Sveučilište u Zadru

Odsjek za arheologiju
Antička arheologija apeninskog poluotoka

SEMINARSKI RAD :

Etruščanski Rim

STUDENTI : MENTOR :

Ana Bašić Igor Borzić, prof.

Helena Šuderla, II. god.
 U Zadru, 20. siječanj 2007.
UVOD
Slika 1. Karta apeninskig poluotoka

Etruščane je moguće dokazati

u Italiji počevši od 9. st. pr. n. e.
Nastanili su područje između
Tibera i Arna, dakle današnju
Toskanu (područje Tuskâ, kako su
latinskim imenom nazivali
Etruščane). Njihovo je podrijetlo
još uvijek sporno. Budući da se
može ustvrditi kontinuitet između
starije arheološke ostavštine toga
područja i ranih etruščanskih
područja, mnogi znanstvenici
zastupaju mišljenje da su Etruščani
autohtono stanovništvo. Drugi
vjeruju da su se oni u 9. st. doselili
s istoka, možda iz Male Azije. Teoriju o doseljenju zastupali su još antički izvori, i
zaista su ne samo unutar italskih kultura neobična i osebujna etrušćanska umjetnost,
nego i dijelovi njihove religije a također i njihovo društveno ustrojstvo, u koje pripada
i njihov način naseljavanja u obliku gradskih naselja, nova, na cijelom zapadu
sredozemnoga prostora dotada nepoznata kulturna obilježja.
Etruščani nisu bili neka jedinstvena politička cjelina. Mnogobrojni gradovi, kod
kojih je postojanje velikim dijelom moguće dokazati počevši od 8. st. pr. n. e., bili su
svaki za sebe posebna politička cjelina. Zasebni život pojedinačnoga grada očitavao
se i u djelomice nipošto nabitnim razlikama u materijalnoj kulturi. Unutar gradova
političku je pravlast imalo aristokratsko društvo u kome je ponekad neki jači
pojedinac mogao steći takvu moć koja je graničila s monarhijskom vlašću.
Nama su Etruščani prije svega poznati po njihovim nekropolama (gradovi mrtvih,
tj. groblja), koja omogućuju razmjerno dobar uvid u privatni i vjerski život toga
naroda. Početna vezanost s italskim kulturnim dobrima pretvorila se uskoro u jaku
kulturnu zavisnost od Grka. Etruščani su pri tome podjednako uvozili grčka kulturna
dobra – većina grčkih vaza što su se sačuvale do danas potječu iz etruščanskih

2
grobova – kao što su ta dobra i oponašali i dalje ih razvijali. Prilikom preradbe grčkih
motiva oblikovao se potpuno vlastiti, po mnogim stilističkim izrazima veoma
moderan, u svakom slučaju za antiku neobičan oblik stvaranja koji Etruščanima daje
nezamjenjiv položaj unutar sredozemnih kultura. Od Grka preuzeli su Etruščani i
pismo, pa su time što su ga kasnije predali Rimljanima, bili posrednici između Grčke i
Rima. Osim pisma, Etruščani su Rimljanima prenijeli i antropomorfno prikazivanje
bogova kao i kultni kip i kameni božji hram. Počevši od sredine 6. st. pojedini su
etruščanski gradovi bili veoma ekspanzivni. Prema sjeveru zaposjeli su dio Padske
nizine, a prema jugu Lacij i Kompaniju. To osvajanje zemalja bilo je povezano s
osnivanjem gradova. Istovremeno se iz luka širila poslovna djelatnost. Etruščani su
zbog trgovine s Grcima već rano postali pomorskim narodom, pa su poduzimali
gusarske pothvate ili su se branili od strane novih kolonizacijskih pokušaja Grka. Moć
etruščanskih gradova krenula je u susret svome završetku tek kad su tijekom 5. st. pr.
n. e. oskička plemena izvršila napad na Kampaniju, a na sjeveru, počevši od kraja 5.
st., keltska plemena zauzela Padsku nizinu. Ojačali Rim sukobio se stoga, krajem 4. i
početkom 3. st., sa već oslabljenim etruščanskim gradovima.
Osim Etruščana, počeli su se od sredine 8. st. pr. n. e. u Italiju doseljavati i Grci.
Najsjevernija grčka kolonija bila je Kima (Cumae), odakle je zatim, između ostaloga,
osnovan i Neapolis (Napulj). Tijekom kolonizacije Grci su zaposjeli cijelu
jugozapadnu i jugoistočnu obalu Italskog poluotoka i tako su oduzeli italskim
plemenima izlaz na more. Ali budući da se nisu bavila nekom dalekom trgovinom s
pomoću pomorstva, italska plemena tu odvojenost od mora u početku nisu ni osjećala.

TEMA :

ETRUŠČANSKI RIM

U Laciji, naselja nisu daleko udaljena od etruščanskih gradova koji su bili izvor
inspiracije za Rimljane. Najveći etruščanski grad Veii je bio udaljen samo nekoliko
kilometara od Rima. Kao i svi stari etrušćanski gradovi, i Veii je imao period bogatog
razvitka u 6. i 5. stoljeću, osobito na području kiparstva i izrade keramike. Po
Pod utjecajem bogatih etruščanskih gradova, naselja u Laciji, i među ostalima i ona
na sedam brežuljaka u Rimu, su razdjeljena na male gradove-države po etruščanskom

3
i grčkom modelu. Te modele etruščanskog tipa gradnje možemo najčešće naći
građene na brežuljcima, odnosno prirodno zaštićena u svom okruženju ( SITU
NATURALI MUNITA ). Već u ranijem periodu Rimljani su počeli graditi svoje poznate
aggere i fosse (teški zemljani radovi sa iskopanim kanalima za navodnjavanje) preko
nizine istočno od Eksvinila i Viminala. U Ardei je još uvijek moguće vidjeti te aggere
iz 6. ili 5. st. pr. Kr.
Vrlo je vjerojatno da su izgradili i zemljana uzvišenja između brežuljaka u
nizinama sa usjevima, kao što je tradicionalno spomenuo Varro o MURUS TERREUS
(tj, zemljani nasipi). Dionysius daje najbolju sliku o tim arhaičnim prolazima
prirodne, odnosno naturalne obrane i suplementarnih adicija kada je analizirao
poziciju Rima. Citiramo ga „…Neki dijelovi grada izgrađeni su na brdu i strmim
padinama gdje su bili prirodno zaštićeni i bila je potreban mala grupa vojnika u
obrambene svrhe, dok su drugi gradovi bili zaštićeni rijekom Tiber, sa jednim jedinim
mostom izgrađenim od drveta kojeg su maknuli za vrijeme ratovanja. Jedan dio, koji
je jedan od najnezaštićenijih dijelova grada, proteže se od Eksvinilijevih vrata do
Colina, je ojačan fortifikacijom unutar aggera…”
Takav stari sistem obrane u Rimu nije bio od koristi kada su Gali napali otprilike
386. godine pr. Kr. Samo je jedan od utvrđenih brežuljaka, Kapitol, opstao.
Nepotrebno je dokazivati kako su kasno rimski povjesničari potpuno krivo
interpretirali ove zemljane nasipe spojeći dijelove zida, zajedno s aggerom i fossom u
njihov četverostoljetni oblik, te u njihovim pričama također su vjerovali da je postojao
veliki fortifikacijski sistem oko svih sedam brežuljaka i koji je bio izgrađen od
materijala razorenog grada Veii. Pretpostavlja se da je to bio zid kralja Servija. Ali
nema sumnje da te stare priče upućuju na uspomene
starog stepenastog zida, dok strmine brežuljka nisu bile
dovoljne, kao i aggera i fosse. Varrov opis tog starog
aggera i rimskog MURUS TERREUS CARINARUM, odnosno
glavnog zemljanog natpisa, koji ukazuje na to da je riječ
murus također korištena za te zemljane radove.
Rimljani su oduvijek bili svjesni učinka više kulture
koja je izvršila bitan napredak u njihovim agrikultura- Slika 2. Kralj Servius Tullius

lnim selima, odnnosno naseljima. I u ime zahvale Etruščanima, gotovo svaki izričaj
više kulture simbolizira patricijski autoritet i gradski način življenja u ranoj Republici.

4
Nakraju, nema sumnje da su zadnji rimski kraljevi bili etruščani ( CONDOTTIERI) koji
su očito bili protiv ranijih legendarnih vladara na rimskim brežuljcima.
U tu novu, razvijeniju kulturu, spada i alfabet kojeg su Augustovi autori najčešće
nazivali “arhaični grčki”, on se pripisuje Etruščanima kao njihovo pismo. Natpis, o
kojem se vode mnoge diskusije, nalazi se na steli Foruma Romanuma, te datira oko
500. godine pr. Kr. , što ga čini najstarijim latinskim natpisom dosad. Ali i etruščanski
natpisi su također nađeni u
Rimu ( npr. fragment koji
datira oko 600. godine pr. Kr. ,
a nađen je 1963. godine u crkvi
S. Omobono). Sve to, zajedno
sa ustaljenim tradicijama
etruščanskih kraljeva u Rimu
prije 509. godine, pokazuje
kulturno okruženje koje s
razvijenijom arhitekturom
Rima i rimskih gradova, kroz
dokaze je utjecala grčka
kultura, odnosno osnivanje
grčkih kolonija na južnom
dijelu apeninskog poluotoka.
Izričaj te vidno razvijenije
kulture, može se primijetiti
kroz čitavu srednju Italiju. No
ono što mi znamo o arhitekturi
Slika 3. Tlocrt Area Sacra na S. Omobono
gradova koji su u kratkom vremenu
izgrađeni na svih sedam brežuljaka Rima, je to da su korišteni kao “kalup” po kojima
su se gradili ostali gradovi između Etruščana na sjeveru i Grka, te Etruščana u
Kamponiji.
Od etrurskih su hramova sačuvani samo kameni temelji jer su građevine bile od
drveta. Čini se da su etruščani usprkos svojoj vještini gradnje u kamenu ipak iz
vjerskih pobuda zaobišli kamenu gradnju hramova. Njihova su svetišta slična
jednostvanijim grčkim hramovima, no imaju svoje posebne odlike, od kojih su neke
preuzeli Rimljani. Cijela građevina počiva na povišenoj bazi ili podiju koji nije širi od

5
 Slika 4. Rekonstrukcija etrurskog hrama
cele koja je najčešće podijeljena na tri odjeljka jer su
vjerom etruščana vladala tri božanstva, preteče
rimskih bogova: Junone, Jupitera i Minerve. Etrurski
je hram vjerojatno bio nizak i četvrtasta oblika,
drukčiji od skladnih grčkih svetišta te bliži
stambenom graditeljstvu. Ne treba naglašavati da na hramu nije bilo mjesta za
postavljanje kamenih kipova. Ukrasi su se obično sastojali od
terakotnih pločica koje su pokrivale arhitrav i rubove krova. Tek
nakon 400. pr. Kr. katkad ćemo naći skupine velikih dimenzija u
terakoti, izrađene za popunu zabata iznad trijema. Veii je grad koji
nam je poznat po pokušaju pronalaženja mjesta monumentalnoj
skulpturi na vanjskim dijelovima etrurskog hrama. Takozvani
Apolonov hram, u mjestu zvanom Veii, nedaleko od Rima, bila je
standardna građevina po svemu. Osim po četiri kipa u terakoti
naravne veličine postavljene na vrhu krova. Najbolje je sačuvan kip Apolona, remek-Slika 5. Apolon, Veii
djelo etrurske arhajske skulpture. Veii je bio kiparsko središte s kraja 6. st. pr.Kr.
Kao što i Varro ističe, Rimljani su imitirali etruščanski stil u
arhitekturi što je evidentno, posebno kad se radi o hramovima. Podij Kapitolijskog
hrama, stepenasti zidovi Palatina i ostali ostaci ukazuju na to da su Rimljani naučili
koristiti prirodne materijale za izgradnju, odnosno tufu. Ostaci kuća koji datiraju oko
300. godina pr. Kr. dokazuju da su takva konstrukcija mogla koristiti za niže dijelove
običnih kuća, kao u etruščanskim gradovima. Opeka, drvene konstrukcije na kamenim
temeljima, drvene kolonade i terakota, bez sumnje su postale tipične za gradove u
Laciji oko 600. pr. Kr., kao i za etruščanske gradove. Arheološki je to dokazano ne
samo po ostacima hramova i zidova, već po stratifikaciji duž Foruma Sacra u Rimu i
po mnogim ostalim nalazima arhaične terakotne arhitekture na Kapitoliju, Palatinu,
Eksvinilu, te s Foruma Romanuma i Foruma Boariuma, te i u ostalim gradovima
diljem Lacije.

Slika 6. Podij Kapitolijskog hrama Slika 7. Rekonstrukcija

Kapitolijskog hrama
6
 Livijevi zapisi galskih katastrofa, vidno razlikuje kuća bogatih i običnih ljudi. Od
samog početka Grčko-Etruščanske kulture, moramo pretpostaviti da su bila tri tipa
kuća u Laciji koje Vitruvij opisuje kao : CAVA AEDIUM TUSCANICA (najstarija forma
gradnje), DISPLUVIJALNE KUĆE (kuće sa ugrađenim sistemom za nakupljanje kišnice)
i TESTUDINALNE KUĆE ( kuće s krovnom konstrukcijom). Atrij koji Vitruvij opisuje,
već je bio opisan od strane Varra kod etruščana. Arheološki dokazi, osim zapisa,
smatraju najstarijim atrijima onima u Pompeiima i Herculaneumu oko 200. godine pr.
Kr. Prema literarnim izvorima, taverne su imale veliko značenje kroz rimsku povijest.
Prema našim najstarijim arheološkim dokazima i najstarijim zapisima, uvijek sa
pojavljuju u redovima, odnosno slijedovima. Korištene su kao kuće plebsa u kojima
su prodavali i izrađivali proizvode za potrebe ostalih. Također nema sumnje da su
bile, već u ranije vrijeme, poredane ispred privatnih kuća uz sjevernu i južnu stranu
Foruma kako Varro, Livije, Plaut i drugi autori opisuju. Taverne koje su bile
izgrađene 179. godine pr. Kr. duž južnog zida Bazilike Aemiliae, prema Forumu, čini
se da su bile drvene konstrukcije popunjene opekama.

Slika 8. Forum Boarium Slika 9. Terakotni ukrasi s Kapitolija

7
 ZAKLJUČAK

Uske ulice, taverne, etruščanski atrij ili megaronski tip kuće sa trijemom, aggeri u
ulozi fortifikacije kao i strmine brežuljaka, bile su glavne karakteristike arhitekture
etruščanskog utjecaja koje su zamijenile stara sela gradovima. Iznad svega, veliki
hram Jupitera, Junone i Minerve na Kapitoliju u Rimu i dr. hramovi etruščanskog stila
sa terakotnom dekoracijom, postala su glavna žarišta napučenih gradova.
Svoje gradove Etruščani su gradili na pravokutnoj mreži ulica sa središtem oko
sjecišta dviju glavnih prometnica zvanih cardo (sjever-jug) i decumanus (istok-
zapad). Četiri dijela grada dobivena na taj način, mogla su se dalje dijeliti ili širiti
prema potrebi, a vjerojatno je bio izveden iz tlocrta etrurskih vojnih logora. Čini se,
međutim, da sustav odražava i vjerovanje prema kojem su Etruščani dijelili nebo na
područja prema četiri strane svijeta, a svoje su hramove postavljali duž osi sjever-jug.
Etruščani su Rimljanima predali znanje o gradnji utvrda, mostova, vodovoda i
odvodnih sustava, no jedva da se išta od tih građevinskih pothvata očuvalo do danas.

Slika 10. Kapitolij

Slika 12. Minerva

Slika 11. Akroterij s hrama Mater Matute

8
LITERATURA

 O. J. BRENDEL, Etruscan Art, Harmondsworth, 1978.

 V. POULSEN, Etrurska umetnost, Beograd, 1976.
 N. SPIVEY, Etruscan art, London-New York, 1997.
 H. KELER, Rimsko carstvo, Novi Sad, 1970.