You are on page 1of 504

Copyright, 1999: »Europe and the Balkans International Network«, Bologna

(Italia) - »Longo Editore, Ravenna (Italija). Biblioteca


»Balkan and East Europian Studies«.
Originalan naslov na italijanskom:
Raif Dizdarević: LA MORTE DI TITO - LA MORTE DELLA
YUGOSLAVIA
Originalan naslov na engleskom:
Raif Dizdarević: TITO’S DEATH TO THE DEATH OF YUGOSLAVIA
koordinator mreže »Europe and the Balkans International Network« - osno­
vane 1993. godine uz pomoć i podršku Evropske komisije, grada Bolonje i
Ministarstva inostranih poslova Republike Italije - je
Univerzitet u Bolonji.
Autorska prava za objavljivanje knjige na području bivše Jugoslavije ustu­
pljena 21. maja 1999. godine Grafičko-izdavačkoj kući d.d. OKO -
Sarajevo.

GLAVNI UREDNIK
Muedeta Hadžiabdić

ODGOVORNI UREDNIK
Razija Tunović
Raif Dizdarević

OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE

Svjedočenja

IZBOR I KOMENTARI:
PROF. DR. STEFANO BIANCHINI
PROF. DR. AZIZ HADŽIHASANOVIĆ

Sarajevo, 1999.
RECENZENTI
Dr. Fadil Adem ović
Dr. Žarko Papić

UREDNIK IZDANJA
Petar Skert

LIKOVNO-GRAFIČKI UREDNIK
Selim Dobruna

CIP - Katalogizacija u publikaciji


Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

323 (497.1) “1980/1991”

DIZDAREVIĆ, Raif, 1926 -


Od smrti Tita do smrti Jugoslavije :
svjedočenja / Raif Dizdarević. - Sarajevo : OKO,
1999. - 460 str. ,[16] str. s tablom : ilustr. ;
24 cm. - (Biblioteka Svjedok)

Anatomija jedne generacije / Aziz Hadžihasanović :


str. 9-20 / - Bibliografske i druge bilješke uz tekst

ISBN 9958-43-040-1

COBISS/BIH-ID 6937862

Otkupom određenog broja primjeraka za biblioteke Bosne i Hercegovine, izdanje


knjige pomogla je Fondacija Soros.
S A D R Ž A J

Strana
Aziz Hadžihasanović:
ANATOMIJA JEDNE GENERACIJE 9
Raif Dizdarević:
OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE
Svjedočenja
I. poglavlje
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 23
Razgovori sa predsjednikom Titom prije bolesti -
posljednji boravak u Bosni i Hercegovini 23
Susreti sa Titom prije liječenja 28
Naglo pogoršanje Titovog zdravlja 32
Titova bolest - uznemirenost javnosti 35
Agresija na Avganistan - nova opasnost 38
Ozbiljno pogoršanje Titovog zdravlja 41
Državni vrh o eventualnoj sahrani Tita 44
Nade poslije amputacije 45
Dani i nedjelje do "fatalnog ishoda" 47
Provjera osposobljenosti oružanih snaga 48
Šta i kako poslije Tita 51
Uz Tita u Kliničkom centru 54
Pripreme za novo stanje u vrhu zemlje 58
Titova smrt - "samit čovječanstva" na sahrani 62
Šta je bilo naslijeđe Titovog perioda u razvoju Jugoslavije 68
Kako početi bez Tita 70
II. poglavlje
PRVE GODINE POSLIJE TITA -
POLITIČKE RAZLIKE I PRVI SUDARI 75
Privredne teškoće - pitanja ekonomske ravnopravnosti 75
Razlike i sukobi interesa Bosna i Hercegovina - Slovenija 79
Različita shvatanja i tumačenja jedne Titove inicijative 82
Nemiri na Kosovu - udar na stabilnost Jugoslavije 85
Pucanj rukovodstva Srbije na političko jedinstvo u Federaciji 88
Jugoslavija u svijetu prvih godina poslije Tita 92
III. poglavlje
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA -
PRVI OZBILJAN RASCJEP U VRHU PARTIJE 95
Ekonomske teškoće dramatično narastaju 97
Prezaduženost zemlje - dramatičan problem otplate dugova 100
Razlike o odnosima sa Međunarodnim monetarnim fondom 103
O nekim pojavama koje su ugrožavale demokratski
razvoj sistema vlasti i ustavne odnose u Federaciji 108
Kako je ocjenjivana političko-bezbjednosna
situacija u Jugoslaviji 1982.-1983. godine 112
Kosovo - nezaobilazna skupštinska tema 113
Skupština o pitanjima odbrane, spoljnje politike i državne bezbjednosti 115
Drama u Centralnom komitetu jugoslavenskih komunista 116

IV. UUclavllc
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA
JUGOSLAVIJE POSLIJE TITA 121
Spoljnji položaj i unutrašnje teškoće zemlje 122
Politika nesvrstanosti - s Titom i poslije Tita 127
Ministarska konferencija u Luandi - propuštena istorijska šansa
Jugoslavije 131
Samit jedinstva i akcije 136
Nesvrstani Mediterana - za svemediteransku saradnju 145
Samit u Beogradu - "labuđi pjev" Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih 147
Balkanska inicijativa i hipoteke prošlosti 148
Razlike u politici prema manjinama i granicama 161
Kritička analiza spoljnjo-političkog položaja i mogućnosti Jugoslavije 165
Mihail Gorbačov - lider promjena i afirmacije nove sovjetske politike 171
V. poglavlje
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 185
Julska predigra "događanja naroda" 189
Sukobi u političkom vrhu Jugoslavije povodom početka
mitingaških pohoda 194
Državni vrh u ulozi vatrogasca 198
"Mitingaška revolucija" se nastavlja 201
Pokrajine u kliještima rukovodstva Srbije 205
Pokušaj da se zaustavi klizanje u vanredne prilike 210
Kako je srušeno vojvodansko rukovodstvo 214
Spriječen udar u Crnoj Gori 220
Opasna eskalacija oktobarske krize 225
"Pazite, to je opasan čovek" 230
VI. poglavlje
VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 235
Sastanak Predsjedništva Jugoslavije i rukovodstva Slovenije 236
Rasprave o tvrdnjama daje u Sloveniji pripreman vojni puč 242
Janez Janša - simbolika velike političke igre 248
Skepsa uoči dva sastanka vrha države sa rukovodstvom Slovenije 258
Sukobi povodom izjava Janeza Stanovnika 263
Slovenija i ukupna jugoslovenska kriza 269
"Mi smo posljednja generacija koja brani Jugoslaviju" 273
VII. poglavlje
SUMORNE OCJENE NA KRAJU 1988. GODINE 275
Stanje u pojedinim republikama 277
Zabrinjavajuće stanje u službama bezbjednosti 282
Reforma - jedini put izlaska iz krize 283
Tri stava rukovodstva Srbije 289
VIH.poglavlje
JANUARSKA KRIZA 293
Miloševićev udar u Crnoj Gori 293
Pokušaj državnog vrha da spriječi nastajanje vanrednih prilika 299
Razgovor sa Ljubičićem u četiri oka 301
Pokušaj udara na partijski vrh zemlje - opasnost razbijanja Jugoslavije 303
Prva ostavka Vlade u istoriji Titove Jugoslavije 312
Izbor Ante Markovića za saveznog premijera 321
IX. poglavlje
KOSOVO - NAJTEŽI POLITIČKI PROBLEM ZEMLJE 327
Sudan rukovodstva Srbije i Kosova - bitan uticaj na stanje u pokrajini 330
Politički potresi na Kosovu 333
Propagandni i političko-subverzivni uticaj iz Albanije 337
Dva razloga iseljavanja Srba i Crnogoraca sa Kosova 338
Odsustvo političke akcije medu narodom 341
Od slogana Idemo na Kosovo" do pokliča "Hoćemo oružje" 343
Nesuglasja oko ocjena novembarskih demonstracija 347
Kosovo između novembarskih demonstracija i februarskih događaja 351
Februarska drama na Kosovu 354
Šest dana rudarskog protesta pod zemljom 360
Kako se manipulisalo Srbima i Crnogorcima na Kosovu 365
Neizbježnost zavođenja vanrednog stanja na Kosovu 366
Odluke i mjere zavođenja vanrednog stanja 371
"Upalila se Srbija poslije prenosa mitinga u Ljubljani" 376
Novi sukob sa rukovodstvom Srbije 383
Prve ljudske žrtve u tragičnim martovskim događajima 387
Kako su završeni martovski događaji 393
Moralo se učiniti nešto što se nije željelo 395
X. poglavlje
ULOGA ORUŽANIH SNAGA U JUGOSLAVENSKOJ KRIZI 399
Kako je vojni vrh ocjenjivao stanje u zemlji 401
Oktobarski sastanak sa vojnim vrhom - uticaj kriznog stanja
u zemlji na raspoloženje u Armiji 405
O mišljenjima vojnog vrha da Predsjedništvo Jugoslavije
potpuno preuzme rukovođenje državom 409
Razlozi postupnih i sporih promjena u položaju i organizaciji Armije 410
Gdje su korijeni moralnog i političkog debakla Armije 414
XI. poglavlje
SVIJET SE POČEO PITATI HOĆE LI OPSTATI JUGOSLAVIJA 423
XII. poglavlje
NA KRAJU - PITANJE SVIH PITANJA 433
Stefano Bianchini:
EVROPSKI I BALKANSKI ASPEKT RASPADA JUGOSLAVIJE
KROZ PRIZMU SVJEDOČENJA RAIFA DIZDAREVIĆA 439
NAPOMENA AUTORA 453
INDEX IMENA 455
Aziz Hadžihasanović

ANATOMIJA JEDNE GENERACIJE

Pred nama je osobeno svjedočanstvo. U zgusnutoj vremenskoj distanci -


od smrti Josipa Broza Tita do dramatičnog sunovrata njegovog istorijskog
djela - Raif Dizdarević je, u stvari, možda i ne imajući takve pretenzije,
ponudio čitave pregršti motiva za šira i dublja razmišljanja. Za procjenjivan­
je, za ocjenjivanje, za cjelovitiju valorizaciju jedne velike istorijske ideje od
njenih dalekih "pohoda u životnu avanturu", kako bi rekao Miroslav Krleža,
do njenog debakla samo deceniju do Trećeg milenijuma. Moglo bi se govoriti
o seriji i časnih i tragičnih, i uspjelih i neuspjelih, i velikih i malih bilansa
čitavih generacija u njihovom nesporno hrabrom "pohodu u životnu avantu­
ru". To je samo po sebi beskrajna spirala koja provocira znatiželju i
promišljanje.
Generacijske sudbine, kao socijalno-istorijski i psihološki fenomen,
privlačile su pažnju mnogih umova - od E. Eriksona do K. Mannheima, od E.
Morena do S. Neumanna i Diltaja1. Imanentno im je stajalište da sve gen­
eracije prati sukob njihovih moralnih i etičkih karakteristika sa osobenostima
generacija koje slijede.
Zašto ovo spominjem čitajući svjedočenja Raifa Dizdarevića "Od smrti
Tita do smrti Jugoslavije"?
Naprosto zbog pružene mogućnosti - i pored pravih poplava memoarske
literature o fenomenu raspada bivše zajedničke jugoslavenske države - da se,
uz sve dragocjene fakte, opise, podatke, tumačenja, ocjene i svjedočenja, šire
razmisli o tzv. generacijskom aspektu nastanka i nestanka bivše Jugoslavije.1

1 Vidjeti: E. Moren, Duh vremena (Beograd, 1967).


10

Da se, na izvjestan način, obavi anatomska prosudba o generacijskoj ispre­


pletenosti, pa i odgovornosti u okviru drame i agonije Jugoslavije u deceniji
o kojoj se ovdje svjedoči.
Riječ je, zapravo, o istini u onom ramu u koji ju je, kako veli Predrag
Vranicki, uokvirio "veliki antisokratovac" Friedrich Nietzche. A to je teza da
je istina ružna, pa nas od nje spašava samo lijepa umjetnička laž. Ram sa
takvom slikom "umjetničke neistine" krasi, očito, zidove salona mnogih koji
su svojim memoarima o rečenom razdoblju napisali i posvjedočili. Nisu
željeli ružnu istinu - radije su u mnogim varijantama ponudili šarenu
neistinu.
Za cjelovitu ocjenu ovog kazivanja posebno je bitno da se autor, bez
zagledanosti u rečeni Nietzcheov ram, čuvao da ne upadne u klopku ospo­
ravanja istini njenih etičkih vrijednosti. U tome je naročita vrijednost ovog
teksta - nudi čitaocu najčešće oporu istinu o vlastitoj generaciji pri dra­
matičnim susretanjima sa agresivnom grupacijom koja je dolazila sa svojim
drugačijim stilom i svojom drugačijom moralno-etičkom busolom. Stizali
su na društvenu i političku scenu pojedini beskrupulozni izdanci "novih
političkih filozofija" bez idealizovanih, moralnih i etičkih skrupula "čistog
komuniste" - nove ličnosti u suočenju sa izazovima vlasti i vlastoljublja,
manje su marile za etiku i moral. Magično ih je privlačila vlast kao takva,
kao sredstvo dominacije, kao instrument ekspanzije vlastitog intimiteta
nauštrb do tada glorifikovanog kolektiviteta. Nastupali su na pozornicu kad
je zemlja, zatečena sukobom jučerašnjeg i tadašnjeg, počela sve ozbiljnije
da pobolijeva. Ako se to prosuđuje iz moralno-etičkog ugla, prevladava teza
Barucha Spinoze da se, ipak, istina mora nalaziti u središtu svih etičkih sis­
tema - samo ona, istina, omogućuje zdravu komunikaciju medu ljudima.
Sve razlike, kao agregati raznih konfliktnih i bolesnih stanja, ipak se na
najsigurniji način otklanjaju u sferama čovjekovog zdravog odnosa prema
istini.
Autor se, očito, držao - koliko je to, naravno, bilo moguće - ovog etičkog
načela. U tome je posebna draž ovog kazivanja.
Iz mnoštva dokumentovanog kazivanja vidljivo je d aje često rabljen slo­
gan o revolucionarnom kontinuitetu nakon Tita. Titovo naslijede, njegovo
djelo, njegova vizija jugoslavenske zajednice u socijalnoj i nacionalnoj ravno­
pravnosti, njegova karizma i njegove želje i poruke o kojima se govori u
prvom poglavlju knjige, međutim, praksa je veoma brzo i dramatično dovodi­
la u pitanje. Kontinuitet Titove ideje sve su više nagrizale moralne i etičke
varijacije snaga koje su arogantno nadolazile na novu, posttitovsku,
jugoslavensku političku scenu. Generacija kojoj je pripadao autor svjedočenja
"Od smrti Tita do smrti Jugoslavije" (R. Dizdarević je u tom dramatičnom
razdoblju obavljao visoke državne dužnosti - najprije funkciju predsjednika
11

Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zatim predsjednika Saveznog parlamen­


ta, potom jugoslavenskog ministra inostranih poslova, da bi na koncu,
rukovodeći jugoslavenskim državnim vrhom, bio svjedok i sudionik samog
vrha ledenog brijega jugoslavenske završne drame) i sama je bivala na
delikatnom i sve češćem moralnom i etičkom raskršću.
Mnogi od njih, sa manje ili više upadljivosti, sa manje ili više perfidije,
moralne klonulosti i lične drame, odstupili su od svoje dojučerašnje titovske,
partizanske, opštejugoslavenske dosljednosti. Bivali su, u ne malom broju,
zarobljenici ili taoci novih "pohodnika na tronove", kako bi rekao Danilo
Kiš. Izdavali su vlastite životne ideje. Izdavali su time i Tita. Postajali su sve
tragičnijim figurama sa kojima je kao sa olovnim vojnicima nastojala da sve
beskrupuloznije manipuliše garnitura novopridošlih posttitovskih "osvajača
vlasti'. Mnogi iz generacije "starije garde", radeći za interes i potrebe onih
kojima je komunistička ideja bila samo sredstvo borbe za vlast, postajali su
najsumorniji konvertiti u tragičnoj završnici raspada Jugoslavije.
Svjedočeći sa mnogo potisnutih ali prepoznatljivih emocija o moralnoj
provaliji niza uglednih imena i biografija iz ranije Titove revolucionarne
epohe, autor u ovoj knjizi govori sa mnogo gorčine i razočarenja. U svom
razočarenju postaje, bez obzira što očigledno želi da izbjegne kada je to
moguće subjektivne ocjene i lična osjećanja, nekom vrstom paradigme -
moralne i etičke - definicije "razoružanog svjedoka" i "razoružanog pro­
roka" koju je dao Issac Deutscher2. Svjedoči, zapravo, o sve većoj nemoći
aktera ubijedenih i privrženih Titovoj ideji jugoslavenskog zajedništva i
metamorfozi društva kako bi se ono odgovarajućim reformama na zajed­
ničkim, opštejugoslavenskim osnovama osavrernenilo i dinamiziralo.
Parcijalni interesi u ime parcijalnog vlastoljublja postali su prevladujući
ne samo u političkoj i ekonomskoj nego i psihološkoj i moralnoj blokadi
u životu Jugoslavije u pomenutoj deceniji. Zemlja se iz godine u godinu,
iz događaja u dogadaj, približavala agoniji, ali sa istom dinamikom fatal­
no su narastale i prevladavale parcijalne strasti koje su osporavale i rušile
temelje zajedničke zemlje, Titove Jugoslavije. Generacijski gledano, nije
malo moralne i etičke posrnulosti onih koji su pripadali upravo svje-
dokovoj partizanskoj, a potom asketski ponesenoj graditeljskoj generaciji
nove Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. Sada ih mnoge vidimo i
doživljavamo, zahvaljujući ovom svjedočenju bez predrasuda i subjek­
tivnih improvizacija, kao simbole tragične negacije i razgradnje ideje za
koju su se nekada tako hrabro i predano borili, ratovali i sukobljavali sa
svim koji bi dovodili u sumnju ili negirali takav jedinstven, opšteju-
goslavenski koncept. Sada izdaju tu ideju - samim tim i sebe. Sahranjuju
vlastite ideale.
2 Zanimljivo je u moralno-etičkom pogledu analizirati tri knjige Issaca Deutschera: "Trocki -
naoružani prorok". 'Razoružani prorok ", "Prognani prorok", izd. Liber, Zagreb, 1976.
12

Ovaj moralni i etički aspekt u svjedočenjima ima poseban i višestran značaj.


Zašto?
Zato što plastično, dokumentarno, govori o pogubnoj odgovornosti
dobrog dijela državnog i političkog čelništva za oportunizam sa kojim je
gledalo i tumačilo prve simptome i nosioce razarajućih partikularnih
nacionalnih i ekonomskih egoizama na račun i štetu zajedničkog,
jugoslavenskog interesa. Zatim slijedi priklanjanje mnogih sve agresivnijim
konceptima koji su objektivno značili ulazak nacionalizma i separatizma na
mala vrata jugoslavenske političke scene. Ova kazivanja su u tom pogledu
dramatična, autentična, dokumentovana. Ona svjedoče o ne malo moralnih i
etičkih defetizama koji su, kao takvi, kao partikulami i de facto antiju-
goslavenski, počeli da dominiraju sviješću i praksom presudne decenije o
kojoj je riječ. Upravo to, taj i takav moralni i etički defetizam, otvarao je
praktično vrata protagonistima destrukcije. Zakoračila je u političku praksu
najprije psihologija dogmatsko-konzervativnog odupiranja nužnim reforma­
ma, a potom kao posljedica naraslih društveno-socijalnih tenzija u zemlji,
slijedili su talasi nacionalno-separatističkih rušilačkih programa. Za sudbinu
Jugoslavije to je bilo kobno.
Knjiga iscrpno svjedoči da moralno-politička odgovornost niza odgov­
ornih aktera tog vremena doseže do istorijske odgovornosti za konačnu sud­
binu zemlje. Iz niza konkretnih primjera o sudarima i lomovima u državnom
i političkom vrhu zemlje u tom vremenu nije teško raspoznati one koji su
praktično oblikovali - idejno, politički, moralno - pravu platformu otpora
neophodnim političkim i ekonomskim reformama. To je činjeno eufemistički
- u ime "očuvanja izvornog socijalizma" i "tekovina revolucije". Kasniji tok
događaja, po istom svjedočenju, pokazaće da su te iste ličnosti fatalno
zlorabljene i manipulisane u ime i za račun razbijanja cjelovite
jugoslavenske zajednice ili negacije njenih principa nacionalne ravno­
pravnosti.
Tekst o kome govorimo, osim toga, rekonstrukcijom niza događaja i deba­
ta u čelništvu zemlje, svjedoči da je komformizam u ime "vječitog liderstva"
dijela starijih, uticajnijih kadrova u pojedinim republikama i Federaciji, prak­
tično dovlačio na pozornicu društvenog i političkog života u zemlji ličnosti i
psihologije drugačijeg moralnog i etičkog kova. Riječ je o onima kojima je
vlast sama po sebi bila osnovni etički i moralni princip. To je ona psihologija
po kojoj, kako bi rekao Niccolo Machiavelli, čovjek u politici mora da se služi
jedino i isključivo metodom nužne odbrane3.
Zahvaljujući ovakvom načinu svjedočenja, lakše je i logičnije zaključivati
otkuda i zašto danas na sceni rasparčane i razbijene Jugoslavije ovoliko
kadrovsko prisustvo ličnosti iz vremena jugoslavenske socijalističke zajed-

3 N Machiavelli, Izabrano djelo, I i II svezak, izd. Globus, Zagreb, 1985.


13

nice - od današnjih vladajućih nacional-Šovinističkih struktura do birokratsko


totalitarnih garnitura4.
Otpor retormama, kako opisuje autor knjige "Od smrti Tita do smrti
Jugoslavije", od strane onih koji su se, ulažući svoje lokalne republičke
karizme i moći ili revolucionarne zasluge iz Titove bitke za Jugoslaviju, bio
je nesporno tatalan za pripremu jugoslavenskog društva za prodor novih
demokratskih ideja, novih shvatanja o vremenu koje je neumitno mijenjalo
svijet. Otpor je podrazumijevao - vidljivo je iz ovih svjedočenja - odupiranje
svemu sto bi na savremeniji, liberalniji i humaniji način, u okviru ukupnih
reformi u društvu, oblikovalo atmosferu širine i fleksibilnosti kada su u pitan­
ju ljudska prava i slobode. U završnici teksta, u "intimnom autorovom
pasažu , ne izbjegava se decidno priznanje daje, gledajući u cjelini, rukovod­
stvo kome je pripadao R. Dizdarević, bilo u značajnoj ulozi zarobljenika
shvatanja koje je vrijeme već bilo prevazišlo - nedostajalo je novih vizija,
novih ideja, novih podsticaja progresivnoj transformaciji jugoslavenskog
društva. I kroz ove okulare moguće je valorizirati određenu moralnu i poli­
tičku odgovornost. "Obnovljeni dogmatizam" praktično je krčio put degener-
isanosti već stečenih sloboda i svijesti u ime "višeg" i "jedinog" cilja. Vrijeme
nakon raspada zemlje najbolje je potvrdilo utemeljenost Dizdarevićevih svje­
dočenja - na scenu su nastupale najrigidnije varijante "blokirane kolektivne
svijesti". Otvarana su vrata raznim verzijama ekstremizma, nacionalne
isključivosti i destrukcije najrigidnijeg tipa - od rehabilitovanih četnika do
rehabilitovanih ustaša, od separatističkih zanesenosti i samoživosti do
ortodoksnih neofašističkih ideologija. Kataklizma rata na balkanskim pros­
torima to najbolje potvrđuje.
Iz Dizdarevićeve freske o deceniji u kojoj je nastupalo vrijeme razgradnje
jugoslavenske ideje i prakse, moguće je zaključiti da nacionalizmi na ovom
prostoru vještom manipulacijom tumačenja svog značaja i istorijske uloge u
"rušenju komunizma" vrše zamjenu teza. Oni su objektivno preuzeli vlast zah­
valjujući, prije svega i isključivo, etičkoj i moralnoj obrušenosti dobrog dijela
birokratizovanog i razjedinjenog partijsko-državnog sastava bivše Jugoslavije.
Moglo bi se reći da je nacionalizam utabanim stazama nastupio na arenu koja

4 U državicam a nastalim nakon raspada Jugoslavije danas praktično rukovodne liderske pozicije drže
u rukam a bivši komunisti. U Srbiji je nesporna figura tolalitamo-diktatorske vlasti Slobodan
Milošević: u Hrvatskoj sa istim totalitarnim afinitetom vlada dr. Franjo Tuđman, bivši general
Jugoslavenske narodne armije; u Sloveniji prvi čovjek države je bivši dugogodišnji visoki komu­
nistički funkcioner Milan Kučan; u Crnoj Gori nacional-populistička politika vrti se oko rivalstva
dvojice bivših istaknutih omladinskih rukovodilaca - Momira Bulatovića i Mila Đukanovića: u
M akedoniji čelnu državnu poziciju drži nekadašnji istaknuti državni i partijski funkcioner Kiro
Gligorov. Paradoks je jedino što u ovoj skupini bivših socijalističkih funkcionera bošnjačku lider­
sku poziciju ima Alija Izetbegović - svoju nacionalno-vjersku karizmu gradi na višegodišnjem
antikomunizmu, dok su druga dvojica "kolektivnog šefa" Bosne i Hercegovine u "normalnoj"
korelaciji sa bivšim vremenom. Živko Radišić (Srbin) bio je u socijalizmu republički ministar
odbrane, a Ante Jelavić (Hrvat) oficir Jugoslavenske narodne armije.
14

je praktično već bila prazna - zahvaljujući istorijskoj neodgovornosti značajnog


dijela čelnih ličnosti tadašnjeg socijalističkog establišmenta u vrhu Jugoslavije,
na scenu je nastupila psihologija nacionalnih partikularizama. Stigli su bez
bitke i gubitaka na ostatke jednog samosrušenog, suicidnog mehanizma vlasti.
Draž kazivanja je u nastojanju autora - ma koliko ponekad nije uspijevao
da potisne ili prikrije emotivnu razočaranost odgovornog aktera i svjedoka
sve fatalnijeg nejedinstva u vrhu zemlje - u faktografiji kao iskazu istine.
Dokumentarnost, ipak, dominira pričom - ona, iako egzaktna i vjerna, pruža
osobenu sliku kompleksne socijalno-psihološke drame. To podrazumijeva
ličnu dramu i samog autora, učesnika, istaknutog i odgovornog, u završnici
jugoslavenske zajednice. I ovdje, kao uostalom i čitavom svjedočenju, nije
riječ o istoriji - u pitanju je fragmentarno opisivanje erozije moralne i poli­
tičke spremnosti za očuvanje zajedničke države i sve prisutnijih dezintegrira-
jućih snaga koje su sve otvorenije negirale do tada važeći značaj opšteju-
goslavenskog interesa i cilja. U toj moralnoj i etičkoj provaliji nestala je bivša
Jugoslavija. Sa moralnog i etičkog stajališta riječ je o kazivanju i o moralnim
raspećima onih koji su - još uvijek strasno i fanatično - istrajavali i vjerovali
u snagu i budućnost jugoslavenskog društva i države. Njihov etički i moralni
habitus suviše je dugo i suviše snažno pripadao vremenu kada su odrednice
"jedinstvo", "bratstvo", "zajednički cilj" - ma koliko prvih decenija nove
Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata bile pod nabojem raznih dogmatskih
ideoloških šema i shvatanja - označavale, uistinu, uznesenost duha i svijesti
prema proklamovanim komunističkim idealima pravde i jednakosti. Život je
u deceniji o kojoj je riječ, međutim, nudio sve surovije i sve grublje drugačije
varijante i verzije morala. Riječi "jedinstvo", "bratstvo", "zajednički cilj" bili
su od koristi za sve osionije protagoniste krize samo ukoliko su u funkciji
osvajanja vlasti. U protivnom, preseljavaju iz svijeta iskrenog idealizma u svi­
jet pežorativnosti, u svijet "apstraktnog ludila", kako bi rekao Hegel.
Nesumnjivo je da tumač desetljeća u kome je nestala Jugoslavija pripada
izdancima onih prvih, ranijih, revolucionarnih vremena tumačenja i shvatan­
ja morala i etike. Otuda toliko gorčine koja se samo prividno krije u
ponuđenoj faktografiji, ali i zbunjenosti, razočaranosti a, ponekad, i
zatečenosti. Autor se ne ustručava da u više prilika naglasi zarobljenost i sop-
stvenu i svoje okoline - dakle, političkog i državnog establišmenta - stanjem
duha na koje se naviklo i odgovarajuću odbojnost prema svemu što se u uko­
rijenjena shvatanja nije uklapalo. Teško su prihvatane zakonitosti novog vre­
mena i odgovarajućih potreba. Sebe iz toga autor ne isključuje. Naprotiv. On
ne prikriva o tome fakte. Na sceni je sve agresivniji "politički moral sa kalku­
lacijom", kako ga naziva N. Beasly, ili praksa "stvaranja povoda za nemoral­
nu akciju", kako je opet sve to definisao N. Machiavelli5.
5 Vidjeti: N. Beasly, Politics Has no Morals, New York, 1949, N. Machiavelli. Vladalac. Zagreb,
1952.
15

Sve prisutniji su u novonastalim centrima moći u destrukciji jugoslavenske


ideje kodeksi koji objektivno nemoral stavljaju u funkciju partikularizma i
egoizma kao prevalentnih mjera regionalnog i nacionalnog interesa. U praksi
rečene decenije erozije skupnih jugoslavenskih vrijednosti sve su snažniji, sve
su naglašeniji, sve su agresivniji glasovi nacionalnih isključivosti, pa i sepa­
ratizma. Razumljivi su, prema tome, odgovarajući dramatični moralni i etički
grčevi i lomovi onih ličnosti i profila kojima je u srcu i svijesti dominirala
ideja jugoslavenskog zajedništva.
Ovo bi se moglo nazvati narednom moralno-etičkom karakteristikom ovog
teksta.
Svjedočenje o ulozi i objektivnim mogućnostima državnih i političkih
struktura i institucija, pa i samog vrha zemlje, od smrti Maršala Tita do
posljednjih stepenica sa kojih se Jugoslavija survala u istorijski ambis, u cjeli­
ni, u obimnom opusu kazivanja, ipak pažnju i odgovarajuću faktografiju
zadržava na nekoliko krucijalnih tačaka. One, te tačke, mogle bi se, uslovno i
simbolično, nazvati nosećim ideološkim i političkim - ali isto tako moralnim
i etičkim - stubovima bivše, Titove Jugoslavije. To se, svakako, ne čini ni
slučajno, ni spontano.
Koje su to temeljne tačke ugla iz kojeg posmatramo i tumačimo ovaj rad;
dakle, iz ugla morala i etike?
P r v o : To je, nesporno i prije svega, snažna ideološka i politička dis­
tinkcija na relacijama fašizam - antifašizam. Stvaranje tzv. druge, Titove
Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata pratile su, uz ostalo, međuna­
cionalne i meduvjerske klanice i raspaljene mržnje. Fašistička ideologija
razbuktana u završnici tzv. prve Jugoslavije u samom vihoru ratnih strasti, uz
prisustvo trupa njemačkog, italijanskog, bugarskog i mađarskog fašizma, bila
je samo "duhovna predradnja" užasnoj violentnosti neofašističkih snaga
(ustaše, četnici, bjelogardejci i razne druge kvislinške neofašističke formaci­
je) na južnoslavenskim prostorima. Titova partizanska vojska, kao suprotni
vojni i politički ekvivalent takvoj prisutnosti divljačkog razaranja međuna­
cionalnog i meduvjerskog života, zato je geslo antifašizma stavila u prvi plan
vlastite borbe i otpora. Time je, u isti mah, naglašavala i afirmisala smisao i
ciljeve zajedničkog, opštenarodnog, opštejugoslavenskog otpora svakom
nasilju nacionalnih i vjerskih isključivosti. Postala je zato opštejugoslavens-
ka, višenacionalna, antifašistička snaga. U takvim redovima i u takvom
okruženju svijesti, kako se vidi iz biografije autora ovog svjedočenja, Raif
Dizdarević je sa 16 godina bio partizan, a sa 17 partizanski oficir. Nakon
svega viđenog i doživljenog u ratu, fašizam je, očito, doživljavao kao krajnju,
najsuroviju simboliku svekolikog zla u ovdašnjoj savremenoj istoriji.
Antifašizam je prestajao da bude samo šturo, formalno, proklamovano ideo­
loško i političko načelo nove Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata - on
16

je, u izvjesnom smislu, postao neka vrsta prirodne moralne i etičke kompo­
nente njenih stvaralaca i graditelja. Gotovo svaki od aktera surovog ratnog
suočenja antifašizma sa fašizmom u toku partizanske narodnooslobodilačke
borbe nosio je i po dio vlastitog socijalnog i političkog korijena ili lične i
porodične traume. U ovom svjedočenju prepoznatljiva je takva dimenzija,
mada se o njoj formalno ne govori. To je primjetno pri opisima mnogih dra­
matičnih lomljenja kopalja prilikom sve opasnijih navala raznih nacional-
populističkih violentnosti (drame Kosova, Vojvodine i Crne Gore, strasti
beogradskih "antibirokratskih mitingaša", neofašistička atmosfera skupova
mnogih "događanja naroda", itd.). Iznoseći argumente o tim događajima
autor, u stvari, posredno izražava vlastite strepnje o mogućem ishodu svega
kada je u pitanju budućnost zemlje6.
D r u g o : Moralni i etički odnos prema ličnosti i djelu Josipa Broza Tita
takode je prepoznatljiva komponenta u svjedočenju. U kratkoj, završnoj
refleksiji, kada autor čitaocu na sud ostavlja svoju faktografiju i svoje svje­
dočenje, samo u nekoliko rečenica Raif Dizdarević se prepušta vlastitoj inti­
mi. Vlastitom subjektivizmu. Govori o ličnom odnosu prema nekim naj­
markantnijim ideološkim i političkim simbolima svog vremena u doba istori-
jske drame u kojoj je vršio odgovorne državne dužnosti i u kojoj se objektivno
dešavala drastična razgradnja Titove Jugoslavije. U tom trenutku, on bez
dvoumljenja iskazuje svoju intimu, svoju unutrašnju okrenutost prema onome
što danas, inače, mnogi vladajući nacionalistički koncepti na pežorativan poli­
tički način nazivaju "titoizmom". Kao što se čitalac može uvjeriti, autor ned­
vosmisleno ističe da je doista iskreni i dosljedni "titoista". Ali - naglašava -
pod tim treba podrazumijevati simbiozu niza važnih, neprolaznih, istorijskih
vrijednosti koje su vezane za ime, djelo i vrijeme Josipa Broza. Nudi, zapra­
vo, stav nekoliko generacija i saboraca i savremenika jugoslavenskog Maršala
- od partizanskih bitaka do dosljednosti u zajedničkoj antifašističkoj borbi
predstavnika svih nacija protiv onih koji raspiruju meduvjersku i međuna­
cionalnu mržnju. Od impresivnog masovnog narodnog poleta u izgradnji i
obnovi porušene zemlje nakon Drugog svjetskog rata do koncepcije "derural-
izacije" i industrijalizacije Jugoslavije. Od hrabrosti i odlučnosti da se odupre
svakom stranom tutorstvu do vizija široke međunarodne saradnje. Od ideje
samoupravljanja do ideje nesvrstanosti kao sasvim novog, neistraženog
područja u organizovanju savremenih društava, itd.
Na tim relacijama - ističe autor - on je "titoista". Na tome gradi svoj etički
i moralni odnos prema ličnosti i djelu Josipa Broza Tita. Iz niza događaja o
6 Raif Dizdarević pripada porodici (7 braće i 3 sestre) iz koje su svih sedmorica braće bili učesnici
antifašističke partizanske borbe. Tri brata su poginula u ratu. Dramatična je i sumorna ilustracija
pogubnosti međunacionalnih strasti i suprotstavljenosti tragična sudbina dva Dizdarevićeva brata -
Zije, značajnog književnika na jugoslavenskom prostoru prije Drugog svjetskog rata, koga su
ustaše (hrvatski fašisti) surovo umorili u koncentracionom logoru Jasenovac i Nusreta koga su na
najbestijalniji način četnici (srpski fašisti) zaklali u partizanskoj bolnici.
17

kojima svjedoci moguće je zaključiti daje to opisivanje spoznaje kako mnoge


zamišljene i inicirane ideje pate od prevelike shcmatizacije, od ne malih doza
dogmatizma u nekim rješenjima, od pretjeranih formalizama i manjkavosti
realizma u praksi jedne kompleksne višenacionalne državne i političke zajed­
nice, od robovanja prevazidenim tormama i kanonima. U tome, u toj postti-
tovskoj suočenosti Jugoslavije sa stvarnošću, međutim, autor očigledno nc
odstupa od svog stava i odnosa prema "titoizmu" - prepreke i posrnuća u raz­
doblju o kome svjedoči više vidi, kako je već rečeno, u nespremnosti
značajnog dijela političkih i državnih aktera da prihvate upravo onaj, kako
veli svjedok, titovski smisao za vrijeme i osjećanje za odgovarajuću putanju
istorijskog kretanja. Ali, Tito je imao svoje vrijeme, svoje izazove, svoje
uslovljenosti, svoje okruženje - to isto tražilo je novo doba za svoje osobenos-
ti. Dizdarević, drugim riječima, nije opčinjen ličnošću Josipa Broza kao
čovjeka od krvi i mesa - dakle, kao čovjeka sa ljudskim vrlinama i manama.
Njega fascinira suštinska višeznačnost i dugovječnost nekih principa Titovog
vremena koji su bili ugrađeni u temelje nove Jugoslavije. Iz ovog svjedočenja
vidljivo je da se u deceniji koju opisuje upravo u tom pogledu fatalno zakaza­
lo - neki Titovi univerzalni principi (nezavisnost, ravnopravnost, antifašizam,
antinacionalizam, međunarodni dignitet, socijalna sigurnost) naprosto su
izigrani i izdani. Nije bilo volje i spremnosti da se u njih unese dah novog vre­
mena. Nedostajalo je toga - i nužne sposobnosti, i odgovarajuće odvažnosti -
i kod "titoista."
Autor u tom etičkom i moralnom ogledalu gleda i brani svoj "titoizam".
T r e ć e : Slično je i sa jugoslavenstvom. Polemišući u završnoj, kratkoj
i intimnoj ispovijesti sa onima koji pod "jugonostalgičarstvo" podvode mnogo
toga neutemeljenog, neargumentovanog, osvetničkog iz ideološkog nacional­
ističkog rakursa, autor - slično kao što je činio sa "titoizmom" - bez rezervi
iskazuje d a je i sâm nesporno "jugonostalgičar".
I tu, međutim, kao i u prethodnom slučaju, on obrazlaže i uslovljava svoju
tvrdnju. "Jugonostalgičar" je onakav i u onolikoj mjeri u kolikoj pojam
jugoslavenske društvene i političke cjeline - dakle, pojam jugoslavenske
države na čijem je čelu u fazi nesporne erozije njenih moći i mogućnosti bio
godinu dana - podrazumijeva komplementarnost zajedničkog interesa kao
demokratske mjere svih parcijalnih interesa. Pod tim - izričito naglašava pri­
likom svjedočenja o nizu debata u državnom i političkom vrhu - treba shvatati
nužnost daljeg učvršćivanja nacionalne ravnopravnosti, modemi koncept
zajedničkog tržišta, zajedničke zaštite i svjetske prepoznatljivosti i ugleda. U
realnost istinski demokratskog državnog, društvenog, ekonomskog i
političkog ustrojstva trebalo je ubacivati "svježu krv" novog vremena i nje­
govih zakonitosti. Država koja je nuđena u velikim i dramatičnim političkim
sukobljavanjima i svađama u desetljeću koje opisuje, na žalost, redovno i sve
18

fatalnije trebala je da bude nešto drugo - ili država jedne nacionalne suprema­
cije ili fiktivna konfederacija iza koje se krio čisti separatizam. Bitka za
Jugoslaviju u vremenu o kome svjedoči - vidi se iz mnoštva dokumentovanih
detalja - utemeljena je na principima pune ravnopravnosti svih jugoslavenskih
dijelova, svih jugoslavenskih republika i pokrajina, svih jugoslavenskih naro­
da i narodnosti, svih građana. To je, na žalost, sve manje imalo šansi. Sve je
više takva ideja osporavana i raznim pritiscima i violentnostima ucjenjivana.
Ovu treću, izvornu, Titovu Jugoslaviju (naravno, reformski prilagođenu stan­
dardima vremena u kome živimo), vidljivo je iz knjige "Od smrti Tita do smrti
Jugoslavije", branio je sve umanjeniji, sve usamljeniji i sve nemoćniji broj
protagonista tadašnje jugoslavenske politike.
Čini mi se da u krahu ovakvog Dizdarevićevog jugoslavenstva, pred najez­
dom raznih nacional-populističkih koncepcija, možemo uočiti najdublje i
najsnažnije moralne i etičke ožiljke.
Č e t v r t o : Pojam ravnopravnosti takode je u knjizi pitanje etičnosti.
0 ravnopravnom položaju svih subjekata tadašnjeg jugoslavenskog zajed­
ništva (republike i pokrajine, narodi i narodnosti) u ovim svjedočenjima
govori se mnogo. To pitanje je, u stvari, neka vrsta permanentne političke
klackalice - podižu se i spuštaju tenzije već prema stepenu moći i nemoći
sugovornika u državnom i političkom vrhu; već prema spremnosti ili
nespremnosti da se ovo pitanje - ne samo ideološko i političko nego i etičko
1 moralno - stavi pod okulare zajedničkog rasuđivanja, pa i povremenih
nagodbi. Po onome što se, kao činjenica, kao predočeni fakat, može saznati
iz ovih svjedočenja, jeste spoznaja da su nemoć i nespremnost sve tragičnije
ustupali mjesto onima koji su ravnopravnost tumačili nemoralnim sredstvi­
ma koje definiše N. Machiavelli. Ravnopravnost, onako kako su je po opisi­
ma autora tumačile sve brojnije i sve agresivnije skupine uticajnih ospora-
vatelja jugoslavenskog jedinstva, bila je, zapravo, sve izrazitija negacija
humanističke i demokratske suštine pomenutog pojma. Podrazumijevala je,
po tumačenju brojnih aktera koji se u knjizi spominju, pravo jačeg i brojni­
jeg kao mjericu pravednosti u odnosima predstavnika nacionalnih i repub­
ličkih dijelova unutar jugoslavenske federacije. Pravo jačeg nametalo se kao
mjera ravnopravnosti. U tom pogledu autor predočava fakte, izvorno i doku-
mentovano, o najezdi nacionalizma na jugoslavensku društvenu scenu i
sprezi nekih vladajućih republičkih i drugih struktura sa nacional-po-
pulističkim konceptima. Veže to za brojne, burne i dramatične, rasprave u
državnom i političkom vrhu Jugoslavije. Veže za moral i etiku fenomena
ravnopravnosti. U tom smislu, ova knjiga je dragocjeno i upečatljivo svje­
dočanstvo o fenomenu nacionalnih hipokrizija u nagriženom
socijalističkom rukovodstvu zemlje u pomenutom vremenu - uloga raz-
gradivača često je prikrivana plaštom larpurlarističke moralnosti i etičnosti.
19

Peto: Ugao iz kojeg vrednujemo ovaj tekst ne može zanemariti ni


moralnu ni etičku suštinu nezavisnosti. Ona, na određen način, neprekidno
cirkuliše kao posredni kontekst faktografije koju nudi ova knjiga. To je uz
sve njene zvanične" političke i državne argumentacije, permanentno pitan­
je koje je u istorijskoj praksi nove Jugoslavije isto tako imalo snažne i
duboke moralne i etičke konotacije. Riječ je o etičkom principu na kome je
Tito, u danima povremenih unutrašnjih kriza i snažnih spoljnjih pritisaka
(Staljin, Informbiro, tršćanska kriza, susjedi, blokovski antagonizmi,
blokovski animoziteti prema ideji nesvrstanosti, itd.) mobilisao, masovno i
upečatljivo. Čitavu zemlju. Nezavisnost je, uz sve njene društvene,
međunarodne, ekonomske i političke aspekte, neprekidno bila u tzv. Titovoj
eri par excellence moralno i etičko pitanje. Bila je pitanje nacionalnog dig­
niteta i ponosa. Kao takva, vremenom je postajala, na osoben način, i pita­
nje ličnog dostojanstva velikog broja građana jugoslavenske zajednice. Ovu
tradicijsku dimenziju teško je zanemariti.
U deceniji o kojoj se svjedoči nezavisnost se, kao sasvim praktično i oporo
pitanje opstanka zemlje zbog njene sve drastičnije suočenosti sa naraslim
političkim dezintegrativnim tenzijama (nacionalizam) i zbog njenog ekonom­
skog kolapsa koji se sve dramatičnije nadvijao nad sudbinom zemlje (dugovi,
inflacija, nelikvidnost, socijalni nemiri, itd.) - neprekidno nametala kao i
bolno i opominjuće pitanje. Više nije bila riječ o psihološko-emotivnoj strani
nezavisnosti - bio je u pitanju goli opstanak zemlje kao cjeline. Razlike su, s
druge strane, narastale takvim intenzitetom daje politička, ekonomska i vojna
sudbina zemlje kao cjeline sve više dolazila u pitanje. Parcijalni interesi i
odgovarajuće strasti bili su uzeli suviše maha. Suviše su bile zatalasane soci-
jalno-ugrožene ali nacionalno ostrašćene mase - nezavisnost zemlje sve je
određenije dolazila u pitanje.
Etički aspekt nezavisnosti i rasprava o njoj podstiče na mnoga promišlja­
nja o moralnom sunovratu koji je, poput epidemije, zahvatao značajan dio
državnog i političkog rukovodstva u zemlji.
Posljedice su znane i tragične.
U dugim dijalozima i razgovorima sa autorom ovih svjedočenja, profesor
Stefano Bianchini i pisac ovih redaka bili smo, na posredan i neponovljiv
način, i sami sudionicima dramatike koju je preživljavala Jugoslavija od smrti
njene nesporne karizme, Maršala Tita, do samog fatalnog nestanka zemlje.
Pred nama se odvijao neobičan i dramatičan film pun ličnih i kolektivnih dile­
ma i trauma, moralnih uzdizanja i padova, nejedinstva, partikularne
samoživosti, vlastoljublja, neodgovornosti, nacionalne zagriženosti, karijeriz-
ma, separatističkih težnji, nesnalaženosti, upornosti, arogancije, hrabrosti a
često i šutnje privrženika Titove ideje i principa da se očuva zemlja i da se
Jugoslavija unaprijedi i osavremeni, izdaja, podvodnih igara, ucjena,
20

nacionalističkih histerija, hipokrizije, odlučnosti i neodlučnosti pojedinaca da


se suprotstave već zahuktalim mašinerijama raspada i razgradnje države, suje­
ta, dvoličnih igara...
Svega toga impresivno je nudio film faktografije Raifa Dizdarevića.
Svjedočenje koje je pred čitaocem, samo je dio onoga što je ovaj političar
bivše Jugoslavije, u svojoj vjernosti činjenici i dokazu ponudio u pomenutom
naporu dvojice naučnika da proniknu u suštinu, u središte, u srž drame od
smrti Tita do smrti Jugoslavije.
Svjedočenje, kao autentična faktografija, ograničeno je samo na ono što bi
stranom čitaocu, manje upoznatom o raznim aspektima istorijskog debakla
jedne ugledne i prosperitetne države, moglo da pruži argumentaciju o bitnim
uzrocima i posljedicama "jugoslavenskog slučaja".
U tom pogledu, upečatljiv je manir kojim autor svjedočenja o deceniji
jugoslavenske agonije daje čitaocu sliku o složenom mozaiku jednog debakla.
Sa stajališta etike i morala, čemu smo ovom prilikom posvetili posebnu
pažnju, knjiga "Od smrti Tita do smrti Jugoslavije" samim naslovom ima na
simboličan način, pored ostalog, gorku i oporu poruku nekrologa jednoj gen­
eraciji koja je iskreno vjerovala u budućnost jugoslavenske zajednice; koja se
u partizanskom antifašističkom ratu i u poslijeratnoj izgradnji Titove
Jugoslavije borila za opštejugoslavensku viziju nezavisnosti i ravnopravnosti,
ali koja je, na žalost, u deceniji o kojoj priča ova knjiga, postajala sve uman-
jenijom, sve nemoćnijom, sve usamljenijom, sve izdanijom, prije svega, od
samih dojučerašnjih saboraca.
Iz teksta nije teško zaključiti da je i sâm autor, Raif Dizdarević, pripadao
tragičnoj generaciji posljednjih jugoslavenskih Mohikanaca.

BILJEŠKA O AUTORU
Dr. Aziz Hadžihasanović (1931) profesor je političkih nauka. Doktorirao je 1973.
godine na tezi progresivnih i degresivnih faktora zajedničkog života na južnoslavenskim
prostorima. Uz naučnu djelatnost i političku publicistiku, radio je u novinarstvu, izda­
vačkoj djelatnosti i diplomatiji. Bio je, pored ostalog, glavni urednik cjelokupnog opusa
velikog književnika i ideologa jugoslavenske intelektualne ljevice u dvadesetom stol­
jeću Miroslava Krlcže, a posebno njegove "Krležijane" - panorame pogleda, pojava i
pojmova u pet tomova (1975). Autor je knjiga: "Da se ne zaboravi" (1965), "Dvanaest
sprudova" (1971), "Motivi zajedništva" (1974), "Crkva i politika" (1975), "Oreoli i
mačevi savremene crkve” (1976), "Susret sa sumnjom" (1994), "Pruščak i Machiavelli"
(1995). Objavio je više stotina publicističkih i naučnih tekstova u časopisima i revijama
bivše Jugoslavije i Evrope. Naučni je saradnik Instituta "Europe and the Balkans" u
Bolonji.
"Mnoge zemlje propadnu prije nego
sto postanu svjesne svojih grešaka".

Alexis de Tocqueville
(1805-1859)

ot
SMIT1TITA
DOSHRTI
JUGOSUVUE
\
I. POGLAVLJE

BOLEST I SMRT MARŠALA TITA

Razgovori sa predsjednikom Titom


prije bolesti - posljednji boravak u
Bosni i Hercegovini

I Branko Mikulić, član Predsjedništva SKJ - najužeg rukovodstva


jugoslavenskih komunista, i ja, nastojali smo tog dana da Tita zaštitimo od
svakog suvišnog napora. Bilo je očigledno da je umoran. Ručali smo zajed­
no s njim i kad smo se digli iza stola da ga ostavimo da se odmara, zadržao
nas je rekavši da bi želio da porazgovaramo. Bilo je to 6. novembra 1979.
godine, uz prohladno i maglovito okruženje vile "Gorica" u bosanskom
gradu Bugojnu.
Došao je dva dana ranije, 4. novembra, u ovaj šumovit pitoreskan kutak
Bosne, gdje je posljednjih godina rado navraćao, radeći, odmarajući se,
odlazeći u lov i prirodu i podvrgavajući se Ijekarskom tretmanu.
Upravo se bio vratio iz posjete Rumuniji i pravo sa aerodroma krenuo je
ovamo. Dočekali smo ga i pratili do Bugojna - Nikola Stojanović, predsjednik
Centralnog komiteta bosanskohercegovačkih komunista i ja kao predsjednik
državnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U vozu, na putu u Bosnu, žalio
nam se na Čaušeskua i na maltretirajući protokol koji mu je nametnut u
Rumuniji. Po vrlo hladnom i vjetrovitom vremenu morao je izdržati dugu pro­
tokolarnu torturu na bukureštanskom aerodromu. Razgovorima sa
Čaušeskuom i efektima posjete nije bio zadovoljan. Sa ljutnjom se sjećao
raznih negativnih detalja iz ranijih razgovora i susreta sa Čaušeskuom.
U podužem i po mnogo čemu neobičnom razgovoru poslije ručka, Tito je
izrekao riječi koje sam tek kasnije, njegovim nestankom, potpunije shvatao
i prihvatao kao neku vrstu "Titovih životnih poruka". Ne krijući brigu za
sutrašnjicu, ukoliko ekonomske teškoće budu i dalje uzimale maha, ustvari
je strahovao i govorio o vremenu poslije njega. Rekao je, na naše zbunjeno
pogledanje jednog u drugog, da ne zna koliko će se još dugo moći
angažovati. Reče: "Fiziološki zakoni čine svoje".
2 4 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

"Ne bih želio da se poslije mene kaže: dok je on bio, sve je bilo u redu, a
sada ništa ne valja" - primijetio je naglašavajući svaku riječ i nastavio: "da bi
to bilo najgore, jer šta smo onda uradili". Mora se, kaže, osigurati da sve
funkcioniše i da svi nose svoje odgovornosti, a ne da se stalno očekuje "Tito
će to riješiti". Duboko nas se dojmila ova Titova zabrinutost za sutrašnjicu.
Neočekivan razgovor Tito je usredsredio na bitne opštejugoslavenske
probleme tog trenutka. Najviše je govorio o negativnim tendencijama u
privredi i ekonomskom razvoju. Bila je to, sa njegove strane, neka vrsta pod­
sjećanja, istovremeno i racionalnog i emotivnog, na prijeteće oblake i nad
jugoslavenskom ekonomijom i društvom u cjelini. Rekao je da su ti problemi
dosegli kulminaciju, da inflacija i njene posljedice brišu granice dozvoljenog;
daje platni deficit nedozvoljivo veliki, a potrošnja nerazumna i prekomjerna.
"Ponekad pomislim da se hazardno razvijamo", kaže Tito i dodaje: "Sa
dinarom koji se stiče kao da se igra sa puno komotnog neodgovornog ponašanja.
Stalno razmišljam o ovim problemima..." Ljudski se požalio daje to uzrok nje­
govih sve češćih i sve dužih nesanica u posljednje vrijeme. Tito je rekao:
"Imamo stavove o gotovo svim problemima , ali opet ne ide"! I dodao da
je, kako on zaključuje, "osnovni uzrok svemu tome odsustvo odgovornosti,
pošto niko ne snosi konsekvence zbog neizvršene dogovorene politike".
Ovom pitanju - pitanju odgovornosti, vraćao se u više mahova. U toj sla­
bosti kao da je nalazio simbiozu mnogih drugih dilema; ključeve mnogih
drugih brava; odgovore mnogim drugim jugoslavenskim delikatnim pitanjima.
Branko Mikulić i ja rekli smo tada Titu, kada je očekivao naša mišljenja i
poglede, da nije bez osnova bojazan da bi upravo visoki deficit i veliko
međunarodno zaduživanje mogli ozbiljno dovesti u pitanje međunarodni
ugled, ekonomski i politički položaj Jugoslavije. Mogao bi čak ugroziti i našu
nezavisnost. Sve to skupa moglo bi ohrabriti raznolike partikulame tendencije
i priklanjanja ovoj ili onoj strani. Sve bi to, rekli smo, nesporno moglo pokole­
bati jedinstven samoupravni kurs zemlje i politiku oslonca na vlastite snage.
- To bi bilo ono najgore! - reagovao je Tito, rekavši daje upravo zbog toga
nedavno, na jednom sastanku u lovištu Karadordevo, posebno naglašavao
svoj negativni stav prema ideji devalvacije dinara, pošto bi za našu valutu,
koja se ipak dobro drži, devalvacija značila odlijevanje dohotka u korist stra­
nog kapitala. Zagovarao je, kaže, sagledavanje svih aspekata, svih argumena­
ta, svih posljedica, prije nego što se predloži devalvacija.
Rekli smo tada Titu da smo i sami pripravni krenuti u otvorenije i odlučnije
rasprave o sve primjetnijim lutanjima i stranputicama ekonomske politike.
Bosansko rukovodstvo, rekli smo, i samo uvida opasnost od sve prisutnijeg
manira da se o investicijama u koje se ulaže veliki kapital, odlučuje u uskim
krugovima političkih, državnih i privrednih funkcionera, van legalnih institu­
cija i informisanja građana i radnika koji snose posljedice takvih odluka; sve
primjetnijim primjerima narastanja državnih intervencija bez angažmana same
privrede ili o sve češćoj praksi da se, opet odvojeno od privrede, donose bilan-
si društvene potrošnje. U toj sve naglašenijoj stihiji vidjeli smo - kazali smo
Titu - prijeteće signale većih i dramatičnijih ekonomskih, društvenih i socijal-
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 25

mh poremećaja. Zato smo, spomenuli smo, riješili da, uoči predstojeće


rasprave o ovim pitanjima na sjednici dva savezna predsjedništva (države i
Saveza komunista), između ostalog, pokrenemo ideju održavanja Kongresa
samoupravljača. Osnovna preokupacija Kongresa bi bila upravo pitanje
ekonomske stabilizacije i društveno-ekonomskog razvoja Jugoslavije, kao bit­
nih procesa srednjoročnog razvoja od 1980. do 1985. godine.
Tito je zdušno podržao tu ideju kao dobar put opštedruštvene mobilizacije na ot­
klanjanju negativnih tendencija. Savjetovao je da pripreme Kongresa budu temeljile,
a sam skup bi se, po njegovoj sugestiji, mogao sazvati za kraj 1980. godine.1
Detalj o snazi i motivisanosti Titove unutrašnje drame i potrebe da se nje­
gova strahovanja pred sutrašnjicom jugoslavenske, zajednice pretoče u svijest
i odgovornost svih nas koji smo bili u njegovoj blizini, svakako zaslužuju
pažnju. Zato je, podržavši do kraja ideju o Kongresu samoupravljača, sug-
erisao da na predstojećoj sjednici dva predsjedništva - na odreden način - pre­
nesemo nešto iz ove bugojanske veoma otvorene i emotivne inventure opas­
nosti nad jugoslavenskom stabilnošću i budućnošću.
Na sjednici jugoslavenskog državnog i partijskog vrha nastojao sam da
prenesem što plastičnije osnovne teze i poruke iz ovog našeg razgovora sa
Titom, uključujući i ideju o održavanju Kongresa samoupravljača.
Predsjednika namjerno nisam spominjao, niti prema tome citirao njegove
bugojanske procjene. Učesnici ovog sastanka su iznosili različita mišljenja i
različita tumačenja daljnje moguće negativne eskalacije ekonomskog stanja u
zemlji. Razlike su, međutim, bile očite u traženjima pravih odgovora.
Vrativši se u Bugojno, iscrpno sam informisao predsjednika Tita o toku
pomenute sjednice i najvažnijim stavovima i mišljenjima. Od mene je traženo
da u informisanju poimenično kažem kakve je ko stavove zastupao na
tom skupu. Rekao sam mu da je u raspravi bilo razlika u nekim gledanji­
ma i stavovima, ali nisam želio da spominjem ni jedno ime. Smatrao sam jed­
nostavno da to ne trebam činiti, mada mi je to kasnije zamjereno na pojedin­
im stranama. Osjetio sam upravo u tom traženju, da pominjem imena, klice
određenih partikulamih podozrenja koja bi nas, pod bremenom naraslih
ekonomskih i socijalnih problema, mogla odvesti u stranputicu da se bavimo
imenima, a ne problemima, politikanstvom, a ne principima. Impresioniralo
me Titovo osjećanje za suštinu pomenutog detalja - primijetio je moju
nelagodnost i oklijevanje da spomenem ma koje ime i nonšalantno, u svom
stilu, prebacio je u jednom trenutku razgovor na sasvim drugu temu.
Starog i umornog Tita nije ni ovog puta iznevjerio senzibilitet za vrijeme i
događaje; za uzroke i posljedice jednog tako otvorenog i dramatičnog pitanja
kakvo je bilo društveno-ekonomski razvoj zemlje.
Razgovor od 6. novembra 1979. godine, kome se ponovo vraćam, tekao je
i dalje Titovom preokupiranošću devijacijama koje prate ekonomski i
društveni razvoj zemlje. Rekao je da ga mnoge pojave u posljednje vrijeme
istinski zabrinjavaju. Neki fenomeni tih pojava, dodao je, liče mu uistinu na
pravu borbu za vlast.*
] Poslije Titove smrti odustalo se od ideje održavanja Kongresa samoupravljača.
2 6 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

- Pojedinci, bogamu, kao da se bore za vlast, a ne za rad! - odmahnuo je


nervozno rukom.
B. Mikulić i ja smo na ovu Titovu repliku obrazlagali tezu da branu devi­
jacijama, koje je nabrojao Predsjednik, vidimo i u dosljednoj primjeni principa
kolektivnog rada, skraćenog mandata i nemogućnosti da se taj mandat obnav­
lja. Za taj princip se Tito, u posljednje vrijeme, odlučno zalagao. Ja sam obavi­
jestio šta sve poduzimamo u Bosni i Hercegovini, a Branko je govorio o tome
koja pitanja se postavljaju šire u zemlji i u čemu se javljaju dileme i otpori.2
- Da, to je jedini izlaz - zaključio je Tito. Ta ideja je dobro primljena i pos­
toje raspoloženja da se ostvaruje. Mora se, rekao je, osigurati da sve
funkcioniše i da svako nosi svoju odgovornost, bez onog čestog pristajanja uz
liniju manjeg otpora i nerealnih nada da će sve riješiti njegov, Titov, autoritet.
Rekli smo mu daje značaj i uticaj njegovog autoriteta u zemlji i inostranstvu
nesporan.
- Taj autoritet o kome govorite - odgovorio je - zbog toliko problema o
kojima danas govorimo, ne može se, nažalost, uvijek upotrijebiti na pravim
pitanjima. Nužno je danas iznad svega dobro funkcionisanje sistema i odgov­
ornost svih nosilaca funkcija.
Iz Titovih reakcija se vidjelo kako velike nade u očuvanju jedinstva i
onemogućavanju borbe za vlast polaže u kolektivni rad i skraćeni mandat -
vidjelo se daje to problem kojim je zaokupljen i o kome intenzivno razmišlja.
Ponovio je tada da ne zna koliko će još moći da radi, ali će se, dok god
može, angažovati.
- Ne bih mogao da ne radim. Rad me održava... - I prešao na nove teme
ovog neobičnog i dugog razgovora.
U ambijentu bugojanskih šuma ostao je sve do 26. novembra 1979.
godine. Bio sam prisutan kad mu je 20-og novembra raportirao njegov
adutant admiral Zvonko Kostić da je sve spremno za povratak u Beograd,
planiran za 22. novembar. Iz Tita, vidno okrijepljenog i osvježenog, pro­
govorio je običan čovjek, smrtnik.
- Zar baš moram ići? Ovdje se tako dobro osjećam... I produžio je
boravak.3

2 Predsjednik Tito je na Osmom kongresu sindikata, u novembru 1978. godine, predlažući jačanje
kolektivnog rada i skraćivanje trajanja mandata, rekao: "Delegatski sistem i dalji razvoj socija­
lističke samoupravne demokratije imperativno nalažu da se u svim samoupravnim i državnim
organima, u delegatskim skupštinama, forumima i organima društveno-političkih organizacija do
kraja primijeni i njeguje kolektivni rad". U skraćenju trajanja mandata na čelnim funkcijama vidio
je sredstvo koje bi tome doprinosilo. "Ja sam o ovim pitanjima - rekao je Tito - mnogo razmišljao.
I duboko sam uvjeren da bi takav način djelovanja još više afirmisao kolektivni rad i odgovornost,
da bi doprinio daljoj demokratizaciji rada svih samoupravnih i političkih organa i onemogućio
ispoljavanje liderskih i drugih nezdravih ambicija pojedinaca."
3 U posljednjoj radnoj godini života Tito je bio, za svoje godine i fizičke mogućnosti, izložen
ogromnom naporu. Izuzetno veliko angažovanje je bilo u pripremi Samita nesvrstanih zemalja u
Havani, o čemu se detaljnije govori u poglavlju IV. Uz svakodnevne predsjedničke obaveze,
boravio je na Kosovu, u Crnoj Gori, Srbiji, BiH, govorio u više prilika (i na godišnjoj skupštini
MMF-a i Svjetske banke), otvorio Mediteranske igre u Splitu itd. U toj godini se oprostio od svog
najbližeg saradnika i druga Edvarda Kardelja, čija je smrt za Tita bila pretežak udarac.
__________________________________BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 127

Do BeoSrada u "Plavom vozu" pratili smo ga Branko Mikulić, Nikola


Stojanovic i ja. Tokom putovanja bio je raspoložen i dobar dio vremena
posvetio je uspomenama na razdoblja i događaje iz svog dugog i burnog
života.
Bio je to posljednji ispraćaj Josipa Broza iz Bosne i Hercegovine. Mi, koji
smo ga tog dana pratili za Beograd, u trenucima kada smo ostajali sami, bili
smo pod snažnim dojmovima prethodnog dana, 25. novembra 1979. godine.
Taj datum Bosna i Hercegovina slavi kao dan svoje državnosti; dan kada je
1943. godine u bosanskom Mrkonjić-Gradu partizanski parlament
(Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine)
proglasio državnost ove Republike u okviru zajednice jugoslovenskih repub­
lika.4
Tito je i zbog ovog praznika ostao u Bugojnu do 26. novembra 1979.
godine. Želio je, očito, da proslavi državnosti ove višenacionalne republike u
okviru jugoslavenske federacije dade poseban značaj; da posebno uputi šire
poruke jugoslavenskoj javnosti i upozorenja prikrivenim ili manje prikrive­
nim nacionalističkim tendencijama koje su počele da se javljaju. Govorio je
veoma emotivno o dostignućima partizanskog rata; o izgradnji zajedničke
države poslije 1945. godine i potrebi da se posebno bude osjetljiv prema har­
moniji međunacionalnih odnosa.
"Moramo ljubomorno čuvali tekovine naše revolucije, posebno međuna­
cionalne odnose kakve smo ostvarili u partizanskoj borbi" - rekao je Tito.
želeći očigledno da njegove riječi budu šira i eksplicitnija poruka na čitavom
jugoslovenskom prostoru, posebno je govorio o potrebi suprotstavljanja
svakom nacionalizmu i kleronacionalizmu, o brizi za mlade generacije i,
iznad svega, o ekonomskoj sferi razvoja zemlje, kao ključnom preduslovu za
budućnost Jugoslavije. U svom maniru insistirao je na većoj odgovornosti i
sankcijama prema onima koji ne izvršavaju dogovoreno. Iste oštre riječi
uputio je raznim grupnim i pojedinačnim opozicionim sijačima razdora u
zemlji, i govorio o međunarodnoj situaciji i angažmanu Jugoslavije u
tadašnjim svjetskim okolnostima.
Tito je u tim trenucima bio energičan govornik. Želja da upravo na prim­
jeru Bosne, kao "Jugoslavije u malom", kako se zbog njenog višenacionalnog
sastava tada često i simbolično običavalo govoriti, iskaže čitav svoj unutrašnji
nemir pred pojavama razlika i devijacija koje su se u zemlji počele nazirati -
bila je očita. Tek kasnija kataklizma nestanka Jugoslavije i posebno surova
tragedija Bosne i Hercegovine u režiji raznih velikodržavnih, nacionalističkih

4 U Rezoluciji ovog partizanskog parlamenta se kaže: "Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz
svoje jedino političko predstavništvo. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja
Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska
nego i srpska i m uslim anska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj
će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i
H ercegovine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne
dem okratske federativne Jugoslavije".
(Izvor: "Jugoslavija 1918-1988", Zbirka dokumenata. Izdanje "Rad", Beograd, 1988. godine,
autori Branko Petranović, Momčilo Zečević, str. 653-4).
2 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

koncepata, pokazala je koliko su tadašnje Titove riječi bile istovremeno i stra­


hovanje i upozorenje. Zato ih ovom prilikom bilježim doslovno:
"U toku rata" - rekao je Tito delegaciji Bosne i Hercegovine 25. novem­
bra 1979. godine u Bugojnu - "ovdje se vodila ne samo oslobodilačka
borba protiv okupatora za novu Jugoslaviju, nego i borba za Bosnu i
Hercegovinu kao samostalnu republiku. I kod nekih rukovodećih kadrova
tada nije bilo jasnog stava u tom pogledu. Ja se tu nikada nisam dvoumio.
Govorio sam da Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovome, ni
onome - ona pripada narodima koji je od davnina nastanjuju. To, uostalom,
tim narodima niko nije poklonio - oni su to sami izborili u narodnooslo-
bodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali. Bilo je to jedino moguće
i srećno rješenje ne samo za narode Bosne i Hercegovine, nego i za
jugoslavensku zajednicu u cjelini..."
Bila je to - slagali smo se međusobno, prateći Tita za Beograd - njegova
posebno jasna podrška ovoj Republici, oko čijih su se korijena, istorije i
budućnosti počele da navješćuju verzije i apetiti raznih velikodržavnih,
nacionalističkih "teorija", naročito u Srbiji i Hrvatskoj. Tito je želio, složili
smo se, da javnim istupom, upravo na Dan državnosti Bosne i Hercegovine,
glasno upozori na nesagledivu dramu koja može slijediti ukoliko različita svo­
jatanja ove Republike uzmu maha.
"Ja sam ranije govorio" - rekao je - "da je u poslijeratnom periodu, s vre­
mena na vrijeme, dolazilo do izražaja dušebrižništvo za Bosnu i Hercegovinu
od strane pojedinih krugova van nje. A iza toga, ustvari, stajali su pokušaji
njenog svojatanja; dakle, negiranja njene državnosti i podrivanja njene
samostalnosti..."
Izrazio je tom prilikom vlastiti utisak d aje u to vrijeme pokušaja paternal­
izma prema Bosni i Hercegovini bilo manje u odnosu na ranije stanje. Tom
utisku, međutim, nije dozvoljavao da ga zavara - u svemu je vidio samo pri­
vid mira pod pritiskom tadašnjih oštrijih reakcija rukovodstva Bosne i
Hercegovine na pojave svojatanja ove Republike. Tito se zato, bez mnogo
ograda i finesa, obratio nama, prisutnim rukovodiocima Bosne i Hercegovine,
upozorivši nas da "nije prestalo atakovanje na temelje iz kojih je izrasla i na
kojima se afirmisala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina". Poručio
je tada, uz primjedbu da "naša budnost ne smije popuštati":
"Nemojte dozvoliti da vam bilo ko tu mešetari i muti odnose medu naro­
dima Bosne i Hercegovine. To ne bi donijelo štetu samo Bosni i Hercegovini
- već bi se negativno odrazilo na našu zajednicu u cjelini"...
Agresija i klanice u Bosni i Hercegovini, započeti 1992. godine, surovo su
obistinili strepnje, strahove i upozorenja predsjednika Tita u Bugojnu 25.
novembra 1979. godine.

Susreti sa Titom prije liječenja

Na razne načine tumačili smo jedno Titovo izrazito neraspoloženje. Jedni


su to obrazlagali lošim Titovim zdravljem, a drugi su, opet, u Predsjednikovoj
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 129

zabrinutost^ nalazili niz aktuelnih državnih i političkih povoda i motiva. U


svakom slučaju, malo nas je bilo ravnodušnih toga dana.
Bio je to 18. decembar 1979. godine. Poznato lovište u Karadordevu.
Sastanak Savjeta za narodnu odbranu Jugoslavije.
Nikola Stojanović i ja uoči same sjednice sreli smo Tita. Bio je uistinu loše
volje, požalivši se na prehladu i bol u nozi. Njegovo sumorno raspoloženje,
dakle, pripisivao sam zdravstvenim tegobama.
U svakom slučaju, bio je daleko od one vitalnosti i vedrine koju smo uočili
29. novembra iste godine, samo tri dana poslije povratka u Beograd, prilikom
prijema na Dan Republike Jugoslavije. Bili smo, mi pozvani iz Bosne, ponos­
ni na pohvale koje je u njegovom kabinetu, prije prijema, prisutnim rukovo­
diocima zemlje, iznio na svoj boravak, rad, odmor i razgovore u Bugojnu.
Sada, 18. decembra, pred nama je bio drugačiji Tito, umorniji, zabrinutiji,
sumorniji.
Gotovo rutinski rukovodio je sjednicom Savjeta za narodnu odbranu, gdje
se raspravljalo o Nacrtu zakona o opštenarodnoj odbrani. Kratkoća kojom je
zaključio raspravu o Nacrtu ovog zakona i davanje zelenog svjetla za dalji rad,
još ubjedljivije je uvjerila mnoge da su zdravstveni problemi u pozadini
ovakvog Predsjednikovog neraspoloženja.
Kasniji tok događaja pokazaće daje ovaj Titov istup u Karadordevu, ustva­
ri, bio posljednji sastanak kojim je predsjedavao, ali će, isto tako, posvjedočiti
da je tadašnje neraspoloženje imalo i druge motive i povode - ono je
odražavalo Titov gotovo eruptivni, kritički odnos prema nepovoljnim tokovi­
ma koji su se nazirali u tadašnjoj ekonomskoj stvarnosti zemlje.
Sve ono što je bilo kratko, lakonsko, rutinsko u raspravi o Nacrtu zakona
0 opštenarodnoj odbrani, zamijenjeno je, neočekivano, energijom
bespoštedne kritike ekonomskog stanja.
Ponovio je učesnicima Savjeta još otvorenije i preciznije sve dileme i
strepnje povodom zabrinjavajuće ekonomske situacije o kojima je u novem­
bru tako emotivno govorio u bugojanskoj vili "Gorica". Odbrambeni interes
zemlje, o čemu je bilo govora u pomenutom Nacrtu zakona o opštenarodnoj
odbrani, vidio je, dakle, prije svega u čvrstini i stabilnosti unutrašnjeg sis­
tema i ekonomskog razvoja - same proklamovane norme zaštite neće odbra-
niti ništa ukoliko nema opštenarodne masovne motivacije da se štiti i brani
društveni, ekonomski, politički i državni interes.
U zdravoj, jedinstvenoj ekonomiji nalazio je viziju buduće ukupne stabil­
nosti zemlje, pa i njene odbrane.
Upozoravajući na sve opasnije tokove prekomjerne potrošnje, Tito je rekao:
- Krešemo budžete, naročito vojni, koji je uistinu veliki, ali mehaničkim
kresanjem nećemo mnogo postići...
Kritiku je posebno ustremio na raskalašna, prekomjerna putovanja u inos-
transtvo i enormno trošenje deviza, kao i na besmislen uvoz "svega što treba
1 što ne treba".
"Objektivno, ne možemo sastaviti kraj sa krajem, a na puteve u inostranst-
vo kreće svako kada i kako hoće!" - rekao je dosta ljutito. "Mimo svake mjere
3 0 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

i kontrole trošimo devize. Ponašamo se kao da smo po bogatstvu druga zem­


lja na svijetu - odmah poslije Amerike; kao da nam je guber isti! Nećemo i ne
želimo da se suočimo sa istinom da su nam, zapravo, noge daleko van
gubera.«
Spomenuo je i cifru od 150 miliona dolara za koju trgovci uvoze samo
viski iz Trsta. Drastičnom brojkom želio je da ilustruje tvrdnju o standardu u
zemlji koji je, bez sumnje, van realnih okvira i stvarnih mogućnosti
Jugoslavije.
Obratio se predsjedniku Savezne vlade Veselinu Đuranoviću, primijetivši
da bi o svemu ovom što na ekonomskom planu prijeti zemlji većim i nesagle-
divim potresima, trebalo da ozbiljnije porazgovaraju do kraja godine.
Insistirao je posebno da Vlada odlučno ograniči nepotreban uvoz i još
odlučnije i preciznije zakonski normira mjere štednje i discipline u finansi-
jskom i materijalnom ponašanju.
"Mene sve to jako zabrinjava. Moramo u 1980. godini zaustaviti
nizbrdicu"! - ponovo je podigao glas, sugerišući potom da se u zamah takvog
napora uključe i Savez komunista i masovne organizacije Socijalističkog
saveza, ali i organi društvene samozaštite.
Savezni premijer Đuranović, poslije Titovih naglašeno oporih konstatacija
i kritika i nekoliko diskusija, obavijestio je skup o mjerama koje je već
pripremila Vlada za 1980. godinu. Nije propustio da upozori na odsustvo
podrške tom programu Vlade, napomenuvši da "ako ne bude podrške, potreb­
no je formirati novu vladu koja će to moći da obezbijedi". Bilo je to još jedno
upozorenje o praktičnom postojanju raznih otpora i razlika kursu ekonomske
i društvene stabilizacije zemlje; razlika i otpora koji su postojali i u privredi,
i u i između republika i pokrajina i kroz različita gledišta kojim putem vršiti
stabilizaciju - promjenama privrednog sistema ili samo interventnim
popravkama i mjerama države.
Upravo to - upozorenje saveznog premijera na odsustvo jedinstvene
podrške kursu stabilizacije - podstaklo je Tita da ponovo unese žar u repliku
nakon premijerovih objašnjenja.
Ponovo se okomio na prekomjerna i skupa putovanja u inostranstvo, koja
su "sve manje korisni poslovi, a sve više bahat i neobuzdan turizam na račun
države i društva".
A zatim je rekao da se malo govori o uzrocima tih devijacija, malo se sa tim
ide u narod i umjesto toga "stalno jadikujemo i stalno se žalimo jedni drugi­
ma". "Nisam više sklon takvom ponašanju!" - primijetio je, uz vlastiti utisak
da bi se "sa malo više discipline u ostvarivanju usvojenih mjera mogle рге-
vazići teškoće". Upravo zato što još uvijek nedostaje takva disciplina, zaključio
je, raste njegova zabrinutost, pa je, eto, o vlastitim dilemama i strahovima za
sutrašnjicu zemlje želio baš na Savjetu za narodnu odbranu da govori o devi­
jacijama u ponašanju i otporima otklanjanju takvih negativnih pojava.
Jedan slučajan razgovor - konsultacija čelnih rukovodilaca Bosne i
Hercegovine 21. decembra 1979. godine (dakle, samo tri dana poslije sjed­
nice Savjeta za narodnu odbranu) otkrila nam je i neke druge motive
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 131

Titovog veoma kritičkog istupa i neraspoloženja na pomenutoj sjednici.


Bi i smo u zabludi, očito, svi koji smo Predsjednikove opore riječi pripisi­
vali samo njegovim zdravstvenim tegobama.
Tita je, prema informaciji saveznog ministra unutrašnjih poslova generala
runje er jevica, koju nam je prenio Nikola Stojanović, neposredno uoči
sjedmce Savjeta za narodnu odbranu, veoma pogodila i iritirala pojava izraz-
itijih otpora njegovoj inicijativi o jačanju kolektivnog rada i jednogodišnjem
mandatu. J
Najizrazitiji dio tih otpora, prema istoj informaciji, dolazio je iz
Slovenije. Takvo saznanje Tito je precizno opisao generalu Herljeviću 17.
decembra 1979. godine. Požalio mu se najprije da ga veoma brine što jedan
dio odgovornih državnih i političkih rukovodilaca ne vidi koliko je zaista
teška i delikatna međunarodna situacija.
- Ne mogu se dogovarati, ne vide potrebu i imperativ zajedništva - rekao
je sa gorčinom Tito.
Bio je posebno pogođen, posvjedočio je general Herljević, insinuacijama
0 navodnim principijelnim razlikama između njega, Tita, i njegovog dugogo­
dišnjeg saborca i ideologa jugoslavenskog samoupravnog socijalizma,
Edvarda Kardelja. Medu takvim krilaticama posebno su sijane tvrdnje o
navodnim Kardeljevim primjedbama na račun Tita i njegovog mišljenja u
pogledu daljeg puta socijalističke demokratije u zemlji. Politička čaršija rado
je koristila i zloupotrebljavala ovakve spletke.
- Hoće da me konfrontiraju sa najdražim drugom! - rekao je Tito generalu
Herljeviću. - Hoće da me konfrontiraju sa mrtvim Kardeljom sa kojim sam,
inače, bio "jedno tijelo i jedna duša". Idu protiv mene, a u tom nečasnom
maršu suprotstavlja mi se mrtav Kardelj.5
Tita, čuli smo dalje iz opisa njegovog nezadovoljstva i ogorčenja, nije
nikad, rekao je, pogađalo što ga napadaju ideološki i politički neprijatelji, to
je smatrao normalnim - ogorčilo ga je saznanje da to sada čine neki njegovi
saradnici i drugovi, konfrontirajući ga čak i sa mrtvim Edvardom Kardeljom.
- To je ozbiljna stvar koja može da ima dalekosežne posljedice i ogromnu
štetu za budućnost zemlje - komentarisao je Tito ovakve i slične simptome
nezdravog i neiskrenog istupa i ponašanja nekih rukovodilaca u zemlji. Rekao
je Herljeviću da se "već sada otvara front razdora za sutra".
Tito je istom prilikom rekao generalu Herljeviću da se sprema za poseban
1 po mnogo čemu delikatan razgovor sa slovenačkim rukovodstvom. Sergej
Krajger, član Predsjedništva Jugoslavije iz Slovenije, već je i sam zatražio pri­
jem slovenačke delegacije kod Tita. Tito je rekao da sa Slovencima želi prije
svega da razgovara, otvoreno i bez dlake na jeziku, o njihovom odnosu prema
inicijativi o kolektivnom radu i skraćenom mandatu.
5 Tito se i ranije žalio na slične postupke. Branko Mikulić nas je. na konsultalivnom sastanku
rukovodstva Bosne i Hercegovine, 7.9.1979. godine, informisao da mu je Tito, kad je Mikulić
završavao godinu predsjedavanja Predsjedništvom Partije, govorio o otporima njegovoj inicijativi
i rekao da ne zna zašto mu neki ne vjeruju da je o toj inicijativi đ'.igo razmišljao i više puta raz­
govarao sa Kardeljom; i da je Kardelj bio uporan da ta inicijativa u praksi zaživi do XII kongresa
SKJ (juni 1982) - koga ni Kardelj ni Tito nisu doživjeli.
3 2 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

Bilo je jasno da je Tito posebno nezadovoljan odnosom koji potiče iz


slovenačkog rukovodstva prema njegovoj pomenutoj inicijativi.
Kao gest takvog osobnog nezadovoljstva i ljutnje bila je i Titova odluka da
otkaže odlazak na Brdo kod Kranja u Sloveniji. Posjeta je ranije bila plani­
rana, ali pomenuti glasovi i otpori iz Slovenije bili su presudni da se ona
otkaže i da Predsjednik, već narušenog zdravlja, dočeka Novu 1980. godinu u
užem krugu u lovištu Karadordevo.
U istom razgovoru koji nam je interpretiran 21. decembra, Tito je bio, u
okviru svojih razočarenja i pogodenosti, posebno kritičan prema Stanetu
Dolancu iz Slovenije i Petru Stamboliću i Draži Markoviću iz Srbije.6
Nazirao je, instinktom iskusnog lidera i političara, da slijede opasna vre­
nja ličnih računica i partikulamih interesa u jugoslavenskom političkom i
državnom vrhu.
I to je, dakle, bio motiv njegovih oštrih riječi na sjednici Savjeta za
odbranu 18. decembra 1979. godine.
Simptomi prvih ozbiljnijih zdravstvenih tegoba bili su zajedno sa bre­
menom teškoća sa kojima se suočavala zemlja.

Naglo pogoršanje Titovog zdravlja

Titova četveromjesečna životna drama počela je koncem decembra 1979.


godine.
Započeto je, istovremeno, razdoblje strepnji, neizvjesnosti, crnih slutnji i
nada. Malo se tada, u početku, glasno govorilo o tome - više se nosilo u sebi;
u vlastitoj intimi; u vlastitom poimanju neizvjesnog vremena koje slijedi i
posljedica koje donosi. Najprije smo primili vijest da će Tito odmah poslije
Nove godine biti hospitaliziran u ljubljanskom kliničkom centru i podvrgnut,
kako je rečeno, "ozbiljnom liječenju". Klinička ustanova o kojoj je riječ,
važila je u zemlji kao najmoderniji i najopremljeniji centar takve vrste.
Vijest je prvih dana 1980. godine obznanjena i kao prva javna informacija
0 pogoršanom Titovom zdravlju. Iz razumljivih razloga, nije govorila mnogo.
Više je ličila lakonskoj informaciji kojoj je cilj da saopšti, ali da istovremeno
ne dramatizuje i da ne uznemiruje jugoslavenske građane.
U stvari je počela četveromjesečna agonija Josipa Broza Tita, nespomog
lidera i karizme jugoslovenske povijesti više decenija.
U rukovodstvu zemlje bili su to preteški mjeseci - iz dana u dan, iz noći
u noć, iščekivale su se vijesti iz ljubljanskog kliničkog centra; odmjeravala
1 procjenjivala svaka riječ i naglasak u internim biltenima ljekarskog
konzilijuma. U prvim danima Titove bolesti, koja se nesumnjivo na osnovu
nalaza eminentnih medicinskih stručnjaka pogoršavala, interno je na sas­
tancima obavještavan rukovodeći sastav Federacije i republika.
Pogoršanjem bolesti, uvedeno je svakodnevno pismeno informisanje putem
povjerljivih biltena ljekarskog konzilijuma u Ljubljani. Bilteni su dis-
6. O mogućim razlozima lih rezervi prema Stamboliću i Markoviću govori se u drugom i trećem
poglavlju ovog svjedočenja.
__________________________________ BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 133

iribuisaiii samo užem rukovodstvu zemlje i republika. U trenucima poseb­


nih zdravstvenih kriza pacijenta, distribuisana su i po dva-lri takva biltena
u 24 sata.
Željelo se ovakvom prvobitnom konspirativnošću informisanja o Titovom
zdravlju, izbjeći i preduhitriti špekulisanje raznih vrsta i povoda; sijanje uzne­
mirenosti i haosa iz bilo kojih pobuda i u ime bilo kojih motiva - od namjernih
do nenamjernih, od sračunatih do stihijskih.
U zemlji je trebalo sačuvati mir i red.
Mi koji smo redovno informisani o toku Titove bolesti, nošeni osjećanji­
ma daje Titovo prisustvo u životu zemlje nešto što je tako normalno i nepore­
civo, prvih dana 1980. godine nekako smo u podsvijesti ipak očekivali da će
se ljubljanska drama Josipa Broza srećno završiti. Jugoslaviju bez Tita u tim
trenucima kao da nismo mogli sebi da predočimo. Takvih primjera nerealnih
nada i očekivanja bilo je ne malo u to vrijeme medu rukovodiocima zemlje i
njenih republika i pokrajina.
Bilteni, sve dramatičniji i sumorniji, egzaktnošću medicinskog rječnika,
međutim, sve su brže i sve češće raspršivali iluzije i nerealna nadanja. Iz njih
se osjećalo d a je u ovom slučaju riječ o ozbiljnom oboljenju Josipa Broza.
Gasile su se tako nade, dan po dan, noć po noć, bilten po bilten, da će Tito
preživjeti krizu. Bilo je samo pitanje vremena koliko će trajati Predsjednikova
agonija.
U tipičnom maniru nikada neugaslih ljudskih nada kada su u pitanju bolest
i bolesnik, nisu nas povremeno napuštala ni nadanja u - čudo. Nade u čudo
javljale su se obično u trenucima kada su ljekarski bilteni govorili o kratko­
trajnim ili prividnim poboljšanjima zdravlja.
Pristizala su potom opet, ponovo, konzilijama kratka i suha saopštenja o
novim komplikacijama i, objektivno, o nezaustavljivom odumiranju pojedinih
organa. Iz onog što je pisalo u biltenima i onog što smo, kao vlastiti utisak i
viđenje, donosili pojedinačno, obilazeći tih mjeseci ljubljanski klinički cen­
tar, bilo je nesumnjivo da je Titov organizam gotovo na začuđujući način
uporno odolijevao neizbježnom kraju. A takode da su ljekari konzilijuma i
medicinske ekipe oko njih, zaista ništa manje čudo u naporima da produže i
eventualno spase Titov život.
Već u početku Titove bolesti, iskreno govoreći, za bilo kakve nade i čuda,
nije bilo osnova.
Na zajedničkoj sjednici dva savezna predsjedništva (države i partije), još
4. januara 1980. godine, jasnu sliku Titove bolesti predočili su nam, u ime
konzilijuma, profesori doktori Miroljub Kičić i Miro Košak. Detaljno su
opisali nalaze i zaključke ljekarskog konzilijuma.
- Začepljenje krvotoka na nozi je uzrokovano arteriosklerotičnim proce­
som - rekao je tada profesor Košak. - Prekid krvotoka u lijevoj nozi vodi ka
izumiranju tkiva. Proces, zapravo, zahvata čitav krvotok i tako utiče na ukup­
no zdravlje - i srce, i bubrezi, i jetra slabe pod tim djejstvom, a svemu treba
dodati staru Titovu boljku - povećan šećer u krvi.
Da li se to može spriječiti nekim hirurškim zahvatom? - bilo je tada pitanje.
3 4 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

- Ne dolazi u obzir bilo kakav hirurški zahvat - bio je kategoričan profesor


Košak. - Mada je stanje teško i komplicirano, liječenje će se odvijati
isključivo konzervativnim sredstvima.
Saopšteno nam je da će se, kao konsultanti konzilijuma, priključiti svjets­
ki medicinski autoriteti, profesori dr. Majki Debejki iz SAD i dr. Marat
Knjažev iz SSSR-a.
Posebno dramatične nagovještaje dao je profesor dr. Kičić.
Saopštio nam je najprije da je 25. decembra 1979. godine Tito imao akutan
bol u lijevoj nozi, što je, po profesoru Kičiću, i očekivano, imajući u vidu godine
koje je imao pacijent. I on je, poput profesora Košaka, odbacio svaku
mogućnost hirurškog zahvata.
- Proces će, na žalost, teći veoma brzo! - rekao je profesor Kičić - Za neko­
liko nedjelja pacijent će, zbog teških bolova, sam tražiti intervenciju. Ni mor-
fijum tada neće ublažavati bolove...
Oba profesora, kao posebnu dramu i dilemu pacijenta, interpretirali su
razgovor konzilijuma sa Titom. Složio se, rekli su, sa predloženim načinom
liječenja i dolaskom dva strana, ugledna ljekara. Saopštenje konzilijuma, po
istom opisu, Tito je primio šutke, bio je veoma smiren, za razliku od ranijih
veoma živih konverzacija o nalazima i prijedlozima ljekara. U gotovo
sumornoj tišini, samo je polutiho, ali odlučno, pred okupljenim medicinskim
autoritetima, odbio i svaku pomisao amputacije noge.
- Sa ovog svijeta hoću da odem čitav! Ja o sebi sam odlučujem! - rekao je
konzilijumu.
U neizvjesnostima, nadama i slutnjama, protekle su prve pretrage i počeci
ч terapije Josipa Broza u Kliničkom centru u Ljubljani. Tito je već 5. januara
1980. godine prebačen iz Ljubljane u rezidenciju na Brdu kod Kranja. Tamo
je ostao do 12. januara, da bi opet, ponovo, bio prebačen u Klinički centar,
poslije naglog pogoršanja zdravstvenog stanja. U Kliničkom centru ostao je
do smrti.
Saopštenja koja smo dobili od profesora Košaka i Kičića, ustvari, su odag­
nala svaku iluziju. Riječ je o veoma teškom oboljenju, pa, prema tome, ako se
stave ustranu sve normalne ljudske reakcije i nade, može se objektivno očeki­
vati i najgore. Zato su oba predsjedništva odlučila da se proširi lista saveznih,
republičkih i pokrajinskih funkcionera kojima je bila dostupna informacija o
bolesti Tita. Takvu informaciju dobivali su povremeno i jugoslavenski
ambasadori u svijetu.
Predsjedništvo države, već na prve vijesti i prve nalaze konzilijuma o
mogućim ozbiljnim implikacijama Titove bolesti, donijelo je odluku da
njegov potpredsjednik Lazar Koliševski o svemu informiše Titovu
suprugu Jovanku Broz. Na sjednici dva predsjedništva 4. januara 1980.
godine, Koliševski je informisao o susretu i razgovoru sa Titovom supru­
gom.
Jovanka Broz, po Lazaru Koliševskom, bez naročitih emotivnih znakova i
uzbuđenja, saslušala je informaciju potpredsjednika Predsjedništva države o
bolesti i mogućnostima liječenja njenog supruga. Radije je i spremnije isko-
_________________________________ BOLEST I SMRT MARŠALA TITA [35

nstila prisustvo Koliševskog da se požali, kada je riječ o odnosu prema njoj, na


svojevremeno navodno "ucjenjivanje Tita od strane pojedinaca". Koliševski je,
kako je intormisao državni vrh, energično odbio takav razgovor.
- To je stvar vašeg braka! - rekao je Jovanki Broz.
Jovanka Broz se, u napadu njene tada već u krugovima bliskim Titu poz­
nate sujete, narcisoidnosti i neumjerenosti, nije povukla. Uporno je insistirala
da se povede razgovor o njoj, Jovanki Broz, a ne njenom bolesnom mužu,
Josipu Brozu Titu.
U nastupu bijesa, rekla je Lazaru Koliševskom da on možda "ne zna za
ucjene protiv nje, d aje "to bilo kada je Stevan Doronjski bio potpredsjednik
Predsjedništva SFRJ ; da ju je i "Stane Dolanc napadao", a da je admiral
Tihomil Vilović, višegodišnji Titov adutant, "htio da bude domaćin njihovom
osoblju".
Sve je to, po Koliševskom, Titova supruga izbacila u naletu unutrašnje
povrijeđenosti i surevnjivosti. Titova bolest i neizvjesnost koja se nazirala
tako su ostali po strani u tom neobičnom susretu i razgovoru.
Gorak okus indignacije svih nas osjećao se tog dana, 4. januara 1980.
godine, poslije izvještaja o susretu i razgovoru Lazara Koliševskog sa suprugom
Josipa Broza Tita.

Titova bolest - uznemirenost javnosti

Glasovi o Titovoj bolesti poput bujice razlijevali su se zemljom. I pored doze


opreza i umjerenosti koji su unošeni u prve objave o hospitalizaciji Predsjednika
Republike, u javnosti, u masama ljudi po gradovima i selima, osjećala se briga
i uznemirenost - naslućivale su se mnogo ozbiljnije i sumornije poruke iz ljubl­
janskog kliničkog centra.
Jugoslavija je, doista, tih dana živjela uz radio i TV aparate. Osjećala se
istinska zabrinutost običnih ljudi, građana, seljaka, radnika, žena, omladine,
inteligencije. Kao da se samo o tome, o Titovom zdravstvenom stanju, razgo­
varalo. Nije se mogla prikriti masovna zebnja u zemlji i ono prešutno, pre­
poznatljivo: šta će biti ako Tito ode?
Bio sam tada na čelu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i u
prilici da osjetim svu masovnu, opštenarodnu zebnju i nespokojstvo koji su
proključali prvom viješću o bolesti Josipa Broza Tita. Republičke institucije i
njihova rukovodstva naprosto su zasipana pitanjima: da li je Titovo
zdravstveno stanje doista teško; o kakvoj je bolesti riječ; ima li nade?
Neka čudna i samonikla atmosfera masovne građanske samodiscipline i
odgovornosti pratili su taj nemir i zebnju povodom Titove bolesti. Kao da se
svako, na svoj običan, mali, ljudski način, klonio bilo čega što bi bilo glasno,
neobuzdano, neodmjereno, iritirajuće za druge.
Nakon prvih saopštenja Ijekarskog konzilijuma i sjednice dva savezna
predsjedništva - države (SFRJ) i partije (SKJ) 4. januara, sastali smo se u
Beogradu radi konsultacije, najodgovorniji funkcioneri Bosne i Hercegovine
i naši predstavnici u državnom i političkom vrhu Jugoslavije.
3 6 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Po licima i riječima učesnika ovog skupa, ma koliko kod mnogih vladale


emocije i razumljive ljudske dileme, bilo je vidljivo da prevladuju osjećanje
realnosti i odgovornosti da se suočimo sa činjenicama. Odgovornost je nala­
gala da se, jednostavno, državno i političko rukovodstvo Republike i zemlje,
pred neumitnim faktima, mora ponašati prema realnim okolnostima.
Pred bolešću i strahovanjem od nestanka Tita, morali smo se naprosto
sučeljavati sa novim stanjem u zemlji, sa bremenom različitih opasnosti i
zamki. U tome smo bili jedinstveni. Ocijenili smo d a je objektivno zemlja
pred stvaranjem posebne atmosfere i da smo, prema tome, dužni - svako u
svom domenu odgovornosti i poslova - da utičemo na punu mobilnost i
odgovornost svih organa i svih nosilaca državnih i političkih funkcija.
Mislilo se pritom na rad, red i društvenu disciplinu; na krajnju budnost i
angažman sistema opštenarodne odbrane i društvene samozaštite,7 kao i da
svi predstavnici Bosne i Hercegovine u organima Federacije budu do kraja
angažovani i o svim bitnim stvarima pravovremeno informisani. Posebno
smo inicirali stav rukovodstva Bosne i Hercegovine, da naši predstavnici u
Federaciji, u okviru svojih kompetencija, insistiraju na efikasnom radu
saveznih organa i institucija i da pri tome, u nastaloj delikatnoj atmosferi,
treba izbjegavati na saveznom nivou sve ono što bi štetilo nužnoj atmos­
feri jedinstva u zemlji. Dogovor se odnosio i na što brže održavanje sjed­
nice dva republička predsjedništva - državnog i partijskog, kao i pripremu
sastanka sa svim skupštinskim i partijskim rukovodiocima opština u Bosni
i Hercegovini. U osnovi, željeli smo da prenesemo smisao i dalekosežnost
sumornih informacija o Titovoj bolesti. Široko članstvo državnih organa i
Saveza komunista čekale su posebne obaveze, uz naglaske na naročite
opasnosti i delikatnosti koje je, imajući u vidu sve što se dešavalo u
Jugoslaviji bolešću Tita, donosila i upravo izvršena agresija SSSR-a na
Avganistan.
Realnosti se otvorenije gledalo u oči.
Hamdija Pozderac, jedan od članova Predsjedništva Centralnog komiteta
Saveza komunista Jugoslavije, informisao nas je da je na Koordinacionom
tijelu Federacije8 već bilo govora o eventualnoj Titovoj sahrani, kada i ako
dođe do onog najgoreg, do smrti. Posezanje za ovakvim temama, naravno,
bilo je mučno; teško je doimalo učesnike razgovora. Ali, morali smo pred
sobom imati sve varijante za konačan ishod Titove agonije u ljubljanskom
kliničkom centru.
Na sastanku koordinacionog tijela Federacije, po informacijama Hamdije
Pozderca, general Nikola Ljubičić, savezni ministar odbrane, interpretirao je
jedan svoj raniji razgovor sa Titom. Tada je Tito, po Ljubičicu, govorio o
mjestu svoje sahrane. Najradije bi, rekao je, želio da bude sahranjen na
Sutjesci, čuvenom mjestu u Bosni gdje su 1943. godine partizani pod njegov-
7 Sistem društvene samozaštite je podrazumijevao da se građani u mjesnim zajednicama i zaposleni
u preduzećima i ustanovama, u okviru sistema samoupravljanja, samoorganizovano brinu o
zakonitosti, sigurnosti, društvenoj svojini, eliminisanju uzroka eventualnih ekscesa i si.
8 Koordinaciono tijelo su činile čelne ličnosti državnih i političkih organa Federacije.
________________ _________________ BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 137

om komandom izvojevali poznatu "bitku opstanka" i oslobodili se iz stra­


hovitog obruča od strane Nijemaca, Italijana i domaćih ustaških i četničkih
kvislinga. Poslije toga Tito je spomenuo rodno mjesto Kumrovec u Hrvatskoj
ili Beograd. Pri spominjanju Beograda, napomenuo je general Ljubičić, kate­
goričan je bio da to ne bude poznati i ekskluzivni beogradski park
Kalemegdan, gdje su bile grobnice nekoliko velikana iz prošlosti - svoj grob
vidio je u cvijetnjaku kuće u Užičkoj ulici, u beogradskom naselju Dedinje,
gdje je živio i radio od 1945. godine. Stevan Doronjski slično je na istoj sjed­
nici posvjedočio. Prisjetio se jednog sličnog razgovora kada mu je Tito, gov­
oreći o svojoj sahrani, spominjao rodni Kumrovec, Beograd ili Zagreb.
O svemu ovome trebalo je da raspravljaju oba savezna predsjedništva i, s
obzirom na Titovu istorijsku ulogu i simboliku, donesu konačnu odluku.
Istom prilikom obavijestio nas je general Franjo Herljević, savezni min­
istar unutrašnjih poslova, daje po odluci državnog Predsjedništva aktueliziran
kompleks mjera budnosti i bezbjednosti, predviđen tzv. planom "Zenit". Plan
je utvrđivao mjere i aktivnosti u slučajevima vanrednih okolnosti u zemlji.
Titova borba za život nesumnjivo je za ovu zemlju bila pravi i puni splet
vanrednih okolnosti. Plan je predviđao punu mobilnost tzv. komiteta za
opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu9 na svim nivoima i uvođenje
stalnih dežurstava u organima republika, pokrajina i opština.
Primjer Bosne i Hercegovine i njenog samoorganizovanja u vanrednim
okolnostima u zemlji, u toku Titove agonije u Ljubljani, uzimam kao ilus­
traciju tadašnje mobilnosti u zemlji u cjelini.
Odmah poslije dogovora u Beogradu, 5. januara 1980. godine, održana je
zajednička sjednica državnog Predsjedništva i Predsjedništva Saveza komunista
ove republike.
Učesnicima je najprije data iscrpna informacija o Titovoj bolesti i sastanku
dva savezna predsjedništva u Beogradu dan ranije. Precizirane su tom pri­
likom ocjene da Titovom bolešću i strahovanjima od njenog ishoda zemlja
nesporno ulazi u složen, možda i najsloženiji period poslije Drugog svjetskog
rata. Zato se u zaključcima posebno insistiralo na maksimalnoj angažovanos-
ti i odgovornosti svih organa i pojedinaca u vršenju njihovih ustavnih i zakon­
skih dužnosti. Rad, red i društvena disciplina, zaključeno je tom prilikom,
mogu biti osigurani samo punom odgovornošću u institucijama sistema
države, u preduzećima i svim drugim organizacijama. U svim ustanovama u
Republici i opštinama uvedena su stalna dežurstva. Posebno je bilo upo­
zorenje na mogućnosti djelovanja raznolikih destruktivnih i neprijateljskih
organizacija i pojedinaca, prije svega onih instaliranih u inostranstvu.
Donesena je odluka da se u svim opštinama pristupi "uigravanju stanica rez­
ervne milicije" kao faktora društvene samozaštite i uopšte ažuriraju planovi
za tzv. krizne situacije. Na sličnim osnovama punog opreza i predostrožnosti
zaključci ovog skupa rukovodstva Bosne i Hercegovine insistirali su na

9 U svim opštinama. pokrajinama i republikama formirani su 1978. godine komiteti za opštenarod­


nu odbranu i društvenu samozaštitu u kojima su bili zastupljeni najodgovorniji funkcioneri svih
organa radi koordiniranja napora u sistemu odbrane i samozaštite.
3 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

"neprekidnoj aktivnosti komiteta za opštenarodnu odbranu i društvenu


samozaštitu".
Sve je bilo usmjereno prema punoj zaštiti poretka u uslovima moguće
eskalacije Titove bolesti. Kada je riječ o kadrovima iz ove republike koji su
bili na odgovornim dužnostima u organima i organizacijama Federacije, insi­
stirali smo daje njihova naglašena obaveza da, vršeći svoje poslove, osigura­
ju kontinuiran rad svih saveznih državnih i političkih instanci, i posebno, da
se odupru svakoj eventualnoj tendenciji odlaganja rasprava i odlučivanja za
razdoblje "poslije".
Željeli smo da sigurna i organizovana Jugoslavija, u najsimboličnijem
istorijskom i psihološkom smislu "Titovo djelo", i u zdravstvenoj agoniji
njenog nespomog lidera i karizme, naglasi i odbrani svoju zrelost, unutarnju
koheziju i svoju budućnost.
Kasniji događaji, na žalost, mnogo od toga su doveli u pitanje.

Agresija na Avganistan - nova opasnost

Tragedija Avganistana neočekivano se uplela u delikatnu jugoslavensku


dramu neizvjesnosti i višestrukog opreza u toku Titove bolesti. Ulazak sov­
jetskih trupa u tu zemlju ili, bolje reći, pravi blic-krig sovjetske armade,
ozbiljno je zaoštrio međunarodnu situaciju upravo u danima pogoršanja
Titovog zdravstvenog stanja i hospitalizacije u Ljubljani. Državni i politički
vrh zemlje nije krio, niti potejenjivao zabrinutost. Tema Avganistana i daleko
šire međunarodne implikacije ovog agresivnog sovjetskog koraka, postajala
je gotovo nezaobilazna na sastancima državnog i političkog vodstva
Jugoslavije. Sam Tito, u prvim danima liječenja, predano se i sa zabrinutošću
bavio situacijom nastalom poslije upada sovjetskih trupa u Avganistan.
Još na zajedničkoj sjednici oba predsjedništva u Federaciji, 4. januara
1980. godine, general Nikola Ljubičić, ministar odbrane, je dosta crnim
tonovima opisao ozbiljnost situacije nakon agresije na Avganistan. Upoznao
je učesnike, kao posebno vojno upozorenje, da su Sovjeti za samo tri sata uba­
cili svoje desantne trupe na sve važnije strateške tačke u Avganistanu. U
raspravi povodom takvih konstatacija i upozorenja, dominiralo je ubjedenje
da, na žalost, u okolnostima ozbiljne Titove bolesti, i sovjetske euforije lakim
upadom u Avganistan, nije nerealno pretpostaviti da bi Sovjeti mogli poduzeti
i neke agresivne korake prema nama. Imali smo i previše loših iskustava sa
Moskvom u tom pogledu - Jugoslavija je bila "tradicionalna meta" sovjetskih
aspiracija poslije Drugog svjetskog rata.
Zaključeno je, zato, da se na takve opasnosti upozore sva rukovodstva u
zemlji, istovremeno sa informacijom o bolesti Tita. Predsjedništva su obavi­
ještena da i sam Tito dijeli istu zabrinutost - zahtijevao je da hitno i temeljito
ocijenimo sve aspekte ove opasnosti i korake koje bismo trebali da
poduzmemo. Posebno je u svojoj poruci iz bolesničke postelje zahtijevao da
se što hitnije javno reaguje, osudi sovjetska agresija i zahtijeva povlačenje
sovjetskih trupa iz Avganistana.
_______________ ___________________BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 139

Na sjednici državnog Predsjedništva 9. januara 1980. godine, ključna tema


rasprave bila je upravo agresija na Avganistan. Razmotren je višestrani uticaj
tog događanja na bezbjednost i prilike u Jugoslaviji, posebno u okolnostima
Titove bolesti.
Ministar odbrane, general Nikola Ljubičić, izvijestio je rukovodstvo
države o njegovom razgovoru sa Titom na Brdu kod Kranja, dan ranije.
Ocjena se odnosila na vojno-političku situaciju u svijetu, koja se avganistan-
skom dramom sve više komplikovala. Ishod napetosti bilo je teško procijeni­
ti. Time je i enigma daljih ciljeva i namjera SSSR-a bila dramatičnija i delikat­
nija. Sovjeti su ocijenili svoje vojno prisustvo u Avganistanu gotovom činjeni­
com, pa, prema tome, i svoje primicanje svjetskim izvorima nafte. Kakvim će
mjerilom ocijeniti ovo opasno približavanje dvije vodeće svjetske sile, SSSR
i SAD, bilo je prvorazredno, vitalno pitanje budućeg razvoja ukupne
međunarodne situacije. U svemu tome, u svoj toj eskalaciji konfrontacije
dvije vodeće vojne sile, Predsjedništvo je nalazilo posebne opasnosti za
Jugoslaviju. Iz Ljubljane, Tito je posebnu pažnju posvetio, izražavajući
takode bojazan pred narednim koracima svjetskih sila, stanju jugoslovenske
odbrambene spremnosti, a posebno rezervama. Sugerisao je hitnu procjenu
mogućeg otpora. Polazilo se u toj procjeni od pretpostavki da će Zapad goto­
vo sigurno jačati snage u Jugoslaviji koje su za jedinstvo, ali praktično
podržavati i one "koje slabe komunizam". SSSR će, s druge strane, naj-
vjerovatnije pokušati da jača prisustvo svog uticaja u svim strukturama
jugoslavenskog društva za svoje kalkulacije i ciljeve. Vojna procjena polazila
je, takode, od mogućih angažmana SSSR-a i istočno-evropskih zemalja prema
Jugoslaviji, iz susjednih Mađarske i Bugarske. Prve mjere predostrožnosti
odnosile su se na potrebu upoznavanja starješinskog kadra Armije (JNA) sa
nastalom situacijom, provjeru borbene gotovosti jedinica, osiguranje granica,
kao i jačanje reda, discipline i političke aktivnosti u čitavoj zemlji. Predviđena
je, isto tako, dugoročnija procjena ukupne situacije i odbrambenih priprema,
što bi posebno razmatrao Savezni savjet za narodnu odbranu.
Pažnja državnog vrha je bila usmjerena na širu ocjenu međunarodne
situacije, o čemu je učesnike rasprave informisao savezni sekretar za inos­
trane poslove Josip Vrhovec. Medublokovsko zaoštravanje, rečeno je, ne
može mimoići specifičan uticaj na nesvrstani i nezavisni položaj Jugoslavije,
pa i samu njenu bezbjednost. Zato su diplomatiji zemlje data uputstva da uloži
maksimalne napore da se dinamizira Pokret nesvrstanih zemalja u naporima
da se obustavi agresija na Avganistan, povuku trupe iz te nesvrstane zemlje i
zaustavi dalje zaoštravanje međunarodnih odnosa.
Ministar unutrašnjih poslova, general Franjo Herljević, informisao je
državno Predsjedništvo da je stanje bezbjednosti u zemlji dobro. Življe su,
doduše, rekao je savezni ministar, izvjesne neprijateljske grupe u atmosferi
masovne zaokupljenosti građana Titovom bolešću, ali incidenti su usamljeni
i beznačajni. Procjena je organa bezbjednosti da bez intervencije spolja
unutrašnji neprijatelj i ekstremna emigracija nemaju šansu da ugroze bezb­
jednost, red i mir u zemlji. Jedini uslov za to je, precizirao je Herljević, otk-
4 0 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

lanjanje ekonomskih teškoća i devijacija koje bi, doista, mogle izazvati šira
nezadovoljstva. U nacionalizmu, koji na različite načine prijeti međuna­
cionalnim odnosima, savezni ministar unutrašnjih poslova, vidio je najveću
potencijalnu opasnost za bezbjednost i jedinstvo zemlje.
Naveden je podatak da je samo u tek minuloj, 1979. godini, teroristička
emigracija planirala 30 akcija, koje su, srećom, osujećene, kao i da je reg-
istrovana veća aktivnost stranih obavještajnih službi - u 1979. godini
otkriveno je, obaviješteno je Predsjedništvo, 46 obavještajnih veza u
Jugoslaviji. Ministar je precizirao da se u zemlji, po raznim osnovama, pod
nadzorom nalazi ukupno 12.000 lica.
Ova značajna sjednica državnog Predsjedništva, sa "avganistanskom aromom
zabrinutosti", po mnogo čemu je simbolizirala složenost i delikatnost
jugoslovenskog unutrašnjeg i spoljnjeg položaja u danima sve ozbiljnije i sve
ncizvjesnije Titove bolesti. Kao da je zemlja Titovom fizičkom pasivizacijom
bivala na sve većoj vjetrometini. I dvojica predsjedavajućih saveznih predsjed­
ništava - Lazar Koliševski u ime državnog vrha, a Stevan Doronjski u ime Saveza
komunista Jugoslavije - prenijeli su prisutnima dileme i strahovanje bolesnog
Tita. sa kojim su dan ranije razgovarali. U sovjetskoj agresiji, oboljeli lider nove
Jugoslavije vidio je zamke i opasnosti za jugoslovensku nezavisnost i stabilnost.
Upravo sa Titom dogovorili su se da pripreme i upute njegove, Titove, posebne
poruke jednom broju državnika povodom agresije na Avganistan i opasnog
zaoštravanja međunarodne situacije. I samo državno Predsjedništvo će, u isti
mah, javnim saopštenjem još jednom izložiti stavove i ocjene Jugoslavije.
Izložio sam, tom prilikom, u ime dva predsjedništva Bosne i Hercegovine,
stavove i poglede rukovodstva ove Republike. Trenutak je, stav je bosanskog
rukovodstva, kada se ne smije ni pred svjetskom, ni pred domaćom javnošću,
ali ni pred onima koji nas ugrožavaju, ostati nedorečen u pogledu jugosloven­
skog stava prema sovjetskoj agresiji na Avganistan. To je politika koja i nas
najdircktnije ugrožava. Taktiziranju tu nema mjesta - baš u ovom času nužno
je afirmisati nezavisan i samostalan kurs zemlje. Kriza Titovog zdravlja ne bi
smjela da se bilo gdje shvati daje na pomolu neka promjena kursa, neki strah,
kolebanje, oportunizam da se nekome ne bismo zamjerili ili slično. Ima, na
žalost, nekih sjenki pretjerane obzirnosti i bojazni da "ne izazivamo Ruse"
samo zato što ćemo im jasno i nedvosmisleno, autoritetom najodgovornijih
organa zemlje, kazati svoj stav. Dakle, do svakog jugoslavenskog građanina
mora da dode ocjena da je danas realna opasnost od agresije SSSR-a na našu
zemlju. Potrebno je da naš protest i osuda agresije u svijetu budu što jači, a
posebno u pokretu nesvrstanih zemalja.
"Avganistanski sindrom" tako je postao razlog jugoslovenske zabrinutosti.
Na sjednici o kojoj je riječ, recimo, upravo značajna doza opreza i strahova­
nja, pokrenuli su inicijativu da se preispita sadržina svih ugovora i zajedničkih
dokumenata sa SSSR-om i istočno-evropskim zemljama od 1955. godine do
tog vremena. Strahovalo se da bi u tim dokumentima Sovjeti i Istok, u uslovi-
ma Titove bolesti, mogli naći neki izgovor za eventualnu zloupotrebu sile pro­
tiv Jugoslavije.
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 41

Jos iiou ove sjednice rukovodstva zemlje, pristigle su na naše stolove pov­
jerljive informacije o otkazivanju za pomenutu godinu dogovorenih vojnih
isporuka od strane SSSR-a i istočno-evropskih zemalja. U tom smo vidjeli
lose signale. Titov odlazak u bolnicu i prvi dani njegove hospitalizacije
istovremeno su počeli u SSSR-u i istočno-evropskim zemljama da se koriste
za lansiranje pozitivnih mišljenja o Aleksandru Rankoviću, veoma uticajnoj
ličnosti u rukovodstvu zemlje do 1966. godine, kada je upravo zbog otpora
kursu demokratizacije zemlje i zloupotreba službe bezbjednosti koja je bila
pod njegovom kontrolom, smijenjen sa svih funkcija. Od tada je, s vremena
na vrijeme, bez obzira što se potpuno povukao, i nije davao nikakvog povo­
da, korišten kao "zahvalno pokriće" pritajenih konzervativnih i nacional­
ističkih snaga u Srbiji. Sada, prvom najavom ozbiljnije Titove bolesti, u
Moskvi. Pragu, Sofiji, Budimpešti i drugim centrima Istoka, kružile su tvrd­
nje da su sve varijante organizovanja rukovođenja zemljom bez Tita
propadale, pa će tako biti i sa idejom o kolektivnom rukovođenju i jednogo­
dišnjem mandatu. Nuđena je, posredno i prikriveno, varijanta Rankovića.
Lansirane su ideje i krilatice koje su trebale da medu građanima Jugoslavije
posiju atmosferu konfuzije, straha i neizvjesnosti.
Za nas su to bili ozbiljni signali. Titova poruka iz bolesničke postelje da se
u cijelosti slaže sa procjenama i mjerama dva predsjedništva povodom nje-
govç bolesti, obuhvatala je i upozoravajuće tonove - ne smiju se davati
nikakvi povodi za uznemirenost građana i dramatizaciju nastalog stanja. Put
je jedini: stabilizacija sistema i politika rigorozne štednje. Signali koji su sti­
zali sa Istoka opredijelili su državno rukovodstvo na krajnji oprez - ažurirane
su odbrambene pripreme, posebna pažnja poklonjena je sistemu veza, proci­
jenjeno je stanje i bezbjednost aerodroma, pripremljene su odluke o
utvrđivanju graničnih rejona i ocijenjeno stanje svih rezervi.
Eskalacija Titove bolesti značila je praktično eskalaciju bezbjedonosnog i
odbrambenog opreza u zemlji.

Ozbiljno pogoršanje Titovog zdravlja

Kratko su trajale prikrivene nade da će Tito, ipak, preživjeti. Bilteni koji su


u početku govorili o povremenim poboljšanjima, posebno su pothranjivali takva
nadanja.
Predsjedavajući Predsjedništva države, Lazar Koliševski, na sjednici
državnog vrha 9. januara 1980. godine, obavijestio je učesnike da je odmah
po dolasku poznatog arrteričkog profesora Debejkija, i njegovog sovjetskog
kolege Knjaževa, u konzilijumu u Kliničkom centru u Ljubljani zajednički
izvršena analiza dotadašnjih nalaza. Potom je izvršen zajednički, timski
klinički pregled pacijenta. Konstatovano je, tom prilikom, izvjesno
poboljšanje. Dva svjetska eksperta saglasili su se sa ocjenom i terapijom
konzilijuma. 1 sami su se pridružili ocjeni svojih jugoslavenskih kolega da ne
dolazi u obzir nikakav operativni zahvat odmah, dok god postoji malo
poboljšanje primijenjenom terapijom, uz izvjesne, oprezne nade da bi se pos-
4 2 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

tojećim načinom oboljela noga, ipak, mogla duže održati. Ranije, krajnje
prognoze, međutim, i dalje su dominirale u ovom zajedničkom zaključku
medicinskih eksperata.
Mali optimizam profesora Debejkija bio je tih dana na posebnoj cijeni.
U izvjesnoj opuštenosti održali smo, odmah poslije zajedničke sjednice
saveznog državnog Predsjedništva 9. januara, sastanak rukovodećih ljudi
Bosne i Hercegovine i naših predstavnika u vrhu Federacije.
Branko Mikulić, član saveznog Predsjedništva Saveza komunista,
predočio nam je dva zanimljiva susreta i razgovora koje je imao tih dana.
U Zagrebu, poslije susreta i razgovora sa tamošnjim rukovodiocima, dok­
torom Vladimirom Bakarićem i Milkom Planine, stekao je utisak da "postoji
opasnost okupljanja i grupisanja na neprincipijelnoj osnovi suprotno kolektivnim
opredjeljenjima i djelovanja van institucija". Svoj utisak nije objašnjavao, bilo je
jasno da je takvo saznanje proisteklo iz pomenutih razgovora u Zagrebu. Tamo
se, inače, razgovaralo o pitanjima bolje i efikasnije koordinacije svih institucija
u Federaciji u uslovima bolesti Predsjednika Republike i opasnostima vanrednih
prilika. Posebno delikatno pitanje bilo je ko će vršiti funkciju Vrhovne komande
kada to nije u mogućnosti da obavlja njen oboljeli vrhovni komandant. Rješenje
je, po istoj verziji, dr. Vladimir Bakarić vidio u mogućnosti da državno
Predsjedništvo bude u ulozi kolektivnog vrhovnog komandanta. Odlučeno je da
on o tome obavi poseban razgovor sa vojnim vrhom.
Drugu informaciju Branko Mikulić posvetio je razgovoru sa Stevanom
Doronjskim, predsjednikom Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije.
Predložio mu je, rekao je, da na zatvorenoj sjednici ovog najužeg partijskog
foruma jugoslavenskih komunista, Stane Dolanc da informaciju o svim dota­
dašnjim razgovorima sa Jovankom Broz, Titovom suprugom. Nije objašnjeno
zašto je to pitanje upravo tada pokrenuto. Povod je mogao biti u reagovanju
Jovanke Broz na prvu informaciju o bolesti Tita.
Bilo je poznato mnogo ranije da bračna kriza u odnosima Tita i njegove
supruge, suptilno i delikatno, na razne načine, dotiče državne i političke sfere
života. Jovanka Broz, kao što je poznato, poduže vrijeme, kao supruga
Predsjednika Republike, napadno je napuštala manire i osobine skromne,
povučene i odmjerene Titove životne saputnice - sve je više u njenom
ponašanju bilo neodmjerenosti, agresivnosti, pa i želje da bude sudionik
poslova koje obavlja Predsjednik Republike. Takvo stanje dugo je tinjalo i
diskretno potiskivano na margine, ali je, na koncu, postalo suviše ozbiljna
smetnja i teret Titovom državničkom integritetu.
Nekoliko godina ranije, na zahtjev samog Tita, bila je formirana posebna
komisija koja je obavila više razgovora sa Jovankom Broz povodom njenog
uplitanja u poslove Predsjednika i njenog odnosa prema Predsjedniku, koji je
sve više narušavao bračne odnose i prerastao u atmosferu teško podnošljivu za
Predsjednika. Tito je želio da se i na ovaj način pokuša uticali na Jovankino
ponašanje i spasiti zajednički život.
Razgovori su, očito, bili besplodni. Jovanka Broz nije se odricala svojih
"prava" da se upliće u ono što nije njeno; na davanje ocjena i sudova o poje-
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 43

dinim ličnostima i, uopste, na pokušaj igranja uloge koja joj ne pripada. Titov
život u toni poznom dobu postao je zbog toga teško podnošljiv. On se razd­
vojio od Jovanke, al. nije želio da se i formalno razvede
Ste van Doronjski obavijestio je Branka Mikulića da je već razgovarao sa
uticajmm ljudima jugoslavenskog vrha, Vladimirom Bakarićem, Dušanom
Dragosavcem i Franjom Herljevićem, o potrebi da se Tito nagovori da prih­
vati amputaciju noge "jer će to postati neizbježno". Saznanja koja je
Doronjski domo iz Ljubljane nesumnjivo su govorila da bilo kakvom opti­
mizmu u Titovo ozdravljenje nema mjesta.
I bilteni konzilijuma tako nešto počeli su sve određenije da navješćuju.
Novi korak agonije zabilježen je 10. januara 1980. godine.
Konzilijamo saopštenje, kratko, lakonski suho, poručivalo je da se Titovo
zdravlje pogoršava. Bolovi u nozi sve su veći i amputacija je, saopštavao je
Ijekarski bilten, pitanje sati. Alarm iz Ljubljane bio je toliko dramatičan i
neočekivan da smo istog dana, bolje reći sat prije pola noći, održali sastanak
Komiteta za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu Bosne i
Hercegovine i naložili nadležnim organima i organizacijama, za slučaj naj­
gore vijesti iz glavnog grada Slovenije, sve mjere pripravnosti.
Slično je učinjeno u čitavoj zemlji.
Novi Ijekarski bilteni od 11. i 12. januara saopštavali su o odluci konzili­
juma da se odmah izvrši zahvat čišćenja i premošćavanja krvnih sudova obo­
ljele noge. Tito se vratio sa Brda kod Kranja u Klinički centar. Četveročasov-
na operacija obavljena je noću između 12. i 13. januara 1980. godine.
Drama onoga nad kojim je izvršena operacija na određen način bila je i
drama onih koji su u raznim uredima i mjestima državnog vrha očekivali
ishod hirurškog zahvata.
U zoru, 13. januara, napokon je stigao bilten iz Ljubljane - saopšteno je da
je operacija uspješno izvedena, da je Tito dobro podnio hiruršku intervenciju
i da se probudio poslije anestezije. Drugi bilten istog dana govorio je o
dobrom početku protoka krvi u operisanoj nozi. Sve je ličilo loga dana na
uvjerenje da je pred nama, bar za kraće vrijeme, predah u strepnjama od
vijesti iz Kliničkog centra u Ljubljani.
Sutradan, 14. januara, međutim, novi bilten nagovijestio je kraj iluzija o
"kratkom predahu". Ljekari su saopštavali d aje "stanje lijeve noge gore nego
ranije".
Bio je to nagovještaj nove krize, što je potvrdio i naredni bilten istog dana u
kome je rečeno da je došlo "do naglog pogoršanja zdravstvenog stanja druga
Predsjednika". I sljedeći bilten, onaj jutarnji od 15. januara 1980. godine,
upućivao je, bez dvoumljenja, na zaključak da se ukupno stanje Titovog zdravlja
dalje pogoršalo i da je pacijent, uz ostale tegobe, imao dva lakša srčana udara.
Titovu dramu opisao nam je telefonom iz Beograda i Cvijetin Mijatović,
član Predsjedništva države. Bio je skeptičan i sumoran u prognozama - dalji
razvoj Titove bolesti bio je potpuno neizvjestan.
Na osoben, indirektan način, sumorna predviđanja državnog vrha u ishod
konačne Titove bitke sa smrću saopštena su i telefonskim pozivom Branka
4 4 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Mikulića iz Beograda. Pitao je, bez mnogo tumačenja i obrazlaganja, pošto su


krajnje poruke bile sasvim jasne, da li se sprovode mjere pripravnosti i čak da
li je oružje u blizini jedinica teritorijalne odbrane i rezervnih stanica milicije.
Bila je to svojevrsna ilustracija atmosfere u vrhu zemlje, nastale novim i
sve dramatičnijim pogoršanjem Titovog zdravlja.

Državni vrh o eventualnoj sahrani Tita

Sve tmurniji izvještaji konzilija u Ljubljani ubrzavali su osjećanje i potre­


bu državnog vrha da nas Titova smrt ne smije zateći; da njegov biološki nes­
tanak ne može, niti smije, da protekne bez odgovarajuće ljudske, emotivne,
državne, političke i etičke naglašenosti njegovog mjesta, uloge i doprinosa u
stvaranju i životu nove Jugoslavije i njegovog velikog međunarodnog ugleda.
Oba predsjedništva u Federaciji, državno i partijsko, održala su 15. janu­
ara 1980. godine u Beogradu zajedničku sjednicu, posvećenu upravo ovim
delikatnim i po mnogo čemu mučnim pitanjima. Za mnoge od nas, bila je ne
mala moralna i ljudska dilema: kako razgovarati o sahrani još za života Tita.
Emocije su, međutim, bile jedno, a životna realnost drugo.
Na sjednici, predsjednik saveznog partijskog Predsjedništva Stevan
Doronjski, obavijestio je vrh zemlje d aje stanje Predsjednika doista loše i da
se, po posljednjim obavijestima slovenačkog člana državnog Predsjedništva
Sergeja Krajgera, iz Ljubljane, stanje fatalno pogoršava, iako ljekari čine sve
da se Predsjednik održi u životu. Sve je govorilo da je kraj neumitan.
Doronjski je predložio da se odmah, po hitnom postupku, obavijesti Centralni
komitet Saveza komunista Jugoslavije o nastaloj drami Titovog zdravlja i da
se upravo na ovoj, zajedničkoj sjednici obavi razgovor o svim mjerama kako
bismo bili "spremni na ono što nailazi". Doronjski, Lazar Koliševski i
Vladimir Bakarić su bili već formirali ad-hoc grupu (Vidoje Žarković, Miloš
Minić i Josip Vrhovec) koja je trebala da pripremi prijedlog mjera ukoliko
dode do Titove smrti.
Rasprava je zapravo utvrdila sve detalje za slučaj Titove sahrane.
Odlučeno je da odbor za sahranu sačinjavaju Centralni komitet Saveza
komunista Jugoslavije i državno Predsjedništvo. Upravo taj široki državno-
partijski vrh, zaključeno je, izdaće saopštenje o smrti Predsjednika Josipa
Broza Tita. Biće to, ustvari, proglas koji je grupa već pripremila. Odlučeno
je da Titovo tijelo neće biti balzamovano, niti kremirano - normalno će biti
sahranjeno; naravno, kako je precizirano, ukoliko ne bude drugačija odluka
u eventualnoj Titovoj oporuci. Ponovljeno je, tom prilikom, daje Tito u više
navrata svojim bliskim prijateljima i saradnicima izražavao želju da bude
normalno sahranjen.
Rasprava je utvrdila i precizan redoslijed komemorativnih skupova i gov­
ornika na sahrani, način izlaganja posmrtnih ostataka, dane žalosti i ostale
detalje ovog po mnogo čemu mučnog scenarija sahrane.
Razmatrajući mjesto sahrane, oba predsjedništva spominjala su mjesta
koja je Tito ranije, u raznim povodima i intimnim povjeravanjima, spominjao
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 45

- Sutjeska, Kumrovec, Beograd. Svi učesnici u ovoj raspravi nastojali su da


naglase kako oko mjesta sahrane ne treba, niti smije, da bude bilo kakvih dile­
ma ili razlika. Nikola Ljubičić i Milka Planine, govoreći o tome, podsjetili su
ostale na svojevremene Titove riječi da želi da bude i poslije smrti faktor
jugoslavenskog jedinstva.
Zato je odlučeno, bez dvoumljenja, da upravo Beograd bude simbolika
takve Titove želje. RužiČnjak u Užičkoj ulici, gdje je Tito od kraja Drugog
svjetskog rata stanovao, trebalo je da bude mjesto na kome će biti pokopano
njegovo tijelo.
Nad ovakvom odlukom, međutim, lebdjela je misterija Titove eventualne
oporuke koja bi, možda, govorila o nečem drugom; o nekoj drugoj želji i sug­
estiji. Jo§ od početka bolesti, niko zasigurno nije znao da li uistinu postoji nekak­
va Titova oporuka. Pitanje njegove posljednje želje i oporuke tako je postalo
nekom vrstom osobene misterije. Zato je, i zbog čuvanja Titove dokumentacije i
arhive, zaključeno da državno Predsjedništvo donese hitnu odluku da se odmah
zapečate sve kase koje je koristio Predsjednik Republike. Ključevi su bili kod
Tita. Odlučeno je, takode, da se odmah utvrdi i realizuje plan zaštite rezidencija
u kojima je Tito boravio - pristup je moglo da ima samo zaposleno osoblje.
Ništa manju misteriju nije predstavljala i jedna obična tašna, koju je
Predsjednik uvijek držao uz sebe. I u Kliničkom centru u Ljubljani bila je uz
Titovu postelju.
Kao i sve misterije, i ova je golicala radoznalost mnogih. Nagađanja su
bila različita; takode i pretpostavke da u famoznoj Titovoj tašni možda leži
njegova oporuka. Šef kabineta Predsjednika Republike Berislav Badurina je,
doduše, rekao Branku Mikuliću da su, koliko on zna, u tašni revolver, neki
lijekovi i da nije siguran da li ima još nešto. Pretpostavljalo se, takode, da su
tu i ključevi kasa.
Mnogo kasnije, poslije Titove smrti, pitao sam Branka Mikulića o stvarnoj
sadržini famozne tašne. Odgovor je bio lakonski: "Ništa osobito"!
Na sjednici je formirana, na koncu široke rasprave, zvanična grupa, L
zadužena za sve pripreme u slučaju Titove smrti, sastavljena od uglednih
ličnosti iz svih šest republika i obje pokrajine i iz reda svih naroda i dvije
najveće narodnosti u zemlji (Vidoje Žarković - Crna Gora, Miloš Minić -
Srbija, Josip Vrhovec - Hrvatska, Hamdija Pozderac - Bosna i Hercegovina,
Fadilj Hodža - Albanac - Kosovo, Nandor Major - Mađar - Vojvodina, Andrej
Marine - Slovenija, Dragutin Stavrev - Makedonija).
I na ovaj način nastojala se simbolično odraziti Titova želja da i mrtav bude
faktorom jugoslavenskog jedinstva i ravnopravnosti.

Nade poslije amputacije

Okolnosti vezane za Titovo zdravlje kao da su se naprosto utrkivale u izne­


nađenjima. Nudile su, sa izvjesnim hirom naglih i začuđujućih obrta, mnoštvo
prilika za kolebanja, lična etička promišljanja i, iznad svega, nove nerealne
nade.
4 6 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

Upravo kada srno razgovarali o scenariju Titove sahrane, bilteni iz


Ljubljane počeli su da najavljuju mirnija razdoblja u životnoj agoniji
Predsjednika Republike. U ta tri-četiri dana poslije zajedničke sjednice dva
savezna predsjedništva, doduše, ljekari su poručivali da nema znakova
pogoršanja bolesti - naprotiv, bolest se nalazila u fazi izvjesnog smirivanja, ali
ni tom prilikom, međutim, nije ispuštena iz vida sve izvjesnija i urgentnija
potreba amputacije lijeve noge. Za takav rizičan korak nad teško oboljelim i
iscrpljenim pacijentom i bremenom godina koje je nosio, trebalo je, po
ljekarskim procjenama, predah i razmak od desetak dana od prethodne
operacije. Konzilijum je i u svojim povjerljivim biltenima obavještavao da
vrši pripreme za amputaciju. Branko Mikulić bio je precizniji i javio nam u
Sarajevo 17. januara 1980. godine da operacija nad Titom mora uslijediti
najkasnije za dva-tri dana. Sve je, javio je, posebno zabrinjavala iscrpljenost
Titovog organizma.
Uveče, 19. januara, Cvijetin Mijatović, član jugoslavenskog državnog
Predsjedništva, javio je još precizniju informaciju - neodložna operacija nad
Titom biće izvedena sutradan, 20. januara 1980. godine. Upozorio je, takode,
da će u razdoblju dok Tito ne bude mogao da vrši svoje funkcije, sve dužnosti
preuzeti Predsjedništvo SFRJ. Razmatraće se do daljnjeg samo tekuća pitanja
- a Predsjedništvo je i do tada primalo sve kopije onoga što potpisuje
Predsjednik.
Iste noći, u biltenu Konzilijuma od 19 sati, stajalo je doslovno:
"U toku večerašnjeg pregleda Konzilijum je ostao u dužem razgovoru sa
drugom Predsjednikom u nastojanju da mu nagovijesti stvarno stanje oboljele
noge. Drug Predsjednik je pokazao odsustvo želje i izvjesnu odbojnost za
suštinski razgovor o tome. Ovo nagovještava velike teškoće u dobijanju
suglasnosti za amputaciju. Otvoren razgovor o tome predviđen je za sutra
ujutro."
Poruka biltena, ma koliko sročena lakonski i donekle diplomatski, govo­
rila je mnogo - govorila je o velikoj ličnoj drami Josipa Broza Tita. Odluka
koju je trebao da donese, uz razumljive osobne ljudske motive, nosila je u
ovom slučaju u sebi odgovornost od većih rizika - a strepnje Konzilijuma i
državnog vrha za posljedice ovog koraka ukoliko ne uspije i za sve ono što u
nastaloj situaciji u zemlji i van nje može značiti nagli nestanak Tita.
Bilten koji je stigao 20. januara u 11 sati govorio je o toj drami i pacijen­
tovoj odluci preciznije. Saopštavao je:
"Shodno ranije planiranom postupku, poslije jutarnjeg konzilijamog pre­
gleda druga Predsjednika, određena tri člana (Bogdan Brecelj, Miroljub Kičić
i Miro Košak) zadržala su se u razgovoru sa drugom Predsjednikom sa nam­
jerom da mu izlože realnu situaciju njegovog zdravstvenog stanja i zatraže
pristanak da se izvrši amputacija lijeve noge zbog vitalnih indikacija. Poslije
diskusije i razmišljanja, drug Predsjednik je u 10,30 časova dao pristanak da
se predložena operacija može odmah izvršiti. Na pitanje druga Predsjednika
da li su o stavu konzilijuma obaviješteni njegovi sinovi i drugovi iz rukovod­
stva, članovi konzilijuma su odgovorili potvrdno. Na pitanje da li želi da ga
____________ _____________ ________BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 147

prije operacije posjete sinovi i prisutni članovi rukovodstva, drug Predsjednik


je rekao da bi želio da ih poštedi tog psihičkog opterećenja."
^ vi^ tinx Mijatović, koji se tada uz Tita nalazio u Ljubljani u ime državnog
Predsjedništva, objasnio nam je istog dana razvoj Titove drame i odluke da
mu se amputira lijeva noga. Najprije je odlučno odbio prijedlog konzilijuma,
a potom, pola sata kasnije, pozvao je konzilij i dao suglasnost. Predsjedništvo
države, samim prisustvom Cvijetina Mijatovića i još nekih čelnih rukovodila-
ca zemlje, inače, bilo je već donijelo odluku da u slučaju odbijanja Tita da se
izvrši amputacija, ubjedivanje u neophodnost takve operacije nastavi grupa
članova državnog vrha.
Naredni bilten konzilijuma istog dana obavijestio je d aje od 12 do 12,40
sati izvršena amputacija. Operaciju je obavio prof. dr. Miro Košak, a delikat­
ni proces anestezije obavljen je pod rukovodstvom prof. dr. Predraga
Lalevića. Konzilijum je saopštavao d aje pacijent dobro podnio operaciju.
Saopštenje konzilijuma od 21. januara bilo je još povoljnije. Saopštavalo
je da se Predsjednik osjeća dobro i da u razgovoru sa Ijekarima "pokazuje
razumijevanje za svoje stanje i zadovoljstvo postoperativnim tokom". Sljedeći
bilten, onaj od 22. januara, poručivao je da se i dalje pacijent osjeća dobro, da
"pokazuje interes za zbivanja u zemlji i svijetu", da je "u komuniciranju sa
okolinom otvoren i raspoložen" i da "vrlo dobro saraduje u sprovodenju
potrebnih medicinskih mjera". Narednih dana, po onom što je stizalo putem
biltena ili telefonskih svjedočenja prisutnih rukovodilaca iz državnog vrha,
nastavljen je tok određene stabilnosti - Tito je počeo ustajati i 23. januara
izrazio je želju da se upoznaje sa tekućom poštom, a potom, kako je stajalo u
jednom biltenu, da "počinje da obavlja i neke od svojih redovnih dužnosti".
Viteška iznenađujućih obrta tako se jedno vrijeme zaustavila na stabilnosti
- i pacijenta u Ljubljani, i rukovodstva zemlje koje je, bar za trenutak, nastavi­
lo da obavlja svoje dužnosti bez pritiska krajnje neizvjesnosti iščekivanja
vijesti iz Ljubljane.
Počeo je period vidnog olakšanja, a samim tim i pritajenih, nikad potisnu­
tih nada u čudo, u pobjedu nečeg nerealnog.
Takvo neočekivano spokojstvo sada je zaokupljalo državni vrh čak idejom da se,
ukoliko se nastavi oporavak, Tito preseli u rezidenciju Brdo kod Kranja. Optimizmu
se priključio i detalj kada je Tito rekao sinu Žarku da ostane na Brdu i da ga čeka.
Sin je uistinu čekao oca na Brdu kod Kranja, čak i onda kada su se ponovo sve
nade ugasile.

Dani i nedjelje do "fatalnog ishoda"

Dileme su bile više nego teške, reklo bi se, sa pravom, sudbonosne.


Trebalo je voditi državu bez Tita, ali u isti mah biti u njegovom bliskom i
dramatičnom fizičkom prisustvu.
Iz Ljubljane ljekarski konzilijum je 8. februara ponovo alarmirao državni
vrh daje "došlo do osjetnog pogoršanja opšteg stanja druga Predsjednika", da
bi 12. februara došlo do konstatacije da je "opšte stanje druga Predsjednika
4 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

teško" i 13. februara d a je "došlo do gubitka kontakta u vidu plitke kome".


Naredni stručni medicinski nalaz govorio je o krajnje kritičnoj noći između
13. i 14. februara 1980. godine - državno i političko rukovodstvo bilo je
pripremljeno da očekuje ono najgore. Pomenuti bilten saopštavao je d aje "u
toku protekle noći stanje zdravlja druga Predsjednika bilo izuzetno teško -
kritično". Sa tim su, kako je stajalo u obavještenju, upoznati Koliševski,
Doronjski i Krajger, koji su na licu mjesta, u ime državnog vrha, dežurali u
Kliničkom centru.
Alarm iz Ljubljane bio je povod sastanku Savjeta za narodnu odbranu
zemlje 13. februara 1980. godine. Razmatrana je ukupna koncepcija
odbrane. Lazar Koliševski, koji je upravo došao na sastanak iz Ljubljane,
obavijestio je prisutno rukovodstvo da je, poslije onoga što je čuo prilikom
sastanka sa ljekarskim konzilijem, stanje Titovog zdravlja teže od onoga o
kome govore interne biltenske informacije.
- I sam Predsjednik vidi da mu je došao kraj ! - rekao je dosta direktno, a
zvučalo je grubo, Lazar Koliševski.
I pored okolnosti da su ove suhe, grube riječi odražavale istinu, način na koji
su iznesene očigledno je iritirao prisutne. Nije se krila indignacija prema ovako
pojednostavljenoj, suhoparnoj, glasnoj konstataciji Lazara Koliševskog o
Titovom viđenju vlastitog kraja, posebno kada je, nešto kasnije, obrazlažući
situaciju u kojoj se nalazi rukovodstvo zbog Titovog zdravlja, kritički primijetio,
ništa manje neodmjereno, da postoji "mitsko gledanje na Predsjednika Tita".
Svako na svoj način, očito, protumačio je ove riječi Lazara Koliševskog.
Novi bilten, onaj od 15. februara, obavještavao je o nalazu konzilijuma da
je Predsjednik izašao iz kome, da je došlo do blagog poboljšanja, ali da je
stanje i dalje kritično.
Redale su se potom danima u biltenskim saopštenjima teškoće i komplikaci­
je koje su pratile Titovu borbu protiv smrti. Smjenjivale su se tako iz dana u dan,
iz biltena u bilten, ljekarske poruke o problemima sa bubrezima, poremećajima
rada Titovog srca, upalama pluća i unutrašnjim krvarenjima, uz sve učestalije
konstatacije konzilijuma da "nalazi govore o progresivnom slabljenju odbram-
benih snaga organizma". Ni jedno saopštenje tih dana zapravo nije bilo bez mer­
itorne medicinske ocjene daje "stanje i dalje teško". Prvi put, 26. februara, sve
izrazitija nemoć ljekara da učine nešto više, završavala je konstatacijom da "sve
ovo ukazuje na veoma lošu prognozu". Čitav mjesec dana, ustvari, život Josipa
Broza bio je dramatičan splet različitih udara teške bolesti.
Drama je smjenjivala dramu u Kliničkom centru u Ljubljani u februaru i
martu 1980. godine.

Provjera osposobljenosti oružanih snaga

Sovjetska agresija na Avganistan bila je, zapravo, sintagma ukupne


tadašnje međunarodne situacije. Ona je, bar što se tiče rukovodstva
Jugoslavije, u uslovima njegovog djelovanja u sjenci Titove bolesti, prije
svega značila neku vrstu drastične opomene daje nužno čvrsto držati u ruka-
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA [49

ina kOTmito unutrašnje stabilnosti zemlje i na taj način odvratiti i ne dozvoli-


ti bilo kakvo iznenađenje spolja.
Sjednica Savjeta za narodnu odbranu SFRJ 13. marta 1980. godine upra­
vo je pod takvom motivacijom raspravljala o osposobljenosti oružanih snaga
zemlje. Savezni ministar za narodnu odbranu Nikola Ljubičić izložio je iscrp­
no procjene i informacije vojnog vrha.
Nesporno je, bila je ocjena vojnih eksperata, d aje međunarodna situacija
u tazi pogoršanja. Detant je gotovo paralisan; trka u naoružanju ponovo je u
zamahu; instaliraju se novi raketni sistemi u Evropi, a agresija na Avganistan
očit je dokaz da agresija na pojedine zemlje postaje realnost. Jugoslavija na to
nedvojbeno mora da računa. U južno-evropskoj zoni povećane su aktivnosti
oba bloka i uz susjednu Jugoslaviju montirani su raketni sistemi. Sve je to pri­
tisak na ovu zemlju i, nema sumnje, svemu tome posebnu delikatnost, pa i
odgovarajuću opasnost, daje Titova bolest. Moguća je, upozorili su naši vojni
stručnjaci, pogrešna procjena u konfrontaciji blokova na jugu Evrope da se
krene nekom epizodom lokalne agresije kao formalnim izgovorom.
Jedina realna opasnost viđena je u iznenadnoj agresiji Varšavskog pakta sa
radikalnim ciljem. Agresor bi, po procjenama jugoslavenskog vojnog vrha,
bez velikih priprema mogao da pokrene protiv naše zemlje 15-20 divizija, od
čega četiri vazduhoplovno-desantne sa sedam brigada. Angažovao bi jake
vazduhoplovne i tenkovske snage. Mogao bi da izvrši snažan udar iz vazduha
i maksimalno upotrijebi vazdušno-desantne snage; da prodre u zemlju
masovnim oklopnim sredstvima i da istovremeno napadne čitav teritorij
Jugoslavije. Po riječima generala Ljubičica, čitavim tokom agresije SSSR i
Varšavski pakt bi mogao angažovati čak i do 50 divizija, odnosno čak i do
milion vojnika. Agresija bi, inače, mogla da počne elektronskim ometanjem
svih veza radi iznenađenja. U isto vrijeme, trebalo bi očekivati snažan psiho­
loški pritisak na Jugoslaviju - propaganda bi bila krajnje agresivna, intenziv­
na i neprekidna.
Svemu ovome, iznio je general Ljubičić, treba dodati da NATO snage
raspolažu desantnim jedinicama u Grčkoj i Italiji, kao i snagama za brzu inter­
venciju. Logično je, dakle, zaključiti da bi, u slučaju agresije Varšavskog
pakta na Jugoslaviju, trebalo očekivati upad tih snaga na teritoriju ove zemlje
radi suprotstavljanja snagama rivalskog, istočnog bloka. Logika blokovskog
rivaliteta upućivala je jugoslavenski vojni vrh na takve zaključke i ocjene.
Izražena je na tom skupu saglasnost da se, po svemu sudeći, mora računati
na dugotrajan rat u slučaju agresije na Jugoslaviju. Upravo zato težište odbrane,
prema istoj saglasnosti, trebalo bi da se zasniva na odbrambenoj pripremljenos­
ti čitavog društva, oružanih snaga - Jugoslovenske narodne armije i Teritorijalne
odbrane - naroda i društva u cjelini. Tzv. rat iscrpljivanja i lomljenja agresora
trebalo bi da se vodi od same granice i graničnog prostora. Odlučeno je da se
upravo u takvim zonama posebna pažnja posveti organizovanju odreda teritori­
jalne odbrane, ali i u cjelini osposobe snage za uništavanje desanta i odbranu
aerodromâ. Koncept koji je tom prilikom usvojen posebno je, takode, insistirao
na osposobljavanju snaga koje će u dubini, iza leda agresora, voditi borbu pro-
50 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

tiv neprijateljskih kolona - naročito onih sposobnih za protivoklopnu borbu.


Značaj u tome su imale diverzantske jedinice kao i djelovanje izvidačko-parti-
zanskih odreda na teritorijama koje bi neprijatelj okupirao.
Titova bolest na taj način unijela je u odbrambene pripreme zemlje dosta
entuzijazma i, rekao bih, naglašenu psihološko-emotivnu dimenziju u jedini­
cama armije, teritorijalne odbrane i ukupnom sistemu opštenarodne odbrane i
društvene samozaštite. Titovo odsustvo sa kormila države kao da je na pose­
ban, prešutan način mobilisalo masovan pokret za obranu i zaštitu zemlje.
Na tim osnovama provjereni su postojeći i izrađeni novi planovi razvoja
oružanih snaga Jugoslavije za razdoblje od 1981. do 1985. godine. Po tim
planovima oružane snage posebno su trebale da budu opremljene i modemi-
zovane u domenu protivoklopnih sredstava i novih raketnih pukova. JNA je
ostala u istom broju, a teritorijalna odbrana brojala je, smatralo se dovoljnih,
1,200.000 ljudi.
Nova sjednica Saveznog savjeta za narodnu odbranu, održana 18. aprila
1980. godine, razmatrala je još preciznije i određenije prvu verziju pomenu-
tog petogodišnjeg razvoja oružanih snaga zemlje. Ekonomske teškoće u
zemlji, s jedne i pogoršana međunarodna situacija, s druge strane, su na
određen način limitirali materijalnu osnovu razvoja jugoslavenskih oružanih
snaga. Zato je bio jedan od bitnih zaključaka ove sjednice da, i pored svih
potreba i zahtjeva, procenat izdvajanja sredstava iz nacionalnog dohotka za
potrebe vojske ne smije, niti može prevazilaziti dotadašnji - predviđeno je,
dakle, da se za ove potrebe može izdvajati 6,17 procenata nacionalnog dohot­
ka Jugoslavije.
U raspravama koje su vodene na jugoslavenskom državnom i političkom
vrhu o odbrambenim i drugim pripremama nije slučajno naglašavana težnja
da se što energičnije uoče i osujete sve pojave nejedinstva. Bilo je očito da su
obavještajno-propagandne aktivnosti, posebno one iz istočnog bloka, počele
da ubacuju prema Jugoslaviji različite klice izazivanja nejedinstva i podvo­
jenosti kada je u pitanju državni, politički ili vojni vrh zemlje. Na tu prijeteću
namjeru eventualnih agresora upozorio je dr. Vladimir Bakarić na pomenutoj
sjednici Savjeta za narodnu odbranu od 13. februara 1980. godine. Upozorio
je da "neprijatelj računa na naše unutrašnje nejedinstvo", i dodao da je upra­
vo "jedinstvo naša prednost".10
10 U ovom svjedočenju na više mjesta se govori o jedinstvu. Shvatanje jedinstva se mijenjalo - od
monolitnog i bespogovomog ostvarivanja politike i odluka utvrđenih u vrhu Saveza komunista i
države do izgradnje demokratskog jedinstva zajedničkim dogovorom u organima Federacije, u
organima republika i pokrajina, u Centralnom komitetu jugoslavenskih komunista i centralnim
komitetima komunista u republikama. Taj proces se nije odvijao bez velikih teškoća.
Shvatanja i praksa jedinstva su dugo bila između monolitnog i demokratskog. Federaciji kakva je
bila Jugoslavija bilo je neophodno jedinstvo koje je značilo zajedničko i dosljedno ostvarivanje
onoga što je zajednički utvrđeni ustavni sistem, zajednički dogovorena strategija razvoja i zajed­
nički utvrđena politika. Zastoj u razvoju i promjenama sistema - privrednog, političkog i odnosa
u Federaciji - bio je i zastoj u izgradnji i ostvarivanju demokratskog jedinstva. Jedinstvo je bilo -
dobar ili loš - dio i produkt sistema. Kriza u koju je kasnije Jugoslavija zapala bila je i uzrok i
posljedica nejedinstva koje je slabilo zajedništvo zemlje i rušilo jedinstvo države. U čitavom tek­
stu svjedočenja je više primjera koji to ilustruju.
_________________________________ BOLEST I SMRT MARŠALA TITA [5 1

Bilo je to po mnogo čemu delikatno i specifično doba jugoslavenske


stvarnosti kada se sa posebnim senzibilitetima i oprezima pratio i mjerio
svačiji, i vlastiti i tuđi, korak.

Šta i kako poslije Tita?

Godinama su se u svijetu mnogi bavili pitanjem šta će biti u Jugoslaviji i


sa Jugoslavijom poslije Tita. I godinama su se mnogi pripremali za to vrijeme.
Naročito oni koji su imali posebne interese i aspiracije prema Jugoslaviji -
bilo da se ubacuju sa svojim uticajem u naš unutrašnji razvoj, bilo da im pre­
tenzije idu dalje od toga.
Pitanjem budućnosti Jugoslavije bez Tita su bili zaokupljeni i doista bro­
jni i dokazani prijatelji Jugoslavije širom svijeta - kako iz prijateljskog intere­
sa kako će se taj period prebroditi unutar zemlje, tako i zbog velikog interesa
da Jugoslavija sačuva svoj međunarodni ugled i angažovanost u svjetskim
odnosima.
Naravno, godinama je bila naša velika briga kako se pripremiti za vrijeme
poslije Tita. Sve veća, kako su odmicale godine starosti, a smanjivale
mogućnosti angažovanja Predsjednika Tita. Ta briga je stajala iza mnogih
dilema tog vremena i iza mnogih mjera koje smo u sistemu i organizovanju
društva preduzimali. Mi smo se, na insistiranje i uz neposredno angažovanje
Tita, pripremali za tu situaciju i izgradili čitav sistem institucija, mjera i
aktivnosti kojima se zemlja faktički osiguravala od iznenađenja nestankom
njenog lidera. Tako je već zaživjela funkcija potpredsjednika Predsjedništva
SFRJ koji je operativno rukovodio njegovim radom i preuzimao dužnost pred­
sjednika u slučaju odlaska Tita; u partijskom rukovodstvu uvedena je funkci­
ja predsjedavajućeg najužeg organa Saveza komunista Jugoslavije -
Predsjedništva, koji je operativno rukovodio njegovim radom; u toku je bila
rasprava o primjeni Titove inicijative o jačanju kolektivnog rada i
rukovođenja, skraćenju ili uvođenju jednogodišnjeg mandata i
onemogućavanja ostajanja više mandata na jednoj funkciji; bila je na snazi
Direktiva Predsjednika Republike i Vrhovnog komandanta oružanih snaga o
procjenama i mjerama u slučaju nastajanja kriznih situacija u zemlji; iza
širokog ustrojstva teritorijalne odbrane postojalo je iskustvo od više godina;
tekao je proces izgradnje sistema društvene samozaštite u okviru kojeg su
organizovane i rezervne stanice dobrovoljne milicije - itd.
Sada, kad je bolest gasila sve nade, bili smo neposredno suočeni - i mi i
svijet - sa bliskim početkom razdoblja bez Tita. Sve je to bilo u funkciji, ali
ipak, Titovo odsustvo sa kormila zemlje činilo je realnim strahovanja i brigu
za ono što nailazi. Suviše su Titova ličnost i njegov autoritet stajali kao
faktička i moralna barijera naspram mnogih teškoća i izazova poslijeratne
Jugoslavije, da bi moglo biti drugačije.
Bili smo, u ova prva dva mjeseca Titove bolesti, uz sve što smo činili
unutar zemlje, zaokupljeni stalnim praćenjem reagovanja u svijetu. Početkom
marta vršili smo i cjelovitiju procjenu. Trebalo je, realno i pragmatično, pro-
5 2 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

cijeniti i razlučiti dobronamjerno od nedobronamjernog, istinito od lažnog i


bezopasno od opasnog.
Bilo je, kako smo procjenjivali, očito da su prve vijesti o hospitalizaciji
Predsjednika vezivane za krajnji ishod liječenja, posebno kada se saznalo da
je oboljenje ozbiljno, a ishod neizvjestan. Tako je pitanje: kako će Jugoslavija
prebroditi odlazak Tita, dominiralo svjetskom javnošću. Agresija na
Avganistan i opasnosti sadržane u zaoštravanju međunarodnih odnosa tim
povodom, samo su dodavale tom i takvom interesu u svjetskoj javnosti. U
ocjenama naše situacije i u pisanju svjetske štampe, postojala je ili se stvarala
atmosfera neizvjesnosti, bilo je dosta negativnih prognoza kojima je oko nas
stvarana i određena napetost. Kada se ubrzo pokazalo da postoji i da se
održava unutrašnja stabilnost, da sistem funkcioniše, da je pojačana opšta
mobilnost i spremnost da se pripremljeno ide u susret eventualnom odlasku
Tita i eventualnim opasnostima i spolja i unutar zemlje, mijenjale su se ocjene
- umanjivali su se negativni tonovi i skeptične prognoze i ustupali mjesto pov­
jerenju u solidnu državnu, političku i odbrambenu organizovanost
Jugoslavije. Bio je to dragocjen signal rukovodstvu zemlje za dalje procjene i
korake u pogledu budućnosti Jugoslavije.
Drugu pouku iz procjenjivanja interesovanja u inostranstvu u to vrijeme
državni i politički vrh mogao je da izvuče iz činjenice da su se u inostranim
procjenama posebno izdvajala dva pitanja o našem unutrašnjem stanju tada i
u razdoblju poslije Tita: P r v o pitanje je bilo koliki je stepen idejnog i poli­
tičkog jedinstva u državnom i političkom vrhu zemlje i u vrhovima republika
i pokrajina - kao i između njih - kada je riječ o strateškom kursu razvoja kakav
je izgrađen pod Titovim rukovodstvom; da li tu ima naprslina i može li doći
do ozbiljnih političkih razlika i razdora; da li postoji mogućnost spoljnje infil­
tracije u te odnose. A d r u g o pitanje se odnosilo na stanje međunacional­
nih odnosa u Jugoslaviji - koliko je snažno jedinstvo republika i pokrajina i
međunacionalni odnosi u njima; u čemu se javljaju razlike; kolika je čvrstina
jedinstva federativnog uređenja. Dakle, očito je da su u vrhu interesovanja
nekih stranih faktora bila sudbinska pitanja budućnosti zemlje. I to saznanje
je imalo posebnu važnost za politiku državnog i političkog vrha zemlje.
Period, koji je rukovodstvo tada šire i cjelovitije analiziralo, zanimljiv je
takode po smanjivanju mogućnosti eventualnih naglih agresivnih postupaka
SSSR-a prema Jugoslaviji. Nestajalo je prvobitne opijenosti uspjesima agre­
sije na Avganistan. Pokazalo se veoma brzo - nakon ta dva mjeseca Titove
bolesti - da se Sovjeti, kao osvajači, neće osjećati bezbjedno i bez ozbiljnog
otpora na avganistanskom teritoriju kao što je to bio slučaj ranije sa agresiv­
nim intervencijama u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. godine.
Oružani otpor protiv agresora u Avganistanu bio je sve snažniji. U sovjetske
gradove i sela počeli su, sve češće i sve brojnije, da stižu mrtvački sanduci iz
Avganistana. Surovi debakl teško je odjeknuo u toj zemlji. U svijetu je takode,
u plimi masovnih i snažnih osuda, SSSR, kao agresor, doživio najširu
međunarodnu osudu i objektivno njegov međunarodni položaj bio je ozbiljno
pogoršan. Sve je upućivalo na zaključak u jugoslovenskom rukovodstvu da bi,
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 53

pod takvim okolnostima unutrašnje i međunarodne osude, sovjetski vrh


veoma teško mogao da preduzme bilo kakve ozbiljnije agresivne postupke
prema Jugoslaviji. Nije mogao, naprosto, da otvara nove frontove.
Umjesto toga, sovjetsko rukovodstvo nije odustalo od, doduše manje
otvorenog i manje agresivnog, pritiska na Jugoslaviju. Tu ulogu sada, pod
pritiskom višestrukog debakla u Avganistanu, prepustili su drugima iz dosta
široke lepeze svojih satelita. Bugarsko rukovodstvo ponovo je preuzelo takvu
nečasnu ulogu. Informacije koje smo imali govorile su, recimo, d aje bugars­
ki lider Todor Živkov izjavio Santjagu Karilju, španskom komunističkom
lideru, da je, ustvari, opravdana svaka intervencija koja je usmjerena na
očuvanje socijalističkog razvoja jedne zemlje i da, prema tome, "treba
pomoći Jugoslaviji da ostane socijalistička". Ponovo je, dakle, obnavljan
rječnik Josifa Visarionoviča Staljina i ponovo je susjedna Bugarska, u
takvom spletu pritisaka na Jugoslaviju, dobila svoju nekadašnju, staljin­
ističku ulogu.
Upravo u to vrijeme, iz te zemlje sve glasniji i sve otvoreniji propagandni
istupi napadali su jugoslovensko demokratsko federalno uređenje na princip­
ima partizanskog parlamenta (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja
Jugoslavije) u bosanskom gradu Jajcu 29. novembra 1943. godine.
Propaganda u Sofiji sada je ponovo opravdavala ulogu bugarske okupatorske
vojske u dijelu Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata, ponovo su raspalji-
vane aspiracije prema Makedoniji.
Slični tonovi stizali su i iz drugih zemalja Varšavskog pakta.
U međuvremenu, do jugoslovenskog rukovodstva, u toku Titove hospital­
izacije u Ljubljani, stizali su povjerljivi izvještaji iz sovjetske prijestonice, iz
kojih je bilo vidljivo da se sada, u novim uslovima delikatne situacije, protu-
raju verzije sovjetske "zabrinutosti" zbog opasnosti koje navodno Jugoslaviji
prijete sa Zapada. Moskva se tako, i u ovoj situaciji, postavljala samozvano u
ulogu zaštitnika Jugoslavije. Jugoslovenskom rukovodstvu Sovjeti su čak
zvanično saopštili da njihova tajna služba KGB raspolaže "sigurnim podaci­
ma" o tobožnjoj pripremi oko 50.000 naoružanih jugoslavenskih emigranata
za intervenciju protiv Jugoslavije, u kojoj se, po toj verziji, "očekuju nemiri".
Odmah iza takvog koraka Moskve, sa istom informacijom pojavila se i
Čehoslovačka - u verziji Praga samo je brojka naoružanih emigranata
povećana za još deset hiljada.
Jugoslovenskom rukovodstvu nije bilo teško da ocijeni da je riječ o
klasičnom koraku i maniru specijalnog rata i pokušaju političkog uticaja i
okretanja naše budnosti prema navodnim opasnostima isključivo od Zapada.
Određeni krugovi i na Zapadu, prema istim informacijama kojima smo
raspolagali, u novonastaloj situaciji u Jugoslaviji (eskalacija Titove bolesti i
okrenutost jugoslovenske budnosti pretežno prema opasnostima sa Istoka)
pokušavali su da ugrade vlastite interese i ambicije. Čak je bio lansiran, rekao
bih, smiješan pokušaj afirmacije Aleksandra Karadordevića, nasljednog prin­
ca iz odbjegle dinastije Karadordevića, pa je bio izdjejstvovan i njegov prijem
kod Pape.
54 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

U tome smo, pri procjenama, vidjeli upozorenja o pokušajima određenih


krugova na Zapadu da se upletu u "posttitovsku Jugoslaviju" i to u vremenu
kada je Josip Broz još uvijek bio živ.
Jugoslovenska ekstremna emigracija počela je doista da diže glavu. Sve se
glasnije i agresivnije oglašavala iz raznih svjetskih centara. Informacije koje
smo dobijali govorile su o raznim političko-subverzivnim i terorističkim
aktivnostima koje se u takvim krugovima planiraju za slučaj smrti Tita. Tih
mjeseci služba bezbjednosti otkrila je pripremu 15 terorističkih akcija u
zemlji i deset prema jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim pred­
stavništvima i klubovima radnika u inostranstvu. Obavještajne informacije
govorile su o nabavkama i stvaranju rezervi sredstava za diverzije i atentate;
organizovanje punktova u Austriji iz koje bi se u Jugoslaviju ubacivale
uvježbane terorističke grupe. Na kongresu emigrantskog Hrvatskog narodnog
vijeća, održanom tih dana u Londonu, uz blagonaklonost britanskih vlasti,
utvrđene su političke parole i uputstva, koji su potom kao leci bili umnožavani
u ogromnom broju radi rasturanja u zemlji i medu našim radnicima vani. U
lim lecima propagirao se bojkot služenja vojnog roka; odbijanje učešća u
odbrani zemlje u slučaju napada na Jugoslaviju; zagovarale su se pripreme "za
preuzimanje vlasti u Jugoslaviji"; sugerisalo se masovno dizanje štednih
uloga iz jugoslavenskih banaka i prekid slanja radničkih deviznih doznaka u
zemlju. Medu stavovima Kongresa i parolama u lecima bila je i ona koja kaže
da je "bolja nejedinstvena, od Rusa okupirana, Jugoslavija nego jedinstvena i
od Amerike podržavana Jugoslavija".
U jugoslavenskom rukovodstvu raspolagali smo tada i obavještenjima o
povezivanju terorističkih emigrantskih organizacija sa sovjetskim
obavještajnim službama. Povjerljivi podaci u rukama jugoslavenskog
državnog i političkog vrha govorili su da pojedini obavještajni centri na
Zapadu intenzivnije pomažu i podržavaju ekstremne jugoslavenske emi­
grantske organizacije.
Sva ova i ovakva saznanja, procjenjujući dvomjesečni period Titove
bolesti, sučeljavali smo, u isti mah, i sa nekim akutnim pojavama i devijaci­
jama u ekonomskom životu zemlje. Prije svega, zabrinjavajuće je rastao plat­
ni deficit zemlje. U ekonomskom faktoru nalazili smo, s pravom, izvorišta
mogućih i potencijalnih opasnosti za buduću samostalnost i nezavisnost
Jugoslavije. Ekonomija je tako postala ujedno i šansa, i opasna zamka za
sutrašnjicu zemlje, za Jugoslaviju bez Tita. Od toga koliko će i kako će biti
zdrava ekonomija i odnosi u njoj, zavisila je umnogome budućnost zemlje.

Uz Tita u Kliničkom centru

Skupa sa Slovencem Andrejom Marincom dežurao sam u vremenu od 24.


do 26. marta 1980. godine u Kliničkom centru u Ljubljani. Po već ustaljenom
redu, svakih 48 sati smjenjivala su se po dvojica članova državnog i političkog
rukovodstva Federacije, republika i pokrajina. To je bila pažnja prema Titu,
ali i nužan praktični korak - dva savezna predsjedništva u Beogradu trebalo je
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA

da imaju u svakom trenutku valjane i autentične informacije u slučaju bilo


kakve vanredne potrebe. Prije ovog koraka bilo je prigovora da u određenim
vremenskim intervalima nije bilo nikog u Ljubljani iz vrha zemlje.
Konzilijum je dva puta dnevno informisao dežurne funkcionere o stanju
zdravlja Predsjednika. Ta obavještenja bila su ponekad i češća, naročito u
trenucima kriza i neizvjesnih ishoda u kritičnim fazama zdravlja pacijenta.
Slučaj je htio da ova neobična i neprijatna dužnost u pomcnutim danima,
srećom, protekne bez dramatičnih trenutaka. U podne 24. marta, u ime konzil-
ijuma obavijestili su, nas dvojicu dežurnih lunkcionera, kao i čelne ličnosti
partijskog i državnog rukovodstva Slovenije, Franca Popita i Viktora Abvelja,
profesori Bogdan Brecelj i Miroljub Kičić daje, doduše, opšte stanje Titovog
zdravlja takvo da se svakog časa može očekivati najgore, ali, isto tako, stanje
u kome se nalazi Predsjednik može duže da potraje. Neizvjesnost je tolika,
rekli su, da pacijent može i da prebrodi ovu krizu. Naime, novi antibiotici, tek
prispjeli iz inostranstva, donijeli su nekoliko povoljnih znakova - temperatura
je znatno smanjena; smanjena je opasnost od krvarenja; srce i kardiovasku­
larni sistem stabilno funkcionišu. I neki refleksi pacijenta u komi postali su
primjetniji. Mišići su, inače, u procesu "topljenja" zbog dugog vještačkog uzi­
manja hrane. Prvo dejstvo novih antibiotika je i u samom konzilijumu pod-
sticalo mali optimizam.
Ljekarska obavijest u 19 sati istog dana doprinosila je takvom
raspoloženju - povoljni pomenuti trendovi još uvijek traju, saopšteno nam je;
temperatura je još niža, a koma "plića". Rano ujutro, 25. marta, ponovljen je
umjereni optimizam. Adutant Predsjednika, admiral Zvonko Kostić, obavijes­
tio me je da je noć protekla mirno, uz manje krvarenje pluća. U podnevnom
susretu sa profesorima Breceljom i Kičićem saznali smo da je hemodijaliza
dobro prošla; d a je temperatura ista i da krvarenje na lijevoj strani pluća nije
suštinski uticalo na opšte stanje pacijenta. Rečeno nam je, lakode, da nema
nade da bubrezi mogu primiti funkciju.
- Ovo je jedinstven slučaj da se toliko puta, svaki dan, primjenjuje hemod­
ijaliza - rekao je profesor Brecelj.
Profesor Kičić ga je dopunio:
- Stanje je veoma teško, a kada bi se smirio proces na plućima, mogle bi
"neke lude prognoze" da se ostvare poboljšanjem drugih organa...
Osjećalo se, ipak, da je optimizam uglednih medicinskih eksperata splas­
nuo u odnosu na jučerašnji dan. Kao da su potisnute nade u dejstvo novih
antibiotika. Zato nam je ovoga puta, već kao prijatna prošlost, u ušima
zvučala jučerašnja anegdota, koju su, uz osmijehe, ispričala dvojica profeso­
ra. Anegdota je bila futuristička i govorila je o budućoj 1985. godini. Tada će,
prema ovoj duhovitoj priči, novinari pitati Tita kakvo mu je zdravlje i kako se
osjeća. Odgovoriće:
- Vrlo dobro. Tužan sam jedino jer sam dobio vijest da je preminuo i
posljednji član mog konzilijuma.
Ovoga puta takvog raspoloženja od juče bilo je, očigledno, manje. Koma
u koju je zapao Tito već je trajala 20 dana.
5 6 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

Pred odlazak iz Ljubljane, 26. marta 1980. godine, informacije su glasile


daje stanje nepromijenjeno i daje noć protekla mimo. Od članova konziliju-
ma, zbog njihove profesionalne etike, naravno, nismo ni mogli da dobijemo
njihov otvoreniji stav i prognozu o ishodu i vremenu ovog faktičkog umiranja
Predsjednika Republike. Ja nisam ni želio takav razgovor. Nešto određenije
mi je o tome, u razgovoru udvoje, rekao slovenački član Predsjedništva SFRJ,
Sergej Krajger. Po onom što je čuo moglo se zaključiti da, ustvari, nema
nikakvih izgleda za faktičko poboljšanje Titovog zdravlja. Nesporan je ogro­
man, gotovo nadljudski angažman konzilijuma i medicinskog osoblja, ali
zaustavljeno krvarenje u stomaku je samo privremeno - pojaviće se, povjerili
su se pojedini profesori, na tom ili drugom mjestu u organizmu bolesnika i
izazvati nove krize.
I sam sam se, dežurajući dva dana u blizini Tita, uvjerio koliki je i kakav
napor konzilijuma i ostalog medicinskog osoblja u Kliničkom centru u
Ljubljani. Kao da nisu željeli da priznaju nevjericu i sumnju da će njihov
napor, kao napor jedne doista velike porodice, doći u pitanje. Zato ih je, saz­
nao sam, veoma, i emotivno i etički, pogodila interna vijest o pripremama za
sahranu Josipa Broza Tita. Bili su posebno indignirani saznanjem da je, pri­
likom velike Titove zdravstvene krize polovinom januara, u Ljubljanu već bio
stigao počasni bataljon garde radi pogrebnih ceremonija.
U tom gestu kao da su vidjeli napad i na njihovu vlastitu, profesionalnu i
ljudsku etiku.
U dužem intimnom razgovoru sa šefom kabineta Predsjednika Republike,
Berislavom Berom Badurinom, kolegom iz nekadašnjeg zajedničkog rada u
Sekretarijatu za inostrane poslove, saznao sam u Ljubljani neke detalje, koji
su. sami po sebi, objašnjavali nevidljivo, ali prisutno razočarenje ljudi koji su
bili angažovani oko Tita. Žalio se, bez mnogo ograda, na ponašanje
aktuelnog potpredsjednika državnog Predsjedništva Lazara Koliševskog. Sve
činjenice vezane za Titovu dramu Koliševski je primao suviše ravnodušno,
formalistički i svodio ih na razinu tehničkih pitanja. I kad je stanje bilo
najteže, najkritičnije, primijetio je Badurina, Lazar Koliševski nije ostao uz
Predsjednika. Koncem januara i početkom februara 1980. godine, požalio mi
se šef kabineta Predsjednika Republike, niko iz vrha zemlje nije bio u
Ljubljani. Bez okolišanja to je pripisao prije svega Lazaru Koliševskom.
Badurina je imao i otvoren sukob sa njim. Odbio je da se kabinet
Predsjednika Republike uključi u pripreme sahrane u vrijeme dok je
Predsjednik još bio živ. Sa ogorčenjem je, kaže, primio vijest da se počelo
govoriti o sahrani čim je Predsjednik došao u Klinički centar. Još 5. januara
1980. godine on je u telefonskom razgovoru sa članom partijskog
Predsjedništva, Brankom Mikulićem, izrazio zgražanje povodom razgovora
u Koordinacionom tijelu Federacije o sahrani. O tom telefonskom protestu
Mikulić je obavijestio državno i partijsko rukovodstvo naše republike. Šef
Titovog kabineta je prigovorio i što su se, sasvim javno, počele graditi
asfaltne staze do predviđenog mjesta za sahranu u cvijetnjaku Titove kuće u
Užičkoj ulici u Beogradu.
--------------------------------------------------- BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 157

B id u rirn SC t0 П1^е m0gl° ° Staviti Za кгаЈ? " bunio se * zgražavao Berislav


Nije propustio da, optužujući "nekrofilsku euforiju", podsjeti, sa jasnom
dozom energične osude, d a je tada u Hrvatskoj i Sloveniji bilo angažovano
nekoliko hiljada ljudi na pripremi pogrebnih aktivnosti i to, kako je liutito
dodao, u vrijeme dok je Josip Broz živ!
Na ovakve primjedbe Titovog šefa kabineta, Koliševski je odgovorio
optužbom da govori protiv rukovodstva"; da se "ponaša nedisciplinovano
prema Predsjedništvu", pominjući čak svojevremeno pisanje jednog austri­
jskog lista da je on, Badurina, "siva eminencija" u neposrednoj okolini Tita.
Badurina je u tom mučnom duelu saopštio Koliševskom da će podnijeti
ostavku na svoju dužnost.
Zvučalo je sve to skupa mučno i zloslutno.
I drugi detalj koji sam tom prilikom čuo od Badurine govorio je, na sasvim
drugi način i sa sasvim drugom ljudskom porukom, o različitim etičkim i
moralnim tumačenjima vremena i događaja sa kojima smo živjeli.
Nakon velike zdravstvene krize polovinom februara, Tito je, neposredno
poslije izlaska iz kome, na čudesan način živnuo. Počeo je da se raspituje o
situaciji u zemlji i posebno, stoje Badurina naročito naglasio, počeo da gov­
ori o jačanju prakse kolektivnog rada i ograničavanja mandata. Kao da je u
nekom svom magnovenju, u bolesničkoj postelji, počeo da nazire sve opas­
nosti zloupotrebe dugog ostajanja na funkcijama i nepoštivanja demokratskog
principa kolektivnog rada, kao, kako je rekao tada Badurini, "velikom
dostignuću i značajnoj ideji, bez obzira što oko toga ima nekih razlika". O
tome šta je u Jugoslaviji već poduzeto čekala ga je informacija zajedno sa
informacijom o toku priprema Kongresa samoupravljača, za šta se takode
interesovao. Prije nego što su bile gotove, došlo je novo pogoršanje, koma, i
one su ostale nepročitane.
U predahu dramatične bitke protiv smrti, izlazeći povremeno iz dubokih koma-
toznih stanja, Tito se, eto, interesovao za krucijalna pitanja daljeg razvoja zemlje.
Ne krijem da sam Ljubljanu 26. marta 1980. godine napustio ljudski
pogođen i potišten. Prije svega zbog saznanja da, i pored svih povremenih i
sitnih poboljšanja, sve postaje varljivo - Tito umire. Kao da sam tek tamo, u
Ljubljani, u blizini bolesničke Titove postelje, došao do pune spoznaje šta i
koliko znači njegov odlazak; šta i koliko to znači za jugoslavensku stabilnost
i sigurnost. Strahovanja su bila gotovo neminovna. U svemu tome, uz
razumljivu emotivnu proživljenost da na ljudskim mukama umire simbolika
našeg vremena i nove Jugoslavije, kao da mi je tek tada Titov neminovni
odlazak počeo da raskriljuje zavjesu između onog od juče i onoga sutra;
između onoga što se zove nada i onog što priziva neka sumorna predskazanja.
Priča Badurine kao da je tek tada urezivala u mozak neke detalje i saznanja
koje sam do tada nosio u pamćenju, radeći na pojedinim državnim i
političkim funkcijama.
Kao da se naprosto, ono Titovo strahovanje za našu sutrašnjicu, izraženo
polovinom februara 1980. godine, kada je izašao privremeno iz kome, prib-
5 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

ližilo i tek tada postalo u mojoj svijesti dio realnosti sa kojom nam se valja
sutra suočiti.

Pripreme za novo stanje u vrhu zemlje

Bosna i Hercegovina, višenacionalna republika u okviru jugoslavenske


Federacije i po mnogo čemu specifičan barometar opšteg stanja u zemlji, na
svoj se način pripremala za posttitovsko razdoblje. Imali smo u vrhu
Republike, u toku Titove bolesti, česte konsultacije. U tim otvorenim
raspravama u najužem dijelu rukovodstva sve češće i sve određenije pod oku-
lare analize dolazili su problemi i pitanja koji su se javljali u toku Titove
bolesti ili su od ranije opterećivali opšte stanje ekonomske, političke ili
odbrambene stabilnosti i sigurnosti zemlje. Interni bilteni koji su stizali
svakodnevno iz Kliničkog centra u Ljubljani činili su da ta pitanja i problemi
postaju u našim očima ozbiljniji nego u vrijeme kada je Tito stajao na kormilu
Jugoslavije.
Krajem aprila, kada su izvještaji iz Ljubljane nagovještavali da svaki čas
može nastupiti kraj, izvršili smo, u vrhu Republike, temeljit i širok razgovor
o situaciji u kojoj će se vršiti prelazak na novo stanje u rukovodstvu zemlje.
Bilo je to 26. aprila 1980. godine.
Složili smo se da promjene u vrhu, uoči neminovnog Titovog životnog
kraja, dolaze u doista nepovoljnom trenutku. Na takav pesimistički zaključak
upućivale su neke devijantne pojave i problemi u zemlji i ocijenili smo da one
mogu postati žarišta nepovoljnih političkih kretanja. Tome su, uz ostalo,
doprinosile vidljive razlike u ekonomskoj politici koje se nisu prevazilazile pa
se, prema tome, nestabilnost zadržavala, a u nekim aspektima i povećavala.
Bilo je očito da se oko nekih vitalnih tema daljeg razvoja javlja nejedinst-
vo u političkom vrhu zemlje. Ta divergentnost u stavovima već se očitovala i
prema Titovoj inicijativi o jačanju kolektivnog rada i skraćenom mandatu.
Bili smo u prilici da uočavamo da je od same pojave te inicijative, kao
demokratskog modela u vođenju državnih i društvenih poslova u jednoj
složenoj višenacionalnoj zemlji kakva je bila Jugoslavija, bilo razlika i otpo­
ra - takva opstrukcija se više u praksi osjećala, a manje javno ispoljavala. U
Sloveniji takve rezerve bile su sve očitije.11 U Srbiji se osjećao tihi, ali uporni
otpor Titovoj inicijativi. I šire u zemlji, na različite načine se javljao otpor
onih čiju je poziciju objektivno ugrožavala pomenuta Titova inicijativa.1

11 Na konsultativnom sastanku rukovodstva Bosne i Hercegovine. 2. aprila 1979. godine. Branko


Mikulić nas je informisao da su Sergej Krajger i Franc Popit bili kod Tita i izdejstvovali da parti­
jski) Predsjedništvo Jugoslavije ne usvaja zaključke o konkretnoj realizaciji Titove inicijative, u
kojima se, istrajavanjem i Branka Mikulića kao predsjedavajućeg partijskog Predsjedništva, insis­
tiralo na opštem uvođenju jednogodišnjeg mandata. Tito je prenio Mikuliću da se obavi samo
načelna rasprava. Slovenačko rukovodstvo je izdejstvovalo da se stenogram tog razgovora dis­
tribuira rukovodstvima republika i pokrajina i u njemu se kasnije - poslije Tita - tražio oslonac
otporu skraćenom mandalu. Na Mikulićevo mišljenje da ta sjednica Predsjedništva bude zatvore­
na da bi se otvoreno razgovaralo o razlikama. Popit je reagovao: "Zašto zatvorena, neka se zna da
postoje razlike".
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 59

DRŽAVNA TAJNA
VRLO HITNO
ŠIPROVANO
ii , a p rila lPCfinw/gwi NA LIČNOST
UUOITAA - BEOGRAD - ЕЕЛГРАА

B I L T E N
o zdravstvenom stanju Pređsednika Republike Josipa Broza Tita
za dan 18. april 1980. godine u 10,00 časova

Posle kratkorajnog zaustavljanja krvarenja u


želudcu, juče u popodnevnim časovima došlo je do ponovnog
krvarenja. Uprkos tome, uz pomoć transfuzije krvi, hemođi-
jaliza je uspešno izvedena. Krvarenje se pred zoru pojačalo,
što je dovelo do pada krvnog pritiska i nepravilnosti u sr­
čanom radu. Primenom odgovarajućih mera stanje se u izves-
noj meri popravilo.

Nastavljaju se napori da se krvarenje zaustavi


i postigne što bolja kardiocirkularna situacija i time, izme-
đju ostalog stvore povoljniji uslovi za izvođjenje današnje
hemodijalize.

Oštećenje jetre se_đ§lje pogoršava.

O p S te s t a n j e z d r a v l j a d r u g a Predeeđntka ja
iz u z e tn o teško. .'

GENERALNI SEKRETAR

/ Ivan Dolničar

“Dostavijei
------------j -------
; ^ ,^ 'U u U t: ■
v
Viktor Avbelj, predsednik Pređsedništva SR Slovenije
Jakov Blažević, predsednik Predsedništva SR Hrvatske
Veljko M ilatoviđ, predsednik Predsedništva SR Crne Gore
Raif Dizdarević, predsednik Predsedništva SR BiH
Vidiđ Dobrivoje, predsednik Predsedništva SR Srbije
Ljuplo Arsov, predsednik Predsedništva SR Makedonije
RAđovan Vlajkoviđ, predsednik Predsedništva SAP Vojvodine
Džavid Nimani, predsednik Predsedništva SAP Kosovo

Rukovodeće ličnosti Federacije i republika su svakodnevno - strogo povjerljivim biltenima -


obavještavane o zdravstvenom stanju predsjednika Tita čitavim tokom njegove bolesti. Bilten od
18. aprila 1980. godine.
60 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Bosansko rukovodstvo, nalazeći se na čelu Republike u kojoj živi više naro­


da i gdje je osjetljivost za nacionalne "ključeve" u rukovođenju neminovna
životna mjera, bilo je "najtvrđe" - do kraja je insistiralo da se beskompromis­
no realizuje. Takvo insistiranje sa naše, bosanske strane, iskreno govoreći,
ponekad je bilo kruto, šablonsko - pa je uporno insistiranje na svakom detalju
ponekad štetilo demokratskoj suštini inicijative.
Branko Mikulić, kao predsjedavajući Predsjedništva Centralnog komiteta
Saveza komunista Jugoslavije u drugoj polovini 1978. i prvoj 1979. godine,
po mnogim ocjenama pa i prigovorima onih koji su objektivno opstruirali
Titovu ideju, bio je proglašen za "najtvrđeg" zagovornika pomenute Titove
inicijative o jačanju kolektivnog rada i skraćenom mandatu. Nesporno je daje
njegov stav, kao jednog od dinamičnih i uticajnih lidera iz Bosne i
Hercegovine na visokoj funkciji u Federaciji, imao snažan uticaj i u
političkom vrhu zemlje i na ponašanje bosanskohercegovačkog rukovodstva u
cjelini. Bili smo u rukovodstvu Bosne i Hercegovine jedinstveni, kada je riječ
o demokratskoj suštini inicijative, kao brane birokratizmu, samovolji i
"svevlasti" pojedinaca i grupa, ali smo, rekao bih simbolično, kao "pravov­
jerni dogmati" insistirali na svakom detalju i modalitetu primjene pomenute
ideje. Ta naša, rekao bih, "bosanska tvrdoglavost", da ponovim, nije uvijek
koristila stvaranju benevolentnije klime u raspravama o kolektivnom radu i
jednogodišnjem mandatu u okviru jugoslavenske Federacije.
Nije promakla našoj pažnji, kao posebno znakovit signal, ni tada plasirana
ideja Franca Popita, rukovodeće ličnosti slovenačkih komunista, da bi
Predsjedništvo Saveza komunista Jugoslavije trebalo da sačinjavaju samo
predsjednici partijskih organizacija republika i pokrajina.
U toj Popitovoj ideji konfederalizacije vrha Saveza komunista, vidjeli smo
loš znak za buduće jedinstvo zemlje.
Na sceni su, još u vremenu dok je Tito vodio svoju fatalnu bitku za život,
počele da se javljaju i neke političke intrige.
Još 4. aprila Branko Mikulić je zatražio hitan razgovor u užem sastavu
republičkog rukovodstva Bosne i Hercegovine. Obavijestio nas je o razgovoru
sa saveznim sekretarom za odbranu, generalom Nikolom Ljubičićem. General
gaje obavijestio o pojavi talasa "strašnih napada" na njega - Nikolu Ljubičica,
kao i na Branka Mikulića, Stevana Doronjskog i Miloša Minića. U tim
"strašnim napadima" na istaknute ličnosti jugoslavenskog vrha, po generalu
Ljubičicu, posebno je prigovarano da su zloupotrebljavali česte kontakte sa
Titom, da su ga tendenciozno informisali i ograđivali od kontakata sa drugim
rukovodećim ljudima u zemlji. Rekao je da ih nazivaju "četveročlanom ban­
dom". Upozorio je Mikulića, po istoj interpretaciji razgovora, da se izjava
Dušana Dragosavca, sekretara Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije,
o "titićima u Beogradu", ustvari odnosi upravo na njih četvoricu,
napomenuvši da se takve tvrdnje šire u "vrlo ozbiljnom društvu" u vrhovima
zemlje.
Bilo je očigledno i normalno da je ova intriga veoma pogodila i uznemir­
ila Branka Mikulića. Uzbuđeno je primijetio da lično stiče utisak da se "zad-
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA [61

njih mjeseci iiestG fïleie kada je u pitanju njegova ličnost. Većina nas ovu
ntngu nije tako dramatično primila. Nismo bili sigurni šta je istinito u
Ljubiueevoj tvrdnji i Staje njen stvarni smisao. U njoj smo, prije svega, vid­
jeli opasnu i ružnu pojavu u trenucima kada Tito umire i posebno loš znak
um e se mogu opterećivati odnosi u državnom i političkom rukovodstvu zem­
lje. Zato smo zaključili da o svemu ovome Branko Mikulić obavijesti čelnog
čovjeka jugoslavenskih komunista, Stevana Doronjskog. I na tome je ostalo.
Na konsultaciji bosanskohercegovačkog vrha, 26. aprila 1980. godine,
Branko Mikulić je ponovio svoje ranije upozorenje da ne treba isključiti opas­
nost razračuna sa pojedinim bosanskohercegovačkim kadrovima u
jugoslavenskom vrhu.
U raspravi smo bili saglasni da stanje koje smo ocjenjivali može nepo­
voljno da utiče i na raspoloženje i ponašanje pojedinaca ili dijelova vojnih U
struktura. Još koncem decembra 1979. godine došli smo do saznanja da je
vojna^ bezbjednost (KOS) aktivna i u onim domenima koji nisu njena
nadležnost i dužnost. To se, prije svega, odnosilo na aktivnosti obavještajaca
ove vojne službe na praćenju nekih rukovodećih ličnosti u Bosni i
Hercegovini. Naše negodovanje povodom takvih pojava i zahtjev da se s tim
prekine prenio je, po zajedničkoj odluci, Predsjedništvu i nadležnom vojnom
vrhu u Beogradu Cvijetin Mijatović. Potvrdio nam je da su naša saznanja bila
tačna.
Konsultacija rukovodećih ljudi u Republici o kojoj je riječ, ustvari je i
posredno i neposredno bila rasprava o daljim koracima i mjerama na nivou
savezne države za pripremanje državnog i političkog vrha da kolektivno
preuzme kormilo zemlje. Bosna i Hercegovina će u tom vremenu imati
značajne pozicije da doprinosi stabilnosti zemlje i jedinstvu u Federaciji: ^
uskoro - maja 1980. godine - njen predstavnik u državnom Predsjedništvu
(Cvijetin Mijatović) preuzeće jednogodišnju funkciju predsjednika; u istom
vremenu na čelo masovne organizacije Socijalističkog saveza na nivou
Federacije doći će ličnost iz Bosne i Hercegovine (Todo Kurtović); dva
bosanska člana u Predsjedništvu Saveza komunista Jugoslavije (Branko
Mikulić i Hamdija Pozderac) ostaju na svojim funkcijama; Bosanac Franjo
Herljević ostaje savezni sekretar za unutrašnje poslove; Nikola Stojanović
(kao predsjednik organizacije Saveza komunista Bosne i Hercegovine) i ja
(kao predsjednik državnog Predsjedništva Republike) učestvovaćemo u
raspravama u raznim državnim i političkim forumima i tijelima Federacije
kao predstavnici Bosne i Hercegovine.
Smatrali smo najvažnijim jedinstvo rukovodstva u tom prelazu na novo sta­
nje u rukovođenju zemljom. Zbog toga smo se dogovorili da ne otvaramo
rasprave o pojedinim incidentnim pojavama (kao što je, na primjer, intriga o
"četveročlanoj bandi") ukoliko bi to moglo imati negativne posljedice po, u
ovom času, neophodno jedinstvo, a da ukupnim djelovanjem svih nas, i u
Republici i u Federaciji, doprinosimo radu i odgovornosti svih institucija sis­
tema i političkih organa. Zaključili smo da budemo inicijatori razgovora sa
rukovodstvima drugih republika, da o svim aktuelnim pitanjima razmjenjujemo
62 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

gledišta i da se razjašnjavamo o svemu gdje eventualno različito ocjenjujemo


stanje i imamo različite interese ili stavove, da idemo u susret prevazilaženju
razlika - naravno, ne na štetu onoga što ima suštinski značaj za odnose u zemlji.
Ovakve naše procjene i orijentaciju pratila je, srećom, snažna, do tada u
ovoj zemlji nedoživljena atmosfera masovne samodiscipline i samoodgov-
ornosti građana. Titova bolest je nekom gotovo magičnom moralnom i psiho­
loškom snagom izazivala prave talase patriotizma. Tih mjeseci Titove bolesti
bilo je, recimo, neuporedivo manje inače uobičajenih raznih prekršaja i inci­
dentnih ispada, bilo ih je tada zanemarivo malo i, kao osoben fenomen, u tim
prilikama reagovali su više građani, a manje organi bezbjednosti (milicija).
Atmosfera spontanog opštenarodnog jedinstva, ocjenjivali smo, nesumnjivo
je prevashodno uticala i na one snage koje su inače zagovarale rušenje sistema
i jedinstva zemlje - bilježen je tih nedjelja znatno manji broj pojava nepri­
jateljskog djelovanja i istupanja.
Ta snaga je nesporno, u tom krajnje delikatnom vremenu, bila stub stabil­
nosti Jugoslavije - ona je objektivno bila najveći oslonac rukovodstvu zemlje
da prebrodi teškoće i delikatnosti tog vremena. Tu snagu narodnog jedinstva,
nažalost, nismo uspjeli i umjeli da sačuvamo.

Titova smrt - "samit čovječanstva" na sahrani

Tito je umro, kao što je poznato, 4. maja 1980. godine.


Ujutro toga dana, u 7 sati, Ijekarski konzilijum je javljao o protekloj mirnoj
noći, da bi bilten od 11 sati konstatovao da je "poslije privremenog
poboljšanja opšteg stanja zdravlja druga Predsjednika, jutros došlo do pada
krvnog pritiska". Pobrojano je tom prilikom više mogućih uzroka tog naglog
pogoršanja - upalni proces na plućima, uporno visoka temperatura, progre­
sivno slabljenje srčanog mišića. Nije se isključivala mogućnost krvarenja u
probavnom aparatu ili centralnom nervnom sistemu.
Naredni bilten istog dana bio je i posljednji - višemjesečna agonija Josipa
Broza Tita je okončana.
Psiholozi su masovnu atmosferu, nakon vijesti o Titovoj smrti, kasnije
nazvali simbolično - "šokom poslije šoka". Svojevremena vijest o Titovoj
bolesti doista je šokirala građane Jugoslavije; javni bilteni koji su redovno
objavljivani i pored nastojanja da u njima prevladava mjera i obazrivost, nisu
mogli da prikrivaju fatalnu Titovu borbu protiv smrti.
Vijest o smrti Josipa Broza 4. maja, i pored toga, izazvala je masovni šok.
Nije se mogao prikriti utisak da su, ipak, u najširim slojevima građana gajene
nade u Titov oporavak; da će Josip Broz dobiti i ovu bitku. Prvi prizori
opštenarodne žalosti, ilustrovane potresnim scenama na javnim mjestima, u
gradovima i selima Jugoslavije, u fabrikama, školama, na stadionima,
predočili su elektronski i drugi mediji svjetskoj javnosti - prikazana je atmos­
fera masovne ljudske utučenosti i bola.
Neposredno poslije vijesti iz Ljubljane, u 16,30 sati okupili smo se,
rukovodstvo Bosne i Hercegovine, da bismo prvim činom odali počast
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 63

predsednistvo s f r i državna tajna


broj 1951 vrlo hitno
dana: 4.5.1980. godine s i f r o v a n o
b e 0 g r a d na ličnost

b i l t e n
o zdravstvenom stanju predsednika republike josipa broza tita
za dan 4. maj 1980. godine u 11,00 časova

posle privremenog poboljšanja opsteg stanja zdravlja druga


predsednika , došlo je jutros do pada krvnog pritiska,
ovo je trajalo nakoliko sati. tek primenom krajnjih terapiskih
mera uspeto se krvni pritisak podići na zadovoljavajuću visinu,
treba reci da time ovaj problem jos nije resen posto postoji
verovatnoca da ima vise uzroka za njegov nastanak( pogoršanje
upalnog procese na plućima, uporno visoka temperatura,
progresivno slabljenje srčanog mišica a nije isključeno da postoji
i krvavljenje u probavnom aparatu pa cak i u centralnom nervnom
sistemu).

nastavljaju se intezivne mere dijagnostike i lecenja.

generalni sekretar
ivan dolnicar

dostaviti:

lazar kolisevski, potpredsednik predsednistva sfrj - s k o p l j e


Viktor avbelj, predsednik predsednistva sr Slovenije
jakov blazevic, predsednik predsednistva sr hrvatske
veljko milatovic, predsednik predsednistva sr crne gore
raif dizdarevic, predsednik predsednistva sr b i h
dobrivoje vidic, predsednik predsednistva sr srbije
Ijupco arsov, predsednik predsednistva sr makedonije
radovan vlajkovic, predsednik predsednistva sap vojvodine
dzavid nimani, predsednik predsednistva sap kosovo

Posljednji bilten o stanju bolesnog predsjednika T.ta - 4. maja 1980. godine u 11 sati - četiri sata
prije smrti.
6 4 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

Predsjedniku Republike, ali i da bismo se dogovorili o prvim praktičnim


koracima na našim državnim i političkim dužnostima poslije Tita. U ovoj
Republici legenda o Titu značila je nešto posebno - označavala je mjeru
velikog vlastitog uzleta bosanskohercegovačkih građana, Muslimana, Srba,
Hrvata, Jevreja i drugih koji su u njoj živjeli, u zajednici sa drugim narodima
i republikama i pokrajinama u Jugoslaviji pod Titovim rukovodstvom.
Po onome što se moglo vidjeti na TV ekranima, čuti na radio talasima i
pročitati u novinama, Jugoslavija je uistinu potresno, emotivno, masovno,
oplakivala smrt Josipa Broza Tita. Bili su to dani kada je, čini se, čitava zem­
lja nijemo i sa poštovanjem promicala pored Titovog kovčega. Siguran sam da
se ljudi na prostorima Jugoslavije nikada nisu tako oprostili i toliko žalili za
jednim čovjekom; nikada jednoj ličnosti u istoriji ovog podneblja nije
iskazano takvo poštovanje i takva zahvalnost kako je to učinjeno prema
Josipu Brozu Titu.
Atmosferi snažnih emotivnih naboja u zemlji doprinosili su odjeci pisa­
nja svjetske štampe o Titovom značaju, veličini i doprinosu u stvaranju nove
Jugoslavije, ali i odnosima u svijetu. U Jugoslaviju se, čim je objavljena
vijest o hospitalizaciji Tita, takoreći preko noći slilo 260 novinara iz čitavog
svijeta, uz one stalne koji su izvještavali svoje redakcije iz Jugoslavije. Tako
je bilo tokom čitave bolesti, a još više tokom žalosti i sahrane. Redali su se,
kao na traci, naslovi u svjetskim medijima: "Tvorac nove Jugoslavije",
"Simbol jedinstva Jugoslavije", "Dobio je rat", "Neustrašiv borac i
državnik", "Državnik svjetskog ugleda", "Istorijska ličnost", "Svjetski
velikan", "Tito - posljednji velikan", "Protagonist savremene istorije",
"Pobornik nezavisnosti malih naroda", "Tvorac nesvrstavanja", "Spojio je
pet kontinenata", "Zemlja sa najviše prijatelja", "Zavještanje ljudskom
rodu", "Pravovremena dalekovidost", "Izuzetno Titovo naslijede",
"Odlučujući Titov doprinos destaljinizaciji", "Istorija ga neće zaboraviti" - to
je samo dio dugačke trake naslova komentara u svijetu na vijest o bolesti i
smrti jugoslovenskog Predsjednika. U pravoj poplavi komentara nisu
izostale ni šire opservacije o Titu kao "nadahnutom partizanskom vodi koji
je postao političar - reformator, međunarodni komunist koji je odbio da
prima naređenje iz Moskve, otac nacije i ujedinitelj višenacionalne federaci­
je i Jugoslaven koji je bio sve ovo i mnogo više" (londonski "Observer"); o
Titu kao "poslije Ruzvelta, Staljina, Čerčila, De Gola i Mao Ce Tunga,
posljednjem vodi iz Drugog svjetskog rata koji odlazi" ("Pari Mač"); o Titu
gdje je "priča o njemu priča o herojstvu, a pohvale kojima je preplavljen
pošteno su zaslužene" (londonski "Tajms). Agencija AFP javila je daje nes­
tao "gigant istorije koji je znao od jedne balkanske zemlje sa 20 miliona
stanovnika stvoriti naciju poštovanu na svjetskoj pozornici". Agencija Rojter
je vijest o Titovoj smrti popratila komentarom u kome se kaže da je "vizija
jugoslavenskog lidera daleko prevazišla granice njegove zemlje". Japanska
TV mreža objavila je daje "umro Tito - posljednji veliki državnik ovog vije­
ka", a Radio Atina daje "za svjetsku istoriju čovjek samo jedna epizoda - za
čovječanstvo Tito je bio i ostao ep". I tome slično.
___________ ______________________BOLEST I SMRT MARŠALA TITA [65

U ovom slučaju riječ je samo o isječku prave rijeke saosjećanja ljudi i/,
cita\og svijeta, snažnih međunarodnih odjeka, istovremeno emotivnih i
racionalnih, na vijest o smrti jugoslavenskog lidera.
Svako je tih dana od nas nosio svoje, vlastito osjećanje i u različitim, samo
njemu prisnim detaljima, nalazio mjere opšte tuge u Jugoslaviji. U pogrebnoj
po\orci koja se kretala za Titovim kovčegom od zgrade saveznog Parlamenta
do Kuće cvijeća gdje će biti Titov grob, posmatrao sam rijeku ljudi, dugu
nekoliko kilometara. Ljudi u špaliru, a bilo ih je oko milion, stajali su u
savršenom redu i na neki poseban, gotovo ritualan način, odavali poštu Josipu
Brozu Titu. Najčešće, bio je to nijemi naklon sa posebnim dostojanstvom i
pijetetom, špalir se nije pomjerao; redari i policajci bili su nevidljivi i
nepotrebni - ljudi su, od najmlađih do najstarijih, na svoj način učestvovali u
tuzi. Ogroman broj ljudi i žena je plakao, ponekad i čitavi dijelovi nepre­
glednog i gustog špalira. Bio je to tihi plač, bez naricanja; plač iskrenih
osjećanja. Sva ta masa ljudske tuge bila je doista u svom bolu dostojanstvena;
kao da se upravo sve slilo u dostojanstveno ljudsko zahvaljivanje i opraštanje.
Svemu tome, tom nezaboravnom ispraćaju Beograda i Jugoslavije, pose­
ban kolorit dostojanstva, od zgrade Parlamenta do "Kuće cvijeća", davala je
okupljena gotovo cijela elita svjetskih državnika i političara. Imao sam utisak,
ponesen emocijama, da se čitav svijet u to vrijeme slio u Jugoslaviju, a
Jugoslavija, opet, postala čitav svijet.
Glas svjetskih državnika, na vijest o smrti jugoslavenskog Predsjednika,
odisao je naglašenim tonovima pijeteta i velikog poštovanja Titovog dopri­
nosa svjetskim odnosima. Iz ogromnog broja izjava, citiraću samo neke čiji je
sadržaj, u većini drugih, manje-više ponavljan:
Američki predsjednik Džimi Karter izrekao je ove riječi: "Predsjednik
Josip Broz Tito bio je dominantna figura svjetske scene. Tito je bio posljednji
živi član one grupe državnika koji su osnovali i doveli Pokret nesvrstanih do
današnjeg značaja u međunarodnoj politici. Mjesto Predsjednika Tita u istori-
ji njegovog doba ostaće zapamćeno zauvijek".
Premijer Indije Indira Gandi je rekla: "Indija osjeća duboku žalost zbog
saznanja da je otišao jedan od velikana našeg vremena, stvaralac istorije.
Njegovi mudri savjeti mnogo će nedostajati u svjetskim forumima, a za nas
koji smo ga lično poznavali to je i lični, i nacionalni, i svjetski gubitak".
Premijer Velike Britanije Margaret Tačer je uputila ove riječi saosjećanja:
"Svi smo izgubili smrću Predsjednika Tita. Mi, Britanci, izgubili smo dragog
prijatelja i vjernog saveznika u ratu. Nestala je jedinstvena ličnost u svjetskoj
istoriji. Predsjednik Tito je poslije rata imao najznačajniju ulogu u stvaranju
modeme Jugoslavije i u izgradnji snažne, jedinstvene i napredne zemlje.
Predsjednik Tito je bio istaknuti državnik ovog vijeka. On je jedan od osni­
vača i glavnih tvoraca pokreta nesvrstanosti, koji je danas izrastao u organi­
zaciju koja obuhvata više od tri četvrtine zemalja svijeta. Ova dostignuća poz­
nata su u cijelom svijetu i ostaju kao trajan spomenik Titu".
Bivši njemački kancelar i predsjednik Socijalističke Intemacionale Vili
Brant izjavio je da je "čovječanstvo izgubilo hrabrog borca za mir, velikana
66 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

našeg doba", jer je "Tito dao pečat čitavom poslijeratnom periodu i stekao
simpatije cijelog svijeta". "Nisu samo Jugosloveni i Pokret nesvrstanih izgu­
bili izvanrednog državnika, čovječanstvo kao cjelina osiromašeno je za
dalekovidog i hrabrog borca za miroljubivu saradnju".
Italijanski Predsjednik Sandro Pertini u svoje riječi unio je mnogo, samo
njemu svojstvenih emocija. "Izgubio sam - rekao je popularni italijanski
Predsjednik - njegovom smrću druga po uvjerenju. Tito je bio poštovani voda
naroda Jugoslavije. On je uspio da sjedini šest jugoslavenskih republika i
dvije autonomne pokrajine. Bio sam u Jugoslaviji i mogao sam da se uvjerim
u sve blagodati socijalističkog samoupravljanja, u pozitivne strane slobode
koju stvarno uživaju građani. U cijelom svijetu osjetiće se odsustvo čovjeka
koji je dao život Pokretu nesvrstanih. Ko će danas umjesto Tita predvoditi
nesvrstane zemlje?"
Predsjednik Zambije Kenet Kaunda, poručio je da je "ponosan što je bio
učenik velikog čovjeka, Tita, kada je u pitanju politika nesvrstavanja" i da je
"Titov doprinos razvoju humanih odnosa na međunarodnom planu sigurno
jedinstven".
Predsjednik Francuske Republike Valeri Ziskar d' Esten u poruci je poseb­
no naglasio da "odaje počast borcu koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata
rukovodio herojskom borbom svoje zemlje za njeno oslobođenje, šefu države
koji je 35 godina posvetio oblikovanju originalnog modela organizacije koja
odgovara težnjama jugoslovenskih naroda; međunarodnom rukovodiocu koji
je, znajući da sačuva slobodu i nezavisnost svoje zemlje, digao veoma visoko
glas nesvrstanosti u svijetu".
U poruci kralja Saudijske Arabije, Halida Ben Abdulaziza, stajalo je da je
Tito "bio istaknuti svjetski lider i pionir pokreta nesvrstanih zemalja", pri
čemu je "imao uvijek pravilan stav prema pravednoj arapskoj stvari".
Predsjednik Tanzanije Đulijus Njerere podsjetio je sa tugom i nostal­
gijom: "Svi moji susreti sa Predsjednikom Titom pružali su mi novu
inspiraciju, ogromno ohrabrenje, i time stvorili ogromno lično poštova­
nje, divljenje i ljubav prema njemu. Samo ovo već je bilo dovoljno da
iskreno žalimo smrt ovog velikog vode. On je nezamjenljiv kao jedan od
osnivača Pokreta nesvrstanih. Čitav svijet ima razloga da oplakuje ovaj
gubitak".
Predsjednik Egipta Anvar El Sadat plastično se izrazio daje "Tito bio svi­
jetla stranica u istoriji čovječanstva i izuzetan putokaz koji je osvjetljavao ho­
rizonte budućim generacijama".
Ser Fitzroj Maklin, šef savezničke misije pri Vrhovnom štabu Titove par­
tizanske vojske u Drugom svjetskom ratu, sa posebnim sentimentom rekao je
da će se "buduća pokoljenja sjećati Tita kao jednog od najvećih voda pokreta
otpora u istoriji".
David Rokfeler, poznati američki i svjetski bankar, rekao je daje "osjećao
ogromno divljenje prema Titu kao čovjeku, kao vodi, kao onome koji ne samo
što je bio sposoban da ujedini Jugoslaviju na način na koji to niko prije njega
nije učinio, nego i da igra tako važnu ulogu u svijetu kao osnivač Pokreta
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 67

nesvrstanih, koji je, kako smatram, možda najvažniji događaj koji se desio u
svijetu u poslijeratnom periodu".
Legenda borbe za špansku Republiku, La Pasionarija, izrekla je ove riječi:
Smrću Predsjednika Tita, koji je bio naš drug i prijatelj, odlazi posljednji
velikan savremene istorije, tvorac nove Jugoslavije. Titovom smrću gubimo
velikog druga i komunistu, koji je odolio najtežim iskušenjima i preprekama,
heroju, ratniku i državniku univerzalne veličine".
Poznati italijanski pisac, nobelovac Alberto Moravija, izrekao je povodom
Titove smrti ove riječi: "Jugoslavija je imala sreću što je imala čovjeka kakav
je Tito. Istina je da narodi stvaraju istoriju, ali je istina i da velike ličnosti,
kada ih vodi razum, takode stvaraju istoriju. One služe narodu i ne žele da
narod služi njima. To je, eto, Titov primjer".
Tako su, eto, o Titu, o njegovoj ulozi i zaslugama, govorili i pisali državni­
ci, političari, pisci i druga istaknuta imena u svijetu. Sve ih je, na osoben i
različit način, pogodila smrt jugoslavenskog lidera; svi su, gotovo bez
izuzetka, ovaj jugoslavenski gubitak poistovjećivali sa gubitkom čitavog
čovječanstva.
Svijet je, inače, i drugom simbolikom i emocijama obilježavao svoje
poštovanje prema umrlom jugoslovenskom Predsjedniku. O tome, o tim
različitim kurtoaznim i ljudskim gestovima, rukovodstvo zemlje
obavještavano je na različite načine.
Povodom Titove smrti u velikom broju zemalja, na primjer, odlukama
vlada spuštene su nacionalne zastave na pola koplja. U mnogima je čak
proglašena višednevna nacionalna žalost. U parlamentima i senatima više
zemalja (SAD, Australija, Belgija, Holandija, Irska, Sri Lanka, Portugal,
Meksiko, Kipar, Italija, Francuska i dr.) održane su posebne komemorativne
sjednice.
Zabilježen je i gest bez presedana - zajednička pošta umrlom Predsjedniku
Titu odata je u Generalnoj skupštini OUN. Spuštene su tom prilikom na pola
koplja zastave svih 152 članice Ujedinjenih nacija. Svi redovni sastanci
organa OUN počinjali su odavanjem pošte umrlom jugoslavenskom predsjed­
niku. Na specijalno sazvanoj sjednici Generalne skupštine OUN, posvećenoj
odavanju počasti Titu, govorili su predstavnici 35 zemalja; od SAD do SSSR-
a, od Japana do Indije, od Italije do Egipta, od Turske do Venecuele, od Kine
do Švedske...
I na posebnom skupu, nesvrstane zemlje i zemlje u razvoju iskazale su počast
i izrazile zahvalnost Predsjedniku Titu za sve što je za veliku porodicu ovih
država i pokreta učinio. Takve izraze pijeteta u Njujorku izgovorilo je 38 pred­
stavnika ovih zemalja sa sloganom: "Bio je prvi u ratu, prvi u miru, prvi u srci­
ma svojih sugrađana - izuzetak je jedino što je Titova zemlja bila cijeli svijet".
Nije bilo jugoslavenske ambasade i drugog diplomatskog predstavništva u
svijetu u koje tih dana nisu došli najviši državnici i najpoznatije ličnosti tih
zemalja da lično izraze saučešće i upišu se u knjige žalosti.
Ceremonijal sahrane pratilo je preko 700 inostranih novinara. Mnoge tele­
vizijske kuće preuzimale su direktni prenos. Svijet je bio, naprosto, preplav-
68 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

ljcn detaljima tužnih scena iz Jugoslavije, reportažama o Titu, komentarima,


izjavama ličnosti najrazličitijih društvenih, socijalnih, političkih, državnih,
kulturnih, naučnih i drugih profila.
Sahrana Josipa Broza Tita, koju je svijet, posredstvom masovnih medija
vidio, bila je, doista, splet dostojanstvene tuge jugoslovenskih građana i
masovnih, opštesvjetskih izraza poštovanja prema ličnosti koja odlazi sa
životne i državničke scene. Sahrani Josipa Broza Tita u Beogradu prisustvo­
valo je 209 stranih delegacija iz 127 zemalja - 123 državne delegacije, 68 del­
egacija političkih partija, 3 delegacije oslobodilačkih pokreta i 15 delegacija
međunarodnih organizacija i institucija na čelu sa generalnim sekretarom
OUN. U toj masovnoj povorci, "samitu čovječanstva", kako je opisivala svjet­
ska štampa, bila su 4 kralja, 6 prinčeva, 31 predsjednik država, 10 potpred­
sjednika, 22 premijera, 11 predsjednika parlamenta, 47 ministara inostranih
poslova...
Bio je to, po mnogo čemu, jedinstven slučaj opraštanja od jednog državni­
ka u dotadašnjoj istoriji svijeta. Tito, mrtav, kao da je i na ovaj način bio u
službi svoje ideje pomirenja i zbližavanja. Moglo se tek ovdje, u Beogradu,
na Titovoj sahrani, vidjeti ono što je bilo u to vrijeme nezamislivo - da zajed­
no prisustvuju, da se susretnu i da razgovaraju oni čiji odnosi su godinama
loši, a susreti i razgovori nemogući.
"Samit čovječanstva" održan je nad Titovim odrom. Nije slučajno što je
svjetska štampa, opisujući ovaj jedinstven skup, tada Beograd nazvala "pri­
jestolnicom svijeta".
Tako, sa toliko poštovanja i priznanja, opraštao se svijet od Tita.
Često se, priznajem, u ovo današnje, sumorno i tragično vrijeme, pod­
sjećam rijeke poruka i izraza poštovanja Titu - kao svjetskom državniku - koje
su iz čitavog svijeta stizale do jugoslavenskog rukovodstva. U njima oživim i
osjetim iznova dostojanstvo i poštovanje koje je Jugoslavija uživala pod
Titovim rukovodstvom. Osjetim, u isti mah, gorčinu i prezir nad svom ovom
današnjom bujicom nacionalističkog ludila, isključivosti, ograničenosti i
mračnjaštva, koji tako primitivno i provincijalno negiraju Titovo vrijeme;
osporavaju i na najgrublji način satanizuju Titovu ideju zajedničkog života i
sudbine svih naroda koji žive na ovim prostorima; blate i ocrnjuju samu
ličnost Josipa Broza. Kao da se iz masovne svijesti, silom, napadnošću i
lažima, želi odstraniti i uništiti jedno snažno sjećanje na vrijeme kada su ljudi
ovog podneblja živjeli dostojanstveno, sigurno, otvoreno; poštivani i
uvažavani svuda, u čitavom svijetu.
Tito je bio simbolika i personifikacija takvog ugleda i dostojanstva nove
Jugoslavije.

Sta je bilo naslijeđe Titovog


perioda u razvoju Jugoslavije

Zemlja je zakoračila u razdoblje poslije Tita. Kakvo je bilo naslijede od


koga se moralo kretati dalje? Treba se na to podsjetiti:
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 69

Period koji se zove Titov počeo je sa jedinstvenim herojstvom u okupira­


noj Evropi, sa blistavim pobjedama i dostignućima u oslobodilačkoj borbi.
Jugoslavija je time postala prvorazredan faktor u antihitlerovskoj koaliciji.
Zemlja je oslobođena, monarhija srušena, uspostavljeni su federativni
odnosi, prvi put su svi narodi i sve nacionalne manjine u njoj postali ravno­
pravni, obnovljena je ili uspostavljena državnost šest ravnopravnih republi­
ka. Stvorena je od temelja do vrha nova narodna vlast. U rekordnom roku je,
uz nevjerovatni entuzijazam, mahom dobrovoljnim radom, izvršena obnova
onoga što se, u inače ratom opustošenoj zemlji, moglo obnoviti i odmah
počela izgradnja saobraćajnica, proizvodnih kapaciteta, škola i si.
A onda je došla 1948. godina, pritisak velikog SSSR-a da malu Jugoslaviju
pretvori u satelita; došlo je Titovo »NE« Staljinu; jedinstvo naroda da se uz
velika odricanja i zastoj u razvoju, odbrani svojim snagama izvojevana slobo­
da, nezavisnost, dostojanstvo zemlje i njenih ljudi; pravo na sopstveni put
unutrašnjeg razvoja i života; nezavisan i ravnopravan položaj u međunarod­
nim odnosima. Jugoslavija je uz ogromne žrtve izdržala nevjerovatan pritisak
i prijetnje sovjetskog džina i njegovih satelita u istočnim zemljama i komu­
nističkim partijama iz skoro čitavog svijeta.
U opštoj podjeli svijeta na blokove, do kraja izraženog na evropskom pros­
toru, a posebno na ovom veoma značajnom geostrateškom prostoru jugoisto­
ka Evrope, Jugoslavija je sačuvala svoj vanblokovski položaj i odoljela svim
pritiscima. 1 mnogo više od toga. Jugoslavija sa Titom je bila inicijator i
kreator politike nesvrstavanja i stvaranja Pokreta nesvrstanih zemalja koji je
izrastao u snagu što se ispriječila totalnoj blokovskoj podjeli svijeta koja je
mogla završiti samo svjetskom katastrofom; u snagu podrške punoj pobjedi
antikolonijalne revolucije; u snagu u kojoj su mnoge nove oslobođene zemlje
i pozitivne tendencije u međunarodnim odnosima nalazile oslonac i podršku
u borbi za svoju samostalnost i progres u svjetskim odnosima. Jugoslavija je
postala priznat faktor u svjetskim kretanjima; njen međunarodni ugled i
angažman daleko je nadrastao mogućnosti jedne srednje po veličini, a ner­
azvijene evropske i balkanske zemlje - Tito je uživao nesporan ugled jednog
od uticajnih svjetskih lidera i do same smrti ostao lider Pokreta nesvrstanos­
ti. Jugoslavija je bila otvorena zemlja. Primjer Jugoslavije je djelovao razara­
juće u istočnom bloku, u staljinistički orijentisanom međunarodnom komu­
nističkom pokretu, u neokolonijalnim težnjama za novo podređivanje zema­
lja. Sve to je danas lako konstatovati, ali se treba vratiti u vrijeme kada je to
ostvarivano da bi se bar donekle shvatilo koliko je trebalo napora, koliko je
bilo rizika u strateškim procjenama, koliko je bilo potrebnih stvaralačkih
promišljanja i nalaženja puteva akcije, kakav je, za takvu ulogu, trebalo izgra­
diti diplomatski aparat i kolike materijalne žrtve.
Nakon velikih teškoća zbog blokade i iscrpljivanja Staljinovim pritiscima
počeo je period brzog privrednog razvoja i prosperiteta. Jugoslavija je bila
jedno veliko gradilište. Bila je dugo godina u vrhu zemalja po stopama
privrednog rasta. Od 1953. do 1980. godine društveni proizvod je rastao po
stopi oko 7% godišnje, industrijska proizvodnja po stopi preko 9% godišnje,
70 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

investicije 7,6% godišnje - i tako dalje. Razvilo se školstvo i uvedeno


besplatno školovanje, stvorena je mreža univerziteta i naučnih ustanova,
izgrađeni su objekti zdravstvene zaštite i uvedeno besplatno zdravstveno osig­
uranje itd., itd. Do tih majskih dana 1980. godine bilo je 35 godina mira,
stabilnosti zemlje, sigurnosti građana, Jugoslavija je bila jedna od najsi­
gurnijih zemalja Evrope. Upravo to - uz međunarodni ugled - bio je primaran
faktor da Jugoslavija - Sarajevo - dobije 1978. godine, u Titovo vrijeme -
organizovanje Zimske olimpijade koja je sa velikim uspjehom realizovana
1984. godine.
Nije bilo kraja u Jugoslaviji u koji nije stigao ovaj sveopšti napredak.
Tražen je vlastiti put unutrašnjeg razvoja. Stvaran je nešto liberalniji sis­
tem državne privrede, u njega su kasnije unošeni neki tržišni elementi u čemu
se, nažalost, išlo sa kašnjenjem, sa puno kolebanja, zastoja i polovičnosti -
posljedice toga su upravo počele snažno izbijati na tom razmeđu 1980.
godine.
Tražio se sistem društvenog uređenja i postepeno nalažen u razvijanju
samoupravljanja, neposredne demokratije, komunalnog sistema i daljih kora­
ka - u svakoj novoj promjeni Ustava - u jačanju federativnog uređenja u
zemlji, decentralizaciji vlasti i jačanju uloge republika i autonomnih pokraji­
na. Jačali su u praksi elementi ravnopravnosti, bdjelo se na građenju i čuva­
nju nacionalne sloge, počele su se - koliko god ograničeno - ipak razvijati
neke građanske slobode, puštalo je korijene sjeme samoupravljanja. U
posljednjim Titovim godinama, u sudbinskoj oblasti razvoja sistema
demokratskih sloboda i odnosa u zemlji, došlo je do zastoja, nisu se nalazila
neophodna nova rješenja i širila demokratska shvatanja u građenju sistema,
ponestajalo je stvaralačkih energija, mogućnosti Tita su se smanjivale, a
okruženje koje bi vršilo stvaralački uticaj, koji je njemu bio potreban i koji je
bio blagotvoran i onda kad je Tito bio u najvećoj snazi, jer i nije moglo sve
zavisiti od njega i od njegovih shvatanja, sada je - u tom smislu - bilo veoma,
da ne kažem i skoro potpuno, osiromašeno.
Otuda smo uz velika istorijska ostvarenja i dostignuća ušli u posttitovski
period i sa problemima, pojavama stagnacije i ekonomske i društvene, i u
nekim elementima odnosa u Federaciji, sa opasnostima po buduću stabilnost
i jedinstvo zemlje.
Put koji je izabrala Jugoslavija bio je težak i neispitan, tražio je mnogo
više nego što mu se davalo upravo pred ovo istorijsko razmeđe 1980. godine.

Kako početi bez Tita

Sve ono što se zbilo i naslućivalo nakon višemjesečne delikatne situacije


u toku bolesti i u nedjeljama žalosti zbog smrti Tita, tražilo je odgovore na
mnoga pitanja, zahtjeve i izazove pred kojima smo se našli.Vremana za emo­
cije i predavanje subjektivnim osjećanjima nije bilo. Pred rukovodstvom
zemlje je bio zadatak temeljite procjene novog stanja i utvrđivanje onoga što
se mora činiti. To je svako morao uraditi u svom domenu - u Federaciji, u
BOLEST I SMRT MARŠALA TITA 71

republikama i pokrajinama, u opštinama. To je bila nužna pretpostavka za


prve korake u takozvanom posttitovskom vremenu.
Političko i državno rukovodstvo Bosne i Hercegovine, neposredno poslije
smrti Tita, temeljito je analiziralo takvo stanje u Republici i Federaciji. Vratili
smo se ponovo ocjenama i zaključcima koje smo utvrdili u raspravi 26. IV,
dakle uoči Titove smrti.
I u ovoj analizi smo polazili od činjenice da je, u razdoblju Titove bolesti
i nakon njegove smrti, zabilježeno impresivno jedinstvo naroda. To se
osjećalo na razne načine - od odgovornog građanskog ponašanja do entuzi­
jazma na radnim mjestima. Nestanak Tita nije se pretvarao, što je za rukovod­
stvo bilo posebno dragocjen signal, u atmosferu nekog beznađa; gubljenja
samopouzdanja i nevjerice u vlastite snage. Neka vrsta krajnje odgovornosti
građana dominirala je takvim masovnim raspoloženjem. Prijateljski odnos i
solidarnost svijeta u tom vremenu nesumnjivo su doprinosili takvoj atmosferi
masovnog samoupouzdanja.
U mjesecima o kojima je riječ, prema tome, sistem države morao je da
funkcioniše dobro - sve je prošlo bez bilo kakvih poremećaja i vaninstitu-
cionalnog ponašanja.
Ocijenili smo d aje sistem opštenarodne odbrane i društvene samozaštite u
čitavom pomenutom razdoblju djelovao mobilno, adekvatno ukupnoj
društvenoj klimi. Evidentan je bio porast bezbjednosti u čitavom društvu.
Porasla je budnost građana. U mjesecima bolesti i smrti predsjednika Tita, u
Bosni i Hercegovini, na primjer, nije zabilježen ni jedan ozbiljniji eksces,
narušavanje javnog reda ili ugrožavanje sigurnosti građana.
Bila je to, ustvari, za rukovodstvo dragocjena prilika da procijeni stvarnu
snagu tzv. unutrašnjeg neprijatelja. Ocijenili smo da to, zapravo, nije bila
nikakva ozbiljna snaga - sve se svodilo na povremene primjere i pokušaje
propagandno-političke subverzije. Brana otvorenijem i agresivnijem istupu
takvih snaga, bilo je upravo impresivno jedinstvo naroda. Slična barijera
masovnog jedinstva jugoslavenskih građana, uz ogromno emotivno veziva­
nje svjetske javnosti za Titovo djelo, ispriječila se i pred namjerama i ambi­
cijama fašističke emigracije. Sve je upućivalo na zaključak da nepokoleblji­
vo zastupanje principa jedinstva u rukovodstvu zemlje predstavlja bitnu,
životnu pretpostavku za jedinstvo i stabilnost same zemlje. Svako slabljenje
takvog jedinstva, lebdjela je nad vrhom zemlje prva Titova pouka i poslije
njegove smrti, u stvari je detonator ukupnog nejedinstva zemlje; ukupne
političke nestabilnosti i podsticaj rušiteljima jedinstva da unutar zemlje i
spolja stupe na političku scenu; na pokušaje destrukcije i razbijanja
Jugoslavije.
Samo jedinstvom, izvukli smo zaključak, Jugoslavija poslije Tita može
koračati putem stabilnosti, ukupne nacionalne i republičke ravnopravnosti i
međunarodnog ugleda i dostojanstva, koji su je okruživali do Titove smrti.
Spoznaja i poštovanje tog bitnog faktora budućnosti Jugoslavije, međutim,
nisu prolazili bez odgovarajućih zabrinutosti i strahovanja. Dogovori i zajed­
nička odgovornost za sudbinu zemlje u mnogim aspektima, kako smo ocije-
7 2 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

nili, dosta su relativizirani u praksi - republike, pokrajine i organi Federacije,


nije se mogla izbjeći istina, u nizu primjera gledali su različitim očima na
način izgradnje jedinstva zemlje, osiguranje demokratskog samoupravnog
rada u svim institucijama sistema i rješavanje pojedinih otvorenih pitanja,
posebno onih u ekonomskoj sferi.
Zabrinjavale su neke pojave u odnosima između republika i pokrajina.
Realne i normalne razlike u razvijenosti prenošene su na područje ideoloških
i političkih rasprava. Naziralo se, da će u novim uslovima, predstavljati veću
opasnost zatvaranje u sebe - naglašavanje samo svog interesa; insistiranje
samo na partikularnom interesu. Objektivno su počele da bujaju i bojali smo
se da će postati sve ozbiljnije klice nacional-egoizma, slijepog i nespremnog
da razumije i prihvati realno stanje čitave zemlje; interese drugih u
jugoslavenskoj zajednici; potrebu uvažavanja skupnog, jugoslavenskog
interesa. Zemlji je, već u startu tzv. posttitovskog perioda, počela više da pri­
jeti ekonomska autarhija pojedinih republika. Ona je korak po korak, primjer
po primjer, rasprava po rasprava, objektivno uticala na tendencije prvog
ozbiljnijeg nejedinstva. Nazirala se sve veća opasnost od mogućnosti da upra­
vo te i takve pojave autarhičnosti ne postanu prava i zahvalna hrana narasta­
nju nacionalizma i njegovom prodoru u poglede i shvatanje nacionalnih
interesa u pojedinim rukovodstvima.
Svemu ovome, ocijenili smo, davali su zabrinjavajući ton pojedine pojave
nepovjerenja između rukovodstava republika i pokrajina. Kao da je udalja­
vanje bilo primjetnije od približavanja. Susreti su, ponekad, počeli da liče na
skupove pripadnika različitih interesa, a manje na razgovore istomišljenika.
Nedostajalo je otvorenih razgovora i sučeljavanja mišljenja i stavova aktera
zajedničkog cilja. Ovo se posebno osjećalo u raspravama o raznim pitanjima
ekonomske situacije u zemlji i njenog razvoja i u politici podsticanja bržeg
razvoja nerazvijenih republika i pokrajine Kosovo. Pod izgovorom daje zem­
lja ušla u "složenost" ekonomske situacije nudila su se ograničenja i klasična
etatistička rješenja mimo učešća i interesa privrede. Sticao se, ponekad,
mučan utisak kao da se postojeće razlike u razvijenosti žele sačuvati; kao da
se na ovaj način želi zalediti fenomen različitih ekonomskih uslova u zemlji;
dakle, fenomen ekonomske neravnopravnosti.
U ovoj kritičkoj analizi neposrednog razdoblja Titove bolesti i smrti, bila
je u raspravama u rukovodstvu zemlje prisutna težnja da se odgovornost za
nedogovaranje i neefikasnost u rješavanju pojedinih problema prebacuje
isključivo na leda republika i pokrajina. Manje se, pri tome, insistiralo na real­
nom problemu dogovaranja, gdje se često insistiralo na neprihvatljivom glo-
rifikovanju vlastitog interesa. Neprihvatljivo je bilo i veoma opasno što su se
u nekim krugovima savezne administracije nudila u suštini etatistička admin­
istrativna rješenja problema koja bi, objektivno, utirala put praksi birokrata i
unitarista; koja bi ugrožavala temelje federativnog uređenja odnosa između
republika i pokrajina, naroda i narodnosti i, kao takva, postala faktorima hra­
njenja i jačanja nacionalizma. Prijetile su zemlji, dakle, pojave nacionalizma,
kao najveće i najozbiljnije opasnosti za budućnost Jugoslavije.
Sa predsjednikom Titom kroz Sarajevo - juli 1978. g.

Posljednji boravak predsjednika Tita u Sarajevu - odmor u Hotel »Evropi«,


Doček predsjednika Tita u Višegradu - na putu za Tjentište na proslavu
35-godišnjice bitke na Sutjesci. Juli 1978. g.
Referisanje predsjednika Predsjedništva SR BiH R. Dizdarevića predsjedniku
Titu - Bugojno, 9. novembar 1978. godine.
U pauzi šetnje parkom u Bugojnu - razgovor sa predsjednikom Titom -
novembar 1978. g.
Ra if Dizdarević i Branko Mikulić upoznaju predsjednika Tita sa plakatima
posvećenim 35. godišnjici bitke za ranjenike na Neretvi 1943. g. Bugojno,
novembar 1978. g.
Predsjednik Tito na proslavi 35. godišnjice najhumanije bitke za ranjenike
1943 g. na Neretvi. Spomen-kamen na kome su ispisane riječi iz naredbe
Vrhovnog komandanta Tita »Ranjenike ne smijemo ostaviti«. Jablanica - 12.
novembar 1978. g.

Raif Dizdarević i Nikola Stojanović na referisanju kod predsjednika Tita na


Brionima 21. VII1979. g. - razgovor o pripremama Olimpijade u Sarajevu i
plasiranju zahtjeva iz rukovodstva Slovenije da se odustane od Olimpijade.
Predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine Raif Dizdarević uručuje
predsjedniku Titu Povelju i Medalju opštenarodne odbrane BiH - Bugojno,
25. novembar 1979. g.

Posljednji boravak predsjednika Tita u Bosni i Hercegovini - detalj sa prije­


ma delegacije Republike - Bugojno, 25. novembar 1979. g.
---------------------------------------------------BOLEST I SMRT MARŠALA TITA | 73

Stav; bosanskohercegovaCkog rukovodstva je bio da se zato Sto više i što


senozmje doprinosi stvaranju klime povjerenja u zemlji i jedinstva i zajed­
ništva na osnovama ravnopravnosti. Željeli smo da damo svoj maksimalni
doprinos praksi dogovaranja, razumijevanja različitih potreba i interesa i da se
na taj način obuzdavaju tendencije povećavanja razlika i nepovjerenja u
rukovodstvu zemlje, republika i pokrajina.
Nije slučajno što smo u takvim procjenama, neposredno poslije Titove
smrti, posebno insistirali na realizaciji sistema kolektivnog rada i rukovođenja
i svega onog što je u tom pogledu bilo dogovoreno sa Titom prije nego što je
legao u bolesničku postelju u Ljubljani. U tome smo vidjeli valjane korake u
stvaranju demokratske prakse, ali istovremeno i sasijecanje korijena svemoći
pojedinaca, grupa i liderskih ambicija. Očekivali smo da će se nastaviti otpori
Titovoj inicijativi.
Smatrali smo, inače, da će građani, tražeći odgovor na pitanje: šta će i kako
će biti bez Tita, nesumnjivo znatno kritičnije, otvorenije, nemilosrdnije, pos-
matrati i cijeniti rad rukovodstava u cjelini, i pojedinaca u njima. Mjerice to
svojom zdravom narodnom logikom i zaključivati na osnovu toga staje ko i ko
je šta u odnosu prema masovnom plebiscitarnom opredjeljenju. Bilo je očito
da će građanima sve više smetati sve ono što ima aromu nedemokratskog,
nesamoupravnog, birokratskog. Takav očekujući kritički odnos masa nesum­
njivo se ne smije ni u jednoj prilici potejenjivati - u protivnom, valja očekivati
ozbiljnije društvene i političke probleme i potrese. Biće nužno, znači, mijenjati
umnogome vlastitu praksu rukovođenja i rada - umjesto zatvorenosti u kance­
larije organa i institucija, život će tražiti praksu što češćih i neposrednijih kon-
takata sa ljudima; sa životom i praksom u temeljima društva.
Delikatan i složen kompleks bilo je pitanje kako da Jugoslavija bez Tita
sačuva stečeni međunarodni ugled i istaknutu poziciju u međunarodnom
životu. Bilo bi pogubno, smatrali smo, ukoliko bi se rukovodstvo zemlje
uljuljkivalo dotadašnjim ugledom i pozicijom Jugoslavije u svijetu - trajaće
jedno vrijeme, ocijenili smo, sve ono što je Jugoslavija sa Titovim međunar­
odnim ugledom i angažovanjem činila. To će, na žalost, bez njega, kopniti u
svakom slučaju; nestajaće; zamagljivaće ga novi međunarodni procesi i
događaji. I sporije i manje nestajaće takvog ugleda, zaključili smo, ako nas­
tavimo, kao posttitovsko rukovodstvo zemlje, što intenzivnije angažovanje u
međunarodnim procesima, svjetskoj politici i širokoj međunarodnoj saradnji.
U svemu tome vidjeli smo da bi, odlaskom Tita, bio nužan veći i aktivniji
doprinos republika i pokrajina građenju spoljnjo-političkih akcija Jugoslavije
ali i u kadrovskom jačanju diplomatske službe.
Razmišljao sam, i često razmišljam, o tom burnom i po mnogo čemu pre­
sudnom razdoblju za sudbinu Jugoslavije. Odlazak Josipa Broza Tita sa
životne i državničke scene počeo je da postupno stvara praznine u snazi i
kompaktnosti jugoslovenske unutrašnje i spoljnje politike. U vrhu zemlje i
u rukovodstvima republika i pokrajina nestajale su, životnom logikom, jedna
po jedna, ličnosti koje su se u doba uzleta, afirmacije i stabilnosti Jugoslavije,
izdvajale širinom političke kulture, misaonim i teorijskim sposobnostima,
7 4 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

mogućnošću da dubljom analizom i širinom shvatanja, osjete i naglase


stvarne potrebe jugoslovenskog razvoja i onoga što taj razvoj znači pa i dopri­
nosi u svijetu. Tih ličnosti od uma i ugleda, sve je fatalnije manjkalo
Jugoslaviji. Tito, u posljednjim godinama života i rada, nije više imao takve
ljude oko sebe - praznina se osjećala posebno poslije smrti teoretičara
jugoslavenskog razvoja, Titovog najbližeg saradnika, Edvarda Kardelja. Na
društvenoj sceni se nisu javljale nove, mlade ličnosti takvih vrijednosti; nije
se nalazio pravi oslonac na postojeće naučne potencijale. Zavladali su prakti-
cizam i pragmatizam, a na previše mjesta prosječnost. Postojala je i neka vrsta
sumnjičavosti i otpora prema slobodno mislećim ljudima, kritičkim gledanji­
ma i novim idejama. U tome nalazim grijeh našeg tadašnjeg angažmana -
nismo posjedovali mogućnosti da shvatimo, ili smo potcijenili, da novo vri­
jeme Jugoslavije traži nove i dublje spoznaje u razvoju društva i sistema; nove
hrabre prodore u nove procese i nova rješenja; u sagledavanje i korištenje
novog u svjetskom razvoju i promjenama. Na društvenoj sceni, na žalost,
dominirao je duh praktičara, pragmata. Mnoge dileme i nedoumice tako su
već na početku tzv. posttitovskog perioda počele da se sučeljavaju sa jednom
novom realnošću; sa jednim novim razdobljem u kome nije bilo velikog lid­
era koji će podsticati i biti podstican da se traže adekvatni ključevi za sve
brave i koji je svojim autoritetom i karizmom i u zemlji i u svijetu, pomogao
ili odlučujuće uticao da se izlazi iz teških situacija.
U oskudnosti duha i misli, često sada zaključujem, prakticizam i sitni
egoizam sve se više naturao nekadašnjem duhu širine i kreativnosti, koji su
dominirali vizijama razvoja zemlje.
II. POGLAVLJE

PRVE GODINE POSLIJE TITA -


POLITIČKE RAZLIKE I PRVI SUDARI

Nestanak Tita, simbolično govoreći, otvorio je put ozbiljnim spoticanjima


i dilemama. Suviše smo bili navikli na prisutnost Titovog autoriteta i njegov­
og poznatog osjećanja mjere za cjelovitost zajedničkog jugoslavenskog
interesa.
Nije bila kratka lista problema sa kojima se zemlja suočavala u prve dvije
godine poslije Maršalove smrti. Može se reći da, u to vrijeme, nisu, ipak,
bilježene pojave koje bi dovodile u pitanje strateška opredjeljenja utvrđena sa
Titom u politici i razvoju. Dakle, onoga što se zvalo - Titov kurs. Nesporna
je, međutim, podudarnost da je smrću Tita završen jedan prosperitetan peri­
od ekonomskog, pa i ukupnog razvoja zemlje, ali i da su neki problemi,
teškoće i razlike, tada nastajali i postojali, a nisu savlađivani. Već je rečeno
daje i Tito na njih upozoravao u posljednjim mjesecima prije bolesti. Sada su
se počeli oštrije, ponekad i dramatičnije, ispoljavati.
Bio je to početak suočavanja jugoslavenskog rukovodstva sa realnošću
tzv. posttitovskog perioda.

Privredne teškoće - pitanja


ekonomske ravnopravnosti

Prvih mjeseci nakon Titove smrti utvrđivali smo srednjoročni plan razvo­
ja Republike i dogovarali plan razvoja Jugoslavije za razdoblje od 1981. do
1985. godine. U utvrđivanju i dogovaranju ekonomskih uslova i ciljeva razvo­
ja upravo su se oštrije ispoljavale postojeće teškoće i razlike. Kako je to prak­
tično izgledalo u jednoj od republika u jugoslavenskoj Federaciji ilustruje
primjer Bosne i Hercegovine. U to vrijeme sam još uvijek bio na dužnosti
predsjednika Predsjedništva ove republike.
7 6 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

Predsjedništvo, Vlada, Skupština i političke organizacije Bosne i


Hercegovine su se tada suočile sa nekoliko pitanja od izuzetnog značaja i za
razvoj Republike, ali i za jugoslovenski razvoj.
P r v o , uslovi u kojima smo utvrđivali i dogovarali razvojnu strategiju bili
su nepovoljni. U toj 1980. godini umnožavale su se ekonomske teškoće i
povećavala nestabilnost. Ušlo se u spiralu inflacije koja je na kraju godine
iznosila 40 odsto. Došlo je gotovo do eksplozije cijena vitalnih proizvoda za
svakodnevnu životnu potrebu. Na tržištu su se pojavile, i mjesecima trajale,
nestašice nekih od tih proizvoda zbog poremećaja u cijenama i uvozu.
Galopirajuće je rastao platni deficit sa inostranstvom - izvoz je bio znatno
manji od uvoza, deficit se morao pokrivati novim zaduživanjima. A
Jugoslavija je bila već prezadužena. Sve ove pojave su nepovoljno uticale na
raspoloženje građana. Bile su česte reakcije: "Nije tako bilo dok je Tito bio
živ"; "Gdje si, druže Tito, da vidiš šta se radi" i tsl. Kao kuriozum takvog
nezadovoljstva zanimljiv je detalj da su počela masovno stizati pisma na
adresu "Kuće cvijeća" u Beogradu, gdje je Tito sahranjen. U pismima su se
građani žalili na ove pojave i izražavali tugu zbog nestanka Maršala.
Mi smo u Bosni i Hercegovini, zbog takvog stanja, smatrali neophodnim
stabilizovanje stanja na tržištu i zaustavljanje inflacije. To je za nas bio i uslov
i cilj srednjeročne razvojne strategije.1 I pitanje približno jednakih
mogućnosti razvoja svih republika i pokrajina.
D r u g o , inflacija i nestabilno tržište nisu jednako pogađali privrede svih
republika i pokrajina. Više su posljedice trpile republike i pokrajine u kojima
su u strukturi privrede dominirale energetika, bazna industrija, proizvodnja
sirovina, polufabrikata i hrane - jer su cijene tih proizvoda utvrdivane odluka­
ma Savezne vlade i bile dugo vremena izrazito depresirane. To je bila karak­
teristika dobrog dijela privrede nerazvijenih područja. Struktura privrede
Bosne i Hercegovine je bila upravo takva,12 pa i njena ugroženost veća. Od
brzog rasta cijena koristi su imale republike u kojima su u strukturi privrede
dominirale prerađivačka industrija i finalna proizvodnja - to je bila karakter­
istika privrede razvijenih područja. Upravo finalnim proizvodima su brzo
rasle cijene koje su se u većini slobodno formirale.
Za Bosnu i Hercegovinu ovo su bila sudbinska pitanja ekonomske, a
samim tim i ukupne ravnopravnosti. Strahovali smo da se želi nastaviti poli­
tika koja nas je do tada stavljala - u oblasti cijena i strukturi privrede - u nepo­
voljan položaj. Tim više što smo smatrali da neke, tada donesene mjere
savezne vlade, favorizuju interese razvijenih republika. Smatrali smo da će, u
situaciji bez Tita, biti sve teže uspješnije intervenisati i procjenjivali da je
1 Pošlo je postajalo očigledno da su potrebne dugoročnije mjere i promjene u privrednom sistemu,
u Federaciji je formirana, u vrlo autoritativnom sastavu. Komisija za izradu dugoročnog programa
ekonomske stabilizacije. Na čelu joj je bio član državnog Predsjedništva Sergej Krajger. U njenom
radu su učestvovali najistaknutiji funkcioneri iz Federacije, republika i pokrajina i naučni radnici.
Kroz njen rad je sazrijevala svijest d aje Jugoslavija zapala u ozbiljnu ekonomsku krizu i daje izlaz
u radikalnoj reformi privrednog sistema dosljednom tržišnom orijentacijom.
2 U privredi Bosne i Flercegovine su dominirali elektroenergetski potencijali, ugalj, bazna proizvod­
nja crne i obojene metalurgije, bazna hemijska industrija, sirovine i polufabrikati.
PRVE GODINE POSLIJE TITA... 177

l’v’rnn «m T ;'Sk! t'|enutak koji ne sm'jemo propustiti da se suprotstavimo


Ino i i'a i' nerar ° PraVan položaj' Zb°8 toEa smo insistirali da
se u ekonon situ politiku srednjeročnog razvoja ugrade mjere koje će umanji-
P Ih 'ч " о еи 1 аке uslove razv° ja- 'šl' smo dotle da smo u raspravi u
Predsjedništvu BiH 5. juna pomtnjalt i varijantu da članovi Savezne vlade iz
Bosne i Hercegovine podnesu kolektivno ostavku ako se ne ukloni ekonom­
ska neravnopravnost putem sistema cijena i nastavi negativan odnos prema
našim prijedlozima i zahtjevima. Do toga nije došlo. Pozvali smo u posjetu
predsjednika Savezne vlade Veselina Đuranovića i sa njim sasvim otvoreno
raspravljali ovaj problem. On je naše argumente primio sa puno razumijeva­
nja. Korist je, međutim, bila djelimična - ukupna konstelacija za nešto više
nije bila povoljna.
T r e ć e , sastavni dio srednjeročnog plana razvoja Jugoslavije bilo je
usaglašavanje Dogovora o bržem razvoju privredno nedovoljno razvijenih
republika i Pokrajine Kosovo.3 Istorijsko naslijede - velike razlike u nivou
razvijenosti bile su jugoslavenska realnost. Jugoslavija je imala - uslovno
rečeno - svoj razvijeniji Sjever i nerazvijeniji Jug. Postojao je sistem podsti-
canja bržeg razvoja nerazvijenih.4 Postojao je istovremeno i gotovo perma­
nentan sudar realno različitih interesa razvijenih i nerazvijenih. Tako je bilo i
tokom usaglašavanja ovog Dogovora. Koplja su se lomila oko toga kolika će
biti stopa izdvajanja iz društvenog proizvoda u Fond za podsticanje bržeg
razvoja nerazvijenih. Razvijeni su tražili da se, u uslovima ekonomskih
teškoća, smanji stopa. Najtvrđi pobornici tog zahtjeva su bili Slovenija i
Vojvodina, a u nečemu i Srbija. Nerazvijeni su tvrdili da se razlike u nerazvi­
jenosti zadržavaju i da se zbog toga ne mogu smanjivati sredstva za pomoć
razvoju. Na Bosnu i Hercegovinu je vršen vrlo snažan pritisak da učini ustup­
ke. Čak i više od toga: da se smanji njeno učešće u sredstvima iz Fonda, pa i
da prihvati izlazak iz kruga nerazvijenih, jer je, navodno, već dovoljno
sposobna da se razvija sopstvenim sredstvima5. U tome je bila najistrajnija
Slovenija6. Za nas u Bosni i Hercegovini to nisu bila pitanja samo materijalne
prirode - to su bila politička pitanja odnosa ravnopravnosti i jednakih
mogućnosti u Federaciji. Ni zbog sebe, a ni zbog budućih odnosa u
Jugoslaviji, mi to nismo smjeli prihvatiti. Oko ovog Dogovora ukrštavali su se
3 Razvijeni su bili Slovenija, Hrvatska, Srbija, Vojvodina, a nerazvijeni Bosna i Hercegovina,
Makedonija, Crna Gora i najnerazvijenije Kosovo.
4 Ustanovljen je 1965. godine Fond Federacije za pomoć, a kasnije (vrlo povoljno) kreditiranje
bržeg razvoja nerazvijenih republika i Pokrajine Kosovo. U Fond su sve republike i pokrajine izd­
vajale određeni procenat društvenog proizvoda (oko 2%), a sredstva su, prema procjeni stepena
razvijenosti, dodjeljivana najviše Kosovu, pa Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini.
Istovremeno, iz saveznog budžeta svake godine su dodjeljivana (značajna) dopunska sredstva za
fmansiranje zdravstva, školstva, socijalne zaštite, državne uprave i si. kako bi se smanjivale raz­
like i u ovim oblastima.
5 Krajem 1980. godine Bosna i Hercegovina je bila na nivou 66,3% prosjeka razvijenosti
Jugoslavije.
6 Zbog toga smo predložili sastanak rukovodstava Slovenije i Bosne i Hercegovine. Pošto je u tim
razgovorima najpotpunije izraženo sudaranje različitih interesa i razlika u gledanjima, u ovom
poglavlju slijedi poseban tekst o tim razgovorima.
78 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

dramatično i sukobljavali različiti stavovi sve do usvajanja u Saveznom par­


lamentu. Bio je moguć jedino kompromis da ostanu dotadašnja rješenja - ali
je to ostao otvoren problem u odnosima u Federaciji.
Č e t v r t o , upravo u 1980. godini, osjećala se snažnije tendencija admin­
istrativnog regulisanja mnogih pitanja u ekonomiji zemlje. Tome su
pogodovale privredne teškoće. A to je doticalo suštinu položaja i odnosa
republika i pokrajina, naroda i narodnosti u jugoslavenskoj zajednici.
Strahovali smo da to može oživjeti i ojačati snage i tendencije centralizma. Mi
smo iz Bosne i Hercegovine bili medu onima na čiji zahtjev je Centralni
komitet jugoslavenskih komunista, na sjednici u decembru 1980. godine
intervenisao upozorenjem na opasnost od jačanja tih snaga i tendencija.
Sva četiri pitanja za nas su bila aktuelno alarmno zvono. Kako smo tada proc­
jenjivali u rukovodstvu Bosne i Hercegovine bila su upozorenje da se u postti-
tovskom periodu mora neprekidno bdjeti nad čuvanjem principa ravnopravnosti
i braniti od uskonacionalnih i velikonacionalnih tendencija. Bilo je i tada zago­
varanja u ovoj republici da ne bismo smjeli previše insistirati na svojim stavovi­
ma. Javljao se iznova »podanički mentalitet« po kome »mi ne treba da pravimo
probleme - ima ih previše i bez nas« - retrogradna logika koju smo godinama
savlađivali u naporu da Bosna i Hercegovina bude u svemu ravnopravan faktor i
učesnik u izgradnji sistema i odnosa u Federaciji. Smatrali smo da treba istovre­
meno davati maksimalan konstruktivan doprinos dogovaranju i usaglašavanju
interesa u Federaciji i odlučno braniti ravnopravan položaj i jednakost Bosne i
Hercegovine. Bila je to spolja suptilna, a iznutra oštra i dramatična borba.
U prvoj godini srednjeročnog plana razvoja (1981) privredne teškoće su se
umnožavale. Stagnirala je proizvodnja; nije rastao nacionalni dohodak;
zabrinjavajuće je rastao platni deficit i zaduženost zemlje; potrošnja je bila
iznad mogućnosti; inflacija je i dalje rasla i stvarala pogubne posljedice. Bilo
je više neuspješnih pokušaja da se takav tok zaustavi. Na proširenoj sjednici
Predsjedništva Jugoslavije, uz učešće najodgovornijih ličnosti iz Federacije i
predsjednika predsjedništava republika i pokrajina, konstatovano je da svi u
zemlji ne ocjenjuju jednako ekonomsku situaciju "koja je katastrofalna"; da
ne postoji šira svijest o težini i ozbiljnosti situacije; da se širi nepovjerenje u
rukovodstvo zemlje; da slabi autoritet vlasti i sistema; da se širi osjećaj
nemoći; daje saglasnost do koje dolazimo na nivou Federacije globalna i ver­
balna, a osjetne razlike u mnogo čemu konkretnom7. Rečeno je: ako se ne
budu vukli odlučni potezi, "ide se u bankrot!" Bile su to krajnje alarmirajuće
i upozoravajuće ocjene - do tada vjerovatno najteže. Bilo je za očekivati posli­
je toga zaokret u shvatanju opasnosti takvog stanja i preduzimanje radikalnih
zahvata za zaustavljanje takvog razvoja.
Nije se, nažalost, desilo ni jedno ni drugo. Ulazili smo u 1982. godinu sa
mnogo više neizvjesnosti nego realnih opredjeljenja u ekonomskoj politici; sa
teškoćama koje su se uvećavale, a koje su sve manje bile samo privredne.

7 Mi iz Bosne i Hercegovine smo u ovoj i sličnim raspravama u Federaciji posebno insistirali na


ocjeni o razornom djejstvu inflacije na privređivanje, raspoloženje građana i stabilnost stanja u
zemlji i tražili i predlagali mjere za obuzdavanje inflacije.
PRVE GODINE POSLIJE TITA... 79
Razlike i sukobi interesa Bosna
i Hercegovina - Slovenija

Bosanskohercegovačko rukovodstvo susrelo se sa slovenačkim rukovod­


stvom 17. novembra 1980. godine na Brdu kod Kranja, u Sloveniji. Atmosfera
u odnosima dvije republike bila je loša - gomilale su se pojave koje su je činile
takvom. J J J
Razgovori su, doista, bili otvoreni i na trenutke vrlo neugodni. Predsjednik
Centralnog komiteta slovenačkih komunista Franc Popit u početku je upozo­
rio na prethodni dogovor - da razgovaramo "bez dlake na jeziku". Smatrali su
da centralna pitanja u razgovorima treba da budu politika pomoći bržem
razvoju nerazvijenih područja Jugoslavije i rad saveznih centara.
Slovenačko rukovodstvo, čije je stavove izložio Popit, smatra da se iz
ukupnih sredstava Fonda za nerazvijene, koja prima Bosna i Hercegovina,
50% treba da se ulaže - direktnim dogovorom zainteresovanih firmi - u sektor
energetike, sirovina i polufabrikata. To pretpostavlja da Bosna i Hercegovina
treba otkloniti barijere koje tome smetaju. To je značilo da privreda Bosne i
Hercegovine bude što više baza za slovenačku prerađivačku industriju.
Slovenačka ocjena je tom prilikom bila da Kosovo i Crna Gora i dalje mogu
ostati u krugu nerazvijenih jugoslavenskih područja - Bosna i Hercegovina i
Makedonija, smatrali su, u narednom petogodištu treba da imaju prelazni sta­
tus. To je praktično značilo da izlaze iz pomenutog kruga nerazvijenih. Popit
je posebno naglasio da okolnost da Bosna i Hercegovina uplaćuje velike sume
u Fond za razvoj nerazvijenih, samo pokazuje da je ova republika dosegla
visok nivo razvoja8.
Iznio sam bosanskohercegovačke stavove.
Upozorio sam d aje politika ravnomjernog razvoja i smanjivanje razlika u
razvoju pitanje jačanja ekonomske osnove ravnopravnosti kao temelja
jugoslavenskog zajedništva. Takva se politika, rekao sam, na riječima prih­
vata, ali faktički dovodi u pitanje. Želi se revidirati kroz konkretne stavove o
podsticanju bržeg razvoja nerazvijenih u razdoblju od 1981. do 1985.
godine. Lansiraju se čak teze da treba zadržavati postojeće razlike. U
Sloveniji, rekao sam, stalno se govori koliko oni daju - ne govori se šta i
koliko dobivaju u postojećim ekonomskim odnosima na jugoslavenskom
tržištu. Ne govori se ni o tome kako je Slovenija na tim osnovama ostvarila
ogroman napredak - i tada je bila tri puta razvijenija od Bosne i Hercegovine.
Nismo željeli zastoj u razvoju razvijenih. Željeli smo, obrnuto, razvoj svih u
korist svih.
Ali, ako se dovodi u pitanje smanjivanje razlika, dovodi se, ustvari, u
pitanje ekonomska osnova ravnopravnosti. Konzerviranje takvih razlika
nećemo prihvatiti ni pod kojim uslovima.

8 Te, i prethodne godine, vodene su rasprave o utvrđivanju kriterija po kojima se ocjenjuje razvi­
jenost, da bi se na osnovu toga utvrdio limit preko koga neko izlazi iz kruga nerazvijenih. Do
utvrđivanja kriterijuma nije bilo moguće doći jer su razlike bile nepremostive. Ostalo je da se u
petogodišnjem razdoblju 1981-1985. sve nastavi kako je do tada bilo.
8 0 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Iznio sam našu ocjenu da smatramo da je riječ o čuvanju stečenih pozici­


ja i povlašćenog položaja u strukturi privrede, na tržištu i u spoljno-ekonom-
skim odnosima. U tome smo vidjeli slovenački otpor promjenama u pravcu
veće ekonomske ravnopravnosti. Stvara se utisak, primijetio sam, da se Bosna
i Hercegovina želi držati u položaju privjeska razvijenih i zadržati na
tadašnjem nivou. Nije nam bilo nepoznato pojavljivanje u Sloveniji pitanja
"odakle ćemo uvoziti radnu snagu ako se nerazvijeni razviju". Slovenija se
energično odupire promjenama odnosa u oblasti cijena, a cijene bazne indus­
trije, energije i sirovina, koje apsolutno dominiraju u našoj privredi, stalno su
depresirane. Od toga privreda Bosne i Hercegovine trpi neprekidne štete.
Izložio sam da smo protiv toga da se sredstva Fonda koja se udružuju koriste
da bi se od Bosne i Hercegovine pravio sirovinsko-energetski privjesak ma koje
razvijene privrede, pa i njihove.9 Protiv smo korišćenja tih sredstava da se Bosni
i Hercegovini ospori ustavno pravo da sama utvrđuje i ostvaruje politiku svog
privrednog razvoja. Ne možemo zanemariti činjenicu da je sa slovenačke strane
postojalo protivljenje svakoj bosanskoj orijentaciji na promjenu privredne
strukture. Bili smo i ostajemo protiv toga da se u ekonomskom razvoju
uspostavljaju odnosi sa nejednakim pravima republika, pokrajina i preduzeća.
Upozorio sam, posebno, na prisustvo teza da su nerazvijeni, navodno,
manje zaintresovani za dosljedno razvijanje političkog i ekonomskog sistema
samoupravljanja, dohodovnog povezivanja, demokratskog dijaloga, itd. Takve
teze ružno se ispoljavaju, rekao sam, u diskusijama o razvoju nerazvijenih.
Kuda se ide na taj način? Nisu li u začetku podvajanja na osnovama razvi­
jenosti iz kojih mogu izvirati idejna i politička gledanja koja nisu prihvatlji­
va? Hoćemo li se tome prepustiti?
Vrlo žučljivo reagovao je Franc Popit, ličnost koja je, inače, u čitavom
ovom susretu, vodila glavnu riječ.
Rekao je da ne prihvataju teze da ulaganja u energetiku i bazne grane ne
ubrzavaju razvoj. Protiv su barijera da se sredstva Fonda koja se udružuju ne
ulažu u proizvodnju sirovina. Ćudi ih zašto bosanskohercegovačko rukovod­
stvo ne pristaje da se takve barijere ruše. Dohodovni odnosi trebali bi da eli-
minišu strah od "privjeska". Iznio je mišljenje da etatistički sistem odgovara
firmama koje nisu razvijene - "onaj ko teško živi uvijek je spreman da podrži
etatističke mjere koje će mu poboljšati život". U dogovaranju u Federaciji
Bosna i Hercegovina, rekao je, mogla bi da odigra odlučujuću ulogu ukoliko
bi se "otrgla u koncepcijama" razvoja nerazvijenih.10
9 U raspravama o strategiji srednjeročnog razvoja Bosne i Hercegovine bilo je razlika. U
Predsjedništvu Republike smatrali smo da na osnovu stvorenih energetsko-sirovinskih i baznih
pretpostavki treba učinili radikalniji korak u razvoju prerađivačke industrije. Ona je trebala da
donese više koristi i doprinese bržem razvoju Republike. U Bosni i Hercegovini do tada, a i tih
godina, bio je veoma jak lobi (podstican i izvan BiH) koji je zagovarao nastavak ulaganja u bazne
grane i energetiku. U petogodišnjem periodu 1976-80. u BiH je 71% ulaganja bilo u energetske i
bazne grane.
10 U razgovorima sa delegacijom Slovenije u julu 1979. godine u Sarajevu Popit nam je rekao da bi
Bosna i Hercegovina "učinila veliku uslugu Jugoslaviji" kada bi odustala od zahtjeva za finansi-
jsku podršku po osnovama nerazvijenosti. "Kada bi vi malo popustili, promijenio bi se odnos
snaga" - rekao je tada Popit. "Toliko ste se razvili da biste mogli izlaziti iz tog kruga nerazvijenih".
PRVE GODINE POSLIJE TITA... 81

Ponovio je, odnosno i ovaj put naglasio, sa manje obzira, negativni stav
slovenačkog rukovodstva prema organizovanju XIV zimskih olimpijskih
igara u Sarajevu 1984. godine.11
Potom je iznio i neke druge primjedbe na račun politike Bosne i
Hercegovine. Rekao je da cijene bosanske napore u nacionalnom pitanju i
rezultate u razvoju Republike. Smeta im, naglasio je, što se sa bosanske strane
traži da se na isti način kao u Bosni i Hercegovini radi u Jugoslaviji - "to
mirise na rješenja koja nude hegemonističku ulogu, način kojim se nešto natu-
ra Jugoslaviji . Svaki hegemonizam će naići na otpor u Jugoslaviji - upozorio
je. Kao primjer naveo je bosanske stavove oko primjene Titove ideje o jačanju
kolektivnog rada i skraćenog mandata.1112 Smeta im što bosanskohercegovačko
rukovodstvo želi da preuzme ulogu jedinog borca za Titovo naslijede. Takode
im to miriše na ambicije da se Jugoslavija formira po ugledu na prilike u
Bosni i Hercegovini" - taj "miris" se osjeća, rekao je, po mjestu i ulozi bosan-
skohercegovačkih kadrova u Federaciji, putem kojih se, navodno, lansiraju
samo interesi Bosne i Hercegovine.13 U rješavanju ekonomskih problema na
nivou Federacije, po Popitu, osjeća se da ministri iz Bosne i Hercegovine insi­
stiraju na interesima svoje republike!
Bilo je očigledno da je slovenačkom rukovodstvu smetalo insistiranje
bosanskohercegovačkih kadrova na ravnopravnom položaju ove republike u
svim konkretnim pitanjima i raspravama u Federaciji.
Potom su govorili, precizirajući pojedine stavove sa obje strane, u ime
slovenačkog rukovodstva Vlado Klemenčič, Milan Kučan i Mitja Ribičič, a u

11 M eđunarodni Olimpijski komitet odlučio je u maju 1978. godine da se Zimska olimpijada 1984.
godine održi u Sarajevu. To je u čitavoj Jugoslaviji bilo primljeno sa oduševljenjem. Takode i u
slovenačkoj javnosti. Rukovodstvo Slovenije je negativno reagovalo. Plasiralo je negativne tvrd­
nje, neprovjerene i netačne informacije i zahtjeve da Sarajevo odustane. Delegacija Slovenije je u
razgovoru sa predsjednikom Titom u proljeće 1979. godine iznijela negativne tvrdnje da je
O lim pijada skupa potrošačka investicija u vrijeme ekonomskih teškoća i da od nje treba odustati.
To je učinjeno bez ikakvih prethodnih razgovora i razjašnjavanja sa nama. Smatrali smo to kraj­
nje nekorektnim. Odlučili smo da razgovaramo sa Titom i Slovencima. Nikola Stojanović i ja smo
21. ju n a 1979. g. na Brionima informisali predsjednika Tita o višestrukom međunarodnom značaju
i koristi od dobivanja, pripremanja i održavanja Olimpijade; o našoj čvrstoj orijentaciji da je
priprem am o kao razvojni projekt sa trajnim koristima, a ne kao potrošački poduhvat; da je
priprem am o kao jugoslavenski poduhvat; zatim o konkretnim mogućnostima značajnih deviznih
prihoda i dr. Rekli smo da, na žalost, ima neshvatanja tog značaja, pa čak i zagovaranja da odus­
tanemo. Tito je rekao: "Jeste, ona i do mene dolaze”. Reagovao je pohvalno na našu orijentaciju i
zaključio: "Samo nastavite tako". Sa delegacijom Slovenije smo razgovarali 5. jula 1979. godine
u Sarajevu. Izložili smo detaljno našu orijentaciju priprema Olimpijade, informisali o razgovoru
sa Titom i odgovorili na sve njihove negativne tvrdnje i postupke. Tvrdili su da su njihov motiv
ekonom ske teškoće. I poslije ovog razgovora se nastavio negativan odnos - ponovljen je i u ovom
razgovoru na Brdu kod Kranja. Ponovo smo reagovali i na kraju morali reći: Rasprostranjeno je
uvjerenje da je njihov motiv što ne žele konkurenciju u zimskom turizmu. Ako ne žele učestvo­
vati, neka nam bar ne odmažu. Olim pijada će u svakom slučaju biti održana.
12 Ni prilikom susreta godinu dana ranije, a i u ovom susretu, nisu ulazili u širi razgovor o primjeni
Titove inicijative, pa ni kada smo im rekli da imaju svoje poglede i rezerve prema nekim
tumačenjima. O tome su medu nama postojale razlike u raspravama u Federaciji.
13 Upravo smo u d a bili lošije zastupljeni od drugih republika u Saveznoj vladi - imali smo jednog
člana manje. U drugim organima Federacije bili smo zastupljeni jednako kao i osuli.
82 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

ime bosanskohercegovačkog Nikola Stojanović, Seid Maglajlija i ja. I na


kraju sam precizirao naša gledanja na primjenu principa ravnopravnosti u
međusobnim, bosanskohercegovačko-slovenačkim odnosima. U toku ovih
razgovora rekao sam kako smatramo da je u zajedničkom interesu suprot­
stavljanje svim izvorima i svim vidovima ekonomskog hegemonizma.
Bili su to, zaista, otvoreni, ali teški razgovori. Vrijednost im je bila što smo
jedni drugima rekli ono što o politici i odnosima svakog od nas mislimo. Bilo
je to korisno. Ostali smo pod dojmom da su razlike ozbiljne, da su im korijeni
dublji i da sa njima moramo računati. Pokazalo se nužnim da ovakvi dijalozi
budu češći.
Moram biti iskren i opisati vlastita osjećanja poslije ovih, i onih godinu
dana ranije, razgovora sa slovenačkim rukovodstvom. To se posebno odnosi­
lo na krajnje negativno i nekorektno ispoljavanje odnosa prema organizova-
nju Olimpijade u Sarajevu. Ostala je u nama, u krajnjem utisku, neka povri­
jeđenost da na slovenačkoj strani postoji, i povremeno izbija, prema Bosni i
Hercegovini odnos bogatog prema siromašnom i nedozrelom rođaku. Odnos
prema Bosni i Hercegovini kao zaostaloj i gotovo njima nedorasloj sredini.
Možda u ovom osjećanju ima nešto više emocija, ali takav dojam, ipak je,
na žalost, bio preovladujući.

Različita shvatanja i tumačenja


jedne Titove inicijative

I u prvim godinama poslije Tita bilo je aktuelno angažovanje na ostvari­


vanju Titove inicijative o jačanju kolektivnog rada i skraćivanju mandata u
svim državnim, političkim i samoupravnim organima - inicijative o kojoj je
već bilo riječi.
Od njene pojave javile su se razlike u shvatanju i otpori u ostvarivanju - o
čemu je takode bilo riječi.1415Nastavila su se i poslije Tita različita tumačenja
njene suštine - shodno tome bilo je različito angažovanje u njenom ostvari­
vanju. Razlike su se svodile na to da li je to zahvat koji treba da bude podsti-
caj i faktor širih demokratskih procesa ili se samo radi o skraćivanju manda­
ta.'5
U trenutku kad ju je pokrenuo i dao joj poseban značaj Tito je, kako je to
i sam isticao, u svemu vidio doprinos demokratizaciji rada svih organa i sred-

14 Vidi prvo poglavlje - dio "Pripreme za novo stanje u vrhu zemlje"


15 Ograničavanje trajanja mandata nije bila novina u ustavnom sistemu. U Ustavu iz 1963. godine, u
vrijeme opšteg uzleta u jugoslavenskom društvu, uveden je princip rotacije i ograničene reizbomos-
ti. Mandal je za najveći broj funkcija ograničen na četiri godine - dozvoljen je izuzetak samo još
četiri godine. U osnovnim načelima Ustava je rečeno: "Načelom ograničenja ponovnog izbora i
postavljanja na određene funkcije obezbjeduju se smjenjivost nosilaca funkcija vlasti i drugih
određenih javnih funkcija radi što šireg učešća građana u vršenju javnih funkcija i učvršćivanja i
razvijanja demokratskih odnosa u društvu". Bio je to tada značajan korak u demokratskom razvoju
sistema. Nažalost, slabila je dosljednost u njegovoj primjeni; uvećavao se broj izuzetaka, a u nekim
rukovodstvima Saveza komunista bilo je slučajeva ostajanja na funkciji i tri četverogodišnja manda­
ta. Ograničavanje trajanja mandata u ovoj Titovoj inicijativi je reafirmisano u radikalnijoj varijanti.
PRVE GODINE POSLIJE TITA... 83

stv° suzbijanja opasnosti od pojava borbe za vlast grupa i pojedinaca. Bio je


tada, očito, opterećen razmišljanjima i strahovanjima kakva situacija može
nastati poslije njegovog nestanka. To nam je, uostalom, i rekao u posljednjim
razgovorima u novembru 1979. godine u Bugojnu.
Pažnja u Bosni i Hercegovini, a i u raspravama u kojima smo učestvovali
u Federaciji, bila je od početka, pa i u ovim godinama poslije Tita, usmjerena
na to da se inicijativa shvati i ostvaruje kao jačanje demokratske atmosfere i
prakse u sistemu samoupravne demokratije; kao podsticaj demokratskoj prak­
si rada svih organa u ustavnom sistemu, njihovoj otvorenosti prema uticaju i
sudu javnosti; stvaranju društvene klime u kojoj će se širiti prostor uticaja i
učešća građana u odlučivanju; suzbijanje birokratskih tendencija i ponašanja,
uzurpiranja vlasti i odlučivanja od strane pojedinaca i grupa; kao podsticaj
razvoju stvaralačke i kritičke misli. Inicijativa je shvaćena, dakle, kao novi
korak u ukupnom razvoju demokratskih odnosa u društvu. Trebalo je napora
da se u našoj sredini prihvati ili nametne ovakvo tumačenje inicijative i još
više da ne ostane samo deklarativno prihvatanje. Vrijeme je brzo pokazalo da
li smo i koliko u tome uspijevali.
Istovremeno je od samog početka postojala i trajala opasnost od for-
malizovanja Titove inicijative svođenjem samo na organizacione prom­
jene i uvođenje jednogodišnjeg mandata. Takva shvatanja su bila široko
prisutna - nerijetko su i dominirala.16 Bili smo prisiljeni da im se u
mnogim sredinama u Bosni i Hercegovini, i u raspravama u Federaciji,
suprotstavljamo. Morali smo se i sami braniti od takvog shvatanja - jer
smo mu u nekim aspektima podlijegali. Naime, u rukovodstvu Bosne i
Hercegovine, gotovo smo sa isključivošću insistirali da mandat na
vodećim funkcijama traje jednu godinu. Od toga se, maltene, počela pra­
viti dogm a.17 Time smo doprinijeli da se rasprave, ne samo u Republici,
već i u političkom vrhu zemlje, svode na pitanje trajanja mandata čime se
reducirala ili gubila suština inicijative i išlo naruku svima koji su joj se
suštinski suprotstavljali.
Kad smo u februaru 1981. godine razmatrali u Predsjedništvu Bosne i
Hercegovine rezultate ostvarivanja Titove inicijative mogli smo konstatovati
da su - i pored sukoba različitih shvatanja i otpora - njeno postojanje i
početna primjena donijeli pozitivne pomake u političkoj atmosferi u

16 Pod djejstvom atmosfere koja je time stvarana u nekim opštinama, gdje se inače sve svodilo na
jednogodišnji mandat, počela se od toga praviti lakrdija i uvoditi jednogodišnji mandat predsjed­
nika u sportska, planinarska, kulturna, stručna i druga društva i udruženja, gdje entuzijasti nose
teret njihovog postojanja i djelovanja.
17 Time je bilo onemogućeno traženje fleksibilnijih rješenja za dužinu mandata na funkcijama na
kojim a je to bilo neophodno za kontinuirano i efikasno obavljanje poslova. Ja sam se u štetnost
takve krutosti i sam uvjerio kao prvi jednogodišnji predsjednik jugoslavenskog parlamenta. Na
nekim funkcijama u parlamentu - prije svega predsjednika parlamentarnih odbora i komisija - nije
bilo moguće u jednoj godini realizovati ozbiljniji projekat ili poduhvat. Predsjednici tih tijela nisu
imali nikakvu vlast, njihova uloga je bila da organizuju i koordiniraju rad, a odlučivanje je bilo
isključiva ustavna nadležnost domova parlamenta. Pokazalo se da su ta rješenja naštetila ulozi i
kvalitetu rada parlamenta.
84 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

društvu. Došlo je na mnogim funkcijama do personalnih promjena; preki­


nuto je višegodišnje ostajanje na funkcijama jednog te istog kruga ljudi;
otvoren je širi prostor osvježavanju i podmladivanju personalnih sastava
organa (posebno na izborima koji su uslijedili 1982.). Izvršene su i prom­
jene u Ustavu Bosne i Hercegovine (i drugih republika) i Jugoslavije kojim
je regulisano trajanje mandata. Bio je to, ustvari, udar monopolu i borbi za
vlast pojedinaca i grupa. I to je vršilo pozitivan uticaj u pravcu veće
demokratičnosti u radu organa vlasti i političkih organizacija i time sužen
prostor odlučivanju u uskim zatvorenim krugovima van ustavnih institucija.
Bio je to, u svakom slučaju, dobar početak. Kako je vrijeme proticalo,
međutim, slabili su napori da se istrajavanjem u praksi na demokratskoj
suštini inicijative ide dalje u traženju novih rješenja demokratizovanja sis­
tema. Tih napora je bilo sve manje u jugoslavenskom političkom vrhu. To je
bila posljedica različitih gledanja u vrhovima republika i pokrajina. U
Sloveniji se nastavio rezervisan i negativan stav; u Srbiji je postojao širok
otpor takvim promjenama; u drugim republikama i u pokrajinama su posto­
jale različite i sukobljene tendencije unutar njih samih.
Poslije onog što je u demokratizaciji sistema i u odnosima u Federaciji
donio Ustav iz 1974. godine - a to je, doista, bio veliki korak naprijed, ovo je
bila nesumnjiva šansa da se izađe iz zastoja. Da se stvaralački traže nova
rješenja. Upravo zbog toga stoje to izostalo i što su razlike bile izrazite počeo
se gasiti pravi smisao Titove inicijative. Počeli su se topiti prvi pozitivni efek­
ti i mogućnosti koje su oni otvorili. Sve se vraćalo samo na puko rotiranje i
skraćeni mandat. I to se potom počelo deformisati. U praksi je počelo uzimati
maha shvatanje da svako može biti sve u jednogodišnjem rotiranju. To je
devalviralo kvalitet sastava izbornih organa i nosilaca funkcija.18 Napokon,
vremenom se i taj aspekt inicijative kompromitovao - počelo se odstupati i od
skraćenog mandata. 19.
Nadvladala je, ustvari, stagnacija u koju smo, inače, bili zapali.
Nadvladale su tendencije koje nisu bile za ozbiljne promjene. Ispuštena je
istorijska mogućnost da se stane na put izlaska iz tog stanja.

18 Tadašnji predsjednik partijskog Predsjedništva Mitja Ribičič je, na sjednici državnog


Predsjedništva Jugoslavije, u aprilu 1983. godine, iznio ocjene da će jednogodišnji mandat stalno
degradirati funkcije.
19 Moram reći da se i u rukovodstvu Bosne i Hercegovine počeo dovoditi u pitanje jednogodišnji
mandat čak i prije nego što je istekla prva godina njegove primjene u državnim organima. Naime,
već u martu 1983. g. pokrenuta je rasprava u Predsjedništvu Centralnog komiteta Saveza komu­
nista BiH o promjeni ustavnog rješenja o jednogodišnjem mandatu predsjednika Predsjedništva
BiH i otvori mogućnost ponavljanja mandata. Čak je predlagano da se po hitnom postupku donese
ustavni amandman, iako se promjene Ustava ne mogu vršiti po hitnom postupku. Bilo je zaista
neprihvatljivo da se u jednoj godini mijenja ista ustavna odredba. Bilo je nepojmljivo da to činimo
(prvi u Jugoslaviji) mi, u Bosni i Hercegovini, koji smo bili najtvrđi zagovarači jednogodišnjeg
mandata. To je izazvalo poplavu negativnih komentara na naš račun. Sasvim opravdano. Bio sam
kategorično protiv da se to čini jer je motiv bio da se ta mogućnost otvori zbog ličnosti, a ne zbog
lošeg iskustva ili radnih potreba. Branko Mikulić. tada predsjednik Predsjedništva BiH, u toj
raspravi je izjavio da on ne želi produženje svog mandata, bio je protiv hitnog postupka, ali ne pro­
tiv ustavne promjene koja je kasnije izvršena.
PRVE GODINE POSLIJE TITA... 85

Nemiri na Kosovu - udar


na stabilnost Jugoslavije

U martu i početkom aprila 1981. godine buknule su jednonacionalne


demonstracije Albanaca na Kosovu.
Bunt je počeo u Prištini 11. i 12. marta. Imao je rušilački karakter.
Demonstranti su upotrijebili i oružje. Slijedile su potom demonstracije u
Prizrenu 25. i 26. marta, da bi se još masovnije ponovile u Prištini 31. marta
i 1. aprila 1981. godine. Demonstranti su ponovo po prištinskim ulicama rušili
i razbijali.
Narednih dana, 2. i 3. aprila, demonstracije su buknule u više mjesta - u
Podujevu, Vučitmu, Vitini, Lipljanu, Uroševcu, Kosovskoj Mitrovici. U
samom glavnom gradu Kosova, Prištini, bile su najagresivnije i najrazornije.
Tom prilikom došlo je do oružanog sukoba demonstranata i policije: živote je
izgubilo osam demonstranata i jedan policajac; ranjeno je 55 demonstranata i
tri policajca. Na obje strane bio je veliki broj povrijeđenih. Učešće na demon­
stracijama bilo je, doista, masovno - demonstrirali su studenti, radnici, daći.
Solidarnost sa demonstrantima bila je takode masovna, sa demonstrantima su
se solidarisali i čitavi kolektivi, solidarisao se i jedan dio inteligencije.
Koliki je bio stepen agresivnosti demonstracija, koje su u određenim
trenucima ličile na masovnu pobunu, govori tadašnje prisutno strahovanje u
saveznoj bezbjednosti od mogućnosti da se čitav bunt pretvori u ustanak.
Demonstracije su, kako je već rečeno, imale izrazito nacionalistički karak­
ter. Osnovna parola bila je - "Kosovo republika" i pri tome se pozivalo na
"ujedinjenje svih albanskih krajeva". Nošene su slike Envera Hodže i veličao
režim u Albaniji. Bilo je očito da su organizovane od strane ilegalnih
nacionalističkih organizacija. Neki organizatori su otkriveni i uhapšeni. Sa
takvim izrazitim nacionalističkim obilježjem izazvale su strahovanja i nesig­
urnost nealbanskog stanovništva na Kosovu - ostavile su teške posljedice na
ukupne međunacionalne odnose u toj pokrajini.
Bunt je zaustavljen i razbijen silom. Državni vrh je u Prištini i Kosovskoj
Mitrovici proglasio vanredno stanje koje je trajalo nedjelju dana. U čitavoj
pokrajini proglašena je krizna situacija koja je trajala 20 mjeseci. Riječ je o
blažoj varijanti vanrednog stanja.
Po političkim ciljevima, masovnosti i upotrijebljenim sredstvima, nemiri
su bili do tada najagresivniji atak na stabilnost i na Kosovu i u Jugoslaviji. Bio
je to politički zemljotres koji je uzdrmao stabilnost i odnose u zemlji.
Posljedice su imale trajno negativno djejstvo. Bio je to, zapravo, početak pret­
varanja Kosova, u godinama koje su slijedile, u žarište krize u Jugoslaviji. Tu
je počinjala kriza jugoslavenskog opstanka.20
Rukovodstvo Kosova ocijenilo je da se radi o kontrarevolucionamim
događajima. Takva ocjena bila je i u državnom i političkom vrhu zemlje. Kao
takva prihvaćena je od svih u Jugoslaviji.
20 O uzrocima i posljedicama ovih događaja, kao i o stanju i kasnijim događaji Kosovu, govori
se detaljno u poglavlju IX: "Kosovo - najteži politički problem zemlje".
86 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

U tom smislu, uz naprijed navedene informacije, date su, na proširenoj sjed­


nici državnog Predsjedništva Jugoslavije, 28. aprila 1981. godine (na kojoj sam
učestvovao kao predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine) ocjene
kosovskih događaja i utvrđeni odgovarajući stavovi. Rečeno je da su demon­
stracije bile izrazito nacionalističke; da su djelo dobro organizovanih nepri­
jateljskih snaga; da su im karakter i ciljevi kontrarevolucionami; da im je
dugoročni cilj bio priključenje Kosova Albaniji; da je u tom cilju neprijatelj
vješto koristio parolu "Kosovo republika"; da je više činjenica upućivalo na
zaključak da je iza svega stajala vlada Albanije i snažan uticaj propagande koja
godinama dolazi na Kosovo iz Albanije; da je jedan od ciljeva bio izazivanje
mržnje između Srba i Albanaca; da nije bila povučena jasna granica između
nacionalne afirmacije Albanaca i nacionalizma; da se mora otvoreno sagledati
kako je nakon 35 godina i svih ostvarenja došlo do ovakvog jačanja nacionaliz­
ma i iredentizma i široke indoktrinacije mladih; da su događaji na Kosovu iza­
zvali jačanje nacionalističkih i šovinističkih snaga u Srbiji; da se mora spriječiti
svaki revanšizam; da se mora shvatiti daje Kosovo neodvojivi dio Srbije; da su
u porastu pritisci za iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova; da policija i armi­
ja ne mogu dovesti do trajnije stabilizacije u Pokrajini - to je moguće samo poli­
tičkom akcijom; da se moraju korigovati odnosi sa Albanijom koja je zloupotri­
jebila saradnju sa Jugoslavijom; da je potrebna borba protiv nacionalizma u
svim republikama i pokrajinama i daje potrebno poklanjati neprekidnu pažnju
pitanju ravnopravnosti, ne samo na Kosovu, nego i u svim republikama.
Tom prilikom izložio sam stavove Bosne i Hercegovine. Oni su se,
uglavnom, podudarali sa naznačenim ocjenama državnog vrha. Posebno smo
insistirali na punoj podršci naporima da se stabilizuje stanje angažovanjem na
samom Kosovu i to jedinstvenim frontom Albanaca, Srba, Crnogoraca,
Turaka, Muslimana i drugih.
O odnosima sa Albanijom vodena je posebna rasprava na proširenoj sjed­
nici državnog vrha 8. maja 1981. godine. Bili smo iznenađeni činjenicom u
kojoj su mjeri pojedini vidovi saradnje sa albanske strane zloupotrijebljeni i
korišćeni za nacionalističku indoktrinaciju na Kosovu, kao i za vezivanje
Kosova za Albaniju. Albanija je, naprimjer, insistirala da se saradnja u oblasti
nauke, kulture, obrazovanja i dr. odvija samo sa onim dijelovima Jugoslavije
gdje žive Albanci. Od devet potpisanih protokola o toj saradnji sedam je bilo
samo sa Kosovom, a po jedan sa Makedonijom i Crnom Gorom, gdje živi
albanska manjina. Prilikom dogovaranja posjete jednog albanskog ministra,
oni su insistirali da se ona ostvari na Kosovu, a ne Beogradu. Široko je korišćen
boravak profesora iz Albanije na Prištinskom univerzitetu i uvoz udžbenika iz
Albanije za nacionalističku i staljinističku propagandu i indoktrinaciju.
U ovoj raspravi konstatovali smo da su kosovski događaji nanijeli veliku
štetu jugoslavenskom međunarodnom ugledu. U nekim krugovima na Zapadu
zabilježene su gotovo navijačke reakcije u korist albanskih nacionalista. Pred
nama je bilo pitanje: ko iz Albanije stoji iza podsticanja i podrške buntu na
Kosovu? Koje su to snage u Albaniji? Da li su od nekoga, sa Istoka ili Zapada,
obavještajnim putem podsticane na izazivanje udara na stabilnost i integritet
PRVE GODINE POSLIJE TITA... 87

Jugoslavije? Čiji je to interes? Vjerovali smo da to nije samo ili isključivo


akcija Albanije. Jugoslovenske obavještajne i kontraobavještajne službe,
međutim, to nisu bile u stanju da dokuče.
U kasnijim raspravama (u julu, avgustu i septembru) na proširenim sjed­
nicama državnog vrha, a i u rukovodstvima Bosne i Hercegovine, mogli smo
konstatovati da su kosovski događaji imali veoma snažan odjek i negativne
u ^ av°j Jugoslaviji. Nakon pomenutih događaja bili smo suočeni
sa širim neraspoloženjem prema Kosovu i prema Albancima u čitavoj zemlji.
Nakon kosovskih događaja, isto tako, suočili smo se sa velikonacionalnim
i revanšističkim reagovanjima. Raspirivani su nacionalizmi. U najvećoj mjeri
takva reagovanja dolazila su iz Srbije - u rukovodstvu te republike čak su pos­
tojale tvrdnje da je iredenta u samom vrhu Kosova. Slična reagovanja stizala
su i iz Makedonije.
Događaji na Kosovu, ustvari, su otvorili sudbinska pitanja odnosa u
Jugoslaviji. Otvorili su pitanja međunacionalnih odnosa. U Federaciji su
stavili na dnevni red, kao jugoslovenski problem, odnose između Srbije i
njenih pokrajina. To je tražilo da se stalno vraćamo poukama koje se moraju
izvući iz kosovskih događaja.21 Bilo je, pored ostalog, očigledno da je jedan
od uzroka tog stanja birokratizacija organa vlasti - bila je izrazita njihova
zatvorenost u sebe i odvojenost od naroda. To nije bila samo pojava na
Kosovu - Kosovo je samo upozorilo do čega to može da dovede. Ocjenjivali
smo da se u reakcijama na kosovske događaje osjeća da su ohrabrene central­
ističke tendencije i to posebno u Srbiji. Snažnije se počela ispoljavati
birokratsko-dogmatska svijest.
Predsjedništvo države na sjednici od 4. novembra je zaključilo da se ubrza
rad na zajedničkoj platformi jedinstvenih ocjena o uzrocima i putevima pre-
vazilaženja kosovskih događaja. To je učinjeno zbog različitih ocjena stanja na
Kosovu poslije nemira i nejednakog reagovanja i angažovanja u podršci pozi­
tivnim naporima za stabilizovanje prilika u toj pokrajini. Sticao se utisak daje
u mnogim javnim reagovanjima Kosovo stalno na optuženičkoj klupi; da mu
se stalno sudi. Time je rukovodstvo na Kosovu bilo izloženo velikom pritisku
i javnom nepovjerenju. O pozitivnim naporima u toj pokrajini javnost je,
objektivno, malo znala.
Platforma je, kao zajednička, jugoslavenska, usvojena na sjednici
Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista 21. novembra 1981. godine.
Ona je usvojena i kao kongresni dokumenat na 12. kongresu Saveza komu-
nista Jugoslavije u junu 1982. godine.22_______________________________
21 Mi smo u Bosni i Hercegovini insistirali na maksimalnoj budnosti i odlučnom političkom reago-
vanju prema svim pojavama nacionalizma. U razvoju teritorijalne odbrane i društvene samozaštite,
vodili smo računa o iskustvima iz kosovskih događaja i o mogućnosti da se iz redova ekstremne
em igracije spolja mogu kod nas organizovati razni teroristički akti - podmetanje eksplozija,
diverzije, atentati i si.
22 U Platformi su date već pomenute ocjene događaja na Kosovu. Zatim analiza uzroka koji su doveli
do tih događaja - posebno onih problema i političkih grešaka koji su otvorili prostor nacionalizmu.
Utvrđeni su pravci zajedničkog djelovanja da se uzroci i posljedice događaja prevazilaze: političkim
sredstvim a, razvojnom strategijom, zajedničkim angažovanjem u punoj ravnopravnosti Albanaca,
Srba, Crnogoraca, Turaka i drugih; solidarnom podrškom tim naporima iz svih dijelova Jugoslavije
88 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Nije doživjela, nažalost, dosljednu realizaciju ni na Kosovu, ni u zemlji u


cjelini.23

Pucanj rukovodstva Srbije na


političko jedinstvo u Federaciji

Poslije kosovskih događaja u martu i aprilu 1981. godine u Srbiji su se


uvećale pojave javnog ispoljavanja, inače prisutnog nacionalizma. To je
posebno zahvatilo dio štampe u toj republici. Pisano je o Kosovu sa snažnom
aromom revanšizma, osvetoljubivosti i, naravno, nacionalističke strasti. Širilo
se, tako, neraspoloženje prema Albancima i nepovjerenje u albanske kadrove.
Tražile su se promjene odnosa u Srbiji prema centralizaciji i faktičkom
reduciranju autonomije Kosova i Vojvodine. Takva štampa, pri tome, nije, nar­
avno, izražavala neku svoju politiku, niti je reflektovala nacionalizam samo
desnih reakcionarnih snaga - bio je to izraz onoga što je postojalo i u samom
rukovodstvu Srbije.
U Srbiji se, ustvari, tih mjeseci vršilo svojevrsno prebrojavanje i ocjenji­
vanje raznih sredina u Jugoslaviji kako se drže prema Kosovu - to je mjereno,
naravno, političkom optikom rukovodstva Srbije. Tvrdilo se, tako, da su na
jednoj strani oni koji se nedovoljno angažuju na način kako to misli rukovod­
stvo Srbije (Bosna i Hercegovina, Hrvatska i obje pokrajine), a na drugoj oni
koji se angažuju ili pokazuju razumijevanje za stavove Srbije (Makedonija,
Crna Gora i Slovenija). Sjećam se da mi je u julu 1981. godine, javio jedan
poznanik iz partijskog rukovodstva Beograda o ljutnji vodećih krugova Srbije
zbog navodne šutnje Bosne i Hercegovine o Kosovu. Posebno je prigovarano
što ja, kao predsjednik Predsjedništva ove republike, šutim i ništa javno ne
govorim o Kosovu. Pitano je u srbijanskom rukovodstvu: s kim to Bosna i
Hercegovina koketira; kojoj se tendenciji u Jugoslaviji udvara? Tvrdnje su,
naravno, bile neistinite - štampa u Bosni i Hercegovini je pisala o Kosovu, ali
objektivno i realno. Samo rukovodstvo bavilo se pitanjima uticaja događaja na
Kosovu na odnose u Jugoslaviji i pružalo podršku naporima na Kosovu.
U razmatranjima takve situacije rukovodstvo u Bosni i Hercegovini je u
oktobru i novembru pomenute godine (3. oktobra i 1. novembra) ocijenilo da
dolazi do narastanja nacionalističkih raspoloženja u Srbiji i da se oko
kosovskih događaja osjeća sprega Srbije, Makedonije, Slovenije i donekle
Crne Gore. Tih mjeseci zapažali smo, inače, nekritički odnos rukovodstva
Slovenije prema neprihvatljivim reagovanjima u Srbiji na stanje na Kosovu.
Procjena hrvatskog rukovodstva bila je da se nalazimo pred snažnom erupci­
jom srpskog nacionalizma. Cvijetin Mijatović Majo, član jugoslavenskog
državnog vrha iz Bosne i Hercegovine, prenio nam je posebno jedan detalj iz
nezvaničnog razgovora u Predsjedništvu države. Petar Stambolić, predstavnik
Srbije u državnom vrhu, prigovorio je ostalima da "ne vide daje srpska naci­
ja ugrožena". Mijatovićeva ocjena je bila da nekima u Srbiji treba nemirno
Kosovo - jer se okreću nacionalizmu. Nikola Stojanović je iznio utisak da su
23 O tome je lakode riječ u poglavlju IX.
____________________________________ PRVE GODINE POSLIJE TITA... 189

u Srbiji krenuli u dugoročniju bitku za promjenu odnosa u Federaciji i da se


vjerovatno radi o strategiji koja će uzdrmati Jugoslaviju.24
Bili smo jedinstveni u ocjeni da postoji više znakova i upozorenja da može
doći i do ozbiljnijih negativnih poteza od strane vrha Srbije.
To se i dogodilo.
Koncem decembra održana je neuobičajeno duga, trodnevna sjednica
Centralnog komiteta srpskih komunista (24.-26. decembar). Bila je formalno
posvećena pitanjima odnosa u toj republici. Razmatrala je, ustvari, odnose
između Republike i njenih pokrajina. Samo dio onoga što je na toj maraton­
skoj sjednici rečeno bio je objavljen - onaj dio koji je sadržavao najnegativni-
je tvrdnje i stavove izrečene na toj sjednici nije prezentiran javnosti. Posebna
radna grupa plenuma se brinula o tome.
Dominirala je osnovna tvrdnja da ne postoji jedinstvo sistema u Srbiji; da
se Srbiji osporavaju svojstva nacionalne države srpskog i drugih naroda i nar­
odnosti koji žive u njoj; da Srbija nije u punoj mjeri konstituisana kao državna
zajednica; da se pokrajine pojedinim saveznim zakonima izdvajaju iz Srbije i
izjednačavaju sa republikama; da postoje tendencije pretvaranja Srbije u fed­
erativnu zajednicu; da se pokrajine ponašaju kao republike, itd. Izrečene su
tom prilikom i veoma ekstremne tvrdnje da Srbija nije ostvarila ravnopravnost
u Jugoslaviji,25 da je Srbija republika cjelokupnog srpskog naroda u
Jugoslaviji, a to znači i Srba u Bosni i Hercegovini (dakle, jednog od tri nar­
oda u toj republici, odnosno 1,300.000 Srba Bosne i Hercegovine), u

24 Mnogo ranije nas je Cvijetin Mijatović upozorio na pojave nacionalizma u i iz Srbije. Zabilježio
sam da nam je u novembru 1977. godine na konsultativnom sastanku rukovodstva Bosne i
Hercegovine, ispričao kako mu se Stevan Doronjski, član državnog i partijskog predsjedništva
Jugoslavije iz Vojvodine, žalio da su jedva uspjeli u dokumenat sa sjednice Predsjedništva srpskih
komunista ubaciti riječi "velikosrpski nacionalizam". Doronjski mu je tada rekao da glavni prob­
lem u Srbiji nije odnos sa pokrajinama nego nacionalni odnosi.
25 I prije ovog plenuma Petar Stambolić, vodeća politička ličnost Srbije u tom vremenu, je u sep­
tembru te godine, na sjednici Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista, insistirajući da
Dragoslav Draža Marković bude izabran u Predsjedništvo tog foruma i preuzme dužnost predsje­
davajućeg, je r je došao red na predstavnika Srbije u vrhu Saveza komunista Jugoslavije, tvrdio
kako Srbija u političkom vrhu Jugoslavije nije bila ravnopravno zastupljena i kako bi se ovim
ispravila greška koja je njoj činjena. To je bila indirektna, ali providna kritika Tita da je stavljao
Srbiju u neravnopravan položaj.
Stambolić je i za Titova života iznosio slične tvrdnje. U razgovorima u Predsjedništvu jugoslaven­
skih komunista, poslije Kardeljeve smrti (početkom 1979.), kako nas je obavijestio Branko Mikulić,
on je tvrdio kako od 1966. godine nema nikoga iz Srbije u neposrednoj okolini Tita. Tada je tražio
izbor D. Markovića u partijsko Predsjedništvo Jugoslavije, zahtijevao da se o tom prijedlogu obav­
ijesti Tito i rekao ako se to ne prihvati da ima pripremljen tekst ostavke na sve funkcije. U oktobru
te godine vršene su. u kadrovskoj komisiji partijskog Predsjedništva Jugoslavije, konsultacije o
predsjedavajućem. Suprotno pomenutom stavu Stambolića, tadašnji predsjednik Centralnog
komiteta Srbije Tihomir Vlaškalić rekao je da su oni do kongresa dovoljno zastupljeni na vrhu
Federacije i da ne bi preuzeli dužnost predsjedavajućeg Time su željeli izbjeći osporavanje kandi­
dature Markovića do čega bi sigurno došlo, a još više da na to mjesto dode drugi član Predsjedništva
iz Srbije, Miloš Minić, što su predlagali iz Hrvatske, Vojvodine i Kosova. Sa Minićem se srbijan­
sko rukovodstvo već bilo razišlo. Franc Popit je tražio da Centralni komitet Srbije kaže koja je to
ličnost, da se ne bi problemi odnosa u rukovodstvu Srbije prenosili na nivo Saveza komunista
Jugoslavije. Na kraju je, poslije izjave Vlaškalića, izabran Dušan Dragosavac iz Hrvatske.
90 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Hrvatskoj (600.000 Srba) i drugdje. Indirektno je de facto lansirana teza o


velikoj Srbiji. Napadani su, u isti mah, "autonomaši" i "autonomaštvo" iz
pokrajina i njihovih rukovodstava - pripisivan im je separatizam. Čule su se
tom prilikom i teze kako isticanje velikosrpskog nacionalizma, kao najveće
opasnosti, znači razbijanje jedinstva srpskog naroda i kako nisu svi nacional­
izmi jednako opasni. Prvi put javno je izrečena indirektna kritika Tita.
Tvrdeno je daje zaustavio rasprave o odnosima u Srbiji koje su vodene 1977.
godine.26
Osnovne teze na ovom skupu iznosili su Petar Stambolić i Draža Marković.
Draža Marković je, uz ostalo, rekao da u Jugoslaviji postoji pet nacionalnih
republika i Bosna i Hercegovina i pet naroda. Pobrojao ih je (makedonski,
crnogorski, slovenački, hrvatski i srpski) - nije spomenuo muslimanski. To sig­
urno nije bilo slučajno - shvaćeno je, s razlogom, kao negiranje nacionalnog
identiteta muslimanskog naroda i tretiranje Bosne i Hercegovine kao "ana­
cionalne" republike. Nije bilo teško zaključiti da se to podudaralo sa već рго-
turanim tvrdnjama o Bosni i Hercegovini kao vještačkoj tvorevini.
Ovaj skup je, ustvari, na negativan način otvorio pitanje odnosa u
Federaciji. Tražilo se faktički njihovo redefinisanje i rekonstituisanje Srbije sa
posebnim statusom u Jugoslaviji. Ni ovaj puta se nije, na pravi način, tražilo
i nalazilo rješenje za realan problem odnosa unutar Srbije - problem zajed­
ništva u ovoj Republici sa dvije autonomne pokrajine. Za sve probleme Srbije
i u Srbiji viđena je krivica u drugima. Krivci su bili, po ovim ekstremnim teza­
ma, pokrajine i Federacija što "Srbija nije ravnopravna". Doveden je u pita­
nje, zapravo, princip ravnopravnosti republika i pokrajina, naroda i narodnos­
ti, na čemu su zasnivani odnosi u Federaciji. Kosovski događaji su tumačeni
kao posljedica neuređenih odnosa u Srbiji - kao posljedica prevelike
autonomije pokrajina. Upravo na tome posebno su izražene nacionalističke i
velikosrpske tendencije.
26 Radilo se. ustvari, o oštrom sukobu unutar rukovodstva Srbije i sa rukovodstvima Vojvodine i
Kosova, o odnosima republika i autonomne pokrajine.
Dr. Žarko Papić u knjizi "Vreme zastoja" (IP Ekonomika, Beograd, 1990. g., str. 129, 130) kaže:
"Radna grupa Predsednišlva SR Srbije (napomena: na ćelu sa Dražom Markovićem) uradila je tzv.
Plavu knjigu, analizu ustavnog položaja SR Srbije, koja je otvoreno ukazivala na mnoge otvorene
i narastajuće probleme. Knjiga je umnožena u veoma malom broju primeraka, nisu je videli čak
ni članovi tadašnjeg Izvršnog komiteta Predsednišlva CK SK Srbije, što sam i sam bio. O knjizi
je raspravljalo Koordinaciono telo (napomena: nosioci najviših funkcija Republike i pokrajina) 30.
juna. I l i 12. jula. Kritičke primedbe bile su velike i oštre, knjiga je optužena za nacionalistički
pristup, te je povučena kao jednostrana".
U lom sukobu jedni su smatrali da knjiga otvara realne probleme neriješenih odnosa u Srbiji, drugi
da zagovara centralizaciju odnosa u Srbiji i reduciranje autonomije Kosova i Vojvodine i da je
nacionalistički obojena. Prijetio je javni razdor. Intervenisao je i Tito.
Dr. Papić o lome piše: "Tokom leta, 21. jula 1977., o tim raspravama Tita su na Brionima obavestili
Tihomir Vlaškalić, Mahmut Bakali i Dušan Alimpić (napomena: predsednici partije Srbije,
Kosova i Vojvodine). Iz informacija o ovom razgovoru videlo se d aje Tito delovao umirujuće. da
probleme treba mirno rešavati".
Prema dr. Papiću, rasprave i neslaganja su se nastavili u rukovodstvu Srbije u oktobru i novembru,
nastavile su se oštre političke polarizacije. Motivi pojedinih istupa su bili i borba za pozicije u vrhu
Srbije.
PRVE GODINE POSLIJE TITA... 191

„ Ј ? ? ” “ К. suivnv‘ ^plenuma već istupi većeg broja pojedinaca, medu


Т ; к Г 0 Ј VeC rei e n r’ ' Ve° ma u,lcaj nih- Međutim, Centralni komitet
se nije sa tim istupima konfrontirao, nije ih okvalifikovao i odbacio, nije se
tak od njih m ogradio. Bilo je pojedinačnog protivljenja ovakvim ekstremn­
im tezama (Miloš Mirne, Špiro Galović i dr.) - međutim, one su dominirale
ovim maratonskim skupom srpskog političkog rukovodstva.
Politički sadržaj ove sjednice djelovao je u zemlji kao poseban šok.
Izazvao je u Jugoslaviji, i u rukovodstvima i u javnosti republika i pokrajina,
uznenurenost zabrinutost, a ponegdje i izvjesnu dezorijentisanost.
Rukovodstvo Bosne i Hercegovine ocijenilo je da se ovakvim tezama otvara­
ju pitanja stabilnosti i postojanja federativne zajednice - dovode se, ustvari, u
pitanje Ustavom utvrđeni odnosi u Jugoslaviji. Ocijenili smo da je riječ o
udaru na položaj autonomnih pokrajina što može izazvati samo dalje zaoštra­
vanje odnosa. Posebno smo reagovali na istup Draže Markovića i njegovu
negaciju muslimanskog naroda. Bila je riječ o ličnosti za koju smo znali daje
često nosilac velikosrpskih tendencija. Imao je u Jugoslaviji reputaciju
nacionalistički obojenog političara Srbije - njegov istup, u atmosferi kakva je
stvorena na pomenutom skupu, svakako nije bio slučajan.
Prvih dana januara 1982. godine našle su se u Zagrebu delegacije svih
republika i pokrajina na sahrani velikog pisca Miroslava Krleže. Predvodio
sam delegaciju Bosne i Hercegovine i tom prilikom vodio razgovore sa
rukovodećim ljudima iz drugih jugoslavenskih republika i pokrajina. Svi su
bili zaokupljeni pitanjima i ocjenjivanjima šta znači i kuda vodi sve ono što je
pokrenuo politički vrh Srbije. Svi su očekivali da se o tim opasnim putevima,
kojima je krenulo rukovodstvo Srbije, otvori rasprava u Predsjedništvu
jugoslavenskih komunista. I mi u Bosni i Hercegovini smo smatrali da je
takva rasprava na vrhu neophodna.
Do toga, međutim, nije došlo. Propuštena je tako prilika da se u začetku
zaustavi jedna razorna tendencija koja je na najopasniji način prijetila stabil­
nosti i ravnopravnim odnosima u Jugoslaviji.27
U periodu poslije Tita bio je to prvi takav udar jedinstvu i uspostavljenim
odnosima u zemlji. Otvarao se prostor nacionalizmu.28
Sve je to ostavilo traga na raspoloženja i buduća kretanja u Jugoslaviji.
27 Na sjednici Predsjedništva jugoslavenskih komunista članovi iz Bosne i Hercegovine, u prisustvu
Draže M arkovića, postavili su pitanje šta znači to d a je on na sjednici Centralnog komiteta Srbije
pobrojao pet naroda a nije spomenuo muslimanski. On uopšte nije reagovao. Očigledno je bilo.
kako smo i smatrali, da je rekao ono što misli i da se radilo o negiranju nacionalnog identiteta
Muslimana.
Mi smo, inače, tih mjeseci osjećali da se iz Beograda, ne samo iz desničarskih krugova, stvara neg­
ativna atmosfera prema Bosni i Hercegovini. Pojavljivali su se napisi sa tvrdnjama o Bosni i
Hercegovini kao prim itivnoj, birokratskoj sredini koja se despotski razračunava sa svakim ko nešto
slobodno kaže.
28 U razgovorima delegacija Bosne i Hercegovine i Makedonije, u Sarajevu 9.3.1982. godine, pred­
sjednik Centralnog komiteta makedonskih komunista Angel Čemerski nam je rekao kako oni
osjećaju da iz Srbije dolazi "jedan podmukli i opasan nacionalizam" koji je plod paktiranja
različitih nacionalističkih snaga. Rekao je i ovo: "Malo-pomalo, u široj svijesti (u Srbiji) nadvla­
davaju (nacionalistička) mišljenja Dobrice Ćosića".
9 2 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

Jugoslavija u svijetu prvih


godina poslije Tita

Neposredno poslije Titove smrti, mogli smo da ocijenimo da postoji


naglašen interes za naše međunarodno angažovanje i odnose svijeta sa
Jugoslavijom. To je ocjenjivano na proširenim sjednicama državnog vrha i u
Savjetu za narodnu odbranu Jugoslavije. I bosanskohercegovačko
Predsjedništvo u 1980. i 1981. godini često je ocjenjivalo međunarodni
položaj i spoljnjo-političku aktivnost Jugoslavije.
Već u julu 1980. godine, na američku inicijativu, bio je u posjeti Jugoslaviji
predsjednik SAD Džimi Karter. Bili smo svjedoci prije toga daje u američkoj i
svjetskoj javnosti Karteru prigovarano što nije prisustvovao sahrani Tita. I zato
su Amerikanci željeli da se ova posjeta što prije realizuje.29 Tokom posjete
naglašen je američki interes da Jugoslavija nastavi Titov spoljnjo-politički kurs.
Nastavili su se, inače, dobri i korektni odnosi sa SAD, česti kontakti o raznim
pitanjima uzajamnih i međunarodnih odnosa i vrlo razgranata saradnja.
Isti interes za uzajamne odnose i međunarodno angažovanje Jugoslavije
izražen je tokom posjeta koje su te godine uslijedile: premijera Velike
Britanije Margaret Tačer, zamjenika Brežnjeva Vladimira Kuznjecova, pred­
sjednika Zambije Keneta Kaunde, njemačkog ministra inostranih poslova
Hansa D. Genšera i drugih.
Iz razgovora sa Karterom i Kuznjecovim bilo je vidljivo da oni svoje
odnose sa Jugoslavijom i dalje smještaju i u kontekst svog nadmetanja. Sa tog
stanovišta željeli su da utiču na naše angažovanje. Kuznjecov je, naprimjer,
došao sa porukom Brežnjeva u kojoj se sugeriše da je naš interes u aktuelnim
međunarodnim pitanjima istovjetan sa njihovim. Zato i očekuju takvo
jugoslavensko angažovanje u pitanjima evropske saradnje, Bliskog istoka, pa
čak i Avganistana.30
Na sastanku Savjeta za narodnu odbranu zemlje, 29. oktobra 1980. godine,
konstatovano je, kad je riječ o gledanjima svijeta na Jugoslaviju poslije Tita,
da je nepodijeljena pozitivna ocjena značaja i uloge Jugoslavije i u pokretu
nesvrstanih zemalja i u međunarodnim odnosima uopšte. Postojalo je široko
uvjerenje da Jugoslavija nastavlja politiku Tita. Ocjene i komentari
jugoslavenske unutrašnje situacije bili su, međutim, drugačiji. Oni su bili neg­
ativni. Na istoku se tvrdilo da je vezivanje jugoslavenske ekonomije za
ekonomiju kapitalističkih zemalja donijelo nestabilnost i da će SSSR i druge
istočne zemlje činiti sve da "jačaju socijalističke snage u Jugoslaviji". Na

29 Čak su tražili da se u program uključi posjeta Kartera Kumrovcu, rodnom mjestu Tita, što je i
učinjeno.
30 U mjesecima poslije agresije na Avganislan iz SSSR-a su lansirane i pokušavane legalizovati teze
d a je legalna vojna intervencija da se zaštiti socijalizam u zemlji u kojoj je ugrožen, d aje legalna
intervencija kojom se štiti progresivni napredak u jednoj zemlji i ona je prerasla u tezu da jedna
zemlja ne može na svojim granicama trpjeli neprijateljske režime.
Iako je kasnije zaustavljeno lansiranje takvih teza pod pritiskom poraza u Avganistanu.
jugoslavensko rukovodstvo zadržalo je punu opreznost.
PRVE GODINE POSLIJE TITA... 93

Zapadu su postojale ocjene da nismo našli rješenje privrednih problema, da ih


rješavamo parcijalno, da nas događaji prevazilaze i d aje situacija opterećena
i političkim teškoćama. Javljale su se i prve ocjene da je situacija bremenita
opasnostima međunacionalnih sukoba. U nekim reagovanjima bilo je više
tvrdnji da su u krizi sistem odlučivanja i efikasnost na nivou Federacije.
Uporedo sa pozitivnim nastojanjima da se odnosi saradnje i međunarodno
angažovanje Jugoslavije nastave, registrovali smo i neke negativne aktivnosti
prema Jugoslaviji.
Tako je samo mjesec dana poslije smrti Tita bilo agresivnih pokušaja sa
Zapada da se u Jugoslaviji legalizira pravo opozicionog političkog djelovanja,
osnivanje opozicionih glasila i si. Krajem 1981. godine, na primjer, imali smo
pred sobom više informacija i konkretnih primjera spoljnjih pokušaja prodo­
ra u neka sredstva informisanja.
Naglašeno je davana podrška pokušaju osnivanja opozicionih glasila
("Javnost" u Srbiji, jedan časopis u Sloveniji). Takav je bio i smisao tolerisa-
nja i legalnog djelovanja tzv. Demokratske alternative, sastavljene od
jugoslavenskih političkih emigranata koja je djelovala iz Londona. I u kasni­
jim razmatranjima morali smo se baviti ovom pojavom - bilo je više primjera
te vrste sa kojima se zemlja suočavala.
Posjedovali smo, takode, informacije da obavještajne službe nekih zapad­
nih zemalja nastoje da se od raznih emigrantskih organizacija stvori emi­
grantski blok kome bi se dala legitimacija političke opozicije sistemu u
Jugoslaviji. Time bi se opravdalo tolerisanje njihovog djelovanja u nekim
zemljama Zapada. Željela se ukloniti odioznost prema tim organizacijama
terorističke i subverzivne orijentacije, jer se tolerisanje djelovanja takvih
organizacija nije moglo pravdati.
U 1981. godini registrovano je, a potom razmatrano na sjednicama
državnog vrha, pojačano agresivno propagandno angažovanje iz Bugarske i
Albanije vezano za nemire na Kosovu.
Posebno je, takode, analizirana usmjerenost jugoslavenske spoljnjotr-
govinske saradnje. Zabrinjavala je velika orijentacija prema zemljama Istoka,
gdje su u manjoj konkurenciji lakše plasirani jugoslavenski proizvodi. U
1980. godini, na uvoz i izvoz sa SSSR-om i istočnim zemljama odlazilo je 46
odsto ukupne jugoslavenske razmjene. Zapadne zemlje su učestvovale sa 38
odsto, a zemlje u razvoju sa 16 odsto. To je, naravno, bilo suviše jednosmjer­
no sa stanovišta spoljnjotrgovinske stabilnosti i političkog rizika u cjelini.
Naročito je zabrinjavalo veliko povećanje ekonomske razmjene sa SSSR-om.
Upravo te godine nastojalo je državno i političko rukovodstvo zemlje da
određenim mjerama zaustavi takav trend.
III. POGLAVLJE

EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA -


PRVI OZBILJAN RASCJEP U VRHU PARTIJE

Izabran sam 15. maja 1982. godine, uz punu saglasnost svih republika
i pokrajina, za jednogodišnjeg predsjednika Savezne skupštine
Jugoslavije.
Parlamentarnim sastavom, na čije čelo sam došao, ulazilo se, ustvari, u
treću godinu posttitovskog perioda. U godinu u kojoj su se pojave stagnacije
u privrednom i ukupnom razvoju očitije ispoljavale. Bilo je sve očiglednije
da ekonomske teškoće nisu prolazna pojava. One nisu bile ublažene dota­
dašnjim mjerama. Naprotiv, uvećavale su se. Ulazili smo, ustvari, u ekonom­
sku krizu čiji su uzroci u privrednom sistemu. Taj sistem je bio mješavina
ograničenih elemenata tržišne ekonomije, dominantnih elemenata tzv. dogov­
orne ekonomije,1 i visokog stepena državne intervencije. Svijest da se, zapra­
vo, nalazimo u ekonomskoj krizi i da su nužni radikalni reformski zahvati,
nije nadvladavala. Bili smo zarobljenici uvjerenja daje sistem dobar - po tom
uvjerenju radilo se o lošem ostvarivanju tog sistema i da se teška ekonomska
situacija može prevladavati njegovim popravkama i interventnim mjerama
države.
"Dogovorna ekonomija" je (neuspio) jugoslavenski izum. Nespremnost orijentacije na potpuniju
tržišnu privredu, shvatanje da državno adm inistrirale povredom reprodukuje i jača birokratskl
sistem- tražeći ekonomski sistem koji bi odgovarao sistemu samoupravne demokrat.je, došlo se do
koncepta tzv. dogovorne ekonomije. To je, uprošćeno govoreći, značilo da se pitanja razvoja,
ekonomskih i tržišnih odnosa regulišu dogovorima: na nivou Federacije između republika i pokra­
jina- zatim dogovorima u okvim pojedinih privrednih grana - u privrednim komorama; u okviru
pojedinih proizvodnih cjelina između preduzeća povezanih u proizvodnom ciklusu ( s o m e ,
repromaterijal, finalni proizvod, plasman) itd. Dogovorima su se utvrđivali proizvodni programi,
zajednička proizvodnja uzaiamne ispomke, uvoz i izvoz, cijene i si. To, naravno, nije moglo zami-
niti supslituisati a ni obuzdati ekonomsku logiku i zakonitosti, n,t, harmonizira,,
različite ekonomske interese onih koji se dogovaraju. Pokazalo se da taj sistem mje realno ostvariv,
da ne vodi privrednom napretku i d a je postao faktor stagnacije . krize
9 6 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

KONSTITUIRANA SKUPŠTINA SFRD

Dosljedno
provođenje
dogovorenoga
• Raif Dizdarević predsjednik Skupštine SFRD,
Mito M icajkov potpredsjednik, dr Anton Vratuša
predsjednik Saveznog vijeća, Nikola Kmezić
predsjednik Vijeća republika i pokrajina i Milan
Donovski generalni sekretar Skupštine SFRD
• D a na s će Skupština SFRD izabrati
predsjednika i članove Saveznog izvršnog vijeća
te funkcionare i članove drugih organa u
federaciji

BEOGRAD 1R. Petkovlć] - Treći


saziv delegatske Skupštine Jugosla- ti - u Vijeću republika i pokrajina
2lvko Mućalov, delegat iz SR Srbile,
godlSnil mandat Izborom Ralfa Dlz- a u Saveznom vijeću Miloš Ntkolćln.
darevića, delegata Iz SR Bosne 1 delegat lz SAP Vojvodine Pošto su
Hercegovine, za predsjednika Skup­ izabrane verifikacione komisije u
štine SFRJ 1Mitu Mlcalkova, delega­ oba vijeća, po ustaljenoj proceduri
ta iz SR Makedonije, za potpredsjed­ obavljena je verifikacija mandata
nika, dok je Milan Jonovskl imeno delegata. Poslije toga Izabrana je Ko­
van za generalnog sekretara Skup­ misija za izbor 1 lmenovan|a na ćlji
štine SFRJ. Konstituiranju Skupštine prijedlog su Izabrani predsjednici;
Jugoslavije prisustvovali su najviši potpredsjednici 1sekretari Saveznog
funkcionari u Jugoslaviji, među koji­ vijeća i Vijeća republika i pokrajina
ma 1 Sergoj Kraigher, predsjednik te predsjednici 1 Članovi zajednićklh
Predsjedništva SFRJ, dr Dušan Dra- radnih tijela i odbora obaju skur»
gosavac, predsjednik Predsjedništva štinskih vijeća Za predsjednika Sa-
CK SKJ. Dragoslav Markovlć, dosa­
dašnji predsjednik Skupštine Jugo
slavlje, Veselln Duranovlć, predsjed­ potpredsjednika Mlhallo Brajovlć.
nik srv-asa Članovima SIV-a, Marin delegat iz SR Crne Gore. dok je za
Cetinić, Clan Predslednlšlva SK sekretara Imenovan Aleksandar Vu-
SSRNJ. Jln.
Za predsjednika Vijeća republika i
pokrajina izabran je Nikola Kmezić,
revtć je Istakao da je u ovoj fazi r delegat Iz SAP Vojvodine, za potpred­
sjednika Drlta Dobroshl Iz SAP Ko­
sova dok je za sekretara Imenovan
Zoran Mišković. Predsjednik Skup­
štine Jugoslavije Raif Dizdarević kao
kasnijom politika izvršava ; ---- ђ, ggupjtmskih vi­
le najkonkretnije inzistira nt
ti u društvu. Ù tioku sli U nastavku Izbornih poslova za
četverogodišnjeg mandata, naglasio predsjednika Komisije za ustavna pi­
j© Dizdarević. bit ćemo suočeni s tanja izabran je Raif Dizdarević, za
mnoštvom složenih zadataka u gra­ predsjednika Administrativne komi.
đenju i oživotvorenju politike dugo­ sije Sandor Dobo, delegat u Savez
ročnog programa ' ‘ ‘ ' nom vijeću, za predsjednika Komisije
za informiranje Ivanka Vrhovćak,
problemi i proturječnosti kojo će na­ delegat u Saveznom vijeću, za pred­
še društvo odlučno savladavati, traže sjednika Komisije za utvrđivanje is­
puno t složno angažiranje svih sa­ tovjetnosti tekstova Vinko Oroškl.
moupravnih snaga naše zemlje da se delegat u Saveznom vijeću, za pred
u čitavom društvu ea svom ozbiljno­ sjednika Komisije za predstavke i
šću shvati sudbinsko značenje politi­ prijedloge Dragan Rodlč. delegal u
ke ekonomske stabilizacije za našu Saveznom vijeću
budućnost i da se ona svugdje i u U nedjelju će Skupština SFRJ iza­
svemu dosljedno ostvaruje brati predsjednika 1 članove novog
Prvo okupljanje treće generacije Saveznog Izvršnog vijeća te funkcio­
delegatske skupštine Jugoslavije, ko­ nare i članove drugih organa u fede­
ja prema Ustavu počinje svoj četve­ raciji. Ustavnog suda Jugoslavije, Sa-
rogodišnji mandat 15. svibnja obav­
ljeno je u Vijeću republika i pokraji­
na i Saveznom vijeću, gdje su pred
sjedavali. do konstitUl
stitulranjo

»Nedjeljni vjesnik« (5. maj 1982.) o izboru Raifa Dizdarevića na dužnost predsjednika Skupštine
SFRJ.
Raif Dizdarević, sa 16 godina partizan, sa 17 godina partizanski
obavještajac, ljeto 1944. g.
Otpravnici poslova FNR Jugoslavije u istočnoevropskim zemljama (u vrijeme
najvećeg pritiska SSSR i ovih zemalja na Jugoslaviju) sa ministrom inos­
tranih poslova Edvardom Kardeljem u sredini na VI kongresu SKJ u Zagrebu,
novembar 1952. g. Prvi slijeva Raif Dizdarević, otpravnik poslova
Jugoslavije u Bugarskoj.

Prvi predstavnici Jugoslavije u Mongoliji - ambasador Veljko Mićunović


(treći slijeva) i prvi sekretar Raif Dizdarević (akreditovani istovremeno u
ј о ј л -11 / iviongouji) u Ulan Batom. Predaja akreditiva ambasadora
Mićunovića predsjedniku Prezidijuma Velikog Narodnog Hurala Ž. Sambu-u
(u sredini) uz. prisustvo visokih mongolskih funkcionera - juni 1957. g.
Centralnog vijeća Dušan Petrović i Raif Dizdarević) kod predsjednika Egipta
Garnal Abdel Nasera - Kairo, februar 1968. godine.
Posljednji susret sa Edvardom Kardeljom, novembra 1978 g., na Brdu kod
Kranja - delegacija Bosne i Hercegovine i mostarskog Univerziteta »Džemal
Bijedić« uručuje Kardelju diplomu počasnog doktora ovog Univerziteta. Uz
E. Kardelja R. Dizdarević, B. Mikulić i rektor Bela Ler.

Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u periodu


1978.-82. godina. Slijeva nadesno: Ivo Jerkić, Mićo Rakić, Hajra
Marjanović, Mile Perković, Nikola Stojanović, Raif Dizdarević, Zaga
Umičević, Hasan Grabčanović, Vaso Gačić i generalni sekretar Miso
Vučičević.
Polaganje zakletve u Skupštini Jugoslavije nakon izbora Raifa Dizdarevića za
saveznog sekretara za inostrane poslove SFRJ - maj 1984. godine.
Razgovor u pauzi sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista
Jugoslavije (1985. g.) - Branko Mikulić, Raif Dizdarević, Dragutin Kosovac,
Nijaz Dizdarević.

Primopredaja dužnosti predsjednika Predsjedništva Socijalističke


Federativne Republike Jugoslavije - dotadašnji predsjednik Lazar Mojsov,
novoizabrani predsjednik Raif Dizdarević i potpredsjednik Stane Dolanc -15.
maj 1988. godine.
Susret sa poglavarima vjerskih zajednica tokom prijema u Predsjedništvu
SFRJ povodom Dana Republike 28.X I 1988.g.

Susret i dogovor sa novoimenovanim predsjednikom Savezne Vlade


Jugoslavije Antom Markovićem - januar 1989. g.
Raif Dizdarević napušta, a Janez Drnovšek preuzima dužnost predsjednika
Predsjedništva SFRJ - pred Skupštinom SFRJ 15. maja 1989. g.
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA... 97

U toj godini su se izrazitije počeli javljati problemi jedinstva - i u Savezu


komunista, i u sistemu odnosa u Federaciji, i unutar pojedinih republika, i u
političkom i državnom vrhu Jugoslavije.
Takva je bila situacija u kojoj se našao novoizabrani parlament Jugoslavije
i u kojoj sam obavljao dužnost njegovog predsjednika.

Ekonomske teškoće
dramatično narastaju

Privredna situacija se od početka 1982. godine dramatično pogoršavala.


Podaci koji su dolazili u Skupštinu govorili su da proizvodnja opada, a svi
sektori potrošnje rastu. Trošilo se nezarađeno - stvarani su deficiti. Inflacija je
zabrinjavajuće rasla i razorno djelovala - obezvrjeđivala je sve što se dobrim
poslovanjem postiže. Rastao je i dalje platni deficit. Došlo je do dramatične
krize otplate dugova.2 Devizne rezerve države bile su gotovo u potpunosti
iscrpljene. Zemlja je bila na najnižem nivou sposobnosti da plaća obaveze
prema inostranstvu. Zbog kašnjenja nekih otplata3 Jugoslavija je bila u poje­
dinim trenucima blokirana na svjetskom monetarnom tržištu. Inostrani part­
neri su, naravno, gubili povjerenje u platežnu sposobnost Jugoslavije. Prijetila
je realna opasnost moratorijuma ili generalnog reprograma otplate duga pod
uslovima koje bi diktirali kreditori - u parlamentu je ocjenjivano da bi i jedno
i drugo imalo katastrofalne posljedice za ukupnu situaciju u zemlji i njen
međunarodni položaj. Na sjednici partijskog vrha Jugoslavije 25. augusta
1982. godine predsjednica vlade Milka Planine je ocijenila ekonomsku
situaciju dramatičnom. Rekla je: "Srljamo u krizu".4 Na ovoj sjednici je oci­
jenjeno da narasta osjećanje nemoći5 i nevjerice da li smo sposobni naći izlaz
iz ovih teškoća. Ta nevjerica zahvata one koji treba da nose teret stabilizacije.
Sve ove teškoće dominirale su radom Skupštine - ta pitanja bila su
pretežno na dnevnom redu skupštinskih odbora i oba doma - Saveznog vijeća
i Vijeća republika i pokrajina. U gotovo svim raspravama iznošeni su prigov­
ori na račun Savezne vlade da neblagovremeno i nepotpuno informiše
2 Otplate duga za čitavu godinu iznosile su oko 5 milijardi dolara - samo u junu i julu dospjele
obaveze iznosile su preko 1.600 miliona dolara.
O problemu prezaduženosti Jugoslavije opširnije u posebnom dijelu ovog poglavlja.
3 Karakterističan je primjer da je Privredna banka Zagreb u junu i julu kasnila sa otplatom blizu 70
miliona dolara. Posljedice su bile tako teške da se o ovome morala održati konsultacija u državnom
vrhu. Hrvatska je saopštila da ne može platiti dospjele obaveze - one su se prebacivale na
Federaciju. Niko nije govorio o tome ko je odgovoran što se došlo u takvu situaciju. Rješenja u
ovakvim slučajevim a su tražena u pozajmicama od Narodne banke koje nisu na vrijeme, ili nikako
vraćene.
4 M. Planine je tada rekla i ovo: "Širi se teza da socijalizam nije u stanju da se ekonomski nosi sa
kapitalizmom. I sami lošom ekonomskom politikom i situacijom doprinosimo toj ocjeni i mišlje­
njima da dolazi trenutak poraza socijalizma kao sistema".
5 O nemoći institucija govori i ovaj primjer: U situaciji kada smo grcali u traženju skupih kratko­
ročnih kredita radi otplate dospjelih obaveza, dugo, predugo, vremena nismo mogli iskoristiti
kredit Investicione banke Evropske zajednice od 200 miliona dolara, jer se vlade republika i pokra­
jina nisu mogle dogovoriti o njegovom korištenju.
98 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Skupštinu o stvarnom stanju kada je riječ o pomenutim teškoćama; da


hronično kasni sa prijedlozima mjera za ublažavanje i zaustavljanje ovako
nepovoljnog stanja u privredi. Tražene su hitne mjere. Takvim zahtjevima su
se završavale tih mjeseci i rasprave u državnom i partijskom predsjedništvu.
Na sjednici državnog vrha 8. septembra je rečeno da konačno treba razbiti
iluzije - radi se o privrednoj krizi koja se produbljuje i nužno je da se poduz­
imaju hitno i administrativne mjere. U Skupštini je 13. septembra održan sas­
tanak vodećeg sastava sa predsjednicima skupština republika i pokrajina i sa
predstavnicima Savezne vlade koji je takode završen zahtjevima Vladi za hit­
nim poduzimanjem i predlaganjem inverventnih i dugoročnih mjera.
Vlada je preduzela više interventnih mjera - donijela je odluke o zam­
rzavanju cijena, o ograničenjima potrošnje energenata, o ograničavanju
iznošenja dinara i deviza iz zemlje, o režimu kojim se kontroliše i ograničava
uvoz i tsl. Izvršena je na insistiranje vlade - i pod pritiskom Međunarodnog
monentamog fonda - devalvacija dinara sa puno neizvjesnosti kakve će biti
posljedice.6
Sve mjere koje su tada poduzimane ostale su u granicama restrikcija.
Primjenjivane su linearno. Pogađale su u privredi i loše i dobre. Djelovale su
destimulirajuće na one koji su pozitivno privređivali i poslovali. I pored toga
one su u tom trenutku bile neizbježne - nešto se naprosto moralo hitno pre-
duzimati. U Skupštini su od Vlade zahtijevani kompleksniji programi stabili-
zovanja prilika u pojedinim domenima privrede i tržišta, posebno mjere za
suzbijanje inflacije.
O zahtjevima i mišljenjima Skupštine vodio sam dug razgovor sa premi­
jerom Milkom Planine 27. oktobra 1982. godine. Uz osnovni zahtjev da se
izrade kompleksniji programi, prenio sam joj stav da se u Skupštini zahtije­
vaju mjere koje će spriječiti da devalvacija izazove novi val inflacije i da se
njeni efekti brzo istope; ali i mjere koje otklanjaju disparitete u cijenama.
Prenio sam nezadovoljstvo skupštinske većine što je Vlada mimo Skupštine
odlučila da se, i pored devalvacije, zadržavaju i povećavaju izvozne stimu­
lacije na koje je odlazilo preko 10 odsto društvenog proizvoda. Radilo se o
velikom prelijevanju finansijskih sredstava unutar Jugoslavije u korist jednih
na uštrb drugih.7 Milka Planine je prihvatila ove zahtjeve i mišljenja;
objašnjavala je neizbježnost devalvacije i sporost u predlaganju drugih mjera.
6 Nacionalna valuta je devalvirana za 40%. Za toliko je povećan dinarski dug svih korisnika stranih
kredita, što je bilo veliko opterećenje privrede. Na deviznim štednim računima građana bilo je
7.000 miliona dolara. Devalvacija je povećala njihovu dinarsku vrijednost za 40% i to je morala
snositi država kao garant štednje. Devalvacija, osim toga, donosi veću korist onom dijelu
stanovništva koje posjeduje devize nego privredi. Osnovno je pitanje u vezi sa devalvacijom bilo:
koliko će povećati inflaciju. Vlada nije poduzela i predložila mjere koje bi to spriječile.
7 Očekivalo se da će poslije devalvacije, koja je donosila koristi izvoznicima, biti smanjeni izvozni
podsticaji. Dogodilo se obratno. Sve smo skuplje plaćali vlastiti izvoz. Tražio sam od M. Planine
odgovornost saveznog sekretara za finansije Jože Florijančiča koji je promijenio datum odluke o
novim podsticajima što je imalo ozbiljne finansijske posljedice - u korist izvozne privrede i nje­
gove republike (Slovenije). To je tipičan primjer kolike su i kakve posljedice takvih prava savezne
administracije - jednim potezom pera su ogromne sume preusmjeravane u korist jednih na štetu
drugih.
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA... 99

Žalila se na sporost i slab kvalitet rada savezne administracije u kojoj se još


uvijek nije radilo na prijedlozima kompleksnih programa i dugoročnije
ekonomske politike.
U skupštinskim raspravama koje su slijedile o ekonomskoj politici za
1983. godinu prihvaćena je strategija oslonca na vlastite snage maksimalnim
ekonomskim stimuliranjem punog korištenja postojećih kapaciteta, proizvod­
nih mogućnosti, supstitucije nekih uvoznih proizvoda, svođenja potrošnje u
okvire realnih mogućnosti i si. Spoljnju podršku bi trebalo koristiti za ost­
varivanje ove strategije. Više rasprava i razlika u insistiranju na ovoj strategi­
ji bilo je između Vlade i Skupštine, nego u samoj Skupštini. Iz Vlade nisu
predlagane mjere ostvarivanja ove orijentacije. I dalje se pretežno trošila
energija u zatvorenom krugu: otplate dugova - nova zaduživanja radi otplata i
pokrivanja deficita - pregovaranja i pogađanja sa Međunarodnim monetarnim
fondom. Postojale su i u ovim raspravama su se oštro ispoljavale razlike o
odnosima sa MMF-om i uslovima koje je nametao našoj ekonomskoj politi­
ci.8 Razlike u Skupštini su postojale. Devalvaciju su podržavale delegacije
Hrvatske i Slovenije, koje su učestvovale u jugoslavenskom izvozu sa 60
odsto i takva mjera im je donosila koristi. Podržavali su je i pojedini delegati
iz drugih republika koji su izražavali interese izvozne privrede (posebno iz
Beograda, gdje je bila velika koncentracija izvozno-uvoznih firmi). Većina iz
drugih republika i obje pokrajine je upozoravala na posljedice koje ih
pogađaju. Iste razlike su bile o izvoznim podsticajima i disparitetima cijena.
Ustvari, radilo se o realno različitim interesima, o pitanju jednakih uslova i
pitanju ekonomske ravnopravnosti. U uslovima državnog, a ne tržišnog reg-
ulisanja tih pitanja, razlike su dobijale politički karakter.
U prvim mjesecima 1983. godine nije došlo do očekivanog zaokreta u
ekonomskoj situaciji. Iako su cijene bile zamrznute, inflacija je prelazila
30%.9 I drugi pokazatelji nisu bili bolji. U Skupštini je zahtijevano da se ubrza
i završi rad Komisije za izradu dugoročnog programa ekonomske stabilizaci­
je. U aprilu je to zaključilo i Predsjedništvo Jugoslavije. Komisija je završila
rad i Skupština usvojila Program u drugoj polovini 1983. godine. Rad na pro­
gramu - koliko god se previše odužio i bio kompromisan - pomogao je sazri­
jevanju saznanja da je zemlja ušla u duboku ekonomsku krizu i da se izlaz
mora tražiti u reviziji sistemskih rješenja i razvojne strategije. Uslijedili su
posebni napori Savezne i republičkih vlada, skupština, privrednih asocijacija
i dr. da se opredjeljenja iz Programa ostvaruju. Ćentralni komitet jugoslaven­
skih komunista posvetio je posebnu sjednicu pitanjima najšireg angažovanja
Saveza komunista u mobilizaciji svih faktora u društvu na ostvarivanju
Programa. Ocijenjeno je, tom prilikom, da je to istorijski ispit jer od ostvari­
vanja Programa stabilizacije zavisi sudbina budućnosti Jugoslavije.
8 O odnosima sa MMF-om i tim razlikama detaljno govori poseban dio u ovom poglavlju.
9 Tada je na nivou Federacije postojala interesna zajednica za cijene. To je bio jedan u nizu (neusp­
jelih) pokušaja da se dogovaranjem rješavaju problemi cijena. Ustvari, to je postala zajednica za
povećanje cijena - bila je zasipana hiljadama zahtjeva za veće cijene "novih proizvoda" i nije
uradila ništa osim umnožavanja adm inistrirala i povećavanja cijena. Nije privredu pomakla ni
korak bliže tržišnoj ekonomiji sa mjesta na kojem je na lom putu bila zastala.
100 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Zahvaljujući tim naporima, krajem 1983. i u 1984. godini zabilježeni su


neki pozitivni efekti - zaustavljen je pad proizvodnje i ona i društveni
proizvod su zabilježili mali rast (1-2%); povećan je izvoz; zaustavljen je rast
platnog deficita i si. Inflacija nije zaustavljena - na kraju 1983. godine iznosi­
la je 50% i nastavljena u 1984. godini.
Međutim, ti rezultati nisu obećavali trajniji zaokret ka izlasku iz krize.
Generatori krize sadržani u privrednom sistemu su nastavili svoje djelovanje
- najizrazitije u oblasti tržišta, daljeg rasta inflacije i njenog razornog dejstva.
Nije bila dovoljna samo revizija sistema i razvojne strategije - moralo se u
promjenama ići i dalje, i radikalnije i brže, a saglasnost se sporo postizala.10

Prczaduženost zemlje - dramatičan


problem otplate dugova

Novi saziv Parlamenta bio je suočen sa problemom velike prezaduženosti


zemlje i nemogućnosti plaćanja dospjelih obaveza. Ukupan dug Jugoslavije
iznosio je oko 20 milijardi dolara. Devizna štednja građana, čiji je garant bila
država putem Narodne banke, iznosila je, kako je već rečeno, preko sedam
milijardi dolara. Ona je bila faktički potrošena. Devizne rezerve iznosile su
samo 1,1 milijardu dolara - raspoloživo je bilo, ustvari, samo 200 miliona
dolara.
Nastala je svojevrsna mrtva trka između otplaćivanja i zaduživanja.
Spoljnji dug praktično se nije smanjivao. Jugoslavija je upala u stanje koje
nije mogla da izdrži bez velikih žrtava na štetu sopstvenog razvoja. Dugovi su
postali dio ekonomske krize. Postali su krupno političko pitanje u traženju
puteva savladavanja krize.
Na pojavu nekontrolisanog zaduživanja i teških posljedica koje iz toga
mogu da proisteknu, u više mahova upozoravao je i predsjednik Tito. U već
opisanom razgovoru, koji smo Branko Mikulić i ja vodili sa Titom u novem­
bru 1979. godine u Bugojnu, na moju primjedbu da bi preveliko zaduživanje
i visoki platni deficit mogli da utiču na naše unutrašnje prilikç i međunarod­
ni položaj, Tito je rekao da bi to bilo jako opasno i da bi to "bilo ono najgore".
Nije, prema tome, bilo slučajno što su se u raspravama o srednjeročnom planu
razvoja zemlje u razdoblju 1981.-1985. godine, čiji je sastavni dio bio
Dogovor organa Federacije, republika i pokrajina o zaduživanju u inos-
transtvu, pojavile razlike o pitanju zaduživanja.
Taj prijedlog Dogovora razmatrali smo i u Predsjedništvu Bosne i
Hercegovine u julu 1981. godine. Bili smo, doista, iznenađeni visinom pri­
jedloga novog zaduživanja, a još više visinom otplata koje će dospijevati. Po
prijedlogu dogovora slijedila bi nova zaduživanja. Dug bi u 1985. godini, rec­
imo, iznosio 25 milijardi dolara ili 1.100 dolara po glavi stanovnika. U istom
razdoblju trebalo bi otplatiti 14 milijardi dolara glavnice i 11 milijardi dolara
kamate - znači 25 milijardi dolara! Otplate koje će pristizati iznosile bi i preko
10 U takvim prilikama okončanje moj mandal predsjednika Parlamenta Jugoslavije - nastavio sam
anga/ovanje kao član Parlamenta.
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA... 101

5 milijardi godišnje. A čitav godišnji izvoz zemlje na konvertibilno područje


nije iznosio više od 6 milijardi dolara. Bio sam zaista šokiran ovim sazna­
njem. Bilo je alarmirajuće - umjesto smanjenja, predlagano je povećanje
duga. Zato sam tada upozorio da "mi nosimo odgovornost kao republika, u
granicama svojih odgovornosti, za to u šta će zemlja ući ovim Dogovorom".
Tražili smo politički dogovor u vrhu zemlje.11 Dogovor je potom pretrpio
neke promjene, ali one nisu hitnije uticale na teret zaduženosti.
Sve do istupa predsjednice Savezne vlade na zajedničkoj sjednici
državnog i političkog vrha zemlje, 9. novembra 1982. godine, nije se egzakt­
no znala visina duga i visina obaveza zemlje prema inostranstvu do 1985786.
godine. Iz Savezne vlade stizali su često različiti i kontradiktorni podaci. Bila
je to, u cjelini, tema zatvorena za javnost, a ni Parlament nije imao potpun
uvid u stvarno stanje. Zato sam posljednjih mjeseci pomenute godine sazvao
zatvorenu sjednicu oba doma Parlamenta. Na naš izričit zahtjev, guverner
Narodne banke, koji je inače Ustavom odgovoran Parlamentu, dao je sve
podatke o dugovanjima: da dug iznosi 20 milijardi dolara; toliko će iznositi i
narednih godina, jer se za otplate moralo ići u nova zaduživanja pod vrlo
teškim uslovima;1112 da smo ušli u period visokih godišnjih otplata koje se
kreću oko 5 milijardi dolara; daje dramatična situacija oko otplata na vrijeme;
veći dio deviznih prihoda ide na otplate; devizne rezerve države su iscrpljene;
mnogi dužnici u zemlji ne izvršavaju obaveze - mora intervenisati Federacija;
pritisak MMF postao je nepodnošljiv i tsl.
Bilo je to, ustvari, otvaranje crnih stranica knjige našeg stanja.13
Postojala je opasnost da zemlja uleti u iznuđeni tzv. generalni reprogram.
U početku vladala je jedinstvenost stava da bi generalni reprogram bio
najnepovoljnija varijanta - malo olakšanje, ali velike žrtve na račun
samostalne ekonomske politike i suverenosti zemlje. Odlučnost je, međutim,
počela splašnjavati. To se osjetilo na sjednici dva predsjedništva 9. novembra
1982. godine. Bile su primjetne razlike oko toga da li istrajati na čvrstom
stavu protiv generalnog reprograma ili dozvoliti da taj stav korozira. Zastupao
sam u toj raspravi gledište - koje je dominiralo u Skupštini - da bi prihvatanje
generalnog reprograma bila kapitulacija sopstvenog puta razvoja i sistema.
To se ponovilo na sjednici partijskog Predsjedništva, 24. decembra 1982.
godine, na kojoj je razmatrano pitanje dugova i međunarodnog položaja zem-
11 Bosna i Hercegovina je tražila da u ukupnom zaduživanju u periodu 1981. -1985. godina učestvu­
je, za konkretne projekte, sa 1.650 miliona dolara, 5lo je bilo skromno učešće u predviđenih 25
milijardi dolara i nije bilo na liniji povećavanja zaduženosti.
12 Koliko su dugovi iscrpljivali Jugoslaviju pokazalo se u toj i narednim godinama. U periodu 1981.-
1986. Jugoslavija je otplatila 28,3 milijarde dolara, od čega 17,1 milijardu glavnice, a 11.2 mili­
jarde kamata. Dug je na kraju tog perioda iznosio 19,7 milijardi dolara - skoro isto kao i na
početku.
13 Dolazili smo i u sramne situacije zbog nekih neplaćanja. Zato sam na sjednici državnog vrha 8.
septembra, iznio detalje o tužnom padu ugleda Jugoslavije u svijetu - malo je bilo partnera u svi­
jetu kojima nismo bili dužni. Jugoslovenski brodovi plove, rekao sam, traže vanjske usluge, a ne
plaćaju: avioni nacionalne kompanije JAT lete, uzimaju gorivo vani, koriste servise na stranim
aerodromima, a ne plaćaju. Partneri počinju da bježe od nas kao od nekog "gubavca" sa kojim ne
treba stupati u bilo kakav poslovni odnos.
1021OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

lje. Upozorio sam na sve prisutniju ideju o generalnom reprogramiranju dugo­


va. Rekao sam da generalno reprogramiranje dugova znači, ustvari, odlaganje
plaćanja glavnice koja dospijeva, a nastavljanje plaćanja dospjelih kamata -
što ne znači odlaganje plaćanja dugova u cjelini. Zajmodavac pri tome
određuje ekonomske uslove kojim hoće da obezbijedi da se reprogram ost­
varuje onako kako ga on diktira. To znači direktno uplitanje u samostalnost i
suverenost zemlje, vodi nas u bankrot, ne samo ekonomski nego i politički.
Stavlja zemlju u situaciju da mora prihvatiti diktat. Bio bi to krah jugoslaven­
skog ugleda; samostalnog razvoja i nesvrstanog vanblokovskog položaja.
Iznio sam vlastito uvjerenje da bi prihvatanjem takvog generalnog reprogra-
ma jačala zavisnost Jugoslavije od Zapada, ali istovremeno zemlja bi bila
gurana prema Istoku da tamo traži olakšanje i spasenje.
Na ovom sastanku reafirmisan je stav da se ne može ići na generalni repro­
gram. Razlike, međutim, nisu nestajale - vezivane su za razlike u odnosima sa
MMF-om.
Na zatvorenoj sjednici Centralnog partijskog komiteta, 28. februara 1983.
godine, Milka Planine je podnijela informaciju o zaduženosti zemlje i odnosi­
ma sa MMF-om. Savezni premijer je obavijestila da je ostalo nepovjerenje
finansijskog kapitala prema Jugoslaviji. "Svi traže grozne garancije" da će
sredstva biti vraćena. Traže čak mjesečna plaćanja. Posebna uloga u tom
pogledu data je Međunarodnom monetarnom fondu. Riječ je o nepovjerenju
u realnost jugoslavenskih planova stabilizacije i spremnost da se realizuju.
Vlada nepovjerenje i u jugoslavenske podatke. Ističu spremnost na saradnju
idućih godina samo ako Jugoslavija bude ostvarivala svoj stabilizacioni pro­
gram. Ekonomski interes dužnika je da se zemlja osposobi da vraća dugove i
da bude ekonomski partner. To je bolje od reprograma, rekla je Milka Planine
- daje Jugoslaviji veću šansu da ojača orijentaciju na vlastite snage. Ponovila
je razloge zašto je nastala nova situacija sa novim zahtjevima MMF-a. Rekla
je da je "teška odgovornost donijeti odluku da li prekinuti pregovore ili još
jednom popustiti; vladi je to teško i biće još teže - moramo se spremiti i za
najgoru varijantu"!
Milka Planine je tom prilikom poiemisala sa upozorenjima da ulazimo u
ovisnost od Zapada i činimo ustupke na štetu suvereniteta. Dio toga odnosio
se i na česta mišljenja koja su se čula u Saveznom parlamentu i na moja upo­
zorenja. Na ovu opasnost, rekla je, trebalo je misliti kada smo se zaduživali,
a nismo povećavali izvoz na Zapad. Obavijestila je da Savezna vlada priprema
kompletnu informaciju o problemima spoljnje likvidnosti i mjerama koje se
predlažu.
Jugoslavija je upala u prezaduženost kada su dramatično rasli dugovi
zemalja u razvoju i kada su kamate na već uzete i na nove kredite enormno
rasle. Tada, i u godinama koje su dolazile, dug zemalja u razvoju narastao je
na 1.000 milijardi dolara. To je postao nesnosan teret tih zemalja, pa je, kao
takav, postao jedan od najakutnijih problema međunarodnih odnosa u cjelini.
Javljale su se i uvjerljive tvrdnje da je riječ o neokolonijalnoj politici razvi­
jenih zemalja, kojima je MMF samo instrumenat za ostvarivanje takvih cilje-
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA... 103

va. U međunarodnom rječniku tada se pojavio i termin "finansijska bomba" i


tvrdnja finansijska bomba je efikasnija od atomske" - za ciljeve onih koji su
tom bombom raspolagali. Tadašnji ministar inostranih poslova Lazar Mojsov,
na sjednici državnog vrha 23. juna 1982. godine, rekao je da ne treba imati
sumnje da će finansijska bomba biti upotrebljavana. Kasnijih godina, kao
savezni sekretar za inostrane poslove Jugoslavije, baveći se problemom dugo­
va koji su nas toliko iscrpljivali, često sam slušao ovakve tvrdnje.
Da li je Jugoslavija uletjela u smišljenu politiku, ili u zamku - kako se tada
često govorilo - prekomjernog zaduživanja pod povoljnim uslovima, koji su
kasnije pretvoreni u nepodnošljivo iscrpljivanje, ili se sasvim stihijno našla u
takvoj situaciji? I u jednom i u drugom slučaju istina je da se Jugoslavija sama
dovela u taj položaj. Ako je i bila zamka, Jugoslavija je uletjela u nju - niko
nas u takvo stanje nije prisilno doveo. U tome je naša krivnja. A ako nas je
Zapad nečim gurao u krizu ukupnog unutrašnjeg stanja, onda je to činio iscr­
pljivanjem putem dugova Jugoslavije. Može se samo zamisliti šta bi za stabi-
lizovanje ekonomskih prilika u zemlji, a onda i političkih, značilo da nismo
morali godišnje da plaćamo 2-3 milijarde dolara kamata, uz sve ostale žrtve
koje smo, radi otplate dugova, činili. Bio je to, objektivno, faktor slabljenja
Jugoslavije - tu nije mali ulog onoga što je doprinijelo razaranju i rasturanju
zemlje. Da toga nije bilo, otpornost prema svim unutrašnjim opasnostima bila
bi mnogo veća.14

Razlike o odnosima sa Međunarodnim


monetarnim fondom

Razlika o odnosima sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) prela­


male su se i u Saveznom parlamentu. Koplja su se lomila između i unutar
Parlamenta i Savezne vlade, a u jednom trenutku i između parlamentarnog
vodstva i državnog vrha.
Davanje novih kredita vezivano je za dogovore sa MMF-om, a od te
međunarodne monetarne institucije, s druge strane, postavljani su sve teži
uslovi. Parlament o tim pregovorima i uslovljavanjima nije do tada, ni na vri­
jeme, ni potpuno, obavještavan. Kao predsjednik Savezne skupštine, bio sam
nezvanično obaviješten da se upravo dok traju rasprave u Parlamentu o
ekonomskoj politici za narednu godinu pregovara o zahtjevima MMF-a koji
objektivno dotiču temeljna pitanja ekonomske politike i privrednog sistema
zemlje, pa i samog jugoslavenskog suvereniteta. Zato smo službeno iz
Parlamenta zatražili da Savezna vlada o tome obavijesti Savezni parlament.
Vlada je tražila da se to obavi samo u zatvorenom užem vodećem krugu
Parlamenta. To bi značilo zatvaranje informacija o onome šta Parlament, a ne
samo njegovi funkcioneri, obavezno mora znati i prema čemu se treba
opredijeliti. Tražio sam da se sazove sastanak dva nadležna parlamentarna
odbora.
14 P ostoje problem dugova postajao sve teži u svjetskim odnosima i posto sam se lim pitanjem bavio
kao ministar spoljnjih poslova, o tome će u IV i XI poglavlju biti još riječi.
1041OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Zatvorena sjednica, bez prisustva štampe, održana je 20. decembra 1982.


godine. Bio je to dan kada je kulminirao rad na usaglašavanju i utvrđivanju
ekonomske politike za 1983. godinu.
Otvarajući sastanak, postavio sam, na najdirektniji način, listu pitanja
Saveznoj vladi, vezanih za tekuće pregovore sa MMF-om. Smatrao sam da
moramo najdirektnije otvoriti suštinska pitanja o kojima je ranije bilo riječi.
Posjedovao sam informaciju da se jugoslavenski pregovarački tim kreće samo
po površini zahtjeva. Lično sam smatrao da u istoriji naših odnosa nismo bili
suočeni sa sličnim zahtjevima, uslovljavanjima i stranim miješanjem.
Strahovao sam od lošeg presedana.
Potpredsjednik vlade Zvone Dragan, koji je vodio jugoslovenski prego­
varački tim, obavijestio je oba skupštinska odbora (Odbor za ekonomske
odnose sa inostranstvom i Odbor za kreditno-monetarne odnose) o ekonom­
skom stanju sa kakvim se ulazi u 1983. godinu. Postojaće, tvrdio je, "prazni­
na" samo u prvom tromjesečju od 1,7 milijardi dolara, uz dalje drastično iscr­
pljivanje deviznih rezervi. Obećanje MMF-a o kreditima postoji, rekao je
Dragan, ali uz uslov da koncipirana politika u sljedećoj godini ponudi garan­
cije da će biti sprovedena. MMF, inače, traži da se u tu politiku uključi
povećanje kamatnih stopa 30 odsto, limitiranje bankarskih plasmana, deval­
vacija dinara u januaru 12,5 odsto, a potom svakog mjeseca po 1,5 odsto plus
svaki procenat povećanja cijena. Traži se, takode, povećanje cijena energije za
40 odsto, transporta 50 odsto, stanarina 95 odsto. Istovremeno, zahtijeva se
imobilizacija određenih sredstava sa računa društvene potrošnje. Bili su to, po
mišljenjima u Skupštini, ne samo neprihvatljivi, nego u tadašnjim jugoslaven­
skim prilikama i neostvarivi zahtjevi. Vlada je, kako smo čuli od Dragana, uz
neka smanjenja zahtijevanih veličina, spremna prihvatiti ove uslove.
Preneseno nam je da Savezna vlada smatra da veći dio prijedloga MMF-a
predstavlja ono što smo davno trebali sami učiniti. U ime Vlade, Janko Smole,
je tom prilikom rekao da, "ako pritisci odnekud potiču, onda je to od naše
zaduženosti a ne MMF-a". Za oslanjanje na sopstvene snage, po Smoleu,
Jugoslavija nema rezervi. Bilo je očigledno da se Savezna vlada već odlučila.
Izlaganje Dragana bilo je dobrim dijelom improvizacija.15 Plašio je parla-
mentarce nemogućnošću postojanja drugog izlaza. Sve se svelo, praktički, na
to da se strategija oslonca na sopstvene snage napušta i prije nego što je
zaživila. Gotovo smo grubo dovedeni u dilemu: ili prihvatiti što MMF traži,
ili propasti. Mi smo u Skupštini ostali do kraja nezadovoljni stavovima SIV-
a, pa čak i sumnjičavi da nam se podastiru tendenciozne informacije o našim
(ne)mogućnostima.
Zbog svega što smo čuli i ocijenili, zatražio sam hitan razgovor sa pred­
sjednikom državnog Predsjedništva Petrom Stambolićem. Obavijestio sam ga
2. decembra 1982. godine o kritičkim mišljenjima učesnika pomenutog sas-

15 Gotovo po pravilu, Z. Dragan je u svim izlaganjima, prilikom pregov ora sa MMF-om, konstruisao
tvrdnje bez činjenica, tako da je jedini izlaz prihvatanje onoga šta MMF traži. Mislio sam daje on
unosio u odluke Savezne vlade svoje improvizacije i interese dijela privrede svoje republike -
Slovenije.
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA... 105

tanka prema stavovima SIV-a i o ličnim kritičkim gledanjima na tok vođenja


pregovora sa MMF-om. Stambolić je primio naše ocjene sa razumijevanjem.
Slijedila su dalja razjašnjavanja sa Vladom.
Ovim su se, ustvari, razlike o putevima izlaska iz krize samo oštrije ispoljile.
Ptoblem otplate dugova, a time i odnosa sa MMF-om, kao što je već rečeno,
razmatran je 24. decembra i na sjednici partijskog Predsjedništva Jugoslavije.
Prije toga. Savezna vlada je prihvatila samo donekle ublažene zahtjeve MMF-
a. I u ovoj partijskoj raspravi došle su do izražaja pomenute razlike.
Početkom 1983. godine bile su u izgledu nešto veće mogućnosti inostranih
kredita, nakon učinjenih ustupaka MMF-u. Stav vrha Federacije bio je da se
ti krediti moraju strogo namjenski koristiti u strategiji jačanja oslonca na
vlastite snage. Dotok ovakvih sredstava izvana, međutim, počeo je da slabi
ionako nedovoljne napore korišćenja domaćih rezervi i neiskorišćenih
mogućnosti. Osim toga, pošto su sredstva dolazila isključivo sa Zapada,
počeo se u zemlji i van nje javljati utisak da se Jugoslavija okreće ka Zapadu.
Mogućnosti za kredite nisu bile isključivo na Zapadu, niti je, pak, jedina alter­
nativa bio Istok - mogućnosti su bile u više povoljnih kredita iz vanblokovskih
i nesvrstanih zemalja (Kina, Kuvajt i dr.).16 U Saveznoj vladi je bilo opstruk­
cija korišćenju tih mogućnosti.
Već prvih mjeseci 1983. godine pokazalo se da će, podrškom spolja, dug
zemlje rasti za novih 1.300 miliona dolara. Privid d a je sporazum sa MMF-
om konačan nije dugo trajao, kao ni iluzije da novih uslova i ucjena neće biti.
Već polovinom februara najavila je dolazak misija MMF-a sa ciljem "da se
razjasne tehnička pitanja ostvarivanja dogovora". Najprije je sa njihove strane
prikrivan stvarni razlog dolaska, da bi potom iznenadili domaćine novim zaht­
jevima kojima se suštinski mijenja decembarski dogovor. Zahtijevali su, goto­
vo ultimativno, da kurs dinara u martu ponovo kliže za novih 15 odsto, a
zatim svakog mjeseca prema kretanju domaćih cijena plus 1,5 odsto. To bi
bilo dalje obezvrjeđivanje dinara za najmanje 45 odsto. Tražili su da se sa
računa opšte potrošnje izdvoji odmah 10 milijardi, a do kraja godine 55 mil­
ijardi novih dinara, stavi na račun Narodne banke i zamrzne čak do 1985.
godine. To je, ustvari, značilo oduzimanje dragocjenih finansijskih sredstava
umjesto njihovog preusmjeravanja na stabilizacione namjene.
Tim povodom održanje 15. februara konsultativni sastanak državnog vrha
sa pregovaračkim timom Savezne vlade. Predsjednik Predsjedništva Petar
Stambolić je ocijenio da se radi o smišljenom pritisku; da se pokazalo da su
validne ranije ocjene da je MMF instrument politike i interesa SAD; da ono
što smo do sada prihvatili ne ugrožava suverenitet zemlje, ali je otvoreno
pitanje dokle će ići ovakav pritisak.
Glavni pregovarač Zvone Dragan, na pitanje kakve su alternative i
posljedice, odgovorio je da su sa predsjednicom Savezne vlade došli do

16 Kina je bila spremna da nam pod vrlo povoljnim uslovima pruži kredit od 100 miliona dolara. O
tome sam dobio kinesku saglasnost kad sam u februaru 1983. godine vodio parlamentarnu dele­
gaciju u Kinu. Kuvajt je. takode, pokazao spremnost da nam pruži kredite pod vrlo povoljnim
uslovim a i kasnije je bio jedan od najboljih zajmodavaca.
1061OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

zaključka da bi prekid ovih razgovora sa MMF-om izazvao za Jugoslaviju


negativne reakcije stranih banaka, a iako nešto manje, i država. Ukoliko u
Jugoslaviju, po Draganu, ne udu najmanje 3 milijarde dolara, ako želimo da
vraćamo dugove, doći će do još veće blokade proizvodnje i izvoza. Drugu
alternativu je vidio u generalnom reprogramu.
Cijelo izlaganje Dragana, kao i u ranijim slučajevima, sugerisalo je da je
jedini izlaz prihvatanje zahtjeva MMF-a čak i bez pregovaračkog pogađanja.
Potpredsjednik vlade Borisav Srebrić imao je drugačiji stav - bio je odlučan u
negativnoj ocjeni ciljeva novih zahtjeva MMF-a. Ni u Vladi nije bilo jedinst­
va. I u državnom Predsjedništvu je bilo razlika. Vidoje Žarković i Sergej
Krajger su smatrali da uslove MMF-a treba prihvatiti.
Neki članovi državnog vrha dovodili su u vezu pomenuti pritisak sa pred­
stojećim Samitom nesvrstanih zemalja (koji se uskoro održavao u Nju
Delhiju). Naziran je cilj da se utiče na jugoslavensko angažovanje da se uman­
je kritike na Samitu na račun politike SAD i Zapada.
Otvorio sam tom prilikom nekoliko pitanja koja su se stalno ponavljala u
Skupštini: Da li moramo prihvatiti nove uslove i da li Zapad može zanemari­
ti svoj interes da se Jugoslavija ne destabilizuje? Da li je situacija baš takva
da moramo prihvatiti ove uslove ili ići na generalni reprogram? Da li se može
prihvatiti teza da je sve to što MMF traži ono što smo i ranije bez njih morali
činiti? Da li to što se traži odgovara jugoslavenskom kursu stabilizacije? Da
li su zemlje koje su u sličnoj situaciji izložene istom pritisku i da li prihvata-
ju ovakve zahtjeve? Šta je sa potrebnim analizama posljedica koje će zemlja
trpjeti i činjenične ocjene svakog uslova?
I ovaj put, nažalost, Savezna vlada nije dala nikakve analize, niti podatke
o efektima ranije prihvaćenih i novih uslova. Jednostavno su nam servirani
zahtjevi; plašenje posljedicama ukoliko ih ne prihvatimo; guranje da prihva­
timo sve skupa sa svim neizvjesnostima šta će to donijeti. Zaključujući sjed­
nicu, Petar Stambolić nije propustio da naglasi da je evidentno da se radi o
pritisku sa kojim smo računali, ali da sve što smo do sada radili nije ugrozilo
suverenitet i nezavisnost zemlje. Založio se za razradu alternative za slučajeve
"ako sve ovo zariba".
Dan kasnije, 16. februara, u Parlamentu je održan sastanak sa timom
Savezne vlade koji je vodio potpredsjednik Borisav Srebrić. Ispostavilo se da
je Vlada, i prije konsultacija prethodnog dana u državnom Predsjedništvu, pri­
hvatila zahtjeve za obaranje kursa dinara i ograničenje bankarskih plasmana.
Razlog je bio što misija MMF-a nije bila zadovoljna i zaprijetila je odlaskom
- Savezna vlada je odlučila da ponudi nove prijedloge, s tim "da naša dele­
gacija na svaki način okonča pregovore sa pozitivnim ishodom", da se nikako
ne dozvoli prekid, pošto bi sa velikim zakašnjenjem došli do dopunskih sred­
stava.17

17 U svim pregovorima sa MMF-om. i lađa i kasnije vodenim, bio sam i oslao uvjeren da oni nekim
kanalima dolaze i raspolažu sa svim i najiniernijim informacijama o našoj ekonomskoj situaciji, o
raspravama u organima koje se licu pregovora i da su unaprijed znali naše stavove. To je bilo
snažno sredstvo u njihovim rukama u odabiranju onoga čime će vršiti pritisak.
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA... I 107

Ponovili smo i tom prilikom naša ranija pitanja i zahtjeve Vladi.


Konsultacija u Parlamentu bila je za Saveznu vladu samo pokriće za nešto
što je već bilo odlučeno.
Razlike između Saveznog parlamenta i Savezne vlade, pa i dijela državnog
Predsjedništva, oko odnosa sa MMF-om, su se produbile. Sirile su se i javljale
i izvan ovog kruga.
Do sudara je došlo povodom ponovljene konsultacije u državnom
Predsjedništvu 16. februara o pregovorima sa MMF-om. Pošto je - kako je već
rečeno - istog dana o istoj temi bio sastanak u Parlamentu, ovoj konsultaciji
nisam prisustvovao. U toj raspravi u Predsjedništvu Jugoslavije izrečene su
negativne kvalifikacije stavova Saveznog parlamenta. Iz stenograma je bilo
vidljivo da je, na primjedbu Lazara Koliševskog da se o daljem toku pregov­
ora treba čuti mišljenje Parlamenta, Petar Stambolić odgovorio da je
"Skupština na drugoj strani" i da u daljem toku kao prepreke "ostaju
Skupština, ostaju republike - otpor je na raznim punktovima". Tom prilikom
Vidoje Žarković je izjavio da "Savezna vlada, Predsjedništvo države, partijsko
Predsjedništvo - mi odgovaramo za cjelokupnu politiku". Na primjedbu da
rasprava treba da se obavi u Parlamentu, rekao je:
- Ne, ne, ne, mi imamo ustavne obaveze!
Premijer Milka Planine je tom prilikom izjavila da je "u Skupštini takvo
raspoloženje - maltene, šta to radite, u šta nas uvodite", jer "neki drugovi,
naročito iz Skupštine, traže račune, a, međutim, izbor je samo ovo što traži
MMF - ovo ili reprogram".
Razumljivo je da smo smatrali neprihvatljivim ovakav negativan odnos
prema stavovima Parlamenta. Rukovodstvo Saveznog parlamenta18 bilo je
jednodušno da se na to mora reagovati i odbaciti ovakav odnos. Zatražili smo
odvojene sastanke sa predsjednikom Predsjedništva države i premijerom
Savezne vlade.
Ponovili smo im u oba slučaja naše stavove, ocjene i negodovanja. U
odnosima i pregovorima sa MMF-om tražili smo i smatrali neophodnim za
odlučivanje analizu uslova koje nam postavljaju - ocjenu svih efekata zaht­
jeva koje smo prihvatili - i korisnih i nepovoljnih. Ni za jedan uslov to
nismo dobili. Mislimo da se uslovi primaju i o njima odlučuje bez podata­
ka i procjena o njihovim posljedicama. Utisak je da se u pregovorima sa
MMF-om olako i bez pregovaračkog istrajavanja primaju uslovi - partneri
su navikli da lako primamo uslove. Mi nemamo jasan stav dokle možemo
ići - partneri ne znaju granicu preko koje nećemo preći. Niko ne zna gdje
je tome kraj. Da li možemo prihvatiti stav da je jedina alternativa prih-
vatanje uslova MMF-a ili diktirani generalni reprogram? Ne smije se zane­
mariti zabrinutost koja postoji u Skupštini hoćemo li se dovesti u zavisnost.
Insistiramo da se politika koja se utvrđuje u Skupštini može samo u
Skupštini mijenjati.
18 Pored predsjednika, to su bili potpredsjednik Mita Micajkov (Makedonija), predsjednik Saveznog
vijeća dr. Anton Vratuša (Slovenija), predsjednik Vijeća republika i pokrajina Nikola Kmezic
(Vojvodina).
1081OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Predsjednik Stambolić primio je naša mišljenja i negodovanja korektno, nije


oponirao. Obećao je da će Predsjedništvo voditi računa o našim stavovima.
Ni premijer Milka Planine nije osporavala naše prigovore. Rekla je da nije
mislila tako kako smo razumjeli njene riječi.
U svemu je vidljivo da su postojale razlike u ocjeni unutrašnjeg stanja i dal­
jeg razvoja zemlje. To se isto odnosilo na poštivanje u praksi Ustavom
utvrđenih odnosa u Federaciji - Predsjedništva, Skupštine, Vlade, a takode
republika i pokrajina i organa Federacije. Makar i površan pogled na različite
stavove i neslaganja pokazuje postojanje lutanja, pa i stranputica, u traženju
rješenja izlaza iz krize. Vrtili smo se u krugu. Sporo je sazrijevalo saznanje o
dubini krize. I o tome da bez radikalnih zahvata u sistemu, pa i odnosima u
Federaciji, nema sigurnog izlaska iz krize. Bili smo, neko više - neko manje,
zarobljenici shvatanja koja su nas sputavala i činila nesposobnim i neodlučnim
u onome stoje moglo biti pravi izlaz. U godinama koje su slijedile kriza se pro-
dubljavala sve do 1988. godine, kada je nadvladala svijest, a nužda natjerala,
da se mora ući u radikalnu privrednu reformu i potpuni prelazak na tržišnu
privredu. Nažalost, vrijeme će pokazati da je to bilo kasno.
Kada se nakon izvjesnog vremena sagledavalo šta su donijeli uslovi MMF-
a, moglo se zaključiti da zahtjevi koje smo prihvatali nisu odmakli zemlju od
krize. Možda je bliže istini da su nas uslovi - parcijalni, pragmatični, diktirani
interesima zajmodavaca - još dublje gurnuli u krizu. MMF je bio u bukvalnom
smislu instrumenat zapadnih zajmodavaca. inkasant naplate dugova i faktor
diktiranja uslova razvoja zemalja dužnika sa stanovišta interesa najrazvijenijih.
I kad je riječ o odnosima Parlament - Vlada, moglo bi se reći da je po
životnoj logici, kao i u drugim domenima državnog i političkog angažovanja,
u ovom razdoblju bilo mnoštvo primjera i detalja kada je Savezni parlament
trebao da interveniše u odnosima sa Vladom. Pri tome, sa manje ili više usp­
jeha. rješavani su razni problemi i pitanja, razne neusagla.šenosti, pa i razlike,
vezane za shvatanje i tumačenje ustavnih odnosa u zemlji.19

O nekim pojavama koje su ugrožavale demokratski


razvoj sistema vlasti i ustavne odnose u Federaciji

Kroz rad jugoslovenske skupštine mogla su se sagledavati i pozitivna ost­


varenja i negativne tendencije i pojave u ostvarivanju državnog uređenja, sis­
tema vlasti i ustavnih odnosa u Federaciji.
19 Moji lični kontakti, kao predsjednika Saveznog parlamenta, sa premijerom Savezne vlade Milkom
Planine, u pravilu, bili su konstruktivni i korisni, pa i onda kada smo razgovarali o razlikama i o
našim ili njihovim prigovorima. Nosim lični utisak iz pomenute godine zajedničkog rada. a i kas­
nije. kada sam kao savezni ministar za inostrane poslove bio dvije godine član njenog kabineta, da
je Milka Planine posjedovala izuzetne kvalitete političara; d a je sagorjevala u poslu koji je obav­
ljala u veoma teškom vremenu: da su je krasile doista izuzetne vrline i vrijednosti. Njena slabija
sirana bilo je nedovoljno ekonomsko iskustvo, a bila je prisiljena da se bavi pretežno ekonomskom
problematikom. Mnogo teškoća primala je na vlastita leda - republike i pokrajine nisu joj ponudile
kadrove i stručnjake koje je tražila. U nizu prilika mi se na to žalila. Znala je reći da ima osjećaj
stida zbog lošeg kvaliteta onoga što iz vladinih resora dolazi u Skupštinu. Jednom mi je rekla da
je "ta administracija u mentalnoj blokadi".
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA.. 109
Pozu,vna ostvarenja su bila nesumnjiva. Organizacija države i vlast su
obezbjedivali političku stabilnost i punu sigurnost životi građana u eml ,
Jugoslavija je dug, n,z god,na smatrana jednom od najbezbjednijih zemalja u
Evropi. Uz sve stagnantne pojave, živio je sistem neposredne demokracije
putem prava građana na samoupravljanje. Koliko god da su bile nedovoljne
slobode građana one su ostvarivane i osiguravane - neke od tih sloboda i
mogućnost, su bile na zaista zavidnom nivou. Iako su shvatanja i praksa
razvoja demokratskih odnosa u društvu bili ograničeni ili jednostrani,
demokratski procesi su, makar i sa mukom i ograničeno, napredovali. Odnosi
u Federaciji su ostvarivani na osnovama visokog stepena samostalnosti repub­
lika i autonomnosti dvije pokrajine, princip njihove ravnopravnosti i ravno­
pravnosti svih naroda i narodnosti je bio ostvarivan. Postojao je zaista razvi­
jen sistem poštovanja i ostvarivanja nacionalnih prava svih građana i stalna
briga za nacionalnu slogu i zajednički život mnogonacionalne zemlje u kojoj
je na velikoj većini područja postojala nacionalna izmiješanost. I o drugim
pozitivnim ostvarenjima - u zemlji teškog istorijskog naslijeđa - mnogo toga
bi se moglo pomenuti.
Međutim, zbog razloga koji su u godinama što su dolazile vodili zemlju u
opštu krizu (i ugrožavali pozitivna dostignuća), ukazaću na neke negativne
tendencije i pojave koje smo tada osjećali i na njih iz Skupštine Jugoslavije
upozoravali.
Jednom takvom pojavom, pa i devijacijom, u ostvarivanju ustavnog sis­
tema i ustavnih odnosa u Federaciji, mogao bi se označiti prekomjerni nor-
mativizam. To je dobilo takve razmjere da je objektivno gušilo stvaralačku
energiju u ostvarivanju i razvijanju sistema samoupravne demokratije. Postalo
je teret samog sistema umjesto faktor njegovog efikasnog djelovanja i
demokratskog razvoja. Od donošenja Ustava iz 1974. do 1982. godine,
Savezni parlament je donio 609 zakona; Vlada i savezni organi uprave 5.300
podzakonskih akata, a na nivou svake od šest republika doneseno je u pros­
jeku po 600-700 zakona i po 3.000-4.000 podzakonskih akata. Potpunu sliku
takve hipertrofije normativizma upotpunjava podatak daje tada u zemlji pos­
tojalo dva miliona samoupravnih sporazuma i društvenih dogovora, u firma­
ma, velikim sistemima, opštinama i privrednim komorama.20 U sumiranju
jednogodišnjeg rada Skupštine, govoreći o ovoj tendenciji, upozorio sam:
"Epidemija normativizma je počela činiti bolesnim čitav samoupravni sis­
tem".
Drugom značajnom negativnom pojavom mogla bi se označiti i koncen­
tracija odlučivanja i administriranja u organima Federacije. Saveznim zakon­
ima, donesenim poslije Ustava 1974. godine, propisano je oko 11.000
nadležnosti organa Federacije - Savezne vlade i saveznih organa uprave. Nije
bilo teško pretpostaviti šta iza tih nadležnosti postoji kao odlučivanje, propi­
sivanje i nadzor. Postojala je čak tendencija daljeg narastanja takvih

20 Kada smo početkom 1989. godine imenovali Antu Markovića za mandatara, u Predsjedništvu
države od njega smo tražili da u pripreme programa nove vlade uključi anuliranje svih zakona i
propisa koji guše privredu i ne dozvoljavaju joj tržišno ponašanje.
1101OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

nadležnosti stalnim zahtjevima koji su upućivani Saveznoj vladi iz privrede,


republika i pokrajina i u onome što inače nije bilo u nadležnosti Federacije.
To je proisticalo iz činjenice da je na nivou Federacije bilo odlučivanje o
uslovima privređivanja, pa samim tim i o uslovima sticanja dohotka. Jednom
odlukom je moglo doći do boljih ili lošijih uslova, do preusmjeravanja
društvenog dohotka. Toliki broj nadležnosti organa Federacije, naravno,
ugrožavao je i odnose u Federaciji i sistem samoupravljanja. Parlament, a i
premijer Savezne vlade Milka Planine, ukazali su na takvu opasnost. U jed­
nom razgovoru u Skupštini, 1. februara 1983. godine, Milka Planine je upo­
zorila da su "kompetencije (Federacije) određivanja uslova privređivanja, pa
time i sticanja dohotka, ogromne - u tom pogledu postoji stihija ka centraliz­
mu". I lično sam u više prilika, i tada, upozorio da se ta tendencija narastanja
nadležnosti saveznih organa nastavlja, a ne smanjuje. Pokazatelji koje sam
naveo, rekao sam, sami po sebi postavljaju pitanje: kuda nas to vodi sa
stanovišta izgradnje odnosa koje smo utvrdili Ustavom kada je riječ o
Federaciji. "Ja sam siguran, ako se ova praksa nastavi, da će doći do ozbiljnih
devijacija u odnosima u zemlji".
Mi smo iz Skupštine na ovu opasnost upozoravali i rukovodstvo Saveza
komunista Jugoslavije.
Ni do kakve ozbiljnije revizije, međutim, nije došlo - ova tendencija je kas­
nije razorno djelovala na odnose u Federaciji.
Praksa u radu Savezne vlade, takode je, u određenoj mjeri, djelovala na
stanje odnosa u Federaciji. Riječ je o izuzetno glomaznom djelokrugu rada
saveznog kabineta. U četiri godine mandata (1978 - 82) prošli sastav Savezne
vlade održao je 550 sjednica na kojima je razmotrio 15.500 tačaka dnevnog
reda i donio 38.630 zaključaka. Novi sastav Vlade, u razdoblju od 16. maja
1982. do 25. aprila 1983. godine - dakle, za godinu dana - održao je 147 sjed­
nica - svaki drugi dan po jednu, razmotrio 3.833 tačke dnevnog reda, utvrdio
3.500 zaduženja i 3.060 zaključaka! Ovo govori o velikom djelokrugu pitanja
(mahom u ekonomskoj oblasti) kojima se bavila Savezna vlada - samo po sebi
se nameće pitanje kakav je mogao biti kvalitet razmatranja i odlučivanja u
takvoj zatrpanosti sjednica.
U negativne i izrazito opasne pojave po jedinstvo zemlje svakako se mogla
ubrojati i izrazita tendencija autarhičnosti u razvoju i zatvaranju republika i
pokrajina. To je pothranjivao i sistem tzv. dogovorne ekonomije i odsustvo
smjelijeg i potpunijeg tržišnog regulisanja odnosa i uticaja tržišta na jedinst­
vo privrednog područja zemlje. Čak je bilo pojava ograničavanja slobodne
cirkulacije roba - svako je težio da svojim robama snabdijeva svoje tržište.
Gradili su se tzv. dupli kapaciteti bez tržišne logike. U takvoj autarhičnosti
rađalo se usko i nerealno shvatanje nacionalnih i republičkih interesa - i to je
postajalo izvorištem i hranom oživljavanja nacionalizma, pa i prodora u
rukovodstva republika i pokrajina nacionalističkih shvatanja njihovih intere­
sa. A na nivou republika i pokrajina bila je, takode, prevelika koncentracija
odlučivanja, što je isto tako sužavalo prostor slobodnom privređivanju i
većem uticaju tržišta. To je takode djelovalo kao ograničavajući faktor razvo-
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA... 111

ju demokratske sustine rada institucija sistema i demokratske atmosfere u


dijelovima i cjelini zemlje. U praksi se umanjivala ustavna odgovornost i
angažovanost republika i pokrajina za zajednički razvoj Jugoslavije.
Sistem odlučivanja o dohotku takode bi se mogao ubrojati u pojave koje su
proizvodile negativno dejstvo. Društveno opredjeljenje je bilo da radnici treba
da odlučuju o cjelini dohotka. Postavljalo se pitanje, naravno, koliko su ta
opredjeljenja uopšte bila realna u našim uslovima; koliko je to bila želja i viz­
ija, koliko utopija; ali i pored toga valjalo je odgovoriti kroz praksu: koliko se
i kako ostvaruje to opredjeljenje? Nije postojao nikakav sistem egzaktnog
praćenja ko u društvu i o kom dijelu dohotka odlučuje. A najviše odluka i o
uslovima sticanja i o raspodjeli, kao što je već rečeno, donošeno je u organi­
ma Federacije, republika i pokrajina - njima treba dodati i opštine. To je stvar­
alo osjećanje da radnici u tom pogledu, u sistemu samoupravljanja, najmanje
odlučuju o dohotku. To nije bilo samo osjećanje - to je bilo faktičko stanje.
Opredjeljenja su bila deklarativna, a praksa sasvim drugačija. Praksa je
jačala etatističke i centralističke tendencije na svim nivoima državnog organi-
zovanja.
Kada je riječ o ostvarivanju i daljem razvoju sistema i demokratske prakse,
presudan angažman imao je Savez komunista čiji je uticaj na ukupan razvoj
zemlje bio dominantan. Programska orijentacija jugoslovenskih komunista
bila je borba za razvoj i ostvarivanje sistema i za djelovanje komunista u sis­
temu, a ne samo izvan njega, i pogotovo ne iznad njega. U praksi, međutim,
takva orijentacija je često izostajala. U Skupštini se to moglo osjetiti više nego
u nekim drugim institucijama.
Na sjednici partijskog vrha, 25. augusta 1982. godine, govorio sam o tom
raskoraku između proklamovanog i stvarnog. Da li je Savez komunista, zapi­
tao sam, faktički, a ne deklarativno okrenut sistemu i da li i koliko djeluje u
sistemu.21 Bio sam kategoričan da to nije slučaj. U više prilika tih godina
postavljano
p je na
u jia v ija n v jv nu ovaj
v»uj ilini sličan ------------
način -to гpitanje.22 ->
Bilo je evidentno da je Savez komunista u vlastitoj praksi bio sve manje
konkretno angažovan u otvaranju, podsticanju i razvijanju demokratskih
procesa,
U lU lC id , uU Mstvaranju
V d lflM JU udemokratske atmosfere u društvu u cjelini
v i l i u i v i u w m v ------------------- ^ i u svim sred-
inama. __
mama. U svemu je .bilo .<
više•w i ii i. '
deklarativnosti м лл*/ч 1г/чп1/ r a t n a n l/P I IP П л 1 г IP K lO
nego konkretne akcije. Dok je bio
nndlar demokratskih procesa i promjena u društvu - a bio je u dužem perio-

22 Na prim jer, mi smo u Bosni i


nja organa i organizacija Sa\
društvene atmosfere, konstato>
imati apsolutni prioritet.
112 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

demokratske pomake, kada je podlegao dogmatizaciji svog doprinosa u


traženju puteva demokratskog razvoja, neposrednog učešća i uticaja radnika i
građana, kada to nije bilo najhitnije u njegovom konkretnom angažmanu - sta­
gnacija i nazadak su zagospodarili. Opšta kriza je bila neizbježna. To je sve
više postajalo stanje u godinama koje su dolazile.

Kako je ocjenjivana političko-bezbjednosna


situacija u Jugoslaviji 1982.-1983. godine

Bilo je normalno što je u nastaloj, fluidnoj situaciji u toku 1982. i 1983.


godine, u organima Federacije više puta razmatrana političko-bezbjednosna
situacija u Jugoslaviji.
U Odboru za unutrašnju politiku Saveznog parlamenta, 22. juna 1982.
godine, tadašnji savezni ministar za unutrašnje poslove Stane Dolanc, prezen­
tirao je osnovnu ocjenu da je sa stanovišta bezbjednosti najugroženija
ekonomska oblast u društvu. Osjećala se, kako je rekao, strategija spoljnjih
pritisaka i izazivanja ekonomskih lomova u Jugoslaviji. Ekstremna politička
emigracija orijentisala se "na ekonomski rat protiv Jugoslavije." U zemlji je
zabilježen veliki porast privrednog kriminala - samo u 1981. godini reg-
istrovano je 19.000 djela privrednog kriminala, najvećim dijelom u oblasti
spoljnje trgovine, bankarstva i unutrašnje trgovine. Na sceni je bio i tipičan
"jugoslavenski izum" - pojave tzv. "društveno-korisnog kriminala"; odnosno
izigravanje i kršenje propisa radi sticanja koristi pojedinih firmi.
Na sjednici državnog vrha, 6. jula 1982., Stane Dolanc je ponovio iste
ocjene. Otvorio je, međutim, tom prilikom pitanje kontraobavještajne zaštite
organa Federacije u kojima je radilo blizu 20.000 zaposlenih "o kojima prak­
tički ne znamo ništa", rekao je Dolanc, pošto služba bezbjednosti, nije smjela
ulaziti u te organe. O tome je otvorena vrlo ozbiljna rasprava - šta može pokri­
vati služba bezbjednosti a da se to ne pretvori u totalno pokrivanje i kontrolu
sa svim velikim opasnostima. Insistirao sam tom prilikom na samozaštitnom
obezbjedivanju organa Federacije, tj. da zaposleni putem svojih
samoupravnih savjeta i odbora vode brigu o zakonitosti ponašanja, o
poštovanju propisa bezbjednosti i si. Taj stav je podržan i reafirmisan stav da
služba bezbjednosti ne može pokrivati ove organe.
Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, nakon pomenute rasprave u
državnom vrhu, pripremio je odgovarajuće zaključke koje je potom, 13. okto­
bra 1982. godine, razmatralo državno Predsjedništvo. Osnovna ocjena je bila
da teška ekonomska situacija proizvodi negativna politička raspoloženja i
posljedice i da je Jugoslavija sa Zapada izložena finansijskim pritiscima i
teškim ekonomsko-finansijskim zahtjevima putem MMF-a. U raspravi je kon-
statovano da dolazi do prodora nacionalizma, koji je podstaknut i ohrabren
događajima na Kosovu 1981. godine, unutrašnjim teškoćama i spoljnjim uti-
cajima.
Političko-bezbjednosna situacija razmatrana je i na zajedničkoj sjednici
državnog i partijskog vrha, 10. maja 1983. godine. Stane Dolanc je u uvod-
-------------------------------g jg N O № K A KRIZA I NEMOĆ 1NSTTTÏ i n i . |,

intenzivno djeluju kleronacionalisti Izrazito ie ^ 146' Stakd0 Је da Posebno


legalizovanja opozicionih ak.ivnosli uz podršku pL " a t j u t
napadi na vrijednosti i ličnosti rpvni..oi;n d • v Ud- povećavaju se
obavještajnih službi prema Jugoslaviji. Situacija na КоГоГјероЈо^апа™ ah
, dalje traje pnt.sak za iseljavanje Srba i Crnogoraca sa K o so v aT o m ori
likom savezni ministar za narodnu odbranu Branko Mamula informirao je da
su u posljednje tr, godine narasli svi vidovi neprijateljskog djelovanja n ema
oružanim snagama. Osnovnu opasnost i za društvo i za Armiju v dio L u
nacionalizmu. Napomenuo je da se vodi specijalni rat sijanjem nevjericc
defetizma, širenjem raznih lažnih tvrdnji o vojsci itd
U raspravi su, ustvari, ponavljane ove i slične tvrdnje.23

Kosovo - nezaobilazna
skupštinska tema

U radu Saveznog parlamenta, kojim sam predsjedavao, bila je stalno


prisutna tema situacija na Kosova. Posljedice događaja u toj pokrajini, 1981.
godine, sasvim razumljivo, nisu se mogle izuzimati iz čestih rasprava o poli-
tičko-bezbjednosnoj situaciji u zemlji, o čemu je bilo riječi. Pitanja o stanju
na Kosovu u Skupštini su najčešće pokretali pojedini delegati (poslanici) iz
^Г^ е’ sa kosova (Srbi i Crnogorci) i iz Crne Gore, i to većinom na nacional­
istički obojen način. Bila su to više pitanja-optužbe, nego pokretanje raspra­
va koje bi doprinijele stabilizovanju prilika u tom dijelu zemlje. Tim povodom
zabilježene su brojne polemike između ovih poslanika i poslanika - Albanaca.
Samo pitanje, zbog svoje težine, delikatnosti i posljedica, tražilo je da
bude predmet angažovanja Parlamenta. U odborima Skupštine razmatrana su
pojedina pitanja - najčešće vezana za iseljavanje Srba i Crnogoraca sa
Kosova. To je bila priprema rasprave na sjednici Saveznog vijeća Skupštine
krajem oktobra 1982. godine. Prije donošenja ocjena i stavova Parlamenta
rukovodstvo Skupštine predložilo je da jedna delegacija ode na Kosovo.
Delegacija Saveznog parlamenta, koju sam predvodio, boravila je na Kosovu
tri dana, (4.-6. novembra 1982.). Uvjerili smo se, i neposredno osjetili, teške
posljedice događanja iz 1981. godine. To je posebno bilo vidljivo u međuna­
cionalnim odnosima. Vidjeli smo, takode, da je problem iseljavanja Srba i

23 Još za života predsjednika Tita, uz njegovo učešće, donesena je "Direktiva Predsjednika Republike
i Vrhovnog komandanta oružanih snaga”, kojom se utvrđuju mjere koje se poduzimaju u slučaju
ozbiljne unutrašnje krize i potresa. Nakon smrti predsjednika Tita, a poslije niza sličnih rasprava i
analiza, taj akt je zamijenjen Smjernicama Predsjedništava SFRJ i SKJ, koje su smatrane državnim
aktom. Pri donošenju ovih akata polazilo se od pretpostavki kakva stanja mogu nastati u
Jugoslaviji poslije smrti predsjednika Tita. Ocjene i rješenja su polazili od toga šta može da
dovede, nezavidno od spoljnjili okolnosti, do vanrednih prilika u zemlji, pa se preciziralo da su to
m eđunacionalni sukobi, neposredno ugrožavanje ravnopravnosti naroda i narodnosti, federativnog
uređenja, osnova ustavnog sistema i si. Precizirano je šta treba činili da se spriječi nastajanje
vanrednih prilika, a šta kad do njih dode.
114 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Crnogoraca pod pritiskom stvorene političke klime, i dalje jedan od najtežih.


Naišli smo, međutim, na mnoštvo primjera da se, doista, vodi široka akcija da
se prevazilaze uzroci i posljedice pomenutih dramatičnih događanja. Stanje je
tada bilo bolje od predstava koje su dominirale u zemlji. Napori su, očito,
tražili veću podršku i pomoć. Kosovski rukovodioci su mi se žalili da upravo
toga nedostaje - nije bilo u potrebnoj mjeri pomoći ni iz organa Federacije, ni
iz Srbije. Sreli smo se i sa posljedicama pogubnog dejstva isključivo nega­
tivnog pisanja o Kosovu dijela beogradske štampe i sijanja sumnji u albanske
kadrove i albansku narodnost u cjelini. Ostao mi je u sjećanju razgovor sa
jednim partijskim funkcionerom u Gnjilanima, učesnikom partizanskog rata.
U poodmaklim godinama i narušenog zdravlja, danonoćno se angažovao u
borbi protiv albanskog nacionalizma i iredente. Sa suzama u očima govorio
mi je o tome kako im se ne vjeruje samo zato što su Albanci. Sumnjiče se i
izjednačavaju sa iredentom, koja bi, inače, prije svih upravo njima najradije
skinula glave. Takva osjećanja vladala su kod više albanskih funkcionera i
političkih aktivista.
Zbog svih tih razloga smatrao sam da javno treba dati punu podršku tim
pozitivnim naporima i upoznati jugoslavensku javnost o pravom stanju stvari
na Kosovu. Trebalo je tim naporima dati podršku samim upozorenjem na
razorno dejstvo publikovanja u štampi samo negativnog i stvaranje negativne
atmosfere prema Kosovu. To sam učinio u nekoliko izjava, posebno na kraju
posjete u razgovorima u Pokrajinskom parlamentu Kosova.24 Te izjave su
dobile širok publicitet.
Uslijedili su odmah napadi na takve moje izjave i ocjene. To je učinjeno i
od strane nekih poslanika sa govornice Saveznog parlamenta, ali najviše u
nekim beogradskim glasilima. Takvo grubo atakovanje trajalo je nekoliko
mjeseci. U Parlamentu Srbije kritikovan je sam čin mog odlaska na Kosovo,
navodno bez prethodnog dogovora sa rukovodstvom Srbije, bez predsjednika
njihovog parlamenta. Tome je dodat sličan baraž napada okrenut prema
saveznom premijeru Milki Planine što je tada išla u Vojvodinu bez dogovora
i učešća republičke vlade Srbije. Istina je bila da sam predsjednika srpskog
Parlamenta Branka Pešića obavijestio da idem sa delegacijom Saveznog par­
lamenta na Kosovo i ponudio mu da, ako želi, može i on da ide. On to nije
učinio, jer je prije toga bio u posjeti Kosovu. Napad je, međutim, bio usmjeren
na to da se, ustvari, pokuša osporiti pravo funkcionerima Federacije na direk­
tno komuniciranje sa pokrajinama. To smo odbili.
Pokušao sam da razgovaram o suštini i pozadini napada na moje izjave u
Srbiji sa predsjednikom partijskog Predsjedništva Jugoslavije Mitjom
Ribičičem. On je izbjegao takav razgovor.
Povodom mog istupanja na Kosovu, dobio sam pismo Franca Šetinca, tada
predsjednika Socijalističkog saveza Slovenije, u kome mi prigovara što sam

24 To su bili napori koji su trajali 1982. i 1983. godine. Ostali su bez potrebne podrške i pravog istra-
javanja na onome što je bio njihov sadržaj. Jenjali su i gotovo nestali - a uzroci i posljedice krize
na Kosovu su ostali i narastali da bi Kosovo postalo trajno žarište krize odnosa u zemlji i hrana
nacionalizama - velikosrpskog u maksimalnoj mjeri.
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA... 115

javno rekao daje situacija na Kosovu bolja nego što se misli u jugoslavenskoj
javnosti i da je postignuto više nego što mi znamo. Takode prigovara i mojoj
izjavi da su kosovske termoelektrane korišćene bolje nego što tvrdi beograd­
ska štampa, jer je sasvim drugačiju ocjenu dao potpredsjednik Savezne vlade
Borisav Srebrić,^ pa neusaglašenost u izjavama dva najodgovornija
tunkcionera - po Setincu - ostavlja čudan utisak u javnosti i može pokrenuli
niz neprijatnih komentara i si. Bila je prosto nevjerovatna ovakva intervenci­
ja. Međutim, ona je bila ilustracija tadašnje nekritičnosti rukovodstva
Slovenije prema politici rukovodstva Srbije prema Kosovu.
A trebalo je lično doživjeti koliko je takva podrška značila onima koji su
nosili teret stanja i napora na Kosovu25 i koliko su ih pogađali napadi na
izjave podrške.

Skupština o pitanjima odbrane,


spoljnje politike i državne bezbjednosti

Ako bi se, u cjelini, davao rezime jednogodišnjeg mandata u razdoblju o


kojem je riječ, što je i učinjeno na proširenom sastanku funkcionera i poslani­
ka u Saveznom parlamentu, posebnu pažnju zaslužuju tri pitanja.
U domenu bavljenja pitanjima odbrane nije u toj godini u Parlamentu
učinjen neki ozbiljniji napredak. Ni zajednički, ni moji lični napori u tom
pogledu nisu bili posebni. Rasprave u odgovarajućem parlamentarnom
odboru i Saveznom domu bile su više formalne nego faktičke. Bile su potpuno
nekritičke. Nadvladavalo je shvatanje d aje to oblast u isključivoj nadležnosti
Vrhovne komande - Predsjedništva države. Nije, prema tome, bilo ni većeg
uvida u pitanja odbrane, osim nastojanja da se eventualno smanje izdvajanja
za odbranu iz nacionalnog dohotka.
U oblasti spoljnje politike, takode, nije bilo nekog ozbiljnijeg i рго-
dubljenijeg razmatranja tih pitanja u Saveznom parlamentu. Ostalo se na
naslijeđenoj rutini - formalizovane sjednice skupštinskog odbora za spoljnju
politiku i ekspoze ministra za inostrane poslove na zajedničkoj sjednici oba
skupštinska doma. Prije je to bilo informisanje nego aktivno sudjelovanje u
utvrđivanju i određivanju pravaca aktivnosti u ovoj oblasti. Izuzetak su bili
spoljnjo-ekonomski odnosi, problem dugova inostranstvu i odnosi sa MMF-
om, o čemu je već bilo riječi.26
U oblasti unutrašnje politike zanimljiv je naš pokušaj i napor da se formi­
ra skupštinska Komisija za nadzor nad radom Službe državne bezbjednosti, sa
ovlašćenjima da može da vrši kontrolu u svim pitanjima i angažmanima ove
službe. Mjesecima smo, korak po korak, stvarali atmosferu za donošenje
ovakve odluke o formiranju i preciznom utvrđivanju što širih nadležnosti ove
skupštinske komisije. Trebalo je savlađivati otpore - više one iza scene nego

25 O situaciji na Kosovu i događajima koji su slijedili i učinili Kosovo žarištem krize u Jugoslaviji,
slijedi, kao što je već rečeno, opširan opis u IX poglavlju ovog Svjedočenja.
26 O ocjenama razvoja međunarodnih odnosa i našeg položaja u lom vremenu govori se opširnije u
poglavlju IV: "Međunarodni položaj i spoljnja politika Jugoslavije poslije Tita."
1161OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

na samim raspravama u Saveznom parlamentu, gdje je inicijativa naišla na


veoma dobar prijem i punu podršku. Pritisak sa strane, koji se u suštini pro­
tivio ovakvoj inicijativi, ispoljavao se taktikom da ne treba žuriti, jer, navod­
no, postoje "veći problemi u zemlji", "zemlja grca u ekonomskim teškoćama",
pa, prema tome, "nije potrebno na ovo trošiti energiju u Saveznom parlamen­
tu". Kada smo pokrenuli pomenutu inicijativu, polazili smo od procjene da
mora postojati skupštinska kontrola nad službom bezbjednosti da bi se
onemogućile devijacije i eventualni slučajevi zloupotrebe, čak i prema pojed­
incima. Željeli smo da gradimo sistem punog nadzora i kontrole, što bi, po
našoj procjeni, uticalo da istim putem krenu i parlamenti republika i pokraji­
na. Očekivali smo takode da će to biti korak ka uspostavljanju nadzora i nad
radom vojne službe bezbjednosti (KOS). Ona je bila van društvene kontrole.
Savezni parlament je donio takvu odluku. Imenovan je sastav komisije - ona
je odmah počela da ulazi u nadležnosti koje su joj bile određene.
Bio je to ozbiljan korak Saveznog parlamenta da u ovom osjetljivom seg­
mentu djelovanja države obezbijedi demokratske mogućnosti zaštite zakoni­
tosti.

Drama u Centralnom komitetu


jugoslavenskih komunista

Krajem juna 1982. godine održan je Dvanaesti kongres Saveza komunista


Jugoslavije. Bio je to prvi partijski kongres bez Tita i Kardelja. Pripreman je
kao "Kongres jedinstva i kontinuiteta". Protekao je u istom duhu u kome je i
pripreman - bilo je izrazito insistiranje delegata na jedinstvu.
Drama je, međutim, počela odmah po završetku kongresa. Na prvoj sjed­
nici Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, prilikom izbora
Predsjedništva ovog najvišeg partijskog organa, svi predloženi kandidati
dobili su više od potrebne dvije trećine glasova. Izuzetak je bio Dragoslav
Draža Marković iz Srbije. Dobio je od mogućih 159 samo 95 glasova.
Umjesto da se normalno primi takav ishod demokratske procedure, jedan broj
članova Centralnog komiteta iz Srbije izazvao je, povodom toga, pravu buru
negodovanja. Centralni komitet se, zapravo, već na prvoj svojoj sjednici podi­
jelio i došao u krizu. Od kongresnog jedinstva na prvoj prepreci nije u parti­
jskom vrhu ostalo ništa.
Prvi je reagovao vodeći političar Srbije Petar Stambolić, u to vrijeme pred­
sjednik državnog Predsjedništva Jugoslavije. Debakl Markovića nazvao je
"jednom velikom igrom" uperenom protiv Srbije. Rekao je, aludirajući očito
na Titovu intervenciju povodom tzv. "Plave knjige" (o kojoj je već bilo riječi),
da se time produžava kampanja protiv Srbije. Izrekao je i najtežu tvrdnju da
je neizbor Markovića "flagrantno miješanje u stvari Srbije". Time je odbacio
princip jedinstva u Savezu komunista Jugoslavije i tzv. demokratskog cen­
tralizma. Apsolutizirao je prava republičkih organizacija. Naglasio je, isto
tako, da je političar iz Srbije Miloš Minić (koji je bio dosljedan u borbi pro­
tiv velikosrpskog nacionalizma i unitarizma u Srbiji), u partijsko
____________________ e k o n o m s k a k r iz a i NEMOĆ INSTITUCIJA.■■I 117

Predsjedništvo bio izabran na Titovo insistiranje, a ne voljom vrha Srbije.


Govorio je neprimjerenim tonom, lupajući šakom po govornici.27
Poslije njega za govornicu su izlazili članovi Centralnog komiteta iz Srbije
- istupali su manje-više sa istim tvrdnjama i prijetnjama kao i Stambolić. Član
CK SKJ iz Srbije Radenko Puzović je čak zaprijetio da članovi CK SKJ iz
Srbije mogu napustiti Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, što
znači otcjepljenje i što se u vrhu jugoslavenskih komunista nije čulo ni
dogodilo od dolaska Tita na njegovo čelo 1937. godine.
Poraženi Draža Marković rekao je da je rezultat glasanja odnos prema
pojedincu, ali daje "taj rezultat i odnos prema Savezu komunista Srbije i nje­
govom rukovodstvu". Na kraju je podnio ostavku na članstvo u Centralnom
komitetu rekavši "ne mogu da ostanem član najvišeg rukovodstva Jugoslavije
pri takvom odnosu prema Savezu komunista Srbije".
Na sjednici Centralnog komiteta zavladala je konfuzija. Predsjedavajući
Dušan Dragosavac "proslavio" se tada apsurdnom rečenicom da je "sve ovo,
drugovi, jako neprijatno". Upotrijebljen je standardni lijek kad rasprave
dolaze u krizu - davanje pauze. U pauzi, umjesto hlađenja glava i smirivanja,
rasprave su se nastavile i pretvorile u ružne svađe između članova CK iz
Srbije. Zapamćen je tom prilikom grub duel dvojice najistaknutijih rukovodi­
laca iz Srbije.
- Ovo je, Miloše, tvoje djelo! - vikao je Petar Stambolić prema Milošu
Miniću.
- Ti vladaš Srbijom trideset godina, a ne ja! - uzvraćao mu je Miloš Minić.
Zašto, ustvari, Draža Marković nije izabran? Zašto je bilo toliko glasova
protiv njega?
Dugo godina, šire u Jugoslaviji, smatran je, zbog mnogih njegovih istupa i
stavova, nacionalistom. Bilo je nesporno da je od svih srpskih političara 70-ih
godina u Jugoslaviji bio najnepopulamiji. Mnogi su znali i za Titovo negativno
mišljenje o ovom političaru. A i u Srbiji je njegova popularnost opadala. Samo
mjesec dana prije ovog događaja on je na Kongresu komunista Srbije dobio
najmanje glasova pri izboru kandidata za jugoslavenski Centralni komitet.
Nije tačno, prema tome, da je njegov neizbor bio stav prema Srbiji, već
prema političkim shvatanjima koja je Marković personificirao. Uostalom,
drugi član Predsjedništva iz Srbije, Dobrivoje Vidić, prilikom istog glasanja,
dobio je više glasova od potrebnog broja.
Vrh Srbije je, međutim, ovaj neizbor iskoristio da to dramatizuje kao stav
prema Srbiji. To mu je, nažalost, uspjelo. Agresivno reagovanje predstavnika
Srbije, čak i uz prijetnje otcjepljenjem, očito je uplašilo članove Centralnog
komiteta. Niko nije želio sukob - tražilo se kompromisno rješenje. Nađeno je
u nagovoru Draže Markovića da prihvati ponovno glasanje, do koga je i došlo.
Marković je u ovom drugom glasanju izabran za člana Predsjedništva
Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista.

27 Svi konkretni podaci i citati u ovom dijelu teksta su iz pribilježaka koje sam vodio na sastancima
o kojima je riječ i iz knjige Slavoljuba Đukića: "Kako se dogodio voda - Borba za vlast u Srbiji
poslije Josipa Broza", (Izdavač "Filip ViSnjić". Beograd. 1992., str. 33-42).
1181OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

U dva sata - dva glasanja, dvije suprotne odluke. Time je Centralni komitet
zadao udarac svom ugledu i svojoj budućnosti. Vrh Saveza komunista
Jugoslavije ustuknuo je pred neprincipijelnim i opasnim tvrdnjama i razornim
postupkom vrha jedne republike. Nije se, očito, shvatalo da to predstavlja
ohrabrenje birokratskim grupama i moćnim pojedincima da mogu sijati sjeme
zavada naroda i republika. Posljedice su bile mnogo trajnije od kompromisa.
Д Već sutradan, 1. jula 1982. godine, na sjednici Predsjedništva Centralnog
komiteta, drama se ponovila - reklo bi se još otvorenije. Novoizabrani pred­
sjednik partijskoig Predsjedništva Mitja Ribičič (iz Slovenije) nazvao je
događanja na plenumu incidentom bez presedana u poslijeratnoj istoriji parti­
je. Svađa, pogotovo ona u pauzi, pola sata poslije Kongresa, rekao je Ribičič,
predstavlja pravu sramotu za Jugoslaviju. Ako bi se ovako nastavilo, dodao je
Ribičič, to bi vodilo ne samo u političku krizu, nego u kompletan haos.
Petar Stambolić se formalno izvinio za incident dan ranije, ali je naglasio
-1 da se izvinjava samo za način, a ne sadržinu onoga šta je rekao. I dalje je
osnovni problem vidio u odnosima u Srbiji i prema Srbiji i ponovio zašto je
smatrao i smatra da se radi o "flagrantnom miješanju u unutrašnje poslove
Srbije".
Draža Marković je istupio neprincipijelno, svađalački i aferaški. Bilo je to
ispod svakog nivoa političke polemike. Rekao je, na primjer, kako pret­
postavlja "da drugu Dragosavcu nisam simpatičan, ali ni on meni nije sim­
patičan". Ponovio je tvrdnju da se radi o odnosu prema Srbiji.
Partijsko Predsjedništvo bilo je, zapravo, podijeljeno. Neki članovi su
osuđivali "ponašanje prema drugu Draži". Kiro Hadživasilev (Makedonija) je
smatrao da glasanje nije bilo spontano, već organizovano. Jedan dio članova
Predsjedništva nastojao je da se sukob, po svaku cijenu, prevazide - bježao je
od suštinske rasprave o onome šta se dogodilo. Jure Bilić, koji je u pauzi sjed­
nice Centralnog komiteta molio Markovića da prihvati ponovno glasanje
("Molim te, Dražo, pristani! Ako treba, javno ću priznati da sam te molio"),
sada je rekao da se ne radi o odnosu prema Srbiji nego o odnosu prema Draži
Markoviću, pa je nužno promijeniti stav prema njemu, ali i on svoj i osuditi
prijetnju otcjepljenjem. Zanimljivo je bilo istupanje Milana Kučana o "tajnom
glasanju kao produktu buržoaske demokratije" i Andreja Marinca da je
Kardelj, navodno, bio protiv tajnog glasanja i da "nasjedamo građanskoj filo­
zofiji".
Članovi Predsjedništva iz Bosne i Hercegovine (Hamdija Pozderac i
Nikola Stojanović) pokušali su da utiču da se raspravlja, a ne svađa, o nepri­
hvatljivom reagovanju članova Centralnog komiteta iz Srbije na neizbor
Markovića.
Sastanak nije uspio da smiri sukob raspravom o razlikama. Nije nađen
stvarni izlaz - razlike su ostale. Sve se svelo na apele da se ne vraća na
prošlost, da se okrene ostvarivanju stavova kongresa. Sam predsjedavajući
Ribičič, zaključio je d aje sukob unutar vrha Srbije - sa Milošem Minićem -
"stvar Srbije". Time se ustuknulo pred napadima vrha Srbije na Minića zbog
njegovih principijelnih stavova.
EKONOMSKA KRIZA I NEMOĆ INSTITUCIJA... 119

Dan poslije ove sjednice, na sastanku partijskog Predsjedništva srpskih


komunista, data je puna podrška Draži Markoviću i istupima na partijskom
vrhu Jugoslavije. U tom smislu istupili su svi tadašnji vodeći ljudi u Srbiji,
medu njima i novi član tog Predsjedništva, do tada malo poznati, Slobodan
Milošević. Nikola LjubiČić se tom prilikom zapitao:
- Dokle će neko drugi, sa strane, da nameće Srbiji svoje stavove? Zašto
nama u Srbiji ne puste da raščistimo stvari?
Isti političar, samo dan ranije, u razgovoru sa Hamdijom Pozdercom, rekao
je da je rezultat glasanja (protiv D. Markovića) u saveznom Centralnom
komitetu "prava sramota" i d aje istupanje Puzovića - prijetnja otcjepljenjem
- "dobro", te kako on predlaže da se formira komisija koja bi ispitala kako je
došlo do onakvog glasanja! Zagovarao je, ustvari, otvaranje suđenja
Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije.
Rukovodstvo Srbije se, umjesto kritičke ocjene svog ponašanja, poslije
pomenute prve sjednice saveznog Centralnog komiteta, počelo baviti
istraživanjem i utvrđivanjem koje glasao protiv Draže Markovića. Tvrdili su
da su to bili članovi Centralnog komiteta iz obje pokrajine, većina iz Bosne i
Hercegovine i Hrvatske i nekoliko članova iz same Srbije. Na osnovu toga
plasirane su tvrdnje da ono što se dogodilo znači podjelu u partijskom vrhu
zemlje na četiri prema četiri. Na ovom primjeru se pokazalo kakvu je politiku
počeo ispoljavati vrh Srbije - politiku koja će se u godinama koje su slijedile,
uz osciliranje, pretvarati u postupke koji će razarati jedinstvo i partije i
Jugoslavije.
Slijedeća sjednica Centralnog komiteta, 23. jula 1982. godine, raspravljala
je - o prethodnoj sjednici. Želio se prevazići razdor sa prethodne sjednice. Bio
je to jedinstven primjer rasprave sjednice o sjednici Centralnog komiteta. Da
bi se izbjegla suštinska rasprava o uzrocima nejedinstva i stavovima parti­
jskog rukovodstva Srbije, koje je to izazvalo, za ovu sjednicu je bio priprem­
ljen "Prijedlog stavova povodom prve sjednice CK SKJ", koji je insistirao na
okretanju svih izvršavanju stavova kongresa, na jedinstvu, uz poneku nead-
resiranu kritičku konstataciju.
Sam Mitja Ribičič, otvarajući ovu neobičnu sjednicu, rekao je daje neuo­
bičajeno da Centralni komitet stavlja na svoj dnevni red svoju sjednicu i da
Predsjedništvo partije mjesec dana samo raspravlja o tome. Spomenuo je
krizu povjerenja i krizu odnosa.
Ribičičevo izlaganje je bilo "za svakoga ponešto" - "koktel kompromisa" -
u tome je on bio veoma vješt, ali ne i principijelan.
U toj raspravi došle su do izražaja dvije suprotstavljene ocjene. Jedna je
izražavana stavom da je Centralni komitet pogriješio što je bez primjedaba
usvojio listu kandidata i prvi put onako glasao, da bi u toku rada donio tri
različite odluke. U takvoj situaciji, tvrdilo se, niko ne može reći da Centralni
komitet nije nizašta kriv i odgovoran. Druga ocjena naglašavala je da se ne
može prebacivati krivica ua Centralni komitet - pravo je ovog foruma da svoje
mišljenje izrazi tajnim glasanjem.
1201OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Rukovodstvo Srbije bilo je zadovoljno dokumentom. Tražilo je da se "ne


razvodnjava" dopunama - time se ublažavao negativan utisak o ponašanju
vrha Srbije.
Franc Popit (Slovenija) je tom prilikom sasvim opravdano tražio da se do
kraja razjasni procedura predlaganja i glasanja "jer, ako se oko toga ne raz­
jasnimo, ne znam kako će biti izbor predsjedavajućeg Predsjedništva
Centralnog komiteta kada se bude birao iz Saveza komunista Srbije." Bilo je
jasno da misli na okolnost kada dode red na Dražu Markovića.28
Predloženi stavovi, sa malim dopunama ili izmjenama, su prihvaćeni.
Prava rasprava o razlikama, neprihvatljivim tvrdnjama i stavovima, o uzroci­
ma i posljedicama ispoljenog nejedinstva, nije obavljena. To je ostalo da živi
u odnosima u političkom vrhu zemlje kao negativan faktor - izbjegavanje
otvorenih rasprava je postajalo praksa.
Time je počelo koroziranje ugleda i faktičkog uticaja rukovodećeg centra
Saveza komunista Jugoslavije.29

28 Draža Marković je izabran za jednogodišnjeg predsjednika partijskog Predsjedništva Jugoslavije


1983. godine. Ni taj izbor nije prošao bez sudara. Član Predsjedništva Dušan Dragosavac je uputio
pismo predsjedavajućem Ribičiču i sekretaru Predsjedništva Nikoli Stojanoviću, u kome je iznio
svoje neslaganje sa kandidaturom Draže Markovića. Prije izbora, primjedbe na kandidaturu
Markovića su, u razgovorima sa nama iz rukovodstva Bosne i Hercegovine, iznosile rukovodeće
ličnosti iz Hrvatske, Slovenije, Vojvodine i Kosova. Međutim, nisu ih javno i prilikom izbora u
partijskom Predsjedništvu izložili. Glasali su za izbor Markovića. I ta godina, u kojoj je on pred­
sjedavao, značila je dalji pad ugleda partijskog vrha Jugoslavije.
29 Te, 1983. godine, dogodila se u Beogradu neočekivana politička demonstracija. Bilo je to na
sahrani Aleksandra Rankovića koji je umro log ljeta. Prošlo je 17 godina od njegovog smjenjivanja
- bio je u najužem vrhu zemlje i o njemu je postojalo mišljenje da je nosilac dogmatske struje u
vrhu Partije, d a je personifikovao politiku "čvrste ruke", a velikosrpski nacionalisti su ga svojatali
poslije smjenjivanja, iako se on od tada pa do smrti politički pasivizirao. Na sahrani se okupilo
nevjerovatnih 100.000 ljudi. Do tada je bilo neviđeno da se na sahranama skandira. Ovaj put se
skandiralo "Leko, Leko" - tako su zvali Rankovića. Bila je to potvrda o narastanju pojava nacional­
izma u Srbiji, ali lakode da u društvu jačaju shvatanja - zbog naše nesposobnosti da rješavamo
probleme - da zemlji treba čvrsta ruka i zavođenje reda.
IV. POGLAVLJE

MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA


POLITIKA JUGOSLAVIJE POSLIJE TITA1

U maju 1984. godine izabran sam za saveznog sekretara za inostrane


poslove Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije12.
Prošle su četiri godine od Titove smrti. Međunarodni položaj i ugled u svi­
jetu - stečen u Titovo vrijeme - bio je još uvijek solidan. Spoljnjo-politička
aktivnost bila je veoma razgranata - angažman i saradnja na međunarodnom
planu, rekao bih, bili su maksimalni. Jugoslavija je bila jedna od najuticajni-
jih i najaktivnijih zemalja u Pokretu nesvrstanih. Bila je, takode, aktivan
učesnik razmatranja svih globalnih pitanja i žarišta u razudenom sistemu
Ujedinjenih nacija. Aktivno je učestvovala u procesu KEBS-a i davala
značajan doprinos - i neposredno i aktivnim učešćem u zajedničkom
angažovanju grupe nesvrstanih i neutralnih zemalja Evrope3. Bilateralna
saradnja Jugoslavije bila je veoma razvijena - sa susjedima, sa evropskim
zemljama i grupacijama, sa velikim silama (SAD, SSSR, Kina), nesvrstan­
im zemljama i zemljama u razvoju.
Tada, kada sam stupio na dužnost ministra inostranih poslova, u međunar­
odnim odnosima je još uvijek dominirala konfrontacija između SSSR-a i
1 U ovom poglavlju nije moguće cjelovito predstaviti međunarodni položaj, strateška opredjeljenja
i spoljnjo-političke aktivnosti Jugoslavije. To i nije bila pretenzija. Za tako nešto bi trebao daleko
veći prostor. Otuda opredjeljenje da se kroz neke ocjene, rasprave i pojedine spoljnjo-političke
događaje i akcije, samo dijelom i na najilustrativniji način, prikaže međunarodni položaj i spolj-
nja politika poslije Tita.
2 U ranijem periodu, između 1950. i 1967. godine, bio sam u diplomatskoj službi - sekretar
Ambasade i otpravnik poslova Jugoslavije u Bugarskoj (1951.-54 ), prvi sekretar Ambasade u
Moskvi (1956.-59.), savjetnik Ambasade u Pragu (1963.-67.). Kasnije (1972.-74.). bio sam
pomoćnik saveznog sekretara za inostrane poslove Jugoslavije.
3 Tu grupu sačinjavale su: Jugoslavija, Kipar, Malta, Švajcarska, Švedska, Finska, Austrija,
Lihtenštajn, San Marino. Te vanblokovske zemlje su djelovale kao most za prevazilaženje zastoja
u procesu građenja evropske sigurnosti i saradnje.
122 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

SAD, blokovsko nadmetanje između NATO-a i Varšavskog pakta. Jedva su se


nazirale mogućnosti otvaranja ozbiljnijeg dijaloga i pregovaranja. Riječ je o
razdoblju u kome su i odnosi na Balkanu bili pod hipotekom naslijeđa
prošlosti i različitog položaja balkanskih država.
U takvoj situaciji geostrateški značaj Jugoslavije bio je nesmanjen. I iz tog
razloga interes za Jugoslaviju, za njen spoljnjo-politički angažman, bio je
takode nesmanjen.
U pogoršanom stanju unutar zemlje, međutim, nije bilo moguće u pot­
punosti sačuvati i održati naslijeđen položaj i ugled iz Titovog perioda. Bili su
potrebni maksimalni napori u odnosima sa svim partnerima za razumijevanje
naših teškoća, za podršku i pomoć, za otpor pritiscima i pokušajima miješanja
spolja, korišćenjem naših unutrašnjih teškoća. Bilo je nužno stvarati što
povoljnije spoljnje uslove za lakše prevazilaženje unutrašnjih teškoća.
Posebno je bilo potrebno uložiti mnogo truda da se u zemlji, u svim
rukovodstvima i u svim dijelovima Jugoslavije, shvati i respektuje notorna
činjenica da unutrašnje teškoće i nejedinstvo slabe naš međunarodni položaj i
sigurnost; da umanjuju naše mogućnosti da ostvarujemo svoje interese u
međunarodnim odnosima; da smo u odnosima sa svijetom snažni onoliko
koliko smo unutar zemlje stabilni i prosperitetni.
Uz sve to, Jugoslavija je, ipak, smatrana jednom od najsigurnijih država u
Evropi. To je pokazala i Zimska olimpijada održana te godine u Sarajevu -
tokom ovog najvećeg međunarodnog sportskog događaja nije bilo ni jednog,
ni najmanjeg, incidenta.
U takvim uslovima preuzeo sam dužnost saveznog sekretara za inostrane
poslove Jugoslavije. I jedan i drugi aspekt našeg položaja - i pozitivno nasli­
jede i početak erodiranja našeg ugleda - tražili su maksimalnu angažovanost4.

Spoljnji položaj i unutrašnje teškoće zemlje

Koncem jeseni 1984. godine pokazalo se neophodnim da državni i poli­


tički vrh zemlje svestranije razmotre međunarodni položaj i spoljnjo-političko
angažovanje Jugoslavije. Bilo je više razloga za to.
Počele su se javljati različite, pa i ekstremne ocjene našeg međunarodnog
položaja - od onih da su naš položaj i ugled neoslabljeni i jednako čvrsti kao što

4 Kakva je i kolika je bila ta angažovanost ilustnije nekoliko podataka:


U tri godine i sedam i po mjeseci, koliko sam bio na ovoj dužnosti. imao sam oko 1.000 razgovo­
ra sa stranim partnerima - šefovima država i vlada, ministrima inostranih poslova, funkđonerima
međunarodnih organizacija, diplomatima i dr. U lom broju je 460 razgovora sa 109 ministara inos­
tranih poslova zemalja svijeta. Učestvovao sam na 46 međunarodnih skupova. Putovao sam iz
zemlje 57 puta. posjetio 47 zemalja, proveo van zemlje 276 dana, u efektivnom letu avionom
proveo sam 28 i po dana itd. Morao sam u svim tim prilikama istupati, rekao bih, nebrojeno puta,
uključujući i istupanja u zemlji - u organima Federacije, na raznim sastancima, savjetovanjima,
tribinama itd. Sam Sekretarijat za inostrane poslove bio je ogromna ustanova. U njemu i diplo-
matsko-konzularnim predstavništvima Jugoslavije radilo je tada 2.300 službenika. Jugoslavija je
imala u svijetu 136 ambasada, misija, generalnih konzulata, konzulata i informativnih centara.
Rukovođenje tim sistemom tražilo je izuzetno mnogo energije i vremena.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 123

mi i i za života Tita, do onih daje naš ugled potpuno srozan, a položaj i uloga
izrazito oslabljeni. Bilo je neophodno doći do jedinstvene i realne ocjene.
raz^ a u ocjenama i konkretnim pitanjima politike (odnosi sa
Međunarodnim monetarnim fondom, konkretni problemi sa nekim susjedima,
razlike u politici prema našim manjinama u susjednim zemljama, balans naših
reakcija na postupke Istoka i Zapada i si.) takode je bilo nužno kritičko raz­
matranje i ujedinjavanje gledišta.
Više od svega, međutim, dominirala je potreba jedinstvene ocjene nega­
tivnog uticaja unutrašnje krize na to kako nas svijet i inostrani partneri vide i
kakve zaključke u odnosima sa nama izvlače, kao i koliko to čini neophodnim
efikasnije napore za prevazilaženje unutrašnje krize i nejedinstva.
Bilo je potrebno na osnovu takvih razmatranja reafirmisati i ažurirati
strateške pravce i prioritete našeg međunarodnog angažmana.
Rasprava je obavljena na zajedničkoj sjednici državnog i partijskog pred­
sjedništva 5. decembra 1984. godine. Nakon toga na sjednici Savezne vlade i
Saveznog parlamenta.
Osnovna ocjena ovih razmatranja je bila daje Jugoslavija još uvijek tražen
i cijenjen partner i da ima uravnotežene odnose sa svim značajnim partneri­
ma i faktorima u međunarodnim odnosima. Mogućnosti uspješnog međunar­
odnog angažovanja bile su i dalje daleko iznad mogućnosti zemalja iste
veličine i istih ekonomskih i drugih potencijala5.
To je bila jedna strana medalje jugoslavenskog položaja u svijetu.
Postojala je, međutim, i druga.
Teškoće i problemi unutrašnjeg stanja su bili uzrok slabljenja našeg međunar­
odnog položaja, sa tendencijom njegovog ozbiljnog ugrožavanja. Umjesto
višegodišnjih pozitivnih predstava i ocjena našeg dinamičnog i privlačnog razvo­
ja i sistema; jedinstva zemlje i sposobnosti savladavanja teškoća kroz koje smo
prolazili; ocjena da smo uspješno prebrodili period neposredno poslije smrti
predsjednika Tita; počele su prevladavati i - kako je vrijeme prolazilo - eskali­
rati ocjene da slabi naša unutrašnja stabilnost; da smo nejedinstveni i neefikasni
u savladavanju unutrašnjih teškoća i da je neizvjestan naš budući razvoj.
Najozbiljnija je bila, svakako, činjenica da se i u jednom i u drugom bloku raz­
matrala procjena da li Jugoslavija može postati potencijalno krizno žarište.
Prema informacijama, kojima smo tada raspolagali, u NATO-u i centrima
većih zapadnih zemalja česte su bile interne ocjene da Jugoslavija preživlja­
va najteže trenutke svog unutrašnjeg razvoja; da se nalazi u ozbiljnoj krizi
dugoročnog karaktera; da je u krizi sistem koji je izgubio privlačnost i
pokazao se neefikasnim6; da su dezintegracione tendencije u porastu; da jača
autarhičnost i podvojenost republika i pokrajina i slabi Federacija; da posto­
ji rivalitet medu republikama i podijeljenost rukovodstava po republičkoj pri-
~1 U čitavom periodu dok sam o b a sja o dužnost saveznog sekretara veliki broj inicijativa za susrele,
razgovore, posjete, dolazio je od naših partnera, što takode govori o interesu za odnose i razmjenu
mišljenja sa Jugoslavijom, o našem tadašnjem, još uvijek ne malom - međunarodnom ugledu.
Naravno, i sa naše sirane postojali su ne manja potreba, ne manji interesi i ne manje inicijativa.
6 Nas su tada prijatelji sa zapadnoevropske ljevice upozoravali da je uspjei. ili neuspjeh jugoslaven­
skog modela socijalizma od istorijskog značaja za budućnost ideje socijalizma uopšle.
1241OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

padnosti; daje u rukovodstvima u toku polarizacija na pristalice čvrstog i lib­


eralnog kursa; da postoji opasnost socijalnih nemira, te da se ne mogu sagle­
dati krajnji efekti nemirnog Kosova. Postojale su različite procjene kojim
putem će ići pokušaji izlaska iz krize - popravkama ili promjenama sistema.
Počele su se javljati i procjene da su povoljni uslovi da se Jugoslavija -
oslabljena iznutra - može pritiscima pomjerati ka pluralizmu zapadnog tipa.
U SSSR-u i zemljama Varšavskog pakta dominirala su u internim ocjena­
ma mišljenja d aje situacija u Jugoslaviji teška; daje sistem samoupravljanja
i decentralizacije pao na ispitu; da u unutrašnjim teškoćama teče proces difer­
encijacije u kome jačaju "zdrave snage" koje treba pomagati u spašavanju
socijalizma u Jugoslaviji7; da velika zaduženost čini Jugoslaviju ovisnom od
Zapada; da će ta zavisnost rasti, a uslovljavanje sa Zapada biti sve oštrije; da
će pritisci sa Zapada gurati Jugoslaviju prema lageru i SSSR-u i da vrijeme
radi u korist uticaja i interesa SSSR-a.
Naš položaj i uticaj u Pokretu nesvrstanih zemalja nije bio bitnije
oslabljen. Jugoslavija je za većinu ostala vodeća zemlja Pokreta. Bilo je
mišljenja da naše angažovanje nije onako kakvo je bilo u doba Tita - bili su to
zahtjevi za još većim angažovanjem, jer je Pokret u jednom periodu poslije
samita u Nju Delhiju zapao u imobilizam. I tu je trebalo tražiti korijene poje­
dinih računica i pritisaka od strane blokova.
Ocjenjivali smo u ovoj raspravi da u tom času i jednom i drugom bloku
odgovara određena nestabilnost u Jugoslaviji, koja im pruža šanse da se
ubacuju sa svojim interesima i uticajima u naše unutrašnje prilike, ali samo do
granice, da se ne izazivaju ozbiljniji sukobi u i oko Jugoslavije. Do te granice
će koristiti naše teškoće i vršiti pritiske.
Na ovoj sjednici ponovljen je stav da na takve pritiske i pokušaje treba
odlučno reagovati.
Najteže smo osjećali takve pritiske kada je bila riječ o otplati dugova. Kao
što je već rečeno, bila su sve teža i neprihvatljivija uslovljavanja putem
Međunarodnog monetarnog fonda. I pored mnoštva razgovora sa zemljama
kreditorima, pa i pozitivnih obećanja, odbijen je te godine naš prijedlog za
reprogramiranje otplate dijela dugova. Iako je Jugoslavija od strane MMF bila
svrstana u kategoriju pouzdanih dužnika i platiša (bez obzira na povremene pro­
lazne teškoće u otplatama), nas se, uslovljavanjem otplata i novih kredita, gru­
bim miješanjem u naš privredni razvoj i ekonomsku politiku do te mjere iscr­
pljivalo da smo jedino mogli ocijeniti da nije samo posrijedi finansijski nego i
politički interes i dugoročni politički ciljevi. Drugog objašnjenja nije bilo8.
7 Upravo tada je Institut društvenih nauka Akademije nauka SSSR-a, po narudžbi sovjetskog
rukovodstva, izdao jednu publikaciju za internu upotrebu, samo u 300 primjeraka, namijenjenu
rukovodećem sastavu SSSR-a, u kojoj se krajnje negativno ocjenjuje stanje u Jugoslaviji. Tvrdi se
da je Jugoslavija prva socijalistička zemlja u kojoj su SAD isprobale forme i metode političke,
ekonomske i ideološke diverzije. Nudio se zaključak da je "socijalizam u Jugoslaviji ugrožen".
Obavještajna služba Jugoslavije je došla do sadržaja ove interne publikacije.
8 Korišćenje dugova je bilo sredstvo agresivne neokolonijalne politike Reganove administracije -
tzv. reganislike, koja je vršila udar na sve progresivne promjene u svijetu i svjetskim odnosima.
Ona se u ovom pitanju dugova ispoljavala i prema Jugoslaviji.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOI.INTA р п . m g a ... 1125

Вн Г п 1 ' ° T ' snaznom pol'tićko-propagandnom pritisku. Sve


se odvijalo pod vidom zahtjeva za poštivanjem ljudskih prava. Branila se i
pokušavala legalizovati, ustvari, aktivnost opozicionih desničarskih i
nactonal. ttckth grupa i pojedinaca i legalizovati pravo njihove zaštite.
Pokušavala se tako podsttcaf i stvarati politička alternativa u zemlji. Pri tome
su konscena neka prevaztdena rješenja u našim zakonima i neopravdani
represivni postupci prema pojedincima9.
Registrovali smo pojačanu podršku ekstremnoj političkoj emigraciji,
kojom se pokušavala predstaviti kao politička opozicija režimu u Jugoslaviji
a prikriti njena političko-subverzivna i teroristička aktivnost.
Osjećali smo da u 1984. godini takvi vidovi pritisaka posebno eskalira­
ju. To nas је^ zabrinjavalo. Ugrožavalo je, prije svega, dobre i korisne
odnose sa više zemalja - to je moglo da nanosi ozbiljnu štetu našem
položaju i našoj sigurnosti. Tom pitanju državni vrh je u julu 1984. godine
posvetio posebnu sjednicu i zaključio da se obavi otvoren razgovor, uz
navođenje svih činjenica kojima raspolažemo, sa američkim ambasadorom.
Zaključeno je tada da o konkretnim pojavama ove vrste razgovaram i sa
partnerima kojih se to tiče u formi ukazivanja da sve to šteti našim odnosi­
ma. U avgustu sam obavio iscrpan razgovor sa ambasadorom SAD u
Beogradu Davidom Andersonom. Kasnije sam, prilikom susreta u toj godi­
ni, o istoj temi razgovarao sa ministrima inostranih poslova Francuske,
Velike Britanije, SR Njemačke, Švedske, Australije, Švajcarske i Austrije.
Iste godine, prilikom susreta u Njujorku sa američkim državnim sekre­
tarom Džordžom Šulcom podsjetio sam ga na razgovor sa njihovim
ambasadorom u Beogradu.
Na sjednici dva savezna predsjedništva, o kojoj je riječ, ocijenili smo da su
te intervencije, i odlučno reagovanje u konkretnim slučajevima, dali određene
rezultate - odbijali smo pritiske i sačuvali dobre odnose. Ocijenili smo da je
riječ o testiranju Jugoslavije da li će se održati na kursu pune samostalnosti ili
se u njen razvoj mogu spolja vršiti ozbiljniji prodori i stvarati oslonac za
spoljnje uticaje.
Sve skupa, naravno, zavisilo je od toga kako ćemo savladati probleme
unutar zemlje. U zaključku izlaganja na ovom sastanku dva savezna pred­
sjedništva, upozorio sam da je "za naš međunarodni položaj danas presudno
rješavanje naših akutnih unutrašnjih problema" - ako ih ne bismo rješavali, "to

9 Na primjer, krivično gonjenje zbog verbalnog delikta. Predsjedništvo zemlje predložilo je i više
puta intervenisalo da se ta odredba Krivičnog zakona reducira ili anulira - to je nailazilo na
opstrukcije. Tada su u Beogradu bila uhapšena i suđena šestorica studenata - sve je od samog
hapšenja do suđenja učinjeno tako da nam je nanijelo u svijetu veliku štetu i bilo povod grubim
pritiscima. Iz američkog Kongresa traženo je da dode grupa iz Kongresne komisije za ljudska
prava i prisustvuje procesu, a kada smo to odbili, rečeno nam je da ćemo planu cijenu tog odbi­
janja. U mnogim listovima na Zapadu zapljusnuli su nas prosto talasi negativnog pisanja o
Jugoslaviji Bilo je organizovano slanje i objavljivanje peticija o nepoštivanju ljudskih prava u
Jugoslaviji. Objavljivane su izjave javnih ličnosti lim povodom, ltd. Ponekad je to poprimalo
karakter kampanje. To smo osjećali kao ozbiljan pritisak i to nam je nanijelo štetu u svjetskoj
javnosti.
126 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

bi moglo ozbiljno pogoditi temelje našeg međunarodnog položaja i akcije".


To bi nas, rekao sam, izložilo većim pritiscima i grubljim pokušajima
miješanja i moglo bi otvoriti u blokovima razmatranje različitih opcija o
budućoj politici prema Jugoslaviji. Posebno sam upozorio da se pomno prate
i registruju sve pojave nejedinstva u zemlji i da će "one biti korišćene u
pokušajima miješanja"10.
Bilo je potrebno podsjetiti - i to sam učinio - da je spoljnja politika
zemlje, od rata pa do tada, bila krupan faktor jedinstva jugoslavenskog
društva u svojim osnovnim opredjeljenjima - borba za samostalnost, neza­
visnost, ravnopravnost, nesvrstanost i progres u svjetskom razvoju i
odnosima u svijetu, borba za mir i saradnju, uživala je najširu podršku
naroda i bila faktor jačanja samopouzdanja, patriotskih osjećanja i svijesti
o odgovornosti za stabilnost i bezbjednost zemlje. Našli smo se u situaci­
ji - rekao sam - kada nam je takvo jedinstvo više potrebno danas nego
juče.
U ovoj, i kasnijim raspravama u Vladi i Skupštini, nije bilo ozbiljnijih raz­
lika. Vladalo je jedinstvo u osnovnim ocjenama i opredjeljenjima. To je
značilo da smo reafirmisali i potvrdili strateške pravce jugoslavenskog
međunarodnog angažovanja - nastavljanje aktivne globalne politike čije je
ishodište u nesvrstavanju, puna aktivnost u Pokretu nesvrstanih i Pokreta u
svjetskim odnosima; osiguravanje u spoljnjo-političkoj praksi jedinstva i
nedjeljivosti globalnog angažovanja, regionalne i bilateralne saradnje i ost­
varivanja svih najkonkretnijih, prije svega, ekonomskih interesa zemlje; stal­
no jačanje bilateralne saradnje sa svim partnerima - susjedima, evropskim
zemljama, velikim silama, nesvrstanim i zemljama u razvoju; nastavljanje
dijaloga i traženje dodirnih tačaka za zajedničko djelovanje sa svim partner­
ima gdje su nam interesi jednaki i gledišta bliska; nastavljanje sa aktivnom
ulogom u Ujedinjenim nacijama, u evropskim, mediteranskim i balkanskim
kretanjima; odbrana principa zdravih odnosa od svega što ih ugrožava ili
može ugroziti; ne dozvoliti da se otvaraju nepotrebni frontovi i sporovi,
posebno sa susjedima, koji slabe našu sposobnost akcije na onome što je
strateški interes zemlje.
Ponovljen je apsolutni prioritet politike dobrosusjedskih odnosa.
Upravo ovakva priroda zaključaka državnog i političkog vrha zemlje u
kojima je potvrđen i posebno naglašen prioritet dobrosusjedskih odnosa
10 Upozorio sam na to riječima: "Sada se otvorenije nego ikada računa sa nejedinstvom. Sa naše
strane se daju povodi za to javnim ispoljavanjem nejedinstva, što hrabri, pa i priziva na miješanje.
U svim internim ocjenama, a sve češće i javno, ponavljaju se tvrdnje o nejedinstvu u rukovodstvu
zemlje, između rukovodstava republika i pokrajina, javno se i poimenično dijele članovi rukovod­
stva, pa i čitava rukovodstva, na nosioce i pristalice čvrste linije i liberalnog kursa, na centraliste
i separatiste, itd. Pogriješili bismo ako ne bismo vidjeli daje to politika koja na dužu stazu računa
sa našim podjelama...”
Moram reći da ovo upozorenje, kao i insistiranje da unutrašnje teškoće ugrožavaju naš međunar­
odni položaj i d a je njihovo efikasno prevazilaženje uslov naše sigurnosti i uspješne spoljnje poli­
tike, nisu od svih dobro primani. Meni je pripisivano da dociram političkom rukovodstvu zemlje
kakvu unutrašnju politiku treba vodili. To je na jednoj sjednici partijskog Predsjedništva direktno
učinio njegov tadašnji sekretar Dimče Belovski.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 127

opredijelila me, kao ministra inostranih poslova, da tom pitanju - pitanju


Balkana i odnosa u ovom regionu, a onda i Sire u Mediteranskom - posvetim
posebnu pažnju.

Politika nesvrstanosti - s Titom i poslije Tita

Svoju veliku, istorijsku ideju - ideju nesvrstanosti - predsjednik Tito branio


je i jačao, u okviru Pokreta nesvrstanih zemalja, i u posljednjoj godini života.
U septembru 1979. godine održavao se Samit nesvrstanih zemalja u Havani.
Bilo je očito da je uoči ovog događaja SSSR sve činio, koristeći Kubu kao
domaćina i budućeg predsjedavajućeg Pokreta, da ovu ogromnu grupaciju
čovječanstva usmjeri prema svojoj orijentaciji i svojim interesima. Kuba je u
tom pogledu pokušavala, po svaku cijenu, da oko sebe okupi tzv. "progresivno
jezgro nesvrstanih zemalja - ono što je nametala i tražila zapravo je odudar­
alo od principa na kojima je nastao vanblokovski pokret kao samostalan fak­
tor u međunarodnim odnosima. Prijetila je, objektivno, opasnost Pokretu da
ga se pokuša preusmjeriti prema sovjetskom bloku. Prijetili su time osipanje
i rascjepi.
U posljednjoj godini pred Samit u Havani Tito se intenzivno bavio pitan­
jima Pokreta nesvrstanih i opasnostima koje su mu prijetile. U samom vrhu
zemlje bila su različita mišljenja da li da Tito predvodi jugoslavensku dele­
gaciju u glavni grad Kube. U jednom trenutku prevladavalo je mišljenje da
Predsjednika ne bi trebalo izlagati takvom naporu, posebno što se očekivao
negativan odnos Fidela Kastra. I sam Tito se dugo kolebao. Na zajedničkoj
sjednici državnog i partijskog predsjedništva u Igalu, 22. marta 1979.
godine11, gdje se Tito nalazio na liječenju, saopštio je da smatra da mora ići
u Havanu. Primijetio je tom prilikom da, ako ne ide on, neće ni mnogi drugi
- Samit bi tako mogao da ima loš završetak. Smatrao bi se lično odgovornim
za krah takvog skupa.
- Ako idem, biće teško, ali se može nešto učiniti. Učinićemo sve da se
Pokret ne razbije. Moramo osigurati i učiniti sve da Samit donese što bolje
zaključke - rekao je tom prilikom Tito.
Na sastanku Koordinacione komisije za pripremu Jugoslavije za ovaj
samit, 9. maja, Tito je ponovio da se kolebao u pogledu odlaska. Smatrao je
to istorijskom odgovornošću Jugoslavije i svojom ličnom kao jednog od osni­
vača Pokreta. Obavijestio je skup da će upravo zbog toga ići i u Moskvu na
razgovore sa Brežnjevom. Želio je da ukaže sovjetskom lideru na njihove
agresivne pokušaje da putem Kube i nekih drugih nesvrstanih zemalja vežu
Pokret za sovjetske interese. Rekao je:
- Biće veliki pritisak na mene. Mi ne možemo prihvatiti "novu politiku"
koja bi odstupala od principa nesvrstanosti i koja bi Pokret nesvrstanih veza­
la za blok. Mi nismo privjesak bloka - ne može se Pokret dijeliti na progre­
sivne i neprogresivne zemlje...
11 Sjednici sam prisustvovao kao predsjednik Predsjedništva BiH, a kasnije sam bio član
Koordinacione komisije za pripreme Jugoslavije za Samit.
128 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Naglasio je da će Brežnjevu reći "ako se budu dijelile nesvrstane zemlje


između velikih sila, onda većina njih može biti uz SAD, pa ako takvom poli­
tikom budu sijali vjetar, mogu požnjeti buru".
Poslije odluke da ide u Havanu, predsjednik Tito rukovodio je svim
pripremama Jugoslavije za ovaj dogadaj. Odlučio se, radi animiranja članica
Pokreta, da obavi više posjeta - pored SSSR-a, posjetio je Kuvajt, Irak, Siriju,
Jordan, Alžir, Libiju, Maltu, a primio je u Jugoslaviji predsjednike: Sandra
Pertinija (Italija), A. Ajalu (Kolumbija), Seku Turea (Gvineja), Musu Traorea
(Mali) i dr. Poseban značaj imala je posjeta indijskog premijera Mordžai
Desaija. Očito zadovoljan rezultatima svih tih kontakata i susreta, Tito je na
sjednici Koordinacione komisije na Brionima, 20. augusta, ponovio da je
"najvažnije za nas da ne dozvolimo da dode do revizije izvornih principa - to
se mora spriječiti". Titova "rezervna varijanta" za Havanu, o kojoj nije govo­
rio na širim sastancima, podrazumijevala je stav da ako u glavnom gradu
Kube dode do nekog udara na principe i jedinstvo Pokreta, a to se ne bude
moglo spriječiti, spreman je napustiti Samit i sazvati sastanak nesvrstanih
zemalja u Beogradu radi odbrane principa nesvrstanosti, samostalnosti i
jedinstva Pokreta. Spremao se i za tu eventualnost. Odlučio se da ide u
zvaničnu posjetu Kubi tri dana prije Samita. Rekao je da će Kastru "sve reći
da to što oni nude jeste poremećaj odnosa u svijetu - ako dode do rascjepa, uz
njih će ostati samo nekoliko zemalja" jer, "jedinstva Pokreta ne može biti na
osnovama kubanske koncepcije".
Kubanci i lager, međutim, nastavili su sa agresivnošću. Nacrt završnog
dokumenta sadržavao je neprihvatljive stavove. Pokušavala se redefinisati
politika nesvrstavanja i preusmjeriti prema savezništvu sa lagerom. Pokušala
se predstaviti kao trokontinentalna politika (Afrika, Azija, Latinska Amerika)
kojoj je protivnik viđen u kapitalizmu Evrope i SAD.
Bilo je očito da u Havani predstoji prava bitka za očuvanje izvornih prin­
cipa politike i jedinstva Pokreta nesvrstanih zemalja. Tako je i bilo.
Govor Kastra na otvaranju Samita bio je drugačiji od onoga što je tvrdio u
razgovoru sa Titom. Bio je jednostran, oštar, uvredljiv - ostavio je mučan uti­
sak.
Bilo je, inače, sa kubanske strane, tokom Samita, mnogo nedemokratskih
postupaka i manipulisanja. Nakon skupa, Tito je na proširenoj sjednici
državnog i partijskog predsjedništva rekao:
- Nisam nigdje vidio tako nedemokratski postupak kao tamo.
Spisak i redoslijed govornika nije postojao -domaćini su riječ davali svo­
jim istomišljenicima na dnevnim zasjedanjima kada je bilo veće prisustvo, a
većem dijelu učesnika takva prilika davana je noću - noćne sjednice trajale su
čak do pet sati ujutro. Sve je činjeno da se afirmiše kubanska politika vezi­
vanja Pokreta za političke interese Sovjetskog Saveza. Kubanski rukovodioci
obilazili su vile i hotele gostiju i lobirali za svoje stavove. Prilikom rasprave
o agresiji Vijetnama na Kambodžu, na sastanku biroa Bamita, Tito je uzeo
riječ i upozorio da je još na prvoj konferenciji u Beogradu proklamovan prin­
cip nemiješanja.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 129

- Jedno su svinjarije koje je počinio Pol Pot, a drugo je odbrana principa,


a mi upravo branimo principe. v 1
.. Je t0 odgovor Kubancima i još nekim koji su branili miješanje i agre­
siju. Kastro je reagovao razbješnjelo i uvredljivo i na Titov račun kada je
jugoslavenski predsjednik već bio napustio sastanak. Odgovorio mu je
jugoslavenski savezni sekretar Josip Vrhovec.
Titov govor je smirio atmosferu na Samitu. Insistiranje na izvornim prin­
cipima nesvrstavanja, samostalnosti i vanblokovskoj orijentaciji kao i
odbrani temeljnih principa Pokreta, bili su podržani od ogromne većine
učesnika. Od 94 delegacije, samo oko 15 zemalja izražavalo je prokubanske
stavove, i to svega osam ekstremnih. Kubanci su računali na najmanje polov­
inu učesnika Samita. Tako je propao pokušaj stvaranja tzv. "progresivnog jez­
gra". Kastro i Kuba dobili su ne malo lekcija na ovom samitu. Nesumnjivo je
da je angažovanost Jugoslavije u pripremi ovog skupa dala plodove. Time je
još više ojačan ugled i položaj Jugoslavije, kako je to na pomenutoj sjednici
dva predsjedništva ocijenio predsjednik Tito.
Na kraju Samita usvojena je posebna rezolucija kojom se odaje priznanje
Josipu Brozu Titu kao jednom od osnivača i lidera Pokreta. Samit je spontan­
im ustajanjem i dugim ovacijama pozdravio Tita. Bilo je to veliko priznanje
Titu i Jugoslaviji i trijumf vrijednosti principa i samostalnosti Pokreta12.
Pod uticajem takvog toka skupa, Fidel Kastro govorio je na kraju razum­
nije i kratko. Čim je završio govor, prišao je Titu i rekao:
- Kratko sam govorio.
- To je dobro - odgovorio mu je Tito, želeći - kako je kasnije interpretirao
- da mu stavi do znanja d aje bilo "baš dobro zato što je bilo kratko".
Prilikom ispraćaja, u vožnji na aerodrom, Kastro se požalio Titu:
- Žao mi je što me vaša štampa često napada...
- Ne bih rekao da vas napada - odgovorio je Tito. - Ona izlaže naše stavove.
Upravo poslije Havane, u Beogradu je održana Generalna skupština
Međunarodnog monetarnog fonda i Međunarodne banke. Tito je funkcioner-
ima ovih institucija rekao da se u kratkom roku održavaju dva skupa - u
Havani je bio samit siromašnih, a u Beogradu bogatih.
- Radite tako da vas istorija ne osudi - poručio im je Tito.
Havana je bila posljednja bitka Josipa Broza Tita za nesvrstanost. Bitka je
bila dobijena. U naslijeđu Titovog vremena Jugoslaviji je ostala nesvrstanost
kao presudan činilac njene nezavisnosti i ugleda u svijetu. Nije se moglo
uopšte postaviti pitanje da li nastaviti putem koji se tako i toliko istorijski
potvrdio i koji je toliko koristi donio Jugoslaviji.

12 Osnovni dio sadržaja Rezolucije glasi: "Šesta konferencija na vrhu šefova država ili vlada
nesvrstanih zemalja u Havani, Kubi, toplo pozdravlja prisustvo Njegove ekselencije Josipa Broza
Tita, predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jednog od očeva - osnivača
našeg pokreta i njegovog prvog predsjednika. Konferencija izražava svoju duboku zahvalnost
predsjedniku Titu za njegov doprinos formulisanju principa i ciljeva nesvrstavanja, za njegove
neumorne napore u očuvanju i učvršćenju jedinstva i solidarnosti nesvrstanih zemalja i za njegov
lični doprinos uspostavljanju ravnopravnijeg, pravednijeg i mirnog poretka u svijetu. U ime priz­
nanja za navedeno Konferencija izražava specijalno priznanje predsjedniku Titu".
130 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Istorijska vrijednost politike nesvrstavanja se potvrdila kroz nastajanje na


njenim osnovama najvećeg političkog pokreta država u istoriji odnosa u svi­
jetu13. Za politiku nesvrstavanja bile su opredijeljene i činile su Pokret zeml­
je različitog istorijskog naslijeđa i različitih tradicija, zemlje različitih
društvenih uređenja i vladajućih ideologija, različitih interesa - ali ujedinjene
oko principa čije ostvarenje znači olakšanje položaja i razvoja ovih zemalja i
napredak u svjetskim odnosima14.
Takva politika odgovarala je potrebama, stremljenjima i interesima
ogromnog broja zemalja. Kao takva bila je potrebna napretku odnosa u svije­
tu. To mogu najbolje ilustrovati riječi predsjednika Tita povodom posljednjeg
samita na kome je učestvovao, a koje su bile krucijalne za to vrijeme: Kako
bi izgledao svijet da nije bilo politike i Pokreta nesvrstanosti? Koliko bi pod­
jele u inače podijeljenom svijetu bile šire, veće, dublje i nepremostivije?
Koliko bi konfrontacije bile oštrije? Koliko bi bilo više lokalnih ratova i suko­
ba? Kakvi bi bili pritisci na nezavisnost zemalja i koliko bi bilo više miješanja
u njihov unutrašnji razvoj? Koliko bi bila više ugrožena i nezavisnost zemal­
ja? Koliko bi bio ugrožen inače krhak mir u svijetu? Tim Titovim riječima
može se dodati kako bi izgledala sama Jugoslavija da nije u toj politici imala
oslonac u očuvanju svog vanblokovskog položaja, nezavisnosti, samostalnog
i samosvojnog puta unutrašnjeg razvoja, da nije imala takvu osnovu i šanse u
međunarodnoj afirmaciji i angažovanju?
Kada sam stupio na dužnost saveznog sekretara za inostrane poslove, moj
prethodnik Lazar Mojsov prenio mi je ocjenu da je poslije uspješnog samita
u Nju Delhiju (1983.), gdje je, nakon Havane i svih problema zbog kubanskog
predsjedavanja, došlo do konsolidacije Pokreta na izvornoj orijentaciji i aut­
entičnim principima, uslijedio period umanjene aktivnosti i izvjesne imobil-
nosti. Bili su, očito, potrebni posebni napori Jugoslavije da se izađe iz takvog
stanja. I na prvim sjednicama Predsjedništva države, na kojima sam učestvo­
vao u raspravama o prioritetima našeg angažovanja u tim mjesecima,
zaključeno je da je neophodna puna angažovanost Jugoslavije u aktivizaciji
Pokreta. Pošto je Indija bila predsjedavajući, bilo je normalno da sa njom
otvorimo dijalog o toj potrebi.
13 Počela su je trojica - Tito, Nehru i Naser, sastankom na Brionima 1956. godine. Pridružili su se
njihovoj ideji Sukarno i Nkrumah. Ideja se pretvarala u akciju. Na Prvoj konferenciji nesvrstanih
zemalja u Beogradu 1961. godine, učestvovalo je 25 zemalja da bi do Osmog samita u Harareu
Pokret narastao na 100 država. U međuvremenu nijedna zemlja nije napustila Pokret, osim Burme
(iz. protesta zbog kubanske politike na samitu u Havani), koja je ostala privržena politici nesvrsta­
vanja. Politika nesvrstanosti je bila osnova regionalnih organizacija država - Organizacije afričkog
jedinstva. Savjeta zemalja Golfa (GCC) i Asocijacije zemalja Jugoistočne Azije (ASEAN).
Principima, ciljevima i stavovima politike nesvrstavanja su se u svojoj nacionalnoj spoljnjoj politi­
ci rukovodile nesvrstane zemlje.
14 Pripadanje nesvrstanosti je značilo borbu za slobodu i odbranu svih naroda i zemalja svijeta; pravo
svake zemlje da suvereno odlučuje o svom unutrašnjem razvoju i međunarodnoj orijentaciji; da
raspolaže svim svojim bogatstvima; borbu za ravnopravnost u međunarodnim odnosima, protiv
miješanja, pritisaka, agresije, dominacije svih vrsta, hegemonije, ostataka kolonijalizma,
neokolonijalizma, imperijalističkih pretenzija; za novi pravedniji međunarodni ekonomski
poredak; borbu za mir, popuštanje zategnutosti. sporazumijevanje; zaustavljanje trke u naoružanju
i za razoružanje i tome slično.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 131

Od 27. do 30. augusta 1984. godine predsjednik Veselili Đuranović


boravio je u posjeti Indiji. Bio sam zajedno sa njim. U razgovorima sa premi­
jerom Indirom Gandi bili smo suglasni o potrebi aktiviranja Pokreta. Indira
Gandi nam se žalila d aje zaokupljaju veliki unutrašnji problemi Indije i da u
periodu koji neposredno predstoji neće moći da se aktivnije angažuje u
sP°linj°j politici. Neće moći da prima strane delegacije, niti napušta zemlju.
Time se indirektno pravdala zbog nedovoljnog angažovanja Indije u Pokretu.
Dogovorili smo se da se na skorom zasjedanju UN u Njujorku održi
Ministarski sastanak nesvrstanih zemalja i tom prilikom utvrde konkretne
akcije15. Nakon toga, predsjednik Predsjedništva države Veselin Đuranović
uputio je, u ime Jugoslavije, poruku šefovima država ili vlada 37 nesvrstanih
zemalja. U poruci su bili izloženi jugoslavenski pogledi na aktuelna kretanja
u svijetu i mišljenja o potrebi aktiviranja Pokreta. Koncem septembra i
početkom oktobra 1984. godine imao sam u Njujorku razgovore sa istim ci­
ljem - sa 40 ministara inostranih poslova nesvrstanih zemalja. Reagovanja na
jugoslavenske poruke i u ovim razgovorima bila su pozitivna. Ministarski sas­
tanak održan je u Njujorku od 1. do 3. oktobra 1984. godine na kome je
vodena temeljita rasprava o aktivnostima Pokreta i utvrđeni stavovi i akcije
koje će nesvrstani zajednički ostvarivati.
Od tada teče i narasta proces veće aktivizacije Pokreta nesvrstanih
zem alja. U doista mnoštvu aktivnosti, poseban značaj imali su
Ministarska konferencija u Luandi (Angola) na kojoj se odlučivalo o
pripremi samita, a zatim i sam samit u Harareu (Zimbabve) na kojem je
razmatrano strateško prilagodavanje Pokreta promjenama koje su nasta­
jale u svjetskim odnosima.

Ministarska konferencija u Luandi -


propuštena istorijska šansa Jugoslavije

Konferencija ministara inostranih poslova nesvrstanih zemalja u Luandi


održana je prvih dana septembra 1985. godine. Širi uslovi u kojima se
održavala nisu bili povoljni. Prije svega, u svjetskim odnosima nije bilježeno
ozbiljnije poboljšanje. Dolazak Gorbačova na sovjetsko kormilo samo je
nagovještavao moguće promjene; one se još uvijek nisu osjećale u svjetskim
odnosima. Osim toga, pojedine zemlje i čitavi regioni bili su izloženi talasu
neokolonijalizma sa ciljem da se zaustavi emancipacija međunarodnih odnosa;
da se zadrži dominacija razvijenih i postojeće razlike ili, bolje reći, jaz između
razvijenog i nerazvijenog svijeta. Zemlje u razvoju iscrpljivane su obaranjem
cijena sirovina kojima raspolažu, enormnim kamatama i sve težim otplatama
dugova. Sve su to bili izraziti pritisci na unutrašnji razvoj tih zemalja.

15 Mi smo, nažalost, bili posljednja državna delegacija koja se susrela sa Indirom Gandi. Uskoro je
došao tragičan kraj oktobra, ubisivo Indire Gandi - Indija i Pokret nesvrstanih pretrpjeli su ogro­
man gubitak. U Pokretu je zavladala zabrinutost da li će nestanak Indire Gandi uticati na
angažovanost Indije kao predsjedavajućeg Pokreta. To nije dugo trajalo. Indija je tu zabrinutost
brzo prevladala.
132 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

U prvi plan priprema za Luandu izbilo je pitanje mjesta sljedećeg samita,


a time i zemlje budućeg predsjedavajućeg Pokreta16. To je bilo pitanje djelo­
vanja Pokreta idućih godina, jer je uloga predsjedavajućeg Pokreta bila
enormno velika. Polazeći od principa geografske rotacije, Samit je trebalo
održali u Latinskoj Americi (gdje nije bilo realnog kandidata) ili u Africi,
južno od Sahare. Smatrali smo da bi to mogla biti Tanzanija, zbog velikog
ugleda njenog lidera Juliusa Njererea. On je to prilikom posjete Jugoslaviji
(15.-17. mart 1985.) odbio zbog teškoća u zemlji, ali je tom prilikom u neko­
liko navrata predlagao i tražio da to bude Jugoslavija. Slično se desilo i pri­
likom posjete Roberta Mugabea Jugoslaviji (25.-26. maja 1985.) i našeg pri­
jedloga da Zimbabve bude domaćin samita - i ovaj afrički lider isticao je
teškoće svoje zemlje, i on je tražio da domaćin samita bude Jugoslavija.
Počelo se sve češće ponavljati ono što se kao ideja već čulo početkom okto­
bra 1984. godine na Ministarskom sastanku u Njujorku. Od Jugoslavije je, od
tada, 40 zemalja tražilo da se upravo ona kandiduje za narednog domaćina
samita nesvrstanih zemalja. Svi su tvrdili da bi to bilo najbolje rješenje, s
obzirom na veliki međunarodni ugled Jugoslavije, ali i okolnost da bi se samit
održao na 25-godišnjicu prve konferencije u Beogradu. Jugoslavija se tako
našla pred jednom istorijskom šansom. Na više sjednica proširenog
Predsjedništva države, na sjednicama partijskog vrha, Savezne vlade i
Parlamenta, postignuta je saglasnost da bi to bilo korisno za Jugoslaviju uko­
liko bi se, naravno, pokazalo da bi takvo rješenje bilo potrebno Pokretu17.
Lično sam smatrao daje to istorijska prilika za Jugoslaviju. Zemlja bi kao
domaćin i predsjedavajući ojačala svoj međunarodni ugled, položaj i sig­
urnost koji su erodirali zbog unutrašnje krize kojoj se nije vidio izlaz. To bi
nam povećalo mogućnost spoljnjo-političkog djelovanja. Našli bismo se u
centru svjetske diplomatije i time bismo lakše ostvarivali svoje interese,
posebno u ekonomsko-finansijskim odnosima. To bi, naravno, posebno
privlačilo svjetsku propagandu i obezbjedivalo odgovarajući pozitivan pub­
licitet i pažnju svjetskih medija koji su o jugoslavenskoj situaciji stvarali lošu
sliku. U mom ličnom stavu dominirao je motiv unutrašnje situacije u
Jugoslaviji. Vjerovao sam da bi održavanje samita imalo ozbiljno povratno
djejstvo na unutrašnjem planu - to bi nas, prije i iznad svega, obavezivalo na
konstruktivnije ponašanje u zemlji; na veću odgovornost i veće napore u
traženju izlaza iz krize. To bi, smatrao sam, djelovalo pozitivno na
raspoloženje u zemlji - bilo bi shvaćeno i kao veliko priznanje i kao velika

16 Samit u Havani odlučio je da se idući održi u Bagdadu. Zbog iransko-iračkog rata održanje u Nju
Delhiju, gdje je većinom glasova odlučeno da idući bude u Bagdadu. Irak je bio zvanični kandi­
dat. ali je i dalje trajao rat i to činio nemogućim. Uz Irak su se kandidovali još Sirija, koja je
odustala. Sjeverna Koreja koja je takode odustala, da bi potom prije Luande kandidaturu obnovi­
la i Libija koja je potom učinila isto. Ni jedna od ovih zemalja nije imala nikakvih šansi da bude
konsenzusom prihvaćena.
17 Predsjedništvo Jugoslavije je to pitanje razmatralo na više sjednica - prvi put 31 oktobra 1984. i
posljednji 29. augusta 1985. godine. Partijsko Predsjedništvo je to razmatralo 17. jula; nadležni
odbori Saveznog parlamenta 20. juna i 28. augusta 1985., a Savezni savjet za međunarodne odnose
18. jula 1985. godine i Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije 31. jula 1985. godine, ild.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 133

obaveza. To bi obavezivalo na veće jedinstvo. To je bio osnovni motiv mog


stava, bio sam opsjednut takvim razmišljanjima.
Neposredno pred konferenciju u Luandi, međutim, neočekivano se pojav­
ila kandidatura Zimbabvea, iako je to Mugabe u razgovorima u Beogradu kat­
egorički odbijao. Bilo je očito da su SSSR i Kuba kao njegov eksponent, sve
učinili da se onemogući kandidovanje Jugoslavije. Nisu se birala sredstva,
naročito od strane Kubanaca. Kubanci su čak u velikom broju kontakata pred
skup u Luandi tvrdili da je kandidatura Zimbabvea zajednički stav Kube i
Jugoslavije - to je, navodno, usaglašeno sa Jugoslavijom, tvrdili su čak da
Kuba ima jugoslavenski mandat da lobira za Zimbabve. Bila je to notorna laž.
Kubanci su tvrdili drugima da je Zimbabve prihvatio kandidaturu prije nego
što je Mugabe donio takvu odluku.
Kubanci su praktički mjesecima sjedili u Luandi i uzurpirali pripreme
Ministarske konferencije. Treba se prisjetiti daje tada u Angoli bjesnio rat, da
se tamo nalazilo 30.000 kubanskih vojnika, Kuba je tamo imala uticaj svo­
jevrsnog protektora i time se koristila u pripremi konferencije. Oni su umjesto
domaćina pozivali ambasadore nesvrstanih zemalja, plasirali vlastite stavove
kao angolske, itd. Nacrt završnog dokumenta Konferencije bio je, očito, pisan
kubanskom rukom - svojim sadržajem vraćao je ciljeve Pokreta u vrijeme
Samita u Havani i kubanskog predsjedavanja Pokretom. Uložili smo enormne
napore da na to ukažemo većem broju članica. Predsjednik Predsjedništva pos­
jetio je Zambiju, Tanzaniju, Mozambik - skupa s njim putovao sam i ja. Ostali
članovi državnog vrha i predsjednik Savezne vlade posjetili su neke druge
nesvrstane zemlje. I ja sam putovao u razne zemlje i u Jugoslaviji primao više
svojih kolega18. Naš osnovni stav kada je u pitanju mjesto održavanja samita
- a to je utvrđeno na sjednici državnog Predsjedništva pred moj polazak u
Luandu 29. augusta 1985. godine - bio je da to bude zemlja južno od Sahare i
u tom stavu ostajemo principijelni i dosljedni. Ako Zimbabve bude kandidat sa
podrškom značajnih afričkih zemalja, angažovaćemo se i podržati takvo
rješenje. Što se tiče kandidature Jugoslavije, ostaje stav - nećemo se kandi-
dovati, činićemo sve da nas drugi zvanično ne kandiduju, nećemo ulaziti u
konkurenciju i nadmetanje sa eventualnim drugim kandidatima, a ako se u
situaciji bez drugog rješenja bude od Jugoslavije tražilo da prihvati kandidatu­
ru, ja sam ovlašten da to prihvatim. Bio je to stav donekle jasan, a opet tako
uslovljen i time ne baš do kraja određen - ispada dobro bi nam došlo da bude­
mo kandidovani, ali sami ne treba da radimo ništa u tom pravcu. Znao sam da
me u tom pogledu u Luandi ne čeka lak posao.
U Luandi su nas čekale veće teškoće od očekivanih. Zatekli smo ponašanje
Kubanaca kao da su oni organizatori Konferencije. Bili su vrlo agresivni.
Kubanski ministar Isidoro Malmijerka sazvao je u kubanskoj ambasadi sas­
tanak tzv. progresivne grupe nesvrstanih zemalja. Predsjedavao je ovim skupom

18 Od M inistarskog sastanka nesvrstanih u Njujorku početkom oktobra 1984. godine, kada je utvrđen
datum za Konferenciju u Luandi. Jugoslavija je imala preko 60 susreta na nivou predsjednika i
članova Predsjedništva, predsjednika Savezne vlade i saveznog sekretara za spoljnje poslove,
putem kojih smo podslicali aktivizaciju Pokreta i uticali na pripreme za Konferenciju u Luandi.
1341OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

zajedno sa angolskim ministrom. Od prisutnih je zahtijevao da podrže nacrt


završnog dokumenta kakav oni predlažu i bukvalno izdiktirao šta će ko predla­
gati Konferenciji. Posebno je tražio da se podrži kandidatura Zimbabvea, mada
niko od strane Zimbabvea još uvijek nije bio u Luandi. Čim se saznalo za ovaj
skup, Singapur je sazvao sastanak tzv. prozapadne grupe na kome je odlučena
oštra konfrontacija sa prvom grupom. Ogromna većina se tome suprotstavila -
zastupala je ono što je bilo zasnovano na autentičnosti nesvrstanog pokreta.
Imao sam, nakon kubanske akcije i singapurske kontraakcije, višečasovni sas­
tanak sa kubanskim ministrom. Bio je to neugodan sastanak i oštar dijalog.
Otvoreno sam mu rekao šta mislimo o njihovoj akciji. Okvalifikovao sam je kao
pokušaj razbijanja jedinstva i rekao da ćemo do kraja - sa velikom većinom -
braniti nezavisnu stratešku orijentaciju i jedinstvo Pokreta. Prigovorio sam mu
i na to da se služe u kontaktima sa drugim učesnicima tvrdnjom o nepostojećem
dogovoru sa nama kao i to što se služe jugoslavenskim imenom.
Tokom generalne debate, rasprava u oba komiteta (političkom i ekonom­
skom), a naročito u izradi dokumenta Konferencije, svi njihovi pokušaji i рго-
lagerski prijedlozi su odbijeni19. Apsolutno je dominirala težnja za punim
angažovanjem Pokreta kao samostalnog i nezavisnog, akciono usmjerenog,
globalnog faktora svjetskih odnosa. Nacrt završnog dokumenta je potpuno
izmijenjen - od prvobitnog teksta je malo ostalo u konačnoj verziji.
Konferencija je u bitnim ciljevima bila uspješna. Učestvovale su sve član­
ice, sve zemlje koje imaju status posmatrača i svi koji se po ranijim odluka­
ma pozivaju kao gosti. Očuvano je i ojačano jedinstvo Pokreta. Odbijeni su
pokušaji koji su ga ugrožavali.
Konferencija je posebno odlučila da se zajedno sa samitom obilježi 25-
godišnjica Prve konferencije nesvrstanih zemalja održane u Beogradu 1961.
godine "u cilju jačanja izvorne i akcione orijentacije Pokreta i izvornih prin­
cipa i ciljeva politike nesvrstanosti".
U pitanju izbora mjesta samita konferencija je do posljednjeg dana bila
pod pritiskom neizvjesnosti i prekomjernog iscrpljivanja. Kuba je, grubim
insistiranjem na kandidaturi Zimbabvea, dovela i Zimbabve u neugodnu
situaciju - jer je kubansko insistiranje izazivalo kod mnogih podozrenje prema
Zimbabveu. Libija je insistirala na svojoj kandidaturi i tražila od Jugoslavije
i nekih drugih zemalja podršku20.
19 U raspravi u Ekonomskom komitetu o jednom slavu koga su Kubanci, ne birajući sredstva i riječi,
pokušali da nametnu, predstavnik Indije, inače vrlo staložen i razložan u svim raspravama,
obraćajući se Kubancu, reagovao je riječima da prestanu misliti da su oni - Kuba - diktatori u Pokretu
i da mu mogu diktirali. Održao je pravu javnu lekciju Kubi o demokratskim odnosima u Pokretu.
20 Na putu za Luandu. na molbu Libijaca, sastao sam se na aerodromu u Tripoliju sa njihovim min­
istrom inostranih poslova Ali Abdul Salem Trikijem. Bio je to težak razgovor. On je tražio da ne
samo podržimo njihovu kandidaturu nego i da se angažujemo u njihovu korist. Nagovještavali su
- više je to bila taktika - da će napustiti Pokret ako ne dobiju samil i d aje Libija u stanju da orga-
nizuje "novi pokret progresivnih nesvrstanih zemalja", što je zaista bilo nesuvislo. U insistiranju
na lome bilo je i nekorektnosti, jer su nakon razgovora, bez moje saglasnosti. objavili vijest da sam
podržao njihovu kandidaturu, što je. naravno, bilo netačno. Nisu imali sluha ni u tom razgovoru,
ni u Luandi. sve do pred kraj Konferencije, za naša upozorenja da moraju realno procijeniti svoje
šanse kako ne bi pretrpjeli štetu. A bilo je više nego očigledno da nemaju nikakvu šansu.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 1135

Od dolaska u Luanda do pred kraj Konferencije od nas su i dalje mnoge


zemlje tražile da se kandidujemo ili da im damo saglasnost da nas kandiduju.
Tvrdili su da je to jedino rješenje oko koga bi se odmah ostvario konsenzus.
Ministar inostranih poslova Zimbabvea doputovao je u Luandu noć uoči
ministarskog dijela konferencije. Odmah sam zatražio susret s njim. Rekao mi
je da dolazi sa sljedećim mandatom koji mu je izdiktirao premijer Mugabe:
Zimbabve se neće kandidovati, neće voditi nikakvu kampanju, a ako se od te
zemlje bude tražilo, biće domaćin samita. Imao sam utisak da žele kandi­
daturu, bez obzira što su svoj stav ovako formulisali, jer nisu željeli ići ni u
kakav rizik. Rekao sam mu da bi mogli voditi akciju za njihovu kandidaturu
ako bi rekli da su kandidat. U razgovoru sa indijskim kolegom sugerisao sam
da se utiče na Zimbabve da precizira svoju kandidaturu, jer bi to moglo
obezbijediti odgovarajući konsenzus. To sam ponovio i predsjedavajućem
afričke grupe, kao i nekim drugim ministrima. U široj afričkoj grupi bila su
kolebanja, posebno zbog neodređenosti Zimbabvea, a kod nekih je bilo i rez­
ervi prema Zimbabveu. Ipak, narastalo je raspoloženje da bi, s obzirom na
tešku situaciju u Africi, bilo dobro da afrička zemlja bude domaćin narednog
samita.
Nastala je konfuzija oko toga šta je, a šta nije kandidatura? U tom pogle­
du javljale su se razne verzije i tumačenja, pa čak i kuloarski vicevi o
"zvaničnoj" i "nezvaničnoj", "deklarisanoj" i "nedeklarisanoj" kandidaturi, da
bi Indonežani lansirali i varijantu "mi smo spavajući kandidati, probudićemo
se onda kada zatrebamo Pokretu". Ono što je zabrinjavalo jeste okolnost da se
niko u stavovima nije pomjerao. Nastala je situacija u kojoj je izgledalo da će
odluka biti odložena. To bi, svakako, bio neuspjeh Konferencije. U takvoj
krizi pretposljednjeg dana u svim kontaktima tražili smo od partnera da insi­
stiraju kod Indije, kao predsjedavajućeg, da obavi svoju dužnost iznalaženja
rješenja putem širih konsultacija. Ponovo sam, po treći put, razgovarao sa
ministrom Zimbabvea. Apelovao sam da budu određeniji i da tako omoguće
da se nade izlaz iz nastale blokade. Ponavljao sam svima, pošto je još uvijek
bilo široko raspoloženje za kandidaturu Jugoslavije, da ostajemo dosljedni
kriterijumima i principima za koje smo se i do tada u Pokretu zauzimali i da
smo od početka smatrali da bi dobro bilo da samit bude u jednoj zemlji južno
od Sahare. Nakon svih razgovora i pritisaka nađeno je rješenje tog dana uveče
- ministri afričkih zemalja odlučili su da kandiduju Zimbabve, a Libija je
povukla svoju kandidaturu.
U svemu tome, u gotovo dramatičnoj situaciji posljednjeg dana
Konferencije, nalazio sam se u delikatnom položaju. Intimno sam bio, i ostao,
uvjeren d aje to bila istorijska šansa za Jugoslaviju i da bi takav dogadaj znat­
no uticao na stanje i odnose u zemlji. Morao sam, s druge strane, islrajavati
na principijelnom stavu Jugoslavije o rotiranju mjesta samita i predsjedava­
jućeg, morao sam se, dakle, angažovati da ne dobijemo ono što nam je bilo
potrebno, a da smo bili samo malo određeniji da prihvatamo kandidaturu
imali bismo konsenzus. Upravo našu principijelost mnogi učesnici smatrali su
presudnim faktorom u rješenju krize na ovom ministarskom skupu - indijski
1361OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

ministar je sa govornice Konferencije odao posebno priznanje Jugoslaviji, a i


neki afrički učesnici.
Konferencija u Luandi, gledajući u cjelini, bila je uspješna. Bio je to ozbi­
ljan pomak u aktivizaciji i ukupnom djelovanju Pokreta. Rezultati ovog skupa
bili su solidan korak u pripremi samita. Doprinos Jugoslavije bio je doista
maksimalan. Nije bilo ni jednog značajnijeg prijedloga i stava koga nismo ili
inicirali ili sa drugim zajedno predlagali21.
Predsjedništvo države je na sjednicama 11. septembra i l i . oktobra pozi­
tivno ocijenilo rezultate konferencije u Luandi. Istu pozitivnu ocjenu dobio je
doprinos Jugoslavije i rad jugoslavenske delegacije na tom skupu (uprkos
opstruiranju Josipa Vrhovca da se daje pozitivna ocjena radu delegacije).
Slično su ocijenili i partijski vrh zemlje (17. septembar), Savezna vlada i
Spoljnjo-politički odbor Saveznog parlamenta. Nastavljene su, međutim,
kuloarske priče da li je Luanda oslabila naš položaj u Pokretu, jer nismo
dobili samit, i si. Upravo zbog takvih kuloarskih priča predložio sam da se na
bazi svestranije analize obavi temeljita rasprava na zajedničkoj sjednici
državnog i partijskog vrha o položaju Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih
zemalja. Ta rasprava obavljena je 13. novembra 1985. godine. Rasprava je
samo potvrdila ono što je bilo stvarno stanje. Položaj Jugoslavije, ugled i uti-
caj u Pokretu ne samo da nisu oslabljeni - doprinosom koji je dat aktivizaciji
Pokreta i uspjehu Luande on je nesporno ojačan.

Samit jedinstva i akcije

Nastavljene su intenzivne pripreme za Osmi samit nesvrstanih zemalja u


Harareu. Na kraju Ministarske konferencije u Luandi pozvan sam u posjetu
Zimbabveu. Željeli su, kao domaćini Samita, da upravo Jugoslavija bude nji­
hov prvi sugovornik. Posjeta je ostvarena od 23. do 25. novembra. I u raz­
govorima i u javnim izjavama i publicitetom - od premijera Mugabea do
drugih ličnosti iz vrha Zimbabvea - isticana je uloga Jugoslavije u Pokretu
nesvrstavanja i posebno osnivača i arhitekte tog pokreta predsjednika Tita.
Isticali su ulogu Jugoslavije u njihovom izboru za domaćina22. Na njihovu
inicijativu i molbu, dogovoreno je da se održavaju kontinuirani kontakti
tokom priprema Samita, da se ostvaruju kontakti na najvišem nivou i da
Jugoslavija, uz ostalo, pruži organizacionu i materijalnu pomoć, pa i pomoć u
organizovanju bczbjednosti Samita.
To se u praksi sve do Samita i ostvarivalo.
Bio je to dobar početak korisne saradnje u pripremanju Samita. Ovo je bilo
tim značajnije što je u vladajućem političkom vrhu Zimbabvea bilo dosta

21 U delegaciji je bio tim veoma sposobnih i iskusnih diplomatskih funkcionera - doladaSnjih i


budućih ambasadora i pomoćnika saveznog sekretara: Dragoslav Pejić. Darko Šilović. Živojin
Jazić, Ljubiša Sekulić, Ignac Golob. Duško Litvinović i dr. Oni su i na ovoj konlerenciji, i u pripre­
mi samita. i na samom samitu. vrlo uspješno uradili najveći dio posla.
22 Posebno su i premijer Mugabe i ministar inostranih poslova izražavali zahvalnost Jugoslaviji za
angažovanje da oni budu izabrani za domaćina.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 137

nepoznavanja stvarnih prilika u svijetu i prisustvo raznih spoljnjih uticaja pa


je svaka pomoć da se objektivno i šire sagleda i ocijeni svaki svjetski fenomen
bila od presudne važnosti za afirmaciju izvornih principa na narednom sami-
tu u Harareu*-3. Mi smo u kontaktima sa svim značajnijim partnerima u
Pokretu sugerisali konsultacije sa Zimbabveom o sadržini priprema Samita.
Bitan strateški cilj kome smo u svim pripremama težili bio je da to bude
samit jedinstva i akcije; da se usmjeri na bitna pitanja odnosa i razvoja u svi­
jetu, da se putem konkretnih stavova, inicijativa i prijedloga jača akciona
usmjerenost Pokreta i izražava njegova nezavisnost i uloga u globalnim
međunarodnim odnosima i svjetskom razvoju. Smatrali smo da nije dovoljno
samo deklarativno opredjeljivanje i ponavljanje zauzetih stavova - nužni su
realni i ostvarivi programi i akcije.
Od 16. do 20. aprila 1986. godine održanje u Nju Delhiju ministarski sas­
tanak Koordinacionog biroa nesvrstanih zemalja Bio je to, ustvari, posljednji
pripremni skup uoči samita u Harareu. Za razliku od Luande, sastanak je pro­
tekao u punom jedinstvu. Utvrđena su prioritetna pitanja samita u Harareu -
mir, bezbjednost, razoružanje, detant-dijalog, pregovaranje i sporazumijeva­
nje, bezbjednost nesvrstanih zemalja, podrška narodima Juga Afrike, saradnja
i angažovanje nesvrstanih u Mediteranu. Učinjen je dalji korak u usmjerava­
nju Pokreta na međunarodne ekonomske odnose i probleme. Na ovom sa­
stanku je prvi put u Pokretu vodena debata i usvojen jasan stav o terorizmu i
razgraničenju između terorizma i legitimne borbe oslobodilačkih pokreta.
Inicijator te debate bila je upravo Jugoslavija, zajedno sa Indijom. Jugoslavija
je tom prilikom bila i inicijator neformalnog susreta ministara nesvrstanih
zemalja Mediterana - skup je ispoljio jedinstveno gledište o potrebi zajed­
ničkog angažovanja. U cjelini, sastanak u Nju Delhiju bio je solidan doprinos
i atmosferi i akcionoj pripremi samita u Harareu.
Slučaj je htio da se upravo tada kada smo se okupljali u Nju Delhiju desio
vojni udar SAD na Libiju. Atak se desio u noći između 14. i 15. aprila 1986.
godine. Izvršen je raketni udar posebno na Tripoli i rezidencijalni prostor
Moamera Gadarija. Bio je to akt bez presedana. Čim smo dobili informacije
0 udaru, kontaktirali smo Indijce. Predložio sam njihovom ministru da se
odmah održi specijalni sastanak Koordinacionog biroa samo o tom događaju.
Domaćini su to brzo prihvatili i već u podne istog dana sastanak je održan.
Protekao je u atmosferi svojevrsnog šoka i velike zabrinutosti. Svako je
razmišljao da se i njegovoj zemlji to može desiti. Postojalo je puno jedinstvo
u osudi tog akta, čak i od onih zemalja koje su bile u lošim odnosima sa
Libijom. Branjeni su principi odnosa medu državama i nesvrstana Libija, a ne
režim i Gadafi. Pogotovo ne ono stoje u Gadafijevoj politici i ponašanju bilo
neprihvatljivo i izazivajuće - a što je Amerikancima samo olakšavalo da izvrše
1 pravdaju udar. Usvojen je u punom jedinstvu poseban dokumenat osude23

23 Jedna ilustracija: Neki funkcior.eri su u razgovorima sa mnom govorili o Jugoslaviji kao jednoj od
istočnih lagerskih zemalja. Predsjednik Parlamenta i član politbiroa Mugabeove partije mi je
rekao: "Bio sam u Jugoslaviji, sve razumijem, ali nikako ne razumijem kako vi niste ušli u
Varšavski pakt".
13 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

ovog agresivnog akta. Pošto sam bio medu prvim govornicima, predložio sam
da ministar inostranih poslova Indije, kao predsjedavajući Pokreta, otputuje u
UN i u Savjetu bezbjednosti izloži stav našeg sastanka. To je jednodušno
podržano. Indijski ministar me zamolio da se i ja priključim njegovoj misiji.
U raspravi se javila i ideja da jedna misija ide i u Tripoli i tako izrazi soli­
darnost sa Libijom. Nađeno je rješenje da misija koja ide u UN ide i u Tripoli
(u sastavu: Indija, Jugoslavija, Kuba, Gana i Kongo). Otputovali smo u Tripoli
istog dana i tamo nas je odmah primio Gadafi. Očigledno je bio više nego
zadovoljan dolaskom misije i onim zbog čega smo došli - trudio se da o
svemu govori mirno, bez oštrine, ljutnje i prijetnji, što je bilo za očekivati24.
Leteći prema Njujorku, dogovarali smo se o metodu nastupa u UN. Sastali
smo se sa predsjedavajućim Savjeta bezbjednosti i generalnim sekretarom
UN, informisali ih o cilju misije i uručili dokumenat sastanka u Delhiju.
Smatrao sam da u Savjetu bezbjednosti u ime Pokreta treba da istupi indijski
ministar - Libija je molila, a Kuba insistirala, da istupimo svi. To je i prih­
vaćeno. U istupanjima je trebalo da se držimo stavova sastanka čija smo mis­
ija i onoga što smo vidjeli u Tripoliju. Toga smo se svi držali osim Kubanca -
istupanje je zloupotrijebio za propagandni rat protiv SAD i uvrjedljive tvrd­
nje (uporedivao je Regana sa Hitlerom itd.). Istom mjerom uvrjedljivosti
odgovorio mu je američki ambasador Vemon Volters, dok je britanski
ambasador okrenuo oštricu protiv nesvrstanih zemalja optužbom da se ne
bore protiv terorizma.
Ipak, ako se izuzme govor Kubanca, istupanje misije naišlo je na pozitivan
prijem u Ujedinjenim nacijama. To mi je u odvojenom razgovoru poslije sjed­
nice Savjeta bezbjednosti rekao i generalni sekretar UN Perez de Kueljar.
Moram reći da je Libija, nažalost, vrlo brzo zaboravila ovakvu podršku i
angažovanjc Pokreta u odbrani njenog suvereniteta i integriteta, njene sig­
urnosti i nesvrstanosti. Gadafi je na Samitu u Harareu tvrdio da Pokret nije
učinio ništa kada su SAD napale Libiju. Rekao je da nesvrstani nisu tada ni
prstom makli. "Zaboravio" je da su nesvrstani bili jedina velika snaga koja je
Libiji odmah i bez oklijevanja pružila podršku sa sigurnim međunarodnim
efektom.
Osmi samit nesvrstanih zemalja u Harareu (1.-6. septembra 1986.) pro­
tekao je uspješno25. U svim pitanjima jedinstva i angažovanja Pokreta on je
bio korak naprijed. Bio je ono što je većina željela - samit jedinstva i akcije.
Snažno je potvrđena vanblokovska, samostalna i nezavisna orijentacija
Pokreta na njegovim izvornim principima. Samit je počeo svečanom sjedni­
com kojom je obilježena 25-godišnjica Prve konferencije nesvrstanih u
Beogradu i usvajanjem posebne Deklaracije koja ističe istorijski značaj i tra­
jnu vrijednost principa i ciljeva iz Beograda.

24 Tek poslije su uslijedile izjave Gadafija kako Libija razmišlja da siupi u Varšavski pakt. što je bila
prijetnja bez realnog pokrića.
25 Samili nesvrstanih su održani: Prvi - u Beogradu 1961., drugi - u Kairu 1964., treći - u Lusaki
1970., četvrti - u Alžiru 1973., peti - u Kolombu 1976., šesti - u Havani 1979., sedmi - u Nju
Delhiju 1983., osmi - u Harareu 1986. godine.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... [ 139

Uspješnost Samita karakterisalo je nekoliko značajnih dostignuća.


Samit se održavao u uslovima kada su se međunarodni odnosi našli na
raskršću da li će se nastaviti i za duže vrijeme nadvladavati konfrontacije i
zaoštravanja ili će doći do trajnijeg popuštanja zategnutosti stalnim dijalogom
i pregovaranjem? Da li će teško održivi mir prestati biti zarobljenikom
vječitog straha? Optimistička očekivanja poslije prvog sastanka Regan-
Gorbačov u Ženevi zamijenjena su razočarenjima - došlo je do izvjesnog
ponovnog zaoštravanja. Otuda je bilo još potrebnije da u prvom planu Samita
budu pitanja mira, bezbjednosti, razoružanja, pregovora super sila i blokova,
krizna žarišta, međunarodni ekonomski problemi i sve teži položaj zemalja u
razvoju. Samit je, stoga, uputio apel SAD i SSSR sa zahtjevima da nastave
dijalog, pregovaranje i sporazumijevanje, posebno o pitanjima razoružanja.
Jugoslavija je bila pokretač ove inicijative.
Tokom priprema zabilježeno je izrazito interesovanje SSSR-a i SAD za
ovaj skup. Bio je evidentan pokušaj da se sa blokovskih pozicija utiče na
Samit. U tom pogledu zabilježeno je više konkretnih primjera sa obje strane
koji su ilustrovali takve tendencije.
Kad je riječ o SSSR-u, ni u jednom periodu postojanja nesvrstanosti nije bilo
takvog angažovanja prema jednom događaju u Pokretu i nije bilo više pozitivnih
ocjena nesvrstanosti. Kroz sve se isticala "objektivna podudarnost" ciljeva
Pokreta sa onim što je odgovaralo tadašnjim međunarodnim interesima SSSR.
SAD su se orijentisale na pojedinačne kontakte sa velikim brojem
nesvrstanih zemalja i tim putem vršile pritisak da se na Samitu ne kritikuje i
ne osuđuje politika SAD, prigovarale da je nejednak kritički odnos prema
SSSR-u i SAD na njihovu štetu, tražile da Nikaragva ne bude kandidovana za
domaćina sljedećeg samita i si. Meni je iste stavove prenio američki
ambasador u Beogradu uz navođenje koliko puta je SAD negativno apostrofi­
rana u dokumentima nesvrstanih u Luandi i Nju Delhiju. Mi smo pokušali da
utičemo da se sagledavaju razlozi zašto do toga dolazi i da se odnos sa
nesvrstanim ne zatvara samo u taj negativni krug.
Zbog razlika u ponašanju SSSR-a i SAD u tom trenutku svjetskih odnosa,
i različitog odnosa prema nesvrstanosti, bilo je, naravno, i za Pokret i za
jugoslavensku politiku krajnje delikatno pitanje da se ne gubi vanblokovska
kritičnost i odnos i prema jednoj i prema drugoj blokovskoj strani. Bilo je
realnih strahovanja da bi neravnoteža u stavovima prema dvije super sile
mogla izazvati i hraniti različite tendencije i polarizacije u samom Pokretu.
Do toga nije došlo.
Bilo je, takode, zanimljivo - u pozitivnom smislu - koliko je bio različit
stav zapadnoevropskih zemalja (posebno Evropske zajednice) prema Pokretu
nesvrstanih u odnosu na krut i jednostran stav SAD. I prije priprema Samita
u Harareu, naime, sa narastanjem aktivnosti Pokreta od 1984. godine, naras­
tao je u Zapadnoj Evropi interes za djelovanje Pokreta nesvrstanih. To se
posebno očitovalo u periodi* nastojanja da se oživi KEBS i podstiču na dija­
log i pregovaranje SAD i SSSR. Tako je prije konferencije u Luandi došao iz
EZ signal da žele direktan kontakt sa Pokretom. Tražili su jugoslavensko
1401OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

posredovanje. Slijedio je, zatim, niz konkretnih inicijativa i kontakata, pa i


slanje misije EZ u Nju Delhi radi kontakta sa predsjedavajućim Pokreta i raz­
govora o saradnji u borbi protiv terorizma. Njemački ministar Hans D. Genšer
me je obavijestio da žele šire razgovore od najavljene teme. On je tražio pose­
ban razgovor o pripremama samita i u tom cilju doputovao u Beograd26.
Pružio nam je iscrpne informacije o gledanjima SSSR-a i SAD (pošto je bio
u posjeti ovim zemljama) na nastavak dijaloga i pregovaranja - Genšer je time
indirektno (i korisno) uticao da Samit podrži taj proces - čak je precizirao u
kojim konkretnim pitanjima je moguć napredak. Imao sam o istoj temi više
kontakata i razgovora i sa drugim zapadnoevropskim kolegama (Hans van den
Bruk, Džefri Hau, Klod Šeison, Piter Jankovič i dr.).
Značajno je i to što je Samit u Harareu usmjerio Pokret na mnogo veće
angažovanje u međunarodnim ekonomskim odnosima. Došlo je do punog
izražaja saznanje da se u međunarodnim ekonomskim odnosima vodi
odlučujuća bitka za očuvanje nezavisnosti, slobodnog razvoja i sposobnosti
nesvrstanih zemalja da utiču na svjetska kretanja. Odlukom Samita formiran
je stalni komitet nesvrstanih zemalja za ekonomska pitanja - Pokret je time
dobio mehanizam stalnog bavljenja ovim pitanjima odnosa u svijetu27.
Završni dokumenat Samita, uz ostalo, sadržavao je objektivnu i argumento-
vanu kritiku Međunarodnog monetarnog fonda koji golim insistiranjem na
vraćanju dugova zanemaruje razvoj zemalja dužnika.
Samit je posvetio maksimalnu pažnju problemima Juga Afrike, gdje su na
sceni još uvijek bili najdrastičniji i najmonstruozniji ostaci kolonijalizma
(okupacija Namibije, rasistički režim aparthejda u Južnoj Africi, stalno agre­
sivno ugrožavanje susjeda itd.). Bio je u pitanju nesporan i sasvim konkretan
zahtjev Pokreta da se ova žarišta ostataka kolonijalizma što prije likvidiraju.
Sama činjenica da je Konferencija ministara održana u Angoli i Samit u
Harareu - zemljama prve linije fronta prema Južnoj Africi, kao i pitanja ovog
žarišta koja je pokretao Pokret, govori koliko se Pokret usredsredio na ovaj
problem28. Na Samitu je takode odlučeno da se osnuje Fond nesvrstanih
zemalja za pomoć zemljama prve linije fronta i oslobodilačkim pokretima na
Jugu Afrike ("Afrika Fond)".

26 Bilo je (o poslije raketnog udara SAD na Libiju. Bila je riječ o blagom indirektnom kritičkom
stavu prema tom postupku SAD putem kontakta sa nesvrstanim koji su ga osudili i to upravo na
istom sastanku na kome je Pokret, na prijedlog Indije i Jugoslavije, zauzeo jasan stav prema teror­
izmu.
27 Jugoslavija je dugo vremena predlagala veće okretanje Pokreta ekonomskoj oblasti odnosa u svi­
jetu. Uz niz prijedloga u Jugoslaviji je organizovan obiman i izuzetno koristan rad na projektu
izrade koncepta novog međunarodnog ekonomskog poretka iz koga smo crpili ideje i prijedloge
za angažovanje Pokreta.
28 Južna Afrika je nastojala da stvori stanje nesigurnosti i time ili spriječi održavanje samita u
Harareu, ili utiče na odziv šefova država. Nekoliko mjeseci prije Samita ubačena je iz JAR
diverzantska grupa u Harare koja je izvela jednu diverziju, a izvršeni su i grubi upadi u Bocuanu
i Zambiju. Kubanski ministar I. Malmijerka informisao me da su ili Zimbabveanci obavijestili da
JAR namjerava 25. augusta, nekoliko dana uoči Samita. izvršiti napad na aerodrom Harare i da su
Zimbabveanci spremni da to osujete. Imali smo informaciju da su SAD zatražile od JAR da se
uzdrže od takvih akata.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 141

Samu je poklonio posebnu pažnju situaciji u Mediteranu i angažovanju


Pokreta na ovom području. U Deklaraciji Samita posvećenje dio pretvaranju
e iterana u more mira i područje saradnje i stav kojim se pozivaju
nesvrstane mediteranske zemlje na zajedničko angažovanje, međusobnu i
svemediteransku saradnju. Zaključeno je da se održi sastanak ministara inos­
tranih poslova nesvrstanih zemalja Mediterana u Jugoslaviji.
Samit je domo i odluku da se postojeći Komitet osam nesvrstanih zemalja
za Palestinu, medu kojima je bila i Jugoslavija, pretvori u Komitet za Bliski
istok i Palestinu. Deveti član postao je Zimbabve kao predsjedavajući Pokreta.
Poslije Samita u Harareu održan je prvi ministarski sastanak novog komiteta.
Učestvovali su Mugabe i Arafat. Bilo je to doba velike krize jedinstva u PLO.
Sa jugoslovenske strane posebno smo uticali da se kriza prevazide^.
Samit je usvojio i poseban dokumenat - kakav do tada nije postojao u
Pokretu - o uzajamnoj pomoći nesvrstanih zemalja u slučaju kada se jednoj
od njih prijeti silom ili se na nju vrši agresija. Bila je to osnova za značajnije
solidarisanje i neposredniju pomoć onima koji se nadu u opasnosti i ohrabren-
je da se odupru takvim prijetnjama.
U Deklaraciji Samita sadržan je izričit zahtjev Pokreta za hitno okončanje
iračko-iranskog rata. Gotovo nije bilo ni jednog istupanja na ovom skupu u
kome nije bio taj zahtjev.
Najkontroverznije pitanje bilo je mjesto idućeg samita i mjesto konferen­
cije ministara inostranih poslova između dva samita. Za domaćina samita pos­
tojala su dva kandidata: Nikaragva i Indonezija. Kandidati za ministarsku
konferenciju bili su: Libija i Sjeverna Koreja. Ocjenjivali smo, na jugoslaven­
skoj strani, da nijedna od kandidatura za mjesto samita nije realna - Nikaragva
je bila u blokadi SAD, a bila je vezana za Kubu i prolagersku orijentaciju, dok
Indonežani, zapravo, nisu ni insistirali na kandidaturi; više su ih spominjali
drugi. Ocjenjivali smo, ako bi Nikaragva bila izabrana za domaćina i budućeg
predsjedavajućeg, a Libija ili Sjeverna Koreja za mjesto ministarske konfer­
encije, Pokret bi se našao u većoj krizi nego pred i poslije Havane. Umanjila
bi se njegova angažovanost. Došlo bi do pasivizacije većeg broja članica, a
možda i do osipanja. Bilo bi ozbiljno ugroženo jedinstvo Pokreta, a posebno
dostignuti stepen aktivizacije i globalnog uticaja. Dakle, pitanje domaćina
ovih skupova bilo je pitanje budućnosti Pokreta. Smatrali smo da treba
odložiti odluku o mjestu samita, a tražiti novog kandidata za ministarsku kon­
ferenciju. Pokušali smo zato da Nikaragvi, Libiji i Sjevernoj Koreji
29 Bili smo često u situaciji da pomažemo da se prevazilazi nejedinstvo u PLO. Upravo u ovoj prili­
ci imao sam višečasovni razgovor sa Arafatom o stanju u PLO i o ostvarivanju mandata Šireg
angažovanja Komiteta. Jugoslavija je tada ostvarivala više kontakata sa pojedinim ličnostima iz
Izraela; nastavili smo kontakte sa Svjetskim jevrejskim kongresom; podsticali trgovinske
aranžmane sa Izraelom; otvorena je avio linija Ljubljana - Tel Aviv i si. Tokom zasjedanja UN
1987. godine imao sam - nakon dugog niza godina - sastanak sa ministrom inostranih poslova
Izraela Šimonom Perezom. Iako smo u zemlji bili pod kritikom što ne obnavljamo odnose sa
Izraelom, mi to nismo činili, jer smo polazili od načela da u svakom ovakvom slučaju opredjelji­
vanja moramo polaziti od toga da ne učinimo prema drugome nešto što bi nam se moglo vratiti.
Izrael je okupirao i anektirao tuđe teritorije i to je bio razlog - takvo sam objašnjenje dao ministru
Perezu.
142 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

predočimo raspoloženja u Pokretu da neće biti moguće postići konsenzus.


Slijedio je potom čitav niz intervencija i pritisaka (posebno od strane
Kubanaca), pa i dolazak nikaragvanskog lidera Danijela Ortege u Beograd.
Ponovo smo pokušavali u tim prilikama predstaviti sagovomicima realno
stanje odnosa, raspoloženje u Pokretu i interese nesvrstanosti. Kastro je, na
koncu, vidjevši raspoloženje u Pokretu, odstupio - čak se i distancirao od kan­
didature Nikaragve. Pokazalo se da je u datim uslovima bilo jedino moguće
ono što je dogovoreno na konsultativnom sastanku kod Mugabea šefova
država i ministara (Indija, Zimbabve, Jugoslavija, Kuba, Zambija, Peru,
Mozambik, Nikaragva) - da je odlaganje određivanja mjesta budućeg samita
jedino rješenje. Nakon dugih peripetija i velikih pritisaka Sjeverne Koreje i
masovnih otpora toj kandidaturi, kao kompromisno rješenje za mjesto min­
istarskog sastanka određen je Kipar.
Značajno je bilo d aje Zimbabve organizovao Samit iznad očekivanja - i u
onome što je bio sadržaj dokumenata, i u vođenju Samita, i u organizaciji.
Premijer Mugabe je predsjedavao Samitom veoma uspješno, predstavio se
kao borac za autentičnu nesvrstanost, kao državnik nesumnjivih sposobnosti.
Dva relativno mlada državnika posebno su se izdvajala medu šefovima
država i vlada na Samitu - i po doprinosu raspravi i po pokazanim
državničkim kvalitetima. To su premijer Indije Radživ Gandi i predsjednik
Perua Alan Garsija.
Sa Radživom Gandijem imao sam do tada četiri susreta u Nju Delhiju. Od
prvog susreta, nekoliko mjeseci poslije ubistva njegove majke Indire Gandi,
kada je djelovao gotovo zbunjeno, u svakom sljedećem susretu prepoznavao
sam političara koji brzo stiče državnička iskustva. U Harareu je to već bio
vrlo dinamičan i angažovan državnik. Sticajem prilika, bili smo nekoliko
puta na sastancima biroa Samita ili konsultacijama kod Mugabea jedan do
drugog - tiho smo komentarisali tok sastanka i razmjenjivali mišljenja o
potrebnim intervencijama. Bio sam uistinu impresioniran koliko je brzo
ulazio u suštinu pitanja o kojima je bila riječ i kako je brzo i mudro inter-
venisao. Iz konsultacije u konsultaciju njegova mišljenja su primana sa sve
većim respektom. Izdvajao se kao državnik budućnosti - njegovom pogibi­
jom nije izgubila samo Indija, pa ni samo Pokret - izgubila je budućnost
svjetske državničke scene30.
Predsjednik Perua Alan Garsija, do tada nedovoljno poznat, izdvajao se
neposrednošću, britkim mislima i intervencijama; često vrlo duhovitim
upadicama. Brzo je osvajao simpatije i poštovanje. Kada se Kastro na početku
Samita ponašao kao suvereni lider, Garsija ga je, bez imalo kompleksa,
duhovitim dobacivanjima i replikama, bukvalno "spustio na zemlju". Fidel ga
je poslije toga sa uvažavanjem slušao i sa respektom mu se obraćao. Na mene
30 Sretao sam ga i poslije toga. Jednom na zasjedanju UN. Bio je 1988. godine u zvaničnoj posjeti
Jugoslaviji - bili smo zajedno na Brionima, gdje je kao dijete boravio sa majkom. Vodili smo raz­
govore i o budućem samitu u Jugoslaviji 1989. godine. Utisak je bio još snažniji. Njegov doprinos
beogradskom samitu još veći. Tokom Samita tražio je susret sa mnom - bio sam već u penziji.
Potražio me je na svečanom prijemu za učesnike Samita. Bio je to srdačan susret - nisam mogao
ni slutili da ću uskoro samo žaliti za tim mladim velikanom.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 143

je ostavio utisak autentičnog predstavnika i tumača problema, težnji i značaja


Latinske Amerike31. 3
Fidel Kastro se prvih dana Samita ponašao kao lider Pokreta. Držao se kao
pokrovitelj Samita. U konsultacijama grupe nesvrstanih, na sastancima biroa
Samita, u bilateralnim razgovorima, izlagao je svoja prolagerska gledanja i
stavove samouvjereno i bespogovorno. Branio je i podržavao kandidaturu
Nikaragve i Sjeverne Koreje. Trajalo je to vrlo kratko. Atmosfera na Samitu
to nije prihvatala. Do tada je Kuba imala monopol predstavljanja Latinske
Amerike u Pokretu, a sada su tu bili Argentina i Peru sa predsjednicima
Raulom Alfonsinom i Alanom Garsijom, čija su mišljenja i ugled imali veliku
težinu. Stavovi Kube i Kastra - vidjelo se to od početka Samita - nisu prolazili.
Negdje polovinom Samita, Kastro se, suočen sa činjenicom da ne prolaze
kubanski pokušaji, korigovao do te mjere daje ubjedivao Ortegu da odustane
od kandidature, a Sjevernu Koreju da nema konsenzusa oko njihove kandida­
ture. Ušao je čak u oštar dijalog sa Korejcem32. Ta promjena značila je poz­
itivan doprinos Kastra i Kube uspjehu Samita33.
Na Samitu je od ukupne konstruktivne atmosfere odudaralo jedino istu­
panje lidera Libije Moamera Gadafija. Održao je govor pun nipodaštavanja
Pokreta. Vrijeđao je pojedine članice i prijetio razbijanjem jedinstva Pokreta.
Za govornicu je izašao u pratnji grupe uniformisanih (zaista lijepih) djevoja­
ka koje su mu tokom čitavog govora skandirale. Rekao je da je došao da gov­
ori istinu; da u Pokretu nesvrstanih ne mogu sjediti zajedno borci za slobodu
i sluge imperijalizma kao što su Egipat, Zair i dr. Poručio je da će Libija
napustiti Pokret i da će on predložiti da se formira novi antiimperijalistički
pokret, da će on dati ideju o formiranju svjetske armije koju će predvoditi u
borbi protiv imperijalizma. Takvim tvrdnjama i tonom obratio se libijski lider
Samitu u Harareu. Utisak je bio krajnje negativan34. Poslije ovog, više nego
31 Na zasjedanju UN 1985. godine govorio je Alan Garsija. Njegovim govorom, otvorenim i direkt­
nim kada je riječ o položaju Latinske Amerike, odnosa prema njoj, o pojedinim problemima iz tih
odnosa, bio je impresioniran taj svjetski forum.
32 Sjevemo-korejski potpredsjednik je na sastanku kod Mugabea istupao grubo i svađalački. Radživ
Gandi me je podsjetio na to u razgovorim a na Brionima 1988. godine riječima: "Sjećate li se kako
se Korejac skoro htio tući u Harareu?".
33 Zanimljiva je i ova ilustracija promjene u Kastrovoj ocjeni položaja Kube na Samitu. Na kon­
sultaciji kod Mugabea o sastavu odbora koji bi rukovodio Fondom Afrika, Kastro je rekao: "Ako
želite da u Fondu saraduje više zemalja, isključile Kubu iz odbora". To je prihvaćeno. Listajući pri-
bilješke sa konsultacija Biroa konferencije i sastanaka kod Mugabea, našao sam i ovu, zabilježenu
petog dana Samita: "Kastro je ostario, ponavlja se, dosađuje drugima". Na kraju Samita to više nije
bio onaj Kastro sa početka, a pogotovo ne onaj sa Samita u Havani. Odmah poslije Hararea tražio
je i došao u posjetu Jugoslaviji. Bilo mu je potrebno da time pokaže bliskost sa našom orijentaci­
jom . U dugom nizu godina bio je to najbolji razgovor sa Kubancima. Do njega je valjalo prevaliti
put od onog Kastra prije i poslije Samita u Havani do ovoga u Beogradu. Bio je to drugačiji Kastro.
34 Boravak Gadafija u Harareu ob'lovao je incidentima. Gotovo svakog dana na ulazu u Kongresni
centar dolazilo je do incidenata između zimbabveanskog obezbjedenja i enormno brojnog ličnog
obezbjedenja Gadafija. Prvog dana je došlo do velike tuče i pošto obezbjedenje Kongresnog cen­
tra nije očekivalo tako nešto, izvuklo je deblji kraj, a lično Gadafijevo obezbjedenje nasilno je
provalilo u Kongresni centar. Sutradan su ih Zimbabveanci pripremljeno dočekali i u tuči ih prem­
latili i rastjerali. Morao je predsjedavajući Samita politički intervenisati da Libijci sa tim preslanu.
Slični incidenti odigrali su se i na aerodromu prilikom odlaska Gadafija.
144 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

čudnog govora, libijska štampa povela je pravu kampanju protiv Pokreta


nesvrstanih, upotrebljavajući najružnije tvrdnje i neistine. Zloupotrebljavani
su tom prilikom i ime Jugoslavije i citati Tita - zbog toga smo bili prisiljeni
javno reagovati. Svim tim Libija je nanijela štetu samo sebi - ostala je izolo-
vana i zaobilažena u Pokretu.
Jugoslavija je učestvovala u svim bitnim pitanjima rada Samita. Birani
smo za potpredsjednika i u sva radna tijela i misije Samita. Jugoslavija je bila
inicijator ili supredlagač svih važnijih dokumenata, stavova i odluka Samita.
Predsjednik Predsjedništva države imao je odvojene razgovore sa 32 šefa
država ili vlada. Ja sam imao odvojene susrete sa 40 ministara inostranih
poslova, sa nekima i više puta. Ugled i uticaj Jugoslavije u Pokretu takvim
angažovanjem su očuvani. U svjetskoj štampi izrečeno je mnogo pozitivnih
ocjena o ulozi koju je Jugoslavija odigrala na Samitu u Harareu.
Razdoblje nakon Samita bilo je, zaista, period intenzivnih aktivnosti da se
ono za šta se opredijelilo i za šta se odlučilo što efikasnije i brže ostvari.
Misija ministara inostranih poslova nesvrstanih, koju je odredio Samit (u njoj
je bila Jugoslavija) na specijalnom zasjedanju OUN o Namibiji (18.-20. sep­
tembra 1986.), izložila je stavove Samita. Predsjedavajući Pokreta uputio je
apel Samita SAD i SSSR-u sa stavovima podrške dijalogu, pregovorima i pri­
jedlozima o razoružanju. Na zahtjev nesvrstanih uneseno je u dnevni red rada
UN pitanje dugova, pa je konsenzusom usvojena rezolucija o ovom svjetskom
problemu. Na ministarskom sastanku grupe 77 zemalja u razvoju, kojim je
predsjedavala Jugoslavija, obavljen je razgovor o stavovima Samita o svjet­
skim ekonomskim problemima. Odlukom Samita misija osam ministara
(Zimbabve, Indija, Jugoslavija, Alžir, Peru, Argentina, Kongo, Nigerija) pos­
jetila je 1986. godine Italiju, Francusku, Njemačku, V. Britaniju, Japan, SAD
i EZ i vladama tih zemalja izložila stavove Samita o Jugu Afrike i zahtjeve za
poduzimanje sveobuhvatnih sankcija protiv Južnoafričke Republike zbog
režima aparthaida. U januaru 1987. godine u Nju Delhiju je održan min­
istarski, a zatim i sastanak šefova vlada i država članica odbora "Africa
Fonda" (u kome je bila i Jugoslavija), na kome je utvrđen program sakupljanja
i raspodjele sredstava. U martu (11.-12. 1987.) održan je u Džordžtaunu
(Gvajana) vanredni ministarski sastanak o situaciji u Latinskoj Americi i
Karibima. U Harareu 14. i 15. aprila održanje ministarski sastanak Komiteta
devet nesvrstanih zemalja za Bliski istok i Palestinu. U Pjongjangu (Sjeverna
Koreja) održana je od 9. do 13. juna ministarska konferencija nesvrstanih o
ekonomskoj saradnji Jug-Jug35. Na Brionima (Jugoslavija) održan je min­
istarski sastanak (3. i 4. juni 1987.) nesvrstanih zemalja Mediterana.
Zasjedanje UN koncem septembra i početkom oktobra 1987. godine u
Njujorku maksimalno je iskorišćeno za održavanje većeg broja ministarskih
sastanaka nesvrstanih zemalja na kojima je dogovarana realizacija odluka
Samita u Harareu i odluka na skupovima poslije Samita.

35 S. Koreja je korektno pripremila i vodila ovu konferenciju - bilo je očigledno da je izvukla pouke
iz debakla koga je doživjela u Harareu i da je ovom konferencijom nastojala da ublaži loš utisak
koji je ostavila u glavnom gradu Zimbabvea.
_______________ MEĐUNARODNI POLOŽAJ i SPOLJNJA POLITIKA ... 1145

I samo pobrojavanje aktivnosti poslije Samita, ne ulazeći detaljnije u nji­


hov sadržaj i etekte, pokazuje koliko je narasla i bila konkretna aktivnost
Pokreta i ojačane njegove mogućnosti budućeg angažovanja i uticaja u svjet­
skim i regionalnim odnosima.
Vrijeme i razvoj događaja u svijetu, međutim, činili su svoje - sve se više pred
Pokret postavljalo pitanje potrebe prilagodavanja promjenama do kojih je dolazi­
lo u međunarodnim odnosima. Bilo je potrebno oslobađati se prevazidene prakse.
Već 1987. godine počinju trajnije promjene u odnosima između SAD i
SSSR-a. Slabe blokovske konfrontacije. Primjećuju se prvi znakovi slabljen­
ja, pa i početka nestajanja jednog bloka - Varšavskog pakta. Politika nesvrsta-
vanja i njen Pokret spriječili su totalnu blokovsku podjelu svijeta. Dvije
trećine zemalja svijeta bile su nesvrstane. Vanblokovska suština nesvrstanos­
ti je bila ostvarena. Mijenjali su se prioriteti Pokreta onako i onoliko koliko
su se mijenjali svjetski odnosi. Pokret se tome morao prilagodavati. Takav
korak prilagodavanja već je, zapravo, dijelom napravljen u Harareu. Na takav
način su pripremani i održani sastanak ministara nesvrstanih zemalja
Mediterana, Ministarska konferencija na Kipru i Samit u Beogradu.

Nesvrstani Mediterana - za
svemediteransku saradnju

Sastanak ministara inostranih poslova mediteranskih zemalja na Brionima


najbolje je pokazao efikasnost osavremenjenog pristupa Pokreta nesvrstanih
raznim globalnim i regionalnim pitanjima savremenog svijeta.
Zbog konstelacije kakva je bila medu mediteranskim zemljama (postojali
su zaoštreni odnosi Libija - Egipat, Libija - Tunis, Egipat - Sirija, PLO-Egipat
i dr.), Jugoslavija je objektivno jedina mogla da bude inicijator i posrednik u
dogovaranju i stvaranju klime za novi ministarski sastanak. Tokom sastanka
Koordinacionog biroa u Nju Delhiju aprila 1986. godine okupili smo se na
zajedničkom ručku svi ministri mediteranskih zemalja. Mišljenje većine bilo
je da ulogu organizovanja preuzme Jugoslavija i da, zajedno sa Maltom, koja
je bila domaćin prvog sastanka (septembar 1984.), pripremi prijedloge. Kao
što je već rečeno, Samit u Harareu posvetio je posebnu pažnju situaciji u
Mediteranu i odlučio o ministarskom sastanku.
Jugoslavenska orijentacija bila je da upravo zbog loših odnosa jednog
broja ovih zemalja sastanak treba solidno pripremiti. Trebalo je prevazići ili
ublažiti neke razlike oko strateške orijentacije djelovanja. Prvo, da orijentaci­
ja mora biti na otvaranju dijaloga o mogućim oblastima saradnje svih zemal­
ja Mediterana i sa Evropskom zajednicom kada je riječ o njenoj mediteran­
skoj politici - prema ovome nepovjerljiv i rezervisan stav imale su posebno
Sirija i Libija. Drugo, da se moraju koristiti sve mogućnosti da se proces
evropske sigurnosti i saradnje (mjere povjerenja, ograničavanje vojnih
aktivnosti, pregovori o razoružanju) proširi na Mediteran i da pregovori SAD-
SSSR o eliminaciji pojedinih vrsta nuklearnog i smanjenje konvencionalnog
naoružanja u Evropi takode treba da se protegnu na Mediteran.
146 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Sastanak ministara inostranih poslova nesvrstanih zemalja Mediterana


održan je na Brionima 3. i 4. juna 1987. godine36. Prisustvovali su ministri
svih zemalja - samo je, iz razumljivih razloga, Liban predstavljao ambasador.
Pokazalo se i ovaj put da je jedino zajednička pripadnost politici nesvrsta-
vanja mogla okupiti sve ove zemlje i da u atmosferi tolerancije i okrenutosti
prema budućnosti razgovaraju o tome šta mogu u zajedničkom interesu
učiniti.
U cjelini, sastanak je završen punim uspjehom. Precizirana su realna
područja zajedničkih potreba i mogućnosti razvijanja međusobne
ekonomske saradnje - trgovina i usluge, poljoprivreda i hrana, ribarstvo,
turizam, industrija - markirane su one grane koje su nosioci tehnološkog
razvoja, nauka i tehnologija, finansije. Bitan zaključak je bio da se ta sarad-
nja širi prema svim mediteranskim zemljama. Dogovoreno je da se otvori
dijalog sa svim mediteranskim zemljama (Izrael se sam izuzeo) o
mogućnostima svemediteranske saradnje i bezbjednosti Mediterana. Iako
su mogućnosti za takav dijalog bile skromne, zastupali smo gledište da
danas treba da činimo ono što ima šanse u budućnosti. Jugoslaviji je pov­
jereno da u tom cilju kontaktira sve evropske mediteranske zemlje (Špani-
ju, Grčku, Tursku, Italiju, Francusku i Evropsku zajednicu) i mi smo to
učinili. Prva razmjena mišljenja o tom dugoročnom procesu bila je
ohrabrujuća - konsultacije su postale redovnije. Dogovoreno je, takode, da
Jugoslavija informiše bečki sastanak KEBS-a, koji je bio u toku, o ovom
skupu - o međuzavisnosti procesa razvijanja evropske saradnje i sigurnos­
ti i mediteranske saradnje i sigurnosti; da mjere povjerenja, ograničavanja
vojnih aktivnosti i razoružanja u Evropi ne mogu imati pravi i puni efekat
ako Mediteran ostane područje tako ogromne koncentracije vojne sile i
naoružanja; područje zategnutosti i stalne ugroženosti mira. Stavove brion-
skog sastanka izložio sam KEBS-u 30. juna 1987. godine. Pokazalo se,
nažalost, da zemlje učesnice KEBS-a nisu još uvijek bile spremne da
posvete veću pažnju mediteranskoj dimenziji bojeći se spoticanja o
bliskoistočnu i kiparsku krizu. Mi smo i u ovoj akciji polazili od procjene
da pokrećemo danas ono što može biti realno dostignuto sutra.
Na Brionima je, isto tako, odlučeno da Jugoslavija, u ime svih mediteran­
skih zemalja, prenese SSSR-u i SAD stavove sastanka da je potrebno da svi
aranžmani i pregovori o smanjenju, eliminaciji ili uništenju nuklearnog oružja
razmještenog u Evropi obuhvate i Mediteran. To je učinjeno mojim pismom
ministrima SSSR-a Eduardu Ševamadzeu i SAD Džordžu Šulcu. Reagovali
su pozitivno, u pismenim odgovorima su izrazili spremnost da nastave dijalog
sa nesvrstanim Mediterana. Pokazalo se da je i ova inicijativa brionskog sas­
tanka bila korisna37.

36 Alžir, Maroko, Tunis, Libija, Egipat, Sirija, Liban, PLO, Malta, Kipar, Jugoslavija.
37 U sovjetsko-jugoslavenskoj Deklaraciji potpisanoj prilikom posjete Gorbačova Jugoslaviji sadržan
je i ovaj stav: "Pozitivni procesi koji jačaju u Evropi treba da obuhvate i Mediteran, čija je bezb-
jednost tijesno povezana sa bezbjednošću u Evropi, kako bi se on pretvorio u područje stabilnog
mira i saradnje".
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 147

Ovaj sastanak bio je jedna od značajnih i uspješnih spoljnjo-političkih


akcija Jugoslavije. To je bila, naravno, dobro došla korist međunarodnom
položaju zemlje koji je bio sve više pod pritiskom negativnih ocjena
jugoslavenskog unutrašnjeg stanja i budućnosti državnog jedinstva.

Samit u Beogradu - "labuđi pjev"


Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih

Koncem 1987. godine, kako je već rečeno, napustio sam dužnost ministra
inostranih poslova. Samim tim prestalo je bavljenje građenjem i predlaganjem
strateške orijentacije i operativnim angažovanjem u ostvarivanju nesvrstane
orijentacije i politike Jugoslavije. Uloga i intenzitet angažovanja Jugoslavije
u Pokretu nastavljeni su u smjerovima o kojima je bilo riječi. Kao predsjed­
nik Predsjedništva Jugoslavije bio sam, naravno, angažovan u tom djelovanju
Jugoslavije, bilo razmatranjem i utvrđivanjem u Predsjedništvu države
strateških opredjeljenja i važnijih spoljnjo-političkih odluka, bilo razgov­
orima i susretima sa šefovima nesvrstanih zemalja38.
Približavanjem kiparske ministarske konferencije nesvrstanih početkom
1988. godine postajalo je - i ovaj puta - sve aktuelnijim pitanje mjesta
održavanja budućeg samita. Ponovo se počela spominjati Jugoslavija kao
najprihvatljivije rješenje. U vrhu države kolebali smo se da li uopšte i prih­
vatiti razgovore o takvoj mogućnosti. Mišljenja su bila različita. Teška
unutrašnja situacija i već izraženo nejedinstvo u zemlji bili su razlog i za i
protiv. Postavilo se pitanje: možemo li ići u tako veliki poduhvat; da li
možemo postići jedinstvo da se toga prihvatimo; da li se možemo ujedinjen­
im snagama angažovati za uspjeh jednog takvog poduhvata. Zbog smanju-
jućeg ugleda i slabljenja međunarodnog položaja Jugoslavije na svjetskoj
političkoj sceni i u svjetskoj javnosti, s druge strane, to bi nam dobro došlo.
Bilo je, naravno, prisutno i pitanje da li takav događaj može imati potrebno
pozitivno povratno djejstvo na odnose i političku klimu u zemlji. Izgledi su
bili mnogo manji od onih uoči Luande. Pa ipak, bilo je izvjesne nade da bi
takav poduhvat pozitivno uticao na šire raspoloženje u jugoslavenskoj javno­
sti u vrijeme velikih briga i napetosti povodom ekonomske krize, političkog
nejedinstva i sukoba.
Na kiparskoj konferenciji stvorila se situacija u kojoj je Jugoslavija bila
jedini realni kandidat. Konferencija je tražila da kandidaturu prihvatimo.
Našli smo se gotovo pred svršenim činom. U vremenskom tjesnacu kon­
sultacija u državnom vrhu prevagnulo je mišljenje da prihvatimo kandidaturu.
Bio sam zagovornik tog mišljenja. Smatrao sam da nam takav događaj može
biti od koristi kada je riječ o međunarodnom položaju. Može, isto tako, imati
pozitivan uticaj na raspoloženja u zemlji. Ovaj put više nisam bio ubijeden da
to može imati ozbiljniji uticaj na napore da se brže i odlučnije traže izlasci iz
38 Te godine posjetili su Jugoslaviju: aktuelni predsjednik Venecuele Haime Lusinči i novoizabrani
C .A.Perez, premijer Indije R. Gandi, predsjednik Egipta H. Mubarak premijer Zimbabvea R.
Mugabe, predsjednik Irana A. Hamnei, predsjednik PLO J. Arafat (dva puta), a ja sam posjetio
Nigeriju. Kipar i Irak.
148 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

krize i obnovu jedinstva - više sam procjenjivao da odgovornost prema tom


događaju može bar odložiti neke nove političke sudare u zemlji.
Formiran je reprezentativan Jugoslovenski odbor za pripreme Samita
kojim sam predsjedavao kao predsjednik državnog Predsjedništva. Vršene su
široke pripreme putem intenzivnih konsultacija sa partnerima u Pokretu.
U posljednjoj fazi priprema za Samit nisam učestvovao - od 15. maja
1989. godine bio sam u penziji.
Iz onoga što mi je bilo dostupno mogu, međutim, reći daje Samit protekao
uspješno. Jugoslavija se putem ovog događaja - nažalost, posljednji put -
našla u vrhu pozitivnog interesovanja i pohvala u svjetskoj štampi i javnosti.
I u tom trenutku međunarodnih odnosa, a i u Pokretu, isticana je kao jedna od
njegovih najaktivnijih i najuticajnijih članica. Taj pozitivan efekat, na nesreću,
bio je kratkog daha i ograničenog dometa.
Dogodilo se da je istorija nastajanja Pokreta kao vanblokovskog faktora u
svjetskim odnosima počela u Beogradu na Prvom samitu 1961. godine - upra­
vo u Beogradu 1989. godine završena je istorijska etapa borbe protiv svrsta­
vanja u blokove uz punu istorijsku vrijednost svih drugih ciljeva i principa
Pokreta. Jugoslavija, koja je svemu tome davala zaista stalan i izuzetan dopri­
nos, i od toga imala neprocjenjive koristi, praktički je Samitom u Beogradu
završila svoju takvu ulogu i taj svoj istorijski interes u Pokretu.
Samit u Beogradu bio je posljednji trijumf Jugoslavije u Pokretu
nesvrstanih, ali i na svjetskoj sceni kao osnivač i motor takve svjetske ori­
jentacije. Bio je to istovremeno "labuđi pjev" Jugoslavije u Pokretu
nesvrstanih. Poslije toga, unutrašnja kriza rapidno je slabila mogućnost da
Jugoslavija ostane ono što je bila - kriza je vodila raspadu i nestajanju te i
takve Jugoslavije.
Postala je i sama svjetsko krizno žarište.

Balkanska inicijativa i hipoteke prošlosti

Inicijativa, priprema, održavanje i rezultati sastanka ministara inostranih


poslova balkanskih zemalja predstavljaju primjer koji može višestruko ilus-
trovati kako smo ocjenjivali šire i regionalne uslove u kojima se ostvarivala ta
spoljnjo-politička akcija Jugoslavije, na koji način, u kakvim uslovima i kako
je djelovala u tom vremenu jugoslavenska diplomacija, pa i to kakvi su bili
odnosi u državnom vrhu. Upravo zbog toga i njenog značaja, slijedi širi opis
ove akcije.
Prvom sastanku ministara inostranih poslova u istoriji balkanskih zemalja
(Beograd, 24.-26. februar 1988. godine) prethodio je dug i kompleksan splet
međudržavnih odnosa na ovom području. Odnosi na Balkanu bili su pod
hipotekom negativnog naslijeđa prošlosti. Nije slučajno u svjetskim odnosi­
ma Balkan smatran "buretom baruta". U internacionalnoj terminologiji bio je
odomaćen termin "balkanizacija" - podrazumijevao je teške posljedice crtan­
ja granica poslije Prvog svjetskog rata, sukobe oko granica na ovom području
Evrope, nacionalne i plemenske sukobe i si. Upravo zbog toga, kao i novih
_______________ MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... [ 149

problema nastalih nakon Drugog svjetskog rata - posebno zbog različitog


međunarodnog položaja balkanskih zemalja39 - u bilateralnim odnosima
medu njima bilo je više zategnutosti nego saradnje, medu većinom više nepri­
jateljstava nego tolerancije. U tim odnosima je dominirala prošlost - a ne
pogledi prema budućnosti.
Jugoslavija je ulagala napore da razvija dobrosusjedske odnose sa svim
balkanskim zemljama. Oni su, i pored toga, bili pod pritiskom problema nasli­
jeđenih iz prošlosti ili stanja stvorenog blokovskim podjelama koje su bile
izrazite i na Balkanu. Odnosi sa Bugarskom i Grčkom bili su posebno
opterećeni denacionalizatorskom politikom ovih zemalja prema makedonskoj
nacionalnoj manjini i velikobugarskim sanstefanskim aspiracijama prema
Makedoniji40. Odnosi sa Bugarskom i Rumunijom zavisili su od odnosa sa
SSSR-om - obje zemlje bile su u razdoblju 1948.-1955. godina satelitske
transmisije neprijateljske politike SSSR-a prema Jugoslaviji, a kasnije sredst­
vo pritisaka na Jugoslaviju, u čemu je Bugarska bila do kraja ispružena ruka
takve politike Moskve. Rumunija se vremenom, od 60-tih godina, postepeno
odvajala od te politike. Odnosi sa Albanijom decenijama su bili blokirani
neprijateljskom politikom te zemlje prema Jugoslaviji. To je Albanija činila i
kada je bila satelit SSSR-a, i kada je bila privjesak kineske politike u ovom
regionu, nakon raskida sa SSSR-om. To je činila najviše kao zarobljenik ideje
o Velikoj Albaniji. Odnosi sa Turskom, a dijelom i sa Grčkom, bili su u ovis­
nosti od odnosa Jugoslavije sa zemljama NATO-a. Sa Turskom odnosi su bili
relativno dobri, sa Grčkom u određenim razdobljima.
Odnosi između drugih balkanskih zemalja bili su znatno više opterećeni
zategnutostima nego što su to bili odnosi Jugoslavije sa ovim zemljama
(odnosi Grčka - Albanija bili su neprijateljski; poslije prekida sa SSSR-om
Albanija je bila u neprijateljstvu sa Bugarskom, pa i sa Rumunijom; oštri suko­
bi karakterisali su odnose Bugarske i Turske zbog denacionalizatorske politike
Sofije prema brojnoj turskoj manjini u Bugarskoj, a ove zemlje su, osim toga,
pripadale suprotstavljenim blokovskim interesima na Balkanu; bugarsko-grčki
odnosi bili su takode pod snažnim pritiskom medublokovske zaoštrenosti;
odnosi između Grčke i Turske bili su, zapravo, stanje višedecenijskog nepri­
jateljstva koje je dramatizovano turskom invazijom na Kipar).
U cjelini, bili su to odnosi bez dijaloga i sa minimumom saradnje.
Za Jugoslaviju, s druge strane, odnosi na Balkanu uvijek su imali sudbin­
ski značaj. Samim tim morali su biti u vrhu prioriteta jugoslovenske spoljnje

39 Bugarska i Rumunija su bile članice Varšavskog pakta; Grčka i Turska članice NATO-a sa stran­
im vojnim bazama na svojoj teritoriji; Albanija je do šezdesetih godina bila vezana za Varšavski
pakt, poslije prekida sa SSSR-om vezana za kinesku politiku, a poslije raskida sa Kinom ostala je
vanblokovska. Jugoslavija je bila dosljedno vanblokovska i nesvrstana.
40 Ugovor o miru između Rusije i Turske, sklopljen 3. marta 1878. godine u San Stefanu nakon rata
1877.-78. godine. Teritorijalno se proširila Rusija u Besarabiji i Aziji, a Srbiji. Crnoj Gori i
Rumuniji priznata je nezavisnost. Nova tvorevina, tzv. autonomna kneževina Velika Bugarska,
ostala je u vazalnom odnosu prema Turskoj. Obuhvatila je, pored bugarskih teritorija, i veliki dio
M akedonije. Sanstefanskim mirom bile su nezadovoljne velike sile, a i Srbija i Grčka, pa je na
Berlinskom kongresu od 13. juna do 13. jula 1878. godine izvršena njegova revizija.
1501OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

politike. Na njih se - to je bilo očito - moglo dugo godina uticati samo putem
bilateralne saradnje. A upravo zbog ukupnog stanja odnosa između balkan­
skih zemalja, na šta bitnije nije mogao uticati ni prvi period detanta, niti dje-
jstvo prvih napora za razvoj evropske bezbjednosti i saradnje, bilateralna
saradnja balkanskih zemalja bila je izrazito skromna i ograničena.
Potrebe za širom balkanskom saradnjom u mnogim oblastima - ekonom­
skoj, tehnološkoj, ekološkoj, u saobraćaju itd. - bile su, naročito 80-tih godi­
na, sve naglašenije. Procesi u evropskim odnosima nakon Konferencije o
evropskoj bezbjednosti i saradnji u Helsinkiju (1975.), a posebno u oživlja­
vanju takvih tendencija od 1985. godine, početka dijaloga SAD-SSSR i prvih
znakova popuštanja konfrontacije i početka pregovaranja o najkritičnijim
problemima, nametali su potrebu pokretanja takvih procesa i na balkanskom
tlu. To je postajalo i potrebnije i izglednije kako su ti procesi u evropskim i
svjetskim odnosima napredovali. Bilo je to, inače, vrijeme intenzivnije
regionalne saradnje u svijetu - toga nije bilo na Balkanu.
Do tada je bilo lansirano nekoliko inicijativa o balkanskoj saradnji.
Rumunija i Bugarska predlagale su da se Balkan proglasi zonom mira, bez
stranih vojnih baza, denuklearizovanom zonom, a Grčka je predlagala da se
Balkan proglasi zonom bez hemijskog oružja. Bile su to nerealne inicijative -
mahom motivisane blokovskim propagandnim ciljevima. Čaušesku je predla­
gao još 1973. godine samit balkanskih zemalja uz prisustvo i učešće SSSR-a,
SAD i Italije - bilo je to za tadašnje doba nesuvislo prizivanje lidera dva bloka
da ureduju odnose na Balkanu. Oko toga sukobila su se gledišta Tita i
Čaušeskua41.
Trebalo je, dakle, tražiti i nuditi one inicijative koje mogu biti od interesa
za sve. U državnom i političkom vrhu Jugoslavije u više prilika konstatovali
smo da i našoj balkanskoj politici nedostaje takva inicijativnost42.
Tražeći moguće i realne ideje, prvo smo se odlučili za pokušaj da se u
odnose balkanskih zemalja unose razrađeni principi Helsinškog akta o bezb­
jednosti i saradnji usvojenog na istorijskom evropskom Samitu u Helsinkiju
1975. godine. Sve balkanske zemlje, izuzev Albanije, bile su potpisnice tog
akta. Principi te povelje, međutim, nisu doticali, niti mijenjali odnose na
Balkanu. Nije bilo spremnosti da se oni primijene u odnosima balkanskih
zemalja, posebno što je poslije Helsinkija na sceni bila višegodišnja kriza
41 Tito je bio kategoričan u negativnoj ocjeni te inicijative. Pošto je već bila dogovorena posjeta
Čaušeskua Jugoslaviji, htio je d a je zbog toga otkaže. Ja sam - tada kao pomoćnik saveznog sekre­
tara za inostrane poslove - upućen u Bukurešt da izložim naš negativan stav prema toj inicijativi i
sugestije da se na njoj ne insistira. To sam i učinio. Nakon te intervencije vjerovali smo da
Čaušesku neće prilikom posjete to ni spominjati. Tito zato nije otkazao posjetu. Čaušesku je,
međutim, u razgovorima na Brionima ponovio tu svoju inicijativu. Nastala je nelagoda. Izgledalo
je da će doći do oštre konfrontacije. Tito je predložio pauzu, izdvojio se sa Čaušeskuom i čitav sat,
u četiri oka, ubjedivao Čaušeskua u neprihvatljivost i nerealnost njegovog prijedloga. Poštedio ga
je neprijatnosti da mu to kaže pred njegovom i našom delegacijom. Poslije toga Čaušesku nikada
više nije ponovio taj prijedlog.
42 Na zajedničkoj sjednici državnog i partijskog predsjedništva zemlje u decembru 1984. godine
zaključeno je da su potrebni ozbiljni napori na izgradnji i razradi naše balkanske politike, jer su
dotadašnji bili nedovoljni i bez rezultata.
_______________ MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... | 151

detanta i novo zaoštravanje međunarodnih odnosa. Ocjenjivali smo da bi bilo


korisno imati pripremljen nacrt jedne povelje o principima odnosa i
mogućnostima šire balkanske saradnje. Radno smo je nazvali "Mini-helsinška
povelja . Zelja nam je bila da je ponudimo kada se za to stvore uslovi.
Sondiranja medu balkanskim zemljama pokazala su početkom 1987. godine
da nema realnih uslova da takav dokumenat ponudimo balkanskim partneri­
ma. Nije bilo realno započinjati sa takvom inicijativom - mogli smo očekivati
da će balkanski partneri odgovoriti da nije potrebno ponavljati helsinški doku­
menat, mada on na Balkanu praktično nije ostvarivan. Odlučili smo zato da se
dokumenat koncipira kao Deklaracija o principima i mogućnostima saradnje
na Balkanu. Služila bi nam pri traženju realnih inicijativa u razgovorima sa
balkanskim partnerima. Poslužila nam je u razradi inicijative i pripremama
ministarskog sastanka zemalja Balkana.
Došli smo tako do procjene da je problem svih zemalja Balkana - sao­
braćaj. Saobraćajnice su bile usko grlo svih država ovog prostora i za promet
između, a i preko balkanskih zemalja. Bilo je, dakle, realno da se pokrene ini­
cijativa za sastanak ministara saobraćaja balkanskih zemalja. Konsultacije su
pokazale pozitivan odnos prema toj našoj inicijativi. Već su prvi razgovori
pokazali da je jedino Beograd nesporan i za sve prihvatljiv kao mjesto tog
ministarskog sastanka.
Bio je to veoma značajan signal.
Ocjenjivao sam tada, kao ministar inostranih poslova, da je to, ustvari,
koristan početak pokretanja i realizacije inicijativa takve vrste. Dakle, u svim
onim pitanjima koja su potreba, interes i korist svih na ovom području. Znao
sam, međutim, daje, ipak, ograničen uticaj ove inicijative na opštu atmosferu
u balkanskim odnosima. Trebalo je tražiti i pripremati nešto što će imati i širi
značaj i veći uticaj na odnose balkanskih zemalja. Padale su, pri tome, u vodu
sve eventualne ideje o nekom balkanskom samitu - tako nešto u tom vremenu
sadržavalo je u sebi mnoštvo nerealnosti.
U takvim razmišljanjima i potragama za realnim idejama počeo sam se
baviti idejom o sastanku ministara inostranih poslova balkanskih zemalja.
Bilo je to krajem 1985. godine. Takvog sastanka, kako je već rečeno, nije bilo
u cjelokupnoj istoriji odnosa zemalja Balkana. Ideja mi je izgledala smjelom
sa stanovišta odnosa kakvi su tada bili na Balkanu i šire. Prilikom
obilježavanja 10-godišnjice Samita u Helsinkiju, s druge strane, bila je prisut­
na izrazita težnja, pa i šira spremnost, da se oživi proces evropske bezbjed-
nosti i saradnje i da se traže konkretni putevi ostvarivanja tog akta u svim
oblastima evropskih odnosa. Te godine došlo je i do prvog susreta Regan -
Gorbačov u Ženevi - time je bio otvoren dijalog između dvije super-sile i dva
bloka. I to je bio podsticaj da razmišljam o ideji ministarskog sastanka. Počeo
sam o tome razmjenjivati mišljenja sa najbližim saradnicima. Strpljivo smo
istraživali, bez šireg obznanjivanja ideje, sve što bismo morali znati o okol­
nostima kada bi takva inicijativa mogla postati realnom.
Odlučio sam da počnem prvu razmjenu mišljenja sa grčkim ministrom
Karoljosom Papuljasom. S njim sam imao dobra iskustva i povoljne utiske iz
1521OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

dotadašnjih susreta. U januaru 1986. godine bio je u Beogradu sa premijerom


Andreasom Papandreuom. Uoči zvaničnih razgovora, šetali smo parkom
Bijelog dvora. Pitao sam ga da li bi se moglo nešto učiniti da se i na Balkanu
pokrenu procesi o kojima je bilo riječi u Helsinkiju. Papuljas je smatrao da
treba nešto učiniti. Nije imao konkretnih ideja. Upitao sam ga šta misli o tome
"zašto se ne bi sastali ministri inostranih poslova Balkana". Bez dvoumljenja
je rekao da je riječ p odličnoj ideji. Saglasili smo se d aje nije realno odmah
pokretati, da treba činiti sve da ona postane realna i da vrijedi djelovati u tom
pravcu. Dogovorili smo se da to zadržimo za sada samo između nas dvojice i
da ćemo zajedno djelovati na ispitivanju i stvaranju mogućnosti. Ovaj raz­
govor bio je za mene ohrabrenje - Papuljas je bio prvi sa kojim sam razgo­
varao o pomenutoj ideji i naišao na podršku.
Čitavu 1986. godinu sam u kontaktima sa ministrima inostranih poslova
balkanskih zemalja, pokretao pitanja potrebe šire balkanske saradnje i spom­
injao oblasti u kojima je moguća i neophodna medubalkanska saradnja.
Uporedo sa serijom mojih kontakata sa kolegama iz balkanskih zemalja u
raznim prilikama i povodima (Beograd, Bukurešt, Njujork) sa saradnicima
sam razmatrao i ocjenjivao razne aspekte ove ideje. Pomenuo sam na sjedni­
cama Predsjedništva države i Saveznog savjeta za međunarodne odnose
razmišljanja o ovoj ideji (prvi put u martu 1986. g.). Obavio sam krajem 1986.
i početkom 1987. godine više konsultacija sa ličnostima iz državnog i poli­
tičkog vrha.
Sve je upućivalo da ideja ima šanse i da je treba predložiti Predsjedništvu
države.
To sam učinio na sjednici državnog vrha 25. marta 1987. godine, u okviru
šire rasprave o međunarodnom položaju Jugoslavije. U uvodnom izlaganju
rekao sam da bi bilo korisno izvršiti neophodno sondiranje u balkanskim
zemljama i javno lansirati ideju o održavanju bilo neformalnog, bilo for­
malnog susreta ministara spoljnjih poslova zemalja Balkana, gdje bi se raz­
motrila mišljenja i ideje o široj balkanskoj saradnji. Predložio sam da inicija­
tivu javno lansiramo jer "samo lansiranje ideje bi pozitivno djelovalo na
atmosferu potrebne saradnje i na sazrijevanje uslova za njeno ostvarivanje".
Javno lansirana inicijativa bi - smatrao sam - djelovala u korist svog ostvari­
vanja. Prijedlog je u raspravi podržan. Nije bilo nijedne primjedbe ili ospora­
vanja. Sljedećeg dana, 26. marta 1987. godine, na sjednici Saveznog
društvenog savjeta za međunarodne odnose, izložio sam pomenutu ideju.
Ideja je uz pohvale prihvaćena.
Nakon ovih sjednica napravili smo prvi zvanični korak u pokretanju inicijative.
U jednom intervjuu televiziji inicijativu sam javno lansirao43. Naši ambasadori u
43 U intervjuu Televiziji Beograd, 6. aprila 1987. godine, koga su preuzimali jugoslovenski televiz­
ijski centri, lansirao sam inicijativu uz šire objašnjenje da u vremenu smanjivanja konfrontacije i
otvaranja dijaloga, pregovaranja i sporazumijevanja u međunarodnim odnosima, postoje i
mogućnosti i postaje sve potrebnijim da se sastanu ministri inostranih poslova balkanskih zemal­
ja; d a je sastanak moguć samo zajedničkom saglasnošću i zajedničkim temeljitim pripremama; da
takav susret ne može nikom štetiti, a može svakom biti od koristi; da može bili dio i doprinos pro­
cesu evropske saradnje.
_______________ MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... | 153

balkanskim zemljama dobili su detaljne instrukcije da u ministarstvima inostranih


poslova izvrše prethodnu razmjenu mišljenja o ideji. Izbjegavali smo sve što bi
partnerima moglo zasmetati - predlagali smo zajedničku razmjenu mišljenja o
mogućnostima saradnje i da u tom cilju sastanak zajednički pripremamo.
Istovremeno, počela je u Saveznom ministarstvu inostranih poslova serija razgov­
ora sa ambasadorima balkanskih zemalja u Jugoslaviji.
Inicijativa je naišla na širok odjek. Prve reakcije su bile iznad očekivanja.
Dobila je veliki publicitet i u jugoslavenskoj, i u balkanskoj i u svjetskoj
štampi. I prva zvaniČna reagovanja takode su bila pozitivna - Grčka, Bugarska
i Rumunija reagovale su pozitivno, Turska je bila uzdržana i tražila više
objašnjenja koja smo im, kao i ostalim, uključujući i Albaniju, naknadno dali.
Ideja je, ustvari, vrlo brzo počela da i praktično zaživljava u zemljama
Balkana.
Udar je došao otuda odakle se najmanje očekivalo - iz samog jugoslaven­
skog državnog vrha. Obaviješten sam da u državnom Predsjedništvu postoje
primjedbe što sam javno lansirao inicijativu. Smatrao sam da je riječ o nes­
porazumu i da je posrijedi nedostatak potpune informacije. Na sastanku
članova državnog vrha, 23. aprila 1987. godine, razmatrana je informacija
koju smo prethodno poslali Predsjedništvu o procesu sazrijevanja ideje o sas­
tanku ministara inostranih poslova balkanskih zemalja. Umjesto očekivanog
razmatranja pozitivnih reagovanja na lansiranu inicijativu uslijedilo je nepri­
jatno iznenađenje. Stane Dolanc je prvi uzeo riječ i ustvrdio da je "za inicija­
tivu saznao iz novina" - o tome, po Dolancu, državni vrh nikada nije rasprav­
ljao. Bio sam šokiran takvom neistinitom tvrdnjom. Pitao sam se - iako je
Dolanc tvrdio suprotno - da li je to udar protiv same ideje. Odgovorio mu je
Veselin Đuranović d aje na sjednici Predsjedništva 25. marta o inicijativi bilo
riječi u materijalima i mom uvodnom izlaganju i da je u raspravi bila
podržana. Lazar Mojsov je predložio "da usredsredimo našu pažnju na
sadržajnije preciziranje ciljeva i načina sprovodenja ideje o kojoj je bilo riječi
i u izlaganju Raifa Dizdarevića na sjednici 25. marta i u materijalima".
Odbacujući na taj indirektan način tvrdnju Dolanca, Mojsov je podsjetio daje
bilo kritika zašto Jugoslavija nema inicijativa u multilateralnoj balkanskoj
saradnji. Uslijedile su potom neistinite tvrdnje Josipa Vrhoveca. Rekao je da
je "neprijatno iznenađen da se sa takvom stvari ide u javnost", a da o tome nije
raspravio ni odlučio nijedan organ. Rekao je da je to "krupno principijelno
pitanje našeg rada" i da to ističe "da se više nikada ne bi ponovilo, jer bi to
moglo unijeti veliki nered u proces političkog odlučivanja ovog organa".
Suprotno ovoj tvrdnji je zatim rekao da "smo mi diskutirali o tome, bilo je i
diskusija podrške, međutim zaključka nema..." Pošto je tvrdio daje ideja lan­
sirana bez znanja državnog vrha, nastojao je da iznese što više tvrdnji o neg­
ativnim posljedicama inicijative, da bi zaključio da "mislim da ćemo se svi
složiti da ni u kom slučaju takva inicijativa, ako s njom krenemo kao država,
ne smije da ne uspije". Poslije svega što je tvrdio, bilo je jasno da je to upra­
vo udar na inicijativu. Dolanc mu se još jednom pridružio tvrdnjom da i on
nije ubijeden d a je uspjeh inicijative siguran.
154 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Pokušao sam da intervenišem. Podsjetio sam da već dvije godine razgo­


varamo o našoj balkanskoj politici i prigovorima što naša spoljnja politika nema
inicijativnosti u tom pravcu. Podsjetio sam na to šta sam predlagao i šta je
državni vrh prihvatio. I Dolanc, a još više Vrhovec, međutim, ostali su gluhi na
sve argumente koje sam predočio, kao i mišljenja ostalih članova
Predsjedništva. Vrhovec i Dolanc ostali su pri svojim očigledno neistinitim
tvrdnjama i, ustvari, negativnom mišljenju o pomenutoj inicijativi. Iako je pred­
sjedavajući Sinan Hasani zaključio da "današnja diskusija ne dovodi u pitanje
inicijativu koja je već pokrenuta, mi smo je sada samo dogradili, dali joj puni
sadržaj, znači da Predsjedništvo stoji iza nje", bio sam siguran da moram očeki­
vati dalje teškoće upravo u državnom vrhu. Nisam morao dugo da čekam.
U drugom dijelu ovog istog sastanka izvršena je razmjena mišljenja o
izboru kandidata za ambasadore koji će biti predloženi u 1987. i 1988. godi­
ni. Nakon mog izlaganja uslijedili su ponovni napadi Vrhoveca i Dolanca pot­
puno neistinitim tvrdnjama. Dolanc je tako iznio tvrdnju da Slovenija neće
više nikoga predlagati za ambasadore, jer se svi njeni prijedlozi manje-više
odbijaju i da ta republika nema ni jednog ambasadora u Evropi i susjednim
zemljama. A bilo ih je tada, upravo na tim mjestima, šest. Vrhovec je, dajući
podršku Dolancu, navodio takode neistinite primjere, tvrdeći daje kadrovska
politika, u kojoj ja favorizujem Bosnu i Hercegovinu, subjektivistička. Sada
je Vrhoveca podržavao Dolanc.
Na kraju sjednice rekao sam da se, vršeći dužnost saveznog ministra inos­
tranih poslova, neprekidno susrećem sa sličnim odnosima Vrhovca i
Dolanca44. Doživio sam dosta poluistina koje objektivno dotiču ljudsko
poštenje i dostojanstvo. Podsjetio sam državni vrh da sam prije mjesec dana
sa predsjednikom i potpredsjednikom Predsjedništva i premijerom razgovarao
o takvom stanju i saopštio da ću podnijeti ostavku. Odgovarali su me od takve
moje namjere. Upozorio sam da doista nisam spreman da trpim ono što je
neprihvatljivo. Jedini put vidim, kazao sam, u napuštanju posla koji obavljam.
Rekao sam da ću o tome obavijestiti predsjednika Savezne vlade45.
Predsjedništvo države nije očekivalo ovakvu reakciju. Tražili su da se o
mojoj izjavi ne otvara odmah rasprava, da se o svemu razmisli, a potom

44 I do lađa sam nailazio na slične opstrukcije, pa moram reći i intrige, gotovo konstantno od strane
Josipa Vrhoveca, čija je sujeta bila nevjerovatna, a često i od strane Staneta Dolanca. 1 prije ovog
sastanka razmišljao sam da zbog toga podnesem ostavku.
45 U izjavi na kraju sjednice sam rekao: "Predsjedništvu želim da kažem da u ovaj organ, zbog takvih
konstantnih ili sličnih stavova druga Vrhoveca i vrlo često druga Dolanca, dolazim veoma teško i
sa osjećanjem da se ovdje više "sačekuje" nego što se nailazi na ono što čovjek očekuje. Ovdje
sam doživio dosta poluistina, sličnih onima koje su danas izrečene i dosta toga što, naravno, dira
u ljudsko poštenje, dostojanstvo do koga je svakome od nas slalo... Ono što je Dolanc govorio i
što je sada govorio Vrhovec, u takvim uslovima, neko kome je stalo do njegovog ličnog poštenja,
dostojanstva i, naravno, do realnih objektivnih mogućnosti da može da radi svoj posao časno, ne
može da radi pod takvim uslovima... Znam da vi u Predsjedništvu morate čuvati jedinstvo
Predsjedništva SFRJ i da se nećete međusobno konfrontirati, da to normalno izbjegavate. Ja opet
nisam spreman da trpim ono što je neprihvatljivo... Jedini izlaz vidim u lome da napustim ovaj
posao i o lome ću obavijestiti predsjednika Saveznog izvršnog vijeća... Možda je i za
Predsjedništvo SFRJ bolje da traži nekoga sa kime će imati manje rasprava".
_______________ MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 1155

raspravlja- Odmah poslije sastanka prenio sam svoj stav o ostavci premijeru
Branku Mikulicu. Rekao mi je da razumije moj stav - i sam često razmišlja o
ostavci. Zamolio me da do njegovog razgovora sa članovima Predsjedništva
države ne idem dalje”.
U Sarajevu, mojoj matičnoj republici, čelnim ličnostima Republike prenio
sam svoju odluku o ostavci. Poštovao sam, u međuvremenu, molbu premijera
da ne idem dalje do rasprave u državnom vrhu46.
U ostavci sam bio 15 dana. U razgovoru članova državnog vrha sa premi­
jerom, ' аРг^а' jednodušno je zaključeno - kako mi je preneseno - da nema
političkih razloga za ostavku; da bi to izazvalo štetne posljedice u domaćoj i
svjetskoj javnosti; da bi bio prekinut kontinuitet spoljnjo-političkih akcija,
uključujući i balkansku inicijativu, itd. Taj stav prenio mi je 28. aprila premi­
jer Mikulić i iznio svoj stav da bi ostavka imala ozbiljne štete po našu spolj-
nju politiku i u zemlji i u svijetu i da zbog toga smatra i apeluje da ne istra-
javam na ostavci. Predsjednik i potpredsjednik državnog vrha Hasani i
Mojsov prenijeli su mi - istog dana - taj stav državnog Predsjedništva i u
dužem objašnjenju rekli da je bilo riječi o tome da neki postupci u
Predsjedništvu nisu bili dobri; da u nekim istupima i stavovima pojedinci nisu
bili u pravu. Rekli su d a je i samo mišljenje svih u Predsjedništvu, da nema
razloga za ostavku, satisfakcija za mene.
Iz Sarajeva čelni rukovodioci Republike takode su prenijeli stav i želju da
odustanem od ostavke. I Mikulić, i Hasani, i Mojsov, i Đuranović, u poseb­
nom razgovoru kojeg smo imali, su ponovili - što je za mene imalo posebnu
važnost - da treba nastaviti realizovanje balkanske inicijative - pošto sam je
pripremio i pokrenuo, treba daje nastavim - obećavali su da ću imati podršku
i pomoć.
U svim ovim razgovorima nisam odustao od ostavke, rekao sam da ću
razmisliti. Bio sam u velikim nedoumicama. Znao sam da će ostavka, ako
ostanem pri njoj, imati negativne posljedice u inače teškoj situaciji u zemlji.
Morao bih je i javno obrazložiti. Stalno sam imao na umu i odgovornost koju
sam preuzeo pokrećući inicijativu o balkanskom sastanku i veliki značaj
njenog već izglednog ostvarenja. U pismu Premijeru naglasio sam da ostajem
pri svim razlozima ostavke, ali da zbog negativnih posljedica koje bi ona iza­
zvala, neću dalje na njoj istrajavati. Odlučio sam tako da nastavim obavljati
dužnost saveznog ministra inostranih poslova.
Epizodu sa ostavkom opisujem zbog tada sve prisutnije istine da je čelne
državne i političke strukture počelo nagrizati sve opasnije nejedinstvo pogle­
da i prakse - čak je i pokrenuta, i dobro prihvaćena, tzv. balkanska inicijativa
pod vodena, kao što se vidi, pod pojedine partikulame interese.
U međuvremenu, dok sam se neočekivano i šokantno počeo baviti otpori­
ma i problemima tamo gdje sam se najmanje nadao, bilo je više informacija
iz balkanskih zemalja koje su govorile o velikom interesovanju za našu inici­
jativu. Imali smo pred sobom i prva reagovanja iz razgovora sa ambasadori-
46 O ostavci sam još obavijestio samo dvojicu-trojicu najbližih saradnika u Sekretarijatu za inostrane
poslove.
1561OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

ma balkanskih zemalja u Beogradu i naših ambasadora u tim zemljama. U


Grčkoj, Bugarskoj i Rumuniji reagovanja su bila pozitivna. Grčki ministar
Karoljos Papuljas i bugarski Petar Mladenov sastali su se i zajednički zauzeli
pozitivan stav prema inicijativi. Na turskoj strani bilo je mnogo pitanja, ali ne
i odbijanja. Albanija je saslušala naš prijedlog i obrazloženja bez reagovanja
- oni su, međutim, u više mjesta u kontaktima sa našim diplomatima
izražavali interesovanje za smisao i cilj inicijative. Zabilježeno je intereso-
vanje za našu inicijativu i u više evropskih zemalja. Nastavljeni su pozitivni
komentari u našoj i stranoj štampi.
Rasprave u Predsjedništvu države, pod uticajem svega što je izazvala
ostavka, odvijale su se u povoljnoj atmosferi.
Državni vrh je na svojoj sjednici 21. maja zaključio da se sa balkanskom
inicijativom nastavi, da sastanak može biti uspješan samo ako ga prihvate sve
zemlje osim Albanije, da bez Turske nije moguć uspješan sastanak, da treba
činiti sve da i Albanija prihvati učešće, te da pismom ministrima i formalno
predložim sastanak.
U odvojenim razgovorima ambasadorima Rumunije, Grčke, Bugarske,
Turske i Albanije uručio sam 29. maja pismo za njihove ministre uz usmeno
objašnjenje inicijative. Predložio sam stalne konsultacije i sastanke sa nji­
hovim ministrima. Nudili smo da budemo domaćin sastanka ukoliko je to pri­
hvatljivo za sve - inače od početka je bilo jasno da je jedino Jugoslavija bila
prihvatljiva i kao inicijator i kao domaćin skupa. Na taj način i zvanično je
predložen sastanak. Otpočeli su zvanični razgovori o njegovom sadržaju.
Nakon upućivanja pisma balkanskim partnerima, narednih mjeseci nas­
tavljena je intenzivna razmjena mišljenja i ujednačavanja pogleda sa svim
balkanskim zemljama. Imao sam više sastanaka sa svim ministrima inostranih
poslova balkanskih zemalja.
U svim konsultacijama napori su u prvoj fazi bili usmjereni da se prihvati
naša inicijativa i opšti karakter sastanka. Kasnije, razrađivana je koncepcija
sastanka i konkretne oblasti moguće opštebalkanske saradnje - željelo se,
prije svega, ostaviti po strani više bilateralnih sporova i pitanja oko kojih pos­
toje sukobljena gledišta i nepremostive razlike. Rumunija i Bugarska su
pokušavale da se u centar sastanka stave njihovi stari, neprihvaćeni prijedlozi
o pretvaranju Balkana u zonu bez stranih vojnih baza i atomskog oružja.
Takve baze bile su u Grčkoj i Turskoj. Grčka je pokušavala da oživi svoju
raniju, takode neprihvaćenu ideju o pretvaranju Balkana u zonu bez hemi-
jskog oružja. Na tome, međutim, nije istrajavala. Turska je od početka stra­
hovala da se upravo takva pitanja ne nametnu na skupu, pa je tražila garanci­
je da do toga neće doći. Rumunija i Bugarska su, osim toga, težile da se sas­
tanak izjasni o njihovom prijedlogu da se održi samit šefova država ili vlada
balkanskih zemalja - Rumunija je čak predlagala da se ministarski sastanak
pretvori u pripremni sastanak samita, što je bilo nerealno i samim tim nepri­
hvatljivo.
Najduži razgovori i usaglašavanja bili su sa Turskom. Imao sam tri duga
razgovora sa ministrom Vahitom Halifogluom, uz niz konsultacija dva min-
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 157

istarstva. Turska je pokazivala izrazito nepovjerenje kada je riječ o tome šta


mogu predlagati i pokretati Bugarska, Rumunija, pa i Grčka. Osnovno pitan­
je bilo je, ipak, upozorenje da sa Bugarskom ne mogu učestvovati na jednom
skupu a da, zbog svoje javnosti, ne pokrenu problem denacionalizatorske
politike u Bugarskoj prema brojnoj turskoj manjini. Tek nakon izbora u toj
zemlji i dolaskom novog ministra Mesuta Jilmaza, a pogotovo nakon susreta
Ozal - Papandreu, otklonjene su u tom pogledu i posljednje nedoumice.
Osigurali smo da se to pitanje ne pokreće na način koji bi otvorio polemike i
ugrozio sastanak.
Otvoreno pitanje sve do kasne jeseni bilo je učešće Albanije. Zastupao sam
od početka gledište da treba da učinimo sve da i Albanija učestvuje. Bilo je u
tom pogledu rezervi - i kod nas i kod nekih partnera - prema učešću Albanije
zbog godinama nagomilanog nepovjerenja. Lider Albanije Ramiz Alija u
kratkom vremenu dva puta je javno iznio negativne ocjene naše inicijative.
Tvrdio je da Jugoslavija nema kredibilitet da bude inicijator i domaćin takvog
skupa. Albanci su nam, međutim, indirektno plasirali tvrdnju da izjave Alije
ne znače odbijanje našeg prijedloga, da to nije njihov definitivni odgovor i da
se još nisu konačno opredijelili.
Odmah nakon obznanjivanja ideje o sastanku ministara još u aprilu 1987.
godine, predložio sam albanskom ministru inostranih poslova Reisu Malileu
susret tokom zasjedanja Generalne skupštine OUN u Njujorku u septembru
pomenute godine. Odmah je odgovorio da prihvata susret. Malile je u govoru
pred Generalnom skupštinom OUN posebno izlagao albanski stav o položaju
i pravima nacionalnih manjina. Stav je, izuzev određenih aluzija na naš račun,
uglavnom bio prihvatljiv, posebno pošto je govorio i o potrebi saradnje na
Balkanu. To smo protumačili kao pozitivan signal.
Uslijedio je potom dug, višečasovni razgovor sa Reisom Malileom u palati
OUN. Zgrada se već bila ispraznila. Čuvari su pregledali prostorije i gasili
svjetla, a mi smo još uvijek razgovarali. Tri puta su moji saradnici tražili od
čuvara da nas ne ometaju dok ne završimo razgovor. Na kraju, bili smo
posljednji - izašli smo iz palate sat i po poslije propisanog vremena po
kućnom redu sjedišta OUN.
Bio je to veoma težak razgovor - u početku sa vrlo oštrim konfrontacijama
o našim odnosima, posebno o stanju na Kosovu. Razmišljao sam u tim
trenucima da je oštrina Malileovih riječi o jugoslavensko-albanskim odnosi­
ma bila uvod za najavu odbijanja poziva na sastanak ministara inostranih
poslova Balkana.
Međutim, nije bilo tako. Sam je počeo da govori o našoj inicijativi. Primio
je moje pismo, zahvaljuje, pažljivo ga je proučio i dobro je što smo se sreli
pošto očekuje da im nešto više kažem o našem prijedlogu. Rekao je da se, u
principu, slažu sa održavanjem ovakvih sastanaka. Nisu protiv ove inicijative.
Zelja i interes da se ovakav sastanak održi su razumljivi i ne treba sumnjati da
Albanija pozdravlja inicijative za bolje razumijevanje balkanskih zemalja. A
onda je govorio opširno o problemima u odnosima balkanskih zemalja, iz
čega je bilo očigledno mišljenje da sastanak treba dugo pripremati, što znači
1581OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

odlaganje njegovog održavanja. Slijedio je zatim dug razgovor o samoj inici­


jativi i moja detaljna objašnjenja. Rekao sam da smo dobili pozitivne odgov­
ore od svih izuzev Albanije. Ponovio sam da želimo učešće Albanije i da to
naše mišljenje dijele i druge balkanske zemlje - svima bi nam bilo žao,
naglasio sam, da se sastanak održi bez Albanije. Nama, domaćinima, poseb­
no. Kad sam pomenuo izjave Ramiza Alije, reagovao je da to "nije naš odgov­
or, nego je to iznošenje nekih naših konsideracija".
Na kraju razgovora, kada smo se opraštali, izdvojio me na stranu, bez pris­
ustva svojih saradnika. Postavio je nekoliko pitanja o našim stavovima kada
je riječ o odnosima Jugoslavija - Albanija. Želio je, očigledno, da se uvjeri u
sve ono što sam mu rekao o našoj inicijativi. Želio je da neposrednije sazna
šta je šta i ko je ko iza pomenute jugoslavenske inicijative.
Poslije ovog razgovora imao sam dvojak utisak. Prvi je bio da Malile misli
stvarno to što je rekao i o našim odnosima i o inicijativi. Drugi je da se oko
učešća na sastanku kolebaju - sama inicijativa se ne može odbiti bez nega­
tivnih posljedica po njih. Od svih ministara balkanskih zemalja čuo je pozi­
tivna mišljenja (a ja sam u razgovoru sa njima uticao da i oni razgovaraju sa
Malileom). Svi smo izrazili želju da Albanija učestvuje, ali bilo je jasno da će
se sastanak održati i ako oni odbiju učešće. Osnovni razlog njihovog kole­
banja je što inicijativu pokreće Jugoslavija i što će ona biti domaćin. Iz
kratkog razgovora u četiri oka pri rastanku moglo se osjetiti da u njihovom
vrhu postoje velike nedoumice i da prihvatanje inicijative može imati
ozbiljnog uticaja u Albaniji zbog toga što se decenijama stvaralo i održavalo
neprijateljsko raspoloženje prema Jugoslaviji47.
Ubrzo je uslijedio pozitivan odgovor Albanije pismom Malilea u kome se
posebno pozitivno naglašava naš razgovor u Njujorku.
Time je bila otklonjena i posljednja nepoznanica u pogledu učešća svih
balkanskih zemalja na ministarskom sastanku u Beogradu. Otpao je svaki
rizik da inicijativa ne bude ostvarena. Kontakti sa partnerima bili su izuzetno
koristan test šta svaka od balkanskih zemalja želi i šta stavlja u prvi plan kada
je riječ o saradnji i odnosima u ovom regionu. Bili su mnogo jasniji i raspo­
loženja i težnje, ali takode i bojazni i rezerve. Konsultacije su uticale na real­
izam u traženju puteva multilateralne saradnje na Balkanu.
Faza koja je slijedila bila je, ustvari, odlučujući krug razgovora sa min­
istrima balkanskih zemalja u Njujorku. U tim razgovorima ministara defini­
tivno smo dogovorili krajnje fleksibilno formulisan dnevni red sastanka. On
je glasio: Razmjena mišljenja o idejama, putevima i mogućnostima za razvoj
multilateralne saradnje na Balkanu u svim oblastima u kojima su interesi
balkanskih zemalja podudarni, a potrebe zajedničke. Takode je definitivno
47 Koliko su neki krugovi u Albaniji lo teško primili, govori i ovaj detalj:
Pozitivan pismeni odgovor R. Malilea predao je našem ambasadoru u Tirani zamjenik ministra
Panajot Pljaku. On je tom prilikom govorio samo o lošim stranama naših odnosa, ne spominjući
čak ni jednom riječi sadržaj pisma koje je uručivao. Pljaku je. inače, napravio karijeru na antiju-
goslovenskom angažovanju. On je čak u jednom ranijem susretu sa našim ambasadorom izjavio
da zbog stanja na Kosovu neće učestvovati na sastanku. Zanimljivo je d aje poslije loga baš on bio
odreden da nam preda pozitivan odgovor.
M E Đ U N A R O D N I P O L O Ž A J I S P O L J N J A P O L IT IK A ... 159

dogovoreno da se sastanak održi u Beogradu u razdoblju između 15. januara


i 15. februara 1988. godine.
Sam dotadašnji učinak u pripremanju Balkanske inicijative stvorio je poz-
ltivnija raspoloženja u odnosima između balkanskih zemalja. U mjesecima
priprema sastanka, na primjer, u odnosima Grčka - Albanija odstranjen je
jedan hladnoratovski anahronizam - Grčka je ukinula ratno stanje koje je sve
do tada formalno trajalo. Ostvaren je susret premijera Grčke i Turske nakon
veoma dugog perioda zategnutih odnosa između dvije zemlje. Zabilježen je u
tom periodu veći broj kontakata predstavnika balkanskih zemalja sa
Albanijom i ministara tokom zasjedanja Generalne skupštine OUN u septem­
bru i oktobru 1987. godine. Održane su na nižem diplomatskom nivou i kon­
sultacije o uzajamnim odnosima između Turske i Bugarske. Sama Jugoslavija
je u ovom periodu imala više kontakata i državničkih susreta sa predstavnici­
ma balkanskih zemalja, što je imalo pozitivan uticaj na bilateralne odnose.
Samo ti efekti su bili dovoljan rezultat inicijative.
U završnici priprema mogli smo konstatovati da je kod svih učesnika
izrazit interes da sastanak protekne uspješno. Svi su učešćem u pripremama
prihvatali odgovornost za uspjeh sastanka.
Konačno smo utvrdili da u pozivnom pismu predložimo održavanje sas­
tanka u periodu od 24. do 27. februara 1988. godine.
Napuštao sam dužnost saveznog sekretara (koncem decembra 1987.
godine) sa žaljenjem što neću moći dovesti do potpune realizacije inicijativu
o sastanku ministara inostranih poslova balkanskih zemalja, koju sam pokren­
uo, pripremao i kojoj sam posvetio ne malo truda i angažovanja. Učestvovao
sam, ipak, do kraja u svim detaljima finalnih priprema. Sve do tada ostvareno
osiguravalo je uspjeh sastanka. To mi je bilo više od svake druge satisfakcije.
Sam sastanak, koji je počeo 24. februara 1988. godine u Beogradu, ni u
jednom trenutku nije dolazio u neku ozbiljniju krizu, niti zapadao u neke
ozbiljnije nesuglasice. Na našem saveznom sekretaru Budimiru Lončaru
bila je odgovornost da usklađuje mišljenja o pojedinim stavovima i pitan­
jima - on i grupa funkcionera Saveznog ministarstva inostranih poslova,
koja je od početka pripremala sastanak, taj su dio posla uspješno obavili.
Strahovalo se, naravno, od eventualnih konfrontacija između pojedinih
zemalja - učesnica sastanka (Turska - Bugarska, držanje Albanije itd.). Sve
je, međutim, proteklo u duhu spremnosti i saglasnosti balkanskih zemalja
o potrebi šire i intenzivnije saradnje u ovom rfcgionu. To je omogućilo da
se ranije predviđeno tehničko saopštenje sa sastanka obogati znatno širim,
konkretnijim i konstruktivnijim sadržajima i zaključcima. Spomenuti su
bitni principi na kojima su sve balkanske zemlje spremne da grade i razvi­
jaju odnose saradnje u ovom regionu. Spomenuto je da se time stvaraju
uslovi i za samit balkanskih zemalja u budućnosti. Naznačeno je čak i
pitanje nacionalnih manjina kao faktora koji treba da bude most saradnje i
prijateljstva. Drugi dio kominikea predstavljao je dogovoreni zajednički
program višestrane balkanske saradnje. Navedene su konkretne oblasti
saradnje i dogovorene aktivnosti u njenom ostvarivanju. Pošto su se tokom
1601OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

priprema stekli uslovi, odlučili smo da predložimo održavanje ovakvih sas­


tanaka svake druge godine - vidjeli smo u tome put osiguravanja trajnosti
procesa koji smo inicijativom pokrenuli. Ja sam u razgovorima sa ministri­
ma u Njujorku izvršio sve potrebne sondaže za uspjeh takvog prijedloga.
Pošto smo znali da se prijedlog može spotaći oko mjesta budućeg sastan­
ka, predložili smo da se domaćini izmjenjuju abecednim redom imena
zemlje. To je značilo da će Albanija biti prva. Bilo je dvoumljenja. Zalagao
sam se za to rješenje. Na sastanku je prijedlog prihvaćen i to je bio
značajan rezultat.
Sastanak ministara imao je veliki i gotovo isključivo pozitivan odjek u
svjetskoj javnosti. Uputili su mu poruke dobrih želja i priznanja generalni
sekretar UN, ministri inostranih poslova SAD, SSSR-a, Francuske,
Njemačke, Evropske zajednice, lideri svih balkanskih i susjednih zemalja.
Po dogovoru ministara, Jugoslavija je zvanično obavijestila generalnog
sekretara OUN o rezultatima sastanka. To su, po istom dogovoru, učinili
bugarski ministar inostranih poslova Mladenov koji je informisao zemlje
Varšavskog pakta o rezultatima sastanka u Beogradu, grčki ministar Papuljas
Savjet ministara Evropske zajednice, turski ministar Jilmaz Savjet NATO-a.
I u izjavama učesnica i u svjetskoj štampi ponavljana je ocjena da "sastanak
ima istorijski značaj", "da se u Beogradu pravi istorija budućih odnosa balka­
nskih zemalja", da je sastanak "najznačajnija inicijativa Jugoslavije poslije
Tita" i si.4«.
Sastanak je, kao što se vidi, završen bogatijim rezultatima od očekivanih.
Jugoslavija i njena diplomatija doživjeli su velika priznanja. Dugo vremena
Jugoslavija nije bila tako i toliko prisutna u svjetskoj štampi na isključivo poz­
itivan način - nažalost, pisalo se do tada uglavnom negativno o unutrašnjoj
krizi u Jugoslaviji i o neizvjesnoj budućnosti ove zemlje.
Značaj beogradskog sastanka moguće je najsigurnije ocjenjivati po rezul­
tatima koji su nakon ovog skupa na Balkanu ostvarivani.
U ministarstvima inostranih poslova svih balkanskih zemalja imenovani su
koordinatori za balkansku saradnju. Oni su se već u junu iste godine sastali u
Sofiji radi konkretnog ostvarivanja dogovora u Beogradu. Njihovi sastanci
postali su redovni - naredni je održan u Tirani. Uslijedili su potom sastanci
eksperata po pojedinim oblastima saradnje - za industrijsku proizvodnju i
prenos tehnologija (u Bukureštu), za ekološku saradnju (u Sofiji), za dogovor
o osnivanju Instituta za istraživanje mogućnosti šire balkanske ekonomske
saradnje (u Atini), za pripremu sastanka ministara spoljnje trgovine (u
Ankari). U istoj godini održanje u Beogradu uspješan sastanak ministara sao­
braćaja balkanskih zemalja. Održani su i susreti u oblasti kulturne saradnje -
folklorni festival balkanskih zemalja i prvi sastanak pisaca Balkana - oba su
održana u Jugoslaviji. Za vrijeme zasjedanja OUN u septembru 1988. godine
održan je u Njujorku radni sastanak ministara inostranih poslova - još jednom 48

48 Jedini negativni komentari u jugoslavenskoj štampi pojavili su se u Skoplju - izražavana je sumn­


ja u rezultate sastanka i neopravdano je napadnut albanski ministar Reis Malile koji je, kao što je
već rečeno, dao konstruktivan doprinos uspjehu sastanka.
M E Đ U N A R O D N I P O L O Ž A J I S P O L J N J A P O L IT IK A ... 161

,e potvrđena njesenost da se dogovori u Beogradu što intenzivnije ostvaruju.


Potvrđena je orijentacija da se pripremi i održi sljedeći sastanak u Tirani (i on
,e održan u drugoj polovini 1989. godine). Bilateralna saradnja između svih
balkanskih zemalja bilježila je snažan uspon.
Sve je govorilo da loša prošlost ustupa prostor potrebama budućnosti.
U odnose ovih zemalja ulazio je duh evropske saradnje i sigurnosti -
počela je šira evropeizacija balkanskih odnosa. Bila je to velika, istorijs-
ka šansa Balkana. Nadolazio je period velikih promjena u svjetskim
odnosima i posebno u Evropi, koje su pogodovale pozitivnim procesima
na Balkanu - u zamahu je bio proces pregovaranja i sporazumijevanja
između SSSR-a i SAD; u poletu je bio kurs "perestrojke" u SSSR-u i nje­
gov uticaj na odnose u Evropi; slijedio je potom raspad SSSR-a i nestanak
Varšavskog pakta; zabilježene su promjene u Bugarskoj nastajanjem
višestranačkog sistema; desile su se dramatične promjene u Rumuniji
nakon svrgavanja Čaušeskua, itd.
Upravo u takvom razdoblju velike istorijske šanse da Balkan postane
više sama Evropa, a manje njeno "slijepo crijevo" i područje konflikata i
nestabilnosti, Jugoslavija je sve više srljala u krizu. U razdoblju 1990./91.
bilo je dovedeno u pitanje njeno državno jedinstvo. Jugoslavija je sve
manje mogla da bude faktorom balkanske stabilnosti i saradnje - sve se
više pretvarala u krizno žarište koje je ne samo ugrožavalo trend pozitivnih
promjena kome je toliko doprinijela, nego i stabilnost, pa i mir na Balkanu.
Raspad Jugoslavije, oružani sukobi na njenom tlu. agresivna politika Srbije
i Crne Gore i ratni požari koje su one izazvale, doveli su do toga da je
Jugoslavija - inicijator i motor svebalkanske saradnje - postala grobar tog
istorijski vrijednog poduhvata i teško ponovljive istorijske šanse
evropeizacije Balkana.
To je Balkan vratilo čak daleko iza onoga gdje se nalazio prije početka
zaživljavanja duha Balkanske inicijative.
Balkan se vratio hipotekama svoje tragične prošlosti.

Razlike u politici prema


manjinama i granicama
Talas pomenutih istorijskih hipoteka (do beogradskog sastanka) na osoben
način zapljuskivao je na jugoslavenskoj strani posebno jedno delikatno
područje.
U dva pitanja odnosa sa susjedima je tokom 1986. godine, naime, došlo do
ozbiljnih rasprava i razlika - to je (prvo) politika prema našim manjinama i
(drugo) stav prema strateškom opredjeljenju da su postojeće granice trajne i
nepromjenljive. . .
Jugoslavija je u svih sedam susjednih zemalja imala nacionalne man­
jine Pet susjeda je imalo manjine u Jugoslaviji. Politika u pitanju naših
manjina je bilo osjetljivo pitanje i za unutrašnje odnose u federativnoj
zajednici i za odnose sa susjedima. To je bilo u nizu godina pitanje čestih
1621OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

rasprava u državnom vrhu. Jedna od njih se po značaju i utvrđenoj strate­


giji izdvajala.
Predsjednik Tito je još davnog 19. septembra 1978. godine sazvao sjednicu
državnog i partijskog predsjedništva u Karadordevu radi rasprave o našoj
manjinskoj politici, jer je bilo mnogo postupaka sa naše strane koji nisu koris­
tili ni manjinama ni Jugoslaviji. Tito je oštro kritikovao takve postupke
rekavši, pored ostalog, da nam se sa pravom prigovara "kakva je to vodeća
nesvrstana zemlja koja se (na takav način) svađa sa svojim susjedima. To i
jeste apsurdno".
Osnovne ocjene o manjinskoj politici dao je Edvard Kardelj. On je rekao
daje "već duže vremena uvjeren da naša manjinska politika predstavlja jednu
od najneproduktivnijih i najneuspješnijih tačaka naše spoljnje politike".
Podvrgao je kritici neshvatanje daje problem manjina dugoročan. U rješavan­
ju tog problema - rekao je Kardelj - moramo se orijentisati na dugi rok "ne
samo naše današnje politike nego i budućih generacija koje će morati još dugo
vremena da vode odgovarajuću politiku da bi postepeno, korak po korak, ma
koliko mali bili ti koraci, omogućili da se poboljšavaju uslovi u kojima man­
jine mogu da se bore za sebe". Osnovni put on je vidio u stalnom poboljšavan­
ju odnosa, širenju saradnje, otvaranju granica sa susjedima i time stvaranja
atmosfere u kojoj će i položaj manjina biti bolji i njihova borba uspješnija. U
tekućoj politici to pitanje ne može biti postavljano kao uslov odnosa i sarad­
nje, rekao je Kardelj - "praktičan zadatak jeste da zaštitimo manjine u onoj
mjeri u kojoj nam svakodnevna politika to omogućuje, u onoj mjeri koja
stvarno može biti u korist poboljšavanja položaja manjine". Kardelj je oštro
kritikovao izdvajanje te politike iz širih interesa razvijanja dobrih odnosa i
saradnje sa susjedima. Kritikovao je takode, kako je rekao, "lupanje pesni­
com", "nekulturnu polemiku" i nepotrebne konfrontacije - "putem kon­
frontacija se postiže obrnut rezultat". Kardelj je upozorio da u aktivnostima
prema našim manjinama ne treba da činimo ono što ne bismo prihvatili prema
manjinama susjeda u našoj zemlji.
Ovi stavovi su prihvaćeni kao strategija trajne vrijednosti. Ta se politika,
kad je dosljedno sprovodena, pokazala veoma uspješnom i bez alternative.
Posebno i najplodnije u odnosima sa Italijom, a onda i sa Austrijom i
Mađarskom.
Međutim, u njenom realizovanju nije bilo dosljednosti. Zbog toga su se
često javljali nesporazumi i razlike. I zahtjevi da se o njima raspravlja u
državnom vrhu. To je bio razlog što je Predsjedništvo Jugoslavije na tri
proširene sjednice 1986. godine (12. marta, 21. maja i 18. juna) raspravljalo
o tzv. manjinskoj politici i teško usaglasilo zajedničke stavove. U čemu su se
najčešće ispoljavale razlike, pa i na ovim sjednicama?
Iz Makedonije se neprekidno insistiralo da u svakom susretu sa
Bugarskom i Grčkom pokrećemo pitanje (inače, zaista teškog) položaja man­
jine. Svaki korak u odnosima se mjerio time da Ii je i kako je to pitanje treti­
rano. U stvari, na riječima se prihvatala pomenuta strateška orijentacija - u
praksi se ispoljavalo nepovjerenje prema njoj - način na koji se istrajavalo u
_______________ MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 1163

stalnom i ogoljenom pokretanju pitanja manjina često je bio kontraprodukti-


van49.
Iz Slovenije se, takode, stalno zahtijevalo da se u prvi plan odnosa sa
Austrijom i Italijom stavljaju pitanja slovenačke manjine. Od mene je kao
ministra inostranih poslova zahtijevano da prije svakog susreta sa italijanskim
i austrijskim kolegom primim delegaciju manjine, čime se demonstriralo daje
to i uslov i osnovno pitanje naših odnosa. Kad sam to odbijao, uslijedili su
protesti, pa i sumnjičenja.
I u pitanju da li možemo prema našim manjinama činiti ono što ne
možemo prihvatiti da se čini kod nas, javljale su se ozbiljne razlike.
Iz Slovenije su finansirane neke aktivnosti slovenačke manjine u Austriji i
Italiji ilegalno - kako je rekao France Popit na sjednici Predsjedništva 12.
marta "ove pare dajemo ispod žita". Oko toga je moglo da dode do skandala
u odnosima sa ovim zemljama. Ja sam zastupao stav da to treba činiti legal­
no, uz znanje partnera, naravno u onome u čemu je to obostrano prihvatljivo.
U Sloveniji se smatralo da treba stimulirati ekonomsko jačanje manjina
stvaranjem firmi nelegalno unesenim slovenačkim kapitalom u područjima
gdje u Austriji i Italiji žive manjine50. I u tome je bila opasnost ozbiljnih nes­
porazuma sa susjedima. Zastupao sam gledište daje bolji put zajedničkog ula­
ganja sa austrijskim i italijanskim firmama.
Rukovodstvo Slovenije je zastupalo stanovište da se tzv. slovenački kul­
turni prostor proteže i van granica Slovenije - na područja u Austriji i Italiji
gdje živi slovenačka manjina. Oko toga su izbile ozbiljne kontroverze. U oba
predsjedništva u Federaciji i u Saveznom savjetu za međunarodne odnose su
postojale rezerve prema toj politici Slovenije i zahtjevi da se precizira šta ona
podrazumijeva. Sa slovenačke strane to nije nikada do kraja razjašnjeno. Kod
susjeda je izazivalo sumnje i podozrenja da iza toga stoje i neke ne samo kul­
turne pretenzije. I u ovom slučaju se postavljalo pitanje: Možemo li činiti
nešto što ne možemo prihvatiti da se čini prema Jugoslaviji? Slijedile su i
ovakve reakcije: Šta ako Albanija i Mađarska proglase svojim kulturnim pros­
torom teritorije na kojima žive Albanci i Mađari u Jugoslaviji? I u šta bi se sve
to uopšte moglo pretvoriti u balkanskim odnosima?
Sva ova i ovakva pitanja su otvorena na pomenutim sjednicama
Predsjedništva države - u prikazu stanja koje je sačinio Savezni sekretarijat i
u mom uvodnom izlaganju.
I na prvoj i na drugoj sjednici je došlo do razlika i konfrontacije gledišta.
Stane Dolanc, Lazar Mojsov i France Popit su kritikovali ili izrazili neslaga-

49 U januaru 1986. godine Jugoslaviju je posjetio premijer Grčke Andreas Papandreu. Posjeta je bila
potreban i koristan podsticaj saradnji. Razgovori su u tom smislu i u smislu boljih odnosa na
Balkanu bili korisni. Iz Makedonije su uslijedili zvanični prigovori na nebitne detalje programa
posjete, sumnje u korisnost posjete i negativni javni komentari. Ni riječi o koristi posjete za uza­
jam ne odnose.
Te godine je predsjednica Vlade Milka Planine posjetila Bugarsku i vodila zaista vrlo korisne raz­
govore o odnosim a uopšte, pa i o manjini. To je bila ocjena i Predsjedništva države. List "Nova
Makedonija" je polemisao sa tom ocjenom - "treba da vidimo da li je posjeta bila korisna".
50 Neke od tih firmi su brzo neslavno završile - ugušene su i bankrotirale sa velikim gubicima.
1641OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

nja sa ocjenama koje sam izložio. Bilo je i oštrih reagovanja. Najdalje je


otišao Popit rekavši: "Mi ćemo raditi tako kao što smo radili, uprkos tim
vašim ogradama". Stane Dolanc je za prijedlog stavova rekao da pristup u
njima odiše kritikom postojanja manjina i "nisam čitao ništa gore o manjina­
ma, čak ni austrijsko". Lazar Mojsov je, takode, tvrdio kako iz nekih formu­
lacija provejava kao daje nesreća što imamo manjine i žučno odbacio sve što
se može shvatiti kao prigovor Makedoniji. Veselin Đuranović je analizom
pojava pokazao kako se, ustvari, kritikuju stavovi i politika iz Karadordeva i
založio se da se ona dosljedno poštuje. Reagovao je na pomenutu izjavu
Popita. Radovan Vlajković, Vidoje Žarković, Branko Mikulić, Sinan Hasani,
Nikola Ljubičić, Branko Mamula su insistirali na dosljednom ostvarivanju
politike utvrđene u Karadordevu. Prijedlog stavova je upućen republikama i
pokrajinama na mišljenje. Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i Kosovo su
ih prihvatili, dok su Slovenija i Makedonija tražile da se iz njih eliminišu
ocjene i stavovi suprotni njihovim - ustvari spornim - gledanjima i praksi. Tek
na trećoj sjednici je postignut kompromis koji nije garantovao jedinstvo u
praksi.
Na ovim sastancima vodena je rasprava i o tome da li stav Jugoslavije treba
da bude da su granice trajne i nepromjenljive ili samo nepovrjedive. Oko tog
pitanja su već duže vremena postojala neslaganja51. Makedonija najupornije,
a Slovenija sa nešto više obazrivosti u objašnjavanju svog protivljenja, bile su
protiv stava o nepromjenjivosti i trajnosti dok su svi drugi bili za taj stav.
Konsenzusa u tom, inače za Jugoslaviju sudbinskom pitanju s obzirom na
istorijsko iskustvo, nije bilo. U pripremi Rezolucije za Dvanaesti kongres
1982. godine oko toga su se oštro sukobile ove razlike i prihvaćena je samo
kompromisna formulacija o nepovredivosti granica. I te, 1986. godine, u
pripremi dokumenata za Trinaesti kongres SKJ ponovila se ista situacija. I
Makedonija i Slovenija su ponovile svoje protivljenje, a čak su dovodile u
pitanje i da li ponoviti riječi Tita iz govora u Skoplju 1978. godine "da mi
nikada ni prema jednom susjedu nismo imali, niti imamo teritorijalnih pre­
tenzija"52.
Na ovim sjednicama Predsjedništva većina je smatrala daje neprihvatljivo
protivljenje trajnosti granica i ponavljanju Titovih riječi, ali je, zbog
unutrašnjih međunacionalnih odnosa, "zbog mira u kući" ostao kompromis.
Premijer Branko Mikulić bio je izložen oštrim napadima iz Makedonije i
prigovorima iz Slovenije što je u nastupnom govoru pred Parlamentom
51 Još u aprilu 1972. godine na sjednici predsjedništava države i partije na Brionima, pod predsjed­
ništvom Tita, osporavan je od strane rukovodećih ličnosti Makedonije i Slovenije stav o defini-
tivnosti granica. 1 pored upornog zalaganja tadašnjeg saveznog sekretara za inostrane poslove
Mirka Tepavca, taj stav nije prihvaćen. Bio je to presedan čija je štetnost trajala sve do raspada
Jugoslavije. (Izvor: Aleksandar Nenadović: "Mirko Tepavac - Sjećanja i komentari". Izdavač
Radio B 92, Beograd, 1988.).
52 Prijedlog stava u Nacrtu rezolucije za Trinaesti kongres SKJ koji je osporavan je glasio:
"Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nikada i ni prema jednom susjedu nije imala niti
će imali teritorijalnih pretenzija, što je potvrdila i stavljanjem svog potpisa na Finalni akt u
Helsinkiju, i princip nepovredivosti granica smatra obaveznim i za sebe i za svoje susjede".
_______________ MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... | 165

ponovio Titove riječi i stav da su granice Jugoslavije trajne i nepromjenljive.


U pripremi govora zajedno smo Mikulić i ja formulisali taj stav. Na ovoj sjed­
nici Predsjedništva on je odlučno odbio sve prigovore i ostao pri onome što je
rekao u Parlamentu. Podržan je od Predsjedništva - oni koji su bili protiv nisu
uzimali riječ.
Gledišta kojima se odbijao stav o trajnosti i nepromjenljivosti granica nisu
postala niti su bila politika Jugoslavije. Međutim, bila su izraz opasnih iluzi­
ja koje su ugrožavale i one što su ih gajili, jer su prema tim dijelovima
Jugoslavije ne tako davno ispoljene i još uvijek bile žive teritorijalne preten­
zije53.

Kritička analiza spoljnjo-političkog


položaja i mogućnosti Jugoslavije

Početkom 1987. godine postala je očigledna potreba da se u državnom i


političkom vrhu zemlje, zajedno sa republikama i pokrajinama, cjelovito i
kritički sagleda međunarodni položaj Jugoslavije, spoljnjo-politička ori­
jentacija i prioriteti angažovanja u tadašnjim međunarodnim prilikama i
našim unutrašnjim potrebama. Razloga je bilo više, a najvažnija su sljedeća
dva: Prvi, sve dublja unutrašnja kriza donosila je i sve teže ocjene i prognoze
u svijetu o našoj situaciji i budućnosti, što je slabilo naš međunarodni položaj.
Drugi, počele su se i ozbiljnije i češće javljati neke razlike o strategiji i prior­
itetima spoljnje politike (o nekim, kao što je politika prema manjinama i
granicama, već je bilo riječi).
Takve rasprave su obavljane u svim organima zemlje tokom februara i
marta 1987. godine54. S ta je bio sadržaj informacija i analitičkih procjena
pripremljenih za ove rasprave, šta je dominiralo u kritičkoj analizi, mišljenji­
ma, ocjenama, stavovima i razlikama u ovim raspravama?
53 U decembru (19.12.) 1986. godine vodio sam cjelodnevni razgovor sa rukovodstvom Makedonije
u Skoplju. Najduže smo razgovarali o njihovom stavu prema granicama i manjinama. Uporno su
bili protiv stava o nepromjenljivosti i trajnosti granica. Prihvatali su samo nepovrjedivost. Nisu
krili opasne iluzije o mogućoj promjeni granica u nekoj budućnosti. Rekli su: "Može se okrenuti
točak razvoja u Bugarskoj i Grčkoj i dovesti do promjena granica". Nisu imali sluha za upozoren­
je kakav i čiji avanturizam može podsticati taj njihov stav pa i kad sam rekao da se mogu probu­
diti iste opasne iluzije u Albaniji kad je riječ o granici sa Makedonijom. (Predsjedništvo
Jugoslavije je 1984. godine ocijenilo krajnje štetnom izjavu člana Predsjedništva Makedonije
Vanča Apostolskog "ne velika, nego jedinstvena Makedonija" - što podrazumijeva Pirinski i
Egejski dio Makedonije koji su u Bugarskoj i Grčkoj). Teško su - i samo na riječima - prihvatali
da odnose sa susjedima ne možemo uslovljavati položajem manjine i stalnim insistiranjem da svi
razgovori o odnosima moraju na tome insistirati.
54 Rasprave su vodene u ovim organima: Saveznom savjetu za međunarodne odnose (26. februara),
na proširenoj sjednici Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista (17. marta), na
proširenoj sjednici Predsjedništva države, uz učešće čelnih funkcionera Federacije, republika i
pokrajina (25. marta). Savezne vlade i spoljnjo-političkog odbora Saveznog parlamenta.
Zatražio sam od jednog broja naših ambasada i od Obavještajne službe da, koristeći sve
mogućnosti, prate i redovno informišu kako se ocjenjuje naša unutrašnja situacija i kakvi se
zaključci i postupci iz tih ocjena izvode. Te informacije smo dostavljali, putem specijalnih bilte­
na, državnom i političkom vrhu i rukovodstvima republika i pokrajina sa ciljem da se što šire
sagledava koliko naše neprilike utiču na gledanja i ponašanje svijeta prema nama.
1661OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

P r v i zaključak je bila, prije svega, ocjena da su umnogome još uvijek


bile žive one tekovine koje su dugo godina činile jugoslavenski međunarodni
položaj snažnim, a mogućnosti angažovanja širokim. Ti uslovi su, naravno,
bili u izvjesnom slabljenju. U uslovima sve teže unutrašnje krize postajalo je
mnogo teže ostvarivati spoljnjo-političke potrebe i interese zemlje. Bio je
neophodan izuzetan napor. Međutim, i pored negativnog uticaja naših
unutrašnjih neprilika, Jugoslavija je još uvijek primana i tražena kao ozbiljan
partner u bilateralnim odnosima i saradnji; u učešću u širim pitanjima i prob­
lemima međunarodnih odnosa, prije svega zbog uloge u Pokretu nesvrstanih.
Veliki interes za odnose sa Jugoslavijom pokazivali su svi relevantni faktori
međunarodne zajednice - to se osjećalo u odnosima sa SSSR-om, SAD,
Kinom, evropskim grupacijama i zemljama, sa susjedima, posebno u Pokretu
nesvrstanih, što se pokazalo u Harareu, angažmanom u OUN55, KEBS-u,
Mediteranu itd. Nivo jugoslavenskog ugleda i adekvatnog aktivnog i širokog
međunarodnog angažovanja bio je, rekao bih, znatno iznad onoga što je bila
unutrašnja situacija u zemlji. Spoljnja politika je inače nadživjela unutrašnju.
D r u g i zaključak iz pomenutih rasprava je da promjene u međunarod­
nim odnosima utiču na naš položaj i spoljnjo-političko angažovanje. To je bilo
prije svega opredjeljenje za nastavak orijentacije na dijalog i pregovaranje
između SSSR-a i SAD sa izgledima na ozbiljne sporazume, posebno o
razoružanju. Time se smanjivala zategnutost u međunarodnim odnosima i
povećavala evropska i šira svjetska saradnja. Promjene u SSSR-u ("perestro-
jka") i njegovom međunarodnom angažovanju primljene su u svijetu kao nova
mogućnost za bolje odnose. U tome je viđen bitan faktor popuštanja zategnu-
tosti i proširivanja saradnje. Veće kinesko pozitivno angažovanje u međunar­
odnim odnosima vršilo je, takode, pozitivan uticaj na opštu atmosferu u svi­
jetu. Takav je bio i uticaj krize agresivnih aspekata politike Reganove admin­
istracije - i u SAD i kod američkih saveznika bilo je prisutno nastojanje da se
iskoriste promjene u sovjetskoj i kineskoj politici za nove mogućnosti glob­
alnog poboljšanja međunarodnih odnosa. Plodan ishod Samita nesvrstanih
zemalja u Harareu omogućio je da se Pokret akciono usmjeri i angažuje
prema bitnim pitanjima svjetskih odnosa i kriznih žarišta.
Treba posebno reći da je to bilo vrijeme u kome je, doista, doživljavala
istorijsku afirmaciju ona decenijama duga orijentacija Jugoslavije u traženju
puteva demokratskog razvoja socijalizma putem samoupravljanja; afirmacije
samostalnih i različitih puteva socijalističkog razvoja pojedinih zemalja i
socijalističkih pokreta nasuprot nametanju sovjetskog modela; afirmacije
principa ravnopravnih odnosa u višenacionalnim zajednicama; ravnopravnos-

55 Ove činjenice govore o ugledu koji je Jugoslavija lađa još uvijek uživala u OUN i šire: 1987.
godine izabrana je za člana Savjeta bezbjednosli sa mandalom od 1.1.1988. godine; birani smo u
10 lijela UN koja se bave političkim pitanjima; u 8 tijela koja se bave ekonomskim pitanjima; 12
tijela koja se bave socijalno- humanitarnim pitanjima; izabrani smo za člana Ekonomsko-soci-
jalnog komiteta; za člana Savjeta UNIDO-a itd. Te godine smo bili domaćini sastanka ministara
inostranih poslova nesvrstanih zemalja Mediterana, u ime koga smo obavili više misija. U toj godi­
ni je pokrenuta i prihvaćena inicijativa Jugoslavije za prvi u istoriji sastanak ministara inostranih
poslova zemalja Balkana itd.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ...

ti, suverenosti, samostalnosti socijalističkih zemalja nasuprot sovjetskoj dom­


inaciji itd. Dakle, sve ono zbog čega je Jugoslavija bila u sukobu sa SSSR-om
i istočnim lagerom, zbog čega je bila decenijama izložena pritiscima, sada se
politikom perestrojke počelo proklamovati u SSSR-u. Bilo je to rasterećenje
za Jugoslaviju.
Sve ove pozitivne promjene u svjetskim odnosima činile su povoljnijim
međunarodni ambijent za naše angažovanje i na bilateralnom i na multilater-
alnom - i globalnom i regionalnom - planu.
T r e ć i zaključak odnosio se na sve češće procjene u svijetu da je, ipak,
umanjena sposobnost Jugoslavije da se odupre negativnim tendencijama
unutar i pritiscima spolja. Početkom marta 1987. godine, prema informaciji
Obavještajne službe Jugoslavije, grupa za strateške procjene NATO-a, koja je
pratila i ocjenjivala razvoj Jugoslavije, dala je ocjenu daje Jugoslavija ušla u
akutnu kriznu situaciju, "koja svakog trenutka može eksplodirati, pretvarajući
se u 'libanizaciju' ili 'superbalkanizaciju'." Rečeno je daje model jugosloven-
skog sistema pred bankrotstvom. General Veljko Kadijević je na pomenutoj
sjednici državnog vrha (25. mart 1987.) rekao da u vojnim krugovima SAD
postoji ocjena da je zbog unutrašnje situacije smanjena odbrambena sposob­
nost Jugoslavije i da u slučaju agresije SSSR-a ne bi mogla pružiti efikasan
otpor. Prema Kadijeviću, u Savjetu Varšavskog pakta ocjenjuju da su u
Jugoslaviji "kontrarevolucionama previranja"56.
U tom pogledu, kao dramatična ilustracija, bilo je i pisanje londonskog
"Sunday Telegrapha"57, da zbog krize u Jugoslaviji može doći do destabi­
lizacije Balkana. U ocjenama stanja ponavljana je činjenica da je Jugoslavija
tih godina zemlja sa daleko najvećom stopom inflacije u Evropi, da su dugovi
dugoročna hipoteka nad razvojem Jugoslavije i da se ne ostvaruje ono što
proklamujemo kao mjere i ciljeve stabilizacije. Stanje na Kosovu takode je
56 Na sjednici Predsjedništva SFRJ 18. jula 1986. godine savezni sekretar za narodnu odbranu
Branko Mamula iznio je podatke da je u prošloj godini održano više vojnih vježbi na obje strane
naše granice koje su polazile od pretpostavke da u Jugoslaviji dolazi do pogoršanja unutrašnje
situacije i nemira, da se pripremaju pokušaji miješanja spolja pa su na toj osnovi uvježbavane
različite varijante, medu kojima i ona na osnovu strategije "isturene odbrane" - u stvari, interven­
cija. U Bugarskoj su u strateškim procjenama u vojnim štabovima polazili od ocjene da je
Jugoslavija pošla putem američke politike i da može postati zemlja napada SAD na Bugarsku.
Slične, iako blaže, bile su ocjene i u vojnim štabovima Mađarske.
Na sjednici državnog vrha (25. mart 1987.) general Kadijević je iznio podatak d aje u 1986. godi­
ni izvedeno oko Jugoslavije 70 vojnih vježbi, neke samo desetak kilometara od naše granice, u
kojima je ukupno učestvovalo oko 350.000 vojnika, sa pretpostavkom da snage drugog bloka vrše
upad u Jugoslaviju ili da dolazi do teških unutrašnjih sukoba, ili čak ulazak trupa po pozivu iz
Jugoslavije. Iznio je i informaciju da vojni izaslanici SAD i SSSR u Beogradu razmjenjuju infor­
macije o našoj situaciji.
57 "Sunday Telegraph” je tada pisao: "Zapadni strateški planeri brišu prašinu sa mapa Balkana i za
svaki slučaj razmatraju opcije ukoliko dode do destabilizacije tog područja", jer Balkan kao
evropsko bure baruta "ponovo opsjeda odnose između Istoka i Zapada poslije širenja štrajkova u
krhkom kompromisu koji se zove Jugoslavija". Tada se povodom talasa štrajkova, a kasnije
povodom izbijanja ufeie "Agrokomerc", u svjetskoj štampi pojavio niz napisa u kojima se situaci­
ja u Jugoslaviji prikazivala dramatičnom, o čemu je već bilo riječi. Stvarala se o stanju u
Jugoslaviji i oko Jugoslavije krajnje negativna atmosfera koja je objektivno predstavljala ozbil­
jan pritisak.
168 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

ocjenjivano kao dugoročno opterećenje ukupnog stanja u Jugoslaviji, kao


jedan od najtežih problema i dugoročni destabilizator Jugoslavije. I na Istoku
i na Zapadu vršile su se procjene da li je Jugoslavija, kao subjekt međunaro­
dnih odnosa, siguran i pouzdan partner za budućnost58. Zbog takvih ocjena
naše unutrašnje situacije osjećali smo određene pritiske i pokušaje infiltriran-
ja spoljnjih uticaja.
Iz Sovjetskog Saveza nije bilo direktnih pritisaka - prvi put nakon više
decenija SSSR je bio suviše zaokupljen vlastitim problemima. Na toj strani je
još uvijek živila procjena da će jugoslavenske teškoće, pritisci na nas sa
Zapada i promjene u SSSR-u smanjivati razlike i približavati Jugoslaviju nji­
hovom lageru. Međutim, sa "perestrojkom" i promjenama u sovjetskoj spolj-
njoj politici osjećali smo pozitivne promjene u politici SSSR-a prema
Jugoslaviji.
Sa Zapada su postojali sasvim konkretni pokušaji da se ohrabri nastajanje
i legalizacija alternativnih snaga i kretanja prema političkom pluralizmu i
vi-šepartijskom sistemu. Pružana je podrška desnim i nacionalističkim snaga­
ma u Jugoslaviji. Korišćena su pitanja ljudskih prava - intervenisalo se u
svakom konkretnom slučaju, i to je korišćeno za pritiske. Upravo tada
Evropski parlament je svrstao Jugoslaviju u zemlje koje ograničavaju prava
nacionalnim manjinama sa zahtjevom Evropskoj komisiji da se angažuje
prema Jugoslaviji kada je u pitanju položaj Albanaca u ovoj zemlji - tada za
to, doista, nisu postojali stvarni razlozi.
U raspravama o kojima je riječ dominirala je ocjena da će se pritisci i
pokušaji infiltriranja stranih uticaja nastaviti i vjerovatno jačati, ali do
određene granice. Nije, međutim, bilo znakova da bi super-sile željele krajn­
ju destabilizaciju Jugoslavije. To bi i njih same opteretilo - a ako bi ipak došlo
do ozbiljnog destabilizovanja stanja, one bi u tom slučaju relativno brzo našle
rješenje u dogovaranju i podjeli interesa.
Na pomenutoj sjednici državnog Predsjedništva rekao sam da naša
unutrašnja situacija, sa objektivnim teškoćama i problemima, bitno utiče -
možda više nego ikada poslije Drugog svjetskog rata - na ocjene u inos-
transtvu o Jugoslaviji sa neposrednim posljedicama po naš ugled, mogućnost
i sposobnost uticaja i po našu otpornost prema neželjenim stranim uticajima.
Ne može jedna zemlja - rekao sam - koja ima probleme i teškoće kao što je
slučaj sa Jugoslavijom, istovremeno-imati neokrnjen ugled i kredibilitet u svi­
jetu i imati samo pozitivna mišljenja o sebi i pozitivne stavove prema sebi.
Ocijenio sam da se po našoj unutrašnjoj situaciji sve više cijeni stabilnost i
budućnost sistema, politike, orijentacije, pa, kao što se moglo vidjeti po
nekim stranim prognozama, i opstanak Jugoslavije kao federativne zajednice.
Rekao sam da mi to možemo ublažiti kroz odnose sa onim partnerima koji
imaju interesa za stabilnost Jugoslavije. "Negdje mi to možemo preokrenuti,
ali u cjelini spoljnjim angažovanjem, naravno, ne možemo pokriti ono što,
prije svega, moramo učiniti ovdje u svojoj kući".
58 Regisirovali smo uzdržanost stranih partnera da ulaze u dugoročne aranžmane, kao što su zajed­
nička investiciona ulaganja, projekti proizvodne kooperacije itd.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ...

Četvrti zaključak ovih rasprava odnosio se na pojave otvaranja u


javnosti i stavljanja pod upitnik strateških opredjeljenja jugoslavenske spoljn-
je politike. U više napisa - mahom u nekim beogradskim i ljubljanskim lis­
tovima i Časopisima, pa i u nekim javnim istupanjima - pojavila se, naime, tih
mjeseci tvrdnja da su i jugoslavenska nesvrstanost i vanblokovski položaj
odavno pogrešna politika. Tvrdeno je daje to politika laviranja između bloko­
va - napadana je, dakle, strateška orijentacija koja je Jugoslaviji donijela
najveće koristi. U tim kritikama, ponekad i grubim napadima, insistiralo se da
se trebamo definisati kao evropska zemlja (!?) i da se više otvorimo i okren­
emo prema Evropi ("manje nesvrstanosti - više Evrope") - pri tome se uvijek
podrazumijevala isključivo Zapadna Evropa i da se Jugoslavija treba
pridružiti zapadnoevropskim grupacijama. Najprije je lansiran zahtjev da se
pridružimo Evropskom savjetu, potom programu EUREKA, pa onda EFTA
(Evropska slobodna trgovinska asocijacija) i na kraju Evropskoj zajednici, uz
tvrdnju da je jedino Jugoslavija, pored Albanije, po strani od evropskih inte­
gracionih grupacija i tokova59. Ti zahtjevi su gubili iz vida - namjerno ili ne
- da su te grupacije tada još uvijek bile dio blokovskih ideoloških i političkih
podjela u Evropi - jugoslavensko priključenje tada, čak i da je bilo realno
moguće, značilo bi napuštanje politike koja je zemlji donijela toliko koristi.
Bile su to, osim toga, grupacije zemalja srodnih društvenih sistema -
Jugoslavija nije mogla da računa ni na kakav put pridruživanja bez potpune
promjene vlastitog društvenog sistema60. Potpuno je prenebregavana činjeni­
ca da je Jugoslavija, zahvaljujući svom vanblokovskom položaju i nesvrsta-
vanju, već bila uspostavila, u izvjesnom smislu, posebne odnose sa ovim gru­
pacijama - prihvaćena je kao korisnik i potpisnik nekih konvencija Evropskog
savjeta i kao učesnik u nekim njegovim tijelima. Već je postojao ugovor o
saradnji sa EFTA; sa Italijom i Švedskom postignut je dogovor da one budu
mostovi ulaska Jugoslavije u pojedine projekte programa EUREKA; sa
Evropskom zajednicom su postojali posebni ugovori i poseban status u
odnosima; postojao je zajednički Savjet za saradnju61.
Kritikovan je, ustvari, ili napadan globalizam u međunarodnom
angažovanju Jugoslavije - da se podleglo takvoj kritici, zemlja bi bila vrlo

59 Joža Smole, predsjednik Socijalističkog saveza Slovenije, tada je upravo dao izjavu za javnost da
se pokreće zahtjev za priključenje Jugoslavije Evropskoj zajednici i programu EUREKA, iako o
lome ni u jednom organu države nije bilo takvih rasprava, a pogotovo ne tako naivnih tvrdnji.
60 Ministar spoljnih poslova Njemačke H. D. Genšer, povodom našeg zahtjeva da nas uključe u pro­
gram EUREKA (dakle, samo u jedan, istina značajan program), izjavio je da to nije moguće jer
"Jugoslavija idejno ne pripada grupaciji zemalja koje čine EUREKU".
Kad sam u jednom razgovoru u četiri oka 1987. godine pitao Genšera šta nam savjetuje da činimo
da bi ostali i povećali svoje prisustvo na tržištu Evropske zajednice u prelazu od zajedničkog na
jedinstveno 1992. godine, rekao mi je da ne treba ni pomišljati na mogućnost ulaska u zajednicu
za dugi niz godina (rekao je da je Turska pogriješila što je pokrenula taj zahtjev i da joj to neće
uspjeti ni za dvije decenije) i savjetovao da se prilagodavamo standardima koji će se do 1992.
godine uvoditi u Zajednici i ponudio pomoć.
61 Kada su u EZ saznali kakvi se javni zahtjevi pokreću kod nas, pitali su nas iz vrha zajednice (Klod
Šeison, bivši ministar inostranih poslova Francuske, a tada uticajni član Evropske komisije i jedan
od komesara Evropske zajednice) da li stvarno postoje namjere da uđemo u EFTU i da tražimo
1701OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

brzo gurnuta na marginu svjetskih kretanja. Zatvorila bi se u balkanski pros­


tor. Na sjednici državnog vrha predsjednik Predsjedništva Slovenije France
Popit rekao je da se sa visine globalnih svjetskih problema treba spustiti na
zemlju. Treba se, kazao je, privikavati na situaciju da nismo uvijek u vrhu i u
centru događanja - tražio je "više realnosti i skromnosti".
U tim kritikama pojavila se tvrdnja da "Jugoslavija klizi prema Istoku62".
Kao argument spominjano je da blizu 50 odsto jugoslavenskog izvoza tih
mjeseci ide na Istok. Ljubljanski dnevnik "Delo", u jednom članku, optužio
je organe Federacije za "veleizdaju" što "klizimo prema Istoku". Stefan
Korošec (Slovenija), sekretar saveznog partijskog Predsjedništva, u raspravi u
tom organu, rekao je kako se "na mnogim mjestima postavlja pitanje da li mi
klizimo prema Istoku"?
Bilo je normalno postaviti pitanje: odakle dolaze takve kritike, napadi i
zahtjevi, koliko su oni ozbiljni i koliko mogu izazvati ozbiljnija kolebanja u
spoljnjo-političkoj strategiji zemlje?
Većim dijelom to je poticalo iz prozapadnih krugova i njihovog prisustva i
uticaja u nekim informativnim glasilima, najčešće u nekim časopisima i lis­
tovima u Ljubljani, Beogradu, a nešto manje u Zagrebu. Ta mišljenja su pod-
sticana i plasirana iz desnih i nacionalističkih krugova u Beogradu i Ljubljani.
Bila su, međutim, prisutna i u nekim rukovodećim krugovima. Tada se to
najviše osjećalo iz Slovenije.
Predsjedništvo Slovenije je - prije pomenute rasprave - uputilo državnom
Predsjedništvu pismo u kome je izložilo svoje poglede na međunarodni
položaj i spoljnju politiku Jugoslavije63. France Popit na sjednici državnog
vrha objasnio je da je povod njihovom pismu što Jugoslavija, zbog krize u
kojoj se nalazi, gubi ugled u svijetu, a spoljnja politika se nije tome pri-

mijenjanje statusa u odnosima sa EZ. Prijateljski nam je doslovno rečeno da to nije moguće i da
time ne bismo dobili ništa. Objašnjeno nam je da su nesvrstana politika i uloga Jugoslavije u
Pokretu nesvrstanih zemalja, aktivna uloga Jugoslavije u međunarodnim odnosima, učešće i uti-
caj u Grupi 77 zemalja u razvoju, faktori zbog kojih Evropska zajednica ima interes za Jugoslaviju
i zbog čega traži koncept šire saradnje sa Jugoslavijom.
Još daleke 1972. godine javljale su se, istina ne javno i u mnogo blažoj formi, razlike u nekim
pitanjima spoljnjo-poliličke strategije, takode u smislu "manje nesvrstanosti - više Evrope". Nakon
pripremnih rasprava održana je u junu te godine na Brionima sjednica predsjedništava države i par­
tije, pod predsjedništvom Tita, na kojoj su utvrđeni stavovi o strateškoj orijentaciji i prioritetima
spoljnje politike. Jedan od bazičnih stavova glasio je: "Jugoslavija ima ulogu nezavisnog
samostalnog faktora u evropskim odnosima zahvaljujući, prije svega, svojoj nesvrstanosti. Bez
toga bi Jugoslavija bila svedena na položaj balkanskog privjeska razvijene Evrope i predmet
nagađanja između blokova".
62 U lom trenutku izvoz na Istok primicao se tom procentu, što je bilo nepovoljno - to je, međutim,
bilo za naše firme isplativo. Tamo su se mogle plasirati robe koje na drugim tržištima nisu imale
prođu, lako je to bilo ekonomski isplativo, sa stanovišta geopolitičke usmjerenosti bilo je nepo­
voljno - to nije bila politika, niti je to značilo ma kakvu političku koncesiju. Činili smo - obrnuto
- sve da se to zaustavi. Moglo se, inače, kada bi se prihvatila takva logika insinuiranja, sa mnogo
više takvih "argumenata" isto tako tvrditi da "klizimo prema Zapadu" sa kojim smo imali daleko
razvijenije ekonomske i finansijske odnose.
63 Iako sam kao savezni sekretar za inostrane poslove bio nosilac ostvarivanja spoljnje politike, pa i
kreiranja, to pismo nije i meni upućeno.
_______________ MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... | 171

lagodila. Tvrdio je da se ne radi o strateškim opredjeljenjima, nego o efikas­


nosti njihove primjene. Popit je - uz već pomenuti stav o globalizmu u
jugoslavenskoj spoljnjoj politici - iznio i ocjenu da uticaj i ugled zemlje u
Pokretu nesvrstanih zavise od našeg ugleda i uticaja u Evropi. To je na
saveznom partijskom Predsjedništvu ponovio i Milan Kučan tvrdnjom da
"bez Evrope ne možemo imati uticaja u svijetu nesvrstanih", dok se Štefan
KoroŠec, istom prilikom, zalagao za stav da su nam "potrebne inovacije u
spoljnjoj politici", da "ne možemo živjeti od minulog rada" i da "treba raz­
motriti neka pitanja naše spoljnje politike". Iz ovih i drugih tvrdnji bilo je
jasno da su takva mišljenja prisutna u rukovodstvu Slovenije - otuda su stiza­
la i dobijala svoju interpretaciju (u grubljoj formi) u javnosti.
U raspravama o ovim pojavama zastupao sam stav da moramo pažljivo
odvajati od svega onoga što je neprihvatljivo, ono što je neophodno kritičko
razmatranje i kritički napor usmjeren na bolje ostvarivanje strateške ori­
jentacije i interesa Jugoslavije u međunarodnim odnosima, jer je to sastavni
dio razvijanja neophodne demokratske prakse. Međutim, treba odbiti
pokušaje da se nametne alternativna strateška orijentacija u spoljnjoj politici
i napusti ona koja nam je donijela ogromne koristi i koja u uslovima
unutrašnje krize donosi mnogo, mnogo više nego stanje u zemlji sa kojim
idemo u svijet. Pojave o kojima je riječ počele su se javno nuditi kao alterna­
tiva, a razlike i nejedinstvo u pitanjima unutrašnjeg razvoja, uzroka i prevazi-
laženja krize počeli su nagrizati i ovu oblast u kojoj je decenijama postojalo
jedinstvo i stvarna najšira podrška javnosti spoljnjoj politici zemlje.
U svim ovim raspravama dominiralo je ipak mišljenje i konačan stav da
nema razloga za preispitivanje ili mijenjanje strateških opredjeljenja koja su
se istorijski potvrdila. Bilo je opravdanog insistiranja da zbog unutrašnje krize
naša spoljnja politika mora i dalje biti ofanzivna i inicijativna da bi se time
koliko god je moguće sačuvao ugled i položaj u svijetu i olakšali napori u
zemlji. Potvrđeno je jedinstvo u osnovnim opredjeljenjima, što je za sigurnost
djelovanja u ovoj oblasti i otpor pojavama o kojima je bilo riječi, postalo
neophodno. To je bila suština sadržaja zajednički usvojenih zaključaka
državnog i partijskog predsjedništva, a državno je još utvrdilo konkretne pri­
oritete i program spoljnjo-političkih aktivnosti i inicijativa.

Mihail Gorbačov - lider promjena


i afirmacije nove sovjetske politike

Pojava Mihaila Gorbačova na čelu SSSR-a i svjetskoj sceni bila je dogadaj


od posebnog značaja. Gorbačov je personifikovao istorijsku neizbježnost
radikalnih promjena u unutrašnjem životu SSSR-a koji je bio u višegodišnjoj
stagnaciji i krizi. To je značilo i neizbježnost promjena u međunarodnoj
strategiji i angažovanju u svjetskim odnosima On je zapravo postao sim­
bolom velikih istorijskih promjena i na svjetskoj sceni. Te promjene, naravno,
nisu mogle mimoići ni odnose između SSSR-a i Jugoslavije. Skoro četiri
decenije Jugoslavija je morala da brani od sovjetskog pritiska svoju nezavis-
172 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

nost, svoj autentičan put unutrašnjeg razvoja, svoja shvatanja socijalizma,


odnosa u svijetu; svoj samostalan vanblokovski međunarodni položaj i spolj-
nju politiku - politiku nesvrstavanja.
Pošto je poslije smrti Konstantina Čemjenka za lidera SSSR-a izabran
Mihail Gorbačov, u vrhu Jugoslavije je odlučeno da na sahranu Čemjenka -
ustvari, radi prvog kontakta sa Gorbačovim i prvih utisaka o toj promjeni - ide
delegacija koju su činili predsjednik Predsjedništva države Veselin Đuranović,
predsjednik partijskog Predsjedništva Ali Šukrija i ja kao savezni sekretar za
inostrane poslove64. U prvom razgovoru sa Gorbačovim tom prilikom bilo je
vidljivo da je riječ o novom političkom profilu na sovjetskoj političkoj sceni.
Gorbačov je prilikom ovog kratkog susreta stvorio veoma neposrednu atmos­
feru. Naglašavao je interes za razvoj odnosa i saradnje i redovnije kontakte
rukovodstava dvije zemlje. Ostavio je, u svakom slučaju, utisak netipičnog
sovjetskog rukovodioca, spremnog za otvoreni dijalog.
Državni i politički vrh Jugoslavije zaključio je, zbog toga, da se nastoji,
putem češćih kontakata na vrhu, doći do određenih ocjena o politici novog
sovjetskog lidera i mogućnostima razvoja uzajamnih odnosa sa manje poli­
tičkih teškoća i sovjetskog pritiska. Tako je već u junu 1985. godine SSSR
posjetila jugoslavenski premijer Milka Planine. U njenim utiscima iz razgov­
ora sa Gorbačovim posebno su dominirala tri stava. To je, prije svega, nuđenje
od strane Gorbačova dijaloga i o pitanjima u kojima se razlikujemo. Zastupao
je tezu o dijalogu u kome možemo iznositi svoje argumente i stavove, a da se,
pri tome - kako je rekao - ne svađamo. To je bila posebna novina za nas i, nar­
avno, veoma prihvatljiv stav. Drugi utisak odnosio se na dio razgovora kada
je M. Planine govorila o jugoslavenskim problemima i teškoćama sa
Zapadom u otplati dugova.
- Oslonite se više na nas - primijetio je Gorbačov.
Ocijenili smo po ovome da u fleksibilnijoj formi živi stara politika
privlačenja Jugoslavije SSSR-u i lageru. To se moglo zaključiti i po nastav-
ljenom objavljivanju istrgnutih citata iz naše štampe o teškoćama - to je, po
već uhodanoj praksi, ostavljalo u sovjetskoj javnosti negativan utisak o stanju
u Jugoslaviji. Treći faktor, najzad, odnosio se na obećanje Gorbačova da će
posjetiti Jugoslaviju.
- Napad je najbolja odbrana - rekao je tim povodom - da vi ne biste meni
prigovarali što nisam došao ili ponavljali poziv, znam da sam pozvan i doći
ću...
Jugoslavenski interes, naravno, bio je da se ova posjeta što brže i što
kvalitetnije ostvari. Koncem jula 1985. godine vršili smo u političkom vrhu

64 Raspolagali smo informacijama iz partijskog vrha Poljske da su u politbirou KPSS - na kraju vla­
davine Brežnjeva - najbliži u kritičkim i realističnijim ocjenama slanja i potrebe radikalnih prom­
jena u SSSR-u Jurij Andropov i Mihail Gorbačov. Znali smo d aje teško bolestan Andropov želio
da na njegovo mjesto generalnog sekretara KPSS bude izabran Gorbačov i da konstelacija u sov­
jetskom vrhu nije bila u korist log izbora. Izabran je Čemjenko, sigurno najbezbojnija i najmanje
sposobna ličnost na čelu SSSR-a u istoriji njegovog postojanja. Umro je nakon godinu dana.
Prevladalo je u vrhu mišljenje da treba birati mlađeg i dinamičnijeg. Izbor je pao na Gorbačova,
za šta se posebno u politbirou angažovao i izvršio ulicaj Andrej Gromiko.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA

SAVEZNI SEKRETARIJAT S T R O GO P O V ER L J I V 0
ZA INOSTRANE POSLOVE
K a b in e t sa v ez n o g ISKLJUČIVO ZA LIČNO INFORMISANJE
s e k re ta ra NAKON KORIŠTENJA VRATI T I 1
S t r . p o v .b r o j : 423996
25. ju n 1987. g o d in e

Z A B I L J E ž K A
o r a z g o v o r u u č e t i r i o k a R. D i z d a r e v i ć a s a v e z n o g s e k r e t a r a za
i n o s t r a n e p o s lo v e i E . š e v a r d n a d z e a , m i n i s t r a in o s tr a n ih
p o s l o v a SS SR , 2 1 . j u n a 1 9 6 7 . g o d i n e

U to k u p o s j e t e E. Š e v a r d n a d z e a i m a l i sm o , u D ub­
ro v n ik u , r a z g o v o r u č e t i r i o k a k o g a j e on ž e l i o i za k o ji je
im a o k r a t a k , n je g o v o m ru k o m i s p i s a n , p o d s je tn ik p ita n ja o ko­
ji m a je ž e lio ra z g o v a ra ti. U to k u r a n i j i h ra z g o v o ra i ja sam
mu r e k a o d a ž e l i m d a ee na n e k a p i t a n j a v r a tim o u r a z g o v o ru
iz m e d j u n a s d v o j i c e . U to k u p o s j e t e o n e k im p i t a n j i m a je b ilo
rije č i, ta k o d je u d v o je , za v r ije m e o b je d a .1

1. U ra z g o v o ru sam r e k a o d a ž e l i m u k a z a ti na neke
a s p e k te n e riie š a v a n ia p r o b le m a s u f i c i t a o k o iim n is m o ž e l i l i
g o v o r i t i u to k u ra z g o v o ra . P r o b le m s u fic ita SSSR j e v eo m a p r i ­
s u ta n u š irim k r u g o v im a u J u g o s l a v i j i i to n e sam o k a o e k o n o m ­
s k o i~ f i n a n s i j s k o p ita n je . N e je d n a k o g a o e j ećam o mi i o n i . Z bog
to g a š to o n i o d t o g a im a j u k o r i s t i , a za n as je to sam o p r o b ­
le m . Z a tim , i r a d i to g a š t o je z a n a š e z e m lje ra z lič it te re t
m ilija rd a i po d o l a r a , o b z iro m n a r a z l i č i t u snagu p r iv r e d a i
fin a n s ijs k ih p o te n c ija la d v ije z e m l j e . 0 to m e z a š t o se t a j p ro ­
b le m n e r i j e š a v a k o d n a s s e p o k r e ć u m noga p i t a n j a . Iz p red u z e-
ća, n jih o v ih u d ru ž e n ja , iz p r iv r e d e sm o z a s u t i p i t a n j i m a zb o q
čega se to d o g a d ja i da l i s e m o že s a s i g u r n o š ć u g le d a ti na b u ­
d u ć n o s t ek o n o m sk e s a r a d n j e s a SSSR i 3 l g u r n o u l a z i t i u p o s l o v e .
J a v lja ju se z a h tje v i da se ta j p r o b le m r a z m a t r a u S k u p š t i n i SF R J.
Mi m i s l i m o d a je to k r a tk o tra jn a p o ja v a , n e ž e lim o ja v n o z a o š ­
tr a v a n je , ž e lim o b r z o rije š e n je . Kod n a s s e n e r i j e š a v a n j e p ro ­
b le m a s u f i c i t a , k o ji n a ra s ta , s m a n ju je ra z m je n a , p o seb n o te šk o
174 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

še v ard n ad z e je k a te g o r ič n o p o tv r d io da i o n i m is ­
l e n a ovu g o d in u . Ut i s a k j e da se v r a ć a s a m iš lje n je m d a se
do p o s j e t e n e š t o m o ra u č i n i t i u p r a v c u r i j e č a v a n j a p r o b le m a u
e k o n o m sk im o d n o s im a . "

I iz ovog d i j e l a ra z g o v o ra , kao i iz p r e th o d n ih ,
b ilo je o č ig le d n o da je n je g o v a p o s j e t a u f u n k c i j i s a g le d a v a ­
n ja s ta n ja za p o s je tu i p r ip r e m a n ja p o s j e t e G o rb a č o v a .

3 . Na k r a j u r a z g o v o ra u č e t i r i o k a u D u b ro v n ik u
rek a o j e d a ž e l i d a pom ene i je d n o v r l o d e l i k a t n o p i t a n j e .
H tje o j e d a t o u č in i u ra z g o v o ru s a d ru g o m M. R e n o v ic o m , a l i
n ije b ilo p rilik e da to sam o n je m u k a ž e . Id u ć e g o d in e j e če-
t r d e s e t g o d in a od 1 9 4 8 . go d in e . H is le da i J to tr e b a da bude,
p r is u tn o u p rip re m i p o s je te G o r b a č o v a . M i s l e d a o to m e t r e b a
n e š to da k a žu . R a z m i š l j a j u k a k o ? Da l i u n ekom o d i s t u p a n j a
G o rb a č o v a p r i l i k o m p o s j e t e ~ T u g o s l a v i j i . M is le d a t o p i t a n j e
ne b i t r e b a l o sa d a ja v n o fo rs ira ti, da se a tm o s fe ra za p o s je ­
tu G o rb a č o v a tim e n e k v a r i . N o, o n i s a m i r a z m i š l j a j u o to m e
š ta i kada r e ć i i ž e le da i to p ita n je b u d e m e d ju nam a p r i ­
s u tn o u p r ip r e m i p o s j e t e . O ni ć e n e š to g e n e r a ln o r e ć i u r e f e ­
ra tu p o v o d o m 7 0 - q o d i š n j i c e O k to b r a o r a n i j i m s h v a ta n lim a ,d a .
j e s amo j e d a n m o d e l i je d a n s is te m v a ž e ć i za sv e i o p o s lj e d i -
cam a t o g a , a li n e će i k o n k re tn o g o v o r i t i od 1948. g o d in e .

O d g o v o r i o sam d a l i č n o s m a tr a m d a j e d o b ro š to o
to m e r a z m i š l j a j u i š to o s je ć a ju p o tr e b u da n e š to k a ž u . ž e lim
mu r e ć i s v o j e l ič n o m i š l j e n j e d a j e SSSR u to m p o g le d u u d u g u
da n e š to k a ž e , j e r do sa d a n i j e j a v n o d a o je d n u c i j e l o v i t u i
o b je k tiv n u o c je n u . Mi c i j e n i m o to š to j e N. H r u š č o v r e k a o u
t a jn o m re fe ra tu n a XX K o n g r e s u , a l i m is lim da j e to v iš e o p i­
s iv a n je i p o v rš in s k a o c je n a . Ne m ogu s e d o g a d j a j i o b j a s n i t i
s amo a r g u m e n tima d a j e S ta ljin p rije tio p a lc e m J u g o s l a v i j i .
P o s to j a l i s u i d u b l j i r a z l o z i to m d o g a d j a j u k a o š t o su p i t a -
n j e o d n o s a iz m e d j u s o c i j a l i s t i č k i h z e m a lja i k o m u n is tič k ih
p a rtija , p u te v a s o c i j a l i s t i č k e iz g ra d n je , o dnosa u s v ij e tu itd .
Je d n a d u b lja o c je n a b i o tk lo n i la n ek e h ip o te k e k o je jo š ž iv e .
M a n je b i d r u g i g o v o r i l i o to m e k a d b i SSSR r e k a o v i š e . M is l im
ta k o d je da to p ita n je t r e b a da o s ta n e p red m et in t e r n i h raz g o v o ­
r a u p r ip r e m i p o s j e t e G o rb a č o v a .

Dijelovi zabilješke o razgovoru u četiri oka R. Dizdarevića sa sovjetskim ministrom inostranih


poslova Eduardom Ševamadzeom
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ...| 175

THE SECRETARY OF STATE


WASHINGTON
D ecem b er 1 0 , 1985

D e a r M r. S e c re ta ry :

I t w a s a p l e a s u r e t o s e e y o u d u r i n g my a l l
to o b r i e f v i s i t t o Y u g o s la v ia . I tr u s t th a t our
f r a n k e x c h a n g e o f v ie w s o n a v a r i e t y o f i s s u e s
w i l l l e a d t o i n c r e a s e d c o o p e r a t i o n b e tw e e n o u r
tw o c o u n t r i e s . I fo u n d y o u r re m a rk s on E a s t-W e s t
r e l a t i o n s a n d o n t r o u b l e s p o t s i n t h e T h i r d W o rld
e s p e c ia lly in te r e s tin g . As a lw a y s , I v a lu e d y o u r
i n s i g h t i n t o c u r r e n t t r e n d s i n t h o N o n - A li g n e d
M o v e m e n t.

M r s . S h u l t z a n d I v e r y m uch e n j o y e d y o u r
l o v e l y lu n c h e o n . T hank y o u , t o o , f o r th e b e a u t i f u l
b o o k a n d O ly m p ic c o i n s , w h ic h a r e w o n d e r f u l m e m e n to s
o f my v i s i t t o Y u g o s l a v i a .

I lo o k fo rw a rd t o w o rk in g w ith you in th e
fu tu re .
S in c e re ly y o u rs,

G eo rg e P . S h u ltz

H is E x c e l l e n c y
R a i f D i zz dd aa rreevviicc, , .
F e d e r a l S e c r e ta r y f o r F o r e ig n A f f a i r s ,
S o c i a l i s t F e d e r a l R e p u b lic
o f Y u g o s la v ia ,
B e lg r a d e .

Zahvalno pismo državnog sekretara SAD g. Šulca R. Dizdareviću nakon posjete i razgovora
Beogradu - decembar 1985 godine.
176 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

zemlje procjenu unutrašnjih zbivanja i politike SSSR-a od dolaska


Gorbačova. Naša ocjena je bila da SSSR ulazi u razdoblje dinamičnije
unutrašnje i ofanzivnije spoljnje politike. Za nepunih pet mjeseci pokrenuto je
u toj zemlji više promjena nego za pet-šest godina prije Gorbačova. Prisutna
je javna kritika stanja u mnogim oblastima života - od politike tzv. "glasnos­
ti" do prvih najava ekonomske stimulacije i kadrovskih promjena u okviru
centralističkog sistema. Na dužnost ministra inostranih poslova, umjesto
"vječitog" Andreja Gromika, došao je Eduard Ševamadze - pokazalo se daje
on, ustvari, ministar promjena u sovjetskoj spoljnjoj politici. Bilo je to prvi
put u čitavoj istoriji SSSR-a da nije Rus na tom položaju.
Neposredno poslije ovih procjena sreo sam prvi put Eduarda Ševamadzea
u Helsinkiju na ministarskom sastanku povodom 10-godišnjice KEBS-a.
Imali smo poseban susret i više usputnih razgovora. Za razliku od Gromika,
nije polazio od unaprijed datih ocjena. Mnogo je pitao i želio da čuje. U raz­
govoru o odnosima dvije zemlje bio je oslobođen tradicionalne zarobljenosti
sovjetskih gledanja na Jugoslaviju punih nepovjerenja. Bio je to razgovor
neopterećen time, neposredan, otvoren.
U januaru 1986. godine bio sam u zvaničnoj posjeti SSSR-u. Bila je to
nova prilika za neposredne utiske i ocjene o politici Gorbačova. Ovoga puta -
za razliku od ranije prakse - razgovori su bili veoma otvoreni. Domaćini su
nastojali da se dijalog vodi u prijateljskoj atmosferi. Izbjegavalo se ono što bi
nas moglo povrijediti. Bilo je očito iz čitavog razgovora sa mojim domaćinom
Ševamadzeom o pitanjima unutrašnje situacije u SSSR-u65, spoljnopolitičke
orijentacije novog sovjetskog rukovodstva i jugoslavensko-sovjetskih odnosa,
da u Sovjetskom Savezu zaista duvaju neki novi vjetrovi66. Detalj koji sam
doživio upravo za vrijeme boravka u SSSR-u možda upečatljivo ilustruje
atmosferu takvih ozbiljnih promjena. Novogodišnjom porukom sovjetskim
građanima Gorbačov je iznenadio javnost, a posebno ogroman birokratski

65 Ševarnadze mi je tada u četiri oka, govoreći o unutrašnjoj situaciji u SSSR-u, rekao da su zakas­
nili u pokretanju mnogih pitanja unutrašnjeg razvoja. "Da smo ostali na onome što je bilo prije
"perestrojke". Sovjetski Savez bi za 15-20 godina postao nerazvijena zemlja, jer je toliki i takav
stepen ekonomske, tehnološke i druge stagnacije".
66 Neki zapadni partneri su se - i tada i poslije - redovno interesovali za naše ocjene promjena u
SSSR-u - cijenili su naša mišljenja. Jedna iz niza ilustracija: Državni sekretar SAD Džordž Šulc
je u decembru 1985. godine posjetio Jugoslaviju - rekao je "došao sam sa ciljem da čujem vaše
jugoslavenske ocjene poslije Ženeve" (sastanka Regan - Gorbačov). Interesovao se kako ocjenju­
jem o situaciju u SSSR-u, odnose u Varšavskom paktu, situaciju u Poljskoj, a onda i u ČSSR i
DDR. Nakon odgovora, pitao je doslovno: "U vezi sa našim dijalogom sa Sovjetskim Savezom,
koji traje, koje bi bile konkretne stvari na koje biste me upozorili, a koje mislite da treba da
naglasim". Izložio sam mu sasvim otvoreno naše ocjene, elaborirao promjene koje su počele u
SSSR-u i teškoće kroz koje se odvijaju; ocjenu o punoj zavisnosti tih promjena od povoljnijih
spoljnjih uslova - "ako se nastavi razvoj kakav je počeo u Ženevi, bolje će se odvijati i ovi proce­
si i obrnuto"; zatim da su Poljaci veoma zainteresirani za ove procese, jer im otvaraju put izlaska
iz krize - restriktivna politika prema Poljskoj je kontraproduktivna jer ih gura od onog što žele, te
0 otporu dogmatskih snaga promjenama u odnosima sa SAD koje tvrde da se spolja unose razlike
1 razdori. Mogao sam da kažem: "Sasvim otvoreno bih želio da vam kažem da tome ne bi trebalo
davati ’hrane"' i tsl. Na kraju ovog dijela ovog razgovora Šulc je rekao: "Hvala na ovim savjetima
koji su nam zaista od koristi".
_______________ MEĐUNARODNI p o l o ž a j i SPOLJNJA POLITIKA ... 1177

iiparat, upozorenjem da su poduzete mjere i promjene samo početak. Tražio


je slobodno i hrabro odricanje od svega što je preživjelo - od inercije mišlje-
nja do naviknutosti na šeme koje je vrijeme već prevazišlo. Tako nešto nije se
ćulo u SSSR-u decemjama. Bilo je vidljivo da Gorbačov sa užom grupom
saradmka ide daleko ispred drugih. I da je u toj užoj grupi Ševarnadze.
Vratili smo se iz SSSR-a sa utiskom da su u toku ozbiljne promjene - istina
u okviru postojećeg sistema; da su takvi procesi suočeni sa šest decenija starom
praksom, shvatanjima, pa čak i mentalitetom. Te promjene, ocijenili smo, ne
mogu se ni precjenjivati, niti potcjenjivati - nužno ih je pažljivo pratiti67.
Pošto je posjeta Gorbačova već postala realnom, ali zbog njegovih obaveza
nije mogla biti skoro ostvarena, odlučeno je u političkom vrhu zemlje da
tadašnji predsjednik partijskog Predsjedništva Milanko Renovica posjeti
SSSR. Ciljevi i ove posjete bili su sublimirani u jugoslavenskom nastojanju
da se reafirmišu principi na kojima je moguća budućnost dobrih odnosa i dija­
log o širem tematskom spektru - od bilateralnih odnosa do međunarodne poli­
tičke situacije i odnosa u svijetu.
Gorbačov je tom prilikom govorio o sovjetskoj odlučnosti da se nastavi -
kako je rekao - "sa revolucionarnom rekonstrukcijom u svim oblastima
života" - da se nastavi sa reformama. Isticao je, takode, nastavljanje politike
miroljubive koegzistencije kao univerzalnog principa međunarodnih odnosa.
Njihov stav prema politici nesvrstavanja takode je evoluirao, mada je još uvi­
jek postojalo opterećenje da njenu vrijednost gledaju u okviru tzv. "podu­
darnosti interesa" sa SSSR-om.
Utisci iz ovih razgovora bili su da su promjene unutar SSSR-a, u njegovoj
spoljnjoj politici i politici prema Jugoslaviji u pozitivnom razvoju. Smatrali
smo to višestrano korisnim. Nije se pri tome, naravno, zaboravljalo da se
SSSR ne može, kao velika sila, osloboditi nastojanja da sa te pozicije ost­
varuje svoje interese. Sira društvena svijest i praksa, stvarana 60 godina, osim
toga, ne može se brzo i bez velikih lomova mijenjati. Pogotovo imajući u vidu
svemoć sovjetskog birokratskog aparata68.
Koncem juna 1987. godine Jugoslaviju je posjetio Eduard Ševarnadze.
Došao je u funkciji pripreme posjete Gorbačova. Prenio je stav da sovjetsko
rukovodstvo pridaje veliki značaj posjeti Gorbačova Jugoslaviji. Posjeta je
zato tražila temeljite pripreme. Ševarnadze je želio da zajedno sagledamo
stanje naših odnosa, jugoslavenska gledanja na budućnost tih odnosa i poseb­
no naše angažovanje u Pokretu nesvrstanih zemalja, kao i stanje jugoslaven­
skih odnosa sa susjedima. Iznio je stav sovjetskog rukovodstva d aje potreb­
no posebno temeljito pripremiti dokumente koji bi bili potpisani prilikom

67 Referišuči na sjednici državnog Predsjedništva o posjeti SSSR-u i utiscima o promjenama, rekao sam
da se i mi moramo oslobađati naših predrasuda kada je riječ o onome šta se dogada u njihovom razvo­
ju, jer se često kod nekih i vodećih ličnosti smatralo d aje dobro u tim promjenama samo ono što liči
na naš sistem i što su naša shvatanja, a ne što je realno moguće i značajno za stanje u SSSR-u.
68 Član sovjetskog politbiroa Ligačov je rekao jednom čehoslovačkom rukovodiocu da upravljački
aparat u SSSR-u - državni, partijski i privredni - broji 18 miliona ljudi. To je veličina jedne više
nego srednje evropske zemlje. Može se zamislili kolika je u tom aparatu bila snaga otpora prom­
jenama.
178 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

posjete Gorbačova Jugoslaviji. Tu se mislilo, prije svega, na Deklaraciju o


principima odnosa i zajedničkim pogledima na odnose u svijetu. Naglašavao
je da žele dokumenat koji bi bio od velikog značaja za naše odnose, ali i koji
bi imao snažan odjek u međunarodnim odnosima. I ovaj put smo sa naše
strane precizirali da takav osnovni dokumenat ne bi trebalo da bude zamjena
Beogradskoj deklaraciji (1955.) i Moskovskoj izjavi (1956.) - smatrali smo te
dokumente od istorijskog značaja i trajne vrijednosti. Ševamadze je prihvatio
i ponovio isti prilaz i sa sovjetske strane.
U razgovoru u četiri oka, povodom pripreme posjete, pomenuo je okolnost
da se naredne godine navršava 40 godina kada je Jugoslavija, rezolucijom
Informbiroa, napadnuta, čime je počeo period nevjerovatnog pritiska, prijet­
nji i blokada prema našoj zemlji. Rekao je da smatraju da i to treba da bude
prisutno u pripremama posjete Gorbačova - oni smatraju da o tome treba
nešto da kažu. Razmišljaju - kako? Odgovorio sam da je dobro što o tome
razmišljaju - rekao sam da je dug SSSR-a da nešto o tome kaže, jer do tada
nije dao objektivnu i cjelovitu ocjenu te politike prema Jugoslaviji. Njihova
temeljitija ocjena otklonila bi hipoteke tog vremena - takve hipoteke još žive.
Molio je da u pripremi posjete Gorbačova to pitanje ostane predmet internih
razgovora.
Ševamadze je, kada je riječ o sovjetskoj unutrašnjoj situaciji, rekao da su
ušli u složenu etapu razvoja. Sada su na dnevnom redu, rekao je sovjetski
ministar inostranih poslova, pitanja "revolucionarnih preobražaja razvojem
demokratije i samoupravljanja". Rekao je da veoma pažljivo prate i
izučavaju iskustva jugoslavenskog razvoja i "iz toga uzimamo ono što nam
je korisno".
Interesantne i korisne bile su njegove informacije o međunarodnom
angažovanju SSSR-a. Ocjenjuju da su međunarodni odnosi na prelomnoj
tačci. Počinje nova epoha. Sazreli su uslovi za demokratizaciju međunarodnih
odnosa. Centralno pitanje vide u razoružanju - počinju se postavljati temelji
budućeg bezatomskog svijeta. U razgovoru u četiri oka Ševamadze mi je gov­
orio o tome koliko je za njih naprosto neizdrživ materijalni teret trke u
naoružanju. Rekao je da je smanjenje tog tereta uslov unutrašnjih promjena u
SSSR-u.
Iskoristili smo priliku da detaljnije izložimo jugoslavenske ocjene
situacije u svijetu i da razjasnimo neka pitanja u kojima postoje razlike. Jedno
od tih pitanja bili su neprihvatljivi sovjetski stavovi prema Pokretu
nesvrstanih - da je pozitivan i progresivan faktor samo u onoj mjeri u kojoj je
on, po sovjetskim shvatanjima, antiimperijalistički. Ili, Pokret je s njihove
strane dijeljen na grupacije "progresivnih" i "prozapadnih" zemalja - u Pokret
se ne mogu unositi nikakvi ideološki kriterijumi. Posebno sam insistirao na
razjašnjenju da Pokret niti je bio niti je nečija ni rezerva, ni "prirodni
saveznik", ni saputnik, već samosvojan izraz pozitivnih težnji naroda i zema­
lja, faktor pozitivnog mijenjanja svjetskih odnosa u cjelini. Njegova suština
od nastanka je vanblokovska. Uslijedile su njegove ocjene - moram da kažem
drugačije od dotadašnjih - o Pokretu nesvrstanih kao jednoj od najuticajnijih
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 179

snaga suvremenosti. Rekao je da je teško zamisliti svijet bez tog pokreta.


Istakao je da su nam stavovi o vanblokovskom karakteru Pokreta podudarni
Sevamadze je izrekao priznanje Jugoslaviji koja, kako je rekao, uživa veli­
ki^ autoritet u UN, kao osnivač i priznati lider Pokreta nesvrstanih, aktivan
učesnik u evropskim procesima saradnje i izgradnji novog ekonomskog poret­
ka. Predložio je češću razmjenu mišljenja.
Iz svega što je rečeno bilo je vidljivo daje posjeta Ševamadzea bila još jedan
krupan korak jačanja prakse šireg dijaloga sa SSSR-om. Gorbačov neće morati
da, prilikom posjete Jugoslaviji, počinje razgovore o onome što je već rečeno.
Prema dogovoru sa Sevamadzeom pripremali smo i mi i oni nacrt teksta
Deklaracije, a onda je zajedno usaglašavan. Usaglašavanje je bilo korisna
rasprava i razjašnjavanje. Iz takvog dijaloga se rodio nacrt dokumenta kakav
do tada sa Sovjetima nismo imali69.
Sa pripremljenim tekstom Deklaracije i prijedlogom Ugovora o
dugoročnoj ekonomskoj saradnji do 2000. godine, počela je posjeta Mihaila
Gorbačova Jugoslaviji 14. marta 1988. godine. Trajala je pet dana. Bila je
najduža koju je učinio nekoj zemlji od dolaska na kormilo SSSR-a. Bili su to
razgovori kakve nikad nismo imali sa Sovjetima. Gorbačovljev govor u
Saveznom parlamentu i sadržaj zajedničke Deklaracije, izjave koje je davao
štampi (posjetu je pratio ogroman broj novinara) bili su osobena poruka svjet­
skoj javnosti. Nije bilo slučajno što ju je želio da uputi upravo iz Beograda -
znao je da će imati širok odjek. Posjeta je imala maksimalan svjetski pub­
licitet upravo zbog dugogodišnjih sukobljenih stavova, shvatanja i prakse
Beograda i Moskve.
Suština onoga šta je Gorbačov rekao o našim odnosima i posebno što je
zapisano u Deklaraciji, bilo je prihvatanje pune afirmacije principa koji su do
tada osporavani, a zbog insistiranja na njima Jugoslavija je stalno napadana i
izlagana različitim pritiscima. Uz ostalo, tu je bio i princip bezuslovnog
poštovanja posebnosti puteva socijalističkog razvoja i različitog međunaro­
dnog položaja. Upravo zbog ovog principa Jugoslavija je decenijama trpjela
napade70. Bilo je do tada nezamislivo da sovjetski lider kaže - i to u Beogradu
- da "niko ne može da natura svoj model drugome". SSSR je svoj model
decenijama grubo naturao. Presedan je, isto tako, da se tom prilikom sa sov­
jetske strane poručilo da niko nema monopol na istinu - decenijama je sa sov­
jetske strane nametana njihova istina. Za Jugoslaviju je bilo bitno da upravo
takvi principi budu u javnom dokumentu potvrđeni kao temelj odnosa.
Iskustva su pokazivala da mnogi principi iz ranijih značajnih dokumenata
(Beogradska deklaracija, Moskovska izjava) nikada nisu iskreno prihvatani.
69 Značajan doprinos sa naše sirane dao je tadašnji pomoćnik saveznog sekretara za inostrane
poslove Milivoje Maksić koji je neposredno radio na nacrtu teksta i vodio našu grupu u prego­
varanju sa sovjetskom.
70 Hruščov je u nekoliko navrata, vršeći pritisak na nas, volio da ponovi kako sve socijalističke zeml­
je misle jednako i idu zajedno - samo Jugoslavija ne. Volio je reći kako mu to izgleda kao kad
"složno maršira istim korakom jedna četa, samo jedan vojnik ne drži korak”. U jednom razgovoru
na Brionima 1956. godine, kada je to rekao. Koča Popović mu je cinično dobacio; "Možda nije
dobar komandir".
OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

U svim razgovorima koji su do tada vodeni Sovjeti su izbjegavali da se u


zajedničkim kominikeima spominju ovi dokumenti. Oko toga su uvijek nas­
tajali sporovi71.
Gorbačov je pozitivno ocjenjivao jugoslavenski sistem samoupravljanja
zbog čega smo, takode, godinama napadani kao "revizionisti", "soci­
jaldemokrati" isl. On je rekao:
- Iskustvo Jugoslavije stečeno u razvoju političkog sistema socijalističkog
samoupravljanja i kurs na dosljednom sprovodenju u život principa socijal­
ističkog samoupravljanja u SSSR-u su nove mogućnosti za uzajamno
obogaćivanje saznanja...
Prilikom posjete sve je češće i naglašenije ponavljao potrebu stalnog i
šireg dijaloga i uzajamnog upoznavanja iskustava.
U Deklaraciji je o napadima na Jugoslaviju 1948. godine rečeno:
- Dosljedno poštovanje samostalnosti i nezavisnosti partija i socijalističkih
zemalja u određivanju putcva sopstvenog razvoja omogućilo je da se otklone
uzroci koji su doveli do sukoba KPJ i SKP (b)72. Mi smo smatrali da je to
nedovoljno - sovjetska strana nije mogla prihvatiti više.
Posebno je bilo značajno gledanje Gorbačova na stanje i odnose u svijetu.
Očigledna je bila čvrsta orijentacija na popuštanje zategnutosti; dijalog i
dogovaranje sa SAD; razoružanje prije svega; razvijanje evropske saradnje i
bezbjednosti; rješavanje kriznih žarišta pregovorima. U Deklaraciji su
izložena zajednička gledišta i uzeta zajedno sa onim što je Gorbačov rekao u
Skupštini, bila je to, ustvari, izuzetno značajna šira platforma principa, cilje­
va i stavova o međunarodnim odnosima i svjetskom razvoju, ustvari, platfor­
ma nove sovjetske spoljnjc politike - sigurno do tada najcjelovitije izložena
od dolaska Gorbačova na čelo SSSR. Pomenuti su svi bitni pozitivni principi
odnosa medu državama i angažovanja za svijet bez nasilja, bez nuklearnog
oružja, za demokratizaciju međunarodnih odnosa itd. To je, ustvari, bilo odri­
canje od dojučerašnje sovjetske politike hegemonije, ograničenog suverenite­
ta, miješanja, prijetnje silom, vojnih intervencija i agresije i si. Bile su to
poruke svijetu o novim sovjetskim gledanjima na savremeni svijet i odnose u
njemu, o promijenjenoj sovjetskoj spoljnjoj politici.
71 Dvije ilustracije: Prilikom posjete Leonida Brežnjeva Jugoslaviji u noći 24.-25. septembra 1971.
godine u Karadordevu je voden višesatni spor - uz učešće Tita i Brežnjeva - jer sovjetska strana
. nije prihvatala da se u zajedničkoj izjavi ponove principi iz Beogradske deklaracije, a posebno
princip suvereniteta. Prilikom posjete sovjetskog premijera Alekseja Kosigina 1973. godine vodio
sam. tada kao pomoćnik saveznog sekretara, pregovore o završnom kominikeu. Sovjetska sirana
je kategorički odbijala spominjanje Beogradske deklaracije. Tada sam rekao da u tom slučaju ne
može bili zajedničkog kominikea. nego samo tehničko saopštenje i razgovori su prekinuti. Tek
poslije toga. sutradan, prihvatili su da se spomene Beogradska deklaracija.
72 U govoru u Skupštini Gorbačov je o ovom rekao: "Protiv rukovodstva KPJ bile su podignute
neosnovane optužbe. Smatrao sam neophodnim da o tome danas kažem kako ne bi ostalo mjesta
za rezervisanost. sumnjičavost, nepovjerenje, uvrijeđenost koji, kako pokazuje islorija, vrlo lako
nastaju, a onda se kasnije vrlo teško otklanjaju". Iako ova ocjena i stav u Deklaraciji ne sadrži
suštinu uzroka (samo je to dijelom implicitno sadržano u Deklaraciji) i trajanja sukoba - jer se sve
svodi na sukob partija, a ne država - ipak je to bila prva javna ozbiljnija ocjena i priznanje sa sov­
jetske strane.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 181

Iz onoga sto smo čuli u razgovorima sa Gorbačovim bilo je očigledno - a


i shvatljivo - da su odnosi i pregovori sa SAD osnovna preokupacija. Do tada
je već bio ostvaren ozbiljan napredak - zaključen je i prvi sporazum o reduk­
ciji raketa srednjeg dometa. Zanimljivo je bilo njegovo kazivanje kako je
počeo razgovor sa Reganom prilikom prvog susreta u Ženevi 1985. godine
Gorbačov je, kako kaže, postavio Reganu četiri pitanja:
Prvo, vrijeme je u poslijeratnim decenijama pokazalo da SSSR može da
živi bez Amerike i da ga neće nestati ako nema odnosa sa SAD, i obrnuto -
Amerika može da živi bez SSSR-a i odnosa sa Sovjetima.
Drugo, u tim decenijama istovremeno se pokazalo da niti Sovjeti mogu
bez Amerikanaca, niti Amerikanci bez Sovjeta - zbog toga što sve ono što čine
i jedni i drugi tiče se i dotiče obje strane.
TreĆve’ zbog.to^a §to smo u nePrekidnoj konfrontaciji i sudaranju jako smo
se istrošili i vi i mi. Ne može se ni izračunati koliko je sredstava potrošeno ne
samo u trci u naoružanju, nego i u svemu onome što je stalno konfrontiranje
i nadmetanje. Mi to možemo nastaviti, nas će to pogađati, ali ako nema druge
mogućnosti, možemo nastaviti. Kakav će biti rezultat? Nikakav.
Četvrto, i vama i nama svijet se smije - tolika je uzajamna zagriženost i
toliko smo zarobljenici konfrontacije da činimo tako mnogo postupaka - i
tražimo od drugih zemalja da se tome podređuju - da nam se mnoge zemlje i
državnici smiju. Hoćete li da nastavimo stvarati takvu sliku o sebi?73
Gorbačov je ovu ilustraciju iznio u kontekstu ocjene da je postao neizb­
ježan proces pregovaranja i sporazumijevanja. Druge alternative nije bilo.
Požalio se, pri tome, da se i kod njih, pa i šire, prigovara tom novom kursu,
da se politikom partnerstva zamjenjuje klasni prilaz u međunarodnim odnosi­
ma. To je ocijenio kao potpuno neshvatanje savremenog svijeta i vlastitih
potreba. Gorbačov je to smatrao prevazidenim gledanjem na spoljnjo-poli-
tičku orijentaciju SSSR-a.
Sovjetski lider je - i indirektno i direktno - odao priznanje međunarodnom
angažovanju, ugledu i ulozi Jugoslavije. U razgovorima je rekao:
- Veoma cijenimo ulogu Jugoslavije u svijetu koja je opšte priznata, a priz­
nat je doprinos Jugoslavije svjetskim procesima koji će i dalje rasti, što svjet­
ska zajednica očekuje.
Dodao je pri tome:
- Veoma je značajno što Jugoslavija, kao jedan od osnivača Pokreta
nesvrstanih zemalja, može učiniti mnogo, a i čini, u pogledu uloge Pokreta.
Pošto će uloga Pokreta rasti, to znači da će dalje rasti i uloga Jugoslavije kao
zemlje koja u Pokretu ima veliki uticaj.

73 Uskoro poslije Ženeve. o ovom razgovoru Gorbačov - Regan mi je američki državni sekreiar Šulc
u decembru 1985. godine, prilikom posjele Jugoslaviji, rekao d a je razgovor bio veoma otvoren i
iskren; razgovaralo se o pravim pitanjima; stvari su nazivane pravim imenom; utisak je Regana da
je razmjena mišljenja bila dragocjena; da je iz nje dosta naučio o sovjetskim stavovima i da gaji
istinsko poštovanje prema Gorbačovu kao sposobnom lideru sa kojim će ubuduće surađivali.
Sovjetski ministar Ševarnadze mi je uskoro poslije toga, početkom januara 1986. godine, u
Moskvi, rekao d a je razgovor bio težak, da su u trenucima mislili da će se prekinuti, međutim, na
kraju se pokazalo d a je imao veliki značaj i da se iz tog razgovora "rodio ženevski duh".
1821OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Razmatrajući međunarodne ekonomske odnose i novi međunarodni


ekonomski poredak, Gorbačov je rekao da bi "konsultacije sa vama vezano za
to bile korisne jer vi vjerovatno znate mnogo više od nas"74.
Za nas je svakako bilo posebno zanimljivo izlaganje sovjetskog lidera o
promjenama u samom SSSR-u. Bio je veoma određen da novom kursu nema
alternative - tok "perestrojke" je nepovratan i nezaustavljiv.
- Flaša je otvorena - rekao je - duh je iz nje izašao i niko ga više ne može
vratiti nazad.
Osnovna ocjena od koje je polazio bila je da su se približili etapi "dubok­
ih i zamašnih promjena". Nije mimoilazio teškoće i otpore takvom kursu. O
tome je govorio bez dramatizovanja - lično sam imao utisak da ih cijeni manje
ozbiljnim nego što one stvarno jesu. Posebno se požalio da su više godina
dopustili zaostajanje u razvoju teorije i teorijskog osmišljavanja unutrašnje,
nacionalne, međunarodne politike i ideoloških problema. Zanimljiv je bio
njegov stav da "perestrojka nije univerzalni model, recept prihvatljiv za sve,
ali i da ima međunarodni aspekt i značaj."
I u svim ranijim razgovorima o promjenama u SSSR-u i "perestrojci", pa
i prilikom pomenutih razgovora sa Gorbačovom u Jugoslaviji, postavljao sam
sebi dva pitanja: Da li je u Sovjetskom Savezu moguć proces pune
destaljinizacije i otvaranje demokratskih procesa ako se ti procesi ne drže pod
kontrolom, imajući u vidu ogromne protivrječnosti i eksplozivne nacionalne i
socijalne naboje koji su se gomilali decenijama, silom držani u prigušenom
stanju, uz različite nezadovoljene nacionalne težnje i regionalizam - imao
sam, dakle, na umu opasnost stihije i burnih i ozbiljnih otpora i lomova? Da
li promjene mogu ići sigurnim putem ako se ono što mora biti napušteno i
demontirano ne zamijeni novim i sasvim konkretnim i ostvarivim - da li,
zapravo, konstelacija u vodećim sastavima omogućava razrađene konkretne
programe promjena, s obzirom da su u SSSR-u u cjelini, a u Rusiji posebno,
mogući prolomi stihije?
Moram reći da u izlaganju Gorbačova nisam vidio sagledavanje tih opas­
nosti.
Posjeta Gorbačova imala je nesumnjivo veliki, a za odnose SSSR -
Jugoslavija istorijski značaj. Rezultati su bili iznad očekivanja. Imali su, bez
sumnje, širi međunarodni značaj. Posjeta je naišla na veliki odjek u svijetu.
Zajednička deklaracija nije bila samo najsadržajniji, u progresivnom smislu,
dokumenat između SSSR-a i Jugoslavije - to je bio najsadržajniji dokumenat
koga je do tada Gorbačov potpisao sa nekom zemljom i nije slučajno odabrao
Jugoslaviju. Nesumnjiv je bio širi međunarodni značaj Deklaracije.
Posjeta je ojačala tada inače ranjiv međunarodni položaj Jugoslavije. U
svjetskoj javnosti reafirmisane su vrijednosti jugoslavenskog modela i dopri­
nosa. Sada se ocjenjivalo i pisalo daje "perestrojka počela u Jugoslaviji"; da

74 Ševarnadze je u razgovoru sa mnom prilikom posjete Jugoslaviji molio da im pomognemo da


steknu uvid u neke međunarodne ekonomske organizacije - posebno GATT i MMF - jer su se sami
iz njih isključili, a SAD i drugi ih koriste. Oni bi željeli ući u te organizacije. Grupa naših eksper­
ata pružila im je informacije o našim iskustvima i o mogućnostima što ih te organizacije pružaju.
MEĐUNARODNI POLOŽAJ I SPOLJNJA POLITIKA ... 183

je perestrojku počeo Tito kao i nesvrstanost; da je jugoslavensko-sovjetska


Deklaracija jedan od najznačajnijih političkih dokumenata u međunarodnom
životu posljednjih godina" i si. čak su zabilježene i tvrdnje da se "SSSR prib­
ližava Jugoslaviji".
Imali smo, dakle, sve razloge ne samo za zadovoljstvo nego i za trijumf,
nakon svega sto je Jugoslavija činila i čemu se sve morala suprotstavljati od
1948. godine. Pokazalo se koliko se istorijski potvrdila vrijednost takve
jugoslavenske orijentacije, takvih ideja i akcija. Afirmacija tih ideja je,
nažalost, za jugoslavensku stranu, zakašnjela - došla je u vrijeme kada se vid­
jelo koliko je za sudbinu zemlje bilo pogubno što nije u tom pravcu išla
smjelije i stvaralački dalje; što je zastala i što se zarobljavala u šemama рге-
vazidenog.
Ostali smo pod utiskom, na kraju posjete, da je Gorbačov otišao iz
Jugoslavije sa mnogo pozitivnijim utiscima od predstava sa kojima je došao.
Doživio je Jugoslaviju sasvim drugačijom od onoga čime je bio okružen u
SSSR-u i onoga stoje sretao u zemljama lagera. I tada je Jugoslavija - koja je
već bila u dubokoj krizi - bila po mnogo čemu ispred, a u ponečemu i daleko
ispred, tih zemalja.
Na kraju posjete, u završnim razgovorima što smo ih vodili u Dubrovniku,
Gorbačov je rekao;
- Dali ste mi dosta hrane za razmišljanje.
Insistirao je da se dijalog nastavi na raznim nivoima o socijalizmu, o prob­
lemima sa kojima se suočavamo u razvoju, o pojavama u svjetskim odnosima
i svjetskom razvoju, posebno o nekim međunarodnim problemima.
Gorbačov je na nas ostavio pozitivan utisak.
To je bio sovjetski rukovodilac posve drugačiji od mnogih koje smo znali.
Ostavljao je utisak modernog političara i državnika, širokog obrazovanja i
velikog iskustva, i zaista izuzetne inteligencije. Spreman je bio na dijalog o
svakom pitanju. Djelovao je u razgovorima sigurno, čak i samouvjereno.
Stekao sam lično utisak da ne podliježe emocijama, d aje racionalan, čak mi
se činilo i previše.
U svakom slučaju ispratili smo iz Jugoslavije Mihaila Gorbačova kao
nesumnjivo originalnog, vanserijskog i savremenog sovjetskog lidera -
drugačijeg od svih dotadašnjih.
Razgovori sa ministrom inostranih poslova SSSR Andrejom Gromikom -
Njujork, novembar 1984. g

Delegacija Jugoslavije na III zasjedanju Savjeta za suradnju SFRJ -


Evropska ekonomska zajednica, Brisel 17.-19. juni 1984. g. Predsjedavajući
Savjeta sa jugoslavenske strane R. Dizdarević.

U Beogradu 1970. godine sa poznatim njemačkim piscem Ginterom Grasom.


Od službenih susreta do višegodišnjeg ličnog prijateljstva: sa dr. Taleb
Ibrahimijem, alžirskim ministrom inostranih poslova - Alžir, februar 1985. g.

Prvi susret sa novim sovjetskim ministrom inostranih poslova - »ministrom


promjena sovjetske spoljnje politike« - Eduardom Ševarnadzeom, Helsinki,
30. VU 1985. g.
mНШ.

(Уг*
ч
Ministri inostranih poslova zemalja članica Organizacije za evropsku sig­
urnost i saradnju na obilježavanju desete godišnjice ove organizacije -
Helsinki, 30. VII - 2. VIII1985. g.
Savezni sekretar za inostrane poslove Jugoslavije predsjedava sastankom
ministara inostranih poslova zemalja članica Organizacije za evropsku bezb-
jednost i saradnju povodom desete godišnjice Organizacije - Helsinki, 1.
august 1985. g.

Saradnja Jugoslavija-Zimbabve u pripremi Osmog samita nesvrstanih zema­


lja u Harareu - susret sa zimbabveanskim ministrom inostranih poslova
Witnes Mangwende-om, Harare, novembar 1985. g.
Jedan u nizu susreta i razgovora sa državnim sekretarom SAD Georgom
Schultzom, Njujork, septembar 1986. g.
Razgovori sa ministrom inostranih poslova Austrije Alojzom Mockom - Beč,
juni 1987.
«

Susret i razgovor sa legendarnim violinistom i dirigentom Jehudi


Menjuhinom, u pauzi koncerta Londonske filharmonije u Kilu, Njemačka,
tokom posjete Saveznog sekretara - juli 1987. godine.

28. IX 1987. godine.


Na svadbi kćerke legendarnog Če Gevare u kući njegove porodice u Havani.
Prilikom zvanične posjete Kubi predsjednika Predsjedništva SFRJ Lazara
Mojsova, na poziv Fidela Kastra, vjenčanog kuma Če Gevarine kćerke, Mojsov
i Dizdarević su prisustvovali svadbi. Havana, 1. novembar 1987. g. Svadbi je
prisustvovao i Gabrijel Garsija Markes u to vrijeme na Kubi gost Fidela
Kasira.

Susret sa ministrima inostranih poslova balkanskih zemalja tokom sastanka


u Beogradu čiji je inicijator bio R. Dizdarević, februar 1988. g. Slijeva
nadesno: turski ministar Mesut Jilmaz, albanski Reis Malile, bugarski Petar
Mladenov, R. IX, rumunski Jon Totu, jugoslavenski Budimir Lončar, grčki
Karolos Papuljas.
V. POGLAVLJE

MJESECI PESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE

U Predsjedništvo Jugoslavije sam izabran1 u vrijeme duboke krize


stanja i odnosa u zemlji koja je trajala već nekoliko godina. U godini u
kojoj sam predsjedavao Predsjedništvom, kriza se dalje produbljavala i
dramatično ispoljavala. Sa tom dramatičnošću sam se suočio već prvog
dana rada u Predsjedništvu.
Naime, tog dana, 29. decembra 1987. godine, Predsjedništvo je razma­
tralo informaciju Vlade da je rukovodstvo Slovenije odbilo da da saglas-
nost na prijedlog Rezolucije o ekonomskoj politici za 1988. godinu, čime
je bilo blokirano i usvajanje budžeta. Slovenija je kao uslov za saglasnost
ultimativno zahtijevala da se prihvate njihovi zahtjevi o deviznom sistemu
kojim je traženo da sa više deviza raspolaže republika. Zato su dali nalog
svojim delegatima u Saveznoj skupštini da ne glasaju za Rezoluciju o
ekonomskoj politici. Otišli su čak i dalje. I rukovodstvo Saveza komunista
Slovenije naložilo je slovenačkim komunistima u skupštinama Slovenije i
Jugoslavije da ne glasaju za Rezoluciju ukoliko se ne udovolji uslovima
Slovenije. To je bio postupak bez presedana. Uzaludni su bili pokušaji
predsjednika državnog Predsjedništva, Lazara Mojsova, da se nade izlaz iz
ćorsokaka. Počelo je dramatično telefonsko pregovaranje sa Ljubljanom.
Mojsov je predložio predsjedniku slovenačkog Predsjedništva, Francu
Popitu, saziv proširene sjednice Predsjedništva Jugoslavije sa predsjed­
nicima predsjedništava republika i pokrajina i čelnim funkcionerima

1 Od deset evidentiranih kandidata, selekcijom u dužem kandidacionom postupku, predložen sam i


tajnim glasanjem izabran u Skupštini Bosne i Hercegovine za člana Predsjedništva SFRJ iz ove
Republike. 29.XII.I987. g. proglašen sam i položio zakletvu u Skupštini Jugoslavije. Tog dana
izabran sam za potpredsjednika, a 15. maja 1988. godine za jednogodišnjeg predsjednika
jugoslovenskog državnog Predsjedništva.
18 6 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Federacije da se pokušaju prevazići razlike. Popit je, prenio nam je Mojsov,


oštro reagovao da će doći na tu sjednicu samo da kaže da se ne slaže, a na
upozorenje Mojsova da će to dovesti do dramatične situacije, odgovorio je,
čak povišenim tonom, da je dramatično to "što se ne prihvata tržišna
ekonomija". A njihov uslov je upravo negirao logiku tržišne ekonomije.
Uslijedilo je još jedno odbijanje iz Slovenije. Predsjednik saveznog parti­
jskog Predsjedništva, Boško Krunić, razgovarao je telefonom sa predsjed­
nikom slovenačkih komunista, Milanom Kučanom, i naišao na istu odbo­
jnost.
To je bilo dovoljno da savezni premijer Branko Mikulić protumači
slovenačko protivljenje kao uvod u šire političko i parlamentarno deza-
vuisanje njegove vlade i da izjavi: "Ide se na obaranje vlade, ja vam svoj
mandat stavljam na sto" i da kasnije ponovi "vlada koja nema povjerenje
parlamenta treba da postavi pitanje svog povjerenja". Rasprava o tome
nije prihvaćena ali je faktički tog dana otvoreno pitanje povjerenja vladi i
to je, kao prisutna sjena nad životom zemlje, trajalo čitavu 1988. godinu.
Prva sjednica državnog vrha na kojoj sam poslije izbora učestvovao
bila je, kako se vidi, u znaku rastuće napetosti i teških presedana. Teže
nego ikada ranije se dogovarala ekonomska politika za jednu godinu.
Počelo se dešavati ono što je, takoreći, do juče bilo nezamislivo. Prvi put
se ultimatumom jednog parcijalnog interesa blokirao za život zemlje
neophodan dogovor. Prvi put od 1945. godine nisu usvojene ekonomska
politika i budžet prije nove godine. Ušlo se u 1988. godinu bez tih doku­
menata. Trebalo je u januaru i februaru mnogo napora da se to stanje pre-
vazide.
Staje, ustvari, bila suština sukoba?
Nesumnjivo je to bio izraz krize odnosa u Federaciji i privrednog sis­
tema u cjelini, krize usklađivanja i ostvarivanja zajedničkih interesa u
Federaciji. Do kraja se zaoštrilo pitanje šta su legitimni posebni interesi,
a šta zajednički u korist svih - kako se usklađuju i ostvaruju, kako se u
praksi ostvaruje odgovornost republika i pokrajina za sopstveni razvoj, ali
i za razvoj Jugoslavije kao cjeline. Dotadašnja rješenja su bila istrošena.
Nije bilo zajedničke spremnosti za radikalne promjene bez kojih, inače,
nije bilo moguće prevazići sukobe, stagnaciju, pa i ekonomski nazadak. U
tome se nije moglo postići jedinstvo. U sudaru su objektivno bile snage
koje su za brži i svestraniji ulazak u temeljitu privrednu reformu i punu
tržišnu privredu i snage koje su nastojale sačuvati što više od dogovorne
ekonomije (i u njoj stečenih prednosti) i koncentracije funkcija na nivou
Federacije, republika i pokrajina. Sukobljavale su se različite tendencije i
interesi - koncepcije novog i starog, novih potreba i stare svijesti, tržišnog
i dirigovanog, zajedničkog i partikularnog, solidarnog i egoističkog.
Politizacija ovih sudara je vršila negativan uticaj na međunacionalne
odnose, a nacionalizam je inače bio najozbiljnija opasnost. Narastala je
opasnost hegemonizma - oživljavale su separatističke tendencije. Egoizmi
raznih vrsta isplivali su na površinu.
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIA

U takvoj situaciji i sa tim opterećenjima preuzeo sam dužnost predsjedni­


ka Predsjedništva Socijalističke Federativne Jugoslavije 15. maja 1988
godine2.
U majskim i junskim razmatranjima opšte situacije u zemlji, ocjene su bile
gotovo jednodušne da je političko stanje u državi veoma loše, a ekonomska
situacija dramatično teška. Ušli smo u ovu godinu sa teškim balastom
prethodne. Prvi put u istoriji nove Jugoslavije inflacija je u 1987. godini
dostigla trocifren broj - 167%. Odlukom vlade zamrznute su cijene, ali su i
dalje rasle, što je bio naš svojevrsni fenomen. Industrijska proizvodnja je
bilježila pad, produktivnost takode. Kupovna moć građana opala je za 30-
40%. Samo u junu 1988. godine 62% zaposlenih primalo je plate niže od
prosječnih u Jugoslaviji. Bili smo tada jedina evropska zemlja sa padom
društvenog proizvoda.
Socijalne prilike su postajale fitilj koji je mogao zapaliti vatru masovnog
nezadovoljstva. Širio se štrajkački pokret. U 1987. godini štrajkovalo je ukup­
no 270.000 radnika3, a već u junu te - 1988. godine - ta brojka je bila
premašena. Mase štrajkača iz raznih dijelova zemlje dolazile su demonstrirati
u Beograd. Priključivale su im se u Beogradu grupe koje su želile izazivati
političke incidente i sukobe radnika i milicije. Došlo je do nasilnog upada
štrajkača u Skupštinu Jugoslavije. A sve što se događalo u Beogradu imalo je
snažnog uticaja na ukupnu atmosferu u zemlji. Parole štrajkača nisu ostale
samo socijalni, nego i politički protesti i zahtjevi4. Dolazilo je do stakanja
socijalnog i političkog nezadovoljstva. Bojali smo se većih ekscesa i sukoba
sa radnicima.
Nisam slučajno sa strahovanjem shvatio izjavu rukovodilaca Srbije koju su
nam dali u razgovoru 22. juna uveče, u jeku snažnog bunta radnika
beogradske fabrike "Zmaj" pred parlamentom, "daje ma ko krenuo iz bloki­
ranog prostora upotrijebili bismo sva sredstva da to spriječimo!" Došli bi,
2 Sastav Predsjedništva Jugoslavije je tada bio: Raif Dizdarević iz Bosne i Hercegovine, Veselin
Đuranović iz Crne Gore, Josip Vrhovec iz Hrvatske, Sinan Hasani sa Kosova, Lazar Mojsov iz
M akedonije, Stane Dolanc iz Slovenije, Nikola Ljubićić iz Srbije, Radovan Vlajković iz
Vojvodine. Ustavom je utvrđeno da je predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza
komunista Jugoslavije po funkciji član državnog Predsjedništva. U mom mandatu to su bili Boško
Krunić (Vojvodina) do juna 1988. godine i Stipe Šuvar (Hrvatska) do 15. maja 1989. godine.
3 Talas štrajkova u martu 1987. godine naišao je na veliki publicitet u svjetskoj štampi. Ocjene su
bile veoma negativne. Situacija u Jugoslaviji je uporedivana sa događajima u Poljskoj. Očekivani
su veći socijalni nemiri, pa je u Beograd došao veliki broj stranih novinara. Takve ocjene najbol­
je ilustruju naslovi u svjetskoj štampi: "Jugoslavija prolazi kroz najtežu privrednu i nacionalnu
krizu svog postojanja", "Jugoslavija je pred socijalnom eksplozijom", "Socijalni nemiri kakvih
nije bilo 43 godine", "Sukob između partije i radnika", "Očajno stanje jugoslavenske privrede", "I
u Titovoj zemlji dižu se radnici" i tsl. Ovome se kasnije pridružila serija, ništa manje negativnih
napisa povodom "Afere Agrokomerc" - izdavanja velikih vrijednosti mjenica bez pokrića - koja je
bila označena kao najveći udar na fmansijski i monetarni sistem Jugoslavije.
4 Parole koje su nosili ili uzvikivali radnici bile su: "Mi smo Titovi - Tito je naš , Izdali ste Tita ,
"Skupština je naša", "Jugoslavija je jedinstvo", "Hoćemo promjene", "Hoćemo novi ustav",
"Hoćemo hljeba", "Hoćemo zaposlenje", "Dolje lopovi", "Radnici, studenti i seljaci - budimo
složni, ovo su gore lopovi", "Hoćemo mlade nove rukovodioce", "Hoćemo nemiješanje politike u
privredu", "Radničkom klasom i građanima manipuliše rukovodstvo", "Prodali ste Kosovo" i si.
188 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

dakle, u sukob sa nezadovoljnim radnicima i građanima. Zbog toga sam iste


noći na sjednici državnog vrha zapitao i sebe i druge članove: "Ko će od nas
pred svojom savješću biti čist ako bude morao da daje nalog da se upotrebl­
java sila protiv radnika? Ko?".
Postavljalo se i pitanje stvarnih mogućnosti državnog vrha da odgovori
svojim obavezama kako bi se, iz tako teške situacije, nalazio izlaz
demokratskim putem. Bio sam prisiljen da na pomenutoj sjednici izložim
vlastiti stav o tome šta će se dogoditi ako valjano ne odgovorimo na to pitan­
je: "Ako to ne kažemo doći ćemo u situaciju, što sa svom odgovornošću
kažem, da moramo posegnuti za silom da zavedemo red u zemlji, a to je
povratak bar četvrt stoljeća nazad, kada je riječ o društvenim procesima". Pod
tim sam podrazumijevao daje, doista, krajnji trenutak za zajedničko, trezveno
i odgovorno suočavanje državnog i političkog vrha zemlje sa opasnostima
socijalnog, ekonomskog i političkog ambisa kakav je prijetio.
"Moram da kažem - rekao sam na sjednici Predsjedništva tog 22. juna
1988. godine - što se mene tiče, a možda sam pod nekim dojmom koji me
lišava sposobnosti da budem potpuno realan, da nikada nisam bio zabrinutiji,
i čini mi se, da nikada nismo bili u situaciji u kojoj bismo morali, u kojoj
bismo trebali, biti toliko zabrinuti kao u ovom času, i nikada kao sada nismo
bili bez pravih odgovora na niz problema i pojava koje se događaju u
društvenom životu, u našoj političkoj situaciji".
Djelovanje državnog i političkog vrha, pritisnutog krizom u zemlji, okupi­
rali su sudari partikulamih interesa i politički sukobi kojima se morao baviti. U
mnoštvu takvih i toliko čestih dramatizovanih detalja kao da se nisu vidjele sve
dalekosežne opasnosti sadržane u krizi kroz koju smo prolazili, kao da se gubio
smisao za strateške procjene i stratešku orijentaciju, kao da se gubila sposob­
nost predviđanja šta će samo za koju godinu unaprijed biti kod nas i oko nas.
Možda je sjednica državnog Predsjedništva, 22. juna 1988. godine, na
upečatljiv način predočila svima nama, akterima državnog vrha, koliko ukup­
na atmosfera i odnosi ograničavaju ili onemogućavaju ostvarivanje ocjena i
stavova Predsjedništva SFRJ5. Analizirajući sudbinu naših zaključaka i ocje­
na utvrdili smo porazan podatak: od juna 1986. do juna 1988. godine
Predsjedništvo je usvojilo 322 zaključka i stava o određenim pitanjima,
pojavama i potrebama razvoja i stanja u pojedinim dijelovima ili oblastima
života zemlje. Mogli smo da konstatujemo, nažalost, da najveći dio tih
zaključaka i stavova nije ostvaren ili poštovan. Samo mali dio, i to onaj koji

5 Predsjedništvo SFRJ je bilo kolektivni šef države. Sastavljeno je i djelovalo na principu ravno­
pravnosti - brojalo je osam članova iz šest republika i dvije autonomne pokrajine koji su se svake
godine smjenjivali - jednu na položaju potpredsjednika, a slijedeću predsjednika. Bilo je Vrhovna
komanda oružanih snaga i u tom domenu imalo sva ustavna ovlaštenja. Imalo je ustavne
nadležnosti u oblasti spoljne politike, zaštite ustavnog poretka, u usklađivanju zajedničkih intere­
sa i odgovornosti republika i pokrajina za ostvarivanje prava i dužnosti u Federaciji, moglo je pred­
lagali Skupštini i Vladi razmatranje pojedinih pitanja, predlagalo je kandidate za premijera, sudi-
je Ustavnog suda. imenovalo ambasadore, generale i admirale i si. Predsjednik je predstavljao
državu i Predsjedništvo, rukovodio njegovim radom, starao se o provođenju akata i zaključaka
Predsjedništva, ostvarivao komandovanje oružanim snagama i lsi.
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 189

se odnosio na vojsku i bezbjednost, ostvaren je. Dakle, samo oni u koje se nije
uplitao politički faktor na ma kom nivou organizovanja države. Sličnu tešku
3 SaZnÜ 1 * кГ ! ие’ Па рГО' ,геп°Ј sJednici Predsjedništva, 13. januara
19cS9. godine -ponavljalo se isto - partikularni interesi su potiskivali na mar-
ginu ocjene državnog vrha i stavove koji nisu ostvarivani, a odnosili su se na
zajednički jugoslavenski interes.
U takvim uslovima svako političko jedinstvo sve je bilo teže ostvarivati-
ono je, nažalost, ustupalo mjesto nejedinstvu.
Eto to je bilo stanje u prvih mjesec i po dana predsjedavanja
Predsjedništvom SFRJ - nije bilo na pomolu nikakvog poboljšavanja - obratno!

Julska predigra "događanja naroda"

Juli 1988. godine smo sa puno razloga nazvali "mjesecom političkog pre­
grijavanja". Time je simbolizirana dramatičnost događaja koji su povećavali
napetosti i grozničavih pokušaja državnog i političkog vrha da se zaustavi
takav razvoj. Bilo je neophodno suočavanje sa rastućim opasnostima
društvene ! ekonomske destrukcije. Više od toga, bilo je neodložno pokušali
zajednički - rukovodstva Federacije, republika i pokrajina - doći do jedin­
stvene ocjene stanja u zemlji u tom trenutku i dogovoriti zajedničko
angažovanje u otklanjanju ključnih uzroka narastanja nestabilnosti.
S tim ciljem sazvana je 11. jula proširena sjednica Predsjedništva SFRJ na
kojoj su učestvovali predsjednici predsjedništava republika i pokrajina i
najviši funkcioneri državnih organa i društveno-političkih organizacija u
Federaciji. Sastav koji je mogao da meritorno ocijeni opasan smjer kojim se
kreće kriza i koji je mogao da preuzme odgovornosti jedinstvenog ostvari­
vanja dogovorenih stavova.
S taje tada situaciju činilo politički krajnje napetom, o kojim pojavama je
vodena rasprava, kakve su bile ocjene i stavovi koje je utvrdila ova sjednica u
koju smo, moram reći, polagali ne male nade? Izdvajale su se, po ocjenama
državnog vrha, četiri pojave koje su predstavljale prijetnju sistemu i odnosi­
ma u Jugoslaviji u cjelini.
P r v o , talas masovnih štrajkova u junu nije zaustavljen. Radničko nezado­
voljstvo i štrajkački bunt se nastavljao. Bili smo zabrinuti što su to sve više
bili istovremeno i socijalni i politički protesti. Bojali smo se i dalje sukoba sa
radnicima, jer je već bilo ekscesa. Još više smo se bojali od očiglednih
pokušaja da se opravdano nezadovoljstvo radnika iskoristi za političke
destrukcije. I tih pojava je već bilo. Zato smo insistirali i zaključili da se prob­
lemi zbog kojih radnici štrajkuju hitno, angažovanjem svih društvenih fakto­
ra, rješavaju tamo gdje nastaju i da se tako spriječe masovni dolasci u Beograd
koji su i dalje trajali. Posebno nas je zabrinjavalo što štrajkovi eskaliraju u
trenutku odlučne orijentacije na radikalnu privrednu reformu. Upozorili smo
zato, u ocjenama ove sjednice, da je "objektivna situacija u zemlji u ovom
trenutku takva da nosi realne opasnosti odstupanja od započete privredne
reforme".
190 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

D r u g o , očito je bilo sve opasnije narastanje nacionalizma. Više se nije


moglo govoriti o sporadičnim pojavama. U uvodnoj riječi na ovoj sjednici
izložio sam opominjuću ocjenu: "Pojave nacionalizma su u narastanju u goto­
vo svim dijelovima zemlje. Na mnogo mjesta, nažalost, ima oportunističkog
ponašanja prema nacionalističkim pojavama, pa i koketiranja sa nacionalisti­
ma... Ima dosta pojava koje govore javno o tome da se nacionalizam uvukao
i u naše redove ili na taj način što i mi počinjemo bivati opterećeni nacional­
izmom, ili time što postajemo oportunisti prema jednom (svom), a borci pro­
tiv drugog. Nacionalizam zaista prijeti da izazove nacionalna zatvaranja, pod-
vajanja koja se već odvijaju u nekim sredinama, da širi mržnju i zavade".
Upozorio sam da nacionalisti jačaju svoj uticaj u institucijama značajnim za
formiranje javnog mnijenja. Bilo je neophodno reći da su "osnovni uzrok
ovom stanju političko nejedinstvo i razlike medu nama, medu rukovodstvima
i u rukovodstvima. Pred nama je realno pitanje koje su to razlike koje se mogu
uvažavati, koje su razlike koje vode u rasulo". Veselin Đuranović je ukazao na
slabljenje Jugoslavije kao federativne zajednice, njene unutrašnje i spoljnje
bezbjednosti. Elaborirao je sve rasprostranjenije pojave nacionalizma, apos­
trofirajući razmah nacionalizma u Srbiji i Beogradu. Postavio je pitanje,
kojim smo u toj godini bili neprekidno opsjednuti, da li u takvim uslovima i
ponašanjima možemo osigurati demokratski put izlaska iz krize. Nikola
Ljubičić je reagirao pitanjem da li je Beograd tako snažan centar nacionaliz­
ma i zašto? U kojoj mjeri izostaje političko angažovanje rukovodstava u
Beogradu i Srbiji? Premijer Branko Mikulić je iznio mišljenje da se podstiče
nacionalna homogenizacija i da medu vodećim kadrovima ima pojava borbe
za vlast i frakcionaštva. Lazar Mojsov je ocijenio daje stanje međunacional­
nih odnosa zabrinjavajuće i zahtijevao akciju za smirivanje - umjesto razbuk­
tavanja - razlika. Josip Vrhovec je ukazao da je poslije svega što se događa
ugled Jugoslavije došao na najnižu tačku.
Usvojili smo na kraju sjednice ocjene o opasnosti nacionalizma, apostrofi­
rajući da je "u porastu djelovanje nacionalista koji pozivaju na nacionalno
okupljanje i podstiču narastanje šovinizma" te da "niču koncepcije nacionalne
homogenizacije". Bili smo, dakle, jedinstveni u ocjenama pojave koja najviše
ugrožava Jugoslaviju. Nažalost, brzo se pokazalo d aje to bilo samo verbalno
jedinstvo.
T r e ć e , ozbiljan faktor destabilizacije zemlje predstavljali su javni raz­
dori između pojedinih rukovodstava. Bilo je nepobitno da na loše stanje u
zemlji utiču polemike između rukovodstava i pojedinih rukovodećih ljudi, u
kojima su se rasprave o razlikama zamjenjivale svađama, a razlike pretvarale
u sukobe. Pomenuo sam u uvodu u raspravu da narastaju javna prepucavan­
ja u štampi između Beograda i Zagreba i truju odnose između dvije najveće
republike. Međutim, žarište ovih sukoba su bili, prije svega, odnosi unutar
Srbije. O tome sam iznio ovu našu ocjenu: "Moram da kažem da se odnosi
unutar Srbije ozbiljno zaoštravaju. Razlike između rukovodstava Republike i
pokrajina postaju javni sukobi". Naveo sam kako su između rukovodstava
Srbije i kosovske pokrajine postale javne razlike u ocjeni stanja na Kosovu i
MJESECI PËSTAB11.17.0VAMA JUGOSLAVIJE 191

da su one u stamp, toliko ispolitizirane da se o njima piše na način koii


zaoštrava, a ne smiruje, razdvaja, a ne ujedinjuje, još je bila gora situacija u
odnosima između rukovodstava Srbije i Vojvodine. Sukob se javno toliko ras-
pal,o da se nisu birale ni riječi ni sredstva. Bilo je nezaobilazno da to na ovoj
sjednici kažem Javni sukob između rukovodstava Srbije i Vojvodine njego­
va eskalacija, odsustvo, ili veoma malo inicijativa za principijelno razjašnja-
vanje ili smirivanje, stavljanje sredstava javnog informisanja u jednoj i drugoj
sredmi u službu sukoba, nosi u sebi velike opasnosti i može imati nesagledive
posljedice. Sigurno je da se na tome mogu grijati i jačati samo nacionalističke
pojave i snage".
Suština tih sukoba je bila u velikosrpskim težnjama rukovodstva Srbije, na
čelu sa Slobodanom Miloševićem, koje su upravo tada uzimale maha i željele
podrediti rukovodstva pokrajina ciljevima te politike. Tom cilju je služilo
ponovno javno lansiranje tvrdnji o neravnopravnosti Srbije u Jugoslaviji,
napadi na Ustav iz 1974. g. u kome je bio do kraja razvijen princip ravno­
pravnosti, vršio se pritisak na Jugoslaviju da prihvati reduciranje autonomije
pokrajina, što je bio prvi cilj politike Miloševića6.
Odnosi u Srbiji su ugrožavali odnose u Jugoslaviji. Zbog toga je ova sjed­
nica Predsjedništva u zaključcima konstatovala: "Odnosi unutar Srbije se
posebno zaoštravaju. Negativna politizacija razlika i javna politička kon­
frontacija unutar SR Srbije imaju nepovoljan uticaj na ukupnu političku
situaciju u zemlji, izazivaju i uvećavaju uznemirenost i, zajedno sa pojedinim
negativnim pojavama u drugim dijelovima zemlje, slabe našu unutrašnju sta­
bilnost i nanose ozbiljnu štetu ugledu SFRJ u svijetu". Od rukovodstava
Srbije, Vojvodine i Kosova je zahtijevano da otvorena pitanja njihovih odnosa
demokratski rasprave i prekinu javno sukobljavanje i polemike.
Č e t v r t o , Kosovo je već bilo svojevrsno žarište krize u Jugoslaviji. U
toj pokrajini situacija se stalno pogoršavala. Narušeni su bili međunacionalni
odnosi između većinskog albanskog i manjinskog srpskog i crnogorskog
stanovništva. Došlo je čak i do nacionalnog rascjepa u Savezu komunista
Kosova - partijska organizacija u naselju Kosovo Polje, nastanjena Srbima i
Crnogorcima, otcijepila se od pokrajinske organizacije i pretvorila u paralel­
ni partijsko-politički centar uz punu podršku rukovodstva Srbije. Proces isel­
javanja Srba i Crnogoraca, koji je trajao više godina, nastavio se67.
Miloševićevo rukovodstvo je koristilo tradicionalnu osjetljivost Srba prema

6 Za izlaz iz stagnacije društva i krize odnosa u zemlji bile su neophodne ustavne promjene u onome
što je u tom domenu bilo prevazideno. U dugim raspravama 1985-87. nije bilo saglasnosti o
takvim širim promjenama. Ograničene su na skromne ustavne pretpostavke za privrednu reformu
i korigovanje nekoliko marginalnih rješenja koja su prevazidena. Javna rasprava o tim ustavnim
amandm anim a je vodena 1987-88. g. uz dosta razlika i oštrih sukobljavanja i uz velike napore su
koncem 1988. g. amandmani usvojeni. To je bio okvir i za promjene Ustava republika i pokrajina
koje su, takodc, pripremane 1988. g. U Srbiji je bila izrazita težnja da se promjene republičkog
Ustava iskoriste za centralizaciju odnosa i podređivanje pokrajina. Amandmani na Ustav
Jugoslavije su u potpunosti sačuvali položaj, prava i direktnu zastupljenost autonomija u
Federaciji.
7 O iseljavanju Srba i Crnogoraca sa Kosova se detaljnije govori u poglavlju IX.
192 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Kosovu8 i počelo manipulisati položajem i iseljavanjem u radikalizaciji


raspoloženja i raspaljivanju nacionalnih strasti u Srbiji i medu Srbima u
čitavoj zemlji. Uz podsticaje iz Beograda, srpski i crnogorski nacionalisti su
pojačavali svoju agresivnu aktivnost i na Kosovu i sa Kosova prema drugim
dijelovima zemlje. Na to sam otvoreno ukazao i na ovoj sjednici: "Sve je
očiglednije organizovano djelovanje i srpskih nacionalista i zloupotrebljavan-
je teškog stanja, stradanja i nedaća Srba i Crnogoraca i mislim da ta organi-
zovana akcija, zloupotreba te situacije, eskalira i njeni su ciljevi širi. Oni teže
da se zadrži nestabilno stanje na Kosovu, da se taj problem ne rješava i da se
on upotrebljava za pritiske, za šire promjene kada je riječ o našem društven­
om uređenju i odnosima unutar zemlje".
Ubrzo se to nastavilo potvrđivati. Na mig iz Miloševićevog kruga na
Kosovu je formiran Odbor za proteste i solidarnost sa kosovskim Srbima i
Crnogorcima, u kome su bili ekstremni srpski i crnogorski nacionalisti, koji
je služio kao instrument za organizovanje protesta i mitinga u drugim dijelovi­
ma zemlje, za organizovanje "događanja naroda" mitingaškim pohodima koji
su služili širim ciljevima destabilizacije.
Upravo u danima u kojima smo pripremali ovu proširenu sjednicu
Predsjedništva primili smo, 6. jula, informaciju da se priprema masovni
odlazak Srba i Crnogoraca sa Kosova u Novi Sad i da se tamo organizuje
"miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima". Nije bilo teško
pretpostaviti da je cilj tog pohoda rušenje pokrajinskog rukovodstva koje se
javno suprotstavljalo politici Miloševića. Nakon prvih informacija i takve
procjene, mi smo u Predsjedništvu zaključili da to treba na svaki način spri­
ječiti. Saopštio sam laj stav predsjedniku Predsjedništva Srbije Petru
Gračaninu. I pored obećanja da će učiniti što tražimo nisu - što je već posta­
jalo uobičajeno - održali riječ. Naš stav sam odmah saopštio i
predsjedništvima Kosova i Vojvodine - ni ona se nisu javno oglasila, ali je
takav stav dobro došao vojvođanskom rukovodstvu. Nastavilo se skoro javno
pripremanje mitinga u Novom Sadu.
Velika grupa Srba i Crnogoraca krenula je 9. jula sa Kosova u Novi Sad.
U Beogradu su im se pridružile grupe nacionalista na čelu sa vodom ultrana-
cionalista i kasnijim četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljom. U Novom
Sadu su ih, takode, dočekale organizovane grupe nacionalista.
Miting je održan pod dramatičnim okolnostima. Demonstrantima su se
pridružile velike grupe nezadovoljnih ljudi i ne pitajući šta je cilj pohoda u

8 Na Kosovu Polju se 28. juna 1389. godine odigrala bitka u kojoj je srpska vojska, na čelu sa kne­
zom Lazarom, polučena do nogu od strane Turaka. Od tog poraza se stoljećima stvarao i, sa kol­
jena na koljeno prenosio mit kao da se radilo o pobjedi a ne porazu, (stoje vjerovatno jedinstven
slučaj). Taj mit se unosio u nacionalnu svijest sa naglašenim emotivnim nabojem i osvetničkim
porukama. Ta činjenica, kao i to da je na Kosovu bilo više srednjevjekovnih spomenika
pravoslavne tradicije i srpske kulture, proizvodili su posebnu osjetljivost srpskog naroda prema
Kosovu. Otuda je bila i velika osjetljivost prema iseljavanju Srba i Crnogoraca sa Kosova, što je
doživljavano kao nacionalni problem, i otuda se Kosovo moglo koristiti kao sredstvo za raspalji-
vanje nacionalnih naboja, nacionalizma i mržnje, sto je Slobodan Milošević i činio u ostvarivanju
velikosrpskih aspiracija i svoje svevlasti.
--------------------------------- MJESECI DBSTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 193

H i se uključuju Pred sjediJtem vojvođanskih organa vlasti počeo je miting


Atmoslera je btla krajnje naelektrisana. Izvikivale su se parole i pjcvafe
pjesme kojima se veličao Slobodan Milosevic i slavila Srbija. Izvikivane su
najcesce i parole Ko nije sa nama. protiv nas je". "Dolje autonomaši”, "Dolje
lopov, Miting je bio i izrazito antialbanski - bio je preplavljen parolama
Dolje S'ptan , Ubicemo Fadilja". "Ubićemo Azema’ ". DoSlo je do
ozbiljnih incidenata - bacanja kamenja i Paša na milicionere i zgradu
vojvođanskog rukovodstva.
Ovaj izrežirani bunt nije postigao osnovni cilj. Vojvodansko rukovodstvo
nije popustilo pod velikim pritiskom raspaljene mase. Preduzelo je efikasne
mjere obezbjedenja i odbilo zahtjeve za ostavkom. Imalo je u tome podršku
državnog i partijskog vrha Jugoslavije.
Sa pravom je ovakav pokušaj obaranja legalnog rukovodstva Vojvodine -
raspaljivanjem primitivne nacionalističke euforije i nasiljem ulice - izazvao
negativno reagovanje u skoro čitavoj zemlji. Jedino je propaganda, dirigovana
iz rukovodstva Srbije, hvalila taj metod i činila sve da ga iskoristi za stvaran­
je što većeg neraspoloženja prema rukovodstvu Vojvodine.
Mi smo u Predsjedništvu države smatrali da se radi o opasnom presedanu.
Smatrali smo da takve događaje treba u začetku sprječavati. Na proširenoj sjed­
nici Predsjedništva, 11. jula. - koja je i zbog ovog događaja postala još neophod-
nija - iznio sam ove ocjene: "Moja je ocjena da to predstavlja krajnje opasan
presedan. To je igranje sa vatrom. I to je, po mom uvjerenju, otvaranje puteva
anarhiji. Ovo više nije samo manipulisanje teškim položajem Srba i Crnogoraca
na Kosovu, to je opasna organizovana zloupotreba nezadovoljstva za šire poli­
tičke destrukcije koje mogu samo dalje razarati jedinstvo i povećavati nacional­
istički naboj, otvarati prostor političkom nasilju i incidentima, sa mogućim
tragičnim posljedicama... Nije teško zamisliti šta će se dogoditi ako se nastavi
organizovanje ovakvih odlazaka". Postavio sam - po već registrovanim reakci­
jama javnosti - prisutna pitanja: Šta će se dogoditi ako ovakve grupe krenu u
višenacionalnu Bosnu i Hercegovinu da traže podršku Srba, šta će to značiti za
međunacionalne odnose u toj sredini; šta ako krenu u srpske krajeve u
Hrvatskoj; šta ako krenu u Sloveniju; šta ako se isti metod počne koristiti
odlascima grupa iz raznih krajeva zemlje na Kosovo? "Ko od nas ima pravo da
pasivno gleda i iščekuje šta će se dogoditi i zar je moguće da ne preduzimamo
mjere da se to više ne ponavlja, da ne dođe do teških incidenata"?
U zaključcima ove sjednice Predsjedništvo SFRJ je zauzelo stav da se
takvim metodom ne smiju rješavati problemi našeg društvenog razvoja niti
promjene ustava SFRJ i Srbije i osudilo što se predsjedništva Srbije i pokrajina,
i pored naših upozorenja i zahtjeva, nisu angažovala da spriječe ovaj događaj.
Predsjedništvo države u proširenom sastavu je, dakle, zauzelo negativan
stav prema prvom pokušaju organizovanja destruktivnih mitingaških po-9

9 Fadilj Hodža je u dužem vremenskom periodu bio najistaknutiji poli'ičar Albanac. Bio je deset
godina u jugoslavenskom državnom i političkom vrhu. Azem Vlasi je bio, sve do nekoliko mjese­
ci prije ovog događaja, predsjednik Pokrajinskog komiteta kosovskih komunista i viSe godina iz
Beograda favorizovani albanski političar Kosova.
1941OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

hoda101. Strahovali smo da se mogu nastaviti, ali ipak u tom trenutku, poslije
ovakvog reagovanja, nismo očekivali da će se ubrzo pretvoriti u široko orga-
nizovani pokret destabilizovanja stanja i odnosa u zemlji sa pozicija ostvari­
vanja velikosrpskih ciljeva.
0 širim ocjenama stanja u zemlji i stavovima ove proširene sjednice, kao
i o odlučnom stavu prema mitingaškom pohodu, obavijestio sam
Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (12. jula)
sa ciljem da utičemo i na njegovo angažovanje.

Sukobi u političkom vrhu Jugoslavije


povodom početka mitingaških pohoda

1 pored upozorenja i intervencija državnog vrha nastavljena je sve opasni­


ja radikalizacija neraspoloženja u javnosti. Na javnoj sceni, uz agresivan
angažman nekih sredstava informisanja1', nastavljena je dramatizacija
nacionalnih interesa, polemičkih sudara, hvaljenja mitingaških pohoda (sa
populističkim epitetima "miting solidarnosti", "miting istine", "kulturni mit­
ing", "događanje naroda", "antibirokratska revolucija") i si. Tog "vrućeg ljeta"
1988. godine, krenuo je, objektivno, proces organizovane destabilizacije stan­
ja u zemlji. Sve su opasnije rastakani zajednički interesi i ciljevi, zajednička
politika i njima pretpostavljani aktuelni interesi separatnih politika.
To se pokazalo i na sjednici Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza
komunista Jugoslavije 18. jula 1988. godine, koja je bila posvećena sukobu
partijskih rukovodstava Srbije i Vojvodine. U centru pažnje je bilo novosadsko
"događanje naroda" i dramatičan tok događaja poslije toga. Početak sjednice
sam po sebi je govorio šta se sve željelo koristiti za radikalizaciju političkog
raspoloženja u javnosti. Slobodan Milošević je tražio da sjednica bude javna,
jer bi to, umjesto smirivanja sukoba, poslužilo radikalizaciji koja mu je bila
potrebna. Svi drugi učesnici, osim članova Predsjedništva iz Srbije, insistirali
su da sjednica bude zatvorena. Uz proteste Miloševića tako je i odlučeno.
Uvodna izlaganja predstavnika tri (ustvari sukobljene) strane - čelnih par­
tijskih ličnosti Vojvodine (Milovan Šogorov), Kosova (Kaćuša Jašari) i Srbije
(Slobodan Milošević) - pokazala su u punoj mjeri stepen nejedinstva rukovod­
stava u Srbiji.
Vojvođanska verzija (M. Šogorov) polazila je od toga da organizovanje
mitinga u Novom Sadu, kao i zborova koji su se pripremali u toj Pokrajini
poslije 9. jula, predstavljaju pritisak na rukovodstvo Vojvodine. Traži se
10 Ustvari, prvi politički miting sa ciljem radikalizacije raspoloženja u korist određene politike je
organizovan u Sloveniji, u Ljubljani, u junu te godine. U Sloveniji je poslije toga bilo još nekoliko
takvih mitinga. O tome će biti više riječi u slijedećem poglavlju.
11 Beogradska televizija i izdanja "Politike" su sa velikom navijačkom strašću popularisali novosad­
ski miting. Bio je to poziv da se sa takvom praksom nastavi ne samo u Vojvodini, nego i šire.
Pokrajinski komitet Saveza komunista Vojvodine raspravljao je o situaciji stvorenoj mitingom.
Rasprava je obavljena na zatvorenoj sjednici na kojoj su iznesene veoma ozbiljne i argumento-
vane kritike na računi politike srbijanskog rukovodstva. Nakon nekoliko dana čitav tok te sjednice
je publikovan, što je izazvalo ogorčeno reagovanje rukovodstva Srbije.
_____________________ MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE | 195

ovakvim pritiscima radikalna promjena Ustava Srbije. Zloupotrebom položaja


kosovskih Srba i Crnogoraca - stav je vojvođanskog rukovodstva - ubacuje se,
ustvari, razdor u međunacionalne odnose u ovoj (višenacionalnoj) pokrajini.
^.0,У!е *,e^*a prenošenje požara sa Kosova u Vojvodinu? Šogorov je citirao
riječi Slobodana Miloševića na plenumu Centralnog komiteta Saveza komu­
nista Srbije da je položaj Srbije pravno nemoguć, politički reakcionaran,
moralno sramotan . Sta to znači? - pitalo je vojvodansko rukovodstvo.
Slijedilo je potom pobijanje čitavog spiska neopravdanih optužbi koje srpsko
rukovodstvo upućuje Vojvodanima - upravo zato su objavili stenogram cijel­
og toka zatvorene sjednice Pokrajinskog komiteta. Željeli su da demantuju
paušalne tvrdnje i optužbe protiv Vojvodine, koje je iskazalo 50 diskutanata
na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Željeli su da se, bar
na ovaj način, odbrane od mnogih neistina i neargumentovanih optužbi.
Stav kosovskog rukovodstva interpretirala je predsjednica Saveza komu­
nista te pokrajine, Kačuša Jašari. Nesporno je, rekla je, da se manipuliše
nezadovoljstvom Srba i Crnogoraca na Kosovu. Okupljanje mitingaša sa
Kosova u Novom Sadu, i po parolama, i po dekoru, i po strastima i cilju, istov­
jetno je takvim okupljanjima u samoj matičnoj Pokrajini. Grupa koja orga-
nizuje takve odlaske sa Kosova nesumnjivo je ohrabrena prvim vankosovskim
"mitingom solidarnosti" u Novom Sadu. Nema sumnje da će oni ići dalje.
Upozorila je d aje na sceni sve opasnija homogenizacija srpske nacije.
Najoštrije je istupio Slobodan Milošević. Ponovio je neslaganje sa
odlukom da se o svemu raspravlja na zatvorenoj sjednici. Srpsko rukovodst­
vo, - tvrdio je - ne želi mijenjati ustavni položaj pokrajina - "time se samo
plaši javnost u pokrajinama". Njegove riječi na plenumu o "moralno-sramot-
nom položaju Srbije", naglasio je, izvrnute su. Rukovodstvo Srbije nije orga-
nizovalo nijedan protestni zbor - u pitanju je spontana reakcija ljudi, rekao je
Milošević. Osudio je, kao "nezapamćen gest", objavljivanje sadržaja
zatvorene sjednice Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine i to
nazvao licemjernim. Nije prihvatao argumentaciju neprihvatanja Srba i
Crnogoraca sa Kosova u Novom Sadu "zbog nekolicine nacionalista" - poten­
cirao je navodnu grešku vojvođanskog rukovodstva, što nije razgovaralo sa
mitingašima.
- Ne znam, rekao je, šta je "mala" a šta "velika Srbija" - Srbija nema pre­
tenzija na teritorije drugih republika. Ona ima pretenziju na svoju teritoriju."
Odbio je bilo kakav vid posredništva predsjednika saveznih državnih i par­
tijskih rukovodstava u nastalom sporu unutar Srbije. To je bilo predloženo u
diskusiji. Poručio je odlučno:
- Nikakva arbitraža ne dolazi u obzir. Nije je bilo ni u drugim slučajevima
ili dok se to ne učini i u drugim sredinama.
Iznio je apsurdnu tvrdnju da se, zapravo, na njih "vrši nasilje iz rukovod­
stva Vojvodine"
- Rukovodstvo Srbije se optužuje - uzviknuo je - za zločin što hoće da
Srbija bude ravnopravna republika. Rukovodstvu Srbije biće čast da odgovara
za taj zločin!
196 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Pitao je ko to može odobriti ili ne ovu ili onu promjenu u Srbiji - ne pri­
mamo nikakve "tutore i protektore, to je stvar same Srbije".
Poručio je Vojvodanima:
- Za greške Voj vodana mi ne možemo snositi odgovornost. Vojvodansko
rukovodstvo, da bi sakrilo svoje greške, pravi veliki spektakl...
Slobodan Milošević nije ništa predlagao: nije ponudio nikakav izlaz iz
nastalog spora, ali je jasno stavio do znanja da neće napuštati svoju politiku i
svoje namjere.
U ime Predsjedništva države ponovio sam na ovom skupu stavove
državnog vrha. Ocijenili smo, rekao sam, da su sva događanja u posljednja
dva-tri dana, bez sumnje, jedno od najtežih političkih zbivanja u posljednje
vrijeme. To nanosi veliku političku štetu zemlji. Produbljuje političku krizu,
povećava političku nestabilnost, rasplamsava strasti. S pravom smo zabrinuti,
rekao sam, u šta se to može izroditi u političkim odnosima u našoj federa­
tivnoj zajednici. Suočeni smo, očito, sa raširenom pojavom političkih pritisa­
ka, negativne politizacije masa oko razlika medu rukovodstvima i između
rukovodstava. Ozbiljno uzimaju maha metodi pritiska i pohoda, a da se pri
tome ne vide sve opasnosti od ekscesa i sukoba koji se mogu javiti.
- Mislimo da razvoj - rekao sam - zaključno evo do ovog časa, pokazuje da
se može izgubiti, ja se bojim da se već gubi kontrola i da su neke stvari
krenule stihijom za koju ne znam kako će se završiti...
Složio sam se sa slovenačkim članom Predsjedništva Francom Šetincom
da mi pravimo, a ne prevazilazimo, krizu - sve govori daje riječ o produblja-
vanju krize.
Prenio sam stav državnog vrha da treba insistirati na otvorenom, principi­
jelnom razmatranju situacije u kojoj smo se našli, sa potpunom odgovornošću
da iz nje izađemo. U protivnom, upozorio sam, ukoliko sami akteri spora ne
raščiste međusobne nesporazume, ulazimo u veoma složeno vanredno stanje
u zemlji. Jednom nogom smo, zapravo, već u njemu. Pisanje štampe najbolji
je indikator o tome - nikada nismo imali toliko naslova koji kvalifikuju,
optužuju, pozivaju na rušenje rukovodstava kao što je to upravo u vrijeme u
kome raspravljamo o pomenutom sporu12.
Zanimljivo je, po mnogo čemu, bilo istupanje admirala Petra Šimića,
rukovodioca partijske organizacije u Armiji. Upozorio je na tzv. spoljni fak­
tor, koji, nesumnjivo, pažljivo posmatra kako se ponašamo. Nisu isključena,
upozorio je, sporazumijevanja na naš račun.
Ne pravimo li od sebe bure baruta? - pitao je admiral Šimić. Opredijelili
smo se - rekao je - za reforme koje je moguće izvesti jedino demokratskim
putem, a izgleda da nam nije jasno šta je demokratski put. Naglasio je da
komunisti u vojsci nisu za diobe. Ponašaće se prema stavovima rukovodstva.
12 Diskusiju sam zaključio stavom: "Naša je ocjena da sve to (kako raspaljivanje strasti utiče na
ukupno slanje u zemlji) nosi u sebi rizik i dubljih, ja upotrebljavam riječ koja je ocjena
Predsjedništva države, pa i najtežih sukoba. Mi ovim stanjem dovodimo u pitanje mogućnost izlas­
ka iz krize demokratskim putem. Ako mi. kao Savez komunista, ne obezbijedimo mogućnost da
izađemo iz ove situacije demokratskim sredstvima, ja nemam potrebe da govorim gdje mi to
idemo nazad".
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 197

Podržao je prijedlog da se javne svađe i klevetanja prekinu, da se pozovu na


odgovornost oni koji to podstiču i da se održi sastanak rukovodstava Srbije i
Vojvodine uz prisustvo predsjednika Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva SKJ.
Privukle su pažnju i kritičke riječi crnogorskog člana Predsjedništva
Vidoja Zarkovića. Nije izbjegavao direktnu kvalifikaciju stvarnih motiva
odlaska mitingaša sa Kosova u Novi Sad. Tu nije bio cilj protest - radilo se o
pritisku na ustavne promjene. Riječ je o opasnim pohodima sa dalekosežnim
posljedicama. Spor partijskih rukovodstava Srbije i Vojvodine je zabrinjava­
jućih razmjera. Posljednji događaji spadaju u red najtežih potresa; oni pro­
dubljuju krizu. Ne ponašaju se odgovorno rukovodstva - ni srpsko, ni
vojvodansko. Odgovorno je samo ono ponašanje koje vodi smirivanju.
Dvoboj Beograd - Novi Sad, rekao je Žarković, putem štampe, mitinga i sas­
tanaka organa, spada doista u najnegativnije presedane - toga nije bilo ni u
fluidnim vremenima poslije rezolucije Informbiroa. To je dvoboj bez dignite­
ta, gdje se ne biraju riječi u napadima na ličnosti. Da li o svemu tome neko
razmišlja? Da li se vodi računa koliko to sve zabrinjava i zbunjuje građane?
Tražio je da se prekine loš trend, zaustave zborovi i smiri situacija. Direktno
se obratio Slobodanu Miloševiću:
- Čudi me da to već nije naredio predsjednik Predsjedništva Centralnog
komiteta Saveza komunista Srbije.
Žarkovićeve oštre riječi kritike imale su značajan efekat. Posebno je bila
značajna i tim riječima izazvana odluka da se iste noći, 18. jula 1988. godine,
uputi teleks-poruka svim partijskim predsjedništvima u republikama i pokra­
jinama i organizacijama Saveza komunista u vojsci i organima Federacije, u
kojoj je traženo da se odmah prekinu polemike, obustave protestni zborovi i
prekine euforično i neobjektivno pisanje štampe. Poruka je odmah dis­
tribuirana da bi Slobodan Milošević sutradan, u nastavku sjednice, osporio
njen sadržaj. Tvrdio je da je o poruci samo govoreno, ali da ništa nije
zaključeno.
Sam nastavak sjednice (19. juli 1988.) protekao je u serijama osuda nasta-
log stanja i zahtjeva da se prekine sa sukobima i svađama. Jedino je Dušan
Čkrebić, član Predsjedništva iz Srbije, nastavio da brani sve urađeno od strane
srpskog rukovodstva. Prvi put čula se od njega i tvrdnja da su, tobože
"Vojvodani htjeli da ruše rukovodstvo Srbije"! Franc Šetinc je čitavu situaci­
ju označio kao "ružnu perspektivu koja se nudi zemlji", u kojoj "izgledamo
kao loši Balkanci".
Za Slobodana Miloševića usvojeno saopštenje o negativnim događanjima
i postupcima koji su doveli do krize, kao i zahtjev da se obustave svađe i
mitingašenja, nije bilo prihvatljivo. Nije tom prilikom, međutim, imao
uporišta za suprotstavljanje, jer je to bio jedinstven stav svih osim pred­
stavnika Srbije. To će pokušati da učine 29. jula 1988. godine na XVI sjedni­
ci Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Međutim, taj pokušaj
je odbijen. Saopštenje je postalo dokumenat Centralnog komiteta.
Cijeli tok sjednice, bez obzira koliko se na njoj govorilo direktno ili manje
direktno, ustvari je bio kritika politike i puta kojim je, organizovanjem mitin-
[9 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

ga, krenulo srpsko rukovodstvo. U određenim nijansama bile su opravdane i


kritike pojedinih stavova i postupaka vojvođanskog rukovodstva. Vojvodani
su pojedinim stavovima, objektivno, slabili svoju inače principijelnu odbranu.
Događaji i ova rasprava o njima pokazali su da je rukovodstvo Srbije
krenulo agresivno na razbijanje jedinstva zemlje, zasnovanog na principu
ravnopravnosti. Pokušavalo je podrediti pojedine dijelove zemlje svojoj
politici i svojim interesima. Umnogome se to podudaralo sa nekim stavovima
poznatog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU)13.
Kritike opasnog puta srpskog rukovodstva, upućivane i ranije od strane
državnog Predsjedništva, kao i na ovoj dvodnevnoj sjednici partijskog
Predsjedništva, nažalost, dovodile su samo do kratkotrajnog uzmaka.
Doprinosile su, međutim, jačanju budnosti i pripremljenosti u nekim dijelovi­
ma zemlje pred eventualnim sličnim pokušajima iz Srbije.
Nastavljala se, nakon kratkotrajnih uzmaka i predaha, politika srpskog
rukovodstva. To su pokazali događaji koji su uskoro uslijedili.

Državni vrh u ulozi vatrogasca

Ponovljene ocjene da je situacija u Srbiji najteža i da, kao takva, ima neg­
ativno djejstvo na ukupno stanje u zemlji, bili su razlog inicijativi državnog
vrha da održimo sastanak sa rukovodstvom Srbije 21. jula 1988. godine. Sa
srpske strane na razgovoru u Predsjedništvu države učestvovali su predsjed­
nici državnih, izbornih i političkih organa Srbije, na čelu sa Slobodanom
Miloševićem i predsjednici pokrajinskih predsjedništava. Razgovarali smo,
dakle, sa svim nosiocima najvažnijih funkcija u Srbiji.
Zatražio sam, rukovodeći sastankom, da najprije čujemo njihove ocjene o
stanju i odnosima u Srbiji i njihova gledanja na stanje i razvoj situacije u
čitavoj zemlji.
Ono što smo čuli od čelnih srpskih rukovodilaca bilo je najviše posvećeno
analizi privredne situacije i problemima ekonomskog razvoja u Republici i
zemlji. Bilo je očito da prebacivanjem razgovora na ekonomsku problematiku
žele potisnuti ustranu ili marginalizovati "vruće teme". O stvarnim razlozima
našeg susreta govorili su kratko - nije bilo teško zaključiti da žele izbjeći prave
rasprave. Rekli su jedino kako su riješeni da spriječe djelovanje desničara i da
moraju biti još ofanzivniji prema svima koji djeluju protiv sistema.
13 Memorandum SANU se pojavio 1986. godine. To je bio izrazilo velikosrpski nacionalistički pro­
gram. čiji je cilj stvaranje velike Srbije i razbijanje Jugoslavije. Sa pravom je nazvan "Nekrologom
Jugoslavije". Poslao je osnovom politike rukovodstva Srbije - njegovi stavovi i ciljevi su ostvari­
vani politikom homogenizacije (koja redovno donosi nepovjerenje prema i zavade sa drugim nar­
odima) sa parolom: "Svi Srbi u jednoj državi". Tvrdnjama "da se od komintemovskih vremena
vodi politika koja ugrožava srpski narod", da "postoji trajna antisrpska koalicija Hrvatske i
Slovenije", da je Srbija najviše žrtvovala za Jugoslaviju, a najmanje dobila i si., sugeriše se
otvoreno d a je Srbiji bolje bez Jugoslavije. Njegovi ciljevi su ostvarivani razbijanjem Jugoslavije,
agresijom i genocidom. O Memorandumu su vodene rasprave u državnom Predsjedništvu. Nije mi
poznato koliko su bile temeljile i sa kakvim konkretnim zaključcima. To je bilo znatno prije mog
izbora za člana Predsjedništva SFRJ. U našim raspravama Momorandum je veoma često spomin­
jan - uvijek kao najreakcionarniji velikosrpski program.
_____________________ MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE | 199

Članovi Predsjedništva države, sa svoje strane, izložili su gledanja na sva


akutna pitanja politike, stanja i odnosa u Srbiji i njihov uticaj na ukupnu
situaciju u Jugoslaviji. Ja sam iznio suštinu naših ocjena i očekivanja.
Ponovio sam naše ranije ocjene o težini i složenosti stanja u zemlji u
posljednje vrijeme i da, objektivno, cjelokupnu krizu produbljava zaoštravan­
je situacije u Srbiji. Mi ocjenjujemo, rekao sam, da stanje u zemlji posebno
karakterišu narasli politički problemi, stanje uznemirenosti i zabrinutosti
zbog zaoštravanja međunacionalnih odnosa i eskaliranja nacionalizma. U
pitanju su sve agresivniji napadi na tekovine antifašističke borbe i revolucije.
Uz sve to, po ocjeni državnog vrha koju sam prenio, uzele su maha neosno­
vane političke konfrontacije i pritisci i nedemokratski metodi u traženju
rješenja za neke otvorene probleme - raspiruju se političke strasti i euforije;
zanemaruju se interesi cjeline jugoslavenske zajednice i ispoljava neodgov­
ornost u nekim rukovodstvima za političku stabilnost u zemlji. Sve to
ugrožava sa jedne strane jedinstvo zemlje, a sa druge demokratsku alternativu
izlaska iz krize. U tom kontekstu posebno smo apostrofirali odgovornost
Srbije i rukovodstava pokrajina za zajedničke interese, za stabilnost zemlje i
njen međunarodni položaj.
Nije bilo nikakve dileme da smo ukupnom ocjenom naglasili odgovornost
rukovodstva Srbije.
Prenoseći naše ocjene i zabrinutosti, upozorio sam, u ime državnog vrha,
prisutne srpske rukovodioce, na okolnost da "sve što se događa u Beogradu
ima izuzetno veliki uticaj na čitavu zemlju - sve što se dogodi u Beogradu
znaju Jugoslavija i svijet". Nesporno je da to utiče u najširem smislu na raspo­
loženje u zemlji, to utiče i na raspoloženja prema Jugoslaviji. Po tome nas u
svijetu ocjenjuju. Ovo upozorenje se, prije svega, odnosilo na praksu
masovnih dolazaka radnika u Beograd, ali i onih, kako sam rekao, "kakvi su
bili sa Kosova, uključujući u to i odlazak mitingaša u Novi Sad".
Ponovljena je ocjena srpskom rukovodstvu da, što se tiče stanja i odnosa u toj
republici, mnogo toga nosi u sebi krajnje teške, nesagledive posljedice za ukupnu
situaciju i odnose u zemlji. U tom pogledu naročito sam naglasio štetnost javnih
svađa i sukoba, raspaljivanja strasti i svega onoga što dalje slabi jedinstvo rukovod­
stva Srbije sa rukovodstvima pokrajina. Zahtijevali smo da se s tim prekine.
Upozorenja i ocjene bili su sasvim određeni.
Zatražili smo od srpskog rukovodstva da što hitnije nađu, zajedno sa
rukovodstvima pokrajina, zadovoljavajuća rješenja o ustavnim promjenama u
Srbiji i precizirali u kojim pitanjima mislimo da su potrebne i moguće.
Smatrali smo da bi takva efikasnost imala veliki politički značaj u
dramatičnoj situaciji i da bi, kao takva, djelovala umirujuće u najširoj javnos­
ti. Zatražili smo, isto tako, da se sa punom odgovornošću razmotre posljedice
organizovanja mitinga od strane Odbora kosovskih Srba i Crnogoraca u
drugim dijelovima zemlje. Zahtijevali smo da se takvi odlasci i takvo djelo­
vanje odbora, spriječe. Potrebno je, rekao sam u ime državnog vrha, rješavati
probleme na Kosovu, a ne pretvarati ih u provokacije sa dalekosežnim
posljedicama.
2 0 0 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Jedan detalj sa ovog sastanka treba pomenuti kao ilustraciju ponašanja


Slobodana Miloševića.
U toku sastanka primio sam informaciju da upravo tada, dok mi rasprav­
ljamo sa srpskim rukovodstvom o modalitetima smirivanja stanja u Srbiji i
zemlji, kosovski odbor, sa Miroslavom Šolevićem na čelu, vrši pripreme za
odlazak Srba i Crnogoraca sa Kosova u Pančevo. U tom vojvođanskom gradu
žele da organizuju "miting solidarnosti". Bilo je jasno daje u pripremi bila još
jedna akcija protiv vojvođanskog rukovodstva.
U pauzi sastanka zatražio sam od Petra Gračanina i Slobodana Miloševića
da se spriječi ta namjera kosovskih mitingaša. Rekao sam im da je zloupotre­
ba položaja Srba i Crnogoraca na Kosovu u te svrhe, udar naporima da se
obezbijedi njihova sigurnost, ravnopravan položaj i opstanak na Kosovu.
Slobodan Milošević je obećao u tom neformalnom razgovoru da će to
svakako spriječiti.
U oficijelnom nastavku sastanka, kada smo ponovo insistirali na tome,
rekao je da su, ustvari, već u pauzi poslali jednu grupu na Kosovo da spriječi
odlazak mitingaša u Pančevo.
Obećanje Slobodana Miloševića, i u ovom konkretnom slučaju, bilo je -
prazno obećanje14.
Na ovom sastanku iznijeli smo srpskom rukovodstvu ocjene, stavove i
zahtjeve državnog vrha. U cjelini, bila je to i indirektna kritika onoga šta se
radi u Srbiji i šta dolazi iz Srbije. Najviši srpski rukovodioci, pa i znatan broj
članova državnog Predsjedništva, izbjegli su direktnu konfrontaciju i otvorenu
raspravu. Po površnom utisku, to je bio "dobar sastanak" - suštinski on nije
obećavao neke ozbiljnije efekte15.
Nekoliko dana poslije ovih razgovora bio je zakazan za 29. juli 1988.
godine, plenarni sastanak Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista. Na
dnevnom redu bilo je razmatranje ostvarivanja ranijih zaključaka o Kosovu.
Trebalo je da se razmatra i već pomenuto saopštenje jugoslavenskog parti-
14 Dolazak mitingaša u Pančevo je organizovan. Mitingom, na kome je uzelo učešće oko deset hilja­
da ljudi, dominirao je isti kolorit - iste parole, isti zahtjevi - kakav je zabilježen u Novom Sadu 9.
jula 1988. godine. Time je, ustvari, dat znak da se ide dalje u organizovanju "događanja naroda"
sa istim ciljem, bez obzira na sva upozorenja i ocjene saveznog državnog i partijskog predsjed­
ništva. I ovo ilustruje verbalno prihvatanje zahtjeva i stavova najviših organa u zemlji, a istovre­
meno nastavljanje sa osuđenom i kritikovanom praksom. Riječ je o politici koja je bezobzirno išla
prema svojim ciljevima.
15 I tada, pa i kasnije, ukupna konstelacija odnosa u zemlji i u organima Federacije, računajući tu i
Predsjedništvo države, bila je takva da nije uvijek bilo spremnosti za direktne i do kraja otvorene
konfrontacije. Iz niza detalja u ovom svjedočenju vidi se i da je bilo direktnih konfrontacija sa
politikom i postupcima Slobodana Miloševića i rukovodstva Srbije ali i da su i vrlo često izbje­
gavana otvorena sučeljavanja. Zamjenjivana su indirektnom ili neadresiranom kritikom i osudom.
To je bio izraz realnog slanja - izbjegavani su direktni sukobi i definitivni razdori. Uz to
Milošević i rukovodstvo Srbije su najčešće jedno govorili, drago radili, služili se lažnim
obećanjima, i lime izbjegavali otvorene rasprave o onome što čine. Zbog nejedinstva u političkom
vrhu zemlje i nemogućnosti organa Federacije da efikasno savladavaju uzroke krize, bilo je
neophodno na svaki način sačuvati jedinstvo Predsjedništva države - bar u mjeri u kojoj je to tada,
uz puno napora i kompromisa, bilo moguće - da bi moglo i u organičenim uslovima ostvarivati
svoju ustavnu ulogu.
______________________MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 1201

jskog Predsjedništva od 18. jula o sukobu rukovodstava Srbije i Vojvodine


povodom mitinga u Novom Sadu.
Nekoliko dana uoči ovog događaja službe bezbjednosti, a i političko
rukovodstvo Kosova, su nas obavještavali da se organizuje dolazak u Beograd
velike grupe Srba i Crnogoraca sa Kosova, ali i grupa iz drugih dijelova zeml­
je. Povjerljive informacije su govorile da je organizacija predviđala čak i
nošenje tabli sa nazivima pojedinih gradova Jugoslavije - željela se stvoriti
predstava o širini i masovnosti "mitingaškog pokreta". Cilj je bio da se u toku
održavanja plenuma organizuju demonstracije i zahtijeva smjenjivanje
određenih rukovodstava i rukovodilaca iz Vojvodine, sa Kosova i u Federaciji.
Dominiraće, govorile su nam interne informacije, prijetnje o masovnom isel­
javanju sa Kosova. U državnom vrhu razmotrili smo ove informacije i
postavili pitanje: da li plenum može da radi pod pritiskom mase koja demon­
strira. koja insistira na poručenim političkim zahtjevima? Da li se, inače,
može prihvatiti realna opasnost da se demonstracijama u Beogradu priključe
različite destruktivne snage i izazovu incidenti.
Naš stav je bio da plenum ne može raditi pod pritiskom.
O tome sam obavijestio 26. jula partijsko Predsjedništvo Jugoslavije.
Ponovio sam da državni vrh postavlja pitanje: može li plenum CK SKJ da
bude održan i da obavi svoj zadatak pod pritiskom? Rekao sam da
Predsjedništvo države ocjenjuje da postoji opasnost od masovnih političkih
demonstracija. Šta to može da znači za političku situaciju u zemlji? Koji su
sve bezbjednosni rizici? Kakve su međunarodne posljedice? Jedini izlaz vid­
jeli smo u političkoj akciji svih da se to spriječi16.
Na toj sjednici direktno sam tražio od Slobodana Miloševića da spriječi
masovni dolazak demonstranata u Beograd. Slično sam tih dana zahtijevao u
više razgovora i od Petra Gračanina. Rukovodstvo Srbije nije imalo kud - pod
pritiskom atmosfere u kojoj je osuđivana namjera organizovanja masovnog
pritiska na plenum, odustalo se od dolaska već pripremljenih kolona za
beogradske ulice. Okupile su se samo manje grupice.
Plenum je održan u miru.
Bila je i to jedna u nizu situacija u kojima je Predsjedništvo države moralo
djelovati u ulozi vatrogasca.

"Mitingaška revolucija” se nastavlja

U augustu 1988. godine situacija u zemlji se pogoršavala.


Inflacija je divljala. Bilo je jasno da će u narednom mjesecu, septembru,
biti pojedena i premašena tzv. ciljna stopa inflacije. Javnost je sve nervoznije
postavljala državnom rukovodstvu pitanje: da li se vodi antiinflaciona politi­
ka kao što je to proklamovano ili je riječ o inflacionoj što se, objektivno, u
stvarnosti, u životu, i događa? Javni sukobi, uzajamne optužbe, unošenje
16 N ekoje u toku mog izlaganja dobacio da u tom slučaju ne držimo plenum u Beogradu. Odgovorio
sam pitanjem: šta bi značilo ako moramo bježati iz Beograda da bismo održali plenum ? Insistirao
sam da se spriječe masovni dolasci i demonstracije, da Predsjedništvo SFRJ smatra da treba poli­
tičkom akcijom učiniti sve da do toga ne dode.
202 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

mržnje u jednim prema drugim dijelovima zemlje, nepovjerenje i stvaranje


neraspoloženja putem štampe i mitinga - sve je dobijalo novi zamah.
Destrukcija nije samo nastavljena - ona se razbuktavala.
"Mitingaška revolucija" je, dakle, nastavljena. Inscenirano "događanje
naroda" putem mitinga postalo je pitanje oko koga su se, pod dramatičnim
okolnostima, lomila koplja u vrhu zemlje - oko toga su se, ustvari, preplitali i
sučeljavali problemi Jugoslavije u to vrijeme. Organizovano "mitingašenje",
kao sredstvo i metod politike rukovodstva Srbije, postalo je, u tim mjesecima,
obilježje stanja u zemlji. Svi apeli najviših organa zemlje i dalje su
ignorisani. Ponovo su izigravani.
U augustu su mitinzi potresali Pančevo, Titograd, Kolašin, Novi Vrbas,
Srpski Miletić i druga mjesta i gradove u Srbiji, Vojvodini i Crnoj Gori. Parole
su sada bile još isključivije i opasnije: "Dajte nam oružje", "Hoćemo oružje",
"Živjela Srbija - smrt Albancima", "Crna Gora je Srbija" i slično.
Sredstva informisanja u Beogradu, naročito Radio-televizija Beograd i lis­
tovi "Politika", "Politika ekspres" i "Večernje novosti", krajnje navijačkim
metodama propagirali su "događanje naroda". Vještim opisom dramaturgije,
detalja i atmosfere na masovnim zborovima, podsticali su nove mitinge sa
istim sadržajem i ciljem. Bilo je to huškanje i podgrijavanje najnižih
nacionalističkih strasti; prozivanje i pozivanje na linč svih onih koji misle
drugačije. Uvijek je organizatorima mitinga dolazio mig koje ličnosti treba
napadati. Kao da se na ovim balkanskim prostorima počela odvijati repriza
kineske "kulturne revolucije".
Kosovski Odbor za proteste i solidarnost nastavio je aktivnost, dirigovanu
iz Beograda. Iz savezne državne bezbjednosti dobio sam informaciju i sniml­
jene telefonske razgovore jednog člana najvišeg foruma srbijanskih komu­
nista. Prenosio je kolovođi tog odbora, Miroslavu Šoleviću, poruke Slobodana
Miloševića šta treba da čine. Ovo je bila samo još jedna od ilustracija prave
istine - kosovski odbor je bio puko sredstvo u rukama najvišeg rukovodstva
Srbije. Cilj mitinga bio je, i dalje, da se do kraja radikalizuju politička raspo­
loženja i da se za nasilne promjene iskoristi široko nezadovoljstvo građana
zbog ekonomskih i političkih neprilika, zbog kojih je ugled rukovodstava
napadno padao. Adekvatno tome, raslo je neraspoloženje prema njima.
Predsjedništvo SFRJ je na dvije sjednice u augustu razmatralo ekonomsku
i političku situaciju, posebno posljedice mitinga na ukupnu atmosferu u
zemlji. Ocjene i stavove tih sjednica izložio sam na sastanku Predsjedništva
CK SKJ 30. augusta. Dan prije, 29. nakon naše sjednice, obavio sam razgov­
or sa Petrom Gračaninom. Prenio sam mu naše negodovanje zbog toga što se
nastavlja organizovanje i podržavanje mitinga i zbog njihovog korištenja za
promjenu položaja Srbije po svaku cijenu. Rekao sam mu da je to razbijanje
jedinstva i udarac Titovoj Jugoslaviji. Kazao sam: "Svađate se sa čitavom
Jugoslavijom"; "nikada vam nisu bili gori odnosi sa rukovodstvima pokraji­
na". Saopštio sam mu naš stav da smo protiv najavljenog organizovanja mitin­
ga u Beogradu. Prenio sam i naše negodovanje zbog krajnje negativne uloge
Radio-televizije Beograd i novinske kuće "Politika".
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 1203

Na sjednici Predsjedništva jugoslavenskih komunista, 30. augusta 1988.


godine, posvećenoj ekonomskoj i političkoj situaciji u zemlji, gotovo svi
učesnici, izuzev Slobodana Miloševića i Dušana Čkrebića, manje ili više kat­
egorički, govorili su negativno o pogubnim posljedicama dotadašnjih mitin­
ga. Zahtijevano je da se kao jedan od bitnih preduslova smirivanja situacije u
zemlji, odmah prekine lanac organizovanja "događanja naroda".
Slobodan Milošević je, odgovarajući kritičarima, tvrdio da su štrajkovi i mit­
inzi praktičan izraz nepristajanja građana da se promjene i reforme pokušavaju
vršiti neadekvatnim sredstvima. Slijedio je potom baraž populističkih teza.
Radni ljudi i građani, rekao je Milošević, mitinzima i štrajkovima stavljaju do
znanja da ne žele rješavanje problema bez njih. Sada je narod progresivniji od
rukovodstva - to samo nekima u rukovodstvu nije jasno. Mitinzi su reagovanjc
javnosti. Radni ljudi i građani zaslužuju priznanje za dosadašnju tolerantnost i
strpljenje. Ako se zato zabrani okupljanje Srba i Crnogoraca, onda mora neko
biti odgovoran. Javnost je, po njemu, razočarana sjednicom Centralnog komite­
ta jugoslavenskih komunista od 30. jula. Moraju se pozitivno ocijeniti održani
mitinzi i to eksplicitno saopštiti javnosti. Mitinzi su, tvrdio je, bili neminovni kao
najmiroljubivija varijanta reagovanja naroda - zato treba učesnicima mitinga
odati priznanje, jer su bili socijalistički usmjereni. Samo je usput spomenuo
"pojedinačne primjere zloupotreba" mitinga. Na mitinzima je, nastavio je
Milošević, veliko prisustvo komunista - tamo im je i mjesto, naša partija je nar­
odna. Razgovor o štampi - kojoj su u raspravi upućene kritike - smatrao je sekun­
darnim - riječ je, rekao je, o razlikama, o nama samim. Nije slučajno ulogu
štampe označio sekundarnom. Želio je da se izbjegne svaka ozbiljnija rasprava o
tom moćnom sredstvu uticaja u rukama politike rukovodstva Srbije.
O najavljenom mitingu u Beogradu tvrdio je da će to biti "miting bratstva
i jedinstva" koga će organizovati Socijalistički savez radnog naroda.
Reagovao je i na redovno negativne stavove Predsjedništva SFRJ o mit­
inzima, i naše ponavljane zahtjeve da se sa tom praksom prekine. Rekao je:
"Predsjedništvo SFRJ mora prvo da osigura bezbjednost građana, pa da onda
kaže da se zabranjuju okupljanja".
Ovog puta Slobodan Milošević je, ustvari, sasvim otvoreno kazao ko i
zašto organizuje mitinge.
Prenoseći Predsjedništvu partije stavove državnog vrha rekao sam da mi
ocjenjujemo da se ukupna politička situacija rapidno pogoršava, odnosi u
zemlji zaoštravaju, ocjene koje smo donijeli ne respektuju, zauzeti stavovi ne
izvršavaju. Prenio sam ocjenu Predsjedništva države da, ustvari, nikada nije
bilo većeg nezadovoljstva rukovođenjem zemljom. Nikada nije zabilježena
veća zabrinutost običnih ljudi za zemlju i njenu sutrašnjicu. Nezadovoljstvo
je već bilo toliko da su ljudi spremni aplaudirati svakome ko hoće da mijenja
stanje i rukovodstva - nije se pri tome pitalo kuda i čemu smjeraju takve
promjene. Na platformi kritike i napada na rukovodstva već su se mogle
okupiti, i okupljale su se, desetine hiljada ljudi. Rukovodstva su se na mnogo
mjesta pokazala, doista, nedoraslim situaciji i neodgovornim prema vlastitim
obavezama i dužnostima.
2 0 4 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

U neodložnoj i kompleksnoj privrednoj reformi vidili smo stajanje na put


izlaženja iz privredne krize i smirivanja socijalnih i političkih tenzija - u
suprotnom suočićemo se sa ulaskom u vanredne prilike17.
Posebno sam ponovo skrenuo pažnju na krajnje negativnu ulogu pomenu-
tog dijela beogradske štampe. U člancima i napisima pojedinih glasila stvara­
no je neraspoloženje i mržnja prema pojedinim sredinama i pojedinim ličnos­
tima iz tih sredina. Pošto smo višenacionalna zajednica, rekao sam, uvijek je
mala distanca od neraspoloženja koje se stvara prema jednoj sredini do tog da
to neraspoloženje izazove nacionalistička osjećanja prema ljudima te sredine,
pa i nacionalističke sukobe. Upozorio sam da je kod nas već u upotrebi ter­
min "verbalni građanski rat" koji se uistinu i vodi18.
Na ovoj sjednici ukrštavale su se kritičke riječi o višestranoj šteti koju
nanose organizovani mitinzi u režiji jedne radikalističke i populističke poli­
tike. Ja sam ponovio ocjene državnog vrha da su mitinzi učinili situaciju samo
težom i složenijom, sa velikim opasnostima. Rekao sam: "Nastavi li se ova
praksa, mi u Predsjedništvu SFRJ se ozbiljno bojimo da će doći do teških
incidenata i do krvoprolića. Pred pitanjem smo kako to spriječiti? Očigledno
je da će politički mitinzi da se nastave, ako se nastavi političko nejedinstvo za
ovim stolom".
Predsjedavajući Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvar, u dužoj i veoma
kritički intoniranoj diskusiji, ukazao je da se nikada jasnije nego sada u
Savezu komunista Jugoslavije ne poštuje princip demokratskog centralizma.
Narod se nikada nije samoorganizovao, pa ni sada - rekao je Šuvar. To orga-
nizuju snage izvan sistema.
Milan Kučan je veoma određeno prenio slovenački stav o eventualnoj
namjeri organizatora "događanja naroda" da sličan miting organizuju u
Sloveniji. Ako dode do toga, rekao je, domaćin je domaćin, gost je gost -
nikakve nacionalističke parole i zagovaranje mijenjanja nacionalnih odnosa u
Jugoslaviji slovenačko rukovodstvo neće dopustiti. U tome je bio odlučan.
Vidoje Žarković je u kritici bio sasvim određen. Ponudio je program akci­
je za zaustavljanje krajnje negativnog razvoja, što je i uticalo na odluku da se
pripremi i ponudi akcioni program za sjednicu Centralnog komiteta Saveza
komunista Jugoslavije.
17 U izlaganju povodom loga doslovno sam rekao: "Ako se ne budemo brzo dogovorili i neke stvari
zaustavili, a stali na stazu trajnog izlaska iz krize kompleksnom privrednom reformom, kao
osnovom na kojoj ćemo moći mnoge društvene probleme i političke neprilike lakše da rješavamo,
ako se brzo oko toga ne dogovorimo, ja to sasvim odgovorno kažem, da ćemo vrtoglavo brzo ulaz­
iti u vanredne prilike u zemlji, koje ćemo morati takvim i proglasiti. Odnosno, one će se same
"proglasiti", bez obzira da li to neki organ učinio ili ne. Mislim da bi to bilo najtragičnije, jer u
takvim prilikama vi znate da se moraju poduzeli mjere koje samo mogu čitav naš napor, sve velike
tekovine, svu demokratsku svijest i praksu kakva god da je (a ona se dugo razvijala), dovesti u
pitanje".
18 U diskusiji sam rekao: "Vidite d a je već u javnoj terminologiji kod nas u zemlji u upotrebi termin
"verbalni građanski rat", koji se faktički odvija i vodi. Taj termin nije niko izmislio - pogledajte
svaki dan novine i časopise pa ćete vidjeti da se to dogada. Vidjeli ste, takode, da vrlo ozbiljne
strane agencije i strani listovi postavljaju pitanje: ne nalazi li se Jugoslavija pred početkom
građanskog rata?"
---------------------------------MJESECI DESTABILIZQVANJA JUGOSLAVIJE 1205

Čitava rasprava na ovom forumu mogla bi se okarakterisati osudom, ovaj


puta direktnom ili manje direktnom, pritisaka i sile koje rukovodstvo Srbije
nameće kao metod političke borbe.
Koncem augusta i početkom septembra rukovodstva Saveza komunista u
republikama i pokrajinama su na svojim sastancima, manje ili više određeno,
izrazila svoj negativan odnos prema mitinzima takvog usmjerenja i takvih cil­
jeva. Nedvosmislenu osudu izrazila su rukovodstva Bosne i Hercegovine,
Hrvatske, Vojvodine i Kosova, nešto blaža ocjena došla je iz Slovenije, a kom­
promisna iz Crne Gore. Rukovodstvo Makedonije se nije oglasilo. Izuzetak je
bilo, naravno, rukovodstvo Srbije. U opširnom dokumentu, poslanom parti­
jskom Predsjedništvu Jugoslavije, oba predsjedništva Srbije (državno i parti­
jsko) nisu se samo pravdala ili branila - još otvorenije su podržavala "mitinge
solidarnosti . Pripisivala su im najprogresivniji značaj. Odgovoreno je iz srbi­
janskog vrha upravo na način kako je Slobodan Milošević učinio na sastanku
partijskog Predsjedništva 30. avgusta 1988. godine. Šta je takvim stavovima
sve podsticano govori činjenica d aje poslije toga kosovski Odbor za proteste
i solidarnost čak javno zatražio da se smijeni čitavo rukovodstvo Kosova, ras­
pusti Savez komunista te pokrajine i raspuste svi pokrajinski organi, dakle, da
se potpuno ukine autonomija Kosova.
Pred nas se uvijek, pa i u toj situaciji, postavljalo pitanje šta Predsjedništvo
SFRJ može učiniti. Dogovorili smo se da sa svojim ocjenama i stavovima o
stanju u zemlji istupimo pred Skupštinom SFRJ u oktobru19, da nastavimo
razgovore sa rukovodstvima republika i pokrajina i zatražili smo od Saveznog
savjeta za zaštitu ustavnog poretka da razmotri bezbjednosnu situaciju i
pokuša osigurati koordinirano angažovanje službi bezbjednosti u praćenju
djelovanja, namjera i povezanosti svih onih koji organizuju mitinge sa
rušilačkom i razbijačkom orijentacijom.
Smatrao sam da o stanju, koje se stalno pogoršavalo, moram javno istupi­
ti i obavijestiti javnost o našim ocjenama. To sam i učinio u jednom augus-
tovskom javnom istupanju20.

Pokrajine u kliještima
rukovodstva Srbije

Stanje u odnosima dvije pokrajine, Kosova i Vojvodine, i rukovodstva


Srbije, bilo je, na određen način, barometar ukupne krize u zemlji. Pokrajine
su bile prva meta i poligon "antibirokratske revolucije . One su prve, po kon-

19 Događaji su nas preduhitrili - umjesto obraćanja Skupštini obratili smo se, u oktobru, javnosti.
20 Odabrao sam radnički centar Vareš u Bosni. U javnom istupu tamo sam rekao: "Pogledajte koliko
se energije troši na negativno politiziranje pojedinih događaja i razlika, koliko je birokratskih
sudara, koliko je uskosti, koliko u odnosu između pojedinih rukovodstava čak ima, rekao bih. i
takvog birokratskog samozaboravljanja koje ide do osvete jednih drugima: ko će kome više
napakostiti; koliko je pojava koje nas razjedinjavaju, a na štetu stabilnosti 'jedinstva zemlje Tu
se pokazuje i nezrelost i neodgovornost pojedinih rukovodstava ili pojedinih ljudi u rukovodstvi­
ma, koji su se ili zaboravili ili su u rukovodstva zalutali. Ako su zalutali, onda smo sv, knv, što
su došli u njih".
2 0 6 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

ceptu srpskog rukovodstva, trebale da, pod naletom mitingaških pohoda,


polože oružje i promjenom rukovodstva prihvate podređivanje pokrajinske
političke autonomnosti rukovodstvu Republike Srbije.
Odnosi Srbija - dvije pokrajine postali su, objektivno, bure baruta u toj fazi
jugoslavenske krize. Kosovo i Vojvodina našli su se, zapravo, u kliještima
radikalističke koncepcije srpskog rukovodstva.
Najprije smo 18. jula 1988. godine u državnom Predsjedništvu održali sas­
tanak sa rukovodstvom Kosova, gdje su, uz učešće čelnih ličnosti iz te pokra­
jine, uzela učešće i dva predsjednika (državnog i partijskog) iz Srbije - Petar
Gračanin i Slobodan Milošević. Cilj razgovora u početku smo precizirali:
Koji je to put principijelnog djelovanja da se situacija smiruje, da se proble­
mi rješavaju, da se stanje popravlja? Koje su mogućnosti radikalnijih mjera i
zahvata da se zaustavi iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova; poveća ukup­
na sigurnost svih građana na Kosovu; da se zaustavi tragičan proces
nacionalnog podvajanja koje je već dovelo i do podvojenosti u Savezu komu­
nista i organima vlasti?
Bila je riječ o skali veoma delikatnih i kompleksnih pitanja u to politički i
društveno uzavrelo vrijeme.
Razgovor je pokazao, nažalost, da su razlike između rukovodstva Srbije i
Kosova u ocjenama stanja i pravaca političkog rješavanja i djelovanja gotovo
nepremostive. Nije bilo teško zaključiti da je do nekog dogovora i jedinstva
akcije gotovo nemoguće doći. Bili smo svjedoci razlika i medu samim
rukovodiocima Kosova - medu Albancima i Srbima. I ono o čemu se u raz­
govoru postigla saglasnost više je bilo verbalno suglasje, neka vrsta obzira
prema Predsjedništvu države, nego uvjerenje i riješenost da se tako i postupa.
Ponovili smo, sa naše strane, ko zna već po koji put, iste ocjene i apele.
Iznoseći stav državnog vrha, rekao sam daje medu njima samim nepovjeren­
je duboko i da pred tim tragičnim faktom ne smiju zatvarati oči ni oni sami,
ni rukovodstvo zemlje. Posljedice takvih nezdravih odnosa podrazumijevaju
odgovornost njih samih - i u Pokrajini, i u Republici. Takvu odgovornost,
rekao sam, ne može da snosi niko drugi mimo njih - ni oni koji su bili prethod­
na rukovodstva; niti oni koji će sutra doći. "Za ono što se događa sada u
odnosima između vas odgovornost snosite vi".
Predsjedništvo, čiji sam stav prenosio, bilo je posebno zabrinuto
tragičnošću rascjepa na nacionalnoj osnovi u Savezu komunista Srbije i
Savezu komunista Kosova. Zato smo najviše insistirali na pitanju: kako zaus­
taviti nacionalno podvajanje i, kao posljedicu toga, zaustaviti iseljavanje iz te
pokrajine?
Insistirali smo na potrebi stalnog i strpljivog dogovaranja dok se ne
postigne saglasnost o ustavnim promjenama. Nužno je tražiti prihvatljiva
rješenja, a ne politizirati razlike. Spomenuli smo tri primjera - odbranu, bezb-
jednost i sudstvo. Nijedno od ova tri delikatna i važna područja ne mogu val­
jano djelovati, niti počivati na nejedinstvu; u atmosferi podvojenosti i nepov­
jerenja. Na subjektivizmu i raznim pritiscima nije moguće postizati političke
i demokratske ciljeve. Zato se dolasci sa Kosova u Beograd i druge gradove,
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 207

kao>dolasci »raznih sredina na Kosovo - ponovio sam na? raniji stav - mora­
ju spnjeut, prije svega političkim djelovanjem. Ako se io ne uradi, upozorio
sam. Stoje pokazao i dolazak u Novi Sad - igramo se vatrom i ne znamo š.a
ćemo poznjeti .
Sastanak je zapravo, protekao u ponavljanju različitih stavova oba
rukovodstva - bez oštrih polemika. Stvarne rasprave nije bilo. Nije bilo ni
oponiranja ocjenama i zahtjevima koje sam u ime vrha države prenio.
Rukovodstvo sa Kosova suglasilo se sa onim što smo kritički iznosili i zahti­
jevah - rukovodioci Srbije su na to mudro ćutali. U cjelini, bio je to blijed i
beskrvan odgovor rukovodstava Srbije i Kosova na dramatičnu krizu koja je
potresala zemlju.
Krajem augusta 1988. godine, predsjednica Pokrajinskog komiteta Saveza
komunista Kosova, Kaćuša Jašari i predsjednik pokrajinskog Predsjedništva,
Remzi Koljgeci, tražili su sastanak sa predsjednicima dva savezna predsjed­
ništva. Željeli su da nas obavijeste o situaciji na Kosovu i o odnosima sa
rukovodstvom Srbije.
Bio je to, po mnogo čemu, ilustrativan primjer opšteg stanja na relacijama
Srbija - Kosovo.
Koljgeci nas je informisao da pitanja koja su pokrenuta u razgovorima u
Predsjedništvu države 18. jula i dalje ostaju otvorena. Pokrajinsko rukovodst­
vo je dalo konkretne prijedloge šta činiti kada je riječ o ustavnim promjena­
ma u Srbiji, ali je rukovodstvo Srbije odgovorilo - ćutanjem. Predlagali su i
razgovore rukovodstava Pokrajine i Republike, ali i tu ih je čekala nesprem­
nost.
Kaćuša Jašari (sto je bilo posebno upečatljivo, pa i tragično), kao gotovo
krajnju želju kosovskog rukovodstva istakla nam je d aje "važno da nas dru­
govi u Centralnom komitetu Srbije saslušaju". Požalila se kako se njima može
reći sve, ali se ne prima jednako ono što oni kažu. Ni minimum ravnopravnog
dijaloga, dakle, nije se mogao obezbijediti između dva rukovodstva.
Petar Gračanin i Slobodan Milošević još jednom nisu održali riječ datu 18.
jula 1988. godine. Ponovili su još jednom taktiku dvostruke igre.
Kosovskim rukovodiocima Stipe Šuvar i ja smo dali podršku. Ukazali smo
im koliko kosovska situacija opterećuje ukupno stanje u zemlji. U tom pogle­
du, rekli smo im, već u zemlji postoji neraspoloženje prema Kosovu u cjelini.
Izlazak smo vidjeli u najširoj političkoj akciji u svim kosovskim sredinama.
Savjetovali smo im da na sjednice predsjedništava Kosova pozivaju
Slobodana Miloševića i Petra Gračanina. Posebno smo insistirali da Albanci,
takode, budu učesnici zborova na Kosovu - izbjegla bi se time jednonacional-
nost i jednosmjemost ovakvih skupova. Stipe Suvar je savjetovao Jašari i
Koljgeciju da "istjeraju na čistinu Slobodana Miloševića - na sve njegove
zahtjeve i prigovore treba da daju konkretne prijedloge. Samo na taj način,
rekao je, biće dovođen u situaciju da se izjasni šta, ustvari, želi od kosovskog
rukovodstva.
Kosovski rukovodioci su nas obavijestili da Slobodan Milošević, koji tako
često govori o Kosovu, ovu pokrajinu nije posjetio punu godinu dana.
2 0 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Sličan sastanak imali smo 1. septembra 1988. godine sa rukovodstvom


Vojvodine. Uz čelne ličnosti organa vlasti i društvenih i političkih organizaci­
ja ove pokrajine, i ovom skupu prisustvovali su rukovodioci Srbije - Petar
Gračanin i Slobodan Milošević.
I ovom prilikom u uvodu sam, prenoseći stavove državnog vrha, ponovio
ocjene izrečene u susretu sa rukovodstvom Kosova, posebno o odnosima u
Srbiji i njihovom pogubnom uticaju na odnose u Jugoslaviji u cjelini.
Normalno je da se zbog toga u čitavoj zemlji postavlja pitanje zastoje to tako,
zbog čega se gubi iz vida koliko to narušava stabilnost, međunacionalne
odnose, bezbjednost u Jugoslaviji. Nisam propustio da naglasim i vlastito
osjećanje da se u njihovim odnosima javljaju i neki elementi osvetoljubivosti.
Predsjednik Predsjedništva Vojvodine, Nandor Major, ocijenio je da su
razorni pohodi koji se organizuju po ovoj pokrajini. Posljedica je naglo
opadanje ugleda svih ustavnih institucija u Vojvodini. Republičko rukovod­
stvo je podržalo pohode u Vojvodini na kojima je slavljena njegova politika,
a u isti mah napadano pokrajinsko rukovodstvo. Korišćeni su svi vansis-
temski putevi pritisaka na Vojvodinu od strane rukovodstva Srbije.
Etiketiraju se vojvođanski rukovodioci i od strane nekih najistaknutijih
rukovodilaca Srbije. Ne radi se o sukobu rukovodstava, naglasio je Major -
riječ je o sukobu politika. Stanje posljednjih godina se pogoršalo -
euforičnost je počela Osmom sjednicom Centralnog komiteta Saveza komu­
nista Srbije21. Traže da se prestane sa tom politikom i da se problemi
rješavaju u institucijama.
Predsjednik partijskog Predsjedništva Vojvodine, Milovan Šogorov, takode
je iznio da se situacija u Vojvodini rapidno pogoršava. Negativna politizacija,
rekao je, ušla je u preduzeća, u mjesne zajednice, staračke domove, medu
djecu, na ulicu. Citirao je zapaljive naslove u beogradskim listovima, poseb­
no "Politici". "Zavladali su besperspektivnost, strah, zaziranje i nacionalno
nepovjerenje. Prozivke, moralne i političke diskvalifikacije, stvaraju tešku
atmosferu, ogromno je međusobno nepovjerenje". Mitinzi su i sredstvo i
uzrok novih i daleko težih podjela u zemlji; poremetili su međunacionalne
odnose - stvaraju se i djeluju paralelne organizacije, kao što su odbori za orga-
nizovanje mitinga. Mitinzi, napadi u štampi, kampanja protiv Vojvodine - sve
to, zaključio je Šogorov, ima za cilj da se pokrajinama uskrati status konsti­
tutivnog faktora u Federaciji.
Sličan ton u ocjenama i stavovima iznijeli su i drugi rukovodioci iz
Vojvodine.

21 Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije održana je u septembru 1987.
godine. Na njoj je došlo do sukoba između dvije linije u rukovodstvu Srbije - umjerenije koju je
zastupao dio partijskog rukovodstva Republike i Gradskog komiteta beogradskih komunista, i -
kako će se kasnije pokazati - nacionalističke, velikosrpske i čvrstorukaške koju je personificirao
Slobodan Milošević. To je istovremeno bila borba za vlast S. Miloševića koji je na toj sjednici
rušio svog najbližeg prijatelja, koji ga je godinama protežirao - Ivana Stambolića. Milošević je
posebno koristio situaciju na Kosovu za raspaljivanje srpskog nacionalizma i upravo na talasima
takve nacionalističke euforije učvrstio je ličnu vlast i otvorio politički prostor za, kako je već
rečeno, ostvarivanje ciljeva Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti.
—MJESECI d e s t a b il iz o v a n j a JUGOSLAVIJR1209

porem ećenog u n ^ o g m fe n im tm v n h n о Љ о н т У Г згм Г зр о ^ о к о Ü'tava

promjenama Ustava, ah bez uspjeha, jer nije bilo dovoljno volje d aše izvrte
promjene. Rasprave o amandmanima su poćele bez tolerancije morala i d o t
tojanstva. Za m tfnge je rekao da "nismo za zborove, ali čim ima okupljani
upozono je nešto ruje u redu - postoje problemi," pa »treba ra z g o v a ra te
dšbro plaćenim e ° kUP'JanJa Vidi° je u ruk“ ™ds.vima, "legalno izbranim i
Slobodan Milosevic je najprije pozdravio organizovanje ovako otvorenog
razgovora ali i dodao da naše probleme možemo rešavati samo mi u Srbiji"
Republičkom rukovodstvu je, rekao je, sada priznata samo nadležnost krivca
za probleme u pokrajini. I on je rekao da "nismo za okupljanje" i da mitinge
treba obustaviti, ali, ponovio je riječi Gračanina, "kad do njih dode moramo
biti sa ljudima". Napravljene su greške prilikom dolaska "mitingaša" u Novi
Sad insistiranjem vojvođanskog rukovodstva da su u svemu bili u pravu. U
realnom životu, po Miloševiću, nije moguće reći da nisu prihvatljivi mitinzi -
nije prihvatljiva ni inflacija, ni redovi za "narodni hljeb", ni silovanja na
Kosovu, a ipak sve se to događa. Spomenuo je "erupciju nezadovoljstva i
talas revolta zbog objavljivanja sadržaja zatvorene sjednice Pokrajinskog
komiteta Saveza komunista Vojvodine. Tvrdio je da niko iz rukovodstva
Srbije nije izrekao nijednu ličnu diskvalifikaciju.
Slobodan Milošević ni ovoga puta nije ništa predlagao, niti je, u pogledu
budućih odnosa, bilo šta obećavao.
Bilo je ovo prvi put da su Gračanin i Milošević rekli da, navodno, nisu za
masovna okupljanja i da ih treba zaustaviti. Njihove ocjene, pa i odbrana
takvih okupljanja, i izbjegavanje bilo kakvih obećanja i obaveza, s razlogom
su upućivali na zaključak da će se, pogotovo u Vojvodini, "događanje naroda"
nastaviti22.
Lazar Mojsov je sugerisao da se postupi tako kako majstori postupaju kad
se pregrije kotao - otvaranje ventila, hlađenje i popravak. Josip Vrhovec je
ukazao na prozivke ličnosti na mitinzima koje su pozivi na linč. Rekao je da
se u takvom mitingašenju gomilaju elementi "kineske kulturne revolucije".
Upozorio je da super sile smiruju žarišta i one će jednog dana zajedno raz­
matrati kako smiriti naše žarište. Nikola Ljubičić je rekao da nismo svjesni
opasnosti po zemlju pa se zato ne ponašamo kako treba.
Zaključujući ovaj razgovor sublimirao sam ocjene i stavove državnog
vrha. Postavili smo četiri zahtjeva: da se obavi dogovor o ustavnim promje­
nama koje su trenutno glavna prepreka povjerenju i jedinstvu akcije; da se

22 U septembru i prvih dana oktobra skoro da nije bilo većeg mjesta u Srbiji u kome nisu držani "mit­
inzi istine”. Beogradska štampa se nadmetala u preuveličavanju broja učesnika tih mitinga. I u reg-
istrovanju svih parola - tako su izvještači "Politike" iz Kruševca izbrojali 220 parola (!?). Svi su
imali isti sadržaj, isti cilj: radikalizacija raspoloženja, veličanje Miloševića, nacionalističke boje i
poruke, antialbansku mržnju.
210 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

sastanu rukovodstva Srbije i Vojvodine i da se o razlikama u konstruktivnoj


atmosferi počne razgovarati i razjašnjavati; da se izvrši uticaj na štampu "da
ne pali vatru, a pali je strašno" i, najzad, da se ukupna akcija i politika okrenu
ključnom pitanju - privrednoj reformi.
O mitinzima ponovili smo svoj poznati stav. Pošto je Milošević ovoga puta
tvrdio da ih oni ne organizuju, ponovio sam naš zahtjev da se zaustavi propa­
giranje mitinga u štampi, jer je bilo evidentno da su tome sredstva informisan-
ja suorganizator, a jedan broj novinara čak i direktni organizator "događanja
naroda".
Naveo sam primjer iz prethodnog dana kada je beogradski dnevnik
"Politika" popularisao zakazivanje mitinga u bosanskom gradu Jajce. Citirao
sam u cijelosti telegram koji je kosovski Odbor za mitinge uputio u Jajce23.
Razgovor o kome je riječ bio je posljednji pokušaj da se spriječi udar
rukovodstva Srbije na organe Vojvodine. Iz Miloševićevog izlaganja na ovom
skupu moglo se jasno nazrijeti da će mitinzi u ovoj pokrajini biti i dalje sred­
stvo pritiska na rukovodstvo Vojvodine - sve dok se umjesto njega, pritiskom
i ucjenama, ne dovede na vlast poslušna garnitura po mjerama i željama
republičkog rukovodstva u Beogradu.
Bilo nam je, isto tako, jasno da vojvodansko rukovodstvo nema široko
uporište u javnosti, pa ni realnih mogućnosti da se snažnije odupre sve
grubljim pritiscima, jer se zatvorilo u sebe i odvojilo od sopstvene baze.
To je olakšavalo posao Slobodanu Miloševiću.

Pokušaji da se zaustavi klizanje


u van red ne prilike

Između onoga šta je u toku "dugog vrućeg ljeta" rukovodstvo zemlje


ocjenjivalo i zahtijevalo od republičkih i pokrajinskih rukovodstava i onoga
šta se u političkom, društvenom i ekonomskom životu Jugoslavije dešavalo -
bio je još veći i dramatičniji raskorak. Negativni događaji sve su ubrzanije
uzimali zamah - sve je više odsustvovala spremnost i jedinstvenost odgov­
ornih faktora da u praksi zaustave i spriječe eskalaciju nestabilnosti.
Napravili smo u državnom vrhu ponovo napor da zaustavimo opasno
klizanje zemlje u vanredne prilike.
Sazvali smo 14. septembra 1988. godine proširenu sjednicu Predsjedništva
države u istom sastavu u kome je održana ona od 11. jula. Željeli smo da

23 U telegramu upućenom sa Kosova u Jajce kaže se d aje Odbor za organizovanje protestnih skupo­
va odlučio da se 10. septembra 1988. godine u 12 sati u Jajcu održi miting solidarnosti sa Srbima
i Crnogorcim a na Kosovu. Miting je, po ovom telegramu, trebalo da organizuje organizacija par­
tizanskih veterana u tom gradu (SUBNOR). Bio je to i po tonu i po sadržaju diktat oslonjen na
prethodno organizovane grupe u Jajcu i okolnim mjestima.
Kasnije su organi bezbjednosli otkrili d a je postojala namjera (utvrđenoje i ko je to namjeravao i
ko je to trebalo da izvede) da se medu učesnike mitinga baci ručna bomba i da se posljedice tog
terorističkog čina iskoriste za masovne proteste i akcije "mitingaša". Može se pretpostaviti koliki
bi i kakav bi to bio tragičan obračun u jednoj višenacionalnoj sredini. Miting je spriječen zah­
valjujući odlučnosti rukovodstva Bosne i Hercegovine.
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 211

utvrdimo sudbinu tada usvojenih ocjena i stavova. Svemu tome željeli smo da
dodamo najaktuelmje procjene jugoslovenske drame
Izrečene su, tom prilikom, teške ocjene i do kraja ozbiljna upozorenja.
Naše ocjene su bile da su integritet i jedinstvo zemlje ugroženi više nego
ikada poslije rata. Bila je riječ, rekli smo u našoj ocjeni, o najtežoj političkoj
кгш poshje rata sa veoma teškim posljedicama za naš međunarodni položaj.
Istok i Zapad govorili su o nama istim jezikom - njihove ocjene su bile sve
gore. Ocjenjivali smo, isto tako, da je gotovo u svim dijelovima zemlje u
porastu organizovano nacionalističko djelovanje snaga koje pozivaju na
nacionalnu homogenizaciju i okupljanje. U takvim pozivima sve je prisutniji
šovinizam. Sada se već na sceni javljaju poražene u ratu fašističke snage -
upravo takvi protagonisti, na obnovljenoj nacionalističkoj platformi, otvoreno
traže ukidanje federativnog uređenja, zagovaraju konfederalizam ili birokrats­
ki centralizam, lansiraju teze o ugroženosti ovog ili onog naroda ili narodnosti
i time podstiču nacionalističke, hegemonističke i separatističke tendencije.
U tom kontekstu spomenuli smo težinu i rizičnost nesređenih odnosa
između rukovodstava Srbije i pokrajina, koji se i dalje pogoršavaju i na taj
način najdirektnije utiču na ukupno stanje u zemlji. Iznoseći stavove državnog
vrha, dodao sam lični utisak da "jaz medu njima nije bio nikada tako dubok
kao sada - nepovjerenje toliko nadvladava ili, da kažem, hara tim odnosima,
daje pitanje da li se sve to zaustavlja samo na nepovjerenju i netrpeljivosti ili
ide dalje".
U saopštenju za javnost, bez mnogo okolišanja, upoznali smo građane
zemlje o našim ocjenama i stavovima kada je riječ o najhitnijim izvorištima
ukupne jugoslavenske drame. Saopštili smo javnosti da smo kod rukovodsta­
va Srbije, Vojvodine i Kosova insistirali da se zaustave javne konfrontacije i
sukobi i da zajednički i dogovorno predlože ustavna rješenja24.
Na samoj sjednici konstatovali smo da "u vazduhu visi sukob između
Srbije i Hrvatske, jer je toliko naboja u javnom i propagandnom ratovanju da
to ne može a da ne izazove ozbiljne poremećaje u odnosima između te dvije
republike". Ni situaciju u Sloveniji nismo vidjeli poboljšanom.
Uz razumijevanje da se, doista, stvorilo široko neraspoloženje u narodu
zbog toga što se ništa ne mijenja nabolje, ponovo smo ukazali da mitinzi,
imajući u vidu ko ih i zašto organizuje, zloupotrebljavaju takva
neraspoloženja naroda. Mojim uvodnim izlaganjem državni vrh je ocijenio da
su mitinzi "traženje jednoobraznosti mišljenja svih, ali ne na strateškim
opredjeljenjima koja smo utvrdili, nego na trenutnim interesima u pojedinim
sredinama. U tome ima dosta elemenata negativne politizacije i razaranja sis­
tema". Stvara se atmosfera euforičnosti u kojoj se populariše i često jednos­
trano ističe samo ono što su neki ultraradikalni zahtjevi, optužbe, klevetanja,
prozivanja ljudi do zahtjeva za linčom, za suđenjem; stvara se atmosfera stra­
24 Od početka ovih rasprava o ustavnim promjenama u Srbiji postojale su razlike između rukovodst­
va Srbije koje je težilo da promjene reduciraju autonomna prava pokrajina i pokrajinskih rukovod­
stava koja nisu predlagala promjene - težila su da sačuvaju položaj konstitutivnog faktora
Federacije stečen Ustavom Jugoslavije iz 1974. godine i da se, u što većoj mjeri, direktno vežu za
organe Federacije. Ovakve razlike pretvorile su se u teške javne svađe i sukobe.
212 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

ha koja djeluje i na organe i na pojedince da se uzdržavaju od svega čemu bi


neko nešto mogao da prigovori. Pozvao sam, iznoseći ove stavove, prisutne da
"govorimo otvoreno da se stvorila neka atmosfera, u kojoj je veliki rizik reći
da to ne može da radi kosovski odbor za mitinge, jer odmah ide "artiljerija"
na onoga ko to kaže; stvorila se atmosfera da se ne može kazati da nekakav
samozvani odbor za ljudska prava ne može biti paralelni organ vlasti".
Prozivke, klevetanja i optužbe već su pokazale svoj efekat kad je u pitan­
ju dignitet i status nekih najviših čelnika državnog rukovodstva. Učesnicima
sjednice saopštili smo da se prvi put poslije rata trojica najviših funkcionera,
tri člana Predsjedništva države, Stane Dolanc, Josip Vrhovec i Sinan Hasani,
ne osjećaju bezbjednim u Beogradu, zbog toga što su stalno javno napadani i
izloženi prijetnjama. Nisu bezbjedni da normalno obavljaju svoje funkcije u
samom vrhu države. Dvojica od njih (Dolanc i Vrhovec), saopštili smo prisut­
nima, razmišljaju da se obrate parlamentima svojih republika i izlože svoju
apsurdnu situaciju.
Prošireni sastav sjednice državnog vrha obavijestili smo takode da
Predsjedništvu sa više strana stižu pitanja građana i raznih organa i instituci­
ja: Zašto državni vrh ne reaguje odlučnije? Šta namjerava učiniti? Da li
Predsjedništvo cijeni da se može ovakav razvoj situacije držati pod kontrolom
ili će do kraja izmaći kontroli? Da li će državni vrh, ako se stvari budu razvi­
jale ovako kako teku, ići na vanredne prilike? Šta nas u tom slučaju očekuje?
Rekao sam, komentarišući ovakva pitanja, da je "svako od nas u
Predsjedništvu i lično uznemiren i da je na pitanje šta mi radimo i šta ćemo
raditi doista teško odgovoriti". Pokušavali smo, rekao sam, čitav niz stvari, a
ishod nije bio ni željeni, ni onakav kakav je potreban.
Tražio sam da zajedno utvrdimo šta ćemo konkretno činiti, ali zaista jedin­
stveno i sa zajedničkom odgovornošću. O svim bitnim ocjenama, stavovima i
zahtjevima ove sjednice obavijestili smo, u do tada neuobičajeno opširnom i
sasvim konkretnom saopštenju, jugoslavensku javnost.
Novi mitinzi i sve ono što ih je, kao negativan politički, socijalni i psiho­
loški dekor pratilo, i pored svih naših napora, nisu prestajali. Postajali su,
naprotiv, brojniji, žešći i isključiviji.
Odlučili smo zato da ponovo, 27. septembra 1988. godine, razgovaramo sa
čelnim ličnostima rukovodstva Srbije - Petrom Gračaninom i Slobodanom
Miloševićem. Sa njima smo po odluci Predsjedništva razgovarali Stane
Dolanc, Nikola Ljubičić i ja.
Prezentirao sam naše ocjene o stanju u zemlji i posebno Srbiji koje smo
utvrdili na sjednici 14. septembra. Ponovio sam argumente državnog vrha
koje su i Petar Gračanin, i Slobodan Milošević, i cjelokupno rukovodstvo
Srbije toliko puta čuli u toku posljednjih mjeseci. Ponovio sam naš negativan
stav prema mitinzima, kao permanentnim izvorištima nestabilnosti u zemlji i
zabrinutosti građana Jugoslavije. Pitao sam direktno rukovodioce Srbije: kuda
vodi dalje organizovanje mitinga u drugim republikama i pokrajinama.
Nesporno je da ilegalni emisari i odbori organizuju zborove u drugim repub­
likama. Osudili smo praksu prozivanja i optuživanja ličnosti na mitinzima.
---------------------------------MJESECI DESTABIUZOVANJA JUGOSLAVIJE [213

Rekli smo da kritika prošlog perioda, Ustava iz 1974. godine, kakva se vrši u
Srbiji predstavlja, objektivno, kritiku Titovog perioda. Pitali smo šta znači to ,
sto je u Srbiji počelo zagovaranje vanrednog kongresa Saveza komunista i
vanredmh izbora?
Upozorili smo da se stvara klima vanrednog stanja i da se mora misliti
kakve bi, u tom slučaju, bile konsekvence za Jugoslaviju. Postavili smo im
pitanje da li vode računa o odjeku i reagovanjima u drugim republikama svega
što se događa ili poduzima u Srbiji i iz Srbije i ukazali da treba poštovati
reakcije iz drugih sredina, jer to zadire u princip ravnopravnosti. A isto tako i
o odjecima u inostranstvu gdje narasta uvjerenje da smo pred građanskim
ratom.
Stane Dolanc je, pored ostalog, upozorio da su realna strahovanja od pro­
vokacija, incidenata pa i krvoprolića. U Sloveniji - rekao je - postoje mišljen­
ja da se ovdje samo mitinguje, a ne radi.
Čak je i general Nikola Ljubičić, član državnog Predsjedništva iz Srbije,
pod pritiskom ukupne atmosfere u našem Predsjedništvu, a vjerovatno i uz
prethodni dogovor sa Miloševićem o razumijevanju toga što će reći, iznio više
kritički intoniranih gledanja. Pitao je, između ostalog, kuda ide Jugoslavija?
Sta će biti sa ovom zemljom? Da li je to samo odgovornost državnog
Predsjedništva ili i svih ostalih? Ne izmiče li razvoj kontroli. Neshvatljivo je
kako se nedržavnički ponašamo. Rekao je da je Srbija najveća republika u
Federaciji, pa se s pravom "vaši postupci drugačije mjere"25. Govorio je o
nesamokritičnosti, o tome da se sve kritike upućuju na rukovodstvo
Federacije i si.
Bilo je vidljivo da se Slobodana Miloševića malo šta doimalo od onoga što
je rečeno. Iznio je samo nekoliko ocjena i stavova. Izrekao je najprije da je
situacija u Srbiji stabilna. Svjesni su, rekao je, interesa Jugoslavije. Po njemu
dva su pitanja ključna: ustavne promjene u Srbiji i Kosovo. Za ta dva pitanja
vezane su sve tenzije. Ako bi najavljena 17. sjednica Centralnog komiteta
Saveza komunista Jugoslavije dala odgovor na ta dva pitanja, rekao je
Milošević, rasteretila bi se situacija. Otpor razračunu sa, kako je rekao, kon­
trarevolucijom na Kosovu je u rukovodstvu Kosova. Plastično je to uporedio
sa generalštabnom vježbom, gdje za stolom zajedno sjede "plavi" i "crveni",
simulirajući bitku, a unaprijed znaju i njen tok i njen ishod. Odbio je teze o
masovnom nacionalističkom pokretu u Srbiji ("maspok") i neprijateljskim
25 General Nikola Ljubičić je bio 12 godina ministar odbrane Jugoslavije. Nakon napuštanja vojske,
1982. godine, izabran je za predsjednika Predsjedništva Srbije. Imao je veliki uticaj u vrhu Srbije.
Sa mnogima je u jednom vremenu paktirao, a u drugom ih rušio. Uživao je reputaciju vještog i
iskusnog u zakulisnim igrama. 1984. godine izabran je za člana Predsjedništva SFRJ iz Srbije. Bio
je prvi govornik na poznatoj Osmoj sjednici CK SK Srbije u čijoj je pripremi igrao ključnu ulogu
i svojim uticajem dao ton obračunu sa protivnicima S. Miloševića. U početku svoje apsolutne
vlasti Milošević je veoma mnogo držao do generala Ljubičića. Kasnije, na vrhuncu lične vlasti,
marginalizovao je njegovu takvu ulogu, ali ga je nastavio koristiti. Ljubičić je u Predsjedništvu
vješto slijedio interese politike vrha Srbije - ne grubo, ne isključivo, ponekad zbog atmosfere u
Predsjedništvu i sa nekom kritičkom primjedbom. U više mahova san. ostao pod utiskom da su
neke njegove kritičke reakcije na postupke iz Srbije bile dogovorene sa Miloševićem, a ponekad
da su izraz ličnog nezadovoljstva odnosom rukovodstva Srbije prema njemu u tom trenutku.
214 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

elementima na mitinzima, koji su, po njemu, marginalni. Ponovio je raniju


tezu o okupljanjima - narod je zreliji od rukovodstva; potcjenjuje se zrelost
naroda; u nekim dijelovima zemlje birokratizovana rukovodstva štite sebe i
pojedince. Jednom tvrdnjom demantovao je, tom prilikom, sve svoje ranije
tvrdnje kako su mitinzi spontano reagovanje naroda - sada je rekao da u Srbiji
nije organizovan nijedan zbor van organizacija Socijalističkog saveza (a u
ranijim razgovorima je tvrdio da su to spontana okupljanja i spontano reago­
vanje naroda). Završio je u svom stilu:
- Ne znam u kojoj je republici tako oštro razgraničenje sa nacionalistima
kao u Srbiji (?!).
Petar Gračanin u svom izlaganju bio je umjereniji.
I ovoga puta srpskom rukovodstvu uputili smo dosta indirektnih i direkt­
nih kritika i primjedbi. Mnogo toga smo zahtijevali i pitali - odgovore i
obećanja, nažalost, ni ovoga puta nismo dobili.
Stane Dolanc, u formi pitanja, spomenuo je da je situacija u Vojvodini
veoma teška.
Milošević i Gračanin nisu reagovali niti su uopšte pominjali situaciju u
Vojvodini, a za nekoliko dana uslijediće rušenje vojvođanskog rukovodst­
va.

Kako je srušeno vojvođansko rukovodstvo

Mjesec oktobar počeo je rušenjem rukovodstva Vojvodine.


Dobili smo više informacija, 4. oktobra 1988. godine, da se za sutradan, 5.
oktobra, organizuje veliki miting u Novom Sadu sa zahtjevom za ostavkama
rukovodstva te pokrajine.
Najprije je u Novi Sad pristigla velika grupa "mitingaša" iz Bačke Palanke.
Bila je to neka vrsta dobro organizovanog nukleusa kome su se počele
priključivati organizovane kolone učesnika "događanja naroda" sa raznih
strana. Masa je ubrzano narastala i počela da blokira zgradu pokrajinskih
organa. Najprije je izražen zahtjev da oba pokrajinska predsjedništva daju
ostavke, a potom je ultimatum proširen na odstupanje svih organa Vojvodine.
Zanimljivo je da Predsjedništvo države nije bilo o tome obaviješteno od
Predsjedništva Vojvodine. O burnom razvoju događaja u Novom Sadu 5.
oktobra, zapravo smo saznali iz informacija organa bezbjednosti u Federaciji
i putem radija.
Umjesto da je obrnuto, ja sam nazvao Nandora Majora, predsjednika
vojvođanskog Predsjedništva i tražio informacije. Slično je kasnije, po partijskoj
liniji i Stipe Suvar uspostavio vezu sa Milovanom Šogorovim u Novom Sadu.
Iz prvih razgovora imao sam utisak da vojvođansko rukovodstvo ne
vlada situacijom i da nemaju rješenja za izlazak iz dramatične situacije.
Nandor Major je naprosto ćutao, u nedoumici, kada sam ga o tome pitao.
Ostavio me je bez odgovora. Insistirao sam još direktnijim pitanjem: "Da li
ste potpuno ispustili stvari iz ruku i niste u stanju da išta učinite"? Ogovor
je bio potvrdan.
_____________________ MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 1215

U vise navrata, pod pritiskom dramatičnih vijesti koje su stizale iz


Novog Sada, razgovarao sam sa Slobodanom Miloševićem i Petrom
Gračaninom. Tražio sam, od prvih informacija koje smo primili, njihovu
intervenciju da zaustave miting sa takvim ciljevima i spriječe nasilje.
Zahtijevao sam da neko od njih, prije svih Milosevic, ili bar Gračanin, ode u
Novi Sad i smiri situaciju. Zahtjev nije ni odbijen, ni prihvaćen - odgovarali
su mi lakonski da situaciju prate i da će je "razmotriti". Nešto kasnije u mojoj
kancelariji okupio se gotovo čitav Savjet za zaštitu ustavnog poretka (S.
Šuvar, S. Dolanc, N. Ljubičić, B. Mikulić, V. Kadijević, D. Ćulafić).
Razmatrali smo modalitete izlaska iz nastale situacije u Novom Sadu - šta ko
treba da čini i kako da postupi.
Atmosfera na mitingu bila je doista užarena. Masa je prijetila da prodre
u zgradu pokrajinskih organa. Počelo je bacanje raznih predmeta na polici­
ju. Razbijani su prozori. A svaki pokušaj prodora u zgradu značio bi fizički
sudar i obračun sa policijom koja čuva zgradu. Željeli smo da se na svaki
način izbjegne upotreba sile. U jednom trenutku je predsjednik Sindikalnog
vijeća iz Bačke Palanke, Radovan Pankov, jedan od najistaknutijih organi­
zatora "događanja naroda" u Novom Sadu, želio da iz zgrade Pokrajinskog
komiteta stupi u telefonski kontakt sa Slobodanom Miloševićem. To mu je
omogućeno, ali u Beogradu "nisu mogli da nadu Miloševića". Zato sam
odmah, pošto sam primio informaciju o ovom detalju, našao Miloševića i
zatražio da primi vezu i da im poruči da se smire i raziđu, a da ih informiše
da će se održati sjednica partijskih predsjedništava Srbije i Vojvodine. To je
Milošević obećao i nije učinio. Išao je ovaj put do kraja da obori
vojvodansko rukovodstvo. I na ovom detalju očitovalo se da Milošević
jedno kaže, a drugo čini - i ova činjenica ilustrovala je još jednom njegov
moralni i politički habitus.
Zatražili smo da se što hitnije održi zajednička sjednica rukovodstava Srbije
i Vojvodine. Rukovodstvo Srbije ponudilo je da se iste večeri održi proširena
sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije uz učešće
Vojvodana, a ne zajednički sastanak dva organa. Vojvodani su predlagali da to
bude sutradan ujutro, da bi poslije podne održali sjednicu svog Pokrajinskog
komiteta. Nastala je trka sa vremenom. Užarena situacija u Novom Sadu mogla
je samo da donosi gore. Nazvao sam zato Nandora Majora i sugerisao da prih­
vate srpski prijedlog samo kad je riječ o terminu sastanka. Obećao je, ali je bilo
očito da su vojvodansko rukovodstvo "strasti mitingaša" blokirale i preticale.
Napetost se povećavala iz časa u čas. Po procjenama koje smo dobijali, u
"događanju naroda" u Novom Sadu masa je varirala - od 20.000 do 50.000
učesnika. Pred nama je bila informacija o telegramu Odbora za proteste sa
Kosova - najavili su svoj dolazak u Novi Sad sutradan. Nandor Major m ije dva
puta telefonski ponovio daje situacija toliko napeta da on smatra da neće proći
bez upotrebe sile. Ponovio je da smatraju daje situacija vanredna. Ocijenio sam
da je, doista, stanje toliko ozbiljno da je nužno odmah zakazati sjednicu
Predsjedništva države. Sjednica je sazvana u 22 sata uz učešće predsjednika
vlade i saveznih ministara za unutrašnje poslove i odbranu.
216 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Pred nama je bila već bjelodana činjenica da mitinzi postaju sredstvo


smjenjivanja legalnih organa, paralisanja i rušenja sistema i razbijanja jedin­
stva zemlje. O tome više nije bilo dilema. Sam tok sjednice, pod temperatur­
om takvih dramatičnih događanja, nije prošao bez vamičenja i sporenja. Sve
je govorilo da se nalazimo u situaciji nemoći. Vojvodansko rukovodstvo nije
bilo u stanju da se odupre nasrtaju. Pritisak je imao sve šanse da uspije.
Rukovodstvo Srbije je u nekim, moglo bi se reći tehničkim, pitanjima nasto­
jalo da ostavi utisak kooperativnosti, ali samo do granice da se ne dovode u
pitanje njihov cilj obaranja vojvođanskog rukovodstva. Ustvari, radilo se o
prevari. Bilo je očito da nismo mogli učiniti nešto više od onoga što smo
pokušavali uraditi. Zastupali smo stav da treba učiniti sve da se političkim
sredstvima situacija smiri i rasplete i da se miting obustavi. Bilo je to,
nažalost, uzaludno nastojanje.
O svemu tome informisao sam učesnike pomenute noćne sjednice. Bili
smo jedinstveni u ocjeni daje riječ o nelegalnom pokušaju obaranja legalnog
rukovodstva Vojvodine. Karakterističan je u tom ocjenjivanju sudar Šuvara i
Vrhoveca, s jedne i Ljubičica s druge strane. Šuvar je rekao da je sve što se
dogada u Novom Sadu manipulacija. Neskriveno je aludirao na rukovodstvo
Srbije i Slobodana Miloševića. Nikola Ljubičić je reagovao. Ako predsjednik
Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, rekao je,
optužuje predsjednika Centralnog komiteta srpskih komunista, "onda je to
krupna stvar". Tražio je da se to dokaže, inače je doveo u pitanje svoje pris­
ustvo ovoj sjednici. Josip Vrhovec je, takode, učinio aluziju sličnu Šuvarovoj.
Rekao je da nije spreman da bude žrtva zamke - "od drugova iz Srbije treba
tražiti da se mitingaši povuku sa ulice, a ne da oni drže red". Ljubičić se pono­
vo usprotivio ovakvim aluzijama, gdje se, kako je rekao, "stalno tvrdi da sve
ovo dolazi iz Srbije, da predsjednik Centralnog komiteta Srbije sve ovo pod-
stiče i razbija". Napomenuo je da se "neugodno osjeća u ovom
Predsjedništvu", da to ne može prihvatiti i da će "postaviti svoje pitanje u
rukovodstvu Srbije"26.
Većina učesnika sjednice smatrala je da je vojvodansko rukovodstvo
učinilo greške koje se koriste protiv njega. To, međutim, nije promijenilo
suštinu ocjene da se radi o rušenju sistema. Nije bilo sporno da će poslije
Vojvodine slijediti slični pokušaji na drugim mjestima - u prvom redu na
Kosovu pa je zajedničkim mišljenjem iznova dominirala odlučnost da se
zahtijeva hitan prekid organizovanja mitinga, a da se nastala situacija pokuša
prevazići bez upotrebe sile. Većina je tražila hitan sastanak dva rukovodstva.
Ministar odbrane Veljko Kadijević je metod rušenja rukovodstva Vojvodine
ocijenio kao neprihvatljiv. Insistirao je da se situacija smiri bez upotrebe sile
26 Kasnije, na jednom neformalnom sastanku članova Predsjedništva zemlje. Ljubičić je rekao da
ima dojam da poslije Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije ima previše
kritičnosti i nerazumijevanja šla se dogada u toj republici, da postoji sumnja u rukovodstvo i nam­
jere Srbije. Rekao je da je to rukovodstvo mlado i zapaljivo, brzo rcaguje, neće da popušta. U
rukovodstvu Srbije postoji nepovjerenje prema Šuvaru, rekao je. Odnos između Miloševića i
Šuvara je takav da se ne može ničim opravdati. Time je želio da ublaži utisak o ranijem reagov-
anju i da relativizira naše kritike politike rukovodstva Srbije.
_____________________ MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 1217

i ma kakvog angažovanja vojske. Naglasio je da smo pred pitanjem kakva je


sudbina Jugoslavije. Savezni ministar unutrašnjih poslova, Dobrosav
Culatić, prenio je najnovije informacije iz Novog Sada - tamo se situacija
radikalizuje, bacaju se flaše na organe reda, pokušava se silom ući u zgradu
pokrajinskih organa. Predložio sam, a to je i odlučeno, da se dio savezne
brigade policije prebaci iz Beograda na periferiju Novog Sada, pošto "ne
smijemo rizikovati da sutra dode do nekog velikog nasilja i meteža, a da
nismo u stanju da upotrijebimo sredstva za uspostavljanje reda i mira".
Predstojala je, sutradan, 6. oktobra, zajednička sjednica državnog i parti­
jskog rukovodstva. Na zajedničkoj sjednici dva predsjedništva, na kojoj je
Stane Dolanc izložio ocjene državnog vrha i šta smo preduzeli i šta pred­
lažemo, ponavljalo se, ustvari, ono što je već rečeno prethodne večeri.
Podržane su ocjene i mjere državnog Predsjedništva.
Iz cijele diskusije na toj sjednici možda je zanimljivo upozoriti samo na
neke istupe. Po Milanu Kučanu, predsjedniku slovenačkih komunista, koji
je podržao ocjene državnog vrha, prihvatljive su političke mjere - vanred-
no stanje ne. Treba pojačati politički rad i mjere u čitavoj zemlji, jer su
mogući masovni protesti protiv onoga šta se događa u Novom Sadu.
Predsjednik Centralnog komiteta hrvatskih komunista, Stanko Stojčević,
bio je odlučan u osudi onoga šta se dešava u Novom Sadu. Upozorio je na
mogućnost da je poslije "novosadske epizode" rukovodstvo Jugoslavije
pred smjenjivanjem. Nasuprot ovakvim stavovima, član srpskog rukovod­
stva Dušan Čkrebić je rekao da je najvažnije da u Novom Sadu nema
ekscesa i incidenata (!). Ponovio sam tom prilikom naš zahtjev rukovodi­
ocima iz Srbije da idu u Novi Sad radi smirivanja stanja - takvim našim
zahtjevima nisu se odazvali. Tražio sam da se prekine sa huškačkim pisan­
jem o novosadskim događajima kako su to radili "Politika" i Radio tele­
vizija Beograd. Ni to nije prekinuto.
Pokrajinski komitet Saveza komunista Vojvodine sastao se 6. oktobra
uveče i prihvatio ostavku svog Predsjedništva. Prije toga nazvao sam Suvara
i iznio mišljenje da neko iz saveznog partijskog Predsjedništva treba da ide na
tu sjednicu. Obaviješten sam da su za odlazak u Novi Sad bili određeni Ivica
Račan i Vasil Tupurkovski - nisu (mislim s pravom) otišli, jer nisu imali
stavove saveznog partijskog vrha sa kojima bi konkretno istupili, nije ih, ust­
vari, imalo savezno partijsko Predsjedništvo.
Prije ostavke partijskog Predsjedništva Pokrajine nazvao me Nandor
Major i obavijestio daje po sopstvenoj inicijativi podnio ostavku. To je učinio
uznemiren nastalim stanjem i činjenicom da nema nikakvog izgleda za smiri­
vanje bez ostavki organa. Bilo mi je žao što je prva ostavka bila Majorova i
zbog toga što je Mađar na najvišoj dužnosti i u Pokrajini i u zemlji, i zbog
toga što sam cijenio njegove političke i ljudske kvalitete.
Prve ostavke doista su smirile stanje i miting se razišao. Nastavili su se
poput lanca zahtjevi za ostavkama i drugih organa. Počeo je period u kome su
bukvalno u Vojvodini smijenjena sva rukovodstva - od pokrajinskih do opštin-
skih. Ponegdje to se dešavalo i u firmama.
2 1 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Na sjednici državnog Predsjedništva, 7. oktobra, koja je takode bila


posvećena situaciji u Vojvodini, savezni ministar za unutrašnje poslove nas je
informisao o bezbjednosnom aspektu događaja u Novom Sadu27.
Ostalo nam je u ovom slučaju jedino da konstatujemo da ulazimo u još
alarmantnije stanje rušenja sistema. Ostavke organa u Vojvodini bile su
iznuđene i date pod pritiskom ulice. Bila je očigledna činjenica da se koristi
ulica za rušenje legalnih institucija. Bili smo, dakle, pred pitanjem: kakve će
biti posljedice događanja u Novom Sadu? Bile su realne pretpostavke da će
se takav metod pritiska vršiti i dalje, u drugim mjestima i sredinama. Po
odgovorima koje smo prije sjednice telefonski tražili i dobili od rukovodsta­
va republika i pokrajina, bilo je nesporno da svugdje vlada uznemirenost.
Meni, kao bosanskohercegovačkom predstavniku u najvišem državnom
vrhu, postavljano je pitanje iz moje Republike, kao uostalom i drugima: da
li ćemo se, kao najviši državni organ, oglasiti sa stavovima i mjerama? Da li
se i mi slažemo sa tim šta se dogodilo u Novom Sadu? Da li propuštamo da
to prođe mimo nas? Prenoseći takve odjeke masovne zabrinutosti i neraspo­
loženja, insistirao sam na toj sjednici državnog vrha na ocjeni da do tada
nismo nikada imali takvu situaciju nasilnog obaranja jednog legalnog
rukovodstva i "ako se prihvati ovaj metod posljedice će biti katastrofalne".
Podsjetio sam da smo odgovorni za zaštitu ustavnog poretka i postavio pred
sve nas pitanje kuda idemo "ako krene ovakvo smjenjivanje po sokacima".
Tražio sam kategoričan stav da se zaustave mitinzi. To je bilo mišljenje svih
u državnom Predsjedništvu. Čak i Ljubičić, koji je ranije smatrao da najavl­
jeni miting u Beogradu treba organizovati, rekao je da treba "energično zahti­
jevati od Srbije da se miting u Beogradu ne održi". Dogovorili smo se da od
srpskog rukovodstva kategorički zatražimo zaustavljanje "mitingašenja" i da
posebno zahtijevamo da spriječi svako organizovanje ma kakvih mitinga na
Kosovu.
U samoj diskusiji bilo je alarmantnih naznaka o novim pohodima pritisa­
ka i rušenja sistema.
Nikola Ljubičić je procjenjivao da slijedeći udar može biti vezan za
Kosovo i saveznu vladu, a da su "moguća iznenađenja i gdje ne očekujemo
udar". Vjerovatno je znao da je sve organizovano za pokušaj udara u Crnoj
Gori. Branko Mikulić, savezni premijer, obavijestio je da su već delegati
Srbije u Vijeću republika i pokrajina Saveznog parlamenta pokrenuli pitanje
odgovornosti i povjerenja vladi. Upozorio je da kod ozbiljnih ljudi postoji
strah od građanskog rata i da su sve češće crne slutnje o budućnosti
Jugoslavije. Smatrao je da svim sredstvima moramo braniti Cmu Goru, jer su
već stizale informacije o "reprizi Novog Sada u Titogradu". Josip Vrhovec je
postavio pitanje dokle možemo biti posmatrači onoga što se zbiva? Tražio je
da se zaustavi popuštanje stihiji, uz sasvim određen zahtjev da "ako ne
27 Prema informaciji saveznog ministra unutrašnjih poslova, demonstracije i miting u Novom Sadu
obezbjedivalo je 1.800 pripadnika službe bezbjednosti. Bili su neprekidno angažovani 30 sati. Bilo
je više nasilnih pokušaja da se ude u zgradu pokrajinskih organa. Milicioneri su gađani flašama,
kamenjem i petardama. Povrijeđeno je osam milicionera i 33 građanina. Zabilježen je i jedan
ozbiljan nasrtaj na organe bezbjednosti.
---------------------------------MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 1219

možemo demokratskim putem savladati krizu, primijenićemo silu". I sâm sam


smatrao i rekao da bi, ako do toga dode, "morali da javno kažemo da mi na
nasilje moramo odgovoriti silom".
Odlučili smo da o našim zahtjevima i upozorenjima sa srpskim rukovod­
stvom razgovara Ljubičić, a ja sa predsjednikom Predsjedništva Srbije Petrom
Gračanmom. Ljubičić nas je u nastavku sjednice obavijestio da je u pauzi već
obavio razgovor sa srpskim rukovodstvom. Rečeno mu je da rukovodstvo te
republike već razmatra sa radnom grupom vojvođanskog Pokrajinskog
komiteta situaciju u toj Pokrajini i da su poslali grupu na Kosovo sa zadatkom
da se spriječi preduzimanje bilo kakvih akcija iz srpsko-cmogorskih sredina
u toj Pokrajini. Kuriozum Ljubičićevog izvještaja bio je prigovor srpskog
rukovodstva što se policija iz savezne brigade pojavila u Novom Sadu pod
šljemovima. "Umjesto odgovora zašto nisu išli, a obećali su, u Novi Sad i
spriječili zborove - reagovao sam spontano - srpskom rukovodstvu, eto smeta­
ju samo šljemovi na glavama policije"! I ja sam obavio razgovor sa Gračani-
nom i prenio mu naša upozorenja.
Sam nastavak sjednice počeo je novom dramatičnom informacijom. Po
"novosadskom receptu", obaviješteni smo, organizuje se miting u glavnom
gradu Cme Gore, u Titogradu. To je još više naglasilo potrebu naše šire inter­
vencije.
Dogovorili smo se da odmah teleksom obavijestimo sva predsjedništva
republika i pokrajina o našim ocjenama da najnoviji događaji ugrožavaju
funkcionisanje sistema, nose u sebi opasnost po ustavni poredak, mogu vodi­
ti zemlju u vanredne prilike i ugroziti demokratski izlazak iz krize. Dali smo
ocjenu štetnosti mitinga i opasnosti koje su njima stvorene i kategorički
zahtijevali da se sa održavanjem mitingâ odmah prestane. Isto tako i da nared­
imo mjere povećane budnosti. To je podrazumijevalo dežurstva u svim
ustanovama i preduzećima, mobilnost društvene samozaštite i službi obav­
ještavanja i da se u prvoj narednoj nedjelji u čitavoj zemlji, radi upozorenja,
na vježbe okupe sve stanice rezervne milicije (policije) što bi imalo djejstvo
na ukupnu atmosferu. Istovremeno smo naredili pojačano obezbjedenje
organa Federacije i ličnosti koje se inače obezbjeduju. Uveli smo u državnom
Predsjedništvu dežurstvo funkcionera 24 sata i tražili da to urade svi organi
Federacije.
Dogovoreno je, takode, da se u ime Predsjedništva države obratim, putem
televizije, jugoslovenskoj javnosti. Odlučili smo da dan prije mene istupi
savezni premijer Branko Mikulić i obavijesti javnost o mjerama koje savezna
vlada preduzima u oblasti privrede. Trebalo je, ustvari, da istupim sa onim
ocjenama koje smo tih nedjelja, u okviru državnog i partijskog vrha, stalno
ponavljali. To sam učinio 9. oktobra 1988. godine uveče, putem televizije.
Članovi Predsjedništva jednodušno su predlagali da istupim na televiziji.
Još na ranijim sastancima to je predlagao Ljubičić. Dan uoči mog javnog
obraćanja, 8. oktobra, očigledno pod uticajem onoga š!o je o toj našoj odluci
razgovarano u rukovodstvu Srbije, rekao je "da ne zna kako će javnost prim­
iti poruku zato što istupa Musliman"! Svi smo se zgledali začuđeni takvim
2 2 0 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

"nacionalnim" rezonom. Intervenisao je Veselin Đuranović, a onda i ostali


članovi da je to apsurdno, jer se radi o predsjedniku Predsjedništva države.
Bilo je očigledno da rukovodstvu Srbije nije u tom trenutku odgovaralo istu­
panje koje ne može a da ne sadrži kritike njegove politike. Detalj je zanimljiv
zbog političkih a i moralnih kategorija u kojima se razmišljalo u rukovodstvu
Srbije - i u traženju razloga da se to spriječi28.
Bilo je odmah poslije istupanja jasno da se moje obraćanje javnosti nije
dopalo srpskom rukovodstvu. Nisu skrivali nezadovoljstvo.

Spriječen udar u Crnoj Gori

Uznemirujuće vijesti iz Titograda s razlogom su uvećavale našu zabrinu­


tost. Obaviješteni smo da se na dva mjesta organizuje okupljanje i "događanje
naroda" - u fabrici "Radoje Dakić" i na Titogradskom univerzitetu. Preko
jedne, one fabričke, organizatori mitinga željeli su, tobožnjim obraćanjem
radnika iz Rakovice kod Beograda, da stvore privid šire radničke solidarnos­
ti protiv "birokratskog rukovodstva" u Crnoj Gori, a onim drugim,
obraćanjem Srba i Crnogoraca sa Kosova, da stvore istu takvu insceniranu
sliku opštenarodne solidarnosti. Sa Kosova Odbor za proteste i njegov pred­
sjednik Šolević doveli su u Titograd 40 autobusa "mitingaša". Bilo je očigled­
no da je sve unaprijed dobro organizovano i da predstoji ponavljanje Novog
Sada u Titogradu.
Crna Gora je bila u to vrijeme, doista, posebno pogodno tlo za izazivanje
širih socijalnih buntova. Socijalnoekonomska situacija bila je teška. Bila je
riječ o velikom nezadovoljstvu stanovništva, posebno visokom inflacijom i
niskim i neredovno isplaćivanim platama. Slaba privreda ove republike bila je
bukvalno pred kolapsom.
Prve naznake prirode mitinga, međutim, pokazivale su da organizatori
"antibirokratske revolucije" nisu insistirali na teškim socijalnim prilikama -
insistirali su na političkim pitanjima, prije svega na rušenju crnogorskog
rukovodstva.
U takvoj organizaciji i sa takvim političkim scenarijem odvijao se miting
u Titogradu 7. oktobra 1988. godine. Uz kolone autobusa sa Kosova, u
Titograd su pristizale isto tako dugačke kolone privatnih automobila. Počeli
su da pridolaze i demonstranti iz drugih gradova Crne Gore.
Grupa organizatora mitinga istupila je sa zahtjevom od 13 tačaka.
Dominiralo je ono osnovno, ono zbog čega je, ustvari, i organizovano
"događanje naroda" - zahtjev za smjenu rukovodstva. U parolama i govorima
iznošene su raznovrsne optužbe i klevete na račun crnogorskog rukovodstva.
Nazivani su izdajnicima i lopovima. Parole, same po sebi, govorile su o gru­
bostima jednog izrazito političkog pritiska: "Našom zemljom vlada fašistička
banda", "Ko nas razdvaja od Srbije", "Šta će nam republika", "Idemo na

28 Kasnije, na sjednici Predsjedništva 12. oktobra, Ljubičić je doslovno rekao: "Istupanje Raifa
Dizdarevića je veoma dobro primljeno. Narod želi smirivanje". Time je, očito, želio da ublaži loš
utisak zbog onog što je ranije rekao.
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 221

PREDSJEDNIŠTVO SF R J STROGO p o v j e r i l o
G e n e ra ln i s e k r e t a r

SLUŽBENA BILJEŠK A

D an a в . o k to b r a 1 9 8 8 . g o d i n e , o k o 3 .3 0 s a t i , pozvao
me j e te le fo n o m iz T ito g r a d a C la n P r e d s j e d n i š t v a SFRJ V e s e l i n
D ju r a n o v ić , p ita o me z a p r e d s j e d n i k a R a i f a D l z d a r e v i ć a i u k ra t­
k o me o b a v i j e s t i o o o d lu c i P r e d s je d n iš tv a SR C r n e G o re d a n a ­
r e d i p r e d u z im a n je o d r e d je n ih v a n re d n ih m je r a d a b i s e e p r i j e č i l o
d a lje i v rlo o p a s n o p o g o r š a v a n je s itu a c ije u T ito g ra d u .

P o s lije d e s e ta k m in u t a p o z v a o me j e te le f o n o m p red ­
s je d n ik R a if D iz đ a re v iĆ , t r a ž i o d a od em u k a n c e l a r i j u , p o t p u n i j e
p ro v je rim o kakvoj je o d lu c i r i j e č i, z a tim , up o znam sv e č la n o v e
P re d s je d n iš tv a SFR J i tr a ž im n jih o v s ta v .

U k a n c e la riju sam s t i g a o o k o 4 . 1 0 s a t i . P r v o sam


p o z v ao te le fo n o m č l a n a P r d s je d n iS tv a SFRJ V e s e lln a D ju r a n o v id a ,
da b ih se d e ta ljn ije .o b a v ije s tio o o d lu c i P re d s je d n iš tv a SR
C rn e G o re . R ečeno mi je d a je r ije č o m je r a m a u t v r d j e n i m u
o d g o v a ra ju ć e m r e p u b lič k o m a k tu i d a s e p r e d v i d j a u p o t r e b a m i­
lic ije da b i se o k u p lje n i g r a d ja n i r a z i S l i i » b lo k -ira li p r i l a z i
T ito g ra d u .

P o S to sam o to m e o b a v i j e s t i o p re d s je d n ik a R a ifa
D lz d a r e v ić a , p o j e d i n a č n o sam u p o z n a o i o s t a l e č la n o v e P re d ­
s je d n iš tv a SFRJ ( o s im S i n a n a H a s a n i j a , k o j i j e b i o n a p u t u
iz P riS tin e u B e o g ra d ). S v i č la n o v i P r e d s je d n iš tv a SF R J s u s e
s a g la s lli s o d lu k o m P r e d s j e d n i š t v a SR C r n e G o re ; n i k o o d n j i h
n ije im a o b i l o k a k v ih p r im je d a b a .

Službena bilješka generalnog sekretara Predsjedništva SFRJ (8.10.1988.) o saglasnost. članova


Predsjedništva da Predsjedništvo SR Crne Gore naredi preduzimanje odredemh vanrednih mjera
da bi se spriječio pokušaj mitingaške smjene državnih i političkih organa Crne Gore organ.zovan
iz Srbije.
2 2 2 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Kosovo", "Hoćemo oružje" i slično. Cijelim skupom dominirala je velikosrp­


ska nacionalistička euforija. Pjevane su pjesme u čast i slavu Slobodana
Miloševića. Miting je, s druge strane, bio izrazito antialbanski.
Telefonski me odmah nazvao predsjednik Predsjedništva Crne Gore,
Božina Ivanović i, uz informacije o mitingu, zamolio da u državnom vrhu raz­
motrimo situaciju i da im damo svoje mišljenje.
Naš je stav bio rezolutan - po svaku cijenu treba spriječiti ponavljanje
Novog Sada! Tražili smo od crnogorskog rukovodstva da izdrži i da ne učini
ništa što bi bilo prihvatanje nelegalnih metoda rušenja vlasti. Sugerisali smo
da pokušaju da se obrate demonstrantima i da smire situaciju. Upravo sa
takvim stavom odletio je u Crnu Goru Veselin Đuranović, skupa sa drugim
rukovodiocima ove Republike u Federaciji (Vidoje Žarković i Marko
Orlandić). Njihovo prisustvo u Titogradu imalo je velikog uticaja na rasplet
titogradske drame na legalnoj osnovi i odbijanje nasrtaja na legalne organe
Cme Gore.
Dva predsjedništva Crne Gore bila su neprekidno na okupu. Razmotrili su
situaciju i potom saopštili učesnicima mitinga da su, doduše, neki njihovi
zahtjevi razumljivi i prihvatljivi - ali nisu prihvatljivi i ne mogu se mijenjati,
putem prisile i pritiska, legalno izabrani organi Republike. Njihove će zaht­
jeve, prema tome, razmatrati najviše partijsko rukovodstvo i parlament Cme
Gore. Za razliku od Novog Sada, rukovodstvo Cme Gore u ovim trenucima
pokazalo je odlučnost i jedinstvo. Nekoliko rukovodilaca (Radonjić, Orlandić,
i dr.) izlazilo je pred masu i govorilo.
Oko pola noći, izviješteni smo da je na mitingu bilo okupljeno blizu
30.000 ljudi. Saopštavano nam je da nove kolone "mitingaša" kreću prema
Titogradu - iz Crne Gore i izvan nje. Samim tim povećavala se opasnost od
većih incidenata i rušilačke stihije. Zato su dva predsjedništva Cme Gore,
suočena sa prijetećom i naelektrisanom atmosferom, donijela odluku o pre-
duzimanju mjera za sprječavanje vanrednih prilika. To je, uz ostalo, podrazu­
mijevalo razilaženje mase i blokadu Titograda od strane organa javnog reda.
Oko 3,30 sati javio nam je iz Titograda Veselin Đuranović o toj odluci
državnog i partijskog vrha Cme Gore koji traži našu saglasnost. Zatražio sam,
zbog hitnosti i delikatnosti trenutka, da generalni sekretar Predsjedništva
države, Ljubiša Korać, odmah obavijesti sve članove Predsjedništva i zatraži
od svakog pojedinačno mišljenje, uz objašnjenje Đuranovića da se radi o
mjerama utvrđenim aktom kojim se predviđa upotreba milicije za provođenje
pomenute odluke. Svi članovi državnog vrha složili su se sa donijetom
odlukom rukovodstva Cme Gore. Niko nije imao nikakvu primjedbu. Zato
sam mogao da pred zoru, 8. oktobra 1988. godine, u 4,45 sati, obavijestim
Predsjedništvo Cme Gore o našoj saglasnosti sa njihovom odlukom.
Već u šest sati ujutro Predsjedništvo države je obaviješteno daje odluka u
Titogradu provedena. Okupljeni građani su se na zahtjev i upozorenje milici­
je razišli bez upotrebe sredstava prinude. Titograd je i dalje bio blokiran.
Na sjednici državnog Predsjedništva, koju smo održali istog dana mogli
smo da jedinstveno ocijenimo da je crnogorsko rukovodstvo dobro postupilo
---------------------------------MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 1223

i da treba i dalje istrajavati u suzbijanju svakog pokušaja nasilničkog rušenja


sistema. Oc.jeml, smo, takode, d a je naš teleks - upozorenje svim predsjed­
ništvima i nalozene mjere, poslije svega što se desilo u Novom Sadu imao
značajno djejstvo.
. . . Ist0Sdana zasjedalo je i partijsko Predsjedništvo Jugoslavije. Informacija
M ilj ana Rado vica predočila nam je manje-više sve ono što smo već znali o
događajima u Titogradu. Značajnija je, čini mi se, bila informacija i ocjena
koju je tom prilikom dao Vidoje Zarković (i koja je bila potpuno podudarna
sa ocjenom koju je državnom Predsjedništvu izložio Veselin Đuranović) Po
njegovim ocjenama miting u Titogradu bio je politička akcija da se sruši
crnogorsko rukovodstvo. U Titograd su došli najmilitantniji "mitingaši" i/
Srbije. Organizatori su, očigledno, računali da je lako postići cilj. Značajnu
ulogu odigralo je jedinstvo rukovodstva ove Republike. Rekao je da "ovo
Predsjedništvo mora odlučno da reaguje na velikosrpske nasrtaje na Crnu
Goru. To je opomena i crnogorskom rukovodstvu i partijskom Predsjedništvu
zemlje o opasnosti od velikosrpskog nacionalizma." Vidoje Žarković je
naglasio da bi rukovodstvo Srbije trebalo odlučnije da podrži rukovodstvo
Crne Gore tim prije jer to dolazi od nacionalista iz Beograda". Upozorio je
da su nasrtaji na nacionalni suverenitet i samobitnost crnogorskog naroda nas­
rtaji na Jugoslaviju. Bila je to do tada najoštrija i najdirektnija kritika politike
Miloševića izrečena u partijskom Predsjedništvu Jugoslavije i upozorenje da
iza svega stoji velikosrpski nacionalizam29.
Na toj sjednici, posvećenoj pokušaju udara na Crnu Goru, Slobodan
Milosevic je ćutao. Kao da se ništa u toj Republici nije dogodilo. Ponašao se
kao da srpsko rukovodstvo, ni on lično, nemaju nikakve veze sa dramatičnim
i opasnim događajima u Titogradu.
U opširnom saopštenju za javnost sa ove sjednice posebno je značajna
jasna ocjena da su "nacionalističke snage pokušale da iskoriste protestni skup
u Titogradu da pučističkim putem smijene rukovodstva Crne Gore i da ugroze
njen ustavni položaj kao ravnopravne članice jugoslavenske federacije".
Na ovoj sjednici obavijestio sam partijsko rukovodstvo zemlje o našim,
već izrečenim ocjenama događaja u Crnoj Gori, kao i ciljevima i suštini naše
teleks-poruke republikama i pokrajinama prethodne noći, o opasnim tenden­
cijama ukupne destabilizacije stanja u zemlji organizovanjem "događanja nar­
oda". Rekao sam: "Naša je ocjena da uzima maha opasnost uvođenja u naš
život metoda koji vode rušenju sistema, parališu funkcionisanje društvenog
sistema i dovode u pitanje ustavni poredak". Na oba sastanka, i državnog i
partijskog rukovodstva Jugoslavije, ponovio sam ocjenu da bi slijedeća tačka
zaoštravanja moglo biti Kosovo. Insistirali smo na preventivnom, prije svega
političkom djelovanju. Kaćuša Jašari je rekla da ima indicija o okupljanju i
izlasku na ulice Albanaca. Prijeti opasnost dolaska grupa izvan Kosova u
Pokrajinu. I oni su, kako je rekla, razmatrali mogućnost uvođenja vanrednih

29 To Vidoju Žarkoviću nije oprostilo rukovodstvo Srbije. Ono je kasnije, na najbezobzirniji način,
organizovalo njegovo javno prozivanje, klevetanje i na kraju smjenjivanje skupa sa čitavim
crnogorskim rukovodstvom.
224 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

mjera. S druge strane, dobijali smo informacije da se iz Kragujevca sprema


velika grupa Srba na Kosovo. Intervenisali smo zato u rukovodstvu Srbije da
se to spriječi30.
Bilo je nesporno da je rukovodstvo Crne Gore i poslije mitinga postupilo
na najbolji način. Na zajedničkoj sjednici oba predsjedništva te Republike,
razmotreni su svi zahtjevi sa mitinga i na njih dati odgovori. Pri tome bila je
veoma izražena samokritičnost, ali i odbrana legalnih puteva raspravljanja o
odgovornosti. Zahtjevi "mitingaša" i okolnosti pod kojima je održana
"antibirokratska revolucija", zatim su proslijeđeni u zvaničnu proceduru u
republičkom parlamentu i Centralnom komitetu crnogorskih komunista.
Dokle je išlo rukovodstvo Srbije u nezadovoljstvu što pohod za obaranje
crnogorskog rukovodstva nije uspio, pokazala je rasprava na zajedničkoj sjed­
nici dva predsjedništva Srbije. Prije toga nisu uopšte kontaktirali crnogorsko
rukovodstvo, a poslije sjednice, isto tako, nisu crnogorskom vrhu saopštili
stavove sa te svoje rasprave. Tako je postupio i Savjet za zaštitu ustavnog
poretka Srbije. Taj organ otišao je i dalje - njegov predsjednik, Aleksandar
Mitrović, upamćen po nečasnoj ulozi rukovodioca ovog Savjeta i potpred­
sjednika Predsjedništva Srbije - davao je izjave pune grubih osuda
crnogorskog rukovodstva. Slijedilo je pismo Skupštine Srbije Skupštini Crne
Gore u kome su se tražili dokazi da su u događanja u Titogradu bili infiltrirani
nacionalisti iz Srbije. Traženo je izvinjenje crnogorske Skupštine i dok se to
ne učini odbijan je svaki kontakt31.
Pokušaj mitingaškog obaranja crnogorskog rukovodstva naišao je na
široku osudu javnosti i rukovodstava Slovenije, Bosne i Hercegovine i
Hrvatske. Makedonija je i ovaj put ćutala, jer je još uvijek bio snažan uticaj
prosrpske grupacije u njenom rukovodstvu sa Milanom Pančevskim na čelu.
Ovakav ishod događaja u Crnoj Gori značio je zaustavljanje, bar za izv­
jesno vrijeme, naleta kojim se htjelo oboriti i vojvodansko, i crnogorsko, a po
tadašnjim informacijama i radikalno izmijeniti rukovodstvo Kosova. Bio je to,
makar i trenutni, uspjeh da se zaustavi "mitingaška revolucija". Osujećene su,
bar djelimično i bar privremeno, namjere srpskog rukovodstva i Slobodana
Miloševića da "velika Srbija" u jugoslavenskoj federaciji ima i formalnu
nadmoć - četiri glasa - (Srbija, Crna Gora, Kosovo i Vojvodina) naspram svih
ostalih. To je, po istoj namjeri, podrazumijevalo da se upravo na tim
područjima (Crna Gora, Vojvodina i Kosovo) dovedu na vlast poslušničke,
satelitske garniture.

30 Noću - osmog oktobra - obavijestio me Petar Gračanin o sastanku rukovodstva Srbije poslije sla­
nja našeg teleksa predsjedništvima republika i pokrajina. Na lom sastanku, saopštio mi je
Gračanin, zaključili su "da se mitinzi gase"; dakle, isto ono što je bio stav i zahtjev državnog vrha
u pomenutoj teleks-poruci. Kasnije su nam tu svoju odluku i pismeno saopštili. 1 time još jednom
potvrdili da su ih oni organizovali.
31 Iz Srbije se nastavio pritisak na rukovodstvo Crne Gore. Na sastanku u Predsjedništvu SFRJ
14.11.1988. godine crnogorsko rukovodstvo nas je obav ijestilo o pritisku iz Srbije. Propaganda
protiv njih se pretvara u huškanje. Rukovodstvo Srbije nije prihvatalo prijedloge za susret sa
rukovodstvom Crne Gore. Mi smo na tome insistirali - dva puta sam u ime Predsjedništva države
intervenisao u rukovodstvu Srbije da to prihvate, izbjegli su to iako su suprotno obećavali.
MJESECI DESTAB 1LIZOVANJA JUGOSLAVIJE 225

Opasna eskalacija oktobarske krize

Sedamnaesta sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije


pripremana je od konca avgusta 1988. godine. Insistiralo se, a i državno
Predsjedništvo je u tom pogledu uticalo, da se na toj sjednici pripremi akcioni
program oko kojeg bi se jugoslavenski komunisti ujedinili u djelovanju u
nastaloj kriznoj situaciji. Tim načinom, smatrali smo, krenulo bi se ka izlasku
iz krize. Bio je skoro posljednji čas za takav pokušaj.
Sve što se događalo u oktobru te godine, dovodilo je u pitanje takvu ori­
jentaciju i namjere. Očekivanja javnosti od te sjednice bila su mnogo veća od
onoga što bijedan plenum Centralnog komiteta mogao da učini čak i u mnogo
povoljnijim uslovima.
Bilo je ne malo razloga za veliku zabrinutost nas u državnom vrhu. Prvih 15
dana oktobra bili su, doista teški. Drame su se smjenjivale - upravo kada se smiri
jedna, rasplamsaju se dvije nove. Postojalo je uvjerenje (i ja sam tako mislio) da
bi 17. sjednica, o kojoj je riječ, mogla biti posljednja šansa da se Savez komu­
nista Jugoslavije i njegov vrh počnu izvlačiti iz krize razjedinjenosti i paralize.
Mislio sam da bi pripremljeni dokumenat, ako se oko njega ostvari istinsko, a ne
fiktivno jedinstvo, mogao poslužiti kao osnova za takav preokret. Nasuprot tim
očekivanjima, sve što se događalo uoči sjednice, stvaralo je situaciju bezizgled­
nom. Nametalo se, sâmo po sebi, pitanje: šta ako i ta mogućnost smirivanja
propadne? Zato smo nastojali na sve načine da utičemo na konstruktivan rad
plenuma. Već je rečeno kako smo intervenisali teleksom svim predsjedništvima
u sprječavanju pokušaja udara u Cmoj Gori i poslije njega.
Rečeno je, takode, kako je došlo do odluke da se putem televizije obratim
jugoslavenskoj javnosti. Bilo je to prvo obraćanje te vrste i u takvom povodu
poslije Tita. Smatrali smo da bez obraćanja javnosti, bez njenog informisanja
i animiranja, ne možemo uticati na smirivanje već previše uzavrele atmosfere
u zemlji.
Zbog toga sam, obraćajući se javnosti 9. oktobra 1988. godine, nastojao da
ono što poručimo bude, doista, ono što smo mislili i činili u Predsjedništvu
zemlje. Želio sam da sasvim otvoreno iznesem ocjene državnog vrha o aktuel-
nom stanju. Bilo je, prema tome, sasvim logično da sam počeo ocjenom daje
"odgovornost mnogih rukovodstava, organa i pojedinaca ispod onoga što рге-
vazilaženje ovog stanja traži".
Stav o nacionalizmu bio je decidan. "Nacionalizam je uzeo maha. Pojave
nacionalizma i šovinizma se, nažalost, povećavaju. U naše prilike uvlače se
pojave koje ga podstiču i tolerišu i nanose neprocjenjivu štetu ostvarivanju
zajedničkog interesa svih naroda i narodnosti naše zemlje i svakog naroda
ponaosob da se što prije izađe iz krize. Ne možemo, i nećemo se miriti, i to
svi podjednako, sa onima koji se poigravaju sa nacionalnim osjećanjima ljudi
koja se moraju uvijek poštovati, ali se ne smiju zloupotrebljavati da se pale
vatre nacionalizma, međunacionalnog nepovjerenja, sumnji i mržnje".
U stranim sredstvima informisanja najviše je komentarisan dio u kome
sam upozoravao na opasnost nastajanja vanrednih prilika. Govoreći o tome da
226 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

događaji u nekim gradovima i područjima zemlje nose u sebi opasnost po


ustavni poredak i o negativnim posljedicama mitinga, rekao sam da "postoji
realna opasnost da se metode kojima se ugrožava ustavni poredak nastave i
šire". Bez obzira na uzroke i povode, upozorio sam, ovi događaji stvaraju
političku situaciju u zemlji, koja, ako se nastavi, može voditi ka vanrednim
prilikama. Predsjedništvo zemlje je odlučno u opredjeljenju daje neophodno
istrajati na demokratskom putu traženja rješenja za izlazak iz društvene krize
u kojoj se nalazimo. Razvoj događaja, prenio sam stav državnog vrha,
nažalost, ozbiljno ugrožava takva opredjeljenja državnog vrha. Poručio sam
građanima Jugoslavije da Predsjedništvo države ocjenjuje da se neki negativni
događaji tako odvijaju da su moguće nepredvidive posljedice ukoliko se takva
zbivanja nastave. U tom slučaju, rekao sam, institucije i organi zemlje učiniće
sve što Ustav i zakoni dozvoljavaju da bi se zaštitio javni red i mir, lična i
imovinska sigurnost građana i ustavni poredak.
Povodom ovoga bilo je kasnije špekulacija da li to znači da je državno
Predsjedništvo razmatralo mogućnost uvođenja vanrednog stanja; da li je to
prijetnja vanrednim stanjem. Niti smo u državnom vrhu u nastaloj situaciji
tako nešto razmatrali (osim što smo, interno, ocijenili da ćemo to, možda,
morati da učinimo na Kosovu - i to na osnovu ideja kosovskog rukovodstva)
ako se tamo ponove Novi Sad i Titograd - niti smo time prijetili, ali jesmo
upozoravali da se zbog negativnog razvoja stanja u zemlji i odsustva odgov­
ornosti, možemo naći u vanrednim prilikama.
Zato sam i na 17. sjednici Centralnog komiteta ponovio da "moramo biti
do kraja i nepokolebljivo opredijeljeni za demokratski put izlaska iz krize" i
da je "Predsjedništvo zemlje nepokolebljivo u tom stavu - kategorično je da
se rješenja ne traže u vanrednim prilikama i mjerama". Nije situacija takva da
to razmatramo, rekao sam, ali jeste takva da moramo razmišljati o svemu
onome što se mora činiti da ne dođemo u takve situacije - ne samo razmišljati
nego i djelovati32.
Ovakvo obraćanje javnosti naišlo je na pozitivan odjek. Bilo je više pozi­
tivnih komentara; stigao je veliki broj telegrama podrške Predsjedništvu
države i izraza podrške istaknutih ličnosti. Bilo je, naravno, i negativnih reak­
cija - posebno u Srbiji i Sloveniji. To se izražavalo i kroz komentare u
beogradskoj i ljubljanskoj štampi.
Uz sve ove intervencije, zbog stalnog pogoršavanja situacije pred plenum,
ja sam se tih dana, po dogovoru u državnom Predsjedništvu, tri puta obraćao
partijskom Predsjedništvu sa našim ocjenama i sugestijama. Sva tri puta (na
sjednicama partijskog vrha, 8, 13. i 16. oktobra) ukazivao sam, i u ime
Predsjedništva države, i lično, na sve veće opasnosti eskalacije društveno-
političke, socijalne i ekonomske krize u zemlji. Umjesto smirivanja, poslije
prvih upozorenja, zapalile su se nove političke svađe.

32 U Sloveniji je u nekim reakcijama bilo tumačenja da je ovaj stav prijetnja vanrednim stanjem.
Aluzije te vrste izrekao je i Milan Kučan na 17. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista
Jugoslavije. Kao što se iz navedenog citata moje diskusije na plenumu vidi. reagovao sam na te
tvrdnje i aluzije.
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 227

Ulje na, inače razbuktalu, vatru bačeno je otvorenim sukobom Stipe


Šuvara i Slobodana Miloševića na sjednici partijskog Predsjedništva 13. okto­
bra. Povod je bio opravdano Šuvarovo pitanje: zašto mnoge napade na Tita,
na raznim skupovima, pa i partijskim, kao i u sredstvima informisanja u
Srbiji, nije razmatrao partijski vrh te Republike; zašlo se nije oglasio
Centralni komitet srpskih komunista? Milošević je reagovao da je primjedba
neumjesna i oštro polemisao s njom. Šuvar je odgovorio. Postavilo se pitan­
je, u inače uzavreloj klimi u zemlji, objaviti ili ne ovu polemiku. Većina člano­
va Predsjedništva je zagovarala da se to ne čini. I Milošević i Šuvar su,
međutim, bili za objavljivanje. I polemika je emitovana isto veče na beograd­
skoj televiziji. Potom je počela kampanja protiv Šuvara. Na sjednicama
Gradskog i Univerzitetskog komiteta Beograda, na sastancima opštinskih
komiteta širom Srbije, na posebno organizovanim mitinzima, svugdje je
osuđivan i anatemisan predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta
Saveza komunista Jugoslavije, Stipe Šuvar. U ovim napadima istupali su i
najviši rukovodioci Srbije. Bila je, u cjelini, riječ o rafalima neodmjerenih
napada uvijek sa zahtjevima za smjenjivanje Šuvara, bio je to pokušaj udara
na vrh Saveza komunista.
Bilo je ne malo reakcija druge vrste - podrške i odavanja priznanja Šuvaru
i osude kampanje tim povodom u Srbiji. I te reakcije su postajale sve brojni­
je. To se dešavalo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i dr. Tako su i
povodom tog sukoba počele velike diobe čak i medu građanima. Sve se to
dešavalo neposredno pred 17. sjednicu rukovodstva jugoslavenskih komu­
nista.
Predsjedništvo države, kao što se vidi, imalo je puno razloga za zabrinu­
tost. Ocjenjujući ukupnu situaciju uoči plenuma, mogli smo se još jednom
uvjeriti da je bilo veoma korisno što smo svojim teleksom-upozorenjem
republičkim i pokrajinskim rukovodstvima naložili mjere povećane budnosti.
Interno smo, takode, službama Predsjedništva i resorima dali nalog da ažuri­
raju sve stoje neophodno, ukoliko bi nastale vanredne prilike na Kosovu.
Na samoj sjednici, na kojoj je izbio sukob Šuvar-Milošević (13. oktobra),
iznoseći ocjene državnog vrha da "užarenost i dalje raste", upozorio sam da
"ako 17. sjednica počne ili bude nastavak svađa koje teku između nas, onda
će sva očekivanja od te sjednice sigurno biti iznevjerena". Upozorio sam da
se rapidno pogoršava međunarodni ugled i položaj zemlje. Postali smo, rekao
sam, krizna tačka u svijetu33.
To je rečeno uoči polemike Šuvar-Milošević na toj sjednici. To što je i
kako je do nje došlo i poslije ovih upozorenja, samo po sebi govori koliko nije
bilo sluha, niti odgovornosti za nastalii situaciju.
Po odluci državnog Predsjedništva od 16. jula, trebao sam, istog dana
poslije podne, da još jednom prenesem partijskom Predsjedništvu naše ocjene
nastale situacije. Rekao sam da se situacija dalje pogoršala i da je takva "da

33 U Beograd je povodom plenuma došlo oko 80 stranih novinara, pored onih koji su bili stalno
akreditovani u Jugoslaviji. Medu njima najveći broj bili su specijalisti za Jugoslaviju. Čak je došao
i pomoćnik za analizu američkog državnog sekretara, radi procjene stanja u Jugoslaviji.
228 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

na plenum idemo sa više sporova i sa većom opasnošću da ga pretvorimo u


arenu polemika, svađa, podvajanja, da se još više razjedini Centralni komitet i
ugroze odnosi u zemlji". Naš stav je bio da je polemika Milošević-Šuvar,
odnosno kampanja koja se tim povodom povela, najviše doprinijela
pogoršanju opšteg stanja u zemlji. Smatrali smo da nije prihvatljiv metod javne
kampanje i razbuktavanja spora. Niko ne može razumjeti ni prihvatiti da se
tako pripremamo za jednu toliko važnu sjednicu. I niko nas u svijetu ne može
razumjeti. Naš kredibilitet naglo pada, sada se piše o našem "balkanskom
svađalačkom mentalitetu". Bili smo sasvim određeni: "Ako bi 17. sjednica
krenula tim putem, smatramo daje onda bolje da je i ne održimo... ali, pledi­
ramo na smirivanje, imajući u vidu ovakvu situaciju u zemlji, stanje velike
napetosti, pogoršanje našeg položaja u ekonomskom i političkom pogledu".
Smatram da su naša tri upozorenja u cjelini na sjednicama Predsjedništva
Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista, a posebno i prije svega teleks
državnog Predsjedništva svim republikama i pokrajinama, kao i obraćanje
javnosti, imali uticaj na ipak konstruktivan tok plenuma. Više je to uticalo na
članove Centralnog komiteta, nego na samo partijsko Predsjedništvo34.
Na sopstvenu inicijativu, želeći da iz državnog vrha iskoristimo sve
mogućnosti da utičemo na konstruktivan tok 17. sjednice, imao sam 16. okto­
bra, dug razgovor sa Petrom Gračaninom. Bilo je to, dan uoči plenuma, a prije
sjednica državnog i partijskog predsjedništva koje su održavane tog dana.
Postavio sam tom prilikom predsjedniku Predsjedništva Srbije najprije
pitanje da li su dobro procijenili šta znači u ovoj situaciji zaoštravati i ras­
paljivati atmosferu u Beogradu i Srbiji oko polemike Šuvar-Milošević. Šta
znači i čemu vodi ova čitava kampanja koja, objektivno, stvara atmosferu koja
samo pogoršava ukupno stanje u zemlji?
Drugo pitanje odnosilo se na našu ocjenu da je kampanja koju vode
poprimila karakter akcije kojom se želi rušiti predsjednik Predsjedništva
Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. To je tako shvaćeno,
rekao sam Gračaninu, i pitao da li znaju kakvo raspoloženje time stvaraju i
kakva strahovanja izazivaju u drugim republikama i pokrajinama. U raznim
dijelovima zemlje već su takva strahovanja i rezerve veliki - i u Sloveniji, i u
Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini, i u Crnoj Gori. Objektivno su, upozorio
sam ga, došli u poziciju da je srpsko rukovodstvo u sukobu sa svim repub­
likama i pokrajinama.
Treće pitanje koje sam postavio Petru Gračaninu odnosilo se na to da li
prate šta strana štampa piše o događajima u Srbiji i šta o Jugoslaviji.
Rekao sam mu da svim tim što čine naprosto guraju zemlju u vanredno
stanje i pitao da li je rukovodstvo Srbije svjesno šta će to značiti i za njih i za
čitavu zemlju?

34 Na plenumu bosanskohercegovačkog Centralnog komiteta, naprimjer. desetak diskutanata pozi­


tivno je ocijenilo ono što je učinilo državno Predsjedništvo. To je naglašeno i u završnoj riječi na
tom plenumu. Informisan sam da je i u drugim republikama bilo sličnih ocjena, a takode i na
pripremnim sastancima članova Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista pojedinih repub­
lika i pokrajina koji su održani uoči samog plenuma.
MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE 229

GraČanin je, vezano za partijski plenum, rekao kako smatra da se partijsko


Predsjedništvo zemlje mora da uzdigne na nivo strateških pitanja (privredna
reforma, ustavne promjene, odnosi u Srbiji, Kosovo i kadrovske promjene) -
plenum se ne smije pretvoriti u prepucavanja i odnose pojedinih ličnosti. Iznio
je više detalja koje oni tumače kao kritiku upućenu njima i kao pokušaj da se
Srbija i politika njenog rukovodstva stave na dnevni red. Oni imaju utisak,
rekao je, da se i u pripremanju narednog plenuma ispoljava težnja da se Srbija
stavi u nepovoljan položaj. Smatraju da se Srbija želi omekšati i blokirati
kako bi ustavne promjene i Kosovo ostali u stanju kakvo jeste. U tom kon­
tekstu vidio je i Suvarove kritike srbijanskog Centralnog komiteta. Ponovio je
da kod nekih ljudi u takvoj atmosferi preovladava nacionalno reagovanje; da
"nacionalizma ima, ali nije realna opasnost". Iz svega stoje Gračanin rekao
bilo je očigledno da u njihovom rukovodstvu uopšte nema razmišljanja o tome
šta je u njihovoj politici uzrok kritičnosti, neraspoloženja i nepovjerenja
prema njima. Umjesto toga, Gračanin je u jednom trenutku tog razgovora
rekao da "nema Jugoslavije bez Srbije, devet miliona Srba je u Jugoslaviji".
Zvučalo je to kao upozorenje da se o tome ne vodi, a mora se voditi računa -
pa i mnogo više od toga.
Petar Gračanin me je tom prilikom obavijestio da u Beogradu neće biti
nikakvih masovnih okupljanja i demonstracija tokom rada plenuma. Ponovio
je stav srpskog rukovodstva da, inače, više neće biti mitinga.
Smatrao sam da je bilo potrebno, a možda i korisno, da obavim ovaj raz­
govor. Bio sam siguran u to da će sve što mu je rečeno, kao i uvijek, prenijeti
Slobodanu Miloševiću35.
Tok 17. sjednice Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista, 17. okto­
bra 1988. godine bio je konstruktivan i kada je riječ o ponuđenom akcionom
programu, i o raspravi, i o referatu Stipe Šuvara. Pokušaj jednog člana
Centralnog komiteta iz Srbije (Milovan Popović) da grubim napadom na Šuvara
izazove razdore i rasprave, odbijen je gotovo jednodušno (samo dva glasa pro­
tiv). Rasprava je odrazila svu težinu situacije, pozivala na njeno prevazilaženje,
prihvatila predloženi program, osudila metode pritisaka, nasilja, prozivki,
rušenje legalnih rukovodstava i dr. Bio je na pomolu sasvim povoljan ishod i
nada da će ova, možda posljednja, prilika početka konsolidovanja SKJ biti isko­
rištena. Međutim, iza scene se odvijao svojevrstan sukob oko pitanja na koji
način plenum treba da se izjasni o povjerenju Predsjedništvu Saveza komunista
35 Moja komunikacija sa državnim rukovodstvom Srbije odvijala se putem kontakata sa Petrom
Gračaninom, kao predsjednikom Predsjedništva Srbije. Gračanin je, kao penzionisani general-
pukovnik i načelnik Generalštaba Jugoslovenske narodne armije, izabran na tu dužnost poslije
Osme sjednice Centralnog komiteta Srbije i odstranjivanja Ivana Stambolića sa tog položaja. U
generalskom koru cijenjene su njegove ratne partizanske zasluge (ratni komandant i narodni
heroj), ali je vladalo gotovo opšte mišljenje da se radilo o ličnosti skromnih mogućnosti i da ga je
na položaj načelnika Generalštaba isforsirao Nikola Ljubičić. Istovjetno ubjedenje vladalo je i
kada je izabran za predsjednika Predsjedništva Srbije - predložio ga je Ljubičić. Slobodanu
Miloševiću je trebao da posluži kao izvršilac i pokriće njegove politike. Bilo je opšte mišljenje da
Petar Gračanin nema sposobnosti ni za funkciju saveznog sekretara za unutrašnje poslove, što je
u martu 1989. godine bukvalno iznudilo rukovodstvo Srbije. To imenovanje posebno je loše priml­
jeno, opet medu generalima.
2 3 0 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA_________

Jugoslavije. Predsjedništvo Centralnog komiteta bilo je odlučno u zahtjevu da


glasanje bude tajno. Pošto su u raspravi dobili satisfakciju stavovi tog
Predsjedništva, a ujedno osuđene prozivke i napadi, kao i da je postignut visok
stepen saglasnosti o zajedničkim zadacima, tajno glasanje, ma koliko bilo
najdemokratskija forma, nosilo je u sebi određene rizike za konačan ishod ovog
značajnog skupa. Moglo je proizvesti kontraproduktivan efekat.
Jedna grupa članova Centralnog komiteta (Stane Dolanc, Lazar Mojsov,
Veselin Đuranović, Vukašin Mićunović, ja i drugi) ocijenili smo da bi forma
tajnog glasanja mogla naškoditi toliko potrebnom uspjehu sjednice.
Zagovarali smo javno glasanje i bili smo sigurni da bi Predsjedništvo CK
dobilo jednoglasnu podršku. Naš prijedlog nije prihvaćen - Šuvar i neki drugi
članovi partijskog Predsjedništva su uporno insistirali i odbranili stav o
tajnom glasanju.
Naši strahovi su se, nažalost, obistinili. Rezultat glasanja nije donio ono
što su očekivali zagovarači tajnog izjašnjavanja. Jedino Dušan Ckrebić, član
Predsjedništva CK SKJ iz Srbije, nije dobio potreban broj glasova. Tako je
iskrsnuo novi problem. Čkrebić je podnio ostavku (koju je kasnije povukao)
da bi Slobodan Milošević odmah nakon toga odbio takav postupak Dušana
Čkrebića, "dok se ne izjasni baza", kako je rekao i time potpuno ignorisao
statutame principe SKJ. Atmosfera na sjednici je poremećena, čemu je novo
ulje na vatru dodao Vasil Tupurkovski (Makedonija) nesuvislom izjavom kako
je glasanje bilo "neprincipijelna koalicija". Bila je riječ, ustvari, o krivoj proc­
jeni partijskog Predsjedništva. Ova epizoda potisnula je u drugi plan činjenicu
da je prethodno usvojen veoma dobar akcioni program - više se govorilo o
"neprincipijelnoj koaliciji"; da li ona postoji ili ne, nego o ostvarivanju tako
potrebnog programa akcije u borbi protiv izvorišta krize u zemlji.
Mislio sam tada, i ostao sam pri tom mišljenju, daje pomenuti plenum bio
posljednja, nešto izglednija prilika da se ostvari proces bržih promjena stanja
u Savezu komunista Jugoslavije i njegovog preobražaja. Od toga je zavisilo
očuvanje zajedništva ili razbijanje Jugoslavije.

"Pazite, to je opasan čovek"

Vlastita sjećanja na ove dramatične i tragične trenutke gotovo redovno me


vezuju za jedan po mnogo čemu, posebno po njegovoj ljudskoj strani, vri­
jedan i nezaboravan detalj. Pokazalo se kasnije da je u tom detalju bilo ne
malo sumorne istine o moralnim i ljudskim razinama onih koji su u to vri­
jeme sudbinski držali konce naše buduće tragedije.
Telefonom me, 21. oktobra 1988. godine, nazvao Moma Marković,
istaknuti revolucionar, komunista i partijski rukovodilac u predratnom i rat­
nom periodu. Poslije rata bio je na visokim dužnostima u Srbiji i Federaciji.
Prenio mi je lične utiske, ali i pozitivne impresije svojih prijatelja, (takode
uglednih revolucionara i kulturnih stvaralaca) o mom angažmanu i istupima u
to vrijeme da se napeto stanje smiri, da se zaustavi prodor nacionalizma, da
tenzije popuste, da se nadu pravi i efikasni putevi demokratskog izlaska zem-
_____________________ MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE [231

lje iz duboke krize. Iznenadio sam se koliko je bio upućen u sadržinu mojih
istupa u Zagrebu 6. oktobra, na televiziji 9. oktobra i na plenumu Centralnog
komiteta jugoslavenskih komunista 17-18. oktobra 1988. godine, koji su
sadržavali i indirektnu kritiku politike Miloševića.
Iznio je da oni svi skupa cijene i poštuju moje ocjene i poruke i poručuju
da imam njihovu podršku. Izrazio je želju da se sretnemo.
Bilo je ljudski razumljivo da me se takva ocjena i podrška jedne ličnosti
visokog morala i ugleda i njegovih, takode uglednih, prijatelja iskreno dojmi­
la. Zahvalio sam se na riječima priznanja i podrške i kasnije dogovorio da se
11. novembra sretnemo u mom kabinetu.
U razgovoru, prilikom susreta pomenutog dana, Moma Marković je, bez
okolišenja, počeo priču, na moje iznenađenje, o svom zetu Slobodanu
Miloševiću, predsjedniku Predsjedništva Saveza komunista Srbije i ličnosti
koja je već tada lebdjela na oblacima nacionalističke euforije. Postajao je sim­
bolom jedne tendencije koja je, bez skrupula, osvajala vlast silom i pop­
ulističkim pritiscima na legalne organe vlasti i politike.
Moma Marković mi je rekao daje u pitanju opasan čovjek koji ne preza ni
od čega da bi se domogao vlasti. On ne trpi nikoga ko se s njim ne slaže.
Naveo mi je Moma Marković, tom prilikom, više detalja i primjera. Sve što
Slobodan Milošević čini ili šta on posjeduje, uvijek se to hvali kao najbolje, a
to isto kod drugih u njegovim očima zaslužuje najpogrdnije ocjene, prezir,
odbacivanje. Za one koji se ne slažu s njim, redovno idu pogrdni atributi -
idiot, kreten, psihopata, glupak, bez obzira o kojim je ličnostima riječ; bez
obzira o kakvim je ljudskim kvalitetima i vrijednostima riječ. Bez mjere je
surov prema svakome ko mu se suprotstavi.
Sa ogorčenjem, Marković je naveo primjer svog razgovora, samo koji
mjesec prije nove 1988. godine, sa Slobodanom i svojom kćerkom Mirjanom.
Izložio je zetu tada svoja neslaganja sa njegovim radikalističkim postupcima
i sa njegovom politikom. Poslije toga zet, a takode i kćerka, zalupili su vrata
pred Momom Markovićem. Nisu mu čak čestitali Novu godinu. Kad im je on
to kasnije prigovorio, pravdali su se lažima. Ovaj stari revolucionar nije krio,
otvorenošću svojstvenoj toj generaciji predratnih komunista, da se iskreno
plaši da će taj i takav Slobodan Milošević upropastiti Srbiju. Nanijeće time
veliku štetu i Jugoslaviji. U više navrata ponovio je da je riječ o opasnom
čovjeku; da o tome treba voditi računa; da ga treba zaustaviti dok ne bude
kasno. Upozorio je na ogromnu ambiciju kao pokretački motiv Slobodana
Miloševića. U ime toga spremanje da bude "veći velikosrbin od Srbina", kako
je doslovno rekao Moma Marković. Sa tugom je primijetio da je, nažalost, i
njegova kćerka, Mirjana Marković, inficirana istim virusom bolesne ambicije
- taj motiv je na opasan način ujedinjavao muža i ženu.
U tom neobičnom razgovoru insistirao sam na pitanju da li po njegovoj,
Markovićevoj, ocjeni postoje snage u Srbiji koje bi Miloševića zaustavile i
koje bi u tome mogle biti podržane. Samo u Srbiji, gdje se uzdigao i ima vlast,
rekao sam mu, to je moguće učiniti. Svaki pokušaj sa strane bi mogao samo
da dalje raspaljuje srpski nacionalizam i time jača Miloševićevu poziciju.
232 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Moma Marković je bio skeptik. Nije vidio takve snage na javnoj sceni Srbije.
Upozorio je da je Milošević svu vlast prigrabio u svoje ruke. Odstranio je ili
odstranjuje sve one koji bi ga, ne samo mogli ugroziti, nego i koji mu nisu
poslušni ili mu iz bilo kojih drugih razloga ne odgovaraju ili smetaju.
Na rastanku završio je riječima kojima je i počeo ovaj neobični susret:
- Pazite, to je opasan čovek36!
Ostao sam pod teškim dojmom ovog razgovora.
Moj sagovomik je ustao iz bolesničke postelje i došao da mi kaže tako
mučne riječi na račun svoga zeta, pa i rođene kćerke37. Nije mogao prikriti
intimna uzbuđenja i osjećanja. Nadvladali su uvjerenje i moral starog revolu­
cionara i veterana da treba, i da to mora, lično učiniti.
Mnoge stvari koje je tada izrekao Moma Marković bile su, nažalost, ili
gruba realnost tadašnjeg političkog i društvenog života, ili su predskazivale
još sumornije oblake nad jugoslavenskom sutrašnjicom.
Suviše je vlastoljubivi i beskrupulozni Slobodan Milošević zajahao na
sedlo srpskog nacionalizma. Vladao je sudbinama nacionalizmom opčinjenih
i zavedenih ljudi. Mitinzima u ljeto i jesen 1988. godine već je počeo raz­
građivati Jugoslaviju. Na laži, prevari i demagogiji, kao što sam se i lično
mogao toliko puta uvjeriti u toku njegovog organizovanja pohoda "događanja
naroda", gradio je sopstvenu svevlast. Toj Miloševićevoj težnji, kobnoj za
sudbinu Jugoslavije, razrijeđen i oslabljen sistem čuvara ustavnog poretka
zemlje, nije bio u stanju da se odupre - državni i partijski vrh Jugoslavije
objektivno je bio u nemoći da to učini, kada nisu postojali spremnost i snage
u samoj Srbiji da to učine.
Slobodan Milošević je već tada zbrisao bukvalno svaku opoziciju u užem
rukovodećem sastavu Saveza komunista Srbije, koja bi mogla ugroziti njegov
položaj. Koncentrisao je vlast u svojim rukama. U najjaču polugu vladanja
svim centralnim institucijama Srbije, u Gradski komitet Saveza komunista
Beograda, doveo je svoje ljude. Osvojio je najuticajniju novinsku kuću u
Srbiji, "Politiku", dovođenjem na čelo svog intimusa Ziku Minovića. Osvojio
je Radio-televiziju Beograd ustoličenjem svog pulena Dušana Mitevića. U
Centralnom komitetu Srbije sam je držao u rukama kadrovsku politiku, a to
je praktično značilo, u klimi kakva je bila tada u Srbiji, imati odlučujući uti-
caj na sva kadrovska rješenja - od Predsjedništva, Skupštine i Vlade Srbije do
rukovodećih mjesta u gradovima i opštinama te republike, a kasnije i u
velikim firmama.
Metamorfoza jednog kadrovskog rješenja 1986. godine bila je drastična i
pogubna za sudbinu Srbije i Jugoslavije.
36 Pribilježio sam najvažnije iz razgovora sa Momom Markovićem, odmah pošlo smo završili raz­
govor. Na osnovu le bilješke interpretiram tok tog razgovora. O njemu sam obavijestio i posavje­
tovao se o onome što mi je rečeno samo sa par drugova u rukovodstvu u koje sam imao apsolut­
no povjerenje.
37 Ubrzo su Slobodan Milošević i Mirjana Marković potpuno prekinuli svaki kontakt sa tastom i
ocem Momom Markovićem. Posljednji put je Moma Marković vidio svoju kćer Mirjanu više od
dvije godine prije smrti - kada ga je posjetila, i to teško oboljelog, u bolnici. Slobodan Milošević
nije učinio čak ni to.
_____________________ MJESECI DESTABILIZOVANJA JUGOSLAVIJE [ 233

Tada, 1986. godine, kada je Slobodan Milosevic sa funkcije predsjednika


Gradskog komiteta Beograda izabran za predsjednika Centralnog komiteta
Saveza komunista Srbije, bilo je rasprostranjeno mišljenje da je to kadrovsko
podniladivanje i osvježenje u rukovodstvu Srbije. Popularisan je od njegovih
mentora daje sposoban, energičan i beskompromisan borac; daje odlučniji od
svojih prethodnika u borbi protiv liberalizma, desnice, nacionalizma i slično. I
sàm Milošević, nošen svojom ambicijom, kao predsjednik Gradskog komiteta
u Beogradu, javno je kritikovao liberalizam i nacionalizam38. O tadašnjim
propagiranim vrijednostima Slobodana Miloševića, tokom i neposredno posli­
je Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, vladale su
iluzije kod jednog broja istaknutih funkcionera Federacije i republika.
Nije trebalo dugo čekati otrježnjenje.
Svoje pravo lice demagoga, vještog manipulatora i ličnosti sklone igno­
ranciji istine kada god to zatreba u borbi za vlast i moć, pokazao je čitavim
putem postajanja nekrunjenim vladarom Srbije.
Bilo je to vrijeme kada smo u državnom vrhu nastojali da omeđimo i
ograničimo nasrtaj njegove politike u rušenju sistema i destabilizovanju
Jugoslavije. On je već plivao i vladao na talasu srpskog nacionalizma koga je
svojom politikom dozvao, ohrabrio i otvorio mu prostor. Svi pokušaji da ga se
bar u nekim akcijama i namjerama zaustavi, a njih je bilo u konkretnim
situacijama sa naše strane, imali su samo trenutačan ili kratkotrajan efekat.
Srbija je u tom pogledu fatalno zakazala - čestitom Momi Markoviću vri­
jeme je u potpunosti dalo za pravo39.
38 Slobodan Milošević je više osuđivao pojave nacionalizma na, za javnost zatvorenim skupovima,
nego javno. On, naprimjer, nije nikada javno i direktno osudio Memorandum Srpske akademije
nauka i umetnosti koji će mu kasnije postati idejno-politička osnova velikosrpske politike i razgrad­
nje Jugoslavije. Samo je jednom to učinio indirektno i u javnosti nezapaženo. Zbog javnog nean-
gažovanja u tom pitanju prigovarao mu je Ivan Stambolić, dok je još, kao predsjednik Predsjedništva
Srbije, vjerovao da mu je Milošević najbliži prijatelj. Međutim, na zatvorenim skupovima Milošević
je to činio. Naprimjer. u junu 1987. godine on je istupajući na zatvorenom sastanku u Institutu za
bezbjednost u Beogradu o Memorandumu rekao: "Šta je drugo nego crni nacionalizam pojava
Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti u kome se predlaže razbijanje Jugoslavije. To
znači likvidiranje postojećeg uređenja naše zemlje, odnosno razbijanje posle koga nema opstanka ni
jednom narodu i narodnosti". Ta izjava, kao i slične na zatvorenim skupovima nije objavljena. (Izvor:
Slavoljub Đukić "Kako se dogodio voda", izdanje "Filip Višnjić", Beograd, 1992. g., str. 118-120.
39 Slobodan Milošević je bio najbliži prijatelj (bili su čak i vjenčani kumovi) sa uticajnim srpskim
političarom - iste generacije - Ivanom Stambolićem koji se u partijskoj i državnoj hijerarhiji pen­
jao ispred M iloševića, vukao ga za sobom i protežirao ne birajući ponekad sredstva. Ivan
Stambolić je uz podršku Petra Stambolića i generala Nikole Ljubičica isforsirao manipulacijama
izbor M iloševića za predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Na dvodnevnoj
sjednici proširenog Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (25. i 26. janu­
ara 1986.g.), na kojoj je učestvovalo 50 najuticajnijih političara Srbije, u raspravi koja je trajala 26
sati, kandidatura Miloševića je više osporavana nego podržavana. Vještim manipulisanjem sas­
tankom kojim je predsjedavao, Ivan Stam bolić je isforsirao Miloševićevu kandidaturu.
(Interesantan detalj je da je Draža Marković tada i kasnije bio i do kraja ostao protiv svakog izb­
ora Miloševića i do kraja ostao protiv njega). Na Kongresu srpskih komunista koji je uslijedio
M ilošević je bio medu onim a koji su dobili najmanje glasova, ali je na isti način ustoličen za pred­
sjednika Centralnog komiteta. Ko je mogao tada i misliti da će samo dvije godine kasnije gospo­
dariti Srbijom - na putu ka tome bezočno je politički likvidirao i Ivana Stambolića, koji mu je, i
ne sluteći u šta će se to izroditi, otvorio put ka svevlasti.
VI. POGLAVLJE

VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI

Kada sam izabran u Predsjedništvo Jugoslavije, već su postojala u organ­


ima Federacije kritička gledanja na neke pojave na javnoj sceni u Sloveniji i
na neke stavove slovenačkog rukovodstva oko kojih je dolazilo do javnih
sudara (jedan od primjera je bio pomenuti sukob o ekonomskoj politici za
1988. g.) i javnih polemika.
I tada i kasnije, te razlike su se predstavljale na vrlo reduciran način - kao
razlike o nekim konkretnim pitanjima u ekonomskoj politici, kao spor
povodom hapšenja Janeza Janše i drugova,1 kao nejednak odnos organa
Federacije i Slovenije prema kritikama i napadima na JNA, ili prema
izmišljenoj priči o pripremanju vojnog puča u Sloveniji i si. Međutim, razlike
su bile šire i ozbiljnije - njihova ozbiljnost i dalekosežnost je bila sadržana i
u ovim konkretnim pitanjima, ali još više u događajima koji su slijedili i još
očiglednije u razgovorima i komuniciranju sa slovenačkim rukovodstvom
tokom te 1988. godine.
Istina, takyo "bujanje razlika" je bilo i dio, i izraz opšteg kriznog stanja u
zemlji, ali u ovom slučaju Slovenije - ako se izuzmu Srbija i Kosovo - oštrije
ispoljenog. Razlike su postojale i često su se i javno ispoljavale i između
Slovenije i većine drugih republika.
Sa puno razloga je zbog toga postojalo osjećanje i u našem državnom i u
partijskom vrhu da su neophodni razgovori i razjašnjavanja sa slovenačkim
rukovodstvom. Tim više što se počela šire u zemlji stvarati nepovoljna atmos­
fera prema Sloveniji zbog čestog javnog sukobljavanja tih razlika (u skupštin­
skim raspravama o ekonomskoj politici, o kritikama i napadima na JNA u
Sloveniji, u polemikama o ustavnim amandmanima i si.). Tu potrebu za raz­
1 O hapšenju i suđenju Janezu Janši i drugovima, kao i o tobožnjem pripremanju vojnog puča, biće
kasnije više riječi.
236 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

govorima je, iz svojih razloga, osjećalo i rukovodstvo Slovenije. Upravo u to


vrijeme iz Slovenije je došla u Predsjedništvo SFRJ inicijativa za češće sus­
rete, uzajamno informisanje i razjašnjavanje. Iz slovenačkog rukovodstva su
podsjećali daje u vrijeme predsjednika Tita postojala praksa da se dolazi kod
njega i informiše i razgovara o najvažnijim pitanjima stanja u republikama i
zemlji. Od njegove smrti ta se praksa ugasila. Mi smo veoma pozitivno i
objeručke prihvatili ovu inicijativu.

Sastanak Predsjedništva Jugoslavije


i rukovodstva Slovenije

Sa slovenačkim rukovodstvom smo se odmah dogovorili da se sastanemo


početkom marta. Kasnije, preko Staneta Dolanca, su poručili da bi radije pom­
jerili datum obrazlažući da bi se u slovenačkoj javnosti moglo shvatiti da idu u
Beograd na pravdanje zbog neslaganja o ekonomskoj politici u 1988. g. i
javnog reagovanja državnog i partijskog vrha na kritike i napade na Armiju u
Sloveniji. Umjesto odloženog susreta u širem sastavu, sastali smo se, 10. marta,
u užem - Lazar Mojsov, predsjednik Predsjedništva, Stane Dolanc, Boško
Krunić i ja (u svojstvu potpredsjednika Predsjedništva) sa Francom Popitom,
tadašnjim predsjednikom Predsjedništva Slovenije i Milanom Kučanom, pred­
sjednikom Centralnog komiteta slovenačkih komunista. Na ovom sastanku smo
se dogovorili o kojim pitanjima je neophodna razmjena mišljenja i razjašnja­
vanje i utvrdili datum šireg sastanka 14. aprila 1988. godine.
Vrijeme između ovog dogovora i zakazanog sastanka, međutim, donijelo
je nove probleme koji su objektivno uvećavali pa i dramatizovali razlike.
Prvo, došlo je do zaoštravanja razlika oko javnih kritika i napada na
Armiju u Sloveniji. Partijsko predsjedništvo je 29. marta razmatralo prijedlog
dokumenta u kome se šire ocjenjuju i osuđuju te kritike i napadi. Predstavnici
Slovenije u tom forumu su bili kategorički protiv donošenja još jednog takvog
dokumenta, jer su oba savezna predsjedništva već dala svoje javne ocjene.
Smatrali su da bi to bilo kontraproduktivno. Istakli su da su za sve organe
Slovenije predloženi stavovi neprihvatljivi, a da neke ocjene nisu realne ni
objektivne, kao što je kvalifikovanje nekih pojava u Sloveniji kao "kontrarev-
olucionarnih". Time se otvorila i mjesecima ponavljala rasprava da li je ili nije
riječ o "kontrarevolucionamim pojavama" (što su uporno plasirali čelni ljudi
vojnog vrha admiral Branko Mamula i general Veljko Kadijević).
Drugo, otvorile su se rasprave o sadržaju i saopštenju sa sastanka Vojnog
savjeta, o čemu će u ovom tekstu biti posebno riječi.
I treće, Franc Popit (koji se nije odlikovao taktičnošću u javnim izjavama
i u raspravama) je javno izjavio kako bi se neka pitanja ekonomske politike i
neke mjere Savezne vlade moglo "i tu rabotu označiti kao kontrarevolu-
cionamu", revanširajući se tako tvrdnjama o "kontrarevolucionamim pojava­
ma" u Sloveniji. Bilo je to dolijevanje ulja na vatru. Ta izjava je pogodila
Saveznu vladu, posebno premijera Branka Mikulića, koji je zaprijetio
ostavkom i tražio da državni vrh osudi izjavu Popita.
VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 1237

U takvoj atmosferi održan je sastanak Predsjedništva države sa rukovod­


stvom Slovenije 14. aprila 1988. godine.
U uvodu za ovu raspravu, Lazar Mojsov je izložio specifičnost trenutka u
kome se održava taj sastanak i, sa puno obzira, teme oko kojih državni vrh
smatra potrebnim da se u ovom susretu razjasnimo.
Franc Popit je na sastanku 10. marta izložio i, kao prvi govornik sa slovc-
načke strane na ovom sastanku, ponovio da žele da zajednički raspravimo o
slijedećim prigovorima koji se njima upućuju: da ne vode računa o interesima
Jugoslavije i odbrani zemlje; da su u ekonomskim pitanjima nacional-egoisti;
da čuvaju privilegije stečene na tržištu po osnovu razvijenosti; da teže odva­
janju od Jugoslavije. Oni žele da se skine mistifikacija, kad je riječ o odnosi­
ma u zemlji, sa pitanja šta je to Federacija, a šta su republike i pokrajine. On
smatra da se radi o sukobu dvije koncepcije u razvoju zemlje - birokratsko-
centralističke i koncepcije ekonomskog i političkog otvaranja prema svijetu,
razvoju samoupravljanja i orijentacije na tržišnu privredu. Oni su "glavna
meta" jer se zalažu za samoupravni koncept. Postavio je pitanje: da li se
vraćati u birokratski sistem ili ići naprijed "da se jednom prestane sa
etatističkom politikom koja nas sve gura nazad". Rekao je da Slovenija nije u
stagnaciji, nego u nazadovanju. Podsjetio je i na razlike o organizovanju
oružanih snaga. Obraćali su se Predsjedništvu povodom promjene u organi­
zaciji oružanih snaga, jer "nešto znači ukidanje armijske oblasti u Ljubljani".2
Milan Kucanje u razgovoru 10. marta rekao da su predložili razgovore "jer
kriza raste, a nesporazumi se povećavaju" i istakao četiri pitanja za razjašnja­
vanje: (1) kako oni vide neke dimenzije krize i puteve izlaska iz nje; (2) o
nekim političkim aspektima sadašnje situacije i posebno o javnoj raspravi o
amandmanima na Ustav SFRJ; (3) o nesporazumima sa Armijom; (4) o
spoljnjoj politici zemlje. Rekao je da društveno-ekonomska situacija u
Sloveniji nikada poslije rata nije bila delikatnija. U narodu se osjeća
nedostatak motivacije i perspektive. U slovenačkoj javnosti se čuju prigovori
"kako mi pauperizujemo društvo", pitanje "ko nas je u ovo doveo", parole
"komunisti su lopovi", sva krivica se prevaljuje na Savez komunista. Ovaj
puta je dodao kako su im članovi saveznog partijskog Predsjedništva stavili
primjedbu da precjenjuju privredne, a potcjenjuju idejne probleme.
Prokomentarisao je to riječima da će nam "ova ekonomska situacija doći
glave". Rastu, po njemu, kritičnost i nezadovoljstvo sve do antisocijalističkih
i antikomunističkih pojava - raste nepovjerenje u vlade, rukovodstva, Savez
komunista. Moguće je, po njemu, jedinstvo samo oko zajedničkog prop­
ulzivnog programa. A onda je rekao da je jedan od elemenata kontrarevoluci­
je i u tome što rade državni organi, a što je dovelo do likvidacije samouprav­
ljanja. Pridružio se, ustvari, tvrdnji Popita. A u prvom razgovoru je nastojao
da ublaži suštinu sukoba oko ekonomske politike za 1988. g. i veoma negati­
van utisak u zemlji, tvrdnjom da se samo radilo o neskladu između rezoluci­
je i mjera za njeno sprovodenje.
2 Odluka je donesena 1987. godine u okviru nove organizacije Armije, nakom rasprava vodenih
1986. godine. O tome će biti više riječi u poglavlju X.
2 3 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Kučan je ovaj puta posebno prigovorio što se Slovenija tretira, uz Kosovo,


kao drugi destabilizirajući faktor u zemlji. Primijetio je da su neshvaćeni ili
neprihvaćeni - ne može im niko osporiti da im je jednako stalo do interesa ove
zemlje, ali i da kažu šta misle. Ne mogu se rukovodstva republika odvajati od
interesa naroda - u Sloveniji već ima optužbi daje Savez komunista Slovenije
izdavao interese slovenačkog naroda.
Na ovom sastanku Kučan nije govorio o razlikama u ocjenama kritika i
napada na Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) u Sloveniji. U prvom raz­
govoru 10. marta, rekao je da su oni protiv dramatizacije napada na JNA.
Prigovorio je d aje riječ o "pomjeranju pažnje sa bitnog na ovo pitanje". Oni
su, rekao je tada, osudili omladinsku reviju "Mladina" koja je konstantno
vršila napade na Armiju, ali to nisu učinili zbog Beograda i Generalštaba,
nego zato što oni smatraju d aje to neprihvatljivo i opasno. Zaključio je da se
ne može prihvatiti ocjena d aje u Armiji sve u redu, a da su greške samo kod
drugih.
Tražio je veću orijentaciju spoljnje politike prema onima sa kojima razvi­
jamo ekonomske odnose, sa svijetom koji nosi tehnološki napredak. Precizirao
je da nisu protiv globaliteta spoljnje politike, nesvrstanosti i angažovanja u
međunarodnim organizacijama, ali insistiraju na jačanju ove orijentacije.
Jože Smole, u stilu poznate neodmjerenosti i odbojnosti,3 govorio je o
anketi javnog mnijenja u Sloveniji koja je pružila veliki broj odgovora da bi
se Slovenija brže razvijala van Jugoslavije i o kritikama Savezne vlade u
Sloveniji. Izašao je sa tvrdnjom da u Jugoslaviji nema razumijevanja za širen­
je demokratije i u tome jačanja uloge Socijalističkog saveza u Sloveniji.
Tražio je "podruštvljavanje spoljnje politike" i predlagao mnogo toga što je
već učinjeno ili što nije moglo biti prihvaćeno.
Janez Stanovnik, koji je prisustvovao skupu kao već označeni nasljednik
Franca Popita, pravdao je izjavu predsjednika Predsjedništva Slovenije o kon-
trarevolucionamoj ekonomskoj politici i mjerama organa Federacije. Tvrdio je
da se to ne odnosi ni na koga lično i da se suviše jeftino upotrebljavaju teški
izrazi kojima se podiže temperatura.4 Izrazio je tvrdnju da "u Sloveniji postoji
euforija demokratizacije - nikada u Sloveniji partija nije bila više ukorijenjena
nego sada". Replicirao mu je odmah Stane Dolanc, rekavši da se "u euforijama
dogada svašta" i da misli da Savez komunista "nikada nije bio slabiji i u
Sloveniji i u Jugoslaviji". Rekao je da se u Sloveniji bori samo vrh partije.

3 Na sastanku sa M. Kučanom i F. Popitom 10. mana 1988. godine rekao sam da se Joža Smole u
politici često ponaša "kao slon u staklari" i da to Sloveniji nanosi veliku štetu. On je svojim neodm­
jerenostima dobre slovenačke ideje i prijedloge više pokopavao nego afirmisao. Svojim isključivos­
tima i težnjom za senzacionalizmom učinio je velike usluge slovenačkom separatizmu i desnici, a
iakode i velikonacionalnim antislovenačkim tendencijama - bez obzira da li je ili nije to želio.
4 Janez Stanovnik je upravo tako često istupao - i do tada i od tada. Ovaj put je, naprimjer, rekao da
o izvozu oružja raspravljamo u magli, jer o tome malo znamo. A prije nešto više od mjesec dana,
najednom skupu u Ljutomeru, Slovenija, tvrdio je: "Naš stav i naše ponašanje u vezi sa pitanjem
razoružanja (mislio je na trgovinu oružjem) za nas kao državu postaju već međunarodni skandal.
Ne samo kada Pudgar piše šta nam se dogodilo sa Abesinijom (napomena: radilo se o novinskom
članku u kome je napadnuta prodaja vojne opreme Etiopiji o čemu je napravljen aranžman tokom
______________________________ VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 1239

Prilikom pripremnog sastanka sa Kučanom i Popitom 10. marta, i na ovom


sastanku sa kompletnim rukovodstvom Slovenije, izložio sam svoja mišljen­
ja, zapažanja i ocjene. Razgovori kakav je ovaj, rekao sam, nesumnjivo su
neophodni i korisni radi uzajamnog uticaja i prevazilaženja nekih nerazumi­
jevanja. Iznio sam, iz ugla kako se to gleda i tumači u Federaciji, utisak da se,
na osnovu pojava koje se odigravaju na javnoj sceni u Sloveniji, u slovenačkoj
javnosti vrši negativna indoktrinacija javnog mnijenja - od određenih snaga i
grupa koje se okupljaju i oko nekih institucija - i to ne bez određenog uspje­
ha. To se čini sa pozicija shvatanja građanske desnice; sa pozicija nacionalne
uskogrudosti ili nacionalizma. Stvara se atmosfera neraspoloženja prema
drugim dijelovima zemlje, posebno prema svemu što je zajedničko, prema
Federaciji, prema organima Federacije, prema onome što je neophodno i
potrebno da bude jedinstveno i zajedničko. Ponekad se, naprosto, stiče utisak
utrkivanja da se kritikuje sve što se može kritikovati kada je riječ o Federaciji.
Mnogo toga pripisuje se, rekao sam, pisanju "Mladine" - mene više brine ono
što piše zvanično "Delo". Gotovo u svim dijelovima Jugoslavije, iz razloga
što dolazi do takvih pojava u Sloveniji i iz razloga kako se one prezentiraju u
jugoslavenskoj javnosti, stvara se neraspoloženje prema Sloveniji i, što je još
gore, to se na nekim mjestima pretvara u antislovenačko raspoloženje sa
nacionalističkim otrovom. Posljedica toga je i odbojnost prema mišljenjima i
prijedlozima koji dolaze iz Slovenije, a u interesu je svih u Jugoslaviji da ih
razmatramo. Napomenuo sam da se neka vrlo značajna shvatanja, nove ideje
i prijedlozi promjena koji dolaze iz slovenačke sredine, ne plasiraju uvijek na
najsretniji način; ne plasiraju se na način koji animira. Ponekad se plasiraju
na način koji izaziva i odbija. Rekao sam da je dosta široko rasprostranjeno
uvjerenje, i da to treba svakako kazati, da u rukovodstvu Slovenije ima opor­
tunizma prema pojavama indoktrinacije javnog mnijenja sa pozicija nekog
liberalizma, građanskih usko-nacionalnih i nacionalističkih shvatanja.
Rasprostranjeno je uvjerenje da nije bilo pravovremenog i pravog reagovanja
u trenutku kada je trebalo reagovati. (Ovu moju tvrdnju prilikom prvog raz­
govora Franc Popit je prihvatio i potvrdio).
Rekao sam da u državnom vrhu shvatamo da je privredna situacija u
Sloveniji zaista teška, ali nije dobro što, po pravilu, sve uzroke adresiraju i
pripisuju drugima - ne govori se kritički i o sopstvenim promašajima u
privrednoj, razvojnoj i tekućoj politici. S obzirom da su Kučan i Popit govo­
rili da se Slovenija, uz Kosovo, smatra drugom kriznom tačkom u zemlji,
rekao sam da se javljaju uporedivanja stanja u Sloveniji sa svojevremenim

posjete admirala Mamule Etiopiji), nego šta nam se događa u OUN. Mi se jednostavno
raskrinkavamo kao neiskreni i prevaranti. Mi smo danas predmet svjetskog skandala u trgovini
oružjem, ilegalnoj trgovini oružjem, koja ide preko naših rezervi, zvanične državne ustanove...”
Ustvari, sve je izmišljena konstrukcija - niti je o nama u lom ili sličnom smislu bilo riječi u ma
kom organu OUN, niti smo bili upleteni u slične skandale. Prodavali smo, po normalnim ugo­
vorima, pojedinim zemljama proizvode naše vojne industrije. Niko pametan ne bi ostavio tu indus­
triju bez proizvodnje i plasmana kada već postoje mogućnosti. Za naše potrebe u tom vremenu ta
industrija je bila predimenzionirana. Mi smo zbog ove izjave Stanovnika tražili od Predsjedništva
SR Slovenije informaciju i stav - odgovor nikad nismo dobili.
2 4 0 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

masovnim nacionalnim pokretom (maspok) u Hrvatskoj. Postavlja se u


javnosti i pitanje: da li je ono što se događa u Sloveniji slično onome iz čega
su nastali kosovski događaji? Ukazao sam da se o nekim delikatnim državnim
pitanjima, koja stalno pokreće Jože Smole, ne može "hajdparkovski" raspravl­
jati, kao što su pitanja posjete pape Jugoslaviji, projekat supersoničnog aviona
ili pregovori sa Međunarodnim monetarnim fondom. Zbog njihove delikat-
nosti, o njima treba raspravljati u organima koji za ta pitanja snose odgov­
ornost. Reagovao sam i na izjavu Stanovnika o tobožnjem skandalu zbog pro­
daje našeg oružja, kao i na usmjerenost javnih napada na Saveznu vladu
umjesto da se kritičke rasprave o njenom radu vode u Saveznoj skupštini.
I ostali članovi državnog Predsjedništva su sa punim angažmanom iznosili
ocjene i stavove državnog vrha. Nikola Ljubičić je postavio pitanje
uspješnosti borbe protiv antikomunizma i sredstava specijalnog rata i tražio da
se prekine sa ultimativnim zahtjevima kada je riječ o ustavnim promjenama
(što je u nekoliko prilika javno činio Smole, moram reći na štetu same
Slovenije). Radovan Vlajković je naglasio da u javnosti postoji utisak kako
se u Sloveniji nedovoljno vodi bitka protiv opozicionih snaga i da se mini-
miziraju antisocijalističke pojave. Veselin Đuranović, kao i obično, veoma
temeljito je analizirao situaciju u zemlji i argumentovano iznio neka nesla­
ganja ili primjedbe kada je riječ o politici i stanju u Sloveniji. Posebno je anal­
izirao funkcionisanje Federacije i elaborirao na kojim osnovama i u kojim
pitanjima nam treba jedinstvo. Snage samoupravljanja slabe i ono je osiro­
mašeno, snage etatizma i birokratizma su i dalje jake, a partija je nemoćna da
se usredsredi na razvoj samoupravljanja. Smatra da se olako upotrebljava ter­
min kontrarevolucija i kad je riječ o pojavama u Sloveniji i kad je riječ o
ekonomskoj politici Savezne vlade. Posebno je upozorio na opasnost euforije
monopola na progresivnost - čega ima u Sloveniji - čime se mogu razvijati
elementi nacionalnog egoizma. Iznio je stav da bi u Sloveniji trebalo da bude
oštrija kritika etničke homogenizacije. Kao primjer naveo je stav slovenačkih
pisaca da niko ne može biti član njihovog udruženja ko nije čisti Slovenac.
Josip Vrhovec je ukazao na postojanje i štetnost jednako centralističkih, sep­
aratističkih i konfederativnih tendencija. Problemi koje je iznio Popit, rekao
je, mogli bi da se prihvate kada ne bi bili jednostrano adresirani. Stane Dolanc
se u prvom razgovoru pridružio ocjenama Popita i Kučana da Sloveniji prijeti
privredni kolaps. Tada je rekao da Slovenija nije protiv Vlade Mikulića, nego
protiv ekonomske politike koja je kritikovana u čitavoj zemlji. Priključio se
ocjenama da su na slovenačkoj društvenoj sceni antisocijalističke i antikomu­
nističke pojave. Sada je rekao da "nismo u Sloveniji na vrijeme učinili sve, ali
nema kontrarevolucije i nema separatizma".
Vrijeme će, nažalost, uskoro Dolanca na najgrublji način demantovati.
Lazar Mojsov je povodom Popitove izjave o ekonomskoj politici Savezne
vlade, kao kontrarevolucionamoj, rekao da premijer Branko Mikulić zbog
toga namjerava da podnese ostavku. Popit je reagovao da je pitanje ostavke
premijera stvar Savezne skupštine i stava Predsjedništva države, a ne jedne
izjave. Rekao je da u Sloveniji već nekoliko mjeseci jedva zadržavaju zahtjeve
______________________________ VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 1241

da se postavi pitanje povjerenja Saveznoj vladi. Beogradska "Politika" je


nekorektno i tendenciozno prenijela njegovu izjavu o "kontrarevolucionarnoj"
ekonomskoj politici.
Mojsov je rekao d aje upravo uoči ovog sastanka došlo do Popitovog napa­
da na Saveznu vladu. Ponovio je da se, kao Predsjedništvo države,
ograđujemo od pomenute Popitove izjave; da je smatramo netačnom,
nepravednom i datom u pogrešno vrijeme, kada Savezna vlada treba, po
Ustavu, da izađe pred Parlament sa izvještajem o svom dvogodišnjem radu.
Podsjetio je d a je u svim poslijeratnim vladama neko iz Slovenije vodio sek­
tor ekonomske politike i da je to slučaj i sada.
Popit je zatražio da se stenogram sa ove sjednice uputi predsjednicima
predsjedništava svih republika i pokrajina, i da u njemu bude deponovana i
ova njegova izjava: "Neposredna podrška Mikulićevoj Vladi ne može biti naš
(slovenački) stav. Politika Savezne vlade ovakva kakva je nije dobra,
poražavajuća je. Ako je Savezna vlada spremna, podvukao je Popit, da mijen­
ja politiku - zna se kako - nemamo razloga da mijenjamo Vladu", ali "ne
znamo za takve namjere promjene politike SIV-a". Što se tiče njegove izjave,
čiji je sadržaj citirao, rekao je: "Ipak sam to ironizirao, možete da kažete da
to ne prihvatate, ako tako mislite".
Milan Kucanje ocijenio d aje razgovor bio koristan, a da njihovi prijedlozi
nisu usmjereni da se prebaci odgovornost na Federaciju. Svjesni su svoje
odgovornosti za stanje i razvoj u Sloveniji i Jugoslaviji. Posebno je govorio o
elementima ekonomske politike i o jedinstvu i zajedništvu.5
I Lazar Mojsov, kao predsjednik Predsjedništva je, u zaključku, dao pozi­
tivnu ocjenu razgovora - predstavljeno nam je stanje u Sloveniji, a mi smo
iznijeli naše ocjene o tome kako to stanje vidimo. Sa razumijevanjem pri­
mamo da je ekonomska kriza i nazadovanje slovenačke privrede bolno prih­
vaćeno u Sloveniji. Branio je Jugoslavensku narodnu armiju tvrdnjom da je
od smrti Tita harmonično rukovođena, u skladu sa Ustavom, da je napre­
dovala i da "treba čuvati front saglasnosti sa JNA".
Sve što je sa slovenačke strane rečeno, kao i reagovanje državnog vrha na
ocjene i tvrdnje slovenačkog rukovodstva i mišljenja jugoslavenskog pred­
sjedništva o pojavama u Sloveniji, ilustruje kakve su i koliko su ozbiljne raz­
like koje su postojale. To je odslikavalo i širu situaciju onoga šta je postojalo
i šta je nastajalo u zemlji u to vrijeme.
Osnovni zajednički zaključak ovog razgovora je bio da je potrebno smiri­
ti euforiju u Sloveniji, ali i euforiju protiv Slovenije. Potrebno je činiti sve da
se situacija počne smirivati.
U državnom vrhu smo ocjenjivali razgovor korisnim. Vidjeli smo,
međutim, da u slovenačkom rukovodstvu postoje u nekim pitanjima ozbiljne

5 Na ovom sastanku, i na sjednici Predsjedništva jugoslavenskih komunista, razjašnjavao sam se sa


Kučanom oko pitanja jedinstva. Kod njega i kod nekih drugih slovenačkih rukovodilaca termin
jedinstvo je skoro izazivao alergiju. Oni su između tog termina i unitarizma stavljali znak jed­
nakosti. U stvari, nije se radilo o sporenju oko termina - riječ je bila o suštini odnosa u Jugoslaviji.
Kasnije je otpor tom terminu postao dio separatističke orijentacije.
2 4 2 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

kritike nekih organa Federacije ili opterećenja i sumnje kada je riječ o odnosi­
ma sa Armijom. Nije bilo iluzija da se razlike, pa i izvjesno nepovjerenje,
mogu jednim razgovorom prevazići. Sam razgovor je, nažalost, bio previše
pod pritiskom izjave Franca Popita - raspravljanje o njoj i ograđivanje od nje
radi smirivanja duhova u Saveznoj vladi, uzelo je previše vremena i pažnje.

Rasprave o tvrdnjama da je u
Sloveniji pripreman vojni puč

Redovna sjednica Vojnog savjeta održana je u martu 1988. godine. Riječ


je o stručnom savjetodavnom organu Saveznog sekretarijata za narodnu
odbranu, čiji sastav sačinjava širi vojni vrh. O sadržaju sastanka, što je bilo
uobičajeno, objavljena je informacija za javnost - u njenom završnom dijelu
prezentirani su citati iz istupanja saveznog ministra za odbranu Branka
Mamule. On je oštro govorio o napadima na Armiju u Sloveniji.6
Na sjednici jugoslavenskog partijskog Predsjedništva, 29. marta, Milan
Kučan je pokrenuo pitanje o stvarnoj sadržini sastanka Vojnog savjeta.
Postavio je pitanje kakva je uloga Vojnog savjeta i kako to da predsjednici
državnog i partijskog Predsjedništva (Lazar Mojsov i Boško Krunić) nisu
znali kakve će stavove zauzeti to tijelo.7 Bilo je očigledno da sumnjaju da se
na Vojnom savjetu raspravljalo o stanju u Sloveniji i da su tom prilikom
utvrđeni i neki stavovi.
Milan Kučan je, pokrećući to, prezentirao tvrdnju da je komandant
Armijske oblasti u Ljubljani, general Svetozar Višnjić, poslije sastanka
Vojnog savjeta, posjetio slovenačkog ministra za unutrašnje poslove Tomaža
Ertla. Prema tvrdnji Kučana, general je tom prilikom saopštio republičkom
ministru da je dobio uputstvo da direktno saobraća sa slovenačkim
Ministarstvom unutrašnjih poslova oko mogućih hapšenja, masovnih izlazaka
na ulice i zaštite vojnih objekata. Ertl je, očigledno, veoma uznemireno prim­
io ovo saopštenje - zatražio je da njega i pomenutog generala prime Milan
Kučan i Stane Dolanc. To je i ostvareno. Iznoseći čitav slučaj, Kučan je pre­
nio stavove slovenačkog partijskog rukovodstva da takve postupke ne mogu
prihvatiti, niti odgovarati za posljedice. Najodlučnije je protestovao protiv
takve prakse armijskog vrha. Nešto kasnije, u istoj raspravi, Kučan se korigo-
vao - rekao je da je general Višnjić radio onako kako je shvatio uputstvo; da
im je prenio daje na Vojnom savjetu bilo riječi o kontrarevoluciji u Sloveniji
i da mora, zbog ispada kojih je bilo prema vojnim licima, pojačano zaštititi
vojne ustanove, a spreman je da pruži slovenačkoj policiji pomoć takve vrste,
ukoliko bude potrebno. (S. Dolanc je kasnije na sastanku Vojne komisije
rekao da je razgovor sa generalom Višnjićem bio sasvim korektan, a

6 Admiral Branko Mamula je bio ogorčen povodom tih napada, jer su dijelom bili adresirani i na
njegovu ličnost. Bio je na udaru posebno zbog toga Sto mu je savezno Ministarstvo odbrane gradi­
lo luksuznu vilu u Opatiji. U lom dijelu javna kritika bila je sasvim opravdana.
7 Pošto se radilo o stručnom tijelu, nije bila praksa da se o sastancima Vojnog savjeta prethodno
obavještava Predsjedništvo države.
______________________________ VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 1243

Stanovnik, na sastanku u Predsjedništvu SFRJ, 26.5., daje korak Višnjića bio


rutinski i da bi sve bilo uredu da to nije izbilo u javnost pa se "od muhe
napravio konj". Dakle, četiri različite ocjene istog slučaja).
Na istoj sjednici general Veljko Kadijević, tada zamjenik ministra odbrane,
u odgovoru na Kučanove tvrdnje, rekao je da se nije radilo ni o kakvoj poseb­
noj direktivi - bila je riječ o pojačanom obezbjedenju vojnih objekata u
slučaju nasrtaja na njih. U toj Republici već su zabilježeni incidenti prema
vojnim licima.
Sumnje, međutim, nisu otklonjene - Kučan je ponovio da ostaje pri prim­
jedbama na stavove Vojnog savjeta; ostao je pri dramatizaciji cijelog slučaja i
ostavio mnoge od nas prisutnih u nedoumici zašto se to čini? Upravo zbog
ovakvih tvrdnji Kučana, postojao je poseban interes za tekst ove njegove
diskusije. I sam Kučan tome je pridavao poseban značaj. Tekst je podijelio
članovima partijskog Predsjedništva Slovenije i čelnim ličnostima republičkih
organa. Taj tekst je kasnije i šire distribuiran u organima te Republike. Kasnija
sudbina tog teksta govorila je mnogo više - da li iz užeg ili šireg kruga kome
je dostavljena Kučanova diskusija, da li namjerno ili ne, diskusija se našla u
rukama Janeza Janše i on ju je proslijedio Francu Zavrlu, glavnom uredniku
omladinske revije "Mladina". Sam stenogram sjednice, pa i Kučanova
diskusija, bili su strogo povjerljivog karaktera - njegovo posjedovanje van
tretmana strogo povjerljivih akata ocijenjeno je nedozvoljenim činom.
Kasnije je slovenački partijski vrh uporno tražio od partijskog Predsjedništva
Jugoslavije saglasnost da se tekst Kučanove diskusije objavi. To nije prih­
vaćeno. Tekst je, ipak, u maju 1988. godine, objavljen u "Mladini" i iskorišćen
da se iskonstruiše i pusti u javnost tvrdnja kako je u Sloveniji pripreman vojni
puč i kako je to slovenačko rukovodstvo u posljednji čas spriječilo. "Krunski
svjedok" je bio stenogram Kučanove diskusije. U "Mladini" je upravo objavl­
jen članak sa takvom tvrdnjom. Naslovom "Noć dugih noževa" - parafrazom
Hitlerovog obračuna unutar fašističkog sastava, aludiralo se na sličnost
navodnog pokušaja vojnog puča sa načinom firerove odmazde. To je shvaćeno
kao krajnje teška uvreda Armiji.
Tvrdnja o pripremanom udaru dobila je širok publicitet. Pojavio se u
Ljubljani i članak Spomenke Hribar u kome se išlo dalje - tvrdilo se da je
Ustavom Jugoslavije institucionalizirana mogućnost vojnog puča na taj način
kako je Ustav odredio mjesto i ulogu oružanih snaga i Armije u društvu.
Tvrdnja je, takode, imala širok odjek. Izazvala je uznemirenost u slovenačkoj
javnosti. Šire u zemlji je primljena uglavnom negativno i to u svim repub­
likama. Postavljano je pitanje: čemu služe i sa kojom namjerom se plasiraju
takve tvrdnje? Tvrdnja o puču dobila je publicitet i nanijela štetu zemlji u
inostranstvu.
Nastala je time situacija koju je državni vrh morao da razmotri. To smo
učinili prvo na sastanku Komisije za rukovođenje i komandovanje (Vojne
komisije) Predsjedništva države 23. maja, a onda na sjednici državnog vrha
25. maja. U međuvremenu, 24. maja, istu situaciju razmatralo je savezno par­
tijsko rukovodstvo.
244 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Za ta razmatranja zatražili smo od Ministarstva odbrane pismenu informa­


ciju o sadržini sastanka Vojnog savjeta i instrukciji datoj generalu Višnjiću.
Informaciju koju smo dobili dostavili smo i svim članovima partijskog
Predsjedništva; dakle, i Milanu Kučanu.
Iz informacije je bilo vidljivo daje pomenuta sjednica Vojnog savjeta bila
redovna godišnja - razmatrana su i usvojena dokumenta o borbenoj gotovosti
i ukupnom stanju u Armiji u 1987. godini koja se kao godišnji izvještaj
redovno dostavljaju Vrhovnoj komandi - Predsjedništvu države. U pomenutoj
informaciji ponovljeno je ono što je Veljko Kadijević, koji je u međuvremenu
postao ministar odbrane, izričito tvrdio - na sjednici Vojnog savjeta nije bilo
ni jedne riječi da treba preduzeti ma gdje i ma kakve mjere, pa ni u Sloveniji.
U informaciji Ministarstva odbrane i usmenoj izjavi Veljka Kadijevića
rečeno je dalje da je dva dana prije sjednice Vojnog savjeta Predsjedništvo
države tražilo, zbog napada na Armiju i slučajeva napada na pripadnike vojske
u Sloveniji, da tužioci i sudovi, a eventualno i vojno-sudski organi, u slučaju
ugrožavanja oružanih snaga, preduzmu zakonske mjere prema onima koji su
eventualno počinili krivična djela. Dotadašnji ministar odbrane Branko
Mamula, u prisustvu čitavog svog kolegija, dao je instrukciju generalu
Višnjiću da, zbog problema koji mogu nastati povodom mogućih hapšenja,
krivičnih gonjenja i suđenja, organi bezbjednosti Armije budu u kontaktu sa
republičkim Ministarstvom unutrašnjih poslova Slovenije. Sa takvom instruk­
cijom general Višnjić je posjetio slovenačkog ministra policije. Kadijević je,
obrazlažući ovo, rekao daje normalno u takvim situacijama zajedno procjen­
jivati situaciju i da se ne može kriviti general Višnjić zato što je Ministarstvo
unutrašnjih poslova Slovenije diglo uzbunu.8 Kadijević je bio kategoričan da
u saveznom Ministarstvu odbrane ne postoje nikakvi planovi mjera osim onih
koje je odobrilo Predsjedništvo države.
Informisao sam sjednicu Predsjedništva o ocjenama Vojne komisije i
sjednice partijskog Predsjedništva Jugoslavije da se radi o do tada najtežem
i najgrubljem napadu i intrigi koji su se pojavili protiv Armije u sredstvi­
ma informisanja - od rata do tog vremena. Obavijestio sam državni vrh o
odjeku te tvrdnje u slovenačkoj, jugoslavenskoj i svjetskoj javnosti.
Napomenuo sam da je, svakako, nužno voditi računa i o tome kakva se
raspoloženja time izazivaju u samoj vojsci. Ponudio sam stav da
Predsjedništvo, kao Vrhovna komanda, mora odlučno reagovati.
Slovenačka reagovanja, upozorio sam, nisu adekvatna težini intrige; nedo­
voljno su određena - ostavljaju sumnju d aje, ipak, "iza svega nešto moralo
biti". Iznio sam utisak iz razgovora sa slovenačkim rukovodiocima da kod
njih postoji sumnja da se na Vojnom savjetu, ipak, raspravljalo o njima - da
postoji neka povezanost između tog sastanka i obraćanja generala Višnjića
Ertlu, a kasnije Kučanu i Dolancu.

8 U pauzi sjednice Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista, razgovarao sam sa generalom


Višnjićem o tom slučaju. Sa suzama u očima uvjeravao me je da nije učinio ništa van onoga šta je
rečeno; da nije napravio ništa što bi štetilo slovenačkom rukovodstvu i da ga pogađa kako su to
predstavili slovenački rukovodioci.
VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 245

Veljko Kadijević je izložio ocjenu vojnog vrha da se radi, doista, o


najtežem napadu sa ciljem da se diskredituju Armija i Vrhovna komanda.
Suština je, po Kadijeviću, u tvrdnji da je u Jugoslaviji moguć vojni udar na
osnovu ustavnih odredbi o oružanim snagama. Postavio je pitanje sa kim se,
zapravo, vodi razgovor - sa "Mladinom" i njemačkim novinarom i
obavještajcem Viktorom Majerom, koji je tvrdnju o vojnom puču rasplamsao
u njemačkoj štampi do maksimuma, ili sa dijelom ličnosti iz slovenačkog
rukovodstva, ili sa nekim trećim. Logičan je bio stav vrha zemlje u razgovoru
sa slovenačkim rukovodstvom da treba smirivati situaciju, ali "dok smo je mi
smirivali, u Sloveniji je raspaljivana" - rekao je Kadijević. Ko je dao
"Mladini" stenogram Kučanove diskusije ijedan vojni dokumenat? Kako i sa
kim razgovarati? Koje mjere preduzimati? Na koji način reagovati? Kadijević
je rekao da vojni vrh smatra da sve ovo treba da dobije pravu javnu kvali­
fikaciju - prozvana je Vrhovna komanda.
Predsjedništvo je bilo jedinstveno u ocjeni težine napada i ciljevima
intrige. Opredijelilo se za odlučno reagovanje, jer slovenačko nije adekvatno
- ono je tako sročeno da ostavlja utisak d aje "ipak nešto bilo". Objavljivanje
Kučanove diskusije ostavlja, takode, takav utisak. Izrečene su ocjene da
stvorena situacija može podsticati i jačati one snage u zemlji koje vide izlaz
samo u represiji. Ponovljene su ocjene o oportunizmu u politici slovenačkog
rukovodstva. Stane Dolanc je to upečatljivo potkrijepio tvrdnjom da u
Centralnom komitetu Slovenije svakog utorka strepe šta će se sutradan pojav­
iti u "Mladini". Konstatovali smo da postoje razlike između nas i slovenačkog
rukovodstva, kada je riječ o ovom događaju.
Prvu razliku vidjeli smo u ocjeni težine provokacije i njenih ciljeva.
Druga razlika bila je samo tumačenje reagovanja na ovu provokaciju -
dotadašnja reagovanja slovenačkog rukovodstva ne samo na napade na
Armiju, nego i na sistem, na zajedništvo, na indoktrinaciju javnog mnijenja
od strane desnih i nacionalističkih snaga i sijanje nacionalističke mržnje, nisu
bila adekvatna. Ni jednom se do tada, na primjer, povodom napada na Armiju
i ovog slučaja, nije oglasilo Predsjedništvo Slovenije.9
Treća razlika odnosila se na reagovanje tužilaštva i pravosudnih organa - i
pored zakonom predviđenih sankcija za lažne tvrdnje i klevete, svi takvi zaht­
jevi u Sloveniji su odbijeni. Janez Stanovnik je na sastanku našeg državnog
vrha rekao d a je tužilac u slučajevima o kojima je riječ "postupao pod utica-
jem klime" stvorene u Sloveniji - radi se o tome "a ne o tome da se u Sloveniji
pravni sistem ne ostvaruje i d aje labav"! Milan Kucanje, na moju primjedbu
na ponašanje tužilaštva i sudstva u Sloveniji, reagovao da ne vidi razloge za
ocjene koje sam dao, jer su zahtjevi odbijeni "zbog nedovoljne stručne argu­
mentacije". O istom pitanju, dva potpuno različita stava slovenačkih
rukovodilaca.
9 O tome sam razgovarao, u ime Predsjedništva, sa Janezom Stanovnikom. Sastali smo se kod mene
prije sjednice Vojne komisije. Razgovarali smo telefonski i prije sjednice Predsjedništva. On je bio
uporan da organi Slovenije ne treba da reaguju, da su se oni "opržili" saopštenjem njihovog
Sekretarijata za informacije i da je, prema tome, dovoljno da reaguju putem štampe.
246 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Na sjednici Predsjedništva zatraženo je da se izvrši analiza čitavog slučaja


i odgovori na pitanje o pravom cilju provokacije; ko stvarno tim putem vodi
kampanju; zašto do toga dolazi upravo u tom času. Utvrdili smo stav da
situaciju treba da zajednički ocijenimo sa slovenačkim rukovodstvom.
Zaključili smo, takode, da ja obavijestim predsjednika Predsjedništva
Slovenije o našim ocjenama i stavu da trebaju odlučno reagovati; da insisti­
ramo da službe bezbjednosti utvrde kako otiču državne tajne, vojni i drugi
strogo povjerljivi dokumenti kao što je slučaj sa "Mladinom"; da ubuduće
komandant Ljubljanske armijske oblasti saobraća samo sa predsjednikom
Predsjedništva Slovenije kako bi se izbjegli nesporazumi; da sugerišemo
Saveznom javnom tužiocu i predsjedniku Saveznog suda da održe sastanke sa
slovenačkim kolegama radi ujednačavanja kriterija; da sve što je rečeno ili
dato napismeno povodom ovog slučaja bude zabilježeno i sačuvano i, najzad,
da predložimo hitan sastanak sa rukovodstvom Slovenije na kome bi u ime
državnog vrha učestvovali Đuranović, Dolanc, Kadijević i ja.
Sastanak je, na naš prijedlog, održan odmah sutradan, 26. maja 1988.
godine. Izložio sam slovenačkom rukovodstvu razloge zbog kojih smo pred­
ložili hitan susret. Ponovio sam, gotovo doslovno, sva mišljenja, ocjene i
zaključke rasprave u Vojnoj komisiji i na sjednici Predsjedništva. Dodao sam
samo da se tvrdnje o navodnom pripremanju puča lansiraju uoči Konferencije
Saveza komunista Jugoslavije, zakazane za 29. i 30. maj i time pokušava
skrenuti pažnja sa bitnih problema stanja u zemlji na beskonačno trošenje vre­
mena o izmišljenoj pripremi puča. Povod mi je bio objavljeno (24. maja)
pismo 20 članova Saveza komunista Slovenije, upućeno zakazanoj
Konferenciji jugoslavenskih komunista, u kome se traži formiranje komisije
koja bi utvrdila činjenice povodom tvrdnji o namjeravanom vojnom puču u
Sloveniji. Povodom mišljenja (Stanovnik i Kučan) da ne treba javno reago­
vati i ulaziti u polemiku, rekao sam da se takva mišljenja sudaraju sa činjeni­
com da se polemike i grubi napadi povećavaju; da takve akcije eskaliraju i
izazivaju neraspoloženje i sumnje u Sloveniji, a opet u drugim dijelovima
Jugoslavije neraspoloženja prema svemu što se oko toga događa u Sloveniji.
"Time se otvara prostor za sva retrogradna shvatanja i tendencije". Iznio sam
zajedničko mišljenje državnog vrha da bi na ovom susretu bilo dobro "da se
razjasnimo o svim pitanjima o kojima postoje ili različite ocjene, ili različita
mišljenja, ili postoje nedoumice, ili se misli da postoje neke nedorečenosti".
Prvi govornik sa slovenačke strane bio je Janez Stanovnik. Upozorio je da
se imaju u vidu demokratski procesi u zemlji koji su "duboko ušli u
Sloveniju". Ne mogu se, rekao je, razvijati demokratski procesi a da se ne
toleriše dio opozicionog djelovanja. Tvrdio je da u Sloveniji "nije na meti
Armija nego mi". Po njemu, bezbjednosna situacija u toj Republici je čvrsta -
problemi su nastali poslije razgovora generala Višnjića sa ministrom Ertlom,
Kučanom i Dolancom nakon sjednice Vojnog savjeta. Korak generala Višnjića
bio je, rekao je, "rutinski" - sve bi bilo u redu da to nije izbilo u javnost.
Povodom stava državnog vrha da slovenačko rukovodstvo treba da osudi
lažne tvrdnje o pripremi puča, naglasio je da su, saopštenjem Republičkog
VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 247

sekretarijata za informacije, mislili d aje najbolje reći istinu, ali se, međutim,
poslije toga desila eskalacija. Ne znaju šta da čine a da ne razbuktaju još više
situaciju - po drugi put ne mogu javno reagovati "bez svih procjena". Rekao
je da su dali nalog da se utvrdi kako "cure" tajni podaci i dokumenti.
Apelovao je za jačanje povjerenja ako postoje sumnje da ne razgovaramo
otvoreno".
Milan Kučan je odbio optužbu, mada to na ovom sastanku niko čak ni
aluzijom nije spomenuo (a postojala je u vojnom vrhu), da su oni plasirali u
javnost njegovu diskusiju na partijskom Predsjedništvu Jugoslavije kako bi se
postigla nacionalna homogenizacija. Osnovno u njegovom izlaganju bilo je
insistiranje na prijedlogu da se formira državna komisija koja bi utvrdila
činjenice o razgovoru Višnjić - Ertl. Spomenuo je pismo 20 članova Saveza
komunista Slovenije u kome je sadržan takav zahtjev. To zahtijeva, rekao je, i
omladinska organizacija Slovenije. To pitanje postavljeno je i u republičkom
parlamentu, a biće postavljeno, naglasio je, i u Saveznoj skupštini. Smatra da
treba doskočiti opoziciji samo legalnim sredstvima - nikako represivnim. U
tome vidi smisao formiranja državne komisije.
Član Predsjedništva Slovenije Andrej Marine iznio je mišljenje da nije
došlo do provale dokumenata opadala bi eskalacija napada na Armiju. Iznio
je sumnju da se "nešto desilo poslije Vojnog savjeta; nešto se ipak ozbiljno
desilo, ne udar, nego je nešto negdje bilo poslije Savjeta". Nije naveo nijednu
činjenicu iako smo ga pitali na čemu zasniva tu sumnju.
Članovi državnog vrha su iz raznih uglova analizirali i ocjenjivali već izne­
sene stavove i mišljenja o uzrocima i posljedicama pomenutog slučaja. U
zaključku sastanka iznio sam stav Predsjedništva da se ne može formirati
komisija, jer za to nema nikakvih razloga - prihvatanje takvih zahtjeva značilo
bi prihvatanje sumnji da je nešto, ipak, bilo. Na Kučanovu tvrdnju da će
Slovenci to pitanje, ipak postaviti u Saveznoj skupštini, odgovorio sam da je
to stvar same Skupštine i ako se ona za to odluči nema nijedne informacije
koju joj kao Vrhovna komanda nismo spremni staviti na uvid.
Morao sam, na kraju, da konstatujem da, i pored korisnog razjašnjavanja,
neke razlike medu nama ostaju. Konstatovao sam daje stav Predsjedništva da
je, kao Vrhovna komanda, dužno da javno reaguje i da će to učiniti objavlji­
vanjem saopštenja sa dan prije održane sjednice.
Zanimljiv je i ilustrativan detalj koji je na ovom sastanku iznio Janez
Stanovnik. Policija Slovenije izvršila je tajni pretres kod jednog građanina i
utvrdila da posjeduje stenogram Kučanove diskusije i jedan vojni dokumenat
koji je bio vojna tajna. To je bio vjerovatni put kojim je ova dokumentacija
dospjela do "Mladine". Nije rekao o kome se radi, a kasnije će se ispostaviti
daje pretres izvršen u maloj firmi "Mikro Ada", gdje je radio Janez Janša i da
je to nađeno kod njega.
I poslije ovog razgovora, kojeg smo smatrali potrebnim i korisnim, ostalo
je bez potpunog odgovora zašto slovenačko rukovodstvo insistira na formi­
ranju državne komisije i čemu taj zahtjev treba da posluži. On je bio podu­
daran sa onim što je bilo javno zahtijevano i izazivao je sumnju da se radi o
2 4 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

sinhronizovanoj akciji rukovodstva i onih koji su to javno zatražili. Teško je


reći da li je ili nije podstaknuto ili organizovano iz rukovodstva Slovenije.
Sigurno je, međutim, d aje čitava kampanja povodom tvrdnje daje pripreman
vojni puč i daje angažovanjem slovenačkog rukovodstva u posljednji čas spri­
ječen, objektivno jačala ono raspoloženje u Sloveniji po kome se smatralo da
bi Sloveniji bilo bolje d aje van Jugoslavije.
Rasprave i reagovanja na pisanje "Mladine" i drugih o tobožnjem pripre­
manju vojnog puča su do te mjere bili pritisnuti pitanjima zašto i sa kojim cil­
jem se plasira ta politička intriga da je potpuno zanemareno - koliko je ona
apsurdna. Ko je, na primjer, mogao izvesti vojni puč? Samo Armija. Da li je
to u ono vrijeme uopšte bilo moguće? Sigurno - ne! Ako bi neko u Armiji tada
i pokušao zagovarati nešto tako, to bi značilo otvoreni sukob sa
Predsjedništvom SFRJ kao Vrhovnom komandom. Ono bi sigurno radikalno
intervenisalo. To bi, takode, značilo i sukob sa rukovodstvom Saveza komu­
nista Jugoslavije i svim republikama i pokrajinama - čak i sa Srbijom, iz stra­
ha da bi im se to isto moglo dogoditi. Udar bi morao nekoga da ukloni, a
nekog dovede. Koga? Da li vojnu upravu? To bi onda bilo rušenje sistema i
Jugoslavije. Kako bi neko mogao da izvede vojni udar u jednom dijelu zeml­
je, a da u drugim sve ostane kako jeste? To bi bio sudar sa svim organima u
zemlji i sa javnošću. I sama ideja o takvoj avanturi u to vrijeme bi značila
rascjep prije svega u vojnom vrhu, čiji je sastav bio višenacionalan, itd. i tsl.
Moglo bi se nabrajati još ko zna koliko pitanja čiji bi odgovor pokazao
koliko je bila apsurdna i providna takva tvrdnja.

Janez Janša - simbolika


velike političke igre

Mnoga krupna pitanja zasjenilo je hapšenje i suđenje Janezu Janši i nje­


govoj grupi u Ljubljani.
Taj naoko bizaran događaj mjesecima je bio snažno prisutan u odnosima
državnog Predsjedništva i Predsjedništva Slovenije (i u javnosti Slovenije i
Jugoslavije). Moglo bi se reći da je suviše opterećivao te odnose - potiskivao
je mnoga vitalna pitanja koja je bilo neophodno i korisno raspravljati sa slove-
načkim rukovodstvom u traženju zajedničkog izlaza iz sve dublje krize. A
upravo u tom vremenu se Predsjedništvo moralo baviti i bavilo - slobodno se
može reći - sudbinskim pitanjima budućnosti zemlje, čemu je Slovenija
mogla da dâ značajan doprinos.
Moglo bi se, isto tako, reći d aje "slučaj Janša" postao simbolikom jedne
velike i opasne političke igre tog vremena.
Zašto se, ustvari, državno Predsjedništvo bavilo pitanjem hapšenja i su­
đenja nekolicine građana Jugoslavije kada to, objektivno, nije njegova stvar?10
To je u normalnim okolnostima kompetencija zakonom utvrđenih organa.
10 O ovakvim slučajevima raspravljalo se samo ako komisije Predsjedništva za molbe i žalbe i
pomilovanja zatraže stav Predsjedništva kada je riječ o pitanjima koja imaju opšti značaj ili traže
sistemska rješenja.
VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 249

Predsjedništvo Slovenije, a i drugi organi te Republike, povodom ovog


slučaja višekratno su se obraćali državnom Predsjedništvu. Tražili su različite
intervencije, najčešće u mnogim detaljima ovog slučaja. Upućivali su nam
zahtjeve za koje su oni koji ih upućuju unaprijed znali da ne mogu biti prih­
vaćeni. Pošto je bila riječ o zvaničnim zahtjevima jedne republike,
Predsjedništvo je bilo dužno da, ipak, o njima raspravlja. Kasnije će se
ispostaviti da je to bio dio javne dramatizacije pomenutog slučaja i njegove
maksimalne politizacije, i od desnih snaga i od slovenačkog rukovodstva. U
nekim primjerima bilo je prisutno i njihovo dogovaranje.11 I ovaj slučaj je tre­
bao da posluži nacionalnoj homogenizaciji. U slovenačkoj javnosti tako se
stvaralo i raspaljivalo negativno raspoloženje prema Federaciji i zajedništvu,
a u drugim dijelovima zemlje stvarala se odbojnost prema Sloveniji.
Zato sâm slučaj zaslužuje širu pažnju.
Savezni ministar odbrane Veljko Kadijević u jednom razgovoru, vezanom za
probleme odnosa slovenačkog rukovodstva i vojnog vrha, obavijestio me je da
su iz slovenačke državne bezbjednosti informisani kako su, vršeći tajni pretres
u firmi "Mikro Ada", kod izvjesnog Janeza Janše112 pronađeni jedan ukradeni
vojni dokument 13 i već spomenuti stenogram diskusije Milana Kučana o sas­
tanku Vojnog savjeta i intervenciji generala Višnjića. Pronađeni su, takode, i
neki materijali o opštenarodnoj odbrani. Janša je tada bio predsjednik Komisije
za opštenarodnu odbranu pri organizaciji slovenačke omladine.
11 U ljubljanskoj "Tribuni" od 22. maja 1989. godine (pošto je bio već istekao mandat našem sastavu
u Predsjedništvu), objavljeni su "Moji razgovori" Igora Bavčara. Tu je vidljivo da su tokom afere
postojali kontakti, pa i dogovori o određenim aktivnostima, između pojedinih slovenačkih
rukovodilaca (J. Stanovnik, M. Kučan) sa opozicijom, preko Igora Bavčara. Bavčar je u to vrijeme
bio predsjednik Odbora za zaštitu J. Janše i drugova, koji je ubrzo prerastao u Odbor za zaštitu
ljudskih prava. Oko ovog odbora su se okupile i, putem njega djelovale, sve desne i nacionalističke
snage. Kasnije, poslije proglašenja nezavisnosti Slovenije, Bavčar je bio ministar unutrašnjih
poslova. O toj sprezi, koju je objelodanio Bavčar u "Mojim razgovorima", mi naravno, nismo znali
prije odlaska iz Predsjedništva. Tek po odlasku to sam saznao, iz toga teksta mnoge stvari su mi
objašnjene i iz njega sam saznao o dvoličnoj igri.
12 Janez Janša je kasnije, u knjizi "Premiki", ("Mladinska knjiga", Ljubljana, 1992.) tvrdio d a je 27.
aprila 1988. godine izvršen tajni pretres u "Mikro Adi". Sumnjalo se da je on sa krugom
istomišljenika autor napada na Armiju u "Mladini". Sam potvrđuje da je tom prilikom pronađen
vojni dokumenat i stenogram Kučanove diskusije u Predsjedništvu jugoslavenskih komunista. O
tom pretresu i nalazim a, tvrdi Janša, slovenačka bezbjednost je 28. aprila obavijestila
Predsjedništvo Slovenije, partijsko Predsjedništvo te republike i Savjet za zaštitu ustavnog poret­
ka Slovenije, a time i Milana Kučana, Janeza Stanovnika i Andreja Marinca, dakle, više od mjesec
dana prije hapšenja.
13 Vojni dokumenat u prvom dijelu govori o mjerama za podizanje i provjeru borbene gotovosti
jedinica u garnizonima u Sloveniji. Zatim o određivanju i vojno-stručnom osposobljavanju sasta­
va koji mogu izvršavati zadatke vojne policije. A onda naređuje da se u višim komandama vrši
političko-bezbjednosna procjena stanja u njihovim zonama odgovornosti sa posebnim reg-
istrovanjem i analizom mogućih žarišta neprijateljskog djelovanja, mirnih ili rušilačkih demon­
stracija koje bi mogle ugroziti bezbjednost vojnih jedinica. Takode i o dnevnim procjenama
aktuelne političko-bezbjedno«ne situacije u jedinicama, i kad je riječ o teritoriji o okupljanjima u
blizini vojnih jedinica i drugim aktivnostima kojima bi se mogla ugroziti bezbjednost vojnih
jedinica i objekata. Spominje se saradnja i razmjena informacija sa Republičkim sekretarijatom za
unutrašnje poslove Slovenije. Dokumenat nosi datum od 8.1.1988., označen je kao vojna tajna, a
potpisao g a je komandant Ljubljanske armijske oblasti general Svetozar Višnjić.
250 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Nekoliko dana kasnije, 30. maja 1988. godine, Kadijević mi je saopštio da


je državna bezbjednost Slovenije uhapsila Janeza Janšu zbog nedozvoljenog
posjedovanja pomenutih dokumenata. Tražio sam da odmah obavijesti
Dolanca i Kučana, koji su tog trenutka takode bili učesnici konferencije
Saveza komunista Jugoslavije. Odgovorio mije da su oni već u toku - redovno
ih je obavještavao slovenački sekretar za unutrašnje poslove Tomaž Ertl. Ipak
sam insistirao, zbog delikatnih razloga, da i sam obavijesti pomenute slove-
načke rukovodioce.14 Dolanc mi je, koliko se sjećam, kasnije rekao da ga je
o hapšenju Janše prvi obavijestio Kučan.
Sve je kasnije rađeno u dogovoru slovenačke državne i vojne bezbjednos-
ti. Poslije Janše uhapšeni su zastavnik Armije Ivan Borštner, koji je "Mladini"
dao vojni dokumenat i novinar pomenute revije David Tasić, kod koga su u
redakciji nađeni dokumenti. Sa njima je suđeno i Francu Zavrlu, glavnom
uredniku "Mladine", koji nije bio uhapšen, ali je bio pod istragom kao odgov­
orno lice u čijoj su redakciji nađeni strogo povjerljivi dokumenti.
Zbog prirode predmeta, slovenačka državna bezbjednost je dalji istražni
postupak predala vojnoj bezbjednosti. Suđeni su pred Vojnim sudom
Ljubljanske armijske oblasti.
Poslije hapšenja i predavanja istrage vojnim sudskim organima, iz
Slovenije su počeli da stižu različiti zahtjevi državnom Predsjedništvu. Već 3.
juna, samo dva dana poslije predaje uhapšenih vojnim organima, Janez
Stanovnik me je nazivao tri puta telefonom. Dramatičnim tonom saopštavao
mi je da povodom ovih hapšenja "situacija iz sata u sat postaje sve teža".
Govorio je o velikom uznemirenju slovenačke javnosti i da se, pored ostalog,
prikupljaju potpisi za zahtjev za njihovo oslobađanje. Sve se to, dakle,
dešavalo samo tri dana od hapšenja. Pošto je Janša bio jedan od kandidata za
predsjednika slovenačke omladine, zbog ovog slučaja otkazana je kandida-
ciona konferencija. Time je reagovanje u javnosti, navodno, postalo još inten­
zivnije. Stanovnik je tražio da javni tužilac da izjavu za javnost koja postavl­
ja pitanje: zašto je Janša izručen vojnim organima gonjenja? Odbio je sug­
estiju da to učine zajedno i oni koji su uhapsili i predali i oni koji su preuzeli
optužene - dakle, Ministarstvo policije Slovenije i vojni sudski organi. Istog
14 Pošto je kasnije M. Kučan tvrdio d aje o hapšenju saznao tek od Kadijevića, a Jože Smole da slove-
načko rukovodstvo nije bilo obaviješteno o hapšenju, provjeravao sam to još jednom. Iz Državne
bezbjednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove i Saveznog sekretarijata za narodnu
odbranu (Kadijević), rečeno mi je da su danima ranije o pripremama te akcije Slovenačke službe
bezbjednosti bili obavještavani Stanovnik i Kučan, što se vidi i iz činjenice da su bili obaviješteni
o tajnom pretresu u "Mikro Adi ", a što je Stanovnik pomenuo u našim razgovorima 26. maja. Janša
je, takode, kasnije (u knjizi "Premiki") tvrdio d a je o čitavoj akciji 30. maja iscrpno obaviješten
Savjet za zaštitu ustavnog poretka Slovenije. Predsjednik Savjeta je Andrej Marine.
Igor Bavčar u tekstu "Moji razgovori", opisujući razgovor sa M. Kučanom 13. juna 1988. godine,
citira d a je rekao Kučanu: "Znam što je istina - (napomena l.B.) da naša policija Janeza (Janšu) u
svojim izvještajima tretira kao politički sumnjivog, da ga prate, prisluškuju, ild., ćutao je (Kučan).
Priznao je d a je u tom ćutanju bilo priznanje da nije sasvim nevin Nije sve skuvao, ali Janez mu
je išao na živce. Tako, sada smo to obojica znali".
Janša je kasnije tvrdio (takode u knjizi "Premiki") da se slovenačka bezbjednost interesovala za
njegovu aktivnost od 1982. godine.
VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 251

dana, kako me je obavijestio Kadijević, Stanovnik je tražio od komandanta


Ljubljanske armijske oblasti generala Svetozara Višnjića da se istraga što prije
završi. I sam sam sugerisao Kadijeviću da se istraga ubrza; da se radi striktno
po slovu zakona i da se sa humane strane učini sve što je moguće u prilog
uhapšenih. Tom prilikom, general Kadijević mi je rekao i ovo:
- Procjena je da se ovim hapšenjem upalo u "opasno gnijezdo" i da se zato
desnica uznemirila i uplašila, pa angažuje sve za odbranu uhapšenih.
Reagovanjima se čini sve da se spriječe dalja otkrivanja. Iz državne bezbjed-
nosti Slovenije su im prenijeli mišljenje da će se, ako se bude odlučno u
istrazi, otkriti puno toga. Odustajanje od detaljne istrage, po tom mišljenju,
bilo bi katastrofalno. Rekao je, takode, da je saradnja između Ljubljanske
armijske oblasti i slovenačke državne bezbjednosti odlična. Pohvalio je
posebno agilnost ministra Tomaža Ertla sve do referisanja o čitavom slučaju
slovenačkom rukovodstvu. Od tada, rekao je Kadijević, Ertl je utučen.
Stanovnik mi je, 8. juna, ponovo u telefonskom razgovoru, dramatičnim
tonom, saopštio kako je na njih pritisak strahovit. Napetost eskalira iz dana u
dan. Počinju, navodno, i štrajkovi - pripremaju se u potaji i demonstracije.
Stanovniku je postalo glavno pitanje: da li će ljudi izaći na ulice i "hoće li morati
da pucaju u njih"? Sa sjednice slovenačkog Predsjedništva, kako mije saopštio,
uputili su nam pismo sa molbom da preduzmemo mjere radi ubrzanja istrage.15
Istog dana Kadijević mi je telefonski saopštio, a potom smo primili i
zvanično pismo vojnog vrha, da se na vojno-istražne i sudske organe vrši veli­
ki politički pritisak. Cinično je dodao da "borci za civilizacijski postupak
primjenjuju necivilizovane metode" - prijete sudijama, telefonski ih uzne­
miruju, vrijeđaju supruge i djecu vojnih lica. I u školama se čak šikaniraju
djeca vojnih lica.
Predsjedništvo slovenačkih komunista je takode objavilo izjavu o hapšenju
trojice građana. Insistiralo se na zakonitom postupku tako da se u javnosti
stvorio utisak da se ili nezakonito postupa ili da postoji opasnost nezakonitog
postupanja. Gotovo istovjetan bio je i sadržaj pisma Predsjedništva Slovenije
upućenog državnom vrhu Jugoslavije. U pismu se kaže da se "poštujući
samostalnost sudova u njihovom radu Predsjedništvo SR Slovenije zalaže da
se dosljedno poštuju zakonitost i javnost u svim postupcima"; "zalaže se i za
to da se postupci vode korektno i da se što prije završe, što je u interesu
istine"; "Predsjedništvo SR Slovenije smatra da bi trebalo učiniti korak koji bi
učvrstio povjerenje javnosti u zakonitost i opravdanost postupka koji vodi
Vojni sud protiv pojedinih građana SR Slovenije"; tu je potom i zahtjev "za
javnom garancijom d a je okrivljenim obezbijedeno pravo na odbranu"; "bilo
bi svrsishodno da Predsjedništvo SFRJ izrazi povjerenje u tu (slovenačku)
demokratsku javnost, jer u tome vidi zalaganje građana za napredak naše
samoupravne socijalističke zajednice".16

15 Iz Bavčarove knjige “Moji razgovori" vidi se d a je on u razgovoru sa Kučanom i Stanovnikom tih


dana insistirao da se istraga ne odugovlači.
16 Kad sam Stanovniku pročitao ovu rečenicu i upitao šta se njome traži, rekao je: ' Sada kad mi čitaš
tu rečenicu i sam vidim da nije baš najsretnija".
252 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Nema sumnje da su i pomenuta izjava i pismo bili namijenjeni stvaranju


određenog raspoloženja u slovenačkoj javnosti.
0 svemu ovom, kao i mom razgovoru sa Stanovnikom, raspravljali smo u
državnom vrhu 8. juna 1988. godine.
Zaključili smo da odgovorimo na slovenačko pismo sasvim određeno - šta
o svakom zahtjevu mislimo, šta smo učinili, a šta ne možemo da učinimo.
Mimo toga, sve bi značilo naše miješanje u samostalnost sudova i nedozvol­
jen pritisak na njih. Povodom nekih stavova slovenačkog Predsjedništva,
odlučili smo da sasvim konkretno pitamo: šta oni znače i šta, ustvari, oni žele?
To sam učinio već sljedećeg dana, 9. juna, kada je Stanovnik zatražio razgo­
vor sa mnom. Ponovio je da se svi događaji u Sloveniji sada svode na reago-
vanja povodom hapšenja - za taj slučaj koristi se neraspoloženje ljudi zbog
loše ekonomske situacije. Kiša protesta i zahtjeva, rekao je doslovno, zasipa
sve njih u Sloveniji. Iznio je nekoliko primjedaba na račun vojno-istražnih
organa. Pitao sam ga, s obzirom na to šta su rekli u pismu i što on ponavlja,
dovode li u sumnju zakonito vođenje postupka; da li u tom smislu imaju infor­
macije i konkretne primjedbe; šta je, ustvari, njihov konkretan zahtjev
državnom vrhu zemlje? Tvrdio je da sa njihove strane nema pritisaka na vojno
sudske organe. Jedina zamjerka se odnosila što do tada uhapšenima nisu
određeni branioci. Pokazao sam mu informaciju Ministarstva odbrane koju
sam upravo primio. I ta zamjerka je prestala da postoji - branioci su ponuđeni
uhapšenima. Neki su to prihvatili, a neki ne. Tražio je i ubrzanje istrage, što
je bio i naš zaključak ponovljen istražno-vojnim organima. Obavijestio sam
Stanovnika o ocjeni njihove izjave u državnom vrhu.17 Posebno je pohvalio
saradnju i korektno držanje generala Višnjića.
1 kasnije, 13. juna, Stanovnik je telefonski tražio ono što je već bilo obavl­
jeno i što je, praktično, i ranije zahtijevao i na šta je dobio konkretne odgov­
ore i za učinjeno i za ono što se ne može učiniti.
Informisao sam Predsjedništvo o ovom razgovoru. Iznio sam utisak da
slovenačko rukovodstvo insistira na perifernim detaljima u koje ne trebamo,
niti možemo, da ulazimo - ne bavi se suštinom stvorenog stanja koje vlada
u Sloveniji. Rekao sam kako me je Stanovnik u jednom trenutku upitao: šta
bi se dogodilo sutra ako dođe do nekih nemira u kojima bi morala da se
upotrijebi sila? Tvrdio je istovremeno da slovenački organi unutrašnjih
poslova mogu da drže front koji je njihov. Stekao sam utisak iz razgovora
da oni mogu vladati situacijom i da u tom smislu ne traže od nas ništa.18
17 Do kakvih se detalja u tretiranju ovog slučaja išlo i šta se sve u dramatizaciji činilo, ilustruje i ovo:
Stanovnik mi je rekao daje prethodne večeri Kučan, na sastanku Republičkog komiteta za opštenarodnu
odbranu i društvenu samozašlilu, saopštio kako su vojni organi dozvolili uhapšenom Tasiću (po nacional­
nosti je Srbin) susret sa ocem i majkom čitav sat, a da je Janši tek juče odobren susret sa suprugom, uz
prisustvo vojnog lica i da je Janša bio u teškom psihičkom stanju, što je onda djelovalo na suprugu tako
da je poslije toga morala da traži ljekarsku pomoć. Kadijević me je neovisno od mog razgovora sa
Stanovnikom, i ne znajući za njega, obavijestio da je upravo tog dana, Janšina žena dva puta zvala vojno-
istražnog sudiju i rekla da su netačne sve priče koje joj se stavljaju u usta o Janšinoj i njenoj bolesti.
18 Rekao sam ovo u Predsjedništvu, jer mi se činilo da je Stanovnik ovim što je rekao želio da čuje
da li se za takav slučaj kod nas razmišlja o nekoj intervenciji. Niko od nas. naravno, nije na nešto
takvo ni pomišljao.
VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 253

I vojni vrh nas je, takode, obavještavao i opterećivao detaljima o ovom


slučaju. Plašili su se, očito, da državni vrh ne ustukne pred zahtjevima slove-
nackog rukovodstva na račun Armije. General Kadijević je u razgovoru 6. juna
čak molio da u tom slučaju prije saslušamo njih. Prilikom razgovora u mom
kabinetu, 14. juna, ministar odbrane m ije prenio kako je, navodno, Janez Janša
rekao organima vojne bezbjednosti da su čitavu priču oko pokušaja vojnog
udara smislili Milan Kučan i Stane Dolanc. Kučan se, po navodnoj tvrdnji
Janše, čak pobrinuo da se široko distribuira njegova pomenuta diskusija na sjed­
nici Predsjedništva Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista i da tako
dospije do javnosti. Janša je posvjedočio, navodno, kako su time željeli da se
pred slovenačkom javnošću opravdaju i predstave kao oni koji su spriječili puč.
Rekao je, po istoj verziji, kako sada vidi daje ispao budala koja sjedi u zatvoru
- a mogao je sjediti u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije.19
Partijsko Predsjedništvo Slovenije poslalo je, takode, saveznom partijskom
Predsjedništvu informaciju o ovom slučaju. Tu je uglavnom jednostrano, više
kao "spontanost" reagovanja javnosti, opisana situacija. Ponovo su detalji
zamagljivali suštinu slučaja, čak se tražilo da se postupak protiv pritvorenih
"vodi u granicama i u skladu sa stavovima i na način kako je to naglašeno u
(već pomenutoj) izjavi Predsjedništva CK SK Slovenije", dakle, prema
stavovima ovog političkog organa - a ne prema Zakonu.
Informacija je razmatrana na sjednici saveznog partijskog vrha 16. juna
1988. godine. Istog dana, prije te sjednice, takode smo u državnom vrhu raz­
matrali situaciju u Sloveniji. Ponavljali smo, uglavnom, već izrečene ocjene i
stavove. Stane Dolanc je ponovio ocjenu o vrlo složenoj situaciji u toj Republici
- naraslo je veliko kritičko raspoloženje u tamošnjoj javnosti. Za Janšu se opred­
jeljuju i oni koji, zapravo, ne znaju o čemu je riječ. Ocijenio je da slovenačko
rukovodstvo vlada situacijom. U ovoj raspravi, koja je uzela u obzir i informa­
ciju koju je razmatrala sjednica partijskog Predsjedništva istog dana, upozorio
sam da "postoji duboko nepovjerenje rukovodstva Slovenije prema Armiji" i da
mislim da u rukovodstvu Slovenije vjeruju daje Armija nešto montirala kada je
riječ o pomenutom procesu. Iznio sam čak utisak, na osnovu mojih razgovora
sa njima, da rukovodioci Slovenije "ne vjeruju ni nama".
Zaključili smo da na sjednici Predsjedništva jugoslavenskih komunista
dam detaljnu informaciju šta smo učinili u odnosima sa Predsjedništvom
Slovenije, šta u konkretnom slučaju, kao i o našim stavovima u pogledu inter­
vencija koje se od nas neprekidno traže iz Slovenije.
Na samoj sjednici partijskog vrha čula se čitava lepeza različitih prilaza i
tumačenja situacije u Sloveniji.
Franc Šetinc (Slovenija), na primjer, izložio je ocjenu da u Sloveniji teče
borba protiv nacionalne isključivosti i "negativne homogenizacije". Apelovao
je za više sluha za "civilizacijske i druge težnje Slovenije". Štefan Korošec
(Slovenija) je upozorio da zabrinutosti i straha nikada nije bilo poslije
Drugog svjetskog rata kao u to vrijeme, apelujući na političku mudrost u
19 I tada sam bio uvjeren, i to sam rekao Kadijeviću, a i do sada sam ostao uvjeren, da navodna tvrd­
nja Janše koja se tiče Dolanca nije tačna i da on nije u tome učestvovao.
254 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

ocjenjivanju situacije u Sloveniji. Ivica Račan (Hrvatska), koji se upravo vra­


tio iz Slovenije, govorio je o velikoj osjetljivosti na razne kvalifikacije
tamošnjeg stanja i pojava - postoji osjećaj velikog nezadovoljstva zbog krize
i nenalaženja izlaza iz tog stanja. Stanko Stojčević (Hrvatska) insistirao je na
dosljednom poštovanju, samostalnosti i odgovornosti institucija pravnog sis­
tema. Vidoje Žarković (Crna Gora) je rekao daje situacija u Sloveniji zabrin­
javajuća - iznenađuju ga masovnost i oštrina reagovanja, homogenizacija
mišljenja i istupanja. Sve je to, po njemu, nastavak onoga što je počelo
napadima na Armiju i tvrdnjama o puču. Admiral Petar Šimić (Armija)
postavio je pitanje: zašto se na Armiju u Sloveniji gleda samo cmo i u njoj
vide nazadne dogmatske snage? Naveo je primjere vrijeđanja pripadnika
Armije u toj Republici i rekao da ih je više i da su gori nego što su ikada bili
na Kosovu. Stipe Šuvar (Hrvatska) iznio je najoštrije ocjene. Rekao je da su
socijalističke snage u Sloveniji u defanzivi i da je tamo masovni (nacionalni)
pokret ("maspok"). U Sloveniji se, rekao je, ne samo u elitnim
malograđanskim krugovima, nego i medu omladinom, Armija doživljava kao
okupator, a Jugoslavija kao teret i eksploatator - postoji fobija prema
"južnjacima". Malograđanska nadmenost je dosegla rasističke razmjere.
Detaljno sam na toj sjednici obavijestio učesnike o stavovima, ocjenama i
aktivnostima državnog vrha povodom stanja u Sloveniji. Rekao sam da se
stvorilo ozbiljno nepovjerenje u Armiju u nekim krugovima u Sloveniji. Nije
riječ samo o krugovima koji djeluju sa nacionalističkih i destruktivnih pozici­
ja. Povjerenje medu nama je narušeno, rekao sam, i tome treba da pogledamo
otvoreno u oči ako hoćemo da to čistimo i eliminišemo iz naših odnosa.
Nesporno je da nepovjerenje postoji.
Primio sam, 5. jula 1988. godine, na razgovor zajedno Milana Kučana i
Veljka Kadijevića. Razgovarali smo o nastaloj situaciji. Insistirao sam da se
sastanu i razjasne o svim nesporazumima. To sam i ranije i kasnije tražio od
Kadijevića. Kadijević me je poslije obavijestio da su imali jedan susret koji je
trebalo nastaviti - taj nastavak, po Kadijeviću, Kučan je izbjegao.
Tražio je prijem, takode, i komandant Ljubljanske armijske oblasti gener­
al Višnjić. Obavijestio me je, 20. jula, da gaje tog jutra hitno telefonom tražio
Stanovnik. Rekao mu je da su imali sastanak vrha Republike. Prenio mu je da
rukovodstvo Slovenije izražava žaljenje što Vojni sud u Ljubljani nije dozvo­
lio da procesu prisustvuje grupa pravnih stručnjaka koja je to tražila. Takvo
prisustvo podržalo je i Predsjedništvo Slovenije, pa se, po Stanovnikovom
obrazloženju koje mi je prenio general Višnjić, tim odbijanjem dovodi u
položaj koji ga ograničava u vršenju njegovih dužnosti. Time se, po
Stanovniku, izražava nepovjerenje Armije u njih i to će izazvati ozbiljne
posljedice na teritoriji Slovenije, Jugoslavije i u svijetu! Upozorio je da, zbog
toga, oni sa sebe skidaju svaku odgovornost.20_________________________
20 Janez Stanovnik je u razgovora sa Igorom Bavčarom, 15. jula 1988. godine, - dakle, pet dana prije
ovog protesta, rekao da će tražiti prisustvo stručne javnosti na procesu. (I. Bavčar: "Moji razgov­
ori"). To je bio, ustvari, jedan od zahtjeva za koji se unaprijed znalo da je zakonski neprihvatljiv
od strane vojnog suda, ali je imao svoje mjesto u javnoj politizaciji procesa i ciljeva koji se time
žele postići.
VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 255

Na sjednici Predsjedništva Centralnog komiteta jugoslavenskih komu­


nista, 26. jula, pr. samom kraju, zatražio je riječ Milan Kučan i na
slovenackom jeziku, što do tada nikada na ovim sjednicama nije učinio, počeo
da čita pripremljeni govor. Rekao je da govori slovenački, jer je "ugrožen moj
maternji jezik, njegova ravnopravnost i suverenitet slovenačkog naroda".
Objasnio je to okolnošću da se proces četvorici u Ljubljani vodi na srpsko-
hrvatskom jeziku. Postavio je pitanje "da li je suverenost Slovenije u
Jugoslaviji stvarno ograničena, ko je dužan daje štiti i kako se ona može afir-
misati u odnosu na centralističke i unitarističke tendencije koje evidentno pos­
toje. Ta će činjenica, sa tog stanovišta, rekao je, imati uticaj na nastavak
ustavne diskusije u Sloveniji - jačaće, objektivno, tendencije slovenačkog
nacionalizma i separatizma na tezi da u Jugoslaviji nije osigurana suverenost
i ravnopravnost slovenačkog naroda, da nije obezbijedena samobitnost, kul­
turna i istorijska legitimnost slovenačkog naroda i države". Rekao je d aje to
ugroženo u Jugoslaviji. Upozorio je da "Slovenci ne mogu smatrati ni jednu
državu u kojoj nije osigurana slobodna upotreba slovenačkog jezika i njego­
va ravnopravnost, svojom državom - ne mogu je smatrati državom u kojoj je
osigurana sloboda, suverenost i ravnopravnost slovenačkog naroda; državom
koja štiti njegov suverenitet".
Bio sam, kao i mnogi učesnici tog sastanka, doista šokiran bujicom
dalekosežnih tvrdnji koje je Milan Kučan iznio na osnovu jednog jedinog
detalja i stvarno pogrešnog postupka vojno-sudskih organa u Ljubljani, kada
je riječ o upotrebi jezika.
Više je nego simptomatično daje prvi i jedini (osim mene) poslije Kučana
uzeo riječ Slobodan Milošević. Podržao je Kučanovo izlaganje i rekao da se
stidi što se na njegovom, a ne na slovenackom jeziku, sudi u Ljubljani.
U mom reagovanju obavijestio sam najprije sjednicu o pismu
Predsjedništva Slovenije i pokretanju pitanja jezika tek kada je proces ušao u
drugu fazu - pošto je, dakle, sud donio odluku o jeziku i pošto se proces već
odvijao na srpsko-hrvatskom. Odmah smo zatražili mišljenje odgovarajućih
institucija u Federaciji. Odgovoreno nam je (Savezni komitet za zakono­
davstvo, Savezni sud i Savezni sekretarijat za narodnu odbranu) da je sud pos­
tupio po zakonu, kao što je mogao odlučiti da se proces vodi i na slovenackom
jeziku. O tome smo obavijestili Predsjedništvo Slovenije.21
Naglasio sam da su od strane Kučana iznesene teške ocjene. Riječ je o jed­
nom jedinom slučaju i sud je zakonom ovlašćen da donese odluku. O tome,
rekao sam, da li je odluka najbolja, naravno, može se raspravljati, pa i o tome
zašto to pitanje iz Slovenije nije ranije postavljeno, uz mnoga koja su, inače,
do u detalje postavljana. Pitao sam "da li na osnovu jednog slučaja, kažimo
greške, treba ići dotle da se tvrdi da su ugroženi suverenost, državnost, ravno­
pravnost, maternji jezik Slovenaca i sva prava Republike Slovenije u
Jugoslaviji? Otkuda takva tumačenja i davanje takvog značaja toj činjenici?

21 Stanovnik je u razgovoru sa Bavčarom 26. jula, istog dana kada je o ovome govorio Kučan, rekao
da je jezik za njih ključno pitanje i, obraćajući se Bavčaru, upozorio ga "i vi možete vašim zaht­
jevim a na tom pitanju udružiti sve Slovence”. (I. Bavčar: "Moji razgovori").
2 5 6 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Koja se to osjećanja razvijaju i raspaljuju? Do čega se to dolazi?" Rekao sam


da se može prihvatiti rasprava o pitanju u kojim slučajevima se primjenjuje
savezni, a u kojim republički ustav, ali takve rasprave treba da se vode u miru
i trezvenosti - bez raspaljivanja nacionalnih strasti.
Postoje Kučan govorio na kraju sjednice, očigledno, da se ne bi o onome
što kaže otvarala rasprava, zatražio sam da se o pitanjima koja je pokrenuo
obavi posebna rasprava. To je prihvaćeno, ali nije ostvareno.
Sutradan sam o ovome razgovarao sa Dolancom. Prenio sam mu utisak da
govor nije pisan, niti je Kučan govorio slovenački, zbog partijskog
Predsjedništva jugoslavenskih komunista - siguran sam da je namijenjen za
neku posebnu priliku. To se istog dana i pokazalo. Isti govor Kucanje održao
u Centralnom komitetu slovenačkih komunista - dodao je samo ocjenu da je
odgovor državnog vrha Jugoslavije Predsjedništvu Slovenije o jeziku "for-
malistički i nedovoljno promišljen politički stav Predsjedništva zemlje".
Očigledno je bilo da je ovaj govor Kučana bio namijenjen javnosti sa ciljem
(kao i niz postupaka do tada) da se u Sloveniji stvara određena politička
klima.
Našli smo se tako u državnom vrhu u poziciji da još više pogoršanu
situaciju u Sloveniji ponovo razmotrimo. Stiglo je u međuvremenu novo
pismo Predsjedništva Slovenije - tražili su da se ponovo preispita pitanje jezi­
ka na kome se vodi proces u Ljubljani. U isto vrijeme i sa istim zahtjevom
stigla su i pisma predsjednika slovenačke Skupštine i Socijalističkog saveza
Slovenije (pisano tonom koji, najblaže rečeno, ne odgovara razini korektnog
obraćanja).
Na sjednici Predsjedništva, 12. jula, razmotrili smo ovaj neobičan lanac
obraćanja i javnog reagovanja iz Slovenije, izazvanih Kučanovim javnim gov­
orom. Bili smo jedinstveni u ocjeni težine svega što je Kučan tvrdio, kao i
ocjeni posljedica koje su se time željele izazvati i koje su izazvane. Insistirao
sam na ocjeni da se na osnovu jednog detalja, sigurno pogreške suda, pošto se
čekalo da se proces počne odvijati na srpsko-hrvatskom jeziku, pokrenulo ovo
pitanje na način da se iskoristi za raspaljivanje nacionalističkih osjećanja i
stvaranje utiska o ugroženosti Slovenije u Jugoslaviji. S kim se to mi spori­
mo? S kim se to mi raspravljamo? - postavio sam pitanja. Bio sam do tada pri
uvjerenju, što sam prenio i slovenačkim rukovodiocima, rekao sam, da su
ispustili situaciju iz ruku, a da se na slovenačkoj javnoj političkoj sceni vrši
indoktrinacija sa nacionalističko-gradanskih pozicija, da se oni objektivno
vuku na repu događaja. Ja poslije ovoga, što je rekao Milan Kučan, ne mislim
više tako. Mislim, rekao sam bez dvoumljenja, da su u Sloveniji na sceni sep­
aratističke tendencije; snage koje se bore za separatizam; za izdvojen položaj
Slovenije u Jugoslaviji; sa pravom da se ne ponaša u skladu sa onim što je
jedinstvena osnova sistema i politike u Jugoslaviji, a da se pri tome, naravno,
koristi svim prednostima najrazvijenijeg dijela zemlje. Kada se to razvije,
primijetio sam, iza toga ne dolazi i ne može doći ništa drugo nego ona faza
koja traži odvajanje od Jugoslavije. Nisam više imao dilema, i to sam rekao,
daje u ovom slučaju riječ o tendenciji izdvojenog položaja u Jugoslaviji.
-------------------------------------- VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI [ 257

I u ovom slučaju iz Slovenije se tražio različit i poseban odnos prema


cetvenci optuženih građana ove republike. Pitao sam: "da li rukovodstvo
države može da reaguje na različit način na iste pojave na Kosovu ili u
Sloveniji, u Bosni ili u Srbiji? Svakako da ne može." Na ovo sam upozorio 9.
jula Stanovnika i objasnio mu da Predsjedništvo države mora voditi računa da
su svi građani Jugoslavije jednaki pred Ustavom. Našao se pogođenim i to je
smatrao insinuacijom dok se nismo konkretnim činjenicama razjasnili da oni,
ustvari, traže izdvojen i poseban tretman građana Slovenije.
Postavili smo pitanje: da li je moguće smirivati situaciju kada su događaji
otišli toliko daleko i kada se sve pretvorilo u veliku kampanju? Podsjetili smo
se daje u junu održan u Ljubljani tzv. kulturni miting sa političkim govorima,
parolama i ciljem. Skupu je prisustvovalo 20.000 ljudi. Na političkom mitin­
gu u Mestecu 22. jula, učestvovalo je 15.000 ljudi, a govori i parole su bili,
ustvari, napadi na zajedništvo, sudstvo, vojsku i dr. Na tzv. otvorenom sa­
stanku Odbora za odbranu ljudskih sloboda u Križankama bilo je 3.000
učesnika, a pred sudnicom, na dan izricanja presude, 10.000 ljudi. Parole
nošene na tim skupovima i ispisivane na javnim mjestima u Ljubljani i
Mariboru bile su: "Slovenci i Hrvati - jedini kulturni narodi", "Napolje
Bosanci", "Bosance u žgance", "Srbe na vrbe", "Jugosi marš - svinje
južnjačke", "Jugovina marš nazad na jug", "Dole Jugoslavenska narodna
armija", "Komunistička partija Jugoslavije - banda i mafija", itd. Na njima su
poimenično vrijeđani funkcioneri Federacije i drugih republika.
Dugo smo raspravljali o mogućnostima smirivanja zapaljene atmosfere.
Dogovorili smo se da se, ipak, još jednom pokuša uticati na tok smirivanja
zajedničkim sastankom Predsjedništva države i Predsjedništva Slovenije.
Privlačila je u svemu tome pažnju upornost slovenačkog rukovodstva
kojom je zahtijevana ocjena ustavnosti ukradenog vojnog dokumenta. Od
državnog vrha je traženo da ocijeni ustavnost.22 Iako to nije bila nadležnost
Predsjedništva, napravili smo ustupak, pošto je slovenačko rukovodstvo tvrdi­
lo da im je to veoma potrebno da bi se situacija smirila. Obavijestili smo
Predsjedništvo Slovenije da je vojni dokumenat ustavan i urađen na zakonit
način. Već je ranije bilo naloženo generalu Višnjiću da taj dokumenat odnese
i stavi na uvid Stanovniku, a pokazan je i Kučanu i Marincu. I pored toga,
dobili smo od slovenačkog parlamenta zahtjev da im se dostavi pomenuti
dokumenat - izražavana je, dakle, sumnja u kompetentnost i tačnost ocjena
Predsjedništva države kao Vrhovne komande. I to je govorilo do koje je mjere
slovenačko rukovodstvo sijalo sumnju i podozrenje prema svemu što je zajed­
ničko, jugoslavensko.
22 Kasnije se ispostavilo d a je to bio dogovor između predsjednika Predsjedništva Slovenije i glasno­
govornika opozicije Bavčara. Još 26. jula Bavčar je rekao Stanovniku "sada ćemo zahtijevati da
vi. Predsjedništvo, date izjavu o dokumentu, burgijaćemo dalje, na sam početak, u rad naše poli­
cije". A u razgovoru sa Bavčarom, 15. septembra, sutradan nakon sastanka Predsjedništva države
sa Predsjedništvom Slovenije, Stanovnik je rekao Bavčaru da su u Beogradu rekli da se ne odriču
svog prava da daju sud o dokumentu. Rekao je i ovo: "Vi nas sa svojim zahtjevom pred
Skupštinom gum ite u taj sukob (sa Armijom) mene i cijelo Predsjedništvo". (I. Bavčar: "Moji raz­
govori").
2 5 8 1OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Skepsa uoči dva sastanka vrha


države sa rukovodstvom Slovenije

Moram priznati da sam bio skeptik kada je riječ o ponovnom susretu sa


rukovodstvom Slovenije, što smo zaključili 12. avgusta 1988. godine, nastojeći
da dođemo do konstruktivnog prevazilaženja razlika i smirivanja situacije.
Pesimizam se javljao naprosto što su se svi naši dotadašnji pokušaji završavali
eskalacijom negativnog razvoja. Bilo je očigledno da su u Sloveniji nadjačavale
snage, i u rukovodstvu i u sve bolje organizovanoj i uticajnijoj opoziciji, kojima
je bila potrebna javna politizacija razlika i stvaranje u Sloveniji atmosfere
nepovjerenja u Federaciju. Bilo im je potrebno otvarati pitanja: šta je za
Sloveniju bolje - ostati u Jugoslaviji i u kakvom odnosu sa drugima, ili se izd­
vojiti? Mi smo, međutim, bili dužni da ponovo pokušamo sa razjašnjavanjima i
dogovorima - to je bila jedina mogućnost. Imajući u vidu iskustva kako su pro­
tekli i šta su donijeli raniji razgovori, smatrao sam zato daje ovaj put potreban
otvoren i direktan dijalog o svemu što je činilo, i čini, situaciju sve težom. Sve
je, naravno, moglo da djeluje kao jednostrana kritičnost, ali nisam vidio drugog
puta osim otvorenog razgovora o principijelnim pitanjima i razlikama - u pro­
tivnom, i ovaj će sastanak donijeti efekat suprotan željenom i potrebnom.
Sjednicu dva predsjedništva smo održali u dva dijela - 13. septembra i 20.
oktobra 1988. godine.
U uvodu sam ponovio manje ili više sve ocjene i mišljenja koje smo imali,
i one koje nismo ranije u potpunosti iznijeli. To su učinili i ostali članovi
Predsjedništva (Đuranović, Vrhovec, Ljubičić, Mojsov, Dolanc, Hasani).
Sjednici je prisustvovao i savezni ministar odbrane Kadijević.
Stekao sam utisak daje i slovenačka strana bila pripravna za otvoreni raz­
govor. Ako bi se tražila neka posebna vrijednost ovog sastanka, onda je to
bila, bez sumnje, otvorenost sa obje strane.
U uvodnim napomenama rekao sam da je posljednjih mjeseci dolazilo do
veoma ozbiljnih razlika u nekim političkim stavovima i ocjenama dva pred­
sjedništva. Razdoblje juli - august bilo je karakteristično po takvim razlikama.
Zavlačenje glave u pijesak pred tim činjenicama, upozorio sam, neće nas
nigdje dovesti. Podsjetio sam na ocjene Predsjedništva da svi postupci,
gledanja i pojave, koje dalje destabilizuju situaciju, ugrožavaju zemlju. Tako
gledamo i na dosta toga što se događalo i događa u Sloveniji. Podsjetio sam
na sve što je rečeno u ranijim razgovorima. Negativan razvoj se nastavio i
posebno je kulminirao objavljivanjem govora Milana Kučana u Centralnom
komitetu Slovenije. Podsjetio sam prisutne, povodom hapšenja i suđenja u
Sloveniji, šta je sve činjeno, šta je sve traženo od nas i, vezano za to, tvrdeno
na slovenačkoj strani. Nisam skrivao utisak da to sve pokazuje kako neko ne
želi smirivanje. Politizacija tog slučaja, rekao sam, koristi se sa ciljem izazi­
vanja i stvaranja negativnih raspoloženja u Sloveniji. Iznio sam mišljenje
državnog vrha da je i iz organa Slovenije nesporan pritisak u tom smislu -
tražilo se od nas da se miješamo u ono u šta ne možemo i ne treba da se
miješamo. Iz toga su izvođene tvrdnje za masovnu upotrebu kako mi ni jedan
VIRUS SEPARATIZMA U SLOVENIJI 259

slovenački zahtjev ne prihvatamo. I na sudstvo je, takode, vršen pritisak bez


presedana. Vršena je maksimalna politizacija procesa i oblikovana tvrdnja da
je cilj suđenja zaustavljanje demokratskih procesa u Sloveniji. Stvorena je
politička euforija oko procesa, koja je objektivno osnažila antijugoslavenska
raspoloženja u Sloveniji. Podsjetio sam na političke mitinge koji su povodom
suđenja održani u Sloveniji. Oni su bili podstrek neprihvatljivom političkom
mitingovanju koje se počelo širiti zemljom i uzimati takvog maha da
zapljuskuje erupcijama zaostale svijesti i shvatanja koji vode Jugoslaviju u
sve opasniju destabilizaciju. Otvaraju se putevi onoj vrsti euforije koja
izbacuje na površinu sve što vodi nazad. Zato smo, primijetio sam, u
Predsjedništvu s razlogom postavljali pitanje: želimo li, doista, svi jednako
smirivanje i možemo li zajednički doći do onoga što će voditi smirivanju?
Govorio sam i o eksploataciji jezičkog problema. Rekao sam da je za nas
neprihvatljiva Kučanova ocjena kako je odgovor državnog vrha
Predsjedništvu Slovenije o pitanju jezika na procesu formalistički i nedo­
voljno promišljen, posebno zbog konteksta u kome je data. Citirao sam
dijelove Kučanovog govora i rekao da mislim da je to poigravanje sa
nacionalnim osjećanjima slovenačkog naroda. Sve to može raspaljivati dalja
negativna raspoloženja. Priznao sam da sam do ovog govora mislio da je
najveći dio razlika između nas u ocjeni pojedinih pojava - da li jednako ocjen­
jujemo opozicione snage, njihovo djelovanje, itd. Rekao sam da sam poslije
toga uvidio da se u suštini radi o dubokim razlikama između nas.
Prvi je u ime slovenačkog rukovodstva govorio Janez Stanovnik. Rekao je
daje njihovo mišljenje da dijalog treba početi od ekonomske situacije i ocjen­
jivati pojave na osnovu dugoročno teškog ekonomskog stanja. U Sloveniji se
traže, naglasio je, nove interpretacije socijalizma putem temeljitih ekonom­
skih i političkih promjena. Upravo zbog toga, po njemu, u pogledu karaktera
Federacije, neka pitanja ostaju nerazjašnjena. Potrebno je vratiti se Titovom
shvatanju Federacije - ona treba da čuva suverenitet republika; Federacija ima
suverenitet prema vani, a republike suverenitet unutar zemlje i medu sobom.23
Govoreći o procesu četverici, iznio je tvrdnju da se iz presude vidi da su
istražitelji istraživali veze okrivljenih "i nas u slovenačkom rukovodstvu".24
Oni će, rekao je, izvršiti detaljnu analizu procesa "i dati svoju istinu". Njihov
zahtjev Predsjedništvu zemlje je da dâ mišljenje o zakonitosti ukradenog
vojnog dokumenta. Vezano za pitanje jezika na kome se odvijao proces,
Stanovnik je izrekao nesuvislost da je "za Sloveniju pitanje jezika kao što je
za Srbina puška"! Za vraćanje ugleda Armije nakon masovnih uličnih demon­
stracija, koje su po njemu "demokratska pojava", treba da se veže pitanje
zakonitosti vojnog dokumenta i procedure pomenutog procesa. Rekao je da je
izvršenje presude stvar slovenačkih organa i, pošto presuda nije na slove­
načkom jeziku, ne može biti izvršena. Završio je riječima da "između vas i nas
nema povjerenja".
23 Mislim da je Stanovnik Titovo shvatanje Federacije predstavio pojednostavljeno.
24 Kada su pojedini članovi državnog Predsjedništva ponovljeno insistirali da se konkretno navede
na čemu se zasniva ta tvrdnja - Stanovnik to nije učinio.
260 OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE / SVJEDOČENJA

Janko Pleterski je posebno izrazio zabrinutost za unutrašnji razvoj


Jugoslavije i rekao da bi državni vrh mogao da kaže riječ ohrabrenja socijal­
ističkom demokratskom procesu. 25
Na ovom sastanku Milan Kučan nije govorio šire o s