You are on page 1of 143

ZBORNIK DUBROVAČKIH MUZEJA

II.
Sadržaj
CONTENTS

9 Darko Milošević
LEGIJSKI DENARI U NUMIZMATIČKOJ ZBIRCI ARHEOLOŠKOG MUZEJA U DUBROVNIKU
LEGIONARY DENARII IN THE NUMISMATIC COLLECTION OF THE ARCHAEOLOGICAL
MUSEUM IN DUBROVNIK

17 Domagoj Perkić
NOVE SPOZNAJE O STEĆCIMA NA PODRUČJU ČEPIKUĆA I TRNOVICE
NEW UNDERSTANDING OF TOMBS WITH STECHAKS IN THE AREA
OF ČEPIKUĆE AND TRNOVICA

51 Liljana Kovačić
KERAMIKA IZNIKA U DUBROVNIKU
IZNIK WARE IN DUBROVNIK

89 Ivona Michl
IZVIJEŠĆE O ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA U PARKU GRADAC U DUBROVNIKU
REPORT ON ARCHAEOLOGICAL RESEARCH IN GRADAC PARK IN DUBROVNIK

101 Vinicije B. Lupis


ROMANIČKA IKONA GOSPE OD KARMENA U DUBROVNIKU
THE ROMANESQUE ICON OF OUR LADY OF CARMEL IN DUBROVNIK

111 Nina Kudiš


SLIKA ANTONIJA BELLUCCIJA U KNEŽEVU DVORU
THE ANTONIO BELLUCCI PAINTING IN THE RECTOR'S PALACE

129 Vedrana Gjukić-Bender


OLTAR GOSPE OD KARMENA U FRANJEVAČKOJ CRKVI U LOPUDU
THE ALTAR OF OUR LADY OF CARMEL IN THE FRANCISCAN CHURCH ON LOPUD

143 Marina Filipović


LJETNIKOVAC STAY NA BATAHOVINI
THE VILLA STAY AT BATAHOVINA
167 Pavica Vilać
POSLJEDNJA AKVIZICIJA U ZBIRCI NAMJEŠTAJA KNEŽEVA DVORA
THE MOST RECENT ACQUISITION OF THE RECTOR’S PALACE FURNITURE COLLECTION

183 Julijana Antić Brautović


TRI KONAVOSKE ZDRAVICE KAO POKAZATELJ PROMJENA U DRUŠTVENIM VRIJEDNOSTIMA
KONAVALA OD KRAJA 19. DO POČETKA 21. STOLJEĆA
THREE TOASTS FROM KONAVLE INDICATING CHANGES IN LOCAL SOCIAL VALUES FROM
THE END OF THE 19th TO THE BEGINNING OF THE 21st CENTURY

207 Ivica Kipre


FORMALNA I SIMBOLIČNA STRUKTURA KONAVOSKOGA ŽENSKOG OGLAVLJA
THE FORMAL AND SYMBOLIC STRUCTURE OF THE KONAVLE WOMAN'S HEADGEAR

231 Maja Nodari


POSLJEDNJA FESTA SV. VLAHA POD REPUBLIKOM
THE LAST FEAST OF ST BLAISE HELD DURING THE REPUBLIC

239 Tonko Marunčić


„ŽELJEZNI DOMOBRANAC“ IZ FUNDUSA MUZEJA SUVREMENE POVIJESTI U DUBROVNIKU
THE IRON LANDWEHR SOLDIER FROM THE HOLDINGS OF THE MUSEUM OF
CONTEMPORARY HISTORY IN DUBROVNIK

255 Sanja Žaja Vrbica


ODNOS POKROVITELJA I UMJETNIKA – DUBROVAČKA OPĆINA I MARKO RAŠICA
THE ARTIST-PATRON RELATIONSHIP – MARKO RAŠICA AND THE DUBROVNIK COMMUNE

263 Aleksandra Piteša Orešković


PEDAGOŠKA DJELATNOST U DUBROVAČKIM MUZEJIMA (2011./2012.): OSVRT NA UČINJENO
I NA PROBLEME MUZEJSKE PEDAGOGIJE
EDUCATIONAL ACTIVITIES IN DUBROVNIK MUSEUMS (2011/2012): A REVIEW OF THE
ACCOMPLISHMENTS AND THE PROBLEMS OF MUSEUM EDUCATION
LEGIJSKI DENARI U NUMIZMATIČKOJ ZBIRCI
ARHEOLOŠKOG MUZEJA U DUBROVNIKU
DARKO MILOŠEVIĆ

UDK: 737.1:[902:069(497.5 Dubrovnik) Stručni rad 9


902:069(497.5 Dubrovnik)
Darko Milošević
Dubrovački muzeji – Arheološki muzej

U zbirci Arheološkog muzeja u Dubrovniku čuvaju se tri srebrna legijska denara, kovana vjerojatno 32.—31.
godine pr. Kr. u Patrasu. Pronađeni su u Cavtatu, međutim, okolnosti nalaza nisu poznate. Srebrnjaci ko-
memoriraju II., III. i VIIII. legiju, a njihovim se pronalaskom nadopunjuje slika rasprostranjenosti legijskih
denara na našem području.

Ključne riječi: rimski novac, legijski denari, Epidaur, Marko Antonije

Novoformirana Numizmatička zbirka Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja čuva


više stotina komada novca te pokriva razdoblje od 3. stoljeća pr. Kr. do modernoga
doba.
Veći dio nalazâ dospio je u muzej arheološkim istraživanjima Dubrovnika i okolice,
nešto manje donacijama i terenskim prikupljanjem prvih istraživača onodobnoga Do-
morodnog muzeja, kao što je bio Baldo Kosić.1
Uz manji broj grčkoga, ilirskoga i rimskoga republikanskog novca, najveći dio pri-
pada manjim denominacijama iz razdoblja kasnog Carstva (3. i 4. stoljeće).
Kontinuitet življenja na ovim područjima zacijelo se ne prekida, nego se padom Za-
padnoga Rimskog Carstva nastavlja u vidu bizantskog novca koji cirkulira teritorijem
Dubrovnika.
Arheološka istraživanja ispod dubrovačke katedrale s brojnim numizmatičkim na-
lazima dokaz su o kontinuiranom životu na tom lokalitetu od prvih stoljeća prije Krista
nadalje.2
Uvid u pohranjenu građu iznjedrio je tri zanimljiva nalaza srebrnoga novca iz Cav-
tata, tzv. legijskih denara. Kovani su 32.—31. godine pr. Kr. u grčkom gradu Patrasu,
gdje je Marko Antonije zimovao sa svojim legijama, iščekujući odlučujuću bitku protiv
Oktavijana, kao što nas obavješćuje Dion Kasije.3
Nakon sudbonosnih Martovskih ida, 44. godine pr. Kr., Julije Cezar ubijen je u uroti
nekolicine aristokrata, vođenih idejom ponovne uspostave Republike. Njihov čin nije
donio mir ni njima ni Državi; niti jedan nije umro prirodnom smrću, nego su ili ubije-
ni ili prisiljeni na samoubojstvo samo nekoliko godina nakon Cezarove smrti, dok su
Republiku nastavili tresti nemiri.
Upravo su ti novci svjedoci posljednjeg čina drame koja se odigrala 31. godine pr.
Kr., u bitci kod Akcija na zapadnoj obali grčkog poluotoka.

1 Baldo KOSIĆ, Popis novaca, medalja i medaljona Republike Dubrovačke, što se nalaze u Dubrovačkome
domorodnome muzeju, Dubrovnik, 1905.
2 Numizmatički nalazi su na obradi kod dr. sc. Ivana Mirnika u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
3 Roman History by Cassius Dio, published in Vol. V of the Loeb Classical Library edition, 1917., str. 455, u:
‹http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/›.
10 Na jednoj strani je s flotom i vojskom Oktavijan, kasnije znan kao August i prvi Druga titula govori da je on bio i jedan od trijumvira za uređenje republike, uz već spo- 11
rimski car, a na drugoj, Marko Antonije sa svojim trupama i Kleopatra VII., njegova menutog Oktavijana te Marka Emilija Lepida. Kolegij trijumvira imao je diktatorske
ljubavnica i saveznica u ratu. ovlasti, osnovan je 43. godine pr. Kr. na rok od 5 godina, a 38. godine je produljen za
Golemu vojsku koju je Antonije prikupio trebalo je, dakako, platiti, što je on i učinio još jedan mandat, nakon isteka kojega su započeli otvoreni sukobi između Antonija i
velikom emisijom uglavnom srebrnog novca, koji na reversu ima broj pojedinačnih Oktavijana. Unatoč tome što je trijumvirat raspušten 33. godine za vrijeme bitke kod
legija. Time je odana počast vojsci koja se borila za njega. Akcija, Antonije sebe još naziva trijumvirom, što je vidljivo na ovom novcu, dakako,
Kovnica nije bila stalna, nego pokretna, te je pratila legije i po potrebi kovala novac ako je datacija kovanja točna.9
za njihove plaće. Budući da je vojna zaustavljena zbog nadolazeće zime, vjerojatno je Količina srebra za ovu emisiju smanjena je od uobičajene denominacije toga vre-
stanka, dok se stožer nalazio u Patrasu, iskorištena za kovanje novca. mena i, prema Crawfordu, primjese ostalih metala iznosile su do oko 20%, kao na
Novac je sigurno kovan za 23 legije koje su bile pod njegovim zapovjedništvom, što novcu sa znakom treće legije (LEG III).10 Spekulira se da je u tim kriznim vremenima
odgovara broju od 120.000 ljudi, ne računajući pomoćne postrojbe i saveznike, pa se srebro dala sama Kleopatra iz svoje kraljevske riznice.
može naslutiti koju je količinu novca trebalo izraditi.4 Zbog smanjenog udjela srebra, ovi novci nisu toliko često završavali u ostavama,
Naši primjerci komemoriraju LEG II, III i VIIII. Iako je teško povući paralele zbog ljudi su ih rjeđe skupljali i skrivali; naprotiv, često su se koristili u trgovini i ostali su u
čestih regrutiranja i korištenja istih brojeva pri podizanju novih vojnih jedinica, mo- optjecaju i nekoliko stoljeća poslije kovanja,11 što je ujedno pridonijelo njihovoj istro-
žemo pretpostaviti da su to legije koje se kasnije pojavljuju u izvorima pod tim istim šenosti, koja je vidljiva na dva naša primjerka.
imenom, i to: Nalazi ovoga novca pronađeni su u trgovačkim blagajnama Pompeja, koji je zatr-
Legija II, »Augusta«, regrutirana 48. ili 43. godine pr. Kr., ratovala je u Hispaniji, pan erupcijom Vezuva 79. godine po Kr.,12 što svjedoči o njihovoj popularnosti u svag-
Germaniji i predvodila invaziju na britanski otok 43. godine pr. Kr. Gradila je Hadri- dašnjoj trgovini.
janov i Antoninov zid na samom sjeveru otoka, a tamo joj se i gubi trag pred kraj Car- U prilog tome govore i tzv. bankarski znakovi, urezi, na površini sva tri primjerka,
stva.5 učinjeni vjerojatno radi provjere kakvoće metala, radi daljnje preprodaje ili potreba
Legija III odnosi se vjerojatno na »Gallicu«, regrutiranu za vladanja Cezara 49. go- onodobnih mjenjačnica.
dine pr. Kr. Nakon poraza kod Akcija poslana je u Siriju, gdje se nakon 3. stoljeća po Nalazi ovog tipa nisu rijetki na tlu Hrvatske; oni čine oko 10% od ukupne količine
Kr. više ne spominje.6 republikanskog novca pronađenoga u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji te u Istri. Njihova
Legija VIIII, »Hispana«, vjerojatno regrutirana od Cezara polovinom prvog stoljeća se pojava može povezati s dolaskom rimske vojske u naše krajeve u zadnjim desetljeći-
pr. Kr., borila se u Galiji i Hispaniji i sudjelovala u invaziji na britanski otok. Moguće je ma prvog stoljeća prije Krista i početkom prvoga stoljeća po Kristu. U prilog tome su
da je uništena tijekom Bar Kohbina ustanka u Judeji od 132. do 136. godine po Kristu.7 nalazi iz legijskih logora Ivoševca – Šupljaja13 i Garduna,14 gdje su boravile XI. i VII.
Na aversu je, uz prikaz bojnoga broda, natpis koji glasi: Antonius augurus triumviri rei legija.
publicae constituendae, što govori da je Antonije imao titulu augura, tj. bio je svećenik
koji je imao ovlasti i znanje tumačenja volje bogova iz različitih prirodnih znamenja. 9 Neki autori, primjerice M. Chitescu, drže da dataciju početka kovanja valja pomaknuti na 39. godinu pr.
Držalo se da božanstva komuniciraju sa smrtnicima preko tzv. auspicija, a auguri su Kr.; vidjeti u: T. ŠEPAROVIĆ, »Osvrt na legijske denare Marka Antonija s posebnim naglaskom na nalaze tog
bili ti koji su imali ovlasti čitanja znakova; to je bilo važno stoga što se prije svakog novca u sjevernoj Dalmaciji«, str. 273.
pothvata od državne važnosti pokušavalo doznati jesu li im bogovi skloni ili nisu.8 10 Michael H. CRAWFORD, Roman Republican Coinage, Cambridge University Press, 2. sv., 1974., str. 571, tabl.
XLV.
4 Tomislav ŠEPAROVIĆ, »Osvrt na legijske denare Marka Antonija s posebnim naglaskom na nalaze tog nov- 11 T. ŠEPAROVIĆ, isto, str. 273. Zahvaljujem se dr. Mirniku glede sugestija o razlozima koje dovode do tenden-
ca u sjevernoj Dalmaciji«, Archaeologia Adriatica, sv. 2., br. 1, Zadar, 2008., str. 273. cije očuvanja optjecaja 'lošeg' novca nauštrb onog 'dobrog'. Navedeni fenomen je objašnjen tzv. Greshamo-
5 Lawrence J. F. KEPPIE, Legions and Veterans: Roman Army Papers 1971–2000, Stuttgart – Steiner, 2000., str. vim/Kopernikovim zakonom.Kada u opticaju postoji novac čija je nominalna (iskazana, dogovorena) vri-
128—129; Lawrence J. F. KEPPIE, The Making of the Roman Army: From Republic to Empire, University of Okla- jednost slična stvarnoj (vrijednost metala od kojega je napravljen) te se pojavi novi novac čija je stvarna vri-
homa Press, 1998., str. 205. jednost manja od nominalne, tada obično ljudi spremaju i čuvaju novac za kojeg smatraju da vrijedi više zbog
6 L. J. F. KEPPIE, The Making of the Roman Army: From Republic to Empire, str. 205. svog sastava a nastavljaju trgovati s onim 'lošijim'. Izvor: <http://en.wikipedia.org/wiki/Gresham%27s_law>
7 L. J. F. Keppie, isto, str. 214. 12 T. ŠEPAROVIĆ, isto, str. 273.
8 Alka DOMIĆ KUNIĆ, »Proročanstva, znamenja, snovi. Praznovjerje na primjeru careva iz dinastije Julio 13 Tomislav ŠEPAROVIĆ, Zbirka rimskog novca u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2003., str. 22.
-Klaudijevaca, Opuscula Archaeologica Radovi Arheološkog zavoda, sv. 23.—24., br. 1, Zagreb, 2000., str. 406. 14 Tilurij, rimski vojni logor, vodič izložbe, Muzej triljskog kraja, Trilj, 2012., str. 24.
katalog nalaza

12 Okolnosti nalaza u Cavtatu nisu poznate, tako da se novac ne može izravno dovesti 1. Denarius, 32.—31. godina pr. Kr. 13
u vezu s vojnom nazočnošću u doba osnutka kolonije, jer se na drugim lokalitetima
često nalazi zajedno s novcima iz kasnijih razdoblja. Srebro, 2,95 g, 18 mm, 12 h.
Ne može se, međutim, niti posve isključiti ta mogućnost; iz izvora znamo da je Epi- Av. Pretorska galija sa žezlom i vrpcom na pramcu plovi desno, uokolo natpis
daur odigrao ulogu u borbi između Cezara i Pompeja u doba građanskog rata, kada ga [ANT. AVG.] III VIR. R. P. C., u točkastoj kružnici.
je 47. pr. Kr. pod opsadom s kopna i mora držao Marko Oktavije, Pompejev legat, te Rv. Legionarski orao između dva bojna znaka, u dnu natpis
je obranjen intervencijom Vatinija, Cezarova vojskovođe, koji je u tu svrhu s flotom LEG VIIII, u točkastoj kružnici.
došao iz Brundisija (današnji Brindisi).15 Vojna putujuća kovnica
Grad je utvrđen već polovinom prvog stoljeća prije Krista, a zbog njegove važnosti Nalazište: Cavtat, bez podataka.
u njemu borave vojne postrojbe. U prvim desetljećima poslije Krista, i kasnije, epigraf- Inv. br. DUM AM 5260
ski je zabilježen boravak dviju kohorti, cohors VI voluntariorum civium Romanorum i cohors rrc 544/22
VIII voluntariorum civium Romanorum, koje sudjeluju u izgradnji javnih građevina.16
Grad dobiva status kolonije najkasnije u doba Augusta, uz dodjelu obradive zemlje
veteranima. Iako za sada nemamo epigrafske potvrde, vjerojatno je da se netko od voj-
nika nakon prestanka vojne obveze vratio u Epidaur, gdje je odradio dio vojne službe.
Naime, nije neuobičajeno da se pri otpustu vojnik vraćao ili ostajao u mjestu u kojem
je služio.17
Kako se više vojni odvijalo na obalama Ilirika, možda su neki od legionara koji su
boravili u Epidauru nakon bitke kod Akcija bili časno otpušteni (honesta missio)18 i vra-
tili se dobivši posjed u epidaurskom ageru.
Možda u tom promišljanju treba gledati ove nalaze, iako nije isključena mogućnost
da je novac u Epidaur dospio, vrlo jednostavno, trgovinom.
Buduća istraživanja zacijelo će upotpuniti manjkavu sliku antičke povijesti ovoga
kraja.
Sl. 1. Avers i revers legijskog denara Marka Antonija

15 Marin ZANINOVIĆ, »Cezar i južni Ilirik«, Arheološka istraživanja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Izdanja
HAD-a, 24, Zagreb – Dubrovnik, 2010., str. 81.
16 Marin ZANINOVIĆ, »Villae rusticae u području Epidaura«, Arheološka istraživanja u Dubrovniku i dubrovačkom
području, Izdanja HAD-a, 12, Zagreb, 1988., str. 91—92.
17 L. J. F. KEPPIE, Legions and Veterans: Roman Army Papers 1971–2000, str. 83—92.
18 Pat SOUTHERN, The Roman Army: A Social and Institutional History, Oxford University Press, 2007., str.
162—168.
14 2. Denarius, 32.—31. godina pr. Kr. 3. Denarius, 32.—31. godina pr. Kr. 15

Srebro, 3,34 g, 18 mm, 9 h. Srebro, 3,20 g, 15 mm, 6 h.


Av. Pretorska galija sa žezlom i vrpcom na pramcu plovi desno, uokolo natpis Av. Pretorska galija sa žezlom i vrpcom na pramcu plovi desno, uokolo natpis
AN[T.] AV[G.] III VIR. [R. P. C.], u točkastoj kružnici. ANT. AVG. [III VIR.] R. P. C., u točkastoj kružnici.
Rv. Legionarski orao između dva bojna znaka, u dnu natpis Rv. Legionarski orao između dva bojna znaka, u dnu natpis
LEG II, u točkastoj kružnici. LEG III, u točkastoj kružnici.
Vojna putujuća kovnica Vojna putujuća kovnica
Nalazište: Cavtat, bez podataka. Nalazište: Cavtat, bez podataka.
Inv. br. DUM AM 5261 Inv. br. DUM AM 5262
rrc 544/14 rrc 544/15, Antonia 106

Sl. 2. Avers i revers legijskog denara Marka Antonija Sl. 3. Avers i revers legijskog denara Marka Antonija
NOVE SPOZNAJE O STEĆCIMA NA PODRUČJU
ČEPIKUĆA I TRNOVICE
Summary DOMAGOJ PERKIĆ

16 LEGIONARY DENARII IN THE NUMISMATIC UDK: 726.825(497.5 Čepikuće)“06/13“ Izvorni znanstveni rad 17
COLLECTION OF THE ARCHAEOLOGICAL MUSEUM IN DUBROVNIK 726.825(497.5 Trnovica)“06/13“
Domagoj Perkić
The paper discusses the finds of three legionary denarii found in Cavtat. These are Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine,
silver coins that Mark Antony had struck in 32—31 BC for the pay of his legions during Služba za inspekcijske poslove zaštite kulturne baštine,
the time of his wars with Octavian, immediately before the Battle of Actium. Dubrovnik
The denarii have less silver than the usual denominations of the time. On the ob-
verse is an image of a naval ship with a mast and banner on the bow, with the inscripti- U radu se obrađuju nove spoznaje o stećcima na području Novakova greblja u Čepikućama i Greblja u Trno-
on around the circumference ANT. AVG. III VIR. R. P.C. vici. Na prvom lokalitetu obavljeni su dokumentacijski radovi i raščišćavanje terena, pri čemu su otkriveni
novi motivi na stećcima. Drugi lokalitet dosad uopće nije bio poznat u evidenciji službe zaštite kulturne
The reverse features a legionary eagle between two war standards and at the bottom baštine i u stručnoj literaturi. Za oba lokaliteta autor donosi katalog stećaka s detaljnim opisima svakoga
between the emblems are the inscription LEG and the appropriate legion number. The pojedinog stećka te usporedbe s ostalim lokalitetima sa stećcima na području Dubrovačkog primorja. Raz-
coins commemorate the second, third and ninth legions. Finds of this type of coin are matra i povijesni kontekst pokapanja pod stećcima u odnosu na potpadanje Dubrovačkog primorja pod
not rare n Croatia; in the north and centre of Dalmatia and in Istria they make up abo- vlast Dubrovačke Republike 1399. godine, što bi se moglo detaljnije razjasniti tek u budućim arheološkim
istraživanjima.
ut 10% of all the coins of the republic found. This find supplements our understanding
of the distribution of the legionary denarii in our country. Ključne riječi: Čepikuće, Trnovica, stećci, Novakovo greblje, hrvatsko srednjovjekovlje

Tijekom proteklih godina stećci su kao srednjovjekovni nadgrobnjaci opet, opravdano


i zasluženo, postali predmetom zanimanja stručnjaka i institucija. Na dubrovačkom su
području rezultati takvih arheoloških radova predstavljeni u projektu »Hrvati Crvene
Hrvatske – korijeni, pokrštavanje i življenje do kraja srednjeg vijeka«, na žalost prera-
no preminuloga, dr. sc. Zdenka Žeravice i Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja. U
sklopu navedenog projekta obavljena su arheološka istraživanja i rekognosciranja na
području Konavala, iz kojih su proizišli izložba i odgovarajući katalog »Konavle – sre-
dnjovjekovna groblja«1 2002. godine, te niz stručnih i znanstvenih radova.2 Nakon
toga, 2007. godine, upriličena je izložba »Arheološka baština Župe dubrovačke«, na
kojoj su, među ostalim, prikazani i arheološki lokaliteti na kojima nalazimo stećke kao
pojedinačne nalaze ili u sklopu groblja.3 Godine 2008. Općina Dubrovačko primorje
u suradnji s udrugom »Poklisar« iz Dubrovnika naručila je elaborat o stanju nalazišta
sa stećcima na svojem području. Tada sam obavio detaljna rekognosciranja, kartiranje
i fotodokumentaciju svih poznatih nalazišta, koji su prikazani u tada izrađenom ela-
boratu.4 Pri izradi navedenog elaborata nisu bile poznate spoznaje o stećcima koje se
donose u ovom radu.

1 Z. ŽERAVICA, L. KOVAČIĆ, Konavle – srednjovjekovna groblja, katalog izložbe, Dubrovnik, 2002.


2 Z. ŽERAVICA, »Arheološka iskopavanja srednjovjekovnih nekropola u Konavlima tijekom 1997.—1999. go-
dine«, Zbornik Dubrovačkih muzeja, I, Dubrovnik, 2004., str. 283—330; Z. ŽERAVICA, »Križevi kao simbol
kršćanstva na srednjovjekovnim kamenim nadgrobnim spomenicima – mramori (tzv. stećci) u Konavlima,
Hum i Hercegovina kroz povijest«, Zbornik radova, knjiga 1., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., str.
331—402.
3
Z. ŽERAVICA, L. KOVAČIĆ, D. PERKIĆ, M. PERKIĆ, Arheološka baština Župe dubrovačke, katalog izložbe, Dub-
rovnik, 2007.
4
D. PERKIĆ, »Stećci na području Dubrovačkog primorja« (elaborat), Dubrovnik, 2008.
18 Osim lokalnog zanimanja za stećke, 2008. godine organizirana je i izložba »Stećci« groblja uz njih nalazimo u obliku kamenih gomila, različitih vrsta rimskih nekropola, 19
u Klovićevim dvorima u Zagrebu, popraćena impresivnim katalogom,5 u kojem su pri- pa tako i groblja uz crkve i groblja sa stećcima.
kazani stećci u kontekstu srednjovjekovlja na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Prije nego što prijeđemo na samo nalazište Novakovo greblje, potrebno je, kao
Crne Gore i Srbije. U katalogu je dan i ažurirani topografski pregled stećaka i ostalih izvjesnu digresiju, nešto reći i o obližnjem toponimu Dobrštak. Naime, u Katastiku
srednjovjekovnih nadgrobnjaka na području Hrvatske, gdje su izložena i novootkrive- (Cathasticum) o diobi zemlje u Dubrovačkom primorju 1399. (Divisioni dei deceni di Terre
na nalazišta na dubrovačkom području.6 Nove 1399 ADI 9 Giugno), fol. XXX, spominje se kako je 15 crkava dobilo po jedan solad
No bogatstvo, raznolikost i izvjesne specifičnosti stećaka na dubrovačkom podru- zemlje (1 solad = 1678 m²) za potrebe groblja. Među ostalim crkvama spominju se i
čju tražili su daljnje aktivnosti u vezi s tim pitanjem, čije rezultate jednim dijelom iz- crkve sv. Mihajla u Dobrom i sv. Martina u Dobrom.9 Upravo prema tim crkvama i
lažemo i u ovom radu. nekim drugim toponimima pretpostavljalo se da se naselje Dobro nalazilo na prosto-
ru Čepikuća ili širem području Podimoča.10 Potvrdu ubikacije naselja Dobro na šire
Novakovo greblje u Čepikućama područje današnjeg naselja Čepikuće nalazimo upravo u toponimu Dobrštak, koji pro-
izlazi iz toponima Dobro. Sufiks –štak ili, točnije, –jak koje prelazi u –štak, nalazimo
Na dubrovačkom području stećke nalazimo na gotovo cijelom području nekadašnje kod brojnih naziva mjesta u srednjem vijeku. Takav sufiks nema neko posebno zna-
Dubrovačke Republike, izuzevši sve otoke i uže područje Grada. Na samom prostoru čenje, nego jednostavno označava naziv nekog mjesta.11 Sličan primjer imamo i kod
današnje Općine Dubrovačko primorje poznato je 30 nalazišta sa stećcima, no ako Stoca u Hercegovini, gdje se obližnje polje naziva Vidovo polje, a na njegovom rubu
gledamo cjeloviti prostor od Imotice do Rožata, taj se broj penje na 42 nalazišta. (sjeverno od nalazišta sa stećcima Radimlja) nalazi se toponim Vidoštak. Tu su svoje-
Na prostoru naselja Čepikuće nalaze se tri lokaliteta sa stećcima: oko crkve sv. dobno nađeni ranosrednjovjekovna crkva iz 11. stoljeća s najstarijim prikazom Gospe i
Martina, Dobrštak i predmetno Novakovo greblje. Postoje mišljenja kako je riječ o jed- Isusa u naručju (na ovim prostorima) te ostatci rimskodobnog naselja.12 Postoji još niz
nom, naknadno dislociranom lokalitetu, no to se vjerojatno može reći samo za položaj sličnih primjera, no i s ovim je neupitno jasno da toponim Dobrštak proizlazi iz naziva
Dobrštak, dok su položaji oko crkve sv. Martina i Novakovo greblje vjerojatno zasebni srednjovjekovnog naselja Dobro.
lokaliteti.7 Razlog tako velikom broju lokaliteta sa stećcima, kao i samih stećaka, mo- Novakovo greblje nalazi se na povišenom položaju, na zaravni između Lisca i Če-
žemo tražiti u smještaju Čepikuća na prirodnoj komunikaciji od priobalja k unutrašn- pikuća, niti 500 m južno od Sv. Martina i naselja Čepikuće, na k. č. 1288, k. o. Čepi-
josti, odnosno od Slanoga i Dola prema Trebinji i Ravnome, te u postojanju crkve sv. kuće. Smješteno je neposredno uz komunikacije koje vode iz Slanoga preko Trnove,
Martina (moguće još iz ranosrednjovjekovnog razdoblja8). Takav položaj uz komuni- Mravinca i Podgore prema unutrašnjosti, odnosno iz Dola, Lisca i Podimoča također
kacije vrlo je čest smještaj za groblja sa stećcima. Naime, postavljanje grobova i groblja prema unutrašnjosti. Nije isključena mogućnost kako je groblje sa stećcima nastalo
uz komunikacije običaj je koji možemo pratiti od prapovijesnih, preko antičkih pa sve na ranijoj prapovijesnoj nekropoli u kamenoj gomili. Središnje koordinate položaja po
do srednjovjekovnih razdoblja. Tu komunikaciju možemo promatrati kao simbolični Gaus – Kriegeru su: X = 47 44 824 N; Y = 64 86 984 E.
put na drugi svijet, ali ne treba zanemariti ni štovanje umrlih i čuvanje komunikacija Novakovo je greblje jedno od najvažnijih, ali i najočuvanijih srednjovjekovnih
koje vode u naselje od strane mrtvih predaka. Kako su komunikacije sve donedavno u groblja sa stećcima na širem dubrovačkom području. Sadržava 6 stećaka, od ko-
bîti bile prije svega prirodne komunikacije, koje su prilagođene tadašnjim potrebama, jih u tipološkom smislu: 1 sljemenjak bez podnožja, tri visoka sanduka i dva obična
sanduka.13 Sljemenjak iz Novakova greblja poznat je nadaleko izvan Čepikuća po tome
5
SKUPINA AUTORA, Stećci (ur. J. Poklečki Stošić), katalog izložbe, Zagreb, 2008.
6
I. ALDUK, D. PERKIĆ, M. TOMASOVIĆ, »Topografija stećaka u Hrvatskoj«, u: Stećci, katalog izložbe
(ur. J. Stošić Poklečki), Zagreb, 2008., 58—120. 9 J. LUČIĆ, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog Primorja 1399.–1405.«, Arhivski vjesnik, XI—
7
A. BENAC, Srednjovjekovni stećci od Slivna do Čepikuća, Anali II JAZU, Dubrovnik, 1953., 73—74; Š. BEŠLAGIĆ, XII, Zagreb, 1968.—1969., 180—181.
Stećci, kataloško – topografski pregled, Sarajevo, 1971., 90; D. BERITIĆ, »Susret sa spomenicima kulture Dubro- 10 A. KAZNAČIĆ-HRDALO, Dioba i ubikacija dijelova Slanskog primorja u doba pripojenja Dubrovniku godine 1399.,
vačkog primorja (zapadni dio)«, Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, Dubrovnik, 1986., 425—427; I. ALDUK, Anali Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, br. XVII, Dubrovnik, 1979., 21.
D. PERKIĆ, M. TOMASOVIĆ, »Topografija stećaka u Hrvatskoj«, u: Stećci, katalog izložbe (ur. J. Stošić Pokleč- 11 Zahvaljujem Dragutinu Ragužu na lingvističkom objašnjenju i značenju sufiksâ -štak, -jak.
ki), Zagreb, 2008., 105. 12 G. KRALJEVIĆ, »Vidoštak«, rb. 20541, Arheološki leksikon BiH, 3, Sarajevo, 1988., 195.
8
I. FISKOVIĆ, »Crkveno graditeljstvo dubrovačke regije u svjetlu povijesti, od IX. do XII. stoljeća«, u: Tisuću 13 Pri određivanju tipova stećaka pridržavalo se uobičajene tipologije, pri kojoj su sanduci svi stećci viši od 30
godina Dubrovačke (nad)biskupije (ur. Ž. Puljić, N. A. Ančić), Dubrovnik, 2001., 413. cm, iako prema ukupnom dojmu stećci 2 i 6 mogu biti i ploče.
20 što je vezan uz predaju o Novaku Novakoviću.14 Prema prethodnim spoznajama i stru- STEĆAK 3 – visoki sanduk dimenzija 205 × 79 × 116 cm. Dvije bočne (južna i sjever- 21
čnim objavama u literaturi, samo je jedan sljemenjak bio znatnije ukrašen motivima na) i jedna uzdužna (istočna) stranica jednako su ukrašene bordurom u obliku vitice
arkada, bordurama od vitica s trolistom, štitom i mačem, i konjanikom s kopljem, te s trolistom uz gornji rub stećka, ispod koje je motiv tordiranog užeta koje prati gor-
jedan visoki sanduk s dva jelena, dok su ostali stećci bili neukrašeni.15 No radovima u nje i bočne rubove stećka. Druga uzdužna (zapadna) stranica nije vidljiva, ali se može
2011. utvrđene su nove spoznaje koje ovdje obrađujemo. pretpostaviti isti ukras. Gornja površinska stranica nije ukrašena.
Naime, u sklopu zaštitnih radova financiranih od Ministarstva kulture u 2011. dje- STEĆAK 4 – visoki sanduk dimenzija 181 × 78 × 71 cm. Na prednjoj uzdužnoj (zapadnoj)
lomice je (u financijskom, a samim tim i u izvedbenom dijelu) prihvaćen program koji stranici prikaz je scene lova: konjanik s kopljem u ruci ispred kojeg je prikaz jelena;
je aplicirala Dubrovačko - neretvanska županija, a odnosi se na ovaj lokalitet. Izvođač sve je uokvireno bordurom u vidu tordiranog užeta, iznad kojeg je motiv vitica s trolis-
arheoloških radova bila je tvrtka Arheoplan d.o.o., a kao podizvođači tvrtke Habitat tom. Na prednjoj bočnoj (južnoj) stranici je prikaz dviju heraldički postavljenih ptica
geo d.o.o. (geodetska podloga) i NEIR d.o.o. (3D skeniranje dva stećka). Radovi na (grlica /?/), odnosno motiv euharistije (bez kaleža), iznad kojeg je opet ista bordura,
Novakovu greblju obuhvatili su sljedeće poslove: čišćenje terena od raslinja, podizanje tj. tordirano uže i vitice s trolistom. Stražnja uzdužna (istočna) stranica ukrašena je
i okretanje 2 stećka dizalicom, izrada geodetskoga situacijskog snimka, izrada arhi- samo bordurom u vidu tordiranog užeta koje prati gornje i bočne rubove stećka, a is-
tektonskog snimka postojećeg stanja, dokumentacija 4 stećka – crteži i 3D skeniranje pod gornjeg ruba je motiv vitice s trolistom. Stražnja bočna (sjeverna) stranica ima
2 stećka. Dakle, riječ je o isključivo dokumentacijskim radovima kao podlozi i prip- isti ukras kao i stražnja uzdužna. Na gornjoj stranici nalazi se prikaz pravokutnog štita
remi za daljnja istraživanja. No i takvim radovima dobivene su nove spoznaje koje se s mačem, koji ima kuglasti završetak, preko štita je dijagonalna traka što dijeli štit na
prije svega odnose na nove ukrase, odnosno motive koji su utvrđeni na većini stećaka. dva jednaka trokutasta isječka. U gornjem isječku je polumjesec, a u donjem zvijezda
Stoga ovdje donosimo kataloški opis svih stećaka. (kao na bočnoj stranici stećka 1). Pokraj vrha mača s kuglom nazire se prikaz rozete (?).
STEĆAK 5 – sanduk dimenzija 177 × 77 × 78 cm. Sve bočne i uzdužne stranice jednako
STEĆAK 1 – sljemenjak bez podnožja, dimenzija 182 × 83 × 109, odnosno 120 cm. Pre- su ukrašene bordurom u obliku vitice s trolistom uz gornji rub stećka, ispod koje je
dnja i stražnja dužinska stranica ukrašene su motivom arkadnih udubljenja, a iznad motiv tordiranog užeta koje prati gornje i bočne rubove stećka. Na istočnoj uzdužnoj
arkada je bordura u obliku vitice s trolistom. Na prednjoj bočnoj stranici nalazi se štit stranici naknadno su urezana slova R B A, što su navodno inicijali osobe imenom Ra-
s mačem; mač ima kuglasti završetak, postavljen je vertikalno iza pravokutnog štita, a badžija Baldo, pokojnog Ante. Gornja površinska stranica nije ukrašena.
preko štita je dijagonalna traka što dijeli štit na dva jednaka trokutasta isječka. U gor- STEĆAK 6 – sanduk dimenzija 184 × 94 × 30–40 cm, bez bilo kakvih ukrasa na svim
njem isječku je polumjesec, a u donjem zvijezda. Cijeli motiv štita s mačem omeđen je stranicama.
bordurom u obliku tordiranog užeta, a u gornjem dijelu i vitice s trolistom, koja prati
tordirano uže i balčak mača. Na stražnjoj bočnoj stranici je konjanik s kopljem, a uz Slijedom prethodno navedenoga, vidjeli smo da je riječ o manjem groblju od samo
rub bordura u obliku tordiranog užeta. 6 stećaka (pitanje je koliko još ima neoznačenih grobova), od kojih su četiri ukraše-
STEĆAK 2 – sanduk dimenzija 166 × 89 × 47 cm, bez bilo kakvih ukrasa na svim stra- na, a dva nisu. Kod ukrasa, odnosno motiva koji se javljaju na stećcima posebno se
nicama. ističu stećci 1 i 4, na kojima su motivi najraznovrsniji i najljepši. Ono što je, međutim,
zajedničko za gotovo sve ukrašene primjerke je vrsta bordure uz rubove stećaka, koja
14
J. KRSTANOVIĆ, »600 godina župne crkve i 380 godina matične crkve Gospe od Rozarija u Liscu«, Zbornik se u pravilu sastoji od tordiranog užeta, iznad kojeg je niz vitica s trolistom. Takav tip
Dubrovačkog primorja i otoka, 3, Dubrovnik, 1991., 99; M. JERINIĆ, »Primorski krug pepelom«, Zbornik Dub- bordure, prije svega vitice s trolistom, karakterističan je za brojne stećke na hercego-
rovačkog primorja i otoka, 4, Dubrovnik, 1993., 87—92; N. SMOJVER, »Vojvoda Novak Novaković i bitka na vačkom prostoru i prostoru jugoistočno od Neretve,16 a i u bližoj okolici Dubrovačkog
Dobrštaku u Čepikućama«, Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 5, Dubrovnik, 1995., 413—414. primorja, Župe dubrovačke i Konavala. Nalazimo ga na lokalitetima: Dobrštak i Sv.
15
A. BENAC, Srednjovjekovni stećci od Slivna do Čepikuća, Anali II JAZU, Dubrovnik, 1953., 73—74; Š. BEŠLAGIĆ, Martin u Čepikućama, crkva Male Gospe u Topolom, oko crkve sv. Vida i Modesta u
Stećci, kataloško – topografski pregled, Sarajevo, 1971., 90; D. BERITIĆ, »Susret sa spomenicima kulture Dubro- Smokovljanima, oko crkve sv. Ivana Krstitelja u Visočanima, Sv. Ivana u Trnovici, Male
vačkog primorja (zapadni dio)«, Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, Dubrovnik, 1986., 425—427; I. ALDUK, Gospe u Gromači, Sv. Stjepana u G. Majkovima, oko crkve sv. Đurđa između Petrače i
D. PERKIĆ, M. TOMASOVIĆ, »Topografija stećaka u Hrvatskoj«, u: Stećci, katalog izložbe (ur. J. Stošić Pokleč- Buića, Sv. Đurđa u Cavtatu, Sv. Barbare u Dubravci i drugdje. Motiv tordiranog užeta
ki), Zagreb, 2008., 105.
16 M. WENZEL, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo, 1965., 31. Za detaljnije motive i bordure na stećcima vidjeti:
Š. BEŠLAGIĆ, Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982., 130—387.
22 još je češći te ga nalazimo na većini groblja sa stećcima. Kada govorimo o borduri u u Slanome, oko crkve sv. Ivana i oko crkve sv. Nikole u Mravinjcu, oko crkve sv. Vida 23
vidu niza vitica s trolistom, potrebno je spomenuti znatan utjecaj unutrašnjosti Bo- i Modesta u Trstenom, na Vidovu groblju iznad Spilana kod Plata, oko Sv. Ilije u Lo-
sanskog kraljevstva, odnosno humske zemlje na uporabu takvog ukrasa na stećcima. vornom, kod crkve sv. Mihajla u Mihanićima, crkve sv. Dmitra u Gabrilima i crkve sv.
Može se navesti sličan ukras na dva srebrna i pozlaćena relikvijara, koje danas čuvaju Stjepana u Dubi (Konavoskoj).
zadarske benediktinke, a vjerojatno ih je dala izraditi Katarina Hranić, žena vojvode Dvije heraldički postavljene ptice nalazimo samo na stećku 4 s bočne strane.
Sandalja,17 te slična bordura na nadgrobnim pločama bosanskih kraljeva na Bobovcu i Taj motiv neupitno potječe iz kršćanske ikonografije i čest je na ranijoj starokršćan-
pločama groblja oko Bobovca.18 skoj, predromaničkoj i romaničkoj plastici i skulpturi, a predstavlja motiv euharisti-
Osim bordura, javlja se još čitav niz motiva: motiv arkada, odnosno arkadnih je. Ovdje je izmjena u smislu da nedostaje kalež iz kojega piju golubice. Vrlo sličan
udubljenja (stećak 1), štit s mačem (stećci 1 i 4), dvije heraldički postavljene ptice primjerak nalazimo i na lokalitetu u Topolom oko crkve Male Gospe, gdje dvije ptice
(stećak 4), polumjesec i zvijezda (rozeta) (stećci 1 i 4), scena lova (stećak 4) te poje- (golubice) heraldički stoje oko balčaka mača koji prolazi kroz štit. Dvije nasuprotno
dinačni prikaz konjanika na konju (stećak 1). Motivi arkada, pojedine vrste štitova te postavljene ptice nalazile su se i na sljemenjaku kod crkve sv. Srđa i Bakha u Pridvorju,
motiv euharistije upućuju na velik utjecaj primorskih gradova, odnosno odraz roma- ali danas više nisu vidljive.
ničke i gotičke umjetnosti na ruralne krajeve u zaobalju. S obzirom na to da navedene Motivi polumjeseca i zvijezde također su česti na stećcima u cijeloj njihovoj
motive nalazimo na širem području postojanja stećaka, držimo da nema smisla na- rasprostranjenosti. Katkad se javljaju odvojeno kao zasebni motivi, ali često su i za-
voditi gdje sve nalazimo takve motive, no ipak je potrebno obraditi barem područje jedno, kao i na primjerku u Čepikućama (stećak 1 na bočnoj strani u okviru isječaka
nekadašnje Dubrovačke Republike.19 štita s mačem). Zanimljivo je da se zvijezda identična onoj kakvu ovdje vidimo (zvijez-
Motiv arkada, odnosno arkadnih udubljenja, kakav imamo na sljemenjaku da kao rozeta) nalazi na stećcima oko crkve Male Gospe u Topolom, oko crkve sv. Vida
(stećku 1), nalazimo i na obližnjim primorskim lokalitetima u Topolom kod crkve sv. i Modesta u Smokovljanima, oko crkve sv. Ivana Krstitelja u Visočanima, u Sv. Križu
Luja i crkve Male Gospe, zatim oko crkve sv. Đurđa između Petrače i Buića, na sanduku kod Miholjkrsta u Podgori. Mjesec ili zvijezda javljaju se još kod Sv. Ane u Podimoču, u
kod crkve sv. Srđa i Bakha u Pridvorju, kod crkve sv. Mihajla u Mihanićima i kod crkve Trnovi na manjem lokalitetu sa stećcima, oko crkve sv. Tome u Dobruši – Zastolje, kod
sv. Dmitra u Gabrilima. crkve sv. Mihajla u Mihanićima i sv. Luke u Brotnjicama.
Štit s mačem javlja se na dva stećka na Novakovu greblju - stećku 1 i 4. Štit s ma- Scena lova u Čepikućama nalazi se na stećku 4 na stražnjoj dužinskoj stranici.
čem jedan je od najprisutnijih motiva na stećcima i vjerojatno predstavlja izvjestan Sastoji se od konjanikâ s kopljem i jelena ispred njih. Najčešći motiv lovnih scena na
oblik društvenog amblema, odnosno feudalno - staleškog stupnja. Taj motiv najčešće stećcima upravo su konjanici s jelenima u različitim kombinacijama. Slične kombi-
nalazimo na stećcima na prostoru Hercegovine, gornjeg toka Neretve, u istočnoj Bo- nacije osim ove u Čepikućama nalazimo na lokalitetima Greblje u Bistrini, oko crkve
sni i u srednjem Podrinju.20 Primjerak kakav nalazimo na stećku 1 (preko štita je dija- sv. Vida i Modesta u Smokovljanima, oko crkve sv. Vida i Modesta u Trstenom, crkve
gonalna traka što dijeli štit na dva jednaka trokutasta isječka u kojima su polumjesec i sv. Mihajla, u Čajkovici kod Šumeta, crkve sv. Dmitra u Gabrilima i sv. Luke u Brotnji-
zvijezda) gotovo je identičan primjercima koje nalazimo na obližnjim lokalitetima sa cama.
stećcima u Stupi oko crkve sv. Petra i Topolom oko crkve Male Gospe. Drukčije štitove Pojedinačni prikaz konjanika na konju moguće je gledati u kontekstu prethodno
i mačeve nalazimo na Greblju u Bistrini, oko crkve sv. Vida i Modesta u Smokovljani- opisanih scena lova, ali i pojedinačno kao prikaz iz nekadašnjeg života pokojnika. Na
ma, oko crkve sv. Ivana Krstitelja i sv. Ilije u Visočanima, oko crkve Svih svetih u Liscu, Novakovu greblju nalazimo ga na bočnoj stranici stećka 1, a slični prikazi nalaze se i
crkve Gospe Velike u Đonta Dolima, u Sv. Križu kod Miholjkrsta u Podgori, u Trnovi kod crkve sv. Mihajla u Mihanićima.
na manjem lokalitetu sa stećcima, kod Spasove crkve u Brsečinama, Kovačevu brijegu

17
I. ALDUK, »Stećci u kontekstu europskog i našeg srednjovjekovlja«, u: Stećci, katalog izložbe (ur. J. Stošić
Poklečki), Zagreb, 2008., 50; M. DOMIJAN, I. PETRICIOLI, P. VEŽIĆ, Sjaj zadarskih riznica, Zagreb, 1990., 224,
330.
18
P. ANĐELIĆ, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna mjesta bosanskih vladara u XIV. i XV. stoljeću, Sarajevo, 1973., 84,
110.
19
Opširnije o motivima na stećcima vidjeti: M. WENZEL, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo, 1965.
20 N. MILETIĆ, Stećci (Umjetnost na tlu Jugoslavije), Zagreb, 1982., 61.
24 Legende o Novakovu greblju Neovisno o povijesnoj utemeljenosti legendi o Novakovu greblju, prijelazno razdo- 25
blje iz 14. u 15. stoljeće vrlo je turbulentno na prostoru Dubrovačkog primorja. Može
Uz povijesni kontekst u kojem pretpostavljamo postojanje ovog lokaliteta, o čemu će se pretpostaviti kako običaj pokapanja pod stećcima nije nestao u trenutku dolaska
biti riječi nešto kasnije, potrebno je navesti i izvjesne legende kao prežitke kulturne pod vlast Dubrovačke Republike, nego je postojao i ranije, ali se nastavio i dalje. Na-
memorije lokalnog stanovništva. Postoje dvije osnovne legende koje se djelomice ime, stanovništvo je i dalje ostalo isto, samo su se vlast i uprava promijenili. No tek
prožimaju, ali i razlikuju. Prema jednoj, na Novakovu greblju pokopan je Novak No- provođenjem sustavnih arheoloških istraživanja više lokaliteta sa stećcima na širem
vaković, junak iz Trnovice koji je ustao protiv Dubrovačke Republike i poginuo, te je području Dubrovačkog primorja, valoriziranjem nalaza i užim kronološkim određe-
pokopan pod sljemenjakom (stećak 1).21 Prema drugoj, Novak Novaković bio je pripa- njem (s pomoću C-14 metode za osteološke nalaze), moguće je sa sigurnošću govo-
dnik višeg staleža iz srednje Bosne koji se pred Turcima zajedno sa širom obitelji pov- riti o pogrebnim običajima primorskog stanovništva na samom kraju srednjeg vijeka.
lači na područje Dubrovačkog primorja, odnosno Čepikuća. Legenda dalje kaže da je Bilo bi posebno zanimljivo ustanoviti eventualni odnos stećaka prema razdoblju prije
on bio pravoslavne vjere, za razliku od obitelji Pasarića koji također potječu iz srednje dolaska pod vlast Dubrovačke Republike, odnosno prema bosanskoj vlasteli - Baštići-
Bosne, ali su katoličke vjere. Već u svojoj izvornoj postojbini te se dvije obitelji često ma i mogućem kontinuitetu pokapanja nakon 1399. godine.
sukobljuju, ali sukobi se nastavljaju i na prostoru Čepikuća, gdje su Pasarići izgradili Zasigurno, riječ je o iznimno vrijednim ostatcima kulturne baštine kasnoga sre-
poznatu kulu Pasarića, koja se i danas tamo nalazi. Pasarići su kupili i čitavu župu Li- dnjeg vijeka, koji u mnogočemu upotpunjuju spoznaje o kulturi stećaka, kako na dub-
sac od plemića Koljenovića Dobrštaka, a Novakovići su podigli kulu negdje na Neretvi. rovačkom tako i na širem području. Potrebno je nastaviti s arheološkim istraživanjima
Do sukoba dolazi vjerojatno zbog vjerskih razloga, ali prije svega zbog opće prevlasti tih nijemih svjedoka pogrebnih običaja stanovnika Dubrovačkog primorja.
i oko zemlje. Prva bitka dogodila se na prostoru Trnovice, a druga na Dobrštaku, gdje
pogibaju Novak Novaković i njegovo šestero braće, te bivaju pokopani na lokalitetu Greblje u Trnovici
koji dobiva naziv Novakovo greblje22 (bitno je napomenuti kako je, prema legendi, No-
vak imao šestero braće, a na groblju je samo šest stećaka). Na području naselja Trnovica u Dubrovačkom primorju otprije je bio poznat lokalitet
Na sadašnjem stupnju istraživanja teško je govoriti o povijesnoj točnosti pojedinih sa stećcima kod crkve sv. Ivana;24 međutim, tragom informacije don Ivice Sinanovića,
verzija legendi. Postavlja se pitanje je li uopće Novak Novaković pokopan na lokalitetu tadašnjega župnika u Banićima, o novom lokalitetu sa stećcima, obavio sam uviđaj na
danas zvanom Novakovo greblje, ili je to posljedica potrebe pučanstva da si putem predmetnom lokalitetu.25 S obzirom na to da ovdje nisu provođena bilo kakva arheo-
legenda objasni postojanje ovoga lokaliteta sa stećcima. U svakom slučaju, teorija o loška istraživanja ili dokumentiranja (osim osnovne fotodokumentacije), donijet će
tome kako je Novak Novaković bio pravoslavne vjere, a da je to vidljivo na bočnoj stra- se samo osnovni podatci o lokalitetu i kataloški pregled stećaka. Pritom je potrebno
nici sljemenjaka gdje je konjanik s kopljem, što bi navodno trebao biti srpski običaj, naglasiti kako se prostor gdje se nalaze stećci nalazi pod zaostalim minsko - eksplo-
nema nikakve utemeljenosti.23 Naime, takve su scene česte na cijeloj rasprostranje- zivnim sredstvima iz Domovinskog rata, pa ga zasad nije preporučljivo obilaziti.
nosti stećaka i ni na koji način se ne mogu dovesti u vezu s pravoslavljem ili sa Srbima. Kako smo kasnije saznali, kod lokalnog stanovništva toponim nosi simptomatični
Slično je i s teorijama o tome kako su pod stećcima pokapani bogumili, odnosno pri- naziv Greblje. Nalazi se oko 2,5 km zapadno od Trnovice, uz stari put i povijesnu ko-
padnici heretičke Crkve bosanske, što je također u potpunosti krivo i odavno je odba- munikaciju prema Neumskom Gradcu. Tu se spaja na glavnu komunikaciju od prio-
čeno u suvremenoj historiografiji i arheologiji. Najbolji dokaz za prethodno navedeno balja prema unutrašnjosti, koja je išla od Neuma, preko Vranjeva Sela i Gradca prema
je motiv euharistije na stećku 4, koji je tipičan i isključivo kršćanski ikonografski motiv. Hutovu i dalje prema unutrašnjosti. Lokalitet se nalazi na k. č. 597/1, k. o. Trnovica.
Koordinate položaja po Gaus - Kriegeru su: X = 47 51 325 N; Y = 64 84 340 E.
Groblje se rasprostire na većem prostoru, podijeljeno na 3 manja dijela, a sadržava
21
J. KRSTANOVIĆ, »600 godina župne crkve i 380 godina matične crkve Gospe od Rozarija u Liscu«, Zbornik 12 stećaka u obliku ploča i jednu križinu. Prva skupina od dva stećka (stećci 1 i 2) nalazi
Dubrovačkog primorja i otoka, 3, Dubrovnik, 1991., 99; M. JERINIĆ, »Primorski krug pepelom«, Zbornik Dubro- se bliže putu, druga skupina stećaka (stećci 3, 5, 6, 12) je desetak metara sjeveroistoč-
vačkog primorja i otoka, 4, Dubrovnik, 1993., 89. no, dok je najveća skupina stećaka (stećci 4, 7, 8, 9, 10 i 11) smještena oko 50 m sjeve-
22
N. SMOJVER, »Vojvoda Novak Novaković i bitka na Dobrštaku u Čepikućama«, Zbornik Dubrovačkog primor-
ja i otoka, 5, Dubrovnik, 1995., 413—414. 24 Š. BEŠLAGIĆ, Stećci, kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971., 90; I. ALDUK, D. PERKIĆ, M. TOMASOVIĆ,
23
N. SMOJVER, »Vojvoda Novak Novaković i bitka na Dobrštaku u Čepikućama«, Zbornik Dubrovačkog primor- »Topografija stećaka u Hrvatskoj«, u: Stećci, katalog izložbe (ur. J. Stošić Poklečki), Zagreb, 2008., 103.
ja i otoka, 5, Dubrovnik, 1995., 413—414. 25
Zahvaljujem don Ivici Sinanoviću na informaciji i pomoći pri obilasku lokaliteta.
26 roistočno od stećaka 1 i 2. U neposrednoj blizini pojedinih stećaka vidljivi su položaji Uz rubove stećka nalazi se bordura, uz duže stranice u vidu tordiranog užeta, a uz kraće 27
grobnih raka (postavlja se pitanje je li to posljedica dislociranja stećaka ili su izvorno u vidu niza trokuta. U gornjem dijelu stećka nazire se mogući motiv štita i mača, no to
bez nadgrobnjaka). nije moguće ustanoviti. Uz stećak 11, sa zapadne strane, nalazi se križina, uglavljena u
zemlju, vrlo rustične izrade. Visina križine je 90 cm, širine preko horizontalnih hasta
Katalog stećaka: 65 cm.
STEĆAK 12 – ploča, dimenzija 228 × »68« × 45 cm, orijentacija sjeveroistok – jugoza-
STEĆAK 1 – ploča, dimenzija 202 × 135 × 28 cm, orijentacija sjeverozapad – jugoistok. pad. Možda je slomljena u izradi i ostala nezavršena jer sve bočne plohe nisu pravilne,
Uz rubove stećka nalazi se bordura u vidu tordiranog užeta. dok je gornja ploha izvedena kao plitki krov na dvije vode. U tom smislu možda je riječ
STEĆAK 2 – ploča, dimenzija 210 × 113 × 38 cm, orijentacija sjeverozapad – jugoistok. o nezavršenom niskom sljemenjaku tzv. pločastog tipa. U blizini stećka, s istočne stra-
Uz rubove stećka nalazi se bordura, uz duže stranice u vidu tordiranog užeta, a uz kraće ne, vidljivi su tragovi groba bez nadgrobnjaka; grob je veličine 240 × 180 cm, uz rubove
u vidu niza trokuta. U gornjoj, desnoj četvrtini stećka možda se nazire urezani štit s se nalazi krupnije kamenje (obložnice /?/), a u cijelosti je ispunjen sitnim kamenjem.
mačem, no nije jasno vidljiv. Dakle, vidjeli smo kako je većina stećaka na Greblju u Trnovici ukrašena bordu-
STEĆAK 3 – ploča, dimenzija 187 × 127 × 36 cm, orijentacija sjeveroistok – jugozapad. rama i motivima štita i mača, mačeva i rozeta. Zapravo, jedino stećak 12 nije ukrašen,
Uz rubove stećka nalazi se bordura u vidu tordiranog užeta, a po sredini stećka urezani no možda je riječ o nezavršenom stećku, te stećak 6, gdje trenutačno nisu bili vidljivi
motiv štita i mača. Štit je pravokutni, zaobljenoga gornjeg ruba, a mač je vertikalno ukrasi. Na žalost, dio motiva zbog oštećenosti površinskih slojeva kamena nije jasno
položen iza štita. vidljiv. Od bordura najčešće je zastupljeno tordirano uže (stećci 1, 3, 5, 7, 8 i 9) ili kom-
STEĆAK 4 – ploča, dimenzija 198 × 127 × 28 cm, orijentacija sjeverozapad – jugoistok. binacija tordiranog užeta uz duže stranice, a uz kraće stranice nizovi trokuta (stećci 2,
Uz rubove stećka nalazi se bordura, uz duže stranice u vidu tordiranog užeta, a uz kraće 4, 10 i 11). Motiv osmerokrake rozete nalazimo na tri stećka: dvije urezane (stećci 5 i 7)
u vidu niza trokuta. U gornjoj desnoj četvrtini stećka naziru se dva plitko urezana, i jedna u reljefu (stećak 9). Na jednom stećku moguće je da su bili prikazi dva krajnje
krajnje stilizirana, mača. stilizirana, plitko urezana, mača (stećak 4). Motiv štita i mača neupitno je prisutan na
STEĆAK 5 – ploča, dimenzija 195 × 118 × 33 cm, orijentacija sjeveroistok – jugozapad. dva primjerka (stećci 3 i 10), dok je na tri primjerka možda bio prisutan, no bez detalj-
Uz rubove stećka nalazi se bordura u vidu tordiranog užeta, a u kutu prikaz osmero- nijeg čišćenja to nije moguće i ustanoviti (stećci 2, 9 i 11). Posebno je zanimljiv štit s
krake rozete. mačem na stećku 10, gdje je rub štita izveden u vidu tordiranog užeta. Takav tordirani
STEĆAK 6 – ploča, dimenzija 210 × 100 × 20 cm (slomljena), orijentacija sjeverozapad – rub štita nalazimo na području Dubrovačkog primorja, na lokalitetima Miholjkrst kod
jugoistok, eventualni ukras nije vidljiv. crkve sv. Križa u Podgori, zatim kod crkve sv. Vida i Modesta u Smokovljanima, kod
STEĆAK 7 – ploča, dimenzija 222 × 160 × 34 cm, orijentacija sjeverozapad – jugoistok. crkve Gospe Velike u Đonta Dolima i na Kovačevu brijegu u Slanome.
Uz rubove stećka nalazi se bordura u vidu tordiranog užeta, a u gornjem lijevom kutu Djelomice sličan pravokutni štit zaobljenoga gornjeg ruba, kao što je na stećku 3,
osmerokraka rozeta. nalazimo kod Sv. Ilije u Visočanima.
STEĆAK 8 – ploča, dimenzija 190 × 105 × 32 cm, orijentacija sjeverozapad – jugoistok. Osim opisanih ukrasa i tipova stećaka, zanimljiva je i orijentacija grobova, odnos-
Uz rubove stećka nalazi se bordura u vidu tordiranog užeta. no stećaka. Naime, osam stećaka ima orijentaciju sjeverozapad – jugoistok (stećci
STEĆAK 9 – ploča, dimenzija 188 × 124 × 33 cm, orijentacija sjeverozapad – jugoistok. 1, 2, 4, 6, 7—10), a četiri u smjeru sjeveroistok – jugozapad (stećci 3, 5, 11 i 12). Bez
Uz rubove stećka nalazi se bordura u vidu tordiranog užeta, u gornjem dijelu stećka provođenja arheoloških istraživanja teško je reći koji je uzrok tih različitih orijentacija
nalazi se rozeta prikazana u reljefu, a ispod nje mogući motiv štita i mača (zbog oš- (kronološki ili neki drugi).
tećenosti površinskih slojeva upitno je da li je riječ o štitu i maču ili o nekom drugom Također, potrebno je napomenuti kako se kod razdiobe Primorja 1399. u Katasti-
stiliziranom prikazu). ku, kod opisa sjeverne granice desetine Točionik, spominje da sjeverne granice te de-
STEĆAK 10 – ploča, dimenzija 222 × 144 × 36 cm, orijentacija sjeverozapad – jugoistok. setine obuhvaćaju područje Trnovice, a granica, među ostalim, ide preko toponima
Uz rubove stećka nalazi se bordura, uz duže stranice u vidu tordiranog užeta, a uz kraće Milacijev krst i Grgurev krst. Navodno i danas postoji međašni križ kod Milacijeva
u vidu niza trokuta. Po sredini stećka, u desnom dijelu, nalazi se motiv štita i mača. krsta.26 Nije isključena mogućnost, a potrebno ju je provjeriti u daljnjim radovima, da
Riječ je o pravokutnom štitu tordiranih rubova (rubovi su u vidu tordiranog užeta),
ukošenoga gornjeg ruba. Mač je vertikalno položen iza štita. 26
A. KAZNAČIĆ-HRDALO, Dioba i ubikacija dijelova Slanskog primorja u doba pripojenja Dubrovniku godine 1399.,
STEĆAK 11 – ploča, dimenzija 167 × 103 × 16 cm, orijentacija sjeveroistok – jugozapad. Anali Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, br. XVII, Dubrovnik, 1979., 31.
28 se jedan od ta dva toponima možda odnosi na predmetno groblje sa stećcima. i Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji također postaje dubrovačkim građaninom i dobiva pa- 29
laču od 1500 dukata.34 Dakako, prošlo je i nekoliko godina dok Dubrovačka Republi-
Povijesni kontekst i datiranje Novakova greblja i Greblja u Trnovici27 ka nije u potpunosti stavila Primorje pod svoju upravu. U početku je selo Lisac bilo
izuzeto iz darovnice jer je pripadalo vlastelinu Radič Sankoviću, koji je odbio potpi-
S obzirom na to da oba lokaliteta nisu arheološki istraživana, nije moguće uže kro- sati spomenutu darovnicu. No već iste godine, 25. kolovoza, on ipak predaje i Lisac,
nološko određenje kada su groblja nastala i do kada su trajala. No sudeći prema moti- a zauzvrat dobiva 1500 perpera, biva primljen u Veliko vijeće i postaje dubrovačkim
vima koji se javljaju na stećcima, usporedivši ih s ostalima sličnima, moguće je okvir- građaninom.35
no datiranje cijeloga groblja u drugu polovinu 14. i 15. stoljeća. U prilog navedenom Veliko vijeće 23. svibnja 1399. objavljuje odredbe o Primorju, o pravima starosjedi-
ide i uvriježeno mišljenje kako se stećci u obliku sanduka i sljemenjaci ne pojavljuju laca i drugim mjerama. Određuje se kako će se Primorje, odnosno kako se sada zove
prije sredine ili kraja 14. stoljeća, odnosno prestaju se klesati krajem 15. ili u prvim Terre Nove, podijeliti među vlastelom, a nešto malo i među građanima i Crkvom (po
desetljećima 16. stoljeća.28 Križine se obično datiraju od sredine 15. stoljeća.29 Na to jedan solad36 zemlje dobit će svaka od 15 crkava koja se spominje u darovnici, za pot-
razdoblje upućuje i povijesni kontekst krajem 14. i tijekom 15. stoljeća. rebe groblja). Oko 83% dobila je vlastela, a 17% građani, s tim da nitko nije dobio svoj
Upravo je to razdoblje prilično važno u povijesti Dubrovačkog primorja, pa tako dio na jednome mjestu, nego su čestice jednog vlasnika bile razbacane po cijelom Pri-
i Čepikuća. Naime, to je vrijeme kada Dubrovačko primorje dolazi pod vlast Dubro- morju, a sve s nakanom da svatko dobije zemlju iste poljoprivredne vrijednosti. Takva
vačke Republike. Težnja Dubrovnika za kupnjom Primorja nisu neka posebna (priro- dioba ostala je na snazi nekoliko stoljeća, a zapisana je u poseban katastik (cathasti-
dna) bogatstva, nego prije svega sigurnost trgovačkih putova, jer su štete od pljački cum) na pergamentu.37 Cijelo Primorje podijeljeno je na 29 desetina, a svaka deseti-
bile tolike da je dugoročno bilo jeftinije kupiti cijelo područje.30 No jedan od razlo- na obuhvaćala je 322,4 solada zemlje.38 Pri takvoj podjeli zemlje potrebno je naglasiti
ga zasigurno je bilo i zaustavljanje Turaka koji su nadirali prema Primorju, čime su kako pripadnici bosanske vlastele, koju Dubrovčani nazivaju Basticis – Baštići (mali
mogli prekinuti dubrovačke trgovačke veze i putove sa zaleđem, stvoriti probleme u plemići – didići), nisu dobili nikakvu zemlju, odnosno njihova je zemlja jednostavno
funkcioniranju solane u Stonu, ali i uspostaviti svoje luke i carine, što bi u mnogoče- prisvojena.39 Prema nekim izvorima, Dubrovčani bi bili zadržali Baštiće da su oni sami
mu smetalo Dubrovčanima.31 Jedan od razloga je i sigurna kopnena veza sa Stonom i to htjeli, no oni na to nisu pristali. No, prema drugim izvorima (Junije Restić, Chronica
Pelješcem.32 Bosanski kralj Stjepan Ostoja izdao je 15. siječnja 1399. povelju na Usori Ragusina, str. 185 i M. Orbini, Il regno de gli Slavi, str. 362), svi bosanski vlastelini su
kojom Dubrovniku daruje čitavo Primorje od Dubrovnika (Kurila u Petrovom Selu) do protjerani.40 Zapravo, Baštići su mogli ostati ako će postati seljaci i biti »ljudi« nekoga
Stona, zajedno sa svim naseljima, ljudima, vodama, pašama, šumama i svim ostalim. od dubrovačkih vlastelina. To je, naravno, izazvalo pobune kako Baštića tako i nekih
Zauzvrat Stjepan Ostoja dobiva 1500 dukata, kuću u Dubrovniku i postaje dubrovač- seljaka koji su zapalili svoje kuće i imanja. Pobune su ugušene, onaj tko nije htio »os-
kim građaninom.33 Dio zemlje (po jedna desetinu) u Primorju dobivaju Stjepan Ostoja tati« (pod opisanim uvjetima), bio je protjeran, ali je mogao sa sobom uzeti stoku i

27
O povijesnim prilikama na širem prostoru vidjeti: N. BUDAK, »Povijesni okvir«, u: Stećci, katalog izložbe 34
G. ČREMOŠNIK, Prodaja Bosanskog Primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja, GZM 40, Sarajevo, 1928., 121,
(ur. J. Stošić Poklečki), Zagreb, 2008., 30—42. 124; J. LUČIĆ, »Prošlost Dubrovačkog primorja do dolaska pod Dubrovačku Republiku god. 1399.«, Zbornik
28
M. WENZEL, »Bosnian and Herzegovinian tombstones – who made them and why«, Südost-Forschungen, Dubrovačkog primorja i otoka, 1, Dubrovnik, 1986., 30.
XXI, München, 1962., 102—143. 35
J. LUČIĆ, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog Primorja 1399.–1405.«, Arhivski vjesnik, XI–
29
Š. BEŠLAGIĆ, Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982., 122–123. XII, Zagreb, 1968.–1969., 124; J. LUČIĆ, »Prošlost Dubrovačkog primorja do dolaska pod Dubrovačku Re-
30
G. ČREMOŠNIK, Prodaja Bosanskog Primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja, GZM 40, Sarajevo, 1928., 110; J. publiku god. 1399.«, Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 1, Dubrovnik, 1986., 30; G. ČREMOŠNIK, Prodaja
LUČIĆ, »Prošlost Dubrovačkog primorja do dolaska pod Dubrovačku Republiku god. 1399.«, Zbornik Dubro- Bosanskog Primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja, GZM 40, Sarajevo, 1928., 126.
vačkog primorja i otoka, 1, Dubrovnik, 1986., 28. 36
1 solad = 1678 m².
31
J. LUČIĆ, »Prošlost Dubrovačkog primorja do dolaska pod Dubrovačku Republiku god. 1399.«, Zbornik 37
J. LUČIĆ, »Prošlost Dubrovačkog primorja do dolaska pod Dubrovačku Republiku god. 1399.«, Zbornik
Dubrovačkog primorja i otoka, 1, Dubrovnik, 1986., 29. Dubrovačkog primorja i otoka, 1, Dubrovnik, 1986., 30.
32
J. LUČIĆ, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog Primorja 1399.—1405.«, Arhivski vjesnik, XI— 38
J. LUČIĆ, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog Primorja 1399.–1405.«, Arhivski vjesnik, XI—
XII, Zagreb, 1968.—1969., 116. XII, Zagreb, 1968.—1969., 130.
33
J. LUČIĆ, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog Primorja 1399.—1405.«, Arhivski vjesnik, XI— 39
J. LUČIĆ, »Uprava u Dubrovačkom (Slanskom) primorju u doba Republike«, Zbornik Dubrovačkog primorja
XII, Zagreb, 1968.—1969., 120; J. LUČIĆ, »Prošlost Dubrovačkog primorja do dolaska pod Dubrovačku Re- i otoka, 1, Dubrovnik, 1986.A, 37; G. ČREMOŠNIK, Prodaja Bosanskog Primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja,
publiku god. 1399.«, Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 1, Dubrovnik, 1986., 29—30; G. ČREMOŠNIK, Prodaja GZM 40, Sarajevo, 1928., 125.
Bosanskog Primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja, GZM 40, Sarajevo, 1928., 119—120. 40
G. ČREMOŠNIK, Prodaja Bosanskog Primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja, GZM 40, Sarajevo, 1928., 125.
30 druga pokretna dobra.41 Dana 8. kolovoza 1399. Veliko vijeće odlučilo je da se Baštići- pravoslavlje.48 Podrijetlo stećaka tražilo se i u slavenskoj pradomovini, gdje su prvot- 31
ma ne da zemlja,42 a 31. listopada 1399. da moraju napustiti Primorje, osim ako ne žele no građeni od drveta.49 Posebno popularna, ali znanstveno neutemeljena i pogrješna
postati kmetovi dubrovačke vlastele.43 teorija pripisuje im isključivo bogumilski karakter, odnosno isključivu povezanost s
Unatoč darovnici i zakonitoj primopredaji, svim potrebnim potpisima i suglas- bogumilskim hereticima srednjovjekovne bosanske Crkve.50 Na žalost, zbog popula-
nostima bosanskog kralja, vlastele i velmoža, Primorje nije u početku potpuno pod rizacije jugoslavenstva i nepotrebnog mistificiranja, takva teorija ušla je i u Enciklope-
Dubrovnikom. Spominjani Radič Sanković 1403. do 1404. okupirao je dio Primorja, i diju Jugoslavije,51 pa dio ljudi zastupa i danas takvu bogumilsku teoriju. Vrijedna spo-
to sela Imoticu, Trnovicu i Lisac. Nakon Sankovićeve smrti, ta sela preuzima Sandalj mena je i teorija o vlaškoj pripadnosti stećaka, koja je zaista i znanstveno dokazana,
Hranić, a Dubrovčani ih dobivaju natrag tek 1405. poveljom Tvrtka II. Tvrtkovića. Ne- ali samo za pojedina područja, prije svega Dalmatinske zagore 52 i dijela Makarskog
suglasice oko Primorja traju sve do 1419., kada Ostojin sin Stjepan Ostojić u Zvečaju primorja.53 Očito je da se stećci ne mogu povezati isključivo s pojedinim vjerskim ili
potvrđuje Dubrovčanima sve stare povelje bosanskih vladara. Od tada je Dubrovačko etničkim populacijama, nego ih je potrebno promatrati u kulturnom kontekstu pojedi-
primorje u potpunosti dio Dubrovačke Republike, a njegove nepromijenjene granice i nog područja kao odraz romanike i gotike, odnosno odraz umjetnosti urbanih središta
danas su granica prema Bosni i Hercegovini.44 na ruralna područja,54 bez obzira na to o prostoru koje države je riječ i kojoj vjerskoj
zajednici ti ljudi pripadaju. Dokazano je da su se pod stećcima pokapali pripadnici i
Pitanje etničke ili vjerske pripadnosti groblja sa stećcima Rimokatoličke i Pravoslavne crkve i Crkve bosanske.55 Za šire dubrovačko područje,
pa tako i područje Dubrovačkog primorja, neupitno je da su pod stećcima pokapani
Problematika etničke ili vjerske pripadnosti groblja sa stećcima zaokuplja stručnu i Hrvati katolici. O tome možda najbolje svjedoči podatak da je velika većina lokaliteta
znanstvenu javnost od sredine 19. stoljeća. U ovom radu nije nakana detaljno rasprav- sa stećcima u sklopu groblja katoličkih crkava.56
ljati o toj temi niti navoditi detaljnu literaturu; međutim, potrebno je ukratko iznijeti
osnovne činjenice s obzirom na to da u većini današnjih država gdje nalazimo stećke 48
M. VEGO, Povijest humske zemlje, I, Samobor, 1937., 118—157; ISTI, »Patarenstvo u Hercegovini u svjetlu
uglavnom prevladava isto ili slično mišljenje.45 Naime, bilo je različitih pokušaja da arheoloških spomenika«, GZM XVIII, N.s. (arheologija), Sarajevo, 1963., 195—215; ISTI, »Kulturni karakter
se stećcima utvrđuje ili vjerska ili, pak, etnička pripadnost. Tako su pojedini autori nekropole Radimlje«, Radovi sa simpozijuma »Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura«, Izdanja muzeja
neopravdano držali da se pod stećcima pokapaju samo Srbi (u sklopu teorije da je bo- grada Zenice, III, Zenica, 1973., 307—335.
sanska Crkva bila pravoslavna),46 ili samo Hrvati (tradicija nepokrštenih Hrvata Južne 49
V. SKARIĆ, »Jedan slovenski uzor bosanskih mramorova«, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, XL, Sarajevo,
ili Crvene Hrvatske),47 pa čak i samo Bosanci, u smislu podanika srednjovjekovnoga 1928., 141—144; M. HADŽIJAHIĆ, »Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka«, Radovi sa simpozijuma
Bosanskog kraljevstva, ili Bošnjaci kao nereformirani katolici koji kasnije prelaze na »Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura«, Izdanja muzeja grada Zenice, III, Zenica, 1973., 287—296.
50
A. EVANS, Through Bosnia and Herzegovina on foot, London, 1876., 174—177; Ć. TRUHELKA, »Bosanska na-
rodna (patarenska) crkva«, Napretkova Poviest Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo, 1942., 767—793; A. SOLOVJEV,
41
J. LUČIĆ, »Uprava u Dubrovačkom (Slanskom) primorju u doba Republike«, Zbornik Dubrovačkog primorja i »Simbolika srednjovjekovnih spomenika u Bosni i Hercegovini«, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercego-
otoka, 1, Dubrovnik, 1986.A, 37. vine, VIII, Sarajevo, 1956., 5—67, i drugi.
42
J. LUČIĆ, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog Primorja 1399.—1405.«, Arhivski vjesnik, XI— 51
A. SOLOVJEV, »Bogumilska umjetnost«, Enciklopedija Jugoslavije, 1, Zagreb, 1955., 644—645.
XII, Zagreb, 1968.—1969., 129. 52
A. MILOŠEVIĆ, Stećci i Vlasi. Stećci i vlaške migracije 14. i 15. st. u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni, Split, 1991., 57;
43
J. LUČIĆ, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog Primorja 1399.—1405.«, Arhivski vjesnik, XI— M. WENZEL, »Bosnian and Herzegovinian tombstones – who made them and why«, Südost-Forschungen,
XII, Zagreb, 1968.—1969., 131. XXI, München, 1962., 102—143.
44
J. LUČIĆ, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog Primorja 1399.—1405.«, Arhivski vjesnik, XI– 53
M. TOMASOVIĆ, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Makarskom primorju, Makarska, 2007., 78; M. TOMASO-
XII, Zagreb, 1968.—1969., 138—140; J. LUČIĆ, »Prošlost Dubrovačkog primorja do dolaska pod Dubrovačku VIĆ, »Srednjovjekovni nadgrobni spomenici makarsko-neretvanskog područja«, u: Stećci, katalog izložbe
Republiku god. 1399.«, Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 1, Dubrovnik, 1986., 30. (ur. J. Stošić Poklečki), Zagreb, 2008., 128—129.
45
Za detaljniju raspravu vidjeti Š. BEŠLAGIĆ, Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982., 485—513. 54
M. PALAMETA, »Odjeci gotike na stećcima«, Status, br. 2, Mostar, 2004., 130—143.
46
B. PETRANOVIĆ, Bogomili, Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1876.; V. GLUŠAC, »Problem bogumilstva i pravo- 55
J. STOŠIĆ POKLEČKI, »Stećci – kameni svijet koji nestaje«, u: Stećci, katalog izložbe (ur. J. Stošić Poklečki),
slavlje 'Crkve bosanske'«, Godišnjak društva Bosne i Hercegovine, V, Sarajevo, 1953., 105—138, i drugi. Zagreb, 2008., 20.
47
D. MANDIĆ, »Vlaška teza o bosansko-hercegovačkim stećcima«, Hrvatska revija, XVI, Pariz, 1968., 237— 56
D. BERITIĆ, »Rasprostranjenost stećaka na dubrovačkom području«, Zbornik radova sa Simpozija Likovna
246; A. ŠKOBALJ, Obredne gomile, Sv. Križ na Čiovu, 1970., 235—244. kultura Dubrovnika 15. i 16. stoljeća, Dubrovnik, 1987., 145; I. ALDUK, »Stećci u kontekstu europskog i našeg
srednjovjekovlja«, u: Stećci, katalog izložbe (ur. J. Stošić Poklečki), Zagreb, 2008., 49.
32 U svakom slučaju, oba lokaliteta svjedoče nam o nekadašnjoj naseljenosti ovo- 33
ga područja, zbog svoje komunikacijske važnosti, ali i prirodnog bogatstva i ljepota,
katkad zaboravljenih, no barem djelomice oživljenih istraživanjima i predstavljanjem
jednog dijela kulturne baštine hrvatskog srednjovjekovlja.
Potrebno je napomenuti kako su istraživanja stećaka, osim na lokalnoj razini, pre-
poznata i u međunarodnom smislu u dvama projektima na području Dubrovačko-ne-
retvanske županije. Jedan projekt odnosi se na lokalitet Sv. Barbara u Dubravci, koji je
stavljen na tzv. tentativnu listu za zaštitu stećaka pod Unescom. Drugi se odnosi na
upravo ovdje obrađeno Novakovo greblje u Čepikućama, a obuhvaćen je projektom
»HER.CUL« – Valorizacija kulturne baštine srednjovjekovnih stećaka na zapadnom
Balkanu. Riječ je o projektu Europske unije koji se financira iz programa pod nazivom
»Preparatory actions for preserving and restoring cultural heritage in conflict areas in the
Western Balkans for the year 2010 – EUROPEAID/131266/C/ACT/MULTI«. Nositelj projek-
ta je Regionalna razvojna agencija Dubrovačko-neretvanske županije DUNEA. U sklo-
pu toga projekta obavit će se arheološka istraživanja segmenta lokaliteta, konzervacija
i restauracija svih stećaka te predstavljanje lokaliteta i uključivanje u turističku ponu-
du Općine Dubrovačko primorje i cijele Dubrovačko-neretvanske županije.

Prilog 1 – karta nalazišta u mjerilu 1:100000 (računalna obrada D. Perkić)


34 35

Prilog 4 – Čepikuće, Novakovo greblje, snimak geodetske podloge s položajem starih


putova (izrada:Habitat geo, d.o.o.)
Prilog 2 – Čepikuće, Novakovo greblje, arhitektonski snimak postojećeg stanja
(izrada: Arheoplan d.o.o.)

Prilog 3 – Čepikuće, Novakovo greblje, arhitektonski pogled sa zapada


(izrada:Arheoplan d.o.o.)

Prilog 5 – Trnovica, Greblje, skica postojećeg stanja


(crtež i računalna obrada D. Perkić)
36 37

Sl. 1– pogled na Novakovo greblje sa sjevera Sl. 3– pogled na Novakovo greblje sa zapada

Sl. 2– pogled na Novakovo greblje s juga Sl. 4– stećak 1


38 39

Sl. 5– stećak 1 Sl. 7– stećak 4

Sl. 6– stećak 1 Sl. 8– stećak 4


40 41

Sl. 10 – stećak 5

Sl. 9– stećak 4
42 43

Tabla 1 – 3D scan stećka 1 (izrada: Neir d.o.o) Tabla 2 – 3D scan stećka 4 (izrada: Neir d.o.o)
44 45

Tabla 3 – crtež stećaka 3 i 5 (crtež M. Perkić, računalna obrada D. Perkić) Tabla 4 – crtež stećaka 2 i 6 (crtež M. Perkić, računalna obrada D. Perkić)
Summary

46 NEW UNDERSTANDING OF TOMBS WITH STECHAKS 47


IN THE AREA OF ČEPIKUĆE AND TRNOVICA

During archaeological excavations in 2010 and 2011, new light was thrown on stecha-
ks and tombs with stechaks in the area of Dubrovačko Primorje, some features of
which are presented in this paper. At the site of Novakovo greblje in Čepikuće do-
cumentation activities were carried out, with an architectural and geodetic registrati-
on of the existing condition, as well as documentation consisting of drawings of eve-
ry individual stechak. Two stechaks were also recorded with a 3D scanner, while the
others were documented with standard drawings. Previously, the whole area of the
site had been cleared, and the individual stechaks were restored to their original posi-
tions. These works were done as basis for and first phase of future excavations in the
site. However, at that time new ornaments were found on the stechaks, which greatly
extend the repertoire of stechaks in the Dubrovnik area. Novakovo greblje [cemete-
ry] is a relatively new graveyard with stechaks, at which we can find just six stechaks.
According to the standard typology, there are five coffins (three ordinary, two high)
and one slemenjak (ridge). Four of the stechaks are decorated, and particular attention
is attracted by Stechak 1 (the ridge) and 4 (the high coffin) where the motifs are most
diverse and most beautiful. What is common to almost all the decorated examples is
the kind of border along the edges of the stechaks that as a rule consists of a twisted
rope over which is placed a series of tendrils with trefoil. By the border come several
more motifs: an arcade, or concavities suggestive of arcades, a shield with sword, two
birds like heraldic bearers, a half moon and star (rosette), a hunting scene and indivi-
dual depiction of a horseman riding. The arcade motifs, some of the kinds of shields,
and the Eucharist motif show the great influence of the maritime cities, or a reflection
of Romanesque and Gothic art in the rural regions behind the coast. Also presented in
comparison with the preliminary works on Novakovo greblje are parallels with other
localities with stechaks in the Dubrovačko Primorje, which were reconnoitred in de-
tail in recent years.
In the context of this reconnaissance, a site with stechaks in the area of the village
of Trnovica was revealed; the site was previously unknown to the literature of the di-
scipline and the records of the competent departments. This is a cemetery with twelve
visible stechaks in the form of slabs and one in the form of a cross. Since the site is
located in an area that is still contaminated by left-over mines and explosives from
the Homeland War, only a sketch of the site was made, accompanied by a catalogue
of finds, together with appropriate photographs. The newly discovered site of Greblje
lies to the west of Trnovica, alongside the old trail and historical communications to
the interior. It extends over a large area, grouped into three smaller parts. Most of the
stechaks are ornamented (only two are not) with borders and motifs of shields and
swords, swords and rosettes. Borders are mostly made of twisted rope or a combined
48 of twisted rope along the longer sides and rows of triangles along the shorter. The 49
motifs featured were considered in the context of the other sites along the Dubrovačko
primorje region.
Both sites can be dated approximately to the period at the end of the 14th and thro-
ugh the 15th century, i.e. at the very turbulent period when the area of Primorje started
to be part of Dubrovnik, in 1399. It is to be supposed that the custom of interment un-
derneath stechaks did not vanish because of the mere fact that the area was now ruled
by Dubrovnik, but did in fact continue. However, only by the conduct of systematic
archaeological research of several sites with stechaks in the wider area of the Dub-
rovačko Primorje, by evaluation of the finds and a more specific chronology will it be
possible with any certainty to speak about funeral customs of the Primorje population
at the end of the Middle Ages.
In any event, these are very valuable remains of the cultural heritage of the late
Middle Ages, which to a great extent complement our knowledge about the stechak
culture, in the area of Dubrovnik and further afield as well.
KERAMIKA IZNIKA U DUBROVNIKU
LILJANA KOVAČIĆ

50 UDK: 904:738(497.5 Dubrovnik) Izvorni znanstveni rad 51


738(497.5 Dubrovnik)(091)
Liljana Kovačić
Dubrovački muzeji – Arheološki muzej

Arheološkim istraživanjima unutar zidina Dubrovnika nađeno je stotinjak ulomaka osmanske keramike
proizvedene u Izniku, koji je u 16. stoljeću imao sjajnu keramičku produkciju – kvalitetom, dekorativnim
motivima i oblicima najsličniju kineskom porculanu. Keramika izničkih radionica do sada je nađena još
samo pri otkriću novovjekovnog brodoloma kod pličine Sv. Pavao na otoku Mljetu, a nekoliko ulomaka
istraživanjem srednjovjekovnoga grada Ružice kod Orahovice.1 Proizvodnja stolnog posuđa bila je sekun-
darno zanimanje keramičarâ Iznika, a primarna je bila proizvodnja keramičkih pločica kojima su se oblagale
javne i privatne zgrade, primjerice Topkapı Saray. Produkcija je imala puno stilova, dizajnom i bojama među-
sobno jako različitih. Dekorativne uzorke za sve grane umjetnosti kreirala je centralna dvorska dizajnerska
radionica, koja je predloške slala u obrtničke radionice. U 16. stoljeću nju su vodila tri kreativna pojedinca,
kojima su uzori bili kineski porculan korišten na sultanovu dvoru i osmanski umjetnički radovi u metalu.
Kvalitetnom smjesom neusporedive tvrdoće, izborom motiva i svježinom boja, s dominacijom kobaltno
plave i koraljno crvene, koju su izumili, ti ulomci zadivljuju i odskaču od brojnih primjeraka talijanskih i
španjolskih manufaktura od 14. do 17. stoljeća. Oko sredine 16. stoljeća keramičari Iznika postaju pomno
zrcalo kasnije mode na osmanskom dvoru.

Ključne riječi: Iznik, fritware, nakkaşhane, Baba Nakkaş stil, umivaonik, tuğrakeş i saz stil, crvena boja, cvjetni
naturalizam, srpasti saz, kasni plavo-bijeli stil, chintamani motiv, gomoljasti vrč

Zbirka kasnosrednjovjekovne i novovjekovne keramike i stakla nastala je devedese-


tih godina prošlog stoljeća istraživanjima u staroj gradskoj jezgri nakon potresa 1979.
godine.
Ta mlađa arheološka građa dugo je godina arheolozima bila nezanimljiva; među-
tim, u novije vrijeme počinje se obrađivati i objavljivati, pa neka i ovaj rad bude dop-
rinos tome.
Najveći dio ulomaka pronađen je istraživanjima vrta osnovne škole na križanju
Pracatove s Gučetićevom ulicom. Taj je predjel grada ostao neobnovljen nakon razor-
nog potresa 1667. godine i postao je gradski deponij pri raščišćavanju okolnih ulica.
Manji broj ulomaka, te nekoliko cjelovitih i najljepših primjeraka, nađeni su istra-
živanjima tvrđave Revelin, koja se počinje graditi 1539. prema nacrtu i modelu vojnog
inženjera A. Ferramolina iz Bergama, u doba povećane turske prijetnje. Neki gotovo
cjeloviti primjerci izvađeni su iz cisterne (gustijerne) kućice koja se sasvim sigur-
no može vezati uz osobu Ivana Krstitelja Rabljanina (Joannes Baptista della Tolle),
vrsnog ljevača zvonâ i topova, koji je prema arhivskim dokumentima 1504. godine
bio primljen u službu Republike. Na prostoru ranije predutvrde, gdje će biti izgrađena
tvrđava Revelin, imao je ljevaonicu koja je pronađena istraživanjima. Njegovi topovi i
zvona su remek-djela dubrovačkog ljevarstva.
Treći lokalitet je bivše košarkaško igralište na Pustijerni, gdje je otkrivena urbana
struktura iz 15. i 16. stoljeća, s brojnim primjercima grube i svakidašnje keramike, po-

1
M. RADIĆ, Z. BOJČIĆ, Srednjovjekovni grad Ružica, Muzej Slavonije Osijek, Osijek, 2004., str. 214—215.
52 gotovo one arhajske, ali i s brojnim neukrašenim, jednobojnim zdjelicama. posuđe sultanova dvora je kineski porculan, koji se čuvao odvojeno jer se držao naj- 53
Otkriveni keramički i stakleni materijal pripadao je kuhinjskom i stolnom posuđu. vrjednijim. U 16. stoljeću, kada izničke radionice proizvode najljepše i najkvalitetnije
Materijal se može razvrstati samo tipološko-kronološki, na temelju objavljenih posuđe, osmanska elita više koristi kineski porculan. Primjerice, za raskošnu prosla-
analogija u stranoj i domaćoj literaturi. vu obrezanja princa Mehmeda, sina sultana Murada III., 1582. godine, koja je trajala
Najbrojniji i najraznovrsniji ulomci proizvod su radionica iz područja Veneta, Emi- 52 dana, na tržnici je kupljen 541 komad različitoga izničkog posuđa, a 397 komada
lije-Romagne i pokrajine Marche, nešto manje iz ostalih područja, primjerice Toskane izdano je iz trezora kuhinje.4 Najvrjednije je bilo pozlaćeno posuđe, a pozlata, u vidu
i Abruzza, dio pripada osmanskoj i španjolskoj produkciji, te kineskom porculanu. točkica ili brzih poteza kistom, nanosila se iznad karakteristične dekoracije Iznika.
Nalazi vremenski sežu u razdoblje od 14. do početka 20. stoljeća, a većinom su pro- U drugoj polovini 16. stoljeća Europa upoznaje proizvode iz Iznika, a talijanski ma-
izvod radioničkih središta 15., 16. i prve polovine 17. stoljeća, što je i doba velikoga joličari kopiraju raskošne motive i paletu boja, iako nikada nisu uspjeli dostići kvalite-
gospodarskog uspona Dubrovačke Republike. U tom razdoblju Dubrovnik je jedan od tu niti svježinu crvene boje. U zadnjem kvartalu istoga stoljeća u Izniku se, pak, proi-
najrazvijenijih gradova-država Sredozemlja, s razgranatom kopnenom i pomorskom zvode tanjuri s europskim grbovima, a krajem stoljeća oni postaju komercijalna roba.5
trgovinom. To je i vrijeme velike izgradnje samoga grada, a svoje bogatstvo i moć vlas- Zanimljivo je spomenuti postojanje obrtnikâ koji su »krpali« razbijeno posuđe. U
tela pokazuje podizanjem velebnih palača unutar zidina i ladanjskih dvoraca s terasa- 17. stoljeću u Istanbulu se navodi 25 takvih obrtnika.6 Tehnika se sastojala od bušenja
ma, renesansnim vrtovima, ribnjacima i spremištima za barke (orsanima), koje opre- rupica sa strane pukotine, koje su se potom vezivale bakrenim ili srebrnim spojnicama.
maju skupocjenim namještajem, portretima i finim predmetima sitnog obrta, koje su
kupovali trgujući po Sredozemlju i Osmanskom Carstvu. Početak i razvoj keramičke proizvodnje Iznika
Među keramičkim proizvodima kvalitetom, motivima i svježinom boja ističe se
osmanska produkcija. Riječ je o ulomcima stolnog posuđa koje se proizvodilo u Izniku, Gradić Iznik smješten je u sjeverozapadnoj Anatoliji, na plodnom i drvom, vo-
u današnjoj Turskoj, koji je između 1475. i 1666. u vrijeme uspona i širenja Osmanskog dom i glinom bogatom području. U povijesti je poznatiji pod imenom Niceja (Nicaea,
Carstva bio najvažnije središte proizvodnje glaziranih keramičkih pločica, kojima su Νίκαια), koje mu je po svojoj ženi Niki dao Lizimah (Lysímakhos), jedan od nasljedni-
se oblagali interijeri monumentalnih palača, vjerskih građevina i grobnica. Primjerice, ka Aleksandra Velikog. U njemu su se, 325. i 787. godine, održala dva velika crkvena
istanbulska Plava džamija ima 20.000 komada glaziranih pločica na gornjim katovi- koncila. Bio je i prva prijestolnica dinastije Rum Selcuks, a 1331. zauzeo ga je Orhan, sin
ma.2 Sekundarna proizvodnja Iznika bila je izrada stolnog posuđa. Dekorativni motivi Osmana, pa bizantska Nicaea postaje osmanski İznik.
slijedili su one sa zidnih keramičkih obloga, no ukras na posuđu bio je više individual- Krajem 15. stoljeća on je samo tranzitno mjesto na putu iz Istanbula u istočnu Ana-
na kreacija majstora-umjetnika, dok je motive zidnih obloga diktirao otomanski dvor. toliju i sirijske provincije. U bizantskom razdoblju grad je imao 20 do 30 tisuća sta-
Zahvaljujući čestim požarima koji su nemilice pustošili Carigrad, jer je grad, izuzev novnika, a u doba Osmanskog Carstva do konca 19. stoljeća otprilike 10% od tog broja.
palače Topkapı Saraya, religijskih spomenika i javnih građevina, sve do 19. stoljeća bio Uzroci tome su, uz opadanje njegove ekonomske i kulturne moći, promjena karavan-
uglavnom drven, kao i činjenici da je iznička keramika bila manje prestižna od kines- skog puta, malarija i plućne bolesti prouzročene keramičkom proizvodnjom, te česte
kog i, kasnije, europskog porculana, najbolji komadi toga posuđa nađeni su u Dama- deportacije najboljih keramičarskih majstora u Istanbul.
sku, Jeruzalemu i Aleksandriji. Danas je evidentirano oko 3000 cjelovitih primjeraka Grad je imao dugu tradiciju proizvodnje keramike crvenkaste boje pečenja s tankim
izničke proizvodnje, a, nasuprot tome, Topkapi kolekcija ima oko 10.600 komada ki- premazom (slip) i crtežom ispod olovne glazure, najvjerojatnije još iz bizantskog raz-
neskog porculana.3 doblja. Ta keramička roba masovno se distribuirala po Maloj Aziji i Egeji, a poznata je
Iz popisa imetka vojničke elite vidljivo je da samo manji broj posjeduje pokoji ko- pod nazivom Mileuts-ware, jer je istraživanjem Mileta nađena velika količina ulomaka,
mad ove keramike, a rijetki posjeduju kineski porculan. U Istanbulu je sačuvana speci- pa se mislilo da je ta keramika lokalni tip.7
fikacija iz 1600. godine (po vrsti, namjeni, težini, kvaliteti i cijeni), iz koje je vidljivo da ? Islamski svijet upoznao je kineski porculan u 13. stoljeću. Bili su to luksuzni pro-
su proizvodi Iznika bili puno jeftiniji od kineskog porculana. izvodi, nepoznate tehnologije i tajnih sastojaka smjese. Stoljeće prije, islamski su
Na sultanovu je dvoru, prema inventaru kuhinje, u uporabi bio većinom kineski
porculan. Za pojedine se svečanosti posuđe u početku nabavljalo izravno iz Iznika, 4
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 14.
kasnije kupovanjem na tržnici, a početkom 17. stoljeća, zbog pada kvalitete, stolno 5
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 18.
6
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 37.
2
A. AKAR, Treasure of Turkish designs: 670 Motifs from Iznik Pottery, New York, 1988., str. 8. 7
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, London, 2004., str. 53; N. ATASOY, J. RABY,
3
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, London, 1994., str. 15. Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 82.
54 keramičari iz Perzije uspjeli proizvesti materijal, koji je čvrstoćom i bjelinom bio na- 55
lik porculanu. Danas se za tu mješavinu lončarske gline, kvarcnog pijeska i staklene
smjese (frit) koristi engleski naziv fritware. Predmet se zatim prekrivao tankim prema-
zom bijele gline, engobom (engl. slip, tal. ingobbio, fran. engobe). Plavo-bijela fritware,
koja je imitirala kineski porculan, proizvodila se u Iranu pod patronatom Timurida i
Türkmena, a u 15. stoljeću u Siriji pod patronatom Mamluka.
Na keramičare Iznika najviše je utjecao kineski porculan dinastije Yuan i mlađe
Ming, a oblici posuda i poneki ukrasni motiv kopirani su i sa skupocjenoga metalnog
posuđa. U kasnom 16. i u 17. stoljeću keramičari Iznika duguju inspiraciju stranim ut-
jecajima, primjerice talijanskim, što ilustriraju grbovi europskih dvorova na tanjurima
koji su se radili za izvoz.
Uspon i širenje Osmanskog Carstva počinje s Mehmedom II. Osvajačem (1451.—
1481.), koji je, osvojivši Konstantinopol, utemeljio mnoge institucije i sagradio sul-
tanov dvor kao kompleks veličanstvenih palača, poznatih kao Topkapı Saray. Pod nje-
Sl. 1 – Tanjur, kraj 15. st., Louvre Sl. 2 – Ulomak zdjelice s motivom
govim pokroviteljstvom kreiran je imperijalni osmanski stil, koji je svoj najveći rast i
(iz: http://mini-site.louvre.fr/trois-em- » klas pšenice « , dr. pol. 16. st.
vrhunac doživio u 16. stoljeću, osobito za vladavine Sulejmana I. (1520.—1566.), Seli-
pires/en/ceramiques-ottomanes-7-z1. (Dubrovački muzeji, Arheološki muzej)
ma II. (1566.—1572.) i Murada III. (1572.—1596.). Mehmedovoj vladavini pripisuje se
php )
izrada albuma iluminiranih rukopisa i ukrasnih dezena, iz kojih se vidi da je postojala
organizacija koja je kreirala dekorativne uzorke za sve grane umjetnosti. Nazvana je
dvorskom dizajnerskom radionicom nakkaşhane, u prijevodu »kuća dizajna«. Glavni
dizajner, koji se drži autorom albuma s predlošcima, krije se pod imenom Baba Nakkas.8
U dvorskim radionicama za umjetnički obrt zaposlenici su poznati pod imenom
Ehli Hiref ili »talentirani ljudi«. Većinom su to bila prisilno oduzeta kršćanska djeca,
koja su se edukacijom, koju je nadgledala država, pripremala za različite civilne i vojne
karijere. Umjetnički obrt izučavao se izravno s obrtnicima i kalfama, a napredovanje je
bilo sporo. Plaća se temeljila na umjetničkoj izvedbi. Jedno od mjerila statusa umjet-
nika bila je dnevna zarada, isplaćivana u srebrnim akçama, a uspješno dovršene pro-
jekte nagrađivao je sultan.9
Dvorski stil kontinuirano se razvijao pod okriljem i povlasticama sultana. Dvorske
radionice proizvodile su raskošne, luksuzne predmete, važne za dvorski protokol i is-
taknute potrošače, a keramičari Iznika su u ranom plavo-bijelom stilu postigli tehnič-
ke i estetske izvrsnosti bez premca u islamskom svijetu.

Sl. 3 – Tazza, oko sredine 15 .st.


(iz: http://www.christies.com/
lotfinder/lot/an-iznik-blue-and-
8
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 59—62. white-pottery-tazza-4685004-
9
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 30. details.aspx?pos=1&intObjec-
tID=4685004&sid=&page=6 )
56 Vrste posuđa pšenice.12 Jedna takva fragmentirana zdjelica, prema gore spomenutoj dekoraciji, da- 57
tira se u posljednju četvrtinu 16. stoljeća (kat. br. 17).
Osmansko stolno posuđe može se podijeliti na jedaće i ono za posluživanje hrane. Kava se ispijala iz zdjelica – šalica fincan. Prodavaonica voća na minijaturi s kra-
Najpopularniji i najmasovniji su tanjuri, tabak ili sahan, s promjerom otvora od 21 ja 16. stoljeća ima na policama lonce, ćupove kavanos, s jednom ili dvije ručke, ili bez
do 42 cm, plitki, dublji i duboki zdjelasti. Nožica im je niska, prstenasta, a dno ravno. ručki, a neki imaju poklopac. Pretpostavlja se da su služili za čuvanje suhog voća ili
Veliki primjerci promjera 45,5 cm uobičajeni su od 1480. do 1530., i služili su vjero- za kiseljenje mlijeka i povrća. Ukiseljeno povrće i začini transportirali su se u takvim
jatno za serviranje veće količine hrane ili za velike komade mesa. U dokumentima se posudama, samo velikih dimenzija, koje dolaze pod nazivom martaban, a u onima ma-
spominje da se, primjerice, cijelo janje serviralo na pokositrenim bakrenim zdjelama, lih dimenzija transportirali su se i čuvali začini, ljekoviti pripravci, tinte i boje.13
koje se nazivaju tepsi, što bi mogli biti veliki plitki servirni tanjuri ili plitice. Prema Zatvoreni oblici dijele se na posude za piće i posude za natakanje, a jedna ina-
popisu darova poslanih otomanskom dvoru 1582., takva posuda tepsi darovana je u čica rabila se kao cvjetna vaza. Sve posude za piće izvorno su se zvale bardak. Najpopu-
paru s bokalom, sa svijećnjakom i zdjelicama za šerbet, iz čega proizlazi da je taj oblik, larniji je bokal ili vrč gomoljastog oblika, dugog vrata s jednom ručkom (kat. br. 24).
vjerojatno manjih dimenzija, korišten i kao podmetač. Oblik mu je ostao nepromijenjen od 1510. do kraja proizvodnje.
Tipičan iznički tanjur od sredine 16. stoljeća ima duboki recipijent, široki obod s Drugi karakteristični oblik je cilindrični krčag maşrapa, s uglatom ručkom, čiji se
valovitim, listolikim rubom (foliated rim) promjera oko 30 cm. (Sl. 1) oblik najvjerojatnije temelji na drvenom ili kožnatom originalu. Rjeđa je varijanta ona
Rjeđi su tanjuri s uskim obodom, naglašeno oblog završetka ili šireg i sploštenog koja kopira metalni osmanski oblik sa stranicama suženima prema otvoru i sa zakriv-
oboda. Od oko 1535. datiraju primjerci tanjura tipa tondino, što je izvorno talijanski ljenom ručkom.
oblik, prihvaćen za distribuciju na zapadno tržište. Zahvaljujući ostatku uglate ručke, ulomak (kat. br. 12) možemo identificitati kao
Zdjelice üsküre, badya, različitih su veličina, pliće i duboke, polukružne s rastvore- cilindrični krčag.
nim ili stisnutim obodom, rjeđe zvonolike, na prstenastoj nozi, a sredinom 16. stoljeća Ibrik je naziv za vrč s dugim kljunom za izljev, a boce za vodu sürahi imaju kruško-
pojavljuju se zdjelice na visokoj stopi. Oblik im je proizašao iz osmanskih metalnih lik ili gomoljast oblik dugoga uskog vrata s okruglim umetkom po sredini.
primjeraka ili su kopije kineskih porculan-skih oblika. Na dokumentu iz 1640. zabilje- Proizvodilo se i religijsko posuđe, primjerice, svjetiljke za džamije i viseće kugle,
ženo je više promjera otvora, od 8,4 cm, 9,8 cm i 11,2 cm. Na minijaturama je vidljivo svijećnjaci i rijetki otmjeni oblici, poput tintarnica i kutija za čuvanje perâ.
da dolaze s poklopcima ili bez njih, a služile su za serviranje kompota, šerbeta i uki- Budući da su dubrovački nalazi jako usitnjeni, ne može se uvijek sa sigurnošću od-
seljenog povrća. Termin üsküre rabi se i danas u Anatoliji za posude širokog otvora.10 rediti tip. Prevladavaju otvoreni oblici, najviše tanjuri, potom zdjelice i zdjele na nozi,
U dubrovačkoj zbirci sačuvani su poklopac zdjelice (kat. br. 14), s naturalističkim rjeđe bokali.
cvijećem i srpastim saz listom, i nekoliko ulomaka zdjelica s tuğrakeş dekoracijom i Neuobičajeni i raritetni oblik velika je posuda polukružne forme, promjera 45,5 cm,
onom karakterističnom za »klas pšenice«. (Sl. 2 ) na stopi visokoj između 20 i 28 cm. (Sl. 4)
Zdjela na nozi, tazza, unikatna je otomanska kreacija. Etimološki se izvodi iz Funkcija mu nije još razjašnjena, ali je najvjerojatnije riječ o umivaoniku. Nije za-
arapske riječi tâs, koja se često spominje u otomanskim dokumentima, a odnosi se na bilježen u osmanskim dokumentima, jedino na minijaturama s prikazom svečanih
posudu s poklopcem ili posudu za jogurt. Takve su se zdjele izrađivale u dubljoj i plićoj gozbi, na kojima su ove posude postavljene između tanjura što sugerira da su služile
varijanti, sve imaju visoku stopu, a bile su u svakidašnjoj uporabi za iznošenje hrane za pranje ruka poslije jela. Na ilustraciji s prikazom proroka Muhameda pri ritualnom
na stol. Najraniji cjeloviti primjerak u Metropolitan muzeju, datiran između 1525. i pranju, sluga izlijeva vodu iz vrča iznad metalnog suda takvog oblika, pa mu stoga au-
1535., ima 36 cm u promjeru.11 Zdjele na nozi obično imaju široki obod s valovitim tori velike studije o Izniku daju tu namjenu. Preživjeli primjerci, za sada njih 15, iz prve
rubom. (Sl. 3) su polovine 16. stoljeća, a s obzirom na bogat i složen ukras s obje strane i cijenu od
Svi cjeloviti primjerci ukrašeni su, prema autorima velike monografije N. Atasoyu 100 akça, koja je zabilježena na jednom cjenovniku, mogla si ih je priuštiti samo oto-
i J. Rabyju, uvijek plavo-bijelo, a proizvodili su se kontinuirano i u drugoj polovini 16. manska elita. 14
stoljeća. Tada su najčešće s ukrasom malih nazupčanih listova, izgledom nalik klasu

12
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 124—125.
10
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 37 — 45. 13
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 47.
11
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 126. 14
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 41—43.
58 Dva dubrovačka ulomka, koja se ne spajaju po lomu, pripadala su jednom takvom 59
primjerku, bogato oslikanom motivom tzv. Baba Nakkaş stila, koji čine kreste s pupolj-
cima lotosa i vrpcama isprepletenima u arabeske (kat. br. 1).

Keramički sastav

Osnovni sastojci keramičke smjese su kvarcni pijesak ili kvarc, smrvljena staklena
smjesa frit i fina bijela glina. Klasični recept iz 1300., koji je zapisao Abu'l Qasim iz
Kashana, slavne perzijske obitelji lončara, donosi omjere tih sastojaka 10 : 01 : 01.15
Mineral kremen ili kvarc po kemijskom je sastavu silicijev dioksid (SiO2), poznat kao
silika. U prirodi se najčešće nalazi kao pijesak i kvarc. Uobičajena nalazišta kvarcnog
pijeska su suha korita rijeka, kojih je u okolici Iznika bilo nekoliko. Kemijska anali-
za keramike Iznika pokazala je velik postotak silicijevog dioksida, što govori da je u
smjesi bilo dosta kvarca. Oblutak se prvo usitnjavao željeznim batom, potom mljeo s
pomoću granitnog žrvnja. Bolji rezultat postizao se mokrim mljevenjem.
Glina je morala biti u velikom postotku bez nečistoća. Keramičari iranskog Meybo-
da danas rabe glinu sa 80% čistoće. Kvalitetna glina kaolin, koja se koristi u proizvo-
dnji porculana, je bijele ili sivkaste boje, kao što je u presjeku i keramika Iznika.
Smrvljena staklena smjesa ili frita sastoji se od približno jednakog omjera zdro-
bljenog kvarca i natrijevog karbonata. Sve do 19. stoljeća za dobivanje ovoga drugog
sastojka koristio se pepeo biljaka iz roda halophyte. Sastojci su se kuhali u posebnoj
peći dok se ne rastale u bistro staklo. Toj smjesi keramičari Iznika dodavali su olovo,
što je bila tehnologijska nadmoć, jer olovo u kombinaciji s alkalima snizuje točku ta-
Sl. 4 – Zdjela na nozi ( umivaonik ? ), ljenja stakla više od sode, koja je bila sastav starijih tehnologija.
oko 1545. - 1550. Da bi se dobila briljantno bijela podloga na koju se slikaju ukrasni motivi, na posu-
(iz: Denny, 2004., 121) du se nanosio premaz pripreman s velikom pozornošću kako bi se otklonile željezne
nečistoće. Sastojci premaza su: 80% kvarc, 10% bijela glina i 10% staklo. Ti sastojci
daju briljantnu bijelu površinu, najsličniju kineskom porculanu. Posude su se potom
sušile na suncu i čistile prije oslikavanja. Motivi su izvedeni velikom crtačkom vješti-
nom, a rabilo se sedam boja: kobaltno plava, tirkizna, ljubičasta, zelena (više nijansi),
crvena, crna i u manjem opsegu siva. Boje su mješavina pigmenta i staklene frite. Naj-
važnija je tamno plava, koja se dobivala iz oksida kobalta. Najvažniji izvor ove rude bio
je u blizini Kashana, danas u Iranu, gdje se još vadi. Kemijska analiza pokazala je da je
ruda dopremana iz različitih izvora.
Sve do 1530. za vanjske konture crteža koristio se isključivo koncentrat kobalta, po-
tom sivo-zelena, a kasne 1550. uvodi se crna boja, koja je dobivena od chromite, oksida
minerala kroma i željeza, s kemijskom formulom FeCr2O4, i spinela, oksida magnezija
i aluminija s formulom MgAl2O4.

15
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 51.
60 Oksid mangana je baza za dobivanje ljubičaste boje, koja se rabila oko dvadeset Plavo-bijelo posuđe u baba nakkaş stilu (1475.—1520.) 61
godina, do pronalaska crvene. Zelena se dobivala iz bakrenog oksida, a veći postotak
željeznog oksida daje smaragdnu boju. Od sredine do kraja 16. stoljeća česta je zelena Najraniji primjerci osmanske keramike dobili su naziv Baba Nakkaş po već spomenu-
sivkastog tona. Tamnozelena, kojom su se u jednom razdoblju iscrtavale vanjske linije tom glavnom umjetniku na istanbulskom dvoru, čijem se atelijeru pripisuje kreacija
motiva, sadržavala je željezo i bakar. stila. Karakteristika tog posuđa je jednobojni crtež. U tom ranom plavo-bijelom raz-
Koraljno crvena boja briljantnog sjaja, reljefno nanesena, dobivala se od gline izra- doblju keramičari Iznika postigli su tehničke i estetske izvrsnosti bez premca u islam-
zito crvene boje, zbog velikog postotka željeznog oksida. Vadila se u Armeniji, u blizini skom svijetu.
Kütahyja, i odatle joj naziv bolus Armenus. Kemijska analiza posuđa iz oko 1580. dala je Oblici posuda i dekoracija imali su uzore u kineskom plavo-bijelom porculanu 14.
osnovne sastojke crvene smjese, a to su željezni oksid i silika kristal. Crvena boja bila i 15. stoljeća i u osmanskim metalnim formama. Bila je to prestižna keramika velikih
je prvi put uporabljena na keramičkoj oblozi zidova Sulejmanove džamije i grobnice dimenzija, složenog dizajna i kvalitetne izvedbe, što govori da je bila namijenjena eli-
njegove omiljene žene Hasseki Hürrem oko 1556. godine. Istodobno Piccolpasso piše tnoj klijenteli.
kako talijanski keramičari u pokušaju proizvodnje crvene boje eksperimentiraju s is- Tanjuri su obično velikog promjera od 45 cm, kao i kineski Yuan tipovi. Obod im je
tom glinom koja je u tadašnjoj medicini bila cijenjeni medikament (astringent). Siva širok, s valovito oblikovanim rubom nalik hrastovom listu foliated, što je odlika ta-
je bila dodatak bojama na posuđu oko 1540. god., ili kao samostalna na malobrojnom njura dinastije Ming.
posuđu datiranom između 1540. i 1575. godine.16 Crtež ima uzore u cvjetnom stilu Kine, koji je preko umjetnosti Timurida dospio u
Motivi na keramičkim zidnim oblogama iscrtavali su se s pomoću matrica koje su Istanbul. Tamo je cvjetnom dizajnu dodana osmanska arabeska, preuzeta iz umjetnič-
se slale iz središnje »kuće dizajna« s osmanskog dvora. Isti postupak vrijedio je i za kih radova u metalu. Dekoracija se još naziva Rumi Hatayi. Rum znači Novi Rim, Bizant,
stolno posuđe; međutim, u drugoj polovini 16. stoljeća posuđe je sve više individu- (kraljevstvo Rum u Anatoliji, koje su dokinuli Seldžuci), a u osmanskoj umjetnosti
alna kreacija pojedinog majstora. Detalji, odnosno ispune pojedinih motiva izvodili time se označavao gusti splet izduljenih listova šiljastih vrhova, koji formiraju ara-
su se ručno. Današnji keramičari Kütahyja posiplju prah ugljena preko matrice, koja besku. Hatayi u prijevodu znači »iz Kine«, a dizajn se opisuje kao stilizirani lotosov
je iscrtana na masnom papiru ili tkanini, potom iscrtavaju konture crteža. Kistovi su cvijet.18
bili od gusjeg pera i magareće grive. Poznata je i uporaba malih keramičkih bočica sa Odlikuje ga detaljan crtež, gusto tkan i vješto osjenčan, koji ostavlja dojam tro-
stršećim bradavicama u koje se umetala slamka, slično nalivperu, kojim se postizala dimenzionalnosti, a čine ga cvjetovi i pupoljci na tankim peteljkama i isprepletena
jednako debela linija karakteristična za izničku keramiku. osmanska arabeska. Katkad se ukras kombinirao s kaligrafskim natpisima. U ranoj
Poslije oslikavanja slijedi prekrivanje transparentnom, prozirnom glazurom. Gla- fazi češća je dekoracija na kobaltno plavoj, neprozirnoj podlozi ispod briljantne gla-
zura Iznika je olovno-alkalno-kositrena smjesa, slična keramičkom tijelu, s udjelom zure, savršeno nanesene. Rjeđi su primjerci posuda s kobaltno plavim crtežom na bi-
olova od oko 30%, i kositra od oko 4 do 7%. Sastojci su se usitnjivali mokrim mlje- jeloj pozadini.
venjem, prosijavali kroz tkaninu, uklanjale su se nečistoće da bi se konačno u tekuću Iz toga ranog razdoblja u Dubrovniku su nađeni ulomci umivaonika na visokoj sto-
smjesu uranjale pločice, a posude su se najvjerojatnije premazivale. Pečenje se odvija- pi, velikih dimenzija. Dekoriran je kombinacijom arabeske, kineskog lotosa i složenim
lo u kupolastim pećima s dvije komore i odvojenim ognjištem, na temperaturi od 850 motivom uzla trodimenzionalnog izgleda, nalik tkanju, koji se kao motiv koristio krat-
do 900 ºC.17 ko (kat. br. 1). Unutrašnjost ovoga umivaonika identična je cjelovitom primjerku iz
Najveća tržnica bila je Istanbul; 1630. godine tamo je bilo oko 100 prodavaonica. Victoria & Albert muzeja, datiranomu oko 1510. godine.19
Kreiranje uzla pripisuje se nepoznatom umjetniku koji je dobio naziv »Umjetnik
Dekorativni stilovi uzla«. Na vanjskoj strani dubrovačkog primjerka dominantan je motiv veliki, stilizira-
ni lotosov cvijet. Takav lotos kreacija je anonimnoga nadarenog pojedinca, koji je do-
Autori monumentalne studije o keramičkoj produkciji Iznika Atasoy i Raby uveli su bio naziv »Umjetnik lotosa«. Nekoliko primjeraka umivaonika s lotosovim cvjetovima
terminologiju za dekorativne stilove, koju slijede i drugi. i tankim viticama na vanjskoj stijenci datirano je u oko 1520., što je paralela za dataciju
dubrovačkog primjerka.20

18
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 76—81.
16
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 58—59. 19
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 93.
17
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 59—68, 233. 20
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 96—101.
62 Oko 1520. keramičari Iznika uvode promjene u tehničkom i estetskom smislu. Osim 63
motiva koji kreiraju dvorske radionice, uzimaju se motivi iz drugih grana umjetnosti,
koje majstori-umjetnici kombiniraju prema vlastitoj kreativnosti. Identificirano je pet
stilističkih smjerova: nastavak Baba Nakkaş stila, strogi utjecaj Kine koji je u početku
značio izravno kopiranje motiva kineskog porculana, tzv. Potters stil s kineskim utje-
cajem i tragovima Baba Nakkaş stila, te tuğrakeş i saz stil, koji će doživjeti kulminaciju
četrdesetih godina istog stoljeća. Inovacija su novi oblici posuda i tirkizno plava boja,
uvedena oko 1540., s kojom počinje višebojnost.
Najčešći oblik je duboki tanjur sa širokim, horizontalnim obodom (vijenac) i ru-
bom koji je ručno rezan, poput lista (foliated rim), a izvorno je kineski oblik. Iz istog
izvora je duboki tanjur-zdjela bez naglašenog oboda (rimless), a tondino je nedvojbeno
talijanski oblik, koji je u Izniku bio popularan od 1525. do sredine stoljeća.
Zatvoreni oblici su boce za vodu sürahi, kruškolikog tijela s dugim vratom koji je na
sredini presječen ovalnim prstenastim umetkom ili rebrom, a uzor su one od metala.
Drugi zatvoreni oblik je tankard, što je cilindrični krčag za vodu koji se zadržao i u 17.
stoljeću.21

Utjecaj kineskog porculana

Vinov trs s grozdovima (oko 1530.—1620.)

Plavo-bijeli kineski porculan inspirirao je majstore Iznika tijekom cijeloga 16. sto-
ljeća. Najutjecajniji motiv je vinov trs s grozdovima, listovima i viticama, što je izum
porculana Ming iz ranoga 15. stoljeća. U Izniku se počinje primjenjivati od sredine 16.
stoljeća. Motiv čine tri grozda s listovima iznad njih, koji teže izgledati što prirodnije.
Oko ovoga središnjeg motiva nalazi se 12 cvjetnih kitica, koje su pomna kombinacija
cvjetnoga grma i voćnog cvijeta. Obod je ispunjen stiliziranim motivom uzburkanih
valova, što je odlika porculana Yuan, i odlično uokviruje statični središnji crtež. Valo-
viti obod tih velikih, dubokih tanjura, obično promjera 41 cm, u Izniku je ručno rezan,
dok je kineski model rađen u kalupu i promjer mu je dva centimetra veći.
U Dubrovniku je nađeno puno usitnjenih ulomaka obodâ takvih tanjura s motivom
valova u obliku kresta i morske pjene u obliku nakupina spiralnih kružnica, kobaltno
plave boje, a kreste mogu biti crvene ili zelene boje.22 (Sl. 5.)
Puno dubrovačkih nalaza ulomci su dubokih tanjura, promjera oko 30 cm, bez vi-
jenca rimless dish, koji su se u Izniku počeli izrađivati oko 1530. u tuğrakeş stilu, a uobiča-
Sl. 5 – Ulomci oboda jeni su oblik u drugoj polovini stoljeća. U 17. stoljeću crtež postaje sumaran, a premaz
tanjura s motivom i boje puno slabije kvalitete, sivkastog tona i bez sjaja.
» valova i pjene «,
dr. pol.16. st.
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 101—104.
21
(Dubrovački muzeji, 22
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 121—125; W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman
Arheološki muzej)
Ceramics, str. 168—169.
64 tuğrakeş spiralni stil (oko 1530.—1600.) tama. Katkad se između njih, primjerice na zidnim keramičkim oblogama, tepisima i 65
skupocjenim tkaninama, slikaju egzotične mitske ptice ili jeleni s plamenim jezičcima,
To je apstraktni stil koji ima uzor u grafičkoj umjetnosti dvorskih radionica. De- krilati anđeli peri, koji se spominju u Kuranu i osobito omiljeni zmajevi izvorno iz ki-
korativno je drukčiji, a čini ga poput niti tanka vitica spiralno savijena u koncentrične neske umjetnosti.25
prstenove. Po njoj su sitni polucvjetovi slagani u stalne ponavljajuće sljedove: ruži- Şah Kulu je reducirao detalje i ponavljajuće motive, a crtež je kobaltno plave boje
ce, razgranati listići u obliku zareza, koje slijede polukružići. Ovu spiralnu arabesku na bijeloj pozadini. Od 1530. godine uvedene su tri nove boje: smaragdno zelena, lju-
keramičari su preuzeli s pozadine imperijalnog monograma sultana Sulejmana Veli- bičasta i crna slična tinti za vanjske konture crteža, koju su koristili kaligrafi. Novost
čanstvenoga, a nazivala se tuğras. Po tome je stil dobio ime, a poznat je još kao Golden je što je saz stil istisnuo dekoraciju s vanjske strane posude, koja je obično s manjim
Horn, što je ime vanjske istanbulske luke, gdje je nađeno puno ovako oslikanih uloma- intenzitetom ponavljala onu s unutrašnjosti.26 Prvi put su uvedeni plodovi nalik arti-
ka, pa se mislilo da je tu bila radionica. Ta se keramika izvozila u Italiju, a kopirale su je čokama i šipcima, te pupoljak tulipana i rascvjetala trešnja.
ligurijske radionice na berettina plavoj keramici, koja je nađena i u Dubrovniku. Sredinom 16. stoljeća, kada keramičari Iznika počinju eksperimentirati s crvenom
Na obodu dubrovačkog tanjura (kat. br. 2) spiralna dekoracija vijuga poput mean- bojom, uvode ružičastu, žućkasto narančastog i krem tona te smeđu. U Dubrovniku je
dra, a na dnu (kat. br. 3) je složena u spirale. Trbuh posude je, kao što je uobičajeno, nađen primjerak tanjura (kat. br. 6) smeđe ružičastog premaza s cvjetovima i tigrovim
ispunjen ponavljajućim uzorkom, rijetko je prazan.23 Ovaj detaljno i fluidno izveden okom svijetlo plave i bijele boje. Srpasti, pak, saz list postaje omiljeni motiv na posuđu
crtež nalik je najljepšim primjercima iz četvrtog desetljeća 16. stoljeća kada je stil bio od 1570. godine i dalje.
na vrhuncu.
Motiv je kasnije oživljen dodavanjem sitne arabeske u obliku trolista, koja se sli- Musli i krug oko njega
kala između kružnica ili u njihovom središtu, a može biti tirkizne ili maslinasto zelene,
crne ili crvene boje. Uvođenje tirkizno plave boje prvi je korak prema briljantnoj više- Musli al-Din je umjetnik čija je radionica radila do 1550. godine.27 Prepoznaje se po
bojnosti druge polovine 16. stoljeća po kojoj je Iznik stekao slavu. obodu tanjura koji je kobaltno plave boje s nizom sitnih bijelih pupoljaka s reljefno
Treći kineski motiv ranog 15. stoljeća koji je inspirirao keramičare Iznika je »lo- crvenim tučkom, a u sredini tanjura rastu ruže i zakrivljeni saz list. Samo dva sitna
tosov buket«. Lotos je simbolizirao savršenstvo i besmrtnost. Češći je ukras dubljih ulomka oboda tanjura iz Dubrovnika (kat. br. 5) dočaravaju svu svježinu boja ovoga
tanjura bez širokog oboda. Dosta dubrovačkih ulomaka dijelovi su takvih tanjura; na stila, pogotovo crvene.
žalost, jako su usitnjeni.
Cvjetni naturalizam
saz stil, iluzija prirode (1535.—1560.)
U drugoj polovini 16. stoljeća uveden je cvjetni naturalizam. Čine ga četiri glavna cvi-
U doba Selima I. glava dvorskih umjetnika postaje Şah Kulu, kreativni genij rodom jeta omiljena i kultivirana u skrovitim vrtovima turskih plemenitaša: tulipan, karanfil,
iz Bagdada, obučavan na perzijskom dvoru u Tabrizu, odakle je, čini se zbog lošeg zumbul i ruža uz dopadljivu glavicu kozje krvi. Inovacija se pripisuje Kara Mehmedu
morala, emigrirao na sultanov dvor u Istanbulu. Godine 1520. već je bio registriran u Çelebi ili Kara Memiju, tada glavnom dizajneru dvorskih umjetnika, koji se proslavio
cehu dizajnera, a 1545. sultanu je darovao crtež anđela. Neki izvori zabilježili su nje- kao slikar iluminiranih rukopisa. Cvjetovima se kasnije dodaje čempres, koji čini
govu dnevnu zaradu, neprimjereno veliku, a iznosila je 100 srebrnih akça.24 U drugoj središnju os kompozicije. Čempres je preuzet iz zidnog slikarstva 15. stoljeća, a izu-
četvrtini 16. stoljeća on uvodi novi dekorativni saz ili hatayi stil i višebojnost. Točno mom crvene boje postaje uobičajeni motiv na posuđu. Tulipani i ružini pupoljci, te
značenje termina saz je nejasno, povezuje se s mitskom čarobnom šumom, a na tur- kao bodež zakrivljeni saz list, u osmanskoj umjetnosti imaju simbolično značenje, a u
skom označava »močvarnu trsku«. Termin hatayi, u prijevodu »kineski«, u umjetnosti poeziji su metafore za ljubljeno biće. Tulipan ili lale anagram je muslimanskog imena
je drugo ime za biljnu arabesku od zakrivljenih, nazupčanih listova, mesnatih palmeta za Alaha. Čempres, pak, simbolizira poštenje i čestitost, i s drugim simbolima bio je
izvorno uglavnom iz kineske umjetnosti, lotosa i ruža. Preveden na osmanski način, primjeren za keramičke obloge grobnica koje su trebale sugerirati imaginaciju raja. 28
stil karakteriziraju tanke stabljike s dugim listovima među složenim cvjetnim palme-
25
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 33—36.
23
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 108–113; W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Otto- 26
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 133—144.
man Ceramics, str. 120–121. 27
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 135—140.
24
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 30—31. 28
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 190, 223.
66 Tehnički trijumf keramičarâ Iznika bio je uvođenje crvene boje sredinom stoljeća. Mala skupina izničkih posuda iz druge polovine 16. stoljeća u plavo-bijeloj izvedbi 67
Brojni pokušaji dobivanja crvene boje dotada su bili neuspješni. Ona se nije mogla inspirirana je kineskim motivom Jiajing (kat. br. 18). Motiv čine tri ili četiri cvjetne
razrjeđivati kao druge boje, nego se najvjerojatnije nanosila s pomoću slamke (cjev- vaze radijalno raspoređene oko središnje zvjezdolike rozete. Iz posude raste cvjetni
čice), a na posudi je izgledala kao gusta, reljefna mrlja. Proizvedena je iz mješavine grm, što je osmanska kreacija. Po širokom, listoliko završenom obodu su cvjetni stru-
željeznog oksida i kristala kremena.29 Kontrast crvenoj je smaragdno zelena boja, uve- kovi ili stilizirani valovi u obliku spiralnih »nakupina« s krestama u sredini. (Sl. 6 )
dena šezdesetih godina 16. stoljeća. Uz sveopće zanimanje za cvjetni dizajn keramičari Iznika primjenjuju i niz apstrak-
Tulipani su najčešće kobaltno plave boje s crvenim točkicama, kao, primjerice, tnih dekorativnih motiva. Neki od njih, primjerice ljuskasta pozadina, chintamani
dubrovački ulomak (kat. br. 13). Bili su omiljeni na tanjurima s grbovima pojedinih motiv, s-cloud motiv i arabeske, već su bili razvijeni i u prvoj polovini 16. stoljeća, ali
moćnih europskih obitelji. Zumbuli se obično simetrično svijaju prema središnjoj osi većina preživjelih predmeta s tim ukrasom datira iz vremena vladavine Murada III.
koja, osim čempresa, može biti cvijet ili palmeta. Zanimljivo je da se tada ponovno za (1572.—1596.).
široki vijenac tanjura uvodi kineski motiv pjene i valova, koji je je bio ograničen samo Chintamani motiv (kat. br. 19) naziva se i »tigrovo oko«, a simbol je napretka i sreće.
na posuđe s kineskim motivima. Povezuje se i s »magičnim draguljem« iz budističke umjetnosti. Čine ga tri točke,
Od 1570. godine omiljen je srpasti saz list crvenog rebra, gust i zbijen s pernatim obično oblikovane kao polumjesec i često kombinirane s dvostrukim prugama, koje
završetcima u kombinaciji s drugim cvijećem. Najbolji primjer je ulomak poklopca simboliziraju plamen ili stiliziranu tigrovu šaru.33 (Sl. 7) Motiv se rabio do sredine 17.
zdjelice (kat. br. 14) na kojem list nalikuje bodežu, a okružen je karanfilima briljantne stoljeća. Do nas su dospjela samo dva ovako oslikana sitna ulomka (kat. br. 19).
crvene boje. Popularni su bili kaleidoskopski motivi (kat. br. 20) tradicionalno islamskog pod-
Ulomci dva tanjura s reljefnim cvijetom kozje krvi intenzivno crvene boje (kat. br. rijetla, primjerice trolist djeteline preuzet iz kineske umjetnosti, ali potpuno preveden
15) identični su primjerku iz Los Angelesa.30 S ružama, srpastim saz listovima i točkas- na islamski način.34
tim tulipanom krase keramičke obloge zidova džamije sultana Ahmeta u Istambulu.31 Poslije 1580. kvaliteta počinje opadati, više se ne uvode nove tehnike, motivi i boje.
Taj novi cvjetni stil bio je široko primjenjivan, reproduciralo ga se na oružje, metal- Keramička smjesa i glazura sadržavaju nečistoće, a boje gube briljantni sjaj. Crvena
no posuđe, tkanine i tepihe. postaje narančasta, kasnije žuto-smeđa ili smeđa, a boje su razlivene preko kontura,
što lijepo ilustriraju fragmenti iz 17. stoljeća (kat. br. 22, 23).
Kasni plavo-bijeli stil Dvije jako popularne teme su jedrenjaci i životinje. U doba sultana Murada III.
nema dokaza o izravnom utjecaju otomanskog dvora na kreiranje dizajna izničke ke-
Unatoč osmanskoj sklonosti prema višebojnosti, ona nikada nije istisnula jednobojnu ramike, motivi se kombiniraju prema ukusu i spretnosti pojedinih majstora, često jako
dekoraciju koja se ponovno intenzivirala u zadnjoj četvrtini 16. stoljeća. efektno. Sve je to odraz krize i slabosti središnje uprave, koje obrtnici koriste brzom
Navažniji motiv postaje kineski božur sa sitnim, svinutim listićima. Osmanski do- proizvodnjom za široko tržište, uključujući strance i privatne naručitelje.
datak su dugi, bodljikavi listovi, složeni tako da nalikuju klasu pšenice, koji je dao ime
stilu wheatsheaf style, odnosno »klas pšenice«.32 Oblik klasa u suprotnosti je statičnom, Netipični predmeti
mesnatom božuru i omogućivao je brojne kombinacije motiva. Osobito je bio popula-
ran u trećoj četvrtini 16. stoljeća, a zadržao se sve do sredine 17. stoljeća, iako je rijetko Za bokal i ulomak zdjelice (kat. br. 24, 25) možemo reći da nisu proizvod Iznika. Izra-
korišten kao motiv na keramičkim pločicama. Lako se prilagođivao različitim oblici- zito su tankih stijenki od samo 0,2 cm na rubu oboda do 0,4 cm debljine prema dnu.
ma posuda, primjerice na zdjelama tazze, a pogotovo na zatvorenim oblicima, kao što Keramika je u presjeku oker žute boje sa sivoplavim neprozirnim premazom i najslič-
su boce za vodu, vrčevi i ćupovi. nija je talijanskoj majolici berettini.
Primjer toga stila su ulomci tanjura iz Revelina s klasičnim cvijetom božura i obo- Oblik bokala tipično je osmanski, gomoljasti s uspravnim dugim vratom i savije-
dom od valova i pjene (kat. br. 16). Nađeno je i puno usitnjenih ulomaka zdjelica s nom ručkom s dugmetastim završetkom. Takva forma bokala naziva se bardak, što je
dugim listovima i malim cvjetovima, koji su karakteristični za kraj stoljeća. izvorni naziv za sve posude za piće. Forma je ostala nepromijenjena od 1510. do 17. sto-

29
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 233. 33
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 15; A. AKAR, Treasure of Turkish designs: 670 Motifs from
30
W. B. DENNY, Iznik: The Artistry of Ottoman Ceramics, str. 77. Iznik Pottery, str. 76—77.
31
www.turkishculture.org7picture_shower.php?ImageID=1437 34
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 242.
32
N. ATASOY, J. RABY, Iznik: The pottery of Ottoman Turkey, str. 239.
68 69

Sl. 6 – Tanjur s motivom Jiajing, dr. pol. 16. st.


(prema: Atasoy – Raby, 1994., 244/474 )

Sl. 7 – Motiv chintamani, detalj tanjura, oko 1580-1585.


(prema: Denny, 2004., 140)
70 ljeća, varirale su samo proporcije trbuha i visina vrata. Dekoracija je također osman- To je ujedno i najveća količina posuđa. Još jedanput zabilježeno je 14 posuda, a veći- 71
ska. Ukras je podijeljen na pojaseve. Donji dio trbuha ima pojas s ukrasom u obliku nom manji broj, od jednog do najviše 7 komada. Po tome bi se moglo zaključiti da je
naopako okrenutog slova »R«, jako pojednostavnjenog, crne boje. Na trbuhu su sti- ovo posuđe bilo daleko skuplje od istodobnoga talijanskoga. Za to bi mogao poslužiti i
lizirane rozete u okomitom nizu, koje se djelomično preklapaju. Boje su tamnoplava, podatak zabilježen u kući vlastelina Luka Zamanje, koji godinu prije razornog potresa
smaragdno zelena i crna, vodenaste i bez sjaja. Rozete koje se djelomično preklapaju ima samo 3 ovakva velika tanjura i bokal od majolike.36
kao i s-cloud motiv ukras je zatvorenih oblika posuda, pogotovo gomoljastih vrčeva Kako su i nalazi ove keramike malobrojni u odnosu na keramiku iz brojnih manu-
kakvi su se proizvodili u Izniku krajem 16. stoljeća. Ljuskasti ukras zamijenjen je tan- faktura Apeninskog poluotoka, može se zaključiti da su u 16. stoljeću, zlatnom dobu
kim spiralicama, koje se lako prilagođavaju svim vrstama posuđa. izničke proizvodnje, samo dubrovačka vlastela mogla priuštiti ovo posuđe.
Ulomak zdjelice malih dimenzija, od keramike iste kvalitete i boje kao i bokal, ima Osim ove fine osmanske keramike, u Dubrovniku je nađena i jednobojna glazirana
arapski natpis u sredini. Oblik i veličina ne idu u prilog proizvodnji iz Iznika. keramika, najčešće zelene boje, kao i keramika slikana mrljama i tehnikom lijevanja
Može se pretpostaviti da je takvo posuđe bilo namijenjeno širokoj potrošnji, a imi- boje uz okretanje posude u različitim smjerovima, što je karakteristično za osmansku
tacija orijentalnih oblika i motiva povećavala je tržište i prodaju na Zapadu. Kada je ri- gradsku keramiku 16.—17. stoljeća, namijenjenu širokoj potrošnji.37
ječ o radionicama, moguće je da je to bio keramički centar zemlje pod osmanskom do- Tijekom 2007. i 2008. nešto usitnjenih ulomaka nađeno je unutar stare jezgre na
minacijom ili, što je navjerojatnije, Italija (Veneto), koja je u prvoj polovini 17. stoljeća lokalitetima benediktinski samostan sv. Marije od Kaštela i kula Gornji ugao.38 U isto
proizvodila posuđe s višebojnim slikanim ukrasom poznatim pod nazivom majolika vrijeme istraživao se brodolom u vodama Mljeta koji je iznjedrio 21 keramički pred-
candiana. Bila je to imitacija cvjetnog naturalizma Iznika, s tim da talijanski majoličari met orijentalnih radionica, većinom iz Iznika.39 Predmeti su u Centru za podvodnu ar-
nisu uspjeli proizvesti crvenu boju, nego je ona bila žućkasto-smeđeg tona. heologiju u Zadru i nadamo se da će biti vraćeni Dubrovačkim muzejima, koji čuvaju
više od dvije stotine rekonstruiranih i cjelovitih primjeraka kasnosrednjovjekovnih i
Zaključak novovjekovnih stolnih posuda najvažnijih mediteranskih i orijentalnih keramičarskih
radionica.
Dubrovačka Republika stoljećima je graničila s Osmanskim Carstvom, iako to nije os-
tavilo puno tragova u životu i umjetnosti. U inventarima domova i oporukama od 16.
stoljeća pa sve do potresa 1667. nalaze se podatci o proizvodima osmanskog ili uopće
orijentalnog podrijetla.
Uvozili su se tepisi, prostirke, jastuci, vezeni stolnjaci, a cijenom i kvalitetom od-
skaču skupocjeni pokrivači za krevete. Primjerice, 1539. godine svileni pokrivač s cv-
jetovima od zlatnih listića procijenjen je na 12 dukata. Za usporedbu, crveno bojena i
pozlaćena škrinja iz Venecije stajala je 2 dukata. U arhivskim dokumentima rijetko su
navedene vrste posuda i njihovo podrijetlo. Češće se spominje metalno posuđe, poput
bakrenih tepsija, zdjela, tanjura, pladnjeva, bokala za vodu, ibrika za kavu, svijećnjaka,
ferala i brava. Skupocjeniji primjerci su od srebra, primjerice, pladnjevi za serviranje
jela i noževi.35
Više podataka o keramičkom posuđu potječe iz 17. stoljeća; kao mjesto nastanka
najčešće se navodi Istanbul, jer su predmeti tamo bili kupljeni, a rijetko Iznik. Primje-
rice, 1603. godine brijač Giovani de Josepho iz Istanbula je uputio pismo prijatelju kro-
jaču Pieru de Marinu, u kojem mu javlja da se u brodu kapetana Giovannina Colende, 36
M. BAJALOVIĆ-HADŽI-PEŠIĆ, »Nalazi turske keramike iz Iznika u Srbiji«, V. Han (ur.), Gradska kultura na
koji plovi za Dubrovnik, nalazi kopa s 88 majoličkih tanjura, zdjela, zdjelica i bokala. Balkanu (XV—XIX vek), str. 123, 326—327.
37
V. BIKIĆ, »Gradska keramika Beograda (16—17. vek)«, Beograd, 2003., str. 121—134.
35
M. BAJALOVIĆ-HADŽI-PEŠIĆ, »Nalazi turske keramike iz Iznika u Srbiji«, V. Han (ur.), Gradska kultura na 38
B: MILOŠEVIĆ – N. TOPIĆ, Dubrovački nalazi keramike iz Iznika, SHP - sv. 37, Split, 2010., str. 147—170.
Balkanu (XV—XIX vek), knjiga 1, zbornik radova, Balkanološki institut Srpske akademije nauka i umetnosti, 39
M. PEŠIĆ, »Keramički materijal iz Iznika i ostalih orijentalnih radionica s lokaliteta pličina Sv. Pavao pored
knj. 20, Beograd, 1984., str. 121—123. otoka Mljeta«, Jurišićev zbornik, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb, 2009., str. 338—348.
72 1. ULOMCI UMIVAONIKA 2. ULOMCI TANJURA 73
Ulomak trbuha i visoke stope, ne spajaju se po lomu. Debela stijenka, slikanje ispod Tri ulomka širokog oboda dubokog tanjura s listolikim foliated rubom. Ukras: polu-
glazure. Ukras: u unutrašnjosti izmjena polja s lotosom i uzlom. S vanjske strane na cvjetni ornament koji vijuga obodom. Ispod oboda niz cvjetnih kitica. Boja: kobaltno
bijeloj podlozi kobaltno plavi crtež lotosovih cvjetova i pupoljaka. Dno i stopa ko- plava. Konzervacija, lijepljenje.
baltno plave boje s ružicama. Plavo-bijela keramika, tuğrakeş spiralni stil.
Rana plavo-bijela keramika s motivom lotosa i uzla. Turska, Iznik, pr. pol. 16. st. (oko 1530.—1540.)
Turska, Iznik, poč. 16. st. (oko 1510.) Inv. br. 4453
Inv. br. 4461 Dim.: 10,8 × 4,8 cm, 4,5 × 4,8 cm, deblj. stij. 0,5—0,7 cm
Dim.: pr. otv. oko 45 cm; vis. stope oko 25 cm Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 111, kat. br. 139; A. Akar (1988.), 4; M. Pešić (2009.),
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 90—107, kat. br. 94, 95, 120, 128, 291, 292. 340. Sl. 1.

3. ULOMAK TANJURA
Ulomak trbuha i dna na prstenastoj nožici. U sredini polucvjetni ukras, spiralno slo-
žen. Cavetto s unutarnje i vanjske strane ispunjen istim motivom, složenim u manje
spirale. Oko noge ponavljajući motiv sitnih poluružica. Boja: kobaltno plava.
Plavo-bijela keramika, tuğrakeş spiralni stil.
Turska, Iznik, prva pol. 16. st. (oko 1530.—1540.)
Inv. br. 4454
Dim.: 13 × 10 cm, vis. noge 1 cm, deblj. stij. 0,6 cm
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1944.), 109, kat. br. 123, 132.
74 4. ULOMAK TANJURA 6. ULOMAK TANJURA 75
Polukružna stijenka s lagano stanjenim rubom dubokog, zdjelastog oblika. Ukras: po Dno na niskoj prstenastoj nožici. Smeđe ružičasti premaz obostrano, izuzev dna.
obodu uska vrpca s trokutasto složenim meandrom. Cavetto s vijencem gusto složenih Ukras: cvjetne glavice i »tigrovo oko«. Boje: svijetloplava i crna.
cvjetova i latica. S vanjske strane isti motiv spiralno složen. Boja: kobaltno plava. Keramika s koloriranim premazom.
Plavo-bijela keramika, tuğrakeş spiralni stil. Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1570.)
Turska, Iznik, oko pol. 16. st. Inv. br. 4460
Inv. br. 4455 Dim.: pr. dna 9 cm: 8 × 10 cm; deblj. stij. 0,5 cm
Dim.: 5,5 × 5,5 cm (pr. oko 25 cm), deblj. stij. 0,6 cm Lit.: A. Akar (1988.), 77; N. Atasoy – J. Raby (1994.), 142—144, kat. br. 271; Islamic Tiles
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 140, kat. br. 251, 252; A. Akar (1988.), 73. (2008.), 118.

5. ULOMCI TANJURA 7. ULOMCI TANJURA


Dva manja ulomka koji se ne spajaju po lomu. Obod lagano zadebljan. Ukras: ponav- Dva ulomka dna koji se spajaju po lomu. Ukras: cvjetni buket ruža i zumbula na tan-
ljajući niz cvjetnih glavica s dva listića. Boje: pozadina kobaltno plava, crvena i zelena. kim, zanjihanim peteljkama. Boje: vanjske konture crne, crvena, zelena i kobaltno pla-
Motiv iscrtan tankom crnom linijom. Dvije koncentrične kružnice s vanjske strane. va. Lijepljenje.
Višebojna keramika, saz stil. Višebojna keramika s cvjetnim buketom, tzv. novi cvjetni stil.
Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1560.—1565.) Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1565.—1575.)
Inv. br. 4457 Inv. br. 4477
Dim.: 5,3 × 4 cm; 4,2 × 3,5 cm; deblj. stij. 0,4—0,6 cm Dim.: 12,3 × 7,5 cm; deblj. stij. 0,5 cm
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 140, kat. br. 251, 252; A. Akar (1988.), 73. Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 234, kat. br. 424; W. B. Denny (2004.), 100.
76 8. ULOMAK TANJURA 9. ULOMAK TANJURA 77
Mali ulomak oboda bez rubnog završetka. Ukras: kitica ružica. Na vanjskoj strani Dno na prstenastoj nozi, obod širok. Ukras: u središnjem medaljonu vinov trs s groz-
pupoljci tulipana s dugim listovima srcoliko savijenima. Boje: kobaltno plava, crvena, dom, listovima i viticama. Okolo, cvjetne kitice koje se ponavljaju i s vanjske strane.
kadulja zelena i crna za vanjski rub motiva. Boja: kobaltno plava i tirkizno zelena.
Višebojna keramika s cvjetnim kiticama, tzv. novi cvjetni stil. Plavo-bijela keramika s motivom grožđa.
Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1560.—1570.) Turska, Iznik, dr. pol. 16. st.
Inv. br. 4452 Inv. br. 4440
Dim.: 6,8 × 5,5 cm; deblj. stij. 1 cm Dim.: 13 × 8 cm, deblj. stij. 0,8–1 cm
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 228–230, kat. br. 409; 234, kat. br. 425—426; W. B. Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 121—124, kat. br. 183—192; W. B. Denny (2004.), 125,
Denny (2004.), 75. 167–168; M. Pešić (2009.), 343, Sl. 7.

10. ULOMCI TANJURA


Više ulomaka dubokog, zdjelastog tanjura. Ukras: u središnjem medaljonu vinov trs
s grozdovima, lišćem i viticama. Okolo vijugava lozica s listovima i cvjetovima. Isti
motiv s vanjske strane. Boja: kobaltno plava.
Plavo-bijela keramika s motivom grožđa.
Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1550.—1575.)
Inv. br. 4442
Dim: pr. otv. 34 cm
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 121–124, kat. br. 189—194.
78 11. ULOMAK TANJURA 13. ULOMAK TANJURA 79
Obod i trbuh dubokog tanjura, rub listoliko završen. Ukras: na obodu rumi arabeska, Dno ravno na prstenastoj nozi. Ukras: cvijeće s točkastim tulipanom i karanfilom.
ispod naturalističko cvijeće (kozja krv). Na reversu ružice i lisne kitice. Boje: kobaltno Boje: kobaltno plava, reljefna crvena i smaragdno zelena. Vanjske konture crteža iscr-
plava, crvena narančastog tona, travnato zelena i crna za vanjske konture. tane tankim linijama crne boje.
Višebojna keramika, tzv. prijelaznog stila. Višebojna keramika, naturalistički cvjetni stil.
Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1560.) Turska, Iznik, posljednja četvrtina 16. st.
Dim.: 17,5 × 6 cm; deblj. stij. 0,5 cm Inv. br. 4463
Lit.: A. Akar (1988.), 73; W. B. Denny (2004.), 148—149; N. Atasoy – J. Raby (1994.), Dim.: 5,6 × 5,2 cm; deblj. stij. 0,6 cm
244, kat. br. 474. Lit.: A. Akar (1988.), 27—35; N. Atasoy – J. Raby (1994.), 247, kat. br. 481—486, 585;
W. B. Denny (2004.), 170—179; http://florencenumbernine.com/en/iznik-ceramics/.

12. ULOMAK VRČA 14. ULOMAK POKLOPCA ZDJELICE


Rameni dio vrča cilindričnog oblika hanap, s ostatkom uglate ručke. Ukras: naturali- Ulomak kupolastog oblika s istakom za hvatanje. Ukras: srpasti saz list i naturalističko
stička cvjetna kompozicija s dominacijom ruža u punom cvatu. Boje: reljefna crvena i cvijeće. Po obodu bordura s parovima sitnih cvjetića. Boje: svijetlocrvena, kobaltno
smaragdno zelena (nečistoće ispod glazure). plava i tirkizno zelena.
Višebojna keramika, naturalistički cvjetni stil. Višebojna keramika s naturalističkim cvijećem i saz listom.
Turska, Iznik, posljednja četvrtina 16. st. Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1575.—1580.)
Inv. br. 4462 Inv. br. 2827
Dim.: 8,7 × 6 cm (vis. oko 23 cm), deblj. stij. 0,3 cm Dim.: 11,5 × 9 cm
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), za oblik: 250, kat. br. 510; A. Akar (1988.), 15, Fig. 18, Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), kat. br. 486, 692, 693; za oblik A. Akar (1988.), 15. Fig.
27, 32–33; W. B. Denny (2004.), 170. 20; W. B. Denny (2004.), 155.
80 15. ULOMCI TANJURA 17. ULOMAK ZDJELICE 81
Dno i stijenka zdjelastog tanjura koji se ne spajaju po lomu. Ukras: u sredini čempres, Dno manje zdjele na nozi, tipa tazza. Ukras: naizmjenični niz božura i šiljastih listova,
okolo naturalističko cvijeće s dominantnim cvijetom kozje krvi. Boje: crvena, kobaltno složenih kao pšenični klas. S vanjske strane stilizirani cvjetni pupoljci. Boja: kobaltno
plava, smaragdno zelena, vanjske konture crne. plava.
Višebojna keramika s čempresom i naturalističkim cvijećem. Kasna plavo-bijela keramika s motivom »klas pšenice«.
Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1560.—1575.) Turska, Iznik, poslj. četvrtina 16. st. (oko 1580.—1595.)
Inv. br. 3262 Inv. br. 4483
Dim.: pr. otv. oko 25 cm Dim.: pr. stope 9 cm; vis. stope 1,4 cm; deblj. stij. 0,4 cm
Lit.: A. Akar (1988.), 35–36; N. Atasoy – J. Raby (1994.), kat. br. 429–434, 582; W. Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 242, kat. br. 461, 759; W. B. Denny (2004.), za vanjsku
B. Denny (2004.), 178; www.turkishculture.org/picture_shower.php?ImageID=1437 dekoraciju 194—195.

16. ULOMCI TANJURA 18. ULOMAK TANJURA


Dva ulomka oboda i trbuha dubokog tanjura koji se ne spajaju po lomu. Ukras: na obo- Obod s dijelom trbuha dubokog tanjura. Rub listoliko završen, foliated. Ukras: izmje-
du stilizirani valovi i pjena, rub foliated. Unutrašnjost s mesnatim božurima oko kojih nični niz cvjetne kitice i lista u obliku pera. Ispod oboda i s vanjske strane cvjetne kitice
se simetrično svijaju listovi, tzv. klas pšenice. Boja: kobaltno plava. u nizu. Boje: kobaltno plava, konture crne.
Kasna plavo-bijela keramika s motivom »klas pšenice«. Kasna plavo-bijela keramika s cvjetnim vazama i Jiajing motivom.
Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1575—1580.) Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1570.—1580.)
Inv. br. 4464 Inv. br. 4448
Dim.: pr. oko 35 cm; deblj. stij. 0,7 cm Dim.: 11,5 × 10,5 cm; deblj. stij. 0,5—0,7 cm
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 239–242, kat. br. 447—449; W. B. Denny (2004.), Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 244, kat. br. 474.
167–168.
82 19. ULOMAK TANJURA 21. ULOMAK ZDJELE 83
Dno na niskoj nožici. Ukras: çhintamani motiv. S vanjske strane tulipanovi pupoljci. Tri ulomaka zdjelice na visokoj stopi. Ukras: središnji medaljon sa sitnim cvjetovima
Boje: crvena, kobaltno plava i zelena. karanfila i zumbula. S vanjske strane zanjihani niz cvjetova na dugim peteljkama. Na
Višebojna keramika, çhintamani ukras. nozi naizmjenični niz pupoljaka tulipana i ružice. Boje: crvena (boja pečatnog voska),
Turska, Iznik, dr. pol. 16. st. (oko 1570.—1585.) kobaltno plava, kadulja zelena i crna za vanjske konture.
Inv. br. 4451 Kasna višebojna keramika cvjetnog ukrasa.
Dim.: 6 × 5 cm; deblj. stij. 0,5 cm Turska, Iznik, kraj 16. – poč. 17. st.
Lit.: A. Akar (1988.), 76; N. Atasoy – J. Raby (1994.), kat. br. 763; W. B. Denny (2004.), Inv. br. 3206
150, 139—141. Dim.: pr. stope 10,5 cm; vis. stope 5 cm; deblj. stij. 0,5—0,8 cm
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), kat. br. 753; http://islamic-arts.org/2012/iznik
-pottery-16th-century/

20. ULOMAK TANJURA


Dno i stijenka trbuha koji se ne spajaju po lomu. Boja: kobaltno plava. Ukras: otoman-
ska arabeska.
Kasna plavo-bijela keramika, kaleidoskopski i apstraktni stil.
Turska, Iznik, kraj 16. st. (oko 1580.)
Inv. br. 4449
Dim.: pr. dna 11 cm; deblj. stij. 0,5—0,8 cm
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 243, kat. br. 463.
84 22. ULOMAK TANJURA 24. BOKAL 85
Dno na niskoj prstenastoj nožici, djelomično otučenoj. Glazura nečisto bijela. Ukras: Kruškolikog oblika s izduljenim, uskim vratom širim prema otvoru. Visoka prstenasta
zumbuli, ružice i saz list. Boje: kobaltno plava, reljefna crvena smeđeg tona, zelena i noga, dno ravno, ručka okruglog presjeka s ispupčenjem na mjestu dodira s trbuhom.
crna za konture crteža. Plava razrijeđena, sivog tona i razlivena. Stijenka jako tanka, obostrano glazirana, glazura sive boje. Ukras: na trbuhu stilizi-
Kasna višebojna keramika cvjetnog ukrasa. rane rozete koje se djelomično preklapaju u okomitim pojasevima. Na vratu rozete s
Turska, Iznik, oko pol. 17. st. točkom u sredini. Vrat i otvor grla naglašeni uskim pojasom sa spiralicama i stilizira-
Inv. br. 4471 nom pletenicom. Boje: tamnoplava, smaragdno zelena i crna, bez sjaja. Fragmentiran
Dim.: 8,5 × 5,4 cm; deblj. stij. 0,8 cm i rekonstruiran.
Lit.: N. Atasoy – J. Raby (1994.), 282, kat. br. 657; W. B. Denny (2004.), 192—194. Kasna višebojna keramika (candiana /?/), s motivom stiliziranih rozeta.
Italija (?), pr. pol. 17. st.
Dim.: vis. 19,3 cm; pr. dna 7,8 cm; deblj. stij. 0,2–0,4 cm
Inv. br. 2857
Lit.: Atasoy – Raby (1994.), 271, kat. br. 606–608; za motiv, kat. br. 553, 559; W. B.
Denny (2004.), 155; M. Munarini (1983.), 155–173.

23. ULOMAK TANJURA


Dno s dijelom okolne stijenke. Glazura nečisto bijela. Ukras: cvjetni, ruža. Boje: mrko
smeđa, maslinasto zelena, blijedo plava i crna. Boje razlivene.
Kasna višebojna keramika cvjetnog ukrasa.
Turska, Iznik, oko pol. 17. st.
Inv. br. 4476 25. ULOMAK ZDJELICE
Dim.: 8,5 × 8 cm; deblj. 1 cm Oblik polukružan, dno na niskoj prstenastoj nožici. Oker žuta keramika, sivoplavi
premaz. U centralnom medaljonu romboidno polje valovitih stranica s natpisom na
turskom jeziku. Boja: kobaltno plava.
Kasna jednobojna keramika s natpisom (candiana /?/)
Italija (?), pr. pol. 17. st.
Inv. br. 3216
Dim.: pr. dna 4 cm; deblj. stij. 0,2 cm
Lit.: M. Munarini (1983.), 155—173.
Summary

86 IZNIK WARE IN DUBROVNIK From that early period, found in Dubrovnik were fragments of a large wash-ba- 87
sin on an elevated foot. It was decorated by Islamic motifs of Oriental arabesque and
Ceramics of Oriental origin have been luxury goods popular in Dubrovnik from the knots, and from the outside with a Chinese lotus flower. It was an ambitious creation
early 16th to the middle of 17th century. It has been manufactured in Iznik, better of Iznik potters affordable only by ruling elite, due to its price of 100 akça. To date, only
known historically as Nicaea, in northwestern Anatolia, a city in which two big church thirty pieces are known, six of those preserved in entirety from the first half of the 16th
councils were held in the years 325 and 787. From the 14th century, it served as the first century.
capital of Rum Selcuks dynasty. From the blue-white period comes the abstract spiral style tuğrakeş, modeled on
Iznik became famous once more in the art history by its splendid ceramics pro- the graphic art of palace workshops. Tuğra is a spiral arabesque, successfully used as
duction from the late 15th to the late 17th century. A new technique bringing it glory a background of an imperial monograph with the name of the Sultan Suleyman the
was a quality ceramic body, brilliant white glaze and painting below the glaze used in Magnificent. Dubrovnik items bear resemblance to the most beautiful ones from the
porcelain embellishment. fourth decade of the 16th century, when the style reached its peak.
Islamic world of the 13th century has been introduced to the Chinese blue-whi- A motif of three grape bunches with leaves and tresses have been used for a long
te porcelain, and the best potters Iran and Syria persevered in finding the mixture's period of time, as late as the 17th century.
secret ratio. In 1560, naturalistic flowers and polychromes have been introduced. It is regar-
Basic components of Iznik ceramics were quality white clay of 80-percentile pu- ded that the author of this style was Kara Memi, who introduced four basic flowers;
rity, ground quartz (silicone-dioxide) and the glass fritte. Glass fritte was combined carnation, tulip, rose and hyacinth. They were appended by other floral types, curved,
by lead, an unknown process until then. In this lead-lime-alkaline mixture, lead con- feathery leaf saz and cypress. The most important novelty was the discovery of the
tent was about 50 percent. Combined with alkali, it reduces the melting point, which color red, which was a technical triumph of the Iznik masters. It has been produced
among other things results in fuel savings. from the mixture of ferrous-oxide and silicone crystals, applied by pouring through a
Onto the ceramic body, a coat of paint similar to it in structure due to the high per- straw, resulting in relief motifs. Soon after, an opaque emerald-green was discovered,
centage of quartz has been applied, making it unnecessary to use expensive pewter fitting nicely with red. Such ceramics was the most similar to the Ming dynasty Chi-
glaze, used by Italian potter of the period. Iznik glaze is lead-alkaline-pewter, with nese porcelain, with motifs and colors similar to floral gardens.
lead content of about 30 percent and 4-7 percent of pewter. The process has been Apart from the dominant floral design, numerous abstract decorative themes were
protracted, demanding numerous actions in preparing each component of the mix- used, like çintamani motifs, a name for a stylized tiger pattern.
ture in order to arrive to an item most similar to the Chinese porcelain in its solidity In the last quarter of the 16th century, blue-white pottery becomes dominant again,
and appearance. with a new decorative theme being a wheat bundle, called after its jagged, prickly leaf
Iznik owes its fame to the production of wall tiles used to cover the interiors of similar to the ear of wheat paired with a pulpy peony flower. Tit is an Ottoman creati-
religious buildings, tombs and academies. Dish production was a secondary activity. on especially liked in the West. In the recent times, this ceramics has been found on a
Production comes in various styles, with many similarities in style, design and colors. sunken ship next to the Cape of St. Paul on Mljet.
From the preserved albums of illuminated manuscripts and decorative designs, we
arrive to the conclusion of the existence of an organization creating decorative pa-
tterns for all artistic branches. It was named Palace workshop nakkaşhane, translated
into house of design. Author of the preserved sample albums is considered to be the lead
designer named Baba Nakkaş. Samples were sent into all workshops which used them
as patterns for stencils.
Early blue-white pottery is modeled on metal forms and Chinese porcelain types.
Plate rims were shaped as oak leaves foliated, and the Chinese style floral decoration
has been appended by an Osmanic arabesque. Decoration is also called Rumi Hatayi.
Drawing is detailed, thickly weaved, adroitly shaded and usually done on a cobalt
-blue background.
IZVIJEŠĆE O ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA
U PARKU GRADAC U DUBROVNIKU
IVONA MICHL

88 UDK: 902.2(497.5 Dubrovnik) Pregledni rad 89


Ivona Michl
Dubrovački muzeji – Arheološki muzej

Arheološki muzej Dubrovačkih muzeja proveo je istražne sondažne radove na nekoliko lokacija u parku
Gradac, oko »Ljetne pozornice«, na platou Sveučilišnog kampusa i zemljištu »Popovskog zbora«. Osim
brojnih površinskih nalaza, u sondama su pronađeni ostatci suhozida, ulomci kasnosrednjovjekovne ke-
ramike i kovanica, koji svjedoče o strateški važnom položaju i kontinuitetu života na ovim prostorima od
prapovijesti do danas.

Ključne riječi: Dubrovnik, Gradac, arheologija, sondažna istraživanja

Gradac, izrazito važno strateško područje u neposrednoj blizini jezgre srednjovjekov-


nog Dubrovnika, bio je naseljen od prapovijesti, preko antike i srednjega vijeka, sve do
Sl. 1 Sl. 2
danas. U drugoj polovini 19. stoljeća ovaj prostor je pošumljen i preuređen u park, te je
kao takav preživio do danas.
Površinski nalazi su česti, bilo da je riječ o paleolitičkim kremenim artefaktima,
ulomcima srednjovjekovne keramike ili o novcima koji su bili u optjecaju od vremena
antike sve do doba austro-ugarske vladavine početkom 20. stoljeća.
Probna sondažna istraživanja provedena su u tri navrata, u jesen 2006., 2007. i
2008. godine, vlastitim sredstvima, sredstvima Ministarstva kulture i Dubrovačko
-neretvanske županije.
Tijekom prve godine istraživalo se na najistaknutijoj točki Graca, koja je na nad-
morskoj visini od 54 m. Taj je plato kao dominanta šireg prostora mogao biti dobro
osiguran i čuvan sa svih strana, te je bio kontrolna točka pomorskog prometa koji je
cirkulirao ovim dijelom Jadrana.
Istraživanjem (sonda S-1, dimenzija 4 m × 3 m) nađeni su ostatci suhozida koji
se prostirao u smjeru SZ – JI, s vanjskim kutom na jugu. Prosječna širina mu je 180
cm, a na mjestima i do 195 cm. Zid je imao dva lica, s ispunom od sitnijeg lomljenca.
Među njim se našlo kasnoantičkih i srednjovjekovnih ulomaka crvenkastog i oker žu-
tog crijepa. U središnjem dijelu zida bilo je dosta mrvljene žbuke. Točna duljina zasad
nam nije poznata, ali po površinskim ostatcima mogla bi biti i do 30 m. Budući da
je ovo područje pošumljeno alepskim borom, veliki problem pri istraživanju činilo je
korijenje koje je devastiralo zid. U sloju zemlje, kojom je zid zatrpan sa sjeverne strane,
nađeni su ulomci keramike, kako one grube prapovijesne tako i glazirane kasnosre-
dnjovjekovne. (Sl. 1, crtež 1)
Paralelno s ovim, na površini su vidljivi ostatci još jednog zida debljine od 1,80 do
1,90 m, a njihova međusobna udaljenost iznosi u prosjeku 9 metara. Konačnu duljinu
teško je sa sigurnošću ustanoviti jer je otvorena jedna manja sonda kako bi se odredio
smjer pružanja i eventualno njegova veza sa zidom nađenim u sondi S-1. (Sl. 2)
Na zapadnom dijelu platoa Graca u sondi S-2 pronađeni su ostatci cisterne za vodu
crtež 1 s bačvastim svodom, dimenzija 4,5 m × 1,78 m. S unutarnje strane zidovi i pod ne spa-
90 jaju se pod pravim kutom, nego su blago zaobljeno stopljeni. Sjeveroistočni zid bio je 91
lučno nadsvođen. Žbukan je grubom hidrauličnom žbukom, pa preko nje vrlo finom
žbukom debljine jedan centimetar, s primjesama mrvljene cigle koja mu je davala ru-
žičasti ton. Dno je bilo načinjeno od grube hidraulične žbuke debljine od 10 do 15 cm,
s dosta žala (oblutaka) i sitnih kamenčića. Nakon urušavanja južnoga zida, podnica
cisterne iskorištena je kao temelj ogradnog zida pri uređivanju okoliša »Stare bolni-
ce«. Pretpostavlja se da se cisterna koristila u vrijeme prije velikog potresa 1667. i da
poslije toga nije bila obnovljena. (Sl. 3, crtež 2)
U drugoj godini istraživanja otvoreno je 5 probnih sondi na katastarskim čestica-
ma 2596 i 2605, K. O. Dubrovnik, tj. na širem području kompleksa »Stare bolnice«,
odnosno najvišoj točki Graca, kompleksa »Popovskog zbora«, te na sjeveroistočnim
padinama parka, iznad zgrade »Preparandije«.
Na najvišoj točki platoa, uz ogradni zid prema nekadašnjem imanju »Popovskog
zbora«, na lokalitetu »Šumica«, otvorena je sonda dimenzija 4,80 m × 3,03 m i dubine
0,77 m. Sa zapadne strane zid je slagan od nepravilnog, na površini glatkog kamena.
Donji dio zida, od površine do dubine od 0,77 m, tj. do dna iskopa, izrađen je od znatno
lošijih i manjih lomljenaca, loše je obrade i nije fugiran. Njegovo »lice«, okrenuto pre-
ma istoku, odnosno prema srednjovjekovnoj jezgri Dubrovnika, načinjeno je od vrlo
pravilnog, obrađenog, uredno zidanoga, fugiranog kamena. (Sl. 4 i 5, crtež 3) Sl. 3
Buduća istraživanja pokazat će je li to bio dio nekoga kontrolnog punkta u doba
Republike, koji je koristio cisternu udaljenu tridesetak metara. Istraženi sloj je na-
sip, s dosta ulomaka kasnosrednjovjekovne glazirane keramike i obične kuhinjske,
uglavnom uvezene iz Italije. Ulomci takve keramike nezaobilazan su nalaz arheolo-
ških istraživanja unutar gradskih zidina, provedenih nakon potresa 1979., pri obnovi
Dubrovnika.
Osim gdjekojeg vrlo loše očuvanog, korodiranog komada željeza, u sloju na dubini
od oko 0,55 m nađena su 2 novca. Jedan od njih je minca, relativno dobro očuvana, iz
15./16. stoljeća, dok drugoga nije moguće determinirati zbog oštećenosti. (Sl. 6 i 7)
Na istočnim terasama Graca (katastarska čestica 2606/1, K. O. Dubrovnik, lokali-
tet »Šumica«) otvorene su još dvije probne sonde. Prva od njih (S-4), dimenzija 2,88 /
2,44 m × 2,30 / 2,52 m, čija dubina ne prelazi 0,5 m, dala je mnoštvo ulomaka srednjov-
jekovne keramike, kao i ostataka životinjskih kostiju i školjaka. (Sl. 8, crtež 4)
U sondi (S-5), koja se pruža dijagonalno u smjeru sjever – jug, dimenzija 3,82 m ×
1,26 m, odnosno 2 m širine, ispod 10 do 15 cm debelog sloja humusa, u sloju svijetle
pjeskovite zemlje nađeni su manji ulomci uglavnom kasnosrednjovjekovne i novov-
jekovne keramike, te jako puno ostataka školjaka i životinjskih kostiju.
Na dubini od oko 0,90 m (vrh zida) nađeni su ostatci očuvanog suhozida, koji se
pruža u smjeru jugoistok – sjeverozapad. Njegova ukupna visina iznosi 1,25 m, a te-
meljen je na živcu oko 2,15 m ispod površine.
Na katastarskim mapama nastalima oko 1850. godine, a prije gradnje »Stare bolni-
ce«, nema tragova ovoga suhozida. Po svojim dimenzijama i smjeru protezanja, logi- crtež 2
92 93

Sl. 4 Sl. 5 Sl. 6 Sl. 7

crtež 3 Sl. 8 crtež 4


94 čan je slijed neke ranije nivelacije prostora Graca, kakva je još uvijek vidljiva na terenu. 95
(Sl. 9, crtež 5)
Pri preuređivanju zgrade »Stare bolnice« u Sveučilišni kampus, i širenjem prolaza
iza središnje zgrade, u kamenu živcu pronađene su 2 grobnice s više skeletnih ukopa,
bez priloga i pobliže mogućnosti datacije. (Sl. 10 i 11)
U najranijem zapisima, pri formiranju zemljišnih knjiga, čestica zgrade pod rednim
brojem 147/1R upisana je kao Ruina ad Pilas, tj. ruševina na Pilama, a Gradac je istodob-
no upisan u zemljovide kao Varoš Pile. Vlasnik nekretnine u prvoj polovini 19. stoljeća
je Grad Dubrovnik.
Rekognosciranjem terena uočeni su ostatci zidova pravokutne prostorije, koja je s
tri strane ukopana u zemlju, dok je zid prema sjeveru sastavni dio ogradnog zida iz-
među »Ljetne pozornice«, današnjeg parka Gradac. Ta pravokutna prostorija bila je Sl. 9
natkrivena bačvastim svodom. Njezine dimenzije su 9,47 m s južne strane, dok je sje-
verni zid dug 9,63 m. Širina varira od 4,10 m na istoku do 4,19 m na zapadu.
Kako se tijekom godina taj prostor nije niti čistio niti održavao, nataložio se sloj
humusa u visini od 0,70 m, a na mjestima i do oko 1,60 m od postojećeg poda. Od šute
i humusa očišćen je recentni betonski pod debljine 5 do 7 cm, bez armature. Otvorena
je sonda u jugoistočnom kutu dimenzija 2,50 m × 1,02 m. Kada su ispražnjene zemlja
i šuta, na dubini od oko 0,5 m ispod betonskog poda naišli smo na izvorni pod ove
prostorije. Načinjen je od grublje žbuke s dosta primjesa usitnjene cigle. Izrada je vrlo
kvalitetna i pod je dobro sačuvan. Ukupna unutarnja visina objekta, do gornje točke
luka svoda, iznosi 4,00 m. (Sl. 12, crtež 6)
Za vrijeme uređenja i pošumljavanja prostora Graca, sjeveroistočni kut ove pro-
storije je porušen i ukopan je ulaz u dužini od 3,20 m. Bočni zidovi ulaza sazidani su
tupinom, kojom je nekoć objekt bio presvođen, pa se sa sigurnošću može tvrditi da
je taj ulaz nastao nakon urušavanja bačvastog svoda. S vanjske strane zapadnog zida,
širine 0,90 m, zid je bio od pravilno obrađenog kamena, uredno zidanoga i fugiranoga.
(Sl. 13 i 13a) Sl. 10 Sl. 11
Taj cjelokupni sloj je nanos kamena, s vrlo malo ulomaka keramike, ali i jednim
novcem kovanim 1902. godine, iz doba austro-ugarske vladavine na ovom području.
S vanjske strane ogradnog zida, na mjestu gdje se spajaju sjeverni i zapadni zid, isko-
pana je sonda dimenzija 2,20 m × 1,40 m, dubine 0,35 m, u kojoj je ispod sloja humusa
nađeno nešto ulomaka keramike, životinjskih kostiju, te ostataka korodiranih čavala.
Istraživanja su nastavljena i 2008. godine. Tijekom treće faze istraživanja Ruina je
očišćena od nanosa zemlje, humusa i otpada. Skidanjem recentnog poda i uklanja-
njem šute pronašli smo izvornu podnicu načinjenu od morta, s dosta primjesa sitno
mljevene cigle. Po sredini prostorije izvedena su dva plitka kanala koja se sijeku pod
pravim kutom, a najvjerojatnije su služila za odvodnju oborinskih voda.
Otvor u jugozapadnom kutu, koji je u nekoj kasnijoj pregradnji zazidan tupinom
(sedrom), nakon otvaranja i čišćenja na svjetlo dana iznio je nišu dimenzija 1,51 m ×
1,75 m, zidanu od pravilnih kamenih blokova, istih kao na vanjskoj fasadi, te kasnije

crtež 5
96 žbukanu hidrauličnom žbukom. (Sl. 14) 97
U dnu niše nalazi se monolitni kameni blok, dimenzija 1,50 m × 1,50 m, kojem je
konkavno udubljenje promjera 1,25 m. (Sl. 15 i 16)
Cjelokupna ispuna bila je zemljana, s ulomcima keramike iz kasnoga 16. i početka
17. stoljeća.
Nastavljena su i istraživanja izvan objekta, na spoju južnog i zapadnog zida, gdje
su pronađeni ostatci i drugih zidova, koji se pružaju prema jugu i zapadu. (Sl. 17,
crtež 6)
Nakon završetka istraživanja sve prethodno opisane sonde su arhitektonski, foto-
grafski i geodetski snimljene. Nakon svega opisanoga sonde su zatrpane, a teren je
doveden u prvobitno stanje.
Sl. 12 Sl. 13 Nalazi keramike, kao i svi kameni ulomci pronađeni pri rekognosciranju i istraži-
vanju, pohranjeni su u depou Arheološkog muzeja.
U depou Arheološkog muzeja, čuva se do sada nebojavljeni ulomak pletera pro-
nađen na predjelu zvanom »Ljetna pozornica«, koji dijeli zajednički zid s Ruinom.
Ulomak je manjih dimenzija (30 cm × 15,5 cm × 13,5 cm), i s jedne strane ima ukras
troprutih valovnica koje između sebe zatvaraju ovalna polja međusobno odijeljena
dvostrukom trakom. Ukras unutar polja je pupoljak ljiljana i dvostruka vitica, a u po-
ljima gdje su valovnice povezane, nalaze se reljefne vitice. Uspoređujući ga s pleter-
nom skulpturom s nekoliko gradskih lokaliteta, može se datirati u 9. do 10. stoljeće.
(Sl. 18)

Sl. 14 Sl. 13a

Sl. 15 Sl. 16

crtež 6
98 Literatura: 99

Martecchini, Fotoalbum iz 1850., Državni arhiv Dubrovnik


Lukša BERITIĆ, »Ubikacija nestalih građevinskih spomenika u Dubrovniku«, Prilozi
povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 12, Split, 1956.
Josip LUČIĆ, Prošlost dubrovačke Astareje, Matica hrvatska, Dubrovnik, 1970.
Atanazije MATANIĆ, »Apostolska vizitacija Dubrovačke nadbiskupije 1573/4«, Man-
dićev zbornik, Rim, 1965.
Romana MENALO, Ranosrednjovjekovna skulptura, katalog izložbe, Dubrovački muzeji,
Dubrovnik – Zagreb, 2006.
Ivona MICHL, Redni br.245, Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006, Zagreb, 2007.
Sl. 17 Sl. 18
Ivona MICHL, Redni br.259, Hrvatski arheološki godišnjak 4/2007, Zagreb, 2008.
Ivona MICHL, Redni br.309,, Hrvatski arheološki godišnjak 5/2008, Zagreb, 2009.
Željko PEKOVIĆ, Crkva Sv. Petra Velikoga. Dubrovačka predromanička katedrala i nje-
zina skulptura, Dubrovnik – Split, 2010.
Jovan PEROVIĆ, »Gdje je bila Sv. Marija na Pilama?«, Revija Dubrovnik, Dubrovnik, 1929.
Jovan PEROVIĆ, »Srpskopravoslavna groblja u Dubrovniku«, Revija Dubrovnik, Dub-
rovnik, 1929.

Summary

REPORT ON ARCHAEOLOGICAL RESEARCH IN GRADAC PARK IN DUBROVNIK

During test pit archaeological excavations on the plateau and northern slopes of
Gradac, the remains of a water cistern, the remnants of walls of some control point
used in the time before the great earthquake of 1667 and a former dry stone boundary
wall were found, all annulled in a later levelling of the ground. Because of the finds of
coins and pottery in the strata of the fill after the abandonment of this strategic point,
we believe that this must have happened at the end of the 17th century.
On the north eastern slope of Gradac, two test pits were opened up outside the
walls of the structure called ruina ad pilas, as well as a test pit in its internal south east
corner. Since researches in this part were not finished, no dating was possible. Most
probably what is concerned was an attempt to renovate some vanished religious stru-
cture, which is often mentioned in the sources just in this area. Future research will
show if the ruina was really just a ruin, or whether we can define it with some more
appropriate term.

crtež 6
ROMANIČKA IKONA GOSPE OD KARMENA U DUBROVNIKU
VINICIJE B. LUPIS

100 UDK: 75.033.4(497.5 Dubrovnik)“12“ Izvorni znanstveni rad 101


Vinicije B. Lupis
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Područni ured Dubrovnik

Nedavno restaurirana ikona Gospe od Karmena – iz istoimene dubrovačke crkve, nadopunila je naše spoz-
naje o romaničkom slikarstvu u Dubrovniku. Na mjestu današnje crkve Gospe od Karmena u gradskom
predjelu Pustijerna nalazila se crkva sv. Ivana na Mulu – crkva čiji se nastanak veže uz vrijeme nastanka
samog Dubrovnika. Arheološki radovi pokazali su mogućnost smještanja njezinog postanka u starokršćan-
sko razdoblje. Povijesni razvoj crkve sv. Ivana i njegove faze prati i sudbina ikone, koja je usporedno s njim
preslikavana. Početkom 17. stoljeća na mjestu stare crkve gradi se nova, barokna crkva Gospe od Karmena,
kao državna zaklada Dubrovačke Republike. Iz stare crkve prenesena je stara kultna ikona, koja tada do-
biva svoju novu baroknu opremu. Izvorna romanička ikona, nastala oko sredine 13. stoljeća, pripada tipu
Hodegitrije, a potom je više puta bila preslikavana. No, na sreću, ovaj teško oštećen Gospin prikaz ima dobro
sačuvano romaničko Gospino i Kristovo lice. Prije svega, prvi i najvažniji preslik zbio se početkom 16. sto-
ljeća, kada je Gospin lik preslikan s pozlaćenim plaštem, maforion izdignut, a iznad njega naslikana je kruna.
Ovaj ikonografski prikaz Bogorodice s Kristom pratio je sve stilske mijene zajedno s crkvom, jer je vidljivo
da je akciju obnove stare crkve početkom 16. stoljeća pratio i restauratorski zahvat. Tada je stara kultna slika
dobila preslik nastao u radionici Nikole Božidarevića ili njegova kruga, pa Bogorodica zadobiva pozlaćeni
plašt s krupnim florealnim ornamentom s dominirajućim šipkovim motivom, kao što se dosad držalo i za
kultnu sliku Gospe od Prijekog iz crkve sv. Nikole na Prijekome, preslikanu u 16. stoljeću. Posljednji restau-
ratorski zahvat potvrdio je da je posrijedi stariji Gospin prikaz iz 14. stoljeća italokretskog madonera, koji je
potom početkom 16. stoljeća moderniziran. Izgradnjom nove barokne crkve slika Gospe od Karmena dobila
je novi barokni sloj i preslik iz 19. stoljeća te posljednji u 20. stoljeću.

Ključne riječi: Dubrovnik, Gospa od Karmena, romanika, ikona, Sv. Ivan

Povijesni uvod

Današnja barokna crkva Gospe od Karmena drži se prvom baroknom građevinom


grada Dubrovnika prije velike trešnje 1667. godine, a sagrađena je između 1633. i 1636.
godine, na mjestu stare crkve sv. Ivana, koja je bila porušena zbog proširenja istoime-
ne kule.1 Proširenje kule sv. Ivana, poslije kojega je uslijedila gradnja crkve Gospe od
Karmena, vjerojatno se zbilo na osnovi izvješća o poboljšanju utvrda, koje je podnio
projektant dubrovačkih utvrđenja Miho Hranjac oko 1618. godine.2

1
Kruno PRIJATELJ, »Barok u Dalmaciji«, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982., 676; Katarina HORVAT-LEVAJ, Ba-
rokne palače u Dubrovniku, Zagreb, 2001., 26; Nada GRUJIĆ, »Dubrovnik – Pustijerna, Istraživanja jednog dije-
la povijesnog tkiva grada«, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 10, Zagreb, 1986., 10; Ivana JELAVIĆ, Sakralni
objekti Dubrovnika, Dubrovnik, bez godine tiskanja, 16; Vinicije B. LUPIS, »O crkvi i oltarnoj pali Gospe od
Karmena«, Katalog izložbe Restaurirane slike iz crkve Gospe od Karmena, Zagreb, 2007., 13—25; ISTI, »Gospini
prikazi u likovnoj umjetnosti starog Dubrovnika«, Velika Proteturica, duhovna baština Dubrovnika posvećena Bo-
gorodici, Zagreb, 2009., 253—264.
2
Lukša BERITIĆ, »Miho Hranjac projektant dubrovačkih tvrđava XVII. stoljeća«, Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji, Split, 1953., 83—89.
102 U apostolskoj vizitaciji Dubrovačke nadbiskupije u vrijeme nadbiskupa Krizos- Iz vizitacije dubrovačkog nadbiskupa Pietra de Torresa iz Tranija, obavljene 1676. 103
toma Calvina, rodom iz Kalabrije, koju je Giovanni Francesco Sorman započeo 8. lis- godine, doznajemo da je crkva pretrpjela oštećenja u velikoj trešnji 1667. godine i da
topada 1573. i okončao 26. travnja 1574. godine, vizitirana (f 634r – 643v) je crkva sv. je bila popravljena, kao i da su se oltari održavali od imanja u Župi i Konavlima. Isto
Ivana Evanđelista »in contrata dicta Ca'Pusterna«. U crkvi je sijelo tada imala Bra- tako, crkva se i dalje nazivala crkvom sv. Ivana Evanđelista pod zaštitom Sv. Trojstva
tovština limarâ, čiji je utemeljitelj bio pravnik Matej Ranjina, a uz crkvu je djelovala i – u narodu zvana Gospa od Karmena.11 U crkvi su se, kao i danas, nalazila tri oltara:
škola.3 glavni oltar, posvećen Gospi od Karmena, te dva bočna oltara, posvećena sv. Ivanu
U vrijeme dubrovačkog nadbiskupa Andrije de Robertisa iz Salerna, točnije 1709. Evanđelistu i sv. Tereziji. Don Mato Tromba zapisao je tijekom vizitacije dubrovačkog
godine, u crkvi Gospe od Karmena uz Bratovštinu se spominje i rektor crkve, koje- nadbiskupa Angela Franchija da u crkvi Gospe od Karmena 14. svibnja 1728. godine
ga bira sam nadbiskup.4 Glavni oltar istoimene crkve ustanovio je Bernard Ivanov ne manjka ničega, a u vizitaciji iste crkve 8. kolovoza 1740. godine utvrđeno je da treba
Đurđević 1638. godine.5 Bočni oltari bili su na skrbi Dubrovačke Republike i plemićke postaviti posvetni kamen u oltarnu menzu oltara sv. Ivana Evanđelista i da se na olta-
obitelji Restić. Po državnom ceremonijalu, ustanovljena je svečana procesija 15. sr- ru sv. Terezije trebaju postaviti kanonske ploče koje su nedostajale.12
pnja u crkvi Gospe od Karmena, gdje je održana večernja, a sljedećeg dana, 16. srpnja,
održane su misa i procesija s Gospinim likom, u kojoj su sudjelovali članovi Vijeća Romanička slika Gospe od Karmena
umoljenih i Malog vijeća s torčunima.6 Vijeće umoljenih je 28. srpnja 1628. odlučilo da
na novi blagdan Gospe od Karmena knez s Malim vijećem bude nazočan na večernjoj Iz stare crkve sv. Ivana Evanđelista koja je, kao što smo već rekli, zbog strateških razlo-
u: »(…) Ecclesia S.ti Jo.is a Pusterna (…)«, i da sljedećeg dana budu nazočni i u sveča- ga pojačanja fortifikacijskog sklopa tvrđave sv. Ivana bila uklonjena, sačuvana je stara
nom ophodu po gradu s: »(…) Imago Gloriosiss.e Virginis (…)«, čija je slika bila poh- kultna Gospina slika s kraja 13. stoljeća. U restauratorskom zahvatu tijekom 2007. go-
ranjena u katedrali.7 Isto tako, Dubrovačka Republika je godine 1683., na dan Gospe dine restauratorica Neda Kuzek uspješno je iščitala brojne slojeve.
od Karmena, kao spomen pobjede kršćanske vojske pod Bečom održala posebnu sve- Stara romanička ikona sačuvala je lučno svedeno polje s ostatcima izravne pozlate,
čanu procesiju, radujući se jer se riješila najvećega državnog neprijatelja Kara Mustafe, te Kristovo i Gospino lice. Gospa drži Krista na svojoj lijevoj strani, a prikazana je kako
zbog kojega su gotovo dva desetljeća bili poremećeni diplomatski odnosi s Turskom.8 lijevom rukom pokazuje na Spasitelja. Riječ je o tipu Gospe Hodegitrije – »One koja
Ovoj su crkvi tijekom 17. i 18. stoljeća brojni Dubrovčani ostavljali legate; tako, Seba- pokazuje put«, kopiji arhetipske ikone s Hodegona u Carigradu. Gospa je odjevena
stijan Marko de Gozze 1636. godine ostavlja 50 škuda: »(...) lascio Alla Madonna del u plavo-sivi hiton i crveni maforion s ostatcima bijelo-sivih lumeggiatura. Ispod ma-
Carmine in Ragusa cinquanta scudi (...)«.9 Bernard Franov Đorđić u svojoj oporuci od foriona koji prekriva glavu nalazi se mittella, takozvana grčka kapa. Gospina je glava
22. rujna 1638. ostavlja novac da se završi njegov oltar u crkvi Gospe od Karmena.10 lagano naklonjena prema Kristu. Lice joj je ovalno i izduženo, duboko usječenih oči-
ju ispod naglašenih vjeđa i lučnih obrva, spojenih s nosom, specifične forme. Bijele
lumeggiature nalaze se na Gospinu i Kristovu licu. Isus je odjeven u oker hiton i crve-
3
Atanazije MATANIĆ, »Apostolska vizitacija Dubrovačke nadbiskupije god. 1573./4. prema spisima sačuva- ni himation. Sjedi na majčinoj ruci, u lijevoj ruci je očito držao volumen legis, dok je
nima u Tajnome vatikanskom arhivu«, Mandićev zbornik, Rim, 1965., 197. desnicu upravio na blagoslov. Oko glave Gospe i Krista opisani su zlatni svetokrugovi,
4
Daniele FARLATI, Ecclesiae Ragusinae historia, Mleci, 1800., 269. a Isusov ima upisani crveni grčki križ blago proširenih završetaka. Inkarnati lica su
5
Arhiv Dubrovačke biskupije (dalje u tekstu: ADB), III, 7, Visitationis archiep. De Robertis (1709.—1710.), oker boje s karakterističnim rumenilom na obrazima i bijelim linijama na osvijetlje-
6–7: »Visitatio Eccle. B. M. V. de Monte Carmelo Die 21. Junij 1709. nim rubovima lica. Glava je klasične modelacije i okrugla, uokvirena smeđom kosom.
Illustrissimus et Reverendissimus Dominus Archiep.us cum suis Consistoribus accepit ad visitandam Romanička ikona Gospe od Karmena posve se razlikuje od ikone iz prigradske crkve sv.
Ecclesiam B.M. . de Monte Carmelo, et facta absolutione Mortuorum visitavit altare Maius, in quo a...oiis Andrije, vezane uz apulijski benediktinski likovni krug.13 Ovdje je riječ o romaničkoj
quotidie celebrandi et elemosinas supperitat Confraternitas Eccle., et alidonus trium Misarum in ...ex le- ikoni, nastaloj sredinom 13. stoljeća od ruku nepoznatog, sada hipotetički nazvanog
gato Domus de Giorgi...« »Dubrovačkog majstora«, jer nemamo dovoljno komparativnih elemenata, a i stupanj
6
Državni arhiv u Dubrovniku (dalje u tekstu: DAD), Ceremoniale, 21. 1, 8. 2, 118, 177.
7
DAD, 3, Vijeće umoljenih (Consilium Rogatorum), 91 (1628.—1629.), 42. 11
DAD, iii, 2 (1673.—1680.), 26.
8
t. iVANOVIĆ, Pravvovjerstvo starieh mladiem Dubrovcjanom na isgled, Dubrovnik, 1804., 57. 12
ADB, III, 8, Acta Visitationis Archidioecesis Ragusinae Anni 1728—1746, 4., 108.
9
DAD, T.N., 10. 1, 61 (1633.—1642.), 105'. 13
Zoraida DEMORI STANIČIĆ, Kataloška jedinica 75. u Katalogu izložbe Prvih pet stoljeća hrvatske umjetnosti,
10
DAD, T.N., 10.1, 62 (1638.—1642.), 30'. Zagreb, 2007., 204.
104 sačuvanosti ikone ne daje nam više elemenata za komparaciju. Dubrovačka ikona iz 15. srpnja u crkvi Gospe od Karmena, održana je večernja, a sljedećeg dana, 16. srpnja, 105
Gospe od Karmena tek se treba sagledati u punini fragmenata fresko-slikarstva iz održane su misa i procesija s Gospinim likom u kojoj su sudjelovali članovi Vijeća
srednjovjekovnog Dubrovnika i sačuvanih romaničkih ikona dalmatinske sredine. umoljenih i Malog vijeća s torčunima.21 Vijeće umoljenih je 28. srpnja 1628. odlučilo da
Posebnost dalmatinske sredine, poglavito splitske skupine ikona, nagoviješta veliku na novi blagdan Gospe od Karmena knez s Malim vijećem bude nazočan na večernjoj
i snažnu likovnu produkciju Dubrovnika, kao središta Gornje Dalmacije. Svojim obli- u: »(…) Ecclesia S.ti Jo.is a Pusterna (…)«, i da sljedećeg dana budu nazočni i u sveča-
kom, modelacijom likova, držimo da trebamo upraviti svoj pogled u smjeru ikone iz nom ophodu po gradu s: »(…) Imago Gloriosiss.e Virginis (…)«, čija je slika bila poh-
zadarske crkve sv. Marije Velike.14 Ikonu Gospe od Karmena hipotetički treba pripisati ranjena u katedrali.22 Isto tako, Dubrovačka Republika je godine 1683., na dan Gospe
nepoznatomu dubrovačkom majstoru, s karakteristikama prepoznatljivima za dalma- od Karmena, kao spomen pobjede kršćanske vojske pod Bečom održala posebnu sve-
tinsko romaničko razdoblje. čanu procesiju, radujući se jer se riješila najvećega državnog neprijatelja Kara Mustafe,
Danas se ikona nalazi uložena u pali portante glavnog oltara, izrađenoj kako bi se zbog kojega su gotovo dva desetljeća bili poremećeni diplomatski odnosi s Turskom.23
prema potridentskoj ikonografiji štovao romanički Gospin lik. Autor oltarne pale nas- Dubrovačka sredina, kao specifična politička i kulturna jedinica, pokazuje i u ma-
likane 1641. godine, koju je naručio Bernard Đurđević,15 rimski je slikar, kolorist Gio- rijanskom slikarstvu neke osobitosti u odabiru ikonografskih shema, gdje Marija za-
vanni Angelo Canini (1617.–1666.). Taj je slikar kao mlad učio slikarstvo kod Dome- govarateljica kod Boga ima posebnu ulogu očuvanja slobode malene države na rubu
nichina i njegova učenika Antonija Albertija, i bio je član rimske slikarske Akademije zapadne kršćanske ekumene. Širenje kulta Gospe od Karmela u 17. stoljeću povezano
sv. Luke (Accademia di S. Luca). Caninijevo slikarstvo je smireno, kvalitetnih koloristič- je s procvatom učenja o čistilištu i oslobođenju od grijeha po Marijinu zagovoru. Tako
kih rješenja, čvrstog crteža i dopadljive slikarske manire s diskretnim akademskim je stara kultna ikona u preradbi dobila novu ikonografsku formu.24
prizvucima.16 Njegovo slikarstvo pripada visokom baroknom klasicizmu, i slikarevi su Poput kršćanskog Istoka, i na Zapadu su slike imale važnu ulogu u crkvenom životu.
likovi prepoznatljivih fizionomija. Izraziti su likovi muškaraca tvrdih crta lica, širokog Likovni prikazi ikona posadašnjuju otajstvo kršćanske vjere te posjeduju »sakramen-
nosa i velikih očiju. Uzore tih antikizirajućih fizionomija Canini je crpio iz slikarstva talnu dimenziju«. Ikona postaje neovisna o umjetniku i promatraču te u ovo umjetnič-
Annibalea Caraccija i Domenichina.17 Dubrovačka je slika zanimljiva jer predstavlja ko djelo unosi transcendentalnost objave. Umjetnik se gubi, a ostaje umjetničko djelo
jednu od prvih, ako ne i prvu od sačuvanih slika iz njegova likovnog opusa.18 koje postaje izvorom prisutnosti, gdje gledatelj ne može ostati samo puki promatrač,
Vratimo se staroj Gospinoj ikoni, koja je pratila sve stilske mijene zajedno s crkvom, nego klanjatelj i molitelj. Umjetnost je posve ljudski fenomen. Nadnaravno kao takvo
jer je vidljivo da je akciju obnove stare crkve početkom 16. stoljeća pratio i restaura- ne ulazi u umjetnost. Kršćanski umjetnik svojim djelom pruža samo simbole miste-
torski zahvat. Tada je stara kultna slika tipa Hodegitrije zadobila preslik blizak radio- rija Božje objave.25 Za kršćanske apologete Slike/Ikone bile su nabijene znakovima i
nici Nikole Božidarevića ili njegova kruga, kada Bogorodica zadobiva pozlaćeni plašt porukama, pokazivale su sveto u svojim arhetipovima, koje pak ne zadire u iskustvo
s krupnim florealnim ornamentom s dominirajućim šipkovim motivom, kao i kultna vjere.26 Ikone – likovne predodžbe stapaju religiozni motiv i umjetničku preradbu ma-
slika Gospe od Prijekog iz crkve sv. Nikole na Prijekome, preslikana u 16. stoljeću.19 terije po tomističkom pristupu te posadašnjuju otajstvo kršćanske vjere i imaju sakra-
Izgradnjom nove barokne crkve Gospina slika iznova je bila popravljena, i tada mentalnu dimenziju.27
je dobila novi barokni sloj. Taj se popravak zbio nakon izgradnje samog oltara ili Slika Gospe od Karmena tijekom 17. stoljeća dobiva i srebrni okov, na kojemu
nakon ustanovljivanja svečane procesije 1628. godine.20 Po državnom ceremonijalu, nema utisnutih zlatarskih žigova, pa se može pripisati nepoznatomu mletačkom zla-
taru. Srebrni i pozlaćeni srebrni okov skromnih likovnih dosega ima najkvalitetniji
14
z. dEMORI STANIČIĆ, nav. dj., 2006., 315. Autorica donosi sav pregled starije literature i mišljenja. detalj, a to je lijevana Kristova ruka korektne anatomije. Općenito, srebrni okovi Gos-
15
DAD, T.N., 10.1, 61, 30, 33'. pinih likova tradicija su štovanja i ukrašavanja istočne Crkve, a bili su omiljeni duž
16
K. PRIJATELJ, nav. dj., 1989., 76—79. hrvatske obale, pa tako i u baroknom Dubrovniku.28 Dva ukrasna anđela sa zavjetnim
17
Nicholas TURNER, »Drawings by Giovanni Angelo Canini«, Burlington Magazine, 16, London, 1978.,
387—397 21
DAD, Ceremoniale, 21. 1, 8. 2, 118, 177.
18
A. S. HARRIS, »The Decoration of S. Martino ai Monti«, Burlington Magazine, CVI, London, 1963., 116. 22
DAD, 3, Vijeće umoljenih (Consilium Rogatorum), 91 (1628.—1629.), 42.
19
Vinicije B. LUPIS, »Nove spoznaje o starijem dubrovačkom zlatarstvu«, Peristil, 48, Zagreb, 2005., 33—44. 23
t. iVANOVIĆ, Pravvovjerstvo starieh mladiem Dubrovcjanom na isgled, Dubrovnik, 1804., 57.
Zahvaljujem restauratorici Nedi Kuzek, koja provodi restauratorski zahvat na korekciji, jer je radom ustvrdi- 24
i. pRIJATELJ–PAVIČIĆ, Kroz Marijin ružičnjak, Split, 1998., 113.
la da su svetački likovi naslikani bočno nastali istodobno s Gospinim likom. 25
r. kUPAREO, »Umjetnost, naročita ljudska vrijednost«, Izabrana djela, Zagreb, 2005., 494.
20
Nikola GJIVANOVIĆ, »Blagdan Gospe od Karmena/Obavijest o svečanosti s povijesnom bilješkom«, Na- 26
m. eLIADE, Slike i simboli, Zagreb, 2006., 196.
roda svijest, 28, Dubrovnik, 1927., 4. 27
i. ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, Zagreb, 2005., 433.
28
Andrè GRABAR, Les revêtementes des icones byzantines, Mleci, 1975., 9—12.
106 krunama pripadaju u standardni repertoar ukrasa kultnih Gospinih likova. Pozadina 107
reljefa prekrivena je srebrnim ex votima (najvećim dijelom iz 18. stoljeća), darovima
vjernika za uslišane molitve, a oni su djelo domaćih dubrovačkih zlatara i iskivani su
po šablonskim predlošcima.29
Godine 1837., kako čitamo na temelju zapisa na poleđini slike, Đuro Bašić presli-
kava romaničku Gospu od Karmena, koja tada već ima renesansni i barokni sloj. Palu
portante tijekom prve polovine 20. stoljeća popravlja dubrovački samouki slikar Ivo
Scatolini. Ova nekada iznimno štovana kultna slika taložila je stoljetne slojeve presli-
ka, popravaka, svjedočeći o važnosti koju je imala za Dubrovnik. U uspješno provede-
noj restauraciji restauratorice Nede Kuzek iz dubrovačke restauratorske radionice na
vidjelo su izišle sve najvažnije likovne kvalitete i slojevitost ikone Gospe od Sv. Ivana.

29
O fenomenu zavjeta vidjeti: v. b. lUPIS, »Liturgijski predmeti u župi sv. Jurja na Velom Drveniku«, Zbornik
otoka Drvenika, sv. I., Drvenik, 2000., 467—493; d. rADIĆ, Ex voto zavjetni darovi u Trogiru i okolici, Trogir, 2005.,
1—90.

Romanička ikona Gospe od Karmena prije restauracije


Summary

108 THE ROMANESQUE ICON OF OUR LADY OF CARMEL IN DUBROVNIK 109

The recently restored icon of Our Lady of Carmel (Karmen), from the church of the
same name in Dubrovnik, has enhanced our knowledge of Romanesque painting. On
the site of today’s Church of Our Lady of Carmel once lay the Church of St John on
the Mola – a church the origin of which is connected to the time of the beginnings of
Dubrovnik itself. Archaeological works have shown the possibility of linking its ori-
gins with the Early Christian period. The historical development of the Church of St
John and its phases are accompanied by the fate of the icon, which was painted over
in parallel. At the beginning of the 17th century, on the site of the old church, a new
Baroque church of our Lady of Carmel was built, a state foundation of the Dubrovnik
republic. The old cult icon was transferred from the old church, and then acquired a
new Baroque frame. The original Romanesque icon created about the middle of the
13th century was of the Hodegetria type. However, it was painted over several times.
But, luckily, this severely compromised depiction of the Virgin has well-preserved
faces, of both the Virgin and the Child. Above all, the first and most important over-
painting happened in the early 16th century, when the Madonna’s likeness was repa-
inted and acquired a gilt cape; the maphorion was raised and a crown painted above it.
This iconographic version of the Virgin and Child was accompanied by all the stylistic
changes that occurred inside the church, for it can be seen that the church restoration
campaign at the beginning of the 16th century was accompanied by a restoration ope-
ration as well. Then the old cult image obtained an overpainting created in the work-
shop of Nikola Božidarević or his circle, when the Virgin acquired a gilt cape featuring
large floral ornamentation with a dominant motif of pomegranates, thought also to
have been true of the cult image of Our Lady of Prijeko from the Church of St Nicholas
overpainted in the 16th century. The most recent restoration operation has resulted
in the claim that this was an older depiction of the Madonna from the 14th century by
a Madonnero School Veneto -Creatan icon writer modernised at the beginning of the
16th century being discarded. When the new Baroque church was built, then the image
of Our Lady of Carmel also obtained a new Baroque stratum and then an overpainting
from the 19th century.

Restaurirana romanička ikona Gospe od Karmena


SLIKA ANTONIJA BELLUCCIJA U KNEŽEVU DVORU
NINA KUDIŠ

UDK: 75 Bellucci, A. Izvorni znanstveni rad 111


75.034.7(497.5 Dubrovnik)
Nina Kudiš
Odsjek za povijest umjetnosti
Filozofski fakultet u Rijeci

U Kulturno-povijesnom muzeju Dubrovačkih muzeja, koji je smješten u Kneževu dvoru, čuva se slika Sveta obi-
telj sa sv. Ljudevitom Tuluškim. Početkom 20. stoljeća sliku je, negdje u Italiji, kupio dubrovački brodovlasnik Božo
Banac. U katalogu Pinakoteke iz 1988. godine objavljena je kao djelo Carla Maratte. Riječ je, međutim, o djelu
Antonija Belluccija, slikara rođena u Veneciji 1654. godine. Sudeći prema stilskim odlikama, koloritu i fakturi,
to bi djelo valjalo datirati u majstorovu zrelu fazu, točnije u prvu polovinu ili sredinu drugog desetljeća 18. stoljeća.

Ključne riječi: Božo Banac, venecijansko slikarstvo, Antonio Bellucci, drugo desetljeće 18. stoljeća

U Kulturno-povijesnom muzeju Dubrovačkih muzeja, koji je smješten u Kneževu dvo-


ru, čuva se slika Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom Tuluškim.1 O njezinu se podrijetlu ne zna
mnogo. Početkom 20. stoljeća sliku je, negdje u Italiji, kupio dubrovački brodovlas-
nik Božo Banac, uz još neke umjetnine. Taj je dobrostojeći Dubrovčanin u razdoblju
od 1935. do 1939. godine sagradio vilu u elitnoj rezidencijalnoj četvrti – na Pločama,
nedaleko od istočnih gradskih vrata. Godine 1950. u palaču Banac smještena je dub-
rovačka Umjetnička galerija, i u toj je prigodi i zbirka umjetnina obitelji Banac prešla u
vlasništvo novoosnovane galerijske institucije. Godine 1978. na temelju dogovora iz-
među Dubrovačkih muzeja i Umjetničke galerije, a uz odobrenje Ministarstva kulture,
slike starih majstora iz te zbirke prešle su u vlasništvo Dubrovačkih muzeja.
U katalogu tadašnje Pinakoteke iz 1988. godine slika Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom
Tuluškim objavljena je kao djelo Carla Maratte.2 Riječ je, međutim, o djelu Antonija Bel-
luccija, slikara rođena u Veneciji 1654. godine. Iako Vincenzo da Canal u svojem djelu
Vita di Gregorio Lazzarini navodi da je Bellucci svoje prve poduke dobio od Šibenčanina
Dominika Divnića (Difnico) za vrijeme vojne službe u Dalmaciji, po svojem povratku
u Veneciju on odmah postiže uspjeh, a u njegovu se slikarstvu prepleću utjecaji Pietra

1
O ovoj temi autorica je pisala i u članku »Un dipinto di Antonio Bellucci a Dubrovnik«, Arte docomenti
(1121—0524) 24 (2008); 158—161. Ulje na platnu, dimenzija 120 x 100 cm. Slikana površina ne pokazuje
tragove preslikavanja, no prekrivena je krupnim krakelirama. U prošlosti su one očito bile uzrokom gubitku
manjih komadića boje koji su rekonstruirani prilično grubim trattegiom. U ovom času vidljiv je, međutim,
gubitak slikane površine veličine 2 do 3 cm2 u sredini kompozicije, iznad glave Djeteta.
2
V. GJUKIĆ-BENDER, Pinakoteka, Knežev dvor – Dubrovnik, Zagreb, 1988., kataloška jedinica 26, str. 58. U ka-
talogu se navodi da je uz Svetu obitelj prikazan sv. Filip Neri. Atribuciju za Carla Marattija prvi je predložio
Federico Zeri, koji je posjetio Dubrovnik početkom ljeta 1979. godine, ubrzo nakon jakog potresa koji je
oštetio mnoge umjetnine na dubrovačkom području. S tom se atribucijom naknadno, u razgovoru s vodite-
ljicom Kulturno-povijesnog muzeja Vedranom Gjukić-Bender, složio i Grgo Gamulin. U ovoj prigodi želim
najtoplije zahvaliti kolegici Gjukić-Bender na svim dobivenim podatcima.
112 Liberija i Antonija Zanchija. Jedno od njegovih najkvalitetnijih djela u tom razdoblju je umjereno pokrenutih likova, koji gotovo u potpunosti prekrivaju kadar, ostavljajući 113
veliko platno za tadašnju venecijansku katedralu San Pietro di Castello, koje predsta- vidljivima tek manje isječke pozadinskog plana, te oblikuju relativno složene među-
vlja Zavjet dužda Nicolòa Contarinija blaženom Lorenzu Giustinianiju (1691.). Ubrzo nakon sobne prostorne odnose. Ovo djelo svojom »gustoćom« u znatnoj mjeri podsjeća na
toga Bellucci uspostavlja veze s velikim mecenama s njemačkoga govornog područja Belluccijevu Rebeku na zdencu iz Pommersfeldena (1707.–1710.).4 No od nje se razlikuje
i povremeno počinje boraviti u Beču ostvarivši, između ostaloga, slike za samostan po mnogo svjetlijemu, pastelnom, hladnijem koloritu i načinu oblikovanja volumena,
Klosterneuburg i impozantni ciklus za Palaču Lichtenstein. Od 1706. godine boravi u u kojemu izostaju dramatični chiaro-scuro, kao i naglašene obrubne linije. Draperija je
Düsseldorfu na dvoru princa palatina Johanna Wilhelma von Pfalz-Neuburga, uz go- oblikovana slobodnije, gotovo fluidno, a potez je suptilniji i skicozniji. To je posebno
dišnju naknadu od tri tisuće talira. Nakon prinčeve smrti odlazi u London, gdje boravi vidljivo na pasusima poput brokatne tkanine koju Abrahamov sluga daruje Rebeki na
do 1722. godine. Antonio Bellucci umire 29. kolovoza 1726. na svojem imanju u Soligu, slici iz Pommersfeldena i obruba raskošnog pluvijala posutoga kraljevskim ljiljanima
gradiću blizu Trevisa. Riječ je o jednom od najboljih venecijanskih slikara iz posljednje sv. Ljudevita Tuluškoga s dubrovačke slike. Štoviše, dekorativne i pomalo stilizirane
četvrtine 17. i prve četvrtine 18. stoljeća. On je i u svojim reprezentativnim i junačkim lumeggiature, koje još uvijek opisuju strukturu tkanine i nakita na slici Rebeka na zdencu,
djelima i u onima lirske i komorne tematike najprije premostio nepomirljive supro- postale su gotovo apstraktna igra tankih, ali odlučnih poteza u različitim bojama. Baš
tnosti prethodne generacije slikara, to jest klasicista i tenebrosa, da bi tijekom svoje kao na plaštu sv. Irene na slici Sv. Sebastijan, sv. Irena i Vjera, koja se nalazi u Dulwich
karijere i stilskoga razvoja pridonio stvaranju novoga ukusa koji će postati temeljem Picture Gallery u Londonu, a datira se u razdoblje između 1716. i 1718. godine.5
velike obnove venecijanskog slikarstva u settecentu.3 Čini se da je dubrovačka Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom Tuluškim mogla nastati baš
Kompozicija Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom Tuluškim artikulirana je s pomoću krupnih u razdoblju koje seže od zaključnih godina Belluccijeva boravka u Düsseldorfu, koje
su obilježene nazočnošću kolege, prijatelja, a zatim i suparnika Giovannija Antonija
3
Osim ovoga, u Dalmaciji danas nema niti jednoga drugog djela Antonija Belluccija, ili ono nije prepoznato. Pellegrinija, do početnih godina njegova boravka u Londonu, od 1716. do 1722. Na dvor
U šibenskoj franjevačkoj crkvi sv. Lovre, na drugom oltaru desno, do 1965. godine, kada je izgorjela, nalazila princa palatina Johanna Wilhelma von Pfalz-Neuburga, Pellegrini stiže 1713. godine
se pala s prikazom Mučenje sv. Lovre. Taj je oltar dao podići »pjesnik, pisac i fiskalni advokat Lorenzo Fondra« i postupno oduzima svojemu starijem kolegi primat, ali i narudžbe. Njihov se poče-
(Šibenik, 1644. – Zadar, 1709.). [R. TOMIĆ, »Dopune slikarstvu u Dalmaciji (Baldassare D'Anna, Antonio tno vrlo dobar odnos narušava, no Bellucci nije mogao ostati imun na svjež, skicozan
Bellucci, Antonio Grapinelli, Giovanni Battista Augusti Pitteri, Giovanni Carlo Bevilacqua)«, Radovi Institu- i dekorativan stil, kao niti na svijetlu kromatiku ili gracioznost figura toga Riccijeva
ta za povijest umjetnosti, 29, 2005., str. 174—176.] O istom je djelu, između ostalog, Radoslav Tomić govorio i učenika. Moguće je da su i djela samoga Sebastiana Riccija, nadasve ona viđena u
na međunarodnom znanstvenom skupu »Le arti in Istria«, koji je 22. i 23 ožujka 2007. održan u Fondazione Engleskoj, pridonijela njegovu stilskom preobražaju.6 No napuštanje elaboriranoga
Cini u Veneciji (R. TOMIĆ, »La pittura in Dalmazia e in Istria intorno al 1700: i protagonisti e le loro opere«, i dramatičnoga seicentističkog stilskog izraza, primjerenoga velikim interijerskim de-
Saggi e Memorie di Storia dell’Arte, 30, 2006., str. 305—315.
Grgo Gamulin je 1958. godine ruci Antonija Belluccija pripisao sliku Kazna preljubnice iz dubrovačke kat. jed. 33, 34; F. MAGANI, Antonio Bellucci. Catalogo ragionato, Rimini, 1995., str. 215, kat. jed. R97; R. TOMIĆ,
Zbirke Ucović, a poslije ju je pripisao Antoniju Zanchiju. F. Magani ovo djelo uključuje među Belluccijeve »Slike Paola Paganija u Zadru i Dubrovniku«, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 23, 1999., str. 103—108;
Dipinti erroneamente attribuiti i približava ga krugu Paola Paganija. Godine 1999. Radoslav Tomić prihvatio G. FOSSALUZZA, »Tragom pisane povijesti slikarske baštine Istre«, u: V. BRALIĆ, N. KUDIŠ BURIĆ, Slikarska
je taj prijedlog i sliku je pripisao samom Paolu Paganiju, prepoznavši u liku junakinje Sofonizbu, nesretnu baština Istre, Zagreb, 2006., bilješka 189, str. 56.)
kartašku princezu. Godine 1961. Gamulin je Bellucciju pripisao još četiri slike: Alegoriju mora, Alegoriju slave, U članku »Neki problemi renesanse i baroka u Hrvatskoj«, Peristil, 26, 1983., str. 49—50, Grgo Gamulin
Alegoriju sa suncokretom i Alegoriju plodnosti (?). Prve tri bile su u vlasništvu obitelji Balaban iz Perasta, dok je ponovno se pozabavio opusom Antonija Belluccija i pripisao mu sliku koju naziva Venera i Bacchus. Djelo se u
četvrta bila u vlasništvu obitelji Dabinović u Dobroti. Kasnih sedamdesetih godina 20. stoljeća otkupljene trenutku pisanja teksta nalazilo u zbirci Žuži Jelinek u Genevi, a prema samom priznanju autora teksta, bilo
su Alegorija mora i Alegorija slave, i danas su izložene u Pinakoteci u Kneževu dvoru u Dubrovniku kao djela ne- mu je poznato samo preko fotografije. No, u ovom slučaju, kompozicija, oblikovanje chiaro-scura i tipologija
poznata venecijanskog slikara 17. stoljeća. (G. GAMULIN, »Dvije historijske slike u Dubrovniku«, Mogućnosti, likova doista podsjećaju na belluccijanska rješenja.
6, 1958., str. 464—465; G. GAMULIN, »Kazna preljubnice od Antonija Belluccija / Il castigo dell'adultera di 4
F. MAGANI, Antonio Bellucci ..., str. 144—145, kat. jed. 58 (s prethodnom bibliografijom).
Antonio Bellucci«, Stari majstori u Jugoslaviji, I., Zagreb, 1961., str. 153—155; G. GAMULIN, »Contributo al Sei- 5
F. MAGANI, Antonio Bellucci ..., str. 176—177, kat. jed. 82 (s prethodnom bibliografijom).
cento veneziano«, Arte Veneta, XV., 1961., str. 243—244; G. GAMULIN, »Doprinos mletačkom Seicentu«, Stari 6
Susret s Riccijevim djelima tijekom boravka u Beču svakako je ostavio traga na Bellucciju. No promjene
majstori u Jugoslaviji, II., Zagreb, 1964., str. 145; G. GAMULIN, »Segnalazioni e proposte: una restituzione ad koje se u njegovu slikarstvu događaju tijekom drugog desetljeća 18. stoljeća vjerojatno su početno bile po-
Antonio Zanchi«, Peristil, 23, 1980., str. 114; G. GAMULIN, »Dal Barocco al Rococò: una distinzione tutt'altro taknute Pellegrinijevom nazočnošću u Düsseldorfu, a tek je poslije na njih mogao utjecati impozantni Ri-
che facile«, Nicola Grassi e il Rococò europeo, Udine, 1984., str. 200; V. GJUKIĆ-BENDER, Pinakoteka ..., str. 61, ccijev engleski opus, nastao u razdoblju od 1712. do 1716. godine (F. MAGANI, Antonio Bellucci ..., str. 21—36).
114 koracijama koje su bile glavna Belluccijeva aktivnost tijekom düsseldorfskih godina, svijetloplavog neba, pokazuje da je to djelo najvjerojatnije nastalo prije nego što je 115
počinje već prije boravka u Engleskoj. Odjeci novoga stilskog strujanja, specifičnoga slikar počeo pozadinu prizora oblikovati uglavnom s pomoću prostorno nedefinira-
za početak 18. stoljeća, javljaju se najprije u djelima manjeg formata, poput Bogorodice nih oblaka kroz koje se probija svjetlo. To je, na primjer, tako sa slikom Sv. Agneza, za
s Djetetom (1710.–1715.) iz dresdenske Gemaldgalerie, koju odlikuje delikatnost likova, koju Fabrizio Magani predlaže dataciju oko 1718.–1720. godine.12 U tom je smislu za-
mekoća oblikovanja svjetlosnih efekata i lirski intonirana atmosfera.7 U djelima koja nimljiva i sugestivna fuzija elemenata pejsaža s maglovitom atmosferom učinjenom
su uslijedila, Antonio Bellucci zadržava svoju tipologiju i uobičajena kompozicijska od oblaka koji su obasjani pozadinskim svjetlom na slici Sv. Sebastijan, sv. Irena i Vjera,
rješenja, ali kromatiku sada temelji na bljeđim i hladnim pastelnim tonovima, a po- za koju je predložena datacija u razdoblje od 1716. do 1718. godine.13 Dubrovačka slika,
vršine oblikuje mekše i skicoznije, kao da radi u tehnici pastela, sugerirajući teksturu iako različite emocionalne intonacije i tek nešto skromnijih estetskih dosega, s tom
porculana.8 Sve su te karakteristike jasno izražene na dubrovačkoj Svetoj obitelj sa sv. spomenutom iskazuje znatne analogije u koloritu, fakturi i oblikovanju plasticiteta
Ljudevitom Tuluškim. površina. Može se, ipak, pretpostaviti da joj neposredno prethodi i da su kod nje nove
Tijekom cijele karijere Antonio Bellucci bio je sklon ponavljanju i variranju uspjelih Belluccijeve ideje još uvijek uzimale zamah, da bi na slici u Dulwich Picture Gallery
fragmenata kompozicije, likova ili gesta. Tako Dijete koje leži u Bogorodičinu krilu na doživjele svoj vrhunac. Ubrzo nakon toga, čak prije povratka u Veneciju 1722. godine,
dubrovačkoj slici u znatnoj mjeri podsjeća na dječačića koji klizi s Perinih koljena dok u Belluccijevu slikarstvu nastaje kreativna stagnacija, koja se, uz ostalo, odražava u
ona doji Cimona na prikazu Rimsko milosrđe (1688.) iz galerije Kunsthalle u Breme- akademizirajućem pojednostavnjivanju kompozicija, smirivanju rukopisa i sklonosti
nu.9 Bogorodica svoju odlučnije oblikovanu sestru blizanku nalazi u licu Rebeke na k vrlo preciznom i tankom potezu.14
već spomenutom platnu iz Pommersfeldena, a sv. Ljudevit Tuluški dobro se uklapa
u specifičnu Bellucijevu tipologiju mladića. Skicozno oblikovanje njegove fizionomije
otkriva, međutim, postupak vrlo sličan onomu na Belluccijevim crtežima nastalima
nešto prije, na samom početku 18. stoljeća.10
Pozadinu dubrovačke slike na lijevoj strani čini visoka baza pilastra koji je dis-
kretno, a ne više dramatično kao u ranijim rješenjima, zaklonjen draperijom.11 Usto,
visoki zid na desnoj strani, iza kojega se vidi pokrenuta krošnja stabla na zaslonu

O Belluccijevoj slikarskoj aktivnosti tijekom njegova boravka u Düsseldorfu vidjeti G. M. PILO, »Bozzetti
e modelli settecenteschi del Bellucci a Düsseldorf«, Arte Veneta, XIII./XIV., 1959.—1960., str. 127—137; C.
DONZELLI – G. M. PILO, I Pittori del Seicento Veneto, Firenca, 1967., str. 85—89. Za odnos između Riccija i Bel-
luccija u prethodnom razdoblju, usporediti i F. MAGANI, »1692: Antonio Bellucci da Venezia a Vienna. Note
sull'esordio veneziano e la prima attività austriaca«, Arte Veneta, XLVII., 1995., str. 21—31; R. MANGILI, »Due
modelletti a incremento di Sebastiano Ricci e Antonio Bellucci«, Arte Veneta, LVII., 2000., str. 75–80.
7
F. Magani, Antonio Bellucci ..., str. 176, kat. jed. 81.
8
F. Magani, Antonio Bellucci ..., str. 52.
9
F. Magani, Antonio Bellucci ..., str. 83, kat. jed. 13.
10
F. D'ARCAIS, »Un disegno inedito di Antonio Bellucci«, Arte Veneta, XLII., 1988., str. 136—137. Belluccijev
rukopis na još ranije datiranom pripremnom crtežu za La Carità puno je odlučniji i deskriptivniji. O njemu i,
općenito, o problemu korpusa Belluccijevih crteža vidjeti F. MAGANI, »Per la grafica di Antonio Bellucci e i
suoi rapporti col bolognese Carlo Cignani«, Arte Veneta, XLIV., 1993., str. 64—66.
11
Nekoliko reprezentativnih primjera takve kompozicijske solucije u Belluccijevu opusu predstavljaju djela 12
F. MAGANI, Antonio Bellucci ..., str. 182, kat. jed. 87. Slika se pojavila na nadmetanju u aukcijskoj kući
nastala u različitim trenutcima njegove karijere: Josip i Potifarova žena (1690.—1691.) u veronskom Museo Cristie's u listopadu 1987.
di Castelvecchio, Heraklo i Omfala (oko 1703.) iz muzeja u venecijanskoj Ca’ Rezzonico, Antioh i Stratonika 13
F. MAGANI, Antonio Bellucci ..., str. 176—177, kat. jed. 82.
(1708.—1710.) iz muzeja Kunstsammlungen u Kasselu (F. MAGANI, Antonio Bellucci ..., str. 86–88, 136–138, 14
F. MAGANI, »I pittori di Vincenzo da Canal: Liberi, Dorigny, Lazzarini, Molinari e Bellucci«, Pittura venezia-
154–155, kat. jed. 19, 49, 74). na dal Quattrocento al Settecento. Studi di storia dell’arte in onore di Egidio Martini, Venecija, 1999., str. 172.
116 117

Sl. 1. Antonio Bellucci, Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom Tuluškim, Dubrovački muzeji Sl. 2. Antonio Bellucci, Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom Tuluškim, detalj, Dubrovački muzeji
118 119

Sl. 3. Antonio Bellucci, Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom Tuluškim, detalj, Dubrovački muzeji

Sl. 4. Antonio Bellucci, Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom Tuluškim, detalj, Dubrovački muzeji
120 121

Sl. 5. Antonio Bellucci, Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom Tuluškim, detalj, Dubrovački muzeji Sl. 6. Antonio Bellucci, Sveta obitelj sa sv. Ljudevitom Tuluškim, detalj, Dubrovački muzeji
122 123

Sl. 7. Antonio Bellucci, Rebeka na zdencu, Zbirka Schönborn – Wiesentheid, Sl. 8. Antonio Bellucci, Sv. Sebastijan, sv. Irena i Vjera, Dulwich Picture Gallery, London
Pommersfelden
124 125

Sl. 9. Antonio Bellucci, Josip i Putifarova žena, Museo di Castelvecchio, Verona

Sl. 11. Antonio Bellucci, Antioh i Stratonika, Kunstsammlungen, Kassel

Sl. 10. Antonio Bellucci, Heraklo i Omfala, Cà Rezzonico, Venecija


126 127

Sl. 12. Antonio Bellucci, Antioh i Stratonika, detalj, Kunstsammlungen, Kassel


OLTAR GOSPE OD KARMENA U FRANJEVAČKOJ CRKVI U LOPUDU
Summary VEDRANA GJUKIĆ-BENDER

128 THE ANTONIO BELLUCCI PAINTING IN THE RECTOR'S PALACE UDK: 75(497.5)(210.4 Lopud)“16“ Izlaganje sa znanstvenog skupa 129
Vedrana Gjukić-Bender
In the painting collection of Dubrovnik Museums housed in the Rector’s Palace there Dubrovački muzeji – Kulturno-povijesni muzej
is a painting that shows The Holy Family with St Louis of Toulouse. Very little is known
of its provenance. At the beginning of the 20th century it was bought somewhere in U brojnim crkvama i u župnom dvoru na otoku Lopudu nalaze se mnoge kvalitetne slike starih majsto-
Italy by the Dubrovnik ship owner Božo Banac. In the Collection’s catalogue of 1988 it ra. Među njima se ističe jedna pomalo neobična slika s prikazom Gospe od Karmena, smještena na istoi-
menomu pobočnom oltaru franjevačke crkve Gospe od Špilica. Djelo prikazuje Gospu s Djetetom u ovalu
was said to be the work of Carlo Maratta. It is however, a work by Antonio Bellucci, a omeđenomu girlandom prepunom cvijeća i voća. Ta je slika, zajedno s pripadajućom predelom, postavlje-
painter born in Venice in 1654. This work very much resembles his Rebecca at the Well na u raskošno izrezbareni i pozlaćeni drveni retabl, nastao početkom 17. stoljeća. Tema slike, način sli-
of Pommersfelden (1707-1710). But it differs from that work in its much lighter, more kanja s manirističkim obilježjem i korištenje zlatne podloge navode na zaključak da je to djelo nastalo u
pastel and colder colouring and the manner of forming volumes, in which there is a radionici venecijanskog majstora kasnog cinquecenta, pod utjecajem padovanskoga renesansnog kruga.
Kompozicija ove slike koristi takozvanu flamansku temu, koju su preko obitelji Carracci i mladog Cara-
want of dramatic chiaroscuro and emphatic contour lines. vaggia preuzeli mletački slikari, dodavši elemente mrtve prirode, voće i cvjetne girlande, karakteristič-
Over the whole of his career, Antonio Bellucci was wont to repeat and to vary success- ne za Flamance. Slici s Lopuda vjerojatno je naknadno dodana predela s prikazom čistilišta, prepunoga
ful fragments of composition, figures or gestures. Thus the Child that lies in the Vir- plamena i grješnih duša koje traže spas. Taj dodatak ima barokno obilježje, a slikan je tvrdo i nespretno
gin’s lap in the Dubrovnik picture greatly resembles the boy sliding from Pero’s knees kao da ga je naslikao provincijalni slikar, za razliku od kvalitetnoga ovala s prikazom Gospe od Karmena.
while she is breast feeding Cimon in the depiction Roman Charity (1688) from the Ključne riječi: slikarstvo, početak 17. stoljeća, Lopud, mletački slikar
Kunsthalle in Bremen. The Virgin has a more firmly formed twin sister in the face of
the Rebecca from Pommersfelden, and St Louis of Toulouse fits well into the particu- Obrađujući crkveni inventar na Lopudu,1 naišla sam na opsežnu građu koja je dosad
lar Belluci typology of the youth. It seems, however, that the Dubrovnik picture might bila samo djelomično proučena. U njoj je i slika na desnomu pobočnom oltaru crkve
have been created in the period that stretches from the concluding years of the pain- Gospe od Špilica. Dosad su sliku, kao i drveni oltar na kojem se ona nalazi, kratko
ter’s spell in Dusseldorf, marked by the presence of fellow painter, friend and compe- spomenuli Vicko Lisičar,2 a potom Kruno Prijatelj u radu »Spomenici otoka Lopuda
titor Gian Antonio Pellegrini until the early years of his stay in London, from 1716 to XVII.—XVIII. stoljeća«.3 Tragom njihovih napisa, uz daljnja proučavanja, došla sam
1722. do zaključka da je riječ o djelu nastalomu na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Iz istoga je
The Dubrovnik painting, although it has a different emotional toning and somewhat razdoblja drveni oltar u kojemu se slika nalazi, a sudeći po okolnoj dekoraciji i okviru
more modest aesthetic achievements, shows considerable analogies in colouring, fa- uz samu sliku, čini se da je oltar građen za već gotovo djelo (sl. 1). Govoreći o Gospi od
cture and the shaping of the plasticity of the surface with the painting St Sebastian, St Špilica i njezinim umjetninama, Lisičar u spomenutom napisu kaže: »Na pobočnom
Irene and Faith. It can be assumed, however, that it immediately precedes it and that oltaru nalazi se vrlo umjetnička slika Gospe od Karmela, od nepoznatog umjetnika 15.
with it the new ideas of Bellucci took wing, achieving their peak in the painting of the i 16. stoljeća.« Kruno Prijatelj, međutim, istu sliku naziva Bogorodica u vijencu cvijeća i
Dulwich Picture Gallery. opisuje ju kao baroknu sliku visoke kvalitete, svrstavajući je u »flandrijski romanizira-
ni barok«. Polazeći od te dvije tvrdnje, a imajući sliku pred sobom, nakon duljeg pro-
učavanja sličnoga materijala i načina obrade detalja i slikanja, došla sam do zaključka
da je riječ o slici nastaloj oko 1600. godine. Na njoj su očite manirističke crte s kasno-
renesansnim detaljima, iako je ta tema bila popularna i u baroku. Prema mojem miš-
ljenju, to je djelo nastalo u radionici venecijanskog majstora kasnog cinquecenta, a pod

1
Kustosi Dubrovačkih muzeja, zajedno s konzervatorima ondašnje Državne uprave za zaštitu spomenika
Zagreb i Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, godine 1989. i 1999. obrađivali su crkvene zbirke na Lopudu.
Ovaj je tekst priopćen na znanstvenom skupu »Dani Cvita Fiskovića«, Orebić/Korčula/Lastovo, 22.—25.
rujna 2000.
2
V. LISIČAR, Lopud. Historički i savremeni prikaz, Dubrovnik, 1931.
3
K. PRIJATELJ, »Spomenici otoka Lopuda XVII.—XVIII. stoljeća«, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku,
Dubrovnik III/1954., str. 385-406.
130 velikim utjecajem padovanskoga renesansnog kruga, s reminiscencijom čak na kasnu 131
gotiku (pojava zlatne podloge), koja je u tom razdoblju česta kod nekih mletačkih sli-
kara. Takva se pojava, doduše, susreće i u lokalnih dubrovačkih slikara, no vrijednost
ovoga djela i način slikanja nadrastaju okvire naše umjetničke sredine toga doba.
Spomenuti drveni retabl Kruno Prijatelj opširnije obrađuje u već spomenutom
radu,4 i datira ga u vrijeme oko 1600. godine. S tim se u potpunosti slažem, a to govori
u prilog mojoj tvrdnji o vremenu nastanka slike. Prema istim izvorima, izrezbario ga je
domaći majstor koji je, po svemu sudeći, izdjeljao i susjedni lijevi oltar u istoj crkvi (na
kojem je slika Smrt sv. Josipa); ti oltari, zajedno s još nekoliko oltara na Lopudu (crkva
Gospe od Šunja), u franjevačkoj crkvi u Slanome, u crkvici sv. Ane u Brsečinama i s
ostatcima sličnog oltara iz franjevačkog samostana u Kuni, govore o tipu dalmatinskih
ranobaroknih oltara, dodala bih, s manirističkim obilježjima nastalima vjerojatno na
području Dubrovnika.5 Ti su oltari skladno izrađeni, bogato urešeni florealnim orna-
mentima, obojeni u modre, tirkizne ili bordo tonove i pozlaćeni, a svi završavaju pre-
kinutim zabatom.
Izgled oltara pomogao mi je u dataciji slike jer je ona, sudeći prema kompoziciji i
obliku, bila naslikana kao samostalno djelo, pa je raskošni oltar građen za nju. Budući
da je sama tema Gospe od Karmena na izgled skrivena i ne tako uočljiva, što se vidi
po drukčijim naslovima koji su davani slici,6 čini se da joj je nakon toga dodan donji
prikaz duša iz čistilišta u skladu s temom.
Predmet ove obrade ovalni je medaljon s prikazom dopojasne Bogorodice, koja
pridržava cijelu figuru Krista – dječaka (sl. 2). Naslikani su na zlatnoj podlozi pred
stolom s voćem. Scena je uokvirena širim, gustim vijencem prepletenim cvijećem,
lišćem i voćem. Girlandu uz lovorovo lišće tvore žute i bijele ruže, ljiljani, perunike, te
kontinentalno voće (kruške, dunje, šipci, jagode, trešnje, maline, oskoruše i jabuke).
Mali Krist stoji u raskoraku, licem okrenut k promatraču, i grli majku. Odjeven je u
bijelu haljinicu, po uzoru na ranije prikaze maloga Krista, koji su česti i na Bellinije-
vim slikama. Djetešce stoji na stolu, a do njegovih punašnih nožica naslikana je mala
mrtva priroda: grozd grožđa i dvije breskve (jedna raspolovljena) – čest dodatak na re-
nesansnim prikazima. U vrijeme kasnog manirizma to je bila flamanska tema koju su
u Italiji preuzeli slikari iz obitelji Carracci i mladi Michelangelo M. Caravaggio, koji je
imao doticaja s venecijanskim slikarstvom preko učitelja Simone Peterzana, a možda
je i sam bio u Mlecima.7 U Rimu je on, pak, bio u krugu oko slikara Giuseppea Cesarija
d’Arpino, koji je podučavao i samog Jan Bruegela. Na njegovim djelima mrtva priroda
više nije sporedan detalj, nego je ključ za očitavanje cijelog djela.
Mlada Gospa – kraljica s krunom na glavi i zvjezdastom aureolom (znakom djevi-
čanstva) naslikana je u blagom zaokretu tijela, glave okrenute u poluprofilu. Odjevena

4
K. PRIJATELJ, nav. dj., str. 388—390.
5
K. Prijatelj pisao je i o drvenim oltarima, koji su česti na dalmatinskom području.
6
Primjerice, Bogorodica u vijencu cvijeća; K. PRIJATELJ, nav. dj., str. 404.
7
U literaturi o tom slikaru piše da je, navodno, posjetio Veneciju.
Sl. 1 Oltar Gospe od Karmena, total (Gospa od Špilica, Lopud)
132 je u raskošnu crvenkastu haljinu (od svile i brokata) širokih nabora i bogatih ruka- 133
va, ispod kojih izviruju bijeli uski čipkasti rukavi. Preko desnoga ramena prebačen joj
je modri plašt. Desnom rukom grli Dijete, a zajedno pridržavaju jabuku, plod spasa i
savršene forme. S jabukom u ruci, zapravo, personificiraju Adama i Evu. Iz Marijine
desne ruke visi škapular, koji označava Kristov jaram, a on se pojavljuje u prikazima
Gospe Karmelske.
Iako jednostavna u prikazu i obradi, pa djeluje kao dvostruki portret, ova je slika
puna simbola: voće na stolu upućuje na 12 plodova duha (ljubav, radost, mir, strplji-
vost, blagost, dobrotu, vjernost, krhkost, uzdržljivost, čednost, umjerenost i čistoću).
Girlanda koja omeđuje sliku zapravo je voćnjak u malome, njegova personifikacija, a
poznato je da Karmel (Karmen), brdo u Izraelu, u prijevodu znači voćnjak. Uz to, ška-
pular u Marijinoj ruci upućuje na spasenje duša iz čistilišta i njihovo oslobođenje od
muka. Ta dva primjera pokazuju da je riječ o Gospi Karmenskoj, koja se često prikazuje
u baroku, ali se pojavljuje i prije. No time što taj primjer obiluje tolikim skrivenim po-
rukama, bliži je manirističkom shvaćanju teme. Stoga barok, koji otvoreno prilazi temi,
dodaje oltaru donju sliku čistilišta sa sedam dopojasnih grješnih duša kako ne bi bilo
nesporazuma (sl. 3). Razlika u obradi je očita, a sam prikaz čak djeluje kao da je izrezan
iz neke druge kompozicije jer nedostaju neki dijelovi bočnih figura. Radio ga je najv-
jerojatnije neki samouki domaći slikar u doba baroka, nespretno i grubo. Možda je u
vrijeme nastanka gornjeg medaljona u tom dijelu (u predeli) bila slika bolje kvalitete,
ali je karakteristično da je i pokrajnji oltar sa slikom Smrt sv. Josipa na mjestu predele
dobio dva isječka iz starijih poliptiha s otoka.8
Na slici Gospa od Karmena donja kompozicija dopunjuje gornju, omeđenu i zatvore-
nu u sebe. Ona je tu da bi običnom puku možda neprepoznatljiva gornja tema bila do-
datno objašnjena. Na njoj su u tamnom i gorućem prostoru naslikane duše koje vape
za oprostom i spasenjem, pružajući u očaju ruke prema gore, prema Mariji Ognjenoj,
tražeći škapular. Dvije središnje dušice dobile su škapular oko vrata, i očit je to njihov
spas. Jedna je čak spustila ruke, dok obje imaju svjetliji inkarnat, za razliku od onih
okolnih koje gore u vječnoj vatri, grimizne puti. Na slici je sedam muških i ženskih
likova različite dobi, a na svima su vidljivi očaj ili nada u spas. Iako i ova slika ima neke
manirističke komponente, poput želje za ispunjenim prostorom, donekle izdužene i
groteskne figure, ipak se u bočnom svjetlu, dinamici pokreta figura i u boji naziru ele-
menti baroka.
Medaljon, pak, oponašajući slične renesansne kompozicije, stvara scenu odvojenu
od prostora, što se potencira zlatnom pozadinom. Likovi Marije i Djeteta su blijedi,
neprirodne boje puti, a boje njihove odjeće djeluju umjetno. Kompozicija je prazna,
odjeća je važnija od likova, dok se svjetlost ravnomjerno rasplinjuje po površini, de-
materijalizirajući je. Girlanda, naslikana na način horror vacui, prebogata je detaljima,
a sama je slika reprezentativna i plijeni pozornost. Kasni ma-nirizam 16. stoljeća veže
vjerske teme i dekorativne prikaze. Riječ je o kvalitetnom djelu, ali je ono više zanatski

8
K. PRIJATELJ, nav. dj., str. 388—390.
Sl. 2 Slika Gospa od Karmena (Gospa od Špilica, Lopud)
134 dobro obrađeno – rađeno po šabloni – nego umjetnički inventivno. Naslikano je u 135
strogom tradicionalizmu, tvrde i zatvorene forme pod izravnim italokretskim utjeca-
jem, to jest u tradiciji madonijera jadranskoga kruga. Ono zapravo očituje dobro nauče-
no gradivo iz prošlosti slikanja, povezujući brojne utjecaje. Na ovoj slici Djetešce stoji
poput Tizianova maloga Krista na Ciganskoj Madoni,9 a sama Marijina odjeća podsjeća
na način odijevanja koji se susreće i na slikama toga velikog majstora. Za girlandu,
kao reminiscenciju renesansnih dekoracija koje su bile na slikama Cosima Ture, po-
tom squarcinista poput Andrea Mantegne, Carla Crivellija pa i našega Jurja Ćulinovića,
važno je napomenuti da je sličnost evidentna (sl. 4 i sl. 5). Kruno Prijatelj, u svojem
napisu o Ćulinoviću,10 za vijence od lišća i cvijeća kaže da su »tipični za Ćulinovića,
koliko god bili zajednički čitavom padovanskom krugu ornamenti lišća i voća«. Na
slici Bogorodica s Djetetom, pripisanoj Ćulinoviću (iz Rijksmuseuma, u Amsterdamu),
Sl. 3 Predela s oltara, Čistilište (Gospa od Špilica, Lopud) čak je i scena postavljena na sličan način i obrubljena je sličnim vijencem, samo što
je riječ o tondu, a u našem primjeru – o ovalu (sl. 6). Ovalni medaljoni obrubljeni
festonima susreću se na Correggiovoj freski iz 1519., koja se nalazi na stropu čitaonice
samostana sv. Pavla u Parmi, a teoretičar umjetnosti Giulio Carlo Argan 11 ih povezuje
s Mantegninim utjecajem. Na tim se slikama pojavljuju i male mrtve prirode pred li-
kovima, kao i na našem primjeru. Istini za volju, takav se detalj susreće i na šipanskoj
slici Pietera Coeckea van Aelsta iz crkve sv. Marije u Pakljeni Odmor na bijegu u Egipat,
koja se već oko sredine 16. stoljeća nalazila na Šipanu. No postoji mogućnost da je
autor naše Gospe vidio spomenutu sliku, ili je riječ o utjecajima flamanskih slikara
na talijansku umjetnost manirizma. No ovo djelo sigurno ne bih pripisivala Flaman-
cima jer se, prema mojem mišljenju, slika bitno razlikuje od njihovih motiva. Kruno
Prijatelj je, međutim, sliku davno vidio i, pišući kratko o njoj, nazvao ju je, kako sam
već navela, Bogorodica u vijencu cvijeća, povezavši je s istoimenim djelom Petera Paula
Rubensa iz 1620. koje se danas nalazi u münchenskoj galeriji Alte Pinakothek 12 (sl. 7).
On čak pretpostavlja da je riječ o varijanti te slike, samo što vijenac nije od voća, nego
od cvijeća. Ja ne bih išla u tom smjeru jer držim da je lopudska slika nastala dvadesetak
godina prije, a Rubensova, pak, ima tipično barokno obilježje. Na njoj je girlanda nas-
likana samo kao dekoracija, i tvori zamišljen okvir prikazu Gospe s Djetetom, pa nema
simboličku poruku. Taj cvjetni vijenac naslikao je Rubensov prijatelj i suradnik Jan
Bruegel stariji 13 (sl. 8). Poslije, tijekom 17. stoljeća, u različitim su ga varijantama i raz-
radama rabili brojni flamanski slikari, pa su se neki, poput isusovca Daniela Seghersa
i njegovih učenika, i specijalizirali u tome da ih slikaju za druge umjetnike – ponovno
kao okvir za zadanu scenu Marije s Djetetom (sl. 9). Kao što je poznato, Antwerpen je
od 16. stoljeća bio središte slikara cvijeća i mrtvih priroda tipa grande maniere, a odatle

9
Slika Ciganska Madona, izvorno zvana Madonna dei Zingari, nastala je Tizianovom rukom.
10
K. PRIJATELJ, Juraj Ćulinović, JAZU, Zagreb, 1951.
11
G. C. ARGAN, Storia dell´Arte Italiana, I., II. i III., Firenca, 1968.
12
K. PRIJATELJ, nav. dj., str. 404.
13
J. Bruegel st. (1568.—1625) je slične festone, pa čak i krajolike često slikao na nekim Rubenskovim
figuralnim kompozicijama, pa tako i cvjetni vijenac uokolo opisane kompozicije s prikazom Gospe i Djeteta.
136 137

Sl. 6 Juraj Ćulinović, Gospa s Djetetom (Rijksmuseum, Amsterdam)


Sl. 4 Juraj Ćulinović, Gospa s Djetetom- detalj središnjeg dijela poliptiha
(National Gallery, London)

Sl. 7 P. P. Rubens i J. Bruegel st., Gospa s Djetetom u vijencu cvijeća


Sl. 5 Juraj Ćulinović, Gospa s Djetetom, (Galleria Sabauda, Torino) (Alte Pinakothek, München)
138 139

Sl. 8 Jan Bruegel st. i Pieter van Avont, Sv. Obitelj s vijencem cvijeća i voća
(Alte Pinakothek, München) Sl. 10 Joris van Son, Gospa s Djetetom u cvjetnom vijencu
(Dorotheum, 6. prosinca 1989., tabla 23)

Sl. 9 Daniel Seghers, škola, Cvjetna girlanda (Dorotheum, 6. prosinca 1989., tabla 22)

Sl. 11 Frans Ykens, Gospa s Djetetom u cvijeću (Dorotheum, 16. travnja 2008., str. 74)
Summary

140 su se utjecaji širili diljem Europe, nadasve po Italiji. Takve se slike susreću sve do kraja THE ALTAR OF OUR LADY OF CARMEL IN THE FRANCISCAN 141
17. stoljeća (sl. 10 i sl. 11). CHURCH ON LOPUD
Na ovalu s Lopuda, kao što sam već prije navela, girlanda je znalački naslikana, mi-
nucioznom preciznošću i razradom detalja. Postoji mogućnost da ju je naslikao jedan The painting Our Lady of Carmel on the right side altar of the Church of Our Lady
od slikara urešivača (tzv. grotteschi), koji su često na platnima, a više na freskama, sla- of Špilica on Lopud stands out on account of its appearance from the other paintings
gali kompozicije od ukrasnih vijenaca. Iako je i sama ukras, a ujedno i okvir slici, ona in this Franciscan church. This work was long ago mentioned by Vicko Lisičar, the
je simbol i ključ teme, pa nije samo obična dekoracija kao kod kasnijih sjevernjačkih historian, who gave a short description of it in the booklet Lopud a historical and con-
barokista. Te se slike razlikuju po pristupu temi i po odnosu prema detaljima te nji- temporary account of 1931, and by Kruno Prijatelj in Monuments of the island of Lopud of
hovoj obradi, pa ih nikako ne bih povezivala. Ostala bih pri prvoj tvrdnji – da je riječ o the 17th to 18th century, published in the Historical Miscellany of 1951. The first author
venecijanskom slikaru s kraja 16. stoljeća, koji površinu zaodijeva oblicima, inspirira placed the painting in the time between the 15th and 16th century, and the latter spo-
se djelima visoke renesanse, unosi pozlatu kao dio tradicije svoje sredine, a možda i ke of a Baroque painting of the 17th century, calling it The Virgin in a wreath of flowers.
na zahtjev naručitelja (što je često u našim krajevima). On očito poznaje i rimske ma- Following up their accounts, with a more detailed study, I came to the conclusion that
niriste, pa se ugleda i na njih uvodeći naturalističke elemente i duh prirode u sakralnu the work was created about 1600, and that thematically it is a version of Our Lady of
temu. Ipak, cjelokupan dojam slike je povratak na talijansku klasičnu tradiciju. Carmel or Carmen, as she is called in this region. The wooden retable made for this
Ovo je djelo posebno u cijelomu bogatom okruženju umjetnina koje posjeduju lo- altarpiece is from the same time. Academician Kruno Prijatelj classifies the painting
pudske crkve i Župni muzej. Iako je riječ o tradicionalnoj kompoziciji, to ne umanjuje as belonging to the style of Flemish Romanised Baroque; however, to me it is a work with
vrijednost ove slike, koja u društvu prilično bogatoga inventara franjevačke crkve Go- Mannerist characteristics with details of the late Renaissance. In my judgement Our
spe od Špilica plijeni pozornost ljubitelja umjetnosti i putnika namjernika kada pos- Lady of Carmen from Lopud was created in the workshop of a Venetian master of the
jete ovaj lijepi otok. late cinquecento, under the influence of the Renaissance circle of Padua. Also pre-
sent on the painting are traces of provincial late Gothic, visible in the use of the gold
background of the painting. Similar compositions were created in Dubrovnik at that
time, but here it is a higher quality work, surpassing the capacities of the artistic mili-
eu of the city at that time. The composition of the painting and its, so-called, Flemish
theme, which were taken over by Venetian painters, via the Carracci family and the
young Caravaggio, adding elements of the still life, fruit and floral garlands characte-
ristic of Breughel and the Flemings, were present on similar compositions of Cosimo
Tura, Carlo Crivelli and indeed our own Čulinović. I would not ascribe this work to the
Flemish, because it differs in the manner of painting, nor among similar themes by
Rubens, because I think that this painting was created before his Madonna in a Garland
of Flowers from the Pinakothek in Munich.
In my opinion, the predela with a depiction of purgatory full of flames and souls
seeking for salvation was subsequently added to this painting from Lopud. This part
does have Baroque characteristics and is painted stiffly, as if it were done by some sel-
f-taught provincial painter, unlike the high quality medallion of Our Lady of Carmel.
The predela was most likely added the better to explain the theme at the top. This is a
rather special work, and stands out from the rich holdings of religious artworks that
grace the churches and chapels on the island of Lopud.
LJETNIKOVAC STAY NA BATAHOVINI
MARINA FILIPOVIĆ

142 UDK: 728.84(497.5 Dubrovnik)“15“ Pregledni rad 143


Marina Filipović
Dubrovački muzeji – Kulturno-povijesni muzej

Ljetnikovac Stay izraziti je primjer suburbanog ljetnikovca koji je služio isključivo u rezidencijalne svrhe, a
nastao je na razmeđu renesanse i baroka. S obzirom na to da se ne zna točna godina izgradnje, ljetnikovac
možemo tek okvirno svrstati u uže razdoblje, pri čemu se ponajprije oslanjamo na tipološku analizu i uspo-
redbu s ostalim ljetnikovcima iz druge polovine 16. stoljeća i s nekim gradskim palačama. Taj nam je ljet-
nikovac važan zbog više razloga – jedan je od malobrojnih očuvanih spomenika kasne renesanse, elementi
arhitektonske plastike očuvani su u znatnoj količini, a karakterizira ih raznolikost u izvedbi i tematici. Una-
toč usporedbama s ostalim ljetnikovcima i gradskim palačama, sa svim sličnostima i razlikama, ljetnikovac
Stay treba promatrati kao zasebnu cjelinu, otrgnutu iz okvira vremena u kojem je nastao.

Ključne riječi: renesansni ljetnikovci, ladanjska arhitektura na dubrovačkom području, elementi manirizma
u ladanjskoj arhitekturi, gradske palače iz 16. stoljeća

Uvod

Ladanjska arhitektura, utemeljena već u antici, doživjela je obnovu u razdoblju rene-


sanse. Područje nekadašnje Dubrovačke Republike odlikuje se mnoštvom ljetnikova-
ca i vrsnoćom njihove izgradnje. Po svojim funkcijama, ladanjska arhitektura pruža
nam dragocjene podatke za gospodarsku, kulturnu i društvenu povijest.
U razdoblju od sredine 14. pa do početka 17. stoljeća dolazi do jačanja svih gospo-
darskih snaga Dubrovnika.1 Razgranata trgovina stvorila je uvjete za ekonomski razvoj
grada, pa je Dubrovnik u 15. i 16. stoljeću bio na vrhuncu političkog, ekonomskog i kul-
turnog procvata. To je razdoblje najvećega gospodarskog i kulturnog razvoja Dubro-
vačke Republike. Treba napomenuti da je razvoj te male republike ostvaren u iznimno
nepovoljnim vanjskopolitičkim uvjetima na balkanskom i sredozemnom prostoru.
S jedne strane, Dubrovnik se borio s mletačkom ekspanzijom duž istočne jadranske
obale, a s druge strane, sa stalnim širenjem Turaka prema zemljama zapadnog Balka-
na i Podunavlja. U takvim nepogodnim okolnostima Dubrovačka Republika uspjela je
tijekom prva tri desetljeća 15. stoljeća proširiti svoj teritorij na kopnu. U tom razdoblju
Dubrovnik u međunarodnim odnosima postaje priznatom političkom jedinicom. Brz
i uspješan gospodarski razvoj pratila je i društvena diferencijacija među stanovnicima
grada. Oblikovale su se tri skupine pučana. U prvu skupinu pripadali su ljudi zapos-
leni u trgovini, pomorstvu i novčarstvu. Drugu skupinu činili su obrtnici, a treću na-
jamni radnici, pomoćna radna snaga i sluge. Prva skupina građana sve se više bogatila,
i time je njezin društveni ugled postajao sve višim. Za vlastelom je zaostajala jedino
po količini zemljišnog posjeda. Vlastela i bogati pučani željeli su pokazati stečeno bo-
gatstvo i na svojim domovima, pa su si stoga podizali ljetnikovce u neposrednoj blizini

1
Bernard STULLI, Povijest Dubrovačke Republike, Dubrovnik – Zagreb, 1989., str. 60.
144 grada. Oni odražavaju vrlo profinjen ukus ondašnje vlastele kao i znatna materijalna više rodova. Znanstvenim istraživanjem potvrđeno ih je tek osamdesetak.8 Osobitost 145
sredstva.2 dubrovačkog plemstva bilo je isključivo pravo na vlast, koja je izvor povlaštenosti i
Najbolji pokazatelji karaktera dubrovačkih ljetnikovaca i osobnoga ukusa naruči- izdvojenosti toga sloja. Kao uzor mu je poslužila Mletačka Republika, koja je pojmove
teljâ jesu stilska i arhitektonska osobitost svakog ljetnikovca, koje zasigurno proizlaze trajnosti institucija, sloge zajednice, jednakosti plemstva, ravnoteže moći i društve-
i iz činjenice da vlastela te bogati pučani nisu pozivali strane majstore za gradnju svo- nog sklada uzdigla na razinu mita. Dubrovačka Republika na tim je područjima mali
jih ljetnikovaca, nego su je povjeravali domaćim majstorima. Isto tako, dobar pokaza- preslik velike Mletačke Republike. Podrijetlo dubrovačkog plemstva je romansko i
telj njihova karaktera je i raspored unutarnjih prostorija, koji je ovisio o materijalnom slavensko.9 Motivi iz antičke književnosti i mitologije, oživljeni u doba renesanse,
blagostanju, mnogobrojnosti članova obitelji, a posebice o položaju i mjestu na kojem samo su poduprli predaju o podrijetlu plemstva te učvrstili ideal njegove vrline. U re-
se gradilo.3 nesansno vrijeme idealom postaje život u slobodnoj političkoj zajednici, gradu kojim
Za izgradnju ljetnikovaca izabiru se najljepša mjesta uz morsku obalu, a jedno od se vlada isključivo na opću dobrobit. Stvoreno je uvjerenje kako je sloboda kojom se
takvih je Rijeka dubrovačka, koja se očituje zonom ljetnikovaca ponajprije s rezidenci- Dubrovnik dičio održana upravo vrlinom plemstva, te da je jedino ono sposobno oču-
jalnom funkcijom.4 To je obilježje dobila tek u 16. stoljeću, kada je ladanjska arhitektura vati mir i napredak Republike. Za razliku od tih uvjerenja, plemstvo je u stvarnosti
bila na vrhuncu po intenzitetu i kvaliteti gradnje. U Rijeci dubrovačkoj, na Batahovini, stvorilo statične i teško promjenjive strukture. Svojstveni su mu bili konzervativnost
nalazi se jedan od najvažnijih spomenika dubrovačke ladanjske arhitekture – ljetni- te strah od promjena. Tradicionalizam je bio nazočan u svim porama života i teško je
kovac Stay, smješten u neposrednoj blizini mora, do kojega je vodila terasa s orsanom. dopuštao ikakvu promjenu institucija i pravila ponašanja. Čvrsta birokracija i staleška
Ljetnikovac Stay je izraziti primjer suburbanog ljetnikovca koji je služio isključivo u hijerarhija, koje su stvorili, utjecali su na cjelokupan društveni život i na svjetonazor, te
rezidencijalne svrhe. Izniman je zbog činjenice da je jedan od malobrojnih spomenika na mentalitet ostalih slojeva.
kasne renesanse za koji se još uvijek ne zna točno vrijeme nastanka,5 kao što se ne zna Tijekom prvih stoljeća postojanja Dubrovačke Republike društveni sloj vlastele
ni kome je točno taj ljetnikovac pripadao.6 On je danas jedinstven po svojoj arhitek- brojčano je bio u stalnom porastu. Ime roda iz tadašnje perspektive bilo je jedno od
tonskoj koncepciji te oblikovanju mnogih elemenata, iako u svojem vremenu nije bio najvažnijih statusnih simbola i najvažnije obilježje identiteta. Posebnost dubrovačkog
izniman. Naime, ljetnikovac Gučetića u Gružu, tzv. Lorko, vanjskim je izgledom bio plemstva bila je izbjegavanje primanja građana u njihov trajno zatvoreni krug. Go-
istovjetan ljetnikovcu Stay na Batahovini.7 spodarski razvoj Republike utjecao je, između ostaloga, i na podjelu plemstva, među
Prije opisa ljetnikovca Stay treba ponešto reći i o plemstvu kao najbrojnijem naru- kojim su se isticale bogatije obitelji. Snalažljiviji dio plemstva lako je povećao svoje
čitelju te vrste gradnje. Prema kronikama, dubrovačko plemstvo imalo je sto pedeset i bogatstvo sudjelovanjem u velikoj trgovini i pomorskim tvrtkama. Izniman procvat
gospodarstva i umijeće vladanja omogućilo je dubrovačkom plemstvu da bez većih re-
2
Ivan M. ZDRAVKOVIĆ, Dubrovački dvorci, Beograd, 1951., str. 6. presivnih mjera vlada cjelokupnom društvenom strukturom.
3
Više o osobitostima dubrovačkih ljetnikovaca vidjeti u Nikola DOBROVIĆ, Dubrovački dvorci, 3. knjiga, Be-
ograd, 1946. Renesansni ljetnikovac
4
Nada GRUJIĆ, Vrijeme ladanja. Studija o ljetnikovcima Rijeke dubrovačke, Dubrovnik, 2003., str. 10
5
Dosad nisu pronađeni ugovori o njegovoj gradnji ni narudžbe za izradu klesanih dijelova, pa stoga donju U 14. stoljeću na izvangradskom se području javljaju dva oblika gradnje – sa-
granicu datacije određuju ljetnikovci za koje se pouzdano zna vrijeme nastanka, a gornju granicu određuju mostalna kula ili utvrđeni sklop, no nijedan od njih nije poslužio kao polazi-
malobrojni spomenici nastali prije potresa 1667. godine. šte za ladanjsku arhitekturu, jer ti modeli u 15. stoljeću nisu odgovarali eko-
6
U dvorani u prizemlju naknadno su urezani inicijali B S u grb pučke obitelji Šodrnja (Sodargna, Sciodar- nomskim, idejnim i estetskim zahtjevima. Cvito Fisković drži da je arhitektura
gna), pa se može pretpostaviti da je jedan od vlasnika bio Benedikt Stay (1714.—1801.), svećenik, diplomat, ladanja zapravo nastala ugledanjem na gradsku stambenu arhitekturu, kojoj su do-
epičar i govornik koji se školovao na isusovačkom kolegiju u Dubrovniku i u Rimu. Benedikt Stay iznimno je dani dijelovi poput perivoja, terasa, kapelica i ložâ.10 U 15. stoljeću nalazimo zače-
važna osoba u povijesti Dubrovačke Republike; bio je službeni agente Republike, posredovao je u diplomat- tak L-tlocrta, karakterističnoga za dubrovačke ljetnikovce, sasvim potvrđenoga u
skom dopisivanju između dubrovačkog Senata i Ruđera Boškovića, a svakako treba spomenuti i da je više 16. stoljeću.11 Dubrovačke renesansne ljetnikovce možemo podijeliti na nekoliko
godina neprekinuto boravio u službi triju papa. Za više podataka o B. Stayu vidjeti u Žarko DADIĆ, Egzaktne
znanosti u Hrvata u doba prosvjetiteljstva, Zagreb, 2004., str. 103—110, Krešimir NEMEC, Leksikon hrvat- 8
Zdenka JANEKOVIĆ, Dubrovačko plemstvo u XV. stoljeću, Zagreb, 1997., str. 4.
skih pisaca, zagreb, 2000., str. 666—668. 9
Isto, str. 50
7
Nada GRUJIĆ, »Ljetnikovac Stay-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj – rezultati istražnih radova provedenih 1993. 10
Cvito FISKOVIĆ, Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, Zagreb, 1947., str. 77.
godine«, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, god. 20., Zagreb, 1996., str. 99. 11
Od ustaljenih karakteristika u tlocrtu i u nekim prostornim rješenjima odstupaju ljetnikovac obitelji Sko-
čibuha na Tri crkve i vila Natali u Gružu, oba ljetnikovca iz 16. stoljeća.
146 osnovnih skupina. Prema stilu dijelimo ih na starije – ljetnikovce nastale u 15. sto- kom području. Očuvani trijemovi pokazuju posebnosti, osobito u odabiru mjesta gdje 147
ljeću i u prvim desetljećima 16. stoljeća, u prijelaznom gotičko-renesansnom stilu, i se postavljaju u odnosu na ladanjsku kuću. Trijem Sorkočevićeva ljetnikovca na Lapa-
kasnije – ljetnikovce izgrađene nakon prvih desetljeća 16. stoljeća, u renesansnom du (prva polovina 16. stoljeća) zauzima samo dio prizemlja. Bunić-Kabogin trijem na
stilu.12 Prema mjestu gradnje dijelimo ih na ljetnikovce udaljene od morske obale te na Batahovini (također prva polovina 16. stoljeća) prislonjen je uz pročelje.
ljetnikovce izgrađene na samoj obali. Gotovo svi ladanjski kompleksi imaju kapelice, statusni simbol koji je u načelu slu-
Ljetnikovci građeni u prijelaznom gotičko-renesansnom stilu manjih su dimenzija, žio samo vlasniku i članovima obitelji. Kapelice se najčešće nalaze unutar vrta ili na
imaju izdužene gotičke prozore s triforom u sredini glavne fasade, a u unutrašnjosti terasama, u neposrednoj blizini kuće. Njihovoj gradnji i oblikovanju posvećivala se
gotičko-renesansni kameni namještaj. Ljetnikovci građeni u čistom renesansnom sti- jednaka pozornost. Najčešće imaju pravokutni tlocrt s pravokutnim svetištem. Ljetni-
lu većih su dimenzija, čvršće zidani, imaju pravokutne prozore u sredini glavne fasade. kovci koji su građeni na obali redovito imaju orsane – spremišta za čamce – izdužene
Od svih građevinskih dijelova koji čine ladanjski kompleks, najistaknutije mjesto prostorije, presvođene bačvastim svodom s velikim lučnim ulazom.15 Orsani se mogu
zauzima zgrada u kojoj boravi vlasnik. Ona nadvisuje ostale zgrade, od kojih se razli- graditi kao zasebna zdanja ili kao završetak krila okomitog na ladanjsku kuću.
kuje i po otmjenosti, načinu gradnje, načinu oblikovanja otvorâ te opreme prostorija. Prirodan okvir renesansnih ljetnikovaca čini kultivirani vrt, koji proizlazi iz okol-
Ladanjske kuće redovito su jednokatne. Za dubrovačku ladanjsku arhitekturu osobit noga terena kao prirodan nastavak. Koncepcija vrta kao arhitektonskog prostora ima
je stalan odnos središnjih i bočnih prostorija. S bočnih strana središnje dvorane na- korijene u antici. Bitno obilježje dubrovačkoga renesansnog vrta je arhitektonska ar-
laze se po dvije manje prostorije. Središnja dvorana prizemlja – saloča, osnovno je tikulacija. Istaknuto mjesto zauzimala je vrtna terasa, pozorno postavljena na birani
komunikacijsko središte iz kojeg se ulazi u ostale dvorane prizemlja i uspinje na kat. položaj kako bi se s nje uživalo u okolnoj prirodi.16 Terasa je povezana s kućom bočnim
Saloča je redovito povezana i s vrtom ispred kuće, a često i s onim iza kuće.13 Na katu vratima, a s prostorom kamenim stubištem. Zajedno sa šetnicom čini jednu komu-
saloči odgovara središnja dvorana s po dvije bočne prostorije, od kojih su prednje naj- nikacijsku cjelinu. Središnje mjesto vrta zauzima pergola, koja se podupire o stupo-
češće nešto veće od stražnjih. Prizemlje i kat povezani su unutarnjim stubištem, koje ve. Ta pristupna šetnica okosnica je vrtne arhitekture u funkcionalnom i prostornom
je na početku i u prvoj polovini 16. stoljeća redovito unutar graničnih zidova dvorane. smislu kao slijed ulaznoga portala u vrtu i portala kuće. Presijecaju je poprječne staze
U drugoj polovini 16. stoljeća teži se tome da se središnja dvorana oslobodi stubišta te čineći ortogonalan raspored. Kod dubrovačkih vrtova gotovo nigdje nije u potpunosti
da ono zauzme zaseban prostor. sačuvan stupored. Vrt zajedno sa zgradom čini jednu skladnu cjelinu dubrovačkoga
Najreprezentativnije oblikovan dio zidnog plašta redovito je pročelje.14 Broj otvora ladanjskog sklopa. Ljetnikovci su u doba svoje izgradnje služili kao mjesta dokolice
u prizemlju općenito se podudara s onima na katu. Ljetnikovci s isključivo gotičkim koja su poticala umjetničko stvaralaštvo. Upravo su u njima nastala mnoga književna,
otvorima imaju jače rastvorenu sredinu biforom ili triforom, uz koju se, sa svake strane, glazbena i kazališna djela. U današnje vrijeme ti su ljetnikovci najčešće zapušteni ili
nalaze po jedna ili dvije monofore. Rastvorena samo renesansnim prozorima, pročelja imaju posve neprikladnu namjenu. Rijetki od njih i danas služe u kulturne svrhe.17
se odlikuju ujednačenim ritmom svojega rasporeda i jednakom veličinom. Na početku
16. stoljeća začelja nisu znatnije rastvorena, otvori su obično manji i jednostavnijih Tipologija
okvira. Težnja da se i začelje svojim otvorima poveže s vrtom izraženija je u drugoj po-
lovini 16. stoljeća. Na bočnim fasadama broj otvora dugo je ovisio o potrebi osvjetlje- Ljetnikovac Stay, jedinstven po svojoj arhitektonskoj koncepciji, nastao je na razmeđu
nja jedne ili više prostorija. Na katu se često otvaraju i vrata za izlaz na terasu. renesanse i baroka. Po nekim tipološkim osobinama bliži je kasnoj renesansi, odnos-
Tijekom 16. stoljeća u dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi loža se javlja u različi- no manirizmu, shvatimo li pojam manirizam kao odstupanje od ustaljenih renesan-
tim izvedbama. Zajedničko svim ložama je povezivanje unutarnjega arhitektonskog snih normi oblikovanja, u kojima su proporcije strogo određene, i težnju monumen-
i vanjskoga vrtnog prostora. Za 16. stoljeće, točnije prvu polovinu, karakteristični su i talizaciji. Točna datacija tog ljetnikovca zasad je nemoguća jer nisu pronađeni ugovori
trijemovi, ali samo su malobrojni sačuvani do danas. Glavni razlozi za to su građevin- o gradnji ili klesanju nekih njegovih dijelova. Tipološka i stilska analiza pružaju nam
ska struktura i krhka konstrukcija, koje nisu mogle izdržati česte potrese na dubrovač-
15
Neki ljetnikovci izgubili su svoj orsan pri gradnji cesta uz obalu, a neki su orsani jedini preostali trag la-
12
I. M. ZDRAVKOVIĆ, Dubrovački dvorci, str. 18. danjskih cjelina.
13
U ljetnikovcu Stay to nije tako, jer se začelje oslanja o stijenu. 16
Tereza GOVIĆ, Šetnja kroz stare dubrovačke vrtove, Dubrovnik, 1989., str. 22.
14
Ljetnikovac Stay i ovdje se javlja kao iznimka, jer je njegovo začelje rastvoreno istim prozorima kao i pro- 17
U Sorkočevićev ljetnikovac na Lapadu smješten je Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, a u
čelje. Stayev na Batahovini Restauratorska radionica.
148 uži vremenski okvir u koji ga možemo svrstati – kraj 16., odnosno početak 17. stoljeća. nalazi se veliko pilo pravokutnog oblika, simetrične profilacije na okviru i gredi police. 149
Pritom treba imati u vidu da se neka obilježja javljaju u arhitekturi toga područja kra- Ima ravan friz i istaknuti profilirani vijenac.
jem 16., kao i na početku 17. stoljeća, te da je u razdoblju baroka došlo do određenih Sjeverna pročelna prostorija ima četvrtasti tlocrt s jednim prozorom. Ima kon-
izmjena, no one se ponajprije odnose na povezivanje bočnih prostorija. Do izmjena, zolni svod s tri susvodnice sa svake strane. Konzole su ukrašene motivom lista i sve
prije svega u unutrašnjosti ljetnikovca, došlo je i početkom 20. stoljeća, kada su neki su jednako oblikovane. U toj prostoriji otkriven je kamin otučena okvira, pravokutna
elementi ranijih povijesnih faza poništeni, a neki, primjerice strop i galerija, ponovlje- otvora. Profilacija baza sačuvana je samo s unutrašnje strane. Ispod sadašnjeg poda
ni u neostilskim oblicima.18 očuvano je ložište i profilacija baze desnog pilastra. Budući da je ova prostorija imala
Ljetnikovac Stay pripada u tip suburbanog ljetnikovca izgrađenoga na vodi, karak- kamin i konzole svoda ukrašene kao i one u saloči, možemo pretpostaviti da je služila
terističnoga L-tlocrta koji se u ladanjskoj arhitekturi dubrovačkog područja javlja već za boravak. Južna začelna prostorija vjerojatno je služila kao kupaonica.19 Presvođena
u 15. stoljeću. S obzirom na to da je podignut u neposrednoj blizini grada na pred- je istim svodom kao i ostale bočne prostorije u prizemlju, konzole svoda imaju lisnati
jelu gdje nema zemljoposjeda, te da je iznimno reprezentativno oblikovan, možemo ukras. U tjemenu svoda je četvrtasta kamena ploča ukrašena rozetom. U toj prostori-
zaključiti da je služio isključivo u rezidencijalne svrhe. Prostornu cjelinu čine ladanj- ji otkriven je izvorni oblik kamina. Ispred kamina pronađeno je kameno popločenje
ska kuća i na nju okomito postavljeno krilo s orsanom u prizemlju i terasom na katu. s kružnom građom od opeke s kanalom. Upravo se zbog toga pretpostavlja da je ta
Začelje ljetnikovca oslanja se o stijenu, što bitno utječe na zonu prizemlja. Dvorana u prostorija mogla biti kupaonica. Možemo samo pretpostavljati kako je većina dubro-
prizemlju dobiva osvjetljenje samo s pročelne strane, kroz jedan maleni prozor, upra- vačkih ljetnikovaca imala kupaonice. Pouzdano se zna da je Sorkočevićev ljetnikovac
vo zbog toga što se začelje oslanja o stijenu. u Rijeci dubrovačkoj imao kupaonicu, koja u tlocrtu pokazuje sličnosti s tlocrtom Ale-
Pravilnost unutarnjega prostora i njegove proporcije upućuju na karakterističnu ssijeve kupaonice u vili Grimaldi u Genovi.20 Kupaonica Sorkočevićeva ljetnikovca u
renesansnu tlocrtnu shemu. Vertikalna raščlamba prostora kod ljetnikovca Stay zre- Rijeci dubrovačkoj osmerostrana je s četiri niše. Nasuprot ulazu nalazi se bazen s dvije
lija je negoli kod ostalih dubrovačkih ljetnikovaca. Tlocrtni raspored u prizemlju čine bočne niše s kamenim klupama. Smještena je u zasebnoj zgradi, povezanoj samo s
središnja dvorana – saloča, i po dvije manje sobe s obje strane. Saloča je komunikacij- galerijom. U usporedbi s tom kupaonicom, južna začelna prostorija ljetnikovca Stay, za
ska jezgra ne samo prizemlja nego i cijele zgrade, jer se samo iz nje može doći u ostale koju se pretpostavlja da je služila u iste svrhe, djeluje iznimno skromno i jednostavno.
prostorije i u jednokračno stubište što vodi na kat. Ta je dvorana služila za prijam, a Južna pročelna prostorija ima četvrtasti tlocrt, u nju se ide kroz pretprostor iza lučnih
kad su u pitanju dubrovački ljetnikovci, često je služila i za blagovanje.19 Presvođena je vrata stubišta. Ima konzolni svod sa susvodnicama. Konzole su ukrašene lišćem i vo-
križnim svodovima što se upiru o konzole ukrašene listovima i volutama. Konzole su lutama. Tjeme svoda zaključeno je kamenom pločom, ukrašenom rozetom.
različito oblikovane. Na tjemenu svoda, u sredini, nalazi se četvrtasta kamena ploča Kroz veliki lučni otvor ulazi se u jednokračno stubište koje vodi na kat. Baze luka
ukrašena rozetom. i tjeme svoda bogato su ukrašeni. Stubište ljetnikovca Stay još je dio prostora salo-
Kao najbogatije opremljene prostorije dubrovačkih ljetnikovaca javljaju se salo- če i dvorane na katu, što je odlika zrele renesanse. Uzevši u obzir činjenicu kako se
ča u prizemlju te dvorana na katu. Opremljene su kamenim namještajem – zidnim u drugoj polovini 16. stoljeća javljaju zrelija rješenja stubišta, moglo bi se reći da je
umivaonikom, odnosno pilom i ugrađenim ormarom, čiji su okviri dobro obrađeni i stubište ovoga ljetnikovca arhaizam. Tlocrtni raspored prizemlja ponovljen je na katu.
bogato ukrašeni. U mnogim saločama nalaze se i kamini. Jedna bočna prostorija u Iznimno visokoj dvorani na bočnim stranama dodane su po dvije manje prostorije. U
prizemlju, obično stražnja, služila je kao kuhinja. Kuhinju je imao svaki ljetnikovac, dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi ljetnikovac Stay osobit je po vertikalnom raspore-
ali neki od njih nisu je očuvali na prvotnome mjestu. Kod ljetnikovca Stay, sjeverna du prostorija; visini dvorane prvoga kata odgovaraju dvije etaže bočnih prostorija, što
začelna prostorija četvrtastoga tlocrta služila je kao kuhinja. Presvođena je svodom s je inovacija u ladanjskoj arhitekturi toga područja. Tu drugu etažu mogli bismo držati
po tri susvodnice sa svake strane. Konzole su jednostavnije od onih u ostalim prosto- i drugim katom, po čemu je ovaj ljetnikovac poseban u odnosu na ostale dubrovačke
rijama prizemlja, trokutne su s jednom kuglicom na donjem kraju. Kao i svaka kuhinja, ljetnikovce, koji su jednokatni. Slično prostorno rješenje ima i ljetnikovac Klemen-
i ova je bila opremljena ognjištem i pilom. Od ognjišta je očuvan dio dimnjaka i zidana ta Gučetića u Rijeci dubrovačkoj, ali se kod njega druga etaža javlja samo na jednoj
klupa u kutu.20 U začelnom zidu prozor za zračenje postavljen je visoko. U njegovoj niši strani. Prostorije druge etaže ljetnikovca Stay otvaraju se prema dvorani na katu. U
sjevernom bočnom zidu otvaraju se prozorima, a u južnom bočnom zidu vratima. Uz
18
N. GRUJIĆ, Vrijeme ladanja. Studija o ljetnikovcima Rijeke dubrovačke, str. 87.
19
Nada GRUJIĆ, Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, Zagreb, 1991., str. 186. 21
Isto, str. 87.
20
N. GRUJIĆ, »Ljetnikovac Stay-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj – rezultati istražnih radova provedenih 1993. 22
N. GRUJIĆ, Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, str. 189.
godine«, str. 86.
150 taj južni zid prislonjena je drvena galerija.23 Takvo prostorno rješenje jedina je očuvana i bočne fasade ističu piano nobile u odnosu na prizemlje. Takav način isticanja prvoga 151
»talijanska« dvorana u dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi. kata u odnosu na prizemlje upućuje na tipološki predložak renesansnih jednokatnih
Dvorana na katu iznimno je visoka, pogotovo ako je usporedimo sa saločom u pri- palača kakvih u Dubrovniku nije bilo.26 Rješenja slična ovomu mogu se naći na sjeve-
zemlju. Možda se ta razlika u visini najbolje očituje izvana. Osvijetljena je visokoluč- ru Italije, primjerice u Veroni na Sanmichelijevoj palači Pompei (16. stoljeće). Budući
nim prozorima iznimne visine, jedinstvenima u ladanjskoj arhitekturi dubrovačkog da još nisu pronađeni ugovori o gradnji toga ljetnikovca, pa ne znamo tko je njegov
područja. Takav tip prozora susrećemo i na posljednjem katu gradske palače iz prve projektant, na osnovi te činjenice mogli bismo pretpostaviti kako je možda rađen po
polovine 16. stoljeća, koja se također pripisuje obitelji Stay. Dvorana na katu, poput predlošku stranog majstora, koji je zadao bitne prostorne i oblikovne odrednice.
saloče u prizemlju, opremljena je kamenim namještajem – pilom i kaminom. Zbog Prostor prvoga kata čini i terasa uz bočnu i začelnu stranu ljetnikovca, na koju se
velikih dimenzija i rastvorenosti, ta prostorija gubi obilježje interijera. Obje stražnje dolazi kroz vrata na začelnoj strani dvorane. Na mjestu spajanja bočnog i začelnog
bočne prostorije izvorno su imale kamine i zidne ormare. U dvorane druge etaže na dijela terase nalazi se kapelica pravokutnog tlocrta. Terasa je popločena kamenom,
južnoj strani vodilo je drveno stubište s galerijom. Uz sjeverni zid dvorane na prvom a njezinu ogradu čine široka kamena klupa i zid.27 Uz začelje ljetnikovca, rastvoreno
katu početkom dvadesetog stoljeća postavljene su drvene stube, koje su vodile na dru- visokolučnim prozorima, nalazi se kruna cisterne, ukrašena rozetom sa svake strane.
gu etažu. U vremenu nastanka ljetnikovca zasigurno je postojala slična komunikaci- Ispod bočnog dijela terase nalazi se orsan. Izgradnjom Jadranske turističke ceste 1963.
ja s prostorijama na drugoj etaži na sjevernoj strani. Raspored prostorija na toj etaži godine srušena je polovina krila s orsanom. Orsan je vrlo širok i ulazi duboko u stije-
izvorno je bio nešto drukčiji. Sa sjeverne strane nalazila se samo jedna prostorija. S nu.28 U sredini bočne sjeverne fasade bila su jedna vrata, a nasuprot njima druga vrata i
južne strane i tada su bile dvije prostorije međusobno odvojene zidom.24 Te prostorije prozor. Kroz ta se vrata na južnoj fasadi krila u orsan moglo ući i iz vrta pred pročeljem
izvorno su bile osvijetljene gornjim dijelovima visokolučnih prozora. ljetnikovca. S morske strane, u orsan se ulazilo kroz visoka vrata s oblim lukom. Pri
Na dubrovačkim ljetnikovcima pročelje je najreprezentativnije oblikovano, dok gradnji ceste 1963. godine srušen je upravo taj dio orsana s bočnim ulazima.
se bočnim i začelnim fasadama nije pridavala velika pozornost. Ljetnikovac Stay na
Batahovini i onaj Klementa Gučetića u Rijeci dubrovačkoj odstupaju od te ustaljene Oprema prostorija i skulpturalni ukras
navike. Dok je kod ljetnikovca Stay riječ o novom poimanju oblikovanja začelja, kod
ljetnikovca Klementa Gučetića riječ je o zadržavanju već postojećeg začelja i jedne Opremanje i ukrašavanje bitno određuje arhitektonske prostore s obzirom na njihovu
bočne fasade iz ranije faze i pregradnji iz druge polovine 16. stoljeća, u kojoj je dobio namjenu, reprezentativnost i stilska obilježja. Kvaliteta izrade kamenog namještaja
novo pročelje i drugu bočnu fasadu u renesansnom stilu. Kad govorimo o odstupanju i skulpturalnog ukrasa, te način uređenja prostora, daju nam uvid u materijalne mo-
u oblikovanju zidnog plašta, svakako treba spomenuti i ljetnikovac Vice Stjepovića gućnosti vlasnikâ i u njihov ukus. Ostatci opreme važni su i u određivanju izvorne na-
Skočibuhe na Tri crkve, koji je građen između 1574. i 1588. godine. Njegovo pročelje mjene pojedinih prostorija. Najbogatije opremljene prostorije dubrovačkih ljetniko-
ima trodijelnu organizaciju: središnji dio rastvoren je trijemom u prizemlju i ložom na vaca redovito su saloča u prizemlju i dvorana na katu, u kojima su se odvijali sastanci,
katu, a bočni su dijelovi rastvoreni prozorima. U dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi to posjeti i društveni događaji. Upravo su zbog tih razloga saloča i dvorana na katu najra-
je jedini ljetnikovac koji ima ista rješenja u oblikovanju pročelja kao i neke vile iz istog skošnije opremljene. Dubrovačke su saloče, osim za prijam, često služile i za blagova-
razdoblja u Italiji.25 nje zbog blizine kuhinje,29 a sigurno i zbog relativno malih dimenzija same kuhinje. U
Prizemlje ljetnikovca Stay rastvoreno je pravokutnim prozorima. Na sredini pro- njima se nalaze ugrađeni ormari, umivaonici, a često i kamini.
čelja postavljen je ulazni portal s jednostavno profiliranim okvirom, a sa strana su po Dvorane na katu imaju isti kameni namještaj kao i saloče – zidne umivaonike, ug-
dva prozora. Od iznimno visokog kata prizemlje je odijeljeno horizontalnim vijencem. rađene ormare i kamine. Takve dvorane često su korištene za različite svečanosti, pa se
Pročelje na katu rastvoreno je s pet vrlo visokih prozora polukružnoga luka. Bočne fa- u njima mogu naći i drvene lože za svirače, takozvani balaturi. Drvene balature očuvali
sade rastvorene su istim takvim otvorima. Svojim iznimno visokim otvorima pročelje su Skočibuhin ljetnikovac u Suđurđu na Šipanu i Stayev na Batahovini. Za razliku od
izvornoga balatura u Skočibuhinu ljetnikovcu, onaj u ljetnikovcu Stay pripada neos-
23
U dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi galerije imaju još Skočibuhin ljetnikovac na Šipanu i onaj na Tri
crkve. 26
N. GRUJIĆ, Vrijeme ladanja. Studija o ljetnikovcima Rijeke dubrovačke, str. 97.
24
N. GRUJIĆ, »Ljetnikovac Stay-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj – rezultati istražnih radova provedenih 1993. 27
T. GOVIĆ, Šetnja kroz stare dubrovačke vrtove, str. 63.
godine«, str. 89. 28
I. M. ZDRAVKOVIĆ, Dubrovački dvorci, str. 44.
25
Po vremenu gradnje i tipologiji Skočibuhin ljetnikovac na Tri crkve blizak je Casinu vile Farnese u Cap- 29
N. GRUJIĆ, Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, str. 186.
raroli.
152 tilskoj obnovi. Galeriju nose dva stupa po sredini i dva polustupa u kutovima. Stupovi Zidni ormar nalazi se po sredini bočnoga južnog zida, pravokutnog je oblika i 153
i polustupovi su kanelirani, imaju korintske kapitele. jednostavne profilacije. Portali što vode u bočne prostorije pravokutni su, uokvireni
Kameni namještaj saloče i dvorane, reprezentativnih prostora ljetnikovca, bogatije izrazito plastičnom profilacijom. Friz portala je ravan, a vijenac profiliran i istaknut.
je ukrašen od onoga u ostalim prostorijama ljetnikovca, u kojima se najčešće nalaze Saloča je presvođena niskim svodom velikog raspona i ima po četiri susvodnice sa
kamini, katkad ormari i zidni umivaonici. Kameni namještaj ostalih prostorija rijetko svake strane. Konzole o koje se upire svod ukrašene su različito oblikovanim listovima
se skulptorski ukrašava jer te prostorije nemaju reprezentativnu namjenu. U sobama s volutastim završetcima. U tjemenu svoda veliki je zaglavni kamen ukrašen rozetom
namijenjenima za spavanje mogu se naći i nužnici. koncentričnih latica u dva reda i pupoljkom u sredini.
U stubište se ulazi kroz veliki lučni otvor, povišen za dvije stube te uokviren više-
Oprema i dekoracija interijera ljetnikovca Stay strukom profilacijom. Baze dovratnika ukrašene su maskeronima na čelnim strana-
ma, a na bočnim rozetama. U tjemenu luka nalazi se grb u koji su urezani inicijali B S.
Ljetnikovac Stay očuvao je svoj kameni namještaj u saloči i u dvorani na katu. Boč- Prostor stubišta čini odmorište i krak koji vodi na kat. U cijelom ljetnikovcu jedino je
ne prostorije imaju samo djelomično očuvan namještaj. Kod nekih prostorija riječ je odmorište presvođeno križno-rebrastim svodom. Konzole rebra i zaglavni kamen, te
isključivo o ostatcima namještaja, a kod nekih nedostaju manji dijelovi. Taj ljetniko- konzole luka kojima se odmorište otvara na stube ukrašeni su čudovištima, nakaznim
vac karakterističan je po količini očuvanih elemenata arhitektonske plastike, te po starcima i sirenama neobičnih, grotesknih izraza. Kao zaglavni kamen služi medaljon
raznolikosti njihove izvedbe i tematike. U istom prostoru nailazimo na klasične ele- u kojem je reljefno izvedena glava starca slična maskeronima s baza dovratnika. Svod
mente arhitektonske plastike u kombinaciji s nekim elementima srednjovjekovnog se upire o četiri konzole koje su ukrašene ljudskim grotesknim glavama. Dvije sjever-
repertoara. Koegzistenciju stilske raznolikosti elemenata u istom prostoru možemo ne glave imaju isplažene jezike, a dvije južne glave široko otvorena usta. Iznad konzola
shvatiti kao činjenicu da su klesari u tom razdoblju ovladali velikim brojem motiva.30 je lišće u dva reda. S južne strane iznad prvih stuba nalazi se luk koji leži na dvije veće
S obzirom na to da je riječ o kasnorenesansnom ljetnikovcu, tu stilsku raznolikost ele- konzole. One su složene od dviju glava, između kojih je mali starac. Starac sjedi na
menata mogli bismo pripisati i manirističkoj težnji odstupanja od ustaljenih renesan- manjoj glavi. Sjeverne glave su lavlje, a južne ljudske. Manje glave na kojima sjede
snih normi oblikovanja. starci na istočnoj konzoli su ljudske, a na zapadnoj strani životinjske. Sam luk ima
Saloča je opremljena ormarom i zidnim umivaonikom. Već krajem 15. stoljeća donji rub u obliku tordiranog užeta s lisnatim završetcima. Nada Grujić drži da su ti
ustalilo se mjesto umivaonikâ i u gradskim kućama i u ljetnikovcima: uvijek se nalaze likovi vjerojatno bili zamišljeni kao jedan dio priče koja se odvijala između mračnog
u najvažnijoj prostoriji i u njoj zauzimaju najvažnije mjesto.31 Umivaonik u saloči ljet- prizemlja i svjetlom obasjanog kata. U toj bi priči prolaz kroz stubište imao jedno sim-
nikovca Stay nalazi se u začelnom zidu u osi portala i klasične je strukture. Pravoku- boličko značenje, a samim tim, čudovišna bića bila bi dio manirističkog repertoara.33
tnog je oblika s dva kanelirana stupa stiliziranih kompozitnih kapitela, koji nose grede Dvorana na katu opremljena je zidnim umivaonikom i kaminom do njega. Umivao-
s višedijelnim arhitravom glatkog friza s istaknutim profiliranim vijencem.32 Gornja nik u dvorani na katu, za razliku od onoga u saloči, izveden je minuciozno s mnoštvom
polica podsjeća na tordirano uže, a donja na viticu što obavija granu s »čvorovima«. To ukrasa. Pravokutnog je oblika, i ima dva kanelirana polustupa s korintskom bazom
su tipične karakteristike gotičkog stila. Čelna ploča umivaonika ukrašena je maskero- i stiliziranim izduženim korintskim kapitelom. Abakusi kapitela lučno su zaobljeni i
nom kojemu iz usta izlaze dva lista što se svijaju u volutu s vanjske strane i dva manja u sredini imaju mali cvijet, s kojega se spušta grozdasti ukras između voluta. Iznad
lista s unutarnje strane. Sa strana su jake volute koje nisu postavljene u osi polustupo- kapitela, na povratu arhitrava, nalazi se glavica krilatog anđela. Arhitrav je ukrašen
va. Taj dio ukrasa klesan je bez naznaka detalja, podsjećajući tako na nedovršene i tek astragalom, a vijenac ovulima. Gornja polica ukrašena je kao i ona u prizemlju. Gre-
naznačene oblike, što je karakteristika manirizma. To nije jedini primjer »nedovrše- da donje police oblikovana je kao vijenac od voća i lišća obavijenoga jednom vrpcom.
nosti« na dubrovačkim ljetnikovcima. Dva stupa ispred glavnog portala Crijević-Pu- Obje grede postavljene su na plitke konzole koje su na lijevoj strani ukrašene starcima
cićeva ljetnikovca na Gradcu, koji su u biti karijatide iako ništa ne nose, izrađeni su u koji sjede na nešto većim, ali sličnim glavama, a sa strana se nalazi po jedna glava.
obliku nedovršenih likova. Na desnoj strani, konzole su ukrašene sirenom koja se rukama drži za noge, a ispod
nje nalazi se mala glava anđela između krila. Čelna ploča umivaonika ukrašena je na
30
N. GRUJIĆ, Vrijeme ladanja, Studija o ljetnikovcima Rijeke dubrovačke, str. 99. sredini maskeronom između dva dupina, prekrivena lišćem umjesto ljuskama. Dupi-
31
Nada GRUJIĆ, »Zidni umivaonici XV. i XVI. stoljeća u stambenoj arhitekturi dubrovačkog područja«, Ra- ni repovima obavijaju ljudske glave. Sa svake strane nalazi se dječak, koji ima ulogu
dovi Instituta za povijest umjetnosti, god. 23., Zagreb, 1999., str. 65.
32
N. GRUJIĆ, »Ljetnikovac Stay-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj – rezultati istražnih radova provedenih 1993. 33
N. GRUJIĆ, Vrijeme ladanja. Studija o ljetnikovcima Rijeke dubrovačke, str. 101.
godine«, str. 95.
154 atlanta. Čelna je ploča svojim bogatim ukrasom suprotstavljena strogosti okvira.34 po dva pravokutna prozora s monolitnim okvirima fine obrade. Iznad svakog prozora 155
Kamin ima pravokutan otvor, nema istaknutu napu. Jedini ukras kamina su pro- je nadstrešnica. Iznad horizontalnog vijenca je visoka zona kata, takozvani piano nobi-
filacije baza, okvira i vijenaca. Četiri pravokutna portala, koji vode u bočne prostorije, le, rastvorena iznimno visokim prozorima s polukružnim lukom koji leže na samome
nalaze se uz rubove sjevernog i južnog zida. Uokvireni su kamenim gredama koje su vijencu. Po strukturi, ovi su prozori renesansna varijanta gotičkih monofora, upisanih
oblikovane različito od onih u prizemlju. Baze se dodiruju pod plintom užom od torusa, u pravokutni okvir.35 Pilastri jake kasnorenesansne profilacije s dva žlijeba oslanjaju
pa se stječe dojam da lebde. Profilacija nadvratnika i dovratnika je gusta i simetrična, se na bazu, ali ne na najširi profil. Budući da je »plinta« baze uvučena i jedva se vidi,
friz je zaobljen, vijenac profiliran i jako istaknut. Dvorana na katu osvijetljena je dva- stječe se dojam kako pilastri lebde. Pilastri imaju kapitele ukrašene lišćem, koji pods-
ma prozorima, dok treći prozor presijeca galerija, pa samo donjim dijelom daje svjetlo jećaju na kasnogotičko razdoblje. Nad njima je polukružni luk koji slijedi profilaciju
dvorani, a gornjim, lučnim dijelom, osvjetljuje galeriju. pilastara. Iznad prozora nalaze se nadstrešnice profilirane u dva glavna dijela. Između
Pročelna sjeverna bočna prostorija ima četvrtasti tlocrt, kao i ona u prizemlju. Nje- njih i okvira prozora nalazi se četvrtasti uzdužni pojas.
zina zapadna stijena rastvorena je prozorom i vratima što vode na terasu. Oba otvora Ti su prozori osobiti u dubrovačkoj renesansnoj arhitekturi, kako u ladanjskoj tako
zapravo su donji dio velikih lučnih prozora, presječenih stropom, pa gornji polukružni i u gradskoj, reprezentativnoj. Naime, prozori istovjetni ovima nisu očuvani na dub-
završetak osvjetljava prostor druge etaže. Začelna sjeverna prostorija također ima če- rovačkom području. Na dvjema palačama u samom gradu očuvani su slični prozori. U
tvrtasti tlocrt. Rastvorena je s dva prozora; onaj u sjevernoj stijeni otvara se na tera- Ulici između polača nalazi se palača koja se također pripisuje obitelji Stay. Posljednji,
su iznad orsana. Prozor u istočnoj stijeni otvara se na začelnu terasu ljetnikovca, koja treći kat iznimne visine, rastvoren je prozorima vrlo sličnima onima na ljetnikovcu
je veza s vrtom. Na sjevernom zidu nalazio se kamin koji je zazidan. Začelna južna Stay na Batahovini. Razlika između njih je u profiliranim kapitelima koje ima palača
prostorija istog je formata kao i prethodne. Prozorom u istočnom zidu otvara se pre- Stay, za razliku od kapitela s lišćem na ljetnikovcu Stay. Slični prozori javljaju se i na
ma stražnjoj terasi, a prozorom u južnom zidu prema vrtu. Na južnom zidu nalazio drugom katu Bunićeve palače na Bunićevoj poljani. I ti su prozori s polukružnim lu-
se kamin pravokutnog okvira. Pročelna južna prostorija ponavlja tlocrt ostalih bočnih kom, kao i prozori na Stayevu ljetnikovcu, ali su ograđeni balustradom. Sličnost ovih
prostorija kata. Rastvorena je s dva prozora, od kojih onaj u južnom zidu gleda na vrt, prozora možda i nije slučajna imamo li u vidu kako je ta palača izgrađena u drugoj po-
a onaj u zapadnom ima pogled na Rijeku. Nad ovim bočnim prostorijama nalaze se po lovini 16. stoljeća, te da njezina arhitektonska plastika pokazuje stilska obilježja kasne
dvije niže prostorije druge etaže, s tim da su izvorno samo s južne strane bile dvije, a renesanse.36 U drugu polovinu 16. stoljeća datira se i nastanak ljetnikovca Stay na
sa sjeverne strane jedna prostorija. Prostorije na drugoj etaži imaju asimetričan tlocrt, Batahovini, koji također pokazuje stilska obilježja kasne renesanse. Možda su upravo
što sigurno proizlazi iz njihove funkcije. Osvijetljene su gornjim lučnim dijelovima vi- prozori na Bunićevoj palači poslužili kao predložak za prozore ljetnikovca Stay, a mož-
sokih prozora na zapadnoj, južnoj i sjevernoj fasadi. Začelne prostorije imale su samo da je riječ i o istim majstorima.
jedan prozor, dok su pročelne imale dva prozora. Naknadno su bili otvoreni četvrtasti Bočne fasade rastvorene su istim prozorima kao i pročelje ljetnikovca. U prvoj zoni
prozori u svakoj ovoj prostoriji. U južnoj začelnoj prostoriji pronađen je kameni okvir zapadne fasade javljaju se po dva jednostavna pravokutna otvora s fino obrađenim
ormara. Zidni ormar pronađen je i u južnoj pročelnoj prostoriji; uokviren je glatkim doprozornicima i profiliranim nadstrešnicama. Na katu su dva visoka prozora s po-
kamenim gredama s dva utora za police. lukružnim lukom. Donju zonu istočne fasade čini zid koji je ujedno i zid orsana te te-
rase nad njim. U gornjoj su zoni dva prozora s polukružnim lukom. Začelje je također
Arhitektonski ukras eksterijera ljetnikovca Stay rastvoreno visokim prozorima s polukružnim lukom na katu, dok se zona prizemlja na
toj strani oslanja o stijenu, pa nije rastvorena ni prozorima ni portalom. Horizontalni
Ukrašavanju eksterijera ili vanjskih prostora dubrovačkih renesansnih ljetnikovaca vijenac koji na ostalim fasadama dijeli prizemlje od kata, javlja se i na začelju, samo što
pridavala se velika pozornost. Upravo ti ljetnikovci imali su važnu ulogu u potvrđiva- je na ovoj strani jednostavnije profiliran. Na njemu su tri visoka prozora s polukruž-
nju društvenog uspjeha i bogatstva samog vlasnika. Kvantiteta arhitektonske dekora- nim lukom; jedan je na zapadnoj strani, a dva na istočnoj. Prozori su uokvireni profili-
cije određena je materijalnim mogućnostima vlasnika i njegovim ukusom. U arhitek- ranim okvirom koji teče neprekinuto. Iznad njih su profilirane nadstrešnice istovjetne
tonskoj dekoraciji zidnog plašta ljetnikovca Stay očituje se zrela renesansa. ostalima na ljetnikovcu. Između prozora na zapadnoj i istočnoj strani postavljena su
Profilirani horizontalni vijenac dijeli pročelje na zonu prizemlja i zonu kata. Po vrata monolitnih dovratnika i arhitrava. Dovratnici su profilirani s dva stepenasto
sredini prizemlja postavljen je pravokutni portal sa širokim dovratnicima stepenaste
profilacije. Iznad vrata je jednako profilirana nadstrešnica. Sa strana portala nalaze se 35
N. GRUJIĆ, Vrijeme ladanja. Studija o ljetnikovcima Rijeke dubrovačke, str. 98.
36
n. gRUJIĆ, »Reprezentativna stambena arhitektura«, u: Zlatno doba Dubrovnika, XV. i XVI. stoljeće, Zagreb, 1987.,
34
Isto, str. 101. str. 311.
156 uvučena žlijeba. Između portala i zapadnog prozora nalazi se kruna cisterne. Prednja Zgrada ljetnikovca postavljena je u središnji vrtni prostor i udaljena je od svih zda- 157
strana ploče uokvirena je profiliranim okvirom, a po sredini je rozeta s laticama u dva nja ladanjske cjeline. Na taj način dobila se mogućnost podjednakog rastvaranja svih
reda i pupoljkom u sredini. Latice su povijene prema unutra. S bočnih strana nalaze se fasada. Čitav ladanjski sklop smješten je na dvije terase, a visinska razlika iskorištena
istovjetne rozete, ali samo po jedna polovina. je za izgradnju supstrukcije ljetnikovca, unutar koje su smještene prostorije i cisterna.
Na mjestu spajanja začelnog i bočnog dijela terase nalazi se kapelica pravokutnog Gornja terasa zapravo je pokrov zidanog podnožja na kojem je postavljen ljetnikovac, i
tlocrta. Glavnim pročeljem okrenuta je prema vanjskomu okolnom prostoru. Po svo- u toj supstrukciji smještene su cisterne, mlinica, spremište i kuhinja. Pročelje ima tro-
jim tlocrtnim, prostornim i oblikovnim karakteristikama ne izdvaja se od rješenja ti- dijelnu organizaciju; središnji dio rastvoren je trijemom u prizemlju i ložom na katu, a
pičnih za 16. stoljeće. Građena je u kamenu, od pravilnih kvadara i fine obrade. Dok je bočni su dijelovi rastvoreni prozorima. Trijem u prizemlju i loža na katu imaju tri polu-
njezina unutrašnjost lišena ukrasa, pročelje je bogato arhitektonski ukrašeno. Dovrat- kružna luka, koji se oslanjaju na vitke stupove. Kapiteli stupova u prizemlju su dorski,
nici portala ukrašeni su po sredini jednom vrpcom s vijencem rombova. U sredini a na katu jonski. Loža na katu ograđena je balustradom.38 Bočni dijelovi rastvoreni su
dovratnika nalazi se rozeta s dva reda listova i pupoljkom u sredini. Greda arhitrava prozorima. U dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi to je jedini ljetnikovac koji ima ista
također ima rozetu s dva reda listova i pupoljkom, samo što su ovdje listovi bogatije rješenja u oblikovanju pročelja kao i neke vile iz istog razdoblja u Italiji.
izvedeni. Nad arhitravom je nadstrešnica stepenaste profilacije. Prostor između nje i U unutrašnjosti ljetnikovca visini trijema i lože odgovara visina saloče i dvorane
arhitrava ispunjen je kaneliranom gredom, koja na krajevima završava nizom listova. na katu. Bočne prostorije udvostručuju horizontalnu podjelu, pa se iznad svake javlja
U sredini je ornamentirani list. Desno pokraj portala nalazi se mala škropionica kru- po još jedna, nešto niža prostorija. Ta pojava polukata očituje se u otvorima na svim
žnog presjeka. Škropionica je također ukrašena. Po sredini ima glavicu anđela između fasadama. Kod ljetnikovca Stay također se javlja prostor polukata, ali to se ne očituje u
krila. Ukras portala je neprekinut, a pri dnu je završen posve jednostavno. U osi iznad otvorima na fasadama. Na krajevima pročelja javlja se samo po jedan pravokutni pro-
portala nalazi se malo mrežište. zor na svakom katu. Prozori kata imaju bogatije oblikovane okvire, s volutama ispod
trokutnog zabata. Isti se prozorski okviri ponavljaju na bočnim fasadama i na začelju,
Ljetnikovac Stay u odnosu prema ostalim ljetnikovcima i gradskim a iznad prozora javljaju se manji prozori polukata. Time je naglašena važnost repre-
palačama iz druge polovine 16. stoljeća zentativnog kata.
Stubište kao samostalan prostor po prvi put je ostvareno u ovom ljetnikovcu. Ono
U drugoj polovini 16. stoljeća gradili su se ljetnikovac Vice Stjepovića Skočibuhe na predstavlja samostalnu prostornu jedinicu smještenu između dviju bočnih prostorija.
Tri crkve, ljetnikovac Sorkočevića u Gružu, poznatiji kao vila Natali, i na samom kraju Inovacija je preglednost prostora u kojem se nalaze stube, i činjenica da se na kat ulazi
16. stoljeća na Gradcu ljetnikovac Crijević-Pucić. U tom razdoblju nastalo je još ljet- s dva usporedna kraka stuba. Oba kraka zaključena su istim stropom. U prostoru iz-
nikovaca, ali oni nam nisu zanimljivi ni po tipologiji ni po morfologiji u odnosu na nad stuba nalazi se balatur, mala loža za svirače, koja je sastavni dio arhitekture. Arhi-
ljetnikovac Stay. tektonska dekoracija ovog ljetnikovca u kasnijim je razdobljima preklesana, pa se sto-
Raskošni ljetnikovac Vice Stjepovića Skočibuhe na Tri crkve, po nekim obilježjima ga teško može govoriti o izvornoj zamisli ukrašavanja prostorija i kamenog namještaja.
jedinstven u dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi, dao je izgraditi bogati pučanin Vice Vrt Skočibuhina ljetnikovca oblikovan je elementima poznatima dubrovačkomu
Stjepović Skočibuha. Ljetnikovac se gradio u razdoblju od 1574. do 1588. godine. Po vrtnom graditeljstvu. Osnovna zamisao cjeline – postavljanje ljetnikovca na izgrađe-
nekim obilježjima bio je prethodnica ostalim ljetnikovcima toga područja – po osa- no podnožje – stvara dvije odijeljene vrtne površine na različitim visinama. U vrtnom
mostaljenju stubišta u jednu od bočnih prostorija, po pojavi međukatova i po organi- graditeljstvu renesanse ovo je jedini primjer gdje su prisutni odjeci nekih prostornih
zaciji vrta na dvije terase.37 Dokumentacija koja se odnosi na vrijeme njegove izgradnje tema karakterističnih za vrtnu arhitekturu talijanske zrele renesanse. To se posebice
izgubljena je. Poznato nam je da je klesarske radove izveo Ivan Gluhačević, a stupove odnosi na način povezivanja donjeg i gornjeg vrta, koji se povezuju simetrično postav-
isklesao Grgur Dujmov. U vezi s gradnjom, spominje se i ime Vicka Lujova kao klesara ljenim stubištima uz krajeve podnožja; na njegovoj je sredini grotta. Nadahnute antič-
stupova na ogradi terase. Projektant toga ljetnikovca i dalje ostaje nepoznat, ali po kim modelima, grotte su osobito česte u 16. stoljeću. Služile su kao fantazmagorijski
svim karakteristikama jasno je da je riječ o projektu stranoga majstora. Po vremenu okvir vodi koja je izbijala iz zidova ili iz poda.39
gradnje i tipologiji, Skočibuhin ljetnikovac na Tri crkve blizak je Casinu vile Farnese u Skočibuhin je ljetnikovac na Tri crkve vremenski blizak ljetnikovcu Stay na Bata-
Capraroli, što ide u prilog tezi da u ovom slučaju nije riječ o projektu domaćih majstora.
N. GRUJIĆ, »Reprezentativna stambena arhitektura«, u: Zlatno doba Dubrovnika, XV. i XVI. stoljeće, str. 321.
38

37
N. GRUJIĆ, Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, str. 130. n. gRUJIĆ, »Ljetnikovac Vice Stjepovića Skočibuhe kod Tri crkve u Dubrovniku«, Radovi Instituta za povijest
39

umjetnosti, god. 12.—13., Zagreb, 1988.–1989., str. 222.


158 hovini. Pojavom međukatova i balaturom također pokazuje sličnost s ljetnikovcem na Saloča je u prizemlju raščlanjena stupovima. Kao i većina ljetnikovaca na tom po- 159
Batahovini. Po ostalim komponentama nemaju previše sličnosti. Za ljetnikovac Stay dručju, i ovaj u prizemlju ima po dvije manje bočne prostorije. Bolja povezanost vanj-
možemo samo pretpostavljati da je strani projektant zadao bitne prostorne i oblikov- skog i unutrašnjeg prostora postignuta je rastvorenim začeljem. Stubište je smješteno
ne odrednice; kod Skočibuhina ljetnikovca na Tri crkve očito je da je on u potpunosti između saloče i bočnih prostorija, te čini organizacijsku jezgru cjelokupnog prostora.
djelo stranog projektanta. Dok ljetnikovac Stay samo po načinu isticanja prvog kata u Središnja dvorana na katu s tri je strane okružena manjim prostorijama. Dvorana se
odnosu na prizemlje upućuje na tipološki predložak renesansnih jednokatnih palača rastvara na pročelju s trima prozorima, od kojih središnji vodi na balkon. To je jedini
kakvih u Dubrovniku nije bilo, a rješenja slična ovomu mogu se naći na sjeveru Italije, primjer takvog ukrašavanja fasada u dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi. Kod Crijević
u Veroni kod Sanmichelijevih palača, Skočibuhin ljetnikovac po svim svojim osobitos- -Pucićeva ljetnikovca svakako treba spomenuti i prednji vrt, jedan od najzanimljivijih
tima upućuje na to da je djelo stranog, vrlo vjerojatno talijanskog projektanta. primjera vrtova u dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi. Veći dio vrta čini mreža staza
Vila Natali u Gružu nastala je krajem 16. stoljeća, na obali gruškog zaljeva. Ona se koja se sastoji od tri uzdužne i četiri kratke poprječne staze. Određene su tri glavne
po prostornim rješenjima u potpunosti razlikuje od dotad viđenoga u Dubrovniku. U osovine kretanja, usmjerene prema vratima ljetnikovca. Srednja osovina vodi prema
prizemlju se rastvara trijemom koji nije prizidan, nego uključen u njegov prostor, na ulazu u saloču. Sa strana osovine vode prema zgradi ljetnikovca pobočnim, nenatkri-
katu s tri pravokutna prozora i bočnim ložama. Takvo je rješenje netipično za dubro- venim prostorima, odnosno vrtu sa stražnje strane. Početkom 19. stoljeća vrt je na sje-
vačko područje jer se protivi ustaljenoj težnji jačeg rastvaranja središnjeg dijela pro- vernom rubu presjekla cesta, pa je kapelica ljetnikovca danas izvan prvobitnih gabari-
čelja.40 Ugaone lože na katu zamijenile su bočne prostorije. Genova se drži ishodištem ta kompleksa. U vrtu je očuvano sedamdesetak različito klesanih stupova. Red od njih
takvog oblikovanja pročelja. Ni kod ovoga malog ljetnikovca nije poznat projektant, ali dvanaest u nizu pred zgradom ljetnikovca izvoran je. Dva stupa ispred glavnog portala
je očito da nije riječ o domaćemu. Sličnost s vilama u Genovi pokazuje i tlocrtno rje- imaju funkciju karijatida. Njihovi donji dijelovi su kanelirani. U središnjim su dijelovi-
šenje, naime, dvokračno stubište uvučeno je u stražnji dio gotovo kvadratičnog bloka. ma izrađeni s jedne strane muškarac, s druge strane žena, oboje krutoga držanja i ne-
U unutrašnjosti prizemlja nalaze se samo dvije prostorije. Na katu je nešto više zgrapnih proporcija. Ta dva stupa su, uvjetno rečeno, nedovršena. U biti, riječ je o po-
prostorija, što proizlazi iz činjenice da je vila podignuta na neravnom terenu, pa se na javi svojstvenoj manirizmu. Ostali stupovi u prednjem vrtu pokazuju drugu krajnost u
katu dobilo više mjesta. Vila Natali nema jasno određenih dodirnih točaka s ljetnikov- stilskom izrazu. Baze pojedinih stupova ukrašene su kukcima i gmazovima različitih
cem Stay. Jedino što im je zajedničko jest njihovo nastajanje krajem 16. stoljeća. Ob- oblika, a kapiteli cvijećem, pticama, ljudima, sirenama i vukodlacima. Na petnaestak
ratimo li pozornost na tlocrt vile Natali, uočit ćemo činjenicu da u potpunosti odstupa kapitela prikazani su ljudi različitih životnih dobi u odjeći suvremenoj tom razdoblju.
od karakteristika dubrovačke ladanjske arhitekture, za razliku od ljetnikovca Stay, koji Takav način izražavanja možemo protumačiti kao osobinu manirizma. Arhitektonska
ima tipičan L-tlocrt. plastika cjelokupnog kompleksa nema uzora na dubrovačkom području. Takav reper-
Na samom kraju 16. stoljeća izgrađen je ljetnikovac Crijević-Pucić, smješten u ne- toar ukrasa nepoznat je dubrovačkoj sredini, a savršenost izvedbe upućuje na to da je
posrednoj blizini grada, koji u potpunosti pokazuje odstupanje od tradicionalne dub- djelo stranoga, a ne mjesnog majstora.
rovačke ladanjske arhitekture. Zgrada ljetnikovca smještena je na razmeđu prednjeg i Crijević-Pucićev ljetnikovac možemo povezati sa Stayevim na Batahovini u nekim
stražnjeg vrta. Osnova je izvorno imala pravokutan oblik, na koji je u kasnijim razdo- detaljima. Oba ljetnikovca imaju prozorske otvore netipične za ladanjsku arhitekturu
bljima dograđen jedan manji dio na začelju. Zgrada je golema, u volumenu zatvorena Dubrovnika. Također, oba ljetnikovca karakteriziraju elementi manirizma. Na ljetni-
jednokatnica. Donja zona geometrijski je raščlanjena s četirima prozorima i trojim kovcu Stay manirizam se očituje u ukrašavanju pila u saloči i prostora stubišta. Na
vratima, koji naglašavaju horizontalnost pročelja. Središnju os ističu glavni portal i Crijević-Pucićevu ljetnikovcu manirizam nije prisutan samo u arhitektonskoj plastici
balkon iznad njega.41 Okviri svih otvora plastički su ojačani velikim kvadrima, obrađe- nego i u samoj njegovoj arhitekturi.
nima u bunjato tehnici i profiliranim grednjacima. Raspored otvora prenesen je na Uspoređujući ljetnikovac Stay s ostalim ljetnikovcima iz približno istog vremena
zonu kata, ali bez prostranih vrtnih prolaza. Između dva para prozora smještena su nastanka, možemo ga shvatiti kao kombinaciju prostornih i ukrasnih elemenata u
središnja vrata na katu, naglašena balkonom. Otvori kata viši su od onih u prizemlju, a rasponu od zrele renesanse, manirizma do ranog baroka. Ljetnikovac Stay u tlocrtu
njihovi okviri bogatije su obrađeni. Nad prozorima se izmjenjuju trokutni i lučni zabati ponavlja tipologiju karakterističnu i za 15. te za 16. stoljeće, dok ostali ljetnikovci koje
iznad ojačanih natprozornika. sam uzela u obzir pokazuju inovacije u pogledu tlocrta. Za sva tri ovdje spomenuta
ljetnikovca karakteristično je da su očito građeni prema stranom predlošku. Kada je u
40
N. GRUJIĆ, Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, str. 131. pitanju ukrašavanje ljetnikovaca, arhitektonsko ili skulpturalno, ljetnikovac Stay po-
41
N. GRUJIĆ, »Reprezentativna stambena arhitektura«, u: Zlatno doba Dubrovnika, XV. i XVI. stoljeće, str. 321. kazuje veću dozu suvremenosti. Njegov skulpturalni repertoar karakterizira spoj zrele
160 renesanse i manirizma, što je i logično s obzirom na to da nastaje na prijelazu jednoga čelje prema trgu lomi se pod pravim kutom, pa se na trg otvara s dvije uske fasade.195 161
stila u drugi. Drugi kat, najreprezentativniji, rastvoren je prozorima s polukružnim lukom. Prozori
Utjecaj reprezentativne gradske stambene arhitekture na arhitekturu ljetnikovaca su uokvireni profilacijom jakog plasticiteta, imaju lisnate kapitele i uokvireni su ba-
davno je uočen. Taj se utjecaj ponajprije očituje u oblikovanju arhitektonskih i ukras- lustradom. Arhitektonska plastika Bunićeve palače pokazuje stilska obilježja zrele re-
nih elemenata. Kada je riječ o prostornoj organizaciji, ne možemo govoriti o velikom nesanse. Njezini prozori pokazuju iznimnu sličnost s onima na ljetnikovcu Stay, samo
utjecaju gradskih palača na ljetnikovce, jer su palače izgrađene u gustom gradskom što su ovi uokvireni balustradama. Imaju isti tip polukružnog luka i kapitela. Budući
tkivu kojem su se trebale prilagođivati. Biranim položajem, dimenzijama i izgledom, da se ljetnikovac Stay datira u sam kraj 16. stoljeća, a palača Bunić nastala je nešto ra-
palača kao i ljetnikovac predstavlja vlasnika osobno. Naziv palača u Dubrovniku je nije, možemo govoriti o očitom ugledanju nekih elemenata ladanjske arhitekture u re-
uvjetan, jer je od ostalih kuća u gradu tek malo bogatije arhitektonski ukrašena i opre- prezentativnu stambenu arhitekturu. S obzirom na to da je takav tip prozora iznimno
mljena. Za razliku od palača, ljetnikovci nastaju izvan utvrđenoga gradskog prostora, rijedak na dubrovačkom području, kako u ladanjskoj tako i u reprezentativnoj stambe-
na prostranim zemljištima. Upravo zbog toga vlasnici imaju mogućnost građenja ljet- noj arhitekturi, i na ovome mjestu možemo pretpostaviti kako je u oba slučaja riječ o
nikovaca većih gabarita. Do danas je u cjelini očuvan malen broj gradskih palača iz 16. stranim utjecajima. Imamo li u vidu činjenicu da je majstor Antun iz Padove boravio
stoljeća, a glavni razlog tomu je potres iz 1667. godine, u kojemu su mnoge stradale. u Dubrovniku kratko prije izgradnje ove palače, te da su njegovi prozori na Skočibu-
Nekoliko očuvanih palača iz tog razdoblja pokazuje sličnosti s ljetnikovcem Stay. hinoj palači u osnovnim karakteristikama slični prozorima Bunićeve palače, možemo
palača Tome Stjepovića Skočibuhe u Restićevoj ulici 1 izgrađena je između zaključiti kako su majstorima koji su radili na Bunićevoj palači kao uzor poslužili pro-
1549. i 1553. godine na Pustijerni, u dijelu grada gdje su se već otprije gradile palače zori sa Skočibuhine palače na Pustijerni.
uglednih obitelji. Građena je na mjestu ranije vlasteoske kuće Nika Đurđevića, a mož- Palača Stay u ulici Između polača 9–11 najveća je sačuvana renesansna palača
da je u prizemlju zadržan i njezin osnovni raspored. Projekt za izvedbu pročelja palače iz prve polovine 16. stoljeća. Izgrađena je u vrlo uskoj ulici pa se piano nobile nalazi na
i prozora trećega kata povjeren je majstoru Antunu iz Padove.42 Na pročelju je vidljiva trećem katu. Piano nobile rastvoren je velikim prozorima s polukružnim lukom, koji
težnja za reprezentativnošću. Majstor Antun iz Padove pročelje artikulira stupovima se razlikuju od onih na Stayevom ljetnikovcu po tome što nemaju lisnati kapitel. Nje-
različitog plasticiteta, koji su dio prozorskih edikula. To je arhitektonski motiv, koji re- zin specifičan oblik proizlazi iz činjenice da je riječ o dvojnoj palači. Središnji nosivi
nesansa preuzima izravno iz antike. Visoka trokatnica nadvisuje okolne zgrade. Dola- zid nije probijen ni na jednoj etaži, pa razdvaja dva posebna tlocrta, koji imaju i po-
zi do povećanja veličine otvora kroz četiri etaže koje su odijeljene plastički naglašenim sebna stubišta. Takva prostorna organizacija odrazila se i na pročelju. U prizemlju se
vijencima. Na pročelju se javljaju još poneki renesansni motivi, kao triglifi i metope na nalaze dva simetrično postavljena portala. Između tih portala i sa strane nalaze se još
arhitravu glavnog portala, akantusov list na volutama prozora na prvom katu, bunjato četiri, od kojih dva vode u spremišta, a dva su slijepa. Osobitost ove palače proizlazi
ugaonih kvadara, edikule gornjih katova s dorskim i korintskim kapitelima. Takvi su i iz rastvaranja njezinog začelja velikim pravokutnim prozorima na svim etažama.43
arhitektonski oblici već u prvoj polovini 16. stoljeća bili česti u talijanskim gradovima Prozore reprezentativnog kata palače Stay možemo usporediti s onima na ljetnikovcu
Firenzi, Rimu i Veneciji. Posebno naglašen plasticitet, postignut gustim rasporedom Stay. Razlika je u kapitelima, koji su kod palače profilirani, a kod ljetnikovca lisnati.
prozora, upućuje na venecijanske palače Sansovinova kruga. Prozori trećega, repre- Sličnosti se mogu naći i kod rastvaranja začelja. Palača Stay ima rastvoreno začelje
zentativnog kata, po obliku pokazuju sličnosti s prozorima na Stayevoj i Bunićevoj pa- na svim etažama jer zauzima veći prostor, za razliku od nekih drugih gradskih pala-
lači, te na ljetnikovcu Stay. Riječ je o tipu visokih prozora polukružnog luka. Na ovoj ča. Ljetnikovac Stay osobit je po rastvaranju začelja na katu istim prozorima kao i na
palači oni su uokvireni balustradama, kao i na Bunićevoj. Za razliku od ostalih zgrada pročelju, u vrijeme kad se veća pozornost u oblikovanju pridavala pročelju negoli za-
sa sličnim prozorima, Skočibuhina palača na Pustijerni ima prozore oblikovane kao čelju. Kod Stayeve palače, kao i kod ljetnikovca Stay, javlja se iznimno naglašavanje
edikule koje flankiraju stupovi. Budući da je ova palača nastala prije Stayeve i Buniće- reprezentativnog kata, ne samo prozorima s polukružnim lukom nego i iznimnom
ve, možemo pretpostaviti kako su njezini prozori, izrađeni prema projektu majstora visinom. Kod obje zgrade piano nobile dosta je viši u odnosu na prizemlje, čime se do-
Antuna iz Padove, poslužili kao uzor spomenutim palačama. datno naglašava njegova osobina.
Palača Bunić na Bunićevoj poljani izgrađena je u drugoj polovini 16. stoljeća, na
trgu ispred nekadašnje romaničke katedrale. Ta palača ima složene prostorne odnose
jer je nastala povezivanjem nekoliko zgrada u jednu trokrilnu palaču s atrijem. Pro-

42
N. GRUJIĆ, »Reprezentativna stambena arhitektura«, u: Zlatno doba Dubrovnika, XV. i XVI. stoljeće, str. 310. 43
N. GRUJIĆ, »Reprezentativna stambena arhitektura«, u: Zlatno doba Dubrovnika, XV. i XVI. stoljeće, str. 309.
162 Zaključak Uspoređujući ljetnikovac Stay s navedenima, dolazi se do zaključka kako je on u 163
svojim prostornim rješenjima, uvjetno rečeno, arhaičan za vrijeme u kojem je nastao.
Od svojih početaka arhitektura je uvjetovana različitim životnim potrebama ljudi. U U tlocrtu pokazuje tipične karakteristike ljetnikovaca koji se javljaju krajem 15. i u
renesansnom razdoblju kao jedna od tih potreba javlja se ladanjska arhitektura. Tu prvoj polovini 16. stoljeća. Skočibuhin ljetnikovac na Tri crkve i vila Natali u Gružu
arhitekturu u bitnoj mjeri određuju društveni, gospodarski i filozofski čimbenici. Za u tlocrtu i prostornim rješenjima pokazuju inovacije koje su bliže nekim talijanskim
takvu vrstu izgradnje karakteristična je neposredna vezanost uz grad i uređenje grad- rješenjima. Kod Crijević-Pucićeva ljetnikovca javlja se i teškoća kasnijih pregradnji.
ske okolice. Dubrovačka Republika tijekom 15. i 16. stoljeća doživljava najveći proc- Pri usporedbi ljetnikovca Stay s gradskim palačama možemo govoriti tek o sličnosti
vat na području politike, ekonomije i kulture. U tom razdoblju došlo je do bogaćenja pojedinih arhitektonskih elemenata. Organizacija prostora u gradskim palačama raz-
ne samo plemstva nego i građana. Oba sloja žele pokazati svoje bogatstvo pa podižu likuje se od organizacije prostora ljetnikovaca, pa u tom pogledu ne možemo govoriti o
raskošne ljetnikovce i palače. Svaka je bogatija obitelj osim palače u gradskoj jezgri bitnijem utjecaju reprezentativne stambene arhitekture na ladanjsku. U ovom slučaju
posjedovala i ljetnikovac u neposrednoj blizini samoga grada, u kojem je provodila možemo samo ustvrditi kako postoje sličnosti prozorskih otvora ili njihovih kapitela
vrijeme ljetnih vrućina. Svojom veličinom, arhitektonskim ukrasom i pomno odabra- na palačama Skočibuha, Bunić i Stay s onima na ljetnikovcu Stay na Batahovini. U pa-
nim položajem, ljetnikovci i palače predstavljaju vlasnika, njegovo bogatstvo i ugled. lači Stay dolazi do rastvaranja začelja na svim etažama, po čemu je pomalo specifična
U našem vremenu ljetnikovci i gradske palače postoje kao svjedočanstva o kulturi sta- u odnosu na ostale gradske palače. Ljetnikovac Stay i po tome je blizak toj palači, jer
novanja u renesansnom Dubrovniku. se njegovo začelje rastvara prozorima istovjetnima onima na ostalim fasadama. Ta je
Pri gradnji gradskih palača javljaju se neka ograničenja. U prvom redu, to je nedo- činjenica zanimljiva stoga što je to ostvareno u razdoblju kada se još uvijek veća pozor-
statak prostora. Palače se svojim dimenzijama moraju uklopiti u gusto gradsko tkivo, nost u oblikovanju pridavala pročelju ljetnikovca, a ne njegovu začelju.
koje je već ranije definirano. Upravo zbog nedostatka prostora grade se dosta visoke Kada je u pitanju morfologija, ljetnikovac Stay nedvojbeno možemo svrstati u vri-
palače, i po širini ne zauzimaju mnogo prostora. Kod ladanjske arhitekture ne postoje jeme kasne renesanse, odnosno manirizma. Njegov skulpturalni ukras, predimenzi-
takva ograničenja u pogledu dimenzija. Osobitost ladanjskog kompleksa je ta da on u oniranje prostora i stroga odijeljenost prostorija odlike su zrele renesanse i maniriz-
prvom redu služi kao središte zemljoposjeda, a tek povremeno kao boravište vlasnika. ma. Neke neujednačenosti arhitektonske koncepcije treba pripisati činjenici kako je
Za izgradnju ljetnikovaca biraju se prostrana zemljišta na kojima ima dovoljno mjesta nastao na prijelazu jednoga velikog stila u drugi – renesanse u barok. Smjeni stilova
za razvoj same zgrade u širinu. Pri odabiru mjesta za izgradnju ljetnikovaca osobita se treba pripisati i raznolikost u tematici te izvedbi elemenata arhitektonske plastike.
pozornost posvećuje i okolnom krajoliku, koji će biti prirodan okvir ladanjskom kom- Iako je danas poseban upravo po svojoj arhitektonskoj koncepciji i oblikovanju mno-
pleksu. Rijeka dubrovačka se po tom pitanju javlja kao najsavršenije mjesto za izgrad- gih elemenata, moramo imati u vidu da je Gučetićev ljetnikovac u Gružu, takozvani
nju ljetnikovaca. Zbog ljepote njezinog krajolika, na samoj obali rijeke Omble nastaju Lorko, vanjskim izgledom bio gotovo istovjetan ljetnikovcu Stay.44 U nedostatku ar-
ljetnikovci koji ogledaju svoja pročelja na nemirnoj vodenoj površini. Ljetnikovac Stay, hivskih podataka o vremenu gradnje, projektantu i majstorima, možemo samo na-
koji se nalazi na predjelu Batahovine, jedan je od brojnih suburbanih ljetnikovaca koji gađati koji je od ova dva ljetnikovca nastao prvi i jesu li građeni po istom predlošku.
krasi obale Omble. Kada ga danas promatramo, očito je da je taj izrazito suburbani Zagonetkom nam ostaje i unutrašnjost Gučetićeva ljetnikovca. Budući da su vanjskim
ljetnikovac koji je služio samo u rezidencijalne svrhe otrgnut iz okvira vremena u ko- izgledom iznimno slični, možda su podudarnosti postojale i u unutrašnjem prostoru.
jem je nastao. Unatoč usporedbama s ostalim ljetnikovcima i gradskim palačama, sa svim slič-
S obzirom na to da se ne zna točna godina izgradnje, ljetnikovac možemo tek okvir- nostima i razlikama, ljetnikovac Stay treba promatrati kao zasebnu cjelinu, pogotovo
no svrstati u uže razdoblje, pri čemu se ponajprije oslanjamo na tipološku analizu i ako se uzme u obzir činjenica kako je riječ o jednom od malobrojnih očuvanih spome-
usporedbu s ostalim ljetnikovcima iz druge polovine 16. stoljeća i nekim gradskim nika kasne renesanse. Taj nam je ljetnikovac važan i po količini očuvanih elemenata
palačama. Pri usporedbi s ljetnikovcima koji su otprilike iz istoga razdoblja javljaju se arhitektonske plastike te po raznolikosti u njihovoj izvedbi i tematici. Rijetki su ljetni-
teškoće, ponajprije vezane uz tipologiju. Skočibuhin ljetnikovac na Tri crkve, građen kovci na dubrovačkom području koji imaju toliko očuvanih elemenata arhitektonske
u trećoj četvrtini 16. stoljeća, te vila Natali u Gružu i Crijević-Pucićev ljetnikovac na plastike. Izvorno podignut »na vodi«, ograđen velikim zidom, namijenjen u rezidenci-
Gradcu, građeni na samom kraju 16. stoljeća, vremenski i jesu najbliži ljetnikovcu jalne svrhe, ljetnikovac Stay bio je svijet u malome. Njegova se sadašnjost toliko razli-
Stay, ali pokazuju jednu drukčiju tipologiju. Dok ljetnikovac Stay ima L-tlocrt koji je kuje od njegove slavne prošlosti!
karakterističan za ovo područje, kod prije spomenutih ljetnikovaca javljaju se sasvim
drukčija tlocrtna i prostorna rješenja, koja se ne razlikuju samo od ljetnikovca Stay 44
N. GRUJIĆ, Vrijeme ladanja. Studija o ljetnikovcima Rijeke dubrovačke, str. 103.
nego i međusobno.
164 165

Stubište

Lučni otvor stubišta Baza desnog dovratnika

Zaglavni kamen ukrašen rozetom u


dvorani u prizemlju
Prozor na katu
POSLJEDNJA AKVIZICIJA U ZBIRCI NAMJEŠTAJA KNEŽEVA DVORA
Summary PAVICA VILAĆ

166 THE VILLA STAY AT BATAHOVINA UDK: 749.1:069(497.5 Dubrovnik) Izvorni znanstveni rad 167
Pavica Vilać
The Villa Stay at Batahovina is one of the many villas that grace the banks of the Om- Dubrovački muzeji – Kulturno-povijesni muzej
bla. From today’s point of view, it is clear that this is a pronouncedly suburban villa,
which was used only for residential purpose, and outside the temporal framework in U radu se obrađuje novostečena komoda u zbirci namještaja Kneževa dvora. Na temelju stilske analize te
which it came into being. Since the exact year of construction is not known, we can komparativnih primjera i podataka iz literature mobilijar je pripisan »padovanskom tipu« venetske pro-
dukcije s kraja 17. stoljeća. Posebna pozornost posvećena je analizi dekorativnih elemenata i tehnika te
only approximately put the villa into a tighter period, relying mainly on typological prikazu njihova podrijetla i povijesno-umjetničkoga razvoja. Ikonografska analiza uputila je na alegorijsko
analysis and a comparison with other villas from the second half of the 16th century značenje figuralnih prizora.
and some of the palaces in the city. As far as morphology is concerned, the Villa Stay
can be undoubtedly classified into the time of the late Renaissance or Mannerism. Its Ključne riječi: akvizicija, komoda, Dubrovački muzeji, zbirka namještaja, barokna dekoracija, intarzija, ve-
sculptural ornaments, the over-dimensioning of the space and the strict separation of netska produkcija, Padova
rooms are features of the high Renaissance and Mannerism. In spite of comparisons
with other villas and city palaces, the Stay Villa should be looked at as a separate unit, Dubrovački su muzeji kontinuiranim skupljanjem muzejske građe tijekom svojega
particularly if one takes into consideration the fact that it is one of the very few survi- dugog postojanja i djelovanja ostvarili znatno obogaćenje muzejskoga fundusa, ali i
ving heritage buildings of the late Renaissance. sačuvali bitan dio dubrovačke povijesne i kulturne baštine od otuđenja i propadanja.
Ta se djelatnost s jednakom predanošću i stručnošću nastavlja i danas, što potvrđuje
i posljednja akvizicija vrijednoga primjerka barokne komode u zbirci namještaja Kul-
turno-povijesnoga muzeja.
Zbirka sadržava više od šest stotina predmeta profane namjene, nastalih u vre-
menskom rasponu od 17. do početka 20. stoljeća. Svojim je najreprezentativnijim dije-
lom predstavljena u sklopu stalnoga postava Kulturno-povijesnoga muzeja u Kneževu
dvoru, s kojim nije izravno povezana jer je povijesni inventar prve dubrovačke palače
tijekom stoljećâ stradavao ili je bio otuđivan.
Prvi i najbitniji fond zbirke prikupljen je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata
iz starih dubrovačkih palača, ljetnikovaca i gradskih kuća, nakon čega se zbirka nasta-
vila sukcesivno popunjavati novim artefaktima, u najvećem dijelu otkupom.
Komoda, kojom se ovdje bavimo, stigla je u muzej otkupom 2005. godine. Dotada
je naraštajima bila u uporabi u spomenički zaštićenom vlastelinskom ljetnikovcu Za-
manja na Lapadu u Dubrovniku, stambeno-ladanjskom kompleksu nastalom u drugoj
polovini 16. stoljeća, nadograđenom i preinačenom u 17. i 18. stoljeću.
Novostečeni mobilijar važan je dobitak za muzej jer u sebi ujedinjuje gradbeno-
dekorativne kvalitete i kulturno-povijesnu vrijednost. Značenje te akvizicije za muzej
još je i veće ako se promatra u okolnostima današnje opće raritetnosti umjetničkih
predmeta iz prošlosti na lokalnom, ali i cjelokupnomu domaćem baštinskom terenu,
posebno onih ranijih razdoblja, a nadasve dekorativno raskošnijih primjeraka barok-
noga umjetničkog stolarstva.
Komoda se ovim radom po prvi put obrađuje te datira i atribuira padovanskoj pro-
dukciji s kraja 17. stoljeća.
Mobilijar, veličine 94 × 144 × 71 cm, ima korpus oblika položenoga kvadra s tri ladi-
ce, koji stoji na nogama oblika sploštenih lukovica. Pročelje je pokrenuto u lomljenoj
liniji s uvučenim središnjim dijelom i naglašenim tamnim horizontalama baze, vijen-
168 ca i stepenasto profiliranih okvira ladica. Plohe su ukrašene intarzijom raznobojnog 169
drva i bjelokosti koja prikazuje florealne i figuralne motive. Pripadajući prihvati oblika
kucala sastavljenog od maskerona i alke izvedeni su od bronce. (sl. 1)
Višestruko prelamanje čelne strane element je koji uvodi barokno razdoblje.
Tamne profilacije, koje naglašavaju strukturalnu liniju komode i uokviruju plohe,
obilježja su barokne dekoracije koja je voljela kontraste i dramatičnost. Izvor su imale
u sklonosti baroka prema sjajnoj crnini ebanovine,1 posebno izražene u ranom baroku,
u prvoj polovini 17. stoljeća, pod utjecajem španjolske mode, ali i Luja XIII. Katkad se
efekt crnine, radi štednje, kao na ovomu muzejskom primjerku, postizao ebonizira-
njem.2
Zatvorenost korpusa i klasična strogost konstruktivne forme komode, dodatno
naglašene tamnim profilacijama, ublažene su polikromnom intarzijom ploha, koje
zadržavaju simetriju u rasporedu dekora, a S-krivuljama, odrezanim ili zaobljenim
kutovima, bogatstvom uporabljenoga materijala, kromatskim kontrastima, kao i de-
korativnim repertoarom pokazuju sve kvalitete zreloga baroka.
Tehnika intarzije, pod utjecajem francuskoga baroka Luja XIV., čije će dekorativne
umjetnosti umnogome utjecati na čitavu Europu, postala je krajem 17. stoljeća do-
minantna ukrasna tehnika na namještaju, istiskujući rezbariju kao vladajuću deko-
raciju ranoga baroka. Kako bi ostvarila dodatnu boju, raskoš i kontrast, katkad je uz
raznobojno drvo koristila i druge materijale, primjerice bjelokost, sedef, različite vrste
metala i kornjačevinu.3 Sl. 1 Komoda, Dubrovački muzeji
Intarzirani je ornament na komodi zatvoren unutar simetrično raspoređenih polja
i naglašenih pravocrtnih uokvirenja ploha. Prožet je izvijenim, ali suzdržanim barok-
nim pokretom, koji nema slobodu dinamičnoga kretanja površinama – ona će pri-
pasti sljedećemu stilskom razdoblju, rokokou. I vegetabilne S-volute, koje uokviruju
kartuše s florealnim skupinama i figuralnim prizorima, premda mekano modelirane,
još uvijek zadržavaju izvjesnu klasičnu krutost. Bočne strane mobilijara pokazuju još

1
Ebanovina – skupocjeno tropsko drvo, gotovo nepoznato europskom kontinentu od pada Rimskoga Car-
stva, počinje se ponovno uvoziti u Europu u kasnom 16. stoljeću i brzo ulazi u modu. U strogoj i emfatičnoj
epohi 17. stoljeća doživljava veliku popularnost u izradi luksuznog namještaja, posebno kabinetskih orma-
rića, gdje je sjajno crno bilo idealni kontrast pločama pietre dure, ali i dekoraciji od bjelokosti i kornjačevine.
Vidjeti: David REEVES, Furniture: An Explanatory History, London, 1959., 62—63.
2
Bojenje u crno jeftinijih vrsta drva glatkih struktura, najčešće kruške ili javora.
3
U težnji za postizanjem slikarskih efekata intarzija se osim prirodnim karakteristikama drva koristila pa-
ljenjem i nijansiranjem furnira, od kojih se prvo izvodilo užarenim željezom, a drugo kemijskim ispiranjem.
U traženju željenih učinaka furnir se nadalje umjetno bojio (crvenom, plavom, sivom, zelenom i žutom
bojom), ali i obogaćivao crtežom u obliku tanko urezanih i zatamnjenih linija, graviranih užarenom iglom.
Sve je to na površinama stvaralo iznimno kromatsko bogatstvo, isticalo oblike i davalo im voluminoznost.
Vidjeti: Harold OSBORNE, The Oxford Companion to the Decorative Arts, Oxford, 1988., 844—846; Vera KRUŽIĆ
-UCHYTIL, Barokni namještaj, Zagreb, 1985., 178 (bilješka 17).
170 izraženiju klasičnu suzdržanost, ograničavajući se tek na pravocrtna uokvirenja osme- 171
rokutnoga medaljona i većega pravokutnog polja barokno naglašenih kutova.4 (sl. 1a,
1b i 1c)
Motiv cvjetne kitice, sastavljene od naturalistički prikazanih tulipana i anemona,
ponavlja S-pokret okvirnih voluta i višestruko se, uz manje varijacije, ponavlja na plo-
hama oplošja. Obogaćena karakterističnom mašnom baroknoga klasicizma, cvjetna
kitica dekorira postrana polja ladica i resi bočne strane komode. Ispunjava i kutna po-
lja gornje ploče razvijajući se iz volutasto-lisnate tvorevine (sl. 1d, 1e).
Uporaba florealnoga ornamenta uklapala se u novu europsku modu obilnoga
ukrašavanja namještaja naturalistički prikazanim cvijećem i lišćem, koja se razvija u
17. stoljeću, a na koju je umnogome utjecalo iznimno popularno suvremeno nizozem-
sko slikarstvo cvijeća, »velika umjetnost koja je stala na pola puta između botaničke
krutosti i nepravilne i nemarne raskoši«.5 U Nizozemskoj se, širenjem uzgoja tulipana,
između 1630. i 1640. rađa fenomen »tulipomanije«, koji se odrazio i na čestu uporabu
motiva tulipana u holandskom i flamanskom slikarstvu, kao i u umjetnosti markete-
rije. Taj se »florealni« stil iz Nizozemske širio putem grafičkih listova i knjiga uzoraka,
namećući novi ukus europskim ebanisterijama.6 Prenosili su ga i holandski i flaman-
ski obrtnici koji su slovili kao vrhunski majstori u tehnici furniranja i marketerije, iz-
vođene raznobojnim egzotičnim vrstama drva, nerijetko i s umetnutom bjelokosti.
Sl. 1a Gornja ploča komode Figuralni sadržaji, koji kombiniraju elemente klasične mitologije s egzotikom, zau-
zimaju središnja mjesta na plohama komode. Gornja ploča kao glavnu ornamentalnu
temu razvija epizodu »pod podignutom draperijom« s dva protagonista posjednuta u

4
Dominirajuće ravne linije konstruktivne forme ukrućene ebonizacijom, koja predmetu daje dostojanstvo,
dragocjeni materijali te klasična suzdržanost dekoracije govore u prilog talijanskomu baroknom klasicizmu,
koji je Domenico Cucci (oko 1635.— oko 1705.), talijanski majstor školovan u Rimu, prenio u Pariz (Gobe-
lin) 1660-ih i tako pomogao u stvaranju veličanstvenoga stila Luja XIV., koji je zatim načela svoje dekora-
tivne umjetnosti nametnuo cijeloj Europi, pa i Italiji. Vidjeti: John MORLEY, The History of Furniture, London,
Sl. 1b Detalj pročelja komode 1999., 138—141.
5
Citirano iz: John MORLEY, nav. dj., 152.
6
U pozadini nove florealne mode stoje razvoj novoga znanja o biljkama, zbirke rijetkih biljnih vrsta i poveća-
no zanimanje za botaniku, izazvani uvozom novih biljnih kultura s Istoka, u čemu je prednjačila Nizozemska
koja je preko svoje Istočnoindijske kompanije (osnovane 1602.) dolazila u česte kontakte s krajevima azij-
skoga kontinenta, odakle su prije predmeta umjetničkog obrta stigle i istočnjačke cvjetne vrste, među koji-
ma i tulipan, prvi put uzgojen u ovoj zemlji 1570. godine. Grafički listovi koji su bili namijenjeni različitim
kategorijama obrtnika katkad su se bavili samo određenim biljkama (»tulip books«). Pojavljuju se i knjige
uzoraka, među kojima i knjiga čije su ilustracije predstavljene kao vrijedni botanički dokument, ali i priruč-
nik od koristi obrtnicima, izdan 1608. pod nazivom Le Jardin du Roi s gravirama Pierra Valleta (1575.—1642.)
i u kojem se, uz ostale rijetke i nove vrste, po prvi put pojavljuje istočnjački cvijet – tulipan. Među ostalim
popularnim cvjetnim vrstama koje su nudili grafički listovi bile su još narcise, šafrani, ljiljani, orhideje, ruže,
vrtni karanfili i zvončići. Vidjeti: Philippa LEWIS i Gillian DARLEY, Dictionary of Ornament, New York, 1986.,
241.
172 imaginarni »krajolik«, oskudno naznačen letećim kukcima i stabljikom tulipana. Des- 173
ni lik u bogato drapiranoj klasičnoj odjeći u desnoj ruci uzdiže plameno srce (?), dok
lijevi, odjeven u kratku tuniku, u rukama pridržava nešto poput debla (?) (sl. 1f). Na
ladicama se u skučenom »cvjetnom« pejsažu javlja po jedna nasuprotno usmjerena
poluležeća figura, od kojih dvije obilježavaju luk i tobolac, a treću goruće srce (?) (sl. 1g,
1h, 1i). Prikazani likovi imaju kineske fizionomije. Sumaran prikaz pojedinih atributa
ili detalja prizora ne dopušta njihovo pouzdano prepoznavanje, pa posredno ometa i
definiranje same teme prikaza. Deblo, odnosno drvo (pod pretpostavkom da je riječ o
tome motivu) predstavlja ženski simbol zemaljske plodnosti. Luk i tobolac atributi su
lovca, ali i likova vezanih uz temu ljubavi, koju simbolizira i plameno srce kao znak lju-
bavnoga žara i kao personifikacija ljubavi prema bližnjem. U klasičnoj mitologiji taj se
Sl. 1d Detalj pročelja s cvjetnim motivom motiv veže jedino uz Veneru, odnosno, jedan je od njezinih mnogobrojnih atributa. S
obzirom na to da prikazana figura obličjem i kostimom ne odgovara prikazima božice,
a da se drugi sudionik prizora zbog nedovoljne čitljivosti atributa ne može prepozna-
ti niti povezati s prvim u neki smisleni mitološki odnos ili prepoznatljivu tematsku
cjelinu,7 ostaje nam jedino za pretpostaviti, oslonivši se na prevladavajuće značenje
»pouzdanih« atributa, da je riječ o alegoriji ljubavi. Ornamentalni vokabular koji alu-
dira na ljubav, a koji je u renesansi bio proširen na klasičnu mitologiju, bio je korišten
Sl 1c Bočna strana komode u umjetnosti baroknoga namještaja i posebno se može sresti na svadbenim škrinjama,
kabinetskim ormarićima,8 namještaju spavaće sobe i komodama.
Dekorativni repertoar komode, koji se ne iscrpljuje u cvjetnim skupinama, nego
obogaćen figuralnim sadržajima ponovno jasno iskazuje baroknu sklonost supro-
tnostima i raskoši, potvrđuje i baroknu praksu uporabe alegorijskih i mitoloških sa-
držaja u dekoraciji namještaja, koja je nerijetko znala biti obogaćena i teatralnim ele-
mentima i egzotičnim prizvucima. Teatralno podignuta »draperija« poslužila je ovdje
kao ujedinjujući barokni element,9 dok nerazmjerno veliki leteći kukci, »gorostasni«
cvjetovi i kineske fizionomije predstavljaju elemente orijentalne umjetnosti, koji ovdje
slobodno pomiješani s baroknim ornamentalnim sadržajima upućuju na novi dekora-
tivni način, nazvan chinoiserie. On će postati posebno popularan u vrijeme regentstva
i rokokoa, a karakterizirat će ga uključivanje maštovitih kineskih i pseudokineskih

7
James HALL, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Zagreb, 1998., 76, 185, 315, 353—355
8
Na napuljskomu kabinetskom ormariću, radu radionice Lucce Giordana, nastalom krajem 17. stoljeća,
koji se nalazi u fundusa Dubrovačkih muzeja, prikazane su ljubavi bogova. Vidjeti: Pavica VILAĆ, »Kabi-
netski ormarić iz Kneževa dvora u Dubrovniku«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37, Split, 1997.–1998.,
274—275.
9
U razvoju toga motiva, naširoko korištenoga u likovnim i primijenjenim umjetnostima od kasnoga 16. do
ranoga 18. stoljeća, važnu je ulogu imao Bernini. U njegovu nacrtu za zrcalo švedske kraljice Kristine iz oko
1670., draperija ima sličan oblik kao na muzejskom primjerku. Vidjeti: John MORLEY, nav. dj., 143 (sl. 254).
Intarzirani figuralni prizor s analognom uporabom draperije predstavlja i venecijanski kabinetski ormarić
Sl. 1e Detalj gornje ploče s cvjetnim motivom iz privatne zbirke. Vidjeti: Clara SANTINI, Mille mobili veneti, III, Modena, 2002., 29.
174 dekorativnih motiva u europski dekorativni repertoar i europske umjetničke forme.10 175
Chinoiserie dekoracija kasnoga 17. i ranoga 18. stoljeća često je uključivala kukce
neprirodnih veličina, kao i velike cvjetne stabljike koje zajedno s izborom odgovara-
jućih kineskih motiva nalazimo u priručnicima namijenjenima izvođačima namješta-
ja. Kukci su bili uključeni i u mnoge ilustracije botaničkih motiva, čijim su detaljnim
prikazima polet dale prirodoslovne kolekcije koje nastaju u 17. stoljeću, kao i izum slo-
ženoga mikroskopa 1660-ih godina.11
Elementi orijentalne dekoracije često su velikim dijelom bili bez značenja suvre-
menim europskim obrtnicima, pa su ih interpretirali vrlo slobodno, miješali su ih s
europskim motivima i tako stvarali maštovite, ali i tematski nejasne kompozicije.
Čitavo bogatstvo intarziranoga dekora komode koloristički i slikarski je oblikovano
biranim slaganjem vrlo različitih vrsta drva – rogača, badema, masline, javora, bukve,
trešnje, kruške, tise i šimšira – njihovim mjestimičnim bojenjem, zasjenjivanjem i do-
davanjem crteža, te obogaćeno detaljima od gravirane bjelokosti,12 rezerviranima za
dijelove tijela i atribute.

Karakteristikama građe i proporcijama, stilom oblikovanja i načinom izvedbe de-


korativnih elemenata, vrstom završne obrade, izborom materijala te kvalitetom zanat-
skoga rada mobilijar je upućivao na proizvode talijanske barokne ebanisterije.
Sl. 1f Detalj gornje ploče s figuralnim
prizorom 10
Ta se nova moda počinje pojavljivati od druge polovine 17. stoljeća kao vid sveopćega kineskog ukusa, koji
se kao posljedica ekspanzije trgovine s Kinom i Dalekim istokom širio europskim zemljama do početka 19.
stoljeća. Veliku ulogu u tom širenju odigrale su ilustrirane knjige uzoraka istočnjačkih motiva namijenjene
raznovrsnim umjetničkim obrtima, a temeljile su se na putopisnim knjigama koje su idealizirale Kinu. Već
1623. godine Valentin Sezenius gravira nekoliko orijentalno inspiriranih motiva za uporabu u primijenje-
nim umjetnostima. Vidjeti: John MORLEY, nav. dj., 281. Postojalo je također više izvora u obliku pouzdanih
putopisa, primjerice Atlas Chinensis nizozemskoga putnika i pisca J. Nieuhofa, koji je u kratkom roku izašao
u barem 6 izdanja (na svim glavnim europskim jezicima), što govori o velikoj potražnji predmetâ rađenih
tom dekoracijom, a sadržavao je opise i gravire ljudi, zgrada i pejsaža u Kini. Vidjeti: Philippa LEWIS i Gillian
DARLEY, nav. dj., 215.
Sl. 1g Detalj pročelja s figuralnim Sl. 1h Detalj pročelja s figuralnim 11
Jedan od poznatijih priručnika s orijentalnim motivima bio je onaj J. Stalkera i G. Parkera, A Treatise of Ja-
prikazom prikazom
panning and Varnishing (1688.). Vidjeti: Dawn JACOBSON, Chinoiserie, London, 1993., 45—47; Philippa LEWIS
i Gillian DARLEY, nav. dj., 169, 285.
12
Bjelokost je korištena za ukrašavanje namještaja od najstarijih vremena. Svojom je »plemenitošću« znat-
no pridonijela ukusu zreloga baroka za šarolike partiture boja i raskoš materijala. U prvoj polovini 17. sto-
ljeća, kada Španjolska nameće Europi modu bijelo-crne odjeće, bjelokost je postala posebno popularna u
europskoj proizvodnji namještaja, u izražajnoj kombinaciji s crnom ebanovinom. Vidjeti: Vera KRUŽIĆ-U-
CHYTIL, Kabinetski ormarići, katalog, MUO, Zagreb, 1976., kat. br. 7. Napuljski kabinetski ormarić iz prve pol.
17. stoljeća, kojega posjeduje Museo Regionale u Messini, pokazuje isti tip dekoracije. Vidjeti: Enrico COLLE,
Il mobile barocco in Italia, Milano, 2000., 62.
Sl. 1i Detalj pročelja s figuralnim prikazom
176 Iako se obrazac višestruko lomljene frontalne strane katkad sretao i u drugim regi- Edi Baccheschi, obrađujući intarzirani talijanski namještaj seicenta i settecenta, pri- 177
jama Italije,13 muzejska komoda po svojim gradbeno-dekorativnim karakteristikama, pisuje taj tip komoda sečentesknoj Lombardiji, ali i proširuje njihovu produkciju na
lomljenoj čelnoj strani,14 tamnim uokvirenjima 15 i intarzijama od bjelokosti, najviše unutrašnjost Veneta. Navodi da je riječ o komodama s intarzijama u osnovi od šimšira
odgovara tipu barokne komode, koji je bio raširen u sjevernotalijanskoj produkciji i bjelokosti, koje više nisu prikazivale tradicionalne geometrijske motive na podlozi
kasnoga seicenta, pogotovo u Lombardiji, ali i u Venetu,16 a prema nekim autorima i na od crno obojenoga drva, što je predstavljalo kontinuitet lokalne renesansne certosina
području Pijemonta.17 tehnike,19 nego različite kompozicije biljnoga i figuralnoga sadržaja. Karakterizirali
Gilda Rosa, međutim, ograničava proizvodnju toga modela sjevernotalijanskih ko- su ih masivna građa od crno obojenoga drva, uvučena prednja strana i noge u obliku
moda samo na Lombardiju, gdje je, kako kaže, intarzija od bjelokosti bila vrlo razvijena, sploštene kugle.20
no navodi da su komode tih karakteristika bile izrađivane i u Francuskoj, gdje su u Clelia Alberici, pišući o venetskom namještaju, spominje skupinu stolova, stolića i
djelima popularno označavane kao »stil Luja XIII.«. 18 komoda s florealnom intarzijom, pomiješanom s motivima bjelokosti, koji su mahom
padovanske provenijencije iz druge polovine seicenta ili prijelaza iz 17. u 18. stoljeće, a
čije različite primjerke posjeduju Museo Civico u Padovi (sl. 2), ali i privatne zbirke.21
Ista autorica nadalje objašnjava osobitu raširenost florealne intarzije u drugoj
polovini 17. stoljeća na teritoriju Serenissime, iako tehniku intarzije venecijanska
ebanisterija nije previše voljela niti koristila. Pojašnjava da tipologija cvjetova, među
kojima se pojavljuje tulipan, pokazuje nedvojbeno flamansko podrijetlo, kao i njihov
deskriptivni naturalizam,22 što povezuje s nazočnošću flamanskih i holandskih umjet-
nika, ali i majstora u drvu na području Mletačke Republike tijekom 17. stoljeća. No
13
Napuljska komoda, koju u svojem postavu ima Museo Correale u Sorrentu, pokazuje isti model. Vidjeti: njihov se rad, kako navodi, može sa sigurnošću ustanoviti jedino na crkvenom namje-
Alvar GONZALEZ-PALACIOS, Casa d’oro – Gli stili dei mobili, 1, Milano, 1966., 102–103 štaju. Namještaj za kućnu uporabu nisu potpisivali, a ne postoje ni podatci o njihovim
14
Obrazac lomljene čelne strane bio je pogotovo karakterističan za lombardsku, ali i venetsku produkciju eventualnim bottegama.23
kasnoga 17. stoljeća. Vidjeti: Edi BACCHESCHI, Mobili intarsiati del Sei e Settecento in Italia, Milano, 1964., 4. U to vrijeme aktivnost nizozemskih majstora bila je dokumentirana u nekim dru-
15
Ocrtavanje površina namještaja tamnim profilacijama, koje je predstavljalo tipičnu lokalnu karakteristi- gim dijelovima talijanskoga poluotoka. Flamanski intarzist Leonardo Van der Vinne
ku sečentesknoga lombardskog namještaja, pojavljuje se i na baroknom namještaju venetske regije, kao i bio je aktivan u Firenci od 1659. godine, u kojoj je 1677. otvorio i bottegu te radio za
na onom drugih dijelova Poluotoka, ali i na namještaju drugih europskih zemalja u 17. stoljeću. Izdvajamo medicejski dvor, i njegov je rad nedvojbeno ostavio trag na venecijanskoj i venetskoj
nekoliko primjera talijanskoga baroknog namještaja koji predstavljaju spomenute dekorativne odlike: lom- ebanisteriji. Izvodio je uporabni i luksuzni namještaj s rafiniranim florealnim intarzi-
bardski ormari iz 1690.–1701., koji se nalaze u bazilici San Martino u gradiću Alzano Lombardo (vidjeti: jama od cijenjenih vrsta drva, obogaćenima akcentima bjelokosti.24
Enrico COLLE, nav. dj., 390—393); venetska komoda s gornjim dijelom iz 1617., koja se nalazi u privatnom
vlasništvu (vidjeti: Clara SANTINI, nav. dj., I, Modena, 1999., 84–85); napuljski kabinetski ormarić, rad ra- 19
Posebna varijanta intarzije koja se sastojala od bjelokosnih, katkad i sedefnih geometrijskih motiva ulože-
dionice Lucce Giordana s kraja 17. stoljeća (vidjeti: Pavica VILAĆ, nav. dj., 271). Ovako završeni primjerci nih u drvenu podlogu, cvjetala je u Lombardiji već u 15. stoljeću, kao i na venecijanskom području, i bila naz-
pojavljuju se i u Francuskoj Luja XIII. Vidjeti: Monica BURCKHARDT, Mobilier Louis XIII, Louis XIV, Editions vana certosina prema lombardskim kartuzijanskim samostanima (Certose), iako se drži da svoje podrijetlo
Ch. Massin, Pariz, 44 – francuski ili talijanski kabinetski ormarić iz oko 1630.—1640. iz zbirke La Bastie duguje orijentalnim utjecajima, koji su u Veneciju stizali zbog njezine rastuće trgovine s Bliskim istokom, a
d'Urfé. Pojavljuju se i na suvremenom flamanskom namještaju koji je u osnovi bio vrlo sličan francuskom, u kojoj je ta ukrasna tehnika bila primjenjivana na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, prije nego je bila prenesena
za što dobar primjer pružaju kabinetski ormarići »flamansko-francuskoga« tipa. Vidjeti: Vera KRUŽIĆ-U- u Lombardiju. Vidjeti: Terisio PIGNATTI, Mobili del Rinascimento, Milano, 1961., 23; Vera KRUŽIĆ-UCHYTIL,
CHYTIL, nav. dj., Zagreb, 1985., 66, 70—73; Massimo GRIFFO, Il mobile del Seicento: Altri paesi Europei, Novara, Renesansni namještaj, Zagreb, 1980., 17, 18.
1985., 53–55. 20
Edi BACCHESCHI, nav. dj., 4.
16
Edi BACCHESCHI, nav. dj., 4. 21
Clelia ALBERICI, Il mobile veneto, Milano, 1980., 116, 119.
17
Luigi MALLÈ, Mobili e arredi linei, katalog, Museo Civico di Torino, Torino, 1972., 111; Vera KRUŽIĆ 22
To potvrđuje i L. A. Boger kada govori o nizozemskoj marketeriji 17. stoljeća, za koju kaže da je nadasve vo-
-UCHYTIL, nav. dj., Zagreb, 1985., 79. ljela i koristila cvjetne motive tulipana i anemona. Vidjeti: Louise Ade BOGER, The Complete Guide to Furniture
18
Gilda ROSA, I mobili nelle civiche raccolte artistiche di Milano, katalog, Milano, 1963., 53–54 (kat. br. 115); Clelia Styles, New York, 1969., 104.
ALBERICI, Il mobile lombardo, Milano, 1969., 10, 64. 23
Clelia ALBERICI, nav. dj., Milano, 1980., 116, 119, 126.
24
Enrico COLLE, nav. dj., 148, 168—171, 470.
178 Clara Santini drži da su u Veneciji na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće vjerojatno djelo- 179
vale radionice renomiranih ebanista, specijaliziranih u intarziji rađenoj prema orna-
mentalnoj koncepciji sjevernjačkoga podrijetla, ali i pretpostavlja da su draži florealne
dekoracije pietre dure 25 morale imati odjeka na teritoriju Mletačke Republike.26
O istom tipu venetskih komoda govori i Enrico Colle.27 Drži da su one samo raz-
vijeniji tip venetskih baroknih komoda koje su svoju intarziranu dekoraciju izvorno
temeljile na oštrim kontrastima bjelokosti i ebanovine i u nekim inventarima bile na-
zivane »alla veneziana«, a taj je tip nadalje, u drugoj polovini 17. stoljeća, bio variran
pod utjecajem novoga baroknog ukusa pristigloga iz Francuske Luja XIV., koji uvodi
intarzije raznobojnoga drva, a ograničuje uporabu bjelokosti i sedefa na ljudsku figuru,
ili na neke druge dekorativne detalje.28
Spomenuta mišljenja govore u korist venetskoga podrijetla ovoga tipa barokne ko-
mode, kojemu po svim karakteristikama pripada i muzejski primjerak, iako isti autori
nisu u potpunosti suglasni kada je riječ o provenijenciji intarzirane dekoracije koja se
pojavljuje na njemu. Kako najviše analogije pokazuje s »padovanskom skupinom«
komoda, s kojom dijeli sličnu koncepciju dekorativne obrade površina izvedenu na-
turalističkom cvjetnom intarzijom i motivima od bjelokosti, kao i analogni gradbeni
sklop obilježen pokrenutom ili lomljenom prednjom stranom uvučenom u sredini,
muzejsku smo komodu pripisali »padovanskom tipu« venetske produkcije s kraja 17.
stoljeća.29
U prilog venetskoj atribuciji muzejskog mobilijara govori i izbor vrsta drva kori-
štenoga u oblikovanju kromatskoga bogatstva površina. Venetska je ebanisterija za
Sl. 2 Komoda, Padova, kraj 17. st., Museo Civico di intarzije uglavnom koristila domaće drvo, dok je u isto vrijeme francusko umjetničko
Padova (iz C. Santini, Mille mobili veneti, II, Modena, 2000) stolarstvo rabilo furnir od skupocjenih egzotičnih vrsta, koji je na namještaju zamije-
nio furnir ebanovine, moderan u razdoblju Luja XIII. Razlog zbog kojega u venetskoj
proizvodnji namještaja nije prihvaćena nova prekoalpska moda svakako valja tražiti
u vrlo visokoj cijeni tropskoga drva, čiji su uvoz nadzirale moćne zapadnoeuropske
trgovačke i kolonijalne sile, poput Francuske, Nizozemske, Engleske i Španjolske.30
Venetsku provenijenciju muzejske komode potvrđuje i maštovitost u dekorativnim
rješenjima ploha, ali i izvjesne nespretnosti u njihovoj kompoziciji te nedovoljno pre-
cizna i ponešto nemarna izvedba detalja intarzije što se osobito odnosi na dijelove od

25
Raskošna talijanska ukrasna tehnika koja koristi poludrago kamenje (npr. jaspis, ahat), nastala u Firenci
u kasnom 16. stoljeću. Najviše se rabila u razdoblju baroka za ukrašavanje velikih stolnih ploča i kabinetskih
ormarića.
26
Clara SANTINI, nav. dj., III, Modena, 2002., 29
27
Enrico COLLE, nav. dj., 324.
28
E. Colle ističe da je Luigi Mallè dva primjerka koje posjeduje Museo Civico di Torino netočno pripisao
pijemontskom i lombardskom području. Vidjeti: Enrico COLLE, nav. dj., 324.
29
Clara SANTINI, nav. dj., II, Modena, 2000., 63—64 (sl. 102, 103, 104).
30
Giacomo WANNENES, Mobili italiani del Settecento, Milano, 1988., 10—11.
180 bjelokosti, ponegdje izrezane s nedostatnom brigom i mjestimično skraćivane da bi 181
se uklopile u unaprijed izvedene okvire. Sve to još jednom govori u korist venetskih
radionica, koje s gledišta zanatstva, ali i umjetničkog oblikovanja nisu uvijek odgo-
varale očekivanjima. Kada je riječ o namještaju za svakodnevnu uporabu, venetsku je
ebanisterija često karakterizirala ponešto osrednja izrada u usporedbi s besprijekorno
izvedenim francuskim i njemačkim djelima umjetničkoga stolarstva.31
Dubrovački muzeji posjeduju još dva primjerka ovoga modela baroknih komoda
(sl. 3). Izrađivane u dvije veličine, nalazimo ih sačuvane i u sklopu drugih javnih i pri-
vatnih zbirki na području Dubrovnika (sl. 4), ali i šire duž naše obale, pa i sjevernije
u Hrvatskoj, o čemu svjedoče muzejski fundusi.32 Ti podatci govore u prilog velikoj i
raširenoj produkciji namještaja s cvjetnom intarzijom i motivima od bjelokosti u ve-
netskim radionicama na prijelazu iz seicenta u settecento, ali vjerojatno i kasnije tijekom
18. stoljeća, s obzirom na to da se talijanski barokni namještaj nastavio proizvoditi
tijekom čitavoga toga stoljeća, usporedno s onim setečentesknim. Neki primjerci sa-
čuvani na domaćem terenu variraju samo jednu dekorativnu temu (florealnu), a drugi
kombiniraju više različitih ornamentalnih sadržaja. Gotovo »obvezne« cvjetne kom-
pozicije nerijetko su obogaćene poluležećim figurama klasičnih ili kineskih obilježja,
figurama pierrota, papigama, crno-bijelim rozetama, mitološkim i alegorijskim prizo-
rima i slično. Sl. 3 Komoda-sekreter, Dubrovački muzeji
Istraživanjem povijesnoga pokućstva sačuvanoga do danas na dubrovačkom po-
dručju, ustanovili smo da su proizvodi venetskoga umjetničkog stolarstva bili među
zastupljenijim komadima namještaja u dubrovačkim baroknim interijerima,33 opre-
manima pokućstvom uglavnom nabavljanim u talijanskim proizvodnim središtima.
Razloge prevage venetskoga mobilijara u unutrašnjem uređenju dubrovačkih palača,
ljetnikovaca i gradskih kuća u posljednjem razdoblju Republike dijelom treba tražiti u
činjenici da su venetske radionice bile najveća i najvažnija središta proizvodnje umjet-
ničkoga pokućstva u setečentesknoj Italiji.34 Ne treba previdjeti ni sklonost Dubrovča-
na da inspiraciju i uzore u uređenju i namještanju svojih domova i javnih prostora
traže ponajviše u kulturno i umjetnički moćnoj te obrtnički živoj mletačkoj sredini, u
kojoj su uz to često boravili obavljajući različite trgovačke, financijske i druge poslove.

31
Alvar GONZALEZ-PALACIOS, nav. dj., 73.
32
Primjerci toga tipa komode, koliko nam je do sada poznato, nalaze se još u fundusima Muzeja grada Splita,
Narodnoga muzeja u Zadru i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.
33
Namještaj iz ranijih razdoblja Republike nije sačuvan. Nestao je najvećim dijelom u katastrofalnom po-
tresu 1667. i požaru nakon njega.
Sl. 4 Komoda, privatno vlasništvo
34
Giuseppe MAZZARIOL, Mobili italiani del Seicento e del Settecento, Milano, 1963., 16—19.
TRI KONAVOSKE ZDRAVICE KAO POKAZATELJ PROMJENA U DRUŠTVENIM
VRIJEDNOSTIMA KONAVALA OD KRAJA 19. DO POČETKA 21. STOLJEĆA
Summary JULIJANA ANTIĆ BRAUTOVIĆ

182 THE MOST RECENT ACQUISITION OF THE RECTOR’S PALACE UDK: 394(497.5-3 Konavle)“18/20“ Izvorni znanstveni rad 183
FURNITURE COLLECTION Julijana Antić Brautović
Dubrovački muzeji – Marketing
In 2005 Dubrovnik Museums enriched their holdings with a valuable specimen of Ba-
roque chest of drawers. The newly acquired piece came into the museum by purchase
from the patrician Villa Zamanje at Lapad, Dubrovnik, in which it had been kept for Polazeći od hipoteze da je na primjeru zdravice moguće utvrditi društvene vrijednosti i norme određene
generations. The structural and decorative qualities and the cultural and historical sredine, kao i da je promatranjem promjena u sadržaju zdravice tijekom vremena moguće utvrditi promjene
u društvenim vrijednostima i normama, rad se bavi analizom zdravice s područja Konavala. Za dokazivanje
values combined in this specimen, as well as the currently general rarity of artistic hipoteze primijenjena je znanstvena metoda komparativne analize sadržaja triju konavoskih zdravica i to
objects from the past in the local and indeed in the country-wide heritage, particularly iz 1898., 1935. i 2006. godine. Dobiveni rezultati pokazuju kako je u posljednjih stotinjak godina došlo do
of the earlier period and of specimens of Baroque cabinet-making, opulent in their značajnih promjena u društvenim vrijednostima konavoskog kraja te kako se promjene događaju sve brže.
decoration, have placed it in the ranks of real museum gains. It is discussed, dated and
attributed for the first time in this paper. Ključne riječi: Konavle, svadbena zdravica, društvene norme, društvene vrijednosti, promjene
In its decorative and structural characteristics, with its breakfront form, the dark
frames and the inlaid decoration of varicoloured woods and ivory, showing floral UVOD
and figural motifs, this piece of furniture corresponds to the type of Baroque chest of
drawers, common in the northern Italian production of the late seicento. Književnost ima svoje korijene u realnosti uvjeta i vrijednosti društva koje ju stvara
With the use of comparative methods and information from the literature of the i primarno koristi. To znači da se norme i vrijednosti društva prenose i ugrađuju u
discipline, the chest of drawers was ascribed to the Paduan type of production from publiku, odnosno građane putem različitih književnih rodova koji u društvu postoje.1
Veneto from the end of the 17th century. Govorimo li o usmenoj književnosti,2 govorimo o tradicionalnim znanjima, idejama,
From the specimens of this type of Baroque chest of drawers still in existence in pojmovima i vjerovanjima, koja se prenose usmenim putem, a koju su proizveli gotovo
our area, particularly on the coast, it is possible to speak of a considerable production svi poznati narodi 3 U skladu s tim, usmena se književnost realizira u originalnom kon-
of this kind of piece in the Veneto workshops at the turn of the 17th and 18th centuries, tekstu ukupnoga životnog iskustva društvene zajednice izvođača i publike, pri čemu
and probably later on, during the 18th century, since Italian Baroque furniture went on osnovna funkcija performansa ne mora biti ni literarna ni umjetnička.
being produced during the whole of that century, in parallel with that of the settecento. »Usmeni književni rad je ugrađen u život zajednice i zajednica ga mora prihvatiti
Through investigation of historical furniture extant in the Dubrovnik area, we de- kako bi se održao u komunikacijskom kanalu (uspjeh performansa), no ona pri tom ne
termined that the products of Veneto cabinet making were among the pieces of furni- zahtijeva ni individualnost, ni originalnost u literarnoj kreativnosti. Ono što zajednica
ture most commonly featured in Dubrovnik Baroque interiors. This kind of furnishing
in Dubrovnik’s homes and public spaces is explained by the fact that the Veneto work- 1
Detaljnije vidjeti u: Arinpe ADEJUMO, »Conflict Resolution in Oral Literature: A Review of some Yorùbá
shops were the greatest and most important centres of cabinet making in settecento Satirical Songs«, African Journal of New Poetry, 5 (2008.), 95—116.
Italy. Nor should one overlook the marked fondness of Dubrovnik people for seeking 2
U istom se značenju katkad rabe nazivi »narodna književnost« ili »narodna usmena književnost«. Opšir-
and procuring artistic objects, as well as models and inspirations, in the culturally and nije vidjeti u: Milivoj SOLAR, Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., 377—378; u Enciklopediji Bri-
artistically powerful milieu of Venice and Veneto, also vital in its craft production. tannici vodi se kao narodna književnost, folklor ili usmena tradicija. Vidjeti u: Encyclopaedia Britannica, URL:
http://www.britannica.com/EBchecked/topic/212142/folk-literature# (veljača, 2009.).
3
Opširnije vidjeti u: Bruce A. ROSENBERG, »The Complexity of Oral Tradition«, Oral Tradition, 2/1 (1987.),
73–90; Ülo VALK, »Oral Tradition and Folkloristics«, Oral Tradition, 18/1 (2003.), 139—141; Pertti ANTTONEN,
»The Perspective from Folklore Studies«, Oral Tradition, 18/1 (2003.), 116—117; Lauri HARVILAHTI, »Folklore
and Oral Tradition«, Oral Tradition, 18/2 (2003.), 200–202; Carlos NOGUEIRA, »Oral Tradition: A Definiti-
on«, Oral Tradition, 18/2 (2003.), 164—165; Jan VANSINA, Oral Tradition as History, James Currey Publishers,
Oxford, 1985.; Joseph KI-ZERBO, »Oral tradition and its methodology«, Methodology and African Prehistory,
Unesco International Scientific Committee for the Drafting of a General History of Africa – James Currey
Publishers, 1990., 54—61.
184 zahtijeva je relativna stabilnost žanra i varijante poznate teme u okvirima konteksta S obzirom na sve gore navedeno, znanstvena hipoteza ovoga rada jest da je na pri- 185
određenog tradicijom.«4 mjeru zdravice moguće ustvrditi društvene vrijednosti i norme određene sredine te
Pišući o usmenoj lirici kod Hrvata i Srba, profesor usmene književnosti Vladimir da je promatranjem promjena u sadržaju zdravice tijekom vremena moguće ustvrditi
Bovan ustvrdio je kako ju obilježava nekoliko karakteristika. promjene u društvenim vrijednostima i normama. Budući da je konavoska zdravica
»Najevidentniji je njen promjenjivi karakter, kao rezultat promjena u vremenu jedna od najzanimljivijih te da je opstala do današnjih dana, upravo će na njezinom
i prostoru. Druga karakteristika je prisutnost određenih stilskih elemenata i kom- primjeru ta hipoteza biti dokazana.
pozicijskih modela kao što su utvrđeni početci i završetci, opisi, poredbe, metafore,
metonimije, temeljni epiteti i brojevi, tradicionalni pjesnički stil i druga ekspresiv- METODOLOGIJA
na obilježja, koja zajednički pridonose kolektivnom karakteru usmene lirske poezije.
Ipak, još jedna značajka je i poganski smisao života, koji je osobito upadljiv u ritualnim, Za dokazivanje hipoteze primijenjena je znanstvena metoda komparativne analize sa-
ceremonijalnim i mitološkim pjesmama. Izbor tema, još jedna značajna karakteristi- držaja triju konavoskih zdravica. Riječ je o zdravici objavljenoj 1898. godine u sklopu
ka ovog roda, omogućuje generalnu klasifikaciju na: ritualne, ceremonijalne, religijske, priloga Nike Balarin »Konavli. Ženidba (na Grudi)« u Zborniku za narodni život i običaje
poslovne, ljubavne, obiteljske te domoljubne pjesme.«5 Južnih Slavena,10 o knjižici Konavoska zdravica iz 1935. godine,11 te o zdravici koju na
Zdravica je jedan od najstarijih usmeno-retoričkih oblika književnosti. Najčešće se suvremenim svadbama »napija« Stijepo Marinović.12
izvodi na svadbama, slavama,6 te u drugim svečanim prigodama.7 Među hrvatskim se Budući da neupitno postoji konsenzus među subjektima u komunikacijskom pro-
zdravicama posebno ističe konavoska,8 koja je u posljednjih petnaestak godina revita- cesu oko značenja simbola sadržanih u poruci (jer je riječ o vrsti usmene književnosti),
lizirana te je sve češće sastavni dio suvremenih svadbi. a frekventnost njihovog pojavljivanja je bitna za poruku, zadovoljene su pretpostavke
»Govornici tih zdravica nastavljači su predajnog lanca, tekstove i način izvedbe uče za provođenje analize sadržaja.13 Kako je riječ o tri zdravice, primijenjena je kombini-
od prethodnika, ali se oslanjaju i na starije zapise. Njihovi nastupi na svadbama stvar rana kvalitativno-kvantitativna analiza sadržaja. Pritom su analizirane dvije zasebne
su prestiža i pokazatelji lokalnog i nacionalnog identiteta glavnih sudionika svadbe. skupine jedinica analize – sintagme (»glavne ideje«), te riječi.
Poželjni su i dobrodošli na mnogim svadbama, a vrlo su cijenjeni i na raskošnim svad- Na temelju analize »glavnih ideja« objašnjena je zastupljenost određenih vri-
bama u elitnim hotelima dubrovačke rivijere, koje u svemu drugome teže najreprezen- jednosti i normi u lokalnoj konavoskoj zajednici, a na osnovi toga evidentirane su
tativnijim suvremenim uzorima i ne razlikuju se od raskošnih svadbi u drugim kraje- društvene promjene i tendencije, jer je riječ o zdravicama koje »pokrivaju« razdoblje
vima Hrvatske, pa i izvan nje.«9 dulje od sto godina.
Potom je analizirana učestalost repeticije pojedinih riječi kako bi se ustvrdilo koje
su poruke (u) društvu najvažnije. U tu je svrhu korišten alat za analizu sadržaja teks-
4
Ivan LOZICA, »The antinomies of folklore values«, Narodna umjetnost, 45/1 (2008.), 7–20, str. 8. tualne poruke »Online Text Analysis Tool«, dostupan na internetskoj adresi: http://
5
Vladimir BOVAN, »Yugoslav Oral Lyric, Primarily in Serbo-Croatian«, Oral Tradition, 6/2–3 (1991.), 148— www.online-utility.org/text/analyzer.jsp, koji je odabran zato što podržava analizu
173, http://journal.oraltradition.org/issues/6ii-iii/bovan (veljača, 2009.), 150. tekstova koji nisu na engleskom jeziku.
6
Slava ili krsno ime je obiteljska proslava kojom se veliča svetac zaštitnik obitelji. Obično se veže uz krajeve Svaka je zdravica predstavljala zasebnu kategoriju, a utvrđujući prvu skupinu jedi-
nastanjene Srbima, no postoji i u Konavlima. nica analize, iskristalizirale su se sljedeće »glavne ideje«:
7
O usmeno-retoričkim oblicima književnosti opširnije vidjeti u: Marko DRAGIĆ, Poetika i povijest hrvat-
ske usmene književnosti (fakultetski udžbenik), Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, akademska godina
2007./2008., Split, URL: http://www.ffst.hr/izdavastvo/predavanja/Dragic_poetika.pdf (veljača, 2009.).
8
Izdvajajući nekoliko reprezentativnih primjera tradicijskih svadbenih elemenata u suvremenoj svadbi, 10
Nike BALARIN, »Konavli. Ženidba (na Grudi)«, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Jugoslavenska
Zorica Vitez navodi: u Slavoniji ispraćaj kuma uz pjesmu svatova i svirku tamburaša te lokalne oblike dari- akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1898., 276–302.
vanja; u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pjevanje lokalnih varijanti pjesme uz odlazak mladenaca na spavanje i 11
Konavoska zdravica, Jugoslavenska Štamparija – Dubrovnik, Dubrovnik, 1935.
pjesme uz darivanje, a u južnoj Dalmaciji “izvođenje svadbenih zdravica, među kojima se ističe konavoska, 12
Audiozapis zdravice Stjepana Marinovića (77 godina) iz Pridvorja od 27. kolovoza 2006. u posjedu je au-
koja je u suvremenoj svadbi tog kraja intenzovno zaživjela svoj novi život”. Zorica VITEZ. “Svadbeni običaji torice.
između globalnog i lokalnog”. Narodna umjetnosti 41/2(2004): 193—203, str. 198. 13
O analizi sadržaja pogledati u: Ljudevit PLAČKO, Analiza sadržaja, Institut za društvena istraživanja Sveu-
9
Zorica VITEZ, Hrvatski svadbeni običaji, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2003., 227. čilišta u Zagrebu, Zagreb, 1990.
186 A – Božja naklonost (Ej, pomozi Bože, a veseli Bože, u ovaj dom, da pomože Bog../Da' R – priznanje izvan zajednice (...na putu ga družina družila, braća ga kumila, gospoda 187
ni, Višnji Gospodare Bože../…kako 'no i 'oće ako Bog da; Amen, da Bog da/ U crkvu ga milovala respet mu nosila mjesto mu činila...);
hodio, Bogu se molio, lemozine dijelio, svijeća na oltar namjenivo – sve od svoga truda, S – Hrvatstvo;
a božjega dara !); T – mladoženja.
B – ban domaćin (…ovemu našemu banu domaćinu.../..bana domaćina, banicu
domaćicu); Druga skupina jedinica analize (riječi) utvrđena je odabirom deset najfrekventnijih
C – junaštvo (..štogod junak činio…/..čim bi se junak u mladosti dičio../..kudgođ ju- rezultata utvrđenih analizom zdravica s pomoću alata »Text Analysis Tool«. Svaka je
nak svojom rukom maho../..dobra ja'iđiju, što bi konja jaho, a sablje paso, veselo do zdravica i ovdje tretirana kao posebna kategorija.
svog doma odlazio, a s puta veselo i zdravo dolazio);
D – poštenje (dobri ovi pošteni ban domaćin/ ..sve za čast i poštenu ljubav./…poštena
glasa i svijetla obraza);
E – prijateljstvo (nove prijatelje prihvaćivo, a stare potvrđivo/Voljne u dvor uvodio, za
ovaku ih sopru posađivo, da mu blago blaguju, rujno vino piju, Boga mole, i o svakom
junačkom dobru zbore i govore);
F – obilje (da mu nebo rosi, a zemlja i svaka muka lijep rod rodi);
G – marljivost (…dobra orača, što bi jutrom ranio, večerom omrkivo, na vratu sjeme
iznosio, pred sobom bijele volove izgonio…);
H – obitelj/kuća (Braća ga 'oćela, mjesto mu činila, a čas' mu nosila! Imo ko, a imo
i komu, imo za što, a imo i na što../ Da bi se pod ovijem tvrdijem šljemenom našo
gospodar čovjek, a gospođa žena, koji bi svaka brana dobra radili : krstili, krizmavali,
vjenčavali, udavali, vinograde radili, kuće gradili i svaka izvrsna veselja činili);
I – milosrđe (…nevoljnim na vrata iznosio ruka punijeh, a srca vesela!);
J – četiri dobra (prvo dobro : goja, mira ; drugo dobro : kru'a, vina ; treće dobro : sreb-
ra, zlata – od tebe, Bože, dana i poslata : a četvrto, što je najbolje : zdravlja i veselja
junačkoga..);
K – bistra pamet/čista duša (Da' ni, Višnji Gospodare Bože, ovemu našemu banu
domaćinu, što mu je najljepše na ovom bijelom svijetu : pamet bistru, dušu čistu – na
umrli dan, kako mu je bila na svetoj vodi od krštenja…); Tablica 1. Zastupljenost pojedinih društvenih vrijednosti u konavoskim zdravicama
L – krsno ime; * Ne traži se izravno pomaganje potrebitima, no nazdravlja se u ime »tužnijeh i nevolj-
M – brak (Ovo junak veselje, koga je počeo gradit, da ga bude sagradit sa mirom bož- nijeh« (Te da bi pomogo Bog starca u starosti, nejaka u nejakosti /.../ sužnja u tamni-
jim, sa časom dobrim i po jednu i po drugu stranu, i po vas stan kumova i prijatelja ! ci…).
Gradio ga junak mnogo časno, a činilo mu se vele lasno !);
N – nevjesta (…ova mlada mladica bude svakom dobra i ugodna : prvo Gospodaru Analizirajući predmetne zdravice (tablica 1), lako je uočiti kako se njihov karakter
Bogu svojom molitvom, pak svojijem starješinam dobrotom svojom, a svome drugu tijekom godina izmijenio. Od ukupno 19 analiziranih kategorija, u 8 su primjetne raz-
ugodna i milosna do stare starosti!/ da nitko ne reče : nesretna nesretnice, nego svak : like. Bistra pamet i čista duša u prilici smrti, kao i u trenutku rođenja, koje se od Boga
dobra dobrosretnice, a sa zemanom dobra i čestita domaćice !); izrijekom traže za domaćina u dvije starije zdravice,14 uopće se ne spominju u zdravici
O – sopra (Sopra nam sjajna i svijetla..);
P – zaštita zajednice (Nego ću ja zamoliti od mlađega, pak do starijega ; starijega kako 14
Da' ni, Višnji Gospodare Bože, ovemu našemu banu domaćinu, što mu je najljepše na ovom bijelom svijetu
baba moga, a vas mlađe, kako braću moju, da mi oprostite, a rđave glase ne pronosi- : pamet bistru, dušu čistu – na umrli dan, kako mu je bila na svetoj vodi od krštenja (zdravica iz 1898.); Dani
te…/…koja bude zla i pogana, neka ostane pod nogama, kako konju čavli i potkove ; a Gospodare Bože ovomu našemu poštenomu banu domaćinu čistu dušu bistru pamet na umrli dan kako mu
koja bude dobra, neka otiđe po svijetu, kako pčela zukom po cvijetu!); je bila i na rođeni dan a dobri Bože tebi se molimo (Konavoska zdravica, 1935.).
188 iz 2006. godine. U najnovijoj zdravici ne spominje se ni krsno ime, iako se u Konavli- Pieter Plas 21 tvrdi da »u svadbenim običajima zapadnog Balkana mlada zauzima 189
ma još uvijek njeguje proslava sveca zaštitnika obitelji. Štoviše, u zdravici iz 1935. go- središnje mjesto jer prekida vezu sa svojom (očevom) rodbinom i svečano se prima
dine spominje se samo »krsno ime domaćinovo«, i to u dva navrata, dok se svadba ili u kuću i obitelj mladoženje«.22 Uzmemo li to u obzir, jasno je zbog čega su dijelovi
njezini sudionici uopće ne spominju. Zdravica, dakle, nije izvođena na svadbi, nego na (svadbene) zdravice ipak posvećeni nevjesti, dok se mladoženja uopće ne spominje.23
proslavi sveca zaštitnika. Ovdje treba napomenuti kako Konavoska zdravica nije »kona- Nevjesta se ne spominje jedino u zdravici iz 1935. godine, koja očito nije svadbena,
voska svadbena zdravica«, te je ne treba povezivati isključivo uz svadbe, nego uz sve nego je izvođena u prigodi proslave sveca zaštitnika obitelji.24 U preostale dvije zdravi-
svečane prilike. Isto tako, treba znati da se u Konavlima nekad vjenčavalo nedjeljom,15 ce nevjesti se želi da novom domu bude korisna, a da starome njezino ponašanje služi
često vjerojatno upravo na kućno krsno ime, o čemu svjedoči i najstarija zdravica.16 na čast, te da svima bude ugodna. O tome kako se nevjesta »ima pokazivati svakome
Suvremene svadbe uglavnom se održavaju subotom.17 pokorna i smjerna« piše i Bogišić, ilustrirajući to konstatacijom da »u Konavlima n. p.
Nedostatak ovih dviju vrijednosti (bistra pamet/čista duša, krsno ime) u zdravici nevjesta ne smije na svadbenoj gozbi ništa ni okusiti, nego preda nju kao iz šale meću
Stijepa Marinovića najvjerojatnije nije rezultat otuđenja od Crkve, nego samo »autor- oglodane kosti«.25 Zanimljivo je da se želje za plodnošću ne upućuju nevjesti, nego se
ski preskok« u izvedbi. kuća puna dječice spominje u kontekstu domaćina. 26
No izostavljanje zdravice sopri,18 koja se u starije dvije zdravice izrijekom spominje U zdravici iz 1935. godine, kao društvena vrijednost spominje se i potreba pri-
tri puta, zasigurno je rezultat promjena u običajima. Rijetke su suvremene proslave znanja pojedinca izvan zajednice, odnosno pojedinaca izviših slojeva društva.27 Iako
u sklopu kojih se svečane večere održavaju u domaćinovoj kući, a obilje hrane i pića se u ostalim zdravicama to ne spominje, težnja za poistovjećivanjem s višim sloje-
je uobičajeno, pa nema potrebe za slavljenjem »svijetle sopre«. Moguće je, dakako, i vima društva očita je u neprikladnom oslovljavanju domaćinâ titulama ban i ba-
da je s vremenom izgubljen sam izraz, no to teško može biti razlogom jer se trpezi ne nica, gospodar i gospođa.28 Tim se fenomenom bavio i Bogišić u svojoj studiji, za-
nazdravlja ni u jednom obliku. bilježivši kako »među svatovskijem častnicima ima i vojvoda, a svaki je drugi svat
Kao što su pojedine ideje s vremenom izgubljene, tako su i nove vrijednosti u gospodin (što u svagdanjem životu nije nigda obično) – a kad se domaćinu ili domaći-
međuvremenu otkrivene. Stijepo Marinović u svojoj zdravici »napija«19 hrvatstvu (… ci od kuće, gdje je svadba, napijaju, nigda to ne biva bez epiteta ban domaćin i banica
Sve nam bilo zdravo i veselo, pune čaše pa nek' živi što je naše, pa neka im slava uvijek
cvati, živjeli Hrvati!), ali i mladoženji, što nije zabilježeno u starijim zdravicama.
Iako bi se hrvatstvo kao nova vrijednost moglo učiniti sasvim logičnim rezultatom
promjena u vremenu i prostoru, treba imati na umu kako se zdravica prvenstveno bavi 21
Pieter PLAS, »Stočni diskurs i vukovi na svadbi u narodnoj tradiciji dinarskog areala: metafore, motivacije,
lokalnom zajednicom i ne zanimaju je širi identiteti. Čak je i težnja za priznanjem iz- izvedbe«, Narodna umjetnost, 40/2 (2003.), 81—116.
van zajednice zabilježena samo u zdravici iz 1935. godine (…na putu ga družina druži- 22
Ibid., str. 84.
la, braća ga kumila, gospoda ga milovala respet mu nosila mjesto mu činila…). 23
U Konavlima postoji izreka koja kaže: »Dok je ćaća živ, sin je magarac.« Podrijetlo joj svakako treba tražiti
Uključivanje mladoženje u zdravicu također je neuobičajeno. Pišući o obitelji i bra- u organizaciji obitelji, gdje je uobičajena proširena obitelj, u kojoj je otac domaćin.
ku, Baltazar Bogišić upozorio je na to kako mladenci u svadbenim običajima Kona- 24
A ovi današnji Sveti……. Domaćinovo krsno ime koje ga je junaka u zdravlju zaskočilo da ga budu u dobru
vala imaju vrlo skromnu i poniznu ulogu, zamijetivši ipak kako veličanje domaćina i provoditi od ove godine do druge godine pa sve (od ove godine do stotine) dokle budu volja gospodina Boga
domaćice kuće »može biti u glavnome sluti i želi obilnost i bogatstvo mladencima«.20 a požuda srca našijeh kakono i oće ako Bog da (Konavoska zdravica, 1935.).
25
V. BOGIŠIĆ, Pravni običaji..., 92.
15
Opširnije vidjeti u: Julijana ANTIĆ BRAUTOVIĆ, »Promjene u ženidbenim običajima u Konavlima tijekom 26
Primjerice, u zdravici iz Kaštel Novog »Nevistice mlada« nevjesti se želi: Nevistice mlada, / Ti u ovon piru,
20. stoljeća« (seminarski rad), doktorski studij »Povijest stanovništva« Sveučilišta u Dubrovniku, Dubrov- / Bog ti dao živit / Sto godin u miru. / Bog ti dao sina / Od prvoga tira, /Bog ti dao ćerku / Prvojedinicu, /Koja
nik, 2006. će ti pazit / Svu ostalu dicu. Tanja PERIĆ-POLONIJO, Tanahna galija – antologija usmene lirike iz Dalmacije,
16
A ovi današnji dan, sveta Neđelja, domaćinu spomena od krsnog mu imena i ovog njegovog sretnog ve- Književni krug Split, Split, 1996., 213.
selja (zdravica iz 1898.). 27
Dani mu gospodare Bože na njegovu brzomu konju dobroga junaka koji bi junak veselo od svoga dvora
17
Svadba nedjeljom omogućuje svečaniji ton crkvenog vjenčanja jer na taj način ono može biti dijelom eu- na put odlazio, a na put zdravo i veselo dolazio, na putu ga družina družila, braća ga kumila, gospoda ga
haristije. milovala respet mu nosila mjesto mu činila, imo ko a imo komu sve za čas a za dugu ljubav kako i oće ako
18
Trpeza, stol pun hrane i pića. Bog da (Konavoska zdravica, 1935.).
19
Nazdravlja. 28
Da bi se pod ovijem tvrdijem šljemenom našo gospodar čovjek, a gospođa žena, koji bi svaka brana dobra
20
Valtazar BOGIŠIĆ, Pravni običaji u Slovena – Privatno pravo, Štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb, 1867., radili (zdravica, 1898.); Pomogo Bog i u ovi dom, Haj bana domaćina, banicu domaćicu (zdravica, 2006.).
91—92.
190 domaćica«.29 Bogišićeva je teza potvrđena samo na primjeru zdravice iz 2006. godine, ili i istući, a prema svima drugima tek savjet i artovanje upotrebljava). On pogadja 191
jer se u dvije starije banica ne spominje. i isplaćuje nadničare ili ma kakve radnike za kućevne poslove. On prodaje, što je za
Da je zdravica, ali i cjelokupni svadbeni ritual, zapravo oponašanje vladanja i odno- prodaju i kupuje što kući treba. On drži kućevne novce, gdje jih ima. Njemu ostali za-
sa nekadašnjega višeg sloja hrvatskoga nacionalnog plemstva, tvrdio je i Antun Radić, drugari daju račun o onomu, što su potrošili, i vraćaju, što im je preteklo. (…) On izlazi
koji je konavosku zdravicu analizirao 1899., te ponovno 1913. godine.30 »Vjerujem da to na skup i dogovor seoski ; (…) preko njega samo pozivaju se njegovi mladji na sud
prilično jasno objašnjava zašto ljudi u Konavlima na slavljima domaćina oslovljavaju s općinski. (…) u svakom crkvenom poslu i obredu domaćin se gleda, pače i praznov-
bane ili potkralju (!?). Radi se samo o običajima naslijeđenim iz negdašnjih vladajućih jerne neke običaje i obrede on mora ovršiti. N.p. na badnji dan uvečer glavom domaćin
palača. To je vrlo zanimljiv fenomen koji je primjer kako kultura i njene forme nastaju mora pristaviti badnjak i cijelu kuću okaditi. (…) Svake godine mora domaćin zadru-
i usavršavaju se u najvišim društvenim slojevima da bi se širili dalje i dalje od njih.«31 garima davati račun svoje uprave. Kad ne bi dao računa ili u čemu drugomu se nevalja-
U najstarijoj zdravici spominje se i potreba izgradnje braka koji će biti na zado- lim ili nesposobnim pokazao, bude smaknut s uprave a izabran drugi.«35
voljstvo obje obitelji (nevjestine i mladoženjine), no u novije dvije zdravice ta je vri- Napredak kuće i sloga obitelji iznimno su važni jer »Konavljani drže za najveću
jednost izgubljena, vjerojatno i stoga što su obitelji sve manje važne u procesu biranja nesreću cijele porodice kad do diobe dodje, toga radi ima i izreka 'ova bi moma kuću
životnog partnera, a i sve su brojnije inokosne (nuklearne) obitelji. razdijelila'; kojoj se djevojci to reče, drži se da gora biti ne može«.36
Unatoč nabrojenim razlikama, analiza je pokazala kako je najveći dio društvenih Pritom ne treba zanemariti pravilo da se udana žena u rodnu kuću više ne može
vrijednosti koje se prenose zdravicom još uvijek isti, bez obzira na razdoblje u kojem vratiti, pa ni ako bi obudovjela. Udovica se eventualno mogla preudati u neku drugu
je nastala. U sve tri zdravice zastupljeno je zazivanje Božje naklonosti, oslovljavanje kuću, što je bilo gotovo nemoguće ako je imala djecu, ili pak za muževa bliskog srod-
domaćina i domaćice banskim titulama, veličanje junaštva, naglašavanje važnosti nika iz iste kuće (levirat).37 Dakle, jednom udana žena najvjerojatnije je cijeli svoj vi-
poštenja, prijateljstva i marljivosti, želje za obiljem, napretkom kuće i obitelji te »četi- jek provela u muževljevoj obitelji, pa nije čudno što se vodilo računa da bude »svima
rima dobrima«, koja uključuju goj 32 i mir, kruh i vino, srebro i zlato te zdravlje i veselje. ugodna«.
Naglašena je i potreba za milosrđem te konačno za zaštitom lokalne zajednice, izvan Svakako treba napomenuti kako se među vrijednostima sadržanima u zdravici na-
koje je uputno govoriti samo o dobrome (pozitivnim karakteristikama). lazi svih pet uobičajenih želja za uspješan bračni život: zdravlje, blagostanje, sreća, dug
Osim ritualnog zazivanja Božje naklonosti,33 koje dominira zdravicom i svjedoči o život i plodnost.38
dubokoj kulturnoj i religijskoj povezanosti Konavljana s Crkvom,34 u konavoskom je
društvu vrlo važna i uloga domaćina, kojemu je zapravo izravno ili neizravno cijela
zdravica i posvećena. To ne treba čuditi s obzirom na njegovu ulogu u zajednici.
»On zapovijeda, šta će se kad i kako raditi, on odredjuje svakog od mladjijeh na
posao i u svakom kućnom radu pomaže i sam, gdje i koliko dospije. – On svjetuje i
kara nemarne; on sudi i poravnava sporečne zadrugare (on samo mladje može ošinuti

29
V. BOGIŠIĆ, Pravni običaji ..., 92.
30
Antun RADIĆ, »Konavoske nazdravice«, Prosvjeta, 1899.; Antun RADIĆ, »Naši narodni svatovi«, Obzor,
1913.; citirano prema: Dunja RIHTMAN-AUGUŠTIN, Ethnology, Myth and Politics: Anthropologizing Croati-
an Ethnology, Ashgate Publishing Company, Burlington, 2004., 40—41.
31
D. RIHTMAN-AUGUŠTIN, Ethnology, Myth and Politics, 41.
32
Vjerojatno u smislu podmlatka-stoke ili djece.
33
U zdravici iz 1898. godine 8 puta se ponavlja fraza »da' ni višnji gospodare Bože«, a 9 puta »kako('no) i 'oće
ako Bog da«, na što nazočni odgovaraju s »Amen, da Bog da«, stvarajući tako svojevrstan pripjev. U zdravici 35
V. BOGIŠIĆ, Pravni običaji ..., 31—34.
iz 1935. »kakono i oće(š) ako Bog da« ponavlja se 10 puta, a »amen da Bog da« 13 puta, dok se u zdravici iz 36
V. BOGIŠIĆ, Pravni običaji ..., 144.
2006. godine »kano što i oće akobogda« ponavlja 8 puta, a »Amen dabogda« 11 puta. 37
Vidjeti više u: N. KAPETANIĆ i N. VEKARIĆ, Stanovništvo Konavala, 321—338.
34
Vidjeti više u: Niko KAPETANIĆ i Nenad VEKARIĆ, Stanovništvo Konavala, Zavod za povijesne znanosti 38
Stephanie PEDERSEN, Guide to Planing a Wedding, Dorling Kindersley Limite, London – New York –
HAZU, Dubrovnik, 1998., 36—45. Munich – Melbourne – Delhi, 2004., 142.
192 (tablica 3), kao i prikazivanje u postotcima, s obzirom na to da je uzorak analize manji 193
od 100.
Drastično smanjenje veličine zdravice (zdravica iz 1935. godine veličinom čini tek
72 posto zdravice iz 1898., a najnovija, iz 2006. godine tek je 46 posto one iz 1898.)
jasno svjedoči o zamiranju usmene predaje, bez obzira na to što je na snazi trend re-
vitalizacije zdravice kao rezultat pomodarstva. Revitaliziraju se, naime, dijelovi bliski
suvremenoj publici ili pak performatorima,39 dok manje razumljivi tonu u zaborav.
Ovdje treba napomenuti i to kako je zdravica iz 1935. godine dijelom umanjena jer nije
svadbena (pa su izostali dijelovi koji se odnose na nevjestu, brak, novu obitelj), što
nadalje svjedoči o sve bržem zamiranju predaje u suvremenom društvu.

Tablica 3. Prikaz veličine zdravica


Bez obzira na navedene istraživačke probleme, mogu se iščitati određeni trendovi
(grafikoni 1, 2 i 3). Bog i dobro prve su dvije rangirane vrijednosti u sve tri zdravice. No
domaćin, koji je u starije dvije zdravice bio trećerangirana vrijednost, u najnovijoj je
pao tek na 8. mjesto. Razloge treba tražiti u organizaciji obitelji. Naime, moderne obi-
telji u Konavlima uglavnom su nuklearne (inokosne), pa je uloga domaćina izgubljena.
Po rangu slijede ban, zdravlje i junak, opet uz iznimku posljednje zdravice u kojoj je
zdravlje iznimno visoko rangirano (rang 3), dok je ban tek nešto važniji od domaćina.
Tablica 2. Analiza učestalosti ponavljanja pojedinih riječi Zanimljivo je da se u posljednjoj zdravici i domaćica oslovljava titulom banice, što bi
mogla biti svojevrsna potvrda emancipacije žena u konavoskoj sredini. Braća su u sve
* U zdravici iz 1898. Bog se spominje i u sintagmi s imenicama gospodare (9 puta) tri zdravice podjednako rangirana i nisu bitno vrjednija od prijatelja i kumova, što sv-
te višnji (8 puta); u zdravici iz 1935. imenica gospodar ili gospodin u sintagmi s Bogom jedoči o organizaciji seoske zajednice i bliskosti njezinih pripadnika.40 U tom je konte-
javlja se 13 puta, dok se u zdravici iz 2006. gospodar i gospodin spominju samo po kstu zanimljiv i rang riječi dom, koji pokazuje trend porasta vrijednosti. No uzmemo li
jednom. u obzir da je u starije dvije zdravice sopra jedna od deset najviše rangiranih vrijednosti,
** Domaćica se spominje samo 2 puta, kao i u zdravici iz 2006. godine. U zdravici iz a da se u posljednjoj uopće ne spominje, mogli bismo zaključiti kako je ona dijelom
1935. domaćica se uopće ne spominje. »ponijela« vrijednost poruke »dom«.
* Ovdje se prijatelji spominju 5, a kumovi 4 puta. U zdravici iz 1898. prijatelji se ta-
kođer spominju 5, a kumovi 3 puta. U najnovijoj zdravici i prijatelji i kumovi spominju
se po 3 puta.
* U najnovijoj zdravici i domaćica je okićena titulom banice (1 put).

Analiza ponavljanja pojedinih riječi (tablica 2) pokazala je kako su u zdravicama


najčešće riječi: Bog, dobro, domaćin, ban, zdravlje, junak, veselje, braća i dom, kao
i brojne izvedenice tih riječi. Slijedeći pretpostavku da je njihov rang zapravo i rang
društvenih vrijednosti lokalne sredine, putem zdravica koje analiziramo, odnosno
vremena u kojem su nastajale (budući da je prostor ostao nepromijenjen), možemo 39
Vrlo visoko rangiranje vrijednosti zdravlja u posljednjoj zdravici moglo bi biti i rezultat osobnog promiš-
pratiti razvoj tih vrijednosti. Pritom možemo pratiti samo rang pojedinih jedinica ana- ljanja o životnim vrijednostima vremešnog zdravičara Stijepa Marinovića (77).
lize, jer je nominalni prikaz podataka nevjerodostojan zbog različite veličine zdravica 40
U Konavlima se kaže: »Bliži ti je prvi susjed nego brat.«
194 Od ostalih društvenih vrijednosti u konavoskoj sredini valja spomenuti mladu nije svadbena, pa joj nedostaju dijelovi koji se na to referiraju. Jedina specifična vri- 195
(mladica), koja se u zdravici iz 1898. spominje 6 puta (dvaput u sintagmi »mlada mla- jednost koju nam »srednja« zdravica donosi je potreba za priznanjem pojedinca iz-
dica«), a u zdravici iz 2006. godine 4 puta. U najnovijoj se zdravici dvaput spominje i van granica lokalne zajednice, što je neuobičajeno jer se zdravica uopće ne bavi širim
mladoženja, koji, kako je već rečeno, prije nije spominjan. Zanimljivo je i da se polje u identitetima (barem ne izravno), dakako, zanemarimo li »uvođenje« nazdravljanja
najnovijoj zdravici spominje čak 3 puta, dok je u obje ranije spomenuto tek po jednom. hrvatstvu u zdravici iz 2006. godine, što se, opet, može tumačiti prenaglašenim naci-
Vino se 1898. godine spominje 5 puta, 1935. godine 4 puta, a 2006. godine 3 puta. onalnim ponosom zbog nedavnog stjecanja samostalnosti.
Budući da najstarija zdravica datira iz razdoblja u kojem je Radić proveo svoju ana- Najnovija je zdravica donijela još neke nove vrijednosti i norme: ustupljeno je
lizu, zanimljivo je usporediti rezultate. mjesto mladoženji, a domaćica je emancipirana dodjelom titule banica, što nije zabi-
»Prirodno je da je porijeklo ovakvih zdravica zahtijevalo neku stalnu imovinu, čak lježeno u ranije dvije zdravice, iako Bogišić 1867. godine spominje takvo tituliranje. S
i bogatstvo. To su čvrsti krov, vinogradi, konji, volovi, sablje, pa čak i svileni pas. U druge strane, uloga domaćina je minimalizirana, izostavljeno je nazdravljanje sopri i
rana vremena – da kažemo u vrijeme prvih naselja i tijekom ratova – ljudi koji su imali krsnom imenu, a zanemareni su čistoća duše i milosrđe. Najveći dio društvenih vri-
takve stvari su bili rijetki. Samo su ih glavari mogli imati: vojni upravitelj ili, među jednosti i normi koje se zdravicom prenose ipak je ostao isti.
Hrvatima, ban. Zdravice nose sjećanje na ožiljke iz vojnih vremena: domaćinu se želi Iako je posljednjih godina revitalizirana i, zahvaljujući pomodarstvu, sve je češće
dobra sreća na njegovu mahnitom vrancu, u oštrom (tijesnom) klancu, ili pak sretni sastavni dio suvremenih svadbi ili folklornih priredbi, zdravica je drastično skraćena.
povratak kući.«41 Posljednja, naime, opsegom ne obuhvaća ni polovinu prve.
Radić je u svojoj analizi izdvojio nekoliko pojmova. Jedino se krov uopće ne spomi- Iz svega se može zaključiti da usmena predaja zamire, a u tom procesu opstaju
nje niti u jednoj od zdravica koje su ovdje analizirane, dok ostali bilježe trend opada- samo one vrijednosti i norme koje su bliske suvremenom načinu života i organizaciji
nja broja repeticija. Tako se vinograd u sve tri zdravice spominje samo jedanput, dok obitelji ili pak izvođaču osobno.
se vino 1898. godine spominje 5 puta, 1935. godine 4 puta, a 2006. godine samo je-
danput.42 Konj se u najstarijoj zdravici također spominje 5 puta, u onoj iz 1935. godine PRILOZI 43
4 puta, a u najmlađoj samo 2 puta. Vol se u zdravici iz 1898. spominje dvaput, koliko i u
onoj iz 1935., da bi 2006. godine bio spomenut tek jednom. Sablje se u sve tri zdravice Nike Balarin, »Konavli. Ženidba (Na Grudi)«, Zbornik za narodni život i običaje južnih Sla-
spominju po jedan put, a svilen pas je spomenut samo u najstarijoj zdravici. vena, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1898., 276–302.
Dobra sreća domaćinu na vojnim pohodima, uz koju Radić veže sintagme »na
mahnitom vrancu« i u »tijesnu klancu«, istovjetno se pojavljuju u najstarijoj i naj- »Ej, moja mila i draga braćo! Ja čuh od mudrijeh glava, sijedijeh brada : đegod se Bog moli, da se
mlađoj zdravici, dok se ništa slično ne pojavljuje u zdravici iz 1935. godine. onđe i na'odi ; đegod se više moli, onđe se više i na'odi. Pak ovi naš ban domaćin Boga moljaše sve
od lanjske godine do ove godine, dok mu dođe i ovi današnji dan veseli. On molio i odmolio se Bogu
ZAKLJUČAK i ovi njegov sretni dan dođe. Pak on ovakvu sopru napravljaše i za nju nas braću postavljaše, da mu
blago blagujemo, rujno vino pijemo, kako komu za volju bude. Mi blago blagovasmo i vino pis-mo
Analiza triju konavoskih zdravica (iz 1898., 1935. i 2006. godine) pokazala je kako je u sjedeći, a Bogu se moljasmo klečeći, a spomenut ćemo Boga i veliku Slavu božju stojeći.
posljednjih stotinjak godina došlo do važnih promjena u društvenim vrijednostima i
normama toga kraja. Dobiveni rezultati, nadalje, upućuju na to da se promjene u vri- Ej, pomozi, Bože, a veseli, Bože, u ovaj dom, da pomože Bog : dom, domaćina, njegove kumove i pri-
jednostima događaju sve brže. jatelje, koji su ovđe i drugovđe na sve bande i četiri strane. Da bi se ovemu našemu banu domaćinu
Naime, analiza zastupljenosti pojedinih ideja, kao i definiranje najfrekventnijih ri- kupili brani izabrani : na punu sopru, na dobru volju, na pošten glas, na svijetli obraz ! Do sad dobro,
ječi, pokazali su da su promjene najvažnije u posljednjoj, najnovijoj zdravici, dok se a unaprijeda bolje, sve od ove godine do godine a od do godine vele je rijet do stotine, nego dok je
razlike između prve dvije zdravice mogu tumačiti činjenicom da ona iz 1935. godine volja Gospodara Boga, a požuda srca našijeh.
Pa dobri ovi pošteni ban domaćin nove prijatelje prihvaćivo, a stare potvrđivo, sve u dugu vijeku
a mala’nu grijehu ! A štogod junak činio, Boga se bojo, a svoje duše neogriješio ! (»Amen, da Bog
41
A. RADIĆ, »Konavoske nazdravice«, citirano prema: D. RIHTMAN-AUGUŠTIN, Ethnology, Myth and Poli- da !« odvrate prisutni)
tics, 40.
42
U zdravici iz 2006. godine jedanput se spominje i vinova loza. 43
Zdravice su prepisane ili transkribirane u originalu, s gramatičkim i pravopisnim pogrješkama.
196 Da' ni, Višnji Gospodare Bože, da bi ovemu našemu banu domaćinu sve dohodilo s krsta na oposlo, Da’ ni, Višnji Gospodare Bože, ovemu našemu banu domaćinu, što mu je najljepše na ovom bijelom 197
kako ide sunce i mjesec. Sunce mu na istok, a Gospodin Bog na pomoć ! Da mu nebo rosi, a zemlja i svijetu : pamet bistru, dušu čistu – na umrli dan, kako mu je bila na svetoj vodi od krštenja (… … …)
svaka muka lijepi rod rodi, čim bi se junak u mladosti dičio, a u starosti i dičio i hranio, a vazda Go- pameti vlado s ljudima razgovara, i božjoj volji ugađo, a štogod činio, uvijek se Boga bojo, a svoje
spodina slavio i hvalio ! U crkvu hodio, Bogu se molio, lemozine dijelio, svijećâ na oltar namjenivo duše ne ogriješio, kako ‘no i ‘oće ako Bog da !
– sve od svoga truda, a božjega dara !
A ovi današnji dan, sveta Neđelja, domaćinu spomena od krsnog mu imena i ovog njegovog sretnog
Da' ni, Višnji Gospodare Bože, ovemu našemu banu domaćinu za volom dobroga orača, što bi jut- veselja – došlo mu na zdravlje, njemu i svakom njegovu kumu i njegovu dobrom prijatelju, koji mu
rom ranio, a večerom omrknivo, na vratu sjeme iznosio, a pred sobom bijele volove izgonio, pa se je danas u dom došo, i danas, i svaki dan, i ovđe i drugovđe na sve bande i četiri strane, pomozi ga,
Bogu molio i junak na duboke dolove dohodio, pa kudgođ junak svojom rukom maho, od one mu jaki Gospodare Bože ! U zdravlju ga zaskakao, a u boljemu provadao (!), od ove godine, pa do druge
jaki Bog pomago i naklanjo ! Junak rijetko sijo, često mu nicalo ! U dnu u se busalo, a u srijedi trstilo, godine, a od do godine vele je rijet do stotine, nego dok je bila volja Gospodina Boga, a požuda srca
a na vrhu klasalo! Svaki klas ko svilen pas ! Svaki mu se klas skreto k zemlji, kako anđeli Gospodinu našijeh.
Bogu, a mi danas k tebi, pošteni bane domaćine!
Pak ove današnje svete mise, koje su se pjevale po puku i narodu kršćanskom, da se budu pjevati
Da' ni, Višnji Gospodare Bože, ovemu našemu banu domaćinu na konju dobra ja'iđiju, što bi konja živijem glavama za zdravlje, a mrtvijem dušama za spasenje. Tko je na njima bio, i tko nije bio, da’
jaho, a sablje paso, veselo od svoga doma na put odlazio, a s puta veselo i zdravo dolazio ! Putem ni, Bože, sveti i slavni dio, kako i ‘oće, ako Bog da !
se Bogu molio i zdravo među ovaku braću dohodio ! Braća ga 'oćela, mjesto mu činila, a čas' mu
nosila ! Imo ko, a imo i komu, imo za što, a imo i na što – sve za čas' i za poštenu ljubav, – kako 'no Ovo junak veselje, koga je počeo gradit, da ga bude sagradit sa mirom božjim, sa časom dobrim i po
i 'oće, ako Bog da ! jednu i po drugu stranu, i po vas stan kumova i prijatelja! Gradio ga junak mnogo časno, a činilo
mu se vele lasno !
Da' ni, Višnji Gospodare Bože, da bi ovi naš ban domaćin pio, – sve dok bi sam htio, a kad bi iskraj
ovake braće odlazio, poštena glasa i svijetla obraza, zdravo svome dvoru dolazio, a kod dvora svake A ova mlada mladica iz ovoga svoga rođenoga doma, od koga je ostupiti naumila, stupila mladica
vojske na'odio, voljne i nevoljne ! Voljne u dvor uvodio , za ovaku ih sopru posađivo, da mu blago s Bogom u veliki dobri čas ! Da se ovemu domu ne bude vele poznati, nego na svakom junačkom
blaguju, rujno vino piju, Boga mole, i o svakom junačkom dobru zbore i govore ! A junak nevoljnim dobru ostati ! A u oni sretni i čestiti dom, u kojim ima doć, da Bog da, da bude doći od koristi, a
na vrata iznosio ruka punijeh, a srca vesela ! Do vrata mu zlovoljno dolazili, a od vrata veselo odla- svemu rodu i plemenu od dike i od časti !
zili, putem hodeći, Bogu se moleći i ovako zboreći : dobra domaćina, dobre domaćice, dobro ti nam
udijeli, udijelio im Bog sa svih banda i četiri strana, a s nebesa najviše, kako 'no i 'oće ako Bog da ! Da Bog da, da ova mlada mladica bude svakom dobra i ugodna : prvo Gospodaru Bogu svojom
molitvom, pak svojijem starješinam dobrotom svojom, a svome drugu ugodna i milosna do stare
Da' ni, Višnji Gospodare Bože, ovemu našemu banu domaćinu na ustanku i podranku, na mrkloj starosti !
noći, gustoj gori i mutnoj vodi, na tijesnu klancu i manitu vrancu ! Đegod mu bilo strašno strašno-
vito, da mu bude lako lakovito ! Zla ga ni čula ni viđela, a dobra stizala i prestizala, kako 'no i 'oće Kogod bude ovu mladicu viđati i u putu sretati, da je svak bude dobrijem riječima nadarivati, a pred
ako Bog da ! zbornom crkvom za lijepo zdravlje pitati. Da svak bude rijeti, kogod je bude viđeti : blaženi Bog, koji
je stvori, otac i mati, koji je rodi, domaćin, koji je odgoji, braća, koja je lijepo svjetovaše, na lijepi je
Da' ni, Višnji Gospodare Bože, ovemu našemu banu domaćinu, tri, četiri dobra ! Prvo dobro : goja, nauk naučiše i na ovi kršćanski put opraviše ! Da budu blagosivati put, po kome je došla, pa i onoga,
mira ; drugo dobro : kru'a, vina ; treće dobro : srebra, zlata – od tebe, Bože, dana i poslata : a četvrto, s kojijem je došla ! S njim došla svaka dobra i čestita sreća !
što je najbolje : zdravlja i veselja junačkoga, kako 'no i 'oće ako Bog da !
Da Bog da, da nitko ne reče : nesretna nesretnice, nego svak : dobra dobrosretnice, a sa zemanom
Da' ni, Višnji Gospodare Bože, da se ovega našega bana domaćina držalo svako dobro, kako što se dobra i čestita domaćice !
drži: brštan drva i kamena, pijesak mora dubokoga, zvijezde neba visokoga, anđeli Boga pravedno-
ga, a mi tebe, pošteni bane domaćine, kako 'no i 'oće ako Bog da ! Ej, što ću ja poći vele govoriti, da ne bi ovaku milu i dragu braću zagovorio, kako može biti, da sam
i dosad ! Nego ću ja zamoliti od mlađega, pak do starijega ; starijega kako baba moga, a vas mlađe,
kako braću moju, da mi oprostite, a rđave glase ne pronosite, jer vi znate, da je u mene mlada glava,
198 ko zelena trava, ko jedna voćka na vrh jednoga brda, dosta visovita, a još više tankovita, pa koji Dani Gospodare Bože ovomu našemu poštenomu banu domaćinu da bi mu se kupili borni(?!) 199
god vjetar dokreće, svaki na svoju stranu okreće, – tako i mojom glavom i pameti danas. Pak vas izabrani sve za punu sopru na dobru volju na pošten glas a na svijetao obraz, do sad dobro od sad
molim, koja bude zla i pogana, neka ostane pod nogama, kako konju čavli i potkove ; a koja bude bolje, a podrži mu i ovako jaki gospodare Bože kako i oheš ako Bog da. (Prisutni) Amen da bog(!) da.
dobra, neka otiđe po svijetu, kako pčela zukom po cvijetu ! Ali ne ću dalje ni govoriti, nego ću napiti. Pa dobri ovi naš pošteni ban domaćin nove prijatelje prihvaćivao, a stare potvrđivao sve u dugu
vijeku a u malahnu grijehu, a sto god junak činio Boga se bojao a svoje duše neogriješio a eda mu
Ovu prvu i najbolju u ime Boga i velike slave božje, da pomože Bog i velika slava božja ! Slava Boga na pomoći (Prisutni) Amen da Bog da.
nam božja vriježila i krijepila pomagala svakog brata kršćanina, koji se krstom krsti, a u crkvu hodi, A dani mu gospodare Bože tri četiri junačka dobra, prvo dobro goja i mira, drugo dobro hruha i
Boga moli, a za Boga zna ! Pomozi ga, Bože, i velika slava božja, kako i 'oće, ako Bog da ! vina, treće dobro srebra i zlata a četvrto što je najbolje zdravlja junačkoga kakono i oćeš ako Bog da
(Prisutni) Amen da Bog da.
A ovu ćemo drugu za ljubav dugu, u ime Jezusovo, za zdravlje domaćinovo i njegova tvrdoga slje- Dani mu gospodare Bože air i berićet u brzu konju u tvrdu volu u punoj ćesi a u veseloj sreći ćesa
mena, a pod njime zdravoga sjemena. Šljeme mu tvrdo, vjekovito, a domaćin zdravo i veselo ! Da bi mu junaka krešila su čim bi se junak u mladost dičio a u starost dičio i ranio a gaspodina Boga vazda
se pod ovijem tvrdijem šljemenom našo gospodar čovjek, a gospođa žena, koji bi svaka brana dobra slavio i falio kako no i oće ako Bog da (Prisutni) Amen da Bog da.
radili : krstili, krizmavali, vjenčavali, udavali, vinograde radili, kuće gradili i svaka izvrsna veselja Dani mu gospodare Bože na njegovu brzomu konju dobroga junaka koji bi junak veselo od
činili. Štogod činili, Boga se bojali, a svoje duše ne ogriješili, kako i neće, ako Bog da ! svoga dvora na put odlazio, a na put zdravo i veselo dolazio, na putu ga družina družila, braća ga
kumila, gospoda ga milovala respet mu nosila mjesto mu činila, imo ko a imo komu sve za čas a za
Ovu ćemo treću u ime Trojstva i Jedinstva nerazdijeljenoga, koji razdijeli nebo i zemlju, a sjedini dugu ljubav kako i oće ako Bog da (Prisutni) Amen da Bog da.
nas braću kršćane. Mrnara na moru, ratara na polju, sužnja u sužnjici, starca u starosti, nejaka u A dani mu gospodare Bože za njegovim tvrdijem volom dobroga orača koji bi junak, jutrom
nejakosti i svakog brata kršćanina, koji se krstom krsti, Bogu moli, u crkvu ide : pomozi ih, Bože, i uranjivo a večerom primrknjivo, a sve svoje baštine u lijepi zeman uređivo, a sve s kumovima i s
sveto Trojstvo, kako i 'oće ako Bog da ! prijateljima u lijepom zdravlju radivo kako i oće ako Bog da. (prisutni) Amen da Bog da.
Pa dani mu gospodare Bože da bi mu nebo rosilo a zemlja plodila i lijepi rod rodila, po nekoliko
Ovu ćemo četvrtu primaknuti, kako se primiču ljeti zelene gore, a zimi studene vode, u ime tužnih bardaka vina, po nekoliko somuna kruha, sa čim bi junak ovako svijetlu sopru pripravio a za nju
i nevoljnih. Koji je junak u nevolji, da bi se tuge i nevolje izbavio, a svakoga dobra dobavio, konja mile i drage postavio, kako i nas danas da mu blago blaguju, a rujno vino piju sve od svoga truda a
najahao, sablje napasao, a ovake se braće i družine nauživo, kako i 'oće ako Bog da ! od Božjeg dara a eda mu Boga na pomoći. (Prisutni) Amen da Bog da.
Dani gospodare Bože ovomu našemu poštenome banu domaćinu, da bi ga se svako dobro držalo,
Pa ćemo ovu petu u ime sopre i obraza. Sopra nam sjajna i svijetla, a obrazi zdravo i veselo, što za kako što se drži pjesnik mora dubokoga, zvijezde neba visokoga, brštan drva i kamena, a Anđeli
njome rujno vince piju ! Zdrav si, bane domaćine, i svi tvoji prijatelji ! gospodina Boga, a mi tebe bane domaćine.
(kazao Vlaho Bušković iz Bačeva dola) A pomozi Bože ovoga našega poštenoga bana domaćina, na ustanku, na podranku pomozi ga
Bože na svakomu strašnomu mjestu, gdje god bi mu junaku imalo biti strašno strašnovito, tu mu
bilo lako lakovito zla ga ni čula ni viđela a dobra ga stizala i prestizala, kako no i oće ako Bog da.
Konavoska zdravica, Jugoslavenska štamparija – Dubrovnik, Dubrovnik, 1935. (Prisutni) Amen da Bog da.
Dani Gospodare Bože ovomu našemu poštenomu banu domaćinu čistu dušu bistru pamet na
E! moji mili i dragi. Ovi naš pošteni ban domaćin, Boga moljaše, od lanjske godine do ove godine, umrli dan kako mu je bila i na rođeni dan a dobri Bože tebi se molimo.
dok mu ne dođe i ovi današnji dan Sveti…….. A ovi današnji Sveti……. Domaćinovo krsno ime koje ga je junaka u zdravlju zaskočilo da ga
Boga molio pa ga umolio, pa on nas lako zazva a mi k njemu dođosmo, pa on nama lijepoga budu u dobru provoditi od ove godine do druge godine pa sve (od ove godine do stotine) dokle budu
blaga pripravio pa mi glaga blagovasmo i rujno vino pismo kako komu za volju bijaše; ali sam ja volja gospodina Boga a požuda srca našijeh kakono i oće ako Bog da. (Prisutni) Amen da Bog da.
čuo od mojijeh starijeh, gdje god se rujno vino pije, da se onđe i gospodin Bog spominje, pak neko A ove današnje Svete mise koje su se pjevale po puku i narodu kršćanskomu da se budu pjevati
ga spominje klečeći, neko odeći a mi ćemo spomenuti Boga i veliku Slavu Božju stojeći. (Ovdje se živijem za zdravlje a mrtvijem dušama za spasenje, koje na njima bio i ko nije bio udijeli mu Bože
digne na noge.) slavni i sveti dio kakono i oćeš ako Bog da. (Prisutni) Amen da Bog da.
Sunce nam na istok a Gospodin Bog na pomoć, da pomože Bog ovi dom i u dom domaćina i E moji mili i dragi ja bi imo još što bi govorio a vas mile i drage razgovorio, ali se bojim da ne bi
njegove kumove i njegove prijatelje koji su mu ovđe i drugovđe pomozi mu ih jaki Gospodare Bože pogovorio i vas mile i drage obraze zagovorio, kako može biti da sam i do sad, ali ste vi mili i dragi
kako no i oćeš ako Bog da (Prisutni) Amen da bog da. obrazi koji ćete meni oprostiti a rđave glase ne pronosit, jer vi svi znate da je u mene mlada glava
200 kao zelena trava, kao jedna voćka na vrh jednoga brda, dosta visovita a još više tankovita, da koji A mi njemu brzo dođosmo da mu rujno vino pijemo sjedeći 201
god vjetar dokreće svaki na svoju stranu okreće, tako mojom glavom i pameti danas (Ako ima dje- Te primolimo i Boga klečeći
vojčica tada se reče za smijeh ovako : ali nije ni čuda jer kad ima ovako lijepih djevoičica pa nešto Aj pa sve s kumovima, pa sve s prijatejima
vino a nešto djevojčice digle su mi pamet) pak neću dalje ni govoriti, nego ću napiti ovu prvu, prvu Kano što i oćemo akobogda!
i najbolju. U ime boga (!) i velike Slave Božje da pomože Bog i velika slava Božija dom i u domu Amen dabogda!
domaćina, i njegove kumove i njegove prijatelje koji su mu ovdje i drugovđe pomozi mu ih Bože i
velika slavo Božja kakono i oćeš ako Bog da. (Prisutni) Amen da Bog da. Pa da bi Bog do oveme našeme poštenome banu domaćinu tri četiri dobra
A ovu ćemo drugu za ljubav dugu, u ime gospodinovo a za zdravlje domaćinovo i njegova tvrdo- Prvo dobro – kruha i mira
ga šljemena a pod njime zdravoga ćemena, šljeme mu tvrdo vjekovito a domaćin zdravo i veselo, da Drugo dobro – goja i vina
bi se pod ovijem tvrdijem šljemenom našao gospodar čovjek, gospođa žena koji bi krstili, vjenčali, Treće dobro – srebra i zlata
udavali, vinograde radili kuće gradili i svaka izvrsna veselja gradili kakono i oće ako Bog da. (Pri- A četvrto dobro veselja, a zdravlja junačkoga,
sutni) Amen da Bog da. Kano što i oće akobogda!
A ovu ćemo treću, u ime trojstva i jedinstva nerazdijeljenoga koji razdijeliše nebo i zemlju a sje- Amen dabogda!
diniše braću kršćane i mornara na moru i ratara na polju i svakoga brata kršćanina koji u crkvu ode,
Bogu se moli, lemozine dijeli, na oltar cvijeće namjeniva sve od svoga truda a od Božijega dara a eda Haj pa daj dobri gospodare Bože oveme našeme poštenome banu domaćinu
mu Boga na pomoći. (Prisutni) Amen da Bog da. U mutnoj vodi, a u gustoj gori
A ovu ćemo četvrtu primaknuti kako što se primiče ljeti listak a zimi oblak, u ime tužnijeh i ne- a u tjesnu klancu, a na manitu vrancu
voljnijeh, koji je junak u tuzi i nevolji da bi se tuge i nevolje izbavio, konja najahao, sablje napasao, pa što goj mu bilo strašno, strahovito
družine nauživo kakono i oće ako Bog da. (Prisutni) Amen da Bog da. haj da mu bude lako, lakovito
A ovu ćemo petu u ime sopre i obraza, sopra nam sjajna i svijetla a mi za njom zdravo i veselo, a zlo ga ni čulo, ni viđelo
alaj maršalaj kuću ja dalje, od Boga nam zdravlje, zdrav domaćine sa svijem prijateljima, zdravo dobro ga sretalo, te presretalo
ste svi naokolo. (Sad se napije). Kano što i oće akobogda!
Amen dabogda!
Konavoska zdravica
(Kako je »napija« Stjepan Marinović na suvremenim pirovima) Pa i ovu ću drugu, za ljubav dugu
U ime tužnijeh i nevoljnijeh
Dobro vam večer i dobro nam došli na ovaj pir! Te da bi pomogo Bog
Običaj je na piru da nam neko nazdravi, Starca u starosti, nejaka u nejakosti
pa eto i ove prigode mene je došo red da vam nazdravim, Ratara na polju, mornara na moru,
da vam napijem, da vam reknem nekoliko starinskijeh riječi. Sužnja u tamnici,
Pa poslušajte kako su to naši stari od nase stotine godina izmislili ove riječi: da bi se sužnji sužnja izbavili,
kruha najeli, vina napili,
Haj pomozi Bože, a veseli Bože vranjijeh konja najahali, a britkijeh sabalja napasali,
Pomogo Bog i u ovi dom pa svakoga junačkoga dobra nagledali
Haj bana domaćina, banicu domaćicu Kano što i oće akobogda!
Pa sve kumove, pa sve prijatelje koji su ođe i drugođe Amen dabogda!
Kano i oće akobogda!
Amen dabogda! (odgovaraju uzvanici) Pa i ovu ću, uzdravje domaćinu,
Haj da bi se ođe našo gospar čojek
Pa evo mila, a draga braćo Gospođa žena
Ovaj naš pošteni ban domaćin večeras nas pozva Koji bi kuće gradili
202 Vinograde sadili A u starosti hranio 203
Krstili, vjenčavali, udavali Te da bi mu u polju rodila pšenica bjelica
Pa svako izvrsno veselje gradili U brdu vinova lozica,
Kano što i oće akobogda! Ukući mu se rađala sve zdrava a vesela đečica
Amen dabogda! Kano što i oće akobogda!
Amen dabogda!
Pa i ovu ću, uzdravje domaćinu,
Da bi se njega držali A ovom mladom nevjesti
K'o što se drži brštan drva i kamena, Iz onoga doma okle je pošla
Pijesak mora dubokoga Da se onemu domu ne bi poznala
zvijezde neba visokoga Nego u svakom junačkome dobru ostala
Anđeli Boga pravednoga U onaj dom đe će doć
Pa i mi tebe pošteni bane domaćine Da bude doć od dike i časti sveme rodu i plemenu
Kano što i oćemo akobogda! Pa ko goj je bude sretao te za zdravje pitao
Amen dabogda! Da je svak bude lijepijem riječima darivao
Te blaženi Bog koji te stvori
I ovu ću uzdravje junaku A majka koja rodi,
Haj da bi junak imo brza konja Otac koji svjetovaše
Tvrda vola Te na ove pute otpremiše
U polju dobra orača Pa govoriše:
A u selu boljeg kopača Čudne li sretnice a čestite i dobre domaćice
Pa da bi junak sijo pšenicu bjelicu Kano što i oće akobogda!
Rijetko sijo, često mu nicala Amen dabogda!
U dnu se busala
U sredini trsala Pa što ću vam daje,
U vrhu klasala Od Boga vam zdravje,
Klasovi se klanjali crnoj zemljici U mene mlada glava k'o zelena trava
Košto se mi klanjamo gospodinu Bogu Vi ste mudre i poštene glave
Haj pa da bi junak prazne bačve navajivo pa ćete mi oprostiti
Pune navrćivo Hrđave glase ne pronositi,
Pa sve s kumovima Nego koje budu dobre i poštene
Pa sve s prijatejima, Neka nam idu po svijetu
Pa sve to bila volja gospodina Boga, Ko čela zupkom po cvjetu,
Kano što i oće akobogda! koje budu hrđave
Amen dabogda! Neka nam ostanu pod nogama,
Kano što i oće akobogda!
Haj pa da bi junak širokijem putovima odlazio Amen dabogda!
Još širijem doma dolazio
Dolazio s punom kesom A sad čaše u ruke,
A s dobrom i veselom srećom Haj da nazdravim mladoženji s mladom nevjestom,
Da bi se s kesom u mladosti dičio Zdrav si mi mladoženja s mladom nevjestom,
Summary

204 Zdravo ste mi kićeni svatovi, THREE TOASTS FROM KONAVLE INDICATING CHANGES I 205
Zdravo da ste svi pirnici, N LOCAL SOCIAL VALUES FROM THE END OF THE 19th
Ko je u dvoru i okolo dvora, TO THE BEGINNING OF THE 21st CENTURY
Sve nam bilo zdravo i veselo
Pune čaše pa nek živi što je naše, Starting off from the hypothesis that it is possible to establish social values or norms
Pa neka im slava uvijek cvati, from the contents or substance of a toast (a health), and that by observing changes
Živjeli Hrvati! in their contents over the course of time, it is possible to ascertain changes in social
norms, the paper deals with an analysis of toasts from the area of Konavle.
To test out the hypothesis, the method of comparative analysis of the contents
of three Konavle toasts was applied; the toasts derived from 1898, 1935 and 2006. A
combined qualitative-quantitative analysis of the contents was applied. Two separate
groups of units of analysis were analysed – syntagms or main ideas, and words. On
the basis of the analysis of the main ideas, the presence of certain values or norms in
the local Konavle community is explained, and pursuant to this, social changes and
tendencies are recorded, since these are toasts that cover a period of over a hundred
years. The frequency of repetition of given words is analysed, in order to be able to
establish which message or messages are most important to the society.
The results show that in the last one hundred years there have been important
changes in the values of the Konavle region, and that changes are taking place with
increasing tempo. The analysis of the presence of given ideas, and the definition of
the most frequent words, have shown that the changes are most important in the later,
most recent toast.
Although it has been revitalised in recent years, thanks to the fashion, and is in-
creasingly frequently a component part of contemporary weddings or folk art events,
the toast has been drastically reduced. The last was not a half of the length of the first.
From all of this it can be concluded that the oral tradition is moribund, and that in
the process only those values that are close to the contemporary way of life and family
organisation, or perhaps to the speaker of the toast personally manage to survive.
FORMALNA I SIMBOLIČNA STRUKTURA KONAVOSKOGA
ŽENSKOG OGLAVLJA
IVICA KIPRE

206 UDK: 391:63](497.5-3 Konavle) Izvorni znanstveni rad 207


Ivica Kipre
Dubrovački muzeji – Etnografski muzej

Ovim člankom nastoji se prikazati povijesni razvoj ženskih oglavlja u Dubrovniku i okolici. Autor kompa-
rativnim pristupom daje pregled rogatih oglavlja iz susjednih zemalja, stavljajući pri tom naglasak na ko-
navosko žensko oglavlje, hondelj. Pored formalne analize u članaku se istražuje i širi kontekst predodžbi i
značenja na simboličnoj razini. U njima se oglavlje vezuje uz životinje poput ptice ili krave kao oznake za
nevjestu.

Ključne riječi: hondelj, konavosko rogato oglavlje, rigoletto, ovrljina, kličak, ptica

UVOD

Uz odjeću i obuću, pokrivalo ili oglavlje jedna je od bitnih sastavnica ženske narodne
nošnje. O razvoju i tipologiji konavoskih oglavlja može se reći nešto više tek kada se
sagleda širi kulturno-povijesni kontekst Dubrovnika i njegove okolice. Veliku ulogu
u razumijevanju i tumačenju njihovoga razvojnog procesa imaju pisani tragovi i do-
kumenti koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku odnose se uglavnom na od-
redbe, oporuke, odluke ili ugovore. Najraniji dokument koji svjedoči o tome datiran je
u 14. stoljeće. Osim tih pisanih dokumenata, iznimno su važni i primjeri grafika iz 19.
stoljeća autorâ F. Appendinija, F. Carare i B. Hacqueta, kao i akvareli S. Kofsicha i N.
Arsenovića, te znanstveni radovi Pavline Bogdan Bijelić, Ćira Truhelke, Vida Vuletića
Vukasovića, Katice Benc Bošković i Marijane Gušić.

povijesni osvrt

Najraniji spomen svadbenih običaja i s njima povezanih obrednih elemenata u Du-


brovniku nalazimo u odredbi Velikog vijeća iz 1235. godine. Tom odredbom, još iz
predstatutarnog razdoblja, nazvanom Ordo de dotibus et nuptiis 1 (Propis o mirazima i
vjenčanjima), nastoji se suzbiti prevelika rastrošnost u prigodama svadbenih sveča-
nosti. Zahvaljujući upravo toj zabrani, do danas su nam ostali sačuvani pojedini ele-
menti običajnih praksi i predmeta povezanih s njima, iako lišeni svojega šireg zna-
čenjskog konteksta. Analizom opisanih elemenata u odredbi može se jasno ustvrditi
da oni pripadaju slavenskomu kulturnom korpusu.2 Propisom se reguliraju svadbene
svečanosti u samom Dubrovniku, ali se isto navodi da ako se netko ženi ili udaje izvan

1
Statut grada Dubrovnika (prir. Ante Šoljić, Zdravko Šundrica i Ivo Veselić); Državni arhiv u Dubrovniku,
Dubrovnik 2002, str. 17. ; M. Medini, Starine dubrovačke, Dubrovnik 1935:124—125 (usp. Bogišić-Jiriček
u Liber statutorum civitatis Ragusii compositus anno 1272., LXIV-LXVI, MHJSM IX, 1904.
2
Iz tih zabrana doznajemo da je svadba trajala više dana, te da su prijatelji u kući bračnog para ostajali po
osam dana. U povorci, iza nevjeste, nosila se preslica i darovane su joj kokoši, ubrusci i prstenje. Nevjesta
208 grada, da radi kako želi.3 U tom razdoblju u Dubrovnik pristiže velik broj useljenika iz 209
okolnih krajeva, koji sa sobom donose svoje običaje, pa je opravdano zapitati se ne
odnose li se te zabrane i na pokušaj suzbijanja tuđih, barbarskih oblika ponašanja. U
užem smislu, od svih navedenih predmeta koji se spominju u kontekstu svadbe, za
naše daljnje istraživanje treba spomenuti tek ubrusce i prstenje koje mlada nosi u svojoj
doti. Iz teksta se ne razaznaje kako je mladenka bila odjevena ili kakvo je oglavlje no-
sila, no kako se u nešto kasnijim odredbama Velikog vijeća, iz 1304. godine, mladenki
zabranjuje da prema starom običaju nosi corna, cornua,4 dakle rogove, bit će da je takvo
nevjestinsko oglavlje, sastavljeno od podloška i rupca u obliku dvoroga ili jednoroga,
bilo nošeno i u 13. stoljeću. Ta je zabrana samo nastavak ranije spomenutih zabrana
u vezi sa svadbom. Godine 1306. kao zalog se spominje frontale I sclauonicum de peruis
et de corallis in argentos.5 Etnologinja Marijana Gušić objašnjava kako se pod tim poj-
mom krije djevojački vijenac.6 I dok se u Dubrovniku početkom 14. stoljeća zabranjuje
nošenje rogova, u njegovom zaleđu, u Konavlima koji su tada pod raškom vlašću, oni
se i dalje nose. Prilog tome je prikaz na stećku Ratka Utješinoka kod crkve sv. Luke u
Brotnicama. Na istočnoj, užoj strani stećka nalazi se prikaz vjerojatno udane žene u
molitvenom zanosu, koja na svojoj glavi nosi dvorogo oglavlje. Taj stećak u skladu s
tim možemo datirati u sredinu 14. stoljeća. Sličan prikaz orantice nalazimo i na stećku
kod crkve Svih svetih u mjestu Kljenak kod Vrgorca. O postojanju rogatog oglavlja u
Konavlima svjedoči nam i dokument iz 1356., koji spominje kako je konavoski ćefalija
(jamac) Krajiša predao Dubrovkinji Maruši Bobaljevićevoj predmete koje je preuzeo
od njezinih dužnika. Među tim predmetima spominje se i sljedeće: corvelo I sive cornua Stećak u Brotnicama Stećak u Brotnicama
sclavica argenti (pokrivača ili slavenski srebrni rog).7 Već smo iz prethodnih podataka
saznali da je oglavlje u obliku roga bilo prisutno u Dubrovniku i njegovoj okolici, a
sada saznajemo da je ono sredinom 14. stoljeća bilo izrađeno od srebra ili da je jedan
njegov dio bio srebrni.

i mladoženja darivali bi one koji bi im skinuli obuću. Nevjesta je išla na Ilijinu glavicu i tamo je gostila. U
prsten nevjeste stavljali bi kvasac i biljku rutu, a isto tako mladoženji u njedra. U svadbenoj povorci nosio bi
se vrč vode, željezna sjedalica i ovnujska koža, a kada bi mlada došla k muževljevoj kući, dali bi joj zakusku
od meda.
3
Milorad Medini, Starine dubrovačke, Dubrovnik 1935, str. 125.
4
Josephus GELCHICH, Monumenta Ragusina. Libri Reformationum, V, Zagreb, 1897., str. 74.
5
Slavenski pričelak? od perli i koralja u srebru. Gregor ČREMOŠNIK, »Nekoliko ljekarskih ugovora iz Dub-
rovnika«, Rešetarov zbornik, Dubrovnik, 1931., str. 44. Stećak u Kljenku, Vrgorac
6
Marijana GUŠIĆ, »Hondelj – oglavlje udate žene u Konavlima«, Anali Zavoda za povijesne znanosti istra-
živačkog centra JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1982., str. 223. (iz Poklečki Stošić, Stećci, katalog
7
Konstantin JIRIČEK, Jovan RADONIĆ, Istorija Srba, III, Beograd, 1923., str. 293, n. 4. izložbe, Zagreb, 2008:104)
210 U oglavlju kao što je dvorog ili jednorog postojao je prvotno veći, a kasnije znatno nika, dajući pritom i slavensku riječ kličak kao istoznačnicu. 17 On kaže da je to pokri- 211
manji drveni podložak koji se omatao rupcem – pokrivačom. Za taj drveni podložak valo za glavu na koje je bio pričvršćen srebrni lančić na kojem su visjeli cercelli ili oboci
postoji više hrvatskih naziva, poput iverce, drvce ili kličak. Kličak je stara hrvatska ri- kao oznaka braka. U ugovoru iz 1412. kojim se određuje miraz između obitelji Sorko-
ječ, a u dubrovačkim se spisima javlja od 1398., pretpostavljamo kao drveni podložak čevića i Bučinića spominje se rigoletto kao: … unum rigolettum perlarum cum pendiculis et
ženskom oglavlju.8 cum zoia perlarum illius valoris…18 Sličan rigoletto spominje se i 1425. kao … un rigoletto
Značenje riječi kličak donosi nam Petar Skok (po Budmaniju) kao: drveni klin u osobitim de argento con una zoia de perla…19 Rigoleto je, prema navedenim opisima, bio ukrašen
značenjima i a) u Lici drveni klin koji karigu konjsku za vrat sapinje, b) u Stonu komadić drva ko- biserima ili je bio srebrn, ukrašen privjescima i nošen zajedno s ukrasnim pričelkom
jijem se sapinju pločice. 9 poput vijenca, zvanim zoja. Osim de Diversisova podatka, takav kličak nalazimo i u
On stoga zaključuje da je to zacijelo nešto što sliči na klin i strši prema van. Marijana sljedećem dokumentu iz 1433.: … uno cleçah con lo cosinaço lavorato doro … façolo de cliçach
Gušić objašnjava da je taj nekad skriveni dio oglavlja 10 u drugoj fazi razvoja oglavlja lavorato de seda biancha … uno cliçach con uno fazoleto biave…20 Rigoleto, odnosno kličak
prešao u samostalni srebrni oglavni nakit nad čelom žene, te da u već spomenutim uvijek se jasno ističe kao izdvojeni predmet u sklopu oglavlja, koje uključuje i ubrusce,
izrazima corvelo i cornua čuva reminiscencije svojeg ishodišta.11 To bi značilo da je kli- privjeske, pričelke i slično. Nosile su ga gotovo isključivo udane plemkinje, i to u sve-
čak izgubio svoju funkciju nosača, te da je staro oglavlje u užem smislu potpuno nesta- čanim prigodama. U svim drugim prigodama žene su nosile popularnu cuffiu, skufiju,
lo i zamijenjeno novim, u kojem je kličak postao oglavni nakit. Ako je tome tako, i taj odnosno škufiju. Dubrovački se rigoleto, stoga, očituje kao zaseban tip klička visoke
novi nakit u obliku nekadašnjeg klička sam je po sebi morao imati konstrukciju koja bi gradske kulture. Uz prethodno već spomenutu problematiku odnosa rigoleta ili klička
se održala na glavi 12 ili je pak morao imati bazu, uporište, podložak na koji bi se mogao prema samom oglavlju, izraz çuppia una de perlis et rigoleto budi sumnju da je takav ukras
pričvrstiti. Nije sasvim jasno sastoji li se taj novi ukras na glavi od jednog ukrasa 13 ili mogao biti i sastavni dio kape škufije, koji se mogao staviti ili dignuti. Budući da je
više ukrasa 14, kakve vidimo na hercegovačkoj ovrljini. Opravdano je, stoga, pitati se škufija već imala skriveni drveni kličak, on bi u tom smislu mogao biti svečana eksten-
treba li u onom corvelo I sive cornua sclavica argenti tražiti samo spomen-naziv nekadaš- zija, produžetak klička. Uspomenu na kličak očuvala je do danas i mljetska škufija, ali
njega rogatog oglavlja na novom tipu oglavlja, ili je, pak, riječ o poznatomu nepromi- tek u funkciji dekorativnog elementa trokutaste forme s prikazom grančice s listićima,
jenjenom oglavlju u obliku roga, koje sada na sebi ima dodane srebrne dijelove koji cvjetićima, pomama 21 i žabicama.22 Kapa škufija spominje se već krajem 14. stoljeća,
postaju njegova bitna odrednica. Ustanovili smo da na stećku u Konavlima imamo pa možemo reći da se kao oglavlje formira u quatrocentu, još čvrsto zadržavajući gotička
prikaz dvorogog oglavlja; međutim, kasniji primjeri oglavlja svjedoče o jednorogu, pa načela u kojima je i dalje bio prisutan onaj drveni podložak.23 Kao i sam grad i njego-
tu ostaje otvorenim i pitanje razvoja dvorogog oglavlja u jednorogo. Već 1396. godine ve palače, visoka, ali konzervativna kultura Dubrovnika u tom je razdoblju još uvijek
ne spominju se više rogovi nego škufija – çuppia una de perlis et rigoleto.15 Pojavnost termi- davala prednost gotičkim oblicima u odnosu na one renesansne, držeći ih vrjednijima
na rogovi tijekom daljnjih stoljeća, u tom smislu, nestaje. Novost u opisu oglavlja u 15. i uzoritijima. Iako smo ovdje otvorili niz pitanja, odgovore na njih moguće je dati tek
i 16. stoljeću je tzv. riguletum, rigoleto, rigoleta, richoletto.16 Taj termin spominje i Filip de jednom cjelovitom i sustavnom analizom svih dostupnih izvora. Time bi se dala točna
Diversis u Opisu Dubrovnika, prikazujući ga kao vrstu oglavlja vlasteoskih žena Dubrov- i pouzdana linija razvoja rogatih oglavlja šireg područja naše regije.
Tip oglavlja kakav je hondelj sasvim je sigurno bio raširen po čitavom Zahumlju i
8
Marijana GUŠIĆ, »Hondelj – oglavlje udate žene u Konavlima«, Anali Zavoda za povijesne znanosti istra- prije dolaska pomodnog rigoleta u Dubrovnik i pripajanja Konavala Dubrovniku. O
živačkog centra JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1982., str. 215. tome nam svjedoče i razne suvrstice rogatih oglavlja s područja Bosne i Hercegovine.
9
Petar SKOK, »Iz dubrovačkog vokabulara«, Rešetarov zbornik, Dubrovnik, 1931., str. 431. Poznato je kako je na dubrovačko područje stalno nadolazilo stanovništvo iz planins-
10
Podložak, odnosno klin, kličak.
11
Marijana GUŠIĆ, »Hondelj – oglavlje udate žene u Konavlima«, Anali Zavoda za povijesne znanosti istra- 17
Filip DE DIVERSIS, Sabrana djela. Opis Dubrovnika. Govori u slavu kraljeva, Dom i svijet / Zagreb, Eko-
živačkog centra JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1982., str. 202–203. nomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2007., str. 111—112.
12
Poput dijademe. 18
Bojana RADOJKOVIĆ, Nakit kod Srba, Beograd, 1969., str. 31 i 287, n. 235.
13
Poput trapezoidnog klička s kružnim oglavnim prstenom ili bez njega. 19
Bojana RADOJKOVIĆ, Nakit kod Srba, Beograd, 1969., str. 30 i 264, n. 17.
14
Poput lepezasto ili kružno formiranih, a ipak zasebnih dijelova. 20
Bojana RADOJKOVIĆ, Nakit kod Srba, Beograd, 1969., str. 264, n. 18.
15
Bojana RADOJKOVIĆ, Nakit kod Srba, Beograd, 1969., str. 267, n. 102. 21
Palmama
16
Isto, 36 i 267, 39 i 287, 30 i 264, 274, 32, 64, 264 i 267; Div. Canc. 97, fol. 80, Div. Canc. 98, atergo fol. 3, Div. 22
Usporediti oglavlje soroka-kerčef sa sderikom (kapom), s prikazom žabice ili majke roditeljice na čelu
Canc. 122, atergo fol. 3. oglavlja, iz regije Arhangelsk (Kargopolski distrikt) u Rusiji.
23
Kličak
212 kog zaleđa, pa se tako u Konavlima zadržala ženska nošnja izrazito dinarskog habitusa. oglavlje u uporabu došao cvjetni vijenac. Vijenac se prvotno nije stavljao na glavu za 213
Hondelj je zasigurno bio vrsta škufije, sastavljen od lanene potke s istakom koji je ču- vrijeme crkvene svadbe, koja bi se obavila prije profanog slavlja – pirovanja, nego tek
vao uspomenu na drevno rogato oglavlje, s ukrasnim dodatcima od srebra ili ukrasnih na piru.28 Ne može se sa sigurnošću znati je li djevojka za samu svadbu nekako dodat-
igala. Sam naziv oglavlja pojavljuje se tek u 17. stoljeću i dovodi se u vezu s mletačkim no ukrašavala spomenutu kartaču s ubruscem od ondeja. U Zbirci Baltazara Bogišića u
fondelom.24 Cavtatu nalazimo korunicu – ukras za glavu nevjeste, metalnu ukosnicu s trepetiljkama
i osušenim mediteranskim cvijećem iz 19. stoljeća. Moguće je da je ta korunica bila
Formalna struktura i razvojne faze dio dodatnoga svadbenog ukrasa oglavlja, koji je prethodio cvjetnom vijencu kakvog
danas poznajemo. Prvu nedjelju nakon svadbe, tj. pira, djevojka bi stavljala na gla-
Uloga i mjesto žene tijekom cijeloga njezina života bili su jasno određeni strogom vu ondej ili hondelj.29 To oglavlje udane žene sastojalo se od ovalnog podloška kojeg
društvenom strukturom, patrijarhalnog karaktera, koja je uključivala niz pravila i od- čine dva luka izrađena od snopova lanenih stabljika i trapezoidnog istaka, također od
nosa. Njezin je položaj bio definiran uglavnom u odnosu prema muškarcu, pa se tako lanenih stabljika, klička, na njihovomu prednjem spoju. Podložak je bio omotan vuni-
govorilo o djevojčici – manjici, djevojci spremnoj za udaju – manjguri/majnguri, udanoj com ili nekom drugom tkaninom kako bi dobio na čvrstoći. Otraga, na mjestu spoja
ženi, neudanoj ženi – siđelici/usiđelici, ženi s izvanbračnim djetetom – djevojci koja se s dvaju lukova od lanenih stabljika, nalazio se snop bijelih lanenih niti, tzv. kita koja je
kim zaboravila, ili udovici. Takva podjela imala je svoju manifestaciju i na drugim razi- s prednjim, čeonim dijelom, bila povezana lanenom vezicom sredinom elipse. Vezica
nama, formalno-normativnoj, estetskoj i simboličnoj, čineći pritom sustav značenja je završavala platnenom vrpcom, iznad kite, koju se moglo zatezati ili otpuštati, čime
razumljiv svim pripadnicima zajednice. Osim pojedinih dijelova odjeće, konavoska se podložak prilagođivao širini glave. Kita je imala funkciju prikrivanja kose, even-
ženska oglavlja nositelji su takvih poruka i u tom kontekstu posebno zanimljiva za iš- tualno vidljive na zatiljku, jer je poznato da je pokazivanje ženske kose bilo tabu kod
čitavanje. U 18. i 19. stoljeću konavoske žene poznaju četiri tipa oglavlja: baretu kartaču, udanih žena. Na ovako definiran podložak omatao se ubrusac – bijeli pravokutni rubac
baretu kartaču s ubruscem od ondeja ili povezanu kapu, ondej ili hondelj, i ondej sa šarenom kitom s crnim prugama na rubovima užih stranica. On se slagao tako da su crne pruge činile
i bez klička s ukrasnim iglama. Bareta kartača je kapa dinarske provenijencije, kruž- rub, odnosno okvir podloška, na bočnim stranama, dok su se dva slobodna kraka tog
nog oblika, visine od 8 do 9 cm. Izrađena je od crvene čohe na ljepenki podstavljenoj ubrusca povezivala u čvor nad čelom i uzdizala na kličak prekrivajući ga. U vršak klička
tvorničkim platnom. Rub kape opšiven je tankom linijom crnoga gajtana, iznad koje ubadale su se ukrasne glavičaste igle od murano stakla ili pozlaćenog filigrana. Iglice
se nalazio ukras od pozlaćene srme izveden terzijskom tehnikom. Takve kape nosile sa staklenim glavicama nosile su siromašnije žene, dok su filigranske nosile one iz
su mlade djevojke koje su bile spremne za udaju, i to najčešće u svečanim prigodama, bogatijih kuća.30 Na potiljku je ubrusac također bio učvršćen iglama. Broj i vrsta igala
dok su u svagdašnjici koristile istu kapu s običnom ukrasnom vrpcom ili tek tankom vjerojatno su ovisili o bogatstvu nevjeste, a najčešće ih je dobivala u sklopu velikog
linijom crnoga gajtana. Nakon zaruka i primanja malog obilježja (male puce pod grlo, obilježja.31 Broj igala nije bio određen, pa na hondelju u Zbirci Baltazara Bogišića vidi-
verižice ili brnjice, četiri prstena, mala jačerma – čermica, kraljež s medaljom mrežačom, mo 24 ukrasne igle (6 igala u 4 reda, jedan iznad drugoga), dok Vid Vuletić Vukasović
slitačom i križem, velika britva od latuna,25 veliki šareni ubručić za o rame, papuče kajzeri- spominje trinaest igala poviše čela, a po igle na zatioku.32 Postavljanje hondelja na glavu
ce), prvu sljedeću nedjelju djevojka bi stavljala na glavu baretu kartaču s ubruscem od svojevrstan je obred prijelaza mlade žene u društvo odraslih, majki i kućanica. Govo-
ondeja, tj. povezanu kapu.26 Kapa se povezivala tako da je čitav rub kape i gornja ploha reći rječnikom Arnolda van Gennepa i njegove teorije obreda prijelaza, zaruke mlade
omatan ubruscem, pri čemu su crne pruge činile kružni obrub kape. Slobodni dio ub- žene i postavljanje povezanoga rupca predstavljali bi predliminalnu fazu (separaciju),
rusca, višak, vezivao se u ukrasni čvor iznad čela. Takvu je kapu djevojka nosila tijekom
čitavog vremena trajanja zaruka, što je moglo trajati i do godinu dana. Vjerojatno je 28
Usp. Nike BALARIN, »Konavli – Ženidba (na Grudi)«, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena,
da se djevojka u toj povezanoj kapi i udavala i pirovala,27 a tek kasnije je kao svadbeno knj. 3, Zagreb, 1898., str. 279.
29
Usp. Nike BALARIN, »Konavli – Ženidba (na Grudi)«, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena,
24
Marijana GUŠIĆ, »Hondelj – oglavlje udate žene u Konavlima«, Anali Zavoda za povijesne znanosti istra- knj. 3, Zagreb, 1898., str. 279.
živačkog centra JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1982., str. 197. 30
Usp. Katica BENC BOŠKOVIĆ, Konavle – tekstilno rukotvorstvo i narodna nošnja, Zagreb, 1983., str. 69.
25
Od mjedi. 31
Usp. Pavlina BOGDAN BIJELIĆ, »Ženidba (Konavli u Dalmaciji)«, Zbornik za narodni život i običaje Južnih
26
Usp. Pavlina BOGDAN BIJELIĆ, »Ženidba (Konavli u Dalmaciji)«, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj. 27, Zagreb, 1929.—1930., str. 115.
Slavena, knj. 27, Zagreb, 1929.—1930., str. 112. 32
Usp. Katica BENC BOŠKOVIĆ, »Baltazar Baldo Bogišić. Sistematičar u prikupljanju etnografske građe«,
27
Ranije se crkvena svadba odvijala dva, tri, petnaestak dana prije pirovanja (usp. Nike BALARIN, »Konavli Etnološka istraživanja, sv. 11, Zagreb, 2006., str. 15; Vid VULETIĆ VUKASOVIĆ, Napomene o narodnom umi-
– Ženidba /na Grudi/«, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj. 3, Zagreb, 1898., 279). jeću, Dubrovnik, 1913., str. 138, 139.
214 postavljanje hondelja liminalnu (tranziciju), a život u novoj zajednici i rođenje prvog 215
djeteta postliminalnu fazu (inkorporaciju). Pri postavljanju kape i ubadanju igala čes- u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu. Takav hondelj na glavu bi stavila djevojka čim
titalo bi se govoreći: Čestito ti ta kapa! 33 A da je stavljanje hondelja bio svojevrstan ritual, bi rodila izvanbračno djete, a neudana djevojka kada bi prešla društveno prihvatljivo
upućuje i kazivanje Vida Vuletića Vukasovića, koje navodim: razdoblje udadbe, zrelo djevojaštvo, što bi u Konavlima do početka 20. stoljeća bilo
oko 30 godina.39 Taj tip hondelja razlikovao se od onoga udane žene u tri osnovna ele-
Bilo je trinaest igala poviše čela, a po igle na zatioku, pa kad bi se zaticala pojedina igla, kazala menta: 1) nije imao kličak; 2) nije imao ukrasne igle; 3) na stražnjem dijelu hondelja
bi se nevjesti napomena, ali mi nije dosada poznato, a neke sam pripitivao na sve strane, kakve su to nosila se kita od šarene (vinsko crvene i žute) zapredene svile. Budući da je podložak
bile napomene ili dosjetke (...) U selu Popovićima, kako sam već kazao, starica je Zore napravljala od lanenih stabljika u obliku elipse na primjeru ovoga oglavlja bio bez trapezoidnog
hondelje za veći dio Konavala, pa se eto ne zna što bi ona govorila, ali svakako po sebi broj trinaest istaka – klička, povezivanje rupca od hondelja, ubrusca, slijedilo je isti način omatanja
zanimiv je kao i ono po igle na zatioku. Svaka je igla imala svoje obilježje. 34 kao i kod barete kartače.
Mlade djevojke koje su nosile baretu kartaču ili baretu kartaču s ubruscem od ondeja u
Nekada je svaka starija već udana žena znala sustučit hondelj, a već u drugoj polovi- svečanim prigodama, na sajmovima i javnim okupljanjima, pojavljivale su se uvijek s
ni 19. stoljeća to iskustvo slaganja i omatanja ubrusca na potku pomalo iščezava, pa su bijelim rupcem – ubručićem, koji se mogao svezati ispod vrata. Za takvu bi se djevojku
ostale rijetke žene, poput starice iz obitelji Zore iz Popovića, koje su to još znale izraditi. kazalo da je pobrađena. Već krajem 19. stoljeća napušta se takav ubrusac i djevojka se
Hondelj nije služio samo kao svečano oglavlje, nego se nosio na glavi i pri svagdašnjim javlja samo u bareti – razbrađena.40 Osim na baretu, i na hondelj se u svečanim pri-
aktivnostima. U tim prilikama na glavu se nisu stavljale ukrasne igle, nego obične, a godama, poput odlaska u crkvu, ali i pri žalovanju, polagao rubac – pokrivača. Bijela
pri težim radovima hondelj se skidao s glave i zaticao za pas.35 pokrivača sa svilenim poljem, zlatnim umetima i dubrovačkom čipkom nazivala se
Veliku ulogu u očuvanju uspomene na ovo zanimljivo konavosko oglavlje udane zlatnica, nosila se u svečanim prigodama, dok se ista takva bez zlatnog umeta nazivala
žene imala su istraživanja Etnografskog muzeja u Zagrebu, u razdoblju od 1954. do obijelica i nosila se u koroti. 41 Veo, koprena zvana zlatnica ili obijelica postavljala se
1964. godine, a važan doprinos dale su Katica Benc Bošković, rodom Konavoka, i poz- na hondelj tako da je pokrivala oglavlje na bočnim stranama dodirujući ramena, dok je
nata hrvatska etnologinja Marijana Gušić. Uz Etnografski muzej Dubrovačkih muzeja, kličak s ukrasnim iglicama ostajao nepokriven i elegantno istaknut.
koji posjeduje jedan zaista reprezentativan primjer hondelja, iste primjerke nalazimo Krajem 19. stoljeća konavosko žensko oglavlje, kakvo do tada poznajemo, bitno
još i u Zavičajnom muzeju Konavala u Čilipima, Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu se mijenja. Promjene unutar strukture društvenih odnosa imaju svoj jasan odraz i u
i Etnografskom muzeju u Zagrebu.36 Tijekom spomenutih istraživanja sredinom 20. promjeni narodnog odijela. Napuštanjem poljoprivredno-proizvodne orijentacije u
stoljeća na terenu je pronađen još jedan očuvan hondelj u kući Pera Grbića u Čilipima, gospodarstvu, te prežitaka feudalnog karaktera, jača trgovački kapital, broj stanov-
a danas je u vlasništvu Zavičajnog muzeja Konavala u Čilipima. nika postupno raste, a lokalna se zajednica sve više otvara vanjskim utjecajima. Svi
Osim hondelja udanih žena, o kojem u literaturi postoji pisani trag, malo je pozna- ti čimbenici dovode do promjena u narodnom odijevanju. Dolazi do redukcije po-
to o hondelju neudanih djevojaka – siđelica 37 , ili djevojaka s izvanbračnim djetetom jedinih elemenata nekada vrlo krutog oblikovanja. Suvremeni utjecaji očituju se i u
– djevojaka koje su se s kim zaboravile.38 Jedini očuvani primjerak takvog oglavlja nalazi se sve većoj primjeni tvorničkih materijala, redukciji ukrasa i težnji za praktičnošću. U
nošnji mladih djevojaka bareta kartača (pa time i bareta kartača s ubruscem od on-
33
Vid VULETIĆ VUKASOVIĆ, Napomene o narodnom umijeću, Dubrovnik, 1913., str. 139. deja) zamijenjena je baretom zlatačom, koja se razlikuje od prethodne po visini i ukrasu.
34
Vid VULETIĆ VUKASOVIĆ, Napomene o narodnom umijeću, Dubrovnik, 1913., str. 139. Od početka 20. stoljeća crvenkape djevojaka imaju tendenciju smanjivanja s obzirom
35
Usp. Katica BENC BOŠKOVIĆ, Konavle – tekstilno rukotvorstvo i narodna nošnja, Zagreb, 1983., str. 69. na visinu tjemene plohe (od prvotnih oko 8 do 9 cm, na 6 i niže), boja same kape od
36
Taj hondelj u Etnografskom muzeju u Zagrebu pripadao je nekoć obitelji Klaić iz Popovića. prvotne tamnocrvene čohe do svijetlocrvene, ukras se mijenja te sada sadržava dva
37
„Prije je bio običaj (početkom našeg vijeka) da djevojka kad je prešla godine udadbe, a ne udala se, da je reda pozlaćenog širita, iznad kojeg su srmom izrađene linije i ukras cvjetne bordure s
morala nositi hondelj s kitom šarenom (jer žene nose bijele kite) i bez glavičastijeh iglica, koje se vide na
hondelju mužatica. Sad je taj običaj prestao“ (Baltazar BOGIŠIĆ, »Građa u odgovorima iz različitijeh krajeva 39
Usp. Katica BENC BOŠKOVIĆ, Konavle – tekstilno rukotvorstvo i narodna nošnja, Zagreb, 1983., str. 82.
Slovenskog juga«, Zbornik sadašnjih pravnih običaja Južnih Slavena, Zagreb, 1874., str. 129). 40
„Od starine do pred kojih 30 godina konavoske djevojke nosile su neke povezane kape ... danas se taj
38
„Djevojka koja se s kim zaboravila, sada smije nositi djevojačko odijelo, ali prije nije smjela, nego je na običaj sasvim pometnuo ... i kazalo se kao veliku stvar »razbradila se« t.j. da je samo u kapi, a ne pokrivena
glavi morala nositi hondelj, kao i udate žene, i pak bez igala koje rese hondelj i mjesto bjele kite koja je na bijelim rupcem“ (Paulina BOGDAN BIJELIĆ, »Konavoski ženski rad i običaji«, Nada, br. 21, Sarajevo, 1901.,
hondelju udate žene, nosila je šarenu“ (Baltazar BOGIŠIĆ, »Građa u odgovorima iz različitijeh krajeva Slo- str. 333).
venskog juga«, Zbornik sadašnjih pravnih običaja Južnih Slavena, Zagreb, 1874., str. 632). 41
Usp. Paulina BOGDAN BIJELIĆ, »Konavoski ženski rad i običaji«, Nada, br. 21, Sarajevo, 1901., str. 333.
216 listovima u terzijskoj tehnici.42 Između dva svjetska rata gubi se i ta kapa i pomalo se 217
zamjenjuje niskom crvenkapom, proizvodom češke manufakture. Ipak, bareta zlatača
mjestimično se i dalje koristila, ali kao oznaka stare djevojke – siđelice, jer je već u
drugoj polovini 19. stoljeća nestao hondelj sa šarenom kitom kao znak neudanih dje-
vojaka. Udane žene krajem 19. i početkom 20. stoljeća nose naštipani rubac, odnosno
pošicu s naštipanim ubručićem. Pošica je manji kvadratni rubac koji se slaže u trokut tako
da njegov uškrobljeni pregib stoji nad čelom, a krakovi se svežu otraga. Za svečane
prigode na pošicu bi se postavljao naštipani rubac izrađen od lanenog platna, a kasnije
Bareta kartača s ubruscem od tvorničkog platna. Takav naštipani rubac stavljale su na svoju crvenkapu i mlade
Slaganje barete kartača s ubruscem od djevojke.43 Naštipani ubručić nestaje iz uporabe u prvom desetljeću 20. stoljeća. Kas-
od hondelja , Zbirka Baltazara Bogišića hondelja nije tijekom 20. stoljeća udane žene nose pošicu s inkašanim ubručićem. Ubručić je veći
(iz Eckhel, »Restauratorski zahvati trokutasto složeni rubac koji prekriva pošicu, a također je uškrobljen u prednjem dijelu
na etnografskim predmetima zbirke te se veže otraga. Osim takvog oglavlja, u uporabi je sve više zastupljen i veliki pravo-
Bogišić u Cavtatu«, Etnološka tribina, kutni ubručić, koji je uškrobljen te se postavlja nad pošicu u obliku dvaju krila. Takav
br. 4 – 5, Zagreb, 1983: 72) tip oglavlja ostao je u Konavlima sačuvan do danas.

Analiza simboličnog značenja

Narodna nošnja sustav je skrivenih poruka u kojima se zrcali širi kulturno-društve-


ni kontekst jedne zajednice, njezinih pravila, navika, obreda i običaja. Iščitavanjem
Slaganje hondelja siđelice ili djevojke pojedinih elemenata i dijelova korpusa toga bogatog narodnog tezaurusa moguće je
s vanbračnim djetetom spoznati bitne odnose značenja, kao i još očuvane prežitke protoideja. U tom smislu
(iz Eckhel, »Restauratorski zahvati razmotrit ćemo pojedine dijelove konavoskoga ženskog oglavlja, te ga pokušati pro-
na etnografskim predmetima zbirke tumačiti na simboličnoj razini. Hondelj pripada skupini oglavlja koja kolokvijalno
Bogišić u Cavtatu«, Etnološka tribina, nazivamo rogatim oglavljima. Njegova je osnovna karakteristika visoko uzdignut rog,
br. 4 – 5, Zagreb, 1983: 71) Hondelj siđelice ili djevojke
kličak, od lanenih stabljika, omotan rupcem u koji su zabodene ukrasne igle. Hondelj
s vanbračnim djetetom,
kojeg poznajemo s kraja 18. i tijekom 19. stoljeća vjerojatno je različit od ranijih ko-
Zbirka Baltazara Bogišića
navoskih rogatih oglavlja, kako to možemo i vidjeti na primjeru stećka kod crkvice sv.
Luke u Brotnicama. Tamo se, naime, nalazi stilizirani prikaz žene s dvorogim oglav-
ljem, pa se hondelj kao jednorogo oglavlje – monocornus vjerojatno javlja kao kasniji

42
Usp. Katice BENC BOŠKOVIĆ, Konavle-tekstilno rukotvorstvo i narodna nošnja, Zagreb, 1983., str. 67—70;
Katica BENC BOŠKOVIĆ, »Baltazar Baldo Bogišić, Sistematičar u prikupljanju etnografske građe«, Etnolo-
ška istraživanja, br. 11, Zagreb, 2006., str. 16.
43
„Sada se je i ovemu pometnuo običaj, te se to samo može vidjeti u slici i gdje u privatnoj zbirci. Danas
Hondelj udane žene, Zbirka Baltazara djevojke nose krasno crvene kape zlatom navezene, a vrh njih krasno naštipani rubac. Udata žena ne nosi
Slaganje hondelja udane žene više kapu nego samo naštipani rubac“ (Paulina BOGDAN BIJELIĆ, »Konavoski ženski rad i običaji«, Nada,
Bogišića
(iz Eckhel, "Restauratorski zahvati br. 21, Sarajevo, 1901., str. 334). Usp. BENC BOŠKOVIĆ, Katica, » Konavle-tekstilno rukotvorstvo i narodna
na etnografskim predmetima zbirke nošnja «, Zagreb, 1983, str. 67—70.
Bogišić u Cavtatu", Etnološka tribina,
br. 4-5, Zagreb, 1983:70)
218 tip oglavlja, nastao razvojem gotičke mode.44 U pogledu visoko uzdignute vertikale i 219
načina vezivanja čvora, kao usporedbu s hondeljem možemo navesti i oglavlje žena iz
Bele Krajine u Sloveniji. Na primjeru ovoga oglavlja čvor je svezan na čelu, a dva uštir-
kana kraka rupca visoko su uzdignuta nad njim. Već je spomenuto da se u 14. stoljeću u
Dubrovniku zabranjuju nositi rogovi i da se sredinom toga stoljeća u Konavlima nose
srebrni slavenski rogovi. Samim tim što se to oglavlje naziva slavenskim, njegovo pod-
rijetlo je određeno – ono upućuje na duboku slavensku tradiciju. Trag te tradicije je
i rusko oglavlje mladenke kička ili kika.45 U prednjem dijelu glave rogove je oblikovao
komad drveta, daske, odnosno kore brezova drveta. Takvo dvorogo oglavlje, koje je
Kličak i hondelj udane žene bez pokrivač imitiralo kravlje rogove, time je simboliziralo plodnost žene. Kada bi žena ostarjela,
tj. prešla 40 godina, jednostavno je dizala oglavlje s glave. Nosile su ga nevjeste sve
(iz Benc Bošković, »Hondelj – starinsko žensko oglavlje do polovine 20. stoljeća. To rusko oglavlje prvi put se spominje početkom 14. stoljeća,
u Konavlima«, Zbornik za narodni život i običaje Južnih a njegovo se značenje može posredno dovesti u vezu i s našim značenjem riječi kličak
Slavena, knj. 40, Zagreb, 1962: 47-46) – nešto što strši.46 Takav, vjerojatno stariji tip oglavlja nalazimo u sjevernoj Hrvatskoj,
kod žena u Jamnici. Tamo se ono i zove rogi, ponajprije zbog podloška umetnutoga u
kosu, koje prekriveno izgledom upućuje na rogove. Sličan podložak nalazimo i u og-
lavlju udane žene iz Cetinske krajine, kod Vrlike, tzv. kovrljak, koji je napravljen od vune
ušivene u tkaninu, tako da formira nešto plići dvorog.
Svojim izgledom u rogata oglavlja pripadaju i ona iz Pisarovine južno od Zagre-
ba. Posebnu razvojnu fazu u tipologiji takvih oglavlja predstavljaju oglavlja s naki-
tom. Dok su u konavoskom oglavlju u 19. i 20. stoljeću ostale tek natruhe nakita, u
vidu većih ukrasnih glavatih iglica, na oglavlju ovrljini, ovrlju ili ujačini iz Hercegovine,
ovrljini iz Ubala u Crnoj Gori, te na pojedinim primjercima makedonskih nevjestin-
skih oglavlja kao što su ono iz sela Stracin kod Kumanova, te Bitole gdje je takav na-
kit ostao dulje zastupljen. Ovrljina iz Popova polja nosila se sve do Prvoga svjetskog
rata. Njezine sastavnice bile su: podložak od slame svijen u obliku prikraćenog stošca
s crvenkapom ili bez nje, nekoliko rubaca; jedna oduža prevezača i dvije kraće preme-
tače, mnogo kovanog nakita, a posebno se ističe ukras od krupnih igala pobodenih u
Bareta kartača s ubruscem Hondelj bez pokrivače Hondelj s pokrivačom vrh slamnatog podloška ili kape. Sve su igle s naglašenim glavicama spojene u krug
od hondelja ukrasnim lančićem i privjescima u obliku manje krune. O tom oglavlju Vid Vuletić
Vukasović pisao je sljedeće:
(iz Bogdan Bijelić, »Konavoski ženski rad i običaji«,
Nada, br. 21, Sarajevo, 1901:332-334) Tako su i u Hercegovini prije nosile krunu mlade nevjeste. Bila je kruna visoka oko 40 cm.
sastučena od tvrda beza, a da se može iglom pribosti za kose. U vrhu je bila razvraćena kao čanjak
(taljerić). Oko krune je bilo do šezdeset igala, svaka kao orah. Bile su igle zađedene sve naokolo
razvratka u vrhu. Kruna je u ono doba zapadala od osam do deset taljera. 47

44
Ovdje se ne misli na pojavu jednorogih oglavlja općenito, nego u kontekstu određenoga kulturnog kruga.
45
Nosilo se u južnom dijelu Rusije
46
Usp. http://www.medievaltextiles.org/news27.pdf; http://russia-ic.com/culture_art/traditions/885;
http://traditionalrussiancostume.com/costumeinfo/xru_en.php?nametxt=14
47
Vid VULETIĆ VUKASOVIĆ, Napomene o narodnom umijeću, Dubrovnik, 1913., str. 138.
220 Reducirani primjer nakita kakav vidimo u konavoskom hondelju zabilježen je i u strogih zakona Dubrovačke republike koji su zabranjivali pretjeranost u svemu pa tako 221
oglavlju bliskog imena – vindelj. Oglavlje vindelj zabilježeno je u selima Stara Reka i u kićenju, do danas je ostao tek reducirani oblik oglavnog nakita u vidu igličastih igli
i Kruhari u okolici Ljubije kod Banje Luke. Tamošnje se oglavlje sastojalo od podlo- od srebra, filigrana ili murano stakla.
ška svinutih lanenih stabljika, omotanih lipovom korom ili tkaninom poput vijenca,
čiji je prednji dio pojačan i izdignut nad tjemenom.48 Na takav vindelj omatala se krpa,
odnosno pocjelica, a na takvo oglavlje postavljala se pokrivača rida iverana. Sve je bilo
učvršćeno s pedesetak iglica, a po sredini na vrhu zabodene su tri igle s krupnim gla-
vicama. Vrijedan primjer rogatog oglavlja je i tzv. roga 49 iz Osatice kod Srebrenice, te
iz Bukovice s druge strane Drine. Rogu iz okolice Srebrenice opisao je Ćiro Truhelka
1894. u Glasniku zemaljskog muzeja u Sarajevu pod naslovom Frigijska kapa, komad bo-
sanske ženske nošnje, dok je o sličnoj vrsti roge zabilježenoj ranije, 1828., u selima oko
Bukovice pisao Joakim Vujić u svom djelu Putešestvija po Srbiji iz 1828. godine. Vujić
je opisuje kao kapu nalik na sedlo koja na stražnjoj strani ima lančić od novčića, koji
zvone prilikom hoda, dok je sprijeda kapa raširena i svuda okolo opšivena resama
koje vise a nakićene su novčićima.50 Kapa roga koju nešto kasnije u okolici Srebreni-
ce opisuje Truhelka izrađena je od osušenih lanenih peteljki, a sam savinuti vršak od
peteljki bosiljka.51 Ležište takve kape nad čelom predstavlja gužva u obliku luka 52 iz-
rađena od marama koja je na krajevima dodatno ukrašena kitama svile. Na samu kapu
stavljao se trak odnosno duža prevjesa na sredini kružno probušena kako bi se mogla
staviti preko roga kape. Krajevi prevjese bili su ukrašeni vezom te crvenim resicama
koje su visjele preko ramena. Povrh takve kape prebacivala se izvezena marama, po-
nekad ukrašena novčićima, koja se za kapu pričvršćivala iglama. Ovrljinu kao žensku
kapu koja stoji navrh glave poput konjskog kopita spominje i V. Karadžić u Rudiničkoj
nahiji,53 a Nikola Arsenović donosi prikaze takva oglavlja na primjerima nevjeste iz
Velikog Mokrog Luga te nevjeste iz Slanaca.54 Uspoređjući oglavlja, rogu iz Osatice i
vindelj iz okolice Banje Luke s konavoskim hondeljem može se iznijeti nekoliko za-
jedničkih odrednica 1) forma roga; 2) konstrukcija oglavlja izrađena od lanenih stapki;
3) ukrasne igle; 4) ukrašena pokrivača, prevjesa, koja se postavljala na samo oglavlje.
Obilje kovanog nakita kakvo vidimo na ovrljini iz Popova polja i drugim primjerima
ovrljina, moglo je postojati i kod konavoskog hondelja, tim više što u arhivima na-
lazimo spomen pokrivače i slavenskog srebrenog roga,55 svojevrsne krunice. No zbog

48
Marijana GUŠIĆ, »Hondelj – oglavlje udate žene u Konavlima«, Anali Zavoda za povijesne znanosti istra-
živačkog centra JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1982., str. 193.
49
Jedan primjerak čuva se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
50
Joakim VUJIĆ, Putešestvije po Srbiji, II, Budim, 1828., 29-31.
51
Ćiro TRUHELKA »Frigijska kapa, komad bosanske ženske nošnje« , Glasnik etnografskog muzeja, Sara-
jevo, 1894., str. 89—90
52
Sličan primjer gužve nalazimo i na mljetskoj škufiji. No on se, za razliku od spomenute, krije ispod kape.
53
Usp. Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, IX, 2. Izdanje, JAZU, 1852., str. 499. Hondelj u postavu Etnografskog Hondelj u postavu Zavičajnog muzeja
54
S. M. VLAHOVIĆ, B. RADONIČ, Nošnje Srbije, Beograd, 1954., slika 12 i 6. muzeja u Dubrovniku Konavala
55
Konstantin JIRIČEK, Jovan RADONIĆ, Istorija Srba, III, Beograd, 1923., str. 293, n. 4.
222 Prisutnost forme roga u ženskom oglavlju sasvim sigurno ima magijski karakter. Simbolična predodžba žene koju najčešće nalazimo u kontekstu svadbenih običaja 223
Rog je ponajprije simbol plodnosti, a činom postavljanja na glavu mlada žena ulazi u usko je povezana s prastarim motivom lova, odnosno ulova. U tom pogledu mladu
novu fazu svojeg života, kada se očekuje da će postati majka. Ona postaje reproduk- nevjestu se u terminima obrednoga govora nazivalo junicom, ovčicom, utvom zlatok-
tivno zrela. Rogovi općenito, a osobito rogovi goveda, dovode se u vezu sa štovanjem rilom,59 pticom ili kokoši.
zemlje, odnosno Velike Majke (Magna Mater), i često su jedno od glavnih obilježja bo- To možemo vidjeti u mnogobrojnim primjerima svadbenih običaja iz naše zem-
žanstva plodnosti. U tom smislu ne smijemo zaboraviti i prepoznatljivi dekorativni lje, ali i na čitavom slavenskom području. Posebnu pozornost među tim motivima
element antike Almatejin rog, tzv. rog obilja (cornua copiae), koji također svjedoči o zaslužuju upravo motivi junice ili krave i ptice. U okolici Dubrovnika svatovi u kući
plodonosnoj funkciji roga. Osim oznake majke zemlje, božanske roditeljice, rog je i lu- nevjeste traže svoj lov spominjući pticu zlatnih krila ili utvu zlatokrilu, a posredno se
narni simbol. O povezanosti s mjesecom, možda sasvim slučajno, a možda i ne, govori iščitava i poseban simboličan suodnos između mlade nevjeste i kokoši. Iz već spo-
i cornua sclavica argenti. Tu se osim rogova spominje i srebro, plemenita kovina koja se menutog propisa Ordo de dotibus et nuptiis kokoši i preslica su, uz ostalo, prepoznatljivo
u alkemijskim i astrološkim shvaćanjima tumači kao mjesečev metal. Rog je i simbol vlasništvo nevjeste koje se u povorci nosi odmah iza nje. Taj običaj da kokoši dolaze
muške moći, pa time i tabuizirana falička slika. Uz prvotnu ulogu roga kao simbola u prčiji s nevjestom ostao je dugo sačuvan u selima dubrovačkog kraja. U Konavlima
plodnosti, njegova druga uloga je ona apotropejskog sredstva kojim se prizivala sreća je zapamćena stara tradicija da se kuhana kokoš kao obredna hrana posebno sprema
i branilo od zlog pogleda. To njegovo drugo značenje proizlazi iz onoga prvotnoga po- za svođenje nevjeste, odnosno kada đeveri i mladoženja na svadbi odvode nevjestu 60 u
vezanoga uz seksualnost i plodnost. Apotropejsku ulogu, koju je na oglavlju u početku sobu gdje skupa blaguju. 61
imao samo rog, kasnije preuzimaju i drugi predmeti, poput srebrnih novčića, lančića, U Perastu se u četvrtak pred svadbu pripremao poseban kolač u obliku pijetla, koje-
paunova pera, ogledalca, te ukrasnih igala od murano stakla. Na hercegovačkomu ga su nazivali kokot, i koji se obredno lomio iznad komova s prčijom te dijelio prvo svim
ženskom nevjestinskom oglavlju ovrljini ostale su naznake visoko uzdignute vertikale djevojkama, a onda i ostalima. 62 Nadalje, treba spomenuti i konavoski običaj kada na
– roga, no on se oblikovao od niza ukrasnih iglica i srebrnih lančića, tvoreći svojevrsnu pokladni ponedjeljak dolazi zet s puškom bit kokoši, koje se spremaju za jelo na poklad-
krunicu koja je zadržala apotropejsko značenje. Kasnije je takvo oglavlje zamijenjeno ni utorak. Taj je običaj kasnije sačuvan samo u tome da budući zet nakon obavljenih
crvenkapom koja je na prednjem dijelu imala ogledalce i visoko podignuto paunovo zaruka ubije, odnosno zakolje kokoš u kući nevjeste, čime mu se iskazivala posebna
pero. Funkcija i značenje ostali su isti, samo postignuti drugim sredstvima. U kona- čast. Naime, kada bi mladoženja u Dubrovačkom primorju uoči Božića posjetio bu-
voskom hondelju funkciju apotropeja imale su ukrasne iglice prvotno od srebra i fili- duću punicu, ona bi mu namjestila kokoš koju je morao ubiti.63 Može se stoga zaključiti
grana a kasnije od murano stakla, kao i sam oblik roga koji je zadržan. da je ptica koju u svadbenoj dramskoj igri traže lovci, kao i kokoš koju se ubije i kasnije
Apotropejsko značenje roga vidljivo je i u drugim segmentima narodnog života; blaguje kao obredno jelo, na simboličnoj razini predodžbe same nevjeste. Takvo iz-
poznato je, tako, da su se volovski rogovi postavljali na štale i obore kako bi zaštitili jednačivanje motiva usko je vezano uz erotsko značenje nevinosti i plodnosti, a na to
životinje. U Konavlima je poznata i praksa pokazivanja rogova 56 uz poruku: evo ti roge, upućuju i mnogobrojni primjeri iz pučke intimne terminologije u kojima se naziv za
iza leđa osoba za koje se držalo da mogu nauditi čovjeku ili životinji. Takve osobe dr- ženski spolni organ povezuje s pticom. Zanimljiva je u tom smislu dihotomija koka
žane su ljudima zlog oka, vješticama ili moricama. Neki elementi te prastare magijske – pijetao 64 kao oznaka za žensko i muško spolovilo. Kokoš je i životinja koja je usko
prakse ostali su do danas sačuvani u nekim terminima jezičnog izričaja. Tako imamo povezana sa svijetom mrtvih i jedna od najčešćih žrtava koje se prinose duhovima
primjere da se za muškarca kojeg žena vara kaže rogonja, ili se koristi termin nabila mu kuće, odnosno predcima. Osim općeg motiva ptice, u svadbenim pjesmama susreću
je rogove. Blizak tom značenju je i termin kukavica, prisutan u zapadnomu kulturnom se i motivi sokola ili pauna, i to ponajprije kao mladoženje, te paunice kao nevjeste.
krugu kao oznaka za muškarca koji ima nevjernu ženu. Taj se termin simbolično pove-
zuje s pticom kukavicom 57 koja često mijenja partnere i svoja jaja leže u tuđim gnijez- 59
Vrsta patke.
dima. Tako u engleskom jeziku postoji izraz wearing the horns of cuckold. 58 60
Nevjesta je prema starim običajima na svadbi uglavnom šutjela, a nije niti jela za stolom sa svatovima.
61
Nike BALARIN, »Konavli – Ženidba (na Grudi)« , Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj.
56
Pokazivanje kažiprsta i maloga prsta. 3., Zagreb, 1898., str. 300.
57
U praslavenskomu mitskom svjetonazoru kukavica je simbol božanske boginje Mare/Mokoši. Zajedno 62
Usp. Jovan VUKMANOVIĆ, »Svadba u Perastu«, Glasnik Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i
s božanskim sinom Jarilom ona potiče sveopću plodnost na zemlji. U karakteru njezina lika vidljive su od- umetnosti, 7, Beograd, 1958., str. 143.
ređene naznake slobodne seksualne aktivnosti, razuzdanosti, kao i kod lika mladog boga plodnosti Jarila, 63
Ante TEŠIJA, »Pirovanje u Dubrovačkom primorju«, Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 9, Dubrovnik,
čiji je simbol konj. 2006., str. 90.
58
Nositi rogove rogonje, tj. muža kojega žena vara. 64
Na širem području Dubrovnika postojao je običaj da se na svadbi izvode igre s pjanim kokotom (Kaziva-
čica Nike Đevoić rođ. Đurić – Knez, rođ. 1949., Osojnik, zabilježeno u veljači 2013.).
224 Da nevjesta u tekstu i obredu zaista može biti prikazana pticom već smo potvrdili, 225
no posebnu pozornost zaokuplja vidljivi znak te analogije, nevjestinsko oglavlje. Za
ovu prigodu, osim spomenute kičke, navest ćemo dva druga tipa ruskih oglavlja, i to
kokošnik i soroku (svraku). Soroka je oglavlje koje je usko vezano uz oglavlja tipa kičke;
može se reći da je to tkanina, navlaka, koja se katkad navlačila na samu kičku kako bi
sakrila rogove.65 Podrijetlo samog kokošnika nije poznato, no ono seže u duboku sla-
vensku prošlost. I njega su nosile uglavnom udane žene, iako su jedno slično oglavlje
nosile i sluškinje koje su mogle biti neudane. Kokošnik 66 se nosio u svečanim prigoda-
ma i bio je izrazito ukrašen perlama, biserima, u bogatijih žena draguljima i brokatom.
Svojim najčešće ovalnim oblikom simbolizirao je svojevrsnu krunu, krestu ili huhor 67.
Sva tri oglavlja, kička, soroka i kokošnik, sudionici su geneze ruskih oglavlja koja su u sebi
zadržala drevnu simboliku žene kao nositeljice plodnosti.68
Ovaj kratki pregled bio je potreban kako bismo isto mogli uočiti i na primjeru kona- Kapa roga iz Osatice kod Kapa roga iz Osatice kod Kapa roga iz Bukovice
voskoga ženskog oglavlja – hondelja. Sada smo već spremniji prihvatiti tvrdnju da se Srebrenice Srebrenice iz 1879. poč. 19. st.
ovo jednorogo oglavlje uistinu razvilo iz prvotnoga dvoroga. Svojim oblikom, načinom
slaganja na potku i ukrasnim dijelovima ono zaista podsjeća na pticu, i to onu koja na (iz Truhelka, »Frigijska (iz Zega, »Izobičajene mla- (iz Zega ,»Izobičajene mla-
svojoj glavi ima krunicu ili krestu, poput pijetla, kokoši ili pauna. Kasnije je ta sim- kapa, komad bosanske dine kape u Srbiji«, Glasnik dine kape u Srbiji «, Glas-
bolična predodžba u pojedinim oglavljima reducirana i svedena tek na paunovo pero. ženske nošnje «, Glasnik Etnografskog muzeja u nik Etnografskog muzeja u
Sve te vrste ptica stari su mitski simboli kojima je predstavljeno samo sunce. Osim etnografskog muzeja, Sara- Beogradu, knj. 1., Beograd, Beogradu, knj. 1., Beograd,
konavoskog hondelja, i žensko oglavlje nevjeste iz Dubrovačkog primorja – koruni- jevo, 1894:92) 1926:71) 1926:70)
ca nosi istu poruku. Izrađena je od suhog cvijeća, krep-papira, stakalaca, no njome
najviše dominiraju pera 69 obojena u žutu, crvenu i zelenu boju. Lijep primjer sličnoga
nevjestinskog oglavlja nalazimo i u Pokuplju, u mjestu Draganić.

65
Usp. http://russia-ic.com/culture_art/traditions/885
66
Oglavlja tarpoš kakvo nalazimo u jadarskom i račevskom srezu u Srbiji slično je kokošniku (usp. Nikola
Zega, »Izobičajene mladine kape u Srbiji«, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. 1., Beograd, 1926., Ovrljina iz Popova polja Ženska nošnja s oglavljem Muškarac i žena iz Ubala,
str. 70). iz Ubala Vlaho Bukovac, dopisnica
67
Stariji tip roge koji donosi Joakim Vujić također svojim izgledom podsjeća na huhor, krestu. (iz Truhelka, »Oglavlje
68
Posebno je zanimljivo uočiti moguću transformaciju od dvorogog oglavlja, koje se zatim skriva i širi obo- u Popovljanke« Nada, (iz Glasnika etnografskog
dom glave u lepezastu formu. br. 2, Sarajevo, 3.1. 1896. muzeja u Beogradu, knj. 2,
69
Perjanice od kokošjih pera. (15.1.1986.), str. 33). Beograd, 1927.)
226 227
Oglavlja udane žene kao vidljiv znak društvenog statusa Simbolično značenje nosi i ukrasni čvor,73 prisutan na ženskim oglavljima Kona-
vala. Kada se zaruči i postane obećana, mlada djevojka na svoju baretu kartaču veže
Rogata oglavlja formalne su oznake nevjeste i udane žene te pokazuju njezin ubrusac od ondelja, čineći pritom čvor iznad čela. Time se simbolično pokazuje da je
društveni status. Noseći rogove, ona pokazuje pripadnost određenom muškarcu, ona ona zauzeta, vezana, te se od nje očekuje da se ponaša po točno utvrđenim običajnim
je podređena. Ako se dogodi da žena postane nevjerna i preuzme seksualno domi- normama. Taj čvor nosit će i kasnije na hondelju kao udana žena, ali će uz njega dobiti
nantnu ulogu, to je poniženje za muškarca, koji biva osramoćen od društva. Dok je i rogati istak s ukrasnim iglama, kojim se službeno potvrđuje njezino primanje u dru-
za muškarca društveno neprihvatljivo da nosi rogove, tako je i za ženu sramota ako joj štvo odraslih žena, mužatica. Kako je već istaknuto, neudane žene, kao i žene s izvanb-
muškarac razvrgne oglavlje, skine rogove. Na primjeru konavoskog hondelja neudane račnom djecom nose hondelj bez rogatog istaka. S obzirom na značenje čvora i njemu
žene ili žene s izvanbračnim djetetom vidjeli smo da rog (kličak) ne postoji, kao ni pridruženog istaka nad čelom, može se govoriti o tabuiziranom muškom i ženskom
ukrasne igle. Njezin društveni status bitno se razlikuje od onoga udane žene. Rog je spolnom predznaku, dvama različitim načelima, koja se očituju tim simbolima. Na
simbol časti, vjernosti, određenog virginiteta kojim se naglašava ženska plodnost, ali kraju je potrebno dodatno istaknuti da rogovi u dvorogom i jednorogom oglavlju 74
i krjepost. Zbacivanje ili dizanje oglavlja sa ženine glave za nju je velika sramota, a nose donekle različite poruke i odrednice su vremena u kojem se javljaju. Žensko na-
tim je činom muškarac može raspustiti od bračne dužnosti, odnosno razvrgnuti brak. čelo jače je predstavljeno simbolom dvaju rogova – dvoroga, dok se muško više veže uz
Tako u pastorali Radonja V. Minčetić opisuje svađu između seljaka i njegove žene, u simbol jednoroga. Prvo se odnosi na arhaičnu predodžbu o nesputanoj seksualnosti i
kojoj muž prijeti svojoj ženi: čistoj prokreaciji, te je u određenoj mjeri lišeno kulturno uvjetovanih vrijednosnih su-
dova i normi. Drugo, pak, odražava pobjedu duha nad fizičkim, kozmosa nad kaosom,
Prerezaću s tobom hondelj, znat mi zarknuti i veže se uz vrline poput krjeposti, djevičanstva, morala i sličnoga.
I uteću ća od tebe, u strmen ljuti.70

U članku 27. Vinodolskog zakonika iz 1288. godine predviđena je visoka kazna za


zlonamjerno zbacivanje oglavlja udane žene, hoverlice, sa ženske glave. Zbacivanje
hoverlice u srednjovjekovnoj je kulturi značilo javno obeščašćivanje. Tim činom zaje-
dnici se objavljuje da se dotična žena više ne može držati poštenom, nego nečasnom
ženom. Ona je diskriminirana i gubi svoj status u zajednici. Muškarac koji bi ženi zba-
cio hoverlicu plaćao je 50 libara, od čega su 2 libra bila namijenjena knezu, a 48 libara
osramoćenoj ženi, a ako bi žena ženi zbacila hoverlicu, plaćala je 2 libra knezu, a oš-
tećenoj je davala dvije ovce.71 Slične pravne običaje nalazimo i u Krčkom te Senjskom
statutu. Sredinom 19. stoljeća zabilježen je jedan takav čin i na primjeru spomenute
ovrljine iz Popova polja. Vuletić Vukasović o tome govori sljedeće:

(…) kaluđer je Nikodim Vuković zabranio taj ures u Popovu, biti će tomu blizu šezdeset i pet
godina. Kaže se, da je jednoj nevjesti pred crkvom smrsio krunu pod noge, pa od straha nijesu smjele
snahe u crkvu pod krunom.72

70
Vladislav MINČETIĆ, Radonja (F. APPENDINI, Notizie istorico-critiche, Dubrovnik, 1803., str. 275—277).
71
Zrinka NOVAK, »Neki aspekti pravnog položaja žena u Vinodolskom zakonu, Senjskom i Krčkom statutu«, 73
Ovdje ću samo upozoriti i na vrlo staru magijsku praksu vezivanja i odvezivanja spolne moći.
Historijski zbornik, sv. 62, br. 2, Zagreb, 2011., str. 331—332. 74
Već je spomenuto da se dvorogo oglavlje može povezati sa simbolom krave, dok jednorog predstavlja ži-
72
Vid VULETIĆ VUKASOVIĆ, Napomene o narodnom umijeću, Dubrovnik, 1913., str. 138. votinju koja je spoj jarca i konja, fizičkoga i duhovnoga, kaosa i kozmosa.
Summary

228 THE FORMAL AND SYMBOLIC STRUCTURE 229


OF THE KONAVLE WOMAN'S HEADGEAR

This paper is a contribution to the understanding of the historical development and


typology of the Konavle female headgear from the Middle Ages to the current day. In
addition to the formal analysis of the headgear and all of the parts of it, there is also
an analysis of the symbolic system that this part of the traditional attire has in the
context of the general cultural and social life of the community. In an interdisciplinary
and holistic approach, an endeavour is made to draw attention to a number of con-
nections that contribute to a better understanding of the actual object, the headgear,
which does not exist in a vacuum, but bears within it the memory of a certain cultural
setting, a certain time and all of its spiritual features. In the introductory part, the
author analyses information about the earliest written traces that mention the horned
Kapa roga iz Osatice kod Mlada iz Mokrog Luga Oglavlje kička headdress in Dubrovnik, and the appearance of its later urban cognate the rigoletto. An
Srebrenice Riazanska regija, Rusija endeavour is made on the basis of these accounts to establish the similarities and di-
fferences among the concepts and types of headdress: the horned headdress – horns,
the slender, kličak, rigoletto and the škufija. Also discussed is the actual tectonics and
appearance of these types. In the continuation, there is a careful analysis of different
types of Konavle female headgear and their structures with a particular reference to
the hondelj, the headgear of a married woman. This headgear is seen through the prism
of socially assigned roles. In the third chapter the symbolic, or semiotic and semi-
ological, meanings of the headgear are investigated. The connections of the bride’s
headgear with animals are given: with cow, heifer, mallard, peacock, hens and cock,
and their role in ritual practices related to the bride. A review of similar headgears in
Croatia, Bosnia and Herzegovina and Montenegro is given, with parallels to Russian
headgear. At the very end, the article touches on the issue of female virtue and her be-
Oglavlje kička, Oglavlje kička Konavoka s hondeljem longing to her husband, which are seen in the act of wearing and in the violent removal
Riazanska regija, Rusija Riazanska regija, Rusija of the horns.

Oglavlje soroka, Rusija Oglavlje kokošnik,


Vladimirska regija, Rusija
POSLJEDNJA FESTA SV. VLAHA POD REPUBLIKOM
MAJA NODARI

230 UDK: 248.21(497.5 Dubrovnik)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa 231


94(497.5 Dubrovnik)“1809“
Maja Nodari
Ministarstvo kulture
Kozervatorski odjel u Dubrovniku

Rad se bavi fenomenom Feste sv. Vlaha, najkorjenitijom i najuzvišenijom dubrovačkom tradicijom, povi-
jesnim simbolom sjedinjenja crkvenog, državnog i narodnog duha, a u svjetlu refleksa francuske okupacije
1806. godine ne samo na ustroj Dubrovačke Republike nego i na sam ceremonijal Feste. Na primjeru odvi-
janja posljednjeg ceremonijala Feste kroz prizmu sveprisutnosti Svečeva kulta, izraženoga u svim sferama
života, prati se urušavanje reda i poretka države svetoga Vlaha pod brutalnim naletom napoleonske solda-
teske.
Godine 1809. francuska je okupacijska vlast zabranila sve vanjske svečanosti uz višednevni blagdan
zaštitnika Grada, svetoga Vlaha. Ukidanjem slobode, odnosno države Dubrovačke Republike, dokinute su
i državne insignije, najprije državni barjak s likom sv. Vlaha, a Festa sv. Vlaha oduvijek je bila festa slobode.

Ključne riječi: Festa sv. Vlaha, Dubrovačka Republika, francuska okupacija, izvori i opis ceremonijala

Tema izlaganja o Festi sv. Vlaha i utjecaju francuske okupacije na najkorjenitiju i


najuzvišeniju dubrovačku tradiciju, povijesni simbol sjedinjenja crkvenog, državnog
i narodnog duha – želi prikazati kako se kroz prizmu sveprisutnosti Svečeva kulta,
izraženoga u svim sferama života, urušio red i poredak države sv. Vlaha pod brutalnim
naletom napoleonske soldateske.1 U osvit 19. stoljeća s Orlanda je spuštena državna
zastava svetoga Vlaha. Za francuskog je generala to bio tek stijeg onemoćale davne
državice, dok je za Dubrovčane utrnut svjetionik po kojem se ravnahu u stoljećima
slave 2 Političko ropstvo novoga doba, odnosno francuska zaprema, kako bilježi Josip
Bersa, moglo je u biskupu i mučeniku iz Sebaste, kako se ubrzo i pokazalo, vidjeti tek
»patriotski značaj svetkovine sv. Vlaha koja bi se mogla s vremenom izvrći u političku
demonstraciju, pa je prosto zabrani«.3
Kako svaku pojavu treba promatrati u kontekstu vremena, političkih, društvenih i
gospodarskih procesa, slijedu interpretacijskih historiografskih pomaka, te interpre-
tacijama događaja, a oni su bili podvrgnuti političkim i nacionalnim ideologijama –
kada je riječ o okupaciji i padu Dubrovačke Republike, činjenice su dobrim dijelom
poznate. Ako ostavimo po strani znanstveno neopravdana objašnjenja za propast Re-
publike, razlog treba tražiti u trokutu: francuska okupacija / rusko-crnogorski pogrom
/ propast vlastele; međutim, različiti su karakteri tih krivica. Vlastela dubrovačka i puk
su žrtve, pa se može reći da su Dubrovačku Republiku uništili Francuzi, Rusi i Crno-
gorci u borbi za imperijalni prestiž. Tako su gledali na rasap male države suvremenici

1
Ovaj je rad autorica priopćila na znanstvenom simpoziju „Francuska uprava u Dubrovniku (1808.—1814.)“,
Dubrovnik, 20.—24. travnja 2008.
2
I. PRLENDER, »Dubrovačko posvajanje svetoga Vlaha«, časopis Dubrovnik, br. 5, Dubrovnik, 1994.,
str. 9—22.
3
J. BERSA, Dubrovačke slike i prilike (1800.—1880.), Dubrovnik, 2002.
232 1806. godine, zapisala historiografija, a tako su isto ustvrdili i znanstvenici 200 godi- Tako je ukinuta drevna Republika (formalno-pravno prestat će postojati 1815., na 233
na poslije francuske okupacije Dubrovačke Republike, na skupu održanom 27. svib- Bečkom kongresu), no unatoč pritiscima, diplomatskim naporima, prakticirajući još
nja 2006. godine, u organizaciji Društva prijatelja dubrovačke starine, na dan kada su uvijek preživjeli politički model neutralnosti, vlastela su zasjedala i posljednjih dana
francuske postrojbe s nešto više od 1000 vojnika pod generalom Lauristonom zauzele siječnja. Veliko je vijeće 28. siječnja 1808. izabralo Mata Ghetaldija kao kneza za ve-
Grad. ljaču. Odluka o ukinuću Republike, 31. siječnja 1808., nije izazvala nikakvu izravnu
Štete ratovanja koje su uslijedile, ljudske žrtve, poniženja, pljačke, devastacija i reakciju u samom Gradu, a ni šire. Unatoč šoku i zatečenosti, puk događaj nije prihva-
desakralizacija prostora, događaji su koji su imali presudnu važnost jer su za poslje- tio kao definitivni kraj svoje državnosti, jer je nada tinjala još dugo nakon formalnog
dicu imali financijsku i materijalnu propast većine stanovništva. Po prvi put u dugo- ukidanja Republike.
stoljetnoj dubrovačkoj povijesti ljudski i materijalni gubitci bili su politički nenadok- Te iste, 1808. godine, svečanost sv. Vlaha bila je obavljena u znaku okupacijske
nadivi; bila je to za Grad, a to identifikacijski znači cijelo područje, odnosno teritorij francuske vlasti i ukinuća Republike – koju Francuzi objaviše 31. siječnja, pred samu
Republike, katastrofa gora od one koju je pričinila velika trešnja kobne 1667. godine. Festu – odnosno njezin vanjski, najsvečaniji dio ceremonijala. Tragajući za arhivskim
Od toga 27. svibnja 1806., pod okupacijskim režimom, pa do formalnog ukinuća izvorima u Državnom arhivu u Dubrovniku o pojedinostima obavljanja ceremonijala
nezavisnosti dubrovačke države 31. siječnja 1808., uslijedio je definitivni gospodarski, Feste, nisam, na žalost, pronašla unutar arhivskog fonda Acta Gallica dokumente si-
financijski i politički slom Republike i njezina višestoljetnoga aristokratskog poretka. gnirane F. VIII i F. IX iz 1808., koji bi se mogli i trebali odnositi na navedenu građu, jer
U takvom ozračju rata, krađe, nasilja, olovnog pljuska što je padao s okolnih brda, ti dokumenti nedostaju.8
straha i gubitka slobode, nije bio pošteđen ni Parac, dubrovački obranitelj u koga su se No, podatke o proslavi vanjskog, ceremonijalnog dijela Feste sv. Vlaha nalazim u
ufali, sv. Vlaho, jer evo rijetko objavljivanih stihova suvremenika ratnih grozota Urba- knjizi Antuna Vučetića Sv. Vlaho u Dubrovniku, tiskanoj u Dubrovniku 1924. godine.
na Appendinija iz njegove 6. elegije (stihovi 81–84)4: »Naime, neprijatelj je na brdu S obzirom na to da je Antun Vučetić obnašao dužnost direktora Dubrovačkog arhiva
postavio ratne sprave, i odanle, upirući se, dosta često udarcem groznog zvuka na grad još 1920. godine, možda je on i posljednja osoba koja je dokumente pročitala, pa su
pod sobom šalje nebeske munje, i raduje se bacati ih na Tvoj hram.« ostali zapisani u njegovoj knjizi. Navodim dio poglavlja IV. »Svečanost pri početku
Možemo tek pretpostaviti u kakvom se poratnom ozračju (nakon šest mjeseci) odr- francuske okupacije«:
žala Festa zaštitnika Grada sv. Vlaha, s obzirom na to da i osobno svjedočim o jednoj »Dubrovački Senat tri dana prije dekreta o ukinuću Republike, odlukom od 28. ja-
takvoj proslavi našega Parca u jeku Domovinskog rata 1991. godine. nuara 1808., predviđajući možda nesreću, odredi da se na dan sv. Vlaha u crkvi nema
Posljednja proslava vanjske svečanosti svetoga Vlaha pod Republikom bila je 3. pjevati laus, tobože zbog nestašice kanonika i da se obred svečanosti na dan sv. Vlaha
veljače 1807., pod francuskom okupacijom za vrijeme kneza Dinka Sarake. 5 ima ustanoviti po dogovoru sa đeneralom Lauristonom, obred koji je možda vrijedio
Vlada Republike prigovara u pismu carigradskom konzulu Kiriku te iste godine, na- i za 1807. godinu. (...) Po obredu dogovorenom s đeneralom Lauristonom sastalo se
dovezujući se na Marmontove izjave, odnosno na navještaj pada Republike, kako »su Malo vijeće s vlastelom i ministarstvom pod svodovljem ujutro i tu je ostalo po običa-
od nagovještaja do danas prošla tri mjeseca, a nije se vidjela još nikakva posljedica, ju, dok se izvjesila crkvena zastava sv. Vlaha na katarku pred Orlandovim stupom uz
dok Vlada naše Republike ne prestaje postojati u svim svojim funkcijama i naša za- običnu pucnjavu. Lauriston dođe sa francuskim oficirima u crkvu, po pozivu jednog
stava sv. Vlaha leprša (kao državni barjak, nap. a.) svakodnevno na standardu Javne kapelana Gospe, tako, da je on bio u crkvi pri dolasku kneza sa vijećem i ministarstvom.
Place«.6 Knez je sa svojom pratnjom stajao desno od velikog oltara pred kapelom sv. Bernarda,
Godine 1808., drugoga dana svečanosti trodnevlja koje prethodi najvećemu dubro- a lijevo pred drugom kapelom stao je Lauriston s francuskim oficirima. S njim bila su
vačkom blagdanu, knezu Sabu Miha Đorđiću i Senatu pročitao je general barun Delort druga dva francuska đenerala. Bijaše određeno da Lauriston ne prati procesiju. Kad se
dekret Napoleonova generala Augusta Marmonta o ukidanju Dubrovačke Republike
sv. Vlaha. Dekret sročen u samo 5 članaka jedna je od najkraćih odluka u povijesti o 8
DAD, Acta Gallica, arhivski je fond inventarizirao dr. Stjepan Ćosić 1993./94., pa to određuje i termine ante
ukidanju neke države.7 quam i post quam.
Obišla sam i Arhiv Biskupije dubrovačke, gdje se čuva fond crkve sv. Vlaha, odnosno ostatci arhiva 19. i 20.
4
Urban APPENDINI, 2. knjiga, 6. elegija – zahvaljujem dr. Stjepanu Ćosiću. st., a odnose se na spise i računske knjige. II. računska knjiga u kožnom ovitku s podatcima od 1780.—1810.,
5
A. DRAČEVAC, »Štovanje svetog Vlaha u Dubrovniku«, u: Dubrovački horizonti, br. 30, Zagreb, 1990., str. str 1—707, za godinu 1807., upis 104., str. 641., nadnevak 17. Luglio, navodi da se za proslavu po običaju, ili
114–128. kako je to bilo uobičajeno, daju prilozi. Iz iste knjige 8, od str. 663 do 679, za 1808. godinu, od lipnja mjeseca
6
V. FORETIĆ, Povijest Dubrovnika do 1808., knjiga druga, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1980., str. 458. nižu se, bez ikakvih komentara ili napomena o trenutačnom stanju, imena davatelja po testamentima, od-
7
Nav. dj. (bilj. 5), str. 465–466. nosno legatima za crkvu sv. Vlaha. Zahvaljujem na pomoći dr. Marijanu Sivriću.
234 uputila, nju je pratila jedna četa francuskih granadira i muzika; iza posljednjeg vlaste- jenjenosti i oblikovanju identiteta Grada. Sveprisutnost sv. Vlaha odrazila se u svim 235
lina u togi stupala je druga muzika; za njom francuski oficiri, pak druga četa granadira, sferama života, među svim društvenim slojevima. Sveti je Vlaho uključen u život ljudi
a za njom narod. Po jedan red vojnika stupao je desno i lijevo uz cijelu povorku, svaki u Dubrovniku kao ni u jednom drugom hrvatskom gradu. U Dubrovniku se nikad ništa
u daljini oko metra i po. Iza službe božje izašao je prije knez sa vlastelom i ministar- nije započinjalo ni dovršavalo bez zaziva svetoga Vlaha.
stvom, a za njim Lauriston sa dva đenerala i oficirima. Dne 2. i 3. februara vila se na Parac je spajao i spaja sve silnice života, iskazujući fenomen kulture života. Mani-
Lovrjencu francuska s dubrovačkom zastavom usporedo na istoj visini.« festirala se ta povijesna veza u vjerskom, političkom, državnom, običajnom, pučkom,
Analiza ovoga teksta rječito govori o nizu gorkih promjena, tj. kidanju ustaljenog obrednom, lingvističkom, folklornom duhu: od urbanizma i arhitekture, kiparstva, sli-
ceremonijala dubrovačke tradicije, odvijanja Feste sv. Vlaha. Sama odluka Senata du- karstva, glazbe, književnosti, kazališta, novca, pečatnjaka, medalja, iluminacija, reli-
brovačkog da se na dan sv. Vlaha nema pjevati laus, molitva, odnosno čestitka Ve- kvija, barjaka, trombunjera, grličanja, oporuka i legata, do trpeze, izreka, poslovica, pa
likog admirala, koja je jasno svjedočila o ideologiji Republike i njezinoj državnosti, s nadijevanja imena, ponašanja i skladnosti, uz osobito naglašenu emotivnost i privr-
onim tradicionalnim završetkom: »Živio sv. Vlaho!«, najrječitije govori o novonastaloj ženost Parcu, što iskazuje vjeru, napose kulturu nasljeđivanja. Gotovo svaki segment
uzničkoj stezi vlade, a obred svečanosti dogovoren s Lauristonom još i više. Izmijenjen tog bogatstva, materijalnog i nematerijalnog, duhovnog i intelekualnog – negativno je
je ustaljeni red svečanosti, što se ponajviše odnosilo na procesiju, u čemu je znakovito pogodilo nasilno dokidanje slobode, što bi se moglo i pojedinačno razraditi, no bilo bi
to da francuski general nije pratio procesiju, odnosno veličanstveno obašašće Gradom, pretenciozno zbog ograničenog vremena. Zahtjev za kontribucijom od milijun franaka,
koje se odvijalo uz budno oko i dvostruki špalir francuskih vojnika i četu grenadira uredba o porezima i pristojbama, glavnim izvorima proračuna nove uprave, koju je
(pješaštvo za bacanje granata), da bi se vrhunac neslobode na Kandeloru, odnosno Marmont izdao 3. veljače 1808., na sam blagdan sv. Vlaha,9 činjenice su koje su i psi-
Svijećnicu i Svečev dan manifestirao francuskom, zajedno s dubrovačkom zastavom hološki i realno djelovale na opće stanje Grada, na slabljenje moći i samopouzdanja u
sv. Vlaha, doduše »usporedo na istoj visini«. tom golemom i naglom prevratu.
Godine 1809. francuska je okupacijska vlast zabranila sve vanjske svečanosti uz Francuska okupacija, kao i svaka koja je slijedila, degradacijski i devastacijski je
blagdan zaštitnika Grada sv. Vlaha. djelovala na čitav kulturni prostor – od ukidanja kneževe kapele, do taljenja srebrnine
Francuzi su Dubrovniku, kao i vanjskoj proslavi Feste njegova Parca, naudili vi- po bogato opremljenim crkvama, napose dalekosežno u provincijalizaciji i margina-
šestruko. Ukidanjem slobode, odnosno države Dubrovačke Republike, dokinuli su i lizaciji Dubrovnika.
državne insignije, najprije državni barjak s likom sv. Vlaha, a Festa sv. Vlaha oduvijek Mnogim piscima ili kroničarima koji su ostavili povijesni trag afirmativno bilježeći
je bila festa slobode. o kultu dubrovačkoga zaštitnika sv. Vlaha, pridodajem i spomen o Svečevoj procesiji iz
Valja podsjetiti kako je od 3. veljače 1190., dokumentiranog svjedočanstva slavlje- izvještaja »O Dubrovniku i Dubrovčanima« – Francuza Andréa Alexandrea Le Mairea
nja sv. Vlaha kao javne svečanosti, pa sve do pada Republike kult sv. Vlaha imao, uz iz 1766. godine, dakle 40 godina prije pada Republike, konzula francuske nacije u Du-
vjersko, izričito i strogo državno značenje i obilježje u komuni, a onda i Dubrovačkoj brovniku, sredini očito nesklonog čovjeka i diplomata, premda i takva svjedočanstva
Republici, pa je Svečeva Festa bila središnji državni blagdan. Vlada se brinula o odr- moraju i te kako izazvati znanstvenu pozornost, s ciljem otkrivanja istine. Le Mair koji
žavanju Feste i propisivala ceremonijal svečanosti, uključujući i red u procesiji. U sve- je izrazito kritičkim okom promatrao i građane i vlast, o procesijama bilježi kako su u
čanom ceremonijalu sudjelovao je knez s vladom, cijeli kler, vojska i narod Grada i Dubrovniku beskonačne, ali najraskošnijom drži procesiju sv. Vlaha, zaštitnika Grada,
njegova teritorija. pa navodi kako se u toj procesiji nosi golemi broj relikvija u zlatnim i srebrnim moćni-
Državni kalendar svetkovina bio je asocijativno i simbolički povezan s kultom sv. cima. (...) Puca se čitav dan, a vlada daje barut. (...) Prigovarajući loše odjevenim voj-
Vlaha, kultom dubrovačke državnosti. To je našlo izraz u nizu zakonskih odredbi koje nicima pri smotri u vrijeme Feste, njihovoj slaboj izvježbanosti i disciplini, zaključuje
su regulirale proslavu blagdana. Ideja posvećenosti države, nebeske zaštite poretka, kako »najljepši prizor predstavlja mnoštvo naroda i mnogo lijepih žena i djevojaka po
svoj je vrhunski iskaz dobivala u procesiji. prozorima, koje tu stoje slobodnije nego u bilo koje drugo vrijeme«.10
Opisali su je mnogi u daljoj i bližoj povijesti, a bila je to proslava časti Grada i vlas-
tele i puka, zalog očuvanja postojećega društvenog reda, molitva za Svečevu zaštitu u
budućnosti.
Tisućljetna tradicija slavljenja Svečeva blagdana, koja se može utemeljeno iščita- 9
S. ĆOSIĆ, Dubrovnik nakon pada Republike (1808.–1848.), Dubrovnik, 1999., str. 45.
vati prema povijesnim izvorima, historiografiji i usmenoj predaji – dograđivala se u 10
Andre Alexandre LE MAIR, »O Dubrovniku i Dubrovčanima 1766.«, časopis Dubrovnik, br. 6, Dubrovnik,
svojoj specifičnosti, ujedinjujući u sebi stalnost i mijenu običaja, svjedočeći o ukori- 1974., str. 9—65, prijevod Zdravko Šundrica.
236 Razmatranja teme svode se na zaključak: nema dvojbe da francusko dokidanje Du- Intangible Cultural heritage of Humanity). Pomno i dugotrajno pripremana dokumenta- 237
brovačke Republike, uz prethodni pljačkaški i anticivilizacijski nasrtaj na Dubrovnik cija, u skladu sa zahtjevnim Unescovim kriterijima, objedinjena u Ministarstvu kultu-
i nakon 200 godina od događaja nosi odlike bezočnog uništenja jedne države u ko- re, izrađena je i prikupljena uz suradnju svih sudionika dubrovačke lokalne zajednice,
lopletu zamršenih onodobnih europskih previranja, koja su i maloj državici dosudila crkvene i svjetovne vlasti – sa zadaćom podizanja svijesti o nematerijalnoj baštini
nasilni kraj. Neke činjenice iz povijesti ostaju duboko zabilježene u memoriji sredine i ugroženoj globalizacijskim procesima, te poticanjem dijaloga kao odraza kulturne ra-
trajno je obilježavaju u budućnosti. znolikosti diljem svijeta i svjedočanstva o ljudskoj kreativnosti.
Refleks na proslavu Feste sv. Vlaha dio je ukupnog pustošenja kulturnog prosto- Stoga je osobito radosno i svečano odzvonila vijest iz Abu Dhabija, 30. rujna 2009.
ra Grada, no na sreću, kako su sveti Vlaho i Dubrovnik nerazdvojni pojmovi, gotovo godine, o upisu Feste svetoga Vlaha na Unescovu Reprezentativnu listu nematerijalne
istoznačnice, snaga i simbolika nebeskog zaštitnika Grada, koja je utemeljila kulturni kulturne baštine čovječanstva, kao prinos hrvatske, dubrovačke posebnosti jedinstvu
prostor Dubrovnika i oblikovala mentalitet stanovništva, preživjela je. svjetskih civilizacijskih i kulturoloških različitosti.12
Sveti je Vlaho sa svojim Gradom sve izdržao. I Francuze i druge okupatore koji Dubrovnik je tako po drugi put, nakon upisa spomeničke cjeline Grada iz 1979. go-
su se ponašali na sličan način kada su tuđe kulturno-povijesne vrijednosti u pitanju. dine, ušao u Unescov registar i po Festi svetoga Vlaha, na što su Dubrovčani posebno
Naime, Austrija potvrdi francusku zabranu u prvo vrijeme svoje uprave, sve do 1836. ponosni.
godine, kada je ponovno dopusti, ali kako zapisuje Bersa, »stajaše na oprezu, na utvr- Sveti Vlaho srastao je s ovim Gradom i njegovim pukom, srž je dubrovačke duše i
dama naperili bi se topovi na grad, posada je bila spremna«; potom uslijede i dvije identiteta, pa je prepoznavanje tisućljetnog štovanja njegova kulta kao žive tradicije
jugoslavenske okupacije. razveselilo dubrovački puk i, u vremenu kada lokalno uzmiče pred globalnim, podiglo
Transformacija ceremonijala, kao stalnost mijene Feste njezino je bogatstvo, tradi- razinu samodostojanstva.
cija se održala ponajprije zahvaljujući ustrajnosti Crkve i iskrenoj privrženosti harno- No bez vjere, katoličke tradicije, bliske povezanosti dubrovačkoga puka i zdušnog
ga naroda svojemu svecu zaštitniku, uz kojega su se vezivala sva dobra života, na koga zagovornika sv. Vlaha, bez ljubavi za svojega Parca, ne bi se mogla održati stoljetna
se bacao pogled i zazivalo ga se na svim životnim postajama, u svim nevoljama i svim tradicija, posebno kultura nasljeđivanja, po kojoj je Festa sv. Vlaha postala festa za
prilikama. S njim su osvojena sva ona dobra kojima se Dubrovnik i danas diči. Kult i cijeli svijet!
Festa sv. Vlaha, kao ishodište tisućljetnoga kulturnog prostora – iznimna je pojava, I na kraju ono ponosno, dubrovačko, tradicionalno: »Živio sveti Vlaho!«
koja je u kontinuiranom povijesnom trajanju od 10. stoljeća do današnjeg vremena za-
držala svoje tradicionalne i prepoznatljive odlike i vrsnoće izražaja, oblikujući lokalni
i nacionalni kulturni pejsaž.
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, u skladu sa Zakonom o zaštiti i očuvanju
kulturnih dobara, zaštitilo je Festu sv. Vlaha kao nematerijalno kulturno dobro, upi-
savši je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Svjedočeći o svijetu koji se stalno mijenja, Hrvatska, kao potpisnica Konvencije za
zaštitu i očuvanje nematerijalne kulturne baštine, ulaže velike napore u očuvanju te
baštine, kako pravnom tako i njezinom stvarnom zaštitom, kako bi je sačuvala i za
buduće naraštaje.11
Nematerijalna kulturna baština životno je i identifikacijski važna za svaku sredinu,
pa je tako Festa svetoga Vlaha u Dubrovniku najprije zaštićena kao nacionalno kul-
turno dobro, a po prijedlogu i obradi Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, Uprave 12
Uz Festu svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, na Unescovu Reprezentativnu listu nematerijalne kultur-
za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH, nominirana na Unescovu Repre- ne baštine čovječanstva upisani su: čipkarstvo u Hrvatskoj, dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog
zentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva (Representative list of the primorja, godišnji proljetni ophod Kraljice ili Ljelje iz Gorjana, procesija Za križen na otoku Hvaru, umijeće
izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja, godišnji proljetni ophod zvončara
11
Republika Hrvatska ratificirala je Unescovu Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine 27. svib- s područja Kastavštine.
nja 2005. godine, odlukom Hrvatskog sabora o proglašenju Zakona o potvrđivanju Konvencije o zaštiti ne- Nominacija i ostali dokumenti vezani uz odluku o uvrštavanju Feste sv. Vlaha dostupni su na: www.unesco.
materijalne kulturne baštine od 20. svibnja 2005. godine. org/culture/ich/index.php?RL=00232
„ŽELJEZNI DOMOBRANAC“ IZ FUNDUSA
MUZEJA SUVREMENE POVIJESTI U DUBROVNIKU
Summary TONKO MARUNČIĆ

238 THE LAST FEAST OF ST BLAISE HELD DURING THE REPUBLIC UDK: 614.885(497.5 Dubrovnik)(091) Stručni rad 239
061.235:614](497.5 Dubrovnik)(091)
This paper is concerned with the Feast of St Blaise, the most deeply rooted and eleva- Tonko Marunčić
ted Dubrovnik tradition, historical symbol of the unity of the ecclesiastical, political Dubrovački muzeji – Muzej suvremene povijesti
and national spirit, in the light of the impact of the French occupation of 1806, not
only on the organisation of the Dubrovnik Republic but also on the ceremony of the U radu se opisuje djelatnost dubrovačke podružnice Crvenog križa početkom Prvoga svjetskog rata. Tada je
Feast. Taking the example of the unfolding of the last ceremony of the Feast through na poticaj dubrovačke općine u Splitu izrađen drveni kip vojnika (domobranca) koji je predstavljen na Festi
sv. Vlaha 1916. godine. U toj je prigodi organizirano prikupljanje dobrovoljnih priloga za obitelji poginulih
the omnipresence of the cult of the saint, manifested in all spheres of life, the collapse i ranjenih vojnika, a imena najvećih donatora upisivana su u metalne pločice koje su se ukucavale na kip.
of the system and order of the state of St Blaise beneath the brutal onslaught of the Upravo zbog brojnih metalnih čavlića i pločica s imenima donatora taj je drveni kip dobio ime »Željezni
Napoleonic soldiery is followed. domobranac«.
In 1809 the authorities of the French occupation banned all external ceremonies
related to the several-day-long feast of the patron of the city, St Blaise. Together with Ključne riječi: Željezni domobranac, Crveni križ, Prvi svjetski rat, Dubrovnik
the abolition of the freedom, in other words, of the state, of the Dubrovnik Republic,
its insignia were also done away with, above all the banner with the likeness of St Bla- Teški gospodarski i društveni odnosi pod turskom okupacijom u Bosni i Hercegovini
ise, for the Feast of St Blaise had always been the celebration of liberty. potaknuli su ustanak potlačenog stanovništva, koji je započeo 1875. godine. Mno-
gobrojne hercegovačke obitelji bile su prisiljene napustiti svoje domove i potražiti
spas u susjednim zemljama, a ponajviše u Hrvatskoj i Dalmaciji. Iste je godine za-
darski Narodni list uputio poziv svim građanima Dalmacije na osnivanje humanitarnih
odbora s namjerom prikupljanja potrebne pomoći izbjeglom stanovništvu Hercegovi-
ne. Središnji odbor osnovan je u Zadru 24. srpnja 1875. godine, a uskoro su taj primjer
slijedili i drugi dalmatinski gradovi.
Na čelu dubrovačkog Odbora za pomoć bio je dr. Pero Čingrija, a ostali članovi bili
su poznati Dubrovčani. U zbrinjavanju hercegovačkih obitelji, ranjenika i bolesnika
posebno se istaknuo i »Odbor gospodja za korist bjegunaca, žena i djece« (tal. »Co-
mitato dame«, »Comitato signore«). One su prikupljale potrebnu hranu, odjeću, obuću
i novac, a u dubrovačkom predgrađu Pločama bila je uređena i bolnica za ranjenike.
Pomoć je stizala i iz inozemstva, pa su tako u Dubrovnik doputovale dvije Engleskinje
Erby i Johnson, koje su pomagale u liječenju ranjenikâ i bolesnikâ. Postupnim slablje-
njem ustanka u Hercegovini ti odbori gube svoju važnost. Mir je potpisan 1878. godine,
a Austro-Ugarska je dobila odriješene ruke da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu. Iste
godine zabilježen je prvi spomen Crvenog križa u Hrvatskoj. Tada je, na zdravstvenom
vlaku s devetnaest vagona, bio naslikan crveni križ na bijeloj podlozi.1
Preteča Crvenog križa u Dalmaciji bila je »Domoljubna gospojinska pripomoćna
udruga«, osnovana 1878. sa sjedištem u Zadru, koja je poticala osnivanje novih ogra-
naka u ostalim dalmatinskim gradovima. Tako je u Dubrovniku krajem 1878. godine
osnovana »Pripomoćna patriotična zadruga gospodja« koja je imala i svoj statut. Pre-
ma tom statutu, društvo je bilo dužno brinuti se o ranjenim i bolesnim vojnicima. Ono
se, također, trebalo skrbiti o invalidima, udovicama i siromašnim obiteljima mobili-
ziranih vojnika.2

1
Zdravko ŽIDOVEC, Hrvatski Crveni križ: 125 godina u službi humanosti: »povijesni pregled«, Zagreb, 2003.,
str. 23—24.
2
Isto, str. 28—29.
240 Aktivnost dubrovačke podružnice Crvenog križa nastavila se tijekom balkanskih Feldsuperior Karlo pl. Fodermayer; ć. k. kapetan dr. Gjuro Gentilizza; ć. k. kotarski 241
ratova, a posebice početkom Prvoga svjetskog rata. Naime, 1914. godine, unutar dub- nadliječnik dr. Nikša pl. Ghetaldi; općinski tajnik Miho Kusijanović; učitelj Herman
rovačkog kotara osnivaju se mjesni odbori koji su trebali prikupljati novčanu pomoć. pl. Mirošević Sorgo; ć. k. lučki nadzornik prof. Antun Mostahinić; prof. Grgo Pekas;
Također, iste se godine osniva »Srebrni križ«, koji je trebao pomoći obiteljima čiji su Max pl. Rosen; ć. i k. Linienschiffsleutnant Ivo pl. Saraca, posjednik; Matej Šarić, pos-
članovi regrutirani u austrougarsku vojsku, i »Zeleni križ«, čija je zadaća bila organizi- jednik; Frano Schick, novinar; Otomar Swoboda, novinar; ć. k. ministerijalni savjetnik
ranje žena koje će za vojnike plesti zimsku robu (rukavice, čarape itd.).3 Timante Vaccari; ć. k. računarski savjetnik u. m. Stjepan Wulpe; ć. k. kotarski nadinži-
Kako bi potaknula stanovništvo Dubrovnika i okolice da izdvoji novčane priloge za nir dr. dum Antun Žegura, svećenik.
Crveni križ, dubrovačka općina dala je izraditi drveni kip vojnika (domobranca). Kip Prema programu središnjeg dijela Feste 2. veljače, ona započinje tihim misama u 5
je visok 190 cm, s postoljem 220 cm, u rukama ispred sebe drži pušku, a na leđima i pol, 6, 6 i pol, 7, 7 i pol i 9 sati. U 7 sati po Gradu svira gradska glazba, u 8 sati u crkvi
vojnički ruksak. Izrađen je 1916. godine u splitskoj Obrtničkoj školi pod nadzorom ing. sv. Vlaha služi se misa za vojnike na ratištu.
Tončića.4 Potom je u 9 i pol svečana misa u katedrali, a otkrivanje »Željeznog domobranca«
Jedna od prvih većih akcija prikupljanja novčane pomoći održana je 1915. na Sta- predviđeno je za 11 sati. Odbor svečanosti tada je odredio sljedeće cijene ukucavanja
ru godinu, na zabavi u Mlinima. Obitelj Iva Goge ustupila je dvoranu za zabavu, a od čavlića i pločica u kip:
ulaznica i donacija prikupljeno je 370 kruna. Tada su se posebno istaknule Ivove kćeri 1. mali crni čavao – 20 para;
Nikica i Stanka, zatim gospođice Jelica i Nikica Bego te Đina Kalafati. 5 2. čavao od nikla u obliku zvijezde – 1 kruna;
U listu Prava Crvena Hrvatska iz 1916. godine objavljen je raspored Feste sv. Vlaha, u 3. čavao od srebra – 5 kruna;
kojem se građane Dubrovnika poziva da daju novčani prinos za Crveni križ, a ovisno o 4. plaketa (pločica) s ugraviranim imenom donatora – 25 kruna.8
uplaćenom iznosu, u kip »Željeznog domobranca« pribit će se čavlići i pločice s ime- Čavli su se prodavali prije svečanosti otkrića kipa, a plakete (pločice) od mjedi
nom donatora. 6 mogle su se nabaviti u općinskom uredu. Mjesto zabijanja čavlića i pločica određivao
Taj program sastavila su dva odbora: Glavni odbor i Izvršni odbor. U Glavnom od- je Odbor.
boru bili su: major Alfred Lorenz za c. i k. Vojničko Postajno Zapovjedništvo; upravitelj Zamjenik općinskog upravitelja dr. Ghetaldi još je jednom (23. siječnja 1916.) poz-
Ivo pl. Celio Cega za dubrovačku općinu; načelnik Mato Magud za Općinu Cavtat; na- vao cjelokupno građanstvo da bude nazočno na toj svečanosti i izdvoji novčane priloge
čelnik Antun Bandur za Općinu Ston; načelnik Lujo Vlajki za Općinu Zaton; načelnik za Crveni križ kupnjom čavlića ili pločica koje će se na dan Feste sv. Vlaha zabijati u kip
Brnja grof Caboga za Općinu Rijeka (Rijeka dubrovačka); načelnik Ivo Hajdić za Opći- »Željeznog domobranca«. 9
nu Mljet; načelnik Lujo Milić za Općinu Slano; načelnik Ivo Stjepović za Općinu Šipan; Kip je u Dubrovnik dovezen 28. siječnja, a prema novinskom članku u Pravoj Crve-
i načelnik Stijepo Beloč za Općinu Lopud. 7 noj Hrvatskoj, izgledao je zaista realistično: »... Spomenik prikazuje domobranca, u
Članovi Izvršnog odbora bili su: prof. Ivo Batistić; vitez dum Jozo Crnica; ć. i k. naravnoj veličini, u ratnoj odori; budno stoji na straži, na puški nataknutom bajune-
tom. Tako je vješto izragjen e bi rijeti, da je to živi čovjek, crnih muževnih brkova; iz lica
3
Isto, str. 48—50. mu izbija hrabrost i junaštvo.« 10
4
Muzej suvremene povijesti, Zbirka trodimenzionalnih predmeta, inv. br. DUM MSP T-65. Festa sv. Vlaha započela je u utorak, 2. veljače 1916. u večernjim satima. Grad je
5
Prava Crvena Hrvatska (dalje u tekstu: PCH), »Zabava u dubr. Župi na Staru godinu, na korist ratne pripo- bio osvijetljen, svirala je vojna glazba uz bakljadu, lampione i transparente. U srijedu
moći«, br. 559, 8. siječnja 1916., 2. ujutro u 11 sati, nakon misa u stolnoj crkvi, uslijedilo je svečano otkrivanje »Željeznog
6
PCH, »Svečanost sv. Vlaha i svečano otkriće Željeznog Domobranca«, br. 561, 22. siječnja 1916., 3. »… domobranca« ispred »Luže«, gdje je bilo smješteno austrijsko vojno zapovjedništvo.
Svud po našoj široj domovini, oni kojima na srcu leži skrb i briga na nevoljnu siročad, ustrojili su odbore,
razna društva, i uveli željezne vitezove i slične ustanove za pomaganje udovica i sirota palih junaka. I sve
općine dubrovačkog kotara, uz sudjelovanje c. i k. Vojničkog Postajnog Zapovjedništva, hvalevrijedno su se
pobrinule za to, te smo naumili pokucati na vaša srca, pozivajući vas na svečano otkriće za tu svrhu doba-
vljenog 'Željeznog Domobranca', lika onoga, koji svjedoči vijernost i hrabrost puka ovoga. Dogjite, i u znak 8
Isto, str. 3.
te svoje ljubavi, svoje zahvalnosti i molitve, a na uspomenu silnog junaštva, kojim se okitiše naša braća na 9
PCH, »Svečanost sv. Vlaha, 16-stote godišnjice mučeničke Njegove smrti i otkriće ratnog spomenika Že-
bojnom polju, pribijte čavle na 'Željeznog Domobranca', vijernost naroda našega. Mi se tvrdo nadamo da ljeznog Domobranca«, br. 562, 29. siječnja 1916., 3.
ćete se odazvati našem bratskom pozivu i kličemo vam: Dobro došli!« 10
Isto, 3.
7
Isto, str. 3.
242 Festa sv. Vlaha započela je u utorak, 2. veljače 1916. u večernjim satima. Grad je Posljednji je natpis na kipu »Željeznog domobranca« napravljen od crvenih i crnih 243
bio osvijetljen,11 svirala je vojna glazba uz bakljadu, lampione i transparente. U srijedu čavlića, te glasi: Svjetski rat 1914 – 1915 – 1916.
ujutro u 11 sati, nakon misa u stolnoj crkvi, uslijedilo je svečano otkrivanje »Željeznog Iako Dubrovnik i njegovo područje nisu bili zahvaćeni ratnim operacijama Prvoga
domobranca« ispred »Luže«, gdje je bilo smješteno austrijsko vojno zapovjedništvo. svjetskog rata, njegovi građani u velikom su broju sudjelovali u jedinicama austrou-
Okupilo se mnoštvo naroda, a između »Luže« i Orlandova stupa u obliku četve- garske vojske, a oni koji nisu išli na ratište, svoju su brigu za ranjene vojnike i njihove
rokuta smjestili su se predstavnici civilnih i vojnih vlasti, počasna straža, gradska obitelji pokazali u brojnim humanitarnim akcijama i prinosima. Jedna od takvih akcija
društva, škole, gradske glazbe. Okupljenom je mnoštvu kotarski namjesnik dr. Albert je i ova koju je obilježio kip »Željeznog domobranca«.
Renkin održao zanosni govor i zatim svečano otkrio kip, dok je svečani blagoslov oba- Prilog 1.: Imena darovatelja ugravirana na pločice kipa »Željezni domobranac«12
vio dubrovački biskup Josip Marčelić. Na kraju svečanosti govor je održao i Brnja Ka-
boga, načelnik Rijeke dubrovačke, u ime svih načelnika dubrovačkog kotara. 1. Pločice na prsima kipa (11 pločica)
Iako je kip napravljen od drva, zbog brojnih željeznih čavlića i pločica koji su u njega
zakucani, dobio je naziv »Željezni domobranac«. Općina Dubrovnik
Na kipu su posebno važne ukucane pločice s ugraviranim imenima donatora koji Općina Cavtat
su za Crveni križ darovali 25 kruna. Općina Zaton
Na prsima kipa nalazi se prva skupina pločica; sačuvano ih je 11. Tu su ugravirana Općina Rijeka
imena Općine Dubrovnik i dubrovačkog područja, zatim dubrovačkog biskupa, upra- Općina Slano
vitelja Renkina, Okružnog i Kotarskog poglavarstva. Općina Šipan
Druga skupina ukucana je između vojničkih čizmi »Željeznog domobranca«, a sa- Općina Lopud
čuvano je 70 pločica. Na njima su imena različitih gradskih upravnih i kulturnih orga- Općina Mljet
nizacija (Općinski Dobrovoljni Vatrogasni Zbor Dubrovnik, Zborna Crkva Sv. Vlaha Dubrovnik, biskup Dubrovački
Željezničko Osoblje Gruž itd.), ali zabilježena su i imena poznatih veleposjednika, trgova- Renkin Upravitelj
ca i uglednih Dubrovčana (Miho Sez Dubrovnik, Dr. Baldo Podić, Ivo Stjepović načelnik Šipan Kotarsko poglavarstvo
itd.).
Najbrojnija je treća skupina pločica koje su ukucane na prednjoj strani postolja 2. Pločice položene u podnožje kipa (76 pločica)
kipa. Sačuvale su se sve 82 pločice. I tu su zapisane mnogobrojne institucije, društva i
pojedinci iz dubrovačkoga javnog života. Tako su zabilježeni: Hrvatska pučka štedionica A. Linardović
Dubrovnik, Učiteljski zbor ć. k. preparandije u Dubrovniku, Crkovinarstvo sv. Andrije u Dubrovni- Narciso Detoni Gravosa
ku, Katoličko Društvo Bošković, Josip Ucović Gruž, Marija Bogišić Pohl, Obitelj Čingrija Dubrov- k. k. Secbehode Triest
nik, Obitelj Svoboda Dubrovnik itd. Općinski Dobrovoljni Vatrogasni Zbor Dubrovnik
Četvrta skupina pločica s imenima darovatelja ukucana je na vojnički ruksak. Naj- Simon Tolentino Dubrovnik
većim dijelom riječ je o austrijskim vojnim postrojbama smještenima u Dubrovniku, Ivo, Luko, Mato, Niko Koprivica Dubrovnik
Trebinju i Mostaru, a zabilježeno je također i nekoliko pojedinaca (Stijepo Miloslavić Biskup Marčelić Dubrovnik
Bosanka, Ivo V. Sršen Mljet – Blato, Niko Skurić nar. zastupnik Ćilipi, Goga Ivo Mlini Župe). ć. k. Odjela Tin Strozzi Dubrovnik
Na četrnaest pločica koje se nalaze ispod ruksaka ugraviran je natpis: Zabava u Mli- Famiglia Jelić
nima Župe 1/1 1916., s kojom je započeta akcija Crvenog križa za prikupljanje pomoći Mato Gjurišić Dubrovnik
vojnicima i njihovim obiteljima u Prvomu svjetskom ratu. Zborna crkva sv. Vlaha Dubrovnik
Marica Anka Luke Kisić Čibače
11
Usred ratnog vihora Prvoga svjetskog rata i u Dubrovniku su na snazi bile mjere štednje i ograničene kup- Želježničko osoblje Gruž
nje namirnica. Znatno su poskupjeli mlijeko, brašno, meso, krumpir. Ograničen je dovod vode na gradske
česme, a štedjela se i električna energija tako da je i ovaj ratni sv. Vlaho uz noćno osvjetljenje bio poseban
za građane Dubrovnika. 12
U popisu je izostavljeno petnaestak imena donatora na pločicama koje su oštećene i teško čitljive.
244 Miho Sez Dubrovnik Hrvatska pučka štedionica Dubrovnik 245
Crkovinarstvo sv. Andrije na Pilama Učiteljski zbor ć. k. preparandija u Dubrovniku
Organizacija Biskupije Dubrovnik Obitelj M. Šarić
Dubrovačka Trgovačka Banka Dubrovnik Baronin Slatin Ramberg Wien
Dubrovačka Parobrodarska plovidba Ragusa Gjivo Majstorović Dubrovnik
Nj. Vel. Tajni Savjetnik Niko Barun Nardelli C. K. Namjesnik i.s. Dubrovnik Osoblje ć. k. Lučkog Poglavarstva Dubrovnik
Stationskdt Ragusa Mayor Lorenz Hrvatska Radnička Zadruga Dubrovnik
Ge. Mrj. Romani Osoblje Električne Centrale Dubrovnik-Gruž
C. i k. Feldsuperior Dvorski kapelan Dr. Josip Crnica kanonik Dubrovnik Forno Rolland Orepić-Kisić Komolac-Dubrovnik
Đorđo Draškov Dubrovnik Osoblje Okružnog Kotarskog Suda Kotor
Katoličko Društvo Naprijed Dubrovnik Kisić Pasko Nikola Miho Čibača
Ge. Inf. Ezc. Baron Varešanin Frano Lale Dubrovnik
Ekselenca Di. Mihael Napotnik Kriezoškof Lavantinski Osoblje C. K. Financijalnog Ravnateljstva Dubrovnik
Pučka škola Mandaljena Pero Šutić Dubrovnik
Obitelj Pepo Krilanović Ćilipi Kat. Društvo Bošković
Dr. Baldo Podić Obalna Paroplovidba Dubrovnik
Ivo Stjepović načelnik Šipan Josip Ucović Gruž
Mato Lučić pok. Ivana Mlini Župa Miho Čakelja Dubrovnik
Vizeadmiral Alois von Bonda Jadranska Banka Dubrovnik
P. Escz T. M. L. Trollmann Cetinje Učenici C. K. Nautičke Škole Dubrovnik
Israelska općina Dubrovnik Marija Bogišić Pohl
Ivo pl. Celio-Cega Upravitelj Dubrovačke Općine Činovnici Poštanskog ureda Gruž
Stolna Crkva Dubrovnik Obitelj Čingrija Dubrovnik
k. rac. Savjetnik Vaccari Dubrovnik Obitelj Svoboda Dubrovnik
A. Cetinić Blato na Korčuli Zbor Popovski u Dubrovniku
K. K. Kunstanch Kommandant Gen. Mayor Andria Mjesno školsko Vijeće Dubrovnik
Obitelj Stijepo Vučetić Dubrovnik
3. Pločice na prednjoj strani baze kipa (82 pločice) S. Kaldor Dubrovnik
Električna Centrala Dubrovnik
Niko Matičević Proto Dubrovnik Katica Knego Brgat
Nevenka Matičević Dubrovnik M. Marussi Dubrovnik
Karmen Kisvarday R. M. O. Dubrovnik
Obitelj Maro di Bona Zagreb Tvrtka Marić & Milišić Dubrovnik
Baronessa Edvige de Haus Teihenne Supruzi Bijelić Cavtat
Dr. Vlaho Poljanić Općinski liječnik Župa Obitelj Piskulić Mlini-Župa
Pasko Knego pok. Iva Brgat Baron Johan von Ghetaldi K. u. K. Major A.D.D.
Društvo električne Željeznice Dubrovnik I. razred c. k. Realne Gimnazije u Dubrovniku
Učenici ć. k. realne gimnazije u Dubrovniku Pasko Grlić Dubrovnik
Viktor Finzi Dubrovnik Prof. Đuro Dević Graz
V. razred ć. k. realne gimnazije u Dubrovniku C. K. Ured Pdkup Duhana u Gružu
Ante A. Miličić trgovac veleposjednik Trstenik Zavod Službenica milosrđa Dubrovnik
246 Osoblje Okružnog Kotarskog Suda i Držav. Odvjetništva Dubrovnik Anna Korvarz K. u K. Majorswiture Ragusa 247
Hrvatsko Pjevačko Društvo Gundulić Dubrovnik Stijepo Miloslavić Bosanka
M. Kesovia K. K. Landsturm Reg. No. 9. Oberst Franz Schmidt
N. Radulić DUBROVČANI u vojnoj službi u TREBINJU prigodom svečanosti sv. Vlaha 1916.
Prvo Dalmatinsko Trgovačko Društvo Dubrovnik Grenzjägerkadett Maks Milošević
Antun Standinger Dubrovnik Offiziere der Feld. Kan. Batt. III. Žarkovica
Kotarska Bolesnička Blagajna Dubrovnik Reschlagmaister L 37 Anton Schnell
Tvrtka Vlaha Svilocossi Dubrovnik K. u K. Garnisons Musik Trebinje
Vule Bojanić Dubrovnik Marie u Ladislaus Schimak Major Lir 23. Mostar
Stijepo Šimunković Dubrovnik K. K. Obl. Arid. Dr. Wilhelm Sribar Ragusa
Profesorski Zbor c. k. nautičke škole u Dubrovniku Mayer Pal honved alczredes Budapest
Katarina Wenedikter Lapad Ivo V. Sršen Mljet-Blato
Frano Lale Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon Telephonisten II. Kompagnie
Parobrodarsko Društvo Unione Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon Koche I. Kompagnie
Srpska Centralna Banka Dubrovnik Milan Jovičić Oblt I. Kompagnie
Kafana Pomorska Ivo Brbora Dubrovnik K. K. Feldkanonen Bateria 5 Trebinje Osojnik
Jero Knego Brgat Viktor Schmidt R. U. Offc. II. Kompagnie
Obitelj Jozo Mičić Dubrovnik Il. Pučko Prosvjetno Društvo Ston
Osoblje Dubrovačke Električne Želježnice Niko Skurić nar. zastup. Ćilipi
Baron Ramberg K. K. Küstenschulz Bataillon Kulušić Pero II. Kompagnie
Blago Djelo Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon I. Kompagnie
Antun Zago Gruž K. K. Oberleutnant Richard Dollansky
Profesorski Zbor c. k. realne gimnazije K. K. Küstenschulz Bataillon I. Kompagnie
Poštanski činovnici Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon Zec Simo II. Kompagnie
Moritz Tereza Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon Dobrovoljci III Kompagnie
Učiteljsko društvo kotara Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon Dobrovoljci III Kompagnie
Učenici C. K. Trgov. Škole Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon Feldkural D. Vicko Lisičar
C. K. feri parobrod »Dubrovnik« Hauptmann Karl E. v. Fodermayer Baomskondt
Obitelj Marko Sušić Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon Landsturmarzt Dn. Baldo Martecchini
K. K. Küstenschulz Bataillon Ivo Skance II. Kompagnie
4. Pločice na ruksaku (70 pločica) K. K. Küstenschulz Bataillon Dobrovoljci III. Kompagnie
Hanna Baronin Ramberg
Officiereu Beamlen d K. u K. Mil. Kom-a. Mostar Goga Ivo Mlini-Župe
Officiermesse Ivanica samt Gäste Oberleutnant G. Dobrovoljci II. Kompagnie
Mob 15 con Ilb B 1/5 R Oblt Ramillo Taris Oblt. D. U. Schechner Kompkdt II. Kompagnie
Marschformation der 3 Armee K. K. Küstenschulz Bataillon Oblt Dn. Czerkauer adj.
Mannschaft d K. u K. Mil-Kom-dos Mostar K. K. Küstenschulz Bataillon Marko Macan II. Kompagnie
Potrošna Obalna Zadruga Popovići K. K. Küstenschulz Bataillon I. Zug II. Kompagnie
K. K. Kustenschulz Bataillon Dobrovoljci III. Kompagnie K. K. Küstenschulz Bataillon 2. Zug II. Kompagnie
Konc. Činovnici C. K. Kot. Poglav. Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon Musik II Kompagnie
Zapovjednik Parobroda »Epidauro« Kap. Jako Batinić Dubrovnik K. K. Küstenschulz Bataillon 3. Zug II Kompagnie
248 K. K. Küstenschulz Bataillon 4. Zug II Kompagnie 249
Stützpunkt I II Kompagnie
K. K. Küstenshulz Bataillon Frain II Kompagnie
Stützpunkt II II Kompagnie
K. K. Küstenschulz Bataillon Sanität II Kompagnie
Stützpunkt III II Kompagnie
Michael Slokar Mostar
Manschaft des Stationskomandos Ragusa
K. K. Gendermerieposten in Ragusa
Dirijgierunsoffizier L. P. Lt. Rosen Gravosa
Niko Matičević K. K. Major Dubrovnik

5. Pločice ispod ruksaka (14 pločica)

Za – ba – va u Mli – ni – ma
Žu – pe 1/1 1916

6. Natpis ispod ruksaka sastavljen od crvenih i crnih čavlića

Svjetski rat 1914 – 1915 – 1916

Kip "Željezni domobranac" izrađen je 1916 u Trgovačkoj-obrtničkoj školi u Splitu. Glava i poprsje kipa. Na poprsju je sačuvano jedanaest pločica s ugraviranim
Visok je 190 cm, a s postoljem 220 cm imenima glavnih donatora
250 251

Pločice s imenima donatora ukucane u podnožje kipa

Pločice ukucane na prednjoj strani postolja Pločice na drvenom ruksaku


252 253

Natpis od crvenih i crnih čavlića „Svjetski rat 1914 – 1915 – 1916“ na stražnjem dijelu
postolja

Imena donatora na pločicama Potpis prof. Antuna Repića iz 1916. iz splitske Trgovačko-obrtničke škole na
lijevoj strani postolja kipa
ODNOS POKROVITELJA I UMJETNIKA – DUBROVAČKA OPĆINA
I MARKO RAŠICA
Summary SANJA ŽAJA VRBICA

254 THE IRON LANDWEHR SOLDIER FROM THE HOLDINGS UDK: 75 Rašica, M. Izlaganje sa znanstvenog skupa 255
OF THE MUSEUM OF CONTEMPORARY HISTORY IN DUBROVNIK 75(497.5 Dubrovnik)“19“
Sanja Žaja Vrbica
During World War I in Dubrovnik, numerous charitable campaigns were organised, Sveučilište u Dubrovniku
the donations from which were given to the families of wounded and fallen soldiers. Odjel za umjetnost i restauraciju
In order to collect funds, in 1916 the Dubrovnik branch of the Red Cross commissio-
ned in the Crafts School in Split the making of a wooden statue of a landwehr soldier, Amaterski slikar Marko Rašica 1903. godine izvodi scenografije za Vojnovićevu predstavu Ekvinocijo, pos-
i.e. the regular conscript into the Austrian army from Croatia. It was made under the tavljenu u dubrovačkom kazalištu u režiji samog autora. Uspješnu izvedbu naglašavaju svi dubrovački autori
osvrtâ o predstavi, a nakon toga dubrovačka općina dodjeljuje mu stipendiju za odlazak na studij u Beč.
supervision of Anto Repić, and brought to Dubrovnik. Nekoliko godina kasnije, 1906. godine, Rašica odbija zahtjev vijećnika za oslikavanje pozdravnih natpisa za
The grand unveiling of the status and its presentation to the Dubrovnik public was doček cara Franje Josipa I., pa mu je ukinuta stipendija, a studij završava s pomoću obitelji. Pišući autobio-
organised for the eve of the Feast of St Blaise, February 2, 1916. The committee for the grafiju pred kraj života, Rašica se s gorčinom sjećao nepravde koja mu je nanesena, a osobito ga je povrijedi-
celebration of the event decided that depending on the amount paid in, nails and little lo to što su mu vijećnici ukinuli stipendiju pod izlikom da studij traje tri godine, a ne četiri, i prikazali ga kao
manipulatora općinskim novcem.
plaques bearing the names of the donors should be tacked onto the statue. A little
black nail cost 20 para, a nickel nail in the form of a star, a crown, a silver nail, 5 crowns, Ključne riječi: Marko Rašica, scenografija, dubrovačka općina, stipendija
and a plaque with the engraved name of the donor 25 crowns. After so many nails and
plaques had been hammered onto the whole of the surface, the wooden statue took Dubrovački slikar Marko Rašica (1883.–1963.)1 ostvario je svoja najvažnija djela u
on a completely new appearance, and it was called thus the Iron Landwehr Soldier. secesijskom stilu i art déco poetici i jedan je od rijetkih naših međunarodno afirmira-
This campaign proved to be a complete, then, and the Dubrovnik people once again nih umjetnika na početku dvadesetog stoljeća. Izlagao je na brojnim samostalnim i
showed their humanity and their willingness to help those in need. skupnim izložbama u Hrvatskoj, Beču, Pragu, Londonu, Münchenu, Ljubljani i Parizu,
često praćen i poštovan u likovnim kritikama onodobnih stranih kritičara.
U svojoj autobiografiji napisanoj tijekom nekoliko posljednjih godina svojeg života
na poticaj Ivana Boškovića,2 koji je i sačuvao Rašičin autograf u svojem arhivu, zabi-
lježio je i pokroviteljski odnos dubrovačke općine u razdoblju prvih javnih nastupa i
amaterskog djelovanja te njezinu ulogu u njegovu kasnijem umjetničkom formiranju.
Naime, početkom 1903. godine dubrovački glumci amateri, okupljeni u društvu
Hrvatski kazališni diletanti, pripremali su predstavu Ekvinocijo Iva Vojnovića, a njezi-
na posebnost bio je redateljski angažman samog pisca. U vrijeme priprema kazališne
predstave Marko Rašica imao je devetnaest godina i amaterski je slikao u okolici Du-
brovnika, najčešće po Konavlima, odakle je potjecala njegova obitelj. Njegovi rado-
vi bili su dostupni samo užem krugu prijatelja i obitelji, a prvo javno predstavljanje
svojih radova organizirao je u prostorijama Hrvatske čitaonice. Samu izložbu inicirao
je, prema Rašičinu sjećanju, načelnik dubrovačke općine Pero Čingrija, potaknut član-
kom Arsena Wenzelidesa posvećenomu mladom amateru. Bratu Marka Rašice, Gjuru
Rašici, ondašnjem tajniku općine, izložio je svoj prijedlog o predstavljanju samozataj-
nog slikara široj publici. Uskoro je organizirana izložba Rašičinih amaterskih radova u
prizemnim prostorijama Hrvatske čitaonice, sastajalištu Hrvatske narodne stranke.3

1
Ovaj je tekst priopćen na znanstvenom skupu „XI. dani Cvita Fiskovića – 'Umjetnost i naručitelji'“, Orebić
– Korčula, 17.—20. rujna 2008.
2
Marko RAŠICA, »Sjećanja« (rukopis, Arhiv Ivana Boškovića, Split, 1959.).
3
Ivan BOŠKOVIĆ, »Marko Rašica kao scenograf dubrovačke praizvedbe 'Ekvinocija' i njegove uspomene na
Iva Vojnovića«, u: Rad JAZU, 341 (1965.), 569.
256 Ta prezentacija, ujedno i prva Rašičina samostalna izložba, nije ostala neprimijeće- 257
na i, uz odobravanje publike, donijela mu je i prvi profesionalni angažman. Režiser
Ekvinocija Ile Nardelli također je uočio nadarenost mladog slikara te ga je angažirao za
izvedbu scenografija prvog i četvrtog čina. Bez prethodne stručne naobrazbe, slikar se
suočio s nizom problema pri izvedbi scenografija, s teškoćama pri svladavanju velikih
dimenzija kulisa, visokih i širokih i po deset metara, no uspješno je realizirao zadaću.
Sam Ivo Vojnović odlazio je s Rašicom u Gruž i pronalazio ulice i kuće koje su mladom
slikaru poslužile kao predlošci za scenografiju, što ovaj rad čini dodatno zanimlji-
vim. Po završetku predstave publika je oduševljeno klicala glumačkoj družini i Rašici.
Uspjelim scenskim slikama Rašica je tako upoznao javnost sa svojim radom. Nekoliko
novinskih članaka u lokalnim tjednicima također je naglašavalo talent mladog slikara,
uz napomenu da bi tom darovitom slikaru trebalo omogućiti odgovarajuće školovanje.
U vrijeme kad se Rašica pojavljuje u javnosti, Bukovac, Medović i Marko Murat
samo povremeno navraćaju u Dubrovnik, dok mlađe naraštaje dubrovačkih slika-
ra Dubrovnik još uvijek čeka. U osvit 20. stoljeća povremeno se svojim izložbama u
izlozima dućana na Stradunu javljaju Frano Branko Angeli Radovani i Josip Vučetić,
studenti venecijanske akademije, a uz malobrojne domaće slikare, svoje slike izlažu
i strani umjetnici koji navraćaju u Dubrovnik i tu pronalaze privlačne pejsaže, pred-
stavljajući ih potom publici u nekoliko improviziranih izložbenih prostora, izlozima
trgovina na Stradunu, općinskoj kavani i dvorani, te Čitaonici.
U nizu novinskih članaka posvećenih uspješnoj izvedbi Ekvinocija posebno je is-
taknut i mladi scenograf, a njegove dobro izvedene scenografije dobile su još više na
važnosti jer su bile djelo samouka slikara. Neposredno nakon predstave, nepotpisa- Marko Rašica, oko 1903. godine, Državni arhiv u Dubrovniku,
ni autor teksta naslovljenog »Marko Rašica«, koji je objavljen u lokalnom tjedniku Ostavština Flore Jakšić, RO 168
Crvena Hrvatska, posvetio je cijeli članak mladom umjetniku, želeći upoznati publiku
sa samozatajnim i predanim slikarevim radom. Ušao je u Rašičin atelijer i čitateljima
pokušao prenijeti nešto od atmosfere doživljene u malenoj slikarskoj radionici, zidova
ispunjenih crtežima, portretima i pejsažima nastalima u nekoliko prethodnih godi-
na. Uspoređujući rad mladih umjetnika iz Zagreba, Mitrovice i Karlovca s neosporno
boljim prilikama za predstavljanje svojih radova čestim izložbama, blizinom likovnih
kritičara i umjetničkih udruženja te time i većih mogućnosti umjetničkog razvoja, au-
tor sa žaljenjem konstatira da je Rašica od svega toga još uvijek daleko, iako je odlučno
zakoračio u umjetnički svijet. Svoj članak završava pomalo tugaljivim tonom: »Bilo
kako bilo, Rašici valja priznat, da je talenat koji se može sjajno razviti, ako mu se pri-
bavi akademija, ako bude u doticaju s umjetničkim svijetom.«4
Trud autora članka nije bio uzaludan. Na Rašičinu molbu upućenu Općinskom vi-
jeću za dodjelu stipendije za pohađanje Akademije lijepih umjetnosti u Beču, vijećnici
su, potaknuti uspješno realiziranim scenografijama mladog umjetnika, odlučili dodi-
jeliti mu općinsku stipendiju za odlazak na Akademiju u Beč u visini od 40 kruna na

4
–, »Marko Rašica«, Crvena Hrvatska, 17 (1903.), 3.
258 mjesec, na prijedlog načelnika Pera Čingrije, počevši od listopada 1903. godine. Vi- bečke likovne Akademije zabilježile su i prenijele bečke novine, a kolege na Akademiji 259
jećnik Katić nadopunio je stipendiju i jednokratnom svotom za troškove putovanja do pripremili su mu izniman doček. Posebno ga se dojmilo, kako je to zabilježio, što su
Beča u visini od 80 kruna, što je jednoglasno prihvaćeno, uz obvezu Marka Rašice da ga studenti sa svih godina Akademije i akademskih specijalki, različitih nacionalnosti,
svakih šest mjeseci vijećnicima općine donosi svjedodžbe i ilustrira svoje napredova- zajednički dočekali i jednoglasno klicali njegovu uspjehu. Bio je dirnut zajedništvom
nje na Akademiji.5 U jesen 1903. godine Rašica je započeo svoj studij na Akademiji li- studenata, jer su mu s podjednakim oduševljenjem skandirali Slaveni i Germani,
kovnih umjetnosti. Primljen je kao jedan od trinaest kandidata odabranih između 180 među kojima su bila česta trvenja i nesuglasice, nerijetko završavane tučnjavama i
pristupnika.6 No iz matičnog lista studenta doznajemo da je Rašica prve dvije godine krvavim glavama. Ugodno ga je iznenadila kolegijalnost studenata, ujedinjenih u tre-
upisan kao gost-student, što tada nije bio rijedak slučaj, jer sredstva kojima je raspo- nutku uspjeha jednoga od njih, zajedno obilježena i proslavljena. Nakon svojega lon-
lagao nisu bila dostatna za školarinu. Tek je u listopadu 1905. godine Rašica podmirio donskog uspjeha bio je vrlo poštovan i cijenjen od svojih kolega i profesora, a taj uspjeh
cjelokupnu školarinu i od tada je nastavio svoje nauke u ravnopravnom statusu s os- otvorio mu je vrata i u krugove bečke aristokracije. U tom razdoblju često je portretirao
talim kolegama. članove visokog plemstva i protagoniste onodobnoga kazališnog svijeta.10
U Beču je Rašica uspješno ispunjavao svoje studentske obveze. Tijekom trajanja Praznike i ljeto 1906. godine Rašica je provodio slikajući na dubrovačkim stijena-
akademske godine pohađao je zahtjevan program, a zajedno s ostalim studentima ma, obalama i otocima. Krajem ljeta u dubrovačku općinu stigla je obavijest da će car
katkad je od osam sati ujutro do jedanaest sati na večer pohađao satove crtanja, sli- Franjo Josip I. posjetiti Dubrovnik i njegovu okolicu u povodu vojnih vježbi planiranih
kanja i slušao predavanja. Pet dana u tjednu studenti su crtali portrete, muskulaturu na tom području. Vijećnici su sastavili trodnevni program dočeka svojega vladara, koji
prema gipsanom modelu i anatomske detalje prema kosturu, i to svakog jutra od 8 do je trebao započeti 12. rujna u večernjim satima u gruškoj luci sviranjem obiju gradskih
13 sati. Poslijepodnevni sati bili su rezervirani za crtanje životinja u zoološkom vrtu u glazbi te osvjetljavanjem toga dijela grada, a završiti 15. rujna. Dana 13. rujna u jutar-
Schönbrunu, sve do mraka, a zatim su studenti ponovno dolazili na Akademiju i crtali njim satima bio je planiran dolazak vladara na Pile. Ondje su ga trebali dočekati čla-
večernji akt do 22 sata, ili su slušali predavanja iz kolegija povijesti umjetnosti ili opće novi Općinskog vijeća s načelnikom Perom Čingrijom, a za obilježavanje toga posjeta
povijesti. Razdoblja ljetnih praznika Rašica je provodio u Dubrovniku i slikao marine, vijećnici su donijeli odluku o podizanju montažnog slavoluka.11 Drvenu konstrukciju
najčešće na Lokrumu. Vodio se uzrečicom: Nulla dies sine linea i svaki je dan posvećivao slavoluka trebalo je oslikati i ispisati parolama dobrodošlice, a ta je zadaća ponuđena
slikanju.7 Marku Rašici. Vijećnik Melko Čingrija, sin načelnika Pera Čingrije, iznio je pred Ra-
Godine 1906. njegove slike odabrane su za dalmatinsku selekciju »Imperijalne au- šicu zahtjev za oslikavanje šest metara dugačkog »cimera« slavoluka, planiranog za
strijske izložbe«, prezentacije ponajprije gospodarskog karaktera, organizirane radi doček vladara, i ispisivanje teksta: »Živio naš premilostivi kralj Franjo Josip I.«, napo-
upoznavanja engleskog tržišta s industrijskim proizvodima, rudnim bogatstvima, menuvši i to da niti jedan ličilac u Dubrovniku ne želi izvesti tu zadaću.
obrtima i prirodnim ljepotama regije, te poticanja gospodarske razmjene i turizma.8 Zahtjev je toliko uvrijedio Marka Rašicu da mu je mnogo godina kasnije u svojoj
Izložba je otvorena u svibnju 1906. godine, a vlastitim izložbama predstavile su se on- autobiografiji, pisanoj u zadnjim godinama života, posvetio desetak stranica. Ponuđe-
dašnje pokrajine Dalmacija, Češka, Galicija i Donja Austrija. Dalmatinski dio izložbe ni posao Rašica je odbio, a epilog čitavog slučaja uslijedio je mjesec dana kasnije.12
organiziran je u Earl's Courtu, u dva paviljona sagrađena po uzoru na dalmatinske U zapisniku sa sjednice Općinskog vijeća održane 18. listopada 1906. jednoglasno je
kuće, a izložbeni prostor objedinio je obrtničke proizvode i umjetnine. Uz Vlaha Bu- prihvaćen troškovnik proslave dočeka, no bez stavki na koje su utrošena sredstva, pa
kovca, Ivana Meštrovića, Emanuela Vidovića i Mata Celestina Medovića, svoja djela nije vidljivo je li slavoluk izveden. Car zbog nesigurnih prilika u okolici grada nije niti
izložio je i Marko Rašica. Odabrao je 25 motiva naslikanih u dubrovačkoj okolici, La- posjetio Dubrovnik, nego je umjesto njega došao nadvojvoda Franjo Ferdinand.
padu i u Uvali sv. Martina.9 Na istoj sjednici razmatrane su i molbe za potporu, među kojima se našla i ona
Rašičini radovi bili su izrazito dobro primljeni i od publike i od likovne kritike, a Marka Rašice za dodjelu općinske stipendije za nastavak školovanja na Akademi-
slikaru se javilo i niz kolekcionara zainteresiranih za kupnju slika. Uspjeh studenta ji. Razmatrajući Rašičinu molbu, Načelnik je naveo da je Rašica tri godine primao
općinsku potporu za pohađanje slikarske Akademije, te da je u prethodnoj molbi, pri-
5
Državni arhiv u Dubrovniku (dalje u tekstu: DAD), Zapisnici sjednica Općinskog vijeća, 1900.—1904., 423. loženoj u prosincu 1905., za sljedeću 1906. godinu naveo da ide polagati posljednje
6
Marko RAŠICA, »Sjećanja« (rukopis, Arhiv Ivana Boškovića, Split, 1959.), 175—186.
7
Marko RAŠICA, »Sjećanja« (rukopis, Arhiv Ivana Boškovića, Split, 1959.), 60—63. 10
Marko RAŠICA, »Sjećanja« (rukopis, Arhiv Ivana Boškovića, Split, 1959.), 84.
8
X, »Londonska izložba«, u: Narodni list, 90 (1905.), 2. 11
DAD, Zapisnici sjednica Opć. Uprave, 1905.—1912., 3269, 149.
9
–, »Dalmacija na londonskoj izložbi«, u: Narodni list, 45 (1906.), 1. 12
Marko RAŠICA, »Sjećanja« (rukopis, Arhiv Ivana Boškovića, Split, 1959.), 88.
Summary

260 ispite. Gradski čelnici su iz navedenoga razumjeli da će time biti okončano njegovo THE ARTIST-PATRON RELATIONSHIP – MARKO RAŠICA 261
školovanje. Sada pred sobom imaju novi zahtjev, i to za produljenje stipendije za cijelu AND THE DUBROVNIK COMMUNE
akademsku godinu. Načelnik je u skladu s time predložio da se Rašičina molba odbije.
Taj prijedlog jednoglasno je prihvaćen.13 In 1903, the amateur painter Marko Rašica did the set design for a production of Voj-
Nakon što je tri godine primao stipendiju za školovanje i imao plaćene putne tro- nović’s Equinox, put on in the Dubrovnik theatre and directed by the author. Vojnović
škove za odlaske na studij, Rašica se na četvrtoj godini studija našao bez tih važnih himself helped the painter in the search for a motif for the flats, going with him to Gruž
sredstava. Akademiju je završio, ali uz pomoć i velika odricanja svoje obitelji. Šturo in search of authentic features. The performance was very successful, with much pra-
izvješće sjednice Općinskog vijeća ne govori mnogo o tom događaju, iznimno trauma- ise in the press. All the Dubrovnik authors’ reviews of the piece paid attention to the
tičnom za Marka Rašicu. Posebno ga je pogodila neistina o broju obveznih semestara work of the young Dubrovnik self-taught painter, pointing out his talent and need for
na likovnoj Akademiji, iskorištena kao argument za odbijanje molbe. Vijećnici su, na- further education. A few months after that, the commune gave him a scholarship to go
ime, bez ikakve dvojbe i diskusije prihvatili iznesenu činjenicu, niti ne sumnjajući u to to Vienna to study, and in autumn 1903 he passed the entrance example and enrolled
da školovanje na Akademiji traje tri, a ne četiri godine, koliko je ono uistinu trajalo. A in the Academy of Fine Arts . In autumn 1906, Franz Joseph I was to visit Dubrovnik,
bila mu je nanesena i dodatna nepravda jer je pred Općinskim vijećem prikazan kao and the city councillors thus planned a welcome and decorations for the city. One of
nepouzdana osoba koja manipulira općinskim novcem pod okriljem studiranja. the councillors asked Rašica for the painting of an arch of triumph and welcoming
Dubrovačka općina se tako prvo našla u ulozi mecene uspješnoga mladog umjet- inscriptions, remarking incidentally that the local housepainters had refused the task.
nika. Vijećnici su prihvatili financiranje njegova odlaska na Akademiju u Beč i pritom The deeply offended young painter, who had already made a reputation in Vienna,
su reagirali vrlo brzo: predstava je postavljena na pozornicu polovinom travnja, a pri- refused this request, but at the very next session of the Council his scholarship was
jamni ispit održan je u listopadu te iste, 1903. godine. No nakon londonskog uspje- taken away. He finished his studies with the help of his family. Writing his autobio-
ha, u vlastitom je gradu umjesto primjerenih priznanja dobio degradirajuću ponudu graphy before the end of his life, Rašica recalled with bitterness the injustice inflicted
– ispisivanje »cimera« parolom dobrodošlice Caru, što su odbili lokalni soboslikari. on him. He was particularly hurt by the councillors having stopped his scholarship
Nespretno formuliran zahtjev povrijedio je slikara. Zgrožen i uvrijeđen ponudom, with the excuse that the period of study was three and not four years, in an attempt to
prema svojim sjećanjima, jedva se suzdržao da ne pljusne svojeg sugovornika Melka present him as someone who was taking advantage of commune money.
Čingriju.
Vijećnici dubrovačke općine odmah su mu nakon toga uskratili dodjelu općinskih
sredstava. Na neposluh svojeg stipendista reagirali su neistinom kako bi prikrili prave
razloge ukidanja općinske potpore. Nisu se pitali traje li Akademija tri ili četiri godi-
ne, a za pozadinu čitave priče o slavoluku također nisu znali, no odluka je bila brza i
konačna.
Tako su se vijećnici dubrovačke općine nakon početnoga pozitivnog stajališta i do-
dijeljene stipendije te poticaja mladom darovitom sugrađaninu, vrlo brzo prikazali u
negativnom kontekstu. Nisu priznali rad i uspjehe mladog slikara, a pred njega su pos-
tavili zahtjev za koji nisu bili potrebni ni talent ni slikarska vještina, niti je bilo potreb-
no znanje stečeno na Akademiji. Mladi slikar kategorički je odbio ponudu, uvrijeđen
ponižavajućim zahtjevom, a cijelog slučaja prisjećao se u nekoliko poglavlja autobio-
grafije. Akademiju je, međutim, uspješno završio 1907. godine uz pomoć svojeg oca i
brata Gjura, direktora Zemaljske banke u Ljubljani.
Nakon brojnih godina ostala je gorčina, a taj je događaj zapamtio kao veliku neprav-
du koja mu je nanesena, pomalo nepravedno zaboravljajući da je najveći dio svojeg
školovanja ostvario upravo zahvaljujući stipendiji dubrovačke općine.

13
DAD, Zapisnici sjednica Opć. Uprave, 1905.-1912., 4065, 173.
PEDAGOŠKA DJELATNOST U DUBROVAČKIM MUZEJIMA (2011./2012.):
OSVRT NA UČINJENO I NA PROBLEME MUZEJSKE PEDAGOGIJE
ALEKSANDRA PITEŠA OREŠKOVIĆ

262 UDK: 069.12(497.5 Dubrovnik)“2011/2012“ Stručni rad 263


Aleksandra Piteša Orešković
Dubrovački muzeji – Kulturno-povijesni muzej

U radu se raspravlja o pedagoškoj djelatnosti u Dubrovačkim muzejima u 2011. i 2012. godini. Daje se pre-
gled učinjenoga i osvrće na probleme muzejske pedagogije s kojima se njezini djelatnici susreću u svakida-
šnjem radu s obzirom na to da još uvijek ne postoji jasna izobrazba za muzejskog pedagoga. Uz navedene
primjere iz pedagoške prakse, koji su realizirani u sklopu velikih izložbenih projekata, prikazuje se način
ciljanog djelovanja muzejske djelatnosti, prilagođen uzrastu školske populacije. Isto tako, navodi se primjer
nerealiziranog projekta s pomoću kojega se muzej može naći u školskoj torbi svakog učenika s područja
Dubrovačko-neretvanske županije.
Ključne riječi: edukacija, Dubrovački muzeji, pedagoška djelatnost, Edukativno-enigmatski časopis Dub-
rovačkih muzeja DU'M, korelacija

Uvod

»Ova znamenita dubrovačka kulturna ustanova, koja je nastala i opstala na entuzijaz-


mu svojih osnivača i brojnih darovatelja, s prikupljenim kulturno-povijesnim blagom
i umjetninama, svojim stalnim i povremenim izložbama i brojnim naraštajima svojih
posjetitelja, trajno svjedoči o višestoljetnoj državnoj, pomorskoj, kulturnoj i diplo-
matskoj veličini, ali ujedno i vrlo bremenitoj političkoj i gospodarskoj prošlosti ovoga
Grada, naše hrvatske Atene« – zaključno je razmišljanje Iva Dabelića u njegovu radu
»Razvojni put Dubrovačkih muzeja od 1872. do 2002. godine«, objavljenom u 1. broju
Zbornika Dubrovačkih muzeja 2004. godine. 1
Već letimičnim pregledom sadržaja Zbornika vidljivo je da niti jedan stručni rad
nije posvećen muzejskoj pedagogiji. Do tada je, međutim, održano već pet (5) skupo-
va muzejskih pedagoga Hrvatske: u Puli 2001.,2 u Zadru 2002.,3 u Vukovaru 2004., 4 u
Kninu 2006.5 i u Rijeci 2008. godine.6 Tek je 2010. godine, donošenjem novoga Pravil-

1
Ivo DABELIĆ, »Razvojni put Dubrovačkih muzeja od 1872. do 2002. godine«, Zbornik Dubrovačkih muzeja,
I/2004., Dubrovnik, 28.
2
I. skup muzejskih pedagoga Hrvatske s međunarodnim sudjelovanjem: Pula, 14.—16. lipnja 2001.: 1. zbor-
nik radova, gl. ur. Mila Škarić, Zagreb, Hrvatsko muzejsko društvo, Sekcija za muzejsku pedagogiju, 2002.
3
II. skup muzejskih pedagoga Hrvatske s međunarodnim sudjelovanjem: Zadar, 7.—9. studenoga 2002.:
2. zbornik radova, gl. ur. Eduard Kletečki, Zagreb – Zadar, Hrvatsko muzejsko društvo, Sekcija za muzejsku
pedagogiju, Arheološki muzej Zadar, 2004.
4
III. skup muzejskih pedagoga Hrvatske s međunarodnim sudjelovanjem: Vukovar, 14.—16. listopada
2004.: Zbornik radova, gl. ur. Eduard Kletečki, Zagreb, Hrvatsko muzejsko društvo, 2006.
5
IV. skup muzejskih pedagoga Hrvatske s međunarodnim sudjelovanjem: Knin, 11.—14. listopada 2006.:
Zbornik radova, gl. ur. Eduard Kletečki, Zagreb, Hrvatsko muzejsko društvo, 2007.
6
V. skup muzejskih pedagoga Hrvatske s međunarodnim sudjelovanjem: Rijeka – Dubrovnik – Bari – Ri-
jeka, 29 rujna—3. listopada 2008.: Zbornik radova, urednice: Mila Škarić i Renata Brezinščak, Zagreb, Hr-
vatsko muzejsko društvo, 2010.
264 nika o unutarnjem ustroju i načinu rada, u Dubrovačkim muzejima sistematizacijom zone, pa i za Dubrovačke muzeje. No to ne smije biti jedina svrha njegovih aktivnosti. 265
radnih mjesta u sklopu Kulturno-povijesnoga muzeja predviđeno radno mjesto mu- Upravo tako stečena financijska sredstva treba usmjeriti prema kvalitetnim programi-
zejskoga pedagoga, i to 1 izvršitelj.7 ma namijenjenima svakom stanovniku ovoga Grada, i to od njegove najranije životne
Autorica ovih redaka prva je zaposlena muzejska pedagoginja u povijesti Dubro- dobi, kad počinje stjecati prva znanja i iskustva. Jedino tako može se odgovoriti zadaći
vačkih muzeja, preraspoređena s radnoga mjesta suradnika za odnose s javnošću, s koju su pred sve nas postavili utemeljitelji Dubrovačkih muzeja. Tom izazovu trebaju
obzirom na svoje višegodišnje radno iskustvo nastavnika povijesti u osnovnoj školi i zajednički odgovoriti svi stručni djelatnici ustanove, ali u njemu se prije svega ogleda
stručnu spremu profesora povijesti i engleskoga jezika i književnosti. Još prvim Sta- značenje muzejske pedagogije ili edukacije kao neizostavne muzejske djelatnosti. Cilj
tutom Dubrovačkoga muzeja (zaklade), 20. srpnja 1940., iz vremena Banovine Hrvat- ovoga rada upravo je upozoriti na tu do sada prešućivanu činjenicu.
ske, člankom IV. utvrđeno je sljedeće: »Muzej ima da bude odraz kulturne snage gra-
da.«8 Bogatstvom baštine svojih ustrojbenih jedinica, i to Arheološkog, Etnografskog, Pregled realiziranih edukativnih projekata u 2011. i 2012. godini:
Pomorskog, Muzeja suvremene povijesti, a prije svega Kulturno-povijesnoga muzeja,
Dubrovački muzeji uistinu odražavaju kulturnu snagu stoljetnoga grada-države Dub- Projekt Ruđer Bošković ponovno u rodnom gradu: Hrvatska slavi svog genija
rovnika. Kako je onda moguće da dubrovački srednjoškolac ili student, koji je došao iz
neke druge sredine u ovaj grad u potrazi za znanjem, ne zna gdje su Dubrovački muzeji U zadanim uvjetima rada 9 i s obzirom na činjenicu da je radno mjesto muzejskoga
unutar stare gradske jezgre?! Nakon spoznaje da je jedan od njih, Kulturno-povijesni pedagoga otvoreno tek 2010. godine, projekte koji su ostvareni od tada do danas mo-
muzej, u Kneževu dvoru, nerijetko odlutaju u palaču Sponzu, u Državni arhiv u Dub- žemo nazvati pionirskima. Prije svega, izdvojila bih one edukativne programe koji su
rovniku. Zanimljiva je i zgoda ili, bolje rečeno, nezgoda koja se dogodila prošlog ljeta ostvareni u sklopu velikoga izložbenog projekta Ruđer Bošković ponovno u rodnom
u vrijeme najvećih turističkih gužvi, kada su djelatnici hitne pomoći iz Opće bolnice gradu: Hrvatska slavi svog genija, kojima sam kao muzejska pedagoginja koordinirala,
Dubrovnik, dakle liječnik i medicinsko osoblje, na poziv za pružanje hitne pomoći tu- a najveći dio njih i samostalno odradila. Dubrovački muzeji postavili su za cilj projekta
ristici kojoj je pozlilo u atriju Kneževa dvora dotrčali na trijem palače Sponze tražeći podizanje razine znanja o Ruđeru Boškoviću kao jednom od najvećih umova svojega
svojega pacijenta. Vjerojatno su izostali s nastave upravo u one rijetke dane koji su bili vremena, najpoznatijem Dubrovčaninu i najsvestranijemu hrvatskom znanstveniku
predodređeni za posjet Dubrovačkim muzejima ili pak pohađaju uistinu zanimljive svih vremena. Okosnica projekta bila je velika i sveobuhvatna izložba koju su Dubro-
obrazovne studijske programe koji im omogućuju stjecanje znanja o bogatoj povijesti vački muzeji organizirali u suradnji s Dubrovačkim knjižnicama Dubrovnik i Držav-
Dubrovnika a da ne povire u muzeje, a kamoli da zavire u arhivske spise, uz veneci- nim arhivom u Dubrovniku, a pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske, Grada
janski arhiv, najbogatijega arhiva na Sredozemlju i u Europi. Nameće nam se stoga Dubrovnika i tvrtke Visa. Glavni autor izložbe bio je dr. sc. Ivica Martinović, nedvojbe-
pitanje: Prema kome Dubrovački muzeji odražavaju snagu kulture Grada i može li taj no jedan od najvećih poznavatelja Boškovića uopće. Postavljen je zahtjevan edukativni
isti Grad biti kulturno snažan prema bilo kome ako su njegovi stanovnici, prije svega cilj: u najkraćem roku animirati i upoznati djecu sa životom i djelom sugrađanina koji
oni koji to svojim statusom nikako ne bi smjeli biti, samo slijepi i nijemi prolaznici je ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj znanosti, jer je izložba bila otvorena na Međuna-
i šetači njegovim ulicama. Takav grad uistinu prestaje biti Grad o kakvom svjedoče rodni dan muzeja i na sam Ruđerov rođendan, te je do kraja školske godine 16. lipnja
Dubrovački muzeji. On postaje ništa više nego još jedno u nizu svjetskih odredišta sve 2011. bilo ostalo nepunih mjesec dana. Cjelokupan Boškovićev život i djelo predsta-
zahtjevnije za život, gdje je istinski zaljubljenik i poznavatelj vrjednota Grada izložen vljeni su prikazom njegove obitelji i Dubrovnika Boškovićeva dječaštva, Boškovića
nemilosrdnoj vjetrometini najgrubljeg oblika profita – lake sezonske zarade, najče- kao književnika i diplomata, ali i vrhunskoga znanstvenika na brojnim znanstvenim
šće onih koji o njemu znaju malo ili gotovo ništa, ali dovoljno financijski moćnih da područjima, od statike, fizike, geodezije, hidrotehnike, optike, meteorologije pa do ar-
pokupuju ne samo njegove najbolje nekretnine i poslovne prostore, pretvore ih u trgo- heologije, astronomije i matematike. Riječ je o jedinstvenoj kompletnoj prezentaciji
vine najjeftinije robe svake vrste i brzih zalogajnica, nego mu i nagrđuju dušu pretva- Boškovića u sklopu proslave 300. obljetnice njegova rođenja.
rajući ga u grad jeftinoga kiča. U toj se utrci očituje i opasnost za Dubrovačke muzeje.
To, dakako, ne znači da ne treba maksimalno iskoristiti materijalne prednosti koje sa 9
Postojeći uvjeti rada: Ne postoji prostor Muzeja namijenjen za djelatnost muzejske pedagogije, radionice
sobom nosi Grad sam po sebi kao poželjno turističko odredište u vrijeme turističke se- se održavaju u slabo osvijetljenom prostoru tvrđave Revelin, gdje je smještena izložba Ranosrednjovjekovna
skulptura Arheološkog muzeja, nema dovoljno potrebne opreme, stolaca, stolova itd. Otežavajuća je okol-
7
Pravilnik o unutarnjem ustroju i načinu rada Dubrovačkih muzeja, 2010., 11—12. nost ta što domar mora prenositi stolove i stolce na kolicima iz zgrade jednoga muzeja u zgradu drugoga,
8
Ivo DABELIĆ, »Razvojni put Dubrovačkih muzeja od 1872. do 2002. godine«, 16. ovisno o tome gdje se radionica ili predavanje održava, te ih ponovno vraćati u tvrđavu Revelin, gdje postoji
nešto malo skladišnog prostora.
266 Do otvaranja izložbe, koja je okosnica projekta Dubrovačkih muzeja posvećenoga iz slikovnice Ruđer Bošković autorice Snježane Paušek-Baždar 11, koje su temu koja je 267
velikomu hrvatskom znanstveniku u godini koju je Sabor Republike Hrvatske progla- mogla biti teška, dosadna i nerazumljiva uspješno približile djeci. U tako važnim i
sio upravo njegovom, bio je organiziran čitav niz radionica. Edukativne radionice za sveobuhvatnim tematskim izložbama, prema mojemu mišljenju, nužna je suradnja s
djecu različite školske dobi održavane su i tijekom trajanja izložbe sve do kraja školske ilustratorom koji ima iskustva u muzejskoj struci.
godine, a nastavile su se održavati s po dvije radionice u listopadu, nedugo nakon po- U nekoliko navrata na radionicama je duh znanstvenikova vremena s pričom o Ru-
četka nove nastavne godine. đeru, koju je posebno za tu prigodu napisala jedina profesionalna pripovjedačica bajki
Edukativne radionice posvećene Ruđeru Boškoviću jednim svojim dijelom bile su u Hrvatskoj Jasna Held, dočarala i sama autorica, koju smo angažirali upravo za tu
prilagođene službenom programu 16. edukativne akcije Sekcije za muzejsku pedagogiju i kul- prigodu, a na temelju koje je nastala lijepa podloga za buduću suradnju.
turnu akciju Hrvatskoga muzejskog društva na temu Dodir. Tako je Arheološki muzej u Na jednoj od radionica u kojoj su sudjelovali učenici s otoka Šipana, u suradnji s
suradnji s Restauratorskim odjelom Sveučilišta u Dubrovniku uz angažman vanjskih Radio Dubrovnikom, snimana je i prigodna tematska najava u kojoj su djeca, izgova-
suradnika, dviju studentica restauracije, u tvrđavi Revelin popratio predavanja i radi- rajući osnovne biografske podatke o Ruđeru u prvom licu jednine, dubrovačkim nagla-
onice o Ruđeru time što je zainteresiranu djecu podučavao izradi replike keramike u skom na valovima Radio Dubrovnika veselo i »dubrovački« najavljivala izložbu.
gipsu iz Ruđerova vremena. Dodatnu čar završnoj radionici dali su »u duhu Ruđera« kostimirani učenici 1. ra-
Istodobno se u Pomorskom muzeju održavala radionica slikanja portreta Ruđera zreda OŠ Marina Getaldića, koji su se nakon jednomjesečnih priprema na našu molbu
Boškovića, na kojoj su učenici Umjetničke škole oslikali 12 znanstvenikovih portreta, uključili u program obilježavanja 300. obljetnice Ruđerova rođenja. Prigodno kostimi-
izloženih u atriju Kneževa dvora na sam dan otvaranja izložbe. rani kao nebeska tijela, »u duhu« znamenitog astronoma, dan nakon otvorenja pos-
U Etnografskom su muzeju s pomoću »žive slike«,10 tj. kostimiranoga glumca u liku jetili su Knežev dvor i izložbu u pratnji učiteljice. Bili su tu svi planeti, od Plutona do
Ruđera učenici osnovnih škola i Matematičke gimnazije računali obujam žitnih rupa. Saturna s prstenom, potom zvijezda Sunce te Mjesec sa svojim zvjezdicama pratitelji-
Svoje su izračune prenijeli na panoe koje su na završnoj radionici 18. svibnja, na sam cama. Posebne pohvale zaslužuju njihovi pomoćnici, roditelji i nastavnica Snježana
dan Boškovićeva rođenja i Međunarodni dan muzeja, predstavili na otvorenju izložbe. Viteškić, koji su izradi kostima za prvašiće posvetili tridesetak dana. U medijima je ova
Prije otvaranja velike izložbe u Kneževu dvoru, sudionici ove radionice su, zajedno s muzejska radionica, kojom je koordinirala kustosica Arheološkog muzeja Ivona Michl,
učenicima Opće gimnazije Dubrovnik i članovima udruge Ljubitelji hrvatskih tradicija u nekoliko navrata istaknuta kao nesvakidašnja, a za kostimirane je mališane nakon
i prirodnih ljepota, sa »živim Ruđerom«, kojega je utjelovio nagrađivani dubrovački vodstva po izložbi priređen i »tratamenat«.
turistički vodič Marojica Bijelić, prošetali do njegove rodne kuće, škole na istoimenoj Cilj koji smo prvotno postavili: zainteresirati, educirati, upoznati s likom i djelom,
poljani i drugih mjesta u Gradu koja bilježe uspomene na našega velikog znanstvenika. istaknuti pripadnost velikog znanstvenika Dubrovniku i Hrvatskoj, animirati posjeti-
Uz prezentaciju – predavanje u Power pointu prilagođeno njihovu uzrastu, djeca su telje da posjete izložbu, uspješno je realiziran. Na samim radionicama, ne računajući
sastavljala slagalicu s portretom Ruđera Boškovića koji se čuva u Kneževu dvoru, a vodstva za koja je vladalo veliko zanimanje tijekom trajanja izložbe, koje smo odrađi-
nakon toga sudjelovala su u kvizu znanja putem kojega su se spojili zabava i natje- vali kolege kustosi i ja, sudjelovali su učenici svih osnovnih škola s područja grada
cateljstvo, a ujedno ih se i motiviralo da pozorno poslušaju predavanje. Edukativni Dubrovnika: Marina Držića, Marina Getaldića, Lapada, Mokošice, Ivana Gundulića,
suveniri inspirirani Ruđerovim djelom, izrađeni upravo za tu prigodu (majice, šalice, Antuna Masle i Šipana. Od srednjih škola sudjelovali su učenici Umjetničke škole i
podmetači, torbe s prikazom Ruđerova kratera na Mjesecu, Ruđerove krivulje sila i Gimnazije Dubrovnik. Samostalno sam održala 10 radionica, na kojima je sudjelovalo
njegova »modela atoma« iz 1748.), olakšali su sam cilj radionica: zanimanje i prib- ukupno 435 učenika, a u suradnji s kolegama kustosima njih 14, na kojima je bilo 447
ližavanje liku i djelu samoga znanstvenika. Moram napomenuti da bi sama izložba, s učenika.
obzirom na narav i karakter Boškovićeva djela i građe, predstavljenih na njoj, bila jako
teško shvatljiva školskoj populaciji bez prethodnih predavanja prilagođenih uzrastu,
u kojima su mi za djecu nižih razreda umnogome pomogle ilustracije Pike Vončine

10
»Živa slika« predstavlja utjelovljenje samoga znanstvenika. Nagrađivani dubrovački turistički vodič Ma-
rojica Bijelić bio je u odjeći i s vlasuljom, kako izgleda i Ruđer Bošković na jednom od portreta u Kneževu
dvoru. Odjeća i vlasulja za tu prigodu posuđeni su iz dubrovačkog kazališta Marina Držića. 11
Snježana PAUŠEK-BAŽDAR, Ruđer Bošković, Dubrovnik, Matica hrvatska – ogranak Dubrovnik, 2011.
268 Izložba Sveti Vlaho u povijesti i sadašnjosti s kojih sve mjesta u gradu sveti Vlaho bdije nad nama držeći grad u lijevoj ili desnoj 269
ruci i gdje ga sve možemo naći u bogatom fundusu naših muzeja, što sv. Vlaho znači u
Nakon završetka projekta o Ruđeru Boškoviću Dubrovački muzeji započeli su pripre- životu Dubrovnika i gdje sve prolaze pokraj njegova kipa ne znajući da se upravo tamo
me za veliku izložbu o zaštitniku Grada svetom Vlahu. Izložba pod nazivom Sveti Vlaho nalazi i zašto je tamo postavljen. Putem fotografija odabrane muzejske građe iz fun-
u povijesti i sadašnjosti zamišljena je tako da pruži cjelovitu sliku o ovom svecu, nebe- dusa Dubrovačkih muzeja, a koja će se izložiti na izložbi, objašnjena je njegova uloga
skom zaštitniku grada Dubrovnika, u nekoliko tematskih cjelina. Kult svetoga Vlaha kao čuvara državnosti. U razgovoru i igri, tražeći sliku i poveznicu, djeca nisu niti os-
prikazan je u njegovu životopisu, legendama i povijesnim izvorima, u stoljetnoj tra- jetila kako osluškujem i primam pozitivne reakcije o tome koliko je bila velika njihova
diciji Feste svetoga Vlaha, kako u samom Gradu i okolici tako i širom svijeta, gdje su pozornost i zainteresiranost tijekom predavanja koje je bilo popraćeno brojnim po-
Dubrovčani imali svoje kolonije ili gdje danas žive. Sveti Vlaho bio je državni simbol dizanjem ruku i pitanjima koja su ih zanimala. Dijelovi predavanja: Životopis i legende,
Dubrovačke Republike, on je čuvar Grada, nalazi se na dubrovačkom novcu i meda- prilagođeni njihovu uzrastu (vilinski dimnjaci – Kapadocija, priča o majci i djetetu s
ljama, pečatima i poveljama, a njegov lik na brodskim zastavama koje su se vijorile na ribljom kosti u grlu, siromašnoj udovici, vuku i svinji, mučeničkoj smrti), Festa sv. Vlaha
krmama dubrovačkih brodova po svjetskim morima bio je simbol slobode i neutral- (zanimljivi ulomci iz pera putopisca; rasplesane pekarice i alka na Stradunu), Parac kao
nosti Republike. Zasebna cjelina je sveti Vlaho u umjetnosti: arhitekturi (crkva sveto- državni simbol (novčići i slike brodskih zastava s prikazom lika sv. Vlaha, koji asocira na
ga Vlaha u Dubrovniku i crkve svetoga Vlaha u okolici), slikarstvu, likovnoj umjetno- sv. Nikolu), Čuvar grada (kipovi Sveca na zidinama grada, važnijim zgradama i crkva-
sti, kiparstvu, književnosti, u zbirkama Dubrovačkih knjižnica, glazbi, primijenjenoj ma u Dubrovniku), uspjeli su zadržati pozornost male djece i dati smisao igri koja je s
umjetnosti i na žigovima. Dodatan poticaj za ovaj projekt dala je odluka iz Abu Dhabi- velikim veseljem, i djece i odgojiteljice, odgovorila na postavljeni cilj.
ja od 30. rujna 2009. o upisu Feste svetoga Vlaha na Unescovu Reprezentativnu listu Nakon toga, održane su još četiri radionice tijekom travnja i svibnja: dvije za učenike
nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, kao prinos hrvatske, dubrovačke poseb- drugih i četvrtih razreda OŠ Marina Držića i dvije za učenike trećih razreda OŠ Lapad.
nosti jedinstvu svjetskih civilizacijskih i kulturoloških različitosti. Maja Nodari, jedna Jedna je održana kod nas u muzeju, a druga u školi, prilagođena uzrastu djece u raz-
od autorica tekstova kataloga izložbe, u tekstu Sveti Vlaho – baština čovječanstva nagla- rednoj nastavi tako da se elementi predavanja proširuju fotografijama, pričama i širim
šava: »Sveti Vlaho srastao je s ovim Gradom i njegovim pukom, srž je dubrovačke duše informacijama.13 Kod većih uzrasta, boja i brojka na karticama igre mogu olakšati pre-
i identiteta, pa je prepoznavanje tisućljetnog štovanja njegova kulta kao žive tradicije poznavanje kada je to potrebno: ako izostaje pozornost na predavanju ili ako u skupini
razveselilo dubrovački puk, i u vremenu kada lokalno izmiče pred globalnim podiglo postoji dijete s teškoćama u razvoju, no u dosad realiziranim radionicama djeca nakon
razinu samodostojanstva.«12 U sklopu projekta, a s ciljem razvijanja vrijednosti o ko- predavanja i razgovora bez ikakvih teškoća samostalno spajaju, primjerice, brodske
jima govori Maja Nodari, pripremljena je radionica za predškolsku i osnovnoškolsku zastave sa slikom poveznicom – Pomorskim muzejom ili novčić iz vremena Dubro-
djecu. Osmislili smo i proizveli edukativnu memory igru sa 30 parova različitih prikaza vačke Republike s Kulturno-povijesnim muzejom, ne osvrćući se na boju i brojku, pre-
svetoga Vlaha, čija sam autorica bila ja, te slagalicu od 160 dijelova s prikazom brodske poznajući čak i razliku između reversa i aversa. Veći uzrast, također, spoznaje i potrebe
zastave s likom svetoga Vlaha iz fundusa Pomorskoga muzeja. Riječ je o pomagalima zaštite muzejske građe na primjeru kartice originala i plastičnog odljeva (kopije) lika
osmišljenima za edukativne radionice, čija je realizacija u tijeku, u sklopu ovoga veli- sveca s portala Kneževa dvora.
kog projekta Dubrovačkih muzeja posvećenoga Parcu. Prva u nizu radionica održana Tim su projektom realizirana i predavanja – gostovanja s radionicama u školama
je početkom travnja u tvrđavi Revelin. Na njoj sam djeci iz dječjeg vrtića Izviđač i nji- u kojima objektivno postoje teškoće u vezi s organizacijom i plaćanjem prijevoza do
hovoj odgojiteljici Sandri Marić održala predavanje o sv. Vlahu prilagođeno njihovu stare gradske jezgre. Tako je krajem svibnja nekoliko gostujućih radionica održano u
uzrastu, u Power point prezentaciji, bogatoj slikovnim materijalom i sa zvučnom po- OŠ Antuna Masle u Orašcu. Radionice će se održavati u kontinuitetu neovisno o vre-
dlogom pjesme Dubrovačka dječica u izvedbi dječjeg zbora Mali raspjevani Dubrovnik, menu trajanja izložbe. Osobito će biti aktivne u veljači svake godine, u vrijeme Feste
koja je odmah na početku stvorila veseli i zabavni ugođaj jer su djeca sjedeći za stolom sv. Vlaha. Razvijanje osjećaja ljubavi za svojega Parca u naših najmlađih sugrađana
neopterećeno i slobodno nogama udarala ritam iščekujući predavanje, nakon koje- jamstvo je održanja tradicije i nasljeđivanja kulture štovanja svetoga Vlaha. Obje igre
ga smo se zajednički igrali isprobavajući memory igru i ponavljajući glavne elemente dostupne su i kao suveniri za najmlađe u muzejskoj prodavaonici u Kneževu dvoru.
predavanja. Dječica su, naime, s pomoću boje i brojke na slici poveznici trebala otkriti

Maja NODARI, »Sveti Vlaho – baština čovječanstva«, Sveti Vlaho u povijesti i sadašnjosti, katalog izložbe,
12

Dubrovački muzeji, 2012., 74. 13


Prilog br. 1, s radionica Sveti Vlaho.
270 Ostali edukativni programi 3. Nastavna cjelina – Voda 271
Nastavna jedinica – Čovjek i voda, Higijena
Osim programa edukativnih radionica koje tematski prate velike izložbene projekte, Korelacija – Kako je Dubrovnik dobio vodu.
posebne manifestacije i šire akcije edukativnog karaktera na razini države,14 osobito
korisnim i važnim držim to da se, gdje god mogu, prilagodim školskom programu i U sklopu nastavne cjeline Snalaženje u prostoru u listopadu 2011. godine održana
na taj način radeći korelaciju s nastavnim predmetima (povijest, priroda i društvo, li- je radionica Upoznajmo i nađimo muzejske zgrade Dubrovačkih muzeja sa stalnim postavom.
kovni odgoj) uz veliku pomoć nastavnika, o čijoj volji i entuzijazmu ovisi ovakav tip Učenici su imali zadaću pronaći put do Kneževa dvora, Etnografskoga muzeja u žitnici
deskolarizacije škole u korist muzeja, približim jednom od poslanja muzejske djelat- »Rupe« i do tvrđave svetoga Ivana. Uz predavanje u Power point prezentaciji, prilagođe-
nosti – obrazovanju (u muzeju), zabavi i prezentiranju kulturne baštine, o čemu zorno no uzrastu, učenici su, nakon što su usvojili osnovna znanja o pojedinim muzejskim
svjedoči naša muzejska građa. zgradama i njihovoj zadaći u prošlosti, s pomoću didaktičkih listića na terenskom di-
U skladu s tim, uz pomoć nastavnica Gordane Nobilo i Anite Lucin načinjen je prvi jelu radionice podijeljeni na tri skupine pronalazili put do muzejskih zgrada pozorno
korelacijski plan izvođenja nastave u Dubrovačkim muzejima, u trajanju od nekoliko slijedeći nazive ulica i strane svijeta.
sati, s predmetom prirode i društva (I. Dezan, I. Nejašmić, Naš svijet 3, Školska knjiga, U sklopu nastavne jedinice Moja županija – Dan branitelja u povodu Dana branitelja
Zagreb) za treće razrede osnovnih škola. grada Dubrovnika, na blagdan sv. Nikole, u vidu terenske nastave početkom prosin-
Primjer korelacijske nastave u Dubrovačkim muzejima (Kulturno-povijesnom i ca 2011. održano je predavanje o znamenitim Dubrovčanima iz Kneževa dvora koji su
Pomorskom muzeju), s predmetom priroda i društvo, III. razred (2011./2012.):15 pomagali Republiku u najtežim danima njezinog postojanja. Predavanje je održano
1. Nastavna cjelina – Snalaženje u prostoru u tvrđavi Imperijal na brdu Srđ iznad Dubrovnika, simbolu obrane grada u Domo-
Nastavna jedinica – Plan mjesta vinskom ratu za vrijeme najžešćih napada JNA, uz prethodno vodstvo kustosa i vodi-
Korelacija – Upoznajmo i nađimo muzejske zgrade Dubrovačkih muzeja sa stalnim teljice Muzeja suvremene povijesti po izložbi Dubrovnik u Domovinskome ratu. U OŠ La-
postavom. pad, u sklopu nastavne cjeline Izgled i obilježja zavičaja, u siječnju 2012. održala sam
2. Nastavna cjelina – Izgled i obilježja zavičaja predavanje Prostorije Kneževa dvora.Uz nastavnu cjelinu Voda završeno je predavanje
Nastavna jedinica – Moj zavičaj u prošlosti Kako je Dubrovnik dobio vodu i osmišljena je radionica slikanja modela karake, galijuna i
Korelacija – Prostorije Kneževa dvora parobroda u suradnji s kustosom i voditeljem Pomorskog muzeja.
Korelacija – Sveti Vlaho u povijesti i sadašnjosti Za djecu predškolske dobi u pripremi su priče u suradnji s pripovjedačicom bajki
Nastavna jedinica – Moja županija / Dan branitelja Jasnom Held: Život u Gradu i Život u Dvoru (uz priču o knezu i vlasteli), Škrinje, Maro i
Korelacija – Znameniti Dubrovčani u Kneževu dvoru (naglasak na onima koji su Baro te Orlando. Za učenike osnovnih škola: Vladavina kneza, Škole i školovanje u Gradu,
na različite načine branili i potpomagali Dubrovačku Republiku).16 Život služinčadi, Trgovci i njihov život te Dubrovački diplomati, zatvor u Dvoru: Miho Pracat.
U suradnji s koordinatoricom za međunarodnu suradnju Sveučilišta u Dubrovniku
14
Upravo je u tijeku naše sudjelovanje u 17. muzejskoj edukativnoj akciji Voda, u organizaciji Hrvatskoga na engleskom jeziku održala sam predavanje na temu Kulturno naslijeđe Dubrovnika u
muzejskog društva. Programom smo se prilagodili djeci od 6 do 9 godina angažiranjem vanjskog suradni- sklopu programa Ljetne škole hrvatskoga jezika za studente s europskih partnerskih
ka – dizajnera Mara Krile, koji je za tu prigodu osmislio slikovnicu Onofrio, molim te vode, te djeci u višim sveučilišta iz Njemačke i Austrije.
razredima osnovnih škola, koja se prisjećaju važnosti vode i uče o tome Kako je Dubrovnik dobio vodu. Isto-
dobno u Pomorskom muzeju, uz suradnju kustosa – voditelja Muzeja, s pomoću fotografija slavnih dubro-
vačkih brodova: karake, galijuna i parobroda koje crtaju, djeca slušaju priču o njima i uče kako u današnje
vrijeme u slučaju elementarnih nepogoda stari brodovi mogu biti korisni kao tvornice vode.
15
U suradnji s nastavnicama odabrali smo teme koje smo prilagodili nastavi u Muzeju ili u školi gostova-
njem Muzeja. Za predavanja ili radionice (ukupno njih 6) koje nismo točno vremenski odredili, nastavni-
cama je prepušteno na volju da im odrede vrijeme, a moja je zadaća bila pripremiti predavanja i radionice
u razmaku od otprilike svakih mjesec dana po jedno. Tako je stvorena podloga za kontinuirani rad s novim
razredima, koja će se s obzirom na financijske mogućnosti upotpunjivati didaktičkim materijalima. Trenu-
tačno dogovaramo plan i program za 4. razred osnovne škole.
16
Iz zbirke portreta u Kneževu dvoru.
272 Sve navedene projekte tijekom cijele godine prate po potrebi zatražena vodstva baštinom koju oni čuvaju, a i šire, s iznimno bogatom poviješću ovih prostora iz vre- 273
kroz stalni postav.17 mena Dubrovačke Republike. Taj enigmatsko-edukativni časopis bio bi, može se reći,
prvi susret učenikâ s kulturnom baštinom, i na neki način njihovo uvođenje u svijet
Projekt Edukativno-enigmatski časopis Dubrovačkih muzeja DU'M – Muzej u torbi učenika! spoznaje njezine vrijednosti. Polazeći od načela da djeca najbolje uče igrom i da su na
određeni način dječjom radoznalošću prirodno motivirana za upoznavanje i otkriva-
Konzultiranjem stručne literature koja se teoretski bavi načelima i ciljevima rada nje svega što je novo, opravdano možemo pretpostaviti da će časopis upravo poslužiti
muzejske pedagogije može se izdvojiti nekoliko uvriježenih tvrdnji: zadaća muzejskih stvaranju zanimanja kod djece za dolazak u muzej i u slične kulturne institucije. Zasi-
pedagoga je upoznati posjetitelje muzeja, posebice mlađe, sa svime što muzeji nude; gurno će ujedno biti od koristi i predmetnim nastavnicima povijesti, ali i drugima, u
prilagođeno uzrastu djece, potrebno im je na jednostavan način omogućiti spoznaju o provođenju nastavnog plana i programa rada te dodatne nastave za nadarene učenike.
važnosti muzejskih izložaka koji imaju iznimno značenje za našu kulturnu i povijesnu Rješavanje enigmatskih zadataka u biti je svojevrstan oblik iskustvenog učenja koje
baštinu; djeca moraju shvatiti izložbu, a ne samo je vidjeti; djeci je potrebno omogući- podrazumijeva aktivno istraživanje. Iskustveno učenje je najbolji oblik učenja, koje
ti i sadržajno učenje; najmlađe članove društva potrebno je od najranijih dana upoz- osigurava najtrajnije pamćenje. Kasniji susret s već upoznatom baštinom, u samome
navati s kulturnom i povijesnom baštinom, poglavito životnog prostora u kojem se prostoru muzeja, neposrednim kontaktom, zasigurno će kod učenika stvoriti trajan
odgajaju i školuju. Organiziranje muzejskih radionica kod djece razvija predodžbu o doživljaj njezine vrijednosti. Časopis bi bio igra, a zadatci u njemu nešto što se nužno
muzeju kao životnom i edukacijskom prostoru. Ono kod njih stvara naviku posjećiva- »ne mora riješiti«, pa se stoga može pretpostaviti da bi dobrom organizacijom rada, tj.
nja kulturnih ustanova. Muzeji prestaju biti »zagonetne palače ili zgrade koje plaše«, rješavanjem zadataka na satovima dodatne nastave od predmetnih nastavnika mo-
oni više nisu nedodirljivi, prepuni izložaka o kojima se »mora učiti«. Cilj je osigurati gao poslužiti natjecanju među učenicima. Tu svakako treba razmisliti i o određenim
djeci aktivno istraživanje i suradničko učenje. Školska djeca upoznaju baštinu izrav- nagradnim zadatcima koji bi učenike dodatno motivirali.
nim i neposrednim dodirom s njezinim sadržajem, ona stvaraju svoj vlastiti doživljaj o Svakoj enigmatskoj cjelini prethodile bi priče prilagođene uzrastu o svim muzeji-
njoj, razvijajući vlastitu sposobnost aktivnog upoznavanja sredine u kojoj žive: njezine ma sa stalnim postavom u sastavu Dubrovačkih muzeja: Kulturno-povijesnom, Po-
prošlosti i sadašnjosti. Na žalost, nije uvijek moguće uskladiti obveze učenika osnov- morskom i Etnografskom, i odabranim likovima i predmetima navedenih muzeja u
nih škola, tj. plan i program rada njihovih predmetnih nastavnika povijesti s termini- kojima bi se skrivali ponuđeni odgovori prikriveni u nizovima enigmatskih igara.
ma i programima muzejskih radionica. Često je to, poglavito u današnje vrijeme, veza- Na taj način doživljaj muzejske kulturne baštine kod učenika osnovnih škola ne
no i s nemogućnošću osiguravanja sredstava osnovnih škola za organizirani posjet. To bi bio sveden na jedan ili dva posjeta muzejima u vrijeme osnovnoškolske naobraz-
se, dakako, odnosi na škole izvan stare gradske jezgre. Ipak, može se reći da možemo be, nego bi bio osiguran njihov kontinuiran dodir s njezinim vrijednostima. Časopis
biti zadovoljni brojem učenika osnovnih škola koji su dosad polazili naše radionice, ali bi poslužio i u svojevrsne promidžbene svrhe muzejske struke općenito i samih Du-
konačan cilj bi trebao biti taj da svaki učenik osnovne škole u Dubrovačko-neretvan- brovačkih muzeja, s ciljem ukupnog podizanja svijesti o važnosti čuvanja kulturne
skoj županiji doživi »susret s Dubrovačkim muzejima«, i to ne jednom ili dva puta u baštine i njezine prezentacije najširoj javnosti, jer bi zasigurno bio rješavan i čitan ne
osam godina svoje osnovnoškolske naobrazbe, nego u kontinuitetu početkom svakoga samo u školskim klupama nego i u brojnim domovima u našoj županiji. Taj bi časopis
školskog semestra. Polazeći od toga možda na izgled »preambiciozno postavljenoga imao naglašeniju obrazovnu komponentu, jasno usmjerenu na upoznavanje učenika
cilja«, rodila se ideja o Edukativno-enigmatskom časopisu Dubrovačkih muzeja DU‘M. Kao s baštinom koju čuvaju Dubrovački muzeji i bogatom poviješću Dubrovačke Republi-
što sam naslov govori, cilj projekta je da svaki učenik osnovne škole u Dubrovačko-ne- ke, tj. ljudi ovih prostora tijekom stoljeća. U tom smislu bilo je potrebno provesti od-
retvanskoj županiji doživi susret s Dubrovačkim muzejima, tj. vrijednom kulturnom ređene predradnje,18 tj. izraditi bazu pojmova, odnosno muzejskih izložaka, kalendar
najvažnijih događaja iz vremena Dubrovačke Republike, popis najznamenitijih Dub-
rovčana i njihovih dostignuća, popis najvažnijih isprava iz arhivskih fondova, popis
17
Održala sam sljedeća vodstva za škole: OŠ Lapad u Noći muzeja, peti i četvrti razredi (100 učenika), OŠ najvažnijih spomenika kulture, pripremiti fotodokumentaciju za grafički dizajn itd. To
Gruda – područna škola Pridvorje (120 učenika), OŠ Opuzen, treći razred (40 učenika), OŠ Lapad (70 učeni- je preduvjet da bi se mogao oblikovati projektni zadatak koji bi se dao profesionalnim
ka), OŠ Cavtat, dva sedma i jedan šesti razred (80 učenika), OŠ Ivan Gundulić, šesti razredi (100 učenika) i
OŠ Ivan Gundulić (35 učenika). Vodstva su upriličena i za djecu dvaju vrtića: Bubamara (30 djece) i Palčica
(45 djece). Istaknula bih i tri posjeta na zahtjev skupina građana, i to skupine profesora povijesti iz Siska (5 18
Baza pojmova bitnih za svaki pojedini muzej u suradnji s kustosima i kalendar događaja iz vremena Dub-
osoba), skupine građana iz Splita (55 osoba) i 40 studenata Filozofskog fakulteta iz Tuzle. rovačke Republike najvećim su dijelom napravljeni tijekom 2011. godine.
274 enigmatima i ilustratorima kako bi se dobila najkvalitetnija ponuda za izradu časopisa, Odnos broja i postotka učenika iz grada Dubrovnika i ostalih dijelova Županije 275
koji bi trebalo raditi prilagođeno dobi učenika, što znači posebno izdanje za učenike
od 1. do 4. razreda, a posebno za učenike od 5. do 8. razreda. Tako bi izdanje za niže
razrede sadržavalo igre i zadatke kao što su: tražilice, male skandice, skrivene poruke,
fotokvizovi, rebusi, labirinti, pronalaženje razlika, magični trikovi, slijepe karte, moz-
galice, točkalice, crnilice, igre suprotnosti, ispunjalke, slagalice, zagonetke, zapetljan-
ci, magični kvadrati, igre optičkih iluzija, spajanje parova, skriveni predmeti, pronala-
ženje uljeza, spajalice, pronalaženje detaljâ, skandi bojalice i premetaljke. Izdanje za
više razrede, uz gore navedeno, ali nešto složenije, sadržavalo bi i sljedeće: križaljke
(obične), rebuse, osmosmjerke, saće, križaljke sa sličicama, asocijativke, inicijalne
osmosmjerke, ključanice, talijanke, skandinavke, anagrame, triptihe, da – ne pitalice,
slogovne križaljke, slovopade, logičke ispunjalke, strpljivke, igre spajanja parova itd.
Naravno, svi ti enigmatski zadatci bili bi prilagođeni uzrastu osnovnoškolske djece.
Projekt je zamišljen tako da učenici osnovnih škola u Dubrovačko-neretvanskoj žu-
paniji na početku svake kalendarske nastavne godine i na početku drugog polugodišta
na svoje klupe dobiju po 1 primjerak enigmatsko-edukativnog časopisa Dubrovačkih
muzeja. To podrazumijeva da bi se za svaku godinu trebalo izraditi po 2 primjerka od 1.
do 4. razreda i po 2 primjerka od 5. do 8. razreda, što ukupno čini (8 + 8) 16 primjeraka.
Nakon što se izradi svih 16 primjeraka, posao je načelno gotov, uz mogućnost eventu- Odnos broja i postotka razredne i predmetne nastave u gradskim školama
alnih dopuna, jer nakon što se razdijeli svih 16 primjeraka, dolazi do smjene generacija,
i opet na red dolaze primjerci iz prve godine izdavanja. Na taj način uspjeh projekta
u financijskom smislu isključivo ovisi o tome jesu li ga jedinice lokalne samouprave i
njihove škole, te mjerodavna ministarstva i potencijalni sponzori prepoznali kao kva-
litetnog i potrebnog za njihove učenike. Za izradu financijskog okvira 19 bilo je potreb-
no dobiti točan broj učenika na području čitave županije.20 Sama brojka, što se može
vidjeti iz niže priloženih grafikona, a koja ne djeluje demografski obećavajuće, poka-
zala je da čak ni stopostotno financiranje lokalnih vlasti za realizaciju takvog projekta
ne bi bio velik zalogaj. No on još uvijek čeka odgovor onih koji upravljaju baštinom!

19
Financiranje projekta zamišljeno je tako da jedinice lokalne samouprave (gradovi i općine), kao osniva-
či osnovnih škola, s područja svoje mjerodavnosti, nakon što su prethodno prihvatile projekt, financiraju
nabavu onolikoga broja primjeraka koliko je učenika u njihovim osnovnim školama. Sredstva za projekt
potrebno je osigurati i od Dubrovačko-neretvanske županije i Ministarstva kulture za pokrivanje ostalih
troškova i za potrebe izdavanja onih primjeraka za koje općine i gradovi možda neće moći u cijelosti pokriti
navedene troškove. Za taj projekt postoje potencijalni sponzori, a to su ponajprije bankarske institucije, osi-
guravajuća društva i trgovačke kuće koje pružaju proizvode i usluge namijenjene djeci (dječje štednje, dječja
osiguranja, proizvođači i trgovci dječjom odjećom, športskom odjećom i opremom, proizvođači i trgovci Kako u Dubrovačkim muzejima odgovoriti zadaći muzejske pedagogije? Otvoriti mu-
dječjih igračaka, izdavači školskih knjiga i sl.). zeje! I zašto to učiniti?
20
Podatci o ukupnom broju školske djece u osnovnim školama na području Dubrovačko-neretvanske župa- Svi ćemo se složiti s tim da Dubrovački muzeji nude neiscrpne mogućnosti učenja
nije dobiveni su pisanim putem od Službe za opću upravu i društvene djelatnosti, Dubrovačko-neretvanska o nacionalnoj, kulturnoj i povijesnoj baštini Dubrovačke Republike, njezinoj političkoj
županija, dopis klasa: 602—02/11—01/79, urbroj: 2117—06/4—11—2, 29. ožujka 2011. godine. povijesti, ali i povijesti njezine svakidašnjice, načina života njezinih ljudi, kako vlas-
276 tele, puka, tako i seljaka kmetova, njezinih tradicijskih vrjednota, pa sve do današnjih tno i za opstanak muzeja. S druge strane, upoznavanje učenika s muzejskim svijetom, 277
dana i suvremene povijesti. Sva skupina dobara naslijeđenih iz prošlosti, putem kojih vrijednostima, prostorom i poslom putem različitih nekonvencionalnih oblika rada u
identificiramo svoje vrijednosti, prepoznatljivost, vjerovanja, znanja i tradiciju, svojim dvosmjernoj komunikaciji muzej – škola, stavlja ih u ulogu aktivnih istraživača i razvi-
bogatstvom i raznolikošću daju mogućnost korelacije gotovo sa svim nastavnim pred- ja njihove spoznaje o svijetu na temeljima istinskih vrijednosti bogate baštine njihovih
metima. Složit ćemo se i s tim da neizostavan segment muzejske djelatnosti zasigurno predaka. Otvaranje radnoga mjesta muzejskoga pedagoga 2010. godine, nakon dugo
predstavlja muzejska pedagogija, tj. muzejska edukacija, jer cilj djelovanja nije usmje- godina rada Dubrovačkih muzeja, može se stoga shvatiti kao možda »velik korak« za
ren samo na školsku djecu. Njezini ciljevi i edukativni zadatci za sve dobne skupine muzejsku pedagogiju općenito, ali on je uistinu malen u odnosu na mogućnosti i pot-
čine cjelokupan zaokružen segment muzejske kulture u svakom pogledu. Svi će ljudi rebe muzejske pedagogije kakvu trebaju Dubrovački muzeji, a kakvu zaslužuju Dub-
u Dubrovniku reći da je sačuvana baština u Dubrovačkim muzejima, naslijeđena iz rovčani, i to prije svega njihova djeca.
prošlosti, upravo njihova i da je identificiraju kao svoju vrijednost, vjerovanje, znanje i Zaključna razmišljanja: Je li problem i u nama samima, stručnim djelatnicima u
tradiciju. Postavit ćemo pitanja: Je li onda ispunjena temeljna zadaća njihove naobraz- muzejima?
be, jesu li kod istih tih pojedinaca razvijene vještine koje će im omogućiti da razumiju Sam pogled na odnos broja muzejskih pedagoga i ostalih stručnih djelatnika u mu-
fenomen vlastite baštine? Jesmo li dosegnuli krajnji cilj kulturne pismenosti, tj. stanja zejima, tj. kustosa u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2009. godine odmah
u kojem su oni sposobni kvalitetno upravljati baštinom, širiti obzore u procesu svojih nam sve govori o položaju muzejske pedagogije unutar naše struke. Povećanje broja
razmišljanja i spoznaja, koji će racionalno, ali isto tako i emocionalno biti angažirani i sa 6 iz 2000. godine na 30 u 2009. godini statistički može izgledati kao povećanje za 5
uključeni u sve društvene, gospodarske, kulturne i znanstvene probleme svojeg i šireg puta. U stvarnosti, međutim, to znači da se postotak u odnosu na kustose podigao sa
okruženja? Ako se prisjetimo studenta i liječnika iz uvodnoga dijela izlaganja, onda 1% iz 2000. godine na 5% u 2009. godini.
je odgovor jasan: Ne! Nismo! Dodamo li tome kontinuirani tijek sukobljavanja lokal- Stručni djelatnici i struktura prema stručnom zvanju: odnos broja muzejskih peda-
nih moćnika oko upravljanja dubrovačkom baštinom, motiviranih prije svega pravom goga i kustosa / viših kustosa, muzejskih savjetnika 2000., od 2003. do 2009. i od 2010.
ubiranja i trošenja financijskih sredstava od te iste baštine, a ne za baštinu, onda je i do 2011. godine.21
prognoza pesimistična: Nismo i nećemo! Kakva se poruka »odozgor« šalje onima naj- Čini se kako nije problem samo u broju djelatnika, muzejskih pedagoga. On, na
mlađima, našim malim sugrađanima, o kojima je najviše bilo riječi? Upravo tu dolazi žalost, postoji unutar samih ustanova, muzeja. Najčešće dolazi od kolega kustosa koji
do izražaja važnost muzejske pedagogije. Dubrovački muzeji mogu i trebaju imati ve- ne shvaćaju uvijek u potpunosti ulogu muzejskog pedagoga.22 Još uvijek je prisutna
liku, gotovo presudnu ulogu u odgoju i obrazovanju svojih sugrađana i posjetitelja. Oni kriva predodžba da je muzejski pedagog cicerone,23 odnosno »Katica za sve«. Budući
živom građom, ispravno prezentiranom i dostupnom na razumljiv način svim dobnim da je osmišljavanje edukativnih programa i njihovo izvođenje zahtjevan posao, a ako
skupinama, mogu i te kako obogatiti njihove spoznaje, razviti pozitivne vrijednosti
i oblikovati životna stajališta. Kontinuiran susret s njihovom baštinom, koja je plod 600

stvaranja naprednih naraštaja koji su živjeli na prostorima našega grada i njegove 500
400

okolice, stvorit će kritičnu masu u kojoj će naš student, liječnik i »pohlepni upravi- Muzejski pedagog
300
200

telj baštinom« biti iznimka i trenutačna pogrješka nedostojna ovoga grada i njegovih Kustos / viši kustos,
100
0
2010. /
stanovnika. Dok ne postignemo taj cilj, valja nam se pomiriti s onom Vojnovićevom: muzejski savjetnik 2000. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009.
2011.
6 18 13 23 22 28 30 30 40
»Umjeteonstvo je udovoljiti rđavim vremenima!« Upravo zato moramo otvoriti Du- Muzejski pedagog
Kustos / viši kustos, 465 490 501 515 534 558 566 579 579
muzejski savjetnik
brovačke muzeje civilnom društvu, udrugama građana, ali prije svega stručnim ka-
drovima u obrazovnom sustavu. Treba zajednički izraditi višegodišnje programe za
ciljane skupine u skladu s njihovim nastavnim programima identificirajući zajedničke 21
http://www.mdc.hr/UserFiles/File/statistika/Statistika%20grafovi%20za%20web,%202003(1).pdf, Re-
teme i interese. Posjet muzejima ne smije biti suhoparan jednodnevni izlet ili dan te- gistar muzeja, galerija i zbirki u RH, Muzejski dokumentacijski centar, 2003.—2009., autorica: Markita Fra-
renske nastave u kojem se na konvencionalan, stereotipan oblik rada putem razgle- nulić, stranici pristupljeno 1. ožujka 2012. Podatke za zajednički prikaz 2010./2011., koji još nisu objavljeni,
davanja stalnog postava djeca predškolske ili školske dobi bombardiraju ogromnom dostavila mi je gospođa Markita Franulić 22. ožujka 2012. Ovim putem joj zahvaljujem na susretljivosti.
masom podataka, koja ne daje željeni rezultat. Cilj nam mora biti taj da se muzeji 22
Brojna je literatura koja se bavila tom problematikom. Izdvajam samo neku: Renata BREZINŠČAK, »Uloga
danas polako počnu shvaćati kao mjesto naobrazbe, proučavanja, edukacije i zabave. i status kustosa pedagoga u djelatnosti muzeja«, Simpozij Muzeji u Hrvatskoj danas i sutra, Klanjec, 23. i
Muzejska građa mora biti obrazovno dobro. Učenje u muzeju postalo je jednako bi- 24. svibnja 1996., Anali Galerije Antuna Augustinčića 16/17 (1996./1997.), 2001., 101—106; Mila ŠKARIĆ,
278 je kvalitetno izveden znatno pridonosi posjećenosti muzeja, muzejski pedagog fizički kulturna snaga Grada? Sve više smo svjesniji razlike između poslanja, odnosno mu- 279
ne može sam obavljati i vodstva po stalnom postavu i povremenim izložbama. Prema zejskih funkcija – onoga što se u muzeju mora činiti i uloge muzeja u društvu – kako on
tome, muzejskom pedagogu uz pomoć ostalih kolega kustosa treba omogućiti sura- ispunjava očekivanja javnosti. Što će na to reći »upravitelji baštinom«? Kakvi su nam
dnike – studente povijesti ili povijesti umjetnosti koje će on osobno u nekoliko navrata izgledi za uspjeh? Ne znam.
educirati o tome kako obaviti vodstvo prilagođeno različitim uzrastima. Takav primjer
uspješno funkcionira u Muzeju za umjetnost i obrt.
Onima koji još uvijek ne žele shvatiti bît i značenje muzejske pedagogije, ili to ne
mogu jer ne prate trendove moderne muzeologije, prije svega zbog interesa razvitka Prilog br. 1, s radionica Sveti Vlaho.
i opstanka samih Dubrovačkih muzeja, zasigurno će revolucionarno zvučati tvrdnja:
Dubrovački muzeji trebaju zaseban odjel za muzejsku pedagogiju s vlastitim prosto-
rom za rad, predavaonicu, igraonicu, prostor za radionice. O takvoj potrebi, koju nazi-
va edukativnim servisom, progovara i Mila Škarić 24 tako da priča o muzeju s vlastitom
produkcijom specijaliziranih vodiča ili kataloga, didaktički koncipiranih slikovnica,
stripova, edukativno-enigmatskih časopisa, informativnih listića, u čijem radu mo-
raju sudjelovati stručnjaci različitih zvanja iz muzejske struke: arheolozi, povjesničari,
likovni umjetnici, povjesničari umjetnosti, dizajneri itd., djeluje nestvarno ili utopijski.
Na razini lokalne samouprave Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske
županije predlažem osnivanje stručnih aktiva nastavnika koji bi donijeli višegodi-
šnje planove i programe rada usklađene s potrebama njihovih nastavnih programa i
edukativnim programima Dubrovačkih muzeja. Ako se tako postupi i u tom smjeru
ciljano usmjere financijska sredstva i prepoznaju potrebe i važnost muzejske pedago-
gije, onda ćemo odgovoriti zadaći koju su pred nas postavili utemeljitelji Dubrovačkih
muzeja.
Nakon barem polovične realizacije tako postavljenih zadaća muzejska pedagogi-
ja istodobno se treba okrenuti i ostalim društvenim skupinama zajednice: osobama
treće dobi, zainteresiranom građanstvu, osobama sa smetnjama u razvoju i drugim,
nazovimo ih, marginaliziranim skupinama koje čine društvo u cjelini. Želimo li biti

»Muzejska pedagogija, poslanje, problematika, budućnost – razgovor s prof. Georgom Heinom«, Muzejska
edukacija, datum pristupa stranici 25. ožujka 2012., http://muzejska-edukacija.com/muzejska-pedagogi-
ja-poslanje-problematika-buducnost-razgovor-s-prof-georgom-heinom/; Tončika CUKROV, »Novo lice
muzeja u budućnosti – korak u novo tisućljeće«, Informatica museologica, 28 (1/4), 1997., 5—13; Željka JE-
LAVIĆ, »O statusu i profesionalizaciji muzejske edukacije u Hrvatskoj«, Muzejska edukacija, datum pristupa
stranici 25. ožujka 2012., http://muzejska-edukacija.com/o-statusu-i-profesionalizaciji-muzejske-eduka-
cije-i-u-hrvatskoj/.
23
Tomislav ŠOLA, »Što je muzejima potrebno za odgojno-obrazovni rad«, Odgojna i obrazovna djelatnost
muzeja, prir. I. Vavra, Zagreb, Hrvatski školski muzej, 1980., 47—51.
24
Mila ŠKARIĆ, »Edukativni posrednički servis; rješenje za bolju komunikaciju obrazovnih institucija: škole
i muzeja«, Zbornik radova, V. skup muzejskih pedagoga Hrvatske s međunarodnim djelovanjem, Rijeka –
Dubrovnik – Bari – Rijeka, 29. rujna—3. listopada 2008., Zagreb, Hrvatsko muzejsko društvo, Sekcija za
muzejsku pedagogiju, 2008., 38–44.
Summary

280 EDUCATIONAL ACTIVITIES IN DUBROVNIK MUSEUMS (2011/2012): 281


A REVIEW OF THE ACCOMPLISHMENTS AND THE PROBLEMS
OF MUSEUM EDUCATION

The introductory section of this paper discusses the importance of museum educa-
tion, an essential segment of museum activity, as well as the circumstance that the
position of museum educator was created in Dubrovnik Museums only in 2010. Refe-
rence is made to the importance of the material advantages that the city of Dubrovnik
itself confers and the need for local government financing to be channelled to high
quality programmes of this type of activity, previously not the case.
In examples from educational practice in the context of the major exhibition pro-
jects Ruđer Bošković once again in his native city: Croatia celebrates its genius and Saint Blaise
in history and today, reference is made to various educational aids that can be used to
bring such comprehensive exhibitions closer to the imaginations of various age grou-
ps: presentations rich in images, with jigsaw puzzles and memory games.
Importance is laid on harmonising the museum with the school curriculum whe-
rever possible. The role of the school as institution is highlighted, as well as the wil-
lingness (or the reverse) of teachers to correlate the museum programme with the
subjects of the syllabus for the purpose of de-schooling the school and schooling the
museum. Reference is made here to an example of excellent collaboration with a pri-
mary school, with which several workshops in the context of teaching featuring Natu-
re and Society have been carried out.
An example of a project that was not brought to fruition, but through which the mu-
seum could be found in every school satchel, was discussed under the title The Project
for the Educational-Enigmatic Magazine of Dubrovnik Museums, DU’M, in which the lack of
understanding of national and local government units is clearly visible, considering
the comprehensiveness and the costs of a project that is still waiting to be put into
practice.