Sacir Filandra u svojoj knjizi Bosnjaka politika u dvadesetom stoljecu vidi uzroke nedostatka

svijestu o Bosnjastvu u kasnom ulazenju Bosnjaka u nove drustvene tokove, bez jake
gradanske klase i nacionalne inteligencije to Bosnjasto je zamrlo zajedno sa listom Bosnjak.
I jos jedan momenat treba naglasiti, a to je nova situacija u kojoj su se Bosnjaci nasli, smjena
vlasti nad Bosnom izazvala je sok za vecinu Bosnjaka, Austrijance su smatrali neprijateljskim
faktorom kao i sve ideje koje su dolazile sa njima, spas su vidjeli u odrzavanju starog sistema
i njihovo Bosnjastvo je bilo zasnovano iskljucivo na feudalnim koncepcijama i kako bi se
razlikovali od Turaka.
Ovdje vrijedi istaci i zalaganje politicara Vasi beg Biscevica za Bosnjastvo kao i
korespodenciju izmedu Spahe i Hrasnice oko osnivanja Bosnjacke muslimanske stranke,
medutim tu su naisli na ostre reakcije iz Beograda i Zagreba zbog toga sto Vlasi ne vole taj
naziv.
Ovaj sam podatak nasao u diplomskom radu Malika Secerovica a tema je
INTERKONFESIONALNO BOŠNJAŠTVO DO 1918. GODINE
(DIPLOMSKI RAD)
Isto primjecuje i profesor Rizah Grude, Bosnjaci od dolaska Austrijanaca napustaju ime
Bosnjak i identifikuju se vise sa vjerom zbog bojazni da ne izgube vjerski identitet, evo jedan
dobar tekst koji to fino oslikava sa portala ljutibosanci.com.

Ime: BOSNJAK

Ime Bosnjak je staro ime, turski oblik imena Bosnjanin, koje od davnina oznacava covjeka iz
Bosne. A Bosna se prostirala od Like na sjevero-zapadu pa sve do Sare na jugo-istoku. Citav
taj prostor u doba Tvrtka i Kulina bana i u vrijeme Turaka naseljavali su Bosnjaci i Albanci, a
u malom procentu Srbi.

Bosnjaci, Albanci i Crnogorci su potomci starih Ilira - najstariji narod na Balkanu. Naime, od
Austro-ugarske monarhije ime Bosnjak je bilo ustaljeno za muslimane Bosne, a i za
pripadnike ostalih vjeroispovijesti, s obzirom da se Osmansko carstvo dijelilo po vjerskom, a
ne po nacionalnom principu. Ipak, svijest o posebnosti unutar islamskog univerzuma od samih
pocetaka je prisutna kod Bosnjaka. Bosnjaci su cesto sebe nazivali "pravim Turcima", dok su
etnicke Turke nazivali "Turkusama". Ovaj naziv se prvenstveno odnosio na odnos prema
vjeri, jer je islam tada nazivan "turskom vjerom".

Ovo je samo jedan dio bosnjackog paradoksa. Naime, dok su se Bosnjaci izvan Bosne upravo
ponosili svojim bosanskim porijeklom tako da su kod pisaca cesti dodaci al-Bosnaawi,
Bosnjak i sl., u Bosni se uvijek naglasavala pripadnost univerzalnim vrijednostima. Tako su
se Bosnjaci unutar Bosne ponosili svojom bezrezervnom odanoscu islamu koja je uzrokovala
da su deseci hiljada Bosnjaka kroz stoljeca u ime odbrane islama isli braniti granice
Osmanskog carstva. Apsurd je dosegao svoj vrhunac za vrijeme bune Husein-bega
Gradascevica i oul-bega Sabanagica kapetana gusinjske kaze kada su se Bosnjaci digli na
ustanak protiv Kaur-sultana u ime odbrane islama, iako su bili ugrozeni ne kao muslimani,
vec u svojoj bosnjackoj osobenosti, jer je sultanova reforma bila bazirana na turcizaciji
carstva. Ipak, svijetla strana bosnjacke posebnosti pokazana je za vrijeme ustanka protiv
austro-ugarske okupacije, kada nas je "majka Turska" prodala na Berlinskom kongresu 1878.
Tada su se Bosnjaci svih vjera digli na ustanak protiv okupacije, a u Sarajevu je osnovana
Zemaljska vlada i proglasena autonomija Bosne i Hercegovine, sto je predstavljalo odluku
bosanskog inata, da se radi Bosne suprotstave svim svjetskim silama. Odlukama Berlinskog
kongresa suprostavilo se bosnjacko i albansko stanovnistvo Gusinja i Plava na celu sa Ali-
pasom Sabanagicem Gusinjskim. Od 1878. do 1913. Plav i Gusinje bili su samostalni 34
godine, nisu priznavali odluke velikih sila, niti odluke turske porte. Bosanska sklonost ka
univerzalnom pocela je da pokazuje u Austro-ugarskoj monarhiji. Do danas historicari nisu
razjasnili zasto se odjednom dogodio prijelaz sa bosnjackog na muslimansko ime.

Treba napomenuti da u Osmanskom carstvu nije bilo potrebno isticati svoju pripadnost
islamu, kada je islam bio dominantna religija. Tada je posebnost muslimana bila oznacavana
zemljom iz koje dolaze, tako da su bosnjacko ime s ponosom nosili mnogi muslimani iz
Bosne, Novopazarskog sandzaka, Skadarskog, Peckog i Prizrenskog sandzaka. Dolaskom
Austrije, kao katolicke monarhije, najugrozenija je bila vjerska posebnost Bosnjaka, koja se
po prvi put nasla u katolickom okruzenju. S obzirom na to da Austro-ugarska monarhija nije
bila protiv isticanja bosnjackog imena, dolazi do toga da se Bosnjaci, u teznji da ocuvaju
svoju vjersku posebnost, pocinju masovno izrazavati kao primarni muslimani. To je historijski
obrt cije se posljedice osjecaju do danas. No, paralelno s tim, dolazi do hrvatskog i srpskog
nacionaliziranja bosanskih katolika i pravoslavaca u hrvatsku i srpsku naciju. Ideja nacije bila
je nepoznata do austrijske okupacije. Historija bosnjackog naroda je historija negiranja,
osporavanja i zatiranja njegove nacionalne i kulturne posebnosti. Kada Bosnjaci nisu mogli
biti fizicki unistavani onda su, politikom denacionaliziranja i asimilacije stirani kako bi se
bosnjacka nacija ucinila nemocnom, iznemoglom i izgubljenom, kako bi se lisila svake
historijske energije neophodne za njeno drustveno i historijsko opstajanje. Bosnjacima je
neumorno nametano da budu nesto sto oni nisu, druga nacionalnost. A jedan veliki dio
bosnjackog naroda vec je pretvoren u Srbe, Hrvate, Crnogorce i Makedonce.

Kada Bosnjaci nisu mogli biti natjerani da se opredijele kako drugi hoce, nije se prezalo od
toga da im se ponudi da budu "neopredijeljeni". Sve su to bili i jos traju perfidne igre drzavnih
vlasti. Veliki srpski geograf Jovan Cvijic boravio je u plavsko-gusinjskom kraju 1906.-1908.,
i izmedju ostalog pise: "Muslimani Plava i Gusinja govore srpskim jezikom, a sebe nazivaju
Bosnjacima, a jezik kojim zbore zovu bosnjacki". Abdulah Kuc - bosnjacki pjesnik iz Gusinja
salje poruku begu Musovicu 1877. godine, (Pljevlja): "Cuvaj Niksic, a Taslidzu pazi, a Akovu
(Bijelo Polje) ko majku rodjenu, a Kolasin kao svoju glavu, Plav i Gusinje cuvace se sami". U
ovakvoj proslosti Bosnjaci nisu imali nikakvog podsticaja za svoju nacionalnu emancipaciju.
Podsticaj njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u presijecanju njihove nacionalne
teritorije, tj. stvaranju svojih "ostrva" kako bi se oslabila njihova privrzenost historiji i
geografiji, kako bi bili pocijepani, rasuti, rastjerani. "Podsticaj" njihovoj nacionalnoj
emancipaciji sastojao se u nakani da se svim sredstvima odvoje od svog nacionalnog bica, da
se udalje od svog kulturnog, psiholoskog individualiteta, od svog jezika i vjere. Svako
pozivanje Bosnjaka na vlastite kulturne vrijednosti i njihov skoro svaki obrazac kulturnog
ponasanja proglasavani su nacionalistickim cinom.

Bosnjaci su jedini bili nacionalisti bez nacije. Oni su ozbiljno upozoravani i opominjani da
nacionalno i vjerski moraju drzati odvojeno, a od njih je istodobno trazeno da se vrate
prapedovskoj vjeri kako bi mogli opstati. Tako je historija Bosnjaka bila historija u kojoj se
nije moglo imati pravo na nacionalno ime, pravo na jezik i knjizevnost, pravo na nacionalne
institucije, pravo na tradiciju i adete. I pored svega ovoga i bez obzira sto su morali pristajati
na nametnuta opredijeljenja kako ne bi postali po sve narod bez imena Bosnjaci su duboko u
srcima sacuvali nacionalno ime.

Danas, kada se vracamo svom nacionalnom imenu, Bosnjak, imenu koje nam je uvijek
pripadalo, zasuti smo protivljenjima, pa i uvredama. Sa nekakvim cupenjem postavlja nam se
pitanje sta to cinimo. Na protivljenja, uvrede i ljutnje smo navikli. Mi danas, samo govorimo
ono sto jesmo, jer nerazumnima nije bilo dovoljno sto smo do sada govorili da nismo ono sto
nismo. To nije puko preimenjavanje izmisljenog velikog "M" u ime Bosnjak, nego je to susret
sa samim sobom. Mi ne smijemo nicim, njegovati nacionalnu neodredjenost. Muslimani su sa
svojom "nacionalnom naopredijeljenoscu" bili najveci problem prve Jugoslavije. U drugoj,
Titovoj, bili su pobornici bratstva i jedinstva s jedne, a ljuti borci za islam s druge strane, sve
po cijenu negiranja vlastitog imena. Danas nam, paralelno s jacanjem bosnjackog imena,
prijeti opasnost da izgubimo osnovu tog imena "Bosnu". Stoga je vrijeme da se jos jace
okrenemo sebi i svom zajednistvu, jer cekanja da nam drugi pomognu znaci i pristanak da
nam drugi kroje sudbinu. Vakat je da svako od nas u sebi povuce jednu crtu, izbrise dileme i
prihvati da je biti Bosnjak nesto sa cime smo rodjeni, sudbina koja se ne odredjuje partijskim
dekretom ili voljom nekih intelektualaca. Da je to ona odrednica kojom nas svijet odredjuje i
bez nase volje.
U Kur'anu casnom stoji da je Allah dz.s. stvorio ljude razlicitim da bi se bolje upoznali.
Mozda bas zato treba da jasno prihvatimo svoju razlicitost od drugih. Selam svim clanovima
bosnjacke zajednice!

Rizah Gruda

http://www.ljutibosanci.com/bosna/opcenito-o-historiji-bih/ime-bosnjak.html

Evo jedan lijep tekst sa portala Sandzakpress.net, da vidimo kakva je bila situacija sa
Bosnjacima u Sandzaku.

Pokušaj politiĉkog buĊenja muslimana Bošnjaka u periodu izmeĊu Dva svjetska rata.
Bošnjaci su u to vrijeme naglašavali muslimanstvo iz više razloga, a jedan je i prkos
kršćanskoj austrougarskoj vlasti koja je u poĉetku svoje vladavine koristila termin
Muhamedanci za Bošnjake muslimanske vjere

Prvo ozbiljnije politiĉko organizovanje sandžaĉkih Bošnjaka desilo se 1917. godine kada je
održana, već spominjana, tzv. Sjeniĉka konferencija, na kojoj su uĉestvovali predstavnici iz
oba dijela Sandžaka i gdje je od okupacionih vlasti traženo ujedinjenje Sandžaka i njegovo
pripajanje matici Bosni i Hercegovini, a ako to ne bi bilo moguće, onda njegova autonomija
kao jedinstvene cjeline.

Zbog poznatog završetka Prvog svjetskog rata, ovi zahtjevi nisu urodili plodom, a akteri
konferencije su proganjani, mnogi i likvidirani, oznaĉeni kao „austrofili“ i optuženi za
veleizdaju.

Dogovorom srpskih i hrvatskih politiĉara na Krfu 20.07.1917. godine, sudbina Bošnjaka,

kako ovih u Sandžaku, tako i onih u BiH, ali ne samo njih nego i Crnogoraca, kosovskih
Albanaca, Makedonaca, dovedena je u neizvjesnost.
Teritorije na kojima su oni živjeli u jesen 1918. godine ulaze u sastav Kraljevine Srba Hrvata i
Slovenaca.
Ni u ovoj državi Bošnjacima i Albancima nije bio zagarantovan ni minimum ljudskih,
politiĉkih i ekonomskih prava i sloboda. (Crnovršanin H., Sadiković N.: „Sandžak porobljena
zemlja“, Grafomark, Zagreb, Drugo izdanje, 2001. god., str. 246.)

Jedan period koji bi se mogao okarakterisati kao svijetli primjer borbe muslimana ovih
prostora za svoja prava jeste period politiĉke aktivnosti Bošnjaka pod pokroviteljstvom JMO
(Jugoslovenske muslimanske organizacije). (http://bs.wikipedia.org/wiki/Jugosloven ...
ganizacija

Muslimanska narodna organizacija (MNO), kasnije JMO, politiĉka partija osnovana 1906.
godine, bila je veliki oponent režima i promovisala je ideju posebnosti muslimana u odnosu
na pravoslavce i katolike.

Prvi Ustav Bosne i Hercegovine iz 1910. godine jasno je naznaĉio Srbe, Hrvate i muslimane
kao „autohtone narode“. Ovo se odrazilo i na izbore koji su održani odmah poslije, kada je
izborni sistem bio podijeljen na naĉin da su postojali srpski, hrvatski i muslimanski glasaĉki
listići. Muslimanska narodna organizacija (MNO), Srpska narodna organizacija (SNO) i
Hrvatska narodna zajednica (HNZ) su dobile gotovo jednoglasnu podršku na svojim
glasaĉkim listićima i njihovi ĉlanovi su formirali saziv, uprkos tome što je ovaj parlament
imao malo uticaja u austrougarskoj provinciji Bosna i Hercegovina.

Bošnjaci su u to vrijeme naglašavali muslimanstvo iz više razloga, a jedan je i prkos

kršćanskoj austrougarskoj vlasti koja je u poĉetku svoje vladavine koristila termin
Muhamedanci za Bošnjake muslimanske vjere, koji su to smatrali uvredom, jer je to
impliciralo iskrivljeno tumaĉenje nastanka islama kao vjere koju je osnovao poslanik
Muhammed, umjesto Allaha dž.š. Svi prijevodi u parlamentu na maternji jezik, koji se zvao
bosanski, a potom srpsko-hrvatski, koristili su malo slovo m za muslimane, kao pripadnike
islama.

Kao glavni autoritet meĊu bošnjaĉkim borcima za ljudska prava i politiĉko-kulturni napredak
muslimana bio je prof. dr. Mehmed Spaho. Mehmed Spaho roĊen je 1883. godine u Sarajevu.
Otac mu je bio veliki znalac šerijatskog prava, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu.
Mehmed je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu (1902.), a Pravni fakultet u Beĉu
(1906.).. Bio je ĉlan Muslimanske narodne organizacije, ĉlan Narodnog vijeća poslije sloma
Austro-ugarske i ministar u Kraljevini SHS od 1921. do 1939. godine. Umro je 1939. godine
u Beogradu pod nerazjašnjenim okolnostima. Pretpostavlja se da je otrovan, da bi se uklonio
kao moguća prepreka Cvetković-Maĉek sporazumu.
Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara
iz BiH, i to po etniĉko-vjerskom kljuĉu: Hrvat dr. Tugomir Alaupović bio je ministar vjera, a
Srbin Uroš Krulj ministar zdravlja. Spaho je takoĊer jedan od dva priznata zastupnika
Jugoslovenske muslimanske organizacije meĊu 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog
vijeća SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj
pripada 15 zastupniĉkih mjesta.

Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bošnjaĉkih lokalnih politiĉkih

organizacija u februaru 1919. godine. Imala je i svoj politiĉko-informativni list „Vrijeme“.
Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić, a JMO je na
izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS, raspisanim novembra 1920., u BiH
osvojila najveći broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji ĉlan zapravo je sve vrijeme bio
dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921.
dobija novi ministarski resor – industrije i trgovine u vladi Nikole Pašića 1921. godine.
Prilikom osnivanja Jugoslavenske muslimanske organizacije nije zauzimao istaknuti položaj u
njoj, ali je snagom liĉnosti i priroĊenim politiĉkim umijećem u oktobru 1921. izabran za
predsjednika JMO. Jedno od njegovih znaĉajnih politiĉkih dostignuća je “turski paragraf”.
Naime, prilikom donošenja Vidovdanskog ustava 1921. godine, ili prvog ustava
novouspostavljene jugoslavenske države, Spaho je dobio teritorijalnu kompaktnost Bosne u
novoj administrativnoj podjeli zemlje, ili ĉuveni ĉl. 135, odnosno „turski paragraf“, kako se
taj ĉlanak kolokvijalno zvao. Ustavom je nova kraljevina bila podijeljena na 26 oblasti, a
jedino je zakljuĉeno da Bosna i Hercegovina neokrnjena „ostaje u postojećim granicama“.
Tada se Pašiću, sa srpske strane, prigovaralo da je „za volju šaĉice privilegiranih ljudi opasao
oko Bosne kineski zid“, ĉime se privremeno blokirao srpski nacionalizam. Spomenutim
ĉlanom je „Spaho naĉelo autonomije, kompaktnosti i posebnosti Bosne unutar složene
jugoslavenske zajednice, pa bez obzira kako se ona zvala, ĉvrsto afirmisao kao osnovni cilj, ili
osnovnu vrijednost, svake bošnjaĉke politike. To je njegova temeljna zasluga, ili doprinos
razvoju bošnjaĉkog politiĉkog mišljenja i bosanske politiĉke prakse“ – kako je to
prokomentirao Šaćir Filandra.

Još jedna zasluga dr. Spahe je bila u tome da se stalo na kraj (uglavnom srbijanskom)
bezakonju i otimanju, najviše u Bosni, ali i SHS-u, doprinijevši zaustavljanju politiĉke krize u
zemlji, što je Muhamed Hadžijahić djelimiĉno i dokumentovao.

Dr. Mehmed Spaho je bio i ostao bosanski politiĉar koji je principe autonomije, kompaktnosti
i posebnosti Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske zajednice ĉvrsto afirmisao kao cilj
vlastite politike, ili konsekventno osnovnu vrijednost svake bošnjaĉke politike. To se može
smatrati njegovom temeljnom zaslugom i doprinosom razvoju bošnjaĉkog politiĉkog
mišljenja i bosanske politiĉke prakse, zajedno sa reisulemom Džemaludin-ef. Ĉauševićem i
nizom drugih boraca za oĉuvanje svoje zemlje i svog nacionalnog i duhovnog identiteta,
protiv povijesnih i geostrateških zamki Bosni i Bošnjacima.

Za razliku od onih u Bosni, sandžaĉki Bošnjaci su doĉekali kraj Prvog svjetskog rata politiĉki
marginalizovani. Zahvaljujući srpskoj propagandnoj manipulaciji na prvim izborima za
Ustavotvornu skupštinu 28. septembra 1920. godine, za radikale je glasala većina sandžaĉkih
Bošnjaka, dok se za Demokratsku stranku opredijelila većina Srba. Radikali su prevarili
uticajne Bošnjake, obećavši im odreĊenu nadoknadu za zemlju koja im je oteta tzv. Agrarnom
reformom. To je bio glavni razlog masovnog prilaska Bošnjaka ovoj stranci. (Crnovršanin H.,
Sadiković N.: „Sandžak porobljena zemlja“, Grafomark, Zagreb, Drugo izdanje, 2001. god.,
str. 287)

Uvidjevši da moraju poraditi na politiĉkom organizovanju, Bošnjaci Sandžaka zajedno sa

Albancima Kosova i Makedonije osnivaju prvu bošnjaĉko-albansku politiĉku stranku, koja je
djelovala u Sandžaku, na Kosovu i u Makedoniji. Njen zadatak je bio da se bori za bošnjaĉke i
albanske interese.

Ova stranka dobija naziv Džemijet el-islami (Islamsko društvo). Osnovana je 1919. godine u
Skoplju, a njen voĊa je bio Nedžib, a kasnije njegov brat Ferhat-beg Draga. Odmah poslije
osnivanja Glavnog odbora Džemijeta u Skoplju osnovani su sreski odbori ove organizacije na
cijelom podruĉju Makedonije, Kosova i Sandžaka.

Na zboru u Novom Pazaru, koji je održan u jesen 1922. godine, zvaniĉno su osnovani okružni
i sreski odbori Džemijeta. Zbor je održan u hanu Teufik-efendije Imamovića i Dželil-age
Agušovića, koji se nalazio gdje je sada bioskop „Crvena zvijezda“ u Novom Pazaru. Na
osnivaĉku skupštinu došlo je toliko muslimana Bošnjaka da han nije mogao sve da primi. Na
zboru su govorili Ćamil-beg Ejupbegović i Aćif-ef. Hadžiahmetović. Govornici su zahtijevali
jedinstvo muslimana koje će se obezbijediti preko ove stranke i apelovali na muslimane da se
ne cijepaju u razne politiĉke stranke i objašnjavali im da će na taj naĉin bolje i brže dobiti
svoja prava…

Najveći uspjeh Džemijet je postigao na opštinskim i poslaniĉkim izborima od 1923. do 1925.

godine. Tada je zvaniĉno prestao da postoji zbog terora koji je bio uperen protiv Džemijeta,
njegovih voĊa i muslimana koji su bili masovno uz ovu organizaciju. Džemijet je okupio
bivše age i begove, skoro bez izuzetka, skoro sve trgovce muslimane, ogroman broj zanatlija,
radnika, službenika i zemljoradnika. Muslimani sa seoskog podruĉja listom su bili za
Džemijet… (Radović Miodrag, „Efendijina sjećanja i kazivanja“, Novi Pazar, 1998., str. 119-
120)

Najugledniji Džemijetovi politiĉari, pored Aćif-efendije, bili su: Mehmedalija Osmanbegović,

Šahsuvar-beg Ĉavić, Ćamil-beg Ejupbegović, Alijaga Ćilerdžić, Ejup-aga Ljajić, Ahmed
Daca, Fehim-beg Nuribegović, Omer Koniĉanin, Mehmed Pećanin, Ahmed Hamzagić, Jusuf
Mavrić, Nuradin Crnišanin i drugi.

Džemijet je u dijelu Sandžaka koji trenutno pripada Crnoj Gori takoĊer uživao veliki ugled,
što govore i rezultati parlamentarnih izbora (Kraljevina SHS) održanih 1923. godine na
podruĉju Bjelopoljskog i Pljevaljskog sreza. U Bjelopoljskom srezu kandidat Džemijet partije
bio je Derviš Šećerkadić. (Ibid)

Autor: Prof. Dr. Amir Muratović

Izvor: IslamskaZajednica.org

Skenirane stranice iz knjige "Pravni polozaj i unutrasnji razvitak BiH od 1878 do

1914", gdje se govori o politickom sazrijevanju Bosnjaka.

http://img143.imageshack.us/img143/2103/razvitak1.jpg

http://img403.imageshack.us/img403/2581/razvitak2.jpg

http://img837.imageshack.us/img837/8620/razvitak3.jpg

http://img221.imageshack.us/img221/2512/razvitak4.jpg

http://img684.imageshack.us/img684/5193/razvitak5.jpg

http://img88.imageshack.us/img88/2149/razvitak6.jpg

http://img177.imageshack.us/img177/9784/razvitak7.jpg

http://img176.imageshack.us/img176/1460/razvitak8.jpg
http://img46.imageshack.us/img46/7817/razvitak9.jpg

http://img832.imageshack.us/img832/7231/razvitak10.jpg

http://img828.imageshack.us/img828/2319/razvitak11.jpg

http://img143.imageshack.us/img143/3866/razvitak12.jpg

http://img214.imageshack.us/img214/8138/razvitak13.jpg

http://img841.imageshack.us/img841/1930/razvitak14.jpg

http://img812.imageshack.us/img812/1396/razvitak15.jpg

Iz iste knjige o Muslimanskoj narodnoj organizaciji

http://img52.imageshack.us/img52/5879/mno1.jpg

http://img401.imageshack.us/img401/6743/mno2.jpg

http://img440.imageshack.us/img440/7914/mno3.jpg

http://img267.imageshack.us/img267/2345/mno4.jpg

http://img687.imageshack.us/img687/7230/mno5.jpg

http://img98.imageshack.us/img98/5492/mno6.jpg

http://img88.imageshack.us/img88/382/mno7.jpg

http://img155.imageshack.us/img155/1192/mno8.jpg

http://img835.imageshack.us/img835/8695/mno9.jpg

http://img99.imageshack.us/img99/9568/mno10.jpg

Muslimanska napredna stranka

http://img219.imageshack.us/img219/5837/mns1t.jpg

http://img811.imageshack.us/img811/7615/mns2.jpg

http://img839.imageshack.us/img839/5895/mns3.jpg

http://img706.imageshack.us/img706/5872/mns4.jpg

http://img837.imageshack.us/img837/6186/mns5.jpg
Skenovi iz knjige "Historija Bosne i Bosnjaka" autora Mehmedalije Bojica

BOSNA I HERCEGOVINA U DOBA AUSTRO-UGARSKE UPRAVE

http://img218.imageshack.us/img218/3397/bojic1.jpg

http://img690.imageshack.us/img690/1917/bojic2.jpg

http://img155.imageshack.us/img155/8916/bojic3.jpg

http://img543.imageshack.us/img543/1317/bojic4.jpg

http://img713.imageshack.us/img713/3591/bojic5.jpg

http://img155.imageshack.us/img155/1745/bojic6.jpg

http://img149.imageshack.us/img149/5913/bojic7.jpg

http://img146.imageshack.us/img146/7075/bojic8.jpg

http://img229.imageshack.us/img229/2990/bojic9.jpg

http://img143.imageshack.us/img143/7303/bojic10.jpg

http://img821.imageshack.us/img821/462/bojic11.jpg

http://img177.imageshack.us/img177/1072/bojic12.jpg

http://img833.imageshack.us/img833/5808/bojic13.jpg