Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
Prirodno-matematički fakultet
Departman za hemiju, biohemiju i zaštitu
životne sredine
Predmetni profesor:
Student:
Sadržaj
1. Uvod
1
2. Obezbeđenje kvaliteta 2
Pojam kvaliteta u oblasti laboratorijaske prakse se može najkraće definisati kao skup
karakteristika jedne procedure, odnosno postupka koji daje analitički rezultat koji ispunjava
očekivane i propisane zahteve koje zadovoljavaju korisnika tih rezultata.
Laboratorijski postupak ili procedura je niz radnji koje se ostvaruju u laboratoriji uz pomoć
analitičke opreme, bilo da je ona jednostavna ili kompleksa, sa ciljem da se dobije odgovarajući
rezultat koji analogno ili digitalno, kvalitativno ili kvantitativno opisuje analizirani supstrat.
Očekivane ili propisane karakteristike rezultata su nastale kao proizvodi dugogodišnje analitičke
prakse ponavljanjem analitičkog postupka pri optimalnim uslovima rada sa istim supstratom uz
pomoć iste ili slične analitičke opreme. Provera kvaliteta nekog postupka ili rezultata ostvaruje
se njegovim ponavljanjem uz dodatnu primenu odgovarajuće matematičko-statističke obrade.
Principi Dobre laboratorijske prakse (DLP) moraju se primeniti na sva pretklinička ispitivanja
bezbednosti supstanci koje ulaze u sastav lekova za upotrebu u humanoj medicini, pesticida,
kozmetičkih proizvoda, lekova za upotrebu u veterinarskoj medicini, dodataka hrani, dodataka
hrani za životinje i industrijskih hemikalija. Supstance koje se ispituju najčešće su sintetske
hemijske supstance, ali mogu biti i prirodnog ili biološkog porekla, a u nekim slučajevima, i živi
organizmi. Cilj ispitivanja ovih supstanci je prikupljanje podataka o njihovim karakteristikama
i/ili bezbednosti poštujući zdravlje ljudi i/ili životnu sredinu. Pretkliničko ispitivanje bezbednosti
po zdravlje ljudi i životnu sredinu obuhvaćeno principima Dobre laboratorijske prakse odnosi se
na rad u laboratorijii. Osim posebnih izuzetaka predviđenih nacionalnim zakonodavstvom,
principi Dobre laboratorijske prakse primenjuju se na sva pretklinička ispitivanja bezbednosti po
zdravlje ljudi i životnu sredinu u cilju registracije ili izdavanja dozvole za stavljanje u promet
lekova za upotrebu u humanoj i veterinarskoj medicini, pesticida, dodataka hrani, dodataka hrani
za životinje, kozmetičkih i sličnih proizvoda, kao i za registraciju industrijskih hemikalija. Dobra
laboratorijska praksa je sistem kvaliteta koji se odnosi na organizacione postupke i uslove u
kojima se pretklinička ispitivanja bezbednosti po zdravlje ljudi i životnu sredinu planiraju,
obavljaju, nadgledaju, beleže, arhiviraju i o njima izrađuju izveštaji.[1]
1
2. Obezbeđenje kvaliteta
1978. godina. ISO (International Organizatin for Standardization) iz Ženeve, donosi ISO
Guide 25 - General Requirements for the Compentence of Testing Laboratory, što znači da
se ovaj dokument odnosio samo na ispitne laboratorije. On je bio baza za razvoj kasnijih
modela standarda za upravljanje kvalitetom u laboratoriji.
1981. godine. US Food and Drug Administration gency and US Environmental Protection
Agency, zvanično donose dokument Good Laboratory Practice (GLP). On predstavlja set
pravila koja definišu »dobru praksu rada« u laboratoriji. Ona su se u početku odnosila na
analitičko-hemijske laboratorije. Ovaj dokument, kao i prethodni, postali su osnova za
razvoj svih kasnijih modela za upravljanje kvalitetom u laboratoriji.
1988. godina. EEC (Brussels) izdaje draft verziju evropskog standrda EN 45001 – General
criteria for the Operation of Testing Laboratories.
2
1992. godina. OECD (Organization for Economic Cooperation and Development), pri UN
Ženeva, izdaje – The OECD Principles of Good Laboratory Practice. Osnova za ovaj
dokument je GLP iz 1981. godine.
Naime, evropski standard 45001, nije naišao na očekivani odijum u javnosti, jer je u svojoj
suštini predstavljao mešavinu zahteva za GLP Laboratorije i zahteva za akreditaciju, tako da u
svojoj suštini nije mogao da zameni ISO Guide 25. Polazeći od ovoga ISO CASCO (Committee
on Conformity Assessment) je 12. janura 1994. godine u Ženevi organizovao zajednički sastanak
svih zainteresovanih strana. Doneta je odluka da u junu te godine (1994.) počne rad na reviziji
ISO/IEC Guide 25, u okviru ISO/CASCO WG 10. Prvi sastanak ove WG je održan 16 i 17 marta
1995. godine. Na njemu je učestvovalo 25 eksperata iz celog sveta, koji su definisali početne
tačke novog modela ISO Guide 25.
One su glasile:
a) vodič mora definisati jasne kriterijume kompetentnosti Laboratorije, koji se mogu
koristiti i kao kriterijumi za njenu akreditaciju,
b) ovaj model mora zamenti postojeći standard EN 45001, kao na nacionalnom tako i
na međunarodnom nivou,
c) relacija sa modelom ISO 9000 mora biti jasna i nedvosmislena, i
d) vodič mora biti otvoren za razvoj i primenu novih metoda merenja i principa
uzorkovanja
Posle ovoga WG 10 drži u 1995. i 1996. godini dva sastanka, posle kojih usvaja zavrčnu verziju
ovog dokumenta. Prema pravilima ISO organizacije on se prosleđuje NOS (Nacionalne
organizacije za standardizaciju), CASCO članicama, kao i sekretarijatu CEN/CEL TC 1 na
razmatranje, glasanje i usvajanje. Međutim, nakon pozitivnog odjeka u javnosti, ISO/CASCO
Committee, na sastanku u Sidneju 15 maja 1997. godine donosi odluku da najnoviju reviziju ISO
Guide 25, prevede u međunarodni ISO 17025 standard. ISO TMB (Technical Management
Board) se složio sa ovim predlogom, tako da je odmah proglašena njegova CD1 verzija. Ona je u
toku diskusije rezultirala dokumentom od 131 strane, koji je razmatran na sednici ISO/ CASCO
WG 10, na sastanku u Ženevi 26 i 27 februara 1988. godine. On je rezultirao novom verzijom
standarda ISO/ DIS 17025, koji je zvanično posle glasanja i prihvatanja, publikovan u julu 1998.
godine. U martu (30. i 31.) 1999. godine, ISO/ CASCO WG 10 je konačno prihvatio FDIS
verziju ISO 17025. Ova verzija je 16. septembra 1999. godine, upućena na glasanje NOS, koje je
završeno 16. novembra 1999. godine. Time su se stekli svi uslovi da je 15 decembra 1999.
godine proglašen novi ISO/IEC standard 17025 – General requirements for the competence of
testing and calibration laboratories. Interesantno je da su protiv ove verzije glasali Austrija,
Kolumbija, SAD. Od glasanja je bila uzdržana Nemačka.
3
2.2. Osnovni elementi Standarda ISO/IEC 17025
Za laboratoriju se može reći da je to celina u okviru koje se vrše ispitivanja merenjem. Ona
predstavlja važan element za obezbeđenje kvaliteta u sistemu trgovine, posebno međunarodne.
Naime, laboratorija svojim kompetentnim rezultatima ispitivanja obezbeđuje uklanjanje barijera
u međunarodnoj trgovini i ubrzava protok roba, koji se zasniva na međunarodnom kredibilnom
sistemu priznavanja rezultata ispitivanja. Ovo se postiže primenom standarda ISO/IEC 17025, uz
pomoć koga svaka laboratorija postaje međunarodno kompetentna – akreditovana. To znači da se
laboratoriji zvanično priznaje njena kompetentnost za ispitivanje na osnovu dobijenog ovlašćenja
od kredibilne organizacije za to [9-12].
Akreditacija je postupak koji primenjuje organizacija nadležna za akreditovaje (kod nas je
Akreditaciono telo Srbije– ATS)[13], i na propisan način utvrđuje osposobljenost i kompetentnost
za obavljanje poslova i zadataka sertifikacije, ispitivanja proizvoda i kontrole usaglašenosti.
Postupak akreditacije je proces u kome akreditaciono telo utvrđuje da li organizacija ispunjava
zahteve standarda i uslove za obavljanje definisanih poslova u obimu akreditacije.
Obim akreditacije predstavlja područje kompetentnosti laboratorije, odnosno obuhvata
ispitivanja koja se vrše korišćenjem metoda (standardnih, nestandardnih, razvijenih u samoj
Laboratoriji).
Akreditaciono telo koristi standard SRPS ISO/IEC 17025:2006 [13] koji je identičan
međunarodnom standardu ISO/IEC 17025: 2005, za priznavanje kompetentnosti laboratorija,
koji definiše zahteve za to, a koji se odnose na kotrolu kvaliteta laboratorije i tehničke
kompetencije dobijenih rezultata ispitivanja– ocenjivanje kvaliteta.
4
2.3. Totalni kvalitet
Unapređenje kvaliteta (QI) ima cilj da otkrije uzroke ili izvore problema koji su
identivikovani kroz faze "Kontrola kvaliteta" i "Ocenjivanje kvaliteta". Nekada to može
da uradi jedan čovek, a nekada su potrebni timovi ljudi i odgovarajući alati (npr. različiti
dijagrami).
5
Planiranje kvaliteta (QP) obuhvata procese koji treba da obezbede kvalitet prema
zahtevima korisnika. Ovde spada izbor novih metoda i instrumenata, kao i izbor i dizajn
procedura za kontrolu kvaliteta.
Standardi ili ciljevi kvaliteta (QS) predstavljaju zahteve koji treba da budu dostignuti da
bi se zadovoljile potrebe korisnika. Kad se govori o analitičkom kvalitetu, cilj je da se
dobije rezultat koji se nalazi u okviru dozvoljenih granica.
Sve ove aktivnosti zajedno predstavljaju proces upravljanja kvalitetom koji funkcioniše kao
petlja. QLP definiše najbolji način da se uradi posao, QC i QA predstavljaju meru koliko dobro
je posao urađen, kada se pojavi problem QI otkriva njegov uzrok, a uzrok se otklanja uz pomoć
QP.[14]
6
Program za obezbeđivanje kvaliteta rada i rezultata podrazumeva da u laboratoriji moraju da
postoje razrađeni mehanizmi za rešavanje problema, odnosno mehanizmi koji će da obezbede
vezu između identifikacije problema i primene rešenje za otklanjanja tog problema.[14]
Kontrola kvaliteta rada predstavlja samo deo ukupnog sistema kvaliteta i pod tim nazivom se
podrazumevaju kvantitativne tehnike i procedure kojima se prate izvori mogućih grešaka,
određuje veličina greške i upozorava osoblje da je kvalitet rada ugrožen. Statistička kontrola
kvaliteta je osnovna tehnika za praćenje kvaliteta rada u laboratorijama i ona daje kvantitativnu
meru kvaliteta rada.
Rezultat rada u hemijskim laboratorijama je numerički rezultat, koji kao i svaki drugi proizvod
može biti dobar ili loš. Za razliku od fizičkih proizvoda koji mogu da se prostim pregledanjem
ocene kao dobri ili loši, laboratorijski rezultati ne mogu jednostavno da se ocene.
Na primer, ako u uzorku pacijenta dobijemo vrednost holesterola 5,0 mmol/L, postavlja se
pitanje kako znamo da je ta vrednost korektna, odnosno "dobrog kvaliteta". Međutim, ako je
vrednost 5,0 mmol/L dobijena u uzorku koji je ranije analiziran, a dobijene vrednosti prikazane
histogramom, i ako se ta vrednost nalazi u okviru ranije dobijenih vrednosti, možemo da
zaključimo da je ova vrednost 5,0 mmol/L korektna. Kada se u seriji u kojoj se nalazi poznati
uzorak istovremeno obrađuju i uzorci pacijenata i ako smo za poznati uzorak zaključili da je
korektan, onda posredno možemo da zaključimo da su i nepoznati uzorci pacijenata korektni.
U laboratorijama se kontrola kvaliteta sprovodi pomoću kontrolnih tačaka koje se koriste tako
da se kontrolna vrednost dobijena jednog dana upoređuje sa vrednostima koje su dobijene u više
prethodnih dana. Na Slici 2 je prikazan histogram vrednosti dobijenih u kontrolnom uzorku u
toku više dana. Iz tih vrednosti su izračunate srednja vrednost i standardna devijacija pomoću
kojih su određene kontrolne granice i to kao ±1Sd, ±2Sd i 3±Sd.
8.0
7.2
6.4
5.6
4.8
Frequency
4.0
3.2
2.4
1.6
0.8
0.0
0.46 0.47 0.48 0.49 0.50 0.51 0.52 0.53 0.54
Prema Gauss-ovoj raspodeli (Slika 3) može da se očekuje da će se oko 68% vrednosti naći u
granicama ±1Sd, oko 95% u granicama ±2Sd i oko 99,7% u granicama ±3Sd (Slika 4). Prema
7
tome, verovatnoća je samo 0,3% da se dobije vrednost izvan ±3Sd, odnosno takva vrednost se ne
očekuje, a kada se ona pojavi, to je znak da postoji neki problem, odnosno da sa metodom nešto
nije u redu. [14]
Takođe je mala verovatnoća (svega 5%) da se pojavi vrednost izvan ±2Sd, ali nije sasvim
neočekivana; verovatnoća 5% znači da se svakih 20 vrednosti može da pojavi jedna izvan
granica ±2Sd. Nasuprot ovome, vrlo je očekivano da se pojave vrednosti izvan granica ±1Sd i
verovatnoća iznosi oko 32% ili svaka treća vrednost. Zbog toga se granice ±1Sd ne koriste za
procenu rezultata kada se u kontroli kvaliteta koristi samo jedna kontrolna vrednost.[14]
Svrha statističke kontrole kvaliteta je da se prati analitički kvalitet merenja u toku stabilnog
procesa, da se detektuje odstupanje od stabilnog procesa i da se spreči izdavanje rezultata koji su
8
praćeni greškom koja ima medicinski značaj. Sa gledišta hemičara, kontrolna provedura treba da
bude takva da ga upozori kada kod metode postoji problem, odnosno da ga ne upozori kada je
metoda u redu. Drugim rečima, hemičar želi da zna kada kod metode postoji realan problem, ali
ne želi da gubi vreme na rešavanje nepostojećih problema.[14]
Kod planiranja kontrole kvaliteta potrebno je da se zna koji nivo kvaliteta je potreban za različite
testove, nepreciznost i netačnost za te testove, kao i nivo verovatnoće za odbacivanje rezultata.
Informacije koje su potrebne nalaze se u literaturi, različitim uputstvima i kriterijumima za
spoljašnju kontrolu kvaliteta. Ono što je važno imati na umu je da proces kontrole kvaliteta mora
sistematski da planira, da bi se obuhvatila sva kritična mesta u procesu rada. Planiranje kontrole
kvaliteta, kao i njeno kasnije izvođenje može da se radi uz pomoć kompjutera i specijalizovanih
software ili ručno. Takođe, u praksi se ide ka tome da kontrola kvaliteta bude uniformna i da se
isti princip kontrole primenjuje na što veći broj parametara, što nije najbolji pristup. Metode sa
boljim performansama zahtevaju "manju" kontrolu, dok metode sa lošijim performansama
moraju više i obimnije da se kontrolišu. Planiranje kontrole kvaliteta može da se opiše u osam
koraka, kako je shematski prikazano na Slici 5.[14]
10
3. Validacija analitičkih metoda
• specifičnost /selektivnost
• linearnost
• osetljivost
• preciznost
• tačnost
• granica određivanja
• granica detekcije
• robusnost.
Linearnost je određena kao mogućnost metode da unutar određenog područja daje ispitne
rezultate proporcionalne koncentraciji analita u uzorku. U praksi se linearnost određuje
merenjem odziva metode (signala) na različite poznate koncentracije referentnog materijala
(preporučuje se najmanje pet koncentracija uz tri ponavljanja). Procenjuje se matematički i
grafički. Matematički se preko linearne regresije izrazi jednačina pravca (y = ax + b) i
izračuna koeficijent korelacije (k).
11
Nagib pravca (a) parameter je koji ukazuje na osetljivost metode. Odsečak (b) može
ukazivati na procentnu grešku. Za koeficijent korelacije uobičajeno se postavlja kriterijum
k ≥ 0,99. Za vrlo niske koncentracije prihvata se i kriterijum k ≥ 0,98. Grafički prikazi
zavisnosti signala od koncentracije analita važni su zbog mogućnosti vizualnog nadzora.
Najčešće se upotrebljavaju dva načina grafičkog prikaza:
Osetljivost može biti definisana i kao neophodna koncentracija analita koja daje određenu
veličinu merenog signala. Određuje se iz nagiba kalibracione prave. Za analit u tragovima
treba primeniti metodu sa najvećom osetljivošću – kriva 1 (Slika 7). Pri upoređivanju
osetljivosti različitih tehnika ili instrumenata neophodno je uzeti u obzir i postupak izrade
analize. [16]
12
Slika 7. Odrađivanje
osetljivosti analitičke metode
Preciznost se određuje kao izraz slaganja između niza merenja izvedenih iz istog homogenog
uzorka pod propisanim uslovima. Zavisno od uslova u kojima se određuje razlikujemo:
ponovljivost – pri čemu uslovi uključuju jednu laboratoriju, istog analitičara, istu
aparaturu, kratko razdoblje.
13
Slika 8. Prikaz preciznosti i tačnosti
Granica detekcije predstavlja najmanju količnu analita u uzorku koja sa sigurnošću može biti
detektovana (ali ne i određena). Zavisno od toga da li je metoda instrumentalna ili ne,
moguće je nekoliko pristupa određivanju granice detekcije:
GD = 3,3 σ /S (2)
gde je σ standarna devijacija signala, a S nagib kalibracione krive. Nagib krive S može se
proceniti iz kalibracione krive analita.[17]
14
gde je σ standarna devijacija signala, a S nagib kalibracione krive. Nagib krive S se može
proceniti iz kalibracione krive analita. [17]
Pri sprovođenju validacije nije potrebno za svaku metodu odrediti sve parametre. Njihov
odabir zavisi od primene metode, kao što je to prikazano u Tabeli 1. Razumevanje značenja
pojedinih parametara i načina na koji se izvode u laboratoriju, poznavanje funkcija metode i
regulatornih zahteva osnova su za postavljanje kriterijuma prihvatljivosti za svaki parametar, što
je također neizostavni deo validacije. Postavljeni kriterijumi upoređuju se s dobijenim
rezultatima eksperimenata, a zadnji korak validacije je pisanje izveštaja sa jasno naznačenim
zaključkom o potvrdi da metoda odgovara namenjenoj svrsi. [15]
15
u ekonomskom pogledu smanjuje troškove istraživanja i štedi vreme. Isto tako, primena principa
DLP bi trebalo da podstakne prevazilaženje tehnoloških barijera i dodatno unapredi zaštitu
zdravlja ljudi i čovekove okoline. [18]
4.1. Rukovođenje
16
kojim se neće ugrožavati proces istraživanja i životna okolina. Neophodno je da se obezbedi
prostor za arhivu, za čuvanje i ponovno pregledavanje originalnih podataka istraživanja,
izveštaja i uzoraka.[18]
4.6. Supstance
Ustanova u kojoj se vrši istraživanje treba da ima pisani standardni operativni protokol o
procedurama i veštinama laboratorijskog rada, koji je odobren od rukovodioca istraživanja i
kojim se osigurava kvalitet i originalnost podataka dobijenih tokom istraživačkog procesa. Svaka
pojedinačna laboratorija treba da ima uvek dostupan standarni operativni protokol. Standardni
17
operativni protokol obavezno treba da sadrži sve relevantne podatke o korišćenim supstancama,
aparaturi, eksperimentalnim životinjama (ili drugim eksperimentalnim subjektima), zatim
uputstva za beleženje eksperimentalnih podataka i njihovo kasnije arhiviranje, procedure za
osiguranje kvaliteta istraživanja, opis zdravstvenih i drugih mera predostrožnosti i dr. [18]
18
6. Literatura
[1] Član 29. stav 2. Zakona o lekovima i medicinskim sredstvima,Smernice Dobre laboratorijske
prakse, "Službeni glasnik RS", br.28, 2008.
[2] Engelhard T, Feller E, Nizri Z. A Comparasion of the Complimentary and Different Issues in
ISO/IEC 17025 and OECD GLP. Accred Qual Assur 2003; 8: 208–212.
[3] Walsh M. Revision of ISO Guide 25. Accred Qual Assur 1999; 4: 365–369.
[4] Fox A. GLP Regulations vs. ISO 17025. Accred Qual Assur 2003; 8: 303 – 309.
[5] Pritzkow J. Pratical Experience of the Laboratories in Implementing the ISO/IEC 17025.
Accred Qual Assur 2003; 8: 25– 29.
[6] Peter van der Leemput H. ISO/IEC 17025:1999 – The New Standard for Laboratories.
Accred Qual Assur 2000; 5: 394–399.
[7] Kohl H. The New ISO 17025–Basic Idea. Accred Qual Assur 1998; 3: 422– 428.
[8] Hembeck H. GLP and other QA Systems–A Comparison. Accred Qual Assur 2002; 7: 266–
276.
[9] Barker R, Wichmann B. Guidance for Accredited Laboratories. Accred Qual Assur 1999; 4:
287– 298.
[10] Forsten J. Experience of Implementing of ISO/IEC 17025. Accred Qual Assur 2002; 7: 234–
239.
[11] Walsh M. Revision of ISO Guide 25. Accred Qual Assur 1999; 4: 365–369.
19
[12] Dizdadji F, Anklam E. Strategic Views of Accreditation. Accred Qual Assur 2004; 9: 317–
322.
[13] Srpski standard, SRPS ISO/IEC 17025, 2006.
[14] Spasić S. Principi kontrole kvaliteta rada. Bilten (Casop is FDS) 1984; 1: 10-11-12.
[15] Katica Lazarić, Svijet po mjeri ,Validacija analitičkih metoda – osnovna načela, Hrvatsko
mjeriteljsko društvo, 2012; 61-65.
[16] Karajović Zogović M., Matović V.,Validacija metoda ispitivanja, 33. Nacionalna
konferencija o kvalitetu, Kragujevac, 2006; 134-138.
[17] M. Medić-Šarić, I. Jasprica i Ž. Debeljak: Uvod u validaciju metoda analize lijekova, Farm.
Glas. 62, 2006.
[18] WHO Library Cataloguing-in-Publication Data , Handbook: good laboratory practice
(GLP): quality practices for regulated non-clinical research and development - 2nd ed,
Switzerland, 2009.
20