Saša Džino

Šejtanov goblen
Sarajevo, 2018.

Mašta je vrlo tiha. Nema potrebe za bukom kad njen zov obitava na mjestu izvan
zaborava. To ne znači da ne možeš zaboraviti ono što si u jednom trenutku izmaštao, već da će
ti se ta misao vraćati, neprestano, opetovano, samo u izmijenjenim oblicima. Druge maštarije
će dolaziti i postepeno tkati nepreglednu zbirku tvojih skrivenih misli. Te misli jesu tihe, ali i
guste, nakupljene onim viškom pažnje, kog stvarnost ne dopušta:

U knjizi sam pogledao ilustraciju Sunčevog sistema. Svaka planeta nalikovala je na

jedan od naših klikera, Jupiter je definitivno bio bambus, a Merkur porculaner.
Zamislio sam neke bogove kako igraju klikera s planetama u tom beskrajnom tamnom
prostoru. Imao sam apokaliptičnu viziju sudara planeta, i našu Zemlju, taj „plavi
kliker“, kako se razbija u paramparčad kao stakleni kliker.

„Šejtanov goblen“ treće je djelo autora Saše Džine, ujedno i njegov prvi roman. Čitatelj
se u zbirkama horor priča „Srce od plastike“ i „Mrtvačke mrlje“ povremeno susretao sa
likovima djece kao protagonistima, no upravo je forma romana omogućila „Šejtanovom
goblenu“ da okupi skupinu djece kao svoje likove i usredotoči se na pritajeno pomjeranje
granica njihove mašte. Džinine ranije priče, poput „Zimskih radosti“ i „Kuće moljaca“, su
uspjele prikazati tek izolirane odsječke dječjih umova njegovih protagonista – razlika između
njih i „Šejtanovog goblena“ je upravo u tome što ovaj roman u potpunosti artikulira tačku
gledišta svojih glavnih likova, te se horor žanr uspješno ostvaruje na području odnosa likova,
mjesta i vremena u koje su smješteni, i same radnje romana.
Glavni lik i narator romana je dječak Emin, koji pohađa četvrti razred osnovne škole.
U slobodno vrijeme se voli igrati s klikerima i voli igrati videoigre. Jednog dana, na času
geografije, Emin se zagledao u sliku Sunčevog sistema i zamislio neke bogove kako igraju
klikera s planetama… Emin i grupa dječaka s kojima se druži odrastaju u posljeratnim
devedesetim godinama prošlog vijeka. Njihova svakodnevnica je, zapravo, dosad neispričana
priča o sarajevskoj, ilidžanskoj kulturi, kulturi mladeži prkosnoj od društvenog i političkog
trenutka u kom živi.
U ovoj okolnosti smještena je i snaga romana „Šejtanov goblen“, a sva njegova
stravičnost i jeza nisu čak ni, možda klišejski očekivana, „metafora stanja u poslijeratnoj
državi“ – oni su upravo autentično iskustvo, mašta slobodna od stvarnosti, izmaštani svijet
skupine sarajevske djece na koncu dvadesetog vijeka. Primjera radi, jednom je prilikom Emin
ispred haustora sreo komšinicu Džemilu i ona mu je počela govoriti o svojoj nostalgiji za
prošlim vremenima i kako je ovo danas đavolje vrijeme – ali Džemila nikad nije vidjela đavolji
goblen niti zna šta je to. Džemila bi trebala stoga paziti na riječi koje koristi, jer riječi su medij
između mašte i stvarnosti.
 Mislim da je bitno napomenuti, ako je mašta Džininih likova slobodna od stvarnosti,
to ne znači da ne postoje liminalne situacije maštovite invazije na stvarnost. Ipak, kao što sam
već rekla, mašta se prikrada odveć tiho, toliko tiho da se lice stvarnosti nekad neprimjetno
deformiše. Trag te grimase, koju je načinio um jednog djeteta nedokučiv je oticanju vremena.
Likovi „Šejtanovog goblena“ kao da su zalijepljeni za stvarnost. Ponavljam, istovremeno su ti
likovi tipična, prepoznatljiva sarajevska mladost, Džino ih vrlo vješto uvlači u lokalni diskurs
izražavanja i ponašanja. Ipak, rubovi tih književnih likova se povremeno odlijepe.
Jedna od takvih scena dešava se u poglavlju u kom glavnog lika mama šalje na pijacu
da kupi neko meso. Netom prije no što će ući u mesaru, Emin sreće ženu sa kolicima:

U unutrašnjosti, u slojevima bijelih tkanina, ugledao sam bebu neobičnog lica. Na tom
licu sve je bilo normalno, mada, što sam više gledao, postajalo je čudnije. Kao da se
sve, jedva primjetno, uvrtalo oko njenog nosa. Usta su išla malo ulijevo, a oči udesno.
Počela je plakati i kmeziti, a taj njen deformitet lica posao je izraženiji. Srce me
zaboljelo od tuge, bilo mi je žao što ju je priroda tako nemilosrdno unakazila od
rođenja.

Emin isto tako vrlo često sreće školskog domara, također neobične vanjštine. O ovim usputnim
iskustvima rijetko priča. Inače se ponaša kao tipično dijete njegovih godina – radnja
„Šejtanovog goblena“ se tako neprestano klati između tipičnosti i bizarnosti, dosade i mašte.
Povremeno posjećuje nanu sa roditeljima i sestrom – te posjete su manje ili više monotone, sve
dok Emin prvi put zaista ne počne posmatrati goblene obješene na zidu i na njima bizaran
motiv stonoge…
Vrebajuće aveti i zala s kojima se Džinin glavni junak suočava na koncu romana
kulminacija su svih jezivosti koje je krajičkom pažnje dotad upijala njegova svijest. Shodno
tome, svo Eminovo iskustvo kom čitatelj svjedoči u romanu „Šejtanov goblen“ obitava
dvojako: ono se može doimati kao očito ludilo; no s druge strane, vrhunac radnje Džininog
romana pokazuje da su sve Eminove „vizije“ bile, dapače, smislene, one se otkrivaju kao
tragovi skriveni od banalnosti stvarnosti, tragovi tajne „đavoljeg vremena“.

Lamija Milišić