kako su se u ovom, kraju odrazih krupni politički događaji na prijelomu XIII i
XIV, odnosno XTV i XV stoljeća. Što se, pak, društvenogospodarskih prilika tiče,
dosta točno se [ mogu rekonstruirati glavne linije razvitka gradskih naselja u ovom
kraju i, što je naročito interesantno, veliki kompleks kraljevskih dobara u neposred
noj blizini Bihaća, kako je prikazan na karti u Prilogu II. Izvori dosta govore i o gos
podarstvu kraljevskih posjeda, ali se, na žalost, vrlo malo može saznati o gradskoj
trgovini i obrtu. U tom pravcu određenu težinu ima i činjenica da je Bihać mnogo
češće, u poznatim izvorima, u Dalmaciji spominjan u političkom i vojnom kontek
stu od strane pisaca kronika i ljetopisa, no kao trgovačko središte u kancelarijskim
i notarskim dokumentima.
l l O njemu vidi G. Novak, Povijest Splita I, MH, Split 1957, 367-368.

12 O Peregrinu opširno pfie D. Mandić, Franjevačka Bosna, Rim 1968, 57-61.
13 T. Smičiklas, Diplomatički Zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv.
I—X V II/1904-1981, JAZU, Zagreb (daije: Diplomatički Zbornik).
14 Vidi bilj. 2.
15 E. Malyusz, Szigismonđi okleveltar I I / l i II/2 , Budapest 1956-1958 (daije: M alyus
Szigismondi).
16 L. Katić, Ban Emerik Lacković otimije dobra kninske biskupije (1368), Croatu
Sacra 2 /1 9 3 2 , 1-12 (daije: Katić, Ban Emerik). Drugu ispravu objavio je A. Cronia, Jedna gla
golska listina iz godine 1380., GZM X X X IX /1927, 221-224 (dalje Cronia, Glagolska ispravaV
195
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
Nakon smrti ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV, za čije vladavine Bihać posta
de slobodna kraljevska varoš, kraljevstvo je ušlo u razdoblje velikih smutnji, koje će
potrajati punih četrdeset godina. Kroz to vrijeme ugasit će se loza Arpadovih naslje-
dnka sa Ladislavom Kumancem, a na prijestol će, nakon interregnuma sa Andrijom
Mlečaninom, zag'esti loza napuljskih Anžuvinaca. U Hrvatskoj i Slavoniji su se kroz
to vrijeme, u nedostatku jake centralne vlasti, rasplamsale borbe velikaških obitelji
koje stvaraju svoje družbe, i, u stalnom ratu jednih protiv drugih, nastoje što više
proširiti područja pod svojom vlašću. I u takvoj situaciji položaj Bihaća bio je još
uvijek izuzetan. Ladislav Kumanac, kojega su suvremenici optuživali da mu je više
stalo do kumanskih žena nego do državnih poslova,1 7 ipak je našao za shodno da
Bišćanima izda novi privilegij, sa povlasticama nešto širim i od onih koje su uživali
od 1262.1718 S druge strane, događaji koji su se u to doba odvijali u ovom kraju bili
su vrlo burni. Zna se da su nakon rata Babonića protiv Gisingovaca i Joakimovaca,
susjedne županije oba Pseta te Drežnik došle pod vlast Babonića. Mir, koji je uz
posredovanje napuljskih Anžuvinaca sklopljen u Dubici 1278., potvrđen je sljedeće
godine pred zagrebačkim biskupom, a jedna od odredbi toga mira, prema kojoj
nitko od članova družbe bana Sljepana Babonića nije bio dužan da se odazove
pozivu na sud tadašnjeg bana Nikole Gisingovca,19 posve jasno ocrtava tadašnje
nesređeno stanje i odsustvo bilo kakve centralne vlasti. Bihać najvjerojatnije nije
ulazio u područje koje su zadobili Babonići, no da su se varošani bojali baš takve
mogućnosti svjedoči činjenica da su već 1279. poželjeli da im se obnovi privilegij
kraljevske slobode. Svakako je granica državine budućih Blagajskih knezova bila
baš negdje oko Bihaća, što se može zaključiti iz činjenice da je ubrzo nakon smrti
Ladislava Kumanca, 1290., ban Pavao Šubić zajedno sa braćom zatražio od preten
denta na prijestol, Karla Martela, da sankcionira zauzimanje Drežnika, Pseta i posje
da plemena Sučana, što je ovaj i učinio, kako se vidi iz potvrde njegova oca Kar
la II.20
Daje teritorij u neposrednoj blizini Bihaća bio prijeporan pokazuje činjenica
da po aktu o izmirenju braće Stjepana i Radoslava Babonića, iz 1294., onaj prvi
drži i Drežnik.21 I kasnije, kada Radoslav i Stjepan budu mrtvi a vodstvo u obitelji
preuzmu sinovi trećega brata, Babonega, kao njihova državina označavat će se pros
tor između Njemačke (u srednjovjekovnom značenju taj se pojam odnosio i na da
našnju Sloveniju) i Bosne, te između rijeke Save i Gvozda.22 Ne zna se da li su se
Babonići i Šubići i tada sukobljavali, mada je to posve vjerojatno, a ako je takvih su
koba bilo, oni su se odvijali upravo na prostoru oko Bihaća. No, ban Pavao je kra
jem XHI stoljeća stekao prednost koja je u sukobu za srednje Pounje mogla biti od
lučujuća. Vlast je Šubić a, naime, tada bila proširena i na Bosnu, a u neposrednom
17 E. Szeltpetery, Scrjptores rerum Hungaricarum n , Budapestlni 1938, 44 i 83: Klaić,

Povijest, 341.
18 Thalloczy, Codex Dubica, 19-21; Diplomatički Zbornik X II/1914, 666-668, 1279.
19 Thalloczy, Historička istraživanja, 360-364; Klaić, Povijest, 347-348.
20 Klaić, Povijest, 417-418 i ovdje dalje biij. 137.
21 Klaić, Povijest, 349.
22 Diplomatički Zbornik V II/1909, 388, 14.5.1300.: „partem unam Sclavonie ... a
Theotonia videlicet usque in Bosznam, et a fluvio Zana usque ad montem Gazd, quam dicti
comités dudum tenuisse dicuntur .. in perpetuum ... concedimus et donamus”.
196
M. A n čić: Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. arh. radn.
Bosne Herceg. 25 (1985), str, 1 9 3 -2 3 0
susjedstvu Bihaća mogao je ban Pavao računati na vjernog vazala Hrvatina Stjepani-
ća, gospodara Donjih Kraja.23
Prilike u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu počele su se mijenjati od 1310., ka
da je konačno i sigurno na prijestol zasjeo kralj Karlo Robert. U novim prilikama,
sve do trenutka kada se u kraljevskoj vlasti nađe Knin, važnost je Bihaća za vladara
ogromna, budući da je to područje, ako je u kraljevim rukama, bilo najpogodnije
strategijsko uporište za pacifikaciju još uvijek nepokorene Hrvatske. U nastojanju
da uspostavi svoju vlast u Hrvatskoj, kralj koristi nezadovoljstvo tamošnjih velika
ša, kojima se pridružuje i Ivan Babonić, da bi srušio Mladena II Šubića. No, padu
jednog oligarha slijedi uspon drugoga, u liku Nelipca Izanića - Nelipića. Ambicije
ovoga nisu ništa manje no ambicije Šubića, pa se on pod konac 1322. pojavljuje na
dvoru sa molbom da mu se potvrdi stara darovnica o zamjeni Cetine za Drežnik. I
mada mu je kralj udovoljio molbi,24 čini se da ta milost nije dugo potrajala, budu
ći da već sljedeće godine Karlo dariva isti Drežnik Dujmu Krčkom.25
Tako se Bihaću sa Zapada približavaju krčki Frankopani, sa Juga Nelipac, a
sa Istoka nadiru Babonići, koji su od već spominjanih Sučana kupili 1321. Ostrožac,
što znači da se u jednom trenutku na ovome području sudaraju interesi najmoćnijih
ličnosti u Hrvatskoj i Slavoniji toga doba. Stoga nije slučajno što baš 1322. kralj
Karlo obnavlja stari Lađislavljev privilegij Bišćanima, i to, vjerojatno, onom prilikom
kada se sa zarobljenim Mladenom II Šubićem vraćao u Budim.26*Da usprkos tom
privilegiju nije sve bilo u najboljem redu jasno proizlazi iz daljeg tijeka događaja.
Stanje u Hrvatskoj, gdje praktično ne postoji banska vlast i gdje se kao najuljecajniji
velikaš izdvaja Nelipac Nelipić, pokušao je Karlo izmijeniti dovođenjem novoga
bana, Mikca Prodanića, čiji je zadatak bio da završi započetu pacifikaciju Slavonije
i uspostavi kraljevsku vlast u Hrvatskoj. Mikac uspijeva da smiri nasljednike Ivana
Babonića, ali u Hrvatskoj mu, osim zauzimanja Unca na istoimenoj rijeci, ništa ne
polazi za rukom. Simptomatično je da Mikac prigodom povlačenja, kako bi osigu
rao ,™a k a i1 0VaJ neznatni uspjeh, ostavlja dio svoje vojske kao posadu u Bihaću,2 7
a Bišćani, svjesni važnosti svoga grada za kralja, a možda potaknuti i ugrožavanjem
vlastitih sloboda, iste 1326. ponovno traže potvrdu svoga privilegija, što im kralj
dakako ne može odbiti.28*
Bihać se od sada sve češće spominje kao uporište kraljevske vlasti i njenih
pristaša. Naročito je na važnosti dobio ovaj kraj kada je novi kralj, Ludovik, pre-
23 Isprave koje govore o odnosu bana Pavla Subića i kneza Hrvatina Stjepanića vidi u
Diplomatički Zbornik V II/1909, 342-343, 14.6.1299.: Isto, V III/1910 3-4 2 2 1301 • 80
30.3.1304.; 96-97, 21.2.1305. ......................................
24 Diplomatički Zbornik IX /1911, 86-87, 11.10.1322
25 Isto, 114-115, 2.3.1323.
26 Thalloczy, Codex Dubica, 28-29; Diplomatički Zbornik X II/19 14, 666-668. Kralj
Karlo Roberto sreo se sa Mladenom Subićem kod Knina, odakle je krenuo ka Zagrebu (vidi o
tome kroniku Mihe Madija, izđ. Legende i Kronike, Čakavski Sabor, Split 1977 175-176 te
reprodukciju izvornoga manuskripta na str. 379-380). ’ ’
• j .?? ® Mikčevu pohodu dopunjuju se Miha Madije (Legende i Kronike, 182 i 386) i
jedna Mikceva isprava (Diplomatički Zbornik IX /1 9 1 1 , 307-308, 8.9.1326.)
Thalloczy’ Co(iex Dubica, 30-31; Diplomatički Zbornik X II/1914, 666-669.
-^¡5° 113 Primjer iz Bihaća piše po kraljevu nalogu Trogiranima knez Juraj Kurjako-
™ (Diplomatički Zbornik X /1 9 1 2 , 382, 9.4:1338.), a oktobra 1345. izdaje hrvafcko-slavonski
ban Nikola dvije isprave u istom mjestu (Diplomatički Zbornik X I/1913, 241-242).
197
Bosne Herceg. 25 (198S), str. 193—230
gnuo da pod svoju vlast vrati Hrvatsku i gradove Dalmacije, i tako u ovim stranama
obnovi staro arpadovsko kraljevstvo u punom opsegu. Prvi korak na tom putu bilo
je osvajanje Knina, kao ključne strategijske točke iz koje su se dalje mogle voditi
operacije u Hrvatskoj i Dalmaciji. Ludovik je krenuo na taj pohod u julu 1345., ali
su glavni posao nešto ranije obavili bosanski ban Sljepan II Kotromanić i hrvatsko-
slavonski ban Nikola Seč.30 'Sa njihovim vojskama se kralj sreo upravo pod Biha-
ćem, gdje se u tom trenutku sleglo mnoštvo uglednika, kako iz kraljeve pratnje, ta
ko i iz Hrvatske i gradova Dalmacije. Logor se nalazio na utoku potoka Klokota u
Unu, prekoputa samoga grada.3 132'Već činjenica da je logor bio smješten van grada,
iako su Bišćani bih dužni dati kralju konačište u skladu sa odredbama svih dotadaš
njih privilegija, govori jasno da se radilo o velikoj pratnji i punom sjaju kraljevskoga
veličanstva. Ludovikov boravak iskoristili su Bišćani da ponovno zatraže potvrdu
svoga privilegija, iznijevši tom prilikom pred kralja i stari Marijin privilegij od godine
1262. 2 U tom potezu treba, čini se, naslutiti i naraslu samosvijest varošana koji su
sakupljenom „cvijetu kraljevstva” htjeli pokazati da ni oni nisu bez korijena i da se
u svom tom sjaju viteštva, grbova i plemenitosti i oni mogu nečim pohvaliti. Koli
kog je uspjeha imala ta demonstracija varoškog samodopadanja danas je teško čak i
naslutiti, no ne treba zaboraviti daje upravo Ludovikova okolina bila puna, uvjetno
rečeno, skorojevića, koji su sa neznatnih društvenih pozicija dospjeli u neposrednu
blizinu kralja i na vrh državne piramide, te da za njih takva predstava nije bila lišena
određena značenja. Inače, kralj se pod Bihaćem našao ponovno već iduće, 1346.,
godine, na putu da podsjedne Zadar.33 Ovaj put kraljev dolazak nije bio praćen
onakvom pompom kao prethodne godine, a povratak, nakon neuspjela pohoda, mo
ra da je bio brz i izveden u tišini. No, otkako je Knin prešao u kraljevske ruke, po
čeo je Bihać postupno gubiti značenje kao strategijsko uporište, budući da se zona
vojnih operacija pomakla daleko prema Jugu.
Sjaj i blještavilo kraljevskih i banskih boravaka u Bihaću bacaju, međutim, u
sjenu jedan proces koji se polako odvijao na području uz veliku okuku Une tijekom
prve polovice XIV stoljeća. Nastojeći u cijelom ugarsko-hrvatskom kraljevstvu stvo
riti novu organizaciju, koja će omogućiti efikasno provođenje kraljevske volje,34
Karlo i njegov nasljednik preuzimaju i dižu na Un i čitav niz utvrda. Vrijeme i način
na koji su te utvrde dignute pobliže su nepoznati, no većinom se ta castra po prvi
put pojavljuju u izvorima u drugoj polovici XIV stoljeća. Pored već postojeće utvrde
u samom Bihaću, u neposrednoj blizini na visu koji kontrolira samu okuku Une i da
nas se vide ostaci sokolske utvrde. U izvorima se Sokol prvi put spominje godine
1369., u jednoj istrazi povedenoj u povodu pljačke dobara kninskoga biskupa.35
Rezultati istrage pokazali su da je prethodne, 1368., godine Nikola sin Beke, tadaš
nji kaštelan Sokola i Unca, na posjedima sokolske utvrde prisvojio, po nalogu tada
šnjeg primorskoga bana Emerika Lackovića, stanovite količine vina i žitarica, koje
su inače kao desetina spadale kninskom biskupu sa ovih posjeda. Iz ovih se podata
30 Isprave kojima banovi Sljepan i Nikola uglavljuju mir sa budućim cetinskim knezom
Ivanom Nelipićem i njegovom majkom u Diplomatički Zbornik X I/1 9 1 3 , 205-208, 23.6.1345.
31 Lopašić, Bihać, 46.
32 Istorjjski Zbornik 4, 134 i bilj. 34.
34 Opće značajke vladavine Anžuvinaca vidi u Klaić, Povijest, 503-513.
35 Katić, Ban Emerik, 6 (vidi tekst na str. .218 ovoga rada).
198
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
ka, dakle, ne može utvrditi kada je bio podignut Sokol, već samo potvrditi daje
tada bio izgrađen, imao svoga kaštelana, posadu i posjede koji su služili za izdržava
nje te posade. Dakako, Sokol je bio pod banskom jurisdikcijom, a ne u privatnom
posjedu nekog od velikaša. Da li je pod Sokolom u XIV stoljeću postojalo naselje
otvorenog tipa, podgrađe, po dostupnim dokumentima se ne da utvrditi, no ako se
smije zaključivati na temelju stanja u obližnjim utvrdama, onda je takva hipoteza
posve opravdana. Posada se Sokola sastojala od vojnika za čije izdržavanje su u XIV
stoljeću služili posjedi Brekovica i Omišal, smješteni između Bihaća i Ostrošca na
lijevoj obali Une, te veliki posjed u bihaćkom polju. Na čelu posade stajao je kašte
lan, koji je imao i sudske ovlasti nad podložnicima nastanjenim na posjedima utvr
de. U velikim ratovima na početku XV stoljeća, Sokol je, zajedno sa Bihaćem i
Ripčem, zbog nestašice novca u Sigismundovoj blagajni bio prvo 1410. založen
Pavlu Čuporu za šest tisuća florina, a potom, 1431., ponovno založen Nikoli i
Stjepanu Frankopanima.3637
Druga utvrda u neposrednoj blizini Bihaća bio je nešto južnije smješteni Ri-
pač. Lopašić posve opravdano tvrdi da Ripač nije nastao 1415., ali nije također vje
rojatno ni njegovo mišljenje da je grad mnogo stariji.3 7 Prvi se put u izvorima spo
minje Ripač 1408.,3839no, mnogo je interesantnije ono što se o ovoj utvrdi doznaje
iz isprave zagrebačkoga kaptola o uvođenju Pavla Čupora u posjed Bihaća, Sokola i
Ripča.3 9 Pisar te isprave, sastavljene na temelju izvještaja sa lica mjesta koji su pod
nijeli zagrebački kanonik Stjepan i „homo regius” Andrija sin Strezivoja, jasno disti-
ngvira Sokol kao castrum, Ripač kao castellus a Bihać kao oppidum. Iz ovog očigle
dno proizlazi da je Ripač bio manji od Sokola, što potvrđuje i činjenica da su, po
sadržaju isprave iz 1408., braća Tompa branili i jedan i drugi, usprkos činjenici da
je Sokol po Sigismundovu sudu bio jedna od najvažnijih utvrda u ovim stranama.4041
Povoljniji položaj, na otočiću usred Une a uz samu ,,via exercitualis” , doprinjeoje
da se pored utvrde brzo razvijalo i otvoreno naselje. Dakako, moguće je čak da je
prvo nastao trg, a potom za njegovu zaštitu i castellus, no kako izvori o tome ne go
vore ništa, pitanje ostaje otvoreno. Bilo kako bilo, stanovnici Ripča su 1527. imali
neka stara prava, koja im je te godine potvrdio Nikola Jurišić, izaslanik kralja Ferdi
nanda.4 1 '
Negdje u blizini Bihaća bila je i utvrda Peć, o kojoj je prva poznata vijest ona
iz 1368., kada se Peć spominje u istrazi o opljačkanoj desetini kninskoga biskupa.
Redoslijed kojim se u tom dokumentu nabrajaju mjesta u kojima je biskupu nanije
ta šteta pokazuje daje Peć bila južnije od Sokola, vjerojatno također na Uni. Naime,
u tom popisu je Sokol spomenut kao psljednji i ujedno najsjeverniji posjed, a Peć je
navedena odmah ispred njega.42 0 Peći se ne zna mnogo, osim daje 1368. imala
36 F. Šišić, Iz arkiva u Željeznom, Vjesnik Zemaljskog Arkiva V II/1905, 172, regest

XX.
38 Isto; Thalloczy, Codex Dubica, 119-121, 22.8.1408.
39 Vidi biij. 2
40 Vidi str. 202 ovoga rada i biij 61.
42 Kao biij. 35.
199
M. Ančić: Bihaćki kraj od . . . Glas.'šrh. Druš; itrii, radn.» /
Bosne Herceg. 25 (1985), str. i$ 3 ^ 2 3 0 /'y l
'A#' ~ :
kaštelana, budući daje već 1408. bila napuštena, a imanje sa kojeg se
vala, zvano Sićan, pripojeno imanjima sa kojih se izdržavao Sokol.43
Također u blizini Bihaća, vjerojatno na desnoj obali Une a između Bihaća i
Ostrošca, nalazila se i utvrda „Zuchan”, koja se u ovom razdoblju u izvorima spomi
nje samo onom prilikom kada je tu veliki vojvoda bosanski, Hrvoje Vukčić Hrvati-
nić, izdao 1393. zavjemicu kralju Sigismundu, obećûći da će ga, nakon smrti Stje
pana Dabiše, primiti za svoga prirodnoga gospodara. 4 Budući da se, vjerojatno, ra
dilo o centru i utvrdi plemena Sučana, o tome će biti riječi kada se bude raspravlja
lo o njihovim posjedima.
Sjevero-istočno od Bihaća, na brežuljku uz Unu, nastaje u prvoj polovici
XIV stoljeća još jedna utvrda sa pođgrađem. Riječ je o poznatom i danas dosta oču
vanom Ostrošcu. Činjenica da Ostrožac nije bio na važnoj saobraćajnici, vojničkoj
cesti, koja je spajala Hrvatsku i Slavoniju, uvjetovala je i nešto drugačiji razvitak.
Utvrda, naime, nastaje na privatnom posjedu Babonića, nakon što su Nikola i Du-
jam, sinovi Radoslava, 1321. kupili od plemenitih Sučana „neku zemlju, odnosno
njihov nasljedni posjed, nazvan Ostrožac” .45 Kada točno grade Babonići oastrum
ne može se utvrditi, no već 1346. spominje se jedan „castellanus de Ostrosecz”,46
što znači da utvrda postoji već tada. Doduše, Ostrožac se spominje kao castrum
još 1330., no na početku je pokazano da je ta isprava kasnija krivotvorina, pa taj
podatak gubi stvarno značenje. Položaj je Ostrošca, inače, postao važniji kada su
počeli drugi i iscrpljujući ratovi Sigismunđa protiv Bosanaca i pristaša Ladislava
Napuljskoga u Hrvatskoj. Utvrda je bila izuzeta iz vlasti Babonića „poradi čuvanja,
ojačanja i obrane našega kraljevstva Slavonije”, kako to objašnjava Sigismund u
ispravi kojom obećaje da će Babonićima što prije vratiti njihov nasljednji posjed.47489
Obećanje dato 1395. nije bilo izvršeno ni iduće godine, kako ćemo to kasnije vidje
ti, a budući da je rat bio obnovljen već 1398., vjerojatno je da Ostrožac i nadalje
ostaje u kraljevskoj vlasti. Mada je castrum bio privatno vlasništvo, ipak mu je pri
padao zemljišni posjed, no da li se sa toga posjeda izdržavala ostrožačka posada teš
ko je reći.4
Konačno, vrijedno je spomenuti još jednu utvrdu u ovome kraju, i to ne
toliko zbog njene izuzetne važnosti, koliko zbog interesantna pravnog položaja.
Radi se o starom Cazinu, za koji je Lopašić pretpostavljao daje još u doba domaće
hrvatske dinastije došao pod vlast kninskoga biskupa.4® Inače, Cazin je bio najsje
vernija točka kninske biskupije, i doista od starine u biskupovu posjedu. Dokume-
nat priopćen u Prilogu I, sa opisanima granicama posjeda, otkriva da je Cazin cas
trum sa imanjem te da biskup posjeduje neku darovnicu kralja Bele u kojoj su nave-
43 Thalloczy, Codex Dubica, 320, 22.8.1408,: „que ad castrum nostrum Pech usque
ad desolacionem ip siu s... pertinere dignoscitur”.
44 Vidi ovdje str. 215 i bity. 142.
45 Thalloczy, Codex Blagay, 89-90; Diplomatički Zbornik IX /1911, 35, 2.11.1321.
46 Thalloczy, Codex Blagay, 122; Diplomatički Zbornik X I/1 9 1 3 , 314, 30.7.1346.:
„comes Voin filius Vichen, familiaris et castellanus nobilis viri comitis Duymi filii Radozlai de
Oztrzech” .
47 Thalloczy, Codex Blagay, 186-187, 25.8.1395.
48 Thalloczy, Codex Blagay, 163; Diplomatički Zbornik X V /1934, 41, 24.5.1374.:
„possessionarie portionis Dobornicha vocate, ad castrum Oztrasech comitis Iohannis filiis quo
ndam cqmitis Duymi pertinentis”.
200
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
dene granice toga imanja. Nemoguće je utvrditi na kojeg se Belu ovdje misli, budući
da u obzir dolaze tri vladara sa tim imenom, čije vladavine spadaju u razdoblje od
1131. do 1270.50 Šteta je što splitski kanonici nisu prepisali Belinu ispravu, kako
je to već bio običaj kod sastavljanja ovakvih isprava i kaptolima, jer bi se iz toga
moglo saznati ne samo o kojem se od trojice vladara ovdje govori, već i to da li se
radilo o obnovi neke stare ili o posve novoj darovnici. Bilo kako bilo, zasvjedočeno
je da kninski biskup tijekom XIV stoljeća boravi u cazinskoj utvrdi, a ispod nje se
razvilo i otvoreno naselje koje se u kasnijim dokumentima spominje kao op-
pidum.5152
Iz svega što je izloženo o utvrdama koje se u izvorima javljaju u okolici Biha
ća tijekom XIV stoljeća, da se zaključiti da su Anžuvinci stvorili u ovom području
cjelovit sustav utvrda, čija je posebna vrijednost ležala u činjenici da su kraljevskoj
vlasti obezbjeđivale sigurno uporište na granici vječito nemirne Hrvatske. No taj je
tvrđavni sustav ostao van svoje vojne funkcije kroz skoro trideset godina, od 1358.
do 1384. Smrt kralja Ludovika, 1382., i anarkična vladavina njegovih nasljednica,
žene Elizabete i kćerke Marije, koja je uslijedila, dovele su do novog potresa u ugar-
sko-hrvatskom kraljevstvu. Nevolje su započele ustankom braće Horvat i Ivana Pali-
|n e, nastavile Tvrtkovim osvajanjem dijela Hrvatske i Dalmacije i kulminirale iscrp-
ljujućim ratom Sigismundovim protiv pristaša Ladislava Napuljskoga, kojima je na
čelu stajao veliki vojvoda bosanski i kasniji herceg splitski, Hrvoje Vukčić Hrvatinić.
No, za razliku od prijestolnih borbi sa kraja XIII i početka XIV stoljeća, kada su se
protivnički tabori sukobljavali upravo na granici Slavonije i Hrvatske, sada se sukob
širi i na liniju koju ocrtava granica prema Bosni. Bez obzira na to, Bihać se opet na
šao u epicentru sukoba, pa će biti zanimljivo pogledati na koji je način kralj Sigis
mund pokušao za sebe osigurati uporište u ovom kraju. U tom kontekstu nije bez
značenja podatak da je za ugarsko-hrvatskoga kralja upravo Sokol, u neposrednoj
blizini Bihaća, bio „glavna utvrda... između Hrvatske i Slavonije”.5 2
Već u augustu 1387., kada je sukob sa Tvrtkom bio u punom jeku, povlači
Sigismund prvi potez kojim namjerava osigurati čvrsto uporište u bihaćkom kraju.
Za razliku od svojih prethodnika, koji su smatrali daje u takvim trenutcima najcjeli-
shodnije osloniti se na stanovništvo Bihaća, pa su upravo onda kada im je bilo potre
bno uporište potvrđivah stare privilegije, Sigismund premiješta u okolici Bihaća svo
ga vjernog i odvažnog viteza Petra sina Novakova od plemena Mogorovića.53 Petar
se već ranije u brojnim pohodima iskazao kao vjeran podanik, pa je čak, i ako ro
dom iz hrvatske Ostrovice, dobio posjed duboko u Ugarskoj, točnije u Hontskoj žu
paniji. Sada mu Sigismund zamjenjuje tamošnji posjed za pet sela „in pertinentiis de
Byhichio existentes”, uključujući i bivši posjed bihaćke općine, selo Velhove. Pored
toga, kralj, kako je to ranije spomenuto, preuzima i ostrožačku utvrdu, pokušavaju
ći i na taj način ojačati svoj položaj. I kasnije će Sigismund obilatim darovima nas
tojati da sačuva privrženike, makar time išao na štetu drugih. Kada se, nakon doga
50 Bela II vladao je 1131-1141., Bela III 1172-1196. a Bela IV 1235-1270. Prvi kralj
ovoga imena vladao je 1060-1063., što znači prije osvojenja Hrvatske, pa prema tome nije niti
mogao poklanjati posjed kninskome biskupu.
51 Kninski biskup Blaž izdaje u Cazinu jednu ispravu 30.7.1354. (Diplomatički Zbor
nik X II/1914, 248-250). O Cazinu kao oppidum-u vidi Lopašić, Bihać, 130.
52 Isto kao bifl. 40.
53 Diplomatički Zbornik X V II/1981, 77, 28.8.1387.
201
M. A nčić: Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. arh. radn.
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 193—230
đaja pod Doborom i Kninom u ljeto 1394., pomirio sa braćom Hrvojem i Vukom
Vukčićima, namislio je kralj da njihovu naklonost sačuva obilatim darovima, pa je u
tu svrhu planirao da Hrvoji i Vuku odstupi Ostrožac. Glasine o tome doprle su i do
Stjepana Babonića, koji je, shodno obećanju datom 1395.,54 očekivao da mu se
Ostrožac vrati, pa je u augustu 1396. protestirao u zagrebačkom kaptolu protiv
takve kraljeve namjere.55 Na štetu plemenitih Kolunića podijelio je Sigismund
1397. njihove posjede braći Vojku i Petru Latičićima, inače vazalima Hrvatinića, pa
je 1405. ispravio i tu grešku.56578
Nova faza u ratu s Ladislavljevim pristašama nastupila je 1398., kada se u
tom taboru ponovno našao Hrvoje Vukčić. Njegova aktivnost, a posebno snaga nje
govih odreda, dobrano će se osjetiti u krajevima uz rijeku Unu. Nakon neuspješna
Sigismundova pohoda u ljeto 1398., osvojio je Hrvoje Dubicu,5 7 a vjerojatno je u to
doba u njegove ruke pao i Bihać sa okolicom. Stoje za ovaj kraj predstavljala Hrvo-
jeva vlast ne može se pouzdano doznati iz poznatih izvora, no ako se može vjerovati
onome što je rečeno u Sigjsmundovoj ispravi za plemenite Koluniće, režim koji su
zaveli Bosanci nije bio nimalo lak. Naime, u toj se ispravi tvrdi daje Koluniće Hrvo-
jeva vlast dovela do krajnje bijede, te su se njegove vlasti sami oslobodili i vratili
pod kraljevu zaštitu.58 No, nije samo Hrvojeva vlast mogla biti uzrok toj bijedi, već
su i ratne operacije, koje su se vodile u ovom kraju, morale ostaviti traga na ukupno
stanje stanovništva. Tako Pavao Pavlović februara 1403. navodi upravo Bihać kao
odrednicu jednog velikog vojnog odreda sastavljenog od Ladislavljevih pristaša i
bosanskih trupa, koji je iz Zadra krenuo pod komandom Hrvojeva banovca Tvrtka
Latičića,59 što jasno svjedoči da su se upravo ovdje odvijale teške borbe. Svoj do
prinos ratnim razaranjima dala je i druga strana. Tako je, na primjer, Sigismundov
hrvatski ban, Pavao Bisseny, provevši godinu dana u zarobljeništvu kod Ladislava,
uspio da se dokopa slobode, vrati u Ugarsku i, sakupivši vojsku, krene na Bihać.
Pohod je bio uspješan, pa je izgleda cijeli kraj vraćen pod Sigismundovu vlast, ali je
pri tome i sam ban Pavao zadobio teške rane,60 što jasno govori o žestini okršaja.
Iz navedenoga dokumenta se ne vidi kada se sve ovo točno odigralo, no jedno pismo
kralja Sigismunda, sačuvano tek u regestu, pomaže da se datira povratak Bihaća u
kraljevske ruke. Naime, u prismu burgundskom hercegu Filipu od 16.4.1404. javlja
Sigismund da su njegove čete zauzele „castrum capitale Sokol vocatum, inter Scla-
voniam et Croatiam, de dicto Ladislao Dyrrhaciensi.”61 Vejrojatno je tom istom
prigodom Pavao Bisseny osvojio i Bihać, koji nakon ovoga više nije padao u ruke
Bosancima.
Sljedeće, 1405., godine krenuo je sam Sigismund na pohod protiv Hrvoja,
pa je preko Sokolgrada kod Jajca stigao u septembru i do Bihaća.62 Ovdje je kralj
54 Vidi biti. 47.
55 Thalloczy, Codex Blagay, 187-188, 18.8.1396.
56 Malyusz, Szigismondi I I / 1, 510, br. 4171, 29.9.1405.
57 P. Čošković, Dubica u bosansko-ugarskim odnosima 1398-1402., Istorijski Zbornik
2 /1 9 8 1 ,
58 Vidi bi«. 56.
59 F. Šišić, Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskog, Vjestnik Zemaljskog Arkiva
V I/1904, 36-37.
60 Malyusz, Szigismondi, II/1 , 501, br. 4110, 24.8.1405.
61 F. Šišić, Nekoliko isprava iz početka XV stoljeća, Starine JAZU X X X IX /1938, 241.
62 Posljednji je u nas o tom e pohodu pisao P. Živković, Tvrtko II Tvrtković, Sarajevo
1981, 49-50, datirajući povratak Bihaća pod vlast ugarsko-hrvatskoga vladara u ovo doba, što,
čini se, nije točno.
202
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 193—230
boravio petnaestak dana, i tom prilikom izdao nekoliko isprava,6 3 a Bišćani su isko
ristili kraljev boravak u svojoj sredini da zatraže potvrdu starih privilegija. Njihovoj
molbi je udovoljeno 18. oktobra, kada je izdana svečana potvrdnica sa transumpti-
ma ranijih privilegija.6364 Nakon Šigismunđova odlaska izgleda daje opet došlo do
napada Bosanaca, pri čemu su već spominjana braća Tumpa obranili Ripač i Sokol,
za što im je Sigismund 1408. darivao posjed napuštene Peći.65 O daljem ratovanju
u ovom kraju ne zna se mnogo, a sljedeća krupna promjena do koje je došlo bilo je
zalaganje Bihaća, Sokola i Ripča. Naime, 21.12.1410. Andrija Strezivojev, „homo
regjus” , je uz svjedočenje zagrebačkoga kanonika Stjepana izvršio statuciju ih uvo
đenje u posjed Pavla Čupora i njegova brata Stjepana, predavši im „oppidum Byhyg,
castmm regium Zokol necnon castellum Rypach”, shodno naređenju koje je dobio
od kralja Sigismunda.6667Tako je Bihać, nakon 148 godine uživanja statusa slobod
nog kraljevskog grada, došao u ruke zagrebačkoga i križevačkoga župana i njegova
brata za svega 6 000 dukata. Čupori su bili uvedeni ,,u posjed istih utvrde, grada,
kaštela, sela, imanja i inih korisnosti”. O tome što je ova promjena značila za Biš-
ćane i stanovništvo ovoga kraja može se govoriti tek u kontekstu povijesti XV sto
ljeća.
Iz ovog izlaganja o političkim okvirima povijesti bihaćkoga kraja u XIV i po
četkom XV stoljeća namjerno su izostavljene one vijesti koje govore, o prvim poja
vama Turaka u ovom kraju, da bi ovdje bile posebno raspravljene. Prvi dokumenat
koji izravno spominje prisustvo Turaka u bihaćkom kraju je darovnica braći Tumpa,
iz 1408.6 7 U ispravi se izrijekom navodi da su se braća hrabro borila „protiv Bosa
naca i bezbožnih Turaka” i obranila Sokol i Ripač. Ranije je već rečeno da bi ove
borbe trebalo datirati u vrijeme nakon kraljeva odlaska iz Bihaća, dakle negdje pos
lije oktobra 1405., kada je Hrvoje ponovno pokušao uspostaviti svoju vlast u ovom
kraju. U tom pohodu mora da su učestvovale i turske pomoćne čete, kao što se to
događalo i ranije. Tako se već 1401. spominje da je grad Zrin bio porušen, spaljen
i opustošen „od strane okrutnih Turaka, neprijatelja Kristova križa/i Bosanaca” .68
Da je upravo veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vikčić Hrvatinić doveo Turke u ove
krajeve izravno se govori u jednoj ispravi iz 1406;, u kojoj su pobrojane štete priči
njene Babonićima i njihovim posjedima od strane vojvode Hrvoja.69 Takvo pojavlji
vanje Turaka, prvo kao pomoćnih četa u lokalnim sukobima, a potom kao samostal
nih pljačkaških odreda koji zalaze duboko u teritorij neprijatelja, bilo je karakteris
tika njihova nastupa u svim zemljama koje će kasnije pasti pod njihovu vlast. Sudbi
na je Bihaća i okolice bila takva daje ovaj kraj, kao pogranični, bio predodređen da
trpi pljačkaške pohode sve jačeg intenziteta u sljedećih dvije stotine godina, što će
u krajnjoj konsekvenci dovesti do posvemašnjeg pustošenja i stvaranja širokog teri
torija bez stanovništva koje je bilo prisiljeno, ako već nije pobijeno prilikom takvih
63 Živković, Tvrtko II, 50.
64 Thalloczy, Codex Dubica, 128-130, 18.10.1405.
65 Vidi ispravu citiranu u bilj. 67.
66 Thalloczy, Codex Dubica, 321-322, 4.1.1411.
67 Isto, 320, 22.8.1408.: ,,et ultimatim de castris nostris Ripach et Sokol, contra Bos-
nenses ac nefandissimos Turcos viriliter pugnando” .
68 Šišić, Nekoliko isprava, 158, 14.4.1401.: „per sevissimos Turcos crucis Christi ini-
micos ac Boznenses”.
69 Thalloczy, Codex Blagay, 220, 22.4.1406.: „idem Horwoya omnium malorum fo-
mes egreferens ... in eorumndem nostrorum fidelium offensam, aducta quasi innumerabilia plu-
ralitate perfidorum turcorum...” .
203
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
upada, da spas traži u bijegu. Kako je tekao taj proces, te što su bile posljedice takva
razvitka, može biti predmetom samo posebne studije.
„Civitas Byhyg” , kako se u XIV stoljeću obično naziva ova varoš, jedna je
od rijetkih koje su sačuvale kontinuitet kraljevske slobode sve do u XV stoljeće.
Pravni položaj dobijen prvim, Marijinim, privilegijem iz 1262. ostao je nepromije
njen, a da to Bišćani nisu morali platiti povećanim davanjima, kako se to dogodilo
drugim slobodnim varošima u Slavoniji kada su im slobode obnavljane u XIV sto
ljeću.70 Štoviše, od Ladislavljeva vremena uživaju Bišćani još jednu pogodnost, a
ta je da su oslobođeni svih maltarina na području od Drave do mora, što će im u
svim kasnijim privilegijima biti potvrđeno.71 Upravna struktura same varoši, normi
rana također Marijinim privilegijem, održava se i u XIV stoljeću, dopunjena novim
elementima. Na čelu varoši stoji villicus, iz ovoga razdoblja imenom su poznata pe
torica, čija je osnovna funkcija sudstvo. Uz njega postoji i stanoviti oblik gradskoga
vijeća' tijelo koje sačinjavaju prisegnuti građani (jurati). Ta se institucija prvi put
izrijekom spominje tek 1442.,7273 ali kada se to vijeće stvarno pojavljuje ne može se
točno utvrditi. Ima indicija po kojima se da zaključiti da vijeće postoji već sredinom
XIV stoljeća. Naime, 1358. se pred kraljem prvi put pojavljuje villicus u društvu
svojih sugrađana, navedenih kao „Semko et Katis, cives et hospites , tražeći pot
vrdu starih privilegija. U ranijim prilikama se villicus u tom poslu pojavljivao u druš
tvu župnika, plebana, koji je očigledno igrao važnu ulogu u upravi do pojave vije
ća.74756Pojavu prisegnutih građana, članova vijeća, trebalo bi možda dovesti u vezu sa
distingviranjem stanovništva na „cives” i „hospites” , koja pada upravo u isto doba.
Iz primjera zagrebačkoga Gradeca zna se da su „cives” uživali posebno gradska pra
va, posjedovali nekretnine i na njih plaćali porez, a „hospites” su bili samo stanov
nici bez gradskih prava i sa drugačijom osnovicom oporezivanja.7 Semko i Katis
su 1358. i „cives” i „hospites” , no činjenica da Katis, koji je ranije bio villicus,
i dalje ima velikog udjela u gradskom životu pokazuje da se u ovo doba stvarno izd
vaja jedan poseban sloj varoškog stanovništva sa vidnom ulogom u političkom živo
tu zajednice. Što su temelji toga procesa podvajanja ne može se utvrditi bez opšir
nijih podataka o gospodarskom životu varoši, a podjela je, čini se, završena negdje
70 Takav je, na primjer, slučaj sa Koprivnicom (Klaić, Povijest, 536).
71 Po prvom, Marijinom, privilegiju vidi se da su Bišćani i prije 1262. uživali stanovite
povlastice u plaćanju malterina (Istorijski Zbornik 4, 129). Međutim, Ladislav 1279. jasno naz
načuje u svom privilegiju: „concessimus eisdem, quod tributarium ultra Drawam existens usque
ad mare, tributum aliquid ab eis exigere non présumant” (Thalloczy, Codex Dubica, 20; Diplo
matički Zbornik X II/1 9 14, 667).
72 Lopašić, Bihać, Prilog V, 239, 1442.: „Nos Rathko judex Byhygiensis ac jurat! et
omnes ciues, atque tota communitas loci eiusdem”.
73 Thalloczy, Codex Dubica, 56; Diplomatički Zbornik X II/1914, 665, 29.8.1358.
74 Bihaćki se župan Pavao pojavljuje u dva navrata pred kraljem, 1322. i 1345., no nje
gov je utjecaj na prilike u Bihaću i odnose sa vladarom mogao potjecati i odatle što je bio Karlov
„fidelis capellanus” (vidi odnosne privilegije u Diplomatički Zbornik X II/1914, 665 i 666).
75 Klaić, Povijest, 542, bilj. 145 i 146.
76 Katis je 1345. „villicus civitatis nostre de Byhagh” (Thalloczy, Codex Dubica, 33-34
Diplomatički Zbornik X II/1914, 665-669, 23.7.1345.), a 1358., kao s to je već rečeno, jedan
od članova delegacije koja izlazi pred Ludovika.
204
M. A n čić: Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. arh. radn.
Bosne Herceg. 25 (198S), str. 1 9 3 -2 3 0
do početka XV stojeća, jer se 1405. Petar kovač u Sigismunđovu privilegiju spomi

nje samo kao „civis de Byhyg” .7778
Sudska ovlast villicus-a, kako je to već iz Marijina privilegija proizlazilo, obu-
hvatala je i najteže sporove u kojima se radilo o prolivenoj krvi, a prizivno sudište
bio je kraljevski sud, te nam ovdje ostaje da se vidi na kojem se prostoru širila ju
risdikcija općinskoga suca. Svakako su, prije svega, u njegovoj nadležnosti bili sam
Bihać i stanovnici općinskoga posjeda Velhove. Pored toga, po svemu sudeći, ovlasti
su bihaćkoga suca bile proširene i na posjede u okolici varoši, mada su ovi spadali u
„kraljevske zemlje” . Takav se zaključak može izvesti iz činjenice da 1380. „knzn.
il’pran’t’ knzn. sokol’ski” sud i|„s’ sud’ci bihac’skimi na ime s’ sud’cem miklinom’ ...
ob’ imin* ko e pred’ bih’ćem’” .79 Ovo imanje pred Bihaćem bilo je dodijeljeno so
kolskoj utvrdi kako bi se sa njega izdržavala posada, pa su Stanislav Novakov i Cvi-
tko Filetov, koji su se sporili oko jednog komada zemlje na tom imanju, morali vo
diti svoj spor pred sokolskim knezom, koji je kao kraljevski kaštelan bio nadležni
sudac u sporovima vođenim radi imanja podloženih utvrdi. No, vjerojatno stoga što
su kraljevske zemlje često mijenjale korisnike koji na njima imaju i sudačko pravo,
o čemu će još biti riječi, sudske ovlasti nad njima, u zajednici sa trenutnim korisni
kom, imao je i bihaćki općinski sudac.
Osnovna poreska obaveza Bišćana bio je još od 1262. „terragium”, koji su
na dan sv. Martina plaćali u iznosu od 15 maraka.80 Sudeći prema ovom paušalnom
iznosu Bihać je već u to doba imao najmanje 150 kuća, budući da se uobičajeni iz
nos „zemljarine” za stanovnike slavonskih varoši kretao u rasponu od 12 do 20 de-
nara,81 a jedna je marka sadržavala 200 denara,82834iz čega se lako da izračunati da
je za 15 maraka trebalo najmanje 150 vratiju.8 3 2a ostale poreske obaveze zna se
toliko da na samom gradskom trgu nije bilo ubiranja nikakve daće niti od domaćih
niti od stranih trgovaca, a već je rečeno da Bišćani ne plaćaju maltarina od Jadrana
do Drave. Bili su dužni plaćati samo carinu, tridesetomu, kod uvoza robe čija je vri
jednost prelazila 5 maraka.
Teško je odgovoriti na pitanje kakav je bio položaj drugih dradskih naselja u
ovom kraju, izuzimajući Ostrožac, budući da su podaci izvora krajnje oskudni. O
Ostrošcu se može nešto više reći zahvaljujući tome što je, pored ostalog, sačuvan i
jedan dokumenat tamošnjeg općinskog suca. No, pođimo redom. U jednom doku
mentu iz 1359. spominje se Markulin, „civis de Ostrosech”,84 što znači daje tada
postojalo otvoreno naselje pod ostrožačkom utvrdom. Činjenica da je Markulin
„civis” navodi na pomisao da je i u Ostrošcu izvršena podjela na stanovnike i građa
77 Thalloczy, Codex Dubica, 129, 18.10.1405.: „Petrus Faber civis eiusdem civitatis”.
78 Istorijski Zbornik 4, 132.
79 Cronia, Glagolska isprava, 224.
80 Istorijski Zbornik 4, 129; Diplomatički Zbornik X II/1914, 667.
8 1 0 visini zemljarine vidi Klaić, Povijest, 532-537. Izuzetno je samo u Krapini zemlja-
rina iznosila 50 dinara od vrata, no raspolažemo podatkom da je mnogo bliže Bihaću, u Ostroš
cu, zemljarina iznosila 12 „fariža” po kući (Lopašić, Bihać, Prilog II, 2 35).
82 O odnosu dinara i marke vidi Ć. Truhelka,. Slavonski banovci, GZM IX /1897, 35-39
83 Na isti je način Klaić, Povijest, 536 bitj. 115, pokušala odrediti broj kurija i stanov
nika u Koprivnici. No, dok je ovaj metod koliko toliko pouzdan što se tiče broja kurija, kod od
ređivanja broja stanovnika vrlo ga je teško upotrijebiti zbog nemogućnosti da se odredi prosje
čan broj stanovnika u svakom domu.
84 Thalloczy, Codex Blagay, 142-143; Diplomatički Zbornik X II/1914, 563-564.
25.4.1359.
205
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 193—230
ne, što bi u daljoj konsekvenci značilo da su Dujam i Nikola Babonići nekim privile
gijem regulirali položaj stanovnika varoši. Ne bi to bilo čudno, budući da su otvore
na naselja trgovaca i obrtnika donosila svojim gospodarima velike prihode u gotovu
novcu.85 Početkom XV stoljeća na čelu ostrožačke općine stoji „sudac’ Smo-
lac’”,86879 što je istovetno latinskom „villicus” , čime se može potkrijepiti tvrdnja da
su Babonići privilegirali Ostroščane. Uz suca postoji i vijeće, koje mu pomaže kako
u upravnim tako i u sudskim poslovima, kako je to bilo i ovom prilikom kada je bra
tovština sv. Katarine prodala svoju palaču u Ostrošcu.81 Iz popisa svjedoka ove pro
daje vidi se da je općina imala i svoga pisara, ili kako se on u dokumentu naziva
„Vlatko pisac”. I druge su općine imale ovakva službenika,8 8 pase na velikom vje-
rojatnoćom može pretpostaviti da je postojao i u Bihaću, kao već dobrano izgrađe
noj samoupravnoj zajednici. „Sudac’ Ostržač’ki i vs’a op’šćina” imaju i svoj pečat,
koji upravo ovoj ispravi daje javnu vjeru, budući da se radilo o privatnopravnom
poslu predaje nekretnina. Inače, u XIV stoljeću i bihaćka općina ima svoj pečat, pa
i on u XV stoljeću uživa javnu vjeru, kako se to da vidjeti iz israve izdate 1442. u
Bihaću.89 Mada ovi gradski pečati po prirodi nisu bili „sigilla authentica maiora”,
odnosno nisu teorijski imali javne vjere, tijekom XIV stoljeća praksa ih je ipak uči
nila takvima,90 budući da upravo u ovo doba naglo raste potreba za ovim institu
tom.
U svojoj ispravi ostrožački sudac sugrađane naziva „purgari Ostržač’ki”, što
nije neuobičajeno u varošima sjeverne Hrvatske i južne Slavonije. Upotreba, pak, to
ga termina pruža zgodnu priliku za usporedbu sa gradovima u susjednoj Bosni, u ko
jima se također javljaju purgari. Tim se pojmom u Bosni označavaju članovi varoš-
koga vijeća, koji sa knezom upravljaju poslovima mjesta.9192Ustanova purgara javlja
se u rudarskim centrima, gdje ju formiraju njemački naseljenici, purgari ili građani,
koji kao izraz autonomije imaju vlastito vijeće. Nakon što su se ovi naseljenici uto
pili u slavenskoj masi, a uz njihovu pomoć formirana gradska naselja izborila samo
upravu stanovitog opsega, nazivom purgar stali su se oslovljavati upravo i samo čla
novi gradskih vijeća, i to stoga što su prvobitno samo purgari imali svoja vijeća. U
Hrvatskoj oko Kupe, Korane i Une, pojam purgar javlja se, nasuprot Bosni, relativ
no kasno, tek u XV stoljeću. Tamo gdje je u upotrebi, a to je bihaćki kraj zaključno
sa Rmnjem na jugu, posjedi Frankopana i južna Slavonija, purgar znači isto što i
varošanin, odnosno „civis” .
Termin je očigledno njemačkog porijekla (burger), pa njegova upotreba, kao
i u Bosni, pokreće pitanje uloge stranoga etničkog elementa u stvaranju gradskih na
85 Klaić, Povijest, 550-551.

86 Lopašić, Bihać, Prilog II, 235. Ispravu je objavio i Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici,
MHJSM 6, JAZU, Zagreb 1898, 105-106, 21.9.1403.
87 Isto.
88 Koprivnički se „pisac” Ambrozije navodi čak kao notar (Diplomatički Zbornik
X II/1914, 215, 8.12.1353.).
89 Vidi dokumenat citiran u bilj. 72.
90 M. Kostrenčić, Fides publica (javna vjera) u pravnoj ¡storiji Srba i Hrvata do kraja
XV vijeka, SKA, Beograd 1930, 105.
9 1 0 purgarima u Bosni vidi M. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i
Bosni I, SAN, Beograd 1955, 14-19; D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosa
nske države, Sarajevo 1978, 245-252.
92 Purgari se pored Ostrošca javljaju u Jastrebarskom, Oziju, Rmnju i Modrušu (Šur
min, Hrvatski spomenici, 124, 140-143, 190-191, 232-235, 243, 288).
206
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 193—230
selja. Nesumnjiva je činjenica da je njemačkih kolonista doista bilo,93 no pojava

purgara pri tome ne može da se koristi kao dokaz njihove brojnosti, odnosno poka
zatelj njihova udjela u broju gradskih stanovnika, pogotovu u području gdje se taj
termin pojavljuje u izvorima. Purgar kao oznaka i sinonim za „civis” mogao se vrlo
lako pojaviti i proširiti pod ugarskim utjecajem, budući daje tamo njemački eleme-
nat odigrao krupnu ulogu u stvaranju gradskih naselja. Inače, u izvornom materija
lu koji govori o životu gradskih naselja uz veliku okuku Une zamjetljiva je činjenica
koja ne1ostavlja mjesta dvojbi: velika većina poznatih imena su domaća,9495što vrlo
jasno govori o preovlađujućem hrvatskom etničkom elementu. Stranci se javljaju
gotovo jedino kao kraljevski službenici, kakvi su recimo pećki kaštelan „Stephanus
dictus Nemezh” , odnosno sokolski Ilprant, iskvareno od Hildebrand.
Čime se bavio stanovnik ovih naselja nastalih u podgrađima utvrda nije teško
ustvrditi, no razrada takve tvrdnje nije nimalo lak posao zbog nedostatka izvornog
materijala koji bi osvjetljavao ovaj problem. Još dok je bilo govora o tome kako je
Bihać postao slobodna kraljevska varoš pokazano je da trgovina i obrt čine temelj
varoškog gospodarstva.9 5 Tek pokoju zraku na razvitak trgovine bacaju podaci tak
va tipa kao što je poziv mletačkim trgovcima da slobodno dođu na posjede Baboni-
ća, koji je 1310. uputio mletačkome duždu ban Stjepan iz Steničnjaka.96970 razvit
ku trgovine južno od Save i koristi koju ona donosi govori i broj uspostavljenih za
konitih i nezakonitih mitnica i pristojbi za prelaske mostova i riječnih prelaza, koje
navodi akt o podjeli posjeda Babonića.9 7 Nažalost, ovakvim činjenicama može se
koristiti tek za uopćeno stvaranje slike, budući da ne kazuju mnogo o teritoriju koji
je ovdje predmet razmatranja. Jedan jedini podatak govori nešto o trgovačkoj akti
vnosti jednog stanovnika Ostrošca, stanovitog Markulina, koji je 1351. podigao 357
florina iz depozita Dujma Babonića, položenog kod opata cistercitske opatije u To-
puskom. Novac je vratio tek kroz osam godina, 1359., i on je trebao poslužiti za
troškove ukoliko bi netko pozvao na sud kneza Dujma ili dotičnoga Markulina.98
0 načinu trgovanja u ovim otvorenim naseljima dosta dobro govori slučaj
braće Sebastijana i Stanislava iz Zrina, koji su bili opljačkani u trgovištu pod utvr
dom Stjepana Babonića, zvanom Brumen, 1388. I ako se u dokumentu za braću
navodi da su bih trgovci, po tome što se kod njih zateklo 50 kuninih i 500 vjeveriči-
93 Val se njemačke kolonizacije može pratiti od Varaždina do Zagreba, no u toj tački
obiijen podataka prestaju pouzdana svjedočanstva. Osnovano je pretpostaviti da je postojala i
linija migracije od slovenskih zemalja ka planinskom pojasu koji razdvaja Hrvatsku od Slavonije,
pa ipak šturi podaci izvora koji govore o gradskim naseljima na tome prostoru ne mogu potkri
jepiti ni takvu pretpostavku.
94 Imenom su poznati sljedeći bihaćki villici: Jacobus iz 1271., Katis iz 1345., Chy-
mezk iz 1358., Mikulin iz 1380., Dujam iz 1405.¡jedini poznati pleban je Pavao, koji se spomi
nje 1322. i 1345.; od građana poznati su Semko iz 1358. (zajedno sa Katisom) i Petar kovač iz
1405.; od ostrožačkih sudaca poznat je samo Smolac iz 1403.; kao plebani spominju se 1368.
Petar Grubišin i 1403. Mavr;od građana su poznati iz 1359. Markulin, 1368. Radososbir, Rađo-
slaus i Petrus, iz 1403. Dujam Milosvić, Vuk Željeznović, pisac Vlatko, Ratko Mižerić, Brajša.
Dapša i Gal’. U ispravama pisanim hrvatskim jezikom nema nikakva problema sa pravim obli
kom imena, dok su latinski sastavljeni dokumenti, pisani rukom kraljevskih kancelara i na pap-
skoj kuriji, puni razumljivih grešaka u pisanju hrvatskih imena. Inače, imena se nalaze u doku
mentima citiranim mnogo puta u dosadašnjem izlaganju, pa nema potrebe da se ovdje ponovne
navode.
95 Istorijski Zbornik 4, 130.
97 Isto, 353.
98 Thalloczy, Codex Blagay, 142-143; Diplomatički Zbornik X II/1914, 563-564.
13.4.1359.
20~
Bosne Herceg. 25 (198S), str. 193—230
jih koža, 1 „mastruka” od lisičijeg krzna za 12 osoba, igle, pojasevi i kožnate kese-
-novčarke te košare u kojima se sve to nalazilo," vidi se daje zapravo riječ o obrt-
nicima-krznarima, koji su krenuli da sami prodaju učinjena krzna i gotove proižvode
i, vjerojatno, da kupuju nove sirovine. Logično je pretpostaviti da su i obrtnici iz
Bihaća i Ostrošca, koji zasigurno po razvijenosti nisu zaostajali za Zrinom, isto ova
ko išli od trgovišta do trgovišta, prodajući svoju robu. Inače, o obrtnicima i njihovoj
proizvodnji u bihaćkom kraju podataka za ovo razdoblje jednostavno nema, izuzev
što se u Sigismundovu privilegiju Bišćanima, iz 1405., spominje Petar kovač.9910010Da
se u varošima ipak trguje, bavi obrtom i intenzivno barata novcem, jasno govori či
njenica da tu niču kamene kuće, palače, koje su u kontinentalnom dijelu srednjo
vjekovnoj Evrope uvijek znak gospodarskoga napretka. Takvu jednu palaču je Du-
jam Milosvić ostavio bratovštini sv. Katarine u Ostrošcu, da bi je članovi bratovšine
prodali 1403., što znači daje već u XIV stoljeću gospodarska moć pojedinca dozvo
ljavala i takve ekstravagancije kakva je izgradnja kamene „palače”.
Međutim, i nedostatak podataka u izvorima o gospodarskoj djelatnosti u va
rošima je neke vrsti podatak i pokazatelj koji treba protumačiti. To što se Bihać
rijetko spominje u dokumentima iz arhiva dalmatinskih gradova upućuje na zaklju
čak da su veze sa tim trgovačkim centrima bile vrlo slabe. Za takvu tvrdnju izravnu
potvrdu daje popis šteta pričinjenih kninskome biskupu, u kojem za posjede Peći i
Sokola stoji ovaj tekst: „Item Stephanus dictus Nemazh tune castellanus de Pech,
recepisset CC mirnachos,10 1 nomen mensurae est, bladi et IlIIor truncos apium...
Item supradictus Nicolaus, filius Beche, tune castellanus de Zochol, in tenutis dicti
cas tri CXLVI cubulos vini, auene LXII mirnachos, tritici XXV et millei XV mirnac
hos recepisset” . Činjenica da splitski kanonik Mihovil, koji podnosi izvještaj, i Spli
ćanin koji piše ispravu moraju označiti da je „mirnjak” mjera, već je sama po sebi
čudna, utoliko što je za sada jedini poznati primjer upotrebe ove mjere iz neposred
ne blizine Splita, točnije u kartularu samostana sv. Petra de Gumai.102 No, za ovu
temu je još interesantnije da je „mirnjak” , ako se već u mnogim krajevima povukao
pred starom,103 ostao u upotrebi u krajevima uz srednji tok Une. Očigledan je to
dokaz da su veze sa krajevima u kojima je star u upotrebi, a to je prvenstveno Dal
macija, vrlo slabe ili gotovo nikakve.
Ostaje na kraju ovih razmatranja o gradskim naseljima uz veliku okuku Une
da se nešto kaže i o njihovu izgledu. Temaje već načetakadaje spomenuto da se u
99 T h allo czy , C odex Blagay, 189-190, 2 0 .9 .1 3 9 7 .: ,,in an n o d o m in i m illesim o CCC oc
togésim o o ctav o circa fe stu m b e a ti M artini confessoris P etrus filius an d ree d ic tu s Lees pro tu n e
castellan u s d e castro B rum en ... in fo ro sub d ic to B rum en e x is te n ti q u ib u sd a m S ebastiano et
S tan iz(l)ao m ercato rib u s, io b ag io n ib u s d ic ti m agistri Pauli c o m m o ra n tib u s sub d icto castro
Z ryn o m n ia m ercim onia, prim o v id elicet q u in q u a g in ta cures m ard u rin as e t q u in g en tas cutes
a sp erio n u m et u n am m astru cam de cu tib u s vulpinis e t de caltarib u s ad d u o d écim a personas et
alias res, v id elicet acus, sportas, cingulos et cru m en as valoris in to to q u a tra g in ta o c to flo ren o s
au ri e t sexaginta soldos alienari et recip i.”
100 Vidi bi«. 7 7
101 T ek st o bjavljen u K atić, Ban E m erik, 5, im a na ovom e m jestu „ m u rn a c h o s” a neš
to niže dva p u ta „ n u rn a c h o s ( !) ” . M eđutim , u originalu isprave (K ap to lsk i A rhiv S plit, sv. 64,
fol. 18) lijepo se da p r o č ita ti „ m irn a c h o s” u sva tri slučaja. O bjašnjenje leži u čin jen ici da K atić
nije prepisivao sa originala, već iz tra n sk rip ta k o jije k rajem prošlog ili p o č e tk o m ovoga stoljeća
u čin io J. A lačević, i k o ji se, na p o se b n o m pap iru , i dan as nalazi u svesku 64 k ap to lsk o g arhiva.
U to m se tra n sk rip tu jasn o vidi d a j e grešku prvo n a č in io A lačević a po njem u i K atić.
102 V. N ovak-P. S kok, S u p etarsk i k a rtu la r, JA Z U , Zagreb 1952, 221 i 293.
103 T ak o se na p rim jer iz d o k u m e n ta citira n o g u bilješci 101 vidi d a j e star b io u u p o
treb i č a k i u U n cu i S rbu, d ak le krajevim a k o ji su vrlo blizu Bihaću.
208
B osne H erceg. 25 (1 9 8 5 ), str. 1 9 3 - 2 3 0
varošima, odnosno podgrađima, pojavljuju palače. Termin „palača” treba uzeti tek
uvjetno, jer se vjerojatno tako nazivala svaka veća kamena kuća u doba kada je drvo
još uvijek bilo osnovni građevni materijal. Organizacija je toga naselja drvenih kuća
sa pokojom kamenom „palačom” između njih bila takva da su se nizale uz „put
mest’ni” , po svemu sudeći postavljene vrlo blizu jedna drugoj.104 Sa zadnje strane
se nalazio vrt, koji, vjerojatno, nije zapremao veliku površinu, budući d aje varoša-
nin sa građanskim pravom zasigurno imao na raspolaganju veći komad zemlje van
samoga naselja. Da li je, osim mjesnoga puta, varoš imala još koju ulicu ovisilo je
kako o broju stanovnika tako i o konfiguraciji terena. Prisjetimo se daje, računaju-
. ći po iznosu ,,terragium”-a, Bihać još 1262. imao najmanje 150 kuća, te daje već
tada napustio uske okvire naselja uz utvrdu na unskom otočiću, gdje su inače bili
počeci toga naselja,105 i počeo se širiti na čvrstom tlu. U XIV stoljeću varoš je već
morala biti dobrano izgrađena, no za sada ne raspolažemo pouzdanim likovnim pri
kazom onodobnog stanja, a prikazi iz kasnijeg doba, kada je Bihać pred turskom na
valom postao centralnom obrambenom točkom na ovom prostoru, nepouzdani su
zbog kasnijih dogradnji upravo za te obrambene svrhe. S druge strane, razvojne
mogućnosti Ostrošca, na urbanističkom planu, bile su uvjetovane položajem na bre
žuljku ispod utvrde, no usprkos tome naselje se brzo i burno razvijalo. U centru
naselja obično je stajala župna crkva, u ovo doba već zasigurno kamena građe
vina.105a Za crkvu u Ostrošcu postoji i jedan indirektni podatak na temelju kojega
se da zaključiti da nije bila ni mala, budući da su ključevima njenih vratiju neki sve
ćenici napali svoga župnika.106107 U Bihaću je, pak, pored župne postojala i velika
crkva sv. Antuna, izgrađena uz dominikanski samostan, nastao prije 1266. Bihaćka
je utvrda već u XIV stoljeću imala tri tornja, kako se to vidi na općinskome pečatu
iz ovoga doba,10 7 dok su Ostrožac i Sokol bili utvrde sa po jednim tornjem. 0 Peći,
Ripču i Cazinu ne može se, za ovo doba, reći ni ovoliko.
Interes koji danas pobuđuje pojava gradskih naselja oko Bihaća tijekom XIV
stoljeća ne bi ipak smio da zamagli pogled i skrene pažnju sa nekih bitnih stvari.
To znači da, prije svega, treba držati pred očima činjenicu da temeljna kategorija
gospodarskoga života ostaje zemljišni posjed i poljoprivredna proizvodnja. Zemlja
104 T akvo sta n je p o k azu je nabrajanje granica posjeda na k o jem se nalazila palača koju
b rato v štin a sv. K atarin e p ro d aje u O strošcu: ,,z e d ’ne stran e V lk’ Z elez’nović, z druge strane
p u t’ m est’ni, s tre tije stran e Juraj p (o )p M ed’vejski, a z’ č e tr te stran e p rek r zida v rt’ te p o la č e , i
p o d a t’ v r t’ zd o la m ejaš’ to m u vr’tu v rt’ B rajšin.” (L opašić, Bihać, Prilog II 2 35; Š urm in, H rvat
ski spom enici, 106).
105 Isto rijsk i Z b o rn ik 4, 130.
105a U Z alužju, k o je 1387. dobija P etar M ogorović p o sto jala je ,,srednjevjekovna c rk
va, izgrađena o d sam ih rim sk ih sp o lia” (I. Č rem o šn ik , R im ski spom enici iz o k o lin e Bihaća,
GZM X I I / 1957. A rheologija, 165). N ažalost, srednjovjekovni nalazi sa ovoga lo k aliteta, ukoliko
ih je bilo, nisu o b ra đ e n i
106 P etar G ru biše ,,r e c to r parochialis ecclesie de O s tro ssth T hiniensis diócesis” žalio se
čak na papsku k u riju da su ga n e k i svećenici i laici o stro ž a č k e žu p e „ n o n ab sq u e m an u u m inie-
cione in eum , d e i tim o re p o stp o s ito , tem eraria uiolencia atrocissim e u e rb e ra ru n t e t cum claui-
b us d ic te ecclesie p e rc u sse ru n t” , da su p o to m upali u crkvu i o p lja č k a li u njoj haljine, vino i p lo
dine, o k u p irali je i prisvojili njene p rih o d e. Sve je to , p o P etrovim n avodim a, bilo izvedeno ,,de
m a n d a to ” D ujm a Blagajskog (D ip lo m a tič k i Z b o rn ik X IV /1 9 1 8 , 128, 1 4 .4.1368.).
107 P e č a t je objavio L opašić, Bihać, 51.
209
A. Ančić: Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. srh. r i z z -
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 193—23 3
4 još uvijek u to doba, a tako će u našim krajevima zadugo i ostati, glavni izvor bo-
jatstva i moći, a vlasništvo nad njom znači pripadnost privilegiranoj društvenoj sku
pini. U takvim okvirima kao prvo se nameće pitanje posjedovnih odnosa, iz kojih
irije izrasta cijela građevina društvenih odnosa sa svim bogatstvom veza nastalih
nmeđu pripadnika različitih društvenih skupina.
U ovom kraju, kao i posvuda u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Slavoniji, pos
tojala su tri temeljna tipa posjeda: kraljevski, slobodni i crkveni. Kod razmatranja
njihove rasprostranjenosti u bihaćkom kraju, kao i osobenosti koje su vezane uz sva
ki od ovih tipova, čini se da je najzgodnije poći od kraljevskoga posjeda, budući da
je po definiciji sva zemlja u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu pripadala kruni sv. Stje
pana. No, provođenje ovog temeljnog načela zahtijevalo je jaku centralnu vlast, a
upravo toga nije bilo u prvih četrdeset godina razdoblja koje je predmet interesa u
ovome radu. Stoga se kraljevska zemlja niti ne spominje do duboko u XIV stoljeće.
Povratak, pak, određenoga dijela zemljišnog fonda u kraljevsku vlast moguće je da
tirati u prvu polovicu ovoga stoljeća. Načelo da „svaka zemlja, utvrda, grad itd. pri
pada kralju i samo je on smije podjeljivati” počeo je Karlo provoditi usporedo sa
uspostavljanjem kraljevske vlasti u Slavoniji.15® Svaki je posjednik morao svoje pra
vo dokazati kraljevskom darovnicom, a da je doista tako bilo i u ovim krajevima
pokazuje primjer Kolunića, koji doduše nisu živjeli u neposrednoj blizini Bihaća,10 9
ali su ipak dovoljno blizu da se na njihovu primjeru pokaže o čemu je riječ. Naime,
izlazeći pred Sigismunda 1405., oni posebno naglašavaju da su svoja imanja posjedo
vali na temelju privilegija starih svetih kraljeva, posebno Karla i Ludo vika.10819110 Zah
valjujući tome posjedi su im doista i ostali slobodni sve do 1397., kada je Sigis-
mund, na povratku iz nikopoljske katastrofe, jedan dio imanja darivao Radaku Dob-
ravčiću te Petru i Vojku Latičićima, a drugi dio zadržao u posjedu krune.
Što se desilo sa onima koji nisu imali kraljevske darovnice za svoj posjed da
se, barem djelomično, naslutiti iz sudbine jednoga ogranka plemena Sučana. Još
krajem XIII stoljeća posjedi Sučana su činili cjelinu,111 da bi već u XIV stoljeću
dio tih posjeda na lijevoj obali Une došao u neposrednu kraljevsku vlast, a prihodi
koji su dobijani sa tih imanja služili su za izdržavanje posada u Sokolu i Peći.11213*
Dakako, odmah se nameće pitanje kako je bilo moguće da kralj oduzme vlasništvo
nad zemljom pripadnicima plemena, makar oni i nemali kraljevske darovnice za svoj
posjed. Pravno je, naime, plemensko vlasništvo bilo izjednačeno sa donatamim,11
pa se čini da je takav potez bio protupravan. No, priroda je kraljevske vlasti u sred
njem vijeku, o čemu u nas još nema tudije, bila upravo takva da je arbitrarnost jedna
109 O Kolunićima opširno V. Klaić, Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić, Vjesnik
hrvatskoga arheološkoga društva, NS X V /1928, 1-12.
110 Malyusz, Szigizmondi I I /1 , 510, br. 4171, 29.9.1405. Model toga „privilegija sta
rih svetih kraljeva” , koji su Kolunići spominjali Sigismundu, može biti privilegij što gaje ne tako
dalekim Klokočanima izdao mladi kralj Bela, budući Bela IV, 24.12.1224. (Diplomatički Zbor
nik III/1905, 238-240). Pleme Klokočana, a u ovome dokumentu nabrojano je čak deset njiho
vih ogranaka, tom prilikom dobija „tanta ... prerogativa libertatis”, a što se tiče njihova posjeda
Bela naglašava „eciam terram Klokoche perpetua donavimus libértate, itaque de cetero ad iam
ditum castrum nullum habeant respectum.” I Klokočanima je privilegij bio potvrđen po kralju
Ludoviku 10.9.1381., kako to u objašnjenju o tradiciji isprave navodi Smičiklas.
111 V idi ovdje str. 2 1 4 i bilj. 137.
112 Vidijriij. 139a.
113 J. Bosendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, JAZU, Zagreb 1950, 38 (dalje: Bbsen-
dorfer, Agrarni odnosi).
210
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
od njenih temeljnih značajki.114 Zapravo je povratak određenoga dijela zemljišnog

fonda pod kraljevsku vlast bio izravno vezan za podizanje novih i obnovu starih
utvrda, čije izdržavanje postavlja Karlo na nova načela.11 ‘ Sa ovim posjedima kralj
slobodno raspolaže, mijenja korisnike njihovih prihoda dodjeljujući im pravo uživa
nja, no, oni, bar u bihaćkom kraju, ostaju kroz cijeloXIV stoljeće u izravnom vlas
ništvu kraljevske Palate.116 Fondu kraljevskih zemalja, pored posjeda Sučana, pri
padaju imanje bihaćke općine, Velhove, Bihaćko polje, sa kojeg se izdržava posada
Sokola, te Založje i Struguchawcha koje dobija Petar Mogorović,117
0 položaju onih koji su obrađivali ove posjede može se nešto više reći na te
melju presude sokolskog kaštelana Ilpranta iz 1380. ,,ob’ imin’e ko e pred bih’ćem
ob’ ko se... prihota” Stanislav Novakov i Cvitko Filetov.118 Iz činjenice da spor ri-
ješava sokolski kaštelan jasno proizlazi da je cijeli posjed Bihaćkoga polja služio za
izdržavanje posade sokolske utvrde, te je shodno tome kaštelan kao kraljevski služ
benik, u ime kralja koji je „zemaljski gospodin”, imao sudbenu jurisdikciju nad pod
ložnicima. Predmet spora otkriva da podložnici na tome posjedu polažu stanovita
prava na njegove dijelove i vode sporove oko tih svojih prava, što znači da postoje
dvije vrste vlasništva. S jedne strane postoji „dominus terre”, u ovome slučaju kra
ljevska Palata koja je posjed dala na uživanje posadi utvrde, dok je na drugoj strani
„dominus fundi”, odnosno osoba koja obrađuje dio posjeda i polaže pravo na taj
dio.119 Stanislav i Cvitko vode spor oko imanja ,,ko e Ratiša sud’ca bilo (,) Ur’sina
oca”, što znači da je spor nastao oko nasljednog prava. Iza suca Ratiša ostala je
samo kćer Ursa, no u sporu se ona ne pojavljuje kao zainteresirana strana, čemu
objašnjenje treba tražiti u starohrvatskom plemenskom pravu po kojemu su žene
isključene iz nasljedstva zemljišnoga posjeda.120 Primijenjeno na ovaj slučaj to zna
l i 4 Klasičan primjer tekve arbitrarnosti jeste nalog kralja Ludovika da se spor oko pos
jeda koji je on darivao kraljevskome vitezu Jakovu de Cesanis, a koji je inače pripadao plemenu
Glamočana, riješi „non more aut secundum consuetudinem Croatorum an Dalmaticarum, sed
iuxta legem et consuetudinem Hungaricalem” (Diplomatički Zbornik X III/1915, 188, 15.11.
1361.), i to stoga što je samo na taj način spor mogao biti rješen onako kako je to odgovaralo
kralju, j 2a razliku od ustrojstva utvrda u doba Arpadovića, kada su posadu činili „iobagio-
nes castri” koji su se izdržavali držeći zemljišni posjed pojedine utvrde, Karlo postavlja izdrža
vanje posadnika na taj način da oni postaju plaćenici za čije izdržavanje služe prihodi sa zemljiš
nih posjeda obrađivanih od strane podložnika (Klaić, Povijest, 507).
116 Thalloczy, Codex Dubica, 112; Diplomatički Zbornik X V II/1981, 77. 28.8.1387.:
„quinqué villas nostras Struguchawcha, Zalosye, Tolzth, Welihowa, Brekovicha appelatas, in
pertinéntiis de Byhichio existentes, ad regnum nostrum Sclavonie et ad domum nostrum Palata
spectantes” i nešto dalje ponovno „prescriptas nostras villas... actenus ad ipsam domum nos-
tram Palatam spectantes”. Mada su posjedi darivani Petru Mogoroviću kao đonatarno dobro,
u zamjenu za njegov posjed Pastoh u hontskoj županiji, ipak Brekovica već 1395. ponovno spa
da pod Sokol, samo što je u ispravi grafija ponešto iskvarena (Brysovicha — vidi bilj. 139a).
Velhove se, pak, 1405. spominju opet kao posjed bihaćke općine (vidi bilj. 75).
117 Vidi gornju bUjašku. Selo Tolzth se ovdje spominje „in pertinentiis de Byhichio” ,
no čini se da zapravo spada u dubički komitat (vidi o tom e ispravu od 5.11.1386. u Diplomatič
ki Zbornik X V II/1981, 39).
118 Cronia, Glagolska listina, 224.
119 O ovim kategorijama vidi Bosendorfer, Agrarni odnosi, 50-51. .
120 U dopisu hrvatskog banovca Mihajla Živkovića iz 1459. stoji: „omnes possessiones
omnium nobilium duodecim generationum regni Crovatie descendunt in prolem tnasculinum”
(Š. Ljubić, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike X /1 8 9 1 , JAZU
MSHSM 22, Zagreb, 146). Običajno pravo u nasljeđivanju protezalo se na sve posjede u Hrvats
koj, o čemu jasno svjedoči zakletva četvorice plemenitih Hrvata data 1407., kada je splitski her
ceg Hrvoje Vukčić presuđivao spor oko sela Radošić, u kliškom komitatu. Po toj zakletvi „lex
consuetudinaria regni est quod ... omnes ... possessiones in regno Croatie uadant per lineam
masculinam tantum, et deficientibus masculis post in dominum deuoluatur (sic !)” (Arhiv
JAZU, Lucius XX-12/sv. IX, fol. 34, 25.9.1407. Isprava je dio rukopisne zaostavštine Ivana Lu
čića, koju su u splitskom kaptolskom arhivu za Arhiv JAZU prepisali don Miho Hailo i dr. Marin
Bego, pod nadzorom dr. Mihe Barade).
211
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
či d aje i Bihaćko polje bilo nekada „plemenšćina” na kojoj se, usprkos pojavi kra
ljevske Palate kao vlasnika, zadržavaju stari pravni običaji. Konačno, spominjanje
suca Ratiša pokazuje da su podložnici imali i svoj vlastiti sud koji je riješavao sitnije
međusobne sporove.
Ovakav podložnik uživa još uvijek osobnu slobodu, u čemu mu uostalom
podršku daje i državna vlast, osiguravajući pravo migriranja.121 No, XIII pa i XIV
stoljeće su vrijeme u kojem radna snaga još uvijek vrijedi jako mnogo, pa posjednik
nastoji da na svome imanju ipak zadrži toga slobodnog podložnika. Sredstva kojima
se pri tome služi dobro ilustrira sporazum bihaćkoga vilika Jakova i topuskoga opa
ta Matije iz 1271. Naime, Jakov u ime svoje općine ugovara sa opatom da nijedan
od njih neće, kao posjednici susjednih imanja Velhove i Kralje, primati na svoje pos
jede podložnike druge strane.122 Kako sporazum nema zakonskoga temelja, kazna
se svodi samo na povratak podložnika sa stvarima koje je odnio i plaćanje duple vri
jednosti tih stvari. No, u stvarnosti podložnik neće migrirati ukoliko za to nema
ekonomske pogodnosti, a to nas vodi ka pitanju njegova opterećenja različitim da
vanjima.
Podložnik je prije svega dužan platiti osnovni kraljevski porez, kunovinu ih
marturinu,123 potom crkvenu desetinu kninskome biskupu,1241256a od 1351. pokuša
va kraljevska vlast uvesti obavezno plaćanje devetine gospodaru.12 5 Kakvim je dari
vanjima podložni seljak u bihaćkom kraju bio opterećen na ime zemlje koju obrađu
je danas se ne može utvrditi, pa bi se o tome moglo govoriti samo na temelju para
lele sa drugim krajevima.12 6 Pored plaćanja za odstupljeni komad zemlje koji obra
đuje, dužan je podložnik platiti i za uživanje svih prava na posjedu, a kako to otpri
like izgleda otkriva darovnica Sigismunda Petru Mogoroviću za pet sela u bihaćkome
kraju koja spadaju kraljevskoj Palati. U darovnici se između ostalog navodi da Petar
dobij a ‘pet sela „sa svim koristima i svim pripadnostima, to jest sa obrađenim i neo
brađenim zemljama, livadama, sjenokošama, šumama, gajevima, vodama, mlinovi
ma, ribnjacima i posebno daćama kao i svim drugim pripadajućim koristima” .127
121 Bosendorfer, Agrarni odnosi, 51.

122 Diplomatički Zbornik V /1 9 0 7 , 613, 1271.
123 O marturini vidi V. Klaić, Marturina, slavonska daća u srednjem vijeku, Rad JAZU
1 5 7/1904, i S. Antoijak, Pobiranje marturine, crkvene desetine i vojšćine u zadarskom distriktu
(1435.), Starine JAZU 4 9 /1 9 5 9 .
124 U kninskoj se biskupiji desetina plaćala na sljedeći način: „Singulis annis videlicet
nobilis et possessionatus homo, qui decem vel quoscumque plures haberet iobagiones, ipse et
unus iobagio suus non pocior set (!) mediocris decimas dare non deberet, ceteri vero iobagiones
sui décimas conswetas in rebus decimalibus dare et persoluere tenerentur; item qui quinqué
iobagiones haberet, solus ipse esset exceptus de solucione predicte, iobagiones vero sui per or-
dinem decimas suas dare tenerentur; item nobiles et possessionati homines infra quinqué ioba
giones habentes una cum iobagionibus suis cum decimis conswetis tenerentur domino episcopo
antedicto” (Diplomatički Zbornik X II/1914, 197, 19.9.1353.).
125 Klaić, Povojest, 510.
126 0 položaju kmetova u srednjovjekovnoj Slavoniji vidi Klaić, Povijest, 5 52-563. Tre
ba ipak upozoriti da je pretjerano stvarati bilo kakve zaključke na temelju paralela, kada za od
ređeno područje ne postoje ni osnovni podaci pomoću kojih bi se mogla napraviti usporedba.
Ponešto bi se moglo zaključiti iz kasnijega stanja, no kako bi takav postupak zahtijevao opširna
razmatranja u drugom kontekstu, neka to ostane za neku drugu priliku.
127 Diplomatički Zbornik X V II/1981, 77, 28.8.1387.: „prescriptas nostras villas ...
cum omnibus suis utilitatibus et pertinentiis universis, terris scilicet cultis et incultis, pratiš,
fenetis, silvis, nemoribus, aquis, molendinis, piscinis et specialiter tributis ac aliis quibuslibet
utilitatibus ad easdem pertinentibus”.
212
M. Ančić: Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. arh. radn,
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
Iz ovoga proizlazi da su sva nekadašnja zajednička dobra plemena, „općine” kako ih

naziva Barada,1281 29 prenesena na novoga vlasnika. Postavši podložnicima, članovi
plemena dužni su platiti vlasniku korištenje navedenih dobara, dakle za sječu šume,
za vodu i eventualnu upotrebu ribnjaka kao i za upotrebu mlina. U davanja podlož
nika spada svakako i tlaka, besplatni rad na onom dijelu posjeda koji vlasnik obra
đuje u vlastitoj režiji ili prilikom popravka i dogradnje utvrde. Spomenici ovoga kra
ja, na žalost, ništa ne govore o takvim obavezama, no, čini se logičnim pretpostaviti
da se na kraljevskim zemljama tlaka odnosila na popravak i dogradnju utvrda.
Imanja kraljevske Palate, koja su u ovome kraju bila tako prostrana, nisu,
međutim, preovlađujući tip posjeda feudalnoga svijeta. Taj dominantni tip je, zapra
vo, posjed plemenita i slobodna čovjeka. No, odmah je potrebno naglasiti da se u
Hrvatskoj u srednjem vijeku ova vrsta posjeda raspadala na dvije skupine, različite
po porijeklu prava na zemlju. Naime, imanje se moglo nalaziti u vlasništvu šire orga
nizacije plemena, unutar kojega su pojedinci mogli posjedovati i uživati jedan stalni
dio.12 9 S druge strane, zemlja se mogla nalaziti u osobnom vlasništvu pojedinca, do
čega je dolazilo nakon kraljevske donacije, pri čemu se pravo tada temeljilo u dona-
tamom sustavu ugarskog feudalizma koji se tijekom vremena sve više širio i u
Hrvatskoj. Dešavalo se također d aje kralj darovnicom potvrdio plemenu pravo na
posjed, kao što je to bilo sa već spominjanim Kolunićima i Klokoćanima, odnosno
da je samo jedan ogranak plemena dobio kraljevsku darovnicu, kako će se to ispo
staviti za pounske Sučane. Mogućnost kombiniranja različitih prava na posjed se ne
iscrpljuje na ovome, budući da su donatarni vlasnici počeli raspolagati svojim posje
dom po plemenskome pravu.130 Konačno, do zemlje se moglo doći i kupovinom,
bilo od pripadnika plemena bilo od donatarnog vlasnika.
Kako su plemenski posjedi stariji čini se opravdanim u ovom pregledu poći
od njih. Prva konstatacija do koje se dolazi nakon pregleda dostupnih dokumenata
jeste da se u bihaćkome kraju tijekom XIV stoljeća ne spominje pleme koje bi uži
valo svoj posjed po starom plemenskom pravu, a bez titule nobiliteta.131 Pritisak je
na „plemenšćinu” u XIII i prvim desetljećima XIV stoljeća tako jak da ona nestaje
kao oblik posjeda. Ugrožavaju je podjednako i vladar i donatarni velikaš, s tim daje
pritisak ovoga drugog karakteristika vremena u kojem se osjeća slabost centralne
vlasti. Rezultate velikaškog pritiska vrlo lijepo odražava ugovor Radoslava Babonića
i plemena Donje Jamnice iz 1282. Po riječima toga ugovora „generacio” Donje Jam-
nice zbog „obrane ili zaštite, nužnošću koju nameće ovo vrijeme a radi njihova ma
log broja, trebaju nekoga tko će ih štititi”, te stoga „prije rečenoga gospodina Rado
slava i njegove nasljednike primaju i uzimaju, zajedničkom odlukom i jednakom vo
ljom, za svoje posebne zaštitnike i branitelje, dajući, predajući i doznačujući Rađosl-
avu, njegovim nasljednicima i nasljednicima njegovih nasljednika, izlikom ovakve za
128 M. Barada, Starohrvatska seoska zajednica, JAZU, Zagreb 1957, 66-80.
129 Isto, 80-126.
130 Bosendorfer, Agrarni odnosi, 38. Ovaj posljednji slučaj, u kojem donatarni vlasnici
počinju da uživaju svoj posjed po plemenskome pravu, doveo je do promjene u značenju pojma
„generacio”, kojim su prvobitno bila nazivana stara hrvatska plemena. Za razliku od ovog starog
plemena, koje svojega pretka traži u dubinama mita, novi „generacio”, na temelju dokumenata
odnosno kraljevske donacije, točno zna od koga potječe.
131 „Nobilitet” , u značenju u kojem je ovdje upotrijebljen, podrazumijeva kraljevsku
darovnicu kojom se utemeljuje vlasništvo nad posjedom, bilo da se radi o pojedincu, cijelom ple
menu ili pak samo jed n o m njegovu ogranku.
213
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
štite, jedan dio svojih nasljednih posjeda koje zajednički imaju ... da ih u miru posje
duje i drži vječitim pravom.” Sa svoje strane Radoslav je „preuzeo da ih u svakoj po
trebi, od bilo koga bez razloga uznemiravane, vjerno kao zaštitnik brani i po moguć
nosti čuva, uz svakako sačuvanu plemenitu slobodu Herge i njegovih rođaka.”
Ovakvim postupkom pleme doduše ne mijenja prirodu svoga vlasništva nad zemljom
iako se odriče jednoga njenog dijela, ali zato iz temelja mijenja svoj pravni položaj.
Cjelokupno pleme stupa u vazalni odnos spram svoga zaštitnika, i dužno je, mada to
u ispravi nije izravno navedeno, da mu služi.13 3 Čini se čak da velikaš ima neke sud
bene ovlasti nad svojim vazalima, ili barem pravo da ih upućuje na sud koji on izabe
r e 132134
I dok pritisak donatarnog velikaša jenjava u vremenima jake centralne vlasti,
dotle kraljevska vlast ne odustaje od pokušaja da eliminira „plemenšćinu” ni u tre
nucima teške krize. Tako 1284. kralj Ladislav izuzimlje pleme Menića od službe pse-
tskoj, odnosno krupskoj, utvrdi i poklanja njihove posjede stanovitom Radinu. 35
Time se bitno mijenja priroda vlasništva nad plemenskim posjedom, budući da on
postoje donatamo dobro dobijeno zazasluge na bojnom polju i štete pretrpljene od
kraljevih protivnika. Takva „plemenšćina” postat će čak i predmetom kupoprodaje,
kada Radinovi nasljednici prodaju svoja pravaBabonićima 1359.136 No, posjedi su
Menića izgleda zapremali prostor širi od ova dva sela, pa se čini daje jedan ogranak
plemena sačuvao slobodu i imanje dobivši nobilitet, što se da zaključiti iz činjenice
da se u reambulaciji cazinskoga posjeda spominju „nobiles generacionis Menich”
kao susjedi imanja kninskoga biskupa.
Veći, i svakako zanimljiviji od onih koje su držali Menići, bili su posjedi ple
mena Sučana. Na početku, u okviru razmatranja političkih prilika u ovome kraju,
spomenuto je da je početkom devedesetih godina XIII stoljeća ban Pavao dobio
potvrdu za „državinu odnosno teritorij koji se pučki naziva Drežnik, te za rod od
nosno pleme’ koje se zove Sučani i Pset, koji je uz prije rečeni teritorij, i odatle do
granica oblasti koja se zove Bosna” .137 Ovako sumarno navedeni prostor koji je
132 ThaUoczy, Codex Blagay, 43; Diplomatički Zbornik V I/1908, 436-437, 27.7.
1283 • quod cum ipsl presidii seu tuitionis solatio propter paucitatem ipsorum incumbente
necessitate temporal! indigerent, prefatum comitem Radoslaum et eiusdem successors recepe-
runt et assumpserunt de communi consensu et pari volumptate in protectores et defensores
suos spéciales, conferentes, tradentes et assignantes eidem comiti Radozlao et Suis heredibus,
heredumque suorum successoribus pretextu tuitionis huiusmodi quandam porcionera posses-
sionum suarum hereditarium inter ipsos habitara et existentem ... contuhsse eidem comiti Rado
zlao et heredibus suis irrevocabiliter iure perpetuo pacifice et quiete possidendam, tenendam
pariter et habendam, hoc tarnen interfecto, quod sepe dictus comes Rađozlaus assumpsit in
omni necessitate eorum a cunctis indebite eos molestare volentibus fideliter uti protector defe
nderé, protegeré et pro posse tueri, nichilominus illesa imo et consérvate Herga et proximorum
suorum nobilitatis libértate.” Donja Jamnica se, inače, nalazila uz istoimeni potok, na lijevoj
obali Une, između Krupe i Zrina (vidi Lopašić, Bihać, Karta u prilogu).
133 O odnosu Babonića i iîhovih vazala vidi Klaić, Povijest, 356-357.
134 Isto.
135 Thalloczy, Codex Blagay, 50; Diplomatički Zbornik V I/1908, 489, prije 1.8.1284.
„quasdam terras castri nostri de minori Pezeth, Menygch et Meduegyan vocatas, a predicto
castro nostro exceptas penitus et exemptas cum omnibus utiUtatibus et pertinentiis suis, prout
ipsum castrum tenuit et possedit”.
136 ThaUoczy, Codex Blagay, 143-144; Diplomatički Zbornik X II/1914, 654-655.
137 Diplomatički Zbornik V II/1969, 104, 19.8.1292.: „tenimento seu territorio,
quod Dyesnich vulgaliter appeUatur, nec non progeniem seu generationem, quevocatur Suczu-
nuy et Pset, que est iuxta territorium predictum et ab inde usque ad confinia provincia que di-
citur Bosna”. V, Klaić, Hrvatska plemena od XIII do XVI stoljeća, Rad JAZU 130/1897, 83,
citirajući ovaj navod ubraja Sučane u „dvojbena plemena” .
214
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 193—230
zauzimalo pleme Sučana, između Drežnika i Pseta, moguće je i preciznije odrediti.

Budući da su upravo oni prodali Babonićima Ostrožac, koji je tom prilikom naveden
samo kao zemlja a bez spominjanja utvrde,13 8 istočnu granicu njihovih posjeda tre
ba tražiti negdje između Ostrošca i Krupe. U „plemenšćinu” Sučana spadao je i po
sjed Omršal, koji se kao takav spominje u reambulaciji ostrožačkog posjeda,138139 a
posve je vjerojatno da je njenim dijelom bila i Brekovica koja se nalazila uz Omr
šal.1393'Konačno, posjed oba ,,Sichan”-a, za koji se navodi d aje na granici prema
Drežniku i koji je spadao pod pećku utvrdu dok ona nije napuštena,140 treba tako
đer pripisati Sučanima i pored nešto iskrivljene grafije. Ovakav zaključak motiviran
je činjenicom da se odrednice plemena Sučana iz 1292, u cijelosti poklapaju sa
onim što o dva ,,Sichan”-a kaže Sigismundova isprava iz 1408. Taj se dio „plemen-
šćine” nado vezivao na Brekovicu u pravcu qeverozapada, naslanjujući se bar jednim
dijelom na granicu cazinskoga posjeda, mada to u reambulaciji toga posjeda nije izri
jekom naglašeno.
Svi ovi pobrojani posjedi nalazili su se na lijevoj obali Une, između Bihaća i
Ostrošca. Međutim, prema ubikaciji R. Lopašića,141 Sučanaje bilo i na desnoj oba
li te rijeke. Čini se da je to posve točno, za što govore dvije činjenice. Sjedne stra
ne, 1393. doznajemo za postojanje utvrde Sučan, u koju ljeta te godine dolazi Hrvo-
je Vukčić Hrvatinić da bi izdao zavjemicu kralju Sigismundu. 2 Radi se, vjerojat
no o starom centru „plemenšćine” , koji je tijekom XIV stoljeća ostao van domašaja
kraljevskih pretenzija, a nalazio se na desnoj obali Une, tamo gdje ga smješta Lopa-
šić. S druge strane i činjenica da Nikola i Dujam Babonići kupuju Ostrožac od tri
brata, izričito označena kao „nobiles de Sodcha”, 1322.,143 teško se može uklopiti
u saznanje da su imanja Sučana upravo negdje u to doba došla pod kraljevsku vlast.
Rješenje se nazire u tome da je onaj ogranak plemena koji je nastavao desnu obalu
Une u neko nepoznato vrijeme dobio kraljevsku potvrdnicu za svoj dio „plemenšći
ne” , pretvorivši ga tako u donatarno dobro na kojem je ostao i stari plemenski cen
tar, a koje je zahvatalo i dio posjeda na lijevoj obali Une. Uz to što im je darovnica
138 Thalloczy, Codex Blagay, 89-90; Diplomatički Zbornik IX /1911, 35, 2.11.1321.:
„Dobromer, Stepan et Vulk quandam terram seu possessionem eorum hereditariam Ostrosecz
nuncupatam ... dixissent et confessi fuissent se v en d id isse, tradidisse et assignasse antedictis
Nicolao etD uim comitibus.”
139 Thalloczy, Codex Blagay, 164; Diplomatički Zbornik X V /1934, 41, 24.5.1374.:
„a parte vero occidentali seperarent hominibus de Omersel generationis Suchan prenotatis”.
139a I Omtšal i Brekovica su bili posjedi sokolske utvrde: „duas possessiones seu villas
ad castrum nostrum Zokol nunc pertinentes, scilicet Omersel et Brysovicha (sic!) vocatas”
(Thalloczy, Codex Blagay, 187, 25.8.1395.).
140 Thalloczy, Codex Dubica, 320, 22.8.1408.: „quandam possessionem nostram ute-
rque Sichan vocatam, in Zagvozda penes Dresnicum existentem”.
141 Lopašić, Bihać, karta u prilogu.
142 Diplomatički Zbornik X V II/1981, 529-530, 23.8.1393.: „Datum in Castro Zuc-
han”. Oko ovoga castruma bilo je u literaturi mnogo nagađanja, koja su se uglavnom svodila na
Lučane kod Sinja (V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882, 203; F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić
Hrvatinić, MH, Zagreb 1902, 92; Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Napredak, Sa
rajevo 1942, 357), dok je bilo i takvih slučajeva da se u toponimu „Zuchan” tražio i Zvečaj u
vrbaškoj županiji (L. Thalloczy, Povjjest (banovine, grada i varoši) Jajce 1450-1572., Zagreb
1916, 253-254). Jedino je S. Ćirković, O „đakovačkom ugovoru” , Istorjjski Glasnik .1-4/1962,
8 bitj. 9, upozorio da „nema nikakvog osnova da se mesto izdavanja povede Suchan ispravlja u
Lučane”. U svjetlu svih podataka o plemenu Sučana ovo upozorenje pokazuje se posve isprav
nim.
143 Thalloczy, Codex Blagay, 89; Diplomatički Zbornik IX /1911, 35, 2.11.1321.:
„litera privilegialis ... inter cetera declarabat, quod Dobromer filio Junk, Stepan filio Voyhne
et Wlk filio Velise nobilibus de Sodcha ex una parte...”.
215
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
sačuvala posjed davala je i nobilitet, pa je tako moguće da su se neki Sučani pojavili

kao „nobiles” .
Govoriti o uređenju odnosa unutar plemena daleko prevazilazi nakane koje
ima ovaj rad, tim prije što je tome M. Barada posvetio već spomenuto posebno dje
lo. Uz to, ni izvori za ovo područje ne dopuštaju makar i usporedbu sa stanjem u
drugim djelovima Hrvatske, pa se stoga treba ograničiti tek na jednu opasku, ute
meljenu na činjenicama koje donosi spominjani dokumenat o načinu plaćanja dese
tine u kninskoj biskupiji. 4 Naime, podatak da se u kninskoj diocezi moglo naći
„plemenitih ljudi i posjednika” koji su imali manje od pet podložnika vjerojatno se
odnosi i na udionike plemena koji su, usljed stalnih dioba imanja, ostali na malom
dijelu „plemenšćine”, ponekad i bez podložnika.
Za pripadnike plemena koje je izgubilo svoju „plemenšćinu” ostala je još
uvijek mogućnost da iskoriste svoju osobnu slobodu, odnosno da promijene životnu
sredinu odlaskom u obližnju varoš. Dakako, pri tome je osnovno pitanje kolika je
bila receptivna moć varoši tipa Bihaća, Ostrošca ili Ripča, to jest da li su u njima
postojali gospodarski preduvjeti za veći priljev novog stanovništva. Oskudno pozna
vanje gospodarskoga života varoši, o čemu je već bilo riječi, onemogućava iole pre
cizniji odgovor na ovo pitanje, ali se na temelju nekih činjenica mogu izreći barem
pretpostavka. Naime, govoreći o etničkom sastavu stanovništva varoši uz veliku
okuku Une, rekli smo da očiglednu većinu čini domaći etnički elemenat, što s druge
strane vodi logičnom zaključku d aje migracija sa zemljišnog posjeda u varoš dosta
jaka. Takav zaključak ponajbolje potvrđuje primjer Ostrošca, koji u XIV stoljeću
izrasta praktično sa ledine u posve izgrađenu slobodnu varoš. Dodamo U tome da
se u varošima pojavljuju neki elementi plemenskog uređenja, o čemu govori primjer
nedalekog Rmnja,14145146pretpostavka da varoš naseljavaju u velikom broju pripadnici
starih pelemena postaje posve vjerojatnom.
Vijesti naših izvora o posjedima plemenitih donatara u bihaćkome kraju
ograničene su, izuzimajući ono što se odnosi na nobilitirane pripadnike plemena, na
imanja blagajskih Babonića. Poted Ostrošca i pripadajućeg mu posjeda, kupljenog
od plemenitih Sučana, Babonići su kupnjom došli do dva sela plemena Menića, koja
su nekada pripadala krupskoj utvrdi.14 6 Godinu dana nakon ovoga dobili su kralje
vskom darovnicom i samu Krupu, koju su do tada čuvah po kraljevskom manda
tu.147 Kako su bili uređeni odnosi na ovim njihovim posjedima može se tek pret
postaviti na temelju paralele sa posjedima iste obitelji oko Zrina. Tu je, naime, Ivan
Babonić 1328. imao oko 80 „pređija” , manjih zemljišnih posjeda, odstupljenih na
uživanje „predijalcima” .14* Na onodobnoj društvenoj ljestvici „predijalci” su bih
ona prečka kojom se premošćivao jaz između podložnika i plemenitog posjednika.
Nisu bih „veri nobiles” , no držali su svoj „predium” u nasljednoj vlasti i bih dužni
da vojnički služe svom vlastelinu.149 Vjerojatno je upravo ovakvim „predijelcima”
144 Vidi bilj. 124.
145 U tome se mjestu 1451. spominje „sudac ... i sa vsim brastvom purgari” (Šurmin,
Hrvatski spomenici, 190). Ma kakvo značenje pridali terminu „brastvo”, a o tome raspravlj Ba
rada, Starohrvatska zajednica, 67, posve je jasno da on potječe iz rjječnika plemenske tradicije.
146 Vidi biij. 135.
147 Thalioczy, Codex Blagay, 146-148, datira ispravno dokumenat 28.12.1360., dok
Smičiklas, Diplomatički Zbornik X III/1915, 194-195, greškom stavlja godinu 1361.
149 Bösendorfer, Agrarni odnosi, 45.
216
M. Ančić : Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. arh. radn.
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
bilo odstupljeno uživanje ona dva sela koja je Dujam Babonić 1359. kupio od Radi-
novih nasljednika. Ovo postoje tim vjerojatnije što j e u doba Anžuvinaca zaveden
tzv. banderijalni način sakupljanja vojske. Od sada je svaku krupni donätar bio du
žan na kraljev poziv dovesti svoju „banderiju”,150 oformljenu ponajviše od „pređi-
jalaca” , pa je stoga porasla i potreba za njima. Što se pak, ostrožačkog posjeda tiče,
teško je bilo što reći o tome tko gaje uživao.
Konačno, treći tip posjeda koji se javlja u bihaćkoj okolici u ovome razdob
lju bio je crkveni posjed. Iz dostupnoga materijala izvora poznata su na ovome pros
toru dva veća crkvena imanja. Od ova dva, veće i interesantnije imanje bio je Cazin,
koji se u posjedu kninskoga biskupa nalazio na temelju darovnice kralja Bele. Kako
je već rečeno, posjed je uključivao cazinsku utvrdu, naselje pod njom i zemlje u
okolici, a bio je reambuliran, što znači da su mu granice nanovo utvrđene, po kra
ljevskoj zapovijedi 1378. Do reambulacije nije došlo zbog nekih sporova, već zbog
toga što razgraničenje biskupskog i okolnih imanja nije bUo dovoljno precizno izve
deno, te je stoga bilo potrebno obići i potvrditi stare, odnosno, tamo gdje bi se po
kazalo neophodnim, postaviti nove granice. Na samu reambulaciju nisu bili stavljeni
nikakvi prigovori, pa je po svjedočenju Grgura Buševića i kanonika Radoša sastav
ljena isprava o granicama cazinskoga posjeda. 151152 Drugi veći posjed crkve u ovome
kraju bilo je selo, odnosno imanje, Kralje, koje je još Bela IV 1260. darivao cister
citskoj opatiji u Topuskom. 15 2 Opatije je bez smetnji držala posjed do 1292., kada
se u reambulaciji drežničkoga posjeda spominje „zemlja topličkih hospita, koja se
naziva Régis (Kralje)” . 153 Međutim, negdje između 1292. i 1323. opatija je nasil
nim putem izgubila imanje. Po onome što je zapisano u presudi hrvatsko-slavonsko-
ga bana Nikole iz 1323., 154 Kralje su otete bar početkom XIV stoljeća, no ne zna
se tko je bio taj nasilnik. Banje, dakako, shodno ranijem privilegiju vratio posjed
opatiji, i ona ga je, barem po onome što je poznato, dalje uživala bez ikakvih prob
lema.
Pored ova dva poznata posjeda moralo je u ovome kraju biti još crkvenih
imanja, sa kojih su se izdržavali župnici u Bihaću i Ostrošcu te mnogobrojni popovi
po manjim mjestima. 0 tome da ni oni nisu baš bili siromašni svjedoči činjenica da
„Juraj pop Međ’vejski” ima u Ostrošcu kuću pored palače pokojnog Dujma Milosvi-
ća.155
0 odnosima unutar ovih crkvenih imanja nema podataka, pa se može tek
nabaciti poneka misao o tome. Naime, prilikom reambulacije drežničkoga posjeda
navedeno je za Kralje da su zemlja „hospitum de Toplica”, što znači da su topuski
cisterciti ovdje naselili neke „koloniste” . Potez je sasvim opravdan i očekivan pris
jetimo li se da je u drugoj polovici XIII stoljeća opatija imala problema sa radnom
snagom na ovom imanju, te je bila prisiljena sklapati aranžman sa bihaćkom opći
nom da neće jedni drugima preotimati podložnike.156 Kolonisti su svoj posjed u
151 Vidi Prilog I.
152 Istortjski Zbornik 4, 130 i bili. 17.
153 Thalloczy, Codex Blagay, 57; Diplomatički Zbornik V n /1 9 0 9 , 75, 26.2.1292.:
„terra hospitum de Toplica, que Regis nuncupatur”.
154 Diplomatički Zbornik IX /1911, 137-138, 2.10.1323.: „frater Johannes abbas
monasterii beate virginis de Toplica ... a nobis precum cum instancia postularunt, ut posses-
sionem predictam Crala a multis temporibus alienatam ab eisdem seu per manus potentes occu-
patam eisdem reddi et restitui facere dignaremur”.
155 Vidi biS. 104.
156 Vidi bili. 122.
217
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
Kraljama, po svemu sudeći, uživali i obrađivali bez pismeno uglavljenih uvjeta, bu
dući da nikakva ugovora između njih i opatije nema u kodeksu „Privilegia monaste-
rii beate virginiš Mariae de Toplica”. U taj su kodeks, naime, bili prepisani svi doku
menti nastali do 1363., a koji su se odnosili na posjede opatije.15 *
Za cazinski posjed može se reći tek toliko daje kninski biskup imao pravo
tamo postavljati „župane” po svojoj volji, a to mu je pravo bilo garantirano i odlu
kom hrvatskoga sabora održanog septembra 1353. u Kninu,168 odnosno istom
onom prilikom kada je uređeno plaćanje desetine u kninskoj biskupiji. Župan, ko
jega je biskup samovoljno postavljao, vjerojatno je obnašao i upravnu vlast i čast
vojnoga zapovjednika utvrde, a ponekad je i sam biskup zalazio na svoje dobro.15 9
0 položaju o dužnostima podložnika može se samo pretpostaviti da nisu bili mnogo
drugačiji od onoga što je rečeno za imanja kraljevske Palate.
O gospodarstvu na sva tri tipa posjeda koji su ovdje pobrojani zna se, za ovo
doba, iznenađujuće mnogo. Strukturu prosječnoga imanja do brot oslikava ranije na
vedeno nabrajanje pertinencija imanja koje dobija Petar Mogorović, iz čega doznaje-
mo da imanje čine obrađene i neobrađene zemlje, zemlje koje se koriste za stočnu
ispašu (livade i sjenokoše), vode i mlinovi koje te vode pokreću i ribnjaci koje napa
jaju te dijelovi tla pod šumskim pokrivačem.16® Osobitost imanja u okolici Bihaća
očigledno je bilo bogatstvo riječnih tokova, te s time vezana pojava mlinova i ribnja
ka, kao dopunskih oblika privređivanja na ovim posjedima. No, pođimo redom, od
obrađenih i neobrađenih zemalja. Koliki je zapravo kompleks tla pogodnog za obra
du a ipak neobrađenog nemoguće je utvrditi, no već i podatak da po svojoj veličini
zaslužuje da bude spomenut dosta govori. Neobrađenost tla ima jednim dijelom ve
ze sa onodobnom poljoprivrednom tehnologijom, koja određeni dio zemlje ostavlja
na ugaru, kako bi povratio plodnost. S druge strane uzrok neobrađenosti leži sasvim
izvjesno i u deficitu radne snage, akutnoj boljci XIII i XIV stoljeća,*15960161 koja je poga
đala, kako smo vidjeli, i bihaćki kraj.
Što se, pak, i koliko dobijalo na obrađenome dijelu posjeda može se, bar o t
prilike, rekonstruirati na temelju podataka koje o tome daje popis otetih dobara
kninskoga biskupa u ovom kraju. Reprezentativni uzorak mogu biti posjedi sokol
ske utvrde, sakcjihje u obliku desetine 1365. prikupljeno 146 kablića vina, 62 mir-
njaka zobi, 25 mimjaka pšenice 15 mirnjaka ječm a.162 Odnos ovdje upotrebljenih
prema današnjim mjerama nije poznat, te je stoga moguće govoriti u usporedbama
između tih mjera koje se upotrebljavaju u bihaćkom kraju. Prvi dojam koji se stječe
na temelju ovih podataka jeste da u ovome dijelu srednjega Pounja preovlađuje vi
12 157 F' Hrvatska povijest od najstarijih dana do potkraj 1918, sv. I, Zagreb 1925,
. 158 Diplomatički Zbornik X II/1914, 198, 19.9.1353.: „supanum vero in provincia sua
sev d istr tetu dominus episeopus eligendi et faciendi propriam habeat facultatem, quem iose vo-
luerit . *
159 Vidi bi(j. 51.
160 Vidi bijj. 127
161 Klaić, Povijest, 551-552.
162 Vidi str. 208 ovoga rada.
218
M. Ančić : Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. arh. radn.
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
nogradarstvo,163r što u odnosu na današnje stanje predstavlja poveliko iznenađenje.

Doduše, još je Lopašić pretpostavljao da je u bihaćkom kraju vinogradarstvo bilo
razvijeno,16i no za tu svoju pretpostavku nije iznio dokaza. Međutim, nije samo
ovaj popis pokazatelj razvijenosti vinogradarstva, budući da se vinigradi i vino spo
minju na još nekim mjestima. Tako iz ranije navedene tužbe ostrožačkoga plebana
Petra proizlazi da je u njegovoj crkvi bilo dosta vina koje su njegovi protivnici oplja
č k a li/65 Vjerojatno se radilo o prihodima koje je on pokupio sa župničkoga posje
da i držao u crkvi, iz čega se da zaključiti da je i oko Ostrošca bilo vinograda. Izri
jekom se vinogradi spominju i u presudi sokolskog kaštelana u sporu između Cvitka
i Stanislava, kada se određuje da Cvitko plaća kaznu sa tri dijela očeva vinogra
da.163145166167Kako je već utvrđeno da su sokolski i ostrožački posjedi bili uz Unu, može
se zaključiti da upravo tu cvjeta vinogradarstvo. Potporu tome zaključku pruža i
činjenica da se na imanjima pećke utvrde nije uzgajala loza, a ta su imanja, kako je
već rečeno, bila nešto udaljenija od Une. Iz svega što je ovdje rečeno o vinogradar
stvu može se, na kraju, izvući zaključak da se radilo o pravoj tržišnoj proizvodnji,
odnosno o gospodarskoj djelatnosti čiji su proizvodi bili namijenjeni ne za podmi
renje lokalnih potreba, već prodaji za šire tržište.
Od ostalih kultura neusporedivo najviše se na sokolskim imanjima uzgajala
zob, čak više no sve druge žitarice zajedno. Čini se da za to postoje dva dobra obja
šnjenja. Prvo je to što se otimačina dogodila u Sokolu 5. februara, dakle u vrijeme
kada je bila sakupljena jesenja žetva, u kojoj je zob i inače imala velikog udjela.16 7
Drugi razlog bi vjerojatno trebalo tražiti u činjenici da se radilo o imanju sa kojega
se izdržavala vojna posada utvrde. Naime, uz vojsku su sasvim prirodno išli konji,
kojima zob predstavlja ponajbolju hranu. Takav zaključak, da se zob uzgaja u ovako
velikim količinama zbog toga što su korisnici posjeda kraljevski vojnici, ima potpo
ru i u podacima o otimačini na drugim imanjima kninske dioceze. Na dosta mjesta
se u izvještaju o otimačini žitarice navode zajednički, no tamo gdje su poimenično
nabrojane plodine koje su otete, količine izgledaju kako slijedi: 614 stara pšenice,
481 star zobi, 622 stara zobi i prosa zajedno, 40 stara zobi i ječma zajedno, 380 sta
ra prosa i ječma zajedno i 36 stara ječm a.168 Kako se otimačina odigrala uglavnom
na kraljevskim zemljama, objašnjenje ovakve zastupljenosti pojedinih kultura najvje
163 Barem polovica zemljišnoga posjeda sokolske utvrde bila je pod vinogradima, kako
se to da vidjeti iz odnosa desetine sa ovih i sa posjeda pećke utvrde. Naime, u Sokolu je biskup
dobio ukupno 102 mirnjaka žitarica, a u Peći 200 mirnjaka. Uz pretpostavku da su posjedi bili
jednake veličine, što je malo vjerojatno budući da je Sokol zbog izuzetna strategijskog značenja
vjerojatno imao veću posadu, već ovaj odnos ukazuje na to da su žitarice uzgajane na sokolskim
imapjima na upola manjoj površini. No, uzme li se u obzir da su sokolski posjedi bili uz Unu, te
da je stoga i prinos na njima, vjerojatno, bio veći, a pogotovu ako su bili veći od onih sa kojih se
izdržavala posada Peći, odnos tla pod vinogradima i onog pod žitaricama znatno se povećava u
korist vinograda.
165 Vidi bilj. 106.
166 Cronia, Glagolska isprava, 224.
167 Otimačina se u Sokolu odigrala „IIllo (quarto) die fešti purificationis beate Virgi-
nis”, a to je upravo 5. februar (Katic, Ban Emerik, 8). O udjelu koji je zob imala u srednjovjeko
vnoj produkciji žitarica vidi M. Blagojević, Zemljoradnja u srednjovekovnoj Srbüi, Beograd
1973, 101.
168 Katic, Ban Emerik, 5-6. Ovi su iznosi bili raspoređeni po pojedinim mjestima ova
ko: Lapac, 250 stara pšenice; 380 stara prosa i ječma; 340 stara zobi; Lapac (drugom prilikom),
344 stara pšenice; 622 stara zobi i prosa; 50 stara zobi; Uzdotfe, 36 stara ječma; 91 star zobi;
Vrlika, 20 stara pšenice; 40 stara zobi i ječma.
219
Bosne Herceg. 2S (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
rojatnije treba tražiti u velikim potrebama za zobi poradi ishrane vojničkih konja.
Što se, pak, odnosa pšenice i prosa tiče, ako je idozvoljeno suditi na temelju ovih
podataka, pšenica se sijala na gotovo dvostruko većim površinama.
Od ostalih „pertinencija” imanja može se još ponešto reći o onim dijelovima
koji su bih pokriveni šumskim pokrivačem. Namjerno izbjegavanje upotrebe riječi
šuma ima svoje opravdanje u tome što se u nabrajanju „pertinencija” jasno distin-
gviraju šuma i gaj, „silva” i „fenetum”. 0 ovom segmentu posjeda najviše podataka
donose isprave u onom dijelu koji se odnosi na granice posjeda, i ako je suditi po
tim podacima, Šumski je pokrivač u ono doba jako bogat.169170Ü gospodarskome
pogledu ova su tla bila višestruko korisna. Iz njih se dobijao osnovni građevni ma
terijal, trupac, potom ogrijev, hrana za svinje i slično. Posebno pogodnost gajeva,
površina sa ijeđim šumskim pokrivačem, bila je mogućnost uzgajanja pčela, o čemu
također donosi podatke izvještaj o otimačini desetine. Naime, u Peći je biskup
dobio „quatuor truncos apium”, odnosno „četiri debla pčela” . Riječ je zapravo o
tome da onodobno pčelarstvo ne poznaje košnicu u današnjem obliku, pa se pčeli
njak smještao u izdubljeno deblo. Po tome što je desetina iznosila četiri takva debla
može se utvrditi daje na cijelom pogedu pećke utvrde bilo između 37 i 40 pčelinja
ka.1 70 Taj broj može izgledati dosta velikim, no usporedili se sa 97 do 100 „deba-
la” koliko se nalazilo na posjedu u današnjem Bosanskom Grahovu,171 dobijaju
se njegove prave razmjere. Proizvodi pčelarstva, vosak i med, bili su u srednjovje
kovnom društvu na visokoj cijeni, pa je posve sigurno d aje i proizvodnja u bihać
kom kraju, bez obzira na razmjere, bila prvenstveno namijenjena tržištu a ne za za
dovoljavanje lokalnih potreba.
Vjerske prilike u bihaćkome kraju tijekom ovoga razdoblja prilično su dobro

poznate. Cijela oblast je od davnine spadala pod kninskoga biskupa,172 dok su Biš-
ćani uživah pravo da sami biraju svoga župnika još od vremena kada im je kraljica
Marna podijelila prvi privilegij.173174 Župnika je također imala i ostrožačka opći
na,174 dok su u ostalim mjestima službu božiju obavljah svećenici kakavje već spo
menuti „Juraj pop Med’vejski”. U Bihaću je postojao i dominikanski samostan, po
169 Kao primjer u ovome slučaju može poslužiti reambulacija cazinskoga posjeda. Gra
nice su se posjeda označavale urezivanjem križa u drvo, za što se uzimalo obično kakvo veće i
istaknutije stablo. Doduše, u tim se prilikama izrijekom ne navodi daje stablo u šumi ili gaju, no
teško je povjerovati da se ovako često moglo naići na usamljeno drvo.
170 Desetina od pčela plaćala se u kninskoj diocezi: ,,a septenario numero vsque ad de-
cimum numerum décima in specie exigerentur, infra vero numero septenarium singulus unus bo-
lanch de q u o lib et... truneo apum” (Diplomatički Zbornik X II/1914, 197, 19.9.1353.).
17J U Grahovu je biskup na ime desetine dobio deset stabala sa pčelama (Katić, Ban
Emerik, 5), pa je do broja 97 do 100 pčelinjaka na tamošnjem imanju bilo isto tako lako doći
kao i do onoga na pećkom imanju.
^ 72 Istorijski Zbornik 4, 130-131 i b ij. 22.
173 Isto, 129
174 Vidi bilj. 106
220
M. Ančić: Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. arh. rada.
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
dignut negdje prije 1266.175 Time bi se zapravo i završio opis crkvene organizacije
u ovome kraju, budući da, osim za Zalužje, 76 podataka o seoskim crkvama u ovo
me razdoblju nema
Poseban pečat vjerskom životu srednjega Pounja davala je blizina heretičke
Bosne, odakle je dolazila opasnost za ustaljenu crkvenu organizaciju, Već je izreče
na pretpostavka da je i dominikanski samostan u Bihaću nastao u okviru akcije toga
reda u Bosni,177 a papska bula kojom se dozvoljava podizanje franjevačkog samo
stana u Krupi otkriva da je strah od heretičkih strujanja iz Bosne bio aktualan i u
XIV stoljeću. Naime, iz pisma Inocencija VI doznaje se da Dionizije Babonić „po
buđen marom vjere i odanosti, strahujući da božije stado koje obitava u njegovu
komitatu, smještenom skoro na granici bosanskoga dukata odavno zaraženog nevje
rnom patarenskom sektom i heretičkom naukom, zapušteno po neprikladnim crk
venim ravnateljima koji su, podrazumijeva se, vični slavenskome jeziku, ne bude u
bezdan grijeha odvedeno, i željan to stado u katoličkoj vjeri slavljenjem božije rije
či oblikovati, te pobožno uzimajući u obzir da u gradu i diocezi kninskoj, ili pak
oko njegove utvrde Otok, rečene dioceze, na jedan dan hoda, pak i više, niti jedan
samostan rečenog (franjevačkog - op. aut.) ili pak drugog prosječkoga reda ne pos
toji, sem jednog samostana dominikanaca (bihaćkoga - op. aut.) udaljenog jedan
dan hoda ... predložio je i namjerava ... utemeljiti i izgraditi ...jedan samostan za
vaš red male braće, po kojima tamo treba da bude najuzvišenije služeno i prije reče
no stado propovijedanjem božije riječi korisno oblikovano.” 178 Papa je dakako
odobrio da se samostan podigne, i on je pripao bosanskoj franjevačkoj vikariji, toč
nije grebenskoj kustodiji te vikarije.179 Zadaje gornji citat iz bule pape Inocencija
VI, optužbe da su „svećenici vični slavenskom jeziku” „neprikladni”, te daje zbog
175 F. Šanjek, Dominikanci u našim krajevima, Bogoslovska smotra 3-4/1966,

717-718. Lopašić, Bihać, 52-53, navodi čak četiri crkve u Bihaću, no izvori do 1410. poznaju
samo dvije, župnu i onu samostana sv. Ante. Na istom mjestu Lopašić pretpostavlja da su fra
njevci „bez sumnje već četrnaestoga vieka imali u Bišću samostan i crkvu sv. Marije”, no iz zah
tjeva Dionizjja Babonića iz 1357. proizlazi da tada još nije bilo franjevačkoga samostana u Biha
ću (vidi biij. 178). Ni popis Bartolomeja Pizanskoga, nastao oko 1385., nigdje ne spominje sa
mostan u Bihaću, mada je jedna od kustodija bosanske vikarije, zvana Grebenska, zapremala
prostor od Krbave do Glaža (Mandić, Franjevačka Bosna, 228, 230-231). Kada su izgrađene pre
ostale dvije crkve i franjevački samostan u Bihaću, za sada nije poznato, kao što se ne zna kada
i pod kojim uvjetima se grade crkve po okolnim naseljima.
176 Vidi biij. 105a.
177 Šanjek, Dominikanci, 718.
178 Diplomatički Zbornik X II/1914, 419, 28.6.1357.: „ipse Dionisius zelo fidei et
deuotionis accensus, metuens, ne grex dominicus in comitatu suo, sito quasi in m etió ducatus
Bosne, dudum per perfidam sectam Patarenorum hereticamque prauitatem infecti per minus
ydoneos ecclesiarum rectores, in litteratura sclauonica dumtaxat expertos, in dicto comitatu
suo existentes neglectus, in erroris precipicium deducatur, ac cupiens, quod grex ipse in fide cat-
holica, predi-:acione verbi dei valeat informan, pieque considerans, quod in ciuitate et diócesi
Tiniensi vel prope castrum suum de Insula dicte diócesis ad unam dietam et ultra nullus predicti
vel alterius medicancium ordinum locus existit, nisi unicus dumtaxat locus ordinis fratrum Pre-
dicatorum, distans a castro predicto per unam dietam vel circa ... proposuit et in ten d it... funda
re et construere ... unum locum pro fratribus vestri ordinis Minorum, per quos ibidem altissimo
serviatur, et grex predicatione verbi dei salubriter informetur.”
179 Mandić, Franjevačka Bosna, 230. Samostan je zapravo bio podignut u Otoku kod
Krupe, no počesto je nazivan i krupskim, kao i u popisu Bartolomeja Pizanskoga, na koji se od
nosi citirano mjesto u Mandića.
221
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
toga puk u vjeri „zapušten”, preneseno je očigledno iz Dionizijeve molbe. Time se

može objasniti i sukob Dujma Babonića i ostrožačkoga župnika, koji je doveo čak
i do fizičkoga obračuna sa Petrom.180 Iskaz „svećenici vični slavenskom jeziku”
očito se odnosi na glagoljaše, koji su i nakon splitskih sinoda 925. i 928. ostali na
teritoriju kninske biskupije da više službu božiju na svome maternjem jeziku i uz
upotrebu glagoljice, kao što je to bio običaj i u administraciji na ovome područ
ju .181^ druge strane, Babonići su najuže bili povezani sa zagrebačkom biskupi
jom ,1821834 u kojoj glagoljaši nisu bili baš obljubljeni,18 3 pa je to vrlo lako dovodilo
do sukoba i optužbi da ovi nisu „prikladni” i da njihovo djelovanje izlaže puk opas
nosti širenja hereze.
0 tome da li se bosanska hereze proširila i na krajeve oko Une ne postoje
izravna svjedočanstva, mada bi se tako mogao protumačiti jedan stavak iz poznatih
„Dubia”, koje su franjevci bosanske vikanje 1372. uputili na papsku kuriju u Avi-
njonu. Između ostalih upita u tom se tekstu čita i sljedeće: „budući da su na grani
ci i oko Bosne mnoge provincije u kojima je nedostatak svećenika a župe nisu raz
graničene, pitanje je mogu li franjevci nadomjestiti nedostatak svećenika u obavlja
nju svetih činova, i to ne zbog nekog dobitka već samo iz božije ljubavi. I mada su
te provincije pod vlašću kršćana (katolika - op. aut.) ipak su pune nevjernih ljudi
iz Bosne” .18,1 Pored toga što se ovaj upit vjerojatno odnosi na Srijem, kako to pret
postavlja J. Šidak,185 opis vjerskih prilika bi se mogao odnositi i na područje na
desnoj obali Une, između Bihaća i bosanske granice, o kojem u ovom razdoblju zna
mo jako malo. Ako u navodima Dionizija Babonića o opasnosti od širenja bosanske
hereze ima istine, onda je takva situacija mogla nastati samo na taj način daje već
došlo do širenja heretičkog nauka preko bosanskih granica. No, treba to još jednom
ponoviti, čvrstih indicija da su se Bosanci infiltrirali na područje srednjega Pounja
nema, te ovo ostaje tek jedna vjerojatna pretpostavka.
180 Vidi bilj. 106.

181 O tome da se glagoljica u ovome kraju upotrebljavala u administraciji svjedoče is
prave sokolskoga kaštelana (Cronia, Glagolska isprava), ostrožačkoga suca (Lopašić, Bihać, Pri
log II) ijedna presuda u međusobnom sporu nekih Kolunića (Klaić, Županija Pset, 4).
182 U odgovoru na tužbu ostrožačkoga župnika Petra za Dujma Babonića se navodi da
je „Sagrabiensis diocesis” (vidi dokumenat citiran u bilj. 106), Stjepan Babonić je čak, krajem
XIV stoljeća, bio zagrebački kanonik (vidi dokumenat citiran u bilj. SS). Tijekom vremena, ka
ko su stjecali imanja na području kninske dioceze, neki se od Babonića stalno naseljavaju na po
dručju te dioceze, pa se i Đionizije Babonić u dopuštenju za gradnju samostana u Otoku kod
Krupe navodi kao „Tiniensis diocesis”, no to o č ito nije bilo razlogom da se odnosi sa glagolja
šima poprave.
183 O tome dosta dobro svjedoči činjenica da je neki ,,Iwan dictus glagolita” bio pri
siljen da se odrekne časti župnika u Klokoću, zagrebačke dioceze, nakon čega je činio neke ma
kinacije sa stanovitim Petrom Novakovim, pa su obojica bili na papskoj kuriji optuženi od jed
nog zagrebačkoga kanonika zbog ,,symoniacae pravitatis” (Šišić, Nekoliko isprava, 182-183,
10.3.1402.).
184 D. Knievvald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU
2 7 0 /1 9 4 9 , 159,: ,,cum in ntetis et in circuitu bosne sint multe prouincie ubi est defectus sacer-
dotum nec sunt parochie determinate, queritur si possunt fratres supplere defectum eorum in
aministranđo sacra, nullius lucri causa, sed dei zelo, et licet dicte prouincie sint sub dominio
christianorum, tamen replete sunt hominibus de bosna infidelibus. ”
185 J. Šidak, Studije o „Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb 1975, 244.
222
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 193—230
Pokuša li se na kraju rezimirati ono što je o svim vidovima života u ovom

kraju na prethodnim stranicama rečeno, slika bi izgledala ovako. Političke prilike
u ugarsko-hrvatskome kraljevstvu, posebno u kriznim razdobljima, imale su bitnog
utjecaja na život Bihaća i okolice. Tako razdoblje druge polovice XIII i prvih dvaju
desetljeća XIV stoljeća, koje inače karakterizira odsustvo snažne centralne vlasti i
prijestolne borbe između posljednjeg Arpadovića i prvih Anžuvinaca, i za bihaćki
kraj znači vrijeme ratnih sukoba, ponajviše dvaju hrvatskih velikaških obitelji, Šubi-
ća i Babonića. Uspostava kraljevske vlasti u Slavoniji i nesređene prilike u Hrvatskoj
izbacuju u prvi plan strategijsku važnost Bihaća, koji postaje baza za pohode u Hrva
tsku. Istodobno kraljevska vlast u ovom kraju stvara sustav utvrda pod svojom izra
vnom kontrolom, te se u izvorima tijekom druge polovice XIV stoljeća pojavljuju
već izgrađene i uređene utvrde Sokol, Ripač i Peć u kraljevskoj vlasti, te Ostrožac
na dobru Babonića i Cazin na dobru kninskoga biskupa. Privrženost Bišćana, a i
vlastite interese u toj varoši, nastoji kraljevska vlast osigurati redovitim potvrđiva
njem privilegija, 1279., 1322., 1326., 1345. i 1358. Druga polovica XIV stoljeća,
do smrti kralja Ludovika, je razdoblje mira, koji je ponovno poremećen ustankom
ugarsko-hrvatskih velikaša 1384. i sukobima sa Bosancima od 1387. Tijekom ratova
koji će, od tada pa do kraja razdoblja koje je u radu obrađeno, potresati ugarsko-
hrvatsko kraljevstvo, bihaćki je kraj došao pod bosansku vlast 1398. i ostao pod
tom vlašću do 1404. Svoju vlast i upecaj u ovom kraju kralj Sigismundje pokušao
osigurati dovođenjem hrvatskih velikaša, koji su se već ranije iskazali vjernima kru
ni, kao i bogatim nađarbinama onima koji su tijekom samoga ratovanja pokazali
odanost, odnosno nakon prvoga pomirenja 1394. i Bosancima koji su prihvatili nje
gove uvjete mira. Kod toga se kralj nije baš previše obazirao na stara prava, pa je
tako i bihaćkoj općini oduzeo njen zemljišni poged. Bihać je i inače za Sigismun-
dove vlasti prestao biti interesantan kraljevskoj vlasti, pa je, nakon potvrde starih
privilegija 1405., bio založen zagrebačkome županu Pavlu Cuporu.
U podgrađima gore spomenutih utvrda bihaćkoga kraja nastaju i razvijaju se
u XIV stoljeću otvorena naselja gradskoga tipa. Pored Bihaća vrlo se često spominje
i Ostrožac, a iz kasnijih se izvora može zaključiti da su sličan razvitak prošli Cazin i
Ripač. Na primjeru Bihaća i Ostrošca utvrđeno je da upravnu strukturu tih varoši
čini općinski sudac, „villicus” dokumenata pisanih latinskim jezikom, i vijeće zak
letih građana, latinskim jezikom zvani ,jurati” , koji su općinskom sucu pomagali
kako u sudskim tako i u upravnim poslovima. Pojava vijeća po svemu sudeći stoji u
vezi sa razdvajanjem gradskoga stanovništva na građane, „cives”, i stanovnike,
„hospites”, što je i inače karakteristika razvitka gradskih naselja u Slavoniji. Grad
ska općina tijekom XIV stoljeća prisvaja institut javne vjere svome pečatu, što uka
zuje na naraslu potrebu pravnoga reguliranja međusobnih odnosa unutar naselja.
Pojava njemačkog termina „purgar” provocira razmatranje etničkih odnosa u varo
šima, no usporedba sa sugednom Bosnom, u koju taj pojam doista donose rudari
Šasi, pokazuje da prilike u sugeđstvu nisu bile iste i da naselja bihaćkoga kraja na
staju gotovo isključivo od domaćeg, hrvatskog, etničkog elementa. Gospodarski te
melj života gradskoga naselja čini trgovina i obrt, pri čemu je trgovina orijentirana
ka srednjoj Evropi a ne prema Mediteranu, što dokazuje i sustav mjera koje su u
223
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
upotrebi u ovom kraju. Spoljni izgled ovih naselja je još jedan elemenat koji ih razr
dvaja od seoskog naselja, budući da se pojavljuje gradska ulica sa nizom kako drve
nih tako i kamenih kuća i, u centru naselja, kamena crkva.
Usprkos interesantne pojave gradskih naselja, osnovna gospodarska djelat
nost u bihaćkome kraju tijekom XTV stoljeća ostaje poljoprivreda. Poljoprivredna
proizvodnja odvija se, kao i u cijeloj Hrvatskoj u srednjem vijeku, u okviru tri tipa
posjedovnih odnosa, ali je osobenost ovoga krâ da u XIV stoljeću preovlađuje po
sjed kraljevske Palate. Veliki kompleks kraljevskoga zemljišta nastaje, uglavnom, u
drugoj četvrti ovoga stoljeća eksproprijacijom posjeda plemena Sučana, i stoji u
uskoj vezi sa novom organizacijom kraljevskih utvrda koju uvodi Karlo. Posljedica
eksproprijacije je dvostruka vlasnost nad zemljom i relikti plemenskoga prava u re
guliranju međusobnih odnosa podložnika. Jedan dio posjeda starih plemena ostaje
u vlasti pojedinih ogranaka, ah se pri tome mijenja i priroda posjedovnog prava,
koje se sada utemeljuje u donatamom aistavu. Od donatara, pak, u bihaćkoj oko
lici poznati su samo Babonići, koji su do ovih posjeda došli uglavnom kupovinom.
Treći tip posjeda, crkveni, zastupljen je u ovom kraju imanjima kninskoga biskupa
u Cazinu i cistercitske opatije bi. djevice Marije iz Topuskog u Kraljama kod Bihaća.
0 odnosima unutar ovih dvaju tipova posjeda dostupni izvori ne govore mnogo, pa
ostaje da se praznina u znanju popuni ne baš uvijek pouzdanim metodom uspored
be sa stanjem u drugim krajevima. Od poljoprivrednih kultura za tržišne potrebe
uzgajala se, na imanjima uz Unu, vinova loza a, na imanjima udaljenijim od Une,
razvija se pčelarstvo. Za lokalne potrebe proizvodila se ponajviše zob, pa zatim žito
1 ječam. No, budući daje struktura proizvodnje žitarica poznata samo po podacima
sa imanja kraljevske Palate, sa kojih su se izdržavale posade utvrda, to se ovakvi zak
ljučci ne mogu uopćiti, zbog specifičnih potreba korisnika.
U pogledu crkvene organizacije bihaćki je kraj spadao pod kninsku biskupi
ju, sa župnim sjedištima u Bihaću i Ostrošcu. Služba božija se obavljala na hrvatsko
me jeziku uz upotrebu glagoljice, kao i u gradskoj administraciji. Pored župnih sje
dišta centri vjerskoga života su bili dominikanski samostan u Bihaću, podignut još
u XIH stoljeću, i franjevački samostan u Otoku kod Krupe, podignut u šestom de
setljeću XIV stoljeća i pripojen bosanskoj vikariji, Osobenost vjerskom životu ovoga
kraja davala je blizina Bosne i mogućnost širenja heretičkog učenja tamošnjih pata
rena. Iz tog razloga je zapravo i bio podignut franjevački samostan kod Krupe, a
postoje čak i indicije, doduše bez izravnih dokaza, da je do širenja hereze iz Bosne
u ovome kraju doista i došlo.
224
M. A nčlć: Bihaćki kraj o d __ Glas. arh. Druš. arh. radn.
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 193—230
PRILOG I
Reambulacija posjeda cazinske utvrde, pripadajuće kninskom biskupu. Split,

16.8.1378.
Nos capitulum maioris ecclesie Spaltensis memorie comendantes tenore pre-
sentium significamus quibus expedit vniuersis quod literas excellentissimi principis
domini Lodouici, dei gratia regis Hungarie, domini nostri naturalis, recepimus in hec
verba.
Lodouicus dei gratia rex Hungarie, Polonie, Dalmacie, Croacie etc., fldelibus
suis capitulo ecclesie Spalatensis salutem et gratiam. Dicitur nobis in persona vene-
rabilis paths domini Pauli, episcopi ecclesie Tininiensis fidelis nostri deuoti, quod
quasdam possessiones ecclesie Tininiensis ad castrum Ghezin pertinentes, a parte
filiorum comitis Duymi et castri ipsorum Oztrosach vocati, ac parte Duymi filii Mi-
choy de Kortunicha, seu a parte Radosii de Obceriz, necnon a parte generacionum
de Koztanieha et de Gretnich1 habite, legiptima reambulacione, metarumque erec-
tione et ab aliorum possessionibus distinccione et separacione plurimum indigerent
Super quo fidelitati vestre firmiter predpiendo mandamus quatenus vestrum mit-
tatis hominem pro testimonio fidedignum, quo presente Gregorius de Busseuic vel
Saracenus de Goricha de genere Bucharo, aut Thomas filius Rank seu Georgius fili-
us Nicole, nobiles de Lapech, aliis absentibus, homo noster, ad facies dictarum pos-
sessionum vicinis et conmetaneys ipsarum inibi legiptime conuocatis et presentibus,
accedendo reambullent easdem per suas metas veras et antiquas, nouas iuxta veteres
ubi ne cese fueri't exigendo, reambullatasque et ab aliarum possessionibus per errec-
tiones metarum distinctas et separatas, relinquant easdem predicto domino Pauto
episcopo et sue ecclesie, eo jure quo ad ipsam dignoscitur pertinere perpetuo possi-
dendas, si per quispiam non fuerit contradictus. Contraditores vero si quos fuerint,
idem homo noster presente dicto vestro testimonio, contra annotatum dominum
Paulum episcopum ad presenciam regni nostri Sclauonie bani citet ad terminum
conpetentem racionem contradictionis eorum reddituros. Et post hec seriem tocius
facti cum cursibus metarum, vel si non create fuerint cum nominibus contraditorum
et citatorum terminoque assignato, in vestris literis eidem regni nostri Sclauonie
bano rescribatur. Datum in Wissegrad feria tertia próxima post festum beati Johan-
nis baptiste, anno domini millessimo trecentessimo septuagessimo octo.
Nos igitur mandatum eiusdem domini nostri regis metuenter obedire cupien-
tes u t tenemur, una cum Gregorio de Busseuich homine regis maiestatis nostrum ho
minem fidedignum dominum Radossium, socium et concanomcum nostrum, ad re-
1 Iz teksta same ream bulacije očigled n o je da je ovdje pogriješio pisar kraljevske kan
celarije, jer je m jesto „G renich” trebalo da stoji „M enich” . Inače, isprava je puna ortografskih
greški, nedosljednosti u pisanju pojedinih toponim a i osob n ih imena. Budući da bi ispravljanje
tih greški o d u zelo jed nu dim enziju o vom izvoru, autor se ograničio na to da naznači najkrupnije
greške.
225
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
am b u llan d as e t errigendas d ic ta s m e ta s possessionis ecclesie T ininiensis seu castri

C hezin v o cati, a p a rte filio ru m co m itis D u y m i e t castri ip so ru m O stro sa c h n o m in a ti,
e t a p a rte D u y m i fílii M ich o y de K o rto n ic h a , seu a p a rte R adossii filii R adossi de
O b zteriz, n e c n o n -a p a rte g en eracio n is de K o z ta n ic h a e t de M en ich p re s c rip to ru m
h a b ite , p ro te s tim o n io tran sm issim u s. T a m d e m id e m ad n o s e x in d e re d d e u n te s e t
p er no s fid e lite r req u isiti n o b is c o n c o rd ite r re tu lle ru n t q u o d ipsi feria q u a rta p ró x i
m a a n te fe s tu m b e a ti J a c o b i a p p o sto li ad facies d ic ta ru m p o ssessio n u m d ic ti castri
C hezin, e t ad m e ta s e iu sd em c o n u o c a tis vicinis e t c o n m e ta n e y s e a ru n d e m leg ip tim e
vniuersis, sp ecialiter m ag istro Jo h a n n e filio p re d ic ti c o m itis D u y m i de B lagay, ac
D u y m o filio M ichoy, n e c n o n R ad o ssio filio R adossii e t n o b ilib u s g e n e ra c io n u m de
K o z ta n ic h a e t de M en ich p re d ic to ru m , ip siu sq u e p re se n tib u s accessissent e t easdem
possissiones d ic ti castri C h ezy n ecclesie T in in ien sis, ex p a rte p o ssessio n u m n o b iliu m
p re d ic to ru m seu g en e ra c io n u m e a ru n d e m iu x ta cu rsu s m eta le s in priu ileg io felicis
rec o ra d tio n is d o m in i B ele regis H ungarie, d u d u m su p e r eisd em m etis c o n fe c ta c o n
te n ta s, rea m b u la sse n t e t n o u a s m e ta s Ín te r e t iu x ta a n tiq u a s in locis necesariis cum
eisdem n o b ilib u s e t g e n e ra c io n u m p re d ic ta ru m c o n c o rd ite r errex issen t, nem ine
p en itu s inibi co n tra d ic e re e x e u n te .
Q uas q u id e m m etas id e m h o m o regie m a ie sta tis e t n o ste r n o b is in registro

a p p o rta u e ru n t, q u e h o c o rü in e d istin g u n tu r: P rim a m e ta in c ip it a m erid ie d e Grab-
n ik e t inde ad p a rte s o ccid e n ta le s v a d a t ad v n u m p u te u m , scilizet B u len n u n cu p a-
tu m , e t in d e v ad it in fe riu s e t p e ru e n it ad p o to k K e p e ln ic h e e t in d e te n d it p e r viam
ad q u a m d a m a rb o re m h ra c h e t inde d e sc e n d it p e r m ag n am viam v a d it ad K o rto n i-
cham e t p er K o rth o n ic a m (!) v a d it in fe riu s ad p o n te m . D e p o n te a u te m assen d it p er
m o n te m a d q u a n d a m a rb o re m h ra z th sig n a tu m e t inde p e r viam d e sse n d it ad R edo-
tin am vbi a q u a A g u th n ic a cu m d ic ta a q u a R a d o tin a ju n g u n tu r e t in d e p er R ad o ti-
n am v ad it su p eriu s ad C ufien d o l e t in d e d e sc e n d it ad viam vb i c o n iu n g u n tu r m ete
ecclesie p re d ic te T ininiensis ac R ad o ssii su p ra d ic ti e t g e n e ra c io n e m n o b iliu m de
dicta K o stan ich a. D ein d e a p a rte generacio n is p re sc rip te K o z ta n ic h p rim a m e ta in
cip it a p a rte au strali in q u a d a m a rb o re m k u ru s inde p e r q u a n d a m viam asse n d it e t
v en it ad v n am arb o re m tu l cru ce sig n atam m e ta te rre a circ u m fu sa m e t e x it de ipsa
via e t v adit ad d e x tra m ad aliam v iam a n tiq u a m in m o n te in a rb o re m tu l c m c e m (!)
signatam . In d e e u n d o p e r e a n d e m viam a n tiq u a m fle c titu r ad o rie n te m e t p e ru e n it
ad aliam a rb o re m tu l cru ce sig n atam e t ite ru m p e r e a n d e m v iam a n tiq u a m e u n d o
v e n it ad a rb o re m G irc h a m cru c e sig n atam m e ta te rre a c ircu m fu sam . In d e ad a rb o
rem tu l d ein d e ad so rb ellu m m e ta te rre a c ircu m fu sam . In d e in e a d e m via ad a rb o
rem tu l cruce sig n atam m e ta te rre a c irc u m fu sa m e t ib i e x it de ipsa via ad sin istram
in p a ru o spacio ad m e ta m te rre a m in q u o d a m m o n tíc u lo e t ibi c o n iu n g it m e tis dic-
to ru m n o b iliu m gen eracio n is M enich e t ab h iñ e v a d it p e r viam ad K o rin h o w d u b e t
ibi e s t a rb o r h ra z th iu x ta ip sa m viam m e ta te rre a circ u m fu sa m cru c e signata. Inde
vadit a d cap u d cu iu sd a m vallis B u k o ro y e d icte versus o rie n te m e t ib i Circuit q u a n
d am vineam ad m e ta m te rre a m e t ite ru m ad e a n d e m p a rte m o rie n ta le m p e r viam
a n tiq u a m e u n d o in m ag n o sp atio v e n it ad a rb o re m tu l cru c e sig n atam m e ta terrea
circum fusam .
E t sic Ín te r p re d ic to s n o b iles ac g en eracio n es su p ra d ic ta sim ul e t d ic ta m ec-
clasiam T in in ien sem e t castri C h ezy n m e te te rm in a n tu r. In cu iu s rei te stim o n iu m
p resen tes n o stra s literas p rivilegíales sigillo n o stro p e n d e n ti m u n im in e concessim us
226
M. Ančić: Bihaćki kraj od . . . Glas. arh. Druš. arh. rađn.
Bosne Herceg. 2S (1985), str. 193—230
ro b o ra ta s. D a tu m S p a le ti in ip sa n o s tra c a th e d ra li ecclesia sa n č ti D o m n ii in fešto

b eati S te p h a n i regis, a n n o d o m in i su p ra d ic to .
(O riginal n a p a p iru , K a p to lsk i A rh iv S p lit, svezak 6 4 , fol. 3 2 i 3 2 v o )
P R I L OG II
Posjedovni od n o si u b ih a ć k o m kra ju
( X I I I stoljeće)
'V.J*
b iha ćke op ćin e
varoš sa ž u p n o m c rk v o m
utvrda
h
227
M. A n č ić : B ih aćk i k raj o d . . . Glas. arh. Druš. arh. radn.
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
P R I L OG II
Posjedovni od n o si u b ih a ć k o m k ra ju
(X IV stoljeće)
crkve ni
varoš sa ž u p n o m c rk v o m
utvrda
Rađeno prem a k a r ti u R. Lopašić, B ihać i

’ bihaćka k ra jin a , M H , Zagreb 19 422
228
■-âun.n.rceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
SUMMARY
In the work entitled „Bihać and it’s district from 1262. till the beginingof
the X V century” the author tried to give an account o f all aspects o f life in the
region o f medieval borough o f Bihać, between 1262. and 1410. Regarding political
circumstances the author showed that in the period characterized by the absence o f
strong regal authority, i.e. between 1270. and 1320., the region o f Bihać was afflic
ted by endless wars o f competing landlords. When regal authority in Slavonia was
reinstalled by King Karlo Robarto, Bihać emerged as chief strategic outpost fo r ex
peditions aiming at still unconquiered Croatia. Moreover, the king created system o f
fortresses, which comprised fortresses o f Sokol, Ripač and Peć, directly submitted
to the regal authority. In the same time members o f the Babonići family built the
fortress o f Ostroiac, and the bishop o f Knin allready possessed the fortress o f Ca
zin, both in vicinity o f Bihać. During this time the king secured his influence and
his interesets in the borough o f Bihać by confirming the charter o f freedom, gran
ted to citizens by Queen Mary in 1262., in theyears 1279., 1322., 1345. and 1358.
Second half o f the X IV century, till the death o f King Lodovicus, was the time o f
peace, which was disturbed in 1387. by the campaing o f Bosnian ruller Tvrtko I.
From that time onward the region became a stage o f endless wars, and even ceased
to Bosnian rule between 1398. and 1404. During those operations first units o f
Turks penetrated into the region, anticipating the main course o f history o f Croatia
arid Bosnia for the coming centuries. A t the end o f the period King Sigismundus, in
desperate need o f many, mortgaged the borough o f Bihać and fortresses o f Sokol
and Ripač to the members o f the Cupor family.
N ext the author emphasized the growth o f medieval boroughs in vicinity o f
Bihać. Aside from that borough, during this period the borough o f Ostrožac emer
ge. and probably those o f Ripač and Cazin. The administration o f those towns con
sisted o f the mayor-judge, Latin term „villicus”, and his council o f sworn citizens,
in Latiti „jurati ’. Part o f the administration was the town’s scribe, and community
as whole possessed the seall, to which public recognition was atributed. Citizens
called themselves „purgari”, the term rooted in German „burger”. That provoced
author to discuss ethnical structure o f citizens, comparing it with situation in near
by Bosnia. While in Bosnia apereance o f the term „purgar” was due to colonization
o f German miners, in Bihać region its occurance was a result o f Hungarian influen
ce. and had nothing to do with nationality o f citizens. Economy o f the town was
based on trade and crafts, and the whole region was oriented to the MidEuropian
Trade circle, which afflicted even the system o f measures.
In the chapter dedicated to the basic activity o f economical life, the agricul-
zure. the author diseased three types o f landed property. The bigest part o f the land
229
Bosne Herceg. 25 (1985), str. 1 9 3 -2 3 0
in Bihać region was the possession o f the crown itself, and it served fo r the suste
nance o f regal fortresses. Those holdings o f regal „Palata ” originated in expropria
tion o f the old Croatian tribe o f Sudani. Possessions o f the Sudani tribe were origi
naly on bo th banks o f Una, but at the begining o f the X IV century they lost all pos
sessions on the left bank o f the river. The result o f expropriation were survivals o f
tribal laws in the relations among the subjects on regal possessions, and the use o f
Hungarian feudal law on higher level The other two types o f landed property, pos
sessions based on regal „donatio ” either to a free and noble man or to the church,
were far less wide-spread. The regime on those holdings is unknown because there
are no documents concerning this problem. Concerning the agricultural production
the author estabilished the fa ct that production o f grape was market oriented, while
production o f com, oats and barley was aimed at satisfaction o f local needs. Still,
the structure o f agricultural production is knwon only for the holdings o f regal „Pa
lata”, but on those holdings specific needs o f military beneficiaris conditioned pro
duction, so due to that those remarks have to be taken with caution, and can not be
applied to all possessions.
A t the end the author diseased religious life o f the region, to which two thi
ngs gave distinction. The church jurisdiction in the whole region belonged to the
bishop o f Knin, and fo r this reason divine service was in vernacular language with
use o f glagolithic scripture. For the whole period religious life was in the shade o f
fear from the nearby Bosnia, and for this reason Franciscan convent was built near
the fortress o f Otok, in 1357.
230
: S30.25 (497.15) (058) YU ISSN 0436—046X
ARHIVÄ I DRUŠTVA ARHIVSKIH

mmU
RADNIKA BOSNE I HERCEGOVINE
X X V /1985
i *, . «dätuwöi-p»». ¿& 1’IV* **£*# *V***t**%

\d; gfdKH ka<u*h
: mmmi
||||&ä^tfdäfi|||^|i||i|M|^—4 i ■■■■■■■■■■[I
ni-imu
i m i < i A d « r * < i / j i W f t 1k \ ‘ 4s » J u ö i p v ^ a a a m haut c i , M ‘W > t f t g d j
H n » d j» * A p . <-mam. r u / » r tii s f t 'M jW o < i- w .y-ifAAft
I* .1 v*. - '■>! ^ î
n4mR.!vfett«AJ»«* ¿ * e iV » . ititvo
,.! .! • ! >» /;.A .V h t» 6 y .» » M . < ! ftf t U H « 6 t M . u v n đ K llf c l. « . « J p - l W o T H ^V M üJ i W £ * r» !a » ►.<’. t Ptft* A ¿ » • 5 ^ » '* ’ »
A (■
f .W
■■U’r,änM. b. fyAV lfh.AWT H
’ HHHHl!?h,!h, Cf.MKifr,
ß xVW)«H
tU ito
ti <
j j ßj $Y VA
/ Uj U
- Mi m
i r !i -j.% .Vftjc't W
I.UiAA iv H
u »n 7. jJ.. A
> .*« t-K
U -U.iulH l! ,mJI . AMSA r rfiÄ S 'A J , £.■<.*«•>►
» t5 £« *T? » 'J .'I..-
i j•' •K- 'S
; - t .............
. 'i '« •i - - '* ISU!... i i A i U ^ ( l ' f* *V l^• U iS 6 U
; j A U Ä l i W n « .¿ f M f y * 9 Mif%u
U .V ’M i % hh-tvmf&mb ® HA*. • /« ;> « .* V f ’> - , *<•• 1 ■_ , :
: sW l tur.AA>vm\ iz u m iš ) , hm * f k S .i,i - v H .;" .!w.V<v-fa » n » H sam «* r it* * « * /,* M . « « « ¡ u m u * i» * * « « * t m - :
U ö U 'K a HM 1
»A»l »TKO U N f l r t A t M t r t l U 'l . U i« « 'v X T W , r i v » ’, 9
m if A A l. H ttM M A b iŽ i'f'lU A fe / , * w h . i t » * i M 'H f c M H if K ■ "
.¡n .v'f.Ä ft’u Bfl s i - o ^ i H n r n M ) ' tAju^mofS^§ otb-thn^t^h^r u^kfhuf
« ^ t< * v w •¡' m a w . yvMwrhfäittfi. ****¥>
••-'ii sftrhi'P^^ X^'* Vlr/C
GLAS. ARH. DRUŠ. ARH. RADN. BOSNE HERCEG.
), 25/1985. STR, 1-410 SARAJEVO 1985

Ancic - Mladen Bihaćki Kraj Od 1262. Do Početka XV Stoljeća

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Ancic - Mladen Bihaćki Kraj Od 1262. Do Početka XV Stoljeća

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

GLAS.ARH.DRUŠ.ARH.RADN.BOSNE HERCEg J g OD. 25lsTR.193-23o|sARAJEVO 1985.

BIHAĆKI KRAJ OD 1262. DO POČETKA XV STOLJEĆA

Nastavljajući rad u kojem je obrađeno pitanje vremena i uvjeta pod kojima je

zbirka dokumenata za povijest nekadašnje Donje Slavonije a današnje Bosanske Kra­

l l O njemu vidi G. Novak, Povijest Splita I, MH, Split 1957, 367-368.

17 E. Szeltpetery, Scrjptores rerum Hungaricarum n , Budapestlni 1938, 44 i 83: Klaić,

36 F. Šišić, Iz arkiva u Željeznom, Vjesnik Zemaljskog Arkiva V II/1905, 172, regest

do početka XV stojeća, jer se 1405. Petar kovač u Sigismunđovu privilegiju spomi­

85 Klaić, Povijest, 550-551.

selja. Nesumnjiva je činjenica da je njemačkih kolonista doista bilo,93 no pojava

od njenih temeljnih značajki.114 Zapravo je povratak određenoga dijela zemljišnog

121 Bosendorfer, Agrarni odnosi, 51.

Iz ovoga proizlazi da su sva nekadašnja zajednička dobra plemena, „općine” kako ih

zauzimalo pleme Sučana, između Drežnika i Pseta, moguće je i preciznije odrediti.

sačuvala posjed davala je i nobilitet, pa je tako moguće da su se neki Sučani pojavili

nogradarstvo,163r što u odnosu na današnje stanje predstavlja poveliko iznenađenje.

Vjerske prilike u bihaćkome kraju tijekom ovoga razdoblja prilično su dobro

175 F. Šanjek, Dominikanci u našim krajevima, Bogoslovska smotra 3-4/1966,

toga puk u vjeri „zapušten”, preneseno je očigledno iz Dionizijeve molbe. Time se

180 Vidi bilj. 106.

Pokuša li se na kraju rezimirati ono što je o svim vidovima života u ovom

Reambulacija posjeda cazinske utvrde, pripadajuće kninskom biskupu. Split,

am b u llan d as e t errigendas d ic ta s m e ta s possessionis ecclesie T ininiensis seu castri

Q uas q u id e m m etas id e m h o m o regie m a ie sta tis e t n o ste r n o b is in registro

ro b o ra ta s. D a tu m S p a le ti in ip sa n o s tra c a th e d ra li ecclesia sa n č ti D o m n ii in fešto

b iha ćke op ćin e

Rađeno prem a k a r ti u R. Lopašić, B ihać i

ARHIVÄ I DRUŠTVA ARHIVSKIH

i *, . «dätuwöi-p»». ¿& 1’IV* **£*# *V***t**%

GLAS. ARH. DRUŠ. ARH. RADN. BOSNE HERCEG.

), 25/1985. STR, 1-410 SARAJEVO 1985

Das könnte Ihnen auch gefallen

zbirka dokumenata za povijest nekadašnje Donje Slavonije a današnje Bosanske Kra

do početka XV stojeća, jer se 1405. Petar kovač u Sigismunđovu privilegiju spomi

i , . «dätuwöi-p»». ¿& 1’IV **£# V*t%