1

PEDAGOŠKA
KOMUNIKACIJA II
(Interna skripta)

1
 2

NEVERBLNA KOMUNIKACIJA

Škola je mjesto gdje su riječi glavni pokretači događanja. Zato je naročito važno kako
se u školi riječi koriste, posebice u uspostavljanju međudjelovanja i komunikacije između
učitelja i učenika uz pomoć verbalnih i neverbalnih signala.
Slušanje, čitanje, pisanje, govorenje i cjelokupno učenikovo djelovanje nije ništa
drugo nego aspekt opće funkcije komunikacije.
«Sam pojam komuniciranja označuje u svom najopćijem vidu izmjenu poruka
između dvije ili više osoba» ( Zvonarević M.: Socijalna psihologija, ŠK, Zagreb, 1976.).

Zašto je neverbalna komunikacija važna u školama? Kako se znanje u školi prenosi

većinom verbalnim putem, tako da se novo znanje nadograđuje na staro, trebalo bi
očekivati da verbalni izraz bude daleko važniji od neverbalnog. Međutim najmanje dva
činitelja upućuju na važnost neverbalne komunikacije.
Prvi je vezan uz složenost razredne situacije, posebno glede učitelja koji istovremeno
brine o 30 ( često i više) učenika. Osim svojim glasom učitelj barata i neverbalnim
znakovima kada želi utjecati na više učenika odjednom. On neverbalnim znakovima
iskazuje svoje oduševljenje za predmet, pokušava probuditi interes kod učenika te
dodatno objašnjava teške pojmove. Također on koristi neverbalne znakove učenika pri
procjeni situacije u razredu te procjeni samog učenika.
Drugi pokazatelj važnosti neverbalnih znakova u komunikaciji jest njegova
dvosmislenost, mogućnost različitog tumačenja. To naročito dolazi do izražaja kad neku
poruku valja prenijeti neutralno, jer bi se u protivnom kod učenika izazvala nelagoda.
Tako, primjerice, stariji učenici otvorenu, neposrednu pohvalu doživljavaju kao
dodvoravanje. Međutim, ako poruku uputimo sa odgovarajućim izražajima lica i
oduševljenjem u glasu uz prave riječ, starija će djeca ili odrasli držati pohvalu iskrenom.
(Neill, 1994)

Komunikacija obuhvaća sadržajnu i relacijsku komponentu.Komponenta sadržaja sastoji

se od onoga što rečeno ili učinjeno. Relacijska komponenta ili komponenta odnosa
obuhvaća način na koji je nešto rečeno ili učinjeno (Waclawick, Beavin i Jackson, 1967.)
Pokušajte si predočiti na koji bi ste način nekoj osobi rekli da je volite.Kako će izgledati
vaše lice dok to govorite?
Hoće li na vašem licu biti široki osmjeh?
Hoće li se vaše tijelo nagnuti na stolici?
Hoćete li to reći glasno ili tiho?
Vi ćete znati odgovore na ta pitanja, jer znate kako se upotrebljava tijelo i glas da bi
upotpunili ili opovrgnuli ono što govorite.
Način na koji nešto govorite u najmanju je ruku jednako važan kao i ono što govorite.
Način na koji relacijska poruka koja upućuje na to kako treba shvatiti sadržaj verbalne
poruke „Ja te volim“. ( Reardon K.: Interpersonalna komunikacija, ALINEA, Zagreb,
1998.).

2
 3

Neverbalni su znaci svi znaci koji sudjeluju u govornom činu , a sami nisu govor, i samo
su ti znaci neverbalni znaci. (Škarić, 2000.)
Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. Dok se
verbalna komunikacija odnosi na stvarne riječi koje se koriste u razgovoru, neverbalna
komunikacija se sastoji od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje značenje.

Neverbalni znaci sprežu s govornima tako što:

1. ili podupiru ono što se govorom izriče ( redundantni su)
2. ili dopunjuju govor (komplementarni su mu),
3. ili se suprotstavljaju onime što govor izriče (konfliktni su).

Psihologijska istraživanja nam govore da samo 7% emocionalnog značenja

komuniciramo riječima. Oko 38% komuniciramo korištenjem tona glasa, a 55%
emocionalne poruke komuniciramo neverbalnim znakovima, odnosno govorom tijela,
gestama, izrazom lica i sl. Zapravo neverbalni su znaci ti koji stvaraju značenje poruke
koju prenosimo.

Dobar dio onoga što šaljemo drugim ljudima kroz komunikaciju odnosi se na
emocionalne informacije. Mi temeljimo naše osjećaje i reakcije ne toliko na onome što
druga osoba KAŽE koliko na onome kako ona to ČINI.

Stara poslovica kaže da djela govore više od riječi. Istraživanja to i potvrđuju. Kada npr.
ono što osoba govori nije usklađeno s onim što osoba čini, svi ćemo prije povjerovati
neverbalnim znakovima. Zašto? Prvo, zbog toga što je neverbalne znakove teže
"odglumiti" ili lagati. Istraživanja pokazuju da uglavnom sve što koristimo ne bi li
prepoznali laže li nam druga osoba dolazi od neverbalnih znakova.

Zbog neverbalne komunikacije mi ne možemo NE komunicirati.

Možemo prestati govoriti, ali je općenito nemoguće prestati slati neverbalne poruke. Sam
pokušaj da maskiramo komunikaciju je poruka. Zamislite da gledate grupu ljudi koji
igraju poker. Jedan od igrača normalno govori, ali odjednom prestaje govoriti i lice mu
izgleda "kao od kamena". Ta osoba nešto poručuje. Dobre karte ili jako loše karte to ne
znamo sa sigurnošću, ali znamo da nešto pokušava sakriti. Dugi periodi šutnje za stolom
za vrijeme obiteljskog ručka isto tako šalju jasnu poruku da nešto nije u redu.

3
 4

Neverbalna komunikacija je usko povezana s verbalnom.

Neverbalni znakovi zamjenjuju, naglašavaju ili su u neskladu s verbalnom porukom. Na

primjer, netko nas pita gdje je neka zgrada, a mi umjesto da riječima objasnimo možemo i
samo rukom pokazati prema njoj. Ili možemo prepričavati svoje uspjehe u ribolovu tako
što ćemo rukama naglasiti nevjerojatnu veličinu ulovljene ribe. Ili možemo oduševljeno
zahvaliti na rođendanskom poklonu dok naše lice odaje da to i nije baš neki pogodak.
Sasvim sigurno mi i oblikujemo tijek razgovora neverbalnim znakovima kao što su npr.
podizanje kažiprsta, kimanje glavom, podizanje obrva, približavanje tijelom ili promjena
u kontaktu očima.

Neverbalna komunikacija ima više značajnih funkcija. Na temelju istraživanja izdvojeno

je šest glavnih funkcija (DeVito, 1989):
1. Naglašavanje
2. Nadopunjavanje verbalne komunikacije
3. Kontradikcija - neverbalne poruke mogu pokazivati smisao suprotan verbalnim
porukama
4. Reguliranje - kontrola i usklađivanje verbalne komunikacije među sugovornicima
5. Ponavljanje verbalne poruke
6. Supstitucija (zamjena) za verbalnu komunikaciju.

Argyle (1978) dodaje još tri važne funkcije neverbalne komunikacije:

1. Izražavanje interpersonalnih stavova i emocija - često se neki stavovi i emocije

izražavaju jedino neverbalno.

2. Samoprezentacija - odjeća, frizura, držanje tijela, geste, način govora - sve to pokazuje
kakav dojam neka osoba želi ostaviti. Međutim, neki ljudi ne pokazuju namjerno tko su,
ali se to svejedno vidi iz neverbalne komunikacije. Ponekad namjerno mijenjamo svoj
izgled jer želimo ostaviti drukčiji dojam. U zapadnoj je kulturi nedolično verbalno se
prezentirati, posebno kada se radi o pozitivnim osobinama. Osoba koja misli da je
superiorna pokazat će to uspravnim držanjem, uzdignute glave, glasnim govorom i
direktnim pogledom.

3. Rituali i ceremonije - to su ponavljani obrasci ponašanja bez instrumentalne funkcije,

ali s određenim društvenim značenjem - na primjer, vjenčanja, pozdravi, religiozni rituali.

Neverbalna osjetljivost je sposobnost točnog prepoznavanja neverbalnih poruka.

Rosenthal i suradnici (1979 ) su utvrdili da ljudi koji su uspješnije dekodirali neverbalne
znakove imaju sljedeće osobine:
• bolje su prilagođeni
• pokazuju više demokratičnosti
• manje su dogmatični
• više su ekstrovertirani
• popularniji

4
 5

• osjetljivi za različite međuljudske odnose

Opušteno držanje tijela, opušteno držanje ruku, kontakt očiju, osmijeh (dodatno i humor),
klimanjem glavom i naginjanje tijela se generalno smatraju pozitivnim govorom tijela.
Ako su ovi znaci pretjerani onda oni postaju više negativni nego pozitivnim.
Promatrane zajedno, vještine neverbalne komunikacije, stvar su međuljudske uglađenosti,
nužni sastojci šarma i društvenog uspjeha. Osobe koje ostavljaju sjajan dojam u društvu
vješte su u praćenju vlastitih izraza emocija i sposobne su empatizirati s drugima, dakle,
socijalno su vješte.
Slične je rezultate pokazalo istraživanje u kojem je sudjelovalo više od 1000 djece u dobi
od 9 do 11 godina (Goleman, 1989, prema Tubbs i Moss, 1991). Pokazalo se da loše
razumijevanje neverbalne komunikacije vršnjaka i učitelja može biti povezano s lošim
ocjenama i nepopularnošću, malodušnošću i drugim emocionalnim problemima.

ULOGE I ZAČENJE NEVERBALNIH ZNAKOVA

Uloge su i značenje neverbalnih znakova mnoga. Oni su:

1. izrazi osjećaja,
2. ilustratori,
3. regulatori,
4. amblemi,
5. adaptori

I. IZRAZI OSJEĆANJA
Osjećaji se najviše izražavaju licem- mimikom, napose očima. Znakovi za osjećaje su
uglavnom simptomi, dakle pošiljatelju su nehotični, a univerzalno su razumljivi.
Jednim manjim dijelom mogu biti pod hotimičnim nadzorom, tj. hotimično
suspregnut izraz osjećaja ili hinjeni osjećaj (poznat je poslovni osmijeh, hinjeno vedro
raspoloženje).

Elementi neverbalne komunikacije su:

 IZRAZ LICA
 POGLED
 POLOŽAJ TIJELA I KRETANJE
 POKRETI
 PROSTORNA BLISKOST
 DODIR
 VANJSKI IZGLED
 PARALINGVISTČKI ZNAKOVI

IZRAZ LICA

Izraz lica sa svojom vidljivom pokretljivošću je jedan od najznačajnijih načina

neverbalnog komuniciranja.
On pokazuje npr. razinu sviđanja ili razumijevanja, zanimanja ili uključenosti u nešto.

5
 6

Odražava emocionalna stanja u rasponu od veselja do očaja. Osjećaji se odražavaju na

licu čak i onda kada ih osoba želi sakriti. Lice može reagirati odmah i to je često jedan od
prvih i najučinkovitijih načina odašiljanja povratne informacije drugoj osobi.
Na osnovu odgovarajućih izraza lica svi ćemo lako prepoznati šest osnovnih osjećanja –
radost, tugu, iznenađenje, strah, ljutnju i gađenje. Međutim, složena osjećanja, poput
ljubavi i ljubomore, prepoznaju se nešto teže. To se dešava uslijed lične namjere ili
društvenog običaja da potisnemo emocije i maskama zavaramo okolinu. Tako je npr.
poznato da Japanci prikrivaju emocije.
Iako su izrazi osnovnih emocija univerzalni, kultura u kojoj živimo ipak utječe na
izražavanje emocija.
U svakoj kulturi postoje specifična pravila za pokazivanje emocija koja određuju kada je
i kome prikladno pokazati različita neverbalna ponašanja.

Charles Darwin je vjerovao da je ljudsko izražavanje emocija univerzalno – da svi ljudi

na isti način izražavaju i tumače emocije izrazima lica.

Većina socijalnih psihologa tvrdi da obično svi mogu prepoznati šest osnovnih emocija:
sreća, tuga, strah, bijes, iznenađenje, gađenje.

Sreća se izražava smijehom pri čemu se donji kapci uzdižu i nabire se koža oko vanjskog
kuta oka.

Kad je osoba iznenađena širom otvara oči, obrve joj se uzdignu i zakrive, a donja čeljust
padne i usne joj se rastave.

Kod straha se oči također otvore, ali donji kapci su napeti; obrve se uzdignu i približe.
Usne se povuku u vodoravnom položaju.

Za gnjevan izraz lica karakteristično je spuštanje obrva, izravan pogled i intenzivno

gledanje u oči, gornji kapci su spušteni, a donji su napeti i sužavaju pogled.

Zgađeno lice ima podignute donje kapke i stisnute čeljusti ili otvorene čeljusti i često ga
prati boranje nosa.

Izrazi lica se pojavljuju u nizu, u kontekstu i okviru cjeline ponašanja, tako da se

promatrač, obično ne mora oslanjati isključivo na njih.

Međutim, facijalni izražaji pod većom su kontrolom nego tjelesni pokreti. Ljudi često
potiskuju emocije i maskama zatvaraju socijalnu okolinu.

Osmijeh je najučinkovitiji znak koji prenosi osjećaje sreće, prijateljstva, topline i sl. Što
se češće smijete, više ćete biti doživljeni kao prijateljska, topla i dopadljiva osoba.
Osmjehom istodobno izražavate
• dobrodošlicu,
• interes za mladu osobu i,
• naravno, pažnju prema njoj.

6
 7

Iskreni smiješak, otvoreno upućen drugoj osobi :

• govori da smo zadovoljni sa sobom i svojom okolinom,
• puni energije koju smo spremni koristiti i za ophođenje s drugima.
Smiješak je zarazan, on se prenosi i na druge osobe.

Vaš vedar izraz i smiješak upućen drugoj osobi (makar i uz svjesni napor) odrazit će se na
raspoloženje te osobe, a njeno će raspoloženje prijeći i na vas, koristeći tako i vama.1

POGLED

Pogled nam koristi da otvorimo i zatvorimo komunikacijske kanale.

U njemu se odražava bliskost ali on može odraziti i nespremnost na interakciju. Ako
nastavimo premetati papire i nakon što mlada osoba sjedne ispred nas, ona će vjerojatno
šutjeti sve dok je ne pogledamo i ne uspostavimo s njom kontakt oči- u- oči.
Kontakt očima i pogled su vrlo moćni neverbalni znakovi važni u svakodnevnoj
komunikaciji. Obično su razdoblja kontakta očima vrlo kratka. Kada su produžena, ili
kada jedna osoba počne buljiti u drugu, dolazi do napetosti i to se može protumačiti kao
prijetnja.
• širom otvorene oči i proširene zjenice pokazatelj su sviđanja,
• smještaj i duljina pogleda ukazuje na interes i emocije i pomaže nam
u usklađivanju komunikacije s drugom osobom,
• skrivanje pogleda često je znak neiskrenosti, ali može biti i znak
neugode.
Prijatelji manje gledaju i kontaktiraju očima od stranaca. Ipak, ako je dvoje ljudi
zaljubljeno, kontakt očima je puno češći.

Istraživanja su pokazala da su gledanje i kontakt očima sinkronizirani s govorom,

posebno s izmjenama govornika između dvoje ljudi.

Kod bilo koje interakcije dvoje ljudi licem u lice moguće je uzeti tri mjere gledanja. To su
trajanje pogleda, broj pogleda i prosječna duljina pogleda, mjere koje se mogu uzeti i kod
kontakta očima. Te se mjere često uzimaju posebno za gledanje i posebno za slušanje.

Ustanovilo se da gledanje i kontakt očima variraju s temom razgovora (manji su kad je

tema intimnija), fizičke bliskosti (manji su kad je osoba blizu druge), spolom osoba u
interakciji i značajkama ličnosti.

Dokazano je da se dvostruko duže gleda pri slušanju, nego što se gleda pri govorenju.
Kontakt očima je obično vrlo kratak, u prosjeku traje jednu sekundu, dok je prosječna
duljina pogleda oko tri sekunde.

7
 8

Veza između dvoje ljudi rezultira različitom količinom gledanja i kontakta očima,
individualne varijacije su velike. Prijatelji manje gledaju i kontaktiraju očima od stranaca.
Ipak, ako je dvoje ljudi zaljubljeno, gledanje i posebno kontakt očima puno su češći nego
kod bilo koje druge socijalne veze.

Međutim, kontakt očima manje je funkcionalan nego što se to mislilo. Predviđa se da je

stupanj vizualnog pristupa drugoj osobi, nazvan "viđenje", važniji od specifičnih
pojedinih znakova. Dakle, što više neverbalnog ponašanja druge osobe možemo vidjeti,
to će nam više socijalnih znakova biti dostupno.

POLOŽAJ TIJELA I KRETANJE

Položaj tijela i udova kao i način na koji osoba sjedi, stoji ili hoda odražava njen stav,
osjećaje o samoj sebi i odnose s drugima. Položaj može otkriti toplinu koju imamo prema
drugima, ali i moć i status. Tako npr. nagnutost prema nekoj osobi može otkrivati
pozitivne osjećaje i zanimanje za nju, dok okretanje od osobe može biti odraz da se od
nje distanciramo.

Poruka da smo ljuti može biti pojačana napetošću našega tijela. Rukama čvrsto
poduprtim o bokove i udaranjem noge o pod. U svakom slučaju, ljudi koriste informacije
o položaju tijela drugih ljudi da bi stvorili o njima utisak.
Poruke koje mladi ljudi šalju nama i mi njima položajem tijela i kretanjem su također
vrlo značajne. Ako npr. u grupi adolescenata koji sjede u krugu jedan od njih sjedi tako da
su mu noge i tijelo bočno okrenuti, on nam šalje poruku da se baš ne osjeća uključenim u
grupu.
Ako za vrijeme neke grupne aktivnosti neko dijete stoji po strance i prekriženih ruku
gleda ostale,ono pokazuje da ga to zanima, ali i to da se ne osjeća spremnim ili
prihvaćenim da se uključi u aktivnosti.
Omladinska radnica koja prima svakog novog člana kluba tako da ustane i pričeka mladu
osobu da sjedne, pa zatim sjedne i sama, isprati ga do vrata pri njegovom odlasku, šalje
poruku da ga uvažava.
Držanje tijela – način na koji stojimo ili sjedimo može biti vrlo jasan pokazatelj onog što
osjećamo.
• otvoreni položaj ruku i nogu = naklonost
• prekrižene ruke i noge = oprez, nesigurnost

Ljudi u razgovoru zauzimaju sličan položaj tijela kao i sugovornik sa kojim se slažu ili
prema kojem imaju pozitivan stav. Naginjanje prema osobi pokazuje zainteresiranost ili
zabrinutost, a odmicanje distanciranost i sigurnost u sebe.

8
 9

POKRETI

Pokreti rukama su nakon izraza lica, najekspresivniji znakovi neverbalne komunikacije.

Oni sami mogu omogućiti komuniciranje i onda kada nije moguće uspostaviti verbalnu
komunikaciju.
Također mogu pridonijeti pojačavanju verbalnih poruka (npr. stisak šake ili prijetnja
stisnutom šakom kad smo ljuti...)
Oni mogu biti pokazatelji emocionalnog stanja osobe čak i onda kad je mimika lica pod
kontrolom.

Klimanje i odmahivanje glavom dva su najrasprostranjenija znaka za "da" i "ne".

Klimanje glavom služi kao povratna informacija govorniku, upućujući na podršku i
razumijevanje. Neke kretnje mogu biti i smetnja uspješnoj interakciji, npr. kada odaju
nervozu i napetost - trljanje dlanova, uvijanje kose, glađenje brade, itd.

Tako npr. čupkanje odjeće ili lupkanje prstima mogu biti pokazatelji nestrpljenja i
anksioznosti. Ipak treba imati na umu da ti i slični pokreti mogu jednostavno biti navika
pojedinca. U nekim zanimanjima je upotreba pokreta izrazito značajna. Tako da učitelji
često koriste pokrete rukama za dodatno opisivanje onoga o čemu govor učenicima-
oblika i veličine predmeta, pa čak i njegove težine.

Geste rukama usklađene su s govorom i predstavljaju važnu dopunu emocionalnim

izrazima lica. One su toliko integralan dio našeg verbalnog iznošenja da ponekad
gestikuliramo čak i kad razgovaramo s nekim preko telefona. Nezavisno od razlika
između grupa i razlika između pojedinaca, postoje varijacije u učestalosti gestikuliranja,
od prilike do prilike, kod istog pojedinca.

Postoje razne vrste gesta:

 Amblemi konvencionalni naučeni znakovi, neverbalne geste koje zamjenjuju

verbalnu poruku (mogu se koristiti samostalno). Imaju dobro poznato značenje
unutar određene kulture Nisu univerzalno prepoznatljivi, a k tomu postoji
mogućnost da jedan oblik ima u različitim civilizacijama različito značenje.
Često zamjenjuju cijele izreke, npr. okomito klimanje glavom u značenju „da“,
vodoravno za „ne“, ts za „ne“, ts-ts-ts za čuđenje i zgražanje, dva prsta u obliku
„V“ za pobjedu (victoria), „ figa“ u značenju nećeš dobiti ništa, kružić, nula…

 Ilustratori slikovni naravni znakovi, geste koje koristimo kako bi ilustrirali ili
pojasnili verbalnu poruku i nemaju značenja ako ih se koristi samostalno.

9
 10

PROSTORNA BLISKOST

Koliko su ljudi blizu ili daleko, jesu li na različitoj visini, da li netko sjedi ,a drugi stoji –
sve to značajno utječe na proces komunikacije.
Ljudi zauzimajući različitu razdaljinu jedni prema drugima pokazuju i stupanj sviđanja,
bliskosti ili razlike u statusima.
Utvrdilo se da je najčešća razdaljina u bliskim, intimnim odnosima do 40 cm.

Uža intimna zona 0-15cm

Intimna zona 15-40 cm
U prijateljskim odnosima najčešća razdaljina je između 40 centimetara do 1 metra.
U socijalnim odnosima između jednog i tri metra, te u javnosti tri metra i više. (Hall
1966.)
Prostorna bliskost pretpostavlja stupnjeve fizičke blizine koji su dozvoljeni zavisno od
intimnosti odnosa s osobom s kojom smo u interakciji. Postavljaju se nevidljive granice
unutar koje "uljezi" ne smiju ući. Intimni i dobri prijatelji ne čine nam neugodu ako nam
priđu blizu, dok poznanike i strance s kojima razgovaramo obično držimo na većoj
udaljenosti. Društveni kontekst može promijeniti te udaljenosti. U velikim gužvama u
svoj intimni, osobni prostor prisiljeni smo pustiti neznanca što izaziva negodovanje.
Učinci narušavanja tog "nepisanog pravila" nastoji se drastično smanjiti izbjegavanjem
pogleda. Isto tako, ako je riječ o prevelikoj udaljenosti, potreba za intimnošću
nadoknađuje se čestim i dužim vizualnim kontaktom.

Dakle, kod ljudi, kao i kod životinja, narušavanje osobnog prostora predstavlja
narušavanje onoga što netko smatra vlastitim teritorijem. Narušavanje teritorija smatra se
prijetećim i na njega se reagira borbom ili bijegom, ili tjeskobom.

Čak i kad nam je sasvim jasno da nečiji motivi nisu ni neprijateljske ni seksualne prirode,
teško nam je potiskivati reakcije na njegovo primicanje, dolaženje u našu neposrednu
blizinu. Kad postoje problemi u konverzaciji, onda je jasno da su teškoće još veće kad
ljudi moraju obavljati svoje privatne poslove u nekoj zajedničkoj prostoriji.

U nekim slučajevima oni podižu male fizičke barijere kao što su zakloni i pregrade koje
materijaliziraju nevidljive granice njihovih osobnih prostora.

Kulturalni faktori i društvene norme također su značajni pri uspostavljanju razdaljine.

Tako je npr. Određena tjelesna bliskost prihvatljiva na zabavi gdje je mnogo ljudi, ali
može biti doživljena kao neprimjerena u radnoj situaciji.

Blizina, odnosno udaljenost značajno utječe i na kvalitetu profesionalnih odnosa, te je

važno da je budemo svjesni.

10
 11

DODIR
Pomoću dodira već po rođenju stupamo u kontakt s našom okolinom. Dodir ostaje vrlo
značajan tijekom cijelog života u iskazivanju pripadnosti, osjećaja, te domeni spolnosti.
Dodir se koristi da bi se pokazala toplina, ljubav, briga.
On može signalizirati i strah i uznemirenost;
Dodir kao udaranje, odguravanje druge osobe može pokazivati ljutnju, bijes i
netrpeljivost.Dodir se koristi da bi drugim ljudima prenijeli neke poruke i upute, da bi ih
potaknuli na određenu aktivnost.

Dodir ili općenito tjelesni kontakt, varira sa stupnjem intimnosti koji postoji između
dvoje ljudi. Kad se to događa, onda je ono što vidimo proces međusobnog povlačenja u
privrženosti koja savlađuje prirodnu težnju svakog pojedinca da štiti svoj osobni prostor.
Pošto u osnovi postoji konflikt između "držanja na udaljenosti" i "uspostavljanja
kontakta" posljedica je toga da se javljaju mnoge varijante i različiti stepeni prijateljskog
dodirivanja.

Uvriježeni oblik dodira pojavljuje se kad se sretnemo ili se opraštamo. Najčešće dolazi do
rukovanja, koje je očekivana formalnost pri pozdravljanju. Toplina pozdrava često se
izražava prenaglašavanjem te radnje na različite načine. Ona se progresivno aplicira
hvatanjem šake objema rukama, hvatanjem za nadlakticu, hvatanjem za rame i zagrljajem
oko ramena.

Potreba da se pri konverzaciji ograniči sugovornikovo kretanje, često se pokazuje

spuštanjem obuzdavajuće ruke na njegovo rame, dok ga dodirivani nastavlja uvlačiti u
razgovor.

Grljenje predstavlja snažan doživljaj u djetinjstvu, a kod odraslih osoba je rezervirano za

duboko emocionalne trenutke. Mladi ljubavnici čine taj znak prisnosti češće nego drugi.
To je jedan od najjačih pokazatelja intimnosti.

Poljubac kao javni znak veze prikazuje varijacije od jedne kulture do druge. U većini
zemalja češće je ljubljenje u obraz na javnim mjestima, nego ljubljenje u usta koje se,
opet, pripisuje ljubavnim parovima.

Dodir predstavlja krajnji stupanj smanjenja međusobne razdaljine i kao takav ima ulogu
jačanja svake interakcije.

11
 12

VANJSKI IZGLED

Vanjski izgled ne utječe samo na našu sliku o samima sebi, ve i na naše ponašanje i
ponašanje drugih ljudi prema nama. Stil oblačenja, frizura, nakit su temelj za prvi, ali
ponekad i za trajni utisak koji formiramo o ljudima.
Oni sadrže poruke o našoj osobnosti, društvenoj pripadnosti, stavovima, čak i o
emocionalnom stanju.

ISTRAžIVANJA SU POKAZALA
( Mehrabian )

Simpatija kod prvog susreta nastaje:

• zbog prijateljskog izraza lica............ 55 %

• zbog prijateljskog tona glasa............ 38 %
• zbog sadržaja izgovorenog............. 7%

Odjeća koju nosimo, način na koji se češljamo, koristimo šminku i ukrašavamo tijelo
drugim umjetnim proizvodima predstavljaju načine izražavanja sebe.

Način na koji projektiramo sebe pruža ljudima informacije o društvenoj klasi, etničkoj
identifikaciji, bračnom statusu.

Oni sadrže poruke o našoj osobnosti, društvenoj pripadnosti, stavovima,čak i

emocionalnom stanju.

PARALINGVISTIČKI ZNAKOVI

Nisu povezani sa sadržajem već s načinom na koji se izgovaraju riječi.

Oni uključuju:
 Emocionalni ton;
 Visinu;
 Jasnoću;
 Brzinu;
 Glasnoću;
 Točnost;
 Stanke i zastoje u govoru.

Paralingvistički znakovi mogu drastično utjecati na značenje onoga što je rečeno i na

primanje poruke. Ista rečenica izrečena različitim tonom i bojom glasa, ili uz
naglašavanje različitih riječi, može slati različitu poruku.

12
 13

Tako izjava omladinskog radnika „Baš si to dobro učinio” može biti rečena usklično i
odražavati istinsko zadovoljstvo, ali može biti izrečena ironično i biti zadirkujuća.

Parajezik je zajednički naziv za prodiziju (visinu, naglasak, vremenski raspored i stanke),

emocionalni ton glasa, naglasak i pogreške u govoru kao što je zamuckivanje, glasovi na
"aaa", "hm" itd.

Te paralingvističke aspekte govora, primjerice intonaciju, koristimo da bismo naglasili

rečenice, a ponekad i da bismo izmijenili upotrebnu gramatiku. Podižući glas tvrdnju
možemo pretvoriti u pitanje.

Brzina kojom mlada osoba govori može biti indikator emocionalnog stresa. Tjeskobni
ljudi često govore vrlo brzo. Ponavljanja i zamuckivanja su također pokazatelji
anksioznosti, dok "hm" i "ovaj" služe za dobivanje vremena, a istovremeno signaliziraju
da se govor i dalje nastavlja.

Oblici i uobičajene interpretacije neverbalnih oblika komunikacije

 Ruke sklopljene - mirnoća, staloženost

 Kršenje ruku, stiskanje pesti - nervoza, napetost na granici straha

 Rukama prekriva lice - želi se zaštititi

 Glava nagnuta - pozornost slušanja

 Glava zabačena – prisjećanje

 Izbjegavanje kontakta očima – neiskrenost, strah, nezainteresiranost

 Kontakt očima - zainteresiranost

 Fiksiranje nekog, uporno, dugo, prodorno gledanje – težnja za kontrolom,

zastrašivanjem i dominacijom.

 Oči se šire - polaskan je

 Oči stisnute - osjećaj neugode

 Trljanje nosa, istezanje uha i kose - nejasno izlaganje

 Slijeganje ramenima - ravnodušnost

13
 14

 Prekrižene ruke na prsima – Defanzivnost, odupiranje, agresivnost zatvorenost

 Tijelo mlitavo – nezanimanje

 Češkanje kose – zbunjenost i nevjerica

 Gristi usnicu- napetost

Interpretacija odaslanih znakova neverbalne komunikacije, ovisit će o karakteristikama

primaoca tih znakova, kao i o socijalnom kontekstu u kojem se događa sama razmjena
znakova. Zato što kad je riječ o neverbalnom ponašanju, znakovi predstavljaju društvene
norme koje se podrazumijevaju. Namjere i svjesnost onoga koji poruku prenosi nisu
nužni preduvjeti, budući da čovjek neverbalno često prenosi i ono što ne želi ili ne
namjerava otkriti o sebi. Svaki čovjek na podsvjesnom nivou tumači ono što doživljava
kad komunicira s nekom osobom. Sretne li neku osobu o kojoj uopće ne razmišlja, na
pitanje kakav je dojam ta osoba ostavila na njega, znat će odgovoriti nakon malo
razmišljanja. To kratko razmišljanje o dojmu, ukazuje na proces kojim čovjek osvještava
dio onoga što je spremio u podsvijest dok je promatrao i komunicirao s osobom. Govor
tijela se može i svjesnim naporom naučiti tumačiti.

Tada nije potrebno izvlačiti dojmove iz nesvjesnog, jer su oni u potpunosti osviješteni.
Još učinkovitiji i korisniji efekt čovjek može postići korigirajući vlastiti govor tijela čime
će kod drugih ljudi dobiti zadovoljavajuću povratnu informaciju. Pri korekciji govora
tijela čovjek bi trebao paziti. Previše pozornosti usmjerene na kontroliranje tjelesnih
pokreta može predstaviti čovjeka vrlo lažno u očima sugovornika. To se događa zbog
podsvijesti, koja je snažno uključena u govor tijela. Zbog toga čovjek treba procijeniti
koji pokreti ostavljaju poprilično jak negativni dojam na sugovornika i te pokrete svjesno
zamijeniti.
Svaki čovjek u određenim situacijama skriva osjećaje, govori ono što misli da je
prikladno ili je neiskren. No, zbog nepoznavanja ili neadekvatnog korištenja neverbalne
komunikacije, on neće ostaviti željene rezultate na sugovornika. Osim toga, govorom
tijela se najjasnije očituje čovjekova sigurnost u sebe. Nedostatak samopouzdanja vidljiv
je u najsitnijim pokretima tijela. Zbog toga se čovjek može smatrati lošim sudionikom u
komunikaciji. Ako čovjek odluči promijeniti svoju neverbalnu komunikaciju nakon
nekog vremena u komunikaciji će se osjećati puno sigurnije. Poigravanje s govorom
tijela, osim što utječe na dojam drugih o čovjeku, najviše utječe na dojam čovjeka o
samom sebi.

14
 15

KAKO NEVERBALNIM ZNAKOVIMA POBOLJŠATI ODNOSE?

• Koristite ton glasa ovisno o onome što govorite, kao što muzičar koristi svoj
instrument.
• Reagirajte na signale koje vam šalju drugi ljudi u trenutku. Ako vam nije jasno što se
događa pitajte. Bolje je uskladiti se s osjećajima koje nam komunicira druga osoba nego
ostati koncentrirani na ono što želimo reći.
• Reagirajte na nježnosti drugih ljudi. Mnogi ljudi imaju teškoća s dodirom ili
zagrljajem. Ionako vjerojatno imate veće potrebe za zagrljajem nego što imate prilike biti
zagrljeni. Prema tome nemojte se opirati nego se prepustite.
• Pohvalite i zahvalite kada vidite da vas druga osoba s pažnjom sluša i reagira
neverbalnim znakovima na vas. To će učiniti komunikaciju još ugodnijom za vas oboje.
• Koristite kontakt očima. Često npr. ne gledamo druge ljude kada nam je neugodno ili
kada govorimo o bolnim temama.
• Kada razgovarate s nekim koga volite uhvatite tu osobu za ruke svojim rukama. To će
poslati poruku da to što govorite ima za cilj povećanje bliskosti, a ne rušenje mostova. I
pomoći će da druga osoba čuje ono što joj želite reći umjesto da se osjeti napadnuto i da
se brani.

LITERATURA:
1. ŠKARIĆ, Ivo: Temeljci suvremenog govorništva, Školska knjiga, Zagreb, 2000.
2. Psihologijski rječnik (ur: Boris Petz), Prosvjeta, Zagreb, 1992.
3. HARRISON, Randall P.: Beyond Words - An Introduction to Nonverbal
Communication, Prentice-Hall, Inc., Engelwood Cliffs, 1974.
4. BOGNAR, Ladislav: Aktivno slušanje, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava
Osijek, OSIJEK, 1997.
5. URBANAC, Kristina: Izazovi socijalnog rada s pojedincem, Alinea, Zagreb,
2006.
6. MILJKOVIĆ, D., RIJAVEC, M.: Razgovor sa zrcalom, IEP, Zagreb, 1996.
7. BRAJŠA, Pavao: Umijeće razgovora, C.A.S.H, Zageb, 1997.
8. PEKO, A., Janković, J.: Zajedno jači, Proni Centar Osijek, Osijek, 2002.
9. BOBAN, Vjekoslav: Počela govorne komunikacije, Dan, Zagreb
10. http://ss-ri.hr/RRverbalna.htm

11. READON, K. Kiheleen: Interpersonalana komunikacija – Gdje se misli

susreću, Alinea, Zagreb, 1998.

15
 16

12. NELL: Neverbalna komunikacija u razredu

16