Svjetska povijest XX.

stoljeća

1. Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat, 1914. - 1918., je bio prvi rat u kojem su sudjelovali narodi širom svijeta, te
je stoga i dobio pridjev svjetski rat. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata bio je poznat pod
imenom Veliki rat ili nešto rjeđe rat koji će okončati sve ratove.

Europa se dijeli na blokove

Zemljovid svijeta u Prvom svjetskom ratu. Nakon sklapanja saveza Antante (Velika Britanija,
Francuska, Rusija) i Trojni Savez (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile su se
sve više naoružavale. Do početka rata posjedovale su ovo vojnu silu. Nakon slabljenja
Osmanskog carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko njega su se
nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju kao glavnog neprijatelja Austro-
Ugarske na Balkanu.

Povod i objava rata

U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austro-ugarski prijestolonasljednik, došao je u Bosnu
nadgledati vojne vježbe Austro-Ugarske vojske. 28. lipnja 1914. tijekom vožnje ulicama
Sarajeva ubijen je u atentatu koji je na njega izvršio Gavrilo Princip, pripadnik organizacije
Mlada Bosna. Austro-Ugarska je posumnjala u upletenost srbijanskih vlasti i zatražila istragu
u Srbiji te je 23. srpnja 1914. dala ultimatum sa ponižavajućim uvjetima za Srbiju, kojeg je
Srbija odbila.

Na poticaj Njemačke 28. srpnja 1914. Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji, otvorenim
brzojavom na francuskom jeziku (poželjno bi bilo naći sadržaj izvornika)..
Kraljevina Crna Gora je odmah objavila rat Austro-Ugarskoj.
Sve je trebalo ostati lokalnim ratom. Ali:
Na to je Rusko carstvo objavilo rat Austro-Ugarskoj.
Njemačka je spremno objavila rat Rusiji, Francuskoj i neutralnoj Belgiji.
Zbog objave rata Belgiji, Velika Britanija je objavila rat Njemačkoj.

Tako su se članice Antante i članice Trojnog saveza našle u ratu. U kolovozu se članicama
Antante pridružio Japan.

Osmansko carstvo, Bugarska, Rumunjska, Grčka, Portugal, Kraljevina Italija i ine države su
se kasnije iz raznih razloga uključile u rat.

Katolička crkva protivi se ratu

Katolička crkva bila je protiv rata, no kako nije uspjela navesti sile na mirno rješenje, vodila
je humanitarne akcije i zbrinjavala žrtve rata. Pomogla je velikom broju žrtava ,ali ih nije
mogla sve zbrinuti.

Prvi okršaji i veći porazi

Prve borbe su započele 12. kolovoza, kada su austro-ugarske snage prešle Savu i Drinu.

Kako se Njemačka zemljopisno nalazila između dvije vatre(Francuske i V.B. na zapadu i

Rusije na istoku.) njezini generali imali su plan kako što kraće ratovati na dvije fronte.
Njemačke su trupe napale i brzo se probile kroz Belgiju i Luksemburg te počele osvajati
teritorij Francuske. Kada su se Nijemci našli pred Parizom, Francuzi su krenuli u protunapad.
Došlo je do bitke na rijeci Marni gdje su u rujnu 1914. zaustavljene njemačke trupe.
Stabilizacijom crte bojišnice započeo je Pozicijski rat- rovovski rat gdje su vojske bile
smještene u rovovima i borile se za svaki komadić zemlje. Ruska vojska se brzo mobilizirala

1
što Njemačka nije očekivala. Zbog toga su Nijemci dio trupa sa zapada prebacili na istok.
Austro-Ugarska je bila poražena u Srbiji i Galiciji. Velki poraz za Austro-Ugarske značila je
predaja njezinih 120 000 vojnika koji su se predali zajedno s tvrđavom Przemysl. Njemačke
trupe porazile su Ruse kod Tannenberga.

Italija napušta Trojni savez

Italija je bila Članica Trojnog saveza, ali je 1914. proglasila neutralnost. Italija je željela
teritorije Austro-Ugarske i njemačke kolonije u Africi te je pregovarala s izaslanicima Antante.
26. travnja 1915. potpisan je sporazum u Londonu u kojoj su članice Antante obećale Italiji
Južni Tirol, dijelove istočne obale Jadrana, te dijelove njemačkih i turskih posjeda izvan
Europe. Italija je te godine objavila rat Austro-Ugarskoj. Središnjim silama se pridružila
Bugarska.

Rumunjska i Grčka su prvotno imale neutralni status.

Čak se očekivao angažman Grčke na strani Središnjih sila, jer je vladajući vrh, odnosno
kraljevska kuća imala njemačke veze (bavarska kraljevska kuća).

Bojišta
Bitke su se vodile na četiri bojišta: istočnom, zapadnom , talijanskom i balkanskom.

ISTOČNO BOJIŠTE: 1915. Središnje sile su započele protunapad i fronta je probijena kod
Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok. Središnje sile zauzele su teritorij Poljske, do crte
Riga-Dnjestar. Motiviranost slavenskih vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se smatralo
da se ratuje protiv "slavenskog brata", a za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava,
iako su većina.
TALIJANSKO BOJIŠTE: Austro-Ugarska je imala uspjehe, zahvaljujući i iznimnoj
motiviranosti slavenskih vojnika i pola njene vojske tamo je ratovalo. Austro-Ugarska
mornarica skoro nije napuštala Jadran jer je Antanta imala snažniju flotu.
BALKANSKO BOJIŠTE: 1915. Srbija je poražena. Nakon nekoliko neuspjelih velenapada
(zbog iznimne srpske motiviranosti, zbog lošeg vrhovnog zapovjedništva, zbog iznenadno
brze ruske mobilizacije i prijetnje proboja galicijskog bojišta, ali i nesuradnje bugarskih
saveznika, koji su čekali da Austro-Ugarska "obavi posao". Stoga su u napade na Srbiju uz
Austro-Ugarsku, krenuli i Nijemci i Bugari. Vlada Srbije pobjegla je na otok Krf. Poražena je i
Rumunjska. 1915. V.B. i Francuska, i australski i novozelandski vojnici u njihovoj službi,
izvršile su desant na Galipolje kako bi osvojile tjesnace Bospor i Dardanele. Saveznička
vojska doživjela je strahovite gubitke. Nakon neuspjeha Francuzi i Britanci iskrcali su se u
Grčkoj luci Solunu i otvorili novo solunsko bojište. Tamo su se borili i hrvatski vojnici pod
srpskim zapovjednicima.
ZAPADNO BOJIŠTE: 1916. Njemačka vojska krenula je u napad i od veljače do lipnja
vodila se bitka kod Verduna gdje je poginula više od pola miljuna vojnika. Francuzi su
obranili svoje položaje i krenuli u napad na rijeci Sommi.
RAT NA MORU: Antanta je pomorski blokirala Njemačku, pomoću britanske mornarice.
Njemačka mornarica namamila je britansku u svibnju 1916. u tjesnac Skagerrak kod Jyllanda
gdje je manje brojna njemačka mornarica nanijela velike gubitke engleskoj mornarici. Nakon
te bitke, nije više bilo tolikih pomorskih bitaka.

Vojna tehnika
U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju, topništvo i automatske puške
bile su primljene svuda. Tenkovi su prvi put iskorišteni u bitci na Sommi, a 1917. u bitci kod
Cambraija slomile su njemačku obranu.
Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku kod vojnika Antante. 1915. Nijemci
su koristili klor, a kasnije uperit. Često su od plina stradale i njihove vlastite trupe.

2
Austro-Ugarska je koristila bojne otrove kad je Italija nadirala početkom rata i kad je prijetio
proboj bojišnice kod Trsta.

Revolucija u Rusiji
Vođa Revolucije Vladimir Lenjin. U Rusiji su 1917. boljševici preuzeli vlast vojnim udarom.
Nakon što se prijelazna vlast odlučila na nastavak ratovanja. 7 studenog revolucionarni odbor
boljševika blokirao je središte Petrograda. Tako je došlo do poznate Oktobarske revolucije.
Lenjin je izda o tri dekreta i preuze vlast. U Rusiji je izbio građanski rat. Zemlja se našla u
gospodarskoj krizi.

Ulazak SAD u sukob i kraj rata

SAD je u početku rata bio neutralan što je zagovarao američki predsjednik Woodrow Wilson,
ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni rat na moru
gdje su potopljeni američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. 06.04.1917. SAD je stupio u
rat na strani Antante.

Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Središnjih sila nas istočnom bojištu. Boljševici su
pregovarali s Nijemcima i u ožujku 1918. je potpisan mir. Nijemci su napredovali i na zapadu,
a topništvom su napali i Pariz. Protunapad saveznika započeo je u kolovozu 1918. Francuska
i Velika Britanija zauzeli su Turske posjede, Bugarska je poražena. Austrougarska vojska se
raspala zajedno s carstvom koje je prestalo postojati u studenom 1918. Njemačka je
kapitulirala 11. studenog 1918. Kapitulacija je potpisna u željezničkom vagonu u šumi
Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike i abdikacija cara.

Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene

Ukupne smrti u ratu:

Vojska Antante 36%
Civili Antante 20%
Vojska Trojnog Saveza 22%
Civili Trojnog Saveza 22%U borbama i ranjavanju umrlo je između 9 i 10 milijuna ljudi, a
više od 21 milijun ih je ranjeno. Zbog mobilizacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu,
u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su
radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do gospodarskih kriza i prekinuti su
trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je oduzela 20 milijuna
života. Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili
temelje mira i odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su primjeri Francuske
George Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, predsjednici SAD-a Woodrow
Willson i Italije Vittorio Orlando. Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim
28.06. 1919. u Versaillesu. Nešto lakše uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog
vlasti Boljševika nije sudjelovala u pregovorima. Po Versaillesu je novi svjetski poredak dobio
ime Versajski poredak.

2. Mirovni ugovor u Versaillesu

Postojale su dvije koncepcije uređenja poslijeratnog svijeta:

1. revolucionarni- koji je cilj sovjetskog saveza,
2. buržoaski- koji su predstavljali Willson i Pariška mirovna konferencija

- Mirovna konferencija u Parizu počela je 18.01.1919.

- središnja ličnost konferencije je američki predsjednik Woodrow Wilson
- za stolom pobjednica stoje: SAD (Wilson), GB (Lloyde George), F (Clemencau), Japan, It
(Viktor Emanuel – Orlando)

3
- na konferenciji je sudjelovalo 27 država sa svih kontinenata, ali bez Sovjetske Rusije
Rad konferencije:
- Plenarne sjednice su održane samo na početku i kraju konferencije
- Vijeće desetorice (sastavljeno od po dva predstvanika sila pobjednica)
je donosilo stvarne odluke
- Vijeće četvorice – predsjednici vlada SAD (Wilson), GB (Lloyde George),
F (Clemenceau) i It (Orlando) - nakon povlačenja Japana, nakon što se
udovoljilo njegovim zahtjevima
- Odbori i povjerljivi razgovori
Osnovno načelo konferencije: pojam narodnosti koji uključuje pravo na
samoopredjeljenje – javili se brojni problemi oko utvrđivanja granica, te je rješenje
pronađeno u pravima manjina: novonastale države su se morale obvezati da će pripadnicima
drugih naroda u okviru svojih granica osigurati opstanak bez provođenja politike
odnarođivanja odnosno integracije

- između država Antante nije bilo zajedničkog stava u pogledu rada konferencije
Francuska:
-Željela osigurati prevlast u Europi te oslabiti Njemačku da ju ova više ne može
ugrožavati, te želi postaviti granicu Njemačke na Rajni, te da Antanta vojno reagira prema
Rusiji i tako riješi širenje socijalizma na Srednju i Zapadnu Europu

Engleska:
1. hoće uništenje njemačkog kolonijalnog imperija
2. osiguranje svog gospodstva na moru
3. neće pretjerano oslabiti Njemačku, jer mora držati ravnotežu s Francuskom i
Rusijom
SAD:
1. osnivanje Društva (Lige) naroda – kao oruđa za očuvanje mira, izglađivanje
suprotnih interesa...
2. ostvarenje 14.točaka

LIGA NARODA
- prve sjednice konferencije su bile posvećene izradi pravila međunarodne organizacije
koja se imala brinuti o budućem miru i zajedničkom životu naroda u kojem bi se sva
pitanja rješavala mirnim putem
- francuska je smatrala da je potrebno osnovati i zajedničke vojne snage sa zajedničkim
zapovjedništvo, ali GB to smatra neprihvatljivim bojeći se da te snage ne budu
instrument francuske hegemonije na kontinentu
- gospodarsko-financijske i moralne sankcije su jedino sredstvo kojim se ostvaruje jamstvo
mira i sigurnosti
- Društvo ili Liga naroda osnovana je u travnju 1919. kao organizacija svih suverenih
država koje bi ravnopravno i demokratski odlučivale o svim pitanjima međusobnih
odnosa i o razvoju cijeloga čovječanstva (prestanak tajne politike)
- tijela Društva su:
1. Generalna skupština (u kojoj je svaka zemlja imala jedan glas – sastaje se
prema potrebi)
2. Vijeće (4 do 6 stalnih predstavnika velesila, a kasnije i 10 predstavnika manjih
država biranih na tri godine – stalno rade)
3. Stalni sekretarijat
4. Međunarodni sud
5. Međunarodni ured za rad (zaštitno-pravno i humanitarno obilježje)

4
 6. Mandatni sitem (Mandatna komisija) – države su preuzimale uloge
mandatara (svake godine podnose starateljski izvještaj) u ime Društva naroda u
tri stupnja:
1. široka autonomija – Francuskoj za Siriju i Libanon i Engleskoj za Irak,
Palestinu i Transjordaniju
2. niži stupanj – za afričke kolonije npr. Jugoistočna Afrika

MIROVNI UGOVORI ANTANTE:

1. s Njemačkom u Versaillesu 28.06.1919.

- jedini krivac za rat prema članu 231.mirovnog ugovora
- ne smije imati veću vojsku (samo 100 000 profesionalnih vojnika) niti uvesti opću
vojnu obvezu, niti imati vojne škole niti ratnu industriju
- mora predati Antanti većinu teškog naoružanja i uništiti većinu pušaka (ratne brodove
je na zapovjed admirala Reutera potopila sama posada)
- zabranjeno joj je imati ratnu mornaricu i graditi podmornice
- Rajnska oblast u zoni širokoj 50km je okupirana od Antante (Francuska) odnosno za
15 godina bi se ta vojska trebala potpuno povući, ali u tri faze: prvo sjeverna trećina
s gradom Kolnom za 5 godina, onda središnja s Koblenzom i onda južna trećina s
Mainzom – troškove okupacije snosi Njemačka
- zabranjeno joj je udružiti se s Austrijom odnosno člankom 80. Njemačka mora
poštovati austrijsku nezavisnost kao i nezavisnost Poljske i Čehoslovačke
- Gospodarski aspekti: ogromna ratna odšteta (u novcu i materijalno) koju mora
isplatiti savezničkim zemljama, a koju će utvrditi posebna saveznička komisija, a
plaćanje reparacija će početi od 1.05.1921.
- teritorijalni gubici:
- oduzeta joj je Alsace i Lorraine u korist Francuske (od 1871. pripale Nj., sada
vraćene Francuskoj)
- pokrajine Eupen i Malmedy dobila je Belgija (naseljeni Valoncima)
- sjeverni Schleswig ide Danskoj (nakon provedenog plebiscita)
- Saarska oblast (ugljen) ide na 15 godina Francuskoj do predviđenog plebiscita
(1935. plebiscitom vraćeno Njemačkoj)
- Hlučin ide Čehoslovačkoj
- Poljskoj: zapadna Pruska, Poznan (širok koridor od oko 100km uz Vislu koji
odjeljuje istočnu Prusku od Njemačke), baltičko primorje Pomeranija s lukom
Gdinjom (većinsko poljsko stanovništvo, ali loša luka) i Gornja Šleska (Poljaci je
htjeli cijelu, jer su tu rudokopi – odlučeno plebiscitom da 2/3 ide Njemačkoj, a 1/3
Poljskoj) – poslije II svj.rata cijela Gornja Šleska je pripala Poljskoj
- Gdanjsk je slobodni grad pod upravom Društva naroda i u carinskom savezu s
Poljskom odnosno pod poljskim vrhovništvom (većinsko njemačko stanovništvo,
ali luka je bolja od Gdinje te je hoće Poljaci)
- Lajped ili Memel (grad na kajnjem jugoistoku Pruske, na desnoj obali rijeke
Njemen - važna luka na Baltiku) stavljen pod upravu Lige naroda, no 1923.
Litvanci organizirali vojni udar i pripojili grad Litvi (što je trebala biti
kompenzacija za Vilnus koji je otišao Poljskoj)
- u istočnoj Pruskoj je plebiscitom u srpnju 1920. odlučeno da gradovi
Marienwerder i Allenstein idu Njemačkoj
- istočna Pruska je ostala Njemačkoj

2. s republikom Austrijom (njemački dio i nasljednica A-U Monarhije) u Saint-

Germainu-en-Laye 1.09.1919.
- potpisnik je vođa socijaldemokratsko-kršćanske koalicijske vlade Karl Renner

5
 - Čehoslovačka granica: na račun A-U nastaje Čehoslovačka republika (iako su
njemačka govorna područja htjela ostati u Austriji)
- Poljska: je dobila Galiciju i dio Tješina
- Donja Šleska ili austrijska krunska zemlja s Tešinom i bogatim rudnicama
kamenog ugljena u kojoj većinu čine Poljaci (55%), pa Česi (27%) i Njemci
(14%) – je sporno područje između Čehoslovačke i Poljske – najveći dio je dobila
ČHS, a grad Tješin je podijeljen po pola između Č i P
- Italija granica: je dobila južni Tirol do alpskog prijevoja Brennera, Goricu i
slovensko primorje s Trstom (Julijska krajina ili Venezia-Giulia), Istru, dio Koruške
(1920. je održan plebiscit kojim je Koruška pripala Austriji prema odluci
stanovništva) i Kranjske, grad Zadar, otoke Cres, Lošinj i Lastovo
- Kraljevina SHS granica: je dobila djelić Koruške, slovensku Štajersku, Kranjsku i
Dalmaciju, a od Ugarske polovine Slavoniju, Hrvatsku, Vojvodinu, te BIH
- Mađarska: kompromisom je rješeno područje Gradišća ili Burgenlanda: prema
tom sporazumu pretežno Njemcima naseljena zapadna Ugarska (granica je Lajta,
a Šopron je na istočnoj obali Lajte) trebala je biti priključena Austriji, no tek
nakon ugovora s Mađarskom u Trianonu – u međuvremenu je u Sopronu –
glavnom gradu Gradišća održano glasanje naroda koje se izjasnilo za priključenje
Mađarskoj – te je odlučeno da Šopron s okolicom ide Mađarskoj, a ostatak
Gradišća ide Austriji (1921. ga zauzela) te dobiva novi glavni grad Eisenstadt ili
Železno

3. s Mađarskom je sklopljen mirovni ugovor 04.06.1920. u Trianonu

- Čehoslovačka: na račun Mađarske dobila Slovačku i potkarpatsku Rusija
- Rumunjska: dobila Transilvaniju
- Austrija: dobila Gradišće bez Soprona
- Kraljevina SHS: dobila Međimurje, Prekomurje i dio Baranje

4. s Bugarskom u Neuilly-sur-Seine 27.11.191.

- u korist Grčke izgubila dio Trakije i izlaz na Egejsko more
- u korist Rumunjske je izgubila južnu Dobrudžu
- u korist Jugoslavije izgubila Strumicu, Bosiljgrad i Caribrod

5. s Turskom u Sevresu 10.08.1920.

-turska država svedena na turski etnički teritorij – na Anadoliju i Carigrad s malim zaleđem
(jedini dio u Evropi)
-na račun Turske Grčka je dobila na 5 godina upravu nad Smirnom (nakon toga plebiscit bi
trebao ići) i JZ Malom Azijom, te nad egejskim arhipelagom
-Dodekanez je ostao Italiji
-Turska je morala priznati samostalnost Armenije, a Kurdistan je dobio autonomiju, a kasnije
je trebao dobiti nezavisnost
-Engleska preuzima mandat nad Mezopotamijom (Irakom) i Palestinom i ima utjecaj nad
većim dijelom arapskog poluotoka
-Francuska dobiva protektorat nad Sirijom i Libanonom
-turska armija se ograničava na 50 000 ljudi, Turska mora platiti reparacije
-svi plovni putevi, luke, morski tjesnaci B i D i željeznice podliježu međunarodnoj kontroli nad
kojima saveznici provode financijsku i vojnu kontrolu
-tursko carstvo priznaje britanski protektorat

6
 3. Fašizam i Benito Mussolini

Fašizam je postao organizirani politički pokret u ožujku 1919. kada je Mussolini s drugim
mladim ratnim veteranima iz 1. svjetskog rata osnovao Fasci de Combattimento. Pokret je
dobio ime po snopu (fasce) starom rimskom simbolu discipline. Taj nacionalistički,
antiliberalni i antisocijalistički pokret imao je najveću podršku iz donjih slojeva srednje klase.
Nakon neuspjelog pokušaja na izborima 1919. da postane zastupnik u parlamentu to mu je
kao predstavniku desnice 1921. ipak pošlo za rukom. Fašisti su osnovali odrede koji su
terorizirali donedavne Mussolnijeve kolege. Vlada se u te sukobe rijetko miješala. Kao
protuuslugu za podršku skupine industrijalaca i zemljoposjednika Mussolini je odobrio
štrajkolomstvo i odrekao se revolucionarne agitacije. U vrijeme privredne krize, štrajkova i
revolucionarnog perioda priključuje se desnici, vodi borbu protiv socijalista i osniva fašističku
stranku 1919. u Milanu. Iste godine u travnju fašisti su napali socijaliste na njihovom skupu u
Milanu. Tom prilikom Mussolini je s još stotinjak ljudi pritvoren zbog ilegalnog posjedovanja
oružja. Svi su iz zatvora pušteni već naredni dan. Uskoro se vojska i policija nisu miješali u
fašističke nasilne izgrede. Policijske zvaničnike zamijenili su članovi Fašističke stranke.
Osnovana je Fašistička milicija koja se sastojala od oružanih odreda, ubilačkih timova i tajne
policije. U listopadu 1922. na kongresu stranke, koji je održan u Napulju, organizira pohod
na Rim u kome sudjeluje 60.000 fašista. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji (liberalna
vlada nije uspjela zaustaviti širenje anarhije) kralj Vittorio Emanuele III povjerava mu
mandat za sastavljanje vlade (28. listopada 1922.) te Mussolini postaje premijer. Tada
počinje Mussolinijeva fašistička diktatura za koju je bio karakterističan strahovit teror,
imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda.

Mussolini i HitlerU početku su Mussoliniju podršku pružili zastupnici Liberalne stranke u

parlamentu. Uz njihovu pomoć Duce (Vođa) je uveo strogu cenzuru i izmijenio izborni zakon
tako da je u periodu od 1925. - 1926. uspio prisvojiti svu diktatorsku moć i likvidirati sve
druge političke stranke. Vješto koristeći aposlutnu kontrolu nad novinstvom postupno je
gradio legendu o Duceu, čovjeku koji je uvijek u pravu i koji može riješiti sve političke i
ekonomske probleme. Zahvaljujući tome Italija je uskoro postala policijska država. U
različitim vremenskim razmacima Mussolini je osobno preuzeo vođenje ministarstva
unutarnjih poslova, vanjskih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te
javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i
predsjednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke stranke i naoružane
Fašističke milicije. Na taj je način uspio zadržati moć u vlastitim rukama i spriječiti
pojavljivanje bilo kakvog suparnika. No, to je bila cijena stvaranja režima koji je bio previše
centraliziran, neučinkovit i korumpiran. Do 1926. fašistički vođa u zemlji uveo je
jednopartijski totalitarni režim. Većinu vremena Duce je provodio šireći propagandu, bilo u
Italiji ili izvan nje, i tu je njegovo novinarsko iskustvo bilo neprocjenjivo. Novine, radio,
obrazovni sustav i filmovi bili su brižljivo nadgledani kako bi stvorili iluziju da je fašizam
doktorina 20. stoljeća koja će zamijeniti liberalizam i demokraciju. Principi fašističke doktrine
objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Mussolini, a koji se 1932. pojavio u
enciklopediji Enciclopedia Italiana. Godine 1929. potpisao je konkordat s Vatikanom, kojim je
talijanska država napokon priznata od Rimske katoličke crkve. Za vrijeme fašističke diktature
parlamentarni sistem je praktično ukinut. Zakoni su ponovo pisani. Svi učitelji u školama i na
sveučilištima morali su se zakleti da će braniti fašistički režim. Urednike novina imenovao je
osobno Mussolini, a nitko tko nije imao pismeno odobrenje Fašističke stranke nije se mogao
baviti novinarstvom. Trgovačka društva su lišena bilo kakve neovisnosti i integrirana su u ono
što se nazivalo korporativni sistem. Namjera (nikada nije do kraja dovršena) je bila sve
Talijane učlaniti u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada.

7
Mussolini se ulagivao svojim financijerima prvo prebacujući brojne industrije iz javnog u
privatno vlasništvo. No, 1930. krenuo je u drugu krajnost stavljajući industriju pod rigidnu
vladinu kontrolu. Velike količine novca trošio je na javne radove. Međutim ekonomija je
patila zbog njegovog pretjeranog pokušaja da Italiju učini samodostatnom. Prvenstveno
stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije za koju Italija nije imala
dovoljno sirovina. U vanjskoj politici Mussolini je uskoro od pacifističkog antiimperijaliste
postao ekstremno agresivni nacionalist. Rani primjer toga je bombardiranje Corfa 1923.
godine. Uskoro nakon toga uspio je upostaviti kvislinški režim u Albaniji i ponovo osvojiti
Libiju. Njegov je san bio od Sredozemlja učiniti mare nostrum (naše more). Godine 1935. na
konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti antihitlerovsku frontu u cilju obrane
nezavisnosti Austrije. Ali je uspješno ratovao protiv Abesinije (Etiopije) u periodu od 1935.-
1936., što je bilo u suprotnosti s načelima Lige naroda te je bio prisiljen potražiti saveznika u
nacističkoj Njemačkoj koja je 1933. istupila iz Lige naroda. Njegova intervencija (1936.-
1939.) u španjolskom građanskom ratu na strani generala Franca zapriječila je bilo kakvu
nadu u pomirenje s Francuskom i Velikom Britanijom. Kao rezultat toga morao je 1938.
prihvatiti njemačku aneksiju Austrije i komadanje Čehoslovačke 1939. godine. Na Minhenskoj
konfrenciji u rujnu 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Europi. Također je težio
priključiti što veći dio hrvatske obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je
sklopio pakt s Hitlerom u svibnju 1939. godine. Kao posve potčinjeni partner Mussolini je
slijedio naciste u provedbi radikalne politike koja je vodila progonu Židova i stvaranju
aparthejda u Talijanskom carstvu.

Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat njegove oružane snage posve su
nepripremljene dočekale Hitlerovu invaziju Poljske koja je vodila ka 2. svjetskom ratu. Tada
je odlučio ostati nezaraćena strana dok ne bude posve siguran koja će strana pobijediti. Tek
nakon pada Francuske u lipnju 1940., nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko tjedana
stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na Grčku u listopadu iste godine svima je
pokazala da nije ništa učinio kako bi stvorio učinkovit vojni stroj. Učestali talijanski porazi na
svim frontama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943., okrenuli su većinu
Mussolinijevih kolega protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. To
je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Utemeljena je nova vlada pod predsjedanjem
maršala Badoglia. Mussolini je na kraljevu zapovijed uhićen i interniran u jedan hotel na
planini Gran Sasso d'Italia, odakle su ga 12. rujna 1943. oslobodili njemački padobranci i
prebacili u sjevernu Italiju. Tu ga je Hitler postavio za šefa marionetske države (Republica di
Saló). U toj tvorevini Mussolini se vratio svojim ranim socijalističkim idejama i kolektivizaciji.
Također je dao ubiti neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i
svog zeta, grofa Galeazzo Ciana. U travnju 1945., u trenucima kada su se savezničke snage
približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno sa svojom
ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru Como 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di
Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri pokušaju bijega u Švicarsku. Streljan je po kratkom
postupku. Narednog dana Mussolinijevo tijelo, zajedno s tijelima drugih poznatih fašista,
obješeno je naglavačke u mjestima Como i Milano (u jakim uporištima fašista), a kako bi se
protivnici fašizma narugali fašistima. Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachele s
dvojicom sinova (Vittorio i Romano) i kćerkom (Edda), udovicom grofa Ciana. Treći sin,
Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći. Detaljniji prikaz Mussolinijevog lika i djela možete
pronaći u knjizi Denisa Mack Smitha - Mussolinijevo Rimsko Carstvo (izdavač: Globus,
Zagreb).

8
 4. Adolf Hitler

Adolf Hitler rođen je u Braunau na rijeci Inn u Austriji od majke Klare i oca Aloisa,
željezničara - 20. travnja 1889. Imao je tri starija brata koji umiru u ranoj mladosti pa stoga
majka Adolfa obožava. Hitler će kasnije napisati o majci: Njemačkom je narodu darovala
velikog sina. Kao dijete Hitler je obožavao Karla Maya i Winnetoua. Kad bi ga otac tukao
mislio je na Winnetoua i samo bi glasno brojao udarce koje bi mu otac zadavao, što je oca
znalo preplašiti - mislio bi da je Adolf poludio. Hitler nikada nije završio nikakvu školu, no u
mladosti je želio postati umjetnik, što njegov otac nije odobravao. Stoga nakon očeve smrti
odlazi u Linz. Iz Linza odlazi u Beč kako bi studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Položio
je prvi prijemni krug, ali drugi nije prošao. U Beču se uzdržavao preslikavanjem motiva s
razglednica. U Linz se vraća 1907. jer majka mu je na samrti, kratko prije Božića ona umire.
Nakon majčine smrti ponovo se prijavio na Akademiju likovnih umjetnosti, ali ga opet
odbijaju. Za odbijanje je tvrdio da nije on kriv već akademija jer nije prepoznala njegov
genij.

Godine 1912. preselio se u München gdje je bio crtač razglednica i plakata te dekorater sve
do 1914. godine. Izbijanjem 1. svjetskog rata dobrovoljno se prijavio u vojsku. Raspoređen
je u 16. bavarsku pričuvnu pješadijsku brigadu. Njegova postrojba odlazi na zapadnu
bojišnicu, tu dobiva željezni križ - orden za hrabrost. A kao kurir dobiva i čin razvodnika. U
vojsci ga prati glas čudaka - ne pije, ne puši, izbjegava žene i javne kuće. Jedini mu je
prijatelj Foxel - pas, britanski prebjeg. U proljeće 1918. za vrijeme savezničkih napada u
kojima su korišteni i plinovi Hitler zakratko gubi vid. Vijest o kapitualciji zatječe ga u lazaretu.
Po njegovim riječima taj trenutak je bio prekretnica u njegovom životu - odlučio je postati
političar. Sudjeluje u revoluciji i uspostavi sovjetske Bavarske 1919. godine. Čak se kandidira
na izborima u sovjetskoj Bavaraskoj u svojem bataljunu i dobiva 19 glasova. Time postaje
predstavnik svog bataljuna i time služi upravo onim snagama za koje će poslije tvrditi da ih
je oduvijek mrzio. Nakon rušenja sovjetske Bavarske postaje desničar. Slučaj će mu ići na
ruku: njegov bivši zapovjednik poziva ga u propagandnu jedinicu čiji je cilj borba protiv
boljševizma. Tada ga kao uhodu šalju na različite skupove. Iste godine (1919.) postaje član
nacionalističke Njemačke radničke stranke (kasnije Nacionalsocijalističke radničke stranke
Njemačke), a od 1921. njezin je predsjednik. Dana 9. lipnja 1923. u Münchenu pokušava puč
s omanjom skupinom istomišljenika zbog čega je osuđen na pet godina zatvora, ali je pušten
na slobodu nakon devet mjeseci. Nakon neuspjeha puča Hitler je zaključio da se mora
poslužiti legalnim sredstvima kako bi osvojio vlast. Za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne
nastaje Main Kampf (Moja borba) kada mu kolege u ćeliji preporučuju da napiše memoare
jer im je bio dosadan dok su se kartali.

Početak gospodarske krize u Njemačkoj početak je Hitlerova uspona. Broj nacističkih

zastupnika u njemačkom parlamentu Reichstagu sa 12 zastupničkim mjesta 1928. godine
porastao je na 107 zastupničkih mjesta 1930. godine. U naredne dvije godine njegova je
stranka nastavila rasti, skupljajući poene na sve većoj nezaposlenosti, strahu od komunizma i
nemoći svojih političkih rivala. Na vlast dolazi 30. siječnja 1933. godine kada postaje
kancelar. Godinu dana kasnije u kolovozu, nakon smrti Paula von Hinderburga, spojio je
funkcije kancelara, predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika. Time preuzima svu vlast
i postaje vođa (Führer) Njemačke. Dolaskom na vlast Hitler je, između ostalog, ukinio
sindikate i zamijenio ih Njemačkom radničkom frontom te zabranio sve političke stranke osim
vlastite. Gospodarstvo, mediji i sva kulturna zbivanja potpala su pod nacističku kontrolu
čineći tako život običnog čovjeka ovisan o njegovoj lojalnosti novoj vlasti. Tisuće antinacista
odvođeni su u konc-logore. Oslanjajući se na svoju tajnu policiju Gestapo Hitler je utamničio
svoje političke protivnike, a mnogi Nijemci poduprli su ga s mnogo entuzijazma. Optužujući
crkvene vlasti za mito, korupciju i nemoral uspostavio je vlastite brutalne moralne vrijednosti.
Ukinuo je koncept ljudske jednakosti tvrdeći kako su Arijevci superiornija rasa. Sa sve većom
bezobzirnošću progonio je Židove.

9
Tri godine kasnije (1936.) remilitarizirao je Porajnje, a 1938. godine okupirao je rodnu
Austriju i potom Čehoslovačku. U španjolskom građanskom ratu izravno je podržao generala
Franca opskrbljujući ga zrakoplovima i oružjem. Njemačka pomoć Francu dala je Hitleru
priliku da isproba svoju ratnu strategiju i ratnu tehnologiju. Godine 1939. napadom na
Poljsku izazvao je 2. svjetski rat. U proljeće 1940. Hitler osvaja Dansku i Norvešku, a nešto
kasnije i Nizozemsku, Belgiju i Francusku. Zaveden žudnjom za tzv. životnim prostorom i
svojom mržnjom prema komunizmu Hitler u ljeto 1941. napada SSSR. Godine 1942. okupio
je skupinu časnika Reicha kako bi kreirao tzv. konačno rješenje židovskog problema. Rezultat
toga bila je gradnja konc-logore u kojima je kasnije ubijeno 6 milijuna Židova i protivnika
nacističkog režima. Za vrijeme njegove vladavine na njega je pokušano više atentata, a onaj
iz 1944. koju su organizirali visoki njemački vojni časnici, u kojem je sudjelovao i Römmel,
najpoznatiji je. Kada su 1945. Sovjeti ušli u Berlin Hitler i Eva su izvršili atentat (30. travnja
1945.), ali se u samo predvečerje kraja vjenčavaju 30. siječnja 1945. Tijela su im spaljena pa
stoga i dan danas postoje špekulacije kako su oni ustvari pobjegli u Južnu Ameriku, a da
spaljena tijela nisu njihova. Kada je izvršio atentat Hitler je imao 56 godina.

Za života Hitler je tvrdio da je njegova zadaća osloboditi Njemačku od zločinaca iz studenoga

1918., Versajske sramote, cijelog omraženog Weimarskog sustava, nezaposlenosti i Židova.
Pored toga tvrdio je će on završiti djelo koje je Isus započeo, te da je on alat Božji.
Interesanto je spomenuti da je Hitler kada je došao na vlast svaki dan doručkovao isto:
dvopek, ribanu jabuku, naranču i čaj od kamilice. Također je prakticirao svakodnevnu
tridesetominutu šetnju. Za njegov ljubavni život karakteristično je da je uvijek imao odnose
samo s malodobnim djevojkama. Prva poznata Hitlerova ljubav datira iz 1925., a riječ je o
šesnaestogodišnjoj Mariji Raider koja je zbog Hitler pokušala samoubojstvo. Sljedeća
Hitlerova ljubav bila je sedamnaestogodišnja Geli, kćerka Hitlerove polusestre. Geli je zbog
Hitlera izvršila samoubojstvo. Soba u kojoj je počinila samoubojstvo na Hitlerov zahtjev
ostaje netaknuta i nitko ne smije unutra. Nakon Geli nova ljubav je sedamnaestogodišnja
plavokosa Eva Braun, koja se zbog Hitlera dva puta se pokušala ubiti, a treći put je to učinila
zajedno s njim 1945 godine. O maloljetnim djevojkama Hitler piše: Nema ničeg ljepšeg nego
odgojiti nešto mlado. Djevojka od 18, 20 godina podatna je poput voska.

5. Weimarska republika

Weimarska republika je naziv za njemačku državu nastalu nakon 1. svjetskog rata. Na

izborima početkom 1919. SPD (soc. demokrati) nemaju apsolutnu većinu pa su prisiljeni ući
u koaliciju s DDP (demokratska stranka) i katolicima kako bi obrazovali vladu. To je tzv,
Weimarska koalicija koja je i tvorac Weimarskog ustava donijetog u 8. mj 1919. u malom
gradu Weimaru. Dakle, ukinuvši monarhiju parlament je napravio federativnu republiku
sastavljenu od 17 «zemalja».

Prvi je predsjednik bio Ebert, izabran s mandatom od 7 godina. U ožujku 1920. godine
grupica pučista-generala predvođena Wolfgangom Kappom izvela je državni udar i uvela
diktaturu. Naravno, dotadašnja je vlada pobjegla iz Berlina, a Kapp se postavio za kancelara i
inaugurirao pučističku vladu. Gladan je narod reagirao generalnim štrajkom, a u kombinaciji
s prijetnjama Antante pučisti su odustali nakon tri dana.

Zanimljiv je i podatak o dostignućima te republike. Rejting Njemačke rastao je s

međunarodnim uspjesima, pa je tako '22. u Rapallu potpisan sovjetsko-njemački sporazum
(Rapallski sporazum) "uspostava odnosa punog prijateljstva i trgovine". SSSR time izlazi iz
vanjskopolitičke izolacije. Također se međusobno odriču potraživanja uključujući i ratnu
odštetu... No, Ebert umire početkom 1925., a novi je predsjednik feldmaršal znameniti Paul
von Hindenburg, kandidat desnice i monarhist.

10
Nakon nekoliko perioda strašnih ekonomsko-političkih kriza, on 1932. biva reizabran, a iste
se godine smjenjuju i kancelari (Brunning, Schleicher, Papen).

Weimarska je republika bila građansko-demokratska republika, kao takva je predstavljala

veliki jastuk za mekano prizemljenje i oporavak opustošene države. Oporavak koji je kasnije
stvorio uvjete za pojavu fašizma.

Predstavnici te republike nisu bili sveci; mahom su naginjali autoritativnim oblicima vladavine
i lovili stranputice u diplomatskim odnosima s pobjednicima Prvog svjetskog rata. Dokaz toj
tvrdnji je i blag, gotovo majčinski odnos Weimarske republike spram nacionalsocijalističke
stranke od njenog nastanka 1919.

6. SVJETSKA EKONOMSKA KRIZA

Velika ekonomska kriza potresla je je svijet 1929-1932. početak svega dogodio se 25.10.
1929. na tzv. «CRNI PETAK» na njujorškoj burzi . bila je to najveća i najraširenija kriza u
razdoblju monopolnog kapitalizma i zahvatila je sve privredne grane u svjetskim razmjerima.
Došlo je do naglog i velikog pada, posebice u prvoj godini nakon njenog izbijanja,
proizvodnje sirovina (seljačkih, neseljačkih, industrijskih, proizvodnja sirovina) kao i
industrijske djelatnosti i o njoj ovisne zaposlenosti. Nezaposlenost je dosegla kulminaciju
1932. godine te je naročito pogodila Sjevernu Ameriku.
Jedino SSSR, ekonomski slabo povezan s drugim zemljama, zbog neznatnog opsega vanjske
trgovine i centraliziranog privredng planiranja, nije bio pogođen velikim posljedicama krize.
U to vrijeme u SSSR-u započinje Staljinova petoljetka, koja je imala u planu za 5 godina
podići sovjetsku privredu, kupovala se je poljoprivredna mehanizacija.
Gospodarska kriza izazvala je u SAD-u, Njemačkoj i Engleskoj strahovitu privrednu recesiju i
nezaposloslenost. U francuskoj se to u početku manje osjećalo, a Italiju, koja je već imala
dobrim djelom dirigiranu privredu jer je ondje fašizam došao na vlast 1922., kriza nije
pretjerano pogodila, kao što je Japan, također, godine svjetske krize uspješno prevladao
militarizacijom.
Reakcije na krizu su po svijetu također bile drugačije; u u Njemačkoj , a malo potom i u
Francuskoj probudila se unutrašnjopolitička kriza , dok je u drugim zemljama došlo do
relativnog smirivanja i koncentarcije vlade, npr. u Engleskoj 1931.
U SAD-u za vrijeme početka gospodarske krize predsjednički mandat odrađivao je Hoover,
no Na konvenciji Demokratske stranke 1931. Roosvelt je izabran za predsjedničkog
kandidata. Na izborima 1932. godine Franklin Delano Roosevelt odnosi nadmoćnu pobjedu -
samo šest država nije glasalo za njega. Na predsjedničkoj inauguraciji 1933. u ožujku obećao
je New Deal (socijalne mjere u vrijeme duboke ekonomske krize koje su mu donijele veliku
popularnost) i izrekao, kasnije čuvenu, rečenicu: Dopustite da iznesem svoje čvrsto
vjerovanje kako se trebamo bojati jedino straha samoga.

S New Delaom Roosevelt je pokrenuo kampanju radikalnih mjera za ozdravljenje

nacionalne privrede. Kampanja je uključivala masovni program javnih radova (brane, šume,
autoceste) koji su financirani iz saveznog proračuna. Ovi radovi omogućili su zapošljavanje
nekoliko milijuna ljudi. Uz to reorganiziran je bankovni sustav, uvedeno je osiguranje za
nezaposlene i starosna mirovina. Također je izmijenio politiku Sjedinjenih Država prema
državama Srednje i Južne Amerike u politiku dobrog susjedstva. Tri godine prije ponovnog
izbora za predsjednika Sjedinjenih Država, (1933.), sa Sovjetskim Savezom uspostavlja
diplomatske odnose.

11
Težište se polako počelo pomicati s pojedinih država prema federalnoj vladi, čija se djelatno
povećala. Roosevelt je smatrao da se obrana američkog stila života i američke slobode o
vanjskih i unutarnjih neprijatelja mora sastojati od mjera za zaštitu ekonomske sigurnosti
građana.

7. Drugi svjetski rat

Drugi svjetski rat (1. rujna 1939. - 2. rujna 1945.) je međunarodni sukob koji je izbio 21
godinu nakon Velikog Rata (vidi Prvi svjetski rat). Vođen je na tri kontinenta i svim svjetskim
oceanima, u njemu su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale. Rat je počeo
napadom Hitlerove Njemačke na Poljsku, a okončan je kapitulacijom Japana.

Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. sv. ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga
čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.

Države koje su izgubile prvi svjetski rat su s vremenom dovoljno ojačale da mogu krenuti
ponovo, ovaj put uspješno (izlika onih koji gube) u ratni pohod. Tu se posebno isticala
Hitlerova Njemačka, jer to mu je bila jedina želja, a otkad je postao kancelar ništa mu nije
stajalo na putu.

Njemačka je 1918. bila poražena, Versajskim ugovorom iz 1919. teritorijalno je smanjena,

kažnjena velikim sankcijama (ratnu odštetu, ograničen broj vojnika) i sve čemu se težilo bila
je ekspanzija, koja je djelomično ostvarena i prije početka rata zbog pasivnosti Saveznika.
Njemačka je htjela i ponovnu raspodjelu kolonija.

Velika Britanija, Francuska i Rusija su uvidjele da su ipak pretjerale u sankcijama pa su

počele popuštati, no to Nijemcima nije bilo dosta.

Uvod u rat, širenje Njemačke

Njemačka se logično mogla širiti na ona područja gdje žive Nijemci, ili ljudi koji govore
njemački jezik. U to doba bila je to Austrija, Sudete - dio Češke, dio Poljske, dio Francuske
(Saarska oblast, Alzas i Lotaringija), i Adolf Hitler je čvrsto naumio sva ta područja vratiti
matici Njemačkoj. U prvom poglavlju Mein Kampfa stoji da je ujedinjenje Austrije i Njemačke
jedan od najbitnijih zadataka. Hitler u Mein Kamfu piše i da mu je želja širiti se na istok
prema Sovjetskom Savezu. Zapadne kapitalističke zemlje (Velika Britanija i Francuska) su
težile uništenju socijalizma koji se nakon 1. svjetskog rata pojavio u Rusiji, pa su zbog toga
dale podosta slobode Hitlerovoj Njemačkoj.

Mirnodobsko prekrajanje granica

Kao prvi dio svoje strategije pripajanja područja s njemačkim narodom koji je sačinjavao
većinu, Njemačka država započela je sa svojom propagandom i lobiranjem i insistiranjem za
raspisivanje referenduma.

Prvi uspjeh bilo je pripajanje pokrajine Saar (Saarska oblast). Referendumom 13. siječnja
1935. 91% stanovnika Saara glasovao je za pripojenje Njemačkoj, čime je Njemačka dobila
rudnike ugljena.

Kao rođeni Austrijanac Hitler je želio pripojiti Austiju Njemačkoj i time je htio učiniti veliki
korak u širenju svoje politike "Svi Njemci u jednoj državi". Nakon što je 1938. njemačka
vojska ušla u Austriju, Austrijski i Njemački nacisti održali su referendum na kojemu se
Austrijsko stanovništvo trebalo izjasniti za ili protiv pripojenja njemačkoj. Referendum je bio
potpuno pod nacističkom kontrolom, a za pripojenje se izjasnilo čak 99,7% stanovništva. Na
ovaj događaj trebali su reagirati zapadni političari jer se u Versailleskom mirovnom ugovoru

12
zabranilo pripojenje Austrije s Njemačkom, no međutim zapadni političari su popustili i nisu
reagirali.

Povod
Povod za rat bio je lažni napad Poljske na njemačku radio-stanicu u Gleiwitzu, koji su izveli
Nijemci u poljskim uniformama.

Prva faza - veliki uspjesi agresora

Jugoistok Europe za vrijeme II. svjetskog rata.Države koje su sudjelovale u 2. svjetskom
ratu su sudjelovale ili na strani Saveznika ili "sila osovine". U prvoj fazi rata agresor je imao
priličan uspjeh, strategija "munjevitog rata" (blitz-krieg) bila je iznimno uspješna. Rat je
počeo u rano jutro 1. rujna 1939. napadom Njemačke na Poljsku. U nedjelju 3. rujna
diplomatskom notom Velika Britanija je objavila rat Njemačkoj. Istog dana njemačka je
mornarica imala prvi plijen: podmornica U-30 torpedirala je putnički brod "Athenia".
Francuska je predala diplomatsku notu u nedjelju, a ratno stanje po njoj je nastupilo
sutradan, 4. rujna 1939. godine.

Poljska, Finska, Norveška, Danska

U Poljskoj su se tenkovi borili protiv konjice, jednostavno nisu imali šanse. Poljsko
zrakoplovstvo uništeno je u prva dva dana rata. Krakov je osvojen 6. rujna, a dva dana
kasnije njemačke trupe bile su na prilazima Varšave. Do 17. rujna 35 poljskih divizija bilo je
ili uništeno ili opkoljeno. Podjelom Poljske sa Staljinovim SSSR-om 28. rujna Poljska je
nestala kao država.

Slijedeću veću ratna akciju nije izvela Njemačka, već SSSR koji je 30. studenog 1939. napao
Finsku.

9. travnja 1940. izvedena je pomorska invazija Njemačke na Norvešku i Dansku, Danci su se

predali, a njemački ratni stroj zagrizao je novu žrtvu. Norveška je kapitulirala 10. lipnja 1940.
godine, dakle operacije su trajale dva mjeseca, mjesec dulje nego što je trajalo u Poljskoj.

Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Francuska

10. svibnja 1940. zemlje Beneluksa došle su na dnevni red. Nizozemska je osvojena
praktično desantnim snagama i bombardiranjem Rotterdama. Kapitulacija je potpisana 15.
svibnja, pet dana poslije početka operacije. Belgija se predala 28. svibnja. Nijemci su probili
francusku frontu po sredini, i ulovili sjeverni dio francuske vojske, Britanski ekspedicioni
korpus i belgijsku vojsku u klopku, probijanje je počelo 14. svibnja, opkoljavanje je završeno
šest dana kasnije. Tad je Hitler dozvolio Britancima da se izvuku, poznata je evakuacija kod
Dunkirka. Počela je 27. svibnja, a završila 4. lipnja. Spašeno je preko 330 tisuća vojnika. 14.
lipnja Nijemci su ušli u Pariz, koji Francuzi nisu branili. 10. lipnja i Mussolinijeva Italija ušla je
u rat napadom na Francusku, ali usprkos 32 divizije nisu se baš iskazali. Francuska se
predala 22. lipnja 1940. Time je završio njemački blitz-krieg, pokazala se slabost Italije kao
njemačkog saveznika, a ono što slijedi je druga faza rata, u kojoj nije sve išlo baš onako
kako je Hitler planirao.

Druga faza rata

Bitka za Britaniju
Dok je okršaj kod Dunkirka bio zapravo izvlačenje odsječenih Savezničkih snaga koje nisu
imale pozadinu pa se nisu ni ozbiljnije sukobile, bitka za Britaniju je prvi okršaj drugog
svjetskog rata koji je Hitlerova Njemačka izgubila. Operacije su počele 12. kolovoza
njemačkim bombardiranjem, a bitka je završila 15. rujna (njemačka avijacija je nastavili s

13
noćnim bombardiranjem Londona do 3. studenog, no to je bio Hitlerov odušak za izgubljenu
bitku).

Rusija je došla na red - operacija Barbarossa

Nakon što su 23. kolovoza 1939. sovjetski i njemački ministri vanjskih poslova, Molotov i von
Ribbentrop, potpisali pakt o nenapadanju, Staljin je bio uvjeren da ne postoji opasnost od
njemačke invazije. No, Hitler se, ne uspijevajući slomiti otpor Velike Britanije okrenuo prema
svom 'savezniku', smatrajući da će Moskva pasti prije nego London te bi on, samim tim,
ostao i jedini europski grad koji nije pao pod nacističkim okupatorom. Iako je već u srpnju
1940. započet plan o napadu, neuspjeh napada na Britaniju je dodatno pojačao motive o
invaziji na SSSR. U velikoj tajnosti, na sastanku visokih njemačkih državnika, 18.prosinca
1940. donesena je odluka o napadu na Sovjetski Savez. Operacija je trebala započeti u
proljeće 1941. i za pet mjeseci, trebala je biti gotova u listopadu iste godine(da bi se izbjegla
kobna ruska zima). No, neuspjeh talijanske vojske u Grčkoj i nepredviđeni napad na
Jugoslaviju, odgodile su vrijeme napada za mjesec dana. Tako je 22. lipnja 1941., u 5:30
ujutro, započela njemačka invazija na SSSR. I to je doslovce, u svakom smislu riječi, bila
invazija. Na njemačkoj strani nalazilo se 150 pješačkih divizija i većina eskadrile Luftwaffea,
koja je bila povučena sa zapadnog bojišta odnosno britanskog bojišta. Ukupno oko tri
milijuna njemačkih vojnika krenulo je u tri smjera, Lenjingrad, Moskva i Staljingrad. Ime
operacije Barbarossa, nazvano je po njemačkom caru iz doba križarskih ratova.

ZBIVANJA NA DALEKOM ISTOKU

Japan se ni nakon učvršćenja u Kini i izgradnje mandžurske industrije nije mogao osloboditi
ovisnosti o sirovinama iz SAD-a i nafte iz Nizozemske Indije (Indonezija). Ne imajući još
prave strategije za djelovanje, Japanci su u travnju 1941. g. sklopili sporazum o neutralnosti
s SSSR-om. To je omogućilo SSSR-u premještanje velikih vojnih snaga na zapad, osobito u
obranu Moskve. Zatim je u pregovorima s Višijskom Francuskom ušao u francusku Indokinu,
da bi zatim odatle krenuo u osvajanje južne Kine. Francuska Indokina služila je Japanu kao
polazište za osvajanje britanskih i nizozemskih kolonija. Tijekom rata Tokio je vodio
pregovore s Washingtonom, ali kako oni zbog tvrdih stajališta Amerikanaca nisu uspjeli,
Japan je donio odluku o početku ekspanzionističkog rata na Pacifiku. Kako su Amerikanci
dešifrirali japanski tajni kod znali su sve što oni pripremaju. Japansko ratno zrakoplovstvo 7.
prosinca ipak je potpuno uništilo pacifičku flotu SAD-a stacioniranu u Pearl Harbouru.
Istodobno napadnuti su Filipini, Hong Kong, Singapor, Manila, Sijam i Gilbertovi otoci. Napad
Japana na Pearl Harbour bio je povod SAD-u da 8. prosinca objavi rat Japanu. Na to su
Njemačka i Italija objavile rat SAD-u, a on je uzvratio objavom rata njima i njihovim
satelitskim državama.

U svibnju 1942. g. vodile su se snažne bitke na moru i u zraku između SAD-a i Japana u
Koraljnom moru. U tim bitkama dugo nije bilo pobjednika, sve do 4. lipnja 1942. g. kada su
Amerikanci izvojevali pobjedu kod otoka Midway. Ta je pobjeda značila kraj japanske
premoći na Tihom oceanu jer je Amerikancima uspjelo potapanje četiri japanska nosača
aviona. No temelj američke strategije bio je da prednost mora imati rat u Europi, gdje je
njemačka armija nakon što je izdržala rusku zimu ponovno krenula u ofenzivu na istočnom
bojištu.

ZBIVANJA U EUROPI OD 1942. DO KRAJA RATA

Nijemci, koji su krenuli o novu ofenzivu na istočnom bojištu, nisu mogli osvojiti Lenjingrad, a
napredovanje prema jugu se razdvojilo prema Hitlerovoj uputi u dva pravca udarca – na
Kavkaz i na donju Volgu, ali je tu opet zapelo kod Staljingrada, dok je u pozadini na velikom
prostoru započeo partizanski rat. To je dovelo do slabljenja njemačke vojske. Meinstainove

14
trupe su na vrijeme uspjele skloniti se sa Kavkaza, ali je šesta armije pod von Paulusom bila
opkoljena kod Staljingrada. U bitci koja je trajala od 13. 7. 1942. do 2. 2. 1943. g. kada se
njemačka vojska predala. U ljeto je njemačka pokušala novu ofenzivu, koja je dovela do
najveće tenkovske bitke u povijesti ratovanja kod Kurska i Orsela (4-5. 7. 1943. g.). U toj
bitci je samo na njemačkoj strani sudjelovalo 900.000 vojnika i 2.700 tenkova, 2.000
zrakoplova i 10.000 topova. To je bila najveća koncentracija tehnike u 2.s.r. I ova bitka
završena je porazom Nijemaca i od tad je Crvena armija imala premoć na svim bojištima od
Baltičkog do Crnog mora.

U jesen 1942. g. započeo je preokret u ratu na Zapadu. Anglo-američke jedinice iskrcale su

se 7. studenog 1942. g. pod vrhovnih zapovjedništvom Eisenhowera u Maroku i Alžiru i ubrzo
pridobile na svoju stranu te francuske kolonije. Ujedno je s Nila krenula jedna britanska
oklopna divizija pod Montgomeryjem protiv Romela (bitka kod El Almeina), a u lipnju 1943.
g. morale su kapitulirati sve njemačko-talijanske trupe u Tunisu. Nakon toga u kolovozu
1943. g. saveznici su izveli desant na Siciliju i u rujnu se iskrcali kod Salerna. Talijanska
buržoazija na taj je preokret reagirala državnim udarom u kojem je fašistički režim bio
uklonjen, a Mussolini je odlukom Velikog fašističkog vijeća uhapšen. Kralj je pozvao tada
umirovljenog maršala Pietra Badoglia da sastavi novu vladu koja je tajno potpisala primirje, a
zatim bezuvjetnu kapitulaciju 8. rujna 1943. g. Nijemci su na iskrcavanje u Sjevernoj Africi
odgovorili zauzimanjem čitave Francuske, a pod maršalom Kesselringom uspostavili su čvrstu
obrambenu frontu od jedne do druge talijanske obale, a desantom padobranaca oslobodili su
Mussolinija zatvorenog u Gran Sassu. U sjevernom dijelu zemlje Mussolini je uspostavio
svoju «socijalnu republiku», marionetsku fašističku državu.

Njemačka je morala obustaviti i podmornički rat, jer su saveznički razarači i avioni sve bolje
kontrolirali mora, a prije svega zato što je pronađen radar. Amerikanci su ojačali svoje
zrakoplovstvo lovcima koji su mogli letjeti na velike udaljenosti, te teškim bombarderima,
«letećim tvrđavama» koje su postigle potpunu prevlast u zraku.

Nakon izlaska Italije iz rata 1943. g. i sloma njemačke vojske na ruskom bojištu poslije
Staljingrada i Kursk-Orsela, godina 1943. donijela je na strani Saveznika i najvažnije političke
odluke. Počelo je konferencijom Churchilla i Roosevelta konferencijom u Casablanci o
nastavku rata nakon ponovnog osvajanja Afrike. Kao neposredan cilj borbe protiv Osovine
bila je proklamirana njezina bezuvjetna kapitulacija. Što su saveznici bili svjesniji svoje
konačne pobjede, to su više razmišljali o onome što će biti poslije rata, pa su se među njima
počeli javljati sukobi interesa. Osobito je Čerčil izražavao zabrinutost da će Rusi zadobiti
prevlast i ugroziti zapad. Staljin je već 1941. prilikom sklapanja sporazuma s Britanijom
nagovijestio da njegov poslijeratni plan sadrži slabljenje Središnje Europe i insistiranje na
sovjetskim granicama s početka rata (okupirana Poljska). No kako su se Amerikanci bojali da
isticanjem suprotnosti ne ugroze savez s SSSR-om, Ruzvelt je popuštao Rusima. Sovjeti su
uspjeli nametnuti svoje stajalište na konferenciji u Teheranu 1943. g. Tu je zaključeno da
buduća granica poljske države bude pomaknuta na zapad do Odre, te je priznato pravo
komunističkim strankama da budu primljene u koalicije, ali Staljin nije pristao da se pismeno
obveže u pogledu predviđene podjele Europe.

U lipnju 1944. g. Anglo-Amerikanci su se nakon dugotrajnih priprema (šifra Overlord) iskrcali

u Francuskoj. 6. lipnja 1944. g. počeo je najveći pomorsko-zračni desant u povijest
ratovanja. Uz goleme gubitke i strašne borbe dvije savezničke armije su iskrcane na obalu,
gdje je zatim odsječena tvrđava Cherbourg i probijena fronta što su je iza nje izgradili
Nijemci. Tek kada im je zaprijetila opasnost od okruženja Nijemci su se počeli povlačiti preko
rijeke Seine. Tada je izvedena druga saveznička invazija u južnoj Francuskoj, pa su se
Nijemci morali i dalje povlačiti. Saveznici su tada 25. kolovoza 1944. g. ušli u Pariz i zauzeli
ostale dijelove Francuske, Belgiju i Luksemburg, te veći dio Nizozemske. Saveznici su zatim
zastali i dopustili Nijemcima da se na starom zapadnom bedemu (Westwall) ponovno

15
pregrupiraju, pa je Hitler naredio u prosincu 1944. g. još jednu ofenzivu u Ardenima, koje
nije imala uspjeha. Na početku 1944. g. i Crvena je armija poduzela veliki napad na ratištima
od Crnog do Barentsovog mora. Nijemci su tada na tim ratištima imali 257 divizija. Nakon
oslobađanja sovjetskih teritorija, Crvena armija stupila je na teritorije njemačkih satelita
Rumunjske, Bugarske, Mađarske i Slovačke, a zatim su zauzeli i dio Poljske, gdje su se
zaustavili pred Varšavom u kojoj je izbio ustanak Poljaka. Zatim su prešli u istočnu Prusku,
prešli Češku i nastavili prodirati u Njemačku desnim, a u Austriju lijevim krilom, te su 13.
travnja 1945. g. ušli u Beč.

Nakon što su svladani svi njemački saveznici, savezničke postrojbe ušle su na teritorij
Njemačke. Civilno stanovništvo bježalo je na istoku od ruskih divizija, a na zapadu su gradovi
bili nemilosrdno bombardirani, iako to više nije imalo nikakvog taktičkog značaja. Vrhunac
strahota bilo je bombardiranje Dresdena, prepunog izbjeglica. Bilo je to uništavanje
njemačkog naroda, za koji je Hitler objavio da se «nije pokazao vrijednim» njegovih velikih
ideja. Svojim djelovanjem na teritoriju Njemačke, saveznici su u odmazdi bili jednako tako
surovi, kao što su Nijemci bili na početku rata. Pred kraj rata Hitler je, kao i Goebbels, 30.
travnja 1945. g. počinio samoubojstvo, imenovavši oporučno svojim nasljednikom admirala
Dönitza. Sovjetska armija 2. svibnja ušla je u Berlin, a nekoliko dana poslije potpisan je slom
Trećeg Reicha. General Jodl potpisao je 7. svibnja u Reimsu bezuvjetnu kapitulaciju, koju je
ratificirao general Keitl u Berlinu 8. svibnja.

Nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji i početka kraja rata tijek daljnje poslijeratne
politike odvijao se na putu teheranskih odluka. Gotovo čitav Balkan dospio je pod utjecaj
SSSR-a, osim Grčke, za koju je Staljin u sporazumu 1944. g. priznao da pripada u britansku
interesnu sferu. Amerikanci su pokazivali sve manje zanimanja za europska zbivanja i svoju
pažnju okretali na rat na Pacifiku. U borbama preskakanja s otoka na otok ondje je sve više
dolazila do izražaja njihova premoć na moru i u zraku, pa su na prijelazu iz 1944. u 1945. g.
ponovno zauzeli Filipine. No još ih je uvijek zabrinjavala snaga japanske vojske na azijskom
kopnu. Željeli su da se i SSSR uključi u rat na Istoku, pa su zato bili spremni popuštati
Sovjetima u Europi. Takva njihova politika pokazala se već na pitanju uspostave Poljske.
Staljin više nije priznavao izbjegličku vladu u Londonu, već je osnovao novu vladu u Lublinu
u kojoj su većinu imali komunisti. Sličan je razvoj bio i u Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj,
koje su do dolaska Crvene armije imale domaće fašističke režime.

Na konferenciji u Jalti 1945. g. sile pobjednice bile su jedinstvene u gledištu da Njemačku

valja oslabiti i obvezati je da nadoknadi ratnu štetu, ali nisu bile jedinstvene u pogledu
pojedinosti unutar njezine teritorijalne podjele i u pogledu naplaćivanja ratne štete iz njezine
privrede. Stoga je pored namjere da se Njemačka teritorijalno podijeli, bilo objavljeno da će
poslije kapitulacije saveznici preuzeti svu vlast u Njemačkoj. U pogledu istočnih granica
konferencija se izjasnila za liniju Odra-Neisa. Sovjeti su poduprli stvaranje Ujedinjenih naroda
koje je stvoreno 25. travnja 1945. g. u San Francisku i u kojem su glavnu riječ imale velike
sile okupljene u Vijeću Sigurnosti. UN su trebali biti stvoreni na temelju Atlantske povelje i u
njima su se trebali ujediniti svi «slobodni narodi». Na formalnoj osnivačkoj konferenciji
sudjelovalo je 46 zemalja, među njima i Jugoslavija. Rat je završen u Europi kapitulacijom
Njemačke 8. 5. 1945. g.

Nakon kapitulacije Njemačke Savezničko kontrolno vijeće je 5. lipnja 1945. g. preuzelo

vrhovnu vlast nad bivšom Njemačkom u granicama od 1937. g. izuzevši istočne pokrajine s
one strane linije Odra-Neisa. U to kontrolno vijeće je na zahtjev VB primljen i predstavnik
Francuske, kako bi se povećala protuteža nasuprot Rusiji, jer se očekivalo skoro povlačenje
Amerikanaca. Njemačka je podijeljena ne 4 okupacijske zone. Konferencija pobjednika u
Potstadmu (od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. g.) samo je potvrdila stanje na terenu.
Sastanku su bili nazočni Staljin, Harry Truman i Churchill, kojeg je zamijenio Clement Attlee.
Na toj konferenciji odlučeno je da se Njemačka potpuno razoruža, a njene tvornice ratnog

16
materijala ili unište ili stave pod nadzor saveznika. Zatim, da se provede denacifikacija, kazne
ratni zločinci, raspuste karteli i monopoli. Savezničko nadzorno vijeće u Berlinu dobilo je sva
prava vrhovne vlasti u Njemačkoj, ali su dopuštena mjesta autonomna tijela vlasti,
demokratske političke organizacije i druge građanske slobode. Njemačka je izgubila
sjeveroistočni dio Pruske, koji je dobio SSSR, a Poljska područja istočno od Odre-Neisse.
SSSR i Poljska dobili su pravo da podmire svoja reparacijska prava od Njemačke
oduzimanjem industrijskih uređaja i proizvoda iz sovjetske okupacijske zone. Zaključeno je
da se osnuje i Savjet pet ministara velikih sila (SSSR, SAD, VB, FRA i Kina) sa sjedištem u
Londonu koji bi izradio prijedloge mirovnih ugovora s Italijom i satelitskim državama.
Odlučeno je da se mirovni ugovor s njemačkom sklopi kada bude sastavljena jedinstvena
njemačka vlada. Zaključeno je i da sve neutralne zemlje, osim Španjolske, mogu postati
članice UN-a.

U proljeće 1945. g. američki protujapanski napad imao je velikog uspjeha. Američko

zrakoplovstvo svakodnevno je bombardiralo japanske brodove, borbene položaje, luke i
utvrđene gradove. Japanci su, suočeni s činjenicom da će izgubiti rat, počeli u napade uvoditi
svoje kamikaze – dobrovoljce pilote samoubojice. S konferencije u Potsdamu Japanu je 26.
srpnja 1945. g. upućen ultimatum, ali su ga Japanci odbili. Nakon toga, da bi ubrzali kraj
rata, Amerikanci su upotrijebili i atomske bombe. Prva je bačena 6. kolovoza 1945. g. na
Hirošimu, a druga 9. kolovoza na Nagasaki. Njihov učinak bio je strahovit. SSSR je 8.
kolovoza 1945. g. navijestio rat Japanu i počeo ratne akcije. Crvena armija zauzela je
Mandžuriju i sjevernu Koreju, a mornarica Kurilske otoke i južni dio Sahalina. Kad su Japanci
uvidjeli da će biti poraženi, ali ponajprije zbog straha od novih atomskih bombi, prihvatili su
ultimatum, pa je 2. rujna 1945. g. potpisana bezuvjetna predaja. Bio je to posljednji dan
2.s.r. U Japanu je nakon toga uvedena američka vojna uprava.

Drugi svjetski rat trajao je 6 godina. Od 67 država samo je 6 ostalo neutralno, tako da je rat
pokrio 96% zemljine površine. Izravno se ratovalo na teritoriju 40 država (22% zemljine
površine). Bilo je mobilizirano 110 milijuna ljudi, a poginulo je oko 50 milijuna, a 35 milijuna
je bilo ranjeno. Ratni izdaci zaraćenih država bili su 1.117 milijardi dolara (60-70% njihovog
nacionalnog dohotka). U 2.s.r. primijenjena su mnoga nova tehnička sredstva (razorne i
zapaljive bombe, nagazne i podvodne mine, dalekometno topništvo, raketni projektili,
atomska bomba, mlazni zrakoplovi, radar, telekomunikacije), kao i novi taktički oblici borbe
(zračni i pomorski desant).

POKRETI OTPORA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Pokreti otpora pokazali su da je za uspjeh u 2.s.r. potrebno dobrovoljno i aktivno

sudjelovanje najširih masa i da je naoružana partizanska borba najefikasnije oružje naroda u
borbi za slobodu te da je za uspješan razvoj pokreta otpora bitna organiziranost i
jedinstvenost rukovodstva. Najboljim organizatorom pokreta otpora pokazale su se
komunističke partije jer su u okupiranim zemljama upravo one počele s organizacijom borbe
protiv okupatora. Među najznačajnije pokrete otpora u Europi spadaju NOB Jugoslavije,
partizanski rat u SSSR-u, pokret otpora u Poljskoj i Francuskoj, pokret otpora u
Čehoslovačkoj i Albaniji.

Pokret otpora u Sovjetskom Savezu jedan je od rijetkih za koji su unaprijed izvršene sve
organizacijske pripreme. Politbiro je obvezao sve partijske, državne i sindikalne organizacije
da se u slučaju rata organiziraju za partizanske borbe iza neprijateljske linije. Nakon
njemačkog napada, Staljin je uputio svim sovjetskim narodima na područjima što su ih
okupirali Nijemci poziv na stvaranje partizanskih odreda, ali oni se zbog nedostatka oružja i
Staljinova iskrivljavanja marksističke doktrine nisu odmah razvijali takvom brzinom kakvom
se očekivalo. No kad su Nijemci na okupiranim područjima počeli provoditi svoj Hitlerovski
plan, pokret je počeo jačati. Od 1942. g. počele su organizirane diverzantske akcije za

17
komunikacije i transporte, a partizanske su se jedinice povezale s Crvenom armijom. Najveći
je razmah partizanski odred doživio 1943. g. kada je nastao čitav niz oslobođenih teritorija.
Prema sovjetskim podacima u okupiranim područjima SSSR-a borilo se 1,5 milijuna ljudi u
partizanskim odredima.

Francuski pokret otpora bio je najsveobuhvatniji, ali i najkompliciraniji pokret otpora u

Europi. Francuski je pokret otpora imao tri centra: Pariz-London, Moskvu i de Gaullea, koji
nisu obuhvaćali čitav pokret otpora, jer je postojao čitav niza samostalnih grupica, koje su
djelovale bez suradnje s tim centrima. No, okupator nije uspio iskoristiti njihovu
nejedinstvenost. Osnovno razilaženje u pokretu otpora bilo je da li da taj otpor bude pasivan
ili aktivan, a i oni koju se zalagali za pasivnost nisu bili jedinstveni u obliku te aktivnosti. Prvi
prilog aktivnom otporu dao je de Gaulle iz Londona. On je nakon sporazuma s Churchillom
priznat kao šef slobodnih Francuza i orijentirao se na organiziranje borbe protiv Nijemaca
izvan Francuske, nastojeći u prvom redu pridobiti francuske kolonije. Smatrao je da je važno
da Francuzi sudjeluju kao organizirana vojna snaga u sastavu savezničke vojske. U
oslobodilački pokret u domovini nije se mnogo pouzdavao, a naročito je zazirao od
komunista. Ipak, pod njegovim utjecajem su bile i neke snage unutar Francuske, koje su
imale zadatak da pripremaju teren za iskrcavanje saveznika. Za francuski je pokret otpora
karakteristična masovnost sabotaža i diverzija s jedne, a veoma polagano stvaranje
operativnih partizanskih jedinica s druge strane. Tek 1944. g. ujedinile su se sve snage
francuskog pokreta otpora (FFI). FFI je u pozadini njemačke fronte nakon iskrcavanja
saveznika, sam oslobodio dvadesetak gradova, a Pariško oslobodilačko vijeće diglo je 18.
kolovoza ustanak u Parizu, koji je pod vodstvom komunista gotovo potpuno oslobođen.

8. Igra «štita i mača»

Je ono što je SAD-a učinio u oba svjetska rata s Europom, tj . način na koji je ušao u rat,
prvo je igrao igru zaštitnika u pomoći, a zatim ulazi u rat (travanj 1917/8. prosinca objava
rata Japanu)
1956. SAD je i štit i mač, a Europlanji su drugi mač

9. Hladni rat

Začecima Hladnog rata uzima se još Churchillov govor u Fultonu, u kojem je on pozvao
na stvaranje «zajednice koja govori engleskim jezikom» da pokušaju zajedno utjecati na
spriječavnaje širenja sovjetskog utjecaja Europom. Pozivao se i na stanje u Njemačkoj
govoreći kako sovjetska politika pokušava iskoristiti njemčki teritorij za stvaranje
komunističke države, te da mu je žao što je došlo do raspada iste.
Staljin je osudio Churchillov govor kao «opasan akt» i optpaljivanje vatre za novi rat te je
nazvao Churchilla i njegove prijatelje «hitlerom i njegovim prijateljima»

Hladni rat (1945-1991.) je neprijateljski odnos koji je vladao između komunističkih i

nekomunističkih zemalja od kraja 2. svj. rata do raspada SSSR-a početkom 1990-ih. S jedne
strane su bili SSSR i njegovi saveznici, poznati kao Istočni blok. S druge strane su bili SAD i
njegovi saveznici, poznati kao Zapadni blok. Taj se odnos zvao Hladni rat zato što nije bilo
znatnijeg ratovanja između dviju strana. Pojam je prvi upotrijebio Bernard Baruch, savjetnik
američkog predsjednika, tokom rasprave u američkom kongresu 1947. godine.
Hladni rat su obilježili obostrano nepovjerenje, sumnjičenje i nesporazumi. Ponekad se
osjećala prijetnja Trećeg svjetskog rata. SAD je optuživao SSSR zbog širenja komunizma u
svijetu, a SSSR je optuživao SAD zbog imperijalizma i kontrarevolucije.
Korejski rat, Vijetnamski rat i rat SSSR-a protiv Afganistana bili su slučajevi kad je napetost
između dvije ideologije prerasla u oružani sukob. SAD i SSSR često u njima nisu sudjelovali
direktno nego kroz naoružavanje drugih zemalja.

18
SAD i SSSR su se najviše natjecali u naoružanju i razvitku tehnologije. Osim toga, bila je vrlo
razvijena špijunaža. Najveća potencijalna opasnost Hladnog rata bilo je nuklearno oružje i
njegovo aktiviranje. Za razliku od lokalnih sukoba, paranoja zbog nuklearnog oružja pogodila
je sve zemlje svijeta.
U Evropi se Hladni rat organizirao u dva bloka: savez NATO, koji je više-manje pokrivao
Zapadnu Evropu i kojim je dominirao SAD, i Varšavski pakt, koji je pokrivao Istočnu Evropu i
kojim je dominirao SSSR. Ta se podjela najviše odrazila na Njemačku, pogotovo Berlin. I
danas se kao simbol Hladnog rata spominje Berlinski zid, koji je razdvajao Zapadni Berlin
(pod kontrolom zemalja iz saveza NATO) od Istočne Njemačke, koja je spadala u Varšavski
pakt

OSNOVNE KARAKTERISTIKE HLADNOG RATA

Početna faza međunarodnih odnosa nakon 2.s.r. bila je «hladni rat». Stvaranje novih
socijalističkih sustava u Europi i Aziji i val borbe kolonijalnih naroda za nacionalno
oslobođenje ocjenjeni su u kapitalističkom svijetu kao promjene kojima se treba
suprotstaviti. U svakoj toj promjeni vidjela se sovjetska akcija. Bojeći se za svoje privredne i
političke pozicije, kapitalističke zemlje pod vodstvom SAD-a započele su stvarati organizirane
oblike otpora SSSR-u. Taj novi tip odnosa može se nazvati bipolarni tip, jer su sve snage bile
okupljene oko dva centra, a međunarodni se život odvijao unutar dvaju zatvorenih sistema.
U početku je hladni rat imao obilježje da su ga pokrenule kapitalističke zemlje Zapada,
uvjerene da će skupom različitih mjera zaustaviti komunizam. Druga karakteristika bila je
postojanje nuklearnog oružja u oba tabora i da bi u slučaju rata moglo doći do uništenja obje
strane. Vojna ravnoteža snaga postala je tako osnovnom značajnom hladnog rata, pa je
prisutno jačanje konfrontacije nevojnim sredstvima (izolacija socijalističkih država, politika
oštrog konfrontiranja na rubu rata, stalna napetost i nepostojanje uzajamnih kontakata)  tj.
zahlađenje odnosa, odakle i dolazi naziva «hladni rat», nasuprot «vrućem ratu» odnosno
oružanom i direktnom sukobu.

Hladni rat je nastao kao posljedica postojanja dvaju različitih sistema i bio je izraz borbe tih
sistema koje su imale globalni karakter. Kapitalističke zemlje nisu se usmjerile samo na
SSSR, već i na druge socijalističke zemlje, a jačanjem antikolonijalističke borbe
hladnoratovska sredstva prenošena su iz Europe na druge dijelove svijeta, jer su se zapadne
zemlje bojale da nove zemlje, nastale procesom dekolonizacije, ne bi prihvatile socijalizam,
pa su kao reakciju na to isticale borbu protiv dekolonizacije. Glavni pravac konfrontacije u
Europi tekao je oko Njemačke, jer su obje strane bile zainteresirane za to kako će se razvijati
situacija u Njemačkoj i kako će biti iskorištene njemačke povijesne tradicije i njezine goleme
ekonomske mogućnosti. Ta je politika vodila savezničke snage i još za vrijeme rata, kada se
svaka saveznica natjecala koja će osvojiti veće i bolje dijelove Njemačke. A nakon rata dvije
su Njemačke postale protagonistima hladnog rata. SAD i njezini saveznici nisu se htjeli odreći
Njemačke kao velike države koja bi na osnovi savezničkih planova trebala imati važno mjesto
u zapadnom svijetu, jer se njezin potencijal mogao uvelike iskoristiti protiv Istoka. SSSR je
pak htio iskoristiti pogodan trenutak da se jednom zauvijek riješi njemačke opasnosti i
zalagao se za kontrolirani razvoj Njemačke.

Socijalističke snage koje su u zemljama istočne Europe ojačale tijekom rata bile su
zahvaljujući dogmatskom Staljinovom sagledavanju svijeta i borbe za socijalizam sputavane i
u potpunosti podređene njegovom diktatu. Staljin je u pobjedi u 2.s.r. gledao moguća
teritorijalna proširenja i zalagao se da stekne što više teritorija, uvjeren da na taj način jača
interese sovjetske države. Državni interesi bili su u potpunosti izjednačeni s interesima
socijalizma. Unutrašnje deformacije unutar SSSR-a ubrzo su prenesene kao vjerna kopija na
zemlje narodne demokracije i na njihove međusobne odnose. Značilo je to odustajanje od

19
propagiranja nacionalnog puta u socijalizam i prelazak na sovjetski tip u svim državama
istočne Europe, osim u Jugoslaviji.

PRVA FAZA HLADNOG RATA (1947. – 1949.)

DRUGA ETAPA HLADNOG RATA (1950-1958)
TREĆA ETAPA HLADNOG RATA (1958 – 1991)

10. RAT U VIJETNAMU

- američka prisutnost u Vijetnamu povećavala se tijekom godina, još se vrijeme

Eisenhowera pojačavala se, a veća prisutnost postignuta je za vrijeme Kennedya, a
pogotovo za vrijeme Johnsona kada i počinje otvoreni sukob. Rat u Vijetnamu traje 1964.
– 1973/4. kada je završen Pariškim sporazumom. Situacija je bila složena, naime
Vijetnam je bio podijeljen ne Sjeverni i Južni, na čelu Sjevera je bio pristaša komunizma
Ho Ši Min, protiv kojega je ratovao SAD, te time je podržavao Jug na čijem čelu je bio
Bao Dai, nakon kojega je došao 1955. Ngo Dinh Diem. Vijetnamska situacija je bila
složena, jer se radilo o građanskom ratu sjevera i juga u koji su se upleli Ameri želeći ne
samo spriječiti komunizam, nego i učvrstiti svoj imperijalizam u tom dijelu svijeta, koji je
bio od strateške važnosti zbog blizine Kine i njezinoj unutarnjeg političko-društvenog
ustroja – Komunizam!

VIJETNAMSKI RAT

Ono što poznajemo pod pojmom Vijetnamski rat ustvari su dva rata. Prvi koji je Viet min
vodio protiv francuskih kolonijalnih vlasti (1945. - 1954.) i drugi rat za ujedinjenje
sjevernog i južnog Vijetnama (1955. - 1975.) u kojem su glavnog neprijatelja predstavljale
SAD.
U razdoblju kolonijalne ekspanzije u drugoj polovini XIX stoljeća, Francuska je zauzela
Indokinu, što vijetnamski narod nije primio s oduševljenjem. Borba za nacionalno
oslobođenje odvijala se svo vrijeme francuske kolonijalne vladavine, da bi vrhunac doživjela
krajem II svjetskog rata kada je oslobodilački pokret, nakon kapitulacije Japana prerastao u
općenarodni ustanak protiv kolonijalnih vlasti, poznat kao kolovoška revolucija. U Hanoju je
02.09.1945. proglašena Demokratska republika Vijetnam, a za predsjednika je proglašen Ho
Ši Min (Ho Chi Minh). To je izazvalo intervenciju kineskih snaga Kuomintanga u
sjevernom, a britanskih i francuskih u južnom Vijetnamu.
Da bi uništili novouspostavljenu državu Francuzi su od 1945. - 1954. vodili borbe protiv
Vijetnamske vojske. No, poslije poraza kod Dien Bien Phua 1954. Francuska je
pristupila mirovnim pregovorima koji su okončani na konferenciji u Ženevi u srpnju 1954.
Tada su zaraćene strane potpisale akt o prekidu vatre, a Francuska je priznala Demokratsku
republiku Vijetnam. Odredbama tog sporazuma teritorij Vijetnama je po 17. paraleli
privremeno podijeljen na sjeverni (Demokratska republika Vijetnam) i južni dio (Republika
Vijetnam). Ženevskim sporazumom predviđeno je u roku od dvije godine održavanje općih
slobodnih izbora na kojima su gradani trebali odlučiti o ujedinjenju.
Vlada Južnog Vijetnama, podupirući interese krupnog kapitala i zemljoposjednika započela je
strahovladu kojoj je bio za cilj očuvanje vlasti, suprotno interesima širokih slojeva koji su
očekivali veće političko ekonomske reforme nakon pobjede nad kolonijalnim vlastima.
Strahovlada vlasti dovodi do jačanja oslobodilačkog pokreta, obilno potpomaganog pomoći
sa sjevera.
Paralelno s francuskim povlačenjem iz nekadašnje Indokine, dolazi do većeg miješanja SAD u
Vijetnamski rat. Po okončanju Korejskog rata (1950. - 1953.), u američkoj vanjskoj
politici je prevladala doktrina "teorija domina", pretpostavka prema kojoj, ako se
dozvoli da u nekoj zemlji jugoistočne Azije pobjedi komunizam, druge će zemlje,
poput poslaganih domina, početi padati pod komunistički utjecaj i vlast. Uslijed

20
paranoje od globalnog širenja komunizma, SAD su se odlučile intenzivnije angažirati u
Vijetnamu da bi spriječile sovjetski i kineski utjecaj.

(1955-1975)
Od 1955. počinje pristizanje američkih vojnih savjetnika koji su trebali osposobiti
južnovijetnamsku vojsku za borbu protiv komunističke infiltracije sa sjevera. Deset godina
kasnije, preko pola milijuna američkih vojnika se borilo u džunglama Vijetnama.
U strahu od širenja komunizma, američka vlada nije uočila da je osnovni motiv borbe
vijetnamskog naroda nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, a ne širenje komunizma.
Komunizam kao ideologija predstavljao je samo sredstvo za ostvarenje
nacionalnog cilja.
Iako je najčešća slika vijetnamskog rata borba američkih vojnika protiv neuhvatljive gerile u
nepreglednoj džungli, to je bio pravi rat regularnih vojski. Naime, uz južnovijetnamsku
Frontu nacionalnog oslobodenja (FLN), poznatu kao Viet Cong, u borbama su sudjelovale i
regularne postrojbe sjevernog Vijetnama, ranga divizija, koje su se ubacivale preko
demilitarizirane zone oko 17.paralele ili su prelazile granicu preko Laosa.
Američka strategija se sastojala u onemogućavanju ubacivanja sjevernovijetnamskih
postrojbi u južni Vijetnam, kontroli demilitarizirane zone, glavnih putova i prometnica, te u
izgradnji utvrđenih uporišta na ključnim pozicijama koje su kontrolirale okolni teritorij, što je
unekoliko podsjećalo na izgradnju utvrđenja na Divljem zapadu, sa mnogo manjim
uspjehom. Naime, Amerikanci su zahvaljujući ogromnoj tehnološkoj premoći kontrolirali nebo
i more, no teritorij Vijetnama nisu uspjeli podvrći efikasnoj kontroli.
Cijelo vrijeme trajanja vijetnamskog rata Viet Cong je održao sposobnost da napadne
Amerikance na bilo kojoj točki južnog Vijetnama, čak i tamo gdje su Amerikanci smatrali da
su potpuno sigurni, kao što je američka ambasada u Saigonu.
Primjer toga je Teth ofenziva koja je započela 31. siječnja 1968. godine. Tijekom 1967.
Američke vojne procjene su govorile o enormnim uspjesima u savladavanju protivnika i
njihovim sve manjima aktivnostima koje upućuju da je gerila savladana. No, na vijetnamsku
Novu godinu postrojbe Viet Conga su izvršile napad na Saigon i Hue, staru vijetnamsku
prijestolnicu i uspjele strategijski iznenaditi Amerikance. U okviru te ofanzive, skupine Viet
Conga su napale i skoro zauzele američku ambasadu u Saigonu, time demonstrirajući da su
vrlo daleko od uništenja.
Vijetnamski rat bilježi veliki broj okršaja i borbi u kojima je američka vojska skoro redovno
uspijevala pobijediti slabije opremljenog neprijatelja, no, usprkos "pobjedama u
stotinama bitaka", Amerikanci su izgubili rat.
Američka politika nikada nije imala jasno definiran cilj zašto je zapravo u Vijetnamu, tako da
nije uspjela stvoriti adekvatnu politiku koja bi odgovorila na brojna pitanja koja je američka
javnost pokretala kod kuće o smislu samog rata. Vijetnamski rat je obilježio mandate tri
američka predsjednika, Kennedya, Johnsona i Nixona. Kennedy je započeo s
intenzivnijim slanjem američkih vojnih savjetnika, Johnson je eskalirao rat i na tome izgubio
popularnost, a Nixon je svoju izbornu pobjedu ostvario dobrim dijelom i obećanjem o
povlačenju američkih snaga iz Vijetnama.
U tome je i uspio 1973. kada su američke snage, nakon sklapanja primirja i obustave vatre
povučene iz južnog Vijetnama. Vojska južnog Vijetnama nikada nije uspjela postati efikasna
u samostalnom djelovanju, a južnovijetnamski režimi koji su se mijenjali kao na tekućoj vrpci
nisu uspjeli uspostaviti efikasnu kontrolu nad zemljom u kojoj je stvarnu vlast predstavljao
Viet Cong.
Dvije godine kasnije, Viet Cong i sjevernovijetnamska vojska pokrenuli su završnu ofenzivu u
kojoj su 1.svibnja 1975. trijumfalno ušli u Saigon, odakle su se posljednji bjegunci u panici
evakuirali sa krova američke ambasade.

POSLJEDICE

Danas slika koju imamo o vijetnamskom ratu dolazi uglavnom preko američkih filmova u

21
kojima je sve puno pucnjave, helikoptera, napalma, droge i rock and rolla. Takva slika nije
neobična kad znamo da je prosječni američki vojnik u Vijetnamu imao 19 godina.
Izvan toga, bio je to vrlo ozbiljan i okrutan rat u kojem je poginulo preko 600 000
Vijetnamaca i oko 52 000 američkih vojnika. To je bio prvi rat u povijesti SAD u
kojem američka vojska nije izvojevala pobjedu, koji je izvršio ogromne promjene
u američkom društvu, pokrenuo čitav niz promjena od pitanja ljudskih i
građanskih prava, izazvao građanske nemire u SAD i ozbiljno doveo u pitanje
uopće funkcioniranje američkog sustava.
Trideset godina neprekidnog rata ostavilo je još veće posljedice na Vijetnam, od broja
mrtvih, ranjenih, nestalih, te raseljenih osoba što se osjeća do danas, pa sve do utjecaja na
okoliš.
Tijekom rata, američka vojska je Vijetnam koristila i kao poligon za isprobavanje najnovijih
vrsta oružja, uključujući razne vrste bojnih otrova i kemikalija, od kojih je najpoznatiji Agens
Orange, kemikalija koja je posipana po vijetnamskim džunglama, a izazivala je otpadanje
lišća sa drveća. Amerikanci su zaključili da, kad već ne mogu pobijediti Viet Cong u džungli,
mogu pokušati pobijediti džunglu. Priroda se ipak pokazala otpornom i na svu američku
tehnologiju, a kasniji slučajevi su pokazali da je upravo Agens Orange izazvao rak brojnim
američkim vojnicima.
Vijetnamski rat je poznat i po selu Mai Lai, u kojem je skupina američkih vojnika
izvršila pokolj civila. Zbog toga je njihov zapovjednik suđen i osuđen za ratni
zločin, kao i vojnici koji su u pokolju sudjelovali. Suđenje je provelo američko
pravosuđe.
Uz Ho Chi Minha, najpoznatiji sudionik vijetnamskog rata je general Vo Nguen Giap,
briljantni vojni strateg koji je ne samo porazio Francuze kod Dien Bien Phua, već je izgradio
strategiju koja je na kraju otjerala i Amerikance iz Vijetnama, čime se Giap uvrstio među
najuspješnije vojskovođe 20. stoljeća u pozamašnoj konkurenciji.

Vijetnamski rat je ponovo potvrdio da je narod u borbi za slobodu nemoguće pobijediti,

lekcija koju sami Vijetnamci nisu dobro naučili, jer su nekoliko godina kasnije vojno
intervenirali u Kambodži (Kampuciji) iz koje su se nekoliko godina kasnije, baš
kao i Amerikanci iz Vijetnama, bili prisiljeni povući.

11. GDJE JE BILA NAJVEĆA KONCENTRACIJA AMERIČKIH VOJNIKA

ZA VRIJEME VIJETNAMA – Laos
Ili u Njemačkoj, ovdje te kao pomoćno pitanje pita gdje je Elvis služio vojsku..

When he returned to Texas, Elvis was assigned to the Third Armored "Spearhead" Division,
whose motto was "Victory or Death". His unit was stationed in Friedberg, Germany. His troop
train left Fort Hood for the Brooklyn Army Terminal where, on September 22, 1958, Elvis
boarded the U.S.S. Randall and sailed for Germany. Upon arrival he was assigned to the Ray
Kaserne barracks. He served in Company C, a scout platoon. After a news conference he was
declared "off limits" to the press (at least for a while).

12. KOREJSKI RAT

U lipnju 1950. godine Sjeverna Koreja pokreće iznenadni rat protiv Južne Koreje. Nakon
jednoga graničnog sukoba, sjevernokorejske snage, potpomognute navodnim kineskim
dobrovoljcima i uz podršku SSSR-a, prelaze 38. paralelu, a Južnoj Koreji pomažu UN i SAD.
Oni traže povlačenje agresora s područja Južne Koreje. No, taj zahtjev Sjeverna Koreja
ignorira, pa oružane snage SAD-a u ime UN-a dolaze u pomoć Južnoj Koreji. Naizmjenične
ofenzive jednih i drugih snaga do 1952. godine nisu dale prevagu ni jednoj zaraćenoj strani.

22
Sukob je završio 1953. godine potpisivanjem primirja u Panmunjonu. Granica između dvije
države ostala je na 38. paraleli.

13. KOJA PODRUČIJA OBUHVAĆAMO KADA SE GOVORI O INDIJI

- o Indiji, Kašmiru, Pakistanu i Bangladešu, naime sve naveden države su bile u jednoj
do 1948. kada se odvaja Pakistan, a 1971. od zapadnog Pakistana nastaje
Bangladeš.

INDIJA

*DO 1947. Indijom vladala engleska kruna, bila je zemlja engleskog Commonwealtha. Želja
Indije za osamostaljenjem javlja se još 1922. kada je zatražila svoju autonomiju. Započeli su
snažni protuengleski nemiri pod vodstvom Kongresne stranke MAHATAME GANDHIJA.
Vodili su tzv. pasivnu politiku protiv Engleza. Ghandi je pozvao Indijce da bajkotiraju
englesku industrijsku robu, na što su Britanci odgovorili represivnim mjerama, ali je otpor i
dalje trajao. 1929. godine dolazi do zasjedanja Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu na
kojem pretežna većina pod vodstvom Ghandija i Nehrua zahtjeva samostalnost Indije. To je
uvjetovalo zatvaranjem nacionalnih i političkih vođa. 1935. godine britanski parlament donosi
Zakon o Indiji. Po navedenom zakonu 1937. Burma se odvaja od Indije, a sama Indija i
dalje ostaje pod britanskom vlašću i uređena je kao savez pokrajinskih državica koje su
dobile autonomne vlasti. 1937. i 1939. dolazi do krvavih sukoba hindusa i muslimana u Indiji.
U kolovozu 1947. godine Britanci su se odlučili povući iz Indije. Indija se tada dijeli na
hinduistički i muslimanski dio. Oformljena je peteročlana komisija od 2 hinduistička, 2
muslimanska i 1 britanskog predstavnika koji su morali odrediti koji će dio kome pripasti.
Britanski predstavnik bio je sir Racklifff koji je u Indiju došao prvi puta mjesec dana prije
podijele te nije bio upoznat s okolnostima koji su vladali u Indiji i donio je odluke s teškim
posljedicama jer je njegov glas bio presudan pošto su se po dva muslimanska i hinduistička
glasa međusobno poništavala. Posebno narušena bila je pokrajina Kašmir u kojoj je živjelo
80% muslimanskog stanovništva i koja je među posljednjima ušla u Indiju. Dolazi do
raspodijele stanovništva. Muslimaski dio bit će preseljen u SZ, hinduističko stanovništvo u Ji
dio Indije. Sve se to odvilo u jednom danu. Nakon tih preseljenja bilo je 2 milijuna mrtvih.

*Indija i Pakistan imali su sve zajedno 5 sukoba, a svi su se odvijali zbog područja Kašmira.

*SIKI- pseudonarod koji ima 5 osnovnih karakteristika: 1. ne skidaju turbane s glava, imaju
dugu kosu, te gustu i dugu bradu ne smiju rezati dlake s tijela 2. stalno nose nož kao dio
svoje narodne nošnje 3. krupniji su i viši od ostalih rastom nižih Indijaca 4. jedu meso 5.
oružje nose jer su tradicijom ostali vojnička kasta *ubili si Indiru Ghandi, a bili su njezini
tjelohranitelji

*U kastinskom indijskom sustavu postoji 460 podkasta od kojih je nanjiža BHANGI; oni ručno
čiste WC-e, čiste kanalizaciju i rješavaju se uginulih životinja sa cesta. Samo u Bombaju 2
milijuna ljudi se rodi, žive i umiru na ulicama.
*Danas je došlo do jačanja veza između Indije i Kine, Indija postaje tehnološka sila te s
Kinom postaje gospodarski globalizacijski div, a razlog tome je jeftina radna snaga.
*Od 1954. SAD je aktivni saveznik Pakistana. General Marshall je u Pakistanu na vlast došao
vojnim pučem.

*BANGLADEŠ- Istočni Pakistan-većinom muslimansko stanovništvo- kao država nastao 1971.

, zemlja je sa najvećom gustoćom stanovnika, ima 120 mil. stanovnika. U Istočnom
Pakistanu bile su 3 monsunske kišne godine za redom koje su prouzročile glad, a pomoć je
stigla iz Indije umjesto iz Zapadnog Pakistana, te se Istočni Pakistan odvojio i nastao je
Bangledeš 1971. godine

23
*Tibet je svoju potvrdu neovisnosti imao još od Džingis Kana koji je bio budist

*Kina je zaštitnica Butana, a Indija Nepala

KINESKO –INDIJSKI SUKOB

- jedan od kinesko – indijski sukoba bio je 1962. Indija je htjela dokazati da je moguća
mirna koegzistencija na toj relaciji, pa se nije obazirala na kinesku gradnju ceste koja
je ulazila u indijski teritorij, tako su Kinezi posvojili 31.000 km, ali kada su Kinezi
zarobili u Ladaku indijskog policajca, pitanje ceste također izlazi na vidjelo, bilo je to
1958.
- 1962. Kina načinje svoje granične probleme, ulazi preko teško dostupnih teritorija na
područje Indije, preko McHANOVE linije, zaobišavši Butan na zapadu, Indija je
poražena. Zbog mogućeg rata između SSSR i SAD (kubanska kriza), Kina smatrala
povoljnom prilikom da svoje zahtjeve nametne Indiji.

14.KAŠMIR

Planinska pokrajina, koja se nalazi na jugozapadnom krilu visokih Himalaja, već je više od
pola stoljeća kamen razdora između Indije i Pakistana. Još od osnivanja dviju velikih država
na Indijskom potkontinentu 1947. godine Kašmir je otvoreno i vrlo sporno granično pitanje,
a zbog njega se vodilo i nekoliko indijsko-pakistanskih ratova.

Vrlo napeta situacija i danas, zapravo od kraja 2001. godine.

Obje strane gomilaju trupe na granici, uz izmjenu teških međusobnih optužbi, a poleti i koja
granata. Odnos Indije i Pakistana osobito je osjetljiv jer obje zemlje raspolažu atomskim
oružjem.
Za sukob je izravno zainteresirana i Kina koja je također okupirala dio Kašmira.

SIROMAŠNA HIMALAJSKA ZEMLJA:

Kašmir je siromašna zemlja na sjeveru Pakistana, odnosno na sjeverozapadu Indije.

Površinom je to razmjerno velik prostor, ali slabo naseljen. Život se odvija uglavnom u niskim
planinskim dolinama, pogotovo uz gornji tok Inda i njegove pritoke.

Najnaseljeniji je jugozapadni dio Kašmira, koji se otvara prema širokoj nizini srednjega Inda.
Tu su sagrađene

Najvažnije prometnice i nastali su najveći gradovi (Srinagan i Jammu u indijskom dijelku

Kašmira najveći su gradovi, a imaju od 300 do 400 tisuća stanovnika). Stanovništvo se bavi
poljoprivredom, obrtom i trgovinom. Dio Kašmira pod Indijskom upravom je najveći i
najnaseljeniji. Kašmir je 1954. godine proglašen jednom od saveznih država Indije, a glavni
grad je Srinagar.

Na sjeverozapadu pakistanskoga dijela Kašmira prolazi i znamenita Karakorumska cesta,

jedna od najljepših planinskih putova na svijetu. Karakoumska cesta duga je oko 800
kilometara- počinje u Pakistanu a završava u Kini. Cesta prolazi dolinama Inda i pritoka
Gilgit, koje su duboko usječene u himalajske planine. To su krajevi izuzetnih prirodnih
ljepota. Gradnja te ceste trajala je od 1958. do 1968.

Pogotovo je impresivan planinski prijevoj Khunjerab koji se nalazi na čak 4700 metara
nadmorske visine.

24
Dio Kašmira koji je 1959. okupirala Kina nalazi se na sjeveroistoku, a graniči s nemirnim
Tibetom. Cijeli kineski dio Kašmira, velik gotovo 38000 četvornih kilometara, jedva naseljava
oko pola milijuna stanovnika.

MJEŠANJE MUSLIMANA I HINDUSA:

Kašmir kao suvremeni granični spor između Indije i Pakistana izvire iz duge povijesti prodora
islama prema istoku.

Arapi su počeli širiti islam prema dolinama rijeka Ind i Ganges još početkom 8. stoljeća.
Kasnije je na temelju islama ovdje osnovana državna organizacija. Najpoznatiji je bio
Delhijski sultanat koji je postojao od 1206. do 1526., a njegovo zlatno doba bilo je u drugoj
polovici 13. i početkom 14. stoljeća.

Krajem 15. i u 16. stoljeću počinju najprije portugalsko-španjolska, a potom i engleska

osvajanja. Prevaga Engleza potvrđena je 1600. osnivanjem Istočnoindijske kompanije.
Godine 1858. osnovana je Krunska kolonija Indija koja je obuhvaćala golemo područje od
Perzije do Burme. Krajem 19. i osobito u polovici 20. st. javili su se snažni pokreti za
oslobađanje od kolonijalnih stega.

Glavni nositelj tih nastojanja bila je u korpusu islamskog stanovništva Muslimanska liga, a
kod hindusa Indijski nacionalni kongres.

Pokret za osamostaljenje osobito je ojačao kada je 1920. na čelo Indijskoga nacionalnoga

kongresa došao Mahatma Gandhi.

Engleska je 1946. pristala da Indija postane samostalna pa su 1947. osnovane dvije velike
države: islamski Pakistan te Indija.

Zbog vjerskih netrepljivosti tada je iz Indije u Pakistan emigriralo oko sedam milijuna ljudi, a
iz Pakistana u Indiju pet milijuna ljudi.

U Indiji, koja je pretežito hinduistička zemlja danas živi malo više od milijardu ljudi.

U Pakistanu živi oko 142 milijuna ljudi. To je politički i gospodarski nesigurna zemlja. Obje
zemlje imaju razvijeno atomsko naoružanje i golemu vojsku: Indija može organizirati 167
milijuna ljudi odmah sposobnih za vojsku, a Pakistan oko 23 milijuna.

RATOVI ZBOG KAŠMIRA:

Zbog većinskog muslimanskog stanovništva Pakistan je 20. listopada 1947. vojno zauzeo
Kašmir. Hinduski maharadža Hari Singh iz Srinagara pozvao je u pomoć Indiju. Počeo je prvi
rat za Kašmir, koji je posredovanjem UN-a završio primirjem 1. siječnja 1949. kada je Kašmir
razdijeljen na pakistanski i indijski dio. Međutim, ni Pakistan, niti Indija nisu se složili s
takvim rješenjem, nego tvrde da cijeli Kašmir pripada jednoj, odnosno drugoj zemlji.

U sukob umiješala se i Kina koja je uglavnom podržavala Pakistan.

Sukobi Indije i Kine prerasli su u krvavi indijsko-kineski rat.

Današnja crta razgraničenja između kineskog i indijskog dijela Kašmira definirana je

primirjem 1. ožujka 1963. godine.

25
Netrpeljivost između Indije i Pakistana zbog Kašmira traju pola stoljeća. Godine 1965. izbio
je i drugi indijsko-pakistanski rat pa je posredovanje UN-a postignut prekid vatre. Primirje je
bilo vrlo labilno i već 1971. preraslo je u novi ratni sukob. Muslimansko stanovništvo u
indijskom dijelu Kašmira podržava nekoliko ekstremnih islamskih organizacija pa su se
tijekom rata događali prosvjedi i terorističke akcije, osobito u Srinagaru i Delhiju.

Kašmir je dobio svoj parlament u Srinagaru, ali to nije smirilo tenzije između Indije i
Pakistana. Iako su u listopadu 1998. najavili nove mirovne razgovore, već u svibnju 1999
Indija i Pakistan bili su gotovo pred novim ratom. Indija je pokrenula veliku ofenzivu kod
Gargila kako bi «kaznila muslimanske ekstremiste«. Nakon posjeta tadašnjega američkoga
predsjednika Clintona, Indija je u studenome 2000. proglasila jednostrano primirje. Potkraj
2001. počele su nove napetosti zbog Kašmira, koje je potaknulo samoubilački napad
islamskih ekstremista na indijski parlament u New Delhiju u kojemu je poginulo 14 ljudi.
Indijski predsjednik Vajpajee optužio je pakistanskog predsjednika Musharrafa da podržava
ekstremiste te zatražio da ih uhiti i kazni.

Danas su na granicama koncentrirane goleme vojne snage Indije i Pakistana. Gotovo

svakodnevno izbijaju sukobi, a znatan broj vojnika je poginuo. Hoće li zbog Kašmira izbiti
novi ratni sukob između Indije i Pakistana? Do toga ipak vjerojatno neće doći jer su
opasnosti od atomskog naoružanja obiju zemalja nesagledive.

15.INDIJSKO-PAKISTANSKI RAT

Indijsko-Pakistanski rat 1971. bio je veliki rat između Indije i Pakistana. Rat je povezan sa
Pakistanskim građanskim ratom, tokom koga je Bangladeš stekao nezavisnost. Rat se
odvijao od 3. decembra 1971. do 16. decembra 1971.. Završio se pakistanskim porazom.

Pozadina

Nakon izbora u Pakistanu 1970. Avami Liga je dobila 167 od 169 mjesta koja je mogla
osvojiti u Istočnom Pakistanu (današnjem Bangladešu ). Ukupno je parlament cijelog
Pakistana imao 313 mjesta. Ti izbori su podijelili zemlju. Avami Liga je osigurala većinu, pa je
vođa Avami Lige Mudžibur Rahman zahtijevao da on formira vladu. Predsjednik Pakistanske
narodne stranke Zulfikar Ali Buto je odbio da preda vlast Mudžibur Rahmanu, pa je
predsjednik Pakistana Jaja Kan pozvao vojsku, u kojoj su većinu predstavljali vojnici iz
Zapadnog Pakistana. Započela su masovna hapšenja i vojska je pokušala da razoruža vojnike
Istočnog Pakistana i policiju. Pakistanska vojska je zauzela Daku 25. marta 1971. Zabranili su
Avami ligu i uhapsili su Mudžibur Rahmana. Major Ziaur Rahman je proglasio nezavisnost
Bangladeša 27. marta 1971., a protjerani poslanici Avami Lige formirali su vladu u
izbjeglištvu. Elitne paravojne jedinice prebjegle su bangladeškim pobunjenicima. Stvorena je
i Muhti Bahini gerila.

Indijsko miješanje u rat u Bangladešu

Predsjednik vlade Indije Indira Gandi izrazila je punu solidarnost i podršku vlade Indije
bangladeškoj borbi za oslobođenje od Pakistana. Granica sa Bangladešom je otvorena da bi
se omogućio priliv izbjeglica. Izbjegli bangladeški oficiri i dobrovoljci odmah su koristili
izbjegličke centre kao baze za regrutiranje i trening Muhti Bahini gerile. Kako su započeli
masakri u Bangladešu, tako je u Indiju došlo oko 10 milijuna izbjeglica izazvavši nestabilnost
i financijske poteškoće. U isto vrijeme SAD pomažu i šalju oružje i opremu Pakistanu. Indira
Gandhi je lansirala diplomatsku ofenzivu u Evropi i uspela je spriječiti da Francuska i Velika
Britanija podrže pokušaje propakistanskih rezolucija u Vijeće Sigurnosti UN. Indira Gandhi je

26
9. kolovoza 1971. sklopila 20-godišnji ugovor o prijateljstvu i suradnji sa SSSR-om, što je
šokiralo SAD. Taj ugovor sa Sovjetskim Savezom je sprečavao i saveznika Pakistana Kinu da
se uključi u konflikt. Muhti Bahini gerila je bila uspješna i izazivala je velike žrtve pakistanskoj
armiji. Ekonomski troškovi rata su postali jako veliki za siromašnu Indiju.

Indijski ulazak u sukob sa Pakistanom

Indijci su se pripremali za sukob sa Pakistanom i nagomilali su trupe. Čekali su zimu, da

snijeg na Himalajima spriječi kinesku intervenciju. Predsjednik Pakistana je 23. novembra
proglasio izvanredno stanje i rekao narodu da se pripremi za rat. Pakistansko zrakoplovstvo
je prvo napalo osam aerodroma u Indiji 3. decembra 1971. Indijska avijacija je brzo stekla
nadmoć. Na istočnom frontu indijska vojska je koordiniranom akcijom sa bangladeškom
gerilom izvela masivni koordinirani napad iz zraka, mora i kopna na Istočni Pakistan
(Bangladeš). Pakistan je pokušao da preotme teritorija na zapadnom frontu, da bi mogao
pregovarati o razmjeni za preotete teritorije na istočnom frontu. Kopnene bitke na Zapadu su
bile zato zadnja nada da se očuva jedinstvo Pakistana. Indijska armija je u kontraofenzivi na
zapadu zauzela 5.500 kvadratnih milja pakistanskog teritorija. Na moru je indijska mornarica
pokazala svoju superiornost uspješnim napadom na luku Karači i potapanjem 2 razarača i
jednog minolovca. Indijska avijacija je isto tako pokazala nadmoć u odnosu na pakistansku.
Na istočnom frontu pakistanska avijacija je bila potpuno uništena. Zbog ogromnih gubitaka
pakistanska vojska je kapitulirala i 16. decembra 1971. pakistanske snage u Istočnom
Pakistanu su se predale. Indija je 17. decembra proglasila jednostrano primirje, sa čime se
Pakistan složio.

Američko i sovjetsko miješanje

SAD su podržavale Pakistan i vojno i materijalno. Predsjednik SAD Richard Nixson se bojao
sovjetske ekspanzije u jugoistočnu Aziju. Pakistan je bio saveznik od Narodne Republike
Kine. U to vrijeme Nikson je započeo pregovore o približavanju Kini. Nikson se bojao da bi
indijska invazija zapadnog Pakistana značila potpunu sovjetsku dominaciju u toj regiji.
Američki kongres je uspostavio sankcije protiv Pakistana prije rata, a Nikson je Pakistanu
slao vojnu pomoć preko drugih zemalja. Kada je pakistanski poraz bio neizbježan, Nikson je
poslao 11. decembra nosač aviona pored Indije, što je Indija protumačila nuklearnom
prijetnjom. Sovjetski Savez je poslao dvije grupe brodova sa nuklearnim projektilima u
Indijski ocean. Sovjetski Savez je podržavao Indiju i Bangladeš, jer je time slabio glavne
rivale SAD i Kinu. Indiji je garantirao sigurnost u slučaju napada SAD ili Kine.

Efekti

Bangladeš je postao nezavisan i postao je treća muslimanska država po broju stanovnika.

Jaja Kan je dao ostavku u Pakistanu. Novi predsjednik postaje Zulfikar Ali Buto. Vođa Avami
Lige Mudžibur Rahman je oslobođen iz pakistanskog zatvora i vratio se u Daku 10 januara
1972. Postoje različite procjene o broju mrtvih u sukobu od 300.000 do 3 milijuna. Kad se
nalazila blizu poraza pakistanska armija je u Bangladešu pobila veliki broj doktora, učitelja i
intelektualaca. Troškovi rata su bili izuzetno veliki za Pakistan, koji je izgubio pola mornarice i
četvrt avijacije. Indija je zarobila 93.000 pakistanskih vojnika. Indija je po Samla ugovoru
oslobodila ratne zarobljenike i vratila Pakistanu zauzete teritorije, da bi se stvorio "trajni mir"

KRONOLOGIJA INDIJSKO-PAKISTANSKIH RATOVA

Međunarodna zabrinutost i dalje raste, a Indija i Pakistan, obje zemlje s nuklearnim oružjem,
na rubu su rata oko sporne himalajske pokrajine, Kašmira.

27
Objavljujemo kronologiju važnijih događaja u toj regiji od 1947., kad su Indija i Pakistan
stekle nezavisnost od Britanije:

- kolovoz 1947. - Kad je indijski potkontintent na kraju britanske vladavine podijeljen,

hinduski vladar muslimanske države Jammu i Kashmir pridružio se sekularnoj Indiji, a ne
islamskomu Pakistanu.

- listopad 1947. - Indija i Pakistan zaratile se u Kašmiru.

- siječanj 1949. - Vijeće sigurnosti naredilo prekid vatre. UN-ova rezolucija traži plebiscit o
budućnosti.

- rujan 1965. - Indija i Pakistan zaratile se u Kašmiru. Borbe završavaju UN-ovim zahtjevom
za prekid vatre.

- prosinac 1971. - Indijsko-pakistanski rat oko Istočnoga Pakistana (budućega Bangladeša).

Rat završava predajom 90 tisuća pakistanskih vojnika.

- srpanj 1972. - Indijska premijerka Indira Gandhi i pakistanski premijer Zulfikar Ali Bhutto
potpisali sporazum o bilateralnome rješavanju sporova, nazvan Shimla.

- svibanj 1974. - Indija izvela prvi nuklearni pokus, ali tvrdeći da je riječ o znanstvenom
istraživanju, a ne o oružju.

- siječanj 1990. - U gušenju prosvjeda indijska vojska otvara vatru u Srinagaru, ljetnoj
prijestolnici države Jammu i Kashmir. Pogiba 38 ljudi, što izaziva revolt.

- veljača 1990. - Indija uvodi izravnu saveznu upravu u Kašmiru.

- svibanj 1990. - Nepoznata osoba ubija Moulvija Mohammeda Farooqa, glavnoga

muslimanskog svećenika kašmirske doline. Indijska vojska puca na pogrebnu povorku,
pogiba najmanje pedeset ljudi.

- siječanj 1994. - Indijska i pakistanska diplomacija ne uspijevaju prevladati razlike. Pakistan

Indiju optužuje za kršenje ljudskih prava u Kašmiru i isključuje mogućnost nastavka
pregovora ako Indija ne prestane s istim.

- srpanj 1995. - Gerilci Al-Farana otimaju petero zapadnih turista. Jedan Norvežanin poslije je
pronađen mrtav.

- svibanj 1996. - U sklopu općih izbora u Indiji, u državi Jammu i Kašmir održavaju se prvi
izbori nakon sedam godina.

- lipanj 1996. - Susret indijskih i pakistanskih diplomata u Islamabadu, gdje objavljuju osam
točaka plana za mirovne pregovore.

- svibanj 1998. - Indija izvodi nuklearne pokuse uz granicu s Pakistanom, a Pakistan uzvraća
vlastitim nuklearnim pokusom.

- rujan 1998. - Susret indijskoga premijera Atala Beharija Vajpayeeja i pakistanskoga,

Nawaza Sharifa, na zasjedanju Opće skupštine UN-a. Dvojica se čelnika dogovaraju o
nastavku razgovora.

28
- veljača 1999. - Vajpayeejeva povijesna vožnja autobusom u Pakistan, na summit sa
Sharifom. Potpisana bilateralna mirovna deklaracija iz Lahorea.

- svibanj 1999. - Indija i Pakistan na rubu četvrtoga rata. Indija pokrenula ofenzivu protiv
gerilaca u indijskome dijelu Kašmira, tvrdi da je tim snagama pravo sjedište u Pakistanu.

- 12. listopada 1999. - General pakistanske vojske Pervez Musharraf osvaja vlast samo dan
uoči Vajpayeejeve prisege za treći premijerski mandat.

- ožujak 2000. - Naoružani napadači ubijaju 35 Sikha u indijskome dijelu Kašmira, američki
predsjednik Bill Clinton upravo je u posjetu Indiji. Unatoč Musharrafovu puču, Clinton
posjećuje i Pakistan, ali na manje od četiri sata.

- studeni 2000. - Vajpayee proglašava jednostrani prekid vatre tijekom muslimanskog svetog
mjeseca ramazana, a poslije ga produžuje.

- svibanj 2001. - Indija prekida šestomjesečni prekid vatre i najavljuje poziv Musharrafu na
razgovore.

- 14. - 16. srpnja 2001. - Musharrafov posjet Indiji. Summit završava bez dogovora.

- listopad 2001. - U samoubilačkome bombaškom napadu na kašmirski parlament pogiba 38

ljudi.

- 13. prosinca 2001. - Oružani napad na indijski parlament, 14 poginulih. Indija tvrdi da su za
napad odgovorne skupine Jaish-e-Mohammad i Lashkar-e-Taiba sa sjedištem u Pakistanu.

- siječanj 2002. - Musharraf zabranjuje te dvije i neke druge militantne skupine.

- 14. svibnja 2002. - Ubijeno više od trideset ljudi u napadu na kašmirsku bazu indijske
vojske. Indija odgovornima smatra pobunjenike sa sjedištem u Pakistanu.

- 21. svibnja 2002. - Umjereni kašmirski separatistički čelnik Abdoul Gani Lone ustrijeljen u
Srinagaru.

- 22. svibnja 2002. - Vajpayee poručuje vojnicima na granici s Pakistanom da je došlo

vrijeme za odlučujuću bitku.

- 25. svibnja 2002. - Pakistan objavljuje da je uspješno testirao Ghauri, raketu zemlja-zemlja
srednjega dometa. Počinje niz raketnih pokusa, koji završavaju 28. svibnja. Raketa Ghauri
može nositi nuklearnu bojevu glavu.

- 26. svibnja 2002. - Indija objavila da gubi strpljenje u vezi s napadima islamističkih
gerilaca.

- 27. svibnja 2002. - Musharraf se obraća naciji i kaže da Pakistan ne želi rat, ali da je na
napad spreman odgovoriti punom snagom.

- 28. svibnja 2002. - Paksitan testira raketu kratkoga dometa. To je treći raketni pokus u
nizu. Na početku južnoazijske diplomatske misije britanski ministar vanjskih poslova Jack
Straw stiže u Pakistan. Indija optužuje Pakistan da pojačava napetost i objavljuje da
pregovora niti povlačenja vojske neće biti sve dok Pakistan ne zaustavi "pogranični
terorizam".

29
- 29. svibnja 2002. - Jack Straw sastao se s indijskim čelnicima i razgovarao o krizi.

16. KUBANSKA KRIZA 1962.

Geopolitički položaj Kube:

Kuba je otočna država u neposrednom susjedstvu SAD.
Kuba ima 11 milijuna stanovnika. Glavni grad Havana.
Sa Kube moguće je gađati sve vitalne ciljeve u SAD-u raketama srednjeg dometa.
SAD imaju neprijateljski odnos prema Kubi od dolaska na vlast ljevičarske vlade 1959.
godine.
Kubanska revolucija inspirirala je ljevičarske pokrete u čitavoj Latinskoj Americi.

Povijest Kube
Autohtono stanovništvo izumrlo nakon iskrcavanja Španjolaca 1492.
U 19. stoljeću nasilno doveden veliki broj robova crnaca iz Afrike.
Ropstvo ukinuto 1886.
1899. proglašena nezavisnost.
1933. Batista izvršio državni udar, došao na vlast i vladao 26 godina, pretvorivši Kubu u de
facto koloniju SAD.
1959. Castro preuzeo vlast nakon uspješne revolucije.
1961. – SAD organizirale neuspješnu invaziju Castrovih protivnika na Kubu.
Rujan 1962. – SSSR tajno instalirao 42 rakete srednjeg dometa i nuklearne bombe na Kubu.

ZAŠTO JE IZBILA KRIZA?

Sovjetski savez je namjeravao uspostaviti vojnu ravnotežu sa SAD-om instalirajući rakete sa

nuklearnim bojnim glavama na Kubi.
SAD su zahtijevale, pod prijetnjom vojne intervencije na Kubi, povlačenje sovjetskih raketa.

Kronologija događaja

Listopad 1962. – Američki špijunski avion snimio sovjetske rakete.

Nakon toga, SAD uvele pomorsku blokadu Kube zahtijevajući povlačenje sovjetskih raketa.
Strateški nuklearni potencijali SAD stavljeni u stanje pripravnosti.

Sovjetski Savez također stavio nuklearne potencijale u stanje pripravnosti.

SSSR obznanio da neće poštivati pomorsku blokadu i da će potopiti američke brodove koje
budu pokušali zaustaviti sovjetske brodove.

Vojni sukob spriječen u posljednji čas dogovorom Kennedija i Hruščova.

SSSR je povukao rakete s Kube.
Za uzvrat, SAD je povukao rakete srednjeg dometa iz Turske i obećao je da neće napasti
Kubu.

Od 1960 u SADu je na vlasti Kennedy, spekulira se da je jedan od načina njegova dolaska na

vlast preko mafije koja mu je sponzorirala kampanju. Naime u SADu je po zakonu
zabranjeno otvarati kockarnice bilo gdje doloi u Las Vegasu, a ondje je odobreno jer je Las
Vegas bio indijanskom području.
Do 1959. godine američka mafija je svoj kocarski rajpronašla na kubi na kojoj je do tada
vladao Batista, no 1959. na valst u Kubi dolazi komunist Fidel Castro. Mafija i dalje
sponzorira Kennedya jer misle da će se on riješit Castra i vretiti stvari na staro, ali.. jedna od
teorija zavjera je i da ha je mafija ubila jer isto nije učinio..

30
**AMERIČKE AVIONSKE RAKETE BILE SU U TURSKOJ I ITALIJI!

17. KOJOM ZEMLJOM PROLAZI TRANSSIBIRSKA ŽELJEZNICA

Transsibirska željeznička pruga — mreža željezničkih pruga kroz Euroazijski kontinent, spaja
europski dio Rusije, glavne industrijske regije i prijestolnicu sa središnjim (Sibir) i istočnim
krajevima (Daleki Istok), Mongolijom, Kinom i Japanskim morem. Duljina glavnog pravca od
Moskve do Vladivostoka iznosi 9 288,2 km, prolazi kroz osam vremenskih zona i najduža je
željeznička pruga na svijetu. Od 2002. godine u potpunosti je elektrificirana.
Glavnim pravcem se drži Transsibirska linija, koja prolazi od Moskve do Vladivostoka kroz
Nižnji Novgorod, Omsk, Krasnojarsk i Irkutsk. Oko 30% cijelog ruskog izvoza prolazi ovim
putem.
Drugi pravac je Transmandžurska linija, koja se podudara s Transsibirskom sve do mjesta
Tarskaya, oko 1000 km istočno od Bajkalskog jezera. Odavde pruga dalje nastavlja
jugoistočno prema Kini i završava u Pekingu.
Treći pravac je Transmongolska linija koja se podudara s Transsibirskom do grada Ulan Ude
na istočnoj obali Bajkalskog jezera. Od Ulan Ude, pruga nastavlja dalje prema glavnom
mongolskom gradu Ulan Batoru, a svoj put završava kao i Transmandžurska linija u Pekingu.
Prvotna Transsibirska pruga je zapravo samo istočni dio magistrale, od Čeljabinska (Južni
Ural) do Vladivostoka. Ta je dionica duga oko 7000 km i upravo je taj dio prvi izgrađen u
razdoblju od 1891. do 1916.
Spomenik na zadnjem kilometru Transsibirske pruge u Vladivostoku Službena izgradnja je
započela 31. svibnja 1891. nedaleko Vladivostoka. Toj prigodi je prisustvovao i mladi carević
Nikolaj Aleksandrovič, budući car Nikolaj II.. Zapravo je izgradnja započela i ranije, početkom
ožujka 1891. kada je započela izgradnja dionice između Miassa i Čeljabinska.
Pruga je u cijelosti bila spojena već 3. studenog 1901. kada su se radnici sa zapadne strane
susreli s radnicima s istoka, no službeno prometovanje vlakova na cijeloj dionici u to vrijeme
još nije postojalo. Vlakovi će punom dionicom od Petrograda do tihooceanskih luka krenuti
tek od srpnja 1903. Zanimljivost je da je u to vrijeme željeznica bila prekinuta kod Bajkalskog
jezera, a vagoni su se ukrcavali na posebne trajekte i njima prevozili na drugu stranu.
Cjelovita pruga između Petrograda i Vladivostoka bez prekida puštena je 1904., a već
sljedeće 1905., Transsibirska je pruga spojena s europskim prugama i samim time prvi puta
u povijesti bilo je moguće željeznicom putovati od obala Atlantika do Tihog ocena. Troškovi
izgradnje u razdoblju od 1891. do 1913. iznosili su 1 455 413 tisuća rubalja.

18. XX. Kongres CK SSSR-a 1956.

– najvažnija činjenica vezana uz XX. kongres je da dolazi do destaljinizacije, Hruščovljev

referat osuđuje Staljinov kult ličnosti i otkriva prvi puta postojanje GULAGA diljem Sibira.
Nakon te godine dolazi do zaoštravanja odnosa s Kinom, naime u Kini je vladala garnitura na
čelu s Maom, koja se zalagala za ortodoksni komunizam.
1953. umire Staljin, nasljeđuje ga Nikita Hruščov.
Dolazi do relativno radikalnog zaokreta u politici općenito u kapitalističkom svijetu. Više nije
potrebno izrazito dizanje tenzija dva bloka, već postoji mogućnost miroljubive koegzistencije,
na Zapadu (Eisenhoover)je ta politika dočekana s nepovjerenjem.
Od 20. kongresa CK KP SS-a se i Kina počela udaljavati od SSSr-a, a 1960. dolazi do
potpunog odvajanja manifestiranom u gotovo ratnom sukobu na rijeci Ussuri gdje su Sovjeti
pokušavali isprovocirai reakciju
-posljedice 20. kongresa jesu i revolucije u Mađarskoj i Poljskoj 1956., u Mađarskoj je
ugušena vojnim putem, a u Poljskoj su raspisani izbori

31
 19. KINESKI GRAĐANSKI RAT 1946.-1949.

Kineski građanski rat traje još od 1927. godine, ali početkom drugog svjetskog rata i
napadom Japana na kinu sklopljeno je primirje, te pravi kineski građanski rat otpočinje od
1946.

Sukob vlade Koumitanga i komunista. Američka je politika zahtijevala od Čang Kaj Šeka da
se komunisti uključe u poslijeratnu kinesku vladu i da se stvori zajednička vojska.
Završetkom rata ti su američki zahtjevi bili pojačani. U njih se uključio i general Marshall, ali
bez uspjeha.
Mao Ce Tung je bio svjestan da vrijeme radi za njega i nije se htio uključiti u podređeni
položaj u vladi, htio je svu vlast. Ovdje mu je puno pomogla Crvena armija koja je prepustila
područje Mandžurije snagama kineskih komunista, koji su u otvoreni ratni sukob s
Koumitangom ušli 1946. godine.
U početku su snage Koumitanga imale više uspjeha, no ofenziva Mao Ce Tunga kretala se
velikim kineskim prostorom.
1946. general Marshall izborio se za kratkotrajno primirje, ali bez uspjeha.
Početkom 1947. inicijativa je prešla na starnu komunističkih snaga koje su bile posebno
uspješne na sjeveru zemlje i u zauzimanju velikih gradova
Odlučne bitke vodile su se na rijeci Chuaj Che gdje je narodnooslobodilačka vojska
desetkovala snage Koumitanga
U siječnju 1949.Čang Kaj Šek se odrekao predsjedničkog položaja i uzeo državno zlato i sa
dijelom svojih snaga se prebacio na otok Tajvan
Bez velikih napora su komunističke snage osvojile ostatak velikih gradova-Peking, Šangaj,
Nanking
U listopadu 1949. proglašena je Narodna republika Kina
U siječnju 1950 NR Kina potpisala je Ugovor o prijateljstvu , suradnji i uzajamnoj pomoći sa
Sovjetskim savezom, čime je u velikoj mjeri ojačan tzv. socijalistički lager

*U SAD su se zaredale kritike na Trumanovu administraciju koju se optuživalo da je izgubila

Kinu i da su sada ozbiljno ugroženi američki interesi na Pacifiku.
Naime, SAD je u Kini u poslijeratnom svijetu vidjela potencijalno tržište budućnosti, ali i
zemlju koja je mogla biti SADu potencijalni partner u stvaranju tzv. novog svijeta, ali samo
sa snagama Koumitanga, nikako sa Mao Ce Tungom i njegovim komunizmom

20. ZAŠTO JE DOŠLO DO SUKOBA SSSR- KINA

- do sukoba dolazi zbog sovjetske politike prema kojoj postoji samo jedan put u
socijalizam, a to je sovjetski, Kina na čelu sa Maom se zalagala za nacionali put u
socijalizam, prema navedenoj sovjetskoj politici Kina nije smjela razvijati nuklearno
naoružanje, ali Kina je vodila politiku prema kojoj je takvo naoružanje u bipolarnom
ustrojstvu svijeta dovodilo u opasnost SSSR i SAD, jedina u tom trenutku naoružane
sile.

U sovjetsko-kineskom sukobu ispitani su svi oblici ideološkog, političkog, gospodarskog pa

čak i vojnog suprotstavljanja dviju najvećih socijalističkih država
Razlozi:
1. razlike u karakteru sovjetske i kineske revolucije
2. nerazmjeri u stupnju gospodarskog razvoja i specifični kineski stavovi koji se otuda
odražavaju na gospodarskom polju

32
3. nezadovoljstvo Kine zbog prihvaćanja politike miroljubive koegzistencije s kapitalističkim
zemljama
4. politika ekonomske pomoći SSSR-a i ostalih socijaliostičkih država Kini
5. sovjetsko neudovoljavanje zahtjevima Kine da dobije vlastiti atomsko i nuklearno oružje

Kinesko udaljavanje teklo je u nekoliko faza. U prvom razdoblju kineski stavovi ogledali su se
određenim ideološkim rezervama prema zaključcima 20. kongresa KPSS-a. Zatim se težište
prebacilo na pitanje vanjske politike socijalističkih država- na kritiku politike miroljubive
koegzistencije, a nakon toga se sasvim jasno postavilo pitanje odnosa između socijalističkih
država

Kineski teoretičari međunarodnih odnosa ocijenili su politiku KPSS-a kao tri velike obmane
ili tri velike stvarnosti:
1. hine borbu protiv kapitalizma, a stvarno pred njim kapituliraju
2. bore se za revoluciju, a stvarno je izdaju
3. hine napore za postizanje jedinstva, a u biti su svojom politikom uzrokovale rascjep

Sad je htjela iskoristiti taj sukob Kine i SSSr-a, i do toga dolazi tek 1971. kada
započinje američka ping-pong diplomacija tj. započeta je akcija zbližavanja Kine i SAD-a.
to se odvija za vrijeme Nixona, čiji je savjetnik bio Henry Kissinger. Tada je Nixon i posjetio
Kinu.
1972. Amerikanci se odriču Tajvana i prava na njega priznaju Kini. A na Tajvanu su bile
kineske zlatne rezerve od 1949. kada se Čang Kaj Šek odrekao svog predsjedničkog položaja
i sa dijelom svojih snaga i državnim zlatom otišao na Tajvan.
1972. Amerikanci promoviraju novu globalnu sliku svijeta svoju TRIANGULARNU
POLITIKU između SAD, SSSR-a te Kine

SAD

SSSR KINA

21. KULTURNA REVOLUCIJA U KINI

*Naziva se „kulturnom“ jer je Maova žena organizirala paljenje knjiga na crvenom trgu*

Kineski ministar obrane maršal LIN PIAO pokrenuo je veliku akciju po parolom «čitava zemlja
mora učiti od vojske», što je posebno ojačalo one snage KP Kine i u vojsci koje su se
protivile daljnjoj suradnji sa SSSRom. Godine 1964. NR Kina je uspješno izvršila svoj
nuklearni pokus
Iste 1964. godine u unutrašnjem kineskom planu započela je velika kampanja rušenja
partijskog i državnog aparata, odnosno nekih njegovih dijelova koji su bili viđeni kao ostaci
«buržoaske prošlosti» ili pak kao dijelovi prosovjetskih snaga.
Omladinski pokret pod okriljem Lin Piaoa i vojske lansirao je tzv. kinesku kulturnu revoluciju
Smijenjeno je više od 30 milijuna ljudi na vodećim položajima, a jedan je milijun poginuo u
velikoj hajci tzv. revolucionara
Inspirirani i podupirani od visokih vojnih krugova i supruge Mao Ce Tunga, protagonisti
kulturne revolucije su sasvim izolirali zemlju i udaljili ju od sovjetskih zbivanja, a sve to da bi
održali autohtonost kineske revolucije i kineskih stajališta o borbi za socijalizam
- u Kini je postojala i kampanja čistoće, kampanja javnoga zdravlja- stalno su provjeravali
stanovnike
33
-proglašene su četiri službene pošasti: vrapci, štakori, muhe i komarcisvi su h morali
ubijati, onaj koji bi ih najviše ubio biva nagrađen, a onaj koji je to učinio najmanje biva
grđen
-nisu smjeli imati nepoćudne mislitj. slijediti druge ideologije
-«Moramo dohvatiti mjesec i zvijezde» izjavio je Mao CE Tung
-pokušavali su promijeniti tokove rijeka i izgled planina kako je njima odgovaralo
-od gladi je umrlo 20 milijuna ljudi po brojkama, no vjerojatno ih je bilo još i više
-seljaci su živjeli u komunama, kasnije im je opet bilo dozvoljeno da žive u obiteljima i da
imaju nešto svoje zemlje
-stalno su napadali: stare običaje, muzeje, kulturu i novine
-dopušteno je studentima da napadnu autoritet i osjete slobodu
1976. umire Mao te završava i kulturna revolucija

«veliki korak naprijed» je u Kini filozofija poslije socijalizma

1975. još za života Mao Ce Tunga održan je sastanak kineskog parlamenta na kojem je
glavnu riječ imao novi kineski vođa ČU EN LAI i koji iznosi novi program kineskog
djelovanja. Glavno težište izlaganja bilo je okrenuto cjelokupnoj modernizaciji zemlje i
traženje snaga koje mogu pokrenuti taj veliki proces
1976. umire Mao i sve vodeće pozicije preuzima tehnokratska struja
Maova supruga i tzv. banda četvorice izvedeni su pred sud i osuđeni na dugogodišnji zatvor
1978. otvaranje prema svijetu i potpisivanje kinesko-japanskog ugovora
1979. uspostavljeni normalni odnosi između nr Kine i SAD-aomogućilo plasman trgovine i
otvaranje Kine prema modernim svjetskim tijekovima

22. Gorbačovljev dolazak na vlast

-1985. izabran je za glavnog tajnika Politbiroa

-lansirao je ideje PERESTROJKE I GLASNOSTI
PERESTOJKE-zamišljena kao veliki pothvat koji će modernizirati zemlju u svakom pogledu i
koji će inicirati toliki potencijal da će do kraja 2000. biti izgrađen u materijalnom smislu još
jedan Sovjetski savez. Povećanje produktivnosti rada i bolja organizacija poslovanja
GLASNOST-trebala pomoći da se postupno stvara klima otvorenosti, od kulturnog otvaranja
pa do slobode iznošenja vlastitog mišljenja
No, niti jedno niti drugo u sovjetskom savezu nje bilo praćeno konkretnim gospodarskim
poticajima
Parirajući američkom projektu Strategijske obrambene inicijative (SDI), te NATO-ovu
stacioniranju pruža u Europi, Gorbačov je pokrenuo veliku akciju koja je trebala voditi
potpunoj likvidaciji nuklearnog oružja

23. Sueska kriza

Egipatska namjera da nacionalizira Sueski kanal odmah je naišla na prijetnju Velike Britanije
da će uporabiti silu
19.07.1956. SAD i Velika Britanija odbile su financirati gradnju Asuanske brane, a to je
opravdano egipatskom kupnjom čehoslovačkog oružja, Egipat je odlučio nacionalizirati kanal
U UN-u su zapadne države pokušale pokrenuti akciju UN-a protiv Egipta, ali je SSSR stavio
veto
Dok je SSSR bio zauzet rješavanjem revolucija u Mađarskoj i Poljskoj, Izrael je zajedno s
francuskom i britanskom vojskom započeo vojnu intervenciju
Sovjetski Savez je zaprijetio da će protiv napadača upotrijebiti raketno oružje ako se ne
povuku

34
SSSR je pozvao vladu SADa da zajednički riješe krizu, iako SAD nije prihvatio sovjetski
prijedlog, on ipak nije djelovao zajedno sa svojim saveznicima
05.10.1956. izraelske, britanske i francuske snage morale su povući svoje snage

24. AFERA WATERGATE

Watergate je naziv za jedan od najtežih politički skandala u američkoj povijesti. Afera je

dovela do ostavke američkog predsjednika, republikanca Richarda Nixona, nakon što je
otkrivena njegova umiješanost u pokušaj prikrivanja skandala

U užem smislu, 'afera Watergate' se odnosi na prisluškivanje i provalu u sjedište nacionalnog

odbora Demokratske stranke u hotelsko-stambenom kompleksu 'Watergate' u Washingtonu.
U širem smislu, Watergate je opći pojam za složenu mrežu političkih skandala u SAD-u
između 1972. i 1974. godine.

Oni su uključivali politički motivirane provale, mito, iznude, prisluškivanje telefona, urotu,
opstrukciju pravde, uništavanje dokaza, porezne prijevare, nezakonitu upotrebu vladinih
agencija kao što su FBI i CIA, ilegalne doprinose za kampanje i upotrebu novca poreznih
obveznika u privatne svrhe. Najviše od svega, Watergate je sinonim za zloupotrebu moći.

Prethodnica afere su mjere koje je Nixon poduzeo između 1969. i 1971. godine, navodno
radi državne sigurnosti. Kako bi spriječio curenje informacija, Nixon je bez sudskog naloga
odobrio prisluškivanje telefona vladinih dužnosnika i novinara, a 1971. je odobrio sigurnosnu
operaciju koja je obuhvaćala provale i otvaranje pošte. Iste godine Nixon je u tu svrhu
oformio i specijalni istražni odjel, čiji su agenti provalili u ordinaciju doktorice Lewis Fielding,
psihijatrice Daniela Ellsberga, čovjeka koji je New York Timesu dao Pentagon Papers -
dokumente o tajnim američkim operacijama u Vijetnamu, i kojeg je tih dana čekalo suđenje
za špijunažu.

Najpoznatiji dio ove priče odigrao se 17. lipnja 1972. u 2 i 30 ujutro, kad je policija uhitila
petoricu muškaraca u sjedištu nacionalnog odbora demokrata dok su podešavali elektronsku
opremu koju su postavili mjesec dana ranije. Jedan od uhićenih bio je James McCord,
koordinator za sigurnost u CRP-u (Committee for the Re-election of the President - Odbor za
reizbor predsjednika).

25. 1968.

- te godine dolazi do vala studentskih nemira diljem svijeta, a najviše u FRA. Studenti
se uglavnom bune protiv rata u Vijetnamu, koji je tada u svojoj punoj snazi. Te
godine po drugi put u svojoj povijesti Sorbona je prestala raditi, prvi puta je bilo za
vrijeme nacističke okupacije Pariza. Ovim pobunama je prethodila pobuna u Kaliforniji
na Berklyu, 1964, kada je kalifornijski guverner bio Ronald Regan.
- Nažalost radnici, koji su se udružili sa francuskim studentima, ubrzo su podmićeni sa
višim plaćama, tako su studenti ostali bez podrške i ubrzo su slomljeni.

26. POLITIKA MIRNE KOEGZISTENCIJE

- termin koji je upotrijebio Nikita Hruščov kako bi nagovijestio novu svjetsku politiku u
odnosu na Staljinističku politiku. Ta politika podrazumijeva koegzistenciju dvaju
sustav, socijalističkog i kapitalističkog bez oružanih sukoba. Početna Hruščovljeva
politika je bila analogno postojanje dvaju sustava, s tim da je smatrao da će na kraju
prevladati socijalistički sustav.

35
 27.AMERIČKI PREDSJEDNICI U drugoj polovici XXst.

Demokratska nitko, poslije Alben W.

33 Harry S. Truman 1945 1953
stranka SAD Barkley
Dwight David Republikanska
34 1953 1961 Richard M. Nixon
Eisenhower stranka SAD
John Fitzgerald Demokratska
35 1961 1963 Lyndon B. Johnson
Kennedy[6] stranka SAD
Lyndon Baines Demokratska nitko, poslije Hubert H.
36 1963 1969
Johnson stranka SAD Humphrey
Richard Milhous Republikanska Spiro Agnew[2], poslije
37 1969 1974
Nixon[8] stranka SAD nitko, poslije Gerald Ford
Gerald Rudolph Republikanska nitko, poslije Nelson
38 1974 1977
Ford, Jr. stranka SAD Rockefeller
James Earl "Jimmy" Demokratska
39 1977 1981 Walter F. Mondale
Carter, Jr. stranka SAD
Ronald Wilson Republikanska
40 1981 1989 George H. W. Bush
Reagan stranka SAD
George Herbert Republikanska
41 1989 1993 James Danforth Quayle III
Walker Bush stranka SAD
William Jefferson Demokratska
42 1993 2001 Albert A. Gore, Jr.
Clinton stranka SAD
George Walker Na dužnosti Republikanska
43 2001 Richard B. Cheney
Bush od 2001 stranka SAD

28. Željezna zavjesa

Željezna zavjesa (engleski Iron Curtain, ruski Железный занавес) je popularan izraz koji se
koristio za graničnu liniju koja je dijelila Europu u dva odvojena politička bloka; na jednoj
strani je blok Istočno europskih zemalja na čelu sa Sovjetskim Savezom, a drugi blok su
predstavljale Zapadne europske zemlje koje su bile u interesnoj sferi Sjedinjenih Američkih
država. Željezna zavjesa se pojavila odmah po završtetku 2. svjetskog rata i trajala je sve do
kraja Hladnog rata koji je završio 1990.

Željezna zavjesa (njemački eisener Vorhang) je bila obvezatna protupožarna mjera u svim
kazalištima u Njemačkoj za sprječavanje sirenje požara s pozornice na ostali dio kazališta.
Vatre su bile ceste u kazalištima kroz 18., 19. sve do pojave električne rasvjete, jer su za
rasvjetu prije koristili svjetiljke s plamenom, dok je dekor oko pozornice bio napravljen od
zapaljivog materijala. U slučaju požara željezna zavjesa je sprječavala njegovo širenje s
pozornice na ostali dio dvorane, te je lokalizirao požar kojeg su kasnije vatrogasci mogli lakše
obuzdati.

U politici izraz "željezna zavjesa" prvi put je upotrijebila belgijska kraljica Elizabeta, za
opisivanje stanja između Belgije i Njemačke nakon izbijanja 1. svjetskog rata 1914. Joseph
Goebbels je koristio ovaj izraz u svojoj propagandi protiv Sovjetskog saveza u članku Godina
2000., koji je bio objavljen 1945.:

"If the German people lay down their weapons, the Soviets, according to the agreement
between Roosevelt, Churchill and Stalin, would occupy all of East and Southeast Europe
36
along with the greater part of the Reich. An iron curtain would fall over this enormous
territory controlled by the Soviet Union, behind which nations would be slaughtered. The
Jewish press in London and New York would probably still be applauding."

Skoro godinu dana poslije 5 ožujka 1946, Winston Churchill upotrijebio je izraz željezna
zavjesa u svom dugom govoru na Westminster College in Fulton, Missouri SAD:

"From Stettin in the Baltic to Trieste in the Adriatic an iron curtain has descended across the
Continent. Behind that line lie all the capitals of the ancient states of Central and Eastern
Europe. Warsaw, Berlin, Prague, Vienna, Budapest, Belgrade, Bucharest and Sofia; all these
famous cities and the populations around them lie in what I must call the Soviet sphere, and
all are subject, in one form or another, not only to Soviet influence but to a very high and in
some cases increasing measure of control from Moscow."

29. Rušenje Berlinskog zida

Berlinski zid dijelio je Istočnu i Zapadnu Njemačku. Onaj tko je pokušao prijeći ispod zida bio
je ubijan. Neodrživi zid srušen je 1989.
Evo kako je teklo rušenje:09.11.1989.:
*09 h: Pod pritiskom građana na granici, Centralni komitet Komunističke partije DDR-a
odobrava mjere koje smanjuju ograničenja za iseljeničke dozvole, a koje bi trebale stupiti na
snagu idućega dana.
*19.00 h: Glasnogovornik Centralnoga komiteta objavljuje da će građani Istočne Njemačke
moći prelaziti na drugu stranu zida bez ograničenja, no ne spominje se da će mjere stupiti na
snagu idućega dana. Državna televizija objavljuje vijest narodu.
*19,30 h: Gradonačelnik Zapadnog Berlina izjavljuje: "Ovo je povijesni dan", no zabrinut je
zbog predvidive navale ljudi.
*20-21 h: U blizini Brandeburških vrata i drugdje uzduž granice stvaraju se dugi redovi
istočnih Nijemaca, pješaka i automobila.
*21,30 h: Odgovorni graničar DDR-a traži pojačanja: 70 vojnika brani Brandeburška vrata,no
to nije dovoljno za pobjedu nad mnoštvom.
*22 h:Ministarsko vijeće objavljuje na TV da je za prelazak neizbježna viza.
*22,45 h: Oko pola tisuće ljudi skupilo se ispod zida na zapadnoj strani. Neki počinju
pijucima razbijati zid.
*23,30 h:Mnoštvo istočnih Berlinčana probija prepreke pred graničnom postajom. Odgovorni
djelatnik popušta: "Svladali su nas".
*00,00 h: Svi prolazi između Istočnoga i Zapadnoga Berlina su otvoreni. Počinje danonoćno
slavlje, s koncertima, priredbama i osjećajem euforije.

30. The Space Race

For over a decade, the United States and the Soviet Union were engaged in a heated
competition—the space race. The space race began in 1957 when the Soviet Union launched
the first artificial satellite, Sputnik. The Soviet leader Nikita Khrushchev and the American
presidents Dwight Eisenhower, John Kennedy, Lyndon Johnson and Richard Nixon all agreed
that conquering outer space was very important. Both countries wanted to win—to prove
their scientific superiority and to show their military strength.

Soviet Premier Khrushchev wanted to show that communist technology was superior.
President Kennedy wanted to beat the Soviets to the moon. Speaking about the prospect of
sending astronauts to the moon in 1961, Kennedy said, "No single space project in this

37
period will be more impressive to mankind, or more important for the long-range exploration
of space. And none will be so difficult or expensive to accomplish."

Landing on the Moon as a Story of the Century

Make sure you vote for the Story of the Century, either at the Newseum or online at
www.newseum.org. Do you think Americans landing on the moon was the most important
news story of the century? Astronauts’ walking on the moon was a major news event, widely
covered by television reporters and newspaper journalists. However, many other important
events occurred during this century, such as major discoveries, wars, celebrations and
tragedies.

Space Race Timeline: Events Leading up to Americans Walking on the Moon

1957 The Soviet Union launches Sputnik, the first artificial Earth satellite. "Sputnik" is the
Russian word for "Traveler."

1958 The United States launches its first satellite, Explorer I.

The National Aeronautics and Space Administration (NASA) is formed in the United States.
NASA is the federal agency devoted to exploring space.
1959 The Soviet Union launches Luna 2. This is the first space probe to hit the moon.
1961 Soviet cosmonaut Yuri Gagarin becomes the first person to orbit the Earth.
Alan Shepard, Jr. becomes the first American astronaut in space.
1962 John Glenn, Jr. becomes the first American astronaut to orbit the Earth.
1963 The first woman in space is Soviet cosmonaut Valentina Tereshkova.
1968 The United States launches Apollo 8, the first manned space mission to orbit the
moon.
1969 U.S. astronauts Neil Armstrong, Edwin "Buzz" Aldrin and Michael Collins make it to the
moon. Armstrong is the first man to walk on the moon and was followed by Buzz Aldrin.

By reaching the moon first, the United States won the space race. Soviet and U.S. leaders
knew that being the first country to land on the moon would be an extremely important
media event. The world watched each country’s progress with great interest. Scientists and
government leaders in both countries were under intense pressure to meet tough deadlines.

-AMERIČKA AVIJACIJA B-52

-1956. AMERIČKE RAKETE BILE SU POSTAVLJENE U TURSKOJ I ITALIJI
-1957. SA SOVJETSKE STRANE LANSIRAN JE SPUTNIK-imao takve mogućnosti da ga
američka vojska ne može dostići, srušiti
-Suputnik je pokazatelj u kojem smjeru treba ići dalje u ratovima zvijezda
-1960. Amerikanci izbacili špijunske avione U2 koji mogu letjeti 27000m visoko, no sovjeti ga
uspjeli srušiti

31.Zaljevski rat

Zaljevski rat je naziv za oružani sukob koji se odigrao početkom 1991. godine između Iraka i
međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om, a kojemu je povod bila iračka invazija i
zaposjedanje Kuvajta u kolovozu 1990. godine.

Nakon neuspjelih pokušaja da se iračko povlačenje iz Kuvajta ishodi diplomatskim putem i

sankcijama, SAD i njegovi saveznici su 17. siječnja započeli dotada nezapamćeno zračno

38
bombardiranje vojnih i civilnih ciljeva u Iraku i okupiranom Kuvajtu. 24. veljače je iz
Saudijske Arabije pokrenuta i kopnena ofenziva koja je za četiri dana izbacila iračku vojsku iz
Kuvajta, pod savezničku kontrolu stavila veliki dio iračkog teritorija i prisilila Iračane na
prihvaćanje savezničkih uvjeta primirja.

U samom Iraku je nakon toga izbila pobuna protiv režima Sadama Huseina koja je vrlo brzo i
brutalno ugušena. Jedino su Kurdi na sjeveru uspjeli očuvati de facto neovisnost stvaranjem
tzv. sigurnosne zone pod američkim pokroviteljstvom.

Rat je predstavljao veliku američku pobjedu, kojom je, po prvi put nakon vijetnamskog rata,
spektakularno demonstrirana moć jedine preostale svjetske supersile. Korištenjem moderne
tehnologije i zrakoplovstva protiv koje iračka vojska nije imala odgovora, stvorena je
percepcija da će u svim budućim sukobima Amerikanci uništavati neprijatelje kirurškim, ali
razornim udarima, dok sami neće imati značajnijih gubitaka.

Zaljevski se rat ponekad naziva Prvim zaljevskim ratom, kako bi se razlikovao od američke
invazije na Irak 2003. godine koju neki nazivaju Drugim zaljevskim ratom. Prije se naziv
Zaljevski rat koristio za Iračko-iranski rat.

32. RAT U IRAKU (OD 2003. do danas)

je serija vojnih intervencija u svrhu okupacije Iraka od koalicije od 48 zemalja koju je

predvodila SAD. Sama invazija je trajala od ožujka do svibnja 2003., u kojoj je koalicija
okupirala Irak i svrgnula Sadama Huseina, dok su se od druge faze vodile borbe protiv
napada pobunjenika koji su se borili protiv okupacije, a koji su trajali preko tri godine. Sam
rat izazvao je brojne kontroverze, iako SAD tvrdi da je legitiman.

Povod

U rujnu 2002. pojavila se kriza zbog tvrdnje Američkog predsjednika Georgea W. Busha da
Irak posjeduje oružja za masovno uništenje, pomaže teroristima (te je i implicirao da je Irak
stajao iza napada 11. rujna 2001.) te da se nije razoružao prema rezolucijama UN-a. Još je
ranije naveo da su "Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla". Irak je izjavio da ne posjeduje
nikakva oružja za masovno uništenje. U studenom 2002. UN-ovo vijeće sigurnosti je odobrilo
rezoluciju 1441 kojom se zahtijeva da Irak surađuje sa svojim obavezama za razoružanje što
je ta država prihvatila, na što su UNMOVIC inspektori počeli sa svojim pretragama. 2003.
vođa inspektora Hans Blix otišao je u Irak i nije našao nikakve tragove zabranjenih oružja. 7.
ožujka 2003. Blix je objavio da Irak ne samo da surađuje, nego je i vrlo kooperativan.

No američki predsjednik George W. Bush nije bio zadovoljan, ustvrdivši da Irak skriva svoj
arsenal od inspektora i da pomaže teroristima. Državni sekretar SAD-a Colin Powell čak je
održao prezentaciju u UN-ovom vijeću sigurnosti i prezentirao navodne dokaze o tome kako
Irak posjeduje pokretne kamione/laboratorije u kojima proizvodi Antraks te da planira
nabaviti nuklearno oružje [1][2]. I britanski premijer Tony Blair je snažno zagovarao vojnu
intervenciju, navodeći kako se pod Huseinovim režimom kršilo humanitarno pravo te je
nastradalo oko 400.000 ljudi [3] te kako Irak ima oružje koje je sposobno doseći i Veliku
Britaniju. Nakon neuspjelog pokušaja da se u UN-u dobije rezolucija koja podržava upotrebu
vojne intervencije, SAD je 17. ožujka 2003. objavio ultimatum - Saddam Hussein mora
napustiti Irak u roku od 48 sati ili će biti rata[4]. Kada se to nije dogodilo, SAD i Velika
Britanija započeli su sa koalicijom drugih država rat sa Irakom, navodno kako bi se riješili
diktatora Saddama Husseina i stabilizirali regiju.

Tijek rata

39
Koalicija od 48 država koju je predvodila SAD, a uključivala je i države kao što su Japan,
Australija, Poljska, Danska, Filipini, Afganistan (pod kontrolom SAD-a), Italija i Španjolska,
brojala je oko 263.000 vojnika, dok je Irak imao snagu od 375.000, ali je bio oslabljen zbog
dugogodišnjih sankcija. Pošto koalicija nije dobila dozvolu napasti Irak sa Turske, invazija je
krenula 20. ožujka 2003. sa teritorija Kuvajta, nazvana "Operacija sloboda Iraku". Tog
datuma su se čule eksplozije u Bagdadu, nedugo nakon isteka ultimatuma, a prva meta je
bio sam Saddam Hussein i njegovi visoki dužnosnici u njegovom bunkeru kojega su gađale
rakete sa vojnih brodova u Perzijskom zaljevu[5]. Idućeg jutra Hussein se pojavio na
televiziji živ te je održao govor svojem narodu, makar su neki britanski stručnjaci zaključili da
se radi o njegovom dvojniku. Irak je prvih dana vodio popriličan otpor na jugu zemlje te je
zapalio izvore nafte uz granicu sa Kuvajtom kako bi izveo kaos, dok su na sjeveru Kurdi već
odavno izmakli autoritetu zemlje pa je Turska poslala dodatne vojnike kako bi čuvali granicu.

No s vremenom je koalicija postizala sve veće uspjehe a vojnici Iraka počeli su masovno
dezertirati. Osvojeni su gradovi Basra, Umm Kasr i Nassiriya, a Arapska liga je 24. ožujka
izglasala jednoglasnu rezoluciju kojom se poziva na prestanak okupacije - izuzev Kuvajta koji
je htio da se rat nastavi. Ubrzo je koalicija stigla i do grada i Najafa a SAD je optužio Siriju da
je sakrila Iračko oružje za masovno uništenje, što je ta država snažno osporila. 4. travnja
osvojen je aerodrom u Bagdadu, a sam grad je opkoljen. 9. travnja 2003. pao je Bagdad a
10. travnja su Kurdi osvojili Kirkuk na sjeveru. Civili su većinom na početku pozitivno dočekali
koaliciju i oslobađanje od diktature i sankcija, no nastao je i kaos među gomilom usred
vakuuma moči tako da su se pojavile pljačke i razaranja vrijednih povijesnih spomenika.
Bush je 1. svibnja održao govor na vojnom brodu USS Abraham Lincoln te proglasio kraj
većih vojnih operacija, međutim ubrzo su počeli napadi pobunjenika na vojnike koalicije. Iako
je bivši Irački diktator Saddam Hussein uhićen 13. prosinca 2003., napadi pobunjenika i
militanata protiv američkih vojnika i civila nisu prestali i nasilje u Iraku je gotovo postala
rutina, a kasnije su se pojavili i sukobi Šijita i Sunita, što je mnoge navelo da bi mogao izbiti
građanski rat. Iako su sankcije skinute sa Iraka, životni standard se nije značajno poboljšao
a radovi na obnovi infrastrukture su se odužili. SAD je odbio predati Irak snagama UN-a
usprkos napadima. 2. srpnja 2003. Bush je na upit o tome kako bi se američki vojnici trebali
povući iz Iraka zbog otpora odgovorio da se to neće dogoditi. Čak ni nakon uspostavljene
nove vlade u Iraku i prvih slobodnih izbora situacija je ostala problematična.

Kontroverze

Iako je američki predsjednik Bush izjavio da je rat u Iraku "dio rata protiv terorizma", mnogi
stručnjaci smatraju da je invazija bila motivirana drugim razlozima, pogotovo kada oružje za
masovno uništenje nikada nije pronađeno. Neki smatraju da je glavni razlog bio kontrola
bogatog izvora nafte u Iraku. Uz to pojavile su se i optužbe raznih udruga protiv koalicije
zbog kršenja ljudskih prava, iako su američki vojnici trebali "osvojiti srca i umove Iračana",
poput u zatvoru Abu Ghraib u kojem su se pojavile slike američkih vojnika kako ponižavaju
Iračane, te Mahmudiyah incident u kojem je navodno silovana i ubijena 14-godišnja
djevojčica ili ubojstva u Hadithu u kojem su navodno ubijena 24 civila, većinom djeca i žene.
Iako su mnogi tražili da se zbog toga skandala smjeni Donald Rumsfeld, to se nije dogodilo.
Uz to, protesti diljem svijeta pratili su rat u Iraku, a i mnoge slavne ličnosti u SAD-u su
kritizirale vladine odluke; među njima su i filmski glumci Sean Penn i Tim Robbins, te
dokumentarni filmaš Michael Moore koji je konflikt opisao u dokumentarcu "Fahrenheit
9/11". Među državama koje su bile izričito protiv rata su bile i Francuska, Njemačka, Rusija,
Egipat i Kina, koje su upozorile da će on samo povećati terorizam umjesto da ga smanji.

Troškovi

40
SAD je do 29. rujna 2006. potrošio 379 milijardi $ na rat u Iraku [6], što je gotovo 1.000 $
troškova po stanovniku SAD-a ili prosječno 6.4 milijardi $ na mjesec. Velika Britanija potrošila
je pak oko 4.5 milijardi funti[7]. Joseph Stiglitz, bivši ekonomist Svjetske banke, je izjavio da
bi se ukupni trošak rata u Iraku mogao popeti na 1 do 2 bilijuna $[8]. Među troškovima u
ratu su i vojna oprema.

Žrtve

Do 1. svibnja 2003., kada je Bush izjavio da je većina vojnih operacija završena, poginuo je
171 vojnik koalicije ( od toga 138 Amerikanaca, 33 Britanaca ) te oko 2.300 vojnika u Iraku.

Do 21. listopada 2006. poginulo je 3.029 vojnika koalicije ( od toga 2.791 američkih, 119
britanskih, 33 talijanskih, 18 ukrajinskih i dr. ) dok je broj poginulih civila još uvijek upitan -
neki stručnjaci tvrde da dosegnut broj od preko 100.000 [9], dok drugi tvrde da je taj broj
mnogo manji, negdje oko 8.000.
Jedna od mnogobrojnih auto bombi u Iraku 2005.
Povećaj
Jedna od mnogobrojnih auto bombi u Iraku 2005.

U listopadu 2006. je britanski časopis "The Lancelot" pod Johns-Hopkins fakultetu u

Baltimoreu objavio da bi broj mrtvih od početka rata mogao biti čak i do 650.000 ili 2.5 %
stanovništva[10], čime bi to bio jedan od najkrvavijih ratova u 20. i 21. stoljeću. Kao i kod
prijašnjih studija, i ovdje se navodi da su statistički rezultati ote metode nedovoljno precizni,
makar je više ljudi poginulo nego što se do sada mislilo. Bijela kuća je odbacila tu brojku,
tvrdeći da je iznimno pretjerana. Uz to je poginulo i 110 novinara u toj državi.

33.LIBIJA

je država u sjevernoj Africi na obali Sredozemnog mora. Graniči na istoku s Egiptom, na

jugoistoku sa Sudanom, na jugu s Čadom i Nigerom, na zapadu s Alžirom te na
sjeverozapadu s Tunisom.

Do početka 20. stoljeća područje današnje Libije bilo je pokrajina Osmanskog Carstva.
Godine 1912. Libija je postala talijanskom kolonijom. Za vrijeme drugog svjetskog rata bila je
poprište žestokih pustinjskih borbi, a nakon rata Libiji je dana neovisnost kao nagrada za
suradnju domaćih plemena sa saveznicima. Otkriće nafte 1959. potpuno je preobrazilo
dotada siromašnu zemlju ovisnu o stranoj pomoći. Godine 1969. u vojnom je udaru vlast
preuzela skupina na čelu s kapetanom (kasnije pukovnikom) Moamerom Gadafijem koji od
tada vlada zemljom, iako nema formalnih funkcija. Gadafijeva podrška mnogim terorističkim
organizacijama tijekom osamdesetih i upletenost Libije u organiziranje nekoliko terorističkih
napada na zapadne ciljeve doveli su zemlju do međunarodne izolacije. Godine 1986. SAD
pokreću čak i jednu vojnu akciju, koju slijede mukotrpne sankcije. Početkom 2000-ih Gadafi
je napustio ovu politiku, a Libija je do 2005. značajno poboljšala svoje odnose s
međunarodnom zajednicom.

Gospodarstvom dominira naftni sektor koji ostvaruje gotovo cijelu vrijednost izvoza i
četvrtinu BDP-a, za 2004. procijenjenog na 6.700 USD po stanovniku (mjereno po PPP-u),
među najvišima u Africi.
U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala na temu:

41
Libija

34.Iransko-irački rat

Iransko-irački rat je trajao od 1980. do 1988. godine. Vodio se između država Iran i Irak, ali
u sukobu su sporadično učestvovale i snage Sjedinjenih Američkih Država.

Početak rata

U rujnu 1980. godine Irak je, odgovarajući na niz okršaja u graničnom području, izvršio
invaziju na naftom bogatu iransku pokrajinu Huzestan.

Do kraja tog mjeseca Irak je prekršio sporazum iz 1975. i preuzeo kontrolu nad cijelim
područjem delte Shaat al-Arab. Obje su zemlje počele s napadima iz zraka.

Iranska revolucija je s vlasti svrgnula šeha Rezu Pahlavija, kojeg je podržavao Zapad, i
ustoličila radikalni šijitski islamski režim ajatolaha Homeinija.

Ajatolah je želio svoju ideologiju proširiti i na druge zemlje Bliskog Istoka, uključujući i Irak,
gdje je vladajuća sunitska elita duže vremena obuzdavala nepokornu šijitsku većinu. Val
podrške za ajatolaha Homeinija proširio se među iračkim Šijitima, uzrokujući otpor vlastima,
pa čak i pokušaj atentata na potpredsjednika vlade Tariqa Aziza.

Mišljenja o uzrocima iračke invazije na Iran se razlikuju. Neki drže da je razlog bio ustanak
Šijita, drugi da je cilj bio obraniti Bliski istok od širenja Homeinijeve ideologije, dok treći
navode želju za vlašću.

Izraelski zračni napad

Usprkos anticionizmu islamskog režima ajatolaha Homeinija, Izrael je podržao Iran. Tokom
70-tih Irak je pokušao nagovoriti Francusku da mu proda nuklearni reaktor sličan onima koji
su korišteni u francuskom programu za razvoj oružja. Francuska je to odbila, ali je pristala
prodati dijelove i pomoći u izgradnji eksperimentalnog reaktora Osirak u nuklearnom centru
Tuwaitha nedaleko od Bagdada.

Izrael je utvrdio da Irak razvija nuklearno oružje. Strahujući da bi Irak mogao u budućnosti
napasti Izrael, premijer Menachem Begin je poslao nekoliko ratnih aviona tipa F-16 koji su u
samo nekoliko sekundi reaktor pretvorili u ruševine. Izraelska vojska je tada saopćila da je
napadom "nuklearni duh Bagdada vraćen nazad u bocu".

Izraelski napad je dočekan s osudom, čak i od Sjedinjenih Država, tradicionalnog izraelskog

saveznika.

Kemijsko oružje

Zna se da je Irak od 1983. koristio bojni otrov iperit, a od 1985. i nervni bojni otrov tabun
protiv iranskog pješaštva i slabo obučenih dobrovoljaca. Tabun ih je ubijao u vrlo kratkom
vremenu.

Godine 1988. Irak je kemijsko oružje upotrijebio protiv Kurda na sjeveru zemlje. Neke
kurdske gerilske jedinice pridružile su se iranskoj ofenzivi. 16. marta 1988. Irak je na kurdski

42
grad Halabju bacio bombe punjene bojnim otrovima iperit, sarin i tabun. Procjenjuje se da je
poginulo od 3.200 do 5.000 civila, dok su mnogi preživjeli bili suočeni s dugotrajnim
zdravstvenim problemima.

Kemijsko oružje je korišteno i tokom iračke ofenzive pod nazivom Anfal, sedmomjesečne
kampanje u kojoj je korištena taktika spaljene zemlje i u kojoj je ubijeno ili nestalo između
50.000 i 100.000 Kurda. Tada je uništeno i stotine sela.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju kojom je osuđena upotreba

kemijskog oružja. No, Sjedinjene Države i druge vlade zapadnog svijeta počele su u završnim
fazama rata pružati vojnu i političku podršku Bagdadu.

Podrška Zapada

Zapad je strahovao od širenja radikalnog islamizma koji je propagirao ajatolah Homeini, te je

htio spriječiti pobjedu Irana. 1982. godine Sjedinjene Države su uklonile Irak s popisa država
koje podržavaju terorizam. Dvije godine nakon toga uspostavljeni su diplomatski odnosi, koji
su bili prekinuti još od arapsko-izraelskog rata 1967. Glavni irački dostavljač oružja bio je
njegov dugogodišnji saveznik - SSSR.

No, nekoliko zapadnih država, uključujući Britaniju, Francusku i Sjedinjene Države, potajno je
prodavalo oružje i vojnu opremu Iraku, a Amerikanci su sa Sadamovim režimom surađivali i
na obavještajnom planu. Skandal "Irangate", kojim je otkriveno da su Sjedinjene Države
potajno prodavale oružje Iranu pokušavajući isposlovati oslobađanje američkih talaca iz
zatočeništva u Libanonu, izazvao je nesuglasice između Washingtona i Bagdada.

U završnim fazama rata Iran i Irak su svoje vojne snage usmjerili na napade na naftne
tankere u Perzijskom zaljevu pokušavajući tako onemogućiti jedan drugog da ostvare prihod
od izvoza nafte.

Američki, britanski i francuski ratni brodovi bili su upućeni u Zaljev, gdje je nekoliko
kuvajtskih tankera plovilo pod američkom zastavom i vojnom pratnjom kako bi se spriječilo
da ih Iran napadne.

Tijekom "tankerskog rata»" američki ratni brodovi su 1988. godine uništili više iranskih
naftnih platformi i greškom, kako su tvrdile vlasti u Washingtonu, oborili iranski putnički
avion sa 290 civila.

Mir i dug

Prekid vatre stupio je na snagu mjesec dana kasnije, 20. augusta, a u to su područje
upućene mirovne snage Ujedinjenih naroda.

Rat nije bitnije promijenio granicu između dvije države, no cijena osmogodišnjeg ratovanja u
ljudskim žrtvama i posljedicama po ekonomiju je bila ogromna i za Irak i za Iran.

Procjenjuje se da je poginulo 400.000 ljudi, a da ih je ranjeno čak 750.000. Tijela poginulih

su otkrivana sve do nedavno, neka su pronađena prošle godine.

Ekonomska cijena rata je, prema nekima, za svaku zemlju iznosila više od 400 milijardi
dolara. U taj iznos su uključeni troškovi razaranja te procjena o izgubljenom prihodu zbog
otežane proizvodnje i izvoza nafte.

43
 35.Španjolski građanski rat

Španjolski građanski rat je naziv za oružani sukob koji se od 1936. do 1939. godine vodio u
Španjolskoj između legalne vlade i različitih lijevih skupina na jednoj, te desničarskih
nacionalističkih pobunjenika na čelu s Franciscom Francom na drugoj strani.

Uzrok rata nalazio se u društvenim i političkim previranjima koje su pogodile Španjolsku

nakon proglašenja republike godine 1931. Tim previranjima je doprinos dala i velika
ekonomska kriza, koja je radikalizirala velik dio španjolske radničke klase koji je prihvatio
anarhizam i komunizam. S druge strane, pokušaji republikanskih vlada da nezadovoljstvo
suzbiju reformama izazvali su reakciju među konzervativnim dijelovima španjolskog društva,
pogotovo među zemljoposjednicima, Katoličkom Crkvom i , što je, najvažnije, vojskom.

Ti su procesi eskalirali u štrajkove, demonstracije, atentate i druge oblike političkog nasilja za

vrijeme vlade desnog centra 1934-36. Ona je nakon izbora u veljači 1936. zamijenjena
vladom koju su se sačinjavale političke stranke ljevice i centra ujedinjene u Narodni front.
Nova vlada nije bila u stanju zaustaviti nasilje, s obzirom da su u mnogim krajevima
Španjolske anarhisti samoinicijativno preuzimali vlast nad tvornicama i javnim institucijama,
palili crkve te ubijali sve one koji su smatrani reakcionarima; na te su akcije konzervativci
odgovarali vlastitim terorom.

17. srpnja 1936. godine je vojska, na čelu s generalom Sanjurjom, pokušala izvesti državni
udar protiv republikanske vlade. Pokušaj je samo djelomično uspio, jer su vladi ostali odani
veći dijelovi zrakoplovstva, mornarice, civilne policije, a u mnogim dijelovima zemlje su se
pučistima uspješno suprotstavile različite ljevičarske milicije. Pučisti su u prvom trenutku
ostvarili kontrolu samo nad ograničenim dijelom zemlje, i kada se ispostavilo da će umjesto
brzog preuzimanja vlasti morati voditi građanski rat, bili u nominalno nepovoljnom položaju.

Nedugo nakon što je general Sanjurjo poginuo u avionskoj nesreći, komandu nad
pobunjenicima, koji su se počeli nazivati nacionalistima, preuzeo je general Franco. Ubrzo se
pokazalo da pobuni mnogi faktori idu u prilog.

Franco je, kao vatreni zagovornik fašizma, od samog početka primio direktnu vojnu pomoć
od fašističke Italije i nacističke Njemačke. Nasuprot tome, zapadne sile su se odlučile ne
miješati u sukob – Velika Britanija je proglasila embargo na prodaju oružja zaraćenim
stranama, bojeći se da bi rat mogao eskalirati u opći europski sukob, za kojeg još nije bila
spremna; u susjednoj i politički oštro podijeljenoj Francuskoj je vladao strah da bi
intervencija na strani Republike mogla dovesti do građanskog rata. Jedina sila koja je
Republici dala opsežniju vojnu pomoć bio je SSSR, ali se ona iz cijelog niza političkih razloga
pokazala krajnje kontraproduktivna, prvenstveno zato što je Franca u dijelu javnosti
pretvorila u borca protiv komunizma. SAD se također nisu direktno miješale, ali su prešutno
podržavale Franca, jer je Demokratska stranka predsjednika Roosevelta imala veliki broj
glasača pod utjecajem Katoličke crkve.

U samoj Španjolskoj je nacionalistima na ruku išlo to što su srž njenih oružanih postrojbi
činile jedinice pod zapovjedništvom profesionalnih časnika te iskusne kolonijalne trupe.
Brojčano jače republikanske snage su se pak sastojale samo dijelom od profesionalne vojske,
dok su većinu činile slabo organizirane i koordinirane milicije, kojima je veliki problem
predstavljala nedisciplina. Dodatni problem je bio i veliki ideološki raskol na republikanskoj
strani – dok je dio pristaša Republike isključivo htio obraniti demokratske institucije, anarhisti

44
i trockisti su građanski rat shvatili kao priliku za izvođenje revolucije. Taj raskol je godine
1938. eskalirao u oružane sukobe koji su bitno oslabili kako vanjskopolitički, tako i vojni
položaj Republike.

Zbog svega toga su Francovi pobunjenici polako, ali sigurno širili teritorij pod svojom
kontrolom. Republikanska je vlada, s druge strane, pružala žestok otpor, djelomično
podržana od strane Internacionalnih brigada – dobrovoljaca iz stranih zemalja koji su iz
ideoloških razloga došli braniti Republiku od fašizma. No, sve to nije moglo zaustaviti
smanjivanje republikanskog teritorija. Godine 1938. je republikanskoj vladi posljednja nada
bilo sve izglednije izbijanje drugog svjetskog rata, koji bi Britaniju i Francusku natjerao da
Španjolskoj pomognu kao savezniku protiv Njemačke i Italije. No, te su nade skršene
minhenskim sporazumom, pa je krajem 1938. godine došlo do kolapsa morala u
republikanskim redovima. Početkom 1939. Francove su snage osvojile glavno republikansko
uporište u Kataloniji, što je Britance i Francuze natjeralo da priznaju Francovu vladu. U
proljeće 1939. predao se Madrid, a dan kasnije i posljednji republikanski garnizon na
španjolskom tlu. Time je završen španjolski građanski rat.

Različite procjene govore da je u španjolskom građanskom ratu poginulo između 500.000 i

milijun ljudi, što taj sukob čini jednim od najkrvavijih u modernoj europskoj povijesti. Samo
manji dio poginuo je u ratnim operacijama, dok su većina bili žrtve masovnih pokolja koje su
nad ideološkim protivnicima činile obje zaraćene strane.

Španjolski građanski rat se često naziva svojevrsnom predigrom drugog svjetskog rata, s
obzirom da je predstavljao prvi veće oružani sukob između snaga fašizma i demokracije.
Također je predstavljao dobru priliku da se u predvečerje općeg sukoba testiraju neki novi
vojni koncepti, odnosno mogućnosti moderne avijacije i tenkova. To je predstavljalo jedan
od motiva za uplitanje Njemačke, odnosno SSSR-a u taj sukob.

Pobjednički Franco je dobio vlast nad razorenom i krajnje iscrpljenom državom. Iako su
antifašisti izgubili rat, poslije su se mogli tješiti kako je njihova uporna borba ipak posredno
dovela do globalne pobjede nad fašizmom. Godine 1940., čak i u trenutku kada je Hitlerova
Njemačka bila na vrhuncu moći, Franco jednostavno nije bio u stanju vratiti uslugu i
pridružiti se svom savezniku u borbi protiv zapadnih saveznika.

Rat je za Španjolsku imao mnogo dugotrajnije posljedice u obliku desetljeća ekonomske i

kulturne izolacije, koja je prekinuta tek nakon Francove smrti 1975. godine. Iako je
Španjolska u međuvremenu bitno napredovala, španjolski građanski rat je u kolektivnoj psihi
tamošnjeg društva ostavio ožiljke koji i dan-danas utječu na politiku i kulturu.

36. Što je globalizacija?

Poteškoće s globalizacijom počinju već kod pokušaja određivanja pojma "globalizacija".

Priznata i važeće definicija tog pojma ne postoji ni u znanstvenoj ni u javnoj debati. U tablici
koja slijedi pronaći ćete nekoliko pokušaja da se rasvijetli i približi pojam "globalizacija".

Globalizacija je ...
"... proces prevladavanja historijski nastalih
granica. Ona je, dakle, sinonim za eroziju
(ne za nestajanje) suvereniteta nacionalnih
država i predstavlja 'odvajanje' tržišne
"... intenziviranje društvenih veza diljem
svijeta, i to tako da veoma udaljena mjesta
bivaju povezana u toj mjeri da događaji u
jednom mjestu mogu biti uzrokom ili
45
ekonomije od moralnih pravila i
institucionaliziranih veza društva ..."
[Elmar Altvater]
"... kvantitativno i kvalitativno intenziviranje
prekograničnih transakcija i istovremeno
prostorno proširivanje tih transakcija ..."
[Ulrich Menzel]
"... porast međusobne ovisnosti i integracije
različitih ekonomskih sistema na cijeloj
zemaljskoj kugli ..."
[Meghnad Desai]
"... proces kojim se intenzivira
konkurentnost na tržištu  ..."
[C. Christian von Weizsäcker]
"... postala pojam koji se veoma često
upotrebljava u političkim, publicističkim i
privrednim debatama i pritom s jedne strane
označava 'prijetnju', a s druge 'šansu' ..."
[Johannes Varwick]
"Dinamika globalizacije je određena ekonomskim snagama, ali se njene najopsežnije
posljedice osjete u području politike.“ [Klaus Müller]
posljedicom događaja u nekom drugom, koje
je stotinama kilometara udaljeno, i
obrnuto ...“
[Anthony Giddens]
"... je najveća ekonomska i društvena
promjena još od industrijske revolucije ..."
[Dirk Messner (Mesner) / Franz Nuscheler]
"... proces porasta veza između društava i
problema..."
[Johannes Varwick]
"... pokretanje snaga svjetskog tržišta i
ekonomsko slabljenje država  ..."
[Schumann / Martin]
"... socijalni proces tijekom kojeg opada
utjecaj geografskog položaja (granica) na
socijalni i kulturni angažman, a ljudi postaju
svjesni slabljenja tog utjecaja (...).
Globalizacija ne implicira homogenizaciju
(...). Ona više implicira veću povezanost i
deteritorijalizaciju  ...”
[Malcolm Waters]

Kompleksnost teme "Globalizacija" zahtijeva intenzivnu raspravu o pojmu. Tijekom te

rasprave svakako je potrebno spomenuti i prodiskutirati sljedeće točke:

centralni aspekt "podizanja" granica i posljedice po nacionalne države koje se vežu za taj
proces ("erozija");
 
epohalna važnost koja se (analogno procesu industrijalizacije) pripisuje procesu
globalizacije;
 
pitanje je li riječ o novom procesu ili je globalizacija postojala već i mnogo ranije i je li taj
proces samo ubrzan krajem osamdesetih godina (varijanta po kojoj je globalizacija samo
mit gotovo da više i ne postoji u debati); 
 
razlikovanje između dva u osnovi različita pristupa pojmu "globalizacija" - između užeg,
ekonomskog shvaćanja pojma (npr. Desaijeva ili Weizsäckerova definicija) s jedne i šireg,
socijalnog shvaćanja pojma (npr. Giddensova definicija) s druge strane; 
 
elementi povezivanja iznad svih razlika, prije svega centralna uloga koja se pojavljuje u
gotovo svim pokušajima definiranja globalizacije - međusobna povezanost i ovisnost.

Objašnjenja pokušaja definiranja pojma "globalizacija"

Ekonomska dimenzija ima, bez sumnje, veliko značenje i ona je jedan od važnih uzroka i
pokretača procesa globalizacije i u drugim područjima. Pri tome se ni u kom slučaju ne smije
zaboraviti da globalizacija obuhvaća mnogo više od rastuće integracije svjetske ekonomije i
46
da se zbog toga ne smije ograničiti na ekonomske procese, što se često događa (vidi
Osnovna cjelina 2: Dimenzije globalizacije).

Mnoge različite znanstvene discipline (prije svega ekonomija, povijest, političke znanosti i
sociologija) imaju poteškoća u pronalaženju jedinstvene i općevažeće definicije pojma
"globalizacija". Međutim, to nas ne treba čuditi s obzirom na to da je taj zadatak sličan
odgovoru na pitanje koliki je kvadrat kruga. 

Neki od kratkih citata koje smo imali priliku pročitati u tablici (vidi gore) ukazuju na jedan
veoma važan aspekt "podizanja" granica i na posljedice toga po nacionalne države (Altvater).
Naići ćemo i na shvaćanje globalizacije u užem, ekonomskom smislu riječi (Desai,
Weizsäcker). Epohalno značenje pojma "globalizacija" povezuje se s epohalnim značenjem
industrijske revolucije (Messner/Nuscheler).

Varwick na jednoj meta-razini ukazuje na funkciju pojma "globalizacija" u javnoj raspravi, što
jasno ukazuje na to da se o globalizaciji ne može primjereno govoriti a da se ne govori o
tome na koji način se raspravlja o tom pojmu. 

Više se puta spominje važnost međusobne zavisnosti, povezivanja i razmjene (Menzel, Desai,
Giddens, Varwick). Mnogi se pokušaji definiranja pojma "globalizacija" zadovoljavaju
aspektom "rastuće povezanosti" (Varwick, Menzel), što i nije baš kritičan aspekt, ali u najširoj
mjeri označava sadržaj globalizacije.

Altvater i Schumann/Martin naglašavaju jednu od kritičnih točaka globalizacije -

osamostaljivanje ekonomije koju politika više ne može kontrolirati. 

Dimenzije globalizacije

Dimenzije su Pri pravljenju razlike između pet dimenzija globalizacije (kao što je
usko povezane prikazano na dijagramu) važno je napomenuti da se te dimenzije ne
jedna s drugom mogu sasvim striktno odvojiti jedna od druge. Tako se, na primjer,
... globalni problem zaštite okoliša ne može promatrati odvojeno od
dimenzije "ekonomija" niti od dimenzije "politika". Ta povezanost ne
  samo između aktera, nego i između područja, jedna je od posebnosti
globalizacije.
 
Veličina presjeka Različite dimenzije prave presjeke različitih veličina s "globalizacijom".
i granice ... Veoma je bitno da se utvrdi što sve spada u globalizaciju i da
ekonomski procesi nisu jedini, iako ekonomska globalizacija
predstavlja uzrok za globalizaciju, ili da baš sve nije u tolikoj mjeri
određeno globalizacijom. 

I globalizacija ima granice. Bitno je imati to na umu pri daljnjem

diferenciranju pojma "globalizacija". S jedne se strane radi o veličini
47
 presjeka, a s druge je potrebno da se distanciramo od svakodnevne
upotrebe pojma "globalizacija" da bismo bili u mogućnosti vidjeti i
granice globalizacije (vidi stranicu "Regionalizacija").
 
Ekonomska Primjere za različite dimenzije globalizacije možemo bez poteškoća
dimenzija... pronaći u dnevnim novinama, s tim da ekonomska dimenzija
uglavnom stoji u prvom planu (ogroman porast trgovine, direktno
investiranje, globalizacija financijskog tržišta, transnacionalna,
integrirana proizvodnja, transnacionalna poduzeća, konkurencija za
sjedište poduzeća u državama i regijama, kraj nacionalnih
ekonomija).  

Često se naglašava da se ti procesi pogrešno označavaju kao

globalizacija, jer se u biti radi o ekonomskoj povezanosti Sjeverne
Amerike, Europe i jugoistočne Azije, odnosno Japana - sve je
ograničeno na tzv. trijadu. S tim u vezi se u diskusiju o globalizaciji
uvodi i pojam tzv. trijadizacije (vidi stranicu "Trijadizacija").
 
Dimenzija Globalni problemi kao što su zagrijavanje Zemljine atmosfere, ozonske
okoliša ... rupe, uništavanje tropskih šuma najslikovitije predstavljaju
globalizaciju, jer se ovdje nedvojbeno radi o globalnim problemima
koji se moraju rješavati globalno. Uprkos tome, čak i u području
zaštite okoliša postoje regionalni i lokalni problemi - zagađenje rijeka. 

  Međusobna prostorna i vremenska zavisnost očituje se i u sljedećem

primjeru: sudbina i budući opstanak udaljenih, malih otočnih država
koje su se priključile organizaciji AOSIS ovisi o ponašanju sviju nas, a
posebno o ponašanju ljudi u viskorazvijenim industrijskim državama.
Stalnim porastom razine mora, što je velikim dijelom prouzročeno
nemarnim ponašanjem ljudi, tim državama prijeti uništenje potopom.

Zato nije čudno da je tom problemu bila posvećana prva u redu

Svjetskih konferencija održanih devedesetih godina, Konferencija u
Riju 1992. godine.
 
Društvena Svijet postaje "globalno selo", nova vrsta komunikacije ( chat, e-mail)
dimenzija ... omogućuju stvaranje "društva" na daljinu. Ovakva druženja stoje rame
uz rame s tradicionalnim druženjem unutar obitelji ili sa susjedima, ali
ona ne predstavljaju zamjenu za ovu tradicionalnu vrstu druženja.
 
Kulturalna Produkcije iz Hollywooda mogu se vidjeti diljem svijeta, prisutna je
dimenzija... "amarikanizacija" kulture, ali zbog toga ne nestaju lokalne i regionalne
kulture. Upravo suprotno: osvješćivanje ovih lokalnih i regionalnih
kultura i njihovo prezentiranje spada u prateće pojave globalizacije. 
 
Politička Politika se mora boriti s velikim problemima. Globalizacija i natjecanje
dimenzija ... za pridobivanje sjedišta vodećih tvrtki ograničavaju prostor za
djelovanje nacionalnih politika, jer se mnogi problemi sada mogu
rješavati samo na internacionalnoj razini, tj. globalno. Moraju se
pronaći nove političke forme i arene. Europske integracije se
obilježavaju kao jedan od najuspješnijih odgovora na izazove koje sa
sobom donosi globalizacija.  

Politika koja je i dalje organizirana teritorijalno, u sklopu nacionalnih

48
 država, povlači se pred porastom internacionalno, tj. globalno
organizirane ekonomije. Slom socijalističkih sistema i prelazak na
kapitalizam u velikoj se mjeri dogodio upravo zbog toga. 

Ali globalizacija nije kriva za sve ono što joj se stavlja na teret. Veoma
često političari taj pojam koriste kao krivca za sve ili kao oružje u
svakoj situaciji.

Uzroci globalizacije

Kompleksni fenomeni mogu se objasniti samo multikauzalno. To je jedina stvar oko koje se
slažu svi koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u debati o globalizaciji, sve ostalo je veoma
kontroverzno. U zavisnosti od toga kakvo se razumijevanje globalizacije zastupa, spominju se
različiti uzroci nastanka globalizacije. Na sljedećoj slici su imenovani najčešće spominjani
uzroci globalizacije, no to svakako nisu svi uzroci.

Tehnološke su novine, a posebno napredak u području razmjene informacija i u području

komunikacija, bez sumnje igrale i igraju jednu od najznačajnijih uloga u nastanku i razvoju
globalizacije. Internet s više aspekata predstavlja oznaku globalizacije. Globaliziranje
financijskog tržišta, prebacivanje golemih suma novca s jedne strane globusa na drugu, što
se odvija u djelićima jedne sekunde, organizacija transnacionalne proizvodnje i još mnogo
toga, bilo bi nemoguće bez ove tehnologije.  

Enormni porast trgovine kao bitan element ekonomske globalizacije ima za posljedicu
rapidno smanjenje troškova transporta i njegovo ubrzanje. Ovo posebno vrijedi za
uslužni sektor: proizvodi kao što su software i baze podataka šalju se u vremenu mjerenom
sekundama s jednog na drugi kraj svijeta.

Kraj hladnog rata često se imenuje kao jedan od uzroka globalizacije. Za trajanja konflikta
Istok - Zapad svijet je bio podijeljen, što je značilo manje suradnje između država, ali padom
ove granice - padom tzv. čelične zavjese 1989/90. kontakt i suradnja među državama su se
intenzivirali. Bivše države "istočnog bloka" otvorile su se i izašle na svjetsko tržište. Sve više
država se odlučuje za demokraciju i tržišnu ekonomiju, što onda predstavlja vodeće principe
njihova daljnjeg razvoja. 

Jednu od veoma važnih uloga - prije svega za

razvoj svijesti - odigrali su globalni problemi. To
mogu posvjedočiti i tzv. prodavaonice jedinstvenog
svijeta koje su nastale u visokorazvijanim
industrijskim državama. Globalni problemi
49
 zahtijevaju globalnu politiku i globalnu svijest.
Međunarodne organizacije poput Greenpeacea ili
Amnesty Internationala, koje se bave
problematikom kao što su zaštita okoliša i ljudska
prava, su tzv. Global Players. Obrisi jednog
jedinstvenog svjetskog društva već su sasvim jasni.

 
Kritičari globalizacije, kao što je mreža ATTAC, ukazuju na to da se više ne radi o
prisilnom procesu, već da je globalizacija posljedica politike dereguliranja pod
vodstvom SAD-a nakon Drugog svjetskog rata (vidi stranicu "ATTAC"). Bez
liberalizacije svjetske trgovine u okvirima GATT-a, odnosno WTO-a, ovakav
razvoj ne bi bio moguć. 
 
Zanimljive informacije vezane za ovu tematiku naći
ćete i u on-line ponudama organizacija "Bretton
Woods":
Svjetska trgovinska organizacija:
http://www.wto.org/
Međunarodni monetarni fond: http://www.imf.org/
Svjetska banka: http://www.worldbank.org/

Posljedice globalizacije

Globalizacija se tiče sviju nas. Jedan od ciljeva ove Osnovne cjeline je pojašnjavanje ovog
aspekta i naglašavanje značaja ove tematike. Pri tome glavnu ulogu igra trezvena procjena
šansi i rizika koja se distancira od kritika i pohvala.  

"Dinamika globalizacije određena je ekonomskim snagama, ali se posljedice te dinamike

najviše osjete u području politike" [Klaus Müller].

U javnoj debati o globalizaciji jedna od tema je i rasprava o posljedicama globalizacije

tijekom koje se koriste neke od riječi spomenutih u gore predstavljenom dijagramu.
Dijagram, svakako, ne obuhvaća sve pojmove koji se dovode u vezu s posljedicama
globalizacije. Ovaj bi se odlomak mogao započeti izvodima iz aktualnih novinskih članaka ili
tekstova koji se svakodnevno mogu naći na Internetu. 

50
Važan aspekt pri preispitivanju pojmova koji se vežu za posljedice globalizacije čini Osnovna
cjelina 2 u sklopu koje se postavlja pitanje koji aspekti iz različitih dimenzija idu uz proces
globalizacije, a koji ne. Analogno tome ovdje bi se moglo postaviti pitanje koji se aspekti
imenovanih posljedica mogu povezati s globalizacijom, a za koje uzroke treba tražiti negdje
drugdje.  

Tako, na primjer, za područje socijalne politike postoje mnogobrojne, veoma različite analize
koje pod znak pitanja stavljaju uzročno-posljedični lanac "globalizacija > burzovna pozicija >
društveni otpad" i pokušavaju objasniti u kojoj mjeri je područje djelovanja nacionalnih
država u socijalnoj politici zaista ograničeno procesima globalizacije.

Objašnjenje posljedica

Iz teksta koji je osamdesetih godina objavio Daniel Bell često je citirana rečenica da su
nacionalne države premalene za velike i prevelike za male probleme. Globalni problemi kao
što je efekt staklene bašte, ne mogu se riješiti u sklopu nacionalnih država, isto kao ni lokalni
problemi poput školstva.  

Posljedica toga je erozija nacionalne države. Ne može se reći da nacionalne države nestaju ili
da postaju suvišne, kako sugeriraju mnogi komentari, već je u pitanju upravo erozija. Razine
na kojima se rješavaju problemi (unutar nacionalne države - lokalna razina; izvan nacionalne
države - međunarodna razina) pridonose ovoj eroziji. Nekadašnje veoma čvrste teritorijalne
granice, granice državne moći ili granice među narodima koji žive u dvije različite države
postaju propusne. Iza sintagme erozija nacionalne države skriva se i veoma napredan
projekt Europske unije. U Europskoj uniji su države prenijele svoje nadležnosti na
nadnacionalne organizacije, pa su čak napravile i monetarnu uniju. 

Ovi fenomeni nisu novi. Još se sedamdesetih godina govorilo o "međusobnoj zavisnosti", ali
su se procesi ubrzali i kvalitativno i kvantitativno dostigli novu dimenziju. Ovo je novina koju
je sa sobom donijela globalizacija.

Sve se to u jednakoj mjeri tiče aspekata koji su spomenuti na dijagramu (vidi gore).
Uništavanje okoliša postojalo je kao i nepravedna raspodjela i prije globalizacije, ali je
globalizacija zaoštrila ove probleme. To su činjenice na koje ukazuje pokret kritičara
globalizacije koji u posljednje vrijeme sve više dobiva na važnosti (vidi stranicu "ATTAC"). S
druge strane, globalizacija stvara i preduvjete da se za globalne probleme na globalnoj razini
pronađe odgovarajuće rješenje.  

Povećavanje konkurentne sposobnosti na globalnoj burzovnoj poziciji socijalnih usluga, a

time i snižavanje doprinosa na plaće, procjenjuje se s ekonomske razine kao puka potreba,
dok sindikati istodobno upozoravaju da potiče proces stvaranja "društvenog otpada".

Činjenica je da radnici u Indiji zarađuju manje nego u Evropi i da će to u nekoj doglednoj

budućnosti i ostati tako. Međutim, to poduzećima daje dovoljno prostora da prijete
preseljenjem svojih tvornica u zemlje "jeftine radne snage". Ipak, ova, na prvi pogled sasvim
jasna logika ima i drugu stranu medalje - odluka o sjedištu tvrtke i proizvodnih tvornica ne
donosi se samo na temelju podataka o jeftinoj radnoj snazi. Veliku ulogu pri tome igraju i
drugi faktori, kao što su prisutnost i blizina tržišta na koje će se plasirati robe ili razina
obrazovanja radnika i uposlenika.

Globalizacija ne znači samo da se sve može svugdje bez problema proizvoditi. Globalizacija
se može instrumentalizirati kao argument protiv prijetnji o preseljenju proizvodnje u zemlje
"jeftine radne snage".

51
Prijedlozi rješenja - Global Governance

Kada problemi poprimaju sve više globalni karakter, onda se i političko rješenje problema
mora "globalizirati". Za njegovo provođenje postoje različiti prijedlozi, sve do uređenja
"svjetske države". S obzirom na to da će ova ideja, barem u dogledno vrijeme, ostati samo
utopija i da, po mišljenju mnogih, uređenje jedne takve države ne bi bilo ni poželjno, traže
se neke druge forme organizacije politike u dobu globalizacije. Te nove forme označavaju se
pojmom "Global Governance". Global Governance pojašnjava se kao ...

vladanje svijetom bez svjetske vlade;

unutrašnja svjetska politika;
svjetska politika uređenja;
politika u 21. stoljeću;
koncept suprotan neoliberalizmu;
odgovor na globalizaciju.

37. Stvaranje pokreta nesvrstanih zemalja

Konferencija 29 neovisnih zemalja iz Afrike i Azije, koja je održana 1955 u Bandungu u

Indoneziji, navijestila je pojavu «Trećeg svijeta», odnosno pokreta nesvrstanih. Na
konferenciji je osuđena politika i zapadnog i istočnog svjetskog bloka, kao i svi oblici
kolonijalizma. Gotovo sve kolonije nisu se željele svrstati niti u jedan od suprotstavljenih
blokova. Čvršću organizaciju strukturu i otvaranje prema drugim dijelovima svijeta pokret
nesvrstanih zemalja dobio je sastankom jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita, egipatskog
predsjednika Gamala Abdela Nasera i indijskog premijera Jawaharlala Nehura na Brijunima
1956. godine. kako je Jugoslavija imala socijalističko društveno uređenje, pa se nije željela
približiti zapadu, a u isto vrijeme nije bila u bloku istočnih zemalja , nesvrstani su za nju bili
jedini logični izbor. I Josip Broz ovim putem dobio je mogućnost vlastitiog afirmiranja u
svijetu.
Prva konferencija nesvrstanih održana je u Beogradu 1961. godine . predstavnici 25 zemalja
i oslobodilačkih pokreta istaknuli su da se zalažu za politiku miroljubive aktivne
koegzistencije. Odbacili su pasivnost, osudili su uplitanje velikih u unutarnje poslove malih
zemalja i blokovsku podijelu svijeta. U Beogradu je usvojena i Izjava o opasnostima od rata i
Apel za mir, a pisma su upućena i liderima SAD-a i SSSR-a. usporedno s osamostaljivanjem
sve većeg broja zemalja rastao je i broj članica pokreta nesvrstanih.
Kritičari nesvrstanih kažu da one u biti nisu bile nesvrstane, da su više osuđivale politiku
SAD-a, a kolko-tolko podržavale politiku SSSR-a. pokret postoji i danas, i Hrvatska u
organizaciji nesvrstanih ima ulogu promatrača.

38. Pol Pota i Kambodža

kambodžanski režim Pol Pota koji je bio jedan od najkrvavijih u cijeloj poslijeratnoj povijesti.
1963. utemeljio komunističke oružane snage pod imenom Crveni Kmeri. 13. svibnja 1976.
godine, Pol Pot imenovan je premijerom Kambodže i odmah je započeo s radiklanim
reformama. Ubijeni su političari i birokrati, na udaru su posebno bili intelektualci, za smrtnu

52
presudu bilo je dovoljno nošenje naočala, a gradsko stanovništvo prisilno je iseljeno iz
gradova te primorano na težak fizički rad u poljoprivrednim komunama tzv. poljima smrti.
Kao rezultat prisilnog rada u neljudskim uvjetima mnogi su umrli od gladi, bolesti ili nasilne
smrti, a gradovi su ostali bez stanovništva. Dekretom su ukinuti obrazovanje, vjera, privatno
vlasništvo i obitelj, a uporaba stranih jezika zabranjena. Razlog ovakvim mjerama bilo je
duboko uvjerenje Pol Pota da je komunizam nekomapaktibilan s industrijskom civilizacijom te
je u skladu s tim pokušao deurbanizirati društvo i eliminirati sve oblike industrije. Rezultat je
bio preko milijun i pol mrtvih (oko 20 % pučanstva Kambodže). No, to nije vrhunac jer je
uskoro Pol Pot postao paranoičan i svuda je viđao zavjere. Kao rezultat takve paranoje
ogroman broj nevino osumnjičenih mučen je i ubijen. Pol Potovi Crveni kmeri su godinu
preuzimanja vlasti proglasili nultom. Pol Pota srušile su vijetnamske snage 1979. godine, ali
on svoju gerilsku borbu nastavlja sve do godine svoje smrti, 1998. u šumama. Između 1976.
i 1989.

39. Latinska Amerika

Specifično područje u poslijeratnom vremenu je i Latinska Amerika koja je bila gospodarski

ovisna o državama Europe i Sjeverne Amerike. Ondje je bilo toliko vojnih hunti, diktatura da
je normalna civilna vlast bila vrlo rijetka i vrlo kratko trajala. Neke latinskoameričke ličnosti
su sa svojom karizmom postale poznate cijelom svijetu

Evita Peron, Supruga argentinskog populističkog predsjednika Juana. Rođena u predgrađu

Buenos Airesa, bila je peto dijete u obitelji. Glumila je uloge kao glumica u radio-dramama i
sapunicama.. Vjenčali su se krajem listopada 1945. Ubrzo nakon objave braka, svi filmovi i
serije u kojima je glumila Evita, bili su cenzurirani i zabranjeni.
Aktivno je sudjelovala u sindikatima, osnovala je svoju fundaciju koja je pomogla
siromašnima izgradivši na tisuće domova i škola diljem Argentine. Osigurala je zdravstvenu
zaštitu i za najbijednije slojeve društva te je bila veliki borac za prava žena.
Iako se vežu i brojne kontroverze na račun njenog života, prije nego što je postala prva
dama Argentine, ostat će zapamćena kao jedna od najpopularnijih prvih dama(ali i
najmoćnijih žena) u povijesti, s velikom karizmom koju je imala među radničkom klasom,
ženama i siromašnim slojevima.

Slijedeća latinskoamerička ličnost je Ernesto Guevara de la Serna –zvani Che. Tko je bio
Che Guevara? (kubanski revolucionar). Omiljeni kubanski revolucionar, Simbol je mladosti
buntovnosti i borbe za socijalna prava. Iako porijeklom Argentinac,nacionalni je heroj koji je
Kubi donio slobodu..
Kubansku revolucionarnu gerilu predvodio je tko? (Fidel Castro, Kubanski revolucionar,
generalni sekretar Komunističke partije Kube i predsjednik Kube.). Tako je, a tko je danas
predsjednk kube? (još uvijek je on). Tako je. Hvala. Fidel Castro rođen je 13. kolovoza 1926.
Kubanska revolucija(1953-1959) nazvana je "najromantičnijom" svjetskom revolucijom,a
njenim završetkom na vlast dolazi Fidel Castro koji uvodi u zemlju komunistički režim.
Castro je u Meksiko je organizirao revolucionarni pokret nazvan 26. srpnja. Dana 2. prosinca
1956. iskrcao se na sjevernoj obali pokrajine Oriente, zajedno sa svojim bratom Raúlom i,
revolucionarom Che Guervarom te još devet istomišljenika. Imam ovdje jednu knjigu o Che
guevari gdje možemo vidjeti njega i Castra na jednoj fotoghrafiji. U početku Castro se
skrivao u Sierra Maestra planinama (slabo naseljeno područje na jugoistoku Kube) i
prikupljao podršku za gerilski rat protiv Batiste. Nakon što je Batista 1. siječnja 1959.
pobjegao s Kube Fidel Castro je preuzeo vlast, a 16. veljače iste godine Castro je postao
kubanski premijer. U početku se činilo kako je Castro moderni ljevičar, ali dolaskom na vlast
počeo je zastupati prilično radikalne metode. Istovremeno vršio je smaknuća i pritvarao
tisuće potencijalnih protivnika, nacionalizirao industriju, kolektivizirao poljoprivredu te

53
uspostavio jednostranačku socijalističku državu što je sve skupa natjeralo velik broj
pripadnika srednje i gornje klase Kubanaca na napuštanje domovine.
Sadašnjeg predsjednika, takđer Fidela Castra, Amerikanci su, uz pomoć CIA-e i drugih
vladinih agenata, pokušali likvidirati čak 637 puta, no nisu uspjeli. Zanimljivo je da je od
Castrovog dolaska na vlast do danas Amerika promijenila 10 predsjednika od kojih ga je baš
svaki pokušao likvidirati. Sam Castro je izjavio: svaki dan imam priliku isprobati vježbu "Kako
izbjeći smrt" i uživam u njoj jer znam da ona najviše muči moje neprijatelje.
Sada ću vam dati najvažnije podatke, a vi ih zapišite u svoje bilježnice

40. John Fitzgerald Kennedy

tridesetpeti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (1961. - 1963.) rođen je 29. svibnja
1917.
1953. vijenčao se s Jacqueline Bouvier.
Kao kandidat Demokratske stranke izabran je u studenome 1960. za predsjednika
Sjedinjenih Država porazivši pritom republikanca Richarda Nixona. Nakon tijesne pobjede
postao je najmlađi, do tada, izabrani američki predsjednik i prvi predsjednik rimokatolik. Na
dužnost je stupio u siječnju 1961. godine. Ubrzo zatim u travnju 1961. vojne formacije
protukastrovskih Kubanaca pod pokroviteljskom CIA-e (američke obavještajne službe) izvršile
su neuspjelu invaziju na Kubu u Zaljevu svinja. Kennedy je prihvatio odgovornost za ovaj
potez, o kojem navodno nije bio informiran, koji je smatrao velikim korakom unazad u
američkoj vanjskoj politici. Također je riskirajući izbijanje nuklearnog rata blokirao sovjetskim
brodovima prilaze Kubi i ultimativno zatražio povlačenje sovjetskih projektila s Kube
ulistopadu 1962. godine. Kriza koja je dovela svijet na prag nuklearnog sukoba riješena je u
neposrednom sporazumu između Kennedya i Hruščova, koji je pristao na povlačenje
sovjetskih raketa. Dana 22. studenog 1963. godine na Kennedya je izvršen atentat. dok se
vozio ulicama Dallasa. Nakon završene istrage Warenova komisija (koja je bila zadužena
saznati sve činjenice o ubojstvu Kennedya) došla je do zaključka da je jedini počinitelj
atentata dvadesetčetverogodišnji Lee Harvey Oswald. Međutim i nakon tog zaključka ni dan
danas ne prestaju špekulacije o teoriji zavjere.

41. Martin Luther King Junior

U to vrijeme SAD ulaze u vrijeme koje je obilježeno borbom Afroamerikanaca za svoja puna
građanska prava. Martin Luther King Junior rođen je 15. siječnja 1929. Njegovi govori
ujediniti će crnce i započeti pokret za građanska prava američkih crnaca. Od tada pa nadalje
rasisti će ga obasipati uvredljivim i prijetećim pismima, redat će se anonimni telefonski
pozivi. Bacit će mu bombu u kuću, ali samo zahvaljujući sreći njegova će obitelj preživjeti. U
svom bijesu rasisti će čak spaliti crkvu na aveniji Dexter. Istovremeno policija će više puta
bezrazložno pritvarati Matina. U siječnju 1957. osnovana je Konferencija južnačkog
kršćanskog vodstva (SCLC), a Martin Luther Junior proglašen je predsjednikom. Godinu dana
kasnije (1958.) u New Yorku na promociji svoje knjige Korak prema slobodi jedna duševno
oboljela srednjovječna crkinja zarila mu je nož za otvaranje pisama u grudi. Iste godine
podnosi ostavku u Baptističkoj crkvi avenije Dexter te s obitelji seli u Atlantu gdje je postao
supastor, zajedno s ocem, u Eben-Haezerovoj baptističkoj crkvi. U listopadu 1964. godine
prima Nobelovu nagradu za mir. Ubijen je 4. travnja 1968. hicem iz snajpera na balkonu
hotelske sobe u Memphisu (Tennessee), kada je ubijen imao je 39 godina. Pokazat ću vam
fotografiju snimljenu neposredno poslije atentata. Njegovoj sahrani nazočilo je preko 100
tisuća ljudi koji su mu došli odati posljednju počast. Na nadgrobnoj ploči njegova groba stoje
riječi crnačke duhovne pjesme Napokon slobodan: Free at last, free at last, thank God
almighty I'm free at last (Napokon slobodan, napokon slobodan, hvala ti moćni Bože,
napokon sam slobodan).

54
 42. Mađarska 1956.

Mađarsko rukovodstvo koje je bilo sastavljeno isključivo od komunista pokazivalo je preveliku

neovisnost prema Sovjetskom Savezu. Mađari su čak namjeravali istupiti iz Varšavskog
ugovora. Sovjetska je reakcija bila surova. «Revolucija» u Mađarskoj ugušena je
intervancijom Sovjetske Crvene armije. Mađarski predsjednik vlade Imre Nagy s dijelom
suradnika sklonio se u jugoslavensko veleposlanstvo u Budimpešti. Sovjetske vlasti rekle su
mu da mu se ništa neće dogoditi napusti li ga, no kada je biva odveden na suđenje u
rumunjsku gdje biva i pogubljen. Veliki dio ljudi iz Mađarske tada bježi u Hrvatsku.

Rješavala su se u to doba još neka preostala razgraničenja od Drugog svjetskog rata

43. Trst

Razgraničenje Hrvatske i Italije u području Trsta i Istre riješeno je 1954. godine. iako su
Titovi partizani na kraju Drugog svjetskg rata u Trst ušli prije novozelandskih snaga, bili su
prisiljeni povući se iz grada. Uspostavljen je Slobodni Teritorij Trsta (STT) s dvije zone: A,
pod angloameričkom i B, pod jugoslavenskom upravom. Konačni prijedlog razgraničenja za
Hrvatsku je bio povoljan. Međutim, teritorij je naseljen velikim brojem Slovenaca, kao i grad
Trst, ostali su u Italiji.

44. Testiranje prve nuklearne bombe

PRIJE skoro 60 godina, 16. srpnja 1945., Sjedinjene Države su u najvećoj tajnosti u pustinji
Alamogordo (Novi Meksiko, na jugozapadu zemlje) isprobale prvu atomsku bombu u
povijesti, tijekom pokusa pod nazivom "Trojstvo".

Ta prva bomba, istovjetna onoj koja će nekoliko tjedana poslije uništiti japanski grad
Nagasaki, označila je početak novog i strašnog razdoblja u ljudskoj povijesti.

"Otad čitavo čovječanstvo živi s prijetnjom uništenja", rekao je Peter Kuznick, povjesničar i
stručnjak za nuklearna pitanja na washingtonskom Američkom sveučilištu.

Dana 15. srpnja 1945., kada je "Little Boy" (bomba bačena na Hiroshimu) ukrcan na
krstaricu Indianapolis koja je plovila prema otoku Tinian, znanstvenici koji su se okupili oko
"Projekta Manhattan" sastali su se u pustinji u Novom Meksiku, 350 kilometara od Los
Alamosa.

Sutradan, u zoru, budući da su vremenski uvjeti bili povoljni, dogodila se prva nuklearna
eksplozija u povijesti. Svjedoci govore o zasljepljujućoj svjetlosti za kojom je došla snažna
detonacija.

Zabrinuti zbog posljedica svog otkrića, sedmorica znanstvenika iz Projekta Manhattan

pokušavaju spriječiti bombardiranje Japana i predlažu predsjedniku Harryju S. Trumanu da
objavi svijetu da SAD posjeduje novo oružje, što bi, mislili su, trebalo biti dovoljno da
zastraši Japan i prisili ga na kapitulaciju.

No drugi znanstvenici, među kojima je bio i Robert Oppenheimer, kojega smatraju ocem
atomske bombe, potiču Trumana da primijeni novo oružje kako bi se ubrzao završetak rata.

55
Truman je u svom dnevniku napisao da je novo oružje "najstrašnija, ali možda i najkorisnija
stvar koja je ikad otkrivena".

45. Otočje Bikini

Ondje su provedena mnoga nuklearna testiranja i posljedice radijacije su i danas aktivne.

46. UN

Ujedinjeni narodi su međunarodna organizacija čiji su članovi suverene države. Ona je skoro
univerzalna po članstvu, nadležnostima i globalnim ciljevima. Okrenuta je, u prvom redu,
jačanju međunarodnog mira i sigurnosti, poštovanju principa ravnopravnosti i
samoopredjeljenja naroda (dekolonizacija), razvoju prijateljskih odnosa među državama i
međunarodne suradnje na rješavanju problema ekonomskog, socijalnog, kulturnog i
humanitarnog karaktera, uključujući zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu
stvorena je široka mreža međunarodnih organizacija koje imaju status specijaliziranih
agencija UN ili se uklapaju u sistem UN. Sjedište Tajništva UN je u New Yorku, dok su
pojedini dijelovi sistema locirani po cijelom svijetu kao npr. u Ženevi, Beču, Rimu, Nairobiju,
Haagu, Ateni, Tokiju i Kopenhagenu.

Pedeset i jedna država sudjelovala je u osnivanju UN-a na konferenciji u San Fraciscu 1945,
temeljni dokument Povelja UN stupila je na snagu 24. listopada iste godine (ovaj dan se slavi
kao Dan UN). Danas UN imaju 188 članica.

Ujedinjeni narodi imaju šest glavnih tijela: Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Gospodarsko i
socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Tajništvo i Međunarodni sud pravde. Između šest glavnih
organa postoje velike razlike po važnosti, djelokrugu rada i ovlastima u odlučivanju, a što se
vidi i iz njihovih međusobnih odnosa.

OPĆA SKUPŠTINA

Opća skupština je glavni organ UN-a. Sastavljena je od svih država članica UN-a, od kojih
svaka ima jedan glas. Odluke o značajnim pitanjima, kao što su mir i sigurnost, primanje
novih članica i proračunska pitanja, donose se dvotrećinskom većinom, dok je za ostala
pitanja dovoljna i obična većina. Zadnjih godina poseban napor se ulaže u postizanje
konsenzusa prilikom donošenja odluka.

Na svom 55. zasjedanju (2000/2001) Opća skupština je razmatrala preko 170 različitih
pitanja/tema, uključujući globalizaciju, nuklearno razoružanje, razvoj, zaštitu okoliša i
konsolidaciju novih demokracija.

Opća skupština ne može silom nametnuti svoje odluke nijednoj državi, ali njene preporuke su
važan indikator svjetskog mišljenja i predstavljaju moralni autoritet zajednice nacija.

Opća skupština održava redovna godišnja zasjedanja koja započinju u rujnu svake godine.
Osim redovitih zasjedanja, Skupština se može održati i izvanredno zasjedanje, i to na zahtjev
Vijeća sigurnosti, većine članica UN ili na zahtjev jedne članice ako je većina suglasna. Svako
redovito zasjedanje počinje općom raspravom, često govorima šefova država ili vlada, u
kojem države članice iznose svoje poglede o širokom rasponu pitanja od međunarodnog
značaja. Skupština zasjeda u plenumu i kroz šest glavnih odbora. Glavni odbori Opće
skupštine su: Prvi odbor – odbor za razoružanje i međunarodnu sigurnost, Drugi odbor –
gospodarski i financijski odbor, Treći odbor – socijalni, humantarni i kulturni odbor, Četvrti

56
odbor – odbor za posebna politička pitanja i pitanja dekolonizacije, Peti odbor – odbor za
upravna i proračunska pitanja i Šesti odbor – odbor za pravna pitanja.

VIJEĆE SIGURNOSTI

Povelja UN daje Vijeću sigurnosti primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i

sigurnosti. Povelja UN propisuje da su sve članice UN dužne provoditi odluke Vijeća, što znači
da su odluke Vijeća pravno obvezujuće.

Kada Vijeće razmatra određenu prijetnju međunarodnom miru, ono prvo istražuje načine
mirnog rješenja sukoba. Ono može predlagati principe za rješavanje krize ili posredovati u
pregovorima. U slučaju oružanog sukoba, Vijeće pokušava osigurati prekid vatre. Vijeće
može poslati mirovnu misiju da pomogne sukobljenim stranama u uspostavljanju povjerenja i
držanju sukobljenih strana razdvojenim. Vijeće može silom nametnuti svoje odluke (Poglavlje
VII Povelje UN); može nametnuti gospodarske sankcije ili embargo na uvoz oružja. U rijetkim
slučajevima, Vijeće može autorizirati države članice da koriste “sva neophodna sredstva”
uključujući kolektivnu vojnu akciju, u cilju provođenja odluka Vijeća.

Vijeće ima 15 članica; od čega pet stalnih članica: Kina, Francuska, Ruska Federacija,
Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD i, deset nestalnih članica. Nestalne članice bira Opća skupština
na dvije godine.

Svaki član Vijeća ima jedan glas. Odluke proceduralne prirode donose se većinom od
najmanje devet glasova, dok odluke supstancijalne prirode zahtjevaju devet glasova
uključujući suglasnost svih stalnih članica. Ako se stalna članica ne slaže s odlukom Vijeća,
ona može uložiti negativni glas, i taj čin ima snagu veta. Svih pet stalnih članica su tijekom
vremena iskoristile to pravo. U slučaju da kad se stalna članica ne slaže s odlukom Vijeća, a
ne želi donošenje odluke blokirati vetom, može se suzdržati od glasovanja.

Zemlja članica Ujedinjenih naroda, koja nije članica Vijeća, može sudjelovati u raspravama
Vijeća koje se nju tiču, ali nema pravo glasa prilikom donošenja odluka.

GOSPODARSKO I SOCIJALNO VIJEĆE (ECOSOC)

Gospodarsko i socijalno vijeće glavno je tijelo za koordinaciju gospodarskog i socijalnog rada

UN-a i specijaliziranih ustanova iz sustava UN-a. Vijeće je središnji forum za raspravu o
međunarodnim gospodarskim i socijalnim temama i za formuliranje preporuka na tom
području. Ono zauzima ključnu ulogu u jačanju međunarodne suradnje na području razvoja.
Vijeće, također, konzultira nevladine organizacije i time postaje životna veza Ujedinjenih
naroda i civilnog društva.

Vijeće ima 54 članice, koje izabire Opća skupština na mandat od tri godine. Republika
Hrvatska je članica Vijeća u mandatu 2000 – 2002. godine. Vijeće zasjeda kroz cijelu godinu,
a glavno zasjedanje se održava u srpnju, kada se na ministarskom sastanku raspravljaju
glavna gospodarska i socijalna pitanja. Od 1998. godine Vijeće raspravlja i o humanitarnim
temama. Rad ECOSOC-a odvija se i kroz aktivnosti devet funkcionalnih komisija, regionalnih i
stalnih komisija te odbora koji pokrivaju široko područje gospodarskih i socijalnih tema.

Republika Hrvatska članica je Komisije o stanovništvu i razvoju, Komisije o statusu žena,

Komisije o socijalnom razvoju i Komisije o ljudskim naseljima.
U svibnju 2001. Republika Hrvatska izabrana je za članicu Komisije o ljudskim pravima i
Komisije o održivom razvitku na mandat od tri godine počevši od 1. siječnja 2002.

57
MEĐUNARODNI SUD PRAVDE (ICJ)

Međunarodni sud pravde je glavni sudski organ UN-a; statut Suda sastavni je dio Povelje UN.
Stranke Statuta su sve članice UN, ali mogu biti i druge države, ako to odluči Opća skupština
na preporuku Vijeća sigurnosti. Međunarodni sud pravde rješava sporove između država
članica, daje savjetodavna mišljenja na traženje Opće skupštine i Vijeća sigurnosti te drugih
tijela i specijaliziranih agencija UN, ako ih za to ovlasti Opća skupština. Sud sudi na temelju
međunarodnih ugovora, međunarodnog običajnog prava i općih pravnih načela; kao
pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila može koristiti i neke sudske presude ili
naučavanje najpoznatijih publicista. Sud je sastavljen od 15 sudaca izabranih od Opće
skupštine i Vijeća sigurnosti. Sudjelovanje država u postupku pred Sudom je dobrovoljno, ali
ako prihvate jurisdikciju Suda po pojedinom pitanju tada su obvezne poštivati odluke Suda.
Sjedište suda je u Haagu.

TAJNIŠTVO

Tajništvo je administrativni organ UN-a koji radi po uputama Opće skupštine, Vijeća
sigurnosti i drugih organa UN-a. Na čelu Tajništva je glavni tajnik, kojeg imenuje Opća
skupština na preporuku Vijeća sigurnosti. Glavni tajnik je Kofi A. Annan koji je izabran 1997.
godine (mandat traje 5 godina).

Tajništvo se sastoji od odjela i ureda. U njemu je zaposleno više od 8.900 djelatnika iz 160
zemalja. Sjedište Tajništva je New Yorku, a ono ima svoje urede u Beču, Nairobiju i Ženevi.

STARATELJSKO VIJEĆE

Starateljsko je vijeće jedno od glavnih tijela UN, nadležno za razmatranje izvješća što ih
podnose upravne vlasti područja pod starateljstvom. Strateljsko vijeće vodi brigu o razvoju
područja pod starateljstvom u cilju postizanja nezavisnosti. S obzirom da se broj tih područja
stalno smanjuje, ovo tijelo će u doglednoj budućnosti sasvim izvršiti svoju zadaću i izgubiti
svrhu daljnjeg postojanja.

OBITELJ UN-a

Specijalizirane ustanove su međuvladine organizacije koje su na temelju Povelje UN-a

povezane s ECOSOC-om, odnosno s UN-ovim programima, ostalim komisijama, odborima te
ad hoc i sličnim tijelima. Za specijalizirane ustanove često se kaže da pripadaju ”obitelji UN-
a”, odnosno one sačinjavaju sustav UN-a. Suradnja i povezivanje pojedine specijalizirane
ustanove s ECOSOC-om zasniva se na ugovorima. Bez obzira na povezanost s ECOSOC-om,
specijalizirane su ustanove samostalne organizacije. Članstvo u njima nije ograničeno samo
na države članice UN-a.

47. EUROPSKA UNIJA (EU)

Multilateralni odnosi
Europska unija (EU) je jedinstvena nadnacionalna integracija europskih demokratskih
zemalja okupljenih s ciljem zajedničkog promicanja mira i prosperiteta. Zemlje članice
Europske unije ustanovile su zajedničke institucije kojima su podredile dio svog suvereniteta

58
kako bi se odluke glede specifičnih pitanja od zajedničkog interesa mogle donositi
demokratski, na europskoj razini.
Povijesni korijeni Europske unije leže u Drugom svjetskom ratu. Kako bi se zauvijek spriječila
ubijanja i razaranja, rođena je ideja o europskom integriranju. Po zamisli Jeana Monneta,
francuskog stratega i stručnjaka za razvoj koji je uvidio da s razlozi sukoba između Francuske
i Njemačke u oba rata ležali u pokušaju uspostave kontrole nad Ruhrskom oblasti, središtu
njemačke teške industrije i vojne industrije, stvoren je prijedlog o udruživanju francuske i
njemačke teške industrije pod zajedničkom upravom, tzv. Visokim povjerenstvom. Prijedlog
je podržan od vodećih evropskih vođa toga vremena, a po prvi puta izložen javnosti 9.
svibnja 1950. u govoru francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana koji je za
njega sastavio sam Monnet. Taj je datum odabran kao "rođendan" EU i svake se godine slavi
kao Dan Europe. Nedugo potom, osnovana je Europska zajednica za ugljen i čelik, koju su
podržale Francuska, Njemačka, italija, Luksemburg, Belgija i Nizozemska, a Monnet je
imenovan njenim prvim Visokim Povjerenikom.
Nakon 1. svibnja 2004. kada je Europskoj uniji pristupilo deset novih članica, Unija ima 25
članica sa ukupnom površinom od 3.976.000 km2 i 456.953.258 stanovnika. Pristupanjem
Bugarske i Rumunjske, broj stanovnika povećat će se na oko 500 milijuna.
Pojam Europska unija uveden je Ugovorom o Europskoj uniji iz Maastrichta (1993.). Nakon
Ugovora o EU, te u nizu znanstvenih djela Unija se prikazuje ujedinjena pod jednim “krovom”
s “tri stupa”.
• Prvi stup obuhvaća tri Zajednice (Europska zajednica za ugljen i čelik /EZUČ// ECSC/,
Europska ekonomska zajednica /EEZ//EEC/, Europska zajednica za atomsku energiju-
Euratom), uključujući i jedinstveno tržište i jedinstvenu valutu.
• Drugi stup je Zajednička vanjska i sigurnosna politika.
• Treći stup je suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima (Justice and Home
Affairs), kako je to definirano Ugovorom iz Maastrichta, odnosno suradnja policije i
pravosudnih tijela u kaznenim pitanjima (Police and Judicial Cooperation in Criminal Matters)
kako je to definirano ugovorom iz Amsterdama.
(više na: http://www.europa.eu.int)
Europska zajednica (EZ). Izraz Europska zajednica rabio se za cijelu integraciju do stupanja
na snagu Ugovora o Europskoj uniji iz Maastrichta, 1993. Pod tim terminom podrazumjevale
su se tri Zajednice utemeljene ugovorima u Parizu i Rimu. Europske zajednice je pravilno ime
za Zajednicu, koja je obuhvaćala: Europsku zajednicu za ugljen i čelik, Europsku ekonomsku
zajednicu i Europsku zajednicu za atomsku energiju. U službenom govoru Europske unije
nakon 1967., spomenute se tri zajednice skraćeno nazivaju Zajednica. Europska zajednica
za ugljen i čelik prestala je postojati 23. srpnja 2002. jer je ugovor o njenom osnivanju
istekao nakon 50 godina.
Zajednička vanjska i sigurnosna politika (drugi stup EU) ustanovljena je Ugovorom o
Europskoj uniji (Maastricht, 1993.), kao nastavak prijašnje Europske političke suradnje. Ona
pruža i okvir za zajedničku politiku u području obrane koja bi u budućnosti mogla postati
zajedničkom obranom. Odluke u području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (osim
provedbenih), kojima se ciljevi Unije postižu putem specifičnih instrumenata: zajedničkih
akcija, zajedničkih stajališta i zajedničkih strategija, donose se jednoglasno, točnije bez glasa
protiv, u Vijeću Europske unije odnosno Europskom vijeću. (opširnije)
Suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova čini treći stup EU čije se zajedničko
djelovanje još uvijek temelji na međuvladinoj suradnji. Suradnja se ostvaruje u sljedećim
područjima: problemi imigracije i azila, trgovina drogom, međunarodne pronevjere, suradnja
sudova u građanskim sporovima, carinska suradnja i suradnja između policija zemalja
članica, borba protiv ilegalnog useljavanja, kao i odnosi država članica s trećim zemljama.
(opširnije)
Ugovor o Europskoj uniji - Ugovorom iz Maastrichta (potpisan 1992. i stupio na snagu 1993.)
države članice uspostavile su Europsku uniju i time ujedno označile novu etapu u procesu
integriranja uspostavljajući sve čvršću uniju naroda Europe, sa sve izraženijom ulogom i
građanina. Ovim Ugovorom su postavljeni ciljevi ekonomske i monetarne unije, jedinstvene

59
valute, zajedničke vanjske i sigurnosne politike, zajedničke obrambene politike, a zatim i
obrane, uvođenje državljanstva Unije, uske suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima.
Ugovor iz Amsterdama rezultat je rada međuvladine konferencije započete u Torinu, 1996.
godine, ministri vanjskih poslova zemalja članica potpisali su ga u listopadu 1997, a stupio je
na snagu u svibnju 1999. Najvažnije izmjene uvedene Ugovorom iz Amsterdama su: jačanje
uloge Europskog parlamenta (veći broj odluka koje se donose postupkom suodlučivanja),
uvođenje fleksibilnosti, mogućnost suspenzije države članice iz postupka donošenja odluka,
prenošenje dijela odredaba koje se odnose na suradnju u području pravosuđa i unutarnjih
poslova (III stup) u I stup EU (vizni režim, azil, sudska suradnja u civilnim pitanjima),
uvrštavanje Schengenskog sporazuma u Ugovor, izmjene odredaba o Zajedničkoj vanjskoj i
sigurnosnoj politici, uključivanje socijalnog protokola u tekst Ugovora, te isticanje borbe za
većom zaposlenošću kao cilja Unije.
Ugovor iz Nice je usuglašen na sastanku Europskog vijeća u Nici 7. do 11. prosinca 2000,
potpisan je 26. veljače 2001, a stupio na snagu 1. veljače 2003., nakon ratifikacije u
petnaest nacionalnih parlamenata država članica i u Europskom parlamentu. Sadrži izmjene
Ugovora o EU i Ugovora o EZ, uz sedam aneksa koji se odnose na: Protokol o proširenju EU;
Deklaraciju o proširenju EU; Deklaracije o kvalificiranoj većini i blokirajućoj manjini u
kontekstu proširenja, te
Deklaraciju o mjestu održavanja EV; Deklaraciju o budućnosti Unije; Protokol o statutu
Europskog suda; izmjene Protokola o privilegijima i imunitetima, te Nacrt Protokola o
financijskim posljedicama isteka Ugovora o EZUČ te uspostavi i vođenju istraživačkog fonda
za ugljen i čelik. Najvažnije odredbe Ugovora iz Nice odnose se na sastav institucija, način
odlučivanja u Vijeću (neka pitanja iz područja za koje je ranije bilo predviđeno jednoglasno
odlučivanje sada zahtijevaju donošenje odluke kvalificiranom većinom), uspostavu Eurojusta
– tijela za borbu protiv kriminala, razvoj pojačane suradnje koja mora uključivati najmanje
osam država, te biti otvorena svim državama članicama. Pojačana suradnja ne smije stvarati
prepreke ili diskriminaciju u trgovini među članicama ili ugroziti konkurenciju

Broj članica 25
Broj stanovnika 455 MILIJUNA
Površina: 3895,7 (1000 m2)
TIJEK NASTANAKA
1951. FRANCUSKA, NJEMAČKA, ITALIJA, BELGIJA, NIZOZEMSKA, LUKSEMBURG
1973. DANSKA, IRSKA, VELIKA BRITANIJA
1981. GRČKA
1986. ŠPANJOLSKA, PORTUGAL
1995. AUSTRIJA, FINSKA, ŠVEDSKA
2004. ČEŠKA, MAĐARSKA, POLJSKA, SLOVAČKA, SLOVENIJA, ESTONIJA, LATVIJA, LITVA,
CIPAR, MALTA

EUROPSKI PARLAMENT
Europski parlament, jedna od pet glavnih institucija EU-a, predstavničko je tijelo građana
Europske unije. Od 1979.godine zastupnici u Parlamentu biraju se izravnim glasanjem na
mandat od 5 godina. Prije proširenja 2004.godine Europski parlament brojao je 626
zastupnika. Ugovorom iz Nice predviđen je rast broja zastupnika nakon proširenja do najviše
732, uz mogućnost privremenog premašivanja tog broja

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE

Vijeće EU-a,jedna od pet glavnih institucija Europske unije,predstavlja države članice
Unije.Vijeće je najvažnije tijelo EU-a koje donosi odluke.Odluke se donose izglasavanjem,a
svaka država članica određenim točno,utvrđenim brojem glasova.Članovi Vijeća su resorni
ministri država članica,koji se sastaju ovisno o temi o kojoj se raspravlja na Vijeću, npr.

60
vanjski poslovi,poljoprivreda,industrija i slično.Vijeće ministara stoga zasjeda u 9 tzv.
konfiguracija, među kojima su, primjerice, Vijeće za opće poslove i vanjske odnose te vijeće
za poljoprivredu i ribarstvo. Međutim, bez obzira na različit sektorski sastav ministara vijeća,
koji ovisi o temi o kojoj se raspravlja, Vijeće europske unije djeluje kao jedinstvena
institucija. Svaka država članica predsjeda vijećem 6 mjeseci, a glavni tajnik Vijeća EU-a
ujedno djeluje i kao visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku
Europski sud
Sud europske zajednice sastoji se od 15 sudaca i devet glavnih odvjetnika, koje imenuju
države članice na vrijeme od 6 godina. Ovaj Sud ima dvije osnovne funkcije:
-da ispita kompatibilnost pravnih akata EU-a i država članica sa Ugovorima europske
zajednice;
-da na zahtjev nacionalnih sudova odluči o primjeni i načinu primjene prava europske
zajednice.
Europski sud podržava i tzv. Sud prve instence, koji je uveden 1989. godine i zadužen je
prvenstveno za upravne procese između EU-organa i njihovih uposlenika, te za konkurentne
procese.
Europski sud za ljudska prava
1950. godine potpisana je unutar Europskog savjeta Europska povelja o zaštiti ljudskih prava
i osnovnih sloboda (EMRK). Ova povelja stavlja pod zaštitu građanska prava i prava na
slobodu i to po kontrolom europske Komisije za ljudska prava i europskog Suda za ljudska
prava u Strasbourgu. Pored država i pojedinačne osobe mogu podići tužbu pred ovim sudom,
ukoliko smatraju da su povrijeđena njihova prava. Odluke koje donese ovaj sud obavezuju
države članice Unije
Europski financijski sud (EFS)
Ovaj sud ustanovljen je 1977. godine i sastoji se od 15 članova, koje određuje Vijeće Unije
nakon saslušanja prijedloga Parlamenta na 6 godina. On obavlja ispitivanje točnosti i
pravilnosti izdataka i dotjecanja sredstava Unije, te se bavi proračunom Unije. Mastrichskim
Ugovorom dodijeljen mu je status EU-organa. Nakon stupanja na snagu Amsterdamskog
ugovora sve prevlasti člana 20, IV dijela Ugovora prenesene su u VI. dio Ugovora. Ovo mora
biti zaključeno od strane Vijeća i prihvaćeno od svih država članica
Proširenje Europske unije izraz je koji se koristi za proces primanja u punopravno članstvo
novih članica.
Od svojih početaka, EU je doživjela četiri vala proširenja (1973. Danska, Irska i Velika
Britanija, 1981. Grčka, 1986. Portugal i Španjolska te 1995. Austrija, Finska i Švedska) i
posljednjih se godina priprema za peti, dosad najveći val proširenja na baltičke zemlje te
zemlje srednje i južne Europe. Ukupno 13 zemalja od 1999. godine pregovara s EU za
punopravno članstvo. To su: Bugarska, Cipar, Češka, Mađarska, Slovačka, Estonija, Latvija,
Litva, Malta, Poljska, Rumunjska, Slovenija i Turska.
Ovako veliko proširenje predstavlja jedan od najvećih izazova EU jer bi u budućnosti to
značilo da će EU brojati dvostruko više zemalja članica. Ciljevi proširenja Unije su povećanje
sigurnosti, stabilnosti te blagostanja na europskom kontinentu. Ugovorom iz Nice, zadnjim u
nizu ugovora Europske unije, potpisanom u veljači 2001. godine, uređeni su odnosi i
institucije u Uniji koji će vrijediti nakon priključenja prvih zemalja kandidata, što se očekuje
krajem 2002. godine
Europska unija (EU)
Pojam "Europska unija" uveden je na Pariškoj konferenciji na vrhu 1972. godine. Ovo je
postao sinonim za reformu u cilju ostvarenja buduće slike zajednice. U Mastrichu je 7.
veljače potpisan Ugovor o Europskoj uniji i time je ona postala zajednički krov europske
zajednice, zajedničke vanjske i sigurnosne politike i zajedničke pravne i unutarnje politike.
"Unija" označava kako sadašnje stanje, tako i buduće perspektive integracijskog procesa,
"sve užu Uniju europskih naroda

61
 48.NATO

NATO je kratica za North Atlantic Treaty Organisation, tj. sjevernoamerički vojni savez
ustanovljen 1949. godine između država tadašnjeg zapadnog bloka.

Zemlje članice NATO-a:

Države osnivači (1949): Belgija Kanada Danska Francuska Island Italija Luksemburg
Nizozemska Norveška Portugal Velika Britanija SAD

Kasnije članice saveza: Grčka (1952) Turska (1952) Njemačka (1955) Španjolska (1982)
Češka (1999) Poljska (1999) Mađarska (1999) Bugarska (2004) Estonija (2004) Latvija
(2004) Litva (2004) Rumunjska (2004) Slovačka (2004) Slovenija (2004)

U vrijeme Hladnog rata, Sjevernoatlantski savez bio je za Europu prva linija obrane od
napada Sovjetskog saveza. Od pada Berlinskog zida, savez se proširio s 12 na 26 članica, a
sada se transformira kako bi mogao odgovoriti na globalne prijetnje. 

NATO savez je osnovan 1949. godine, kao prepreka širenju Sovjetskog saveza u Zapadnu
Europu. Do propasti Sovjetskog saveza 1991, sigurnost Europe bila je u središtu i američke
vanjske politike i transatlantskih odnosa. Uspostava NATO-a, kažu stručnjaci, jamčila je mir i
demokraciju u Zapadnoj Europi i postavila Sjedinjene Države na mjesto jamca globalne
sigurnosti. U prvom desetljeću od raspada Sovjetskog saveza, NATO je ostao usredotočen na
sigurnost Europe. Međutim, težište se pomaklo s kolektivne obrane na ekonomsku i političku
reintegraciju nekadašnje komunističke Istočne Europe. Savez se počeo širiti primitkom
Češke, Mađarske i Poljske. Izuzetak od uspješnog procesa europske integracije bio je nasilni
raspad Jugoslavije. Reagirajući na zbivanja na tom području, NATO je poduzeo kraću vojnu
akciju u Bosni, 1995, te desetotjednu zračnu kampanju u vezi s Kosovom, četiri godine
kasnije.

Generalni sekretar NATO saveza Jaap de Hoop Schefer

Donošenje odluka

U okvirima jednog saveza neovisnih i suverenih država, formuliranje i implementacija politike

ovisi o potpunoj obaviještenosti svih vlada članica o politici i o namjerama svake pojedinačne
države. To zahtijeva redovite političke konzultacije kada god su moguće u fazi promišljanja
politike prije donošenja nacionalnih odluka.

U NATO-u, političke su konzultacije počele kao sistematski običaj kad se Vijeće prvi puta
sastalo u rujnu 1949. godine, ubrzo nakon što je Sjeverno-atlantski sporazum stupio na
snagu.

Od toga vremena, Vijeće je ojačalo i prilagođivalo kako bi se moglo suočavati s novim

razvojnim tijekovima. Primarni forum za političke konzultacije ostaje Vijeće. Njegovi sastanci
odvijaju se s minimumom formalnosti a rasprave su iskrene i izravne. Sukladno svom
predsjedavanju, glavni tajnik igra osnovnu ulogu u promišljanjima Vijeća i djeluje kao
predstavnik i glasnogovornik u kontaktima kako s individualnim vladama, tako i s javnošću.

Konzultacije se također odvijaju na osnovi redovitih sastanaka u drugim forumima od kojih

su svi ovlašteni od Vijeća: Politički odbor na višim i drugim razinama, Skupina za političku
koordinaciju, Skupine regionalnih stručnjaka, Ad hoc političke radne skupine, Savjetna
62
skupina za atlantsku politiku i drugi posebni odbori. Svi oni igraju izravnu ulogu u
omogućavanju političkih konzultacija između vlada članica. Poput Vijeća, i njih podupire
Međunarodno osoblje koji odgovara glavnom tajniku NATO-a, i Međunarodnoj zapovjednoj
strukturi koji odgovara načelniku te kroz njega odgovara za potporu aktivnosti Vojnog
odbora.

Političke konzultacije između članova Saveza ne ograničavaju se na događaje koji se zbivaju

unutar područja NATO-ovog sporazuma. Zbivanja izvan zemljopisnog područja pokrivenog
sporazumom u sve većoj mjeri pokazuju implikacije na Savez te se javljaju na dnevnim
redovima Saveza i podređenih odbora. Savjetodavni mehanizmi NATO-a su lako pristupačni
državama sudionicama koje ih u ekstenzivnoj mjeri koriste u takvim okolnostima čak i ako
NATO kao savez nije izravno uključen. Konzultirajući se uzajamno, pravovremeno su u
mogućnosti identificirati područja gdje je u ime sigurnosti i stabilnosti nužno poduzeti
koordinirane akcije.

Potreba za konzultiranjem također nije ograničena na politička pitanja. Dalekosežne

konzultacije zbivaju se i na mnogim drugim područjima. Proces je kontinuiran i odvija se
kako na neformalnoj tako i na formalnoj osnovi uz minimum odgađanja ili neugodnosti i
predstavlja rezultat kolokvija razmještaja nacionalnih delegata u NATO-u unutar istog
stožera. Prema potrebi on omogućava izvršavanje intenzivnog rada u kratkom roku u
pitanjima od partikularne važnosti ili hitnosti uz puno sudjelovanje predstavnika svih
uključenih vlada.

Konzultacije unutar Saveza mogu poprimiti raznolike oblike. Na osnovnoj razini one uključuju
jednostavnu razmjenu informacija i mišljenja. Na sljedećoj razini one uključuju posredovanje
akcija ili odluka koje su vlade prethodno donijele ili se spremaju donijeti i koje imaju izravnu
ili neizravnu vezu s interesima njihovih saveznika. Konzultacije također mogu obuhvaćati
prethodna upozorenja na akcije ili odluke koje će vlade u budućnosti donijeti kako bi se
drugim članicama dala prilika za prihvaćanje ili komentiranje. Može doći do rasprave sa
ciljem postizanja konsenzusa oko politika koje će se prihvatiti ili oko istodobnih akcija koje će
poduzeti. Na koncu, predviđeno je da se države članice osposobe za uzajamno prihvatljive
dogovore o kolektivnim odlukama ili za akcije Saveza kao cjeline.

Redovite konzultacije o relevantnim političkim pitanjima također se obavljaju s partnerskim

državama u sklopu Euro-atlantskog partnerskog vijeća kao i s Rusijom, primarno u Stalnom
združenom vijeću NATO-a I Rusija (PJC), s Ukrajinom u NATO-Ukrajinskoj Komisiji ; i sa
sudionicima u NATO-ovom Mediteranskom dijalogu u Skupini za Mediteransku suradnju.
Načela koja vode konzultacije u tim forumima oblikovana su prema onim načelima koja su
dugo vremena činila osnovu za konzultacije unutar samoga Saveza te se odvijaju s istom
otvorenošću i kooperacijskim duhom. Uloga svake od ovih institucija detaljnije su opisane u
drugim poglavljima. Na posljetku postoje odredbe za NATO-ove konzultacije s bilo kojim
aktivnim sudionikom u Partnerstvu za mir ako taj partner prepozna izravnu prijetnju na svoj
teritorijalni integritet, političku nezavisnost ili sigurnost.

Zbog toga što je njihovo zajedničko donošenje odluka ovisno o konsenzusu i općoj
suglasnosti, članovi Saveza štite individualno iskustvo i perspektive svake države, dok
istovremeno koriste mašineriju i procedure koje im omogućavaju brzo i odlučno djelovanje
ako okolnosti to zahtijevaju. Običaj da se brzo razmjene informacije i zajednički konzultira na
svakodnevnoj osnovi, osigurava da se vlade prema potrebi mogu sastati u kratkom roku,
kako bi se dogovorile o zajedničkoj politici. Prema potrebi poduzet će se mjere za izmirenje
razlika u mišljenjima kako bi zajednička akcija bila poduprijeta punom snagom odluka kojima
su podložne sve vlade. Jednom donesene, takve odluke predstavljaju zajedničku
determinaciju svih država uključenih u potpunu implementaciju istih. Odluke koje su politički

63
teške ili suočene sa suprostavljenim zahtjevima, zahtijevaju združenu snagu i
vjerodostojnost.

Sve članice NATO-a u potpunosti sudjeluju na političkoj razini i kooperaciji unutar Saveza i
svi su ravnopravno vezani za uvjete iz Sjeverno-atlantskog sporazuma, ponajprije zbog
recipročnih obveza iz članka 5 koji simbolizira nedjeljivost njihove sigurnosti – naime, napad
na jednu ili više članica predstavlja napad na sve njih.

Način na koji se Savez razvijao, osigurava da se varijacije u potrebama i politikama država

članica uzimaju u obzir prilikom njihovog pozicioniranja u Savezu. Ova se fleksibilnost
manifestira na razne načine. U nekim slučajevima, razlike su proceduralne i rješavaju se bez
poteškoća. Island, na primjer, ne raspolaže vojnim snagama te ga u NATO-ovim forumima
predstavlja građansko lice ako Island to poželi. U drugim slučajevima, razlike mogu biti više
suštinske naravi. Francuska, 1949. godine jedna od osnivačkih država, povukla se 1966. iz
svih integriranih vojnih struktura Saveza, ali je ostala punopravnim članom u političkim
strukturama. Španjolska se 1982. godine pridružila NATO-u, ali je sukladno referendumu
održanom 1986. godine ostala izvan NATO-ovih integriranih vojnih struktura.

Na Madridskom sastanku na vrhu 1997. godine, Španjolska je objavila svoju spremnost na

punu suradnju u novoj zapovjednoj strukturi Saveza čim o njoj bude donesen sporazum. U
prosincu 1997. postignut je dogovor oko nove zapovjedne strukture kao cjeline, a osobito
oko tipa, broja i lokacija vojnih stožera. U svojim službenim izjavama na kraju godine, NATO-
ovi ministri vanjskih poslova i obrane pozdravili su spremnost Španjolske na uključivanje u
novu vojnu strukturu i sudjelovanje u novoj zapovjednoj strukturi o kojoj je upravo sklopljen
sporazum.

Razlika između država članica NATO-a također ima uslijed njihovih zemljopisnih, političkih,
vojnih ili ustavnih situacija. Sudjelovanje Norveške i Danske, na primjer, u NATO-ovom
vojnom poretku mora biti usklađeno s nacionalnim zakonodavstvom koje ne dopušta
nuklearno naoružanje ili stacioniranje stranih vojnih sila na državnom teritoriju u
mirnodopskim uvjetima. U jednom drugom kontekstu, vojni aranžmani organizirani na
regionalnoj osnovi mogu uključivati vojne snage samo onih zemalja koje su izravno uključene
ili opremljene za specifično područje u kojemu se odvijaju aktivnosti. To se, primjerice,
odnosi na vojne snage onih država koje sudjeluju u Pokretnim snagama ACE-a i u NATO-
ovim Stalnim mornaričkim snagama.

49.Zašto je francuska istupila iz NATO-a?

50. Bliskoistočni sukob

Bliskoistočni sukob - neprestani politički i vojni sukob na području Bliskog

(Srednjeg) Istoka od stvaranja države Izrael (1948)

Podjela Palestine

Nijedno svjetsko žarište u proteklih pola stoljeća nije bilo kontinuirano nestabilno, niti je
imalo globalno važne posljedice kao područje prednjeg Bliskog istoka. Regija obuhvaća
države Bliskog istoka okrenute Mediteranu - Izrael sa okupiranim područjima te Libanon,
Siriju, Egipat i Jordan. Početkom 20. stoljeća ta područje su se nalazila u sastavu Osmanskog
Carstva, s iznimkom Egipta koji je bio britanski protektorat i Libanona u koji je prije
djelomično penetrirala francuska kolonijalna vlast. Naseljavala ga je apsolutna većina

64
muslimanskog stanovništva arapskog podrijetla s malim enklavama kršćanskih maronita,
Židova i šijitskih muslimana.

Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stoljeća dalo je određenu nadu arapskim liderima
da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. No, razvoj
događaja tekao je drugim smjerom. Važnost regije za strateške interese europskih
kolonijalnih sila bila je velika te je područje Bliskog istoka krajem I. svjetskog rata i propasti
osmanske imperije, uz blagoslov Lige naroda, bilo razdijeljeno između europskih sila na više
teritorija s različitim stupnjem autonomije. Tako su na području prednjeg Bliskog istoka
Velikoj Britaniji kao mandatna područja pripali Palestina, s obvezom stvaranja nacionalnog
doma za Židove (od koje će ona, ubrzo, otcijepiti 4/5 i od toga stvoriti državu Transjordan,
za svog saveznika, šerifa od Meke, koji je izgubio utjecaj u svojoj domovini, sada Saudijskoj
Arabiji, i Židove, a Francuskoj Sirija i Libanon.

Nastanak cionističkog pokreta i ideja židovske države

Kao odgovor na val antisemitizma, koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća ponovno zapljusnuo
Europu, a u kontekstu nastajanja brojnih nacionalnih pokreta, među europskim Židovima
nastala je ideja stvaranja suverene židovske države, koja bi bila jamstvo opstanka Židova u
svijetu. Na inicijativu austrougarskog Židova Theodora Herzla 1897 godine osnovan je
cionistički pokret, koji je na svom prvom zasjedanju za mjesto osnivanja države izabrao
biblijski Izrael. Pokret je dobio naziv po brdu Cion, na kojem je bio smješten jeruzalemski
hram, a tvorac kovanice bio je austrijski filozof Nathan Birnbaum. Pokret je istodobno
zatražio međunarodnu potporu za svoj cilj, no ideja židovske državnosti isprva nije naišla na
osobito odobravanje u međunarodnim diplomatskim krugovima.

No, realizacija ideje židovske državnosti ipak se pojavila na horizontu, nakon što je britanska
vojska 1917 zauzela taj dio Osmanskog Carstva. U tom trenutku najvećim postignućem
cionističkog pokreta pokazalo se donošenje tzv. Balfourove deklaracije u studenom 1917.,
nazvane po britanskom ministru vanjskih poslova Balfouru. Tom je deklaracijom britanska
vlada, nastojeći pridobiti potporu svjetskih Židova za sile Antante, dala potporu ideji da se na
području Palestine osnuje nacionalni dom za Židove. No, britanska je diplomacija vješto
trgovala Palestinom u dva ranija slučaja. London je obećao Arapima stvaranje države na
ruševinama Osmanskog Carstva u zamjenu za njihovu borbu protiv Turaka, o čemu svjedoči
korespondencija britanskog povjerenika za Egipat McMahona i tada najutjecajnijeg arapskog
vođe Huseina Ibn Alija vođena između 1915 i 1916, godine. U drugom dokumentu, tajnom
dogovoru Sykes-Picot iz 1916. Velika Britanija je obećala podjelu područja svojim
saveznicama Francuskoj i Rusiji.

Balfourova je deklaracija otvorila put većem židovskom useljavanju u Palestinu. Ubrzo,

podjelom Palestine na Palestinu i Transjordan, dio Palestine istočno od rijeke Jordan
zatvoren je za židovsko useljavanje. Iako je u početku britanskog mandata u Palestini živjelo
590 tisuća Arapa i tek pedesetak tisuća Židova, taj se omjer ubrzo počeo mijenjati.
Useljavanje Židova dodatno su potaknuli gospodarska depresija tridesetih godina i uspon
nacizma u Njemačkoj. Arapsko, pak, useljavanje ubrzano je gospodarskim razvojem regije.
Iako su Britanci nastojali održati političku ravnotežu između doseljenih Židova i arapske
većine hraneći ih kontradiktornim obećanjima, s rastom židovske imigracije u Palestinu jačalo
je i arapsko nezadovoljstvo. Prvi napadi na doseljene Židove dogodili su se 1920 u
Jeruzalemu, a kulminirali su velikim arapskim ustancima 1929 i 1936 godine. Pobune su
Britanci ugušili silom, a činjenica da je osim britanskih vojnih ciljeva na meti arapskih
ustanika bilo i židovsko stanovništvo imala je za posljedicu stvaranje i naoružavanje židovskih
milicija.

65
Najveća židovska paravojna formacija bila je lijevo orijentirana skupina Hagana sa svojom
elitnom jedinicom Palmach, iz koje je potekao niz židovskih lidera XX. stoljeća, kao što su
Yitzhak Rabin i Moshe Dayan. Na drugoj strani nalazila se ideološki desna oružana skupina
Irgun Zvai Leumi, iz koje su pak potekli bardovi izraelske desnice Menachem Begin i Yitzhak
Shamir. Obje su skupine sudjelovale u okršajima s arapskim militantima te u napadima na
britanske garnizone u Palestini, da bi poslije, tijekom političke konsolidacije izraelskog
vodstva, došlo i do kratkotrajnog oružanog sukoba između te dvije skupine.

Tretirajući ga kao unutrašnje britansko pitanje, problem Palestine je 1937 pokušala riješiti
tzv. Peelova komisija koja je predložila novu podjelu Palestine na dva dijela. Uoči početka II.
svjetskog rata Velika Britanija je unatoč vijestima o progonu europskih Židova, u nastojanju
da da ustupke Arapima, primijenila još oštrije restrikcje kod židovskog (ali ne i arapskog)
useljavanja u Palestinu i ograničila kontingent židovskih useljenika na 75 tisuća tijekom pet
godina, dok je za veći broj imigranata bila potrebna arapska suglasnost. No, sve ozbiljne
pokušaje rješavanja arapsko-židovskog konflikta prekinuo je početak II. svjetskog rata.

Ali ni rat u Europi i Sjevernoj Africi nije okončao povremene međusobne sukobe Židova i
Arapa, koji su 1944 godine kulminirali oružanim ustankom židovske milicije Irgun protiv
britanske vlasti u Palestini. Nakon što su na vidjelo izbila stradanja Židova za vrijeme
holokausta, ideja židovske državnosti na Zapadu je dobila simpatije i veće razumijevanje.
Unatoč tome, Velika Britanija nije dopustila useljavanje stotinjak tisuća preživjelih
zatvorenika koncentracijskih logora u Palestinu, pa su mnogi našli utočište ilegalno. U
razdoblju nakon rata London je stvorio nekoliko planova političkog rješenja Palestine koji su
bili odbijeni jedan za drugim. Na posljetku, Velika Britanija oslabljena u II. svjetskom ratu
shvatila je da više nije spremna nositi teret angažmana u Palestini te je u veljači 1947 stavila
svoj mandat u Palestini na raspolaganje Ujedinjenim Narodima i odlučila se povući.

U međuvremenu su se ostale zemlje regije polako izvlačile ispod kolonijalne vlasti - 1944.
godine Libanon je postao neovisan, 1946. Transjordanija i Sirija, a Egipat je još 1922 stekao
formalnu neovisnost uz britansku vojnu nazočnost na svom tlu koja se protegnula do 1956
godine. Unatoč neovisnosti, u većini zemalja na vlasti su ostale monarhije ili političke elite
koje su odgovarale bivšim kolonijalnim posjednicima. Tek su revolucije koje su se dogodile
desetljeće kasnije otrgnule arapske države od kolonijalnog utjecaja. U Kairu su 1945 Egipat,
Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, Saudijska Arabija i Jemen osnovali Arapsku ligu,
političku organizaciju arapskih država čiji je deklarirani cilj bio zajednička suradnja i
koordinacija vanjske politike država članica. No, u trenutku stvaranja, jedna od najvažnijih
političkih zadaća Arapske lige bilo je sprječavanje nastanka židovske države u Palestini, koja
će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću.

U studenom 1947. Ujedinjeni narodi su Rezolucijom br. 181 odlučili da mandat Velike
Britanije u Palestini prestaje u svibnju 1948 i objavili plan o podjeli Palestine na dvije države
- židovsku i arapsku. Prema planu, oba su dijela trebala biti ujedinjena gospodarskom unijom
a podjela je predviđala posebni status grada Jeruzalema kao područja pod izravnom
jurisdikcijom Ujedinjenih naroda. Odluka je donesena uvjerljivom većinom glasova u Glavnoj
skupštini, uz istodobnu potporu glasova Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Velika
Britanija ostala je suzdržana, a protiv podjele glasale su sve arapske zemlje. Palestinski
Židovi prihvatili su plan, dok ga je arapska zajednica odlučno odbacila. Različit stav dviju
zajednica prema UN-ovom planu rezultirao je eskalacijom borbi.

Stvaranje države Izrael i prvi izraelsko - arapski rat

Na temelju odluke UN-a u studenom 1947 britanski je mandat u Palestini prestao u ponoć
14. svibnja. Istog je dana Židovsko narodno vijeće na području koje mu je dodijeljeno
planom podjele okrunilo svoju četiri desetljeća staru cionističku borbu za židovsku državnost i

66
proglasilo izraelsku državu. Odmah su je priznale i Sjedinjene Američke Države i Sovjetski
Savez, a do kraja godine učinila je to i većina suverenih država u svijetu, s iznimkom
arapskih.

Scena iz izraelsko - arapskog rata 1948.Nastojeći spriječiti podjelu Palestine, dan nakon
proglašenja Izraela počeo je napad vojski arapskih zemalja na tek proglašenu židovsku
državu. U napadu je sudjelovalo šest arapskih država, članica Arapske lige - Egipat, Sirija,
Transjordanija, Irak i Libanon te mali vojni kontingent iz Jemena, a arapskim vojskama
svakako treba pribrojati i aktivne arapske borce iz Palestine, kojima je zapovijedao klerik al-
Susayn. Sjever Izraela napadale su sirijske i libanonske snage, a transjordanska Arapska
legija, ojačana iračkim vojnim kontingentom, prodrla je u smjeru grada Jeruzalema.
Egipatske snage, koje su s otprilike dvanaest tisuća vojnika bile najbrojnija arapska vojska u
ratu, napreduju s područja Sinajskog poluotoka u smjeru grada Tel Aviva. No, arapske
vojske su djelovale bez jasno definiranih ciljeva i međusobne koordinacije što će se u drugoj
fazi rata pokazati kobnim.

Uoči rata na području cijele Palestine živjelo je milijun i tristo tisuća Arapa te šesto tisuća
Židova. Iako je Izrael od prije imao poluautonomnu vladu, a u trenutku napada arapskih
država imao je pod oružjem trideset i pet tisuća ljudi, nije bio spreman za rat većih razmjera.
Najvažniji oslonac obrane bile su milicije u koje su bili organizirani stanovnici malih
poljoprivrednih komuna - kibuca. S druge strane, palestinski se Arapi nisu nikad oporavili od
poraza u ustanku 1936 te je većina njihovih lidera bila u egzilu (najpoznatiji od kojih je
jeruzalemski muftija Hadž Amin al Huseini, osnivač Handžar divizije), a veliki dio arapskih
gerilaca razoružala je britanska vlast.

Nakon dva tjedna borbi, transjordanska vojska zauzela je stari dio grada Jeruzalema koji su
od prije opsjedali arapski militanti, dok su židovske snage ostale odsječene u novom dijelu
grada. Na sjeveru Palestine sirijske snage osvojile su grad Mishmar Hayarden, a na jugu su
Egipćani zauzeli pojas Gaze te pustinju Negev i grad Bershevu. Nekoliko dana kasnije
egipatske su se snage južno od Tel Aviva spojile s transjordanskom vojskom, čime su
arapska osvajanja u ratu 1948. godine dosegnula svoj teritorijalni maksimum. Izrael se u
tom trenutku nalazio u izrazito teškoj poziciji. Državnost i opstanak Židova u Palestini bili
dovedeni su u pitanje,a jedini segment bojišta kojim je još uvijek dominirala izraelska strana
bio je zračni prostor.

Na inicijativu Ujedinjenih naroda 11. lipnja 1948 borbe su zaustavljene. Izrael je iskoristio
stanku u ratu za dopremanje oružja te reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a broj
ljudi pod oružjem na izraelskoj strani u to je vrijeme narastao na šezdeset tisuća. Zanimljivo
je da je presudnu ulogu u naoružavanju Izraela u Prvom izraelsko-arapskom ratu imao
Sovjetski Savez preko Čehoslovačke. On je u nastanku Izraela vidio priliku za realizaciju
vlastitih strateških interesa na Bliskom istoku. No, sljedećih se godina fokus Moskve
premjestio s Izraela na mlade arapske socijalističke republike u izraelskom susjedstvu, a
blisko savezništvo se počinje stvarati između Tel Aviva i Washingtona.

Vrijeme prekida vatre izraelski je lider Ben Gurion iskoristio i za konsolidaciju izraelskog
vojnog zapovjedništva te je odlučeno da se sve naoružane skupine stave pod zajedničko
zapovjedništvo. Ben Gurion je još krajem svibnja proglasio stvaranje Izraelskih obrambenih
snaga ili Zvah Haganah Le Yisrael, koje su zabranjivale druge oružane snage na izraelskom
teritoriju. Najveći problem izraelskom vodstvu bila je desna milicija Irgun Zvai Leumi, koja je
poluautonomno vodila borbe protiv Arapa.

U lipnju 1948. godine dolazi do oružanog incidenta i međužidovskog sukoba oko broda
Altalena u kojem je poginulo više od osamdeset ljudi. Međužidovski građanski rat spriječen je

67
nakon što je vodstvo Irguna prihvatilo zajedničko zapovjedništvo pod Ben Gurionom. No,
međužidovsko prolijevanje krvi bacilo je sjenu na izraelsku unutrašnju politiku koja je trajala
još godinama nakon događaja, a neizravno se osjećala u odnosima izraelske ljevice i desnice
i desetljećima kasnije.

Uz međunarodno posredovanje predvođeno švedskim diplomatom grofom Bernadotteom,

predstavnici dviju strana na grčkom otoku Rodosu počeli su pregovore o budućnosti
Palestine. Bernadotte je predlagao davanje područja Galileje Židovima a pustinje Negev
Arapima, no obje su strane odbile njegov prijedlog te su 9. srpnja, nakon četiri tjedna
obustave vatre, borbe obnovljene. Izrael je nizom manjih operacija nastojao vratiti pod svoju
kontrolu teritorij koji je izgubio tijekom proteklih mjeseci, ali i proširiti se izvan područja koje
mu je bilo namijenjeno UN-ovim planom. Operacija "Dani" izvedena je na središnjem dijelu
bojišta kod mjesta Lod i Ramle radi razdvajanja arapskih vojski. Izraelska ofenziva "Dekel"
bila je na sjeveru Palestine, a rezultirala je izraelskim osvajanjem grada Nazareta i donje
Galileje. Istodobno je izraelsko ratno zrakoplovstvo napalo glavne arapske gradove Kairo,
Damask i Aman. Na pritisak UN-a 18. srpnja sklopljeno je novo primirje s namjerom
oživljavanja pregovora, no konačni udarac mirnom rješenju sukoba zadalo je ubojstvo
međunarodnog posrednika grofa Bernadottea, kojeg su ubili židovski ekstremisti iz
organizacije Lehi.

Izraelske pobjede stvorile su nesuglasice između arapskih saveznika u pogledu daljnjeg

vođenja rata - Jordan i Irak su bili spremni na pregovore s Izraelcima, dok je egipatski kralj
Faruk I. odbio pred vlastitom javnosti priznati poraz te je i nadalje podržavao nastavak borbi.
Završna faza rata počela je početkom listopada izraelskom ofanzivom na južnom bojištu. U
njoj su nakon deset dana borbi Egipćani odbačeni u pojas Gaze. Krajem prosinca 1948.
godine Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na području pustinje Negev. Nakon što je izraelska
vojska odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.

Prekid vatre između Izraela i Egipta potpisan je na otoku Rodosu 24. veljače 1949, čime je
okončan Prvi izraelsko-arapski rat. Izraelski teritorij je nakon rata bio veći za otprilike 3400
kvadratnih kilometara od onog koji mu je bio namijenjen UN-ovim planom podjele. Od
dijelova Palestine koje su nadzirale arapske vojske prostor zapadne obale rijeke Jordan
anektirala je Transjordanija koja je 1949. promijenila ime u Jordan, dok je područje Gaze bilo
pripojeno Egiptu.

Poraz arapskih država u ratu 1948. godine doveo je do političkih previranja i krupnih
promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u ožujku 1949. izveden vojni udar generala
Husnija al Zaima, koji je već nakon nekoliko mjeseci bio srušen, nakon toga je sljedećih
godina uslijedila serija novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u srpnju 1950 ubio
palestinski tinejdžer, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948. -
1949. bio je najvažniji razlog zbog kojega je 1952 godine svrgnut egipatski kralj Faruk i
proglašena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u
stalnom političkom previranju, Izrael se učvrstio kao stabilna parlamentarna demokracija. U
zemlji su 1949. održani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer a bivši
cionistički lider Chaim Weizmann prvi izraelski predsjednik.

Prvi izraelsko-arapski rat je u pogledu ljudskih gubitaka bio najskuplji rat koji je Izrael vodio -
u ratu je poginulo oko šest tisuća Izraelaca, od toga trećina pri opsadi Jeruzalema, a ranjeno
je oko 35 tisuća ljudi, što je bilo otprilike pet posto tadašnjeg židovskog stanovništva
Palestine. Na arapskoj je strani poginulo oko osam tisuća ljudi, od toga tisuću civila. Obje su
strane počinile više zločina nad civilnim stanovništvom. Tijekom borbi i nakon rata oko devet
stotina tisuća palestinskih Arapa prebjeglo je ili je protjerano na teritorij susjednih zemalja,
više stotina arapskih naselja je nestalo; iz arapskih je zemalja u to vrijeme pa do iza rata
1967. godine prognano između 800.000 i milijun Židova. Iako je većina palestinskih Arapa

68
pobjegla pred ratnim djelovanjima, određeni broj civila protjerale su židovske milicije silom.
Proces djelomičnog protjerivanja izraelskih Arapa protegao se do 1951. godine, kada je
protjerano nekoliko tisuća Arapa sa sjevera Izraela tijekom projekta skretanja vodnih tokova.
Arapski izbjeglički val bit će povod mnogih regionalnih sukoba koji će uslijediti u budućnosti i
stalni izvor destabilizacije cijele regije. Za njih će biti stvorena i posebna agencija UN-a za
izbjeglice. Židovske izbjeglice past će u zaborav.

Sueski rat

Početkom pedesetih godina Izrael je uz dotadašnje donacije svjetskih židovskih organizacija

počeo primati i pomoć iz inozemstva, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. Ekonomska
asistencija je pomogla da se gospodarstvo mlade izraelske države osovi na noge te izvuče iz
teškoća izazvanih ratom i stalnim useljavanjem prvih godina postojanja.

No, ratna prijetnja arapskog susjedstva bila je stvarna za Izrael i u poslijeratnom razdoblju.
U razdoblju nakon rata 1948. godine zaredali su napadi palestinskih fedajina na ciljeve u
Izraelu. Naime, arapske su izbjeglice iz nekadašnje mandatne Palestine regrutirane u
izbjegličkim kampovima u susjednim arapskim zemljama te uz pomoć njihovih vlada
ubacivani na izraelski teritorij, gdje su napadali civilne i vojne ciljeve. Napadi fedajina ostavili
su iza sebe desetine žrtava te, unatoč izraelskom oružanom odgovoru, postaju uobičajena
praksa sljedećih nekoliko desetljeća.

Izrael je 1953. godine izveo osvetničke napade koji su imali za posljedicu velike civilne žrtve
- pri napadu na izbjeglički kamp El-Bureig u pojasu Gaze, te na mjesto Quibyu na
jordanskom teritoriju, ubijeno je sedamdeset arapskih civila.

Otprilike šestinu tadašnje populacije Izraela činili su Arapi koji nisu napustili svoje domove
nakon rata 1948. Njih je Izrael držao pod vojnom upravom te ih je u više navrata preselio iz
pograničnih zona. Izraelsko je vodstvo imalo na umu da će arapske zemlje teško prihvatiti
postojanje Izraela te su uložili velike napore na uvježbavanje snažne, male vojske, koja je
sredinom pedesetih brojala oko dvjesto tisuća pričuvnih vojnika.

Mogućnost sklapanja mira između Izraela i najumjerenijeg arapskog lidera, jordanskog kralja
Abdullaha, neslavno je propala nakon što su kralja Abdullaha u Jeruzalemu 1950. ubili
palestinski ekstremisti. Rušenje monarhije u Egiptu 1952. označilo je novu prekretnicu u
odnosu snaga na Bliskom istoku. Tako je razdoblje političkih previranja u Egiptu, izazvanih
porazom 1948., kulminiralo vojnim udarom kojim je srušen kralj Faruk. Zbivanja u Egiptu s
pozornošću su bila praćena u Tel Avivu. Egipatska vojska se u ratu 1948. pokazala najtežim
izraelskim protivnikom i najvećom opasnošću, dok je Egipat bio najčešća polazna točka za
ubacivanje arapskih komandosa na izraelski teritorij. Izrael je zabrinjavao rast arapskog
nacionalizma, a činjenica je da je Egipat imao niz nabavki oružja iz istočnog bloka, zbog čega
je bio na najboljem putu da se etablira kao regionalna velesila. Radi diskreditacije Egipta u
očima Zapada, izraelska obavještajna skupina je početkom pedesetih u Egiptu izvela niz
protuameričkih terorističkih akcija u obliku podmetanja bombi. Nakon što je to otkriveno u
javnosti nekoliko godina kasnije, cijela operacija je prozvana prema tadašnjem ministru
obrane koji je naredio cijelu akciju "Afera Lavon". No, veze između Egipta i Zapada nisu
presjekli izraelski obavještajni agenti već sam egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser.

Sjedinjene Američke Države pokušale su posredovati u sukobu Egipta i Izraela obećavajući

izdašnu gospodarsku pomoć objema zemljama. U Egiptu su tu pomoć namijenili gradnji
Asuanske brane na rijeci Nil. No, dolaskom Gamala Abdela Nasera na čelo vojnog režima u
Kairu u travnju 1954 godine Egipat se počeo približavati Sovjetskom Savezu. Zabrinut zbog
egipatskog koketiranja sa Sovjetskim Savezom, američki predsjednik Eisenhower otkazao je

69
Kairu zajam za financiranje Asuanske brane. Do kulminacije zaoštravanja odnosa Egipta sa
zapadnim zemljama došlo je u srpnju 1956. godine egipatskom nacionalizacijom Sueskog
kanala, koja je opravdana potrebom pronalaženja izvora financiranja gradnje Asuanske
brane.

U listopadu 1956. godine na tajnom su se sastanku našli premijeri triju država, čiji su
strateški interesi u najvećoj mjeri bili povrijeđeni Naserovom politikom - premijer Francuske
Mollet i Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Velika Britanija je odlučila zaštititi
ugrožene interese svog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom te povratiti
svoj izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku. Francuska je, uz motive slične britanskim, računala
na to da bi rušenjem Nasera izravno utjecala i na slabljenje egipatske podrške tadašnjim
protufrancuskim ustancima u Alžiru, Maroku i Tunisu. Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu
bio je zainteresiran i Izrael koji je želio eliminirati najsnažniju protivničku vojsku i
neutralizirati baze palestinskih fedajina u pojasu Gaze. Na sastanku je postignut dogovor o
zajedničkoj vojnoj akciji na Egipat i o rušenju Nasera, po sličnom obrascu kojim je američka
CIA godinu dana prije srušila nacionalističkog iranskog predsjednika Mossadegha, koji je u
Iranu pokušao nacionalizirati zapadne naftne kompanije. Plan nazvan Operacija Teleskop
predviđao je napad Izraela na područje Sinajskog poluotoka nakon čega će se pod izlikom
zaštite stranih brodova u Kanalu u sukob umiješati Velika Britanija i Francuska. Početni
izraelski udar privući će egipatske snage na Sinajski poluotok, koje su onda zračnim
desantima britanskih i francuskih postrojbi u području Sueskog kanala trebale biti odsječene i
uništene. Izrael je u tajnosti mobilizirao sve motorizirane jedinice kojima je raspolagao i
pripremio se za iznenadni napad.

Desant na obalama Sueskog kanalaIzraelski napad, kojim je zapovijedao proslavljeni general

Moshe Dayan, počeo je u popodnevnim satima 29. listopada 1956 zračnim desantom na
području strateški važnog klanca Mitle na Sinajskom poluotoku, koji je imao važnu ulogu i u
svim sljedećim izraelsko-arapskim ratovima. Usporedo s padobranskim desantom na
područje Sinaja, ulaze i izraelske oklopne postrojbe. U skladu s prije dogovorenim, Velika
Britanija i Francuska 30. listopada diplomatskim putem traže povlačenje egipatskih i
izraelskih jedinica iz područja Kanala prijeteći vojnom intervencijom. Egipat je očekivano
odbio ultimatum te sljedeći dan počinju britanski i francuski zračni napadi na ciljeve diljem
Egipta. Zračni desanti britanskih trupa izvedeni su 5. studenog zapadno od Port Saida na
zapadnoj obali Sueskog kanala te francuskih padobranaca na području Port Fuada na
istočnoj obali Kanala, koje u potpunosti ovladavaju područjem Sueskog kanala.

Anglo-francuski napad na Egipat izazvao je oštru diplomatsku reakciju Sovjetskog Saveza, a

akcija je naišla na neodobravanje u Washingtonu, gdje je Eisenhowerova administracija bila
bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konzultacija sa Sjedinjenim Državama.
Bijela kuća je u tom trenutku bila zabavljena situacijom u Mađarskoj, gdje su sovjetski
tenkovi skršili mađarski ustanak, a Eisenhoweru ta kriza nije odgovarala ni zbog predstojećih
predsjedničkih izbora. Nakon američkog pritiska, Velika Britanija i Francuska bile su prisiljene
poštovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i francuske postrojbe povukle
su se 22. prosinca 1956 sa Sueskog Kanala, a izraelska vojska odlazi sa Sinajskog poluotoka
u ožujku 1957 godine.

Egipatska vojska je tijekom kratkog Sueskog rata 1956. teško stradala, zrakoplovstvo je
gotovo uništeno, a uvelike je oslabljena i ratna mornarica. Sueski kanal je bio zatvoren do
1957., a Egipat je 1962 nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine izvornim vlasnicima.
Arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte Zapadu,
stvarajući mali naftni udar i blagi nagovještaj velike naftne krize koja će se dogoditi nakon
rata 1973 godine. Unatoč činjenici da je s vojne strane operacija bila uspješna, za Veliku
Britaniju i Francusku je na političkoj i diplomatskoj razini bila potpuni fijasko i dovela je do

70
velikih potresa na domaćim političkim scenama. Paradoksalno, pobjednicima Sueskog rata
mogu se smatrati Izrael i Egipat. Izrael je dolaskom snaga UN-a na Sinajski poluotok i
svođenjem Egipta na razinu trećerazredne vojne sile ostvario svoj prvotni cilj da osigura
svoje južne granice za gotovo cijelo sljedeće desetljeće. Izrael je također ishodio pravo
prolaska brodova kroz Tiranski tjesnac, a vojna suradnja Tel Aviva s Francuskom u idućim se
godinama odrazila i na polju vojne industrije, koja je uz ostalo rezultirala i gradnjom
nuklearnog reaktora u Dimoni u Izraelu. Rat 1956. godine je za Izrael bio uspješan test
vlastitih oružanih snaga koje će idućih desetljeća igrati veliku ulogu u održanju Izraela. S
druge strane, Egipat je unatoč vojnom porazu zadržao nadzor nad Sueskim kanalom, a još je
važniji diplomatski prestiž koji je sebi Egipat priskrbio. Naser je politički ojačao u vlastitoj
zemlji te se nametnuo kao svearapski lider. Najveći dio tog utjecaja iskoristio je za stvaranje
protuizraelske koalicije.

Egipatski predsjednik Naser vješto je kapitalizirao politički prestiž stečen nakon Sueske krize
te je pedesetih godina XX. stoljeća figurirao kao neslužbeni lider arapskog svijeta. Naserov
panarabizam je 1958. godine konkretiziran ujedinjenjem Egipta i Sirije u zajedničku državu
nazvanu Ujedinjena Arapska Republika. Tu Naserov projekt nije stao, već se UAR povezala s
Jemenom u konfederaciju ambiciozno prozvanu Sjedinjene Arapske Države. Kao protuteža
socijalističkoj Ujedinjenoj Arapskoj Republici, u ožujku 1958. dvije su prozapadne arapske
monarhije Jordan i Irak ušle u federaciju nazvanu Arapska Unija. No, već u srpnju 1958 na
poticaj iz UAR-a srušena je iračka monarhija a irački kralj Feisal II. je u državnom udaru
ubijen, čime je propao projekt Arapske Unije. Ni Ujedinjena Arapska Republika neće biti
dugog vijeka - sirijski je entuzijazam brzo splasnuo nakon što je postalo jasno da
zajedničkom državom dominira Kairo, dok su se Irak, nakon rušenja monarhije, i Sudan
odbili pridružiti UAR-u. Projekt Ujedinjene Arapske Republike neslavno je raspušten 1961
nakon vojnog udara u Siriji.

Političke turbulencije u arapskom svijetu pedesetih godina bile su najteže u Jemenu gdje je
trajao građanski rat u koji su bile upletene i egipatske trupe, te u Libanonu u kojem su
političke napetosti, do kojih je dovela neravnomjerna raspodjela političke moći između
etničkih zajednica, eksplodirale 1958 u kratkotrajni građanski rat s tri tisuće poginulih. Tek je
američka vojna intervencija, kojom je Washington želio preduhitriti širenje panarabizma na
Libanon i silazak prozapadnog kršćanskog predsjednika Chamouna s vlasti, smirila situaciju.

Šestodnevni rat

Najveću korist od razjedinjenosti arapskog svijeta u svakom je slučaju imao Izrael, koji je u
to vrijeme i sam bio duboko u problemima. Gospodarska kriza i smanjenje useljavanja te rast
broja Židova koji su napuštali Izrael, kao i velike kulturološke razlike između različitih
židovskih zajednica, stvarale su sliku depresivnog društva u očekivanju novog rata. Razdoblje
nakon Sueskog rata nije prolazilo bez sukoba Izraela i okolnih arapskih zemalja. Između
1965 i 1967 godine dogodio se niz ozbiljnih čarki na granici Izraela sa Sirijom i Jordanom.
Sirijska podrška terorističkim napadima palestinskog Fataha na židovska naselja u skladu s
već ustaljenom praksom izazvala je seriju izraelskih vojnih odmazdi na sirijski teritorij.
Početkom 1967. učestali su napadi sirijskog topništva na Izrael, a u travnju su vođeni zračni
dvoboji između izraelskog i sirijskog zrakoplovstva u kojem je srušeno šest sirijskih letjelica.
Nove tenzije u odnosima s arapskim susjedima izazvala je izraelska odluka da skrene dio
toka rijeke Jordan radi navodnjavanja pustinje Negev, na što su arapske zemlje 1965 godine
odlučile osiromašiti tok Jordana skretanjem njegovih pritoka na svom teritoriju.

Sredinom svibnja 1967. Egipat je počeo koncentrirati svoje vojne snage na Sinajskom
poluotoku unatoč činjenici da su njegove vojne efektive bile bitno ograničene angažmanom u
građanskom ratu u Jemenu u kojem je sudjelovalo 50 tisuća egipatskih vojnika. Na egipatski
su zahtjev 18. svibnja sa Sinaja povučene snage UN-a, a potkraj svibnja Egipat je zabranio

71
prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac i tako blokirao južnu izraelsku luku Elat u
Akapskom zaljevu.

Nakon što su 30. svibnja 1967. jordanski kralj Husein i egipatski predsjednik Naser potpisali
sporazum kojim su dvije vojske stavljene pod zajedničko zapovjedništvo, procjene izraelske
obavještajne službe govorile su da je napad arapskih zemalja na Izrael siguran. Najveća
bojazan izraelskog zapovjedništva bila je istodobni rat na tri bojišta, koji je mogao biti
izbjegnut samo preventivnim izraelskim napadom. Na temelju takvih prosudbi izraelsko je
vodstvo na čelu s premijerom Levijem Eshkolom donijelo odluku o brzoj mobilizaciji i
grupiranju izraelskih snaga za napad. Dana 5. lipnja 1967 u 8 sati i 45 minuta počeli su
iznenadni udari izraelskog ratnog zrakoplovstva na deset egipatskih aerodroma te na sirijske
i jordanske, pa čak i na jedan irački vojni aerodrom. Tako su samo tijekom prvog dana rata
bombardirane 23 zračne luke u kojima je uništeno gotovo sve egipatsko, sirijsko i jordansko
borbeno zrakoplovstvo. Time je već u početku akcije ostvarena apsolutna izraelska nadmoć u
zraku, koja će omogućiti zrakoplovstvu da se idućih dana koncentrira na podršku kopnenoj
vojsci.

Slijeva nadesno: izraelski generali Uzi Narkiss, Moshe Dayan i Yitzhak Rabin ulaze u Istočni
Jeruzalem lipnju 1967Na jordanskom bojištu neprijateljstva počinju jordanskim granatiranjem
izraelskih položaja i zračnim napadima, a jordansko zrakoplovstvo bombardiralo je Tel Aviv.
Prvog dana rata oko podneva izraelske su snage prešle na sjeveru u napad u smjeru grada
Genina, kojeg sljedeći dan zauzimaju. Na dijelu bojišta prema Egiptu izraelske postrojbe su
prvog dana rata probile egipatske obrambene crte i zauzele područje pojasa Gaze. Izraelske
oklopne postrojbe prodrle su uzduž obale Sredozemnog mora prema Sueskom kanalu te
unatoč egipatskom otporu potkraj dana stigle na 30 km od kanala. Nakon više neuspjelih
protunapada, trećeg dana rata egipatske se snage povlače sa Sinajskog poluotoka prema
kanalu, dok ih Izraelci napadaju iz zraka i sa zemlje. Egipatska javnost nije bila obaviještena
o stanju na bojištu, već je pogrešno vjerovala da se događaji odvijaju u egipatsku korist. U
noći 6. lipnja Izraelci su izbili na područje Sueskog kanala kod grada Al-Quantarahe, a druga
izraelska skupina zauzela je klanac Mitla na središnjem dijelu Sinaja. Na krajnjem jugu
Sinajskog poluotoka Izraelci su zračnim desantom zauzeli grad Sharm al-Sheik, čime je
otvoren ulaz u Akapski zaljev. Na istočnom ratištu, Izraelci su potisnuli jordansku vojsku i
zauzeli stari dio grada Jeruzalema, a istog dana zauzeli su i Šhem (biblijski hrvatski prijevod
Šekem, arapski Nablus) i Arihu te izašli na zapadnu obalu rijeke Jordan, čime završavaju
borbe na jordanskom dijelu fronte. Četvrtog dana rata na sinajskom bojištu izraelske snage
odbile su nekoliko slabih egipatskih protunapada te su pred večer istoga dana osvojile obalu
Sueskog kanala u cijeloj dužini. Posredovanjem UN-a kasno u noć istoga dana prekinute su
borbe na sinajskom bojištu.

Sirijsko bojište je prva tri dana rata mirovalo, što je u potpunosti odgovaralo Izraelu koji je
tako oštricu svog napada mogao usmjeriti na Sinajski poluotok. Ono postaje aktivno tek
nakon što je Izrael stabilizirao situaciju na druga dva bojišta, tako 8. lipnja Izraelci prelaze u
masovni napad na sirijske položaje te su istu noć iz tri smjera probili sirijske položaje a
sljedećeg dana zauzeli su najveću sirijsku utvrdu Tel Taffar i otvorili put prema daljnjem
prodoru ka središnjim dijelovima Sirije. Idući dan je izraelska vojska ovladala cijelom
Golanskom visoravni. Posredovanjem UN-a 10. lipnja 1967. u 18 sati i 30 minuta prekinuta
su borbena djelovanja na sirijskom bojištu te je tako nakon 132 sata i 30 minuta borbenih
djelovanja završen Šestodnevni rat.

U Šestodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30 tisuća poginulih ili nestalih vojnika.
Izgubljeno je oko 70 posto naoružanja i opreme, a osobito teško stradala su zrakoplovstva
arapskih zemalja. Novonastalom situacijom izraelska se vojska opasno približila trima

72
arapskim prijestolnicama - Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50
km. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim područjem Izraela ili
četiri puta veći teritorij od onog iz 1949. nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. Još je milijun
palestinskih Arapa došlo pod izraelsku vlast, tako da je pod izraelskom vlašću bilo 1,5
milijuna Arapa. Izrael je anektirao stari dio Jeruzalema, gdje je arapskom stanovništvu
ponuđen izbor između izraelskog i jordanskog državljanstva, dok je u Judeji i Samariji
(Zapadnoj obali) i pojasu Gaze uspostavljena vojna vlast.

Za razliku od Jeruzalema, arapskom stanovništvu u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i Gazi

nije ponuđeno izraelsko državljanstvo, a s obzirom na to da ti teritoriji nisu bili anektirani.
Izraelska vojna okupacija novoosvojenih područja pod Moshe Dayanom na mjestu ministra
obrane pokazala se relativno blagom. Palestinskim je Arapima dopuštena određena razina
političkih sloboda i ostavljene su im lokalne institucije vlasti a Izrael nije dirao ni u pravne
sustave koji su do okupacije postojali, jordanski na Zapadnoj obali i egipatski u Gazi. Arapsko
stanovništvo se pokazalo izvorom jeftine radne snage za izraelsko gospodarstvo pa je počela
dnevna migracija Arapa s okupiranih područja u izraelske gradove, koja je potrajala tri
desetljeća.

Izrael je objavio namjeru da na novoosvojena područja naseli židovske stanovnike koji su

protjerani u ratu 1948. godine. Izraelski političar Yigal Allon bio je tvorac plana podizanja
židovskih stambenih naselja na strateški važnim točkama novoosvojenih područja, što je
označilo početak novovjekovnog židovskog naseljavanja u njihovu drevnu domovinu Judeju i
Samariju (Zapadnu obalu) i pojas Gaze, te istodobno postalo najvažniji razlog nespremnosti
Izraela da se tijekom mirovnog procesa devedesetih godina povuče s okupiranih područja.
Iako su u Šestodnevnom ratu uvelike smanjene vojne efektive arapskih zemalja i potvrđena
izraelska vojna moć, nije dugoročno riješen niti jedan regionalni problem nego je područje i
dalje ostalo žarište, što se potvrdilo već sljedećih mjeseci.

Pogranični sukobi i međuarapski sukob u Jordanu

Uvjerljiva izraelska pobjeda u ratu 1967. godine omogućila je Izraelu da odbaci sve pokušaje
nagodbe s arapskim susjedima. U studenom 1967. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda
donijelo je rezoluciju 242 kojom je pozvalo Izrael da se povuče s (većine) područja osvojena
te godine na obranjive granice u zamjenu za trajan mir, no rezoluciju su odbili i Izrael i
arapske zemlje.

Paralelno s diplomatskim naporima, arapske zemlje obnavljale su svoje oružane snage.

Zahvaljujući isporukama oružja iz Istočnog bloka, Egipat (tada još uvijek pod nazivom
Ujedinjena Arapska Republika) uspio je nadoknaditi gubitak ratnog materijala, a podizanju
borbene spremnosti pridonijeti je i dolazak sovjetskih vojnih savjetnika. Izdvojene oružane
provokacije na novostvorenoj crti razdvajanja uzduž Sueskog kanala, koje su trajale od ljeta
1967., postupno su prerasle u smišljenu strategiju slabljenja Izraela nanošenjem velikih
ljudskih gubitaka izraelskim postrojbama koje su držale položaje na Sinajskom poluotoku.
Imajući na umu ograničene izraelske ljudske potencijale, egipatski stratezi su smatrali da će
veći broj poginulih izraelskih vojnika prisiliti izraelsku javnost i izraelsku vladu na političke
ustupke.

U lipnju 1968 počinju egipatski topnički napadi na izraelske položaje uzduž sjevernog
područja Sueskog kanala. Za odmazdu je Izrael poduzeo nekoliko vojnih akcija na egipatskoj
strani kanala, uključujući i uništenje egipatskog elektroenergentskog sustava u listopadu
1968. nakon čega su egipatski topnički napadi na nekoliko mjeseci oslabili. Izrael je,
utvrđujući granicu duž Sueskog kanala, počeo gradnju opsežnog sustava fortifikacija koji je
dobio naziv po tadašnjem ministru obrane, Bar Levu (podrijetlom iz bivše Jugoslavije). Bar

73
Levova linija trebala je osigurati izraelsku južnu granicu, dok je na sjeveru prema Siriji
sagrađen niz utvrda na Golanskoj visoravni prozvan Golanskim zidom.

Početkom ožujka 1969 ponovno su eskalirali egipatski topnički napadi uzduž Sueskog kanala
u kojima su Izraelci imali velike ljudske gubitke i koji su se nastavili i sljedećih nekoliko
mjeseci. Nakon iznenadne smrti izraelskog premijera Eshkola i kratkog premijerskog
mandata Yigal Allona, na čelo vlade u Tel Avivu u ožujku 1969. dolazi beskompromisna Golda
Meir. Ona je izmijenila strategiju odgovora na egipatske napade prekidajući iscrpljujuće
topničke dvoboje na granici i ubacujući u borbu izraelsko ratno zrakoplovstvo. Od srpnja
1969. Izrael iz zraka sustavno bombardira egipatske protuzračne postaje te topničke i
tenkovske položaje duž Sueskog kanala. Izraelska zračna ofenziva nastavila se do prosinca,
kada se zbog uništenja egipatskih postaja protuzračne obrane mogla protegnuti i na
unutrašnjost egipatskog teritorija.

Teritorij koji je zauzeo Izrael tijekom Šestodnevnog rataPokušaj Egipta da se nosi s moćnim
izraelskim zračnim snagama pokazao se neuspješnim te se egipatska vojska potkraj 1969.
nalazila na rubu novog uništenja. Nakon što su u siječnju 1970. izraelski zračni udari dotakli i
predgrađe Kaira, Naser je otputovao na tajni put u Moskvu gdje je bio prisiljen zatražiti
pomoć od Sovjetskog Saveza. Moskva je nevoljko udovoljila egipatskom traženju, te je
poslala nove protuzračne bitnice i borbene pilote. Povećan broj protuzračnih bitnica na
području kanala stvorio je kišobran za egipatsko topništvo i uvelike ograničio učinkovitost
izraelskog zrakoplovstva.

Sovjetski angažman u Egiptu stvorio je probleme izraelskoj vojsci koja više nije dominirala
bojištem, a pojačano uplitanje Moskve u zbivanja na Bliskom istoku zabrinulo je i Sjedinjene
Američke Države koje su pritiskale Izrael da prekine zračnu kampanju. Washington je još
potkraj 1969. poslao državnog tajnika Rogersa sa zadaćom da postigne primirje.
Pokušavajući privoljeti Izrael na prestanak zračnih akcija, Sjedinjene Države su zaprijetile
obustavom ranije dogovorene prodaje borbenih zrakoplova. Pritisak iz Washingtona, uz jasne
dokaze o izravnom sovjetskom vojnom angažmanu, omekšao je izraelski stav te su
naposljetku Izrael i Egipat u kolovozu 1970 potpisali primirje koje je prihvatio i Jordan.

Tijekom dvogodišnje krize uzduž Sueskog kanala, Izrael je imao gotovo tisuću i pet stotina
poginulih vojnika, dok se egipatski gubici procjenjuju na nekoliko puta veći broj, a rat
iscrpljivanja ostavio je fatalne posljedice na čelne ljude Izraela i Egipta. Naime, u veljači
1969. umro je izraelski premijer Eshkol, a nedugo nakon potpisivanja primirja od srčanog je
udara u rujnu 1970. preminuo i egipatski predsjednik Naser. Suprotno odredbama
potpisanog prekida vatre, Egipat je nastavio premještati protuzračne bitnice u područje
Sueskog kanala, što će se pokazati vrlo važnim za uspješan prelazak kanala tijekom
Yomkippurskog rata 1973. godine. Miješanje Sovjetskog Saveza u regiju prisililo je
Washington da izravna protutežu, zbog čega se američka vojna pomoć Izraelu višestruko
povećala početkom sedamdesetih godina - u 1967. godini iznosila je tek 13 milijuna
američkih dolara, a godinu dana kasnije 76 milijuna, da bi se 1971 popela na čak 600
milijuna dolara.

Osim aktivnog područja Sueskog kanala, krajem šezdesetih godina ni sjeverna izraelska
granica nije mirovala. U napadima na Izrael iz uporišta na jordanskom i libanonskom
teritoriju bili su aktivni i palestinski fedajini. Izrael je, po već ustaljenom obrascu, odgovarao
napadima na Jordan i Libanon, što je imalo za posljedicu jačanje pritiska libanonske i
jordanske vlade na palestinske skupine na svom teritoriju. U ožujku 1968. Izrael je na
jordanskom teritoriju poduzeo operaciju Inferno usmjerenu na uništenje fedajinske baze, no
zbog loše koordinacije izraelskih postrojbi akcija je propala a u arapskoj je javnosti slavljena
kao pobjeda palestinskih gerilaca nad izraelskom vojskom. Porazi u ratovima 1948. i 1967.

74
godine stvorili su veliku palestinsku izbjegličku zajednicu u Jordanu. Njezin vojni i politički
utjecaj je tijekom godina rastao i rezultirao je uspostavom paralelnog sustava vlasti u
izbjegličkim naseljima. Prvo miješanje Palestinaca u jordansku politiku dogodilo se još 1951
godine ubojstvom jordanskog kralja Abdulaha. U srpnju 1966. Jordan je prvi put uskratio
podršku PLO-u, no zbog pritiska arapskog svijeta ona je nastavljena. Postupno se težište
aktivnosti palestinskih militanata u Jordanu preusmjerilo s borbe protiv Izraela u pokušaje
svrgavanja jordanskog kralja Huseina, a oružani sukob izbjegnut je zahvaljujući
posredovanju arapskih zemalja. U ljeto 1970. imenovana je nova jordanska vlada u kojoj je
sudjelovalo nekoliko simpatizera PLO-a. Između jordanske vlade i PLO-a potpisan je
sporazum kojim je fedajinima dopuštena sloboda kretanja, a PLO je pristao priznati autoritet
jordanskog kralja. No, jordansko prihvaćanje prekida vatre s Izraelom u kolovozu iste godine
izazvalo je sukobe jordanskih snaga sigurnosti i fedajina, a početkom rujna kralj Husein
jedva je izbjegao i drugi pokušaj atentata u istoj godini.

Eksplozije otetih zrakoplova u JordanuDogađaji u Jordanu kulminirali su u rujnu 1970.

koordiniranom otmicom pet međunarodnih putničkih zrakoplova, koje je izvela jedna od
brojnih palestinskih skupina aktivnih u Jordanu. Uništenje nekoliko otetih zrakoplova bila je
kap koja je prelila čašu jordanskog kralja Huseina. Sredinom rujna počeo je napad jordanske
vojske na paravojne palestinske formacije, koji je prerastao u otvoreni rat u jordanskim
gradovima. U arapskom svijetu on je poznat kao Crni rujan. Sukob je dobio međunarodni
karakter kada su 20. rujna Palestincima u pomoć stigli tenkovi sirijske vojske. Uplitanje Sirije
dovelo je u tešku situaciju malu jordansku vojsku. Kralj Husein bio je prisiljen obratiti se za
pomoć Izraelu. Nakon gubitka više od polovice tenkova i mogućnosti ulaska Izraela u rat,
sirijska vojska je četvrti dan operacije počela s povlačenjem iz Jordana.

Naposljetku, 25. rujna dogovoren je prekid vatre između palestinskih fedajina i jordanskih
vlasti, na temelju kojeg se fedajini trebaju povući iz Jordana. U završnim jordanskim
operacijama u ljeto 1971. likvidirane su posljednje palestinske skupine na jordanskom tlu.
Posljedice nasilnog obračuna s Palestincima za Jordan su u arapskom svijetu bile velike. Kralj
Husein bio je potpuno politički izoliran u arapskim političkim krugovima, jer su ga smatrali
najodgovornijim za izbijanje međuarapskog rata. PLO i veliki dio palestinskih izbjeglica otišao
je susjedni Libanon, koji će se sedamdesetih godina pretvoriti u novo ratno žarište regije.

Terorizam

Šezdesetih godina je bliskoistočni konflikt izašao izvan okvira regije. Nakon što je arapska
nemoć na bojnom polju dokazana u tri rata s ponižavajućim ishodom za arapske zemlje,
Palestinci su posegnuli za drugim metodama borbe. Desetine mladih Arapa čiji su roditelji
izbjegli iz nekadašnjeg britanskog mandata Palestine, a koji su rođeni i odrasli u izbjegličkim
logorima jer im je bila zabranjena repatrijacija od strane arapskih režima gdje su se nalazili,
bili su sedamdesetih godina spremni umrijeti za palestinsku stvar u spektakularnim
terorističkim podvizima. Sedamdesetih godina su svjetske agencije gotovo tjednim ritmom
izvještavale o nekoj terorističkoj akciji, ponekad izvedenoj tisućama kilometara daleko od
Bliskog istoka, iza koje su stajali Palestinci.

Ubrzo nakon svršetka Prvog izraelsko-arapskog rata 1949. godine počinju upadi palestinskih
fedajina na izraelski teritorij gdje su meta često bili izraelski civili, za što se Izrael revanširao
oružanim odgovorom na teritorij zemlje iz koje je napad došao. Osim u Izraelu, palestinske
izbjeglice su 1951. godine izvele ubojstvo jordanskog kralja Husseina I. Palestinski gerilski i
teroristički napadi na Izrael dobili su politički okvir na summitu Arapske lige u lipnju 1964
godine, u tada još uvijek arapskom Jeruzalemu, stvaranjem Palestinske oslobodilačke
organizacije. PLO Yassera Arafata će u kasnijem stadiju postojanja odbaciti terorizam i

75
izgraditi image političkog pokreta, no i dalje će zadržati veze s radikalnim palestinskim
skupinama.

Izraelske obavještajne službe su i same izvodile atentate i akcije terorističkog karaktera u

inozemstvu. Najznačajnija izraelska kampanja je bila tzv. Afera Lavon, usmjerena protiv
Egipta, a nazvana po izraelskom ministru obrane Pinchasu Lavonu. Naime, početkom
pedesetih godina su agenti izraelskog Mossada diljem Egipta postavljali bombe na zapadne
ciljeve, s namjerom diskreditacije novog egipatskog režima i sprečavanja britanskog
povlačenja iz Egipta.

Serija palestinskih terorističkih akcija

Palestinski terorist u MünchenuU lipnju 1968 godine trojica su Palestinaca otela zrakoplov
izraelske kompanije El Al na letu iz Rima u Tel Aviv. Iako su se otmice zrakoplova događale i
ranije, El Alov zrakoplov je bio prvi koji je otet u političke svrhe. Zahvaljujući publicitetu koji
je otmica priskrbila palestinskoj stvari, došlo je do eksplozije sličnih akcija u čemu su
ponovno prednjačili Palestinci. Uslijedile su nove velike palestinske terorističke akcije; u
kolovozu 1970. godine su simultano oteta četiri zrakoplova koja su uništena u jordanskoj
pustinji i iniciran je međuarapski rat u Jordanu. U rujnu 1972 godine, nekoliko dana nakon
početka Olimpijskih igara u Münchenu, osam terorista iz skupine "Crni rujan" upalo je u
Olimpijsko selo i uzelo skupinu izraelskih sportaša za taoce. Zahvaljujući prisutnim TV
kamerama iz cijeloga svijeta, milijuni ljudi su bili u prilici pratiti krvave događaje u
Olimpijskom selu kada je nakon traljave akcije njemačke policije poginulo svih devet talaca.

U lipnju 1976 godine skupina palestinskih terorista povezanih s njemačkom skupinom Baader
Meinhoff otela je zrakoplov Air Francea na letu iz Izraela u Francusku i preusmjerila ga
prema Ugandi u srcu Afrike. Otmičari su tražili puštanje zatvorenih palestinskih boraca u
Izraelu, Keniji, Zapadnoj Njemačkoj i Švicarskoj, prijeteći početkom likvidacije taoca. Iako je
izraelski stav prema terorizmu bio tradicionalno nepopustljiv, izraelska vlada se upustila u
pregovore dok je vojska užurbano radila na planu oslobađanja taoca. U iznimno rizičnoj
operaciji unatoč udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara, izraelski su komandosi, koje su
vodili budući izraelski premijer Ehud Barak i brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua
- Yonatan Netanyahu, svladali ugandske vojnike i otmičare. Taoci su oslobođeni uz
minimalne gubitke te dopremljeni u Izrael. Operacija izraelskih komandosa u Entebbeu 1976.
godine ostala je do danas jedna od najsmjelijih komandoskih akcija svih vremena.

Osobito su teške bile palestinske terorističke akcije s velikim civilnim žrtvama, među kojima
je bilo i mnogo djece. Otmica autobusa u mjestu Avivim Moshav 1970 godine, rušenje
stambene zgrade u naselju Kyrjat Shmona 1974. godine te škole u kibucu Maalot mjesec
dana kasnije, a veliki medijski publicitet dobio je PLO kada je zauzeo brod "Achille Lauro"
1985 godine.

Postupno su terorizam kao oblik političke borbe prihvatili gotovo svi politički pokreti diljem
regije. U Egiptu je sedamdesetih godina terorističku djelatnost prihvatio pokret Muslimanska
braća osnovan još dvadesetih godina XX. stoljeća. Najpoznatija akcija izvedena u suradnji s
drugom egipatskom skupinom Islamskim Jihadom jest ubojstvo egipatskog predsjednika
Sadata 1981 godine, kao odmazda za represije prema egipatskim fundamentalistima i
približavanje Egipta Izraelu. Muslimanska braća su igrala ulogu u zbivanjima u regiji; u
vojnom udaru u Sudanu 1989 godine te u neuspjelom ustanku protiv sirijskog režima u
gradu Hammahu 1982 godine. Nakon što su Muslimanska braća prihvatila politiku kao modus
djelovanja, devedesetih godina su glavninu terorističkih aktivnosti u Egiptu preuzele
terorističke organizacije Islamski Jihad i Gamma al Islamya.
U Libanonu je pak utjecaj Irana na lokalne šijite imao za posljedicu organiziranje terorističke
skupine Hezbollah i pojavu samoubilačkog terorizma. U travnju 1983 godine izveden je prvi

76
veliki samoubilački napad čiji je cilj bila američka ambasada u Bejrutu. Zgrada ambasade je
gotovo u potpunosti uništena, a akcija je odvela u smrt 63 čovjeka. 23. listopada iste godine
izvedena je nova velika samoubilačka akcija; simultani napadi automobilima bombama na
bazu američkih marinaca na bejrutskom aerodromu te na vojarnu francuskih padobranaca.
Poginuo je 241 američki marinac i 58 francuskih vojnika! Za američke oružane snage
samoubilačke su akcije u Bejrutu bile težak udarac i najveći ljudski gubitak nakon
Vijetnamskog rata, kao i za francusku vojsku nakon Alžirskog rata. Samoubilački napadi
Hezbollaha imali su izravne političke konzekvence. Naime Sjedinjene Američke Države, Velika
Britanija i Italija u veljači 1984 godine povukli su svoje vojnike iz Libanona, a nekoliko
mjeseci kasnije je to učinila i Francuska. Nakon što su izgubili zapadne vojnike kao metu,
Hezbollah se okrenuo samoubilačkim akcijama protiv izraelskih trupa u Libanonu i regularne
libanonske vojske. Ukupno je u Libanonu od 1983. do 1999 godine izvedeno pedesetak
samoubilačkih akcija, od čega se gotovo polovina može pripisati Hezbollahu.
Medijski najeksponiranije terorističke akcije devedesetih godina su u svakom slučaju bile
samoubilačke akcije palestinskih terorističkih skupina s ciljem potkopavanja bliskoistočnog
mirovnog procesa. S praksom samoubilačkih napada palestinske skupine počinju razmjerno
kasno, prvi napad je zabilježen tek 1994 godine. Dvije najvažnije palestinske terorističke
skupine koje su prakticirale samoubilačke napade jesu Hamas i Islamski Jihad, kojima se od
početka 2002 godine pridružila i skupina Brigade mučenika Al Aqse. Mete palestinskih
bombaša samoubojica gotovo su isključivo civili.

51.Socijalizam

Socijalizam je društveno-ekonomska formacija koja nastupa nakon revolucionarnog obaranja

kapitalizma (eksproprijacije) i koja čini prijelazno razdoblje iz klasnog društva u besklasno. U
socijalističkom načinu proizvodnje ne postoji nikakva posebna klasa ljudi koja u svojim
rukama monopolizira sredstva za proizvodnju. Isto tako ne postoji ni jedna klasa koja bi
zahvaljujući tom monopolu, mogla stalno prisvajati dio proizvoda što ga stvara druga klasa.
Sva osnovna proizvodnja sredstava nalaze se u općedruštvenom vlasništvu. Višak proizvoda,
stvoren pomoću tih općedruštvenih sredstava za proizvodnju, također je općedruštveno
vlasništvo.

52.Komunizam

Hrvatska enciklopedija, svezak 6 (2004), navodi slijedeća četiri značenja pojma

"komunizam":

1. Ideja savršenoga, besklasnoga društva potpune jednakosti ljudi.

2. Politička ideologija utemeljena na ukidanju privatnoga vlasništva i na uspostavi
zajedničkoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.
3. Politički pokret (komunistički pokret) koji obuhvaća ukupnost komunističkih stranaka
(često u njihovom nazivlju i : "partija"), organizacija i skupina u svijetu.
4. Polistički sustav totalitarne jednostranačke vlasti.

Za 3. i 4. značenje vidi i boljševizam.

U općem značenju (1.) riječ komunizam bilježi i Benešićev Riječnik hrvatskoga književnog
jezika, sv. 7, 1986, slijedećim primjerom: "Ne pomagati brata bijaše grijeh; bijasmo

77
komuniste među sobom" (August Šenoa). U trećem pak značenju: "Divlji komunist iz 1919."
(Slavko Kolar)

Ideja komunizma duboko je utkana u povijest zapadnog mišljenja: nalazimo je još u antičkoj
Grčkoj, kao i u prvotnom kršćanstvu.

U Novom Zavjetu, opis načina života prvotne kršćanske zajednice u Jeruzalemu daje nam
sliku idealne komunističke zajednice (u prva dva gore navedena smisla riječi "komunizam"),
u kojoj je ostvareno načelo "Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama":

»U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije
svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom
silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost.
Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće,
prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko
je trebao.« (Djela apostolska, 4:32-35)

Ananija i Safira pokušali su dio svojeg imetka sakriti od zajednice, ali ih je Petar prozreo, a
Duh Sveti učinio da padnu mrtvi, što je izazvalo veliki strah u Crkvi i kod svih, koji su to čuli.
(Djela apostolska, 5:1-11)

Komunizam su definirali Karl Marx i Friedrich Engels 1848. u knjižici s naslovom "Komunistički
manifest" koja je bila prvo objavljena u Londonu. Komunistički manifest je definirao utopiju -
komunizam gdje svi rade i uzimaju prema svojim potrebama, a u takvom društvu ne postoji
privatno vlasništvo, kapitalizam a ni država. Mnoge ideje koje su Marx i Engels iznjeli nisu
bile nove i one su se pojavile prije u dijelima Platona ("Država"), te u dijelu sir Thomasa
Morea ("Utopija"), no oni su uskadili te ideje s tadašnjim vremenom i shvaćanjima.

Komunistički manifest je nastao iz kritike tadašnjeg kapitalističkog društva i rastuće

industrijalizacije u Europi i u SAD. Komunistički manifest je doveo do stvaranja komunističkih
pokreta u mnogim zemljama, i u ranom 20. stoljeću je postala osnova boljševizma i Treće
internacionale. Ideje komunizma u interpretaciji Vladimira Iljiča Lenjina dovele su do
stvaranja Sovjetskog saveza i kasnijem rasprostranjenju komunizma kao državnog poretka u
mnogim zemljama svijeta (vidi Popis komunističkih država). Sve interpretacije bile su daleko
od komunizma koji je bio iznesen u Komunističkom manifestu, tj. utopijskog poretka.

53.Oktobarska revolucija

Okotbarska revolucija ili Listopadska revolucija je revolucija u Rusiji koja je dovela do

raspada Ruskog Carstva i stvaranja Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika.

U carskoj Rusiji sve do početka 20. stoljeća vladao je feudalni sustav koji je kočio razvoj
proizvodnih snaga što je pogodovalo razvoju revolucionarnih organizacija. Početkom 1917.
god. u Rusiji je bilo mobilizirano oko 16 milijuna ljudi, a oko 7 milijuna već je bilo izginulo,
ranjeno ili nestalo. Carska vojska bila je potisnuta s istočnog fronta i veliki porazi izazivaju
nezadovoljstvo u narodu, a car Nikola II. razmišlja i o sklapanju separatnog mira. U to
vrijeme skoro svi slojevi društva bili su spremni za prevrat. Najradikalniji su bili Boljševici koji
su željeli da takvo stanje iskoriste za dolazak na vlast.

Događanja

78
Dana 8. ožujka 1917. god. (23. veljače po starom kalendaru – Februarska revolucija) nemiri
se pretvaraju u pobunu. Počelo je rušenje carskog apsolutizma i polufeudalnog sistema u
Rusiji. U sljedeća dva dana postalo je jasno da je riječ o građanskoj revoluciji. Car raspušta
Dumu, ali je dio poslanika formirao Privremeni izvršni odbor. 12. ožujka vojska otkazuje
poslušnost i prelazi na stranu pobunjenika. Revolucionari zauzimaju Admiralitet, Zimski
dvorac (Ermitaž), Petrovpavlovsku tvrđavu i uhićuju posljednje članove carske vlade. Izvršni
odbor proglasio se privremenom vladom, a istovremeno se formirao Petrogradski sovjet od
250 članova koji je također želio djelovati kao vlada, pa je u Rusiji tako počelo razdoblje
dvovlašća. 14. ožujka Privremena vlada dobija podršku u odnosu na Sovjet. Vladavinu je car
povjerio bratu Mihajlu, ali je i on abdicirao, što su učinili i ostali članovi carske obitelji. Tako
je poslije 4 stoljeća završeno carsko razdoblje u povijesti Rusije. Privremena vlada imala je
vlast, s Aleksandrom Fjodorovičem Kerenskim kao najutjecajnijim članom, ali je stanje sve
više išlo na ruku radikalnim boljševicima.

Privremena vlada nije uspela riješiti ekonomsku krizu u Rusiji. Boljševici su svoju priliku
vidjeli u zahtjevu da Rusija odmah istupi iz rata. Ulice Petrograda 2. i 3. svibnja ponovo su
bile poprište nemira, koji su zahvatili i Moskvu.

17. srpnja u Petrogradu je nakon pogubljenja carske obitelji na ulicama bilo nekoliko stotina
tisuća ljudi. Dolazilo je do sukoba između demonstranata i vladinih odreda. Nemirima se
pridružuju i boljševici, a socijalist Kerenski s fronta dovlači vjerne jedinice i prelazi u
protunapad.

Na svom četvrtom kongresu boljševici donose odluku o oružanom sukobu. Rujna 1917. god.
njihov vođa, Vladimir Iljič Uljanov Lenjin razrađuje plan ustanka i metode osvajanja vlasti.
»Crveni komesari« danonoćno urgiraju za prekid rata i potpisivanje separatnog mira s
Njemačkom. Veći dio vojske bio je pod boljševičkom vlašću. Najaktivniji revolucionar bio je
Lav Trocki. Ipak, dio vođa Boljševika (Kamenjev i Zinojev) nije bio za ustanak, ali je konačnu
odluku ipak donio Lenjin.

7. studenog (25. listopada po starom kalendaru – oktobarska revolucija) počela je pobuna.

Tada je bio zakazan »drugi sveruski kongres sovjeta«. Naoružani ustanici kreću u akciju još u
zoru i zauzimaju najvažnije dijelove Petrograda. Otpora nije bilo, pa je grad već ujutro bio u
rukama boljševika, Vlada je još uvijek držala Zimski dovrac. Kerenski je uzalud pokušavao
prijeći u protunapad jer jedinice nisu izvršavale njegova naređenja. Krstarica »Aurora« odbija
isploviti i usmjerava topove prema Zimskom dvorcu. Odlično pripremljeni ustanak donio je
brzu pobjedu, praktično bez jednog pucnja. Tako je počela povijest komunizma u svjetskoj
civilizaciji.

8. studenog 1917. god. Kongres Sovjeta prihvatio je da se do Ustavotvorne skupštine osnuje

privremena vlada »radnika i seljaka«, pod nazivom «Sovjet narodnih komesara»
(Sovnarkom), koji je bio sastavljen isključivo od boljševika. Predsjednik je bio Lenjin,
komesar vanjskih poslova Trocki, a unutrašnjih Aleksej Ivanovič Rikov. Stvoren je i poseban
odbor za pitanje nacionalnosti čiji je predsjednik bio Staljin, budući crveni imperator.
Program ove vlade bio je utemeljen na Dekretima o miru i zemlji.

12. prosinca boljševici su poraženi na izborima, ali nisu ni pomišljali na predaju vlasti.

15. prosinca zaključeno je primirje s centralnim silama.

18. siječnja 1918. god. sastala se Ustavotvorna skupština u Tavričeskom dvorcu. Boljševčko
rukovodstvo ubrzo je odlučilo da zabrani rad skupštini, pa je 19. siječnja donijet dekret o
raspuštanju Ustavotvorne skupštine kojim se Sovjeti, kao klasne ustanove, proglašuju za one

79
koji jedino mogu da pobjede otpor imućnih klasa i da postave temelje socijalističkom
društvu.

Tako je boljševička vlast stala na noge, ali je uslijedio krvavi građanski rat. Veći broj viših
carskih oficira ustao je protiv boljševika, a prvi su se počeli okupljati Kozaci u bazenu Dona.
Sile Antante također su bile neprijateljski raspoložene prema novoj vlasti i razmišljalo se čak i
o formiranju jednog korpusa koji bi otišao za Rusiju i služio kao jezgra okupljanja »bijelih«.
To je podržao i Japan, ali predsjednik SADa Woodrow Wilson, u skladu sa svojim liberalnim
načelima, nije dao svoju suglasnost pa se bez američke pomoći nije moglo ništa ozbiljnije
poduzeti.

Siječnja 1918. god. stvorena je Crvena armija. Komandu nad vojskom preuzima Lav Trocki i
do jeseni okuplja čitavih 800.000 vojnika s krajnjim ciljem od 3 milijuna.

3. ožujka 1918. god. nakon dugih pregovora pod teškim uvjetima zaključen je i mir u tvrđavi
u Brest-Litovsku, čime je Lenjin vratio svoj dug prema Njemačkoj.

U travnju 1919. god. počelo je povlačenje francuskih i britanskih trupa iz Rusije. Do kraja
srpnja svi gradovi zapadno od Urala pali su u ruke boljševika. General «bijelih» Denjikin
kreće prema Moskvi u odlučujuću bitku i dolazi na 200 km od grada. 14. listopada Crvena
armija kreće u protuudar. Poraze doživljavaju i Judenič i Kolčak, a Vrangel emigrira u
Beograd. Zimi 1919.-1920. Crvena armija zauzima sve gradove u Sibiru. U ljeto 1920. god.
ratuje se u Besarabiji i Ukrajini. Crvena armija nadire kroz Poljsku i dolazi do Varšave, ali je
ne uspijeva osvojiti. Tijekom 1921. god. vođeni su povremeni sukobi. Lipnja 1922. Japanci se
povlače s ruskog Dalekog istoka. Tako je težak i nemilosrdan građanski rat došao kraju, a
oko 2 milijuna ljudi emigriralo je iz Rusije.

54. Vladimir Iljič Uljanov Lenjin

Ruski revolucionar, ekonomist, sociolog i filozof. Vladimir Iljič Uljanov ili kraće - Lenjin rođen
je 22. travnja 1870. godine u mjestu Simbirsk. Mjesto se za vrijeme komunizma zvalo
Uljanovsk (po Lenjinovom prezimenu) da bi padom komunizma mjestu bilo vraćeno staro
ime, ali se pokrajina u kojoj se nalazi i dalje naziva Uljanovska pokrajina. Završivši gimnaziju
u jesen 1887. godine upisao se na Pravni fakultet Kazanskog sveučilišta. Iste godine u
proljeće njegov stariji brat Aleksandar osuđen je na smrt i obješen zbog sudjelovanja u
pripremama za atentat na cara Aleksandra III. Potkraj te 1887. prvi puta je uhapšen i
Vladimir. Zbog sudjelovanja u studentskim nemirima isključen je s Kazanskog sveučilišta i
protjeran u selo Kokuškino gdje je proveo oko godinu dana. U svibnju 1889. godine obitelj
Uljanovih preselila se u mjesto Samara gdje je Vladimir ostao preko četiri godine. U proljeće
1890. dobio je dopuštenje da privatno polaže pravo na Petrogradskom sveučilištu, a već u
jesen 1891. položio je sve ispite s najboljom ocjenom. Prema tvrdnjama ljudi koji su ga tada
poznavali on je već u razdoblju od 1868. - 1889. u Kazanu postao uvjereni marksist. U jesen
1893. nastanio se u Petrogradu, tadašnjem centru ruskog revolucionarnog pokreta. Iz
Petrograda je oko sredine 1895. putovao na četiri mjeseca u inozemstvo (Njemačka,
Švicarska, Francuska), gdje je uspostavio veze s G. V. Plehanovim i P. B. Akseljrodom,
osnivačima prve ruske marksističke grupe Oslobođenje rada. Potkraj 1895. Lenjin je ponovo
uhapšen i proveo je u zatvoru preko godinu dana, a zatim je osuđen na trogodišnje
progonstvo u Sibir. Kao boravište vlasti su mu odredile Šušenskoe, zabačeno selo
Minusinskog okruga.

Tu se Lenjinu priključila Nadežda Konstantinova Krupskaja s kojom se vjenčao u ljeto 1898.

godine. Kada se 1900. našao na slobodi odmah se prihvatio onoga što je smatrao
neposrednim zadatkom ruskog marksista - organiziranju političke stranke. Na njegovu

80
inicijativu pokrenut je marksistički teorijski časopis Zora i novine Iskra koji će biti začeci nove
stranke. Na 2. kongresu Ruske Socijaldemokratske partije radnika (1898.) došlo je do raskola
unutar stranke na boljševike i menješevike. Nakon kongresa rascjep se još više produbio i
1903. Lenjin staje na stranu boljševika (revolucionarnog krila). Za vrijeme rusko-japanskog
rata (1904. - 1905.) zemljom se širi revolucionarno raspoloženje. Kako bi mogao iz blizine
voditi revoluciju on potkraj 1905. dolazi u Petrograd. Poslije poraza revolucije napušta Rusiju
i početkom siječnja 1908. stiže u Ženevu. Time počinje njegova druga emigracija koja traje
do 1917. godine. Kada je u ožujku 1917. u Rusiji pobijedila buržoasko-demokratska
revolucija i stvorena nova Privremena vlada Lenjin se ponovo vraća u domovinu. Dana 17.
travnja ujutro objavljuje svoj referat u kome tvrdi kako se dvovlašće ne može trajno održati
te da se boljševici moraju boriti da sva vlast prijeđe u vlast sovjeta. Dva dana kasnije (19.
travnja) Privremena vlada je dala nalog za njegovo hapšenje te Lenjin prelazi u ilegalu. Dana
7. studenog 1917. ujutro objavljen je Lenjinovom Lenjinov radni stolrukom napisan proglas
Građanima Rusije u kojem je objavljeno da je državna vlast prešla u ruke
Vojnorevolucionarnog komiteta pri Petrogradskom sovjetu radničkih i vojničkih deputata, a u
noći između 8. i 9. studenog Drugi sveruski Kongres sovjeta odlučio je formirati privremenu
radničko-seljačku vladu - Savjet narodnih komesara na čelu s Lenjinom.

Dvije rane zadobivene u eserovskom atentatu (1918.) nisu ostale bez posljedica te se
sredinom 1922. godine Lenjin teško razbolio. Njegovo zdravstveno stanje otada se u nekoliko
mahova popravljalo i pogoršavalo, tako da je privremeno odlazio na liječenje u Gorki i
ponovo se vraćao u Moskvu. Potkraj 1922. kritizirao je velikoruski šovinizam u postupcima
porušenih (rusificiranih) inorodaca Staljina, Džeržinskog i Ordžonikidzea. Iako bolestan,
spriječio je prihvaćanje Staljinova projekta automatizacije prema kojem je trebalo da se sve
sovjetske republike uključe u Rusku Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku, kao njeni
autonomni dijelovi. Nakon Lenjinove kritike izrađen je i prihvaćen novi projekt prema kojem
se sovjetske republike ujedinjuju na načelima dobrovoljnosti i ravnopravnosti u novu državnu
tvorevinu - SSSR. U svom Pismu kongresu koje je poznatije kao Lenjinov testament
(prosinac, 1922. - siječanj, 1923.) teško bolesni Lenjin apelirao je na svoju stranku da
sačuva jedinstvo svojih redova, te je u tu svrhu predložio povećanje broja članova
Centralnog Komiteta i smjenjivanje Staljina s dužnosti generalnog sekretara. Lenjinovo
hrvanje sa smrću završilo se 21. siječnja 1924. godine. Njegovi ostaci sahranjeni su u
Mauzoleju na Crvenom trgu u Moskvi gdje se i danas može vidjeti njegovo balzamirano tijelo
u staklenom kovčegu. Malo je poznato kako je Lenjinov mauzolej podignut bez njegove
suglasnosti i protiv volje njegove supruge Nadežde Krupske koja je prosvjedovla je protiv tog
obesmrćivanja svoga supruga. Staljin je stoga svojeglavoj Lenjinovoj udovici zaprijetio kako
će drugu Lenjinu naći drugu udovicu.

Zanimljivo je možda spomenuti da je upravo Lenjin potpisao ukaz o osnivanju prvog konc-
logora u Europi, u Solovkima, još 1918. godine, posijavši sjeme onoga što će pod Staljinom
postati gulag (ali i nastavljajući tradiciju koju je upoznao s druge strane, konfiniran u Sibir
1897.). Venedikt Erofeev podsjeća da je Lenjin poslao Felixu Džerzinskome bilješku da
pohapsi, trideset, četrdeset profesora kako bi uspostavili red. U tome približnom broju
Evtušenko vidi početak totalitarizma. I napominje da je u početku građanskog rata Lenjin
savjetovao Staljinu, komesaru u Caricinu (kasnijem Staljingradu, pa Volgogradu) da
telefonisticama u tamošnjoj centrali zaprijeti strijeljanjem ako se ne popravi kakvoća
telefonske veze s Moskvom

55. Kominterna

Složenica Kominterna potječe iz ruskog i kratica je za Komunistička internacionala.

81
Riječ je o tzv. Trećoj internacionali, osnovanoj u Moskvi 1919. godine, koja je okupljala one
stranke, nastale iz radničkog pokreta, koje su prihvatile lenjinističku teoriju i boljševističku
taktiku, nasuprot tzv. revizionistima iz Druge internacionale koji su se odrekli nasilne
revolucije kao metode ir pihvatili borbu za radnička prava putem sindikata, slobodnog tiska i
slobodnih izbora unutar institucija parlamentarne demokracije.

Nasuprot revizionista, koji su većinom zadržali naZIVsocijaldemokrati koji su mnoge radničke

stranke usvojile prije Prvog svjetskog rata, pripadnici revolucionarne struje su, po uzoru na
rusku partiju, usvojili za sebe ime komunisti, pa odatle i Komunistička internacionala.

Stranke u raznim zemljama, koje su pristupile Kominterni, proglašene su sekcijama te

nadnacionalne organizacije. To je bio slučaj i sa Komunističkom partijom Jugoslavije,
osnovanom 1919. Većinom je djelovanje tih partija u njihovim zeljama bilo zabranjeno (u
Kraljevini SHS to se dogodilo donošenjem Zakona o zaštiti države 1921. dok je prije toga
Obznanom zabranjena komunistička propaganda), pa su nastavile djelovati u ilegali. (Tamo
pak, gdje nisu bile zabranjene, slabo su prolazile na izborima - primjerice u Kraljevini SHS, na
izborima za Ustavotvornu skupštinu 1921., uz zabranu propagande, bili su tek treća stranka
po jakosti sa svega 58 mandata). To je naravno pridonijelo tome da uglavnom posve izgube
samostalnost, te je, osobito 1930-ih godina, politika Kominterne bila potpuno podređena
državnim interesima SSSR-a.

U skladu s tim interesima, Staljin je u vrijeme Drugog svjetskog rata raspustio Kominternu,
da ne kvari odnose sa zapadnim saveznicima. Jačanjem hladnog rata, godine 1947 kao
nasljednik Kominterne osnovan je Informbiro.

56. Staljin

Gruzijski revolucionarni marksist (kasnije je sam dodao Visarionovič svome imenu), i kasnije
doživotni diktator SSSR-a (1928. - 1953.). Rođen je 21. prosinca 1879. godine u mjestu Gori
(Tifilska gubernija) kao sin postolara i bivšeg kmeta. Oba roditelji nisu govorila ruski jezik, ali
ga je Staljin (što navodno znači - čovjek od čelika) naučio dok je pohađao višu vjersku školu
u rodnom jestu. Bio je i student teologije u pravoslavnom sjemeništu u Tifilisu iz kojeg je
izopćen 1899. godine jer se godinu dana ranije (1898.) pridružio ilegalnoj Ruskoj
socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Za pohađanje sjemenišne škole Soso (to mu je bio
nadimak u školi) dobio je stipendiju kao najbolji učenik u cijeloj školi.

Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u

Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhapsila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u
zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Kako ne bi
nabrajali sva njegova hapšenja i ine zločestoće samo ćemo spomenuti kako je između 1902. i
1913. godine Staljin hapšen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta je uspjevao
pobjeći. Njegov zadnji izgon desio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po
povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze
umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine
počinila je samoubojstvo 1932. godine. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917.
Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao bolješvičku frakciju unutar
stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u
organizaciji prepada banke u Tbilisiju kako bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to
vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine na kratko je bio
urednik partijskog lista Pravda (hrv. Istina), a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko
djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u veljači 1917. godine Staljin
se vratio u Petrograd (sada: Saint Petersburg), gdje je nastavio uređivati partijski list.
Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do

82
Lenjinovog dolaska u travnju. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica
vodili Lenjin je odbacio.

Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao
komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine.
Zajedno sa Jakovom Sverdlovim i Leonom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća
pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu sudjelovao i kao
zapovjednik na nekoliko bojišnica. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke
partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim
privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata sa najviše šansi da nasljedi
Lenjina. Kada je uklonio Trockoga Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem
Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga 50-og rođendana
1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinovog nasljednika. Godine 1928.
pokrenuo je kampanju nasilne kolektivizacije agrikulturnih dobara što je imalo kobne
posljedice na razvoj sela. Sredinom 1930.-ih Staljin je pokrenuo opsežnu kampanju političkog
terora. U montiranom suđenju Staljinovi bivši rivali unutar stranke (Zinovjev, Kamenev,
Tomski, Rikov, Buharin), vlade, vojske (Tuhačevski, Bliher i dr.) i inteligencije u kojima su
milijuni tzv. neprijatelja naroda utamničeni su, izgnani ili ubijeni. Svi oni priznali su svoje
navodne zločine protiv države. Sve to imalo je katastrofalne posljedice na državu, a
najvidljive je bilo u vojsci jer su čistke izvršene među visokim vojnim dužnosnicima imale
katastrofalne posljedice na spremnost Crvene armije na početku njemačke agresije na
Sovjetski Savez. Zbog svega toga strah od tajne policije, KGB-a, postao je temeljni dio
sustava vladavine zvanog staljinizam.

Nakon besplodnih pregovora o vojno-političkom savezu sa Zapadnim silama sklopio je 1938.

sporazum s nacističkom Njemačkom. Nakon njemačke agresije na Sovjetsk Savez (1941.), o
kojoj je bio više puta obaviješten ali je više vjerovao Hitleru nego vlastitim obavještajcima i
njemačkim vojnim prebjezima, Staljin kao ratni vođa uzima titulu generalisimusa. U vrijeme i
nakon 2. svjetskog rata sudjelovao je na konferencijama u Teheranu, Jalti i Potsdamu, a koje
su rezultirate time da zemlje Istočne i Srednje Europe potpadnu pod sovjetsku vlast. Zbog
nastojanja da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke
te time nametne svoju volju cijelom komunističkom pokretu izazvao je 1948. godine sukob s
jugoslavenskim komunistima (tzv. Rezolucija Informbiroa protiv KP Jugoslavije). To je
prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i približavanje Zapadu. Posljednje
godine svoje vladavine u siječnju 1953. godine naredio je hapšenja mnogim moskovskih
doktora, uglavnom Židova, optužujući ih za medicinska ubojstva. Činilo se kako se sprema
repriza Velikog terora iz sredine 1930.-ih ali je Staljinova iznenadna smrt 5. ožujka spriječila
još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno
ga je Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kultna ličnosti.

57. Nikita Sergejević Hruščov

Sovjetski komunistički vođa, generalni sekretar sovjetske komunističke stranke u periodu od

1953. do 1964. godine i premijer SSSR-a u razdoblju od 1958. do 1964. godine. Nikita
Sergejević Hruščov rođen je u mjestu Kalinovka, kao sin rudara. U mladosti je radio kao
pastir i bravar. Nakon služenja u carskoj vojsci (1914. - 1918.) i sudjelovanju u ruskoj
revoluciji pridružio se komunističkoj stranci i Crvenoj armiji 1918. godine i borio se u
građanskom ratu. Pohađao je visoku školu komunisitčke stranke 1921. godine i bio aktivan

83
član stranke sve do 1929. godine. Naredne dvije godine pohađao je Industrijsku akademiju u
Moskvi.

Hruščov je ubrzano napredovao u stranci, te je 1934. postao član Centralnog komiteta. U

razdoblju od 1935. do 1937. generalni je sekretar moskovskog regionalnog komiteta gdje
provodi industrijalizacijski program druge petoljetke. Godine 1938. premješten je u Ukrajinu
gdje vrši dužnost generalnog sekretara ukrajinske partijske organizacije i postaje privremeni
član partijskog Politbiroa. Punopravan član Politbiroa postaje 1939. godine kada je imenovan
u Prezidij Vrhovnog Sovjeta. Za vrijeme drugog svjetskog rata Hruščov je na čelu političkog
odjela Crvene armije na južnom frontu. Godine 1944. kada su Nijemci istisnuti iz Ukrajine
povjerena mu je obnova poljoprivredne proizvodnje, uspostava reda i kažnjavanje izdajica.
Vraćajući se u Moksvu imenovan je članom Sekretarijata partijskog Centralnog komiteta.
Kasnije će se istaknuti kao vodeći sovjetski poljoprivredni ekspert. Nakon smrti Staljina 1953.
postao je generalni sekretar Centralnog komiteta i time glava komunističke stranke SSSR-a.
Tada je započela borba za vlast između Hruščova; Georgija Malenkova, premijera i Lavrentija
Berije, šefa tajne policije (KGB). Malenkov i Hruščev, s još jednim dijelom vlade, željeli su
smanjiti moć KGB-a koji je u doba Staljina došao na zao glas. Berija je nasuprot njima želio
povećati političku moć KGB-a. Stranka je podržala Malenkova i Hruščova, a Berija je uhapšen
i smaknut 1953. godine. Hrušov je tada uspio pobijediti Malenkova jer je on kontrolirao
partijski aparat i na važne funkcije imenovao velik broj ljudi koji su mu bili odani. Stoga je
1955. godine Malenkov podnio ostavku.

Godine 1956. na XX. kongresu stranke Hruščov je poduzeo neočekivani korak i označio je
Staljina odgovornim za masovna ubojstva i deportacije, njemačku invaziju u 2. svjetskom
ratu i sovjetski raskid s Jugoslavijom. U skladu s tom politikom predovdio je sovjetsku
delegaciju na pregovorima u Beogradu, kojom prilikom je javno priznao pogrešnost
Staljinovog napada na KPJ (Komunističku partiju Jugoslavije) i Jugoslaviju. Hruščovljevi
motivi za destaljinizaciju bili su kompleksni. On je želio ponovo uspostaviti vladavinu zakona,
ali je također želio eliminirati suparništvo stranačkih i državnih službenika. Pored toga
Hruščov je bio umiješan u mnoge Staljinove čistke i terorističke akte te je tako mogao
ukazati na Staljinove ljude od povjerenja koji su bili još odgovorniji za zločine od njega
samoga. Međutim Hruščovljevi napori na destaljinizaciji ostali su samo na razotkrivanju
namještenih sudskih procesa i iznuđenih priznanja članova komunističke stranke. Nikada nije
povukao pitanje odgovornosti za pogubljenja i utamničenja milijuna običnih ljudi. Hruščovljev
najveći izazov na unutarnjopolitičkom planu bila je poljoprivreda. Dotadašnja vladina politika
prema poljoprivredi nije bila naročito realistička jer je od nerazvijene poljoprivrede željela
izvući vrhunske rezultate, a to nije išlo. Stoga je Hruščov dopustio da velike površine u
Sibiru, Uralau i Kazahstanu budu predane na upotrebu poljoprivrednicima. Međutim
proizvodnja se suočila s problemom klime, izborom usjeva te nedostatkom opreme i radnika.
Također je nastojao poboljšati i životni standard uspostavljajući minimalnu plaću 1956.
godine i izgrađujući velika kompleksna naselja.

U vanjskoj politici se zalagao za miroljubivu koegzistenciju sa Zapadom nastavljajući s

politkom čvrste ruke u zemljama Istočne Europe. Iako su građanski nemiri u Poljskoj 1956.
završili bez vojnog uplitanja, sovjetske su trupe izvršile invaziju Mađarske iste godine kako bi
skršile ustanak i ponovo postavile na vlast komunističku, prosovjetsku vladu. Odnosi sa
Sjedinjenim Državama također su bili napeti jer je Hruščov više preferirao nuklearno oružje
umjesto konvencionalnog naoružanja. Ove su tenzije kulminirale u vrijeme tzv. Kubanske
krize 1962. godine kada su Sjedinjene Države tražile da SSSR ukloni nuklearne projektile koje
je smjestio na Kubi. Nakon nekoliko veoma napetih dana SSSR se složio povući nukelarno
naoružanje s Kube. Nakon povlačenja u Kubanskoj krizi i time popuštanja Amerikancima
Hruščov je izgubio podršku KGB-a i konzervativnih članova komunističke stranke. Listopada
1964. smijenjen s dužnosti premijera i stranačkog vođe. Potom je optužen za političke
greške, uključujući tu i tzv. Kubansku krizu, uspostavu kulta ličnosti i dezorganizaciju

84
ekonomije. Do kraja godine nije bio član nijednog vladinog tijela. Godine 1966. izbačen je iz
partijskog Centralnog komiteta. Četiri godine kasnije (1970.) u Engleskoj su objavljena knjiga
Sjećanja koju je on navodno napisao, ali je Hruščov javno porekao da je knjiga autentična.

58. Leonid Brežnjev

( 1. siječanj 1907. - 10. studeni 1982. ) je bio Generalni sekretar komunističke partije
Sovjetskog Saveza ( vođa SSSR-a) od 1964 godine.

Od 1963. godine većina članova Politbiroa (tada se zvao Prezidijum) je došlo do zaključka
kako Hruščov više šteti nego koristi državi. U tadašnjoj "malenoj" zavjeri prisililo se Frol
Kozlova da odstupi se svog položaja potencijalnog nasljednika šefa države i da ga prepusti
Brežnjevu. Do prave smjene šefa države dolazi tek 14. listopada 1964 kada zavjera Suslov-
Kosigin-Brežnjev postiže puni uspjeh i smjenjuje Hruščova.

Nakon te smjene svoga zaštitnika Leonid Brežnjev je postao Generalni sekretar KP SSSR-a to
jest državni vođa. Tim državnim udarom se ubrzo stvorila situacija kakve nikada niti prije niti
poslije nije bilo u povjesti Sovjetskog Saveza.
U strahu od stvaranja novog velikog vođe ostali zavjerenici nisu imali nikakvu namjeru
prepustiti Brežnjevu vlast u državi tako da se ubrzo oformio neslužbeni trijumfirat:

Mihail Suslov je dobio zadatak održavanje pune kontrole na ideologijom komunističke

partije i tajnom policijom (KGB) dok je
Aleksej Kosigin dobio zadatak upravljanja vladom, a
Brežnjev je postao nominalni šef države (iako ne i predsjednik pošto ga je Hruščov
smjenio 1964. godine) i šef partije (koji nema veze s ideologijom !!).

Svi "trijumfiri" su se složili o potrebi širenja komunizma financijskom podrškom

komunističkim pokretima u svijetu (i vojnom podrškom afričkim komunističkim vladama),
održavanja status quo u Europi i zaštiti teritorijalnog integriteta Sovjetskog Saveza.

Gotovo odmah po stupanju na vlast Brežnjev drži govor kojom poziva na vraćanje
socijalizmu koji je postojao prije Hruščovljevih reformi. Kako bi dokazao to promjenu u
razmišljanju novog rukovodstva on svoju želju da postane nasljednik Staljina dokazuje
uzimajući za sebe titulu generalnog sekretara koju je uvijek koristio njegov uzor. U skladu s
tim počela su ponovno zatvaranja čiji broj će ipak preostali trijumfiri blokirati da se ne bi
došlo do negdašnjih čistki. Tijekom Češkog proljeća 1968. godine Brežnjev organizira vojnu
intervenciju za povratak komunističkog režima nakon čega objavljuje svoju doktrinu.

Odnosi s Kinom. Tijekom vladavine Hruščova je došlo do pogoršanja odnosa s Kinom oko
za obične ljude nepotrebnog pitanja lider koje države je lider komunizma. Kako je pokušaj
mirenja iz 1965. godine propao dolazi do daljnjeg pogoršanja odnosa koje će izazvati
kratkotrajni rat 1969. godine čiju daljnju eskalaciju će spriječiti Kosigin ličnom intervencijom.
Bez obzira na taj strah općega rata sada se Kina okreće SAD-u što dovodi u Moskvi do
panike i potrebe opuštanja napetosti u odnosima s Washingtonom.

Odnosi s Zapadom. Takav razvoj događaja stvara tijekom sedamdesetih godina politiku
detanta, potpisivanje sporazuma SALT radi ograničenja nuklearnog oružja i
sporazuma u Helsinkiju gdje SAD priznaje SSSR-u kontrolu nad istočnom Europom ali traži
također da on poštuje ljudska prava. Istovremeno s takvim vanjskopolitičkim promjenama
unutar Sovjetskog Saveza se nastavljala borba za vlast protiv Suslova i Kosigina koji su htjeli
blokirati jačanje kulta ličnosti državnog vođe. Kao godina koja označava preokret se najčešće
navodi 1977. kada Brežnjev napokon uspjeva smjeniti Podgornija koji je bio predsjednik

85
SSSR-a kako bi zauzeo njegovu poziciju. Sada on napokon postaje vodeći trijumfir iako još
uvijek ima nekakva ograničenja svoje vlasti.
Predsjednik Jimmy Carter i Brežnjev potpisuju SALT II pakt u Beču 15. lipnja 1979.

Ekonomija i način vladanja. U svojoj konzervativnoj politici Brežnjev se odlučio odreći

većine nužnih ekonomskih reformi iz doba Hruščova vraćajući se na politiku teške industrije i
utrke u naoružanju iz doba Staljina. Rezultat toga je postala stalna stagnacija ekonomije
koja nije bila u stanju niti približno pratiti razvoj kapitalističkih društava .
Poljoprivreda što je postigla kakav takav uspjeh otvaranjem novih područja za obradu
tijekom režima prethodnika sada propada zbog nedostatnih ulaganja što se ponavlja u svim
ostalim ekonomskim granama. Čak stanovi i zdravstvo što je najosnovanije u svakom
socijalističkom društvu doživljava svoju stagnaciju. Jedino što napreduje u ovoj sumornoj
atmosferi je broj birokrata što gotovo sigurno ima veze borbama frakcija unutar
komunističke partije tako da svaka od njih želi namjestiti svoje ljude na odgovarajuća mjesta
u državnoj upravi.

S druge strane Brežnjev uživa u svojoj situaciji rušeći redovno moral svojih suradnika. Ovaj
državni vođa SSSR-a je više nego itko prije ili kasnije patio od kompleksa vlastite
veličine što je dovodilo do neugodnih situacija. Dok država propagira parole u stilu svi
smo jednaki on kupuje sebi luksuznu zapadnu robu trošeći na to devize kojih SSSR-a nema
dovoljno za kupovinu državi potrebnih stvari. Gotovo odmah stupajući na vlast Leonid
Brežnjev dolazi u sukob s vojnim herojima iz Drugog svjetskog rata šaljući ih prisilno u
penziju jer govore neistine kako su oni odigrali važnu ulogu u konačnoj pobjedi. Iz
perspektive Brežnjeva svatko zna kako je on i samo on odgovoran za ovu pobjedu u ratu dok
svi ovi nepoznati maršali imena Žukov, Konev ne rade ništa druge nego mu kradu zasluženu
slavu. U skladu s takvim mišljenjem o sebi on je patio od želje da dobije što veći broj
priznanja za razne zasluge . Zbog toga je uspio postati jedan od ljudi s najvećim brojem
medalja u povijesti !! U skladu s takvim svojim stanjem uma on zahtjeva povećanje broja
lansiranja letjelica u svemir kako bi dobio zavist cijelog svijeta za svoje uspješno upravljanje
državom. To će na kraju dovesti do redovitih nesreća koje su posljedica nedovoljnih kontrola
prije lansiranja što većeg broja letjelica u što kraćem vremenu.

Kraj. Pobjeda Brežnjeva tijekom unutarstranačkih borbi je ubrzo postala pirova pošto se
njegovo zdrastveno stanje počelo pogoršavati, a vlast će se ponovno vratiti u ruke Kosigina i
Suslova. Kako se tijekom cijele vladavine nije bavio unutrašnjom politikom (osim
kadrovskih borbi) tako se i sada pred kraj života ništa nije promjenilo. Dok on potpisuje
sporazum SALT II (predsjednik Jimmy Carter i Brežnjev potpisuju SALT II pakt u Beču 15.
lipnja 1979.) i šalje nelegalno vojsku u Afganistan (bez dopuštenja Politbiroa) ne razmišlja o
posljedicama po ekonomiju, a američki odgovor dovodi državu u probleme kada se
proglašava embargo na prodaju žita SSSR-u. Od te 1980. godine Brežnjev je usamljeni,
izolirani starac koji je okružen dužnosnicima što zahtijevaju promjene kojima se on protivi.
Niti smrt Kosigina 1980. i Suslova 1982. godine to ne mijenjaju pošto vlast pada u ruke
Andropova i prije smrti tadašnjeg vođe. Leonid Brežnjev umire nakon duge i teške bolesti 10.
studenog 1982. godine u Moskvi.

59. Mihail Sergejevič Gorbačov

kako glasi njegovo puno ime i prezime, rođen je 2. ožujka 1931. godine u mjestu Privoljnoje
(današnja Ukrajina) na radost oca Sergeja i majke Marije (rođ. Pantelejevna; i što je možda
zanimljivo - za razliku od sina i muža pravoslavne vjere). Gorbačovljevi preci doselili su se u
Privoljnoje krajem četrdesetih godina 19. stoljeća. O samom mjestu dovoljno govori podatak

86
da Privoljnoje ima jednu jedinu popločanu ulicu i oko tri tisuće žitelja koji žive u kolibama.
Gorbačovljevi su mjestu ostavili i svoj pečat. Tako je u mjesnoj knjizi poginulih u 2.
svjetskom ratu upisano nekoliko Gorbačova, a jedan od prljavih putova u selu neslužbeno je
poznat kao Gorbačovljeva ulica.

U 2. svjetskom ratu je sudjelovao i Gorbačovljev otac koji je ranjen na ruskoj fronti. Poslije
rata je radio kao vozač traktora na kolektivnom dobru, a preminuo je 1977. godine. Izašao je
ujutro nahraniti stoku i naprosto se srušio i umro, kaže Grigorij Gorlov, bivši pokrajinski
sekretar u Krasnogvardejsku i obiteljski prijatelj. Gorbačov je tada već bio pokrajinski
sekretar i svi smo bili u Moskvi, neposredno prije početka XXV. partijskog kongresa. Iz
ministarstva obrane avionom su ga prevezli na sahranu i vratili iste večeri. Bio je žalostan,
dakako, ali slijedećeg jutra bio je prisutan. Nije propustio ni minutu kongresa. Sergej
Gorbačov sahranjen na mjesnom groblju kojim dominiraju grobovi s križevima, ali ne i na
grobu Gorbačovljeva oca. Nad njegovim grobom je samo glatki kamen od crnog granita.

U usproedbi s milijunima drugih, Gorbačov i njegova obitelj razmjerno su malo stradali u

povijesnim kovitlacima. Ni rat ni kolektivizacija je nisu razorili. Obrađivanje zemlje, u ritmu
žetve i sjetve, dominiralo je njihovim životom. Ipak se ne može zanemariti skromnost u kojoj
je sovjetski vođa proveo djetinstvo. Može se reći da je rođen sa seljačkom drvenom žlicom u
ustima. Omiljeni obrok u djetinstvu bio mu je - po riječima Aleksandra Jakovenka koji je s
njim radio na polju - kvas, napitak od fermentiranog kruha, i holodjec, kuhane svinjske
nogice s mrkvom i lukom. Radeći s ocem i obitelji Jakovenko, Gorbačov je u mladosti
provodio ljeta žanjući žito na rasklimanom kombajnu S-80. Ekipa Gorbačov-Jakovenko imala
je uspjeha pa im je posvećen veliki naslov na prvoj stranici mjesnog lista Put Iljiča, 20. lipnja
1948. godine - Drug S. Gorbačov spreman za žetvu. Sljedeće godine dok je pohađao srednju
školu u Krasnogvardejsku njihova ekipa je osvojila Medalju crvene zastave.

Kasnije Gorbačovljevo samopouzdanje na svjetskoj pozornici vuče korijene iz dramske grupe

u kojoj je glumio dok je pohađao srednju školu. U Krasnogvardejsku je glumio princa
Zvjezdiča u Ljermontovljevoj Maskeradi i Mezgira u Snjeguljici Ostrovskoga. Njegova
dramska karijera pridonijela je jačanju veze s Julijom Karagodinom, kćerkom siromašnog
učitelja iz sela Ladbolke. Jedno vrijeme Mihail je živio u njenoj kući, a imao je čak hrabrosti
reći njezinoj majci da mu se Julija sviđa. Danas to ne izgleda ništa posebno ali u to doba
takvo što je bilo izvan svake uobičajenosti. No, kako bilo Julija ja malo slagala majku rekavši
joj kako njih dvoje samo rješavaju neke komsomolske probleme. Karagodina tvrdi kako je
Mihail nekada znao biti Na sahrani svoje suprugehladan i poslovan. Jednom se na sastanku
Komsomola što se održavao u mjesnom kinematografu jako naljutio na Juliju zato što nije na
vrijeme završila novine koje su objavljivali. Unatoč njihovoj bliskosti pred svima joj je
prigovorio rekavši kako nije izvršila svoju dužnost. Poslije se ponašao kao da se ništa nije
dogodilo, rekao je Juliji: Hajdemo u kino. Vidno zbunjena Julija nije znala što se dešava, na
što je Gorbačov reagirao riječima: Draga moja, jedno nema veze s drugim.

Gorbačov je u Moskvu stigao u rujnu 1950. godine. Na Moskovskom državnom sveučilištu do

1955. studirao je pravo, stanovao je u studentskom domu, u sobi koju je dijelio s još
šestoricom. Pretrpani dom što se raspadao bio je nekada vojarna za vojnike Petra Velikog.
Rudolf Kolčanov koji je za vrijeme studija dijelio sobu s Gorbačovom o njemu kaže: Mnogo je
radio, znao je slušati, bio je tolerantan, pristojan, ali je umnogome bio poput drugih. Ni u
čem nije bio najbolji učenik. I vjerovao je u ono što su nas učili o Staljinu. Nije se doimao
kao neki veliki reformator i svjetski vođa koji samo čeka da stupi na pozornicu. U sobi što ju
je Mlynar (češki student i Gorbačovljev prijatelj iz tog vremena) dijelio sa šest ratnih
veterana studenti bi zaključavali vrata i okretali Staljinov portret prema zidu - otkrivajući na
pozadini amaterski portret carskog dvorjanina - te pili i pričali cijelu noć. Ali činilo se da
Gorbačov izbjegava piti previše. U tomu je bio izbirljiv. - kaže Kolčanov drugi Gorbačovljev
prijatelj iz studentskih dana. Kolčakov se također sjeća da se Gorbačov iz domske knjižnice

87
vraćao tek oko dva ili tri sata noću. Na predavanjima se nije izdvajao iz mase studenata osim
jednom prilikom 1952. godine kada je profesor držao predavanje o temi Marksizam i pitanja
jezika, govoreći monotono - zapravo čitajući izravno iz Staljinovih djela - Gorbačov je ustao i
rekao: Poštovani profesore, čitati znamo i sami. Kako vi tumačite tekst i zašto ne bismo
raspravljali o tome? Nakon toga pozvan je u dekanov ured na razgovor, ali nije kažnjen. Lev
Judovič i Fridrik Neznanski, dva emigranta koji danas žive na Zapadu, a studirali su zajedno s
Gorbačovim sjećaju ga se kao čvrstorukaša u Komsomolu koji je držao govore osuđujući
nedostatke i mane svojih kolega, članova partije. Pišući u jednom emigrantskom listu
Neznanski se sjeća da je slušao metalni glas sekretara Komsomola Pravnog fakulteta,
Gorbačova, kako traži isključenje iz stranke za najmanji prekršaj - od pričanja neprimjerenih
političkih viceva do izbjegavanja odlaska na kolektivna dobra.

Na polovici svog petogodišnjeg studija Gorbačov je upoznao Raisu Maksimovu, studenticu

filozofije iz Sibira. Nekoliko Gorbačovljevih prijatelja je polazilo tečaj plesa i jednoga dana su
Gorbačov i Kolčanov svratili onamo pod izlikom da će im se narugati. Već smo bili spremni
reći: Nazivate se pravim muškarcima, a pogledajte ovo. - kaže Kolčanov. Ali tada je jedan
naš prijatelj, Volođa Kuzmin, upoznao Mihaila sa svojom plesnom partnericom. Bila je to
Raisa Maksimova. Mislim da je za Gorbačova to bila ljubav na prvi pogled. Upravo kao na
filmu. Bila je tako dojmljiva. Po Mlynarovim riječima Gorbačov se svidio Raisi zato što nije bio
vulgaran. Gorbačov je diplomirao 1955. i otišao u Stavropolj. Ondje je započeo svoj uspon u
Komunističkoj partiji. Možda je zanimljivo spomenuti da je već s 18 godina Gorbačov postao
kandidat za člana komunističke stranke. Razlog u tako ranom interesu za politiku vjerovatno
leži i u tome što je Gorbačovljev djed po majci bio komunist (kasnije i upravitelj kolhoza).
Neki izvori kažu da je upravo on presudno utjecao na rani Gorbačovljev razvoj, dajući
dječaku savjete o poljoprivredi i knjige na čitanje (Puškinove pjesme, Ljermontovljeva
Junaka našeg doba) iz neuobičajeno dobro opremljene knjižnice.

Raisa Maksimova GorbačovGodine 1970. izabran je u Vrhovni sovjet, da bi već 1971. postao
član CK KPSS-a i to ostao sve do 1991. godine. Od studenog 1978. obnaša dužnost sekretara
za agrokulturu pri Centralnom komitetu, a iste godine za stalno se seli u Moskvu. U periodu
od listopada 1980. godine pa sve do kolovoza 1991. član je Politbiroa CK KPSS-a. Dana 11.
ožujka 1985. izabran je za generalnog sekretara CK KPSS-a na izvanrednoj sjednici stranke.
U razdoblju od 1985. - 1988. godine član je Predsjedništva (Prezidijuma) Vrhovnog sovjeta.
Istodobno iz korijena mijenja sovjetsku vanjsku politiku. Na XXVII. kongresu KPSS-a (veljača
- ožujak 1986.) obznanio je javnosti sovjetski program za svijet bez nuklearnog naoružanja
do 2000. godine. Također je pokrenuo radikalni program reformi i rekonstrukcije (tzv.
perestrojka - hrv. prestrojavanje) sovjetske ekonomije i političkog sustava. Politkom glasnosti
(hrv. otvorenosti) potakunut je, između ostalog, val većih građanskih sloboda, javnih
rasprava i mogućnost slobodnog izražavanja. Njegova politika dovela je i do toga da su se
1989. godine sovjetske trupe povukle iz Afganistana.

Dana 19. kolovoza 1991. pripadnici KPSS-a pokušali su izvršiti državni udar za vrijeme dok je
Gorbačov bio na godišnjem odmoru. Nekoliko dana kasnije, točnije 21. kolovoza Gorbačov se
vraća u Moskvu. Do kraja kolovoza daje ostavku na mjesto generalnog sekretara CK KPSS-a.
Nedugo potom - 25. prosinca govoreći na televiziji daje ostavku i na mjesto predsjednika
Sovjetskog Saveza Socijalističkih Republika (SSSR). Istog dana potpisao je sporazum prema
kojem kontrolu nad nuklearnim naoružanjem prepušta ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu.
Od lipnja 1993. Gorbačov je predsjednik organizacije Green Cross International. Tri godine
kasnije (1996.) neuspješno se kandidrao za ruskog predsjednika. Trenutačno je predsjednik
Međunarodnog fonda socio-ekonomski i političkih studija poznatijeg kao Gorbačovljev fond.
Dana 20. rujna 1999. doživljava težak udarac jer u Sveučilišnoj bolnici u Münsteru, oboljela
od leukemije, u dobi od 67 godina umire Gorbčovljeva supruga Raisa Makismova Gorbačov.

88
60. Kraj Sovjetskog Saveza

Početak 1990. godine zatiče ovu državu u totalnom rasulu pod rukovodstvom nesposobnog
predsjednika. Tijekom 5 godina njegove vladavine državni budžet je prešao s onog potpuno
uravnoteženog na godišnji deficit od 109 milijardi rubalja. Slično tome strani dug je u ovom
istom razdoblju prešao s nula dolara na 120 milijardi, a ljudi su kući od posljedica slavljene
Perestrojke trpjeli nestašice kakve nikada nisu doživjeli ! To zajedno s nemirima u
republikama SSSR-a gdje se poslije izbora na vlasti pojavljuju nacionalisti koji žele punu
nezavisnost dovodi do uništenja zajedničke države. Prvi potez u ovome smjeru postaje
doneseni zakoni u Baltičkim republika gdje lokalni jezici dobivaju prvenstvo nad ruskim. Kako
to prolazi bez reakcije Gorbačova Armenija donosi svoju ustavnu odluku da njeni zakoni
postaju važniji od Sovjetskih na koje će ona moći uložiti veto. Pošto je i to prolazi bez
reakcije Kremlja Litva odlučuje u ožujku 1990. godine proglasiti nezavisnost što ponovno
prolazi bez spomena vrijednog odgovora u svrhu očuvanja ustavnog poretka. Ta situacija
dovodi u svemu osim imena do kraja Sovjetskog Saveza pošto sada i ostale republike znaju
da mogu proglasiti nezavisnost bez straha od posljedica. U posljednjem pokušaju očuvanja
državne zajednice dolazi do raspisivanja referenduma u ožujku 1991. godine s pitanjem ako
treba Sovjetski Savez nastaviti s svojim postojanjem. Bez obzira na podršci od
referendumskih 76 posto bilo je prekasno za sve. Odluka Gorbačova da se 20. kolovoza
1991. godine u Moskvi izvrši okupljanje državnih čelnika Sovjetskih republika kako bi se
službeno ubio Sovjetski Savez i stvorila nekakve nova unija je za tamošnje rodoljube bilo
jednostavno previše i oni su odluči preuzeti sudbinu države u svoje ruke. Na dan 19. kolovoz
1991. godine premijer Valentin Pavlov, potpredsjednik Gennadij Janaev, ministar unutrašnjih
poslova Boris Pugo, ministar obrane Dmitrij Jazov i šef KGB-a Vladimir Krjučkov su preuzeli
vlast i dali proglas kako je Gorbačov smjenjen radi bolesti. Oni su u dokazu svoje aparatičke
radne povjesti očekivali da će taj proglas biti dočekan u tišini od naroda koji se neće buniti.
Kada je taj "mirni" narod izašao na ulice nisu znali što napraviti i prepuštaju vlast ponovno
Gorbačovu ( jedan od zavjerenika je počinio samoubojstvo ). Sada ponovno na vlasti on
nastavlja s svojim projektom stvaranja nove unije koja se i potpisuje s Rusijom, Armenijom,
Bjelorusijom i centralno azijskim sovjetskim republikama. Taj potpis na kraju ništa ne vredi
pošto na novom referendumu Ukrajina 1. prosinca 1991. godine proglašava svoju
nezavisnost. Beloveškim sporazumom iz 8. prosinca 1991 godine predsjednik Rusije Boris
Jeljcin, predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk i onaj od Bjelorusije Stanislav Šuškevič potpisuju
smrt Sovjetskog Saveza i nezavisnost vlastitih država. Ovo stanje na kraju priznaje i
Gorbačov na božić 1991. godine kada podnosi ostavku na svoj položaj pošto država više ne
postoji. Formalno Sovjetski Savez je ukinut 1. siječnja 1992. godine.

89