You are on page 1of 202

Skripta 1 - Krivičč no pravo

Skripta
za polaganje pravosudnog ispita
na nivou FBiH

Krivično pravo – skripta 1

Sadržaj:
1. Krivično pravo:
a) Krivično materijalno pravo
b) Krivično procesno pravo

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

KRIVIČNO PRAVO – uvodni dio

Krivično pravo je izraz koji se u širem smislu koristi da označi pravnu granu koja se bavi zaštitom najvećih
vrijednosti određenog društva.
Krivičnim pravom u širem smislu država propisuje, potvrđuje i realizuje aktivnosti u okviru preventivnog i
represivnog suzbijanja kriminaliteta.

Krivično pravo u širem smislu se dijeli na:


a) KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO( krivično pravo u užem smislu )
b) KRIVIČNO PROCESNO PRAVO
c) KRIVIČNO IZVRŠNO PRAVO.

Krivično materijalno pravo predstavlja sistem pravnih propisa kojim država, radi svoje krivično pravne
zaštite, određuje krivična djela i njihove učinioce, te propisuje sankcije prema tim učiniocima.
Krivično materijalno pravo, u odnosu na krivično procesno pravo, omogućava da se jedan krivični događaj
formira u krivičnu stvar kao predmet krivičnog postupka, pa se može reći da je krivično materijalno pravo
pretpostavka krivičnom procesnom pravu.
Krivično procesno pravo uređuje tok krivičnog postupka, prava i dužnosti državnih organa i drugih
krivičnoprocesnih subjekata koji učestvuju u krivičnom postupku, kao i njihove međusobne odnose.

Bitno je napomenuti da krivično procesno pravo ne obuhvata aktivnosti države koje slijede nakon stupanja
na pravnu snagu sudske odluke kojom je utvrđeno da na izvršioca krivičnog djela treba primjeniti određenu
krivičnopravnu sankciju. Postupak izvršenja krivičnopravnih sankcija uređen je krivičnim izvršnim
pravom.

Krivično materijalno pravo


Definicija krivično materijalnog prava, određena je u uvodnom dijelu.

ZNAČENJE IZRAZA U KZFBiH – član 2. (često pitanje na ispitu)


Krivično zakonodavstvo u Federaciji sačinjavaju krivično pravne odredbe sadržane u ovom zakonu, drugim
zakonima Federacije i zakonima kantona.
Teritorija Federacije je kopnena teritorija, obalno more i vodene površine unutar granica FBiH, te zračni
prostor nad njima.
Službena osoba je izabrani ili imenovani službenik ili druga službena osoba u organima zakonodavne,
izvršne i sudske vlasti i u drugim organima uprave i službama za upravu Federacije, kantona, gradova i
općina koje obavljaju određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je
osnovala; osoba koja stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim organima i tijelima; ovlašćena
osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je zakonom ili drugim propisom donesenim na
osnovu zakona povjereno obavljanje javnih ovlašćenja, a koja u okviru tih ovlasti obavlja određenu funkcija;
te druga osoba koja obavlja određenu službenu funkcija na osnovu ovlašćenja iz zakona ili drugog propisa
donesenog na osnovu zakona.
Strana službena osoba je čč lan zakonodavnog, izvršč nog, upravnog ili šudškog organa štrane drzč ave,
javni šluzč benik međunarodne organizačije i njezinih tijela, šudija i drugi šluzč benik međunarodnog
šuda, šluzč bujučć i u Federačiji koja radi za naknadu ili bez naknade.
Vojna osoba je profesionalna vojna osoba i osoba u rezervnom sastavu, dok je na službi u Oružanim
snagama BiH, u skladu sa Zakonom o službi u Oružanim snagama BiH.
Odgovorna osoba je osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je s obzirom na njenu
dužnost ili na osnovu posebne ovlasti povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili
propisa donesenih na osnovu zakona, ili općeg akta privrednog društva ili druge pravne osobe u upravljanju i
rukovanju imovinom ili se odnose na rukovanje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili
na nadzor nad njima.
Dijete je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila četrnaest godina života – dijete nije krivično
odgovorno, tj. ne podliježe krivično-pravnoj odgovornosti.
Maloljetnik je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila 18 godina života.
Pravna osoba je BiH, FBiH, RS, BD, kanton, grad, općina, mjesna zajednica, svaki organizacioni oblik
privrednog društva, ustanove, finansijske institucije, fondovi, političke stranke, udruženja građana.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Privredno duštvo je korporacija, poduzeće, ortakluk i svaki organizacioni oblik registriran za obavljanje
privredne aktivnosti.
Udruženje je bilo koji oblik udruživanja tri ili više osoba.
Više osoba je najmanje dvije osobe.
Skupina ljudi je najmanje pet osoba.
Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog, ponovljenog ili povremenog
činjenja krivičnih djela, pri čemu svaka od tih osoba učestvuje u učinjenju krivičnog djela.
Organizirana grupa ljudi je grupa ljudi koja je formirana (nije nastala spontano), radi izravno slijedećeg
učinjenja krivičnog djela, čiji članovi ne moraju imati formalno određene uloge, koja ne mora imati slijed
članstva niti razvijenu organizaciju.
Grupa za organizirani kriminal je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko
vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna
zatvora preko tri godine ili teža kazna.
Izbjeglica ili raseljena osoba je osoba koja je napustila svoju imovinu na području FBiH u vrijeme između
30.aprila 1991. godine i 4.aprila 1998. godine, za koju se pretpostavlja da je izbjegla ili raseljena osoba u
skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
Članovi porodice su: bračni i vanbračni drug, krvni rođak u ravnoj linij, usvojitelj, posvojenik, rođak u
pobočnoj liniji do 3. stepena zaključno i srodnik po tazbini do 2. stepena zaključno.
Tajna Federacije, kantona, grada i općine je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili
općim aktom nadležnog tijela donesenim na osnovu zakona, određena tajnom Federacije, kantona, grada ili
općine, čijim bi otkrivanjem nastupile štetne posljedice za Federaciju, kanton, grad i općinu.
Vojna tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili aktom nadležnog organa Federacije,
donesenim na osnovu zakona, proglašena vojnom tajnom.
Službena tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili općim aktom nadležne
institucije u Federaciji, kantonu, gradu i općini donesenim na osnovu zakona proglašena službenom tajnom.
Poslovna tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili općim aktom privrednog
društva, ustanove ili druge pravne osobe određena poslovnom tajnom, a koja predstavlja proizvodnu tajnu,
rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada, te drugi podatak zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj
osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine privredne interese.
Profesionalna tajna je podatak o osobnom ili obiteljskom životu stranaka koji saznaju odvjetnici, branitelji,
notari, doktori medicine, doktori stomatologije, primalje /babice/ ili drugi zdravstveni djelatnici, psiholozi,
djelatnici staranja, vjerski ispovjednici i druge osobe u obavljanju svog zvanja.
Isprava je svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja je od značaja
za pravne odnose.
Novac je kovano ili papirnato sredstvo plaćanja koje je na osnovu zakona u opticaju u našoj ili stranoj
državi.
Znaci za vrijednost podrazumijevaju i strane znakove za vrijednost.
Prijevozno sredstvo je svako plovilo, vozilo, letjelica kao i bilo kakvo drugo sredstvo koje se može koristiti
za prijevoz u suhozemnom, vodenom i zračnom prometu, bez obzira na vrstu pogona.
Pokretnina je i svaka proizvedena ili skupljena energija za davanje svjetlosti, topline ili kretanja, te
telefonski i drugi impulsi.
Sila je i primjena hipnoze ili omamljujućih sredstava s ciljem da se neko protiv svoje volje dovede u
nesvjesno stanje ili onesposobi za otpor.
Opojna droga je medičinški lijek ili opašna šupštanča š adiktivnim i pšihotropnim švojštvima, ili
šupštanča koja še lahko mozč e pretvoriti u takvu šupštanču ako podlijezč e nadzoru po međunarodnoj
konvenčiji koju je Bošna i Herčegovina potvrdila, ili šupštanča koja je proglašč ena opojnom drogom od
nadlezč ne inštitučije Bošne i Herčegovine ili nadlezč ne inštitučije entiteta.

Izražavanje u jednom gramatičkom rodu, muškom ili ženskom, uključuje oba roda fizičkih osoba.

ŠTA ČINI KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO U BIH

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Krivično zakonodavstvo u našoj zemlji sačinjavaju:


1. Krivični zakon BiH, FBiH, RS i BD;
2. Drugi zakoni BiH, Entiteta i Brčko distrikta, kojima su eventualno propisana krivična djela (u svim
ovim zakonima koji čine dopunsko krivično zakonodavstvo, kazne i druge mjere mogu se propisivati
u skladu sa odredbama sistemskog krivičnog zakonodavstva);
3. U širem smislu, ovdje se ubrajaju Krivični procesni zakoni (ZKP BiH, FBiH, RS i BD) i Zakon o
izvršenju krivičnih sankcija;
4. Posebno krivično zakonodavstvo (npr. Zakon o ravnopravnosti spolova i sl.), koje mora biti u skladu
sa krivičnim zakonima u pogledu uslova odgovornosti i kažnjivosti.

________
Sa predavanja: PREDMET KZFBIH
- regulisan je članom 1. KZFBiH
- KZFBiH sastoji se od 2 dijela: opšti i posebni dio.
Opšti dio ima univerzalan karakter – vrijednost, jer su u njemu uređeni osnovni instituti KZ
( k.sankcija, krivica = k.odgovornost, zastara, krajnja nužda, nužna odbrana)
Posebni dio sastoji se od k. dijela koja su u nadležnosti FBiH. Bitno je napomenuti da k.djela ne
propisuje samo KZFBiH, nego i drugi Zakoni npr. Zakon o porodičnom nasilju.

NAČELO LEGITIMITETA (osnov zakonitosti)


Osnova i granice krivičnopravne prinude - član 3. KZFBiH
Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se tako
ugrožavaju ili povrjeđuju lične slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i
zaštićene Ustavom i međunarodnim pravom, da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivično pravne
prinude.
Propisivanje krivičnih djela i vrste i mjere krivičnopravnih sankcija zasniva se na nužnosti primjene
krivičnopravne prinude i njenoj razmjernosti jačini opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te druge
osnovne vrijednosti.

NAČELO ZAKONITOSTI

Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu.


1. U materijalnom smislu ovo načelo ima 2 aspekta značenja:
a) da se krivična djela i krivično-pravne sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne
propisima niže pravne snage.
b) da se nikome ne može izreći sankcija za djelo ako ono, prije nego što je učinjeno, u zakonu nije
propisano kao krivično djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija.
2. U procesnom smislu ovo načelo je propisano ZKP FBiH – „Princip zakonitosti“:
„Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju izrekne
krivičnopravna sankcija pod uslovima koje predviđa KZFBiH, drugi zakoni Federacije, zakoni kantona i
zakoni BiH u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonom propisanog postupka. Prije donošenja
pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima,
samo pod uslovima propisnim zakonom. Krivičnopravnu sankciju može učinitelju krivičnog djela izreći
samo nadležni sud, odnosno sud kome je Sud BiH prenio vođenje postupka, u postupku koji je pokrenut i
proveden po ovom zakonu“.
______

Predavanja:
NAČELO KRIVICE - uključeno zadnjim izmjenama KZFBiH u 2010. godini
Niko ne može biti kažnjen niti se može prema njemu izreći druge krivično pravne sankcije, ako nije kriv za
počinjeno k.d.
_________

VREMENSKO VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONA

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

(obavezna primjena blažeg zakona)

Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
Dakle, vrijedi princip da nema retroaktivne primjene propisa.
Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmjeni, primijenit će se zakon koji je
blaži za učinitelja. U toj situaciji, moguće je da bude primjenjen novi ili stari zakon, u zavisnosti od toga koji
je od njih blaži.

U zakonu nisu izričito propisani kriteriji po kojima se ocjenjuje koji je zakon blaži za učinioca u svakom
konkretnom slučaju, međutim sudska praksa i teorija su utvrdili određene KRITERIJE na osnovu kojih se
utvrđuje koji je zakon blaži, a to su:
1. osnovni kriterij je onaj koji predviđa da je blaži onaj krivični zakon koji konkretno ponašanje
uopšte ne propisuje kao krivično djelo
(npr. u ranijem kriv. zakonodavstvu postojalo je kriv. djelo kockanje, uvreda, veći broj kriv. djela protiv
oružanih snaga. Međutim, ta djela i još neka u važećem KZ su dekriminisana sl.); Ovo je ključni kriterij
za utvrđivanje koji je zakon blaži i ukoliko se primjeni na konkretnom slučaj, nema potrebe za
utvrđivanje ostalih kriterija.
2. blaži je onaj krivični zakon koji propisuje određeno djelo kao krivično djelo, ali isključuje
krivicu i krivično gonjenje;
(npr. ovlaštena službena osoba - OSL provali u tuđi stan radi hvatanja učinioca krivičnog djela neće
krivično odgovarati jer je to učinio u vršenju službene radnje);
3. blaži je onaj zakon koji predviđa mogućnost oslobađanja od kazne ili izricanja blaže vrste kazne
ili manje mjere kazne
(npr. kod krivičnog djela krađe blaži je važeći zakon jer postoji mogućnost izricanja blaže kazne);
4. blaži je onaj krivični zakon koji ne predviđa izricanje sporedne kazne ili mjere bezbjednosti;

5. blaži je onaj krivični zakon koji predviđa šire mogućnosti za izricanje uslovne osude ili blaže
kažnjavanje za pokušaj određenog krivičnog djela.

Kako se primjenjuje blaži zakon?


Blaži zakon se primjenjuje u odnosu na konkretno djelo i konkretnog učinoca, a ne apstraktno. Dakle,
analizom prethodnih kriterija se utvrđuje kako se ti zakoni odnose na konkretnog učinioca.
Blaži zakon mora se primjeniti u cjelosti, a ne parcijalno ili kombinovano sa drugim zakonima.
Blaži zakon mora se primjeniti do pravosnažnosti presude. Izuzetno, ako je povodom pravnih lijekova (žalba
ili ponavljanje postupka) presuda ukinuta i određeno novo suđenje, blaži zakon se mora primjeniti i u toj
situaciji. Ovo iz razloga što više ne postoji pravosnažna presuda i suđenje počinje ispočetka.
Ako nije ispoštovan ovaj princip tj, ako je sud primjenio strožiji zakon, postojaće povreda krivičnog zakona.
_________
Predavanja: DA LI SE MOŽE KORISTITI KOMBINACIJA ZAKONA?
Nije dozvoljena kombinacija zakona, jer kada određujemo koji je zakon blaži za učinioca k.d. moramo
koristiti samo taj zakon.

KRIVIČNE SANKCIJE – član 6. KZFBiH


Vrste krivičnopravnih sankcija su:
1. Kazne
a) zatvor i dugotrajni zatvor
b) maloljetnički zatvor
c) novčana kazna

2. Mjere upozorenja
a) sudska opomena
b) uslovna osuda

3. Sigurnosne mjere
a) obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi)
b) obavezno liječenje od ovisnosti

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

c) zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije


d) zabrana upravljanja motornim vozilom
e) oduzimanje predmeta

4. Odgojne mjere (primjenjuju se prema maloljetnicima uz odgojne preporuke)


a) disciplinske mjere
b) mjere pojačanog nadzora
c) zavodske mjere

Pored navedenih krivičnopravnih sankcija, zakon poznaje još dvije mjere koje ne spadaju u krivične
sankcije, a to su:
1. Rad za opšte dobro na slobodi (spada u red novih, alternativnih sankcija, koja je sui-generis mjera,
a nalazi se negdje između kazne i uslovne osude, kao mjere upozorenja) i
2. Odgojne preporuke (izriču se maloljetnicima, bez vođenja kriv. postupka)
__________
Predavanja: Krivičnopravne sankcije imaju opšti pojam i ne smijemo ih izjednačavati sa kaznama,
jer su kazne samo jedan oblik krivičnopravnih sankcija.
___________
Svrha krivičnopravnih sankcija:
1. generalna prevencija – njen cilj je da se utiče na građane da poštuju pravni sistem i pravila
ponašanja koja su određena tim pravnim sisitemom, te da ne čine krivična djela, a postiže se
informisanjem javnosti o vođenju krivičnih postupaka i izricanju sankcija;
2. individualna - specijalna prevencija – njen cilj je sprječavanje učinitelja da učini nova krivična
djela i podsticanje njegovog preodgoja. (to je humani dio individualne – specijalne prevencije)
3. viktimološka svrha izricanja krivičnopravnih sankcija u cilju zaštite i satisfakcije žrtva ili žrtve k.d.

Ograničenja u izvršenju krivičnopravnih sankcija


Učinitelju krivičnog djela u izvršenju krivičnopravne sankcije mogu biti oduzeta ili ograničena određena
prava SAMO u mjeri koja odgovara prirodi i sadržaju te sankcije i SAMO na način kojim se osigurava
poštivanje osobe učinitelja i njegovo ljudsko dostojanstvo, u skladu sa zakonom i međunarodnim pravom.

PRIMJENA KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA U FEDERACIJI

Isključenje primjene krivičnog zakonodavstva u Federaciji prema DJECI


Krivično zakonodavstvo u Federaciji ne primjenjuje se prema djetetu koje u vrijeme učinjenja krivičnog djela
NIJE navršilo 14 godina života.

Primjena krivičnog zakonodavstva u Federaciji prema MALOLJETNICIMA


Krivično zakonodavstvo u Federaciji primjenjuje se prema maloljetnicima u skladu sa glavom X (Pravila o
odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona i drugim zakonima u
Federaciji.

Primjena krivičnog zakonodavstva u Federaciji na PRAVNE OSOBE


Krivično zakonodavstvo u Federaciji primjenjuje se na pravne osobe u skladu sa glavom XIV (Odgovornost
pravnih osoba za krivična djela) ovog zakona i drugim zakonima u Federaciji.

Primjena krivičnog zakonodavstva u Federaciji prema svakom ko na teritoriji FEDERACIJE učini krivično
djelo
Krivično zakonodavstvo u Federaciji primjenjuje se prema svakom ko učini krivično djelo na teritoriji
Federacije.
Krivično zakonodavstvo u Federaciji primjenjuje se prema svakom ko učini krivično djelo na domaćem
plovilu, bez obzira na to gdje se plovilo nalazilo u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
Krivično zakonodavstvo u Federaciji primjenjuje se prema svakom ko učini krivično djelo u domaćem
civilnom zrakoplovu dok je u letu ili u domaćem vojnom zrakoplovu, bez obzira na to gdje se zrakoplov
nalazio u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Primjena krivičnog zakonodavstva u Federaciji za krivična djela učinjena na području BOSNE I


HERCEGOVINE
(1) Krivično zakonodavstvo u Federaciji primjenjuje se prema svakom ko na teritoriji Bosne i Hercegovine
učini:
a) bilo koje krivično djelo protiv ustavnog poretka Federacije iz glave XV (Krivična djela protiv ustavnog
poretka Federacije) ovog zakona;
b) krivično djelo protiv službene ili odgovorne osobe u vezi sa njezinom službom.
(2) Krivično zakonodavstvo u Federaciji primjenjuje se prema državljaninu Bosne i Hercegovine koji izvan
teritorije Federacije učini bilo koje drugo krivično djelo osim onih koja su obuhvaćena odredbom stava 1.
ovog člana.
(3) Krivično zakonodavstvo u Federaciji primjenjuje se prema strancu koji izvan teritorije Federacije prema
Bosni i Hercegovini, njezinom državljaninu ili prema Federaciji ili njezinom državljaninu učini bilo koje
krivično djelo koje nije obuhvaćeno odredbom stava 1. ovog člana.
(4) Krivično zakonodavstvo u Federaciji primjenjuje se prema strancu koji izvan teritorije Federacije prema
stranoj državi ili prema strancu učini krivično djelo za koje se po tom zakonodavstvu može izreći kazna
zatvora od pet godina ili teža kazna. Ako zakonom nije drukčije propisano, sud u takvom slučaju ne može
izreći kaznu težu od kazne propisane zakonom zemlje u kojoj je krivično djelo učinjeno.
(5) U slučajevima iz st. 2. i 3. ovog člana krivično zakonodavstvo u Federaciji primijenit će se samo ako se
učinitelj krivičnog djela zatekne na teritoriji Federacije ili bude izručen, a u slučaju iz stava 4. ovog člana
samo ako se učinitelj zatekne na teritoriji Federacije i ne bude izručen drugoj državi.

Primjena Općeg dijela ovog zakona


Odredbe Općeg dijela ovog zakona primjenjuju se prema učiniteljima svih krivičnih djela propisanih
zakonima u Federaciji.
Odredbe Općeg dijela ovog zakona primjenjuju se prema maloljetnicima, osim ako zakonom nije drukčije
propisano.
Odredbe Općeg dijela ovog zakona primjenjuju se na pravne osobe, osim ako ovim zakonom nije drukčije
propisano.

ZASTARJELOST - član 15,16,17,18,19,20 KZFBiH (bitno)


Razlikuje se :
a) zastarjelost krivičnog gonjenja i
b) zastarjelost izvršenja kazne
c) zastarjelost izvršenja sporedne kazne i sigurnosnih mjera

a) Zastarjelost krivičnog gonjenja


Zastarjelost krivičnog gonjenja je institut koji podrazumjeva prestanak ovlaštenja državnih organa za
preduzimanje krivičnog gonjenja iz razloga proteka određenog vremenskog perioda.
Zastarjelost nije na dispoziciji stranaka, tj. nastupa bez obzira na volju učinioca i niko se ne može odreći
zastare!
Rokovi zastarjelosti zavise od težine krivičnog djela i propisane kazne, pa se krivično gonjenje
ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:
1. 35 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora;
2. 20 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 10 god.;
3. 15 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 5 god.;
4. 10 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 3 god.;
5. 5 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 1 god.;
6. 3 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do 1 god. ili novčanom kaznom.
Ako je za KD propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj.

Postoji relativna i apsolutna zastarjelost:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

a) relativna zastarjelost - nastupa kada proteknu gore navedeni zastarni rokovi utvrđeni prema
propisanoj kazni.
b) apsolutna zastarjelost - nastupa kada protekne duplo vrijeme predviđeno za relativnu
zastarjelost.

Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno, bez obzira je li poznat
izvršilac krivičnog djela.

OBUSTAVA ZASTARJELOSTI_Bitno

Obustava zastarjelosti nastupa zbog neke zakonske tj. pravne smetnje (npr. poslanički imunitet, duševno
oboljenje učinioca, postupak ekstradicije i sl.)
U takvoj situaciji krivično gonjenje ne može otpočeti, a ako je otpočelo ne može se produžiti.
Kada prestane zakonska smetnja tok zastarjevanja se nastavlja, pri čemu se u rok zastarjevanja uračunava
vrijeme koje je proteklo do obustave zastarjevanja.
Zastarjelost se obustavlja samo u odnosu na ono lice na koje se odnose pravne smetnje, a ne utiče na druge
saučesnike.

PREKID ZASTARJELOSTI
Prekid zastarjelosti znači nastupanje takve okolnosti usljed koje je zaustavljen tok zastarjelosti, tako da sa
svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći. Kod prekida zastarjelosti vrijeme koje je proteklo ne
uračunava se u vrijeme zastarjevanja, već zastarjevanje počinje iznova i može trajati sve do nastupanja
apsolutne zastarjelosti.
Prekid zastarjelosti nastupa (zastarijevanje se prekida) u 2 slučaja:
1. preduzimanjem svake procesne radnje od strane suda ili tužioca, koja se preduzima radi gonjenja
učinioca zbog učinjenog krivičnog djela. Radnje ovlaštenog službenog lica prije pokretanja krivičnog
postupka nemaju karakter procesnih radnji i ne dovode do prekida zastarjelosti.
2. kada učinilac u vrijeme trajanja zastarjelosti učini isto tako teško ili teže krivično djelo.

b) Zastarjelost izvršenja kazne


Zastarjelost izvršenja kazne je institut koji podrazumjeva prestanak ovlaštenja nadležnih organa za
preduzimanje izvršenja pravosnažno izrečene kazne, iz razloga proteka određenog vremenskog perioda.
Zastarjelost izvršenja kazne nastaje istekom određenog vremena od donošenja pravomoćne presude.
Na zastarjelost izvršenja kazne primjenjuju se isti rokovi kao i kod zastarjelosti krivičnog gonjenja.

c) Zastarjelost izvršenja sporedne kazne i sigurnosnih mjera


 Zastarjelost izvršenja novčane kazne kao sporedne kazne nastupa kad proteknu 2
god. od dana pravosnažnosti presude kojom je ta kazna izrečena.
 Zastarjelost izvršenja sigurnosne mjere: 1. obavezno psihijatrijsko liječenje, 2.
obavezno liječenje od ovisnosti i 3. oduzimanje predmeta nastupa kad protekne 5 god. od dana
pravosnažnosti odluke kojom su te mjere izrečene.
 Zastarjelost izvršenja sigurnosne mjere: 1. zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili
funkcije i 2. zabrane upravljanja prijevoznim sredstvom nastupa kad protekne onoliko vremena koliko
je sud odredio za trajanje te mjere.

Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela za koja po međunarodnom pravu
zastarjelost ne može nastupiti (ratni zločini). – IZUZETAK OD ZASTARE !

Generalno, pitanje zastare je materijalno-pravno pitanje, na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
Kada sud utvrdi da je nastupila zastara, donijeće ODBIJAJUĆU PRESUDU!

KRIVIČNO DJELO

Krivično djelo - Član 21.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Definicija:
Krivično djelo je protupravno djelo koje je zakonom propisano kao k.d., čija su obilježja propisana
zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija.

Krivično djelo je ono djelo koje kumulativno ima sve slijedeće elemente:
a) da je protivpravno djelo
b) da je zakonom propisano kao krivično djelo,
c) za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija i
d) čija su obilježja propisana zakonom.

a) Protivpravnost kao element krivičnog djela

Protivpravnost znači da je određeno ponašanje u suprotnosti sa pozitivnim normama pravnog poretka. To su


ona protivpravna ponašanja pojedinca koja znače napad ili ugrožavanje najvažnijih društvenih odnosa.
Međutim, pravni poredak dozvoljava u određenim situacijama i pod određenim uslovima postojanje nekog
osnova koji isključuje protivpravnost.

U krivičnom materijalnom zakonu protivpravnost isključuje:


1) djelo malog značaja,
2) nužna odbrana i
3) krajnja nužda
4) sila i prijetnja.

U krivičnom procesnom pravu osnov isključenja protivpravnosti postoji u slučajevima: lišenja slobode
učinioca krivičnog djela, određivanja pritvora, vršenja pretresa i dr. Naređenje pretpostavljenog ne isključuje
protivpravnost.

b) i c) Propisanost krivičnog djela u zakonu kao elemenat krivičnog djela (princip zakonitosti) i
propisanost sankcije

U materijalnom smislu ovaj elemenat krivičnog djela znači da se krivična djela i krivične sankcije za
ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne propisima niže pravne snage.
Drugi aspekt ovog načela znači da se nikome ne može izreći sankcija za djelo ako ono, prije nego što
je učinjeno, u zakonu nije bilo propisano kao krivično djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija.

d) Obilježja krivičnog djela (biće krivičnog djela)

Okolnosti koje određeno ponašanje karakterišu kao krivično djelo nazivaju se obilježjima, odnosno
elementima bića krivičnog djela.
S obzirom na prirodu pojedinih djela, svako djelo ima određene elemente koji čine biće tog
krivičnog djela.
Biće krivičnog djela je skup svih bitnih, posebnih elemenata jednog krivičnog djela, ali nisu
zajednička za sva krivična djela, i za različita krivična djela se razlikuju! Razlikuju se i po posljedici i načinu
izvršenja.
Da bi djelo bilo svršeno moraju biti ostvarena sva njegova obilježja.
Ostala obilježja služe za bliže označavanje kažnjivog ponašanja i po potrebi za razgraničenje od
drugih srodnih krivičnih djela.
(Npr. kod krivičnog djela krađe bitna obilježja su: 1. da se radi o tuđoj pokretnoj stvari, 2. da se ta stvar
oduzima i 3. da se to čini u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi.
Krivično djelo teške krađe sadrži sva ova obilježja, ali i dodatno obilježje u pogledu načina izvršenja krađe
npr. da se krađa vrši obijanjem ili provaljivanjem zatvorenih prostora, da se krađa vrši u vrijeme
elementarnih nepogoda /poplave, zemljotresi itd/. Prema tome, po ovim dodatnim obilježjima ovo djelo se
razlikuje od krivičnog djela krađe.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Krivično djelo ubistva sastoji se u tome da učinilac lišava života drugo lice. Međutim, ako se to lišavanje
vrši iz nacionalnih, vjerskih ili rasnih pobuda, na okrutan način, iz bezobzirne osvete i slično, radiće se o
teškim slučajevima ubistva koji su zapriječeni strožijom kaznom. )

Radnja izvršenja krivičnog djela

Radnja izvršenja krivičnog djela je ona radnja kojom se izvršava krivično djelo i koja je u opisu krivičnog
djela označena kao radnja izvršenja. (Npr. kod kriv. djela krađe radnja se sastoji u oduzimanju tuđe pokretne
stvari, a kod ubistva radnja se sastoji u lišavanju života drugog lica.)

Kod nekih krivičnih djela radnja izvršenja se sastoji od dvije ili više radnji, koje mogu biti određene
kumulativno ili alternativno:
1. kumulativno - gdje se radnja izvršenja sastoji se od dvije ili više djelatnosti i gdje je za postojanje
krivičnog djela nužno da su kumulativno ostvarene sve navedene radnje tzv. kumulativne dispozicije.
(Npr. kod kriv. djela „razbojništvo“, radnje su upotreba sile i oduzimanje tuđe pokretne stvari. Kod
takvih krivičnih djela obje te radnje ulaze u sastav izvršenja krivičnog djela i njihovim
preduzimanjem ostvaruje se krivično djelo. Kod ovih djela preduzimanjem samo jedne radnje neće
se raditi o svršenom krivičnom djelu, npr. upotreba sile, već o pokušaju krivi. djela razbojništva.)
i....i....i ( na taj način se prepoznaju )
2. alternativno - gdje se radnja izvršenja sastoji od dvije ili više djelatnosti tako da je krivično djelo
izvršeno preduzimanjem bilo koje od propisanih radnji tzv. alternativne dispozicije. Ukoliko su
ostvarene sve radnje, radit će se o kumulaciji radnji, što se može uzeti u obzir kao otežavajuća
okolnost kod odmjeravanja kazne.
(Npr. kod kriv. djela krivotvorenje isprave, radnja izvršenja je određena alternativno, pa se djelo
može izvršiti pravljenjem lažne isprave ili nabavljanjem ili upotrebom lažne isprave. Izvršenjem
djela na bilo koji od ovih načina tj. ispunjavanjem bilo koje alternacije, djelo je izvršeno.)
ili...ili...ili ( na taj način se prepoznaju )

________
Predavanja:
Krivična djela mogu imati lakše (privilegovane) oblike i teže (kvalifikovane) oblike.
npr. lakši oblik k.d. = krađa - lakša sankcija
teži oblik k.d. = teška krađa, razbojnička krađa - teža sankcija
___________

Način učinjenja krivičnog djela – član 22. KZFBiH

Krivično djelo može biti izvršeno a) činjenjem i b) nečinjenjem.

a) Činjenjem:

U praksi, krivično djelo se najčešće izvršava činjenjem neke radnje. Činjenje postoji onda kada lice
preduzima neku radnju koju ne bi smjelo preduzeti (npr. oduzima tuđu pokretnu stvar, falsifikuje ispravu,
drugom nanosi povredu i sl). Dakle, kod činjenja radi se o nekoj ličnoj aktivnosti učinioca koja dovodi do
određenih promjena u vanjskom svijetu - povreda, ugrožavanja.

b) Nečinjenjem:

Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem kad je učinitelj, koji je pravno obavezan spriječiti nastupanje
zakonom opisane posljedice krivičnog djela, to propustio učiniti, a takvo je propuštanje po djelovanju i
značenju jednako izvršenju tog krivičnog djela činjenjem.

Krivična djela nečinjenja mogu biti:


1. Prava krivična djela nečinjenja (tzv. pravi, čisti omisivni delikti) su ona krivična djela kod kojih je
radnja izvršenja u krivičnom zakonu određena kao propuštanje određene dužnosti (npr.
neprijavljivanje pripremanja kriv. djela)

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

2. Neprava krivična djela nečinjenja (tzv. komisivno-omisivni delikti) su ona krivična djela koja su u
krivičnom zakonu određena kao krivična činjenja, odnosno gdje je radnja izvršenja tog djela
određena kao preduzimanje neke činidbe, ali se izuzetno to krivično djelo može izvršiti i
propuštanjem određene dužnosti. (npr. majka ne hrani dijete i usljed toga nastupi zabranjena
posljedica, ili skretničar propusti da pomjeri šine u slobodan prolaz i nastupi udes - dužnost majke
na hranjenje djeteta propisana je u porodičnom zakonu; dužnost skretničara propisana je u
odgovarajućim propisima u oblasti željezničkog saobraćaja).
Dakle, kod ovih djela uvijek se radi o tome da učinilac propušta tj. ne preduzima radnju koju mu
nalaže njegov lični status ili dužnost.

BLANKETNA KRIVIČNA DJELA – BLANKETNE DISPOZICIJE

Blanketna k.d. razlikuju se od ostalih k.d. obzirom da imaju BLANKETNU = nepotpunu ili upućujuću ili
okvirnu dispoziciju, koja nas upućuje na neku sankciju u drugom zakonu, propisu koji je slabije pravne
snage od zakona ili u konvencijama koje su jače pravne snage od zakona.
Takve blanketne dispozicije u krivičnom zakonu koje su same za sebe neprimjenjive bez uzimanja u obzir
drugog propisa na koji one upućuju. Odredbe blankentnih k.d. su uopštena, ali zato imamo pomoć drugih
zakona.
Da bi se u takvim slučajevima moglo utvrditi da li je u pitanju krivično djelo ili ne, nužno je konsultovati
propise na koje se ta blanketna dispozicija odnosi i tek tada ćemo biti u mogućnosti utvrditi da li u
konkretnom ponašanju postoje elementi krivičnog djela.
Blanketne dispozicije u KZFBiH su najčešće kod krivičnih djela protiv bezbjednosti saobraćaja i protiv
bezbjednosti ljudi i imovine, ali mogu se pronaći i u propisima i aktima niže pravne snage i više pravne
snage od Zakona. ( Pravilnici i Konvencije ).
( Npr. krivično djelo ugrožavanja saobraćaja govori o postupanju u saobraćaju suprotno ZOBS-u
( Zakon o osnovama bezbjednosti na putevima ) – dakle blanketna dispozicija nas upućuje na primjenu tog
Zakona.
ili kod krivičnog djela protivpravni prekid trudnoće, u dispozitivu se navodi da se prekid trudnoće izvodi
protivno propisima o prekidu trudnoće – Pravilnik o prekidu trudnoće – dakle blanketna dispozicija nas
upućuje na primjenu tog Pravilnika )
Kod optuženja i u izreci presude kod ovih krivičnih djela nužno je ugraditi određene članove zakona ili
drugog propisa ili konvencije na koji upućuje blanketna dispozicija.

_________

Predavanja:
Postoje k.djela koja treba razlikovati od blanketnih k.djela – npr. postoje k.djela u kojima dispozicija glasi
"ko nanese štetu većih razmjera, kaznit će se ..." . Postavlja se pitanje šta je "šteta većih razmjera" i kako je
odrediti. To zakon ne određuje, nego se utvrđuje na opštoj sjednici Vrhovnog suda FBiH – njihova mišljenja
nisu obavezujuća. – npr. na opštoj sjednici Vrhovnog suda FBiH određeno je da je veća imovinska korist –
imovinska korist koja prelazi iznos od 15.000 KM.
__________

Posljedica krivičnog djela

Kod najvećeg broja krivičnih djela, posljedica krivičnog djela je ugrađena u dispoziciju krivičnog djela i
samim tim je vidljiva (npr. lišenje života, teška tjelesna povreda, prenošenje zarazne bolesti i sl.). Međutim,
ima krivičnih djela kod kojih posljedica nije vidljiva, ali ona postoji (npr. kod krivičnog djela davanje lažnog
iskaza, posljedica se sastoji u stvaranju pogrešnog mišljenja kod suda i donošenju pogrešne sudske odluke).

Posljedica krivičnog djela može se manifestovati u vidu:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

1. povrede zaštićenog dobra – to je uništenje ili oštećenje nekog pravno zaštićenog dobra. Ta povreda se
uočava čulima i kod ovih djela posljedica se uvijek određuje kao obilježje bića krivičnog djela (npr.
tjelesna povreda, lišenje života, krađa i sl.).

2. ugrožavanja zaštićenog dobra – to je stvaranje opasnosti od nastupanja povrede.

Ta opasnost može biti konkretna ili apstraktna:


a) konkretna opasnost - bliža povreda - ovdje je ta opasnost određena u biću krivičnog djela i
ona se mora dokazivati kao i ostali elementi krivičnog djela. Najčešća su krivična djela protiv
bezbjednosti javnog saobraćaja i krivična djela protiv opšte bezbjednosti ljudi i imovine.
b) apstraktna opasnost– dalja povreda - postoji kada je posljedica mogla da nastupi usljed
preduzete radnje, ali u konkretnom slučaju nije nastupila. Takva krivična djela ne sadrže opasnost
kao obilježje krivičnog djela, kao u slučaju konkretne opasnosti, već ta opasnost nužno proizilazi iz
radnje izvršenja. To znači da je kod takvih krivičnih djela nastupanje posljedice nužna i neoboriva
pretpostavka. Čim je radnja izvršena, ovu opasnost ne treba dokazivati, jer se njeno postojanje uvijek
pretpostavlja.
(npr. u slučaju predaje u prevozno sredstvo lako zapaljivih, eksplozivnih ili radioaktivnih materijala,
djelo se smatra svršenim samim činom predaje takvih materijala u prevozno sredstvo. Dakle, u ovom
slučaju se uopšte ne dokazuje postojanje posljedice, jer se ona pretpostavlja samim time što se radi
o materijama koje su izuzetno opasne i čiji je promet u javnom saobraćaju izričito zabranjen.)

Objektivni uslov inkriminacije


To su okolnosti koje zakon određuje kao uslov koji treba da se stvori da bi jedno ponašanje čovjeka bilo
protivpravno ili da bi dobilo opasni karakter.
Ove okolnosti ulaze u sastav krivičnog djela, ali se za postojanje krivnje učinioca ne zahtijeva njegova svijest
da te okolnosti postoje. Dovoljno je da one u konkretnom slučaju egzistiraju, bez obzira na svijest učinioca
(npr. kod krivičnog djela učestvovanja u tuči nemamo svijest, ali smo „uletili“ u tuču, i nastane teška
tjelesna povreda ili je neko umro; ili npr. u privredi – dovoljno je da je nastupila šteta). Značaj ovih uslova je
što od njih zavisi postojanje krivičnog djela, iako one ne određuju krivično djelo.

Subjekt izvršenja krivičnog djela

Subjekt izvršenja krivičnog djela, po važećem krivičnom zakonu može biti fizičko i pravno lice.
Međutim u sudskoj praksi, kao izvršilac k.d. pojavljuju se samo fizičko lice, ne i pravno lice.
Kod pojedinih krivičnih djela subjekt izvršenja djela označava se na različite načine:

1. Kod najvećeg broja djela subjekt se označava rječju «ko» (npr. ko drugog liši života, ko oduzme tuđu
pokretnu stvar). U ovoj situaciji to praktično znači da takva krivična djela može počiniti svako lice,
odnosno kod njih postoji najširi krug mogućih izvršilaca.
2. Kod nekih krivičnih djela subjekt se označava prema određenom svojstvu lica ili njegovom statusu.
(npr. službeno lice, odgovorno lice, branilac, ljekar, svjedok, učesnik u saobraćaju). Kod ovih krivičnih
djela, dakle, sužen je broj mogućih učinilaca tako da ova djela može učiniti samo lice koje ima određeno
svojstvo. Ova djela nazivaju se vlastoručna ili delicta propria. Utvrđivanje svojstva učinioca kod
ovakvih krivičnih djela je veoma značajno, jer ako učinilac nema određeno svojstvo, neće se raditi o
tom krivičnom djelu.

(npr. kod krivičnog djela čedomorstva /ubistvo djeteta pri porođaju/ učinilac, odnosno subjekt tog
krivičnog djela može biti samo majka djeteta. To je privilegovano djelo ubistva koje može učiniti samo majka
u posebnom stanju do koga dolazi u vezi sa porođajem. Druga lica koja bi eventualno sa majkom
učestvovala u izvršenju tog kd odgovarala bi za neki od oblika sučesništva u izvršenju kd ubistva kao
pomagač, podstrekač ili saizvršilac. Dakle, ta lica bi odgovarala strožije jer nemaju svojstvo koje ima
majka).

Subjekt krivičnog djela može se pojaviti kao izvršilac (saizvršilac), pomagač i podstrekač.
Od subjekta treba razlikovati pasivnog subjekta - ako se neko lice posluži drugim licem da učini krivično
djelo. Npr., lice A gurne lice B na lice C, pa lice C pretrpi povrede ili nastupi smrt. Lice A je subjekt
izvršenja krivičnog djela, a lice B samo sredstvo kojim se lice A poslužilo.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Subjekt krivičnog djela, odnosno učinilac i krivac nisu sinonimi, jer je kriv samo onaj za koga se to utvrdi
pravosnažnom presudom.

Vrijeme izvršenja (učinjenja) krivičnog djela

Treba razlikovati vrijeme izvršenja k.d. od vremenskog važenja krivičnog zakona!


Definicija:
Vrijeme izvršenja k.d. je vrijeme kada je izvršilac k.d. radio ili je bio dužan da radi, nezavisno od toga
kada je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

*Kao trajnih krivičnih djela - vrijeme izvršenja djela ima se smatrati sve vrijeme trajanja izvršenja
krivičnog djela, ali za računanje zastarnog roka uzima se vrijeme prestanka te radnje.

Vrijeme izvršenja krivičnog djela značajno je:


1) radi utvrđivanja uzrasta učinioca, tj. da li je u pitanju dijete, maloljetnik ili punoljetno lice, a što je
značajno radi utvrđivanja uračunljivosti učinioca;
2) radi primjene odgovarajućeg zakona na učinioca, kako odredbi materijalnopravnog, tako i
procesnopravnog karaktera.
3) radi utvrđivanja zastarjelosti krivičnog gonjenja;
4) radi utvrđivanja uzrasta, tj. starosti oštećenog, kod krivičnih djela gdje je uzrast oštećenog elemenat
bića krivičnog djela; npr. kod krivičnog djela vanbračna zajednica sa maljoljetnim licem, zavođenje,
obljuba nad maloljetnim licem, zlostavljanje ili napuštanje maloljetnog lica.
5) kod nekih krivičnih djela vrijeme je elemenat bića krivičnog djela. Npr. djelo izvršeno za vrijeme
ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, za vrijeme epidemije i sl.

Kad se ne može precizno utvrditi vrijeme, uzima se ono koje je najpovoljnije za učinioca.
Ako se djelo sastoji od različitih djelatnosti, a čine jednu radnju, uzima se ono vrijeme kada je učinjena
posljednja radnja (kumulativne radnje).
Kod produženog krivičnog djela uzima se vrijeme svake izvršene radnje u sastavu krivičnog djela. Zastara
teče od zadnje izvršene radnje.

Mjesto učinjenja krivičnog djela

Posljedica krivičnog djela se najčešće dešava u mjestu radnje, ali kod distancionih krivičnih djela, radnja se
može desiti u jednom, a posljedica u drugom mjestu.
Naš zakon je prihvatio tzv. „kriterij ubikviteta“. —→ Krivično djelo je učinjeno kako u mjestu gdje je
učinilac radio ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica njegovog činjenja ili nečinjenja
potpuno ili djelimično nastupila.
Kod kažnjivog pokušaja krivično djelo je učinjeno kako u mjestu gdje je učinitelj radio ili je bio dužan da
radi, tako i u mjestu gdje je prema njegovom umišljaju posljedica njegovog činjenja ili nečinjenja potpuno ili
djelimično trebala nastupiti.

Značaj mjesta izvršenja krivičnog djela ogleda se u slijedećem:


1. Prema mjestu izvršenja djela određuje se koji će se zakon primjeniti na učinioca, što je naročito
značajno kod distancionih, kao i tzv. tranzitnih krivičnih djela sa elementom inostranosti (npr. paket sa
eksplozivom utovaren je u našoj zemlji u avion ili voz koji saobraća prema inostranstvu, prevoz preko
državne granice, pustošenje šuma u zaštičenim šumama).
2. Mjesto izvršenja djela značajno je i za određivanje mjesno nadležnog suda.

UZROČNA (KAUZALNA) VEZA RADNJE I POSLJEDICE

Utvrđivanje uzročne veze između ljudske radnje i nastupjele posljedice u konkretnom slučaju je činjenično
pitanje i rješava se na osnovu prirodnih zakona i iskustvenog saznanja.

U praksi, najčešći su slučajevi da je ljudska radnja neposredni uzrok nastupanja zabranjene posljedice, tako
da je uzročna veza nesumnjiva. Npr. učinilac puca iz vatrenog oružja u grudi žrtve u predio srca, što dovede
do smrti. Tu je očigledno da postoji uzročna veza između radnje učinioca i nastale posljedice.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Međutim, mogući su slučajevi da se između ljudske radnje i nastupjele posljedice interpolira jedan ili više
događaja kao uslova nastanka posljedice (npr. učinilac tjelesno povrijedi žrtvu, a kasnije se ispostavi da je
žrtva bolovala od hemofilije ili učinilac povrijedi žrtvu, a lice B žrtvi zavije ranu septičkim zavojem, pa se
rana inficira i žrtva umre). U tom slučaju postavlja se pitanje da li je došlo do prekida uzročne veze između
prvobitne radnje izvršioca i nastupjele posljedice.
Kod spornih slučajeva naša pravna teorija i sudska praksa prihvaćaju teoriju ekvivalencije (jednake
vrijednosti).
Po ovoj teoriji svi faktori koji su uslovili nastupjelu posljedicu imaju jednaku vrijednost. To znači da se
uzrokom smatra svaki onaj uslov bez koga konkretna posljedica ne bi nastupila. Po ovoj teoriji, uzročnost će
postojati i u slučaju potpuno nepredvidivih i naknadnih pojava koje se nadovezuju na radnju učinioca. Ako je
ljudska radnja ušla u uzročni lanac koji je doveo do posljedice mora se uzeti da je ona uzrok posljedice, bez
obzira u kojem stepenu je doprinijela proizvođenju posljedice. U slučaju prekida uzročnosti, učinilac
odgovara samo za posljedicu koja je nastupila prije prekida uzročne veze. (Npr. učinilac je oštećenom nanio
tjelesne povrede, nakon toga ga vozilom vozi u bolnicu, u toku vožnje dođe do udesa krivicom drugog
vozača, usljed čega oštećeni pogine. Ovaj drugi udes prekinuo je tok uzročnosti pa će prvobitni učinilac
krivično odgovarati za nanošenje tjelesnih povreda oštećenom, a drugi vozač za krivično djelo ugrožavanja
bezbjednosti saobraćaja kvalifikovano smrtnom posljedicom; ili Npr. provalnik je provalio u tuđu kuću,
zatiče oštećenog i nanese mu teške tjelesne povrede i dovede ga u stanje da ovaj više ne može da vlada
sobom, oduzima stvar i odlazi. Nakon toga dolazi do požara i čovjek pogine. Učinilac će odgovarati za
krajnju posljedicu, jer nije došlo do prekida uzročnosti, jer je čovjeka doveo u stanje da ne može da se spasi
sam).

INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA


(OPŠTI OSNOVI ZA ISKLJUČENJE PROTIVPRAVNOSTI)

Instituti koji iskljucuju postojanje krivicnog djela su:


1. beznačajno djelo,
2. nužna odbrana i
3. krajnja nužda
4. neotklonjiva sila i prijetnja – novi institut – izmjene i dopune KZFBiH 2010. godina.

(Kada sud utvrdi njihovo postojanje, DONOSI OSLOBAĐAJUĆU PRESUDU)


Određeno ponašanje koje ima sva obilježja određenog krivičnog djela neće biti inkriminisano, odnosno
učinilac neće biti krivično gonjen zbog takvog ponašanja, ukoliko postoji jedan od ova četiri instituta.

1. Beznačajno djelo – član 25. KZFBiH

Nije krivično djelo ono djelo koje iako sadrži zakonom određena obilježja k.dijela, zbog prirode i težine
djela ili načina počinjenja djela ili neznatnosti ili nepostojanja štetnih posljedica, odnosno pribavljene
imovinske koristi i niskog stepena krivice počinitelja, predstavlja beznačajno djelo. – djelo malog značaja

Dakle, zakon predviđa 3 obilježja za beznačajno djelo:


1.način izvršenja krivičnog djela,
2.neznatnost ili nepostojanje štetne posljedice i
3.nizak stepen krivice počinioca.

Ova 3 elementa trebaju biti alternativno ispunjena da bi se određeno ponašanje moglo ocijeniti kao
beznačajno djelo.
Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili ne, jeste i zaprijećena kazna i priroda djela
(npr. u slučaju razbojništva ili ubistva, zbog prirode tih djela i zaprijećene kazne nikada se neće moći raditi
o beznačajnom djelu).
Ovaj institut mogao bi imati primjenu kod imovinskih krivičnih djela. U praksi su poznati slučajevi krađe
šteke cigareta, artikala za ishranu, protivpravnog zauzimanja male površine zemljišta u državnoj svojini i sl.
Pri tome svakako treba cijeniti i stepen krivice učinioca (npr. učinilac nije ranije osuđivan, izvršio je krađu u
gladnom stanju ili su ukradeni predmeti oduzeti).

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

U suštini radi se o tzv. bagatelnim djelima kojima nedostaje potrebni kvantitet ili kvalitet za postojane kriv.
djela, tako da ne zaslužuju krivični progon.
Ako postoji beznačajno djelo, sud donosi oslobađajuću, meritornu presudu.

2. Nužna odbrana – član 26. KZFBiH

Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.


Dakle, nužna odbrana predstavlja opšti osnov isključenja protivpravnosti - postojanja krivičnog djela, te sud
u slučaju postojanja nužne odbrane sud može donijeti odlobađajuću presudu.

Definicija: Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije
istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.
Nužna odbrana predstavlja sukob prava i neprava.

Dakle, napad (koji može dolaziti samo od čovjeka) treba da je:


1. protivpravan, 2. istovremen ili direktno predstojeći i 3. neskrivljen, a odbrana treba da je srazmjerna
napadu.

Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, jer prekoračenje nužne odbrane je k.d.,
a ako je prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi
kazne.

Opšteprihvaćeno je da nužna odbrana ima dvije komponente:


1. napad, s jedne strane i
2. odbranu, (odnosno, odbijanje napada) sa druge strane.

Pri tome treba imati u vidu da svaki napad ne opravdava odbranu, ali i da svaka odbrana nije nužna
odbrana. Da bi odbijanje napada imalo kvalitet i karakter nužne odbrane kao osnova koji isključuje
protivpravnost, potrebno je da napad i odbrana ispunjavaju određene uslove koji su etablirani u teoriji i
praksi.

1. NAPAD
Napad predstavlja ljudsku radnju, što znači da napad može dolaziti samo od čovjeka. Bez značaja je njegov
uzrast ili uračunljivost, da li je napad preduzet umišljajno, ili nehatno i sl. Napadač je čovjek i onda kada
koristi životinju kao sredstvo napada ili neka tehnička postrojenja ili naprave.
Radnja napada se redovno sastoji u činjenju, ali nije isključeno da izuzetno i nečinjenje, odnosno
propuštanje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena odbrana (npr. odbijanje ljekara da pruži pomoć
licu kome je život u opasnosti ima karakter napada i sl.). Za postojanje nužne odbrane nije neophodno da
napad istovremeno predstavlja i krivično djelo.
Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnozaštićenog dobra (život, tijelo, imovina). Nužna
odbrana postoji ne samo onda kada se protivpravni napad odbija od sebe već i od nekog drugog (tzv. nužna
pomoć). – sumar čuva zaštičenu šumu, ali ne smije biti prekoračenje
Napad mora biti protivpravan, jer samo protivpravan napad legitimira pravo na odbranu. Napad je
protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlaštenja, odnosno kada se tim napadom
povrjeđuju pravni propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o radnjama koje se preduzimaju na osnovu
zakonskog ovlaštenja, iako sadržajno uključuju i akte napada, "napadnutom" se u takvim slučajevima ne
priznaje pravo na odbranu (npr. lišenje slobode na osnovu naredbe o pritvoru, pretresanje stana od strane
organa gonjenja, lišavanje slobode lica zatečenog u izvršenju kriv.djela). Iz zahtjeva da napad mora biti
protivpravan, proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se brani u nužnoj odbrani („ nema
nužne odbrane na nužnu odbranu“), ali samo pod uslovom da lice koje se brani ne prijeđe granice
dozvoljene odbrane. Ako se to desi, tada "odbrana" dobija karakter protivpravnog napada i lice koje je bilo
napadač stiče pravo na nužnu odbranu. Napad je protivpravan i ako ga je napadnuti sam izazvao, odnosno
skrivio. Pri tome ne smije da se radi o tzv. insceniranoj nužnoj odbrani koja postoji onda kada je napad
namjerno isprovociran da bi se pod vidom nužne odbrane izvršilo krivično djelo, odnosno povrijedilo neko
napadačevo dobro.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Napad i odbrana moraju biti istovremeni, jer su ove dvije komponente u korelaciji. Istovremenost postoji
kako onda kada je napad aktuelan (kada traje i sve dok ne prestane), tako i onda kada neposredno predstoji
(npr. jedno lice sa nožem trči prema drugom licu u namjeri da ga udari). Nužna odbrana neće postojati
ukoliko su odbrambene radnje preduzete nakon završetka napada, jer bi to značilo legalizovanje osvete.
Praktično, ima se uzeti da istovremenost postoji i u situaciji kada napad još nije poduzet, ali se prema
poduzetoj prethodnoj radnji napadača realno može ocijeniti i očekivati da će radnja napada neposredno
uslijediti.
Npr. ako napadač prilazi stolu nekog gosta i počne ga napadati to je istovremeni napad i odbrana
bez sumnje; ili npr. napadač prilazi žrtvi i hvata se za džep kaputa, a radi se o čovjeku koji je poznat kao
siledžija i lako se hvata oružja, a napadač i žrtva imaju nesuglasice od ranije. Druga osoba, žrtva, realno
može zaključiti da napad predstoji i može se braniti.

Danas je dosta sporno pitanje odbrane protiv prijetećih napada, a koja se sastoje u preduzimanju tzv. zaštitnih
mjera (npr. električne ograde, postavljene eksplozivne naprave koje se aktiviraju ulaženjem i sl.. Ovaj
segment ustanove nužne odbrane kod nas je postao aktuelan posebno u zadnje vrijeme, jer sve više ima
slučajeva smrtnog stradanja u slučajevima provala u vikendice u kojima su bile postavljene eksplozivne
naprave. ) Ova, pro future nužna odbrana nije dozvoljena, jer se ovdje radi samo o prijetnjama od
(eventualnog) budućeg napada, za koje se ne može unaprijed predvidjeti koje vrste i intenziteta će biti, pa je
teško tvrditi da je ovakva odbrana neophodna.
Napad mora stvarno postojati, odnosno mora biti stvaran, a ne uobražen, kada postoji tzv. putativna
(uobražena) nužna odbrana. Putativna nužna odbrana je pogrešna procjena situacije od strane napadnutog.
Ovdje se napadnuti nalazi u stvarnoj zabludi, jer prema okolnostima slučaja smatra da se na njega vrši napad,
iako to nije slučaj.
Npr. jedno lice u noći sačeka drugo lice i u mraku usmjeri u njega dječiji pištolj. Napadnuti, u
uvjerenju da je napadnut, upotrijebi nož ili vatreno oružje te povrijedi ili liši života napadača. Ovdje je
očigledno da napadnuti nije bio u mogućnosti pouzdano zaključiti da se prema njemu ne vrši napad i da se
ne radi o pravom pištolju. Napadnuti je iz opravdanih razloga bio u zabludi da je napadnut, te bi se radilo o
isključenju krivice zbog postojanja stvarne zablude u kojoj je preduzeta odbrana.
U slučaju putativne nužne odbrane nema nužne odbrane i odbrambene radnje tada će biti protivpravne, a
pitanje eventualne krivice rješava se konkretno kroz stvarnu zabludu. Izvršilac, u ovom slučaju, odgovara za
nehatno izvršenje krivičnog djela ako je u zabludi iz nehata i ako zakon predviđa kažnjavanje za to djelo u
slučaju da je izvršeno iz nehata.
Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju, kao u slučaju putativne nužne odbrane. 1 Kada dođemo
u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek iskoristiti pravilo
"In dubio pro reo", te će odlučiti da se radi o prekoračenju nužne odbrane jer tada postoji mogućnost od
oslobađanja od kazne.
_______
Predavanja:
Postoji i pretpostavljena (anticipirana) nužna odbrana- npr. prijetnja osobe A osobi B da će je ubiti čim je
vidi u gradu, dovela je do toga da osoba B ubije osobu A prilikom prvog susreta u gradu. Navedeno ne
predstavlja nužnu odbranu, obzirom da je riječ o pretpostavljena (anticipirana) nužna odbrana, obzirom da
napad ne postoji, pa samim tim nema osnova za odbranu.
_________

2. ODBRANA
Odbrana ili odbijanje napada je druga strana instituta nužne odbrane, koja se sastoji u odbijanju napada
kojim se povređuje neko napadačevo dobro. Ona može biti defanzivna, ali napadnuti ima pravo i na
ofanzivnu odbranu, ako se drugačije ne može odbiti napad. Uglavnom je defanzivna.

Neophodno je da se odbrana odvija u određenim granicama, jer svaka odbrana nije nužna odbrana i da bi ona
imala takav karakter, potrebno je:
1. da su radnjama odbrane ostvarena obilježja nekog krivičnog djela (tzv. djelo nužne odbrane), jer ako bi
napad bio otklonjen radnjama kojima nije ostvareno krivično djelo, onda takva situacija nije ni relevantna sa
krivično-pravnog stanovišta.

1
Ubistvo namah - Ko drugoga usmrti namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem ili teškim
vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od 1 do 10 godina.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

2. odbrana treba biti usmjerena protiv napadača ili nekog njegovog dobra, ako je to potrebno radi odbijanja
napada. Ukoliko je odbrana otklonjena povredom nekog drugog lica ili njegovih dobara, nema nužne
odbrane, ali može da postoji eventualno krajnja nužda. Međutim, postojaće nužna odbrana ukoliko je
izvršilac djela nužne odbrane uništio ili oštetio tuđu stvar koju je napadač koristio kao sredstvo napada.
3. najznačajniji uslov odbrane se sastoji u njenoj nužnosti, neophodnosti da bi se odbio napad. Osnovno
mjerilo je karakter napada, kao i pozicija napadnutog u konkretnojsituaciji. U tom pogledu je značajno što je
zakon eksplicitno naglasio potrebu postojanja "srazmjere" između napada i odbrane. Da li je odbrana bila
neophodno potrebna, a time i srazmjerna napadu faktičko je pitanje i zavisi od načina, sredstva i mogućnosti
sa kojima je napadnuti raspolagao u vrijeme napada. Srazmjernost napada i odbrane ne može se cijeniti
isključivo imajući u vidu upotrijebljena sredstva u napadu i odbrani, već treba cijeniti intenzitet napada,
snagu i spretnost napadača u odnosu na napadnutog, sredstva koja su bila na raspolaganju napadnutom za
odbranu od napada. Mora se imati u vidu da se od učinioca djela nužne odbrane ne može zahtijevati posve
trezveno prosuđivanje i matematičko odmjeravanje i procjenjivanje preduzete akcije. Navedeni
proporcionalitet između napada i odbrane ne treba shvatiti kao potpunu ekvivalenciju između kolidirajućih
dobara. Radiće se o nužnoj odbrani i onda kada se povređuje napadačevo dobro veće vrijednosti od onog
koje je zaštićeno. Nužna odbrana je kolizija prava i neprava iz čega proizilazi i pravo na nužnu odbranu i
stoga stav da napadnuti nije obavezan da se ukloni napadu, bježanjem ili na drugi način.

Prekoračenje granice nužne odbrane (eksces nužne odbrane)


postoji u slučaju kada napadnuti prekorači granice koje su neophodno potrebne za odbijanje napada.

Eksces nužne odbrane može biti:


a) intenzivni - postoji kada preduzeta odbrana nije bila neophodno potrebna, odnosno bila je
nesrazmjerna, i
b) ekstenzivni - postoji kada je napad već bio prestao.

Naša sudska praksa opravdano prihvata samo intenzivni eksces, jer prestankom napada prestaje i stanje
nužne odbrane, te povređivanje dobara napadača nakon toga ne predstavlja nužnu odbranu.
Imajući u vidu da izvršilac često nije u mogućnosti da pravilno ocijeni potrebne granice odbrane, zakon je
prekoračenje nužne odbrane predvidio kao fakultativni osnov za ublažavanje ili oslobođenje od kazne, u
zavisnosti od toga pod kakvim okolnostima je prekoračenje izvršeno.
Krivično djelo „ubistvo na mah“ se čini u sličnom stanju. Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se
radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek koristiti načelo «In dubio pro reo» i uzeti da se radi
o nužnoj odbrani.

3. Krajnja nužda - član 27. KZFBiH

(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi.
(2) Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili od drugog otkloni istovremenu
ili direktno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom
učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.
(3) Učinitelj koji sam izazove opasnost, ali iz nehata, ili prekorači granice krajnje nužde, može se blaže
kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšavajućim okolnostima, može se i osloboditi kazne.
(4) Nema krajnje nužde ako je učinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.

U slučaju postojanja krajnje nužde sud može donijeti odlobađajuću presudu.

Zakon krajnjoj nuždi, kao i nužnoj odbrani, priznaje karakter opšteg osnova isključenja krivičnog djela, iako
se ova ustanova po svojoj prirodi bitno razlikuje od nužne odbrane.
Za razliku od nužne odbrane kod koje je u pitanju sukob prava i neprava, krajnja nužda predstavlja sukob
dva prava ili koliziju dva interesa zasnovana na pravu. Dakle, ovdje su u konfliktu pravo sa pravom, odnosno
dva podjednako pravno zaštićena dobra.
Ustanova krajnje nužde obuhvata one životne situacije u kojima se jedno dobro koje je u opasnosti štiti
žrtvovanjem tuđeg dobra, pri čemu se radnjom otklanjanja opasnosti ostvaruju obilježja određenog kriv.
djela. Ako su u takvoj situaciji ispunjeni svi zakonski uslovi za postojanje krajnje nužde, onda takvo djelo
nije protivpravno, odn. nije krivično djelo („što nije po zakonu dozvoljeno, nužda čini dozvoljenim“).

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Dakle, krajnja nužda postoji kada učinilac preduzima neku radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio opasnost
koja je istovremena ili neposredno predstojeća, neskrivljena i koja se na drugi se način nije mogla otkloniti,
pri čemu učinjeno zlo ne smije biti veće od zla koje je prijetilo.
Npr. neko lice nasilno prodre u tuđi stan da bi od požara spasilo neko lice; ili vozač kojem u toku
vožnje ispred automobila „iskoči“ pješak, postupiće u krajnjoj nuždi kada, radi izbjegavanja sudara sa
pješakom i ugrožavanja njegovog života, skrene sa kolovoza i pri tome npr. udari u ogradu nekog lica i ošteti
je, čime nanese štetu vlasniku ograde.
Uslovi za procjenu postojanja krajnje nužde su rigorozniji nego u slučaju nužne odbrane, jer se radi o sukobu
dva interesa zasnovana na pravu, pri čemu oštećeni ni na koji način nije doprinio nastupanju posljedice.

Što nije po zakonu dozvoljeno, nužda čini dozvoljenim.

Krajnja nužda obuhvata 2 (dvije) osnovne komponente:

1. opasnost za pravno zaštičeno - određeno dobro,


2. neophodnost otklanjanja te opasnosti na štetu tuđeg, odnosno drugog dobra.

OPASNOST ZA ODREĐENO DOBRO

Opasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je, prema objektivnim okolnostima date situacije i
opštim načelima iskustva, nastupanje povrede dobra vjerovatno. Po prirodi stvari nužno je da se radi o
značajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje ozbiljnije štete, jer neznatna ugrožavanja, svakodnevne
neugodnosti, ne mogu zasnovati krajnju nuždu.

Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde, moraju se ispuniti određeni uslovi:


1. Opasnost treba da prijeti nekom pravnozaštićenom dobru.
Opasnost koja ne prijeti nikome i ničemu ne može zasnovati stanje krajnje nužde. U praksi, ovaj
institut najviše dolazi do izražaja u otklanjanju opasnosti za život, tjelesni integritet, zdravlje i
imovinu. Naravno i ovdje se mogu štiti kako svoja tako i tuđa dobra.
2. Opasnost mora biti stvarna.
Ako opasnost objektivno ne postoji može se raditi o putativnoj krajnjoj nuždi, za što važi sve što je
rečeno za putativnu nužnu odbranu. Može se raditi i o tome da učinilac pokušava opravdati izvršeno
krivično djelo pozivanjem na krajnju nuždu. Za razliku od nužne odbrane, gdje napad može dolaziti
isključivo od čovjeka, opasnost kod krajnje nužde može dolaziti iz različitih izvora (od radnji
čovjeka, prirodnih nepogoda, životinja, kvara tehničkih uređaja i sl.).
3. Opasnost ne smije biti skrivljena tj. izazvana od učinioca koji otklanja opasnost.
To znači da se neće moći pozivati na krajnju nuždu onaj učinilac koji je bio umišljajan ili nehatan u
odnosu na činjenicu da njegovo ponašanje može prouzrokovati opasno stanje iz koga može proizaći
povreda određenih dobara. ( npr. kada planinar nedovoljno odjeven provali u tuđu planinsku kuću da
bi se spasio; prekid trudnoće iz razloga medicinskih indikacija iako se žena u vrijeme trudnoće nije
pridržavala ljekarskih uputa, radi čega je intervencija postala nužna; lice A nakratko lišava slobode
lice B da bi spriječilo njegovo samoubistvo koje je i ono djelimično skrivilo svojim ponašanjem,
ostavljanje bez pomoći lica koje je učinilac povrijedio u saobraćaju, da bi spasio svoj život, itd. )

OTKLANJANJE OPASNOSTI NA ŠTETU TUĐEG/ DRUGOG DOBRA

Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije, jer učinilac prijeteću
opasnost sa jednog pravnog dobra prebacuje na drugo pravno dobro. Time se ugroženom dobru pruža zaštita,
a povređuje se dobro nekog drugog lica.
Samo izuzetno, može se raditi i o dobru istog lica kome prijeti opasnost, kada se radi o tzv. nužnoj
pomoći (npr. pristanak pacijenta na rizičnu operaciju da bi mu se spasio život, čime se stavlja u drugu
opasnost, i da bi bio spašen povređuje se njegov tjelesni integritet, ili trudnica iz medicinskih indikacija
prihvata uništavanje ploda da bi spasila svoj život i sl.).
Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog krivičnog djela, ali u uslovima
krajnje nužde, protivpravnost takvog djela je isključena. Otklanjanje opasnosti, ili djelo krajnje nužde, se

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

redovno vrši činjenjem, ali izuzetno to može biti i propuštanjem dužnog činjenja (npr. neprijavljivanje
krivičnog djela i učinioca da bi se spasio život).
S obzirom da u krajnjoj nuždi kolidiraju dobra jednakopravno zaštićena i da se opasnost prebacuje
na nesudjelujuće i nevino lice, za otklanjanje opasnosti kod krajnje nužde postavljeni su dosta strogi uslovi
bez kojih pri tome učinjeno djelo ostaje protupravno.

To su slijedeći uslovi:

1. Prvi i najstrožiji uslov sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg dobra (opasnost se na drugi način
nije mogla otkloniti). Za razliku od nužne odbrane, krajnja nužda se priznaje samo ako se opasnost nije
mogla otkloniti na drugi način. Ukoliko je postojao drugi, ili manje štetan izlaz iz te situacije ne može se
odobriti krajnja nužda (npr. sklanjanje od opasnosti, bijeg, dozivanje u pomoć, organizovanje zaštite,
povreda nekog svog manjeg dobra, i sl.). Ovaj uslov predstavlja jedan od najbitnijih elemenata ovog
instituta.
2. Posebnog značaja je i uslov srazmjernosti kolidirajućih dobara, tj. da učinjeno zlo nije veće od
zla koje je prijetilo. Dakle, potrebno je da povrijeđeno dobro nije veće vrijednosti od zaštićenog dobra,
da bi djelo krajnje nužde uopšte moglo biti opravdano, neprotivpravno, jer u suprotnom, kada je učinjeno
zlo veće od zla koje je prijetilo, radi se o prekoračenju granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde).
Rangiranje dobara može predstavljati polaznu osnovu za procjenu vrijednosti dobra,ali nikako ne može
biti jedini kriterij, nego se odlučuje u svakom konkretnom slučaju
3. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću ili neposredno prijeteća.
Istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala i dok traje kao i kad
neposredno predstoji. Opasnost neposredno predstoji kada je postala toliko ozbiljna da je njeno
nastupanje gotovo sigurno ili krajnje vjerovatno ukoliko se mjere zaštite ne preduzmu odmah. To znači
da minula i buduća opasnost ne mogu biti osnova ovog instituta.
4. Pored navedenih, opšteprihvaćen je stav da je za valjanost djela krajnje nužde potreban i subjektivni
elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim radnjama otklanja opasnost. Postupak u
ovakvim situacijama može se opravdati samo onda kada su, pored objektivnih, postojali i subjektivni
uslovi opravdanja, samo onda kada je učinilac djela krajnje nužde svjestan toga stanja i nastoji otkloniti
opasnost, slijedi cilj spašavanja, zaštite.

Prekoračenje granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde)

Postoji u 2 oblika:
1. intenzivni eksces - postoji kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo,
2. ekstenzivni eksces - postoji kada se otklanja opasnost koja po objektivnoj ocjeni još nije nastupila,
niti je neposredno predstavljala opasnost.
Kod ovog, ekstenzivnog, ekscesa ne radi se o krajnjoj nuždi, niti o prekoračenju krajnje nužde, jer
nedostaje element istovremenosti, tj. radi se o „pro future“ opasnosti za koju se pretpostavlja da tek
treba da se desi (npr. dvije susjedne kuće, u jednoj ogromno drvo, pa vlasnik druge kuće misli da mu
drvo predstavlja opasnost i obori ga).
U slučajevima kada je učinilac djelo izvršio u prekoračenju granica krajnje nužde, ili ako sud utvrdi da
uopšte nema krajnje nužde, izvršeno djelo ostaje protivpravno, tj. ostaje krivično djelo. Međutim, zakon
polazi od toga da učinilac djela krajnje nužde nije uvijek u mogućnosti da pravilno ocijeni njene granice, pa
izvršenje djela u prekoračenju granica krajnje nužde tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne, pa
čak i za oslobođenje, ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšavajućim okolnostima.
Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su određena lica zbog vršenja određenih
profesija dužna da se izlažu opasnosti. Ako je neko dužan da se izlaže opasnosti u obavljanju svoje službene
dužnosti ili po nekom drugom pravnom osnovu, ne može se pozivati na institut krajnje nužde ukoliko ne
postupi u skladu sa svojim obavezama. (Npr., ljekar se ne može pozivati na strah od zaraze i odbiti pružiti
pomoć oboljelom; vatrogasac ne može iz straha odbiti intervenciju. U ovim slučajevima, navedena lica čine
određeno krivično djelo i tu nema mogućnosti za primjenu krajnje nužde)
Međutim, ovo ograničenje nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti prestaje kada je sasvim
izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu.
__________

Predavanja:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Procesni aspekt je povezanost između presude i optužnice; činjenični opis mora biti isti i u optužnici i u
presudi, osim kada postoji institut nužne odbrane ili krajnje nužne.
( Npr. osoba A ubije osobu B, ali prije nego je osoba A ispalila hitac prema osobi B, osoba B je isplaila 3
hica prema osobi A, sa namjerom da je liši života, pa je osoba A postupala u nužnoj obrani. Nužna odbrana
dovodi do donošenja oslobađajuće presude, ali se u presudi moraju navesti sve činjenice koje se odnose na
konkretnu nužnu odbranu. obzirom da te činjenice nisu bile navedene u optužnici, te samim tim činjenični
opis presude i optužnice nije isti. ) ___________

4. Sila i prijetnja – član 27.a – izmjene i dopune ZKFBiH

Sila i prijetnja može se podijeli na:


- neodoljivu silu i prijetnju – to je sila i prijetnja koja se nije mogla predvidjeti
- odoljivu silu i prijetnju – to je sila i prijetnja koja se mogla predvidjeti

Apsolutna sila postoji kada je njen intenzitet takav da isključuje mogučnost izbora ponašanja, kad isključuje
mogučnost odlučivanja lica koje je pod silom.
Sila upotreba snage jedne osobe prema drugoj osobi....
Prijetnja može biti pismena i usmena, i relevantna je i onda kada onaj koji prijeti nema namjeru to ostvariti,
ali prijetnja mora biti ozbiljna.

Nije k.d. ono djelo koje je počinjeno pod djelovanjem neodoljive sile ili prijetnje. Sud u tom slučaju može
donijeti oslobađajuću presudu. Počiniteljem k.d. smatrat će se osoba koja je primjenila neodoljivu silu ili
prijetnju.
Počinitelj koji je počinio k.d. pod djelovanjem odoljive sile ili prijetnje može se blaže kazniti.
Npr. dok je trajao rat u Hrvatskoj grupa žena je kuhala za neprijateljsku vojsku, jer su se nalazile pod
neodoljivom silom i prijetnjom, te je donesena oslobađajuća presuda.
__________

POKUŠAJ član 28.


Ko sa umišljajem započne činjenje k.d., ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj k.d. ako se za to k.d. može
izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog k.d. kad zakon izričito propisuje
kažnjavanje za pokušaj.
Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se
i blaže kazniti.
Pokušaj je sa umišljajem započeto, ali nedovršeno krivično djelo, te posljedica k.d. nije nastupila.

To znači da je za postojanje pokušaja potrebno da budu ostvarena 3 elementa, koji se sastoje u tome:
1) da je izvršenje krivičnog djela započeto
2) da je, u pravilu, izostala posljedica i
3) da kod učinioca postoji umišljaj, odnosno volja da izvrši krivično djelo.

1) Osnovni konstitutivni elemenat pokušaja sastoji se u tome da je učinilac preduzeo radnje kojima je
započeto izvršenje krivičnog djela. Može se reći da je izvršilac započeo izvršenje krivičnog djela kada je
svojom radnjom ostvario neko od obilježja krivičnog djela. (npr. izvjesno je da postoji pokušaj u slučaju
kada je učinilac pucao u drugoga u namjeri lišenja života i promašio; ili kada je započeo daviti žrtvu u
namjeri da je ubije; ali ko je nabavio samo sredstva za pravljenje falsifikovanog novca, pa je uhvaćen već
prilikom nabavljanja i pripreme tih sredstava, tek je u fazi pripremanja). Nekada će biti dovoljno da je
učinilac primijenio neko od sredstava ili načina izvršenja datog djela, (npr. kod razbojništva ili silovanja, kod
kojih pokušaj postoji već samom primjenom sile od strane učinioca).
2) Slijedeće obilježje pokušaja sastoji se u tome da krivično djelo nije dovršeno - da je izostala posljedica.
Nedovršenost krivičnog djela je negativni elemenat, negativna pretpostavka pokušaja. Nastupanje posljedice
predstavlja po pravilu jasan dokaz da se radi o dovršenom krivičnom djelu, a ne o pokušaju.
Pri tome se mogu razlikovati dvije situacije odnosno dvije vrste pokušaja:
1. nesvršeni ili nedovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac započeo radnju izvršenja, ali je nije
dovršio. (npr. zamahne nožem na drugo lice, ali radnju ne dovrši, bilo svojom voljom ili
postupanjem trećeg);

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

2. svršeni ili dovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac preduzeo radnju izvršenja i istu dovršio, ali
posljedica nije nastupila. (npr. lice A puca na lice B, ali dođe do promašaja). Stoga kod svršenog
pokušaja učinilac više ne može obustaviti svoje djelovanje, pa se dobrovoljni odustanak od ovog
pokušaja može sastojati samo u aktivnoj radnji usmjerenoj na sprečavanje posljedice.
U praksi se za nesvršeni pokušaj blaže kažnjava, nego za svršeni, dakle navedena podjela je bitna
zbog odmjeravanja kazne.

3) Najzad, jedno od obilježja pokušaja je i njegov subjektivni elemenat koji se sastoji u umišljaju ili volji
učinioca da izvrši krivično djelo. Za postojanje pokušaja nužno je da je odluka o izvršenju djela definitivna,
konačna. (stoga nema pokušaja npr. kod onog ko je samo posegnuo, ko se samo mašio za pištolj, ali se nije
još odlučio da puca, već eventualno samo da zaprijeti). Budući da je umišljaj konstitutivno obilježje
pokušaja, u teoriji je vladajuće shvatanje da je nehatni pokušaj nemoguć.
U vezi sa kažnjavanjem, treba razlikovati 2 pitanja:
1) KADA SE kažnjava za pokušaj? - pokušaj je kažnjiv kod svih djela sa propisanom kaznom zatvora
od 3 godine i težom, a za pokušaj drugih kriv. djela samo kad zakon izričito određuje kažnjavanje za
pokušaj.

2) KAKO SE kažnjava za pokušaj? - učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane


za to krivično djelo, ali se može i blaže kazniti.
Pokušaj je na taj način predviđen kao fakultativna okolnost za ublažavanje kazne (pravi, podobni
pokušaj), dok je zakon kod nepodobnog pokušaja dao još šire mogućnosti za ublažavanje, jer je
predvidio čak i mogućnost oslobođenja od kazne, što podrazumijeva i neograničeno ublažavanje. Da li
će sud odmjeriti kaznu u granicama kazne propisane za dovršeno krivično djelo, kako se prvenstveno u
zakonu sugeriše, ili će iskoristiti mogućnost ublažavanja kazne, zavisiće od niza okolnosti svakog
konkretnog slučaja. Pri tome će svakako sud uzimati u obzir da li se radi o svršenom ili nesvršenom
pokušaju, koji je stepen učiniočeve volje za izvršenjem djela (njegove krivice ili krivnje), da li je
nastojao ili želio spriječiti nastupanje posljedice, iako je ona izostala iz drugih razloga, da li je u pitanju
nepodobni pokušaj itd. U praksi sudovi za pokušaj redovno ublažavaju kaznu, iako to ne proističe iz
zakonske ekspresije, gdje se forsira kazna u granicama propisanim za dovršeno djelo.
Pokušaj kao vid realizacije izvršenja nekog krivičnog djela nije moguć kod svih krivičnih djela. Postoje
krivična djela kod kojih pokušaj nije moguć:
a) zato što takva djela zbog svoje prirode ne mogu biti izvršena u vidu pokušaja, (npr. kod
kriv. djela učestvovanja u tuči, zatim kod čistih omisivnih delikata koji se izvršavaju nečinjenjem, kakva
su krivična djela nepružanje pomoći i napuštanje nemoćne osobe - jer se kod ovih djela pravog
nečinjenja, momenat dovršenja djela i momenat kada ono postaje kažnjivo posve podudaraju, nastupaju
istovremeno; dok naprotiv pokušaj je moguć kod djela nepravog nečinjenja - npr. majka koja u namjeri
da ubije svoje dijete odbije da ga hrani, ali to učini neko drugi, izvršila je pokušaj ubistva nečinjenjem) ,
ili
b) iz razloga što je sam pokušaj obuhvaćen dispozicijom djela kao njegov bitni elemenat,
pa usljed toga, sam pokušaj predstavlja izvršenje krivičnog djela (npr. napad na ustavni poredak ili
ugrožavanje teritorijalne cjeline Federacije).

Kvalifikovani pokušaj
Kvalifikovani pokušaj predstavlja posebnu vrstu pokušaja kod kojeg se nisu ostvarila obilježja onog
krivičnog djela koje je učinilac namjeravao izvršiti, već nekog drugog djela koje je predviđeno kao posebno
kriv. djelo. Ovo je jedan od slučajeva kada postoji pokušaj, iako je došlo do izvjesne posljedice (otuda
kvalifikovani pokušaj), ali ne one koju je učinilac imao u vidu. (Npr. Učinilac puca na žrtvu sa bliske
udaljenosti u predjelu grudi ili glave, ali mu nanese samo tjelesnu povredu. Kod ovog slučaja radiće se o
pokušaju krivičnog djela ubistva, a ne o dovršenom krivičnom djelu tjelesene povrede. Ovo iz razloga što je
umišljaj učinoca i sve okolnosti događaja govorile da je on htio lišenje života drugog lica).
U ovakvim slučajevima djelo se ipak kvalifikuje kao pokušaj krivičnog djela na koje je bio upravljen
umišljaj, a ne kao dovršeno krivično djelo koje je ostvareno pokušajem toga djela. Ovo drugo djelo je u
prividnom sticaju sa pokušanim djelom pa se stoga učinilac za njega neće kažnjavati, ali će se to redovno
uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne za pokušano krivično djelo.
_________
Predavanja:
Pokušaj se također može podijeliti na:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

- podoban
- nepodoban
Navedena podjela je uspostavljena s obzirom na sredstvo izvršenja k.d., način izvršenja k.d. i predmet –
objekt nad kojim se k.d. izvršava.
__________

Nepodoban (nemoguć) pokušaj


Nepodoban (nemoguć) pokušaj postoji kada neko pokuša učiniti krivično djelo:

a) neprikladnim sredstvom (npr. pokušaj lišenja života drugog lica potpuno neispravnim pištoljem ili
pokušaj ubistva trovanjem hemijskom supstancom koja je izgubila svojstva) ili
b) prema neprikladnom predmetu (npr. postoji kod pokušaja ubistva leša, pokušaja abortusa žene
koja nije trudna).
Razlikuju se i apsolutno nepodoban pokušaj i relativno nepodoban pokušaj:
 Apsolutno nepodoban pokušaj postoji kada sredstva ili objekt radnje izvršenja uopšte nisu podobni
za izvršenja krivičnog djela. (npr. u odnosu na objekat radnje izvršenja postoji u slučaju pokušaja
ubistva na lešu, a u pogledu sredstva radnje izvršenja u slučaju pucanja iz prazne puške)
 Relativno nepodoban pokušaj postoji kada su sredstva ili objekt radnje izvršenja podobni, ali u
konkretnom slučaju nisu mogli dovesti do željenog rezultata samo zbog naročitih okolnosti, koje su
postojale u konkretnom slučaju. (npr. lopov zavuče ruku u tuđi prazan džep, ili učinilac puca kroz
prozor kuće u namjeri da žrtvu liši života, ali je ona prije toga napustila kuću)

Kod svih nepodobnih pokušaja važno je da učinilac nije svjestan navedenih nepodobnosti.
U protivnom, ako je učinilac toga svjestan, onda nema ni volje da se izvrši krivično djelo, pa ni samog
pokušaja.
Inače, nepodobni pokušaj je kažnjiv uvijek kada je kažnjiv i obični pokušaj. Razlika je jedino u tome što je
kod ovog pokušaja zakon predvidio mogućnost oslobođenja od kazne (nepodobni pokušaj kao fakultativni
osnov oslobođenja od kazne) ili blažeg kažnjavanja.

DOBROVOLJNI ODUSTANAK- često pitanje na ispitu

Pozitivna transformacija volje učinioca.


Dobrovoljni odustanak postoji kada učinilac pokuša učiniti krivično djelo, ali od izvršenja krivičnog djela
dobrovoljno odustane.
Dakle, učinilac je ušao u kažnjivu zonu, ali se potom predomislio i sam odustao od izvršenja krivičnog djela.
Dakle, tu postoji promjena u sferi volje, odnosno razlog za dobrovoljni odustanak ne može biti objektivne
prirode (npr. dolazak policije).
Za razliku od većine krivičnih zakonodavstava, koji u ovom slučaju predviđaju obavezno
oslobođenje od kazne, prema našem zakonu, dobrovoljni odustanak je fakultativni osnov za oslobođenje
od kazne („može se odloboditi od kazne“).

Odustanak od izvršenja krivičnog djela u osnovi ima 2 oblika, u zavisnosti od toga da li se radi o svršenom
ili nesvršenom pokušaju:
a) Kod nesvršenog pokušaja, za dobrovoljni odustanak je dovoljno da je učinilac prekinuo dalje
djelovanje, da je obustavio preduzimanje radnje (npr. učinilac koji je oborio žrtvu sa zamahnutim nožem
u ruci odustao je od ubistva i sl.).
b) Za razliku od nesvršenog pokušaja, kod koga je dovoljna obična pasivnost, kod svršenog pokušaja se
zahtijeva djelovanje u vidu aktivnog ponašanja usmjerenog na sprječavanje posljedice (npr. učinilac
žrtvi zada teške tjelesne povrede u namjeri da je ubije, ali je onda odveze ljekaru koji je spasi i sl. – babu
otruje, a zatim joj da protivotrov).

Da bi odustajanje od izvršenja djela moglo biti osnov za oslobođenje od kazne, ono mora biti dobrovoljno.
Dobrovoljnost postoji uvijek kada je učinilac, i pored toga što je bio svjestan da krivično djelo može dovršiti,
odustao od njegovog izvršenja.
Odustajanje je dobrovoljno kada se zasniva na autonomnoj odluci učinioca, tj. kada je ona rezultat slobodnog
i vlastitog opredjeljenja samog učinioca, koje nije nastalo pod pretežnim uticajem vanjskih okolnosti.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Stoga NEĆE biti odustanka:


 ako je to neko drugi, mimo njega, učinio, (npr. kada je smrt spriječena hitnom ljekarskom
intervencijom koja je uslijedila mimo učinioca).
 ako je učinilac slučajno spriječio nastupanje posljedice,
 ako je posljedica nastupila, iako je učinilac preduzeo mjere da spriječi njeno nastupanje. Ta okolnost
se može uzeti samo kao olakšavajuća kod odmjeravanja kazne. (npr. učinilac žrtvi da otrov u
namjeri da je liši života, ako žrtva umre raditi će se o ubistvu, bez obzira što je učinilac naknadno
pozvao ljekare radi spašavanja žrtve. Ako u ovoj situaciji učinilac nakon davanja otrova angažuje
ljekare, koji spase žrtvu može se raditi o dobrovoljnom odustanku jer posljedica nije nastupila).
 kada je učinilac odustao od npr. krivičnog djela krađe zbog dolaska čuvara, otpora žrtve, ili zbog
toga što je uvidio da je nepodobno sredstvo izvršenja djela. Stoga nema dobrovoljnog odustanka
kada je učinilac odustao, jer nije mogao odnijeti ukradenu kasu radi njene težine, ili nije izvršio
razbojništvo radi otpora vlasnika automobila koji se suprotstavio naoružanom napadaču.
 kada je učinilac odustao od krivičnog djela zbog nemogućnosti njegovog izvršenja (npr. obijač kase
utvrdi da nije u stanju da obije kasu).
 kada je učinilac odustao usljed nekih spoljnih uticaja, (npr. kradljivac čuje glasove ukućana,
prolaznika i sl.)
 kada učinilac pogrešno drži da postoji neka spoljna okolnost koja u stvarnosti ne postoji, (npr.
pogrešno je mislio da je naišao policajac)
 ukoliko je odustanak uslijedio radi toga što bi izvršenje djela bilo skopčano sa neugodnostima po
izvršioca, a sa kojima on nije računao, (npr. ne bi bio priznat dobrovoljni odustanak učiniocu koji je
odustao od pokušaja silovanja zato što ga je djevojka prepoznala i zaprijetila mu da će ga prijaviti
policiji ili da će mu se njen mladić osvetiti),
 kada je učinilac odustao zato što mu djelo ne donosi što je planirao, (npr. kada je umjesto vrijedne
umjetnine naišao samo na bezvrijednu kopiju, ili je u kasi bilo malo novca).

Etička vrijednost motiva je irelevantna, jer dobrovoljni odustanak nije etički, već psihološki pojam. Stoga
odustanak može biti moralne prirode (npr. sažaljenje, stid, probuđena savjest i sl.), ali i ne mora, (pa će
dobrovoljni odustanak npr. od razbojništva ili silovanja postojati i onda kada se učinilac prilikom susreta sa
žrtvom uplašio i pobjegao). Eventualno vrednovanje motiva odustanka je moguće kod odmjeravanja kazne,
pogotovo kada se sud odlučuje hoće li učinioca osloboditi od kazne.

Pitanje na ispitu: Razlika između pokušaja i dobrovoljnog odustanka??


Razlika postoji u sferi volje.
Kod nepodobnog pokušaja, nema mjesta dobrovoljnom odustanku, jer se tu nema šta spriječiti ili ukloniti, ali
sud može vrednovati novi izmijenjeni stav učinioca pri odmjeravanju kazne.
Dobrovoljni odustanak podrazumijeva da je djelo ostalo u pokušaju, pa je stoga on isključen u svim
slučajevima kad je kriv. djelo dovršeno. Zato nema dobrovoljnog odustanka ako je učinilac odustao od
izvršenja djela, ali ono ipak bude dovršeno, kada učinilac nakon formalnog dovršenja krivičnog djela pokuša
spriječiti nastupanje posljedice, ili kada nakon izvršenog djela uklanja štetne posljedice djela.
npr. kada osobe A,B i C odustanu od k.d. krađe, jer slika iz muzeja koju su željeli ukrasti je suviše teska, te je
ne mogu odnijeti iz muzeja – to nije primjer dobrovoljnog odustanka, nego nepodobnog i nesvršenog
pokušaja.
npr. osobe A,B i C planiraju krađu vrijedne slike u muzeju, ali prilikom ulaska u muzej osoba A ubije čuvara,
a osobe B i C nisu htjela da dođe do razbojništva i ubistva, pa odustanu od daljnje krađe - to nije primjer
dobrovoljnog odustanka, nego saučesništva i pokušaja.

Kažnjavanje:
Učinitelj koji je pokušao učiniti k.d., ali je dobrovoljno odustao od kažnjivog pokušaja, može se osloboditi
od kazne.
U slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno kriv.
djelo.
(npr. u slučaju falsifikovanja isprave kojom je učinilac pokušao izvršiti prevaru ili pronevjeru, od kojih je
dobrovoljno odustao, pitanje je njegove odgovornosti za falsifikovanje isprave; ili da li će učinilac koji je
dobrovoljno odustao od npr. silovanja, odgovarati za prinudu, što je sastavni dio tog djela;).

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

SAUČESNIŠTVO

Definicija:
Saučesništvo u općem, širem smislu, je učešće dva ili više lica u izvršenju krivičnog djela, uz istovremeno
postojanje svijesti o zajedničkom djelovanju.

Saučesništvo se manifestuje kao:


1. saizvršilaštvo = saučiniteljstvo,
2. podstrekavanje i
3. pomaganje.

Saučesništvo, u krivičnopravnom, tj. u užem smislu, podrazumijeva samo podstrekavanje i pomaganje, jer
ono predstavlja radnje kojima se učestvuje u krivičnom djelu koje preduzima neko drugo lice.
S druge strane, saizvršilac učestvuje u svom, a ne u tuđem djelu, pa je stoga saizvršilaštvo samo jedna
posebna vrsta izvršilaštva, jer saizvršilac je već izvršilac i njegovo djelo ne može zavisiti od nečije radnje
izvršenja. Takvu poziciju u ostvarenju krivičnog djela pomagači i podstrekači nemaju, oni samo preduzimaju
radnje koje predstavljaju (sa)učestvovanje u tuđem djelu, djelu koje ostvaruje neko drugi.
Iako pojam izvršioca Zakon izričito ne reguliše, među izvršiocima odnosno saizvršiocima razlikuju se: 1.
neposredni izvršilac, 2. saizvršilac i 3. posredni izvršilac, a među saučesnicima: 1. podstrekač i 2. pomagač.
Najzad, saučesnici u užem smislu, dakle pomagači i podstrekači odgovaraju samo za umišljajno učešće u
ostvarenju krivičnog djela, dok saizvršioci odgovaraju i za nehatno učešće.

1. Saizvršilaštvo = saučiniteljstvo 31. cl.

SAIZVRŠILAŠTVO postoji kada više lica zajednički izvrše krivično djelo učestvovanjem u njegovom
izvršenju ili preduzimajući nešto drugo čime se na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela.
Saizvršilaštvo je dakle oblik izvršilaštva koji postoji kada više lica, koja ispunjavaju sve uslove koji se
zahtijevaju za izvršioca, na osnovu zajedničke odluke, svjesno i voljno, učine određeno krivično djelo.
U tom slučaju, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

O pravnoj prirodi saizvršilaštva postoji više teorija. Kako vidimo, naša pravna teorija i sudska praksa
prihvataju „teoriju podjele uloga“ u izvršenju djela. Dakle, saizvršilac je onaj učesnik koji zajedno sa
drugim/a na bazi „podjele rada“ djeluje na ostvarenju djela kao njihovom zajedničkom cilju.
Za razliku od saučesnika u užem smislu (podstrekača i pomagača), saizvršioci ne učestvuju u djelu
koje ostvaruje neko drugo lice (tuđem djelu), već svi zajednički ostvaruju svoje, zajedničko, djelo, pri čemu
svaki od njih u tome daje svoj prilog koji je bitan i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo ostvareno ili ne bi bilo
ostvareno na zamišljeni način. To znači da svaki od saizvršilaca u ostvarenju datog djela ima ulogu koja je od
bitnog značaja u procesu izvršenja djela, jer ako bi neko od saizvršilaca propustio da izvrši svoj dio zadatka,
djelo ne bi moglo biti realizovano, odnosno ne bi moglo biti realizovano onako kako je planirano.

(npr. ulogu saizvršioca imaće i lice koje je, u skladu sa prethodnim dogovorom da se izvrši razbojništvo ili
krađa, imalo zadatak da čeka u automobilu i ostale članove grupe, nakon oduzetog novca ili stvari, odveze
sa mjesta razbojništva ili krađe, nakon čega su svi međusobno podijelili „plijen“.)

Saizvršilaštvo se ostvaruje na 2 načina:

1. kada saizvršioci direktno učestvuju u izvršenju djela (npr. više lica se dogovore da zajednički
napadnu treće lice i zajednički ga ubiju. Radi se o saizvršilaštvu, bez obzira ko je od njih nanio
povrede, iz razloga što su se oni prethodno dogovorili da zajednički izvrše djelo i u tome su istrajali).
2. kada saizvršilac ne učestvuje direktno u izvršenju djela, ali preduzima druge radnje kojima na
odlučujući način doprinosi izvršenju djela. (npr. saizvšioci se dogovore da obiju prodavnicu
skupocjenih aparata. Prilikom dogovora podijele uloge u procesu izvršenja djela tako da neki čuvaju
stražu, drugi provaljuju u objekat, a treći odnose stvari. Čuvari u ovom slučaju ne učestvuju direktno
u radnji izvršenja, jer niti vrše obijanje, niti uzimaju stvari, ali se tretiraju kao saizvršioci, jer su kod
podjele uloga u izvršenju ovog djela dobili ulogu da čuvaju stražu i tako obezbjeđuju ostale u toku

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

provaljivanja. Bez te njihove radnje, ostali ne bi pristupili tom djelu, tako da uloga čuvanja straže na
odlučujući način doprinosi izvršenju djela).

Sporazum saizvršilaca može biti izričit, a može biti prećutan, odnosno slijediti iz konkludentnih radnji.

Za postojanje saizvršilaštva je potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke:

1. Zajednička odluka o djelu je subjektivna komponenta i ogleda se u tome da svaki saizvršilac ima
odluku i volju da zajednički sa drugima izvrši krivično djelo. Stoga saizvršilaštvo neće postojati u
slučajevima "zajedničkog" izvršenja djela od strane više lica koja nisu znala jedno za drugo, odn.
koja su djelovala bez zajedničke odluke, nezavisno jedno od drugog. Tada se zapravo radi o
slučajnom (nehatnom) saizvršilaštvu ili paralelnom izvršilaštvu, (npr. dva lica provale u objekat radi
krađe stvari, nailazi treće lice koje koristi pogodnost, te iz provaljenog objekta uzima neke stvari za
sebe).
Svijest o zajedničkom djelovanju ne znači istovremeno i postojanje zajedničkog umišljaja o djelu, jer
je riječ samo o svijesti o saizvršilačkoj radnji, dok svijest o posljedici djela koja je bitna za umišljaj,
ne mora biti ista kod svih saizvršilaca, jer je moguće da na strani nekih od njih postoji samo nehat u
odnosu na posljedicu.
2. Zajedničko izvršenje krivičnog djela je objektivna komponenta koja znači da je saizvršilac onaj
koji je preduzeo radnju izvršenja konkretnog djela ili nešto drugo što na odlučujući način doprinosi
izvršenju krivičnog djela. (npr., ako više lica zajednički do smrti tuku motkama, ili je jedni tuku a
drugi je za to vrijeme drže, saizvršioci su u ubistvu)

VRSTE SAIZVRŠILAŠTVA su: nužno, prividno i slučajno saizvršilaštvo

Nužno saizvršilaštvo postoji prilikom izvršenja onih krivičnih djela gdje je po prirodi stvari, kao uslov za
njihovo izvršenje, potrebno sudjelovanje više lica. Ono se pojavljuje u nekoliko modaliteta:

1) krivična djela susretanja - kad se radnje saizvršilaca nalaze jedna nasuprot druge (npr. krivično
djelo rodoskrvljenja).
2) konvergentna krivična djela - kada su radnje saizvršilaca usmjerene ka istom cilju (npr. oružana
pobuna lica lišenih slobode).
3) divergentna krivična djela - kad su radnje saizvršilaca tj. njihovi interesi u sukobu (npr. krivično
djelo učestvovanja u tuči).

Prividno saizvršilaštvo postoji kada u izvršenju krivičnog djela nužno učestvuju dva lica, a zakon kažnjava
samo jedno. (npr. vanbračna zajednica sa maloljetnim licem).

Slučajno (nehatno) saizvršilaštvo ili paralelno izvršilaštvo, postoji kada više lica sudjeluju u izvršenju
istog djela, ali nezavisno jedni od drugih i bez ikakve svijesti i odluke o zajedničkom djelu. Svako od tih lica
jeste izvršilac, ali oni nisu saizvršioci. (npr. dva lica neovisno jedan od drugog daju otrov trećem licu i ono
umre. Ova lica su izvršioci krivičnog djela ubistva, ali nisu saizvršioci; ili npr. treće lice naiđe na provaljenu
prodavnicu iz koje druga lica iznose stvari, a prethodno su je obili. Treće lice uđe i ono uzme stvari za sebe,
to lice je izvršilac kriv. djela krađe, ali nije saizvršilac u kriv. djelu teške krađe, jer su njegove radnje
samostalne i usljedile su bez prethodnog dogovora)

ODGOVORNOST saizvršilaca = saučinitelja

Pravilo je da svaki saizvršilac odgovara u granicama svog umišljaja, odnosno nehata.


On ne odgovara za ekscese drugog saizvršioca. ( npr. ako se dvojica dogovore da nad trećim izvrše
razbojništvo, te dočekaju to treće lice i upotrebom sile oduzmu mu novac, a nakon toga jedan od saizvršilaca
ubije to lice. On će odgovarati za razbojništvo i ubistvo, a drugi samo za razbojništvo iz razloga što ubistvo
nije obuhvaćeno dogovorom. )

Saučesništvo

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pomaganje i podstrekavanje čl. 32 i 33. KZ FBiH


2. Podstrekavanje

PODSTREKAVANJE je sa umišljajem navođenje ili nagovaranje drugog lica koje nema odluku o
izvršenju djela, da izvrši određeno krivično djelo, odnosno kada se kod drugog lica navođenjem ili
nagovaranjem učvršćuje odluka da izvrši krivično djelo. U prvom slučaju, učinilac uopšte nema odluku o
izvršenju djela, ali podstrekač utiče na njegovu psihu i pod tim uticajem podstiče to lice da učini djelo. U
drugom slučaju, učinilac je u fazi razmišljanja da li da izvrši krivično djelo ili ne. On se koleba oko toga, ali
još nije donio odluku. Podstrekač utiče na njega i pod tim uticajem izvršilac učvršćuje odluku o izvršenju
krivičnog djela.
Ako je kod izvršioca takva odluka već postojala, podstrekavanje NE postoji, već se radi o tzv.
"neuspjelom podstrekavanju" ili „nepodobnom pokušaju".
Neuspjelo podstrekavanje nije kažnjivo, osim ako se radi o djelima za zaprećenom kaznom zatvora
preko 3 godine.
Podstrekavanje može biti svako sredstvo i djelatnost kojima se može uticati na volju drugoga i donošenje
odluke o izvršenju krivičnog djela.
( Npr. upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od izvršenja djela, davanje ili
obećanje poklona, prijetnja, kompulzivna sila (ne i apsolutna sila), zloupoteba odnosa podređenosti ili
zavisnosti, dovođenje ili održavanje u zabludi odnosno prevara, davanje savjeta, opklada, i sl. )
Ipak, ni jednom od tih radnji podstrekač NE učestvuje u radnji izvršenja i u tom smislu se razlikuje od
saizvršioca. Za razliku od pomaganja, postrekavanje je moguće samo činjenjem.

Ako je odluka o izvršenju krivičnog djela rezultat sporazumnog podstrekavanja više lica, radi se o tzv.
„sapodstrekavanju“, a ako u podstrekavanju učestvuje više lica, pri čemu ne postoji svijest o zajedničkom
podstrekavanju, radi se o tzv. „paralelnom ili prividnom“ podstrekavanju. U ovom drugom slučaju svaki
od njih je samostalni podstrekač i svaki će odgovarati pod uslovom da je njegovo podstrekavanje doprinijelo
stvaranju odluke za izvršenje djela.

Ako se podstrekava preko trećeg lica ili više lica, radi se o „posrednom ili sukcesivnom (tzv. lančanom)
podstrekavanju". Pri tome je dovoljno da podstrekač koji je uključen u podstekački lanac zna lice koje on
podstrekava, ali ne mora znati lično ostale posrednike niti njihov broj, kao ni glavnog izvršioca.

Ako je podstrekač u više navrata i na različite načine uticao na izazivanje odluke o izvršenju djela, radiće se
o „podstrekavanju u produženju“, tj. samo o jednom podstrekavanju. ( više lica na lažno svjedočenje)

Ako se jednim podstrekavanjem jedno ili više lica navede na izvršenje više krivičnih djela, postoji idealni
sticaj na strani podstrekača, a ako se sa više podstrekavanja jedno ili više lica navede na više krivičnih djela,
postojaće realni sticaj na strani podstrekača.

Ko podstrekne nekoga da pomogne nekom licu u izvršenju krivičnog djela odgovaraće za


pomaganje, jer podstrekavanje na pomaganje je svojevrsni vid posrednog pomaganja. Isto tako, i pomaganje
u podstrekavanju je pomaganje. Ako je jedno lice u istom djelu bilo i podstrekač i pomagač, pomaganje je
konzumirano podstrekavanjem.

- Podstrekavanje mora biti upravljeno na određeno krivično djelo i određenog učinioca, ali to ne znači da
učinilac mora biti i individualno određen, a još manje da treba biti lično poznat podstrekaču. Dovoljno je da
je podstrekač svjestan kruga lica, koja su na neki način odrediva ili povezana (prostorno, idejno, sportski,
poslovno...) i da je neko od njih potencijalni izvršilac.
- S druge strane, ne zahtijeva se da podstreknuti zna podstrekača, niti mora biti "svjestan da je njegova
odluka da izvrši krivično delo nastala pod uticajem podstrekača", jer se podstrekavanje nekada može izvesti
tako sofisticirano da podstreknuti i nema osjećaj da je njegova odluka nastala pod uticajem nekoga drugoga.
- Za podstrekavanje nije neophodno da je sam izvršilac kriv, niti da uopšte može biti kriv (dijete ili duševno
bolesno lice).
- Za podstrekavanje se zahtijeva postojanje umišljaja. Nehatno podstrekavanje, iako je moguće, nije
kažnjivo, jer bi to značilo nedopustivo proširivanje krivice. Podstrekač mora biti svjestan da svojim
radnjama drugog navodi na izvršenje krivičnog djela, tj. da je njegovo ponašanje upravljeno na izvršenje

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

krivičnog djela. Dovoljan je i eventualni umišljaj. Voljna komponenta umišljaja se sastoji u htjenju izvršenja
krivičnog djela ili makar pristajanje na njegovo izvršenje.
Dakle, umišljaj podstrekača je dvostruk: mora obuhvatiti kako stvaranje odluke kod drugog, tako i
krivično djelo odnosno njegovo izvršenje.

Podstrekač je u krivičnopravnom smislu posve izjednačen sa samim izvršiocem, što znači da je


podstrekavanje kažnjivo kod svakog krivičnog djela, bez obzira na njegovu težinu, kao i da se podstrekač
kažnjava kao da je sam učinio krivično djelo. To, međutim, ne znači da se prilikom odmjeravanja kazne
podstrekaču ne može izreći blaža, a ponekad i strožija kazna nego izvršiocu, što je u skladu sa načelom
individualizacije. Teže kažnjavanje podstrekača u izuzetnim slučajevima, opravdano je radi toga što on u
izvjesnim situacijama ima odlučujuću ulogu u samom procesu nastajanja kriminalnog čina, tj. što je često
on sam, koristeći odnos podređenosti ili autoriteta, "glavni krivac" za izvršenje krivičnog djela. Dakle
kažnjavanje podstrekača zavisi od ocjene od strane suda svih konkretnih okolnosti datog slučaja.

Kažnjavanje za podstrekavanje:
a) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini k.d. kaznit će se kao da ga je sam učinio.
b) Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje k.d. za koje se može izreći kazna zatvora od 3
godine ili teža kazna, a k.d. ne bude ni pokušano, kaznit će se kao za pokušaj k.d.

Pokušaj podstrekavanja ili neuspjelo podstrekavanje


Pokušaj podstrekavanja ili neuspjelo podstrekavanje postoji kada se drugi sa umišljajem podstrekava na
izvršenje krivičnog djela za koje se po Zakonu može izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna, a
krivično djelo ne bude ni pokušano.
Zakon je predvidio da će se ovo lice kazniti kao za pokušaj.
Neki autori smatraju da neuspjelo podstrekavanje nije ni saučesništvo ni podstrekavanje, jer nije došlo do
protivpravnog ostvarenja krivičnog djela, već se zapravo radi o posebnom krivičnom djelu postavljenom u
opštem dijelu.
Pokušaj podstrekavanja (neuspjelo podstrekavanje) javlja se u nekoliko oblika:
1. nesvršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstrekač nije uspio formirati odluku kod
podstreknutog;
2. svršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada je podstrekač uspio formirati odluku kod
podstreknutog, ali ovaj iz nekog razloga (predomislio se, spriječen i sl.) nije izvršio ni pokušao krivično
djelo;
3. nepodobni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstreknuti uopšte nije shvatio ili razumio
podstrekača ili je kod njega već bila donesena odluka o izvršenju djela;
4. promašeno podstrekavanje - postoji kada je podstreknuti izvršio sasvim drugo krivično djelo, a ne
ono na koje ga je podstrekač navodio.

Navedeni slučajevi neuspjelog podstrekavanja, po svom sadržaju i značaju, se međusobno razlikuju, što
sudovi prilikom odmjeravanja kazne trebaju imati u vidu. Međutim, zajedničko im je da nije došlo do
izvršenja krivičnog djela.
Za postojanje pokušaja podstrekavanja, pored umišljaja, zahtijeva se da postoji i radnja podstrekavanja, tj.
da je vršen uticaj na volju podstrekavanog. Tako, nema ni neuspjelog podstrekavanja ako npr. pismena
poruka nije ni stigla "podstrekavanom".
Pokušaj podstrekavanja je kažnjiv samo ako je u pitanju krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora
od 3 godine ili teža kazna ili drugim riječima kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela.
Stoga je neophodno da sud utvrdi na koje djelo je umišljaj podstrekača bio upravljen i da to djelo tačno
navede u izreci svoje presude.
Isto tako, predviđeno je da će se u tom slučaju kazniti kao za pokušaj krivičnog djela, što znači da se kazna
odmjerava u granicama kazne propisane za dato krivično djelo, ali sud može izreći i blažu kaznu.

* Podstrekavanje može nastati samo činjenjem 

3. Pomaganje

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Samo biti samo sa umišljajem


Definicija:
Pomaganje je takav oblik saučiniteljstva pri kojem pomagač preduzima radnje kojima se tuđe krivično djelo
potpomaže, unaprjeđuje ili olakšava. Pomagač ni djelimično ne učestvuje u izvršenju krivičnog djela, on je
samo (sa)učesnik u tuđem krivičnom djelu, koje ostvaruje neko drugi.
Jednom riječju, pomaganje se sastoji u omogućavanju drugom licu (nekom radnjom ili savjetom) izvršenja
krivičnog djela.

Kažnjavanje:
Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može
se i blaže kazniti.

Pomaganje se može vršiti:


a) u pripremi krivičnog djela ili prije njegovog izvršenja (nabavka sredstava za izvršenje djela;
uklanjanje prepreka; snimanje i ispitivanje mjesta izvršenja djela u cilju olakšanja izvršenja djela),
b) u toku izvršenja krivičnog djela, i
c) nakon izvršenja krivičnog djela.

Pomaganje je moguće samo ako je prethodno bilo obećano, u suprotnom radi se o sasvim drugom krivičnom
djelu.
Da bi predstavljale pomaganje, pomagačke radnje moraju doprinositi ostvarenju krivičnog djela, imati
određeni značaj u njegovu izvršenju, moraju potpomagati, unapređivati ili olakšati njegovo izvršenje. Ako
te radnje nisu imale nikakav doprinos u izvršenju krivičnog djela ili ih izvršilac uopšte nije koristio, radi se
samo o pokušaju pomaganja ili neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo. S druge strane, ne zahtijeva se da
pomagačke radnje imaju odlučujuću ulogu u izvršenju krivičnog djela u smislu formule conditio sine qua
non, odnosno da bez tih radnji djelo ne bi ni bilo izvršeno.
Prema zakonu, kažnjivo je samo umišljajno pomaganje, dok nehatno pomaganje, iako je moguće i
nerijetko se dešava, po zakonu nije kažnjivo.

Redovan oblik pomaganja je neposredno pomaganje, kada između pomagača i izvršioca ne postoji neko
drugo lice, kada mu dakle pomoć pruža neposredno. Međutim, ako se to čini preko nekog drugog radi se o
posrednom pomaganju, što je zapravo pomaganje pomagaču, tj. pomaganje u pomaganju. Posredni
pomagač ovdje pruža pomoć neposrednom pomagaču, ali on postoji i kada podstrekava pomagača na
pružanje pomoći, kao i onda kada pruža pomoć podstrekaču. Riječ je o tzv. lančanom pomaganju, a ono
postoji kada se više lica nalazi u lancu pomaganja. Kada više lica istovremeno pomaže izvršiocu radi se o
tzv. pomagačkom saizvršilaštvu.

Za razliku od podstrekavanja, pomaganje može biti izvršeno i nečinjenjem koje se sastoji u propuštanju
preduzimanja dužne radnje, u cilju pomoganja drugome u izvršenju krivičnog djela (npr. noćni čuvar ostavi
otvoren prozor ili otključana vrata, da bi olakšao izvršenje krađe).
Pomaganje je moguće i kod krivičnih djela nečinjenja i kod krivičnih djela koja mogu izvršiti samo određena
lica (delicta propria), uglavnom kao psihičko pomaganje.

Pomaganje pretpostavlja da je u vrijeme preduzimanja pomagačkih radnji kod lica kojem se pomaže već bila
stvorena odluka o izvršenju djela. Ako je pomagačka radnja preduzeta prije nego se to lice odlučilo da izvrši
djelo, nema pomaganja, ali se može raditi o podstrekavanju.
Npr. podstrekavanje predstavlja savjetovanje ili obećanje pomoći nakon izvršenja krivičnog djela, ako je
učinjeno prije nego je lice donijelo odluku o izvršenju, ako se na taj način izaziva ili učvršćuje odluka za
izvršenje djela.

Kao i kod podstrekavanja, zakon je naveo neke od radnji koje mogu biti pomagačke radnje, koje, s obzirom
na njihovu prirodu, mogu predstavljati psihičko i fizičko pomaganje.
U skladu s tim, zakon, kao moguće oblike pomaganja, navodi:
1. davanje savjeta ili uputa kako učiniti krivično djelo - psihičko pomaganje,
2. stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela - fizičko pomaganje,
3. uklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela - fizičko pomaganje, te

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

4. unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinilaca, sredstava kojima je krivično djelo
izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom - psihičko pomaganje.

Psihičko pomaganje predstavlja jačanje volje učinioca koje se, može sastojati u davanju savjeta ili
uputstava kako da se izvrši krivično djelo (npr. kako da izvrši krijumčarenje, djelo prevare itd.) ili unaprijed
obećanim prikrivanjem krivičnog djela (kao što je njegovo prikrivanje, prikrivanje sredstava izvršenja djela,
predmeta pribavljenih djelom ili tragova krivičnog djela). Jedan od češćih vidova ovog oblika pomaganja je
obećanje da će se realizovati prodaja robe pribavljene krivičnim djelom krađe (npr. obećanje trgovca
automobilima da će ukradene automobile plasirati na tržištu kao oblik pomaganja u teškoj krađi). Psihičko
pomaganje, osim prije navedenih, može obuhvatati i neke druge radnje (npr. kada pomagač savjetima,
isticanjem dodatnih motiva održava i stabilizuje već stvorenu izvršilačku volju, uklanja skrupule u odnosu
prema djelu).
Fizičko pomaganje je pružanje materijalne, fizičke podrške u njegovom činjenju. U praksi su
najčešći oblici fizičkog pomaganja stavljanje izvršiocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog
djela, (npr. dodavanjem noža izvršiocu za vrijeme tuče ili dodavanje alata za provaljivanje, stavljanje na
raspolaganje prevoznog sredstva radi krađe stvari u preduzeću), te uklanjanje prepreka za izvršenje djela
(npr. čuvanje straže ili obezbjeđenje izvršenja krivičnog djela, izviđanje mjesta izvršenja krivičnog djela,
prebacivanje izvršioca na mjesto izvršenja djela, davanje određenih obavještenja koja su od značaja za
izvršenje krivičnog djela iznošenje keramičkih pločica iz zatvorene prostorije kako bi ih izvršilac krađe lakše
iznio, puštanje glasne muzike kako bi se olakšalo silovanje).

Pomagačke radnje su moguće sve do definitivnog okončanja krivičnog djela, odnosno do njegovog dovršenja
u materijalnom smislu. One mogu prethoditi samom izvršenju krivičnog djela („prethodno pomaganje“),
(npr. kada je vlasnik ugostiteljskog objekta izvršioca i djevojku koja je kasnije silovana, automobilom
dovezao u taj objekat, otvorio im vrata i tamo ih ostavio).
Mogu se preduzimati i istovremeno sa odvijanjem radnje izvršenja, ali i nakon njenog preduzimanja, a prije
nego što je posljedica nastupila (tzv. međupomoć), odnosno i poslije dovršenja djela u formalnom pa sve do
njegovog dovršenja u materijalnom smislu (npr. neko na zahtjev ucjenjivača prenosi novac koji je žrtva
ucjene ostavila; ili pomaže izvršiocu na taj način što sprječava pomoć koju treće lice želi pružiti
povrijeđenom).
Kod trajnih krivičnih djela (npr. protivpravnog lišenja slobode) pomaganje je moguće sve do njihovog
dovršenja u materijalnom smislu, tj. cijelo vrijeme trajanja protivpravnog stanja, sve do njegovog prestanka
(a ne samo do lišenosti slobode, dovršenje u formalnom smislu).
- Pomaganje je umišljajno podupiranje tuđeg krivičnog djela.
- Nehatno pomaganje, iako je moguće, nije pomaganje u krivičnopravnom smislu, odnosno nije
kažnjivo, ali može biti kažnjivo kao nehatno saizvršilaštvo. Umišljaj se sastoji u svijesti da se pruža
pomoć određenom učiniocu u izvršenju određenog krivičnog djela, pa mu je stoga i sadržaj dvostruk:
1. on prvenstveno mora biti svjestan da svojim radnjama pomaže u izvršenju nedopuštenog djela
drugog lica, te 2. svjestan bitnih obilježja krivičnog djela. Ne mora biti svjestan pojedinosti, kao
što je konkretan tok zbivanja, mjesto i vrijeme izvršenja djela, itd.

Iako su pomagač i izvršilac djela redovno međusobno povezani, nije neophodno da se oni međusobno i
poznaju, niti je nužno da je pomagaču izvršilac individualno poznat, dovoljno je da mu je poznat krug lica iz
kojih će proizaći izvršilac.
Tako, za postojanje pomaganja nije uslov da izvršilac zna za pomagača, niti da je svjestan da mu je neko
pomogao (tzv. potajno pomaganje).
Konačno, za postojanje pomaganja nije potrebno ni da je sam izvršilac kriv, kao ni da je kažnjen (limitirana
akcesornost).

Kao i kod podstrekavanja, za postojanje i kažnjavanje pomaganja potrebno je da je izvršilac izvršio


krivično djelo, odnosno da ga je pokušao ili da je preduzeo kažnjive pripremne radnje. Ono je kažnjivo kod
svih krivičnih djela, bez obzira na propisanu kaznu. Ukoliko je djelo ostalo u pokušaju, pomaganje je
kažnjivo ako je kažnjiv pokušaj, a to su sva djela sa propisanom kaznom od 3 godine ili težom kaznom.
U pogledu granica kažnjavanja pomagača, zakon predviđa da se pomagač kažnjava kao da je sam izvršio
krivično djelo, ali omogućava i ublažavanja kazne. To znači da već sam zakon polazi od stava da je
pomaganje najlakši oblik saučesništva, pa stoga gotovo redovno sudovi pomagaču izriču blažu kaznu, mada
nisu isključeni ni slučajevi da se pomagač kazni strožije od izvršioca. Konačno, u slučajevima kada je djelo

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

ostalo u pokušaju, potrebno je imati u vidu da tada postoje 2 osnova za ublažavanje kazne: sam pokušaj kod
kojeg se kazna i inače može ublažavati, kao i pomaganje, što sudovi moraju cijeniti i uvažavati prilikom
kažnjavanja pomagača.

Treba razlikovati pomaganje kao oblik saučesništva i pomaganje kao posebno k.d.
Kao i podstrekavanje, i pomaganje je u izvjesnim slučajevima predviđeno kao posebno krivično djelo.
Razlozi su gotovo isti kao i kod podstrekavanja, a to je da se u nekim slučajevima pomaganje posebno
inkriminiše (npr. djelo pomaganja neprijatelju za vrijeme rata od strane građanina BiH) ili se želi
predvidjeti strožije kažnjavanje od onoga koje bi ono imalo kada bi se tretiralo kao saučesništvo (npr. djelo
pomaganja drugome u samoubistvu, ili pomaganja trudnoj ženi da ona sama izvrši prekid trudnoće), ili kada
se želi inkriminisati pomaganje i onda kada se ono ne bi moglo kazniti kao saučesništvo, s obzirom da djelo
u kojem se pomaže samo po sebi nije kažnjivo, ili se želi izbjeći mogućnost blažeg kažnjavanja.

Neuspjelo pomaganje bi postojalo ako pomognuti nije izvršio ni pokušao izvršenje krivičnog djela ili je to
učinio nezavisno od radnje pomaganja. Naravno, ono će postojati i ako je učinilac odbio pomaganje, kao i
kada je izvršilac izvršio sasvim drugo krivično djelo. Neuspjelo pomaganje, iako je dakle moguće, po
pravilu nije krivičnopravno relevantno, odnosno kažnjivo. Zakon ipak ponekad odstupa od ovog pravila i
predviđa kažnjavanje i za neuspjelo pomaganje, kada ga predviđa kao samostalno krivično djelo (npr.
izrađivanje i nabavljanje oružja i sredstava namijenjenih za izvršenje krivičnog djela iz entitetskih krivičnih
zakona).

Pomagać odgovara u granicama svog umišljaja.

Granice krivice i kažnjivost saučesnika

Član 34. KZ FBiH


(1) Saučesnik je kriv u granicama svojeg umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač u granicama svog
umišljaja.
(2) Saučesnika, podstrekača ili pomagača koji dobrovoljno spriječi učinjenje krivičnog djela sud će
osloboditi kazne.
(3) Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivicu ili dopušta oslobođenje od kazne
ili ublažavanje kazne mogu se uzeti u obzir samo onom učinitelju, saučesniku, podstrekaču ili pomagaču kod
kojega takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.

(1) Kod saučesništva vrijedi pravilo individualne krivice, jer svaki saučesnik bez obzira na oblik njegovog
učešća u izvršenju krivičnog djela, odgovara prema stepenu svog doprinosa u djelu, stepenu svoje krivice,
nezavisno od toga u kojoj mjeri odgovaraju drugi učesnici i da li oni uopšte odgovaraju (načelo samostalne
odgovornosti saučesnika).
Zahtijeva se samo to da je izvršilac izvršio djelo, odnosno da je preduzeo kažnjive radnje, što podrazumijeva
i kažnjive pripremne radnje.
To proizilazi iz principa subjektivne kriviĉne odgovornosti koja je potpuno autonomna i ne zavisi od krivice
drugih, bez obzira da li se radi o izvršiocu ili nekom drugom uĉesniku u izvršenju kriviĉnog djela.

Međutim, kako je saučesništvo ipak specifičan i poseban oblik tzv. kolektivnog vršenja jednog
krivičnog djela, neophodno je da se, pored opštih pravila koja se inače odnose na krivicu i jednako vrijede i
za saučesnike, u zakonu postave i neka posebna pravila kojima se reguliše krivica u takvim situacijama.

Na bazi ovih odrednica formirana su osnovna pravila o krivici saučesnika, koja glase:

1. Saučesnici su krivi u granicama svog umišljaja, a saizvršioci kako u granicama svog umišljaja, tako i
nehata;
2. Saučesnici su krivi u granicama postignutog stepena realizacije krivičnog djela, odnosno izvor
krivice saučesnika je vezan za izvršenje djela; Ako djelo nije izvršeno, ne postoji ni odgovornost
3. Subjektivne okolnosti ili svojstva koje utiču na krivicu i kažnjivost odnose se samo na saučesnika
kod kojeg te okolnosti/svojstva postoje.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Osnovno pravilo pri utvrđivanju krivice saučesnika se sastoji u tome da oni odgovaraju u granicama
svog umišljaja, nezavisno od krivice glavnog učinioca, dok saizvršioci odgovaraju, kako u granicama svog
umišljaja, tako i nehata.

Iako se umišljaj saučesnika i izvršioca, kao učesnika u zajedničkom djelu, u osnovi podudaraju, nisu
rijetki slučajevi postojanja i tzv. ekscesa na strani izvršioca, pri čemu postoje bitna odstupanja između
njihovih umišljaja, koja mogu da se svedu u 2 osnovne kategorije neslaganja:
1. neslaganja ili ekscesi u kvalitativnom smislu i 2. neslaganja ili ekscesi u kvantitativnom smislu -koji može
biti a) pozitivan i b) negativan kvantitativni eksces.

1) KVALITATIVNI EKSCES/ NESLAGANJE postoji u onim situacijama kada je izvršilac učinio


sasvim drugo krivično djelo od onoga što je saučesnik (podstrekač ili pomagač) imao u vidu. U takvoj
situaciji, saučesništvo je isključeno i krivica na strani saučesnika ne postoji, jer djelo koje su saučesnici
imali u vidu nije ni pokušano, odnosno učinilac nije ni ušao u kažnjivu zonu. (npr. ako je podstrekač
podstrekavao na silovanje, a podstreknuti je izvršio tešku tjelesnu povredu ili razbojništvo, tu nema
zajedničkog djelovanja više lica, pa dakle ni samog saučesništva i sl.)
Svakako da će u tom slučaju postojati neuspjelo podstrekavanje na dato k.djelo, ali pod uslovom da je
podstrekavanje bilo upravljeno na k.djelo za koje je propisana kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna
(kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela - kazna preko 3 godine), jer u suprotnom nema
krivice podstrekača i tada neuspjelo podstrekavanje nije kažnjivo. I ovdje je posve irelevantno da li je ili
nije drugo djelo izvršeno.

2) KVANTITATIVNI EKSCESI postoje u slučajevima kada izvršilac ostaje na istovrsnom


(jednorodnom) krivičnom djelu, ali je pri izvršenju djela došlo do određenog odstupanja, odnosno
izvršilac je učinio više ili manje od onoga na što se saučesništvo odnosilo.

Kvantitativni eksces može biti pozitivan i negativan:

a) pozitivni kvantitativni eksces - postoji kada je izvršilac učinio više od onoga na što se
saučesništvo odnosilo i to tako što je ostvario teži oblik djela, što vodi u drugu (težu) kvalifikaciju
djela. U ovom slučaju, saučesnik će odgovarati samo u granicama svog umišljaja. (npr. ako se
umišljaj saučesnika striktno odnosi na osnovni oblik djela - npr. krađe, a učinilac izvrši teže kriv.
djelo - npr. provalnu krađu ili razbojništvo, onda će saučesnik odgovarati samo u granicama svog
umišljaja, tj. za običnu krađu, a izvršilac će odgovarati za provalnu krađu ili razbojništvo koje je
izvršio samostalno.)
Ovakva odstupanja dovode do drugačije kvalifikacije djela, ali je moguće i odstupanje koje uopšte
ne dovodi u pitanju kvalifikaciju krivičnog djela, ali o tome ipak sudovi moraju voditi računa
prilikom odmjeravanja kazne, naravno ako je moguće utvrditi tačno umišljaj saučesnika. (npr. ako je
podstrekač od podstreknutog tražio da ukrade samo tačno određenu stvar, a ovaj je prilikom krađe
uzeo i neke druge stvari /pod uslovom da to ne dovodi do promjene kvalifikacije krađe/, onda će i
jedan i drugi odgovarati za običnu krađu, ali će sud pri odmjeravanju kazne morati voditi računa o
sadržaju umišljaja podstrekača. )
b) negativni kvantitativni eksces - postoji kada je izvršilac učinio lakši oblik istorodnog
krivičnog djela, odnosno manje od onoga na što se saučesništvo odnosilo. (Npr. lice koje je
podstreknuto na razbojništvo izabralo je ipak samo običnu krađu, ili umjesto ubistva ono se
ograničilo samo na otmicu i sl.)
U takvim slučajevima ipak je odlučujuće ono što je izvršilac učinio, pa se stoga ovdje izuzetno
napušta princip granica umišljaja, i odgovornost saučesnika se ograničava samo na ono što je
izvršeno, ali će sud prilikom odmjeravanja kazne svakako imati na umu sadržaj i usmjerenost
saučesnikovog umišljaja. Drugim riječima, kada je izvršilac ostvario manje od onog na što je bio
podstrekavan, podstrekač i izvršilac će odgovarati za ono što je ostvareno, odn. blaže djelo, jer
prema navedenom pravilu o odgovornosti saučesnika, izvor odgovornosti svih saučesnika je djelo
koje je stvarno izvršeno.
Ovdje se zapravo radi o tzv. limitiranoj akcesornosti tj. odgovornosti uslovljenoj postojanjem
krivičnog djela, a ne odgovornosti pojedinih saučesnika.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

3) Izuzetno, može postojati i treća situacija u kojoj podstrekač izvršiocu na neki način daje punu
slobodu, odvezane ruke, kada npr. izvršenje djela traži po svaku cijenu.
U takvom slučaju, granice njegovog umišljaja dijele sudbinu izbora samog izvršioca, načina koji je on
izabrao za postizanje datog kriminalnog cilja. (npr. da li je tražena stvar oduzeta običnom, teškom ili
razbojničkom krađom; da li se do droge došlo prevarom, ucjenom ili čak uz izvršenje i nekog drugog
krivičnom djela, npr. podmićivanjem, itd.)

(2) Pitanje dobrovoljnog odustanka ili preciznije dobrovoljnog sprječavanja izvršenja djela od strane
saučesnika, što ovdje podrazumijeva saučesništvo u širem smislu, odnosno kako podstrekača i pomagača,
tako i saizvršioca shvata se na slijedeći način: Nije dovoljno odustajanje saučesnika od daljeg preduzimanja
radnje saučesništva, već je neophodno da je saučesnik spriječio izvršenje djela.
Za primjenu ove odredbe sasvim je irelevantno na koji način je saučesnik spriječio izvršenje
krivičnog djela - bitno je samo da je samo odustajanje od izvršenja krivičnog djela bilo dobrovoljno.
Za razliku od dobrovoljnog odustanka učinioca od izvršenja krivičnog djela, zakon je dobrovoljno
sprječavanje izvršenja djela od strane saučesnika, predvidio kao osnov za obavezno oslobođenje od kazne.

(3) Lični odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivicu ili dopušta oslobođenje od kazne
ili ublažavanje kazne, mogu da se uzmu u obzir samo onom izvršiocu, saizvršiocu, podstrekaču ili pomagaču
kod koga takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.
Radi se o okolnostima čisto personalnog karaktera koje su toliko vezane za ličnost saučesnika,
njegove osobine i stanja, da ih je nedopustivo protezati i prenositi i na druge učesnike u djelu , pa su stoga
redovno u zakonima ograničene samo na onog saučesnika kod koga postoje i utiču na njegovu
krivičnopravnu poziciju (tzv. neprenosive personalne okolnosti).
Lične okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivicu su npr. neuračunljivost i zablude koje isključuju
krivicu i koje su toliko vezane za ličnost da su neprenosive na druge saučesnike.
Okolnosti na osnovu kojih zakon dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne su npr. pravna
zabluda, bitno smanjena uračunljivost, dobrovoljni odustanak, prekoračenje granica nužne odbrane i krajnje
nužde, i dr.
Riječ je takođe o okolnostima individualnog karaktera koje se mogu uzeti samo onim saučesnicima
kod kojih se nađu, a ne i onima koji nisu bili u zabludi, koji se nisu nalazili u stanju jake prepasti izazvane
napadom ili opasnošću, kao i neke okolnosti koje se nalaze u opisima pojedinih krivičnih djela kao čisto
lične okolnosti koje zakon tretira kao privilegirajuće ili kvalifikatorne okolnosti, zbog kojih sam zakon
predviđa blažu ili strožiju kaznu (npr. svojstvo majke-rodilje kod krivičnog djela čedomorstva je kao strogo
personalna okolnost neprenosiva i na saučesnike, tj. ne može uticati na njihovu krivicu i kažnjavanje).

KRIVICA – izmjene u KZFBiH u 2010. godine (prije se koristio izraz krivična odgovornost)

Članom 35. KZFBiH određen je sadržaj krivice:


"Krivica postoji ako je počinitelj u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio uračunjiv i pri tome postupao sa
umišljajem.
Krivica za krivično djelo postoji i ako je počinitelj postupao iz nehata, ako to zakon izričito predviđa."

U savremenom krivičnom pravu opšteprihvaćen je princip da je za kažnjavanje učinioca, osim protivpravnog


djela, potrebno da postoji i krivica.
Krivica je skup subjektivnih pretpostavki koje trebaju biti ispunjene da bi se jedno nedopušteno i
protivpravno djelo moglo pripisati učiniocu, odnosno staviti mu se na teret.
Konstitutivne komponente krivice čine 2 subjektivna elementa koji tempore criminis karakterišu učinioca,
a to su:

1. uračunljivost – psihičko stanje učinioca


2. umišljaj – psihički odnos prema k.d.

Dakle, da bi neko bio kriv mora kumulativno ispunjavati ova dva uslova, tj. da je uračunljiv i da je krivično
djelo počinio sa umišljajem.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Međutim, neko može biti kriv i ako krivično djelo nije počinio sa umišljajem, nego ga je počinio iz nehata i
pri tome je bio uračunjiv, ali samo ako je za to krivično djelo tako predviđeno zakonom.

Krivica je u osnovi individualna kategorija, ona je neprenosiva i svaki učinilac odgovora samo za ono što je
on učinio ili je propustio učiniti.

Uračunljivost - član 36. KZ FBiH

"Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja k.d. nije mogla shvatiti značaj svog djela ili nije mogla
upravljati svojim postupcima zbog:
- trajne ili privremene duševne bolesti,
- privremene duševne poremećenosti ili
- zaostalog psihičkog razvoja (neuračunljivost).
Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim
postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno
smanjena uračunljivost).
Kriv je učinitelj k.d. koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao
shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje k.d. bilo
obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu k.d. kod njega postojao nehat, a zakon za takvo k.d.
propisuje krivicu i za nehat.
Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinitelj doveo na način iz stava 3. ovog člana ne može biti osnov za
ublažavanje kazne."
Krivica je individualna kategorija i ona je neprenosiva, osim u slučaju krivične odgovornosti pravnih lica.
Definicija:
Uračunljivost je svojstvo normalnog i duševno razvijenog čovjeka da ispravno rasuđuje, odnosno da shvati
značenje određenog djela i da se u skladu s tim ponaša.
KZFBiH uračunljivost određuje negativno, tj. određuje ko se smatra neuračunljivim, jer je opšta
pretpostavka da su ljudi uračunljivi, a neuračunljivi su samo izuzetno. Ako pitanje uračunljivosti uopšte nije
problematično i ako na to okolnosti datog slučaja ukazuju, što postoji u najvećem broju slučajeva, sud se i ne
upušta u ispitivanje postojanja uračunljivosti. Dakle, sud će utvrđivanju neuračunljivosti pristupiti samo onda
kada postoje okolnosti koje u konkretnom slučaju izazivaju sumnju u odnosu na uračunljivost učinioca.
Dakle, uračunjivost/neuračunjivost predstavlja pravno pitanje, te odluku o tome donosi sud, na osnovu
nalaza i mišljenja vještaka.

Prema KZFBiH neuračunljiva je ona osoba, koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogla shvatiti
značaj svog djela ili koja nije mogla upravljati svojim postupcima.
Svijest o značaju djela je intelektualna komponenta, a mogućnost upravljanja svojim postupcima je voljna
komponenta. Za postojanje neuračunljivosti, a time i isključenje krivice, dovoljno je da je ispunjen jedan od
dva navedena uslova. To praktično znači da je neuračunljiva osoba, koja u vrijeme izvršenja krIvičnog djela,
nije mogla shvatiti značaj svoga djela, kao i osoba koja nije mogla upravljati svojim postupcima.
U praksi se najčešće dešava da su oba ova uslova kumulativno ispunjena.

Razlozi koji dovode do neuračunljivosti su: 36.stav 1. biološki osnovi neuračunljivosti


1. trajna duševna bolest - najčešće se manifestuje u vidu šizofrenije, progresivne paralize i nekih
slučajeva poligofrenije. Kad je riječ o ovom osnovu, u praksi uglavnom nema problema oko utvrđivanja
neuračunljivosti, jer se radi o duševnim bolestima, koje redovito veoma dugo ili vječno traju i koje su
skoro uvjek neizlječive.
2. privremena duševna bolest - to su oboljenja koja se javljaju povremeno ili se razvijaju u određenim
intervalima, tako da se smjenjuju periodi oboljenja i periodi duševnog zdravlja. Najčešće se javlja kod
manično-depresivne psihoze. Kod ove bolesti smjenjuju se depresivno stanje i slobodni intervali. U
slobodnim intervalima postoji duševno zdravlje i osoba je odgovorna za djelo učinjeno u tom stanju. Ova
oboljenja poznata su i pod nazivom lucida intervala, tj. svjetli momenti.
3. privremena duševna poremećenost - to su nenormalna psihička stanja. Ova stanja nemaju karakter
duševnog oboljenja, njihovo trajanje je privremeno. Uzrok ovih stanja mogu biti: alkohol, droga, i dr.
omamljujuća sredstva, otrovi, stanje bunila usljed trovanja, visoke temperature ili groznice, stanje

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

hipnotisanosti, mjesečarstvo i sl. Ova stanja su prolazna, tako da lice koje je učinilo djelo u takvom
stanju, kasnije dolazi u sasvim normalno stanje.
4. zaostali psihički/ duševni razvoj -to je nenormalno psihološko stanje nastalo usljed nedovoljne psihičke
razvijenosti ličnosti. Stepen duševne zaostalosti može biti različit, pa se duševno zaostala lica svrstavaju
u debile, imbecile i idiote. Uzroci koji dovode do zaostalog duševnog razvoja su različiti i mogu biti:
povrede CNS ili povrede mehaničkim sredstvima ili preležane bolesti. Te povrede ili promjene mogu
nastati i u periodu embrionalnog razvoja.
Nemogućnost shvatanja svojih postupaka i nemogućnost upravljanja svojim postupcima.

Dakle, neuračunljivost bi se mogla definisati kao nesposobnost učinioca da u vrijeme izvršenja djela shvati
značaj toga djela ili da upravlja svojim postupcima usljed trajne ili privremene duševne bolesti, privremene
duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.
Stanje uračunjivosti/neuračunjivosti određuje se u vrijeme izvrđenja k.d. – to je opšte pravilo (tempus
commissi delicti), sa izuzetkom koji se odnosi na samoskrivljenu neuračunljivost tj. ustanovu “actiones
liberae in causa”. (npr. osoba A se dovede u stanje teške alkoholiziranosti, kako bi izvršila k.d. u
neuračunjivom stanju). U tim slučajevima ne/uračunjivost se cijeni kada se lice dovodi u stanje
neuračunjivosti, a ne u vrijeme izvršenja k.d.
Neuračunljivost se uvijek utvrđuje u odnosu na konkretno krivično djelo, jer kod određenog lica može
postojati uračunljivost u odnosu na jedno k.djelo, ali ne mora i u odnosu na druga k.d.
Tako npr. jedno lice nedovoljne duševne razvijenosti može biti svjesno značaja krivičnog djela ubistva, a
istovremeno da ne bude svjesno značaja neprijavljivanja krivičnog djela ili nepružanja pomoći.
KZFBiH je u odnosu prema neuračunljivim licima napustio klasičnu koncepciju, prema kojoj su ovakvi
učinioci, iako neuračunljivi, ostajali u k.p. i prema njima su primjenjivane prinudne mjere medicinskog
karaktera. Po ugledu na neka zakonodavstva, KZFBiH je prihvatio drugo rješenje prema kojem su ova
(apsolutno) neuračunljiva lica isključena iz domena k.p., što znači da za ova lica nisu predviđene nikakve
krivičnopr. mjere. Time se napušta i tzv. „dvojni kolosijek kazne i mjere bezbjednosti“: kazna za uračunljivog
učinioca koji je postupao sa umišljanjem / nehatom, a mjera bezbjednosti za neuračunljivog učinioca.

Postoji:
- stanje smanjene uračunjivosti i
- bitno smanjene uračunjivosti.
( to je olakšavajuća okolnost prilikom donošenja presude, odnosno određivanja kazne)

Bitno smanjena uračunljivost

Član 36. stav 2 KZFBiH


"Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim
postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno
smanjena uračunljivost)."

Bitno smanjena uračunljivost je takvo stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela u kojem je njegova
sposobnost da shvati značaj svoga djela ili mogućnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena
zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog
razvoja

RAZLIKA – neuračunjivost – uračunjivost (bitno smanjena uračunjivost)


Dakle, za razliku od neuračunljivosti koja može samo da postoji ili ne postoji, uračunljivost se može
stepenovati, manifestovati u različitoj mjeri. Zapravo, osnovna razlika između neuračunljivosti i bitno
smanjene uračunljivosti sastoji se u intenzitetu poremećenosti psihičkih funkcija - kod neuračunljivosti one
su posve isključene, a ovdje one postoje, ali su usljed postojećih abnormalnih stanja bitno smanjene.
To znači da je za primjenu ove ustanove potrebno da je smanjenje ovih mogućnosti većeg intenziteta,
izraženo u znatnijoj mjeri i da je opredjeljujuće uticalo na učinioca u odnosu na izvršenje djela. Umanjenja
ovih psihičkih mogućnosti koja su manjeg intenziteta ne isključuju uračunljivost, ali se mogu uzeti u obzir
pri odmjeravanju kazne u okviru stepena krivice.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Razgraničenje između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti u praksi je veoma složeno i ovo
pitanje u praksi se razrješava isključivo vještačenjem od strane specijalizovanih zdravstvenih ustanova ili u
lakšim slučajevima vještačenjem od strane ljekara neuropsihijatara kao pojedinaca.
Ako se pojavi sumnja da je uračunljivost smanjena, ona se mora u svakom konkretnom slučaju da utvrđuje,
kao što se to čini kada je u pitanju i neuračunljivost.
Zakon bitno smanjenu uračunljivost tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne, iz čega se
zaključuje da takvo stanje učinioca ne isključuje njegovu krivicu, odnosno da ovakav učinilac može da
postupa kako umišljajno, tako i nehatno, pa zbog toga se ovim licima uz kaznu mogu izricati i mjere
bezbjednosti.

Samoskrivljena neuračunljivost („actiones libera in cause“)

Član 36. stav 3 KZFBiH


"Kriv je učinitelj k.d. koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao
shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje k.d. bilo
obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu k.d. kod njega postojao nehat, a zakon za takvo k.d.
propisuje krivicu i za nehat."
Pravilo je da se neuračunljivost kao i bitno smanjena uračunljivost procjenjuju u vrijeme izvršenja krvičnog
djela.
Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju tzv. samoskrivljene neuračunljivosti, kada se uračunljivost
učinioca krivičnog djela procjenjuje prema vremenu kada se učinilac dovodio u neuračunljivo stanje.
npr. lice koje je sklono upotrebi alkohola i pravljenju izgreda, u alkoholiziranom stanju napadne drugo lice i
nanese mu tjelesnu povredu. U vrijeme nanošenja povrede učinilac je neuračunljiv, ali je kriv, jer je bio
uračunljiv u vrijeme kada se dovodio u alkoholizirano stanje, a pri tome je znao da u takvom stanju može
učiniti krivično djelo.
Suština ovog instituta je u tome:
da se učinilac doveo u stanje neuračunljivosti upotrebom alkohola ili drugih omamljujućih sredstava uslijed
čega nije mogao shvatiti značaj djela ili upravljati svojim postupcima. Uračunljivost ovakvih osoba ne
procjenjuje se u vrijeme izvršenja djela, nego u vrijeme kada se učinilac dovodio u takvo stanje. On je kriv,
ako je u vrijeme dovođenja u neuračunljivo stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili je u odnosu
na krivično djelo kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo propisuje kažnjavanje za nehata.
Ovaj institut poznat je i pod nazivom „actiones libera in cause“ – „radnje slobodne u uzroku, a nisu
slobodne u izvođenju“.
(Npr. pijanac ima vlastito iskustvo u pijanstvu - zna da je agresivan kad je pijan, pa u pijanom stanju učini
krivično djelo, tu se ne može primjeniti institut neuračunljivosti. Dok recimo kod nekog ko nikad ne pije i iz
nekih razloga se napije, pa učini krivično djelo, tada se može isti pozvati na institut neuračunljivosti.
Ili npr. vozači teretnjaka po nepisanom pravilu svraćaju u „birtije“ gdje se opijaju. Npr. vozač ide iz Skoplja
u Ljubljanu i svjestan je, odnosno mora biti svjestan, da je saobraćaj opasna djelatnost i da alkohol
smanjuje mogućnost upravljanja vozilom, da mora stići na odredište i šta ga sve čeka na putu. On ipak
nakon toga sjedne u auto i nastavi vožnju i dođe do saobraćajne nesreće. U vrijeme počinjenja bio je
neuračunljiv, ali sudija treba da ima u vidu ovaj institut, pa ga osuđuje zbog toga što je, kada je sjeo da pije,
bio svjestan jer je vozač profesionalac. Radit će se o event. umišljaju, koji ne isključuje krivicu, ev. može biti
cijenjen samo kod odmjeravanja kazne).

Krivnja (vinost) (Član 37. i 38. KZ FBiH)

Pod krivnjom (vinošću) se podrazumijeva psihički odnos učinioca prema izvršenom k.d., na osnovu kojeg
mu se ovo djelo može pripisati u krivicu, odnosno na osnovu kojeg mu se može uputiti prijekor za izvršenje
k.djela koje mu se stavlja na teret.
Svijest o djelu- svijest o svim stvarnim obilježjima k. djela
voljni element-saglašavanje sa ostvarenjem djela- htjeti, pristati
Pobuda pokretač za izvršenje kaznenog djela i uzima se kao otežavajuća okolnost.
Psihički odnosi učinioca prema k.d. po svojoj sadržini i intenzitetu mogu biti različiti, ali se svi oni u
teoriji i zakonodavstvu, uglavnom, svode na svoja 2 osnovna oblika:

1. UMIŠLJAJ – teži oblik i stepen krivnje

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

2. NEHAT – blaži oblik i stepen krivnje

Umišljaj je osnovni oblik krivnje za koji se uvijek odgovara, s obzirom da se on zahtijeva kod svih k.d.,
dok se za nehat odgovara samo izuzetno, onda kada je to u zakonu izričito određeno, te je nehat
korektivni oblik krivnje.
Umišljaj je istovremeno i teži oblik i stepen krivnje, radi čega je kod umišljajnih krivičnih djela
propisana teža kazna, dok je nehat blaži oblik i stepen krivnje, radi čega je kod nehatnih krivičnih
dijela propisana blaža kazna.

Umišljaj – dolus

Član 37. KZ F BiH


"Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.
Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.
Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili
nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje."

Umišljaj je psihički odnos učinioca prema izvršenom krivičnom djelu.


Umišljaj je osnovni oblik krivnje za koji se uvijek odgovara, s obzirom da se on zahtijeva kod svih k.d.
Umišljaj je istovremeno i teži oblik i stepen krivnje, radi čega je kod umišljajnih krivičnih djela propisana
teža kazna.

Postoje dva oblika umišljaja:

1. direktni umišljaj (dolus directus) - postoji kad je učinilac bio svjestan svog djela i htio
njegovo izvršenje; dakle učinilac je htio i k.d. i njegovu posljedicu. ( svjestan i hoću)
2. eventualni umišljaj (dolus eventualis) - postoji kad je kod učinioca postojala svjest da
zbog njegovog činjenja ili ne činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno
nastupanje; dakle učinilac je bio svjestan k.d. koje čini i eventualne posljedice koja bi mogla nastupiti.
(svjestan i pristajem)

SLIČNOST I RAZLIKE – direktni i eventualni umišljaj


Kod oba oblika umišljaja svjesna komponenta je podudarna. To znači da je kod obje vrste umišljaja djelo
obuhvaćeno svješću učinioca. ( SLIČNOST)
RAZLIKA između ovih vrsta umišljaja javlja se u sferi volje. Tako se kod direktnog umišljaja volja učinioca
manifestuje u htijenju, tj. on hoće da učini k.djelo. Nasuprot tome, kod eventualnog umišljaja volja se
manifestuje u vidu pristajanja na nastupanje posljedice. Obično se kaže da se kod eventualnog umišljaja
učinilac ponaša u skladu sa tzv. frankovom formulom tj. učinilac se ponaša u pravcu „ako nešto bude neka
bude“ tj. „ako do djela dođe neka dođe“.
Praktički značaj razlikovanja direktnog i eventualnog umišljaja dolazi do izražaja kod odmjeravanja kazne.
U praksi, direktni i eventualni umišljaj se cijene prema okolnostima slučaja – u obzir se uzimaju sve
okolnosti i na osnovu toga cijeni da li je učinjeno djelo u direktnom umišljaju (npr. čovjek puca iz vatrenog
oružja sa 4-5 m i počini ubistvo i to sa diretknim umišljajem, jer je svjesno ciljao u vitalne organe čovjeka. U
istoj situaciji ako bi on promašio, onda ćemo to cijeniti kao pokušaj krivičnog djela ubistva, ako posljedica
nije nastupila, jer je neispravno oružje, i sl. Ako je u istim okolnostima učinilac gađao u noge i došlo je do
povređivanje onda ne možemo reći da je sa umišljajem išao na lišenje života) .

Predumišljaj predstavlja dugotrajno stvaranje odluke za izvršenje krivičnog djela i postoji u slučajevima
kada je učinilac u dužem vremenskom periodu pripremao izvršenje djela, dakle djelo se javlja kao rezultat
dugotrajnog i zrelog razmišljanja. Naš zakon ne poznaje predumišljaj.
Unatoč tome, postojanje predumišljaja odraziće se na odmjeravanje kazne, jer je stepen krivice takvog
učinioca veći, budući da je imao mogućnost i vrijeme da uvidi štetnost vlastitog budućeg ponašanja, te
odustane od izvršenja krivičnog djela.

Nehat - culpa
Korektivni oblik krivnje

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Član 38. KZ FBiH


"Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.
Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može
nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.
Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehata kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice,
iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te
mogućnosti."

Za nehat se odgovara samo izuzetno, onda kada je to u zakonu izričito određeno, te je nehat korektivni oblik
krivnje. Nema volje
Nehat je blaži oblik i stepen krivnje, radi čega je kod nehatnih krivičnih dijela propisana blaža kazna.

Naši zakoni polaze od toga da je u prirodi krivičnog djela imanentan umišljaj, tj. da učinilac ima i svijest i
volju za učinjenje. Nasuprot tome, kod nehata, bez obzira na oblik, ne postoji voljni odnos prema krivičnom
djelu, pa bi mogli reći da je nehat neprirodni oblik krivnje.
Zato se često za nehatne delikte naglašava da se radi o tzv. nevoljnim krivičnim djelima.
Upravo zbog toga u zakonu je predviđeno da se za nehatno izvršenje djela odgovara samo izuzetno, tj. samo
onda kada je to u zakonu izričito određeno.

Nehat se pojavljuje u dva oblika:

1. Svjesni nehat (luxuria, samopouzdanje, lakomislenost) postoji kada je učinilac bio svjestan svog
djela, odnosno svjestan da zbog njegove radnje (činjenja ili nečinjenja) može nastupiti zabranjena
posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona ipak neće nastupiti, (npr. ako neko lice
kod izgradnje objekta ne pokrije krečanu, pa dijete prilikom igre upadne u krečanu i uguši se; lovac u
šumi ne ugasi vatru, te dođe do požara i nastupanja štete).
Dakle, kod učinioca postoji svijest o djelu, ali ne postoji volja, jer učinilac neće posljedicu, niti pristaje
na njeno nastupanje. Njegov voljni odnos prema nastupanju posljedice je negativan. Drugim riječima
kod ovog učinioca prisutno je samopouzdanje u svoje sposobnosti i mogućnost da spriječi nastupanje
posljedice ili pouzdanje u spoljne okolnosti usljed kojih posljedica neće nastupiti iako za to postoji
mogućnost.
Prema tome kod eventualnog umišljaja i svjesnog nehata elemenat svjesti je isti, ali je razlika u
voljnom elementu. Naime kod eventualnog umišljaja učinilac pristaje na posljedicu, a kod svjesnog
nehata on ne pristaje na posljedicu, već drži da do toga neće doći.
2. Nesvjesni nehat (negligentia, nemar, nepažnja) postoji kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti
nastupanja posljedice, iako je prema okolnostima slučaja i svojim ličnim svojstvima, morao i mogao biti
svjestan te mogućnosti.
Dakle, kod nesvjesnog nehata postoji odsustvo svjesti o mogućnosti nastupanja posljedice i odsustvu
volje. Krivnja ovog učinioca je u tome što je bio dužan i mogao da ima takvu svijest, ali je nije imao.
Znači nesvjesni nehat predstavlja nepažljivo ponašanje.
(npr. lovac u šumi puca na divljač i ubije čovjeka koji je slučajno naišao stazom kroz šumu) Nedostatak
pažnje koju je učinilac u datoj situaciji mogao i bio dužan da ima, zbog čega nije predvidio inače
predvidivu posljedicu, predstavlja suštinu nesvjesnog nehata, onu njegovu komponentu koja ga čini
oblikom krivnje.
Za ocjenu učiniočeve dužnosti i mogućnosti predviđanja posljedice odlučujuća su:
subjektivna svojstva učinioca i objektivne okolnosti pod kojima je djelo učinjeno.
Kada je u pitanju učinilac, mjerodavne su individualne okolnosti, lične i subjektivne mogućnosti i
svojstva učinioca. To podrazumijeva različite okolnosti koje su relevantne za tu ocjenu, kao što su njegov
uzrast, intelektualne mogućnosti, stanje njegovog vida i sluha, njegovo iskustvo, psihofizičko stanje,
odnosno eventualno stanje premorenosti, straha i sl.
Kada su u pitanju objektivne okolnosti, treba uzeti u obzir, u zavisnosti od toga kako se odvijalo
izvršenje djela, različite okolnosti kao što su mjesto izvršenja radnje, vremenske prilike, da li je bila noć
ili dan, stepen vidljivosti, postojanje buke, prisustvo dr. lica, složenost situacije itd.

Praktični značaj razlikovanja ova dva oblika nehata dolazi do izražaja kod odmjeravanja kazne.
Nesvjesni nehat je profesionalni ili pozivni nehat.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Kao poseban oblik nehata, u teoriji se pominje i tzv. profesionalni ili pozivni nehat koga karakteriše to što
učinilac u preduzimanju radnje nije imao onaj stepen pažnje u predviđanju posljedice koji se zahtijeva u
obavljanju profesije kojom se on bavi.
Riječ je dakle o nehatu lica koja su po svom pozivu ili zanimanju (npr. ljekari, profesionalni vozači,
finansijski eksperti, stručnjaci za eksplozivne i lakozapaljive materije i dr.) bila dužna da budu pažljivija u
vršenju svoje profesije, nego što se to inače u drugim prilikama zahtijeva od drugih lica. Okolnost da je u
pitanju vršenje profesionalne dužnosti, može da se cijeni kako kod nesvjesnog tako i svjesnog nehata.
Naravno, pri takvoj situaciji dužnost i mogućnost predviđanja posljedice je veća, jer je riječ o profesiji
učinioca kod koga postoji mnogo veći stepen poznavanja i razumijevanja određenih procesa i situacija, a
time i svijesti o mogućnosti nastupanja štetnih posljedica u vezi sa radnjama koje se pri tome preduzimaju.
Radi toga su i kod svjesnog nehata manje mogućnosti olakog držanja da do posljedice neće doći ili da će je
moći spriječiti, jer je kod takvih učinilaca stepen svijesti o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice veći.
Takvu okolnost kao otežavajuću treba cijeniti i pri odmjeravanju kazne.

ZABLUDA (Čl. 39. i 40. KZ FBiH)

Zabluda (lat. error), u pravu uopšte, predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti o nekim
pravno relevantnim okolnostima ili sadržajima.
U krivičnom pravu, zabluda predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti
učinioca o relevantnim okolnostima krivičnog djela koje čini.
U zavisnosti od toga na koje se elemente krivičnog djela, odnosno okolnosti zabluda odnosi, u
krivičnom pravu se razlikuju dvije osnovne vrste zabluda:
1. stvarna zabluda - zabluda o činjenicama (lat. error facti) - postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja
krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom propisanog obilježja (stvarna zabluda u
užem smislu) ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, ako bi one stvarno
postojale, to djelo bilo dopušteno, odnosno ne bi bilo protivpravno djelo (stvarna zabluda u širem
smislu).
2. pravna zabluda - zabluda o pravu (lat. error iuris), - postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja djela
iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno.

Dakle, zabluda se dijeli na: stvarnu zabludu i pravnu zabludu, a stvarna zabluda se dijeli na: stvarnu zabludu
u užem smislu i stvarnu zabludu u širem smislu.

Stvarna zabluda - Član39. KZ FBiH – izmjene u KZFBiH ( 2010. godina)

" Nije kriv počinitelj koji počini djelo u neotklonjivoj stvarnoj zabludi.
Stvarna zabluda je neotklonjiva ako počinitelj u vrijeme počinjenja k.d. nije bio svjestan nekog
njegovog zakonom propisanog obilježja ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima
bi, da su one stvarno postojale, to djelo činile dozvoljenim.
Ako je počinitelj bio u stvarnoj zabludi iz nehata, postojat će k.d. počinjeno iz nehata, ako zakon
za to k.d. propisuje kažnjavanje i za nehat. "

Stvarna zabluda je institut koji isključuje krivicu učinioca i pojavljuje se u 2 oblika:


u užem i širem smislu.

1. Stvarna zabluda u užem smislu


To je zabluda o zakonskim obilježjima (biću) krivičnog djela.
Postoji kada u vrijeme izvršenja učinilac nije bio svjestan nekog zakonom određenog obilježja djela.
Zabluda o zak.obilježjima (biću) krivičnog djela se može odnositi na sve okolnosti koje se javljaju kao
obilježja krivičnog djela, kao što su radnja, posljedica, objekat radnje, uzročnost ili kauzalitet. Ona se može
odnositi i na svaku drugu okolnost koja ulazi u strukturu elemenata datog krivičnog djela u njegovom
osnovnom, privilegovanom ili kvalifikovanom obliku, bez obzira da li se radi o okolnostima stvarnog ili
pravnog karaktera. (npr. u ovoj zabludi nalazi se lice koje plaća lažnim novčanicama ne znajući da su
lažne /kriv. djelo falsifikovanja novca/; ili kada brat i sestra vrše obljubu ne znajući da su brat i sestra /kriv.
djelo rodoskrnjavljenja/; ili neko uzme tuđu stvar pogrešno misleći da je njegova;)

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ova zabluda se može odnositi i na mjesto, vrijeme, sredstvo ili način izvršenja, lično svojstvo učinioca ili
svojstvo pasivnog subjekta, ukoliko se i te okolnosti javljaju kao obilježje nekih kriv. djela. (npr. da se radi
o žrtvi sa određenim svojstvima, licu koje nije navršilo određene godine starosti kod nekih djela; ili licu pod
međunarodnopravnom zaštitom, itd.). primjer šumara

Zablude o biću krivičnog djela nema ukoliko se radi o zabludi o pogledu nekih okolnosti koje nisu zakonska
obilježja krivičnog djela. (npr. ako je učinilac lišio života jedno lice, pogrešno misleći da se radi o drugom,
ili ako je prenosio supstance za spravljanje jedne vrste droge, pogrešno misleći da se radi o drugoj vrsti)

2. Stvarna zabluda u širem smislu


To je zabluda o okolnostima koje isključuju protivpravnost djela, tj. okolnostima koje bi, ako bi
uistinu postojale, to djelo činile dopuštenim.
Postoji kada je u vrijeme izvršenja djela učinilac pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da
su one stvarno postojale, to djelo bilo dozvoljeno. Dakle, ovdje se ne radi o zabludi o biću krivičnog djela,
već o zabludi o okolnostima koje se nalaze van bića krivičnog djela i koje imaju karakter osnova isključenja
opasnosti i/ili protivpravnosti djela, pa samim tim i postojanja krivičnog djela u cjelini.
Iako je ovdje učinilac svjestan bića krivičnog djela, ipak se radi o zabludi koja je po svom efektu i učincima
jednaka zabludi o biću krivičnog djela, jer se radi o zabludi o činjenicama koje su materijalni osnov razloga
isključenja protivpravnosti. Učinilac ovdje pogrešno smatra da postoji neka okolnost koja opravdava njegovo
djelo, činjenična situacija koja daje legitimitet njegovom ponašanju, što znači da njegov postupak nije
upravljen na ostvarenje protivpravnog djela, pa stoga ni nema razloga da se tako ne ponaša. (npr. policajac
hapsi jedno lice u pogrešnom uvjerenju da je to učinilac razbojništva za kojim je raspisana potjernica, ili
vojnik u ratu ubija svog vojnika misleći da je neprijateljski i sl.)

Sličnog su karaktera i neki drugi slučajevi koji spadaju u ovaj oblik zablude, kao:
npr. putativna nužna odbrana ili krajnja nužda. (npr. tokom svađe jedan od učesnika poteže za pištolj, a
poznat je kao brz na pištolju, a drugi naspram njega poteže pištolj i ubija prvog, ali na način da bi sud
utvrdio da je djelo učinjeno u putativnoj /uobraženoj/ nužnoj odbrani u uslovima stvarne zablude).

Zaključak:
Bez obzira što se u prvom slučaju radi o okolnostima koje se nalaze u zakonskom opisu bića krivičnog djela
(stvarna zabluda u užem smislu), a u drugom o okolnostima van bića krivičnog djela (stvarna zabluda u
širem smislu), i jedna i druga prema zakonskom tekstu imaju iste krivičnopravne efekte. To je stoga što su
i jedne i druge okolnosti, iako različite, od podjednakog značaja, pa će i zabluda o njima pod istim
okolnostima u principu imati isti značaj i dejstvo. Stoga i navedena podjela na stvarnu zabludu u užem i
širem smislu, koja je uobičajena u našoj literaturi, nije od posebnog praktičnog značaja.

Stvarna zabluda uvijek isključuje umišljaj, jer učiniocu nedostaje svijest neophodna za postojanje
umišljaja.
Međutim, to ne znači da ona u svakom slučaju negira svaki oblik krivice.
Da bi se znalo kakvo dejstvo na krivicu učinioca ima ova zabluda, potrebno je utvrditi da li je učinilac
za tu zabludu kriv ili nije, tj. da li je zabluda u kojoj se našao rezultat njegove nepažnje koju je, da je
bio obazriviji, trebao i mogao izbjeći.
Drugim riječima, treba utvrditi da li se navedena zabluda učiniocu može staviti na teret ili ne može , odnosno
da li je ona bila skrivljena ili neizvinjavajuća, ili je bila neskrivljena ili izvinjavajuća.
U našoj krivičnopravnoj literaturi u tom smislu se uglavnom govori o tzv. otklonjivoj ili
neotklonjivoj stvarnoj zabludi:
1. Otklonjiva stvarna zabluda postoji kada se učinilac nalazi u zabludi usljed nehata. Dakle, to je
nehatno skrivljena stvarna zabluda, što znači da je on bio dužan i mogao imati pravilnu predstavu o
djelu koje je učinio.
Kod otklonjive stvarne zablude ne isključuje se krivica učinioca, te će učinilac biti odgovoran za
nehatno izvršenje djela, ako je za to djelo predviđeno kažnjavanje za nehat.
2. Neotklonjiva stvarna zabluda postoji kada učinilac nije bio dužan da ima, niti je mogao imati
pravilnu predstavu o djelu koje je učinio.
Učinilac koji se nalazio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi nije kriv, jer takva zabluda isključuje
njegovu krivicu.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Praktično, to znači da ukoliko se utvrdi da postoji stvarna zabluda, a radi se o k.d. za koje zakon ne
propisuje kažnjavanje za nehatno izvršenje takvog djela, onda se neće pristupati ispitivanju da li je
riječ o otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludi.
Ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neku kvalifikatornu okolnost, postojaće njegova
odgovornost samo za osnovni oblik djela, dok će u slučaju postojanja zablude u odnosu na neku
privilegujuću okolnosti, ipak odgovarati samo za privilegovani oblik djela.

Posebni slučajevi stvarne zablude:


1. Zabluda o objektu (lat. error in objecto): postoji kada učinilac vrši krivično djelo na jednom
objektu, pogrešno misleći da se radi o drugom objektu. Ako se u oba slučaja radi o krivičnom djelu i
zaštićenim objektima iste vrijednosti, postojanje zablude je pravno irelevantno. (npr. učinilac ukrade
ovcu vlasništvo lica A, misleći da je ona vlasništvo lica B). Međutim, ukoliko je učinilac bio u zabludi u
odnosu na neke osobine objekta, koje ujedno predstavljaju i obilježja krivičnog djela, takva zabluda će
biti relevantna. (npr. ako neko oduzme tuđu stvar ne znajući da se radi o stvari od posebnog istorijskog
značaja, neće odgovarati za tešku krađu, već za običnu krađu.)
2. Zabluda o licu (lat. error in persona): To je poseban oblik zablude o objektu, kada se čovjek
pojavljuje kao objekt krivčnog djela, (npr. učinilac u mraku sačeka neko lice i napadne ga misleći da
je to lice sa kojim ima sukob, međutim utvrdi se da je to sasvim drugo lice). Ovdje se neće raditi o
stvarnoj zabludi, jer sva lica uživaju jednaku krivično-pravnu zaštitu, pa nije bitno prema kome je
usmjeren napad.
Međutim, ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neke osobine lica, koje ujedno predstavljaju i
obilježja krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna.( npr. ako službeno lice u institucijama BiH
ograniči slobodu kretanja licu pod međunarodnopravnom zaštitom, pogrešno misleći da se radi o nekom
drugom licu, neće odgovarati za kriv. djelo Ugrožavanje lica pod međunarodnopravnom zaštitom iz čl.
192. KZ BiH, već za kriv. djelo Protivpravno lišenje slobode iz čl. 147. KZ BiH.)
3. Promašeni udarac (aberatio ictus sive impetus): Postoji kada učinilac preduzima radnju radi
izvršenja djela prema jednom objektu, a posljedica nastupi na drugom objektu. Ovdje se ustvari ne
radi o stvarnoj zabludi, nego o skretanju kauzalnog ili uzročnog toka prema drugom objektu. (npr. lice A
puca na lice B, ali ga promaši i pogodi lice C, ili prilikom pucanja na lice A dođe do rikošeta (odbijanja
zrna od tvrdi predmet) i povređivanja nekog lica prema kome nije usmjeren napad.) U ovom slučaju naša
sudska praksa i pravna teorija zauzimaju stanovište prema kome će se raditi o pokušaju ubistva lica
prema kome je pucano i ubistva iz nehata lica koje je metak pogodio. Ta dva djela tretiraju se kao djela u
sticaju.
Aberacije su veoma slične zabludama o kauzalitetu i postoje kada učinilac nije prouzrokovao posljedicu
na željenom, nego na nekom drugom objektu. Ovdje se ne radi u pravom smislu o stvarnoj zabludi, već
je u pitanju devijacija u izvođenju radnje, skretanju udarca, pogrešnom smjeru radnje radi toga što je loše
izvedena pa je stoga promašila željeni cilj. (npr. učinilac je pucao je na jedno lice a pogodio drugo; ili
supruga je htjela otrovati muža, ali je otrovano vino koje je stavila na sto popilo drugo lice; (aberacije s
objektom iste vrijednosti); ili, učinilac je pucao na zvijer, a pogodio je prolaznika (aberacije s objektom
različite vrijednosti).
Prema pretežnom shvatanju u ovakvim slučajevima postoji idealni sticaj pokušaja željenog
krivičnog djela i nehatnog krivičnog djela stvarno izvršenog prema drugom objektu.
Valja ipak upozoriti da se, u zavisnosti od slučaja, treba ispitati da li je učinilac dopuštao mogućnost da
pogodi drugo lice, što se raspravlja po pravilima alternativnog umišljaja (dolus alternativus). Ako je on s
tim računao, tada se neće raditi o aberatio ictus-u.
4. Zabluda o kauzalitetu:
Postoji kod učinioca koji je odvijanje radnje, odnosno kauzalnog toka, zamislio na jedan način, a to se
dogodilo na drugi način, tj. posljedica je prouzrokovana na drukčiji način nego što je učinilac zamislio -
predstavljeni i stvarni odnosno realizovani kauzalni tok se ne poklapaju. Za ocjenu krivičnopravnog
značaja ove zablude mjerodavan je sam karakter i stepen odstupanja. S obzirom da nije moguće uvijek
sagledati kauzalni tok u svim detaljima i pojedinostima, zabluda će biti irelevantna ako su u pitanju
nebitna odstupanja stvarnog od zamišljenog kauzalnog toka. (npr. učinilac je radi ubistva bacio žrtvu s
mosta u vodu da se utopi, ali je žrtva umrla prije radi srčanog udara i sl). Ovdje su odstupanja nebitna i
stoga su irelevantna pa umišljajna odgovornost ostaje. Tek ako se radi o bitnim odstupanjima radi će se o
zabludi koja je od značaja i koja isključuje umišljaj u odnosu na posljedicu.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pravna zabluda - Član 40. KZ FBiH

"Učinitelj krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno, može se blaže
kazniti ili osloboditi kazne."

Pravna zabluda (lat. error iuris) predstavlja pogrešnu predstavu učinoca o zabranjenosti krivičnog
djela, odnosno njegovoj protivpravnosti.
Radi se o situacijama kada učinilac pogrešno drži da ono što čini nije pravno zabranjeno, on je u zabludi u
pogledu zabrane koju je u datom slučaju morao da poštuje, tj. nedostaje mu svijest o nedopuštenosti djela.

Za RAZLIKU od stvarne zablude kod koje učinilac nije svjestan onoga što čini, kod pravne zablude
on je toga svjestan, ali ne zna da je to što radi pravno nedopušteno odn. propisano kao krivično djelo.
Dakle, učinilac kod stvarne zablude ne zna što radi, a kod pravne zablude ne zna da ono što radi ne smije
raditi.
(npr. ako učinilac djela rodoskrvnjenja nije svjestan srodničkog odnosa, postoji stvarna zabluda, a ako takva
svijest postoji, ali učinilac smatra da to nije zabranjeno, riječ je o pravnoj zabludi; ili učinilac vrši obljubu
sa djetetom znajući da ono nije navršilo 14 godina starosti, ali ne zna da je to pravno zabranjeno. –pravna
zabluda)

Pravna zabluda se može javiti u 2 oblika:

a) direktna pravna zabluda - zasniva se na pogrešnom uvjerenju učinioca o dopuštenosti njegovog


djela i postoji kad učinilac nije svjestan norme koja se odnosi na dato djelo ili je pogrešno razumije.
Učinilac dakle nije svjestan da je njegovo ponašanje predviđeno kao krivično djelo.
b) indirektna pravna zabluda - sastoji se u pogrešnoj predstavi o nekom od razloga isključenja
protivpravnosti i postoji kad je učinilac svjestan zabranjenosti njegovog djela, ali on pogrešno
procjenjuje da u datom slučaju postoji posebna norma koja njegovo ponašanje čini dopuštenim, ili
pogrešno drži da postoji neki osnov isključenja protivpravnosti, ali kojeg pravni poredak ne priznaje, a
što on ne zna, odn. pogrešno shvata granice jednog inače pravno priznatog razloga za isključenja
protivpravnosti. (Npr. učinilac smatra da je vršenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva
dopušteno ukoliko ga vrši po naređenju pretpostavljenog; ili službeno lice pogrešno smatra da je svako
njegovo djelo dozvoljeno ukoliko ga čini po naređenju pretpostavljenog ).

Prema našem zakonu, pravna zabluda ne isključuje postojanje krivice.


Pravna zabluda proizvodi krivičnopravne učinke ili dejstvo samo u segmentu kažnjavanja, jer se predviđa
mogućnost ublažavanja ili oslobođenja od kazne.
Međutim, takvu mogućnost sud može koristiti samo pod uslovom da je učinilac u pravnoj zabludi bio iz
opravdanih razloga, što procjenjuje sud u svakom konkretnom slučaju. Sud će pri tome procjenjivati sve
objektivne i subjektivne okolnosti, kako na strani samog krivičnog djela, tako i na strani učinioca, odnosno
njegove pozicije i odnosa prema djelu.

U tom smislu je, kao i kod stvarne zablude, kod pravne zablude potrebno razlikovati:

a) otklonjivu pravnu zabludu – postoji kad je učinilac prema okolnostima tempore criminis mogao
da zna da je djelo koje čini zabranjeno,
b) neotklonjivu pravnu zabludu – postoji kad učinilac nije mogao da izbjegne zabludu u kojoj se
nalazio, dakle, kada učinilac pod datim okolnostima nije mogao da zna da je to djelo nedopušteno.

Pri procjeni da li se radi o jednoj ili drugoj zabludi, osnovno polazište je karakter krivičnog djela koje je u
pitanju:
- Ako je riječ o krivičnim djelima koja ulaze u kategoriju djela čija je neprihvatljivost očigledna,
odnosno za koja je očigledno i opšte poznato da imaju protivdruštveni karakter, onda kriteriji ocjene
opravdanosti razloga, odnosno otklonjivosti ili neotklonjivosti zablude, svakako moraju biti veoma
strogi. Teško da se učinilac može pozivati da nije znao da je takvo djelo zabranjeno pa da ga je zbog

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

toga učinio. Kod nekih od njih kao što je npr. ubistvo, silovanje, razbojništvo i slična djela praktično
je isključena mogućnost postojanja pravne zablude.

- S druge strane, ako se radi o djelima čija neprihvatljivost nije tako očigledna i kod kojih kriminalnost
nije tako izrazita, u obzir će se uzeti niz okolnosti date situacije, uključujući posebno svojstva samog
učinioca, njegovo zvanje i zanimanje, odnos učinioca prema djelu i sl. ( npr.Pravna zabluda bi mogla
postojati u slučaju kada stranac ili naš građanin koji duže boravi van zemlje, na teritoriju BiH vrše
prodaju deviza i slične radnje koje su u drugim državama dozvoljene. Pravna zabluda mogla bi
postojati i u situacijama velikih elementarnih nepogoda, kada učinilac boravi na određenom području
koje je odsječeno i nema nikakve komunikacije, tako da iz opravdanih razloga ne zna za eventualno
nove propise koji su se donosili u takvoj situaciji. )
Pravna zabluda je u praksi veoma rijetka.

KAZNE

Vrste kazni - Član 41. KZ FBiH - izmjene u KZFBiH u 2010. godini

"Počinitelju k.d. koji je kriv mogu se izreći:


kazna zatvora
kazna dugotrajnog zatvora i
novčana kazna."
Glavne kazne su one kazne koje su takvog karaktera da se samo njihovom primjenom u cijelosti može
ostvariti svrha kažnjavanja. Kazna zatvora, kazna dugotrajnog zatvora i novčana kazna može se izreći kao
glavna kazna.
Sporedne kazne su one kazne kojima se ne može u potpunosti postići svrha kažnjavanja i koje se mogu
izricati samo uz glavnu kaznu, kako bi se pojačalo i dopunilo dejstvo glavne kazne. Novčana kazna može se
izreći i kao sporedna kazna.
Dakle, novčana kazna može se izreći ili kao sporedna ili kao glavna kazna, a ako se novčana kazna izriče kao
glavna, onda se uvijek izriče kao jedina.

Kazne su:
1. zatvor
2. dugotrajni zatvor
3. maloljetnički zatvor i
4. novčana kazna.

Zatvor, dugotrajni zatvor i maloljetnički zatvor su uvijek glavne kazne.


Novčana kazna može biti i glavna i sporedna.
Kada je za krivično djelo propisano više kazni, samo jedna se može izreći kao glavna.

Svrha kažnjavanja - Član 42. KZ FBiH


__________

Predavanja: Opšti pojam krivično pravne sankcije ne smijemo miješati sa pojmom kazne!
Isto kao što krivičnopravne sankcije imaju svoju svrhu, isto tako i kazne imaju svoju svrhu.
___________

“Svrha kažnjavanja jeste:


a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.”

KZ FBiH ( član 7.) određuje opštu svrhu svih krivičnih sankcija, a to je zaštita društva od činjenja k.d.
preventivnim uticajem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine k.d., te sprečavanje počinitelja da
počini k.d. kao i poticanje njegovog prevaspitanja, kao i zastita i satisfakcija žrtve k.d.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Polazeći od tako postavljenih opštih okvira svrhe kažnjavanja, zakon je u odredbi člana 42. KZ FBiH
propisao samo svrhu kazne, odnosno svrhu kažnjavanja.

Dakle, svrhu kažnjavanja čine dva osnovna elementa koja treba posmatrati u njihovom jedinstvu:
1. Prvi elemenat je suzbijanje opasnih djelatnosti kojima se povrjeđuju ili ugrožavaju vrijednosti
zaštićene krivičnim zakonodavstvom, drugim riječima, zaštita društva od kriminaliteta kao negativne
društvene pojave.
2. Posebna svrha kažnjavanja leži u njenoj preventivnoj funkciji koja se manifestuje u 2 oblika:
a) Specijalna ili posebna prevencija - znači uticaj na učinioca da ponovo ne čini krivična djela i
njegovo prevaspitanje.
b) Generalna ili opšta prevencija - znači uticaj na druge da ne čine krivična djela.

Kazna koju sud izrekne treba biti takva da se njenim izvršenjem može ostvariti svrha kažnjavanja.

A) Kazna zatvora - Član 43. KZ FBiH

" Kazna zatvora ne može biti kraća od 30 dana niti duža od 20 godina.
Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane.
Kazna zatvora iz stava 1. i 2. ovog člana ne može se izreći maloljetnicima. Maloljetnicima se može izreći
kazna maloljetničkog zatvora, pod uslovima propisanim glavom X (Pravila o vaspitnim preporukama,
vaspitnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj
svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode."

U našem krivičnom zakonodavstvu kazna zatvora je osnovna krivična sankcija.


Ona je propisana za svako krivično djelo, nekada kao jedina kazna, a nekada alternativno sa novčanom
kaznom.

Kazna zatvora je vremenska kazna koja se izriče u rasponu od 30 dana (opšti minimum) do 20 godina
(opšti maksimum).

Proizilazi dakle da se naš zakon opredijelio za sistem relativno određenih kazni, što znači da zakon za svako
krivično djelo propisuje kaznu u određenim okvirima, određujući njenu donju i gornju granicu. Nekada je
određena i jedna i druga granica, a nekada samo jedna od njih, odnosno samo posebni minimum ili posebni
maksimum kazne zatvora. U slučajevima kada je određena samo donja granica, kao gornja granica kazne
uzima se opšti maksimum do 20 godina, a u obrnutom slučaju, kada je određena samo gornja granica, kao
donja granica uzima se opšti minimum od 30 dana.

Kada se radi o granicama kazne za jedno krivično djelo u okviru kojih sud može odmjeriti kaznu, treba imati
u vidu i alternativni način propisivanja kazne. U takvim slučajevima, između dvije kazne zatvora od kojih
svaka može biti glavna, sud bira jednu od njih i izriče je kao glavnu.
Naš zakon ni u jednom slučaju kaznu zatvora ne propisuje kumulativno sa novčanom kaznom, osim u slučaju
krivičnih djela učinjenih iz koristoljublja.
Za razliku od nekih krivičnih zakonodavstava, naš zakon ne predviđa mogućnost prekoračenja opšteg
maksimuma kazne ni u slučaju sticaja krivičnih djela.

Kazna zatvora se izriče na pune godine i pune mjesece, a kazna zatvora u trajanju do 6 mjeseci i na pune
dane.
( npr. nepravilno je izreći kaznu zatvora u trajanju od 45 dana ili 60 dana i sl. U prvom slučaju pravilno bi
bilo kazna zatvora u trajanju od 1 mjeseca i 15 dana, a u drugom u trajanju od 2 mjeseca. )

Kazna zatvora se izvršava u zatvorenim, poluotvorenim ili otvorenim ustanovama za izdržavanje kazni (za
razliku od kazne dugotrajnog zatvora koja se isključivo izvršava u ustanovama zatvorenog tipa).
Kazna zatvora u trajanju do 1 godine može se uz pristanak osuđenog zamijeniti u novčanu kaznu, a izuzetno
radom za opće dobro na slobodi ili kucnim zatvorom sa elektronskim nadzorom.
To su 3 alternativna načina izvršenja kazna zatvora:
- rad za opće dobro na slobodi

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

- zamjena kazne zatvora novčanom kaznom


- kucni zatvor sa elektronskim nadzorom

Rad za opće dobro na slobodi

Član 44. KZ FBiH – izmjene u KZFBiH u 2010. godini


" Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora u trajanju od 1 godine može istovremeno odrediti da se izrečena
kazna, uz pristanak optuženog, zamijeni radom za opće dobro na slobodi.
Odluka da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi zasniva se na ocjeni da, uzimajući u
obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i mjeru kazne, izvršenje kazne zatvora ne bi bilo prijeko potrebno za
ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali istovremeno uslovna kazna ne bi bila dovoljna za postizanje opće svrhe
krivičnopravnih sankcija.
Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj kazni zatvora od najmanje 10 do
najviše 90 radnih dana. Rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog
mjeseca niti duži od jedne godine.
Pri ocjenjivanju trajanja rada za opće dobro na slobodi, kao i vremena izvršenja tog rada, sud će uzeti u
obzir izrečenu kaznu zatvora koja se zamjenjuje i mogućnosti učinitelja, s obzirom na njegovu osobnu
situaciju i zaposlenje.
U slučaju kada osuđenik po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično izvršio rad za opće
dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjernom vremenu
preostalog rada za opće dobro na slobodi.
Zamjena kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi može se primijeniti i u slučajevima kada se novčana
kazna zamjenjuje kaznom zatvora prema odredbama člana 48. (Zamjena novčane kazne) ovog zakona.
Raspoređivanje na rad za opće dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta obavlja kantonalno
ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema mjestu prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći
računa o njegovim sposobnostima i znanjima. "

Rad za opšte dobro na slobodi predstavlja posebnu, sui generis mjeru, koja se nalazi negdje između kazne
i uslovne osude.
___________________

Predavanja:
Sud će primjeniti ovaj alternativni način izvršenja kazne zatvora, ako su kumulativno ispunjena
3 uslova:
1. ako je izrečena kazna zatvora u trajanju do 1 godine
2. ako postoji pristanak optuženog da se primjeni rad za opće dobro na slobodi i
3. ako sud smatra da za postizanje svrhe kažnjavanje nije potrebna kazna zatvora.
___________________
Rad za opće dobro na slobodi ne podrazumijeva samo rad u bolnicama ili ustanovama za njegu, već i svaki
drugi rad u državnim ustanovama, pomoći ženama i žrtvama nasilja, humanitarnim organizacijama isl.

Rad za opšte dobro na slobodi se pojavljuje kao zamjena za izrečenu kaznu zatvora u trajanju do 1 godine,
što govori da je namjena ove mjere izbjegavanje primjene kratkotrajnih kazni zatvora.

Ovakvu svoju odluku sud zasniva na uvjerenju da izvršenje izrečene kazne zatvora nije neophodno za
ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali da istovremeno uslovna osuda ne bi bila dovoljna za postizanje opšte svrhe
krivičnopravnih sankcija. Pri tome sud cijeni sve okolnosti, koje određuju vrstu i visinu kazne.
Zakonska pretpostavaka za izbor ove mjere je pristanak optuženog. Sud, ukoliko procijeni da se konkretna
mjera u konkretnom slučaju može primjeniti, poslije odmjerene, odnosno utvrđene (izrečene) kazne zatvora
nakon vijećanja i glasanja, dakle prije nego je ona objavljena, pita učinioca da li pristaje na ovu mjeru ili ne,
naravno saopštavajući mu kazna koja je u pitanju. Iako je za očekivati da će pristanak uglavnom uslijediti,
učinilac može izjaviti i da nije spreman odmah dati odgovor, radi čega sud može donijeti odluku o odgodi ili
prekidu glavne rasprave.

Rad za opšte dobro na slobodi određuje se u trajanju od 10 do najviše 90 radnih dana, s tim da taj korisni rad
mora biti izvršen u roku koji ne može biti kraći od 1 mjeseca ni duži od 1 godine.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Zakon određuje da se trajanje rada za opšte dobro na slobodi određuje srazmjerno s izrečenom kaznom
zatvora.
U praksi će se najvjerovatnije polaziti upravo od toga da kazni zatvora do 1 godine odgovara maksimalno
trajanje te mjere od 90 radnih dana, pa će na osnovu toga tražiti odnos između visine izrečene kazne zatvora i
trajanja rada za opšte dobro.
Pri odlučivanju o trajanju ove mjere sud treba, pored izrečene kazne zatvora, da uzima u obzir i mogućnosti
učinioca u pogledu njegove lične situacije i zaposlenja. Na taj način je predviđena obaveza za sud da prije
izricanja ove mjere utvrdi da li, s obzirom na lične i porodične prilike učinioca, postoje realne mogućnosti za
primjenu ove mjere i njeno izvršenje. U tom smislu treba posmatrati i pristanak učinioca, jer on na određeni
način predstavlja garanciju sudu da postoji spremnost učinioca da u postavljenom roku obavi rad koji mu je
određen.

Ako osuđeni po isteku određenog roka ne izvrši ili samo djelimično izvrši ovu mjeru, sud donosi odluku o
izvršenju kazne zatvora srazmjerno vremenu preostalog rada za opšte dobro na slobodi.

Zakon je predvidio zamjenu kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi i u slučajevima tzv. supletornog
zatvora, odn. kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora. Ovim se zapravo rad za opšte dobro na
slobodi javlja kao supstitut ne kazni zatvora, već novčanoj kazni, odnosno on je „alternativa alternativi“.

Raspoređivanje na rad za opšte dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta obavlja kantonalno
ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema mjestu prebivališta odnosno boravišta osuđenika,
vodeći računa o njegovim sposobnostima i znanjima.

Najzad, neophodno je reći da naša sudska praksa teško prihvata ovu mjeru, jer u sudskoj praksi do danas
nije poznat ni jedan slučaj njenog izricanja.

Zamjena kazne zatvor za novčanu kaznu


Izrečena kazna zatvora u trajanju do 1 godine može se, na zahtjev osuđenika, zamijeniti novčanom kaznom
koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.
Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačuje s
jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.
Ako se novčana kazna ne plati u roku do 30 dana, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Ako se
novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.
Kućni zatvor sa elektronskim nadzorom

Osobe koje su osuđene na kaznu zatvora do 1 godine, uz svoj pristanak, mogu izdržavati tu kaznu i kao
kućni zatvor sa elektronskim nadzorom, a pod tim se podrazumijeva da osuđena osoba NE SMIJE
NAPUŠTATI prostorije u kojima stanuje, osim u slučajevima propisanim zakonom koji uređuje izvršenje
krivičnih sankcija.
Primjena prethodno navedenog, zasniva se na ocjeni da, uzimajući u obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i
mjeru kazne, počinioca krivičnog djela NIJE prijeko potrebno uputiti u ustanovu na izdržavanje kazne
zatvora, već da se i na ovakav način može postići svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora.
Osuđenoj osobi koja izdržava kućni zatvor sa elektronskim nadzorom i koja neopravdano napusti prostorije u
kojima stanuje sud će odrediti izdržavanje ostatka kazne zatvora u ustanovi za izdržavanje kazne.
Jedino osobama koje su osuđene za krivična djela protiv braka, porodice i omladine koje žive sa oštećenim u
istom domaćinstvu ne može biti određeno kućni zatvor sa elektronskim nadzorom --- JEDINI
IZUZETAK !!!

B) Kazna dugotrajnog zatvora – član 43b. KZFBiH – izmjene u 2010. godini

" Za najteže oblike teških k.d. počinjenih sa umišljajem može se propisati kazna dugotrajnog zatvora u
trajanju od 21 godine do 45 godina.
Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino k.d.
Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći počinitelju koji u vrijeme počinjenja k.d. nije navršio 21.
godinu života.
Kazna dugotrajnog zatvora izriče se samo na pune godine.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržanih 3/5 te
kazne."
_____________

Predavanja:
U 2010. godini KZFBiH dopunjen je i izmjenjen i u pogledu kazne dugotrajnog zatvora.
Prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama KZFBiH kazna dugotrajnog zatvora nije bila propisana
kao posebna vrsta kazne, a njeno trajanje je bilo od 20 godina do 45 godina.
Nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama KZFBiH kazna dugotrajnog zatvora predstavljena je kao
posebna kazna, a njeno trajanje nije od 20 godina, nego od 21 godine do 45 godina.

Kazna dugotrajnog zatvora je zamjena za smrtnu kaznu, koja je ukinuta na temelju Protokola 6. Evropske
konvencije o ljudskim pravima.

Kazna dugotrajnog zatvora izriče se za najteže oblike teških k.d. učinjenih sa umišljajm i ne može se izreći
izvršiocu krivičnog djela koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršio 21 godinu života.

Nikada se ne propisuje kao jedina kazna za određeno krivično djelo.

Kod ove vrste kazne pooštreni su uslovi tzv. „zakonskih pogodnosti“ u odnosu na kaznu zatvora, tako da se
osuđenik na dugotrajni zatvor može amnestirati, pomilovati tek nakon izdržanih 3/5 izrečene kazne.

Izvršava se samo u kazneno-popravnim ustanovama zatvorenog tipa.

RAZLIKA između kazne zatvora i kazne dugotrajnog zatvora – ISPITNO PITANJE


1. Kazna zatvora se izvršava se u ustanovama otvorenog, poluotvorenog i zatvorenog tipa, dok se
kazna dugotrajnog zatvora izvršava samo u ustanovama zatvorenog tipa.
2. Kod kazne zatvora postoji mogućnost pomilovanja nakon 1/2 ili iznimno 1/3 izdržane kazne, dok
kod kazne dugotrajnog zatvora nakon 3/5 izdržane kazne.
________________

C) Novčana kazna - Član 47. KZ FBiH – izmjene u KZFBiH u 2010.godini

" Novčana kazna izriče se u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može se izreći u određenom iznosu.
Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima može iznositi najmanje pet, a najviše tri stotine šezdeset
dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja najviše hiljadu pet stotina dnevnih iznosa, osim
u slučajevima propisanim ovim zakonom.
Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu najniži iznos ne može biti manji od 500 KM, a najviši iznos
ne može biti veći od 100.000 KM, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja iznos ne može biti veći od
1.000.000 KM, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.
Prilikom izricanja novčane kazne za kriv. djela učinjena iz koristoljublja sud može izreći novčanu kaznu u
iznosu većem od najvišeg iznosa propisanog u st. 2. i 3. ovog člana, ukoliko vrijednost protupravne
imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem kriv. djela prelazi iznos od 1.000.000 KM. U tom se
slučaju učinitelju može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa vrijednosti
protupravne imovinske koristi koju je pribavio učinjenjem kriv. djela zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.

Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila za odmjeravanje kazne. Visinu
dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinitelja prema iznosu njegove
tromjesečne netoplaće i njegove druge dohotke, te porodične obaveze. Prilikom određivanja visine iznosa
sud uzima u obzir podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci.
Podatke iz st. od 1. do 5. ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a
najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u
krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne,
novčana kazna se izriče u određenom iznosu pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu 1/60 a najviši 1/3 posljednje zvanično objavljene prosječne
mjesečne netoplaće zaposlenih u Federaciji, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od 15 dana niti duži od 6 mjeseci,
ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni isplati novčanu kaznu i u otplatama, s tim da
rok isplate ne može biti duži od 1 godine.
Novčane kazne izrečene i naplaćene po ovom zakonu prihod su budžeta Federacije. "

Novčana kazna spada u red krivičnopravnih sankcija koju, zajedno sa kaznom zatvora i kaznom
dugotrajnog zatvora, te maloljetničkim zatvorom, svrstavamo u kazne.
Može se izreći kao glavna kazna ili sporedna kazna, uz kaznu zatvora kao glavnu kaznu.

Novčana kazna se izriče u dnevnim iznosima, u rasponu od 5 do 360 dnevnih iznosa, a za krivična djela
učinjena iz koristoljublja najviše 1500 dnevnih iznosa, pri čemu dnevni iznos novčane kazne iznosi najniže
1/60, a najviše 1/3 posljednje zvanično objavljene prosječne neto plate u FBiH.

Ako nije moguće izricanje na ovaj način, izriče se u tačno određenom novčanom iznosu od
500 KM do 100.000 KM, a za krivična djela izvršena iz koristoljublja do 1.000.000 KM, pa i preko toga,
ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem krivičnog djela prelazi
iznos od 1.000.000 KM, tada mu se može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od
dvostrukog iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio učinjenjem krivičnog djela
zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.

Prilikom odmjeravanja novčane kazne, uz ostale okolnosti, sud obavezno uzima u obzir imovno stanje
izvršioca k.d., pri čemu su ključni faktori visina plate, drugi prihodi, ostala imovina, te rashodovna strana, pri
čemu uzima u obzir njegove porodične i druge obaveze.
Nakon što utvrdi ove okolnosti, sud ih je dužan u presudi konkretno navesti.
Ove podatke sudu osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u
krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti
bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, ova kazna se izriče u određenom iznosu.
U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne. Taj rok je od 15 dana do 6 mjeseci. Sud može na molbu
osuđenog lica dozvoliti plaćanje novčane kazne u ratama. U tom slučaju rok plaćanja može biti do 1 godine.
Novčane kazne koje budu naplaćene u skladu sa KZFBiH predstvaljaju prihod budžeta FBiH.
Ako se novčana kazna ne plati nema prinudnog izvršenja, već se donosi RJEŠENJE o zamjeni novčane
kazne za kaznu zatvora, pri čemu se svakih započetih 100 KM računa kao jedan dan zatvora, s tim da se ne
smije prekoračiti propisana kazna za to k.d.
Ako osuđeno lice plati jedan dio novčane kazne, ostatak se zamjenjuje kaznom zatvora, srazmjerno
neisplaćenom dijelu.
Ako osuđeno lice isplati ostatak novčane kazne, izvršenje kazne zatvora se obustavlja.
Nakon smrti osuđenog, novčana kazna se neće izvršiti.

Uvjetni otpust - Član 45. KZ FBiH

"Osuđeni koji je izdržao 1/2, te izuzetno osuđeni koji je izdržao 1/3 kazne zatvora može biti oslobođen
izdržavanja kazne zatvora, pod uslovom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne (uvjetni
otpust).
Osuđeni koji je izdržao polovinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora ako se za
vrijeme izdržavanja kazne zatvora njegovo ponašanje popravi do te mjere da se može opravdano očekivati
da će se nakon otpusta s izdržavanja kazne zatvora ponašati primjereno, a naročito da neće učiniti krivična
djela. Prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu osuđenog, uzet će se u obzir njegovo ponašanje tokom
izdržavanja kazne i druge okolnosti koje ukazuju na to da je svrha kažnavanja postignuta.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti uvjetno otpušten ukoliko postoje uslovi iz stava
1. ovog člana i ukoliko posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog jasno ukazuju da je postignuta svrha
kažnjavanja.
Osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora može biti uvjetno otpušten nakon izdržane 3/5 te kazne."

Institucija uvjetnog otpusta je nastala na ideji popravljanja kao svrsi kažnjavanja, što znači da nije potrebno
insistirati na izdržavanju kazne dugotrajnog zatvora,kazne zatvora i kazne maloljezničkog zatvora u cijelosti
ako se učinilac popravio, već mu, naprotiv, puštanjem na slobodu uz određene uslove i obaveze, treba
pomoći u njegovoj socijalnoj readaptaciji.
Uvjetni otpust se sastoji u prijevremenom otpuštanju osuđenika sa izdržavanja zatvorske kazne ukoliko su
ispunjene određene pretpostavke i ispoštovani postavljeni uslovi. Kada istekne vrijeme uslovnog otpusta,
kazna se smatra izdržanom, osim ako uslovno otpušteni ne prekrši postavljene uslove, kada se otvara pitanje
opoziva uvjetnog otpusta.

SLIČNOSTI I RAZLIKE – uvjetni otpust i uvjetna osuda


Uvjetni otpust ima sličnosti sa uvjetnom osudom, jer se i u jednom i u drugom slučaju na određeni način
suspenduje kazna lišenja slobode, s tom razlikom što uvjetnoj osudi ne prethodi ni djelimično izdržavanje
kazne i što uvjetnu osudu mogu da prate određeni oblici nadzora, dok u našem sistemu vršenje nadzora nad
uvjetno otpuštenim ne postoji.

Uvjetni otpust je moguć ako je osuđeni izdržao 1/2, a izuzetno i 1/3 kazne zatvora, pod uslovom da
osuđenik ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne.
Pored navedenih formalnih uslova, za korištenje privilegije uvjetnog otpuštanja, neophodno je ispunjenje i
određenih materijalnih uslova koji se odnose na samog osuđenog. Tu se prvenstveno misli na to da se
učinilac svojim dobrim vladanjem tokom izdržavanja zatvorske kazne, tako popravio da se može opravdano
očekivati da će se na slobodi dobro vladati, a posebno da neće činiti krivična djela. Kada je u pitanju uvjetno
otpuštanje nakon izdržane 1/3 kazne zatvora, neophodno je da postoje i posebne okolnosti vezane za ličnost
osuđenog koje očigledno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.
Kod kazne dugotrajnog zatvora uvjetni otpust može uslijediti tek nakon izdržane 3/5 te kazne.
Kod kazne maloljetničkog zatvora uvjetni otpust može uslijediti nakon izdržane 1/3 te kazne, uz napomenu
da maloljetni osuđenik mora provesti najmanje 1 godinu u kazneno-popravnoj ustanovi.

Predavanja:
U pogledu primjene uvjetnog otpusta odlučuje posebna Komisija pri federalnom Ministarstvu pravde.

Opoziv uvjetnog otpusta - Član 46. KZ FBiH – izmjene u 2010. godini

" Sud će opozvati uuvjetni otpust ako osuđeni za vrijeme uvjetnog otpusta učini jedno ili više krivičnih djela
za koja mu je izrečena kazna zatvora preko jedne godine ili teža kazna.
Sud može opozvati uvjetni otpust ako osuđeni na uvjetnom otpustu učini jedno ili više krivičnih djela za koja
je izrečena kazna zatvora do jedne godine. Prilikom odlučivanja hoće li opozvati uvjetni otpust sud naročito
uzima u obzir sličnost učinjenih djela, njihov značaj, motive iz kojih su učinjena, te druge okolnosti koje
ukazuju na prikladnost opoziva uvjetnog otpusta.
Prilikom izricanja opoziva uvjetnog otpusta sud izriče kaznu uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već
utvrđenu. Dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava se u izdržavanje naknadne
kazne, ali se vrijeme provedeno na uvjetnom otpustu ne uračunava.
Odredbe stava od 1. do 3. ovog člana primjenjuju se i kad se osuđenom na uvjetnom otpustu sudi za krivično
djelo učinjeno prije njegovog uvjetnog otpusta.
Ako je osuđeni na uvjetnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne godine i ako sud ne opozove uvjetni
otpust, vrijeme uvjetnog otpusta se produžava za vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju kazne
zatvora. "

Iz samog pojma uvjetnog otpusta proizilazi da se NE radi o definitivnom odustanku od kazne, već tek ako je
proteklo predviđeno vrijeme i ako osuđeni nije učinio novo krivično djelo, odnosno ako nije otkriveno
krivično djelo učinjeno prije odlučivanja o uvjetnom otpustu.

Neispunjenje tih uslova predstavlja osnov za opozivanje uvjetnog otpusta.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Opoziv uvjetnog otpusta može biti obavezan i fakultativan:


1. Opoziv uvjetnog otpusta je obavezan ukoliko osuđeni za vrijeme trajanja uvjetnog otpusta učini
jedno ili više krivičnih djela za koje mu sud izrekne kaznu zatvora preko 1 godine ili težu kaznu.
Dakle, u tom slučaju Sud MORA opozvati uvjetni otpust.
2. Opoziv uvjetnog otpusta je fakultativan, odnosno moguć ako osuđeni u vrijeme trajanja uvjetnog
otpusta izvrši jedno ili više krivičnih djela za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora do 1 godine. U
ovom slučaju sud cijeni da li će opozvati uvjetni otpust i pri toj ocjeni posebno uzima u obzir
sličnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj, motive iz kojih su djela učinjena, kao i svaku drugu
okolnost koja ukazuje na opravdanost opoziva uvjetnog otpusta. Dakle, u ovom slučaju sud MOŽE
opozvati uvjetni otpust.

U slučaju izricanja opoziva uvjetnog otpusta sud izriče kaznu uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već
utvrđenu. Dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava se u izdržavanje naknadne
kazne, ali se vrijeme provedeno na uvjetnom otpustu ne uračunava.
Navedeno pravilo primjenjuju se i kad se osuđenom na uvjetnom otpustu sudi za krivično djelo učinjeno
prije njegovog uvjetnog otpusta.

Ako je osuđeni koji je na uvjetnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do 1 godine i ako u takvom slučaju
uvjetni otpust NE bude opozvan, vrijeme uvjetnog otpusta se produžava za ono vrijeme koje je osuđeni
proveo na izdržavanju kazne zatvora. Iz ovog proizilazi da opoziv uvjetnog otpusta nije moguć ako je za
novo krivično djelo izrečena novčana kazna.

OPĆA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE - Član 49 KZ FBiH – izmjene u 2010. godini

" (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično
djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili
veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito:
stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti
pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon
učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li
ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo
od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini
njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama. "

Odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome SUD utvrđuje vrstu i mjeru kazne učiniocu za
određeno krivično djelo.
Odmjeravanje kazne je zapravo nužna posljedica sistema relativno određenih kazni, koji je prihvaćen u
našem pravu i prema kojem je kazna za pojedino krivično djelo postavljena samo okvirno, nekada u veoma
širokim rasponima. To znači da odmjeravanje kazne spada u kompetencije suda koji u okviru datih granica
odlučuje o visini kazne.
Naš sistem omogućava da se propisana kazna izuzetno može zamijeniti drugom krivičnom sankcijom, kao
što je uvjetna osuda, sudska opomena i rad za opšte dobro na slobodi, čime su sudovima data najšira
ovlašćenja u odmjeravanju kazne.

Opća pravila za odmjeravanje kazne se zasnivaju na načelu srazmjernosti između:


1) težine krivičnog djela, 2) stepena učiniočeve krivice i 3) same kazne.

Opća su ona pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim slučajevima. Opća
pravila za odmjeravanje kazne navedena su u članu 49. KZFBiH i to u stavu 1., dok pravila sadržana u stavu
2. i 3. predstavljaju posebna pravila dopunskog karaktera (povrat i novčana kazna).
Zakon navodi najznačajnije okolnosti, odnosno kriterije koje sud mora uzeti u obzir prilikom
odmjeravanja kazne, i to:

1) granice (raspon) propisane kazne za određeno k.d.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

2) svrha kažnjavanja,
3) okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti).

1) Granice (raspon) propisane kazne za određeno k.d.

Kazneni okvir je osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne. Kazna koju sud izriče u redovnom
odmjeravanju mora da se kreće između posebnog minimuma i posebnog maksimuma. Ukoliko jedna od
ovih granica kod nekog krivičnog djela nije postavljena, onda se primjenjuju opšte granice, odnosno
opšti minimum i opšti maksimum.
Novčanu kaznu sud odmjerava u okvirima opšteg minimuma i maksimuma, s obzirom da prilikom
propisivanja za pojedina krivična djela zakon ni u jednom slučaju nije odredio posebne minimume i
maksimume.

2) Svrha kažnjavanja

Prilikom odmjeravanja kazne, kako je istaknuto, sud mora u svakom slučaju imati u vidu i svrhu
kažnjavanja koju treba postići primjenom kazne. Međutim, zahtjevi prevencije ne mogu opravdati strožu
mjeru kazne od one koju limitira stepen krivice učinioca i težina krivičnog djela.

3) Okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti).

Zakon nijednu okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuću ili otežavajuću.


Po svom karakteru one su ambivalentne, jer svaka od njih, u zavisnosti od toga kako je ostvarena u
određenom slučaju, može imati karakter olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, (npr. motiv izvršenja
djela. Ako je učinilac prisvojio novac radi lječenja oboljelog djeteta motiv je olakšavajuća okolnost, a
ako je novac upotrijebio na provod ili kockanje, motiv je otežavajuća okolnost.)

Zakon nije taksativno odredio otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, već je naveo one najtipičnije i koje
se u praksi najčešče ponavljaju, kao što su:

1) stepen krivice
2) pobude iz kojih je djelo učinjeno (motiv),
3) jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,
4) okolnosti pod kojima je djelo učinjeno,
5) raniji život učinioca,
6) lične prilike učinioca,
7) ponašanje učinioca nakon učinjenog djela, te
8) druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinoca i sl.

1) Stepen krivice
Kako se krivica sastoji od uračunljivosti i umišljaja ili nehata (samo za neka k.d.,ako je to KZFBiH izričito
propisano) učinioca, stepen krivice zavisi od stepena te dvije njene komponente.
Uračunljivost kao psihičko stanje podrazumijeva različite stepene intelektualne i voluntarističke moći i kreće
se od potpune uračunjivosti, preko smanjene uračunjivosti do bitno smanjene uračunljivosti.
Smanjena uračunljivost svakako umanjuje stepen krivice, pa će je sud cijeniti kao olakšavajuću, naravno
samo pod uslovom da se učinilac sam nije doveo u takvo stanje. Kada postoji bitno smanjena uračunjivost
učinitelj se može blaže kazniti.
Isto je sa vinošću/krivnjom (umišljaj i nehat) , jer se svijest i volja mogu javljati u različitim oblicima, ali i u
okviru jednog te istog oblika vinosti/krivnje mogu postojati različiti intenziteti. Dakle, ne samo da je od
značaja u kojem obliku se vinost/krivnja javlja, već i u kojem intenzitetu. Sud pri odmjeravanju kazne treba
da cijeni da li je djelo izvršeno npr. sa direktnim ili eventualnim umišljajem, ali isto tako i koji je stepen
svijesti i volje, koji mogu biti veći ili manji, odnosno koji je intenzitet htijenja posljedice, da li je učinilac pri
tome iskazao npr. posebnu upornost, bezobzirnost.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

I posebni oblici umišljaja ili nehata, koje naš KZFBiH posebno ne reguliše, mogu se uzeti u obzir pri ocjeni
stepena krivice. Tako npr. predumišljaj, iako nije oblik krivnje u našem krivičnom pravu niti kvalifikatorna
okolnost, je od značaja u ocjeni stepena krivice, sudovi ga kao otežavajuću okolnost uzimaju u nekim
slučajevima, (npr. kod učinioca koji je na osnovu ranije odluke ubio svoju suprugu koja ga je napustila).

Isto tako, sud može da uzme u obzir i okolnost da je djelo izvršeno bez razmišljanja, na mah, kada postoji
tzv. dolus repentinus. U tom smislu i nehat može da se stepenuje ne samo kao svjesni i nesvjesni, već i po
intenzitetu odnosno stepenu nepažnje i na običan i grubi nehat. (npr., sud je našao da postoji grubi oblik
nehata sa elementima iživljavanja kao otežavajuća okolnost kod vojnika koji je pucao iz automatske puške
držeći je samo jednom rukom i na taj način ubio mladića koji je igrao bilijar.)

Iako ga zakon posebno ne određuje, sud će pri tome cijeniti i eventualno postojanje profesionalnog nehata. U
toj ocjeni mogu biti od značaja i neke druge okolnosti kao što je npr. starosna dob učinioca, jer se mladost i
starost obično uzimaju kao olakšavajuće okolnosti koje smanjuju stepen krivice učinioca. Uloga ili doprinos
žrtve takođe predstavljaju značajnu okolnost koja može da utiče na ocjenu stepena krivice učinioca.
Nekada uloga žrtve može biti takva da je protivpravnost djela posve isključena (npr. kod nužne odbrane, ili
nekih djela kod kojih pristanak može da isključi njegovu protivpravnost) ili se javlja kao privilegujuća
okolnost (ubistvo na mah i teška tjelesna povreda na mah).

2) Pobude iz kojih je djelo učinjeno (motiv),

Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje krivičnog djela, one u biti objašnjavaju
razloge izvršenja k.d. i stoga su od posebnog značaja pri odmjeravanju kazne.
Pobude su etičke kategorije i po svom karakteru mogu biti pozitivne i negativne, odnosno egoističke i
altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. Ako je jedno djelo
učinjeno iz egoističkih motiva, zavisti, mržnje ili osvete, tada će motiv predstavljati otežavajuću okolnost, a
ako je djelo učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica, onda je on olakšavajuća okolnost.
Naravno, ukoliko je motiv elemenat krivičnog djela, ne može se cijeniti pri odmjeravanju kazne (princip
zabrane dvostrukog vrednovanja)!

3) Jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,

Kroz ovu okolnost je izražena objektivna strana težine konkretno učinjenog krivičnog djela.
Naime, propisivanje kazne za određeno krivično djelo zakonodavac zasniva na apstraktnoj procjeni
mogućnosti povrede ili ugrožavanja zaštićene vrijednosti datim djelom, dok ovdje sud to mora
konkretizovati i utvrditi u kojoj mjeri je to dobro povrijeđeno ili ugroženo.
Jačina ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost kojoj je bilo izloženo zaštićeno dobro, pri
čemu može biti od značaja vrsta i obim ugroženih vrijednosti, kojim sredstvima i na koji način je stvorena
opasnost, koliko je ona bila bliska, itd.
(Npr. nije svejedno da li se radi o opasnosti upravljenoj prema imovini ili prema životu, ili npr. kod djela
protiv javnog saobraćaja, da li je bio ugrožen život samo jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu ).
Isto tako, i jačina povrede može da se javlja u različitim stepenima težine u zavisnosti od prirode djela (npr.
intenzitet tjelesne povrede, visina imovinske štete, broj poginulih i povrijeđenih kod terorističkog napada.).
Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki drugi razlozi, npr. kod nastupanja smrti veoma loše zdravstveno
stanje žrtve ili eventualna greška trećih lica, i to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost.
4) Okolnosti pod kojima je djelo učinjeno,

To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču krivičnog djela, odn. okolnosti koje su pratile izvršenje
konkretnog krivičnog djela. (npr. okolnost da je učinilac brižljivo pripremao izvršenje kriv. djela, ili je to
učinio spontano, da li je koristio neke prilike za izvršenje djela, kao što su npr. nemoć, lakomislenost,
povjerenje žrtve, njenu nevolju, tešku situaciju, požar i sl., zatim da li je djelo izvršeno noću, kojim
sredstvima, da li ga je učinilo više lica.)

5) Raniji život učinioca,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Raniji život učinioca ukazuje na njegovu ličnost i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonskim normama.
Kroz ocjenu ove okolnosti sud u stvari treba da dođe do saznanja da li je izvršeno djelo rezultat asocijalnog
života učinioca ili je ono više rezultat tzv. “sticaja nesretnih okolnosti”. Pri tome sud može da cijeni različite
okolnosti iz života učinioca, a posebno odnos prema njegovim porodičnim, radnim ili profesionalnim
obavezama, njegovo držanje na poslu, odnos prema drugim ljudima, odnos prema tuđim pravima i dobrima i
njihovo poštovanje, uopšte njegov način života.
U zavisnosti od toga, raniji život učinioca djeluje kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost.
Posebno je značajna okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo ista ili slična krivična djela- to je
otežavajuća okolnost.
Treba istaći da raniju neosuđivanost sudovi redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost.

6) Lične prilike učinioca

Lične prilike učinioca podrazumijevaju okolnosti u kojima učinilac živi i one isto tako ukazuju na njegovu
ličnost. Sudovi kao takve okolnosti najčešće uzimaju zdravstveno stanje učinioca, porodične prilike, ima li
djecu (posebno njihov broj, uzrast i zdravstveno stanje), zaposlenost, profesiju, itd. Ove okolnosti su od
posebnog značaja kada je sud u dilemi da li izreći zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu. (npr. ako je u pitanju
samohrana majka koja ima malo dijete, ili ako je u pitanju učinilac koji je jedini zaposlen i izdržava
višečlanu porodicu, sud će vjerovatno koristiti sve zakonske mogućnosti da u takvim slučajevima izabere
uslovnu osudu ).
Naša sudska praksa ove okolnosti po pravilu uzima kao olakšavajuće okolnosti.

7) Ponašanje učinioca nakon učinjenog djela

Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinioca koje ispoljava neposredno nakon
izvršenja djela ili nakon proteka dužeg vremena, zatim njegov odnos prema oštećenom i prouzrokovanoj
šteti, te njegovo ponašanje u krivičnom postupku.
U svim tim relacijama ponašanje i stavovi učinioca k.d. mogu biti pozitivni ili negativni, odnosno
prihvatljivi ili neprihvatljivi, u kom smislu će ih sud i cijeniti pri odmjeravanju kazne.
Ako je učiniočevo držanje neposredno po izvršenju djela predstavljalo svjesno odobravanje djela, žaljenje
što nije došlo i do teže posljedice ili čak i takvo da je uvećavao njegovu štetnost odnosno negativnost (npr.
nakon ubistva ili silovanja iživljavao se nad žrtvom), onda će takvo ponašanje sud uzeti kao otežavajuću
okolnost. U protivnom, ako je izrazio žaljenje zbog učinjenog krivičnog djela ili je pomogao žrtvi, odvezao
je u bolnici, poslije je redovno posjećivao, a pogotovo ako je i naknadio prouzrokovanu štetu, pomogao u
školovanju djece, itd. (tzv. stvarno kajanje), sud će to uzeti kao olakšavajuću okolnost.
Od posebnog je značaja učiniočevo ponašanje pred sudom i u toku trajanja krivičnog postupka. Njegovo
korektno ponašanje pred sudom obično se uzima kao olakšavajuća okolnost.
Pri tome sudovi posebno cijene kao olakšavajuću okolnost iskreno priznanje učinioca iz koga proizilazi
njegovo žaljenje zbog učinjenog djela.
S druge strane, okolnost da učinilac djelo ne priznaje ili da ne sarađuje u otkrivanju djela, ne može se uzeti
kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba procjenjivati u sklopu prava na odbranu okrivljenog.

8) Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca

Kroz ovu kategoriju okolnosti, zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i cijeni i svaku
drugu okolnost koja se tiče ličnosti učinioca djela, a koja se naravno ne može podvoditi pod već navedene
okolnosti. Ovim u stvari zakon posebno ističe značaj subjektivnih okolnosti, ali ne bi trebalo isključiti
mogućnost da to bude i neka druga okolnost za koju sud smatra da je od značaja za odmjeravanje kazne.
Time u stvari lista ovih okolnosti postaje dosta široka, što sve zavisi od svakog konkretnog slučaja.
Tako npr. sudovi kao otežavajuću okolnost često uzimaju i činjenicu da su u porastu krivična djela u koje
spada i djelo za koje se učiniocu sudi (npr. krijumčarenje ljudi, neovlaštena trgovina i promet drogom,
pranje novca i sl.) ili npr. kao olakšavajuću okolnost da je proteklo veoma dugo vrijeme od izvršenja

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

krivičnog djela, ali ako je tome doprinio sam učinilac, sudska praksa opravdano uzima da se tada ne može
raditi o olakšavajućoj okolnosti.

Pri procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti sud koristi analitičko-sintetički metod, što
podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, da ocjeni njihov
karakter odnosno da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, pa tek na osnovu tako utvrđenog
činjeničnog supstrata odmjeri kaznu.

U svakom konkretnom slučaju sud je dužan u presudi navesti koje je okolnosti uzeo u obzir kao
olakšavajuće, odnosno otežavajuće i dužan je u presudi obrazložiti u čemu se manifestuje ta okolnost, a ne
samo parafrazirati zakonski tekst.
(Npr. sudovi često nepravilno navode da su uzeli u obzir olakšavajuću okolnost «lične prilike optuženog».
Takvo obrazloženje ne znači ništa, jer te okolnosti treba objasniti u smislu da je optuženi bolestan, da je
invalid, siromašna osoba, da ima više maloljetne djece, bolest članova porodice i sl. Također, nije pravilno
uopšteno navođenje «okolnosti pod kojima je djelo učinjeno», ali ako sud navede da je optuženi djelo
počinio u situaciji kada je bio izazvan grubim postupanjem službenog lica, vrijeđanjem od strane oštećenog
i sl., te okolnosti su pravilno iskazane i vrednovane. Nije pravilno paušalno navođenje da je sud cijenio
«držanje učinioca nakon učinjenog djela» ako to nije konkretizovano u smislu da je optuženi nakon
učinjenog djela nadoknadio štetu oštećenom ili u tom pravcu izrazio spremnost, kako je oštećenom pružio
pomoć, oštećenog je posjećivao u bolnici. Također nije pravilno samo navođenje «ranijeg života optuženog».
Pravilno je da se umjesto toga navede konkretno da li je optuženi ranije osuđivan ili prekršajno kažnjavan,
za koja djela i na koje kazne.

Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja predstavlja zakonski elemenat, obilježje
krivičnog djela i koju je zakon već uzeo u obzir pri određivanju kazne za to djelo, sud je ne može uzimati u
obzir i pri odmjeravanju kazne, jer bi to značilo da se jedna te ista okolnost vrednuje dva puta u
odmjeravanju kazne za isto k.d. („načelo zabrane dvostrukog vrednovanja“). Navedeno pravilo važi bez
obzira da li se radi o otežavajućim ili olakšavajućim okolnostima, odn. konstitutivnim elementima osnovnog,
kvalifikovanog ili privilegovanog oblika krivičnog djela. (Npr. kod ubistva iz niskih pobuda neće se takva
pobuda uzeti i kao otežavajuća okolnost, ili kod ubistva na mah, neće se kao olakšavajuća okolnost uzeti
psihičko stanje učinioca izazvano ponašanjem žrtve ).
Međutim, od navedenog pravila izuzetno je opravdano i odstupanje, a to će biti onda kada se jedna okolnost
može javljati u različitim stepenima težine pa prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje tog djela ili
određenog oblika krivičnog djela.
(Tako npr. postoji kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja ako je smrtno stradalo
jedno lice, ali isto tako i ako je u pitanju mnogo više lica; ili krivično djelo pronevjere, prevare, poreske
utaje, itd., kada pribavljena imovinska korist višestruko prelazi minimum koji je potreban za kvalifikovani
oblik djela ).
Naravno, ovo se odnosi i na situacije kada izvjesne okolnosti kao olakšavajuće predstavljaju obilježje djela i
zasnivaju njegov lakši oblik. Pored ovog, ovo odstupanje je opravdano i kada postoje dvije ili više ovakvih
okolnosti, a za postojanje težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela dovoljna je samo jedna od njih.

Zakon predviđa posebna pravila dopunskog karaktera koja se odnose na odmjeravanje kazne učiniocu za
krivično djelo učinjeno u povratu, pri čemu se ističe da će sud posebno uzeti u obzir:

1) je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo,


2) da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i
3) koliko je vremena proteklo od ranije osude, odn. izdržane ili oproštene kazne.

Dakle, jasno proizilazi da prilikom odlučivanja da li će povrat uzeti kao otežavajuću okolnost zakon posebno
sugeriše sudu da procjenjuje odnos ranije učinjenog i novog krivičnog djela. Ranije je istaknuto da je dobro
što je KZ FBiH odustao od ustanove višestrukog povrata, koja je omogućavala pooštravanje kazne čak do
dvostruke mjere propisane kazne, jer je opravdano ocijenjena kao neosnovana i suprotna osnovnim načelima
krivičnog prava.

Zakon je takođe predvidio posebno pravilo koje se odnosi na odmjeravanje novčane kazne, kada sud pored
opštih pravila, odnosno svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti, kod odmjeravanja ove kazne treba da

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

uzme u obzir i imovno stanje učinioca. U tom pogledu se ističe da je potrebno voditi računa o visini njegove
plate, njegovim drugim primanjima, njegovoj imovini i njegovim porodičnim obavezama.

UBLAŽAVANJE KAZNE - Član 50 KZ FBiH

Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:

a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;


b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može
postići svrha kažnjavanja.

Redovno sudsko odmjeravanje kazne znači da sud odmjerava kaznu u granicama propisanim za učinjeno
krivično djelo,u okviru općeg ili posebnog minumuma i opećeg ili posebnog maksimuma.
Kao IZUZETAK od navedenog pravila, ublažavanje kazne predstavlja odmjeravanje kazne ispod donje
granice propisane za to djelo ili izricanje blaže vrste kazne.

Dakle, ublažavanje kazne može biti:

a) ublažavanje po mjeri - postoji kada je sud u okviru iste vrste kazne izrekao kaznu ispod donje
granice propisane u zakonu za to djelo tj. ispod posebnog zakonskog mimimuma.
b) ublažavanje po vrsti - postoji kada je sud umjesto propisane izrekao blažu vrstu kazne (npr.
umjesto kazne zatvora izrekao novčanu kaznu kao blažu).

Ublažavanje kazne po našem zakonu je uvijek fakultativno, s obzirom da zakon ni u jednom slučaju NE
obavezuje sud da to učini.

Ublažavanje kazne može biti zakonsko i sudsko:

a) zakonsko ublažavanje postoji u slučaju kad zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti.
(npr. slučajevi prekoračenja granica nužne odbrane i krajnje nužde, bitno smanjenje uračunljivosti,
pravne zablude, pokušaja, pomaganja i u svim slučajevima gdje je predviđeno oslobađanje od kazne čl.
52). Postoji mogućnost ublažavanja i kada je kod pojedinih krivičnih djela propisana takva
mogućnost, (npr. kod krivičnog djela otmice, zakon dozvoljava ublažavanje kazne, ako je izvršilac
dobrovoljno pustio otetu osobu na slobodu prije nego je ostvaren njegov prvobitni cilj).
b) sudsko ublažavanje postoji onda kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje
ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Ovdje zakon sudu daje
ovlaštenje da na osnovu ukupne ocjene svih okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ocijeni da li će
koristiti mogućnost ublažavanja. U ovom slučaju, sud je dužan da u presudi konkretno navede koje
je to osobito olakšavajuće okolnosti utvrdio.
U praksi sud, najčešće, čitav niz olakšavajućih okolnosti, u njihovoj cjelokupnosti, cijeni i prihvata kao
jednu osobito olakšavajuću okolnost.

Granice ublažavanja kazne - Član 51. KZ FBiH – izmjene u 2010. godini

Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:
1) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 10 ili više godina, kazna
se može ublažiti do 5 godina zatvora;
2) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 3 ili više godina, kazna
se može ublažiti do 1 godine zatvora;
3) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 2 godine, kazna se može
ublažiti do 6 mjeseci zatvora;
4) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 1 godine, kazna se može
ublažiti do 3 mjeseca zatvora;
5) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najviše 1 godine, kazna se može ublažiti do 30
dana zatvora;
6) ako je za kriv. djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere, umjesto kazne zatvora
može se izreći novčana kazna;

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

7) ako je za kriv. djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje mjere, kazna se može ublažiti do
5 dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do 500 KM.

Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne
propisane za to krivično djelo.

OSLOBAĐANJE OD KAZNE - Član 52. KZ FBiH

"(1) Sud može osloboditi kazne učinitelja krivičnog djela kad to zakon izričito propisuje.
(2) Kad je sud ovlašten učinitelja krivičnog djela osloboditi kazne, može mu kaznu ublažiti bez ograničenja
propisanih za ublažavanje kazne u članu 50. (Ublažavanje kazne) ovog zakona."

Oslobađanje od kazne je poseban institut krivičnog materijalnog prava i predstavlja zakonsko ovlaštenje za
oslobađanje izvršioca djela od kazne.
Institut oslobađanja od kazne može se primjeniti SAMO kad to zakon izričito predviđa.
Po važećem KZFBiH oslobađanje od kazne je fakultativno.

Oslobađanje od kazne postoji u slijedećim slučajevima:

1) kod prekoračenja granica nužne odbrane, usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom,
2) kod prekoračenja granica krajnje nužde, ali samo pod osobito olakšavajućim okolnostima,
3) u slučaju pravne zablude,
4) u slučaju nepodobnog pokušaja,
5) u slučaju spriječavanja službenog lica u vršenju službene radnje u situaciji kada je izvršilac izazvan
nezakonitim ili grubim ponašanje službenog lica,
6) kod izbjegavanja izdržavanja (djeteta, bračnog druga i sl.), kada je učinilac ispunio obavezu prije
izricanja prvostepene presude i sl.

Kad postoji mogućnost oslobađanja od kazne, kazna se može neograničeno ublažavati.

Postoji i poseban slučaj oslobađanja od kazne za krivična djela učinjena iz nehata. To će biti u slučaju
izvršenja djela iz nehata, kada posljedice tog djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne očigledno
ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. (npr. to će, najčešće, biti slučaj kod saobraćajnih nezgoda u kojima
strada član porodice ili čitava porodica učinioca.)

PRISTANAK POVRIJEĐENOG

Pristanak povrijeđenog u pravilu ne isključuje postojanje krivičnog djela, ALI može uticati na odmjeravanje
kazne, (npr. ne može se eskulpirati učinilac kojem je oštećeni rekao da ga ubode nožem. )
Ovo je značajno kod povreda nastalih na sportskim takmičenjima. Sportske discipline su društveno korisne,
te isključuju protivpravnost i postojanje krivičnog djela. Protivpravnost će biti isključena pod uslovom da je
do povređivanja došlo pod okolnostima održavanja sportskih takmičenja u skladu sa pravilima sportske
discipline. Ukoliko je do povrede došlo grubim odstupanjem od tih pravila, postojalo bi krivično djelo.
U praksi je rijetko.

STJECAJ KRIVIČNIH DJELA - Član 54. KZ FBiH – izmjene u 2010. godini

"(1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno
sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći
jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
a) ako je za k.d. u sticaju sud utvrdio kazne dugotrajnog zatvora ili dugotrajnog zatvora i
zatvora jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne
smije prijeći 45 godina
b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora
mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći
20 godina;

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

c) ako je za dva ili više krivičnih djela počinjenih u sticaju utvrdio kazne zatvora u trajanju
dužem od 10 godina, sud može izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora koja ne smije dosegnuti zbir
pojedinačnih kazni zatvora
d) ako su za sva krivična djela u stjecaju propisane kazne zatvora do 3 godine, jedinstvena
kazna zatvora ne može biti veća od 8 godina;
e) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna mora
biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih
kazni.
(3) Ako je za neka krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga krivična djela u stjecaju
novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu po odredbama stava 2.
tač.od b) do e) ovog člana.
(4) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u stjecaju, a ako je utvrdio
više novčanih kazni izreći će jedinstvenu novčanu kaznu po odredbi stava 2. tačke e) ovog člana.
(5) Ako je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora, izreći će
jedinstvenu kaznu po odredbama stava 2. tač. b) i d) ovog člana."

Definicija:

Stjecaj krivičnih djela je institut krivičnog materijalnog prava koji postoji kada izvršilac 1 radnjom ili
sa više njih izvrši više krivičnih djela za koja se istovremeno sudi.

Postoji idealni i realni stjecaj:

 Idealni stjecaj krivičnih djela postoji kada izvršilac1 radnjom ostvari obilježja više k.d.
(npr. izvršilac puca iz vatrenog oružja i istim hicem povrijedi dva lica)
 Realni stjecaj krivičnih djela postoji kada izvršilac sa više radnji izvrši više k.d.
(npr. jednom licu nanese tjelesnu povredu, a zatim ukrade tuđu pokretnu stvar)

Stijecaj, također, može biti homogeni i heterogeni:


a) Homogeni stjecaj krivičnih djela postoji u slučaju kada su izvršena djela istovrsna.
(npr. izvršilac sa više radnji povrijedi više lica)
b) Heterogeni stjecaj krivičnih djela postoji kada su izvršena različita krivična djela.
(npr. krvni delikt i djelo protiv imovine)

Kod izricanja kazne za krivična djela izvršena u stjecaju, sud postupa na način da prvo: za svako pojedino
krivično djelo utvrđuje kaznu u granicama propisanim zakonom, a zatim drugo: izriče jedinstvenu kaznu po
pravilima koja su utvrđena u zakonu.

___________

Predavanja:
U novom Zakonu o izmjenama i dopunama KZFBiH, koji je donesen u 2010. godini postoji izmjena u
pogledu načina na koji sud postupa kod stjecaja k.d. Naime svako k.d. zadržava individualnu važnost, sud će
za svako k.d. utvrditi pojedinačnu kaznu, pa onda zajedničku – jedinstvenu kaznu primjenom zakonskih
odredbi koje se odnose na stjecaj k.d.
Do donošenja novog Zakona o izmjenama i dopunama KZFBiH postojao je sistem apsorpcije – ako je za 1
k.d. predviđena kazna dugotrajnog zatvora, onda ona apsorbuje sve ostale kazne koje su predviđene za ostala
k.d.
Taj sistem apsorpcije je napušten izmjenama i dopunama KZFBiH u 2010. godine, pa je uspostavljen novi
sistem prema kojem je određeno pravilo da ako je za k.d. u stjecaju sud utvrdio kazne dugotrajnog zatvora ili
dugotrajnog zatvora i zatvora jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora mora biti veća od svake pojedine
utvrđene kazne, ali ne smije prijeći 45 godina.
____________

U KZFBiH su utvrđena pravila po kojima se izriče jedinstvena kazna:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

1. ako je sud za više krivičnih djela izvršenih u sticaju utvrdio kazne dugotrajnog
zatvora ili dugotrajnog zatvora i zatvora jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora mora biti veća
od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije prijeći 45 godina. Dakle, napušten je
tzv. princip apsorpcije.
2. ako je sud za više krivičnih djela izvršenih u sticaju utvrdio više pojedinačnih
kazni zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne, ali ne smije dostići
njihov zbir, niti preći 20 godina („opšti maksimum“). To je tzv. princip asperacije.
3. ako je sud za dva ili više krivičnih djela počinjenih u sticaju utvrdio kazne zatvora u trajanju
dužem od 10 godina, sud može izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora koja ne smije
dosegnuti zbir pojedinačnih kazni zatvora
4. ako su za sva krivična djela u sticaju propisane kazne zatvora do 3 godine,
jedinstvena kazna zatvora ne može biti veća od 8 godina.
5. ako je za neka krivična djela u sticaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga
krivična djela u sticaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu
novčanu kaznu.
6. ako je za krivična djela u sticaju sud utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena
kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostignuti zbir
utvrđenih novčanih kazni.
7. sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno k.d. u sticaju, a ako
je utvrdio više novčanih kazni kao sporedne kazne, izreći će jedinstvenu novčanu kaznu.
8. ako je sud za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog
zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po prethodnim pravilima (tač. 2. i 4.).

PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO - Član 55. KZ FBiH

"(1) Odredbe ovog zakona o stjecaju k.d. neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo k.d.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih
djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih
povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne
koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i
mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela."

Produženo krivično djelo je oblik prividnog realnog sticaja.

Produženo krivično djelo je krivičnopravna konstrukcija koja postoji kada je učinilac u vremenskom
kontinuitetu sa umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja su, zbog načina izvršenja,
vremenske povezanosti i drugih okolnosti, povezana u jednu krivičnopravnu cjelinu, pa se krivičnopravno
kvalifikuju kao jedno krivično djelo.

Za postojanje i primjenu ove krivičnoprvane konstrukcije zakon zahtijeva nekoliko uslova koji se pojavljuju
kao konstitutivni elementi produženog krivičnog djela:
1. da je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela
2. da postoji vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost svih učinjenih djela.
3. krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su vršena na isti ili približno
sličan način.
4. kod određenih krivičnih dijela nužno je i postojanje i tzv. varijabilnih faktora.

1) Izvršenje više istih ili istovrsnih krivičnih djela

To znači da u sastav produženog krivičnog djela mogu da uđu kako ista krivična djela tako i različiti vidovi
ili oblici jednog krivičnog djela – to su istovrsna krivična djela.
K.d. su ista onda kada se radi o k.djelima iz istog zakonskog opisa, odnosno obilježja.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

(npr. više krađa, pronevjera, prevara, i sl.)


O istovrsnim krivičnim djelima uglavnom se radi kada je učinilac izvršio jedno k.d. u njegovim različitim
vidovima ili oblicima: osnovnom/ kvalifikovanom/ privilegovanom.
(npr. obična krađa, teška krađa i razbojnička krađa).
To mogu biti svršena i pokušana krivična djela, kao i kažnjive pripremne radnje istog krivičnog djela. Za
postojanje istovrsnosti krivičnog djela nije dovoljno da djela potiču iz iste zakonske grupe odn. da su
upravljena protiv istog zaštićenog dobra, pa tako nema istovrsnosti odnosno produženog krivičnog djela ako
je učinilac učinio djelo utaje, prevare, krađe i sl.
Produženo krivično djelo nije moguće ni kod onih djela kod kojih je zbog njihove prirode ova konstrukcija
isključena (npr. ubistva, silovanja ili razbojništva koja se čine prema različitim licima - eventualno bi se
moglo govoriti o produženom krivičnom djelu ukoliko bi se navedena krivična djela : silovanje, razbojništvo
tj. djela protiv života i tijela činila prema istoj osobi)

2) Vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost svih učinjenih djela

Kada će ovaj uslov biti ispunjen faktičko je pitanje.


Vremenski interval između učinjenih djela nije moguće unaprijed odrediti, jer to zavisi od prirode djela i
načina i uslova njihovog vršenja. Ne zahtijeva se da su radnje uslijedile jedna iza druge, ali isto tako ne može
se raditi o prevelikim razmacima koji bi ukazivali da je učinilac prekinuo činjenje djela. Ti razmaci nekada
mogu biti i duži ako je vršenje djela vezano za uslove koji postoje samo u određenim vremenskim
intervalima (npr. kod poreske utaje, jer je riječ o djelu koje se može učiniti samo nekoliko puta ili čak samo
jednom u toku godine - što zavisi od poreskih propisa).

3) Krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su vršena na isti ili približno
sličan način.

Konstrukcija produženog krivičnog djela neće postojati ako su neka djela izvršena činjenjem, a druga
nečinjenjem.

4) Kod određenih krivičnih djela nužno je postojanje i tzv. varijabilnih faktora.

Prisustvo ovih elemenata za postojanje produženog krivičnog djela nije uvijek neophodno, ALI ako postoje i
ovi dopunski povezujući elementi, tim prije će postojati ova konstrukcija.
(npr. prostorna povezanost djela odnosno dobara prema kojima su djela vršena - npr. krađe su vršene iz
automobila na istom parkiralištu, iz kuća u istom naselju, ili obijanjem kioska u istom dijelu grada, isti
krajnji cilj izvršenja djela, korišćenje iste prilike, itd.)

Međutim, neki od ovih elemenata nekada moraju postojati da bi se mogla primijeniti konstrukcija
produženog krivičnog djela.
( npr. isti identitet oštećenog mora postojati kod svih krivičnih djela protiv ličnih dobara, dok kod drugih on
nije obavezan, pa će ova konstrukcija postojati ako su djelom krađe, prevare itd. oštećena različita fizička ili
pravna lica (npr. učinilac koji je naručio robu od više preduzeća koju nije namjeravao platiti, ili učinilac
koji je izvršio provalu u radnje koje pripadaju različitim licima, i sl.).

Za subjektivnu stranu konstrukcije produženog krivičnog djela relevantan je samo umišljaj, ili tzv.
jedinstveni umišljaj.

Za produženo krivično djelo se izriče kazna kao za jedno djelo i to:


- kada produženo krivično djelo čine ista k.d. kazna se izriče na osnovu propisane kazne za jedno od tih
djela,
- ako se radi o istovrsnim k.d., sud će izabrati vrstu i mjeru kazne za najteže od tih djela.

U praktičnom smislu, kod produženog krivičnog djela, sve pojedinačne krivičnopravne radnje gube svoju
pravnu samostalnost i uklapaju se u jedinstvenu kriminalnu djelatnost kao njeni sastavni djelovi. Tako
nastala nova jedinstvena pravna cjelina pravno se kvalifikuje po najtežoj radnji i po njoj izriče jedna kazna.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

( Npr. osumnjičeni je učinio produženo krivično djelo sitne krađe, obične krađe i teške krađe u određenom
vremenskom intervalu i za sve te radnje sudi se istovremeno. Ovdje su ispunjeni svi uslovi za postojanje
produženog krivičnog djela. Sve ove pojedinačne radnje moraju biti sadržane u optužnici i presudi, međutim,
one će se pravno kvalifikovati kao jedno krivično djelo teške krađe i za to djelo će se izreći jedna kazna. Na
ovaj način radnje koje predstavljaju krivično djelo krađe i sitne krađe uklopljene su u krivično djelo teške
krađe i time su izgubile svoju pravnu samostalnost. )

Kod k.d. koja su usmjerena protiv nekog ličnog dobra čovjeka, npr. život, tjelesni integritet i sl.
ne može se raditi o produženom djelu, već o sticaju krivičnih djela iz razloga što svaka fizička osoba uživa
samostalnu i potpunu krivičnopravnu zaštitu. Može samo kod imovinskih djela.
(npr. ako učinilac u određ. vremenskom intervalu dva ili više puta tjelesno povrijedi isto lice, radiće se o
produženom k.d., međutim, ako su povrijeđena različita lica, radiće se o sticaju k.d.)

Kod produženih krivičnih djela zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa izvršenjem posljednje radnje koja
ulazi u sastav produženog djela.
U slučaju da se nakon presuđenja otkriju nove radnje, postojala bi mogućnost ponavljanja krivičnog
postupka.
Ako se pak u toku suđenja utvrdi da neke radnje iz sastava produženog djela nisu dokazane, one će se
jednostavno ispustiti iz opisa. Dakle, neće se donositi za te radnje oslobađajuća presuda kao u slučaju sticaja.

ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOJ OSOBI - Član 56. KZ FBiH- izmjene u 2010. god.

"(1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne po
ranijoj osudi ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora
ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredaba
čl. 54. (Stjecaj kriv. djela) ovog zakona uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio
kazne koju je osuđeni izdržao uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora.
(2) Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne
maloljetničkog zatvora sud će učinitelju izreći kaznu neovisno od ranije izrečene kazne ako se primjenom
odredaba člana 54. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog
dijela ranije izrečene kazne."

Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo koje je učinjeno prije započinjanja izdržavanja kazne po ranijoj
osudi ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili
maloljetničkog zatvora, izreći će se jedinstvena kazna po pravilima o izricanju kazni za djela izvršena u
sticaju. Pri tome će se u novu jedinstvenu kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i dio izdržane kazne
po ranijoj presudi.

Izuzetno, ako se radi o krivičnom djelu učinjenom za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog
zatvora ili maloljetničkog zatvora, neće se postupiti kao u slučaju sticaja, ako se primjenom pravila o
izricanju kazni za djela izvršena u sticaju ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje
neizdržanog dijela ranije izrečene kazne. U tom slučaju izreći će se kazna za novo djelo neovisno od ranije
izrečene kazne (npr. lice koje je osuđeno zbog ubistva na 15 god. zatvora, u 13 godini izdržavanja kazne se
posvađa u zatvoru i ubije čovjeka, onda se neovisno od ranije izrečene kazne dosuđuje nova kazna zatvora)

URAČUNAVANJE PRITVORA I RANIJE KAZNE - Član 57. KZ FBiH – izmjene u 2010.god.

"(1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u
izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.
(2) Kazna zatvora koju je osuđenik izdržao ili novčana kazna koju je osuđenik platio za prekršaj uračunava
se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvaćaju i obilježja prekršaja.
(3) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode, dan maloljetničkog zatvora,
dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 100 KM."

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako drugo vrijeme lišenja slobode u vezi sa krivičnim djelom,
uračunava se u izrečenu kaznu, bez obzira o kojoj se kazni radi – kazni dugotrajnog zatvora, kazni zatvora,
kazni maloljetničkog zatvora ili novčanoj kazni.
(npr. vrijeme lišenja slobode i zadržavanja, vrijeme provedeno u psihijatrijskoj ustanovi u koju je učinilac
upućen na psihijatrijsko vještačenje i uopšte na pregledima u zdravstvenim ustanovama ).
Uračunavanje se jedino ne odnosi na disciplinske kazne, jer se disciplinska djela po svojoj prirodi ne mogu
izjednačiti sa krivičnim djelima i prekršajima.
Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode, dan maloljetničkog zatvora, dan
zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 100 KM.

Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inozemstvu - Član 58. ZKP FBiH

Pritvor, lišenje slobode u toku postupka izručenja i kazna koju je učinitelj izdržao po presudi inozemnog
suda, uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično djelo, a ako kazne nisu iste vrste
uračunavanje će se izvršiti po ocjeni suda.

MJERE UPOZORENJA - Član 59. KZ FBiH

Mjere upozorenja su:

1. sudska opomena i
2. uvjetna osuda.

Svrhe mjera upozorenja - Član 60. KZ FBiH

Svrha sudske opomene je da se učinitelju krivičnog djela uputi upozorenje kad se radi ostvarenja svrhe
krivičnopravnih sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje i kad ono nije nužno radi krivičnopravne zaštite.
Svrha uvjetne osude je da se učinitelju krivičnog djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom, kojim se
omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja, kad izvršenje
kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite.

Sudska opomena - Član 61. KZ FBiH

"1) Sudska opomena može se izreći za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili
novčanom kaznom koja su počinjena pod takvim olakšavajućim okolnostima koje ih čine naročito lakim i kad
se, s obzirom na sve okolnosti koje se tiču učinitelja, posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi
štete prouzrokovane krivičnim djelom, steknu uslovi za postignuće svrhe krivičnopravnih sankcija bez
kažnjavanja.
(2) Sudska opomena može se izreći i za određeno kriv. djelo s propisanom kaznom zatvora do 3 godine, pod
uslovima propisanim zakonom i kad se steknu ostali uslovi iz st. 1. ovog člana.
(3) Sudska opomena može se izreći i za krivična djela počinjena u stjecaju, ako se za svako od tih djela
steknu uslovi iz st. 1. ili 2. ovog člana.
(4) Pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu sud će, vodeći računa o svrsi sudske opomene, posebno
uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela,
stepen krivice i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.
(5) Sudska se opomena ne može izreći vojnim osobama za krivična djela protiv oružanih snaga Federacije."

Sudska opomena je posebna krivičnopravna sankcija čija je svrha da se prema učinitelju kriv.djela
ne primjeni kazna za djelo manjeg značaja, kada to nije nužno radi krivičnopravne zaštite i kada se može
očekivati da će samo upozorenje uticati na učinioca da ne čini krivična djela.

U članu 60. KZ FBiH je propisana svrha sudske opomene, a to je da se učiniocu k.d. uputi upozorenje, kada
se radi ostvarenja svrhe krivičnopravnih sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje i kada ono nije nužno radi
krivičnopravne zaštite.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

U članu 61. KZ FBiH su propisani uslovi za izricanje sudske opomene, gdje je za izricanje sudske opomene
potrebno istovremeno ispunjenje 2 grupe uslova.

1. Prva grupa uslova tiče se:

 Najprije, apstraktne težine učinjenog krivičnog djela izražene kroz zakonom propisanu kaznu za
određeno krivično djelo, pa je propisano da se sudska opomena može izreći za krivična djela s
propisanom kaznom zatvora do 1 godine ili novčanom kaznom ( ovaj uslov, s obzirom na odredbu
stava 2. ovog člana nema apsolutni karakter)
 Potom, konkretne težine učinjenog krivičnog djela izražene kroz okolnosti njegova počinjenja,
stepen krivice učinitelja i težinu prouzrokovane posljedice, jer se predviđa da se, uz gore navedeni
uslov, sudska opomena može izreći samo ako su krivična djela počinjena pod takvim olakšavajućim
okolnostima koje ih čine naročito lakim.

2. Druga grupa uslova tiče se:

Ličnosti učinitelja i procjene da se svrha krivičnopravnih sankcija može ostvariti bez njegovog
kažnjavanja, gdje zakon izričito određuje da će se uzeti u obzir odnos učinitelja prema oštećeniku i
naknadi štete prouzrokovane krivičnim djelom.
Radi se, dakle, o okolnostima putem kojih se manifestuje stav učinitelja prema učinjenom krivičnom
djelu i oštećeniku, a na osnovu kojeg se može donijeti i zaključak o tome da li je za ostvarenje svrhe
krivičnopravnih sankcija nužno kažnjavanja učinitelja.
Međutim, obavezivanje suda da pri toj ocjeni uzme u obzir odnos učinitelja prema oštećeniku ( npr.
izvinjenje oštećenom, pomirenje s oštećenim, otklanjanje posljedica djela) i naknadi štete izražava i stav
zakonodavca da se i pri izricanju sudske opomene mora voditi računa o potrebi zaštite interesa
oštećenog.

Kako uslov koji se odnosi na zakonom propisanu kaznu za učinjeno krivično djelo nema apsolutni
karakter : 1 godina zatvora ili novčana kazna, zakon predviđa da se sudska opomena može izreći i za
određeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do 3 godine, ali samo pod uslovima propisanim
zakonom.
Odredba, dakle, sama za sebe, ne predstavlja osnov za izricanje sudske opomene za krivično djelo s
propisanom kaznom zatvora do tri godine nego u stvari predstavlja osnov za zakonsko propisivanje
mogućnosti izricanja sudske opomene za pojedina krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 3 godine i
to samo pod određenim uslovima. Međutim, i u tom slučaju, učinitelju takvog krivičnog djela moći će se
izreći sudska opomena samo kad se steknu i ostali uslovi iz stava 1. ovog člana.

Sudska opomena može se izreći i za krivična djela učinjena u sticaju, ali samo ako su se za svako od
krivičnih djela učinjenih u sticaju stekli uslovi za izricanje sudske opomene.
Ne može se, međutim, izreći sudska opomena za jedno djelo kad se za drugo djelo učinjeno u sticaju izriče
kazna.

Pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu ili ne, sud je dužan:
 voditi računa o svrsi sudske opomene i
 posebno uzeti u obzir:
1. stepen krivice,
2. ličnost učinitelja,
3. njegov raniji život,
4. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela i
5. druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno.

Odluku o izricanju sudske opomene sud će moći donijeti samo ako ocjenom svih navedenih okolnosti u
ovoj zakonskoj odredbi, kao i svih drugih okolnosti koje se pokažu relevantnim u konkretnom slučaju,
zaključi da se svrha krivičnopravnih sankcija može ostvariti bez njegovog kažnjavanja samim upozorenjem i
da izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite. Ne oglašava se krivim.
Sudska opomena je jedina mjera upozorenja koja se izriče rješenjem.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Uvjetna osuda - Član 62. KZ FBiH- izmjene u 2010. godini

"(1) Uvjetnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće
izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 5 godina ( vrijeme
provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.
(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uvjetne osude, posebno uzeti u
obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen
krivice i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.
(3) Uvjetna osuda može se izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna.
(4) Uvjetna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna
zatvora lakša od jedne godine.
(5) Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uvjetna osuda može se izreći za obje kazne ili
samo za kaznu zatvora.
(6) Sigurnosne mjere, izrečene uz uvjetnu osudu, izvršavaju se."

Uvjetna osuda je mjera upozorenja koja se izriče učinitelju krivičnog djela kada se osnovano može očekivati
da će se upozorenjem, uz prijetnju kaznom, dakle bez izvršenja kazne, moći ostvariti svrha krivičnopravnih
sankcija.

U tom smislu, uvjetna osuda je zamjena za kaznu. Njome se upućuje prijekor učinitelju zbog učinjenog k.d.
i istovremeno upozorava da će, u slučaju da u vremenu provjeravanja učini novo k.d. ili ne ispuni obaveze
nametnute uvjetnom osudom, kazna utvrđena uvjetnom osudom biti izvršena.

Radi se o krivičnopravnoj sankciji koja nema represivni karakter kakav ima efektivna kazna. Ona ne
podrazumijeva lišenja i ograničenja ličnih prava i sloboda svojstvenih kazni, mada i ona, a prije svega
uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom, može sadržavati obaveze za osuđenu osobu kojima se ograničava njena
sloboda odlučivanja i djelovanja u nekim aspektima njenog ličnog života, ali se ni tada ne radi o
ograničenjima koja su plod težnji za retribucijom, nego o mjerama čiji je cilj otklanjanje ili ublažavanje
činilaca koji mogu dovesti do ponovnog učinjenja krivičnog djela.
Dakle, svrha uvjetne osude je da se učinitelju krivičnog djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom kojim se
omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja i kada izvršenje
kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite.

U članu 62. KZ FBiH sadržane su odredbe koje uređuju strukturu uvjetne osude, tj. njene bitne elemente,
uslove za njeno izricanje čime se određuje polje primjene ove krivičnopravne sankcije kao i utjecaj uvjetne
osude na efektivnost mjera sigurnosti izrečenih uz uslovnu osudu.

Uvjetnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće
izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 5 godina ( vrijeme
provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.

Prema tome, svaka uvjetna osuda se sastoji od 2 bitna elementa:


1. utvrđene kazne (zatvora ili novčane kazne), čijim se izvršenjem učinitelju prijeti ukoliko ne ispuni
osnovnu obavezu koju za učinitelja sadrži svaka uslovna osuda da u roku provjeravanja ne učini novo
krivično djelo
2. roka provjeravanja, kojega sud određuje unutar zakonom propisanog opšteg roka provjeravanja

Osim navedene osnovne obaveze za učinitelja, koju sadrži svaka uvjetna osuda, sud u uvjetnoj osudi može
nametnuti učinitelju i neke druge obaveze i to:
- da osuđeni vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom,
- da naknadi štetu koju je pričinio krivičnim djelom ili
- da ispuni druge obaveze predviđene krivičnim zakonodavstvom u Federaciji) i odrediti da će se utvrđena
kazna izvršiti i ako učinitelj u ostavljenom roku ne izvrši i te druge obaveze.
Međutim, nametanje učinitelju tih drugih obaveza, predstavlja samo mogućnost za sud i one nisu obavezni
elemenat svake uvjetne osude.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Sud je pri određivanju vrste i mjere kazne koja će učinitelju biti utvrđena uvjetnom osudom dužan uzeti u
obzir sve okolnosti koje inače utiču da kazna bude manja ili veća, a naročito će u obzir uzeti:

1. ličnost učinitelja: Kako zakon ne određuje koje su to okolnosti relevantne za ocjenu ličnosti
učinioca odnosno za odluku o izricanju uvjetne osude, pri ocjeni ličnosti učinioca bi trebalo imati u vidu
pobude iz kojih je djelo učinjeno, njegove lične, porodične i socijalne prilike, njegov odnos prema
učinjenom djelu i prema društvenim i pravnim normama uopće.
2. njegov raniji život: Zakon, dakle, obavezuje sud da tu okolnost uzme u obzir, ali ne
isključuje mogućnost izricanja uvjetne osude ranije osuđivanom učinitelju krivičnog djela, ukoliko
ocjenom ostalih okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca i učinjeno djelo zaključi da se i uslovnom
osudom može ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija i svrha kažnjavanja.
3. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela: Ovdje se u prvom redu uzimaju u
obzir okolnosti koje ukazuju na njegovu spremnost da otkloni posljedice djela.
4. stepen krivice
5. druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno: To su vrijeme, mjesto, način i
sredstvo izvršenja, odnos prema žrtvi i dr., a koje učinjenom djelu daju teži ili lakši vid.

U slučaju kada se uvjetnom osudom učinitelju utvrđuje novčana kazna, u obzir će uzeti i imovno stanje
učinitelja, odnosno visinu njegove plate, njegove druge prihode, njegovu imovinu i njegove porodične
obaveze.

Kazna utvrđena uvjetnom osudom, po svojoj vrsti i mjeri, treba odgovarati kazni koju bi sud izrekao
učinitelju krivičnog djela da mu nije izrekao uvjetnu osudu.

Prilikom izricanja uvjetne osude sud određuje trajanje vremena provjeravanja s tim da ono
ne može biti kraće od 1 godine niti duže od 5 godina.
Vrijeme provjeravanja se računa od dana pravomoćnosti presude.
Ono se u praksi najčešće određuje na pune godine, ali zakon ne isključuje mogućnost određivanja vremena
provjeravanja i na pune mjesece.

Uvjetna osuda može se izreći ako je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna.
Mjerodavna je dakle sudski utvrđena kazna, a ne zakonom propisana kazna za učinjeno krivično djelo.
Utvrđena kazna zatvora do 2 godine može se odnositi na jedno djelo ili na više krivičnih djela učinjenih u
stjecaju. Međutim, nije moguće kod sticaja krivičnih djela za pojedina djela izreći uvjetnu osudu, a za druga
kaznu zatvora.

Uvjetna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna
zatvora lakša od 1 godine.

Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uvjetna osuda može se izreći za obje kazne ili
samo za kaznu zatvora. Obrnuto, nije moguće. Dakle, nije moguće izreći uvjetnu osudu samo za novčanu
kaznu. Odredba pruža mogućnost da se izricanjem novčane kazne koja se izvršava, uz uvjetnu osudu kojom
je utvrđena kazna zatvora, pojača dejstvo uvjetne osude kada je to neophodno za ostvarenje krivičnopravne
zaštite. Ako je učinitelju izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora, a ujedno i bezuslovna novčana
kazna, vrijeme što ga je proveo u pritvoru uračunava se u novčanu kaznu.

Sigurnosne mjere, izrečene uz uvjetnu osudu, izvršavaju se.


Uz uslovnu osudu učinitelju se mogu izreći sve mjere sigurnosti predviđene u zakonu.

Opoziv uvjetne osude

Razlozi za opoziv uvjetne osude su:


1) zbog učinjenja novog krivičnog djela u periodu provjeravanja,
2) zbog ranije učinjenog krivičnog djela,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

3) zbog neispunjenja obaveza izrečenih uvjetnom osudom.

1. Opoziv uvjetne osude zbog novog krivičnog djela - Član 64. KZ FBiH

Uvjetna osuda se može opozvati ako osuđeni tokom vremena provjeravanja izvrši novo krivično djelo.
U zavisnosti od utvrđene kazne za novo k.d., ovisi da li je opoziv obavezan ili fakultativan:
a) Opoziv uvjetne osude je obavezan ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini
jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora 2 godine ili teža kazna.
b) Opoziv uvjetne osude je fakultativan ako osuđeni u vrijeme provjeravanja učini jedno
ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora u trajanju kraćem od 2 godine ili novčana
kazna. U ovom slučaju, sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti koje se odnose na učinjena krivična
djela i učinitelja, a posebno srodnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj i pobude iz kojih su
učinjena, odlučiti hoće li opozvati uvjetnu osudu.

2. Opoziv uvjetne osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela - Član 65. KZFBiH

Opoziv uvjetne osude zbog ovog razloga je fakultativan, pa je predviđeno da će sud opozvati uvjetnu osudu
ako poslije njezinog izricanja utvrdi da je osuđeni učinio krivično djelo prije nego što je uvjetno osuđen i ako
ocijeni da ne bi bilo osnova za izricanje uslovne osude da se znalo za to krivično djelo.

3. Opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza - Član 66. KZFBiH

Opoziv uvjetne osude iz ovog razloga je fakultativan, pa je predviđeno da će sud opozvati uslovnu osudu i
izreći izvršenje izrečene kazne ako osuđeni tokom određenog vremena provjeravanja ne ispuni izrečenu
obavezu u slučajevima kad je tu obavezu mogao ispuniti.

U slučaju nemogućnosti ispunjenja izrečene obaveze sud može:


a) produžiti rok za ispunjenje te obaveze ili
b) zamijeniti utvrđenu obavezu drugom odgovarajućom obavezom ili
c) može osuđenog osloboditi ispunjenja izrečene obaveze.

Ako opozove uvjetnu osudu, sud će primjenom odredaba za izricanje kazne za djela izvršena u stjecaju
krivičnih djela izreći jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo krivično djelo uzimajući kaznu iz
opozvane uvjetne osude kao utvrđenu.
Ako ne opozove uvjetnu osudu, sud može za novo krivično djelo izreći uvjetnu osudu ili kaznu. Ako sud
ocijeni da i za novo krivično djelo treba izreći uvjetnu osudu, utvrdit će jedinstvenu kaznu i za ranije
učinjeno i za novo krivično djelo primjenom odredaba za izricanje kazne za djela izvršena u stjecaju
krivičnih djela i odredit će novo vrijeme provjeravanja koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 5 godina,
računajući od dana pravosnažnosti nove presude.
Ako sud ocijeni da za novo krivično djelo osuđenom treba biti izrečena kazna zatvora, vrijeme provedeno na
izdržavanju ove kazne ne uračunava se u vrijeme provjeravanja utvrđeno uvjetnom osudom za ranije
krivično djelo.

Rokovi za opoziv uvjetne osude - Član 67. KZ FBiH


 Uvjetna osuda se može opozvati tokom vremena provjeravanja.
 Ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini krivično djelo koje povlači opoziv uvjetne osude, a
to je presudom utvrđeno tek poslije isteka vremena provjeravanja, uvjetna osuda može se opozvati
najkasnije u roku od jedne godine od dana proteka vremena provjeravanja.
 Ako osuđeni u određenome roku ne ispuni obavezu vraćanja imovinske koristi pribavljene k.d. ili ne
nadoknadi štetu koju je pričinio k.d. ili ne ispuni druge obaveze predviđene kriv. zakonodavstvom u
FBiH, sud može uslovnu osudu opozvati najkasnije u roku od 1 godine od dana proteka vremena
provjeravanja i odrediti da se izvrši kazna utvrđena u uvjetnoj osudi.

Uvjetna osuda sa zastitnim nadzorom - Član 68.,69. i 70. KZ FBiH

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

To je posebna vrsta uvjetne osude kojom se učinilac k.d. stavlja pod zaštitni nadzor ako sud, s obzirom na
okolnosti učinjenja krivičnog djela, ličnost učinitelja, njegov raniji život i ponašanje poslije učinjenog
krivičnog djela, smatra da će se uz određivanje zaštitnog nadzora svrha uvjetne osude i društveno
prilagođavanje osuđenika bolje ostvariti.

Zaštitni nadzor obuhvata mjere pomoći, brige, nadzora i zaštite, a može trajati od 6 mjeseci do 2 godine i
može obuhvatati slijedeće obaveze:
 liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;
 uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga;
 posjećivanje određenih psihijatrijskih, psiholoških i drugih savjetovališta i postupanje po njihovim
savjetima;
 osposobljavanje za određeno zanimanje;
 prihvatanje zaposlenja koje odgovara stručnoj spremi i sposobnostima učinitelja;
 raspolaganje plaćom i drugim prihodima ili imovinom na primjeren način i u skladu sa bračnim i
obiteljskim obavezama.

Sud u presudi može odrediti jednu ili više obaveza zaštitnog nadzora.
Ako osuđeni ne ispunjava obaveze koje mu je sud odredio sud ga:
- može opomenuti ili
- ranije obaveze zamjeniti drugim ili
- produžiti trajanje zaštitnog nadzora u vremenu provjeravanja ili
- opozvati uvjetnu osudu.

SIGURNOSNE MJERE

Sigurnosne mjere su posebna vrsta krivičnopravnih sankcija, čija je svrha da se njihovom primjenom
otklone stanja ili uslovi koji mogu uticati da učinilac ubuduće ponovno učini krivična djela.
Osnovni krivičnopravni značaj je da se njihovom primjenom ostvaruju ciljevi koji se ne mogu postići
kaznom.
Sud učiniocu može izreći jednu ili više sigurnosnih mjera, ako za to postoje uslovi propisani zakonom.

Vrste sigurnosnih mjera su:

1. obavezno psihijatrijsko liječenje


2. obavezno liječenje od ovisnosti
3. zabrana vršenje poziva, aktivnosti ili funkcija
4. zabrana upravljanja motornim vozilom
5. lišenje = oduzimanje predmeta.

1) Obavezno psihijatrijsko liječenje

Kao sigurnosna mjera se izriče učinitelju krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene
ili smanjene uračunljivosti, ako postoji opasnost da bi uzroci takvoga stanja mogli i ubuduće djelovati na
učinitelja da učini novo krivično djelo.
Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali
najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opće dobro na slobodi ili isteka vremena
provjeravanja uz uvjetnu osudu.

Dakle, ova sigurnosna mjera može se izvršiti:


a) uz izdržavanje kazne zatvora ili
b) uz uvjetnu osudu ili
c) uz rad za opće dobro na slobodi.

Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne psihijatrijskom liječenju tokom vremena provjeravanja
određenog u uvjetnoj osudi, može se opozvati uvjetna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Obavezno psihijatrijsko liječenje se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uvjetno
otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uvjetni otpust će se opozvati.

2) Obavezno liječenje od ovisnosti

Kao sigurnosna mjera može se izreći učinitelju koji je krivično djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem
ovisnosti od alkohola ili opojnih droga, ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i ubuduće učiniti
krivična djela.
Mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može se izreći uz istu krivičnopravnu sankciju, u istom trajanju i na
isti način kako je KZFBiH propisano za obavezno psihijatrijsko liječenje, dakle navedena sigurnosna mjera
traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili
izvršenja rada za opće dobro na slobodi ili isteka vremena provjeravanja uz uvjetnu osudu
Učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu
zatvora ne podvrgne obaveznom liječenju od ovisnosti može se izreći izvršenje kazne zatvora.
Pod uslovima iz člana 74. stav 2. KZ FBiH (Obavezno psihijatrijsko liječenje), obavezno liječenje od
ovisnosti se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uvjetno otpušten. Ako osuđeni
ne nastavi liječenje, uvjetni otpust će se opozvati.
Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne liječenju od ovisnosti tokom vremena provjeravanja
određenog u uvjetnoj osudi, može se opozvati uvjetna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza.

3) Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija

Kao sigurnosna mjera može se izreći učinitelju koji je učinio krivično djelo vezano uz svoj poziv, aktivnost
ili funkciju, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da učini novo kriv. djelo
vezano uz svoj poziv, aktivnost ili funkciju.

Ova mjera se može izreći u trajanju koje ne može biti kraće od 1 godine niti duže od 10 godina, računajući
od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u
vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
Učinitelju takvog krivičnog djela koji tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu
zatvora prekrši zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije može se odrediti izvršenje kazne zatvora.
Prema učinitelju krivičnog djela koji prekrši zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije tokom vremena
provjeravanja određenog u uvjetnoj osudi, može se opozvati uvjetna osuda zbog neispunjenja izrečenih
obaveza.

4) Zabrana upravljanja motornim vozilom

Kao sigurnosna mjera može se izreći učinitelju krivičnog djela protiv bezbjednosti saobraćaja, kada postoji
opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno učiniti takvo krivično djelo.
Zabrana upravljanja motornim vozilom može se odnositi na određenu vrstu ili na sve vrste motornih vozila.
Ova mjera se može izreći u trajanju koje ne može biti kraće od 3 mjeseca ni duže od 5 godina računajući od
pravosnažnosti sudske odluke, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja
ove mjere.
Prema učinitelju krivičnog djela kojem je zabranjeno upravljanje motornim vozilom uz zamjenu za kaznu
zatvora ili uvjetnu osudu, ako ne postupi po toj zabrani, opozvaće se rad za opće dobro na slobodi i uvjetna
osuda zbog neispunjenja određenih obaveza.

5) Lišenje = Oduzimanje predmeta

Predmeti koji su upotrebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem
krivičnog djela oduzet će se:
 kad postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

 kad se radi zaštite opće sigurnosti ili iz razloga morala lišenje čini prijeko potrebnim, ako su
vlasništvo učinitelja.

Predmeti se mogu oduzeti i ako nisu vlasništvo učinitelja kad to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi
morala, ali se time ne dira u prava vlasnika predmeta na naknadu štete od učinitelja.

Zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta.

PRAVILA O ODGOJNIM PREPORUKAMA, ODGOJNIM MJERAMA I KAŽNJAVANJU


MALOLJETNIKA – član 79. -109. KZFBiH

BiH za razliku od, npr. RH, Austrije ili Njemačke, nema poseban zakon kojim se reguliše krivičnopravni
položaj maloljetnih učinitelja krivičnih djela. Međutim, u skladu sa dosadašnjom zakonodavnom praksom,
KZ FBiH u posebnoj glavi sadrži odredbe o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju
maloljetnika kojima se ustanovljava poseban krivičnopravni režim koji se primjenjuje na maloljetne
učinitelje kriv. djela. Te odredbe sadrže određena odstupanja od opštih pravila o kažnjavanju učinitelja kriv.
djela kojima se osigurava da dobrobit maloljetnih učinitelja kriv. djela bude osnov i cilj krivičnopravne
reakcije prema njima i da ta reakcija bude u skladu ne samo sa težinom i okolnostima učinjenog krivičnog
djela nego i sa ličnim svojstvima te ličnim, porodičnim i socijalnim prilikama maloljetnog učinitelja kriv.
djela.

Primjena posebnih krivičnih odredaba prema maloljetnicima Prema


maloljetnim učiniteljima krivičnih djela primjenjuju se odredbe čl. od 79. do 109. ovog zakona, a ostale
krivičnopravne odredbe iz drugih zakona primjenjuju se prema maloljetnicima samo ako ne izlaze iz okvira
utvrđenih posebnim odredbama o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela.
Posebne odredbe o maloljetnim učiniteljima krivičnih djela primjenjuju se pod uvjetima propisanim
odredbama čl. od 79. do 109. ovog zakona i prema punoljetnim osobama kad im se sudi za krivična djela
koja su učinila kao maloljetnici, a izuzetno i prema osobama koje su učinile krivično djelo kao mlađi
punoljetnici.
_______________

Predavanja:
Maloljetnici i njihova podjela – pitanje na ispitu

1) prva kategorija: do 14 godina- protiv tih maloljetnika ne može se voditi krivični postupak, takav
maloljetnik nema krivice. (DIJETE)
2) druga kategorija: od 14-18 godina (MALOLJETNIK)
a. od 14-16 godina – mlađi maloljetnik (prema njima se ne može izreći kazna maloljetničkog zatvora)
b. od 16 – 18 godina – stariji maloljetnik (prema njima se može izreći kazna maloljetničkog zatvora)
________________

Kada su u pitanju maloljetni izvršioci krivičnih djela, prema njima se mogu primjeniti:

1) Odgojne preporuke i
2) Krivične sankcije prema maloljetnicima – gdje spadaju:
a) odgojne mjere,
b) sigurnosne mjere,
c) kazna maloljetničkog zatvora - može se izreći samo izuzetno, i to starijem maloljetniku.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

1. Odgojne preporuke

Odgojne preporuke su novina u našem krivičnom zakonodavstvu. Radi se o nastojanjima da se u odnosu na


određena delinkventna ponašanja maloljetnika da prednost vansudskim oblicima prevencije. Dakle,
primjena odgojnih preporuka je alternativa krivičnom gonjenju, jer je to faktički vansudsko rješavanje
nastalog konflikta.

Svrha odgojnih preporuka je:


a) da se prema maloljetnom učinitelju kriv. djela ne pokreće krivični postupak, i
b) da se primjenom odgojnih preporuka utiče na maloljetnika da ubuduće ne učini krivična djela.

Uslovi primjene odgojnih preporuka

Prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela mogu se primijeniti odgojne preporuke za krivična djela s
propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 3 godine.
Odgojne preporuke mogu trajati najduže 1 godinu.

Uslovi primjene odgojnih preporuka su:


1. maloljetnikovo priznanje krivičnog djela i
2. njegova izražena spremnost za pomirenjem s oštećenim.

Odgojne preporuke prema maloljetniku može primijeniti nadležni tužitelj ili sud za maloljetnike (SZM), te
se tako se i djele. Kada se odluče na primjenu odgojne preporuke, tada se ne donosi akt formalne prirode,
nego se samo sačini zapisnik – dakle ne donosi se rješenje.

Odgojne preporuke koje primjenjuje nadležni tužitelj su:


1. lično izvinjenje oštećenom;
2. naknada štete oštećenom;
3. redovno pohađanje škole;
4. posjećivanje odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta;

Odgojne preporuke koje primjenjuje SZM:


1. rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice;
2. prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja;
3. smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu;
4. liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;

Izbor odgojnih preporuka

Pri izboru odgojnih preporuka ovlašteni tužilac ili SZM će uzeti u obzir sveukupne interese maloljetnika i
oštećenika. Pritom će posebno voditi računa da se primijenjenim odgojnim preporukama ne dovede u pitanje
redovno školovanje maloljetnika ili njegov rad.
Izbor i primjena odgojnih preporuka izvršava se u saradnji s roditeljima ili starateljima maloljetnika i
organima socijalnog staranja.
Odgojne se preporuke mogu tokom njihovog izvršavanja zamijeniti drugom ili ukinuti.

Pitanje na ispitu: da li je odgojna preporuka kr.pravna sankcija kojoj prethodi kr.postupak?

2. Krivične sankcije prema maloljetnicima

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Krivične sankcije koje se mogu izreći maloljetnom učinitelju krivičnog djela dijele se na:
a) odgojne mjere
b) kazna maloljetničkog zatvora
c) određene sigurnosne mjere

Mlađem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 14, a nije navršio 16 godina života)
mogu se izreći samo odgojne mjere.
Starijem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 16, a nije navršio 18 godina života)
odgojne mjere mogu se izreći pod uslovima propisanim ovim zakonom, a izuzetno mu se može izreći kazna
maloljetničkog zatvora.
Maloljetniku se mogu izreći određene sigurnosne mjere pod uslovima propisanima ovim zakonom. Ne mogu
mu se izreći sigurnosne mjere: 1. zabrana vršenje poziva, aktivnosti ili funkcija i 2. zabrana upravljanja
motornim vozilom.
Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena ni uslovna osuda.
Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora
 Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora je da se pružanjem zaštite i pomoći
maloljetnim učiniocima krivičnih djela, nadzorom nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i
razvijanjem njihove osobne odgovornosti, osigura njihov odgoj, preodgoj i pravilan razvoj.
 Uz to, svrha kazne maloljetničkog zatvora je poseban utjecaj na maloljetnog učinioca da ubuduće ne
učini krivična djela, kao i uticaj na druge maloljetnike da ne učine krivična djela. Dakle, ovdje se
radi, uglavnom o individualnoj prevenciji (sve mjere se izriču uglavnom u cilju preodgoja
konkretnog maloljetnika).

2.a. Odgojne mjere

Vrste odgojnih mjera

Odgojne mjere se dijele u 3 grupe:


1. disciplinske mjere (disciplinska mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike)
2. mjere pojačanog nadzora (od roditelja, usvojitelja ili staratelja, u drugoj porodici ili od nadležnog
tijela socijalne zaštite)
3. zavodske mjere (upućivanje u odgojnu ustanovu, u odgojno- popravni dom ili u drugu ustanovu za
osposobljavanje).

Izbor odgojne mjere

Pri izboru odgovarajuće odgojne mjere sud će uzeti u obzir:


1. godine života maloljetnika,
2. stepen njegovog duševnog razvoja,
3. njegova psihička svojstva,
4. njegove sklonosti,
5. pobude iz kojih je djelo učinio,
6. dotadašnji odgoj,
7. sredinu i prilike u kojima je živio,
8. težinu krivičnog djela,
9. da li mu je ranije bila izrečena odgojna mjera ili kazna, te
10. sve druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na izricanje odgojne mjere.

U postupku prema maloljetniku obavezno je uključen organ starateljstva uz čiju stručnu pomoć sud određuje
najadekvatniju mjeru u svakom konkretnom slučaju.

2.a.1. ) Disciplinske mjere

Disciplinske mjere se izriču maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem nije potrebno izreći trajnije mjere
odgoja i preodgoja, posebno ako je učinio krivično djelo iz nepromišljenosti ili lakomislenosti.

Tu spada:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

disciplinska mjera upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike


Ovu mjeru sud će izreći kada je potrebno da se odgovarajućim kratkotrajnim mjerama utiče na osobnost i
ponašanje maloljetnog učinitelja krivičnog djela, a može ga uputiti u disciplinski centar:
a) na određeni broj sati tokom dana blagdana, ali najviše 4 uzastopna dana blagdana;
b) na određeni broj sati tokom dana, ali najduže u trajanju do 1 mjeseca;
c) na neprekidni boravak određen broj dana, ali ne duže od 20 dana.

Pri izricanju ove mjere, sud će voditi računa da zbog njenog izvršenja maloljetnik ne izostane s redovite
školske nastave ili posla.
U disciplinskom centru maloljetnik se može zaposliti na korisnim radovima koji odgovaraju njegovim
godinama života, ukoliko on ili njegov staratelj na to pristanu.
Pri izricanju ove mjere, sud može izreći i odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite
koja se izvršava po izvršenju odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike.

2.a.2.) Mjere pojačanog nadzora

Mjere pojačanog nadzora izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere
odgoja, preodgoja ili liječenja, uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz
dotadašnje sredine.

Tu spadaju:

1) pojačan nadzor od strane roditelja/usvojioca/staraoca

Ovu mjeru sud će izreći ako su roditelji, usvojitelj ili staratelj propustili nadzor nad maloljetnikom, iako su
ga u mogućnosti obavljati.

Pri izricanju ove mjere, sud može:

a) roditelju, usvojitelju ili staratelju dati potrebne upute i naložiti im određene dužnosti u
pogledu mjera koje treba preduzeti radi odgoja maloljetnika, njegovog liječenja i radi otklanjanje
štetnih uticaja.
b) odrediti da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršavanje i ukazuje pomoć
roditelju, usvojitelju ili staratelju. Sud će naknadno odlučiti o prestanku takvog provjeravanja, s
tim da ono ne može trajati manje od jedne ni duže od tri godine.

2) pojačan nadzor u drugoj porodici

Ovu mjeru sud će izreći ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti da maloljetnika pojačano
nadziru ili ako se od njih takav nadzor ne može opravdano očekivati.

Izvršenje ove odgojne mjere obustavit će se:

a) kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu mogućnost da maloljetnika


pojačano nadziru,
b) kad prema rezultatu odgoja prestane potreba za pojačanim nadzorom.

Pri izricanju ove odgojne mjere sud će odrediti da za vrijeme njenog trajanja nadležni organ socijalne zaštite
provjerava njeno izvršavanje i ukazuje potrebnu pomoć porodici u kojoj je maloljetnik smješten.

3) pojačan nadzor od strane nadležnog organa soc. zaštite

Ovu mjeru sud će izreći ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti pojačano nadzirati
maloljetnika, a ne postoje uslovi za izricanje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj porodici.

Sud će naknadno odlučiti o prestanku ove mjere, s tim da njeno trajanje ne može biti kraće od 1 ni duže od 3
godine.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Za vrijeme trajanja ove mjere maloljetnik i dalje živi s roditeljima, usvojiteljem ili starateljem, a pojačani
nadzor nad njim vrši ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite, koja se brine o školovanju
maloljetnika, njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utiče, potrebnom liječenju i
sređivanju prilika u kojima živi.

Posebne obaveze uz mjere pojačanog nadzora


(1) Pri izricanju bilo koje mjere pojačanog sud može maloljetniku odrediti 1 ili više posebnih obaveza, ako
je to potrebno za uspješnije izvršenje izrečene mjere, s tim da te obaveze ne mogu trajati duže od trajanja
mjere.
(2) Sud može maloljetniku odrediti naročito ove obaveze:
osobno izvinjenje oštećeniku, naknadu štete u okviru vlastitih mogućnosti, redovno pohađanje škole,
osposobljavanje za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima, uzdržavanje od
uživanja alkoholnih pića i opojnih droga, posjećivanje odgovarajuće zdravstvene ustanove ili savjetovališta
te uzdržavanje od druženja s osobama koje na njega štetno djeluju.
(3) Sud može obaveze koje je odredio naknadno ukinuti ili izmijeniti.
(4) U slučaju neispunjenja posebne obaveza sud može izrečenu mjeru pojačanog nadzora zamijeniti drugom
odgojnom mjerom.
(5) Pri određivanju posebne obaveza sud će maloljetnika upozoriti na posljedice u slucaju neispunjena tih
posebnih obaveza,a odnose se na zamjenu mjere pojačanog nadzora,nekom drugom odgojnom mjerom.

2.a.3.) Zavodske mjere

Zavodske mjere izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja,
preodgoja ili liječenja, uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine.
Zavodske mjere ne mogu trajati duže od 5 godina.

U zavodske mjere spadaju:

a) Upućivanje u odgojnu ustanovu

Ovu mjeru sud će izreći ako nad maloljetnikom treba osigurati izvršenje stalnog nadzora stručnih odgajatelja
u ustanovi za odgoj maloljetnika.
U odgojnoj ustanovi maloljetnik ostaje najmanje 6 mjeseci, a najviše 3 godine. Pri izricanju ove mjere sud
neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno odlučiti .

b) upućivanje u odgojno-popravni dom

Ovu mjeru sud će izreći ako prema maloljetniku treba primijeniti pojačane mjere preodgoja.
Pri odlučivanju hoće li izreći ovu mjeru, sud će naročito uzeti u obzir:
1. težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i
2. okolnost jesu li maloljetniku ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora.
U odgojno-popravnom domu maloljetnik ostaje min 1, a max 5 god.
Pri izricanju ove mjere, sud, također, neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno odlučiti.

c) upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje

Ovu mjeru sud može izreći maloljetniku ometenom u psihičkom razvoju, umjesto odgojne mjere upućivanja
u odgojnu ustanovu ili odgojne mjere upućivanja u odgojno-popravni dom.
Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje sve dok je to potrebno radi njegovog liječenja ili
osposobljavanja, a kad maloljetnik postane punoljetan, ponovo će se ispitati potreba njegova daljnjeg
zadržavanja u toj ustanovi. Dakle, ne postoji određeni minimum ili maksimum trajanja.

Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama

Kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna
mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke ili se za njih nije znalo, a one bi bile od

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

uticaja na donošenje odluke, izvršenje izrečene mjere može se obustaviti ili se izrečena mjera može
zamijeniti drugom odgojnom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom odgojnom mjerom.
U tom slučaju, ukoliko za pojedine mjere nije što drugo propisano, odgojna mjera pojačanog nadzora ili
zavodska odgojna mjera može se, s obzirom na postignuti uspjeh odgoja, obustaviti od izvršenja, a može se i
zamijeniti drugom takvom mjerom kojom će se bolje postići svrha odgojnih mjera.
Obustavljanje od izvršenja zavodske odgojne mjere ili zamjenjivanje zavodske odgojne mjere drugom
takvom mjerom izvršit će se uz sljedeća ograničenja:
a) odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ne može se obustaviti od izvršenja prije
isteka roka od 6 mjeseci, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnim mjerama upućivanja u
odgojno-popravni dom ili upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje;
b) odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom ne može se obustaviti od izvršenja
prije isteka roka od 1 godine, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnim mjerama
upućivanja u odgojnu ustanovu ili upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje.
Izuzetno, odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni
dom može se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti drugom mjerom i prije isteka roka od 6 mjeseci odnosno 1.
godine, ako posebne okolnosti koje se odnose na osobu maloljetnika očito pokazuju da je postignuta svrha
tih mjera.

Ponovno odlučivanje o odgojnim mjerama

Ako je od pravosnažnosti odluke, kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska
odgojna mjera, proteklo više od 1 godine, a izvršenje nije započeto, sud će ponovno odlučiti o potrebi
izvršenja izrečene mjere. Pri tome sud može odlučiti da se ranije izrečena mjera izvrši, ne izvrši ili da se
zamijeni nekom drugom mjerom.
Odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike neće se izvršiti ako je proteklo više od 6
mjeseci od pravosnažnosti odluke kojom je ova mjera izrečena, a njeno izvršenje nije započeto.

2.b. Kažnjavanje starijih maloljetnika

Kazna maloljetničkog zatvora

Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od 1 godine, ni duža od 10 godina, a izriče se na pune
godine ili na pola godine.
Pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku za k.d. sud ne može izreći kaznu maloljetničkog zatvora u
trajanju dužem od kazne zatvora propisane za to k.d., ali sud nije vezan za najmanju propisanu mjeru te
kazne.

Za primjenu maloljetničkog zatvora moraju biti ispunjeni kumulativno slijedeći uslovi:


- da je riječ o k.d. za koje je propisana kazna zatvora od 5 godina ili teža kazna
- da se kao oblik krivnje pojavljuje samo umišljaj
- da je u pitanju stariji maloljetnik i da je kriv
- da način izvrđenja k.d. dovodi do zaključka da se svrha ne bi postigla izricanjem druge
mjere.
Odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora
Pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku, sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje
utiču da kazna bude manja ili veća, imajući posebno u vidu:
1. stepen psihičkog razvoja maloljetnika
2. vrijeme potrebno za njegov preodgoj i
3. vrijeme potrebno za njegovo stručno osposobljavanje.

Izricanje odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora za krivična djela u sticaju

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Za krivična djela u sticaju sud izriče maloljetniku samo jednu odgojnu mjeru ili samo kaznu
maloljetničkog zatvora kad postoje zakonski uslovi za izricanje te kazne i kad sud ocijeni da je treba izreći.
Sud će postupiti isto i kad poslije izrečene odgojne mjere ili kazne maloljetničkog zatvora utvrdi da je
maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja učinio krivično djelo.

Zastarjelost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora

Kazna maloljetničkog zatvora neće se izvršiti kad od dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena
protekne:
a) 10 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 5 godina;
b) 5 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 3 godine;
c) 3 godine - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora do 3 godine.

Maloljetnički zatvor izdržava se u posebnim ustanovama ili u odvojenim dijelovima kazneno-popravnih


ustanova. Dok ne navrši 18 godina, izdržava se u posebnim kazneno popravnim ustanovama, a od 18 -23
godine izdržavaju u posebnim odjeljenjima kazneno-popravnih ustanova za odrasle, ali sa njima ne smiju
dolaziti u kontakt.

Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinila kao
maloljetnici

Punoljetnoj osobi koja je navršila 21 godinu života ne može se suditi za krivično djelo koje je učinila kao
mlađi maloljetnik.
Ako punoljetna osoba u vrijeme suđenja nije navršila 21 godinu života, može joj se suditi SAMO za
krivična djela s propisanom kaznom zatvora težom od 5 godina. Takvoj osobi sud može izreći samo
odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru, s tim da će pri ocjeni hoće li izreći ovu mjeru sud uzeti u obzir sve
okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog
učinjenja, ponašanje učinitelja i svrhu te odgojne mjere.
Punoljetnoj osobi može se za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik izreći odgovarajuća
zavodska odgojna mjera, a pod uslovima iz člana 100. KZ FBiH (Kazna maloljetničkog zatvora) i kazna
maloljetničkog zatvora.
Pri ocjeni hoće li i koju će od ovih sankcija izreći, sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu
učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od učinjenja, ponašanje učinitelja, te svrhu koju treba
postići sankcijama.
Izuzetno, punoljetnoj osobi koja je u vrijeme suđenja navršila 21 godinu života sud može umjesto kazne
maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uvjetnu osudu. Kazna zatvora izrečena u ovom slučaju ima u
pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica osude isti pravni učinak kao i kazna
maloljetničkog zatvora.

Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama (od 18 do 23 godine)

Učinitelju koji je kao punoljetan učinio krivično djelo, a u vrijeme suđenja nije navršio 21 godinu, sud može
izreći odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru ako se, s obzirom na njegovu ličnost i okolnosti pod kojima je
krivično djelo učinio, može očekivati da će se i odgojnom mjerom postići svrha koja bi se ostvarila
izricanjem kazne.
Mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera sud može, pod uvjetima propisanima ovim
zakonom, izreći sve sigurnosne mjere propisane ovim zakonom, osim sigurnosne mjere zabrane vršenja
poziva, aktivnosti ili funkcije.
Izrečena odgojna mjera može trajati najduže dok učinitelj ne navrši 23 godine života.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Učinak kazne na odgojne mjere

Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne starijem maloljetniku kaznu maloljetničkog zatvora,
odgojna mjera prestaje kad maloljetnik započne izdržavanje te kazne.
Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu maloljetničkog zatvora ili kaznu
zatvora najmanje 1 god., odgojna mjera prestaje kad ta osoba započne izdržavanje kazne.
Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu zatvora manju od 1 godine, sud
će u presudi odlučiti hoće li se po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje izrečene odgojne mjere ili će se ta mjera
ukinuti.

Učinak odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora

Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora ne podliježu pravnim posljedicama osude koje se sastoje u
zabrani sticanja određenih prava iz čl.118. st. 2.KZ FBiH (Vrste pravnih posljedica osude).
Na osobe koje izdržavaju odgojnu mjeru upućivanja u odgojno-popravni dom ili kaznu maloljetničkog
zatvora primjenjuju se odredbe člana 112. KZ FBiH (Rad osuđenih osoba).

Evidencija o izrečenim odgojnim mjerama

Evidenciju o izrečenim odgojnim mjerama vode nadležni organi socijalne zaštite na osnovu propisa koje
donosi organ nadležan za poslove socijalne zaštite u Federaciji BiH.
Podaci o izrečenim odgojnim mjerama mogu se dati SAMO sudu, tužiteljstvu, organima unutrašnjih poslova
i organima socijalne zaštite u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv osoba kojima su izrečene
odgojne mjere.

2.c. Izricanje sigurnosnih mjera maloljetniku

Maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem je izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora
mogu se, pod uvjetima propisanim zakonom, izreći mjere sigurnosti:
obavezno psihijatrijsko liječenje, obavezno liječenje od ovisnosti i oduzimanje predmeta.
Mjera sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti ne može se izreći uz disciplinsku mjeru. Umjesto mjere
obaveznog psihijatrijskog liječenja može se izreći odgojna mjera upućivanja u drugu ustanovu za
osposobljavanje ako se u toj ustanovi može osigurati liječenje i time postići svrha te mjere bezbjednosti i
mjera oduzimanja predmeta.

OPĆE ODREDBE O IZVRŠENJU KRIVIČNOPRAVNIH SANKCIJA-član 110.-113.KZFBiH

Izvršenje kazne zatvora

Kazna zatvora i kazna maloljetničkog zatvora izvršavaju se u zatvorenim, poluotvorenim ili otvorenim
ustanovama za izdržavanje kazne.
Kazna dugotrajnog zatvora izvršava se u zatvorenim ustanovama za izdržavanje kazne.

Granice izvršenja kazni

Osoba prema kojoj se izvršava kazna lišava se prava ili se ona ograničava u pravima u skladu sa zakonom,
samo u granicama prijeko potrebnim da bi se ostvarila svrha pojedinih kazni.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Rad osuđenih osoba

Osoba osuđena na kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili kaznu maloljetničkog zatvora, koja je
sposobna za rad, može raditi ukoliko ona na to pristane.
Ako osuđena osoba traži ili pristane na rad, rad će joj se omogućiti.
Rad osuđene osobe treba biti koristan i usklađen sa savremenim načinom vršenja iste vrste rada na slobodi,
prema stručnim i drugim sposobnostima osuđenog.

Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora

Prema starijem maloljetniku, dok ne navrši 18 godina života, kazna maloljetničkog zatvora izvršava se u
posebnim krivično-popravnim ustanovama za maloljetnike.
Prema osobi koja je navršila 18 godina života, ali nije navršila 23 godine života (mlađa punoljetna osoba)
kazna maloljetničkog zatvora se izvršava u posebnim ustanovama za mlađe punoljetne osobe ili u posebnom
odjeljenju ustanove u kojoj se kazna izvršava prema punoljetnim osobama, pri čemu se osigurava da mlađe
punoljetne osobe ne dođu u kontakt sa starijim zatvorenicima.
Prema osobi koja je navršila 23 godine života prije kraja izdržavanja kazne ostatak kazne se izvršava u
krivično-popravnoj ustanovi za odrasle.
Prema mlađoj punoljetnoj osobi kazna se može izvršavati u kazneno-popravnoj ustanovi za maloljetnike
sve dok je to potrebno radi završetka njenog školovanja ili stručnog osposobljavanja. Međutim, prema
mlađoj punoljetnoj osobi kazna se ne može ni u kojem slučaju izvršavati u krivično-popravnoj ustanovi za
maloljetnike, ako bi to bilo na koji način bilo štetno za maloljetne osobe prema kojima se izvršava kazna
maloljetničkog zatvora u toj ustanovi.

Izbor posla za osuđenog maloljetnika vrši se prema njegovim sposobnostima i sklonostima za određenu
vrstu posla, radi stručnog osposobljavanja, a prema mogućnostima koje postoje u krivično-popravnoj
ustanovi za maloljetnike. Mlađoj punoljetnoj osobi će se također omogućiti obrazovanje i stručno
osposobljavanje, bez obzira na to izvršava li se kazna u posebnim ustanovama ili u posebnim odjeljenjima
krivično-popravnih ustanova za odrasle osobe.
Radno vrijeme osuđenog maloljetnika određuje se tako da mu se omogući školovanje i stručno
osposobljavanje i da mu ostane dovoljno vremena za fizički odgoj i razonodu.

Osuđeni maloljetnik može biti uvjetno otpušten s izdržavanja kazne ako je izdržao 1/3 kazne, ali ne prije
nego što je proveo 1 godinu u krivično-popravnoj ustanovi. Za vrijeme uvjetnog otpusta sud može odrediti
odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite. Za opoziv uvjetnog otpusta primjenjuju
se odredbe člana 46. KZ FBiH (Opoziv uvjetnog otpusta).

Maloljetni osuđenik, osim u izuzetnim okolnostima, ima pravo održavati kontakte sa svojom obitelji putem
pisama i posjeta.

LIŠENJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom - Član 114. KZFBiH

Osnov oduzimanja imovinske koristi koja je pribavljena k.d. sadržan je u zakonskoj odredbi da niko ne
može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je
krivično djelo učinjeno pod uslovima propisanim ovim zakonom.
Nije sankcija, već specifična pravna mjera.

Prošireno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom–član 114.a KZFBiH (2010.g)

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz glave 22,29 i 31 KZFBiH, sud može putem sudske
odluke oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužitelj pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je
takva imovinska korist pribavljena počinjenjem ovih krivičnih djela, a počinitelj nije pružio dokaze da je
imovinska korist zakonito pribavljena.

Glava 22. KZFBiH obuhvata k.d. protiv privrede, poslovanja i sigurnosti platnog prometa
Glava 29. KZFBiH obuhvata k.d. protiv pravosuđa
Glava 31. KZFBiH obuhvata k.d. podmićivanja i k.d. protiv službene i druge odgovorne funkcije

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist pribavljena
krivičnim djelom.
Ako oduzimanje nije moguće, učinilac krivičnog djela će se obavezati da plati novčani iznos koji odgovara
pribavljenoj imovinskoj koristi.
Imovinska korist može se oduzeti i od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara
stvarnoj vrijednosti, pod uslovom da su ta lica znala ili su mogla znati da je imovinska korist pribavljena
krivičnim djelom.
Kad je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način,
takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ili imovine u koju je imovinska
korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim
djelom sjedinjena, mogu biti predmet prethodno navedenih mjera, dakle mogu se oduzeti na isti način i u
istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Zaštita oštećenog

Ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud će izreći lišenje imovinske
koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog.
Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnični
postupak, može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti, ako pokrene parnični postupak u roku od
šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke kojom je upućen na parnični postupak i ako u roku od tri
mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete
vrijednosti.
Oštećeni koji u krivičnom postupku nije istaknuo imovinskopravni zahtjev može zahtijevati namirenje iz
oduzete vrijednosti ako je radi utvrđenja svog zahtjeva pokrenuo parnični postupak u roku od tri mjeseca od
dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od
pravosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti
odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

PRAVNE POSLJEDICE OSUDE

Nastupanje pravnih posljedica osude

Osude za određena krivična djela mogu imati za pravnu posljedicu:


a) prestanak ili gubitak određenih prava ili
b) zabranu sticanja određenih prava.

Pravne posljedice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično djelo učinitelju izrečena novčana kazna,
sudska opomena ili uslovna osuda ili kad je učinitelj oslobođen od kazne.
Pravne posljedice osude mogu se propisati samo zakonom i nastupaju po sili zakona kojim su propisane.

Vrste pravnih posljedica osude

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pravne posljedice osude koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava su:
a) prestanak vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, privrednim društvima ili u
drugim pravnim osobama;
b) prestanak zaposlenja ili prestanak vršenja određenog zvanja, poziva ili zanimanja;
c) oduzimanje dozvola ili odobrenja koja se izdaju odlukom organa vlasti ili statusa koji se priznaje
odlukom organa vlasti
d) lišenje odlikovanja.

Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava su:
a) zabrana vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, privrednim društvima ili u drugim
pravnim osobama;
b) zabrana sticanja određenih zvanja, poziva ili zanimanja ili unapređenja u službi;
c) zabrana sticanja dozvola ili odobrenja koja se izdaju odlukom organa vlasti ili statusa koji se priznaje
odlukom organa vlasti.

Početak i trajanje pravnih posljedica osude

Pravne posljedice osude nastupaju danom pravosnažnosti presude. Dakle, tu je prisutan automatizam
njihovog nastanka. (npr. u zakonu o radu, kao pravna posljedica osude, propisan je prestanak radnog
odnosa po sili zakona u slučaju osude za krivično djelo na kaznu zatvora preko 3 mjeseca, a u slučaju
državnih službenika i namještenika prestanak radnog odnosa u slučaju osude na kaznu zatvora preko 6
mjeseci. U ovim slučajevima radni odnos prestaje danom upućivanje lica na izdržavanje kazne zatvora.)
Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava traju najduže 10 godina od dana
izdržane, oproštene ili zastarjele kazne, ako za pojedine pravne posljedice nije zakonom propisano kraće
trajanje.
Pravne posljedice osude prestaju brisanjem osude.

Prestanak sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke

Sud može odlučiti o prestanku primjene sigurnosne mjere zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije ako
su protekle 3 godine od dana njenog izricanja.
Sud može odrediti da prestane pravna posljedica osude koja se sastoji u zabrani sticanja određenog prava
kad proteknu 3 godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne.
Pri ocjeni hoće li odrediti prestanak primjene sigurnosne mjere ili pravne posljedice osude, sud će uzeti u
obzir ponašanje osuđenog poslije osude, njegovu spremnost da nadoknadi štetu prouzrokovanu k.d. i da vrati
imovinsku korist pribavljenu k.d., te druge okolnosti.
Prestanak pravne posljedice osude ne utiče na prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi.

REHABILITACIJA, AMNESTIJA, POMILOVANJE I BRISANJE OSUDE

Rehabilitacija - Član 121. KZ FBiH


Poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog
zatvora, osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim propisima i mogu sticati sva
prava, OSIM onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude.
Navedeno pravilo primjenjuje se i na osobe na uvjetnom otpustu, ako njihova prava nisu ograničena
posebnim propisima o uvjetnom otpustu s izdržavanja kazne zatvora.

Amnestija - Član 122. KZ FBiH često pitanje


Amnestija je zakonski akt kojim se poimenično neodređenom krugu lica:
a) daje oslobođenje od krivičnog gonjenja (abolicija) ili
b) daje potpuno ili djelomično oslobađanje od izvršenja kazne ili
c) zamjenjuje izrečena kazna blažom kaznom ili

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

d) određuje brisanje osude ili


e) ukida određena pravna posljedica osude.
Krug lica na koje se odnosi amnestija određen je u aktu o amnestiji.
Može se odnositi na kaznu zatvora, dugotrajnog zatvora i maloljetničkog zatvora, a ne može na odgojne
mjere i mjere sigurnosti.
Amnestija se daje u formi zakona, što znači da je daje zakonodavni organ. To praktično znači da se ne
navode pojedinačno lica nego se oslobađaju sva lica optužena za npr. krivično djelo izbjegavanje vojne
obaveze.
Amnestiju za k.d. propisana ovim i drugim zakonom FBiH može dati Parlament FBiH, a za k.d. propisana
zakonom kantona skupština kantona.
Amnestija se ne može odbiti, bez obzir na interes lica da se dokaže da nije kriv.
Davanjem amnestije ne utiče se na prava trećih osoba, koja se zasnivaju na osudi.

Pomilovanje - Član 123. KZ FBiH

Pomilovanje je upravni individualni akt kojim se poimenično određenim osobama:


a) daje potpuno ili djelimično oslobođaju od izvršenja kazne, ili
b) zamjenjuje izrečena kazna blažom, ili
c) određuje brisanje osude, ili
d) ukidaju određene pravne posljedice osude
e) ukida ili određuje kraće trajanje sigurnosne mjere zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije.

Pomilovanje za krivična djela koja spadaju u nadležnost Federacije BiH može svojom odlukom dati
predsjednik Federacije BiH uz konsultaciju svojih zamjenika na osnovu posebnog zakona.
Dakle, domet pomilovanja je uži od amnestije, jer se odnosi na poimenično određena lica.
Upravni akt
Može se dati po molbi osuđenog lica ili njegovih srodnika.
Pomilovanje se objavljuje u službenim novinama, a njime se ne utiče na prava trećih osoba koja se zasnivaju
na osudi.
Ne opozivo je
Pomilovanje u odnosu na amnestiju osim ukidanja obuhvaća i određivanje kraćeg trajanja određene
posljedice, a što nije predviđeno amnestijom.
Zakon o pomilovanju čl. 15, komisija nas ne interesuje, čl. 21

BRISANJE OSUDE IZ KAZNENE EVIDENCIJE -Član 125. KZ FBiH- izmjene u 2010. godini

Pod uslovom da počinitelj k.d. nije ponovo osuđen za novo k.d., osuda se brise po sili zakona, kada
proteknu sljedeći rokovi:
a) osuda kojom je počinitelj oslobođen kazne briše se iz kaznene evidencije ako osuđenik u roku od 1
godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo k.d.
b) uvjetna osuda briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od 1 godine od dana prestanka vremena
provjeravanja, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo k.d.
c) osuda na novčanu kaznu i na kaznu zatvora u trajanju do 1 godine briše se iz kaznene evidencije po
proteku roka od 3 godine od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne
počini novo k.d.
d) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko 1 do 3 godine briše se iz kaznene evidencije po proteku roka
od 5 godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo
k.d.
e) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko 3 do 5 godine briše se iz kaznene evidencije po proteku roka
od 10 godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo
k.d.
f) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko 5 do 10 godine briše se iz kaznene evidencije po proteku
roka od 15 godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini
novo k.d.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Sud može, na molbu osuđenika odrediti da se iz kaznene evidencije briše osuda na kaznu zatvora u trajanju
preko 10 godina , ako je protekao rok od 20 godina od dana izdržavanja, zastare ili oprosta kazne, a u tom
vremenu osuđenik nije počinio novo k.d.
Prilikom odlučivanja o brisanju osude, na osnovu molbe osuđenika, sud će voditi računa o vladanju
osuđenika poslije izdržavanja kazne, o prirodi krivičnog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od
značaja za ocjenu opravdanosti brisanja osude.

Osuda na kaznu dugotrajnog zatvora se ne briše.


Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje krivični postupak za novo k.d.
Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje primjena mjera sigurnosti, niti dok oduzimanje
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom nije potpuno izvršeno.
Brisanjem osude iz kaznene evidencije počinitelj se smatra neosuđivanim.

Postupak brisanja osude propisan je u ZKP-u.


Osude briše po službenoj dužnosti organ unutrašnjih poslova nadležan za vođenje kaznene evidencije. Ako
taj organ ne donese rješenje o brisanju osude, osuđeno lice može podnijeti molbu sudu koji je donio odluku
u prvom stepenu.
Kada je osuda brisana, u uvjerenju koje se izdaje građanima ta osuda se ne smije pominjati.
Kod ovog instituta ima puno tehničkih operacija koje su propisana u ZKP.

Podaci iz kaznene evidencije – član 125 a. KZFBiH ( izmjene u 2010. godini)

Podaci iz kaznene evidencije nisu javni podaci.


Građanin ima pravo tražiti i dobiti podatke iz kaznene evidencije o sebi, ako su mu ti podaci potrebni za
ostvarivanje prava ili interesa.
Zamjena izrečene novčane kazne radom za opće dobro na slobodi ili kaznom zatvora, kao i zamjena
izrečene kazne zatvora novčanom kaznom ili radom za opće dobro na slobodi, upisuje se u kaznenu
evidenciju.

ODGOVORNOST PRAVNIH OSOBA ZA KRIVIČNA DJELA

Odgovornost pravne osobe


Pravne osobe koja ne mogu odgovarati za krivična djela su:
BiH, FBiH, RS, Brčko distrikt, kanton, grad, općina i mjesna zajednica.
Odgovornost pravne osobe postoji ako je učinilac (fizičko lice) učinio krivično djelo u ime, za račun ili u
korist pravne osobe.

Primjena KZ prema mjestu učinjenja krivičnog djela u vezi sa krivičnom odgovornošću pravnih osoba
1) Domaća i strana pravna osoba je u skladu sa KZ odgovorna za krivična djela počinjena na području FBiH.

2) Domaća i strana pravna osoba koja ima sjedište na području FBiH ili u njoj obavlja svoju aktivnost je, u
skladu sa KZ, odgovorna za krivično djelo učinjeno izvan FBiH, ako je krivično djelo učinjeno protiv BiH,
FBiH, njenih državljana ili domaćih pravnih osoba.
3) Domaća pravna osoba je, u skladu sa KZ, odgovorna za krivično djelo učinjeno izvan FBiH protiv strane
države, stranih državljana ili stranih pravnih osoba, pod uvjetima člana 13. (Primjena krivičnog
zakonodavstva u Federaciji za krivična djela počinjena na području Bosne i Hercegovine) KZ.

Osnovi odgovornosti pravne osobe


Za k.d. koje je učinitelj učinio u ime, za račun ili u korist pravne osobe, odgovorna je pravna osoba:
a) kada smisao učinjenog k.d. proizilazi iz zaključka, naloga ili odobrenja rukovodećih ili nadzornih organa
pravne osobe
b) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe uticali na učinitelja ili mu omogućili da učini k.d.
c) ili kada pravna osoba raspolaže sa protupravnom ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete
nastale k.d.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

d) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada
zaposlenika.

Granice odgovornosti pravne osobe za k.d.


Pravna osoba je odgovorna za k.d. i kada učinitelj za učinjeno k.d. nije kriv.
Odgovornost pravne osobe ne isključuje krivicu fizičkih, odnosno odgovornih osoba za učinjeno k.d.
Za krivična djela učinjena iz nehata pravna osoba može biti odgovorna za slučaj pod tačkom d), odnosno u
slučaju kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada
zaposlenika. Tada se pravna osoba može blaže kazniti.
Kad u pravnoj osobi osim učinitelja nema druge osobe ili organa koji bi mogli usmjeravati ili nadzirati
učinitelja, pravna osoba odgovara za učinjeno krivično djelo u granicama odgovornosti učinitelja.

Odgovornost pri statusnoj promjeni pravne osobe


Pravna osoba u stečaju može biti odgovorna za krivično djelo bez obzira na to je li krivično djelo učinjeno
prije početka stečajnog postupka ili u međuvremenu, ALI se pravnoj osobi u stečaju ne izriče kazna, već se
izriče sigurnosna mjera oduzimanja predmeta ili se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Može se kazniti i sljedbenik ali samo ako je znao.
Kazne za pravne osobe
Pravnim se osobama za krivično djelo mogu izreći sljedeće kazne:
novčana kazna
kazna oduzimanja imovine
kazna prestanka pravne osobe
Novčana kazna koja se izriče pravnoj osobi ne može biti manja od 5.000 KM niti veća od 5.000.000 KM.
Ako se novčana kazna ne plati u roku utvrđenom presudom, bez odgađanja će se provesti postupak prisilne
naplate.
Kazna oduzimanja imovine može se izreći za k.d. sa propisanom kaznom zatvora od 5 godina ili težom
kaznom. Pravnoj osobi se može oduzeti najmanje polovina imovine ili veći dio imovine ili cjelokupna
imovina.
Kazna prestanka pravne osobe može se izreći ako ja aktivnost pravne osobe u cijelosti ili pretežno korištena
za učinjenje krivičnih djela. Uz navedenu kaznu, može se izreći i kazna oduzimanja imovine.
Uz izrečenu kaznu prestanka pravne osobe, sud će predložiti otvaranje postupka likvidacije.

Odmjeravanje kazne pravnoj osobi


Pri odmjeravanju kazne pravnoj osobi sud uzima u obzir ne samo opća pravila za odmjeravanje kazne, nego
i privredenu snagu pravne osobe.

Izricanje uvjetne osude pravnoj osobi


Sud može pravnoj osobi za krivično djelo izreći uvjetnu osudu umjesto novčane kazne.
Uvjetnom osudom sud može pravnoj osobi utvrditi novčanu kaznu do 1.500.000 KM i ujedno odlučiti da se
ona neće izvršiti ako pravna osoba, u roku koji odredi sud, a koji ne može biti kraći od 1 godine ni duži od 5
godina, ne bude odgovorna za novo krivično djelo.

Sigurnosne mjere za pravne osobe


Pravnoj osobi mogu se za krivično djelo izreći slijedeće sigurnosne mjere:
objava presude – izriče se kad bi bilo korisno da javnost sazna za osudu, naročito ako bi objava
presude bila od koristi za otklanjanje opasnosti za život ili zdravlje ljudi ili za sigurnost prometa ili
za zaštitu ili promicanje društvenih vrijednosti.
zabrana vršenja određene djelatnosti - izriče se ako bi daljnje bavljenje određenom djelatnošću bilo
opasno za život ili zdravlje ljudi ili štetno za privredno ili finansijsko poslovanje drugih osoba ili za
privredu
Pravne posljedice osude
Pravne posljedice osude pravne osobe za krivično djelo su:
1. zabrana rada na osnovu dozvole, ovlaštenja ili koncesije koje je izdao organ strane države i
2. zabrana rada na osnovu dozvole, ovlašćenja ili koncesije koje su izdale institucije u FBiH.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Zastarjelost krivičnog gonjenja i izvršenja krivičnopravnih sankcija izrečenih pravnim osobama


Na zastarjelost krivičnog gonjenja pravne osobe primjenjuju se odredbe KZ koje se odnose na fizičke osobe,
sa manjim razlikama.
Zastarjelost izvršenja kazne izrečene pravnoj osobi nastupa kad od pravosnažnosti presude kojom je kazna
izrečena protekne:
a) 3 godine za izvršenje novčane kazne;
b) 5 godina za izvršenje kazne oduzimanja imovine i kazne prestanka pravne osobe.

Zastarjelost izvršenja sigurnosne mjere nastupa protekom:


a) 6 mjeseci od pravosnažnosti odluke kojom je izrečena sigurnosna mjera objave presude;
b) vremena jednakog onome koje je određeno za trajanje sigurnosne mjere zabrane vršenja određene
djelatnosti.

Zakoni koji propisuju krivična djela pravnih osoba


Pravne osobe mogu biti odgovorne za krivična djela iz ovog zakona i za druga krivična djela propisana
zakonom u Federaciji.

PREDAVANJA:
Odgovornost fizičkih i pravnih osoba za učinjena k.d. – SLIČNOSTI / RAZLIKE
 I kod fizičkih i kod pravnih osoba postoji pokušaj k.d., ali kod fizičkih osoba kažnjavanje postoji ako
je pokušano k.d. za koje je predviđena kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna, kao i ako je za
konkretno k.d. predviđeno da i pokušaj k.d. bude kažnjiv, dok kod pravnih osoba za pokušaj se
kažnjava samo ako je za to k.d. predviđeno kažnjavanje i za pokušaj. Kao i kod fizičkih, tako i kod
pravnih osoba za pokušaj se kažnjava kaznom propisanom za dovršeno krivično djelo,a može se i
blaže kazniti.
 Kod pravnih osoba može postojati saučesništvo, kao i kod fizičkih osoba
 I kod pravnih osoba postoji razlog za ublažavanje kazne; naime ako pravna osoba prijavi fizičku
osobu nakon izvršenja k.d. može se blaže kazniti
 I kod pravnih osoba postoji osnov za oslobađanje od kazne; naime pravna osoba čiji rukovodeći ili
nadzorni organ nakon učinjenog krivičnog djela odluči vratiti protupravno pribavljenu imovinsku
korist ili otkloni prouzrokovane štetne posljedice ili saopći podatke o opravdanosti odgovornosti
drugih pravnih osoba može se osloboditi kazne.
 Za pravnu osobu ne postoji kazna zatvora,kazna dugotrajnog zatovra ili kazna maloljetničkog
zatvora, kao za fizičke osobe, ali vrste kazni koje se mogu izreći pravnoj osobi su: novčana kazna,
oduzimanje imovine i prestanak postojanja pravne osobe.
 I kod pravne osobe sud mora odmjeriti kaznu kao i kod fizičke osobe, s tim što sud pored opštih
pravila za odmjeravanje kazne mora voditi računa i o njenoj privrednoj snazi.
( npr. dokaz privredne snage pravne osobe je broj zaposlenih koji može biti olakšavajuća okolnost
prilikom odmjeravanja kazne)
 Uvjetna osuda može se izreći i pravnoj i fizičkoj osobi, ali kod pravne osobe izricanje uvjetne osude
je ograničeno samo na novčanu kaznu.
 Produženo krivično djelo, kao i kod fizičkih osoba, postoji i kod pravnih osoba.
 Sigurnosne mjere mogu se izreći i pravnoj i fizičkoj osobi, a jedina ista sigurnosna mjera je:
oduzimanje predmeta.
 Kao i od fizičkih,tako i od pravnih osoba se oduzima imovinska korist koja je pribavljena krivičnim
djelom
 Kao i kod fizičkih, tako i kod pravnih osoba nastupaju pravne posljedice osude.
 Kao i kod fizičkih, tako i kod pravnih osoba postoji zastara.

_______________
Posebni dio KZFBiH - PREDAVANJA
Najčešća k.d. koja se pojavljuju u zadaćama – prilikom polaganja pismenog dijela ispita iz krivičnog prava
su: ubistvo, ubistvo na mah, prouzrokovanje smrti iz nehata, čedomorstvo, teška tjelesna ozljeda, učešće u
tuči, izbjegavanje izdržavanja, krađa, razbojnička krađa, razbojništvo, oduzimanje tuđe pokretne stvari,
oštećenje tuđe stvari, šumska krađa, k.d. protiv sigurnosti javnog prometa, pronevjera u službi, posudba u
službi,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pravilo koje primjenjuju svi članovi Komisije prilikom polaganja pravosudnog ispita je da k.d. koje je bilo u
zadaći, odnosno k.d. koje smo obradili u presudi, bude prvo pitanje na pravosudnom ispitu, tačnije Komisija
kandidatu postavlja pitanju koja se odnose na urađenu presudu, odnosno kandidat obrazlaže Komisiji zašto je
donio baš takvu presudu.

K.d. ubistvo – ubistvo na mah


Vrlo je lako utvrditi obilježja tog k.d. – "Ko drugog liši života kaznit će se __________".
Ovo k.d. ima svoje lakše i teže oblike: npr. teži oblik tog k.d. je ubistvo na okrutan, podmukao način – npr.
103 uboda nožem, žrtva je patila, veliki bol, strah.
Bitna je kauzalna veza između radnje i posljedice ( npr. napad nožem – smrt ), navedeno je posebno bitno
kod presude, prilikom obrazlaganja pravne osnove. U presudi je jako bitno napisati sve što je vještak napisao
u svom nalazu i mišljenju.
Ako postoje otežavajuće okolnosti i to treba posebno obrazložiti ( npr. ako je ubistvo učinjeno iz vjerskih
razloga – ubiti Hrvate za Božić ).
Ubistvo na mah je lakši oblik ubistva. – "Ko drugog usmrti na mah doveden bez svoje krivnje u stranje
razjarenosti ... "
na mah = odmah, tumačiti u temporalnom smislu
Kod ubistva na mah bitan je vještak-psiholog-psihijatar koji određuje intenzitet razjarenosti ( stanje
razjarenjosti se cijeni prema prosječnim ljudima, jer postoje ljudi kod kojih je prag razjarenosti jako nizak ).
Prouzrokovanje smrti iz nehata je lakši oblik ubistva.

Čedomorstvo
"Kada majka usmrti svoje dijete za vrijeme ili izravno nakon poroda kaznit će se kaznom _____"

Teška tjelesna povreda


Postoje 2 načina izvršenja tog k.d.: "Ko drugog teško ozljedi ili mu zdravlje teško naruši..."
npr. lom kostiju, povreda glave, izbijanje zuba

Učešće u tuči
je k.d.koje je široko postavljeno ( npr. u Goraždu se desila tuča, 5 osoba je učestvovalo u tuči, 1 osoba priliko
tuče ubije 2 osobu, a ostale 3 osobe koje nisu učestvovale u k.d. ubistva, krive su zbog učestvovanja u tuči –
primjer zadatka koji se pojavljuje na ispitu )

Izbjegavanje izdržavanja
je k.d. koje ima par specifičnosti: "Ko izbjegava davanje izdržavanja" ( npr. mijenjanje adrese, izbjegavanje
porodice, navodi da osoba nema posao ) → povezati taj dio sa Porodičnim zakonom.
Ako se osoba nalazi u bolnici – ne može se konstatovati da je izvršila navedeno k.d., jer ne izbjegava
izdržavanje.
Potrebna je izvršna sudska odluka ili izvršna nagodba zaključena pred nadležnim organom (notarom) – to je
osnov da bi postojalo navedeno k.d.
Kada postoji navedeno k.d. u presudi treba navesti kad, do kad i u kom iznosu i kome treba platiti to
izdržavanje. U presudi također treba obavezati osobu da ubuduće redovno plaća.

Krađa
je k.d. protiv imovine koje ima par specifičnosti: " Ko oduzme tuđu pokretnu stvar sa namjerom da sebi ili
drugome pribavi protupravnu imovinsku korist...."
Oblici krađe:
- krađa
- teška krađa
- razbojnička krađa
Ako u presudi pišemo o teškoj krađi, onda smo dužni da prvo objasnimo pojam krađe, kao i zašto je upravo
ta krađa, teška krađa, odnosno moramo navesti sve okolnosti, odnosno obilježja tog slučaja.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pitanja na ispitu:

1) Koja je razlika između k.d. razbojništva i k.d. razbojničke krađe?

Navedena 2 k.d. su dosta slična, jer i kod jednog i kod drugog k.d. izvršilac koristi silu i prijetnju da izvrši
k.d.
Kod razbojničke krađe, izvršilac želi počiniti tešku krađu, ali obzirom da bude zatečen na djelu, koristi silu i
prijetnju, pa dolazi do razbojničke krađe.
Kod razbojništva izvršilac k.d. koristi silu i prijetnju od samo početka izvršenja k.d.
Vrijeme kada izvršilac k.d. počinje koristiti silu i prijetnju je osnov za ralikovanje ova 2 k.d., jer kod
razbojničke krađe sila i prijetnja se počinju koristiti u trenutku kada je izvršilac zatečen na izvršenju k.d.,a
kod razbojništva silu i prijetnju izvršilac k.d. koristi od samog početka izvršenja k.d.

2) Koja ja razlika između k.d. krađe i k.d. oduzimanja tuđe pokretnine?

Kod k.d. krađe – npr. kada je predmet krađe pokretna stvar ( npr.vozilo) pokretna stvar se oduzima kako bi se
pribavila protivpravna imovinska korist, dok kod k.d. oduzimanje tuđe pokretnine izvršilac k.d. ne želi
pribaviti protivpravnu imovinsku korist, nego je njegov cilj samo da iskoristi tu tuđu pokretnu stvar ( npr. da
iskoristi vozilo za prevoz do određene destinacije).

Primjer zadatka na ispitu:


Osoba A da bi oduzela automobil osobe B, uništi bravu na automobilu, pa na taj način uđe u automobil i vozi
se do susjednog grada u kojem živi.
U ovom slućaju postoje 2 k.d.:
1. k.d. oštećenje tuđe stvari i
2. k.d. oduzimanje tuđe pokretnine
To obavezno treba navesti u presudi, rješenje zadatka je u sticaju ta 2 k.d., jer je nemoguće izvršiti k.d.
oduzimanje tuđe pokretnine bez oštećenja tuđe stvari – u ovom slučaju.

Šumska krađa
je k.d. koje ne spada u grupu k.d. protiv imovine, nego u grupu k.d. protiv okoliša, ekologije i prirodnih
dobara.
"Ko radi krađe obori u šumi više stabala, a količina je veća od 2 kubna metra..."
Kazna zatvora koja je predviđena za ovo k.d. je do 3 godine.

U nekim zadaćama koje se pojavljuju na ispitu postoji slučaj koji je vezan za k.d. šumske krađe, 2 osobe
zajedno sjeku šumu i posijeku preko 2 kubna metra, tu postoji k.d. šumska krađa, ali postoji i saučesništvo
između te 2 osobe.

K.d. protiv sigurnosti javnog prometa – član 332. stav 1 KZFBiH


"Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da
dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta
preko 5.000 KM kaznit će se kaznom zatvora do 5 godina."
Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima – tim zakonom su uspostavljeni prometni propisi

Ko navedeno k.d. počini iz nehata kaznit će se kaznom zatvora do 3 godine – član 332. stav 3 KZFBiH
Postavlja se pitanje na šta se nehat odnosi – da li na posljedicu ili na nepridržavanje prometnih propisa?
Ako bi se nehat odnosio na posljedicu ( npr. lišavanje života) onda bi bilo "ok" ubiti nekoga u saobraćajnoj
nesreći. Zato se nehat ne odnosi na posljedicu, nego na ne pridržavanje prometnih propisa... ( npr.
ograničenje brzine na nekom području je 50km/h, a osoba je vozila 60km/h – to jeste kršenje prometnog
propisa iz Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, ali je to kršenje znatno manje nego u
slučaju kada je npr. ograničenje brzine na nekom području 50km/h, a osoba je vozila 100km/h... u prvom
slučaju postoji nehat, u drugom slučaju ne postoji nehat!

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti član 333. KZFBiH

"Ko pod uticajem alkohola ili drugih omamljujućih sredstava upravlja motornim vozilom, iako je zbog toga
očito nesposoban za sigurnu vožnju i time tako ugrozi javni promet na putevima da dovede u opasnost život
ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora do 3 godine."
Kod ovog k.d. ne postoji upućivanje na Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, obzirom da
ne postoji blanketna norma/propis u ovom slučaju. Navedeni član KZFBiH je sasvim jasan i u pogledu kazne
i u pogledu obilježja k.d.

Pronevjera u službi – član 384. KZFBiH

U zadacima koji se pojavljuju na ispitu jedan od njih se odnosi i na navedeno k.d. U zadatku se navodi da je
osoba A radila u španjolskoj humanitarnoj organizaciji i novac koji se trebao koristiti u humanitarne svrhe,
osoba A je koristila u privatne svrhe. U presudi treba navesti da je osoba A učinila k.d. iz člana 384. KZFBiH
– k.d. pronevjere u službi.

Posluga u službi – član 386. KZFBiH

Navedeno k.d je slično k.d. pronevjere u službi, ali tu ne postoji namjera sticanja protivpravne koristi, jer
osoba taj novac planira vratiti – zato se i zove posluga u službi.

Krivično procesno pravo


Definicija krivično procesnog prava, određena je u uvodnom dijelu.

HISTORIJSKI RAZVOJ I OSNOVNE FORME KRIVIČNOG POSTUPKA

Poznate su 3 osnovne forme krivičnog postupka i to:


1. Inkvizitorski (istražni) postupak
2. Akuzatorski (optužni) postupak
3. Akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak

1. Inkvizitorski (istražni) postupak

Inkvizitorski postupak (sudija – inkvirent) je postupak koji smo ranije imali u kontinentalnoj Evropi i još
nekim drugim zemljama, a njegova glavna karakteristika je da se dijeli na 2 dijela:
1. Istragu i
2. Suđenje

U toku inkvizitorskog postupka branitelji nisu postojali, već se nastojalo da se od optuženog iznudi priznanje
na bilo koji način, uključujući razne torture i mučenja. Osuđujuća presuda mogla se donijeti samo ako
optuženi prizna djelo ili ako postoje 2 svjedoka koji su bili neposredni očevici događaja. Obzirom da se
većina k.d. vršila tajno, samim tim sud nije uvijek mogao obezbjediti 2 svjedoka koji su bili neposredni
očevici događaja, pa se zbog toga prelazilo na torturu i mučenje koji su tada bili dozvoljeni. To je imalo za
posljedicu da su mnoge osobe, koje nisu počinile k.d. koje im se stvaljalo na teret, priznavale to k.d. kao
svoje, jer nisu mogli podnijeti mučenje i torturu kojoj su bili izloženi. Toga su bili svjesni i pravni teoretičari,
ali su smatrali da je u borbi protiv kriminala ipak bolje i takvo postupanje, nego da mnoge osobe ostanu
nekažnjene.
Sud je bio tako organiziran da je vodio prvo istragu, pa suđenje i na kraju je presuđivao, a odbrane faktički i
nije bilo. Dakle, kod suda su bile koncentrisane sve funkcije, uključivo i funkcija gonjenja, jer tužitelja nije
bilo.

2. Akuzatorski (optužni) postupak

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Akuzatorski postupak je najstarija forma krivičnog postupka, koji je orjentalnog porjekla, a svoju izgrađenu
formu je dobio u staroj Grčkoj i Rimu, a trajno se zadržao u zemljama anglo-saksonskog pravnog sistema
(SAD, Velika Britanija, Australija, Kanada i dr.).
Glavne karakteristika ovog postupka jeste da se isti odvija u formi dvije ravnopravne strane u postupku u
kome je sud pasivan i njegova uloga jeste da se brine o proceduri samog postupka i o disciplini, kao i da se
brine o tome da ne bude izveden neki nezakonit dokaz.
Dakle, u pitanju je postupak gdje stranke prikupljaju procesnu građu, a ne sud.
Što se tiče optuženog on nije dužan da daje svoj iskaz, osim u slučaju ako on ili njegov branitelj predlože da
bude saslušan u svojstvu svjedoka. Na tuzitelju je teret dokazivanja, a optuženog štiti princip nemo prodere
se ipsum ("niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe") što dalje znači da on nije dužan da dokazuje svoju
nevinost.
Nakon okončanja suđenja odluku o krivnji donosi porota i ukoliko optuženog proglase krivim,
krivičnopravnu sankciju izriče sudija. Ako porota objavi da optuženi nije kriv, sudija oglašava da je optuženi
slobodan, čime se postupak završava. Žalbenog postupka nema.

3. Akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak

Akuzatorsko-inkvizitorski krivični postupak nastao je uvođenjem značajnog broja elemenata akuzatorskog


postupka u kontinentalnoj Evropi i to tako što je prvo Francuska, poslije francuske revolucije, preuzela
brojne elemente akuzatorskog postupka iz Engleske, nakon čega se ovaj krivični postupak proširio po cijeloj
kontinentalnoj Evropi. Naime, to je postupak kojeg smo imali prije reforme krivičnog zakonodavstva iz
2003. godini.
U tom postupku je zadržano tzv. inkvizitorsko načelo, koje podrazumijeva pravo suda da se stara o
utvrđivanju istine, na način da je i sud mogao pozivati svoje svjedoke, postavljati pitanja i sl. Suđenje se
odvijalo tako da je sud uvijek prvi ispitivao svjedoke i optuženog, a tek nakon toga su stranke i branitelji
imali priliku da postavljaju pitanja.
Dakle, njegove glavne karakteristike su :
- istragu je vodio istražni sudija
- primarno je bio zadatak suda da izvodi dokaze, a samo supsidijarnog stranke i branitelj.

Aktuelni akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak u Bosni i Hercegovini

U Federaciji Bosni i Hercegovini u primjeni je akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak. U tom


postupku dominiraju akuzatorski elementi. Najveća promjena u našem aktuelnom mješovitom krivičnom
postupku je ta što je vođenje istrage preuzeo tužitelj (ranije je to radio istražni sudija, kojeg ZKP više ne
poznaje), a uvedene su i druge novine, kao što su izjašnjenje o krivnji, pregovaranje o krivnji, sporazum o
krivnji, kazneni nalog i dr.
S tim u vezi, naš krivični postupak je namjenjen da se utvrdi da li je optuženi učinio krivično djelo, pa ako
se utvrdi da jeste, da mu se u skladu sa KZ FBiH izrekne odgovarajuća krivično-pravna sankcija.
__________________

Predavanja:
Adversarni postupak (angloamerički postupak)
- na seminarima iz k.p. često se može čuti da je u BiH zastupljen adversarni postupak, ali taj podatak
je netačan i neprihvatljiv, jer u BiH u k.p. postoji i dalje inkvizitorsko načelo.
__________________

PROCESNI SUBJEKTI I UČESNICI U KRIVIČNOM POSTUPKU


- su samo oni koji su neophodni da bi se mogao pokrenuti i teći krivični postupak.

Glavni procesni subjekti su :


- Sud
- Tužitelj

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

- Osumnjičeni odnosno optuženi

Sporedni procesni subjekti su:


- Oštećeni
- Fizička ili pravna osoba od koje treba oduzeti imovinsku korist
- Organ starateljstva

Učesnici u krivičnom postupku su:


- advokati
- svjedoci
- vještaci
- tumači
- punomoćnici i dr.

Stranke u krivičnom postupku su:


- Osumnjičeni (optuženi)
- Tužitelj

OSNOVNA NAČELA(PRINCIPI) KRIVIČNOG POSTUPKA

ZKP FBiH predstavlja mješavinu kontinentalnog i anglo-saksonskog prava. Polazeći od tog koncepta, u
zakonu su ugrađena načela (principi) koji prožimaju cijeli tok k. postupka i na kojima se temelji sistem
krivične procedure.
Opća pravila do kojih dolazi_____________sintezom krivičnih propisa.
Osnovna načela (principi) k.p. praktično se odnose na osnovne pojmove krivičnog postupka i predstavljaju
opšta pravila na osnovu kojih se ostvaruju ciljevi krivičnog postupka. Njih moraju poštovati općinski sudovi,
kantonalni sudovi, kao i Vrhovni sud FBiH.

U ZKP FBiH od člana 1. do člana 20. i u članu 52. sadržana su načela – principi koji su izričito formulisani
u samom zakonu i to su:

1. načelo zakonitosti
2. pretpostavka nevinosti
3. in dubio pro reo
4. ne bis in idem
5. prava osobe lišene slobode
6. prava osumnjičenog/optuženog
7. pravo na odbranu
8. upotreba jezika i pisma
9. zakonitost dokaza
10. pravo na odštetu i rehabilitaciju,
11. pouka o pravima,
12. pravo na suđenje bez odgađanja
13. jednakost u postupku,
14. slobodna ocjena dokaza,
15. načelo akuzatornosti (optužno načelo),
16. načelo legaliteta krivičnog gonjenja,
17. načelo mutabiliteta
18. načelo prethodnog (prejudicijalnog) pitanja.

Neka od načela nisu posebno formulisana (izričito definirana) u zakonu, ali analizom niza zakonskih
odredaba proizilazi da postoje i to su:

1. načelo usmenosti,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

2. načelo javnosti,
3. načelo kontradiktornosti,
4. načelo neposrednosti itd.

U pogledu obaveze provođenja osnovnih načela krivičnog postupka postoje 2 izuzetka:


1. kada provođenje nekog načela nije moguće u punom kapacitetu, tj. načelo nije moguće do kraja
sprovesti (npr. sudenje za krivično djelo silovanja- tada se isključuje javnost sa glavnog pretresa, što
pokazuje da to načelo nije moglo biti realizovano)

2. kada se provođenje nekog načela sukobljava sa nekim drugim načelom, pa se ono provodi u mjeri
koliko je to moguće (npr. raspravno načelo, prema kojem su stranke i branilac ovlašteni da
prikupljaju dokaze, ograničeno je inkvizitorskim načelom - pravom suda da također na suđenju
prikuplja dokaze, poziva svjedoke i postavlja im pitanja).

1. Načelo zakonitosti - pravičnog i zakonitog vođenja krivičnog postupka

Načelo zakonitosti predviđeno je i međunarodnim dokumentima: Međunarodni protokol o građanskim i


političkim pravima (MPGPP) i Evropska konvencija o ljudskim pravima (EKLJP), odakle je preuzeto u naš
pravni sistem.
Načelo zakonitosti određuje da pravila utvrđena u ZKP FBiH osiguravaju da niko nevin ne bude osuđen; da
prije donošenja presude osumljičeni/optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i u drugim pravima, ali
pod uslovima koje propisuje ZKP FBiH; da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivično- pravna sankcija
pod uslovima koje predviđa KZ FBiH i drugi zakoni u kojima su propisana krivična djela, te da
krivičnopravnu sankciju može učiniocu krivičnog djela izreći samo nadležni sud, odnosno sud kojem je Sud
Bosne i Hercegovine prenio vođenje postupka, u postupku koji je pokrenut i proveden po ZKP FBiH.

2. Pretpostavka (presumpcija) nevinosti


Pretpostavka - presumcija nevinosti znači da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se
pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
Ovo načelo jeste ustavno načelo, a predviđeno je i u međunarodnim dokumentima (EKLJP, odakle je
preuzeta i ugrađena u naš krivični postupak).
Treba naglasiti da pretpostavka - presumpcija nevinosti važi tokom cijelog krivičnog postupka, sve dok
presuda ne stupi na pravnu snagu. Dakle, radi se o privremenoj pretpostavci – presumpciji koja vrijedi dok se
ne dokaže suprotno.

Smatra se da pretpostavka - presumpcija nevinosti ima slijedeće posljedice:


1) osumnjičeni/optuženi ima pravo na odbranu, ali nije dužan da se brani, s tim da je dužan
odazvati se na poziv organa koji vodi krivični postupak, dakle upustiti se u k. postupak.
2) osumnjičeni/optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost, jer teret dokazivanja njegove
krivnje leži na suprotnoj strani, dakle na tužiocu.
3) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, već i
u situaciji kad nije uvjeren u njegovu krivnju.

Dakle, u sumnji, sud mora ići u korist optuženog ( načelo in dubio pro reo).

Iz svega ovog proizilazi da se jedino pravosnažnom sudskom presudom, kojom se optuženi oglašava krivim,
može osporiti pretpostavka-presumpcija nevinosti. Dakle, drugi državni organi NE mogu raspravljati o ovim
pitanjima, NITI sud može raspravljati o ovom pitanju izvan krivičnog postupka, odnosno drugom vrstom
odluke (npr. rješenjem). Može samo presudom.
Pretpostavka nevinosti nije prepreka da se presuda zasnuje na priznanju krivnje od strane optuženog ili na
sporazumu o priznanju krivnje.
U tom slučaju će sud morati u potpunosti utvrditi da je to priznanje dato slobodno.
U vezi ovog načela treba još dodati da danas vrlo često imamo pisanja u štampi koja ne odgovaraju onome
što predviđa ovo načelo, jer je sudska praksa davno zauzela stav da je prikazivanje osumnjičenog u toku
istrage ili na glavnom pretresu kao nesumnjivog izvršioca krivičnog djela suprotno pretpostavci nevinosti.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Novinari, nasuprot tome, često navode da je osumnjičena odn. optužena osoba počinila krivično djelo,
umjesto da se iznose samo činjenice, ( npr. protiv NN osobe u toku istražni postupak zbog određenog k.d.).

3. Načelo in dubio pro reo - „u sumnji u korist optuženog“).


Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili činjenica o kojima ovisi
primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za
optuženog ( načelo in dubio pro reo - „u sumnji u korist optuženog“).
Navedeno načelo se odnosi samo na ODLUČNE (pravno relevantne, bitne) činjenice, a to su one činjenice
koje čine obilježja nekog k.d., odnosno činjenice od kojih zavisi primjena neke zakonske odredbe.
Kada su u pitanju odlučne činjenice koje idu na štetu optuženog, one moraju biti utvrđene sa potpunom
sigurnošću.
Kada su u pitanju odlučne činjenice koje idu u korist optuženog, dovoljno je da postoji samo vjerovatnoća da
one postoje.
Skup odlučnih činjenica predstavlja činjenično stanje. Činjenično stanje se nalazi samo u sudskoj odluci –
presudi!

Shodno ovom načelu, svaka sumnja u postojanje neke odlučne (pravno relevantne) činjenice mora se
odraziti, tj. cijeniti u korist optuženog, pa će sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana
nevinost optuženog, već i onda kad nije dokazana njegova krivnja.

Načelo in dubio pro reo, u sebi, dakle, sadrži dva pravila:


1) Prvo pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog - one moraju biti utvrđene sa
potpunom sigurnošću. Ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene,
tj. smatraju se neutvrđenim.
2) Drugo pravilo se veže uz činjenice koje idu u korist optuženog - ove se činjenice uzimaju za
utvrđene čak i onda ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je
postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije.

4. Načelo ne bis in idem - „ne dva puta o istoj stvari“

Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska
odluka.
I ovo načelo ima svoje uporište u međunarodonim dokumentima i to EKLJP i MPGPP.
U praktičnom postupanju, u ovakvoj situaciji, a zavisno od faze postupka, sud će donijeti presudu kojom
se optužba odbija ili će donijeti rješenje o obustavi postupka.

Načelo ne bis in idem obuhvata 2 kumulativna uslova, a to su:


1. da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe i za određeno djelo.
Pri tome se misli na djelo, odnosno događaj zbog kojeg se sudi, a ne na „krivično djelo“ propisano
zakonom, jer bi u suprotnom tužilac mogao da više puta prekvalifikuje krivično djelo i pokreće
postupke. (Npr. ako u jednom događaju u kojem je jedna osoba bila napadnuta metalnom šipkom i
zadobila povrede opasne po život, tužilac napadača optuži za kriv. djelo teške tjelesne povrede, nakon
pravosnažnosti presude ne može se predomisliti i optuženog, u odnosu na kojeg je već donesena
pravosnažna presuda, nakadno optužiti za kriv. djelo pokušaja ubistva.)
2. da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu - ovdje dolaze u obzir presude i
rješenja koja stupaju na pravnu snagu, dakle odluke koje znače da je pravna stvar res iudicata
(„presuđena stvar“), jer ne postoje redovni pravni lijekovi, odnosno stranke su iscrpile takve lijekove ili
su propustile zakonski rok za njihovo ulaganje.

Važno je reći da se ovo načelo ne može primjenjivati u slučaju kada djelo inicira i prekršajni i krivični
postupak, pa da se osoba protiv koje je pravosnažno okončan prekršajni postupak i u kojem mu je npr.
izrečena neka novčana kazna, poziva na ovo načelo. Moguće je jedino da se u tom slučaju ta izrečena
novčana kazna u prekršajnom postupku, u skladu sa članom 57. stav 2. KZFBiH, uračuna u kaznu izrečenu
za krivično djelo, čija obilježja obuhvataju i obilježja prekršaja.
Obrnuto, u slučaju brzog okončanja krivičnog postupka, neokončani prekršajni postupak će se obustaviti.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ovdje je važno naglasiti da se na ovo načelo može pozivati samo osoba na koju se ranija presuda odnosi, a
ne i neka druga osoba, koja nije bila obuhvaćena tom presudom.

5. Načelo prava osobe lišene slobode


Da bi neka osoba bila lišena slobode nužno je da su kumulativno ispunjena 2 uslova:
1. Postojanje osnova sumnje da je ta osoba učinila krivično djelo
2. Da postoji neki od razloga za pritvor

Prilikom lišenja slobode, ovlaštena službena osoba dužna je da osobu lišenu slobode upozna sa procesnim
garancijama i pravima koja joj pripadaju, a to su:
1. pravo da bude obavještena o razlozima zbog kojih se lišava slobode, gdje se podrazumjeva:
a) postojanje osnova sumnje da je osoba izvršila određeno krivično djelo,
b) postojanje nekog od razloga za pritvor
2. pravo vezano uz pouku o pravu na šutnju – osoba lišena slobode nije dužna dati iskaz, niti
odgovarati na postavljena pitanja.
3. pravo osobe lišene slobode da uzme branioca po slobodnom izboru, te da će joj se postaviti po
službenoj dužnosti branilac na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja nije u mogućnosti
podmiriti troškove odbrane.
4. pravo pomenute osobe da porodica, konzularni službenik strane države ili druga osoba koju odredi,
budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

6. Načelo prava osumljičenog/ optuženog

Prava osumnjičene/optužene osobe, prilikom njenog prvog ispitivanja su slijedeća:

1. Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama
sumnje protiv njega, te da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz protiv njega. To je činjenični i
zakonski opis djela (najčešće iz naredbe o sprovođenju istrage). Ova obavještenja se moraju dati prije
početka ispitivanja i moraju se zabilježiti u zapisnik o ispitivanju.
2. Osumnjičenom/optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga
terete (in peius) i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist (in favorem).
Ovo je zapravo pravo osumnjičenog/optuženog da bude ispitan i tako, prije donošenja odluke, objasni
svoj stav u pogledu djela koje mu se stavlja na teret.
3. Osumnjičeni/optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. Ovo
pravo se označava kao pravo na šutnju. („nemo prodere se ipsum“)
Pouka o pravu na šutnju mora biti data izričito, a obavještenje se treba zabilježiti u zapisnik o ispitivanju.
U slučaju da je postupljeno protivno ovim zakonskim odredbama, na takvom iskazu se ne može zasnivati
sudska odluka.
Odbijanje davanja iskaza ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost. Ukoliko se osumnjičeni/ optuženi
odluči na davanje iskaza, on nije dužan dati istinit iskaz, što znači da za svoj iskaz neće snositi posljedice ako
se utvrdi da je iskaz koji je dao lažan. Osumnjičeni/optuženi imat će posljedice ako počini krivično djelo
lažnog prijavljivanja, ako izađe iz granica svoje odbrane i svjesno lažno tereti drugu osobu da je učinila
krivično djelo, a zna da ta osoba nije izvršilac.
Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova lišena slobode, ima pravo na
rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.

7. Načelo prava na odbranu

Osumnjičeni/ optuženi ima pravo braniti se sam (pravo na materijalnu odbranu) ili uz stručnu pomoć
branioca koga sam izabere (pravo na formalnu odbranu).

Branilac može predlagati samo one dokaze i preduzimati samo one procesne radnje koje idu u korist
osumnjičenog/ optuženog. (npr. branilac ne može odustati od već izjavljene žalbe bez posebnog ovlaštenja-
punomoći optuženog.)

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pravo na materijalnu i formalnu odbranu obezbjeđuje se u toku cijelog krivičnog postupka, a postoji već od
trenutka lišenja slobode, odnosno od prvog ispitivanja.

U zakonom određenim slučajevima osumnjičenom/ optuženom mora se postaviti branilac, ako sam ne uzme
branioca. Ovo je institut obligatorne odbrane, kada osumnjičeni/optuženi mora imati branioca.
To su slijedeći slučajevi, odnosno faze postupka:
1. ako je osoba nijema ili gluha ili je osumnjičena za krivično djelo za koje se može izreći kazna
dugotrajnog zatvora i to već prilikom prvog ispitivanja.
2. prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora
3. nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili
teža kazna, kada optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
4. ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog/ optuženog u
interesu pravde.

Ako osumnjičeni/optuženi, u slučajevima obavezne odbrane, ne uzme sam branioca, ili mu branioca ne
angažuju bliski srodnici, branioca će mu postaviti sud. U ovom slučaju, osumnjičeni/optuženi ima pravo na
branioca do pravomoćnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, i u postupku po pravnom
lijeku.
U slučaju postavljanja branioca po službenoj dužnosti, osumnjičeni/ optuženi će se prvo pozvati da sam
izabere branioca sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni/optuženi sam ne izabere branioca sa predočene
liste, branioca će mu postaviti sud.

Pored obligatorne odbrane, postoji i fakultativna odbrana, prema kojoj osumnjičeni/optuženi može, ali ne
mora uzeti branioca, zato je to fakultativna odbrana.

Osumnjičenom/optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Ako vrijeme nije
propisano, ono se određuje u svakom konkretnom slučaju, u zavisnosti od složenosti predmeta i ličnosti
izvršioca. Ovdje se ne radi samo o pravima optuženog, već i o pravima advokata, pa ako iz nekog razloga
optuženi mora promijeniti advokata, novi branilac mora dobiti adekvatno vrijeme da se upozna sa
predmetom.

8. Načelo upotrebe jezika i pisma

U krivičnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi bosanski, hrvatski i srpski jezik, a službena pisma su
latinica i ćirilica. Krivični postupak se vodi na jednom od službenih jezika i pisama. Stranke, svjedoci i
ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti se maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju. Ako osoba ne
razumije jedan od službenih jezika, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona, odnosno drugi iznose,
kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala, od strane sudskog tumača.

9. Načelo zakonitosti dokaza

Za krivični postupak od značaja su samo zakoniti dokazi, jer se samo na takvim dokazima može zasnivati
sudska presuda.
Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku, pribavljati
dokaze iznuđivanjem priznanja ili kakve druge izjave. Na ovim se dokazima ne može zasnivati sudska
odluka. (DOKAZI KOJI SU DOBIJENI NA ZAKONOM ZABRANJEN NAČIN)
Sud ne može zasnovati svoju odluku ni na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda
propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima
koji su pribavljeni bitnim povredama kriv. postupka (NEZAKONITI DOKAZI).
Posebno bitno načelo u krivičnom postupku jeste načelo zakonitosti dokaza, jer sud za donošenje svoje
presude može koristiti samo zakonite dokaze, dakle ne moze koristiti nezakonite dokaze.
Navedeno načelo ne odnosi se samo na donošenje sudskih presuda nego i drugih odluka suda, odnosno
naredbi i rješenja ( npr. rješenja o pritvoru ili kada sudija za predhodno saslušanje na osnovu dokaza koje
mu je dostavio tuzitelj treba da odluči o potvrđivanju optužnice).

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Sudska odluka se ne moze zasnivati ni na dokazima koji su dobiveni iz nezakonitih dokaza tzv. „plodovi
otrovne voćke“
( npr. prilikom pretresanja stana ili druge osobe između ostalog je potrebno prisustvo dva svjedoka, ali
postoje situacije kada se pretresanje moze raditi bez 2 svjeodoka, pa se to pretresanje obavi u prisutnosti
samo jednog svjedoka. ) Takvo pretresanje je nezakonito zbog prisustva samo jednog svjedoka odnosno sam
dokaz nenezakonit, pa ako sud pozove i sasluša takvog svjedoka na glavnom pretresu onda je njegov iskaz
proizašao iz nezakonitog dokaza i predstavlja plod otrovne voćke. Korištenje nezakonitih dokaza u presudi u
ovakim slučajevima učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka i ako žalba ukaže na takav
nedostatak presuda mora biti ukinuta.

10. Pravo na odštetu i rehabilitaciju


Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova lišena slobode ima pravo na
rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.

11. Pouka o pravima

Obaveza suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku je da pouče osumnjičenog/
optuženog i druge učesnike u k.postupku o pravima koja im po zakonu pripadaju i o posljedicama
propuštanja određene radnje. Pouka se odnosi na svakog učesnika u k.postupku, a ne samo na
osumnjičenog/optuženog, a daje se onda kada bi pomenute osobe iz neznanja mogle propustiti neku radnju u
postupku ili se iz neznanja ne bi koristile svojim pravima. (Npr. pouka o povraćaju u prijašnje stanje, ili
pouka oštećenom i podnosiocu prijave u slučaju donošenja naredbe o nesprovođenju istrage) Data pouka se
mora zabilježiti. Propust u davanju pouke se uzima kao relativno bitna povreda odredaba krivičnog
postupka i predstavlja razlog za ulaganje žalbe.
12. Pravo na suđenje bez odlaganja

Osumnjičeni/optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude
suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
Ovo predstavlja izraz prava na pravično suđenje (Član 5. EKLJP).
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju
osobama koje učestvuju u postupku.
Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

13. Načelo jednakosti u postupanju (princip istine)

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju
kako činjenice koje terete osumnjičenog/optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u
pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Na ovaj način se dolazi do materijalne istine u krivičnom postupku!!!

Ova dužnost odnosi se na činjenice koje su pravno relevantne za konkretni krivični predmet, a to su one koje
su vezane uz:
1. zakonska obilježja k.d.
2. saizvršilaštvo i saučesništvo u užem smislu – podstrekavanje i pomaganje,
3. krivicu izvršioca,
4. izricanje odgovarajuće krivičnopravne sankcije i dr.

Ovim načelom se uvodi «standard jednakog obzira» i to u toku cijelog krivičnog postupka.

Na glavnom pretresu jednakost u postupanju suda obezbjeđuje se slijedećim rješenjima:


1. stranke i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze;
2. svjedoci i vještaci na glavnom pretresu ispituju se u okviru pravila o direktnom, unakrsnom i
dodatnom ispitivanju;

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

3. prilikom izvođenja dokaza čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće, sud će ispitati svjedoka,
a nakon toga će dozvoliti i strankama i braniocu da postavljaju pitanja;
4. dužnost je sudije, odnosno predsjednika vijeća, da se stara za svestrano pretresanje predmeta,
utvrđivanja istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razrješenju stvari;
5. na glavnom pretresu ne izvode se samo dokazi koje su predložile stranke i branilac, već i dokazi čije
je izvođenje naredio sud ex officio;

Kad je riječ o tužiocu, njegova je obaveza da utvrđuje kako činjenice koje terete osumnjičenog/ optuženog,
tako i činjenice koje mu idu u korist. To je moralna i zakonska obaveza, koja postoji u toku cijelog
krivičnog postupka, i koju tužilac ima kao državni organ, a ne kao stranka u postupku.
Ovo načelo jednakosti u postupanju jeste u stvari modificirano inkvizitorsko načelo (suženo je u odnosu na
raniji ZKP, pa zato kažemo da je modificirano).

14. Načelo slobodne ocjene dokaza

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku, kada ocjenjuju postojanje ili nepostojanje
činjenica, nisu vezani, niti ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, koja bi unaprijed
određivala vrijednost pojedinih dokaza.
To znači da vrijednost dokaza u zakonu nije unaprijed određena, ni kvalitativno, niti kvantitativno (kao što
je to bio slučaj u npr. rimskom pravu).
Načelo slobodne ocjene dokaza primjenjuje se u toku cijelog krivičnog postupka i odnosi se na sve odluke
donesene u krivičnom postupku.
Pri tome, treba naglasiti da je obaveza suda da, prilikom donošenja presude, savjesno, primjenom pravnih,
logičkih i psiholoških metoda, ocijeni svaki dokaz pojedinačno, ali i sve dokaze zajedno, te da na osnovu
takve ocjene izvede zaključak o tome da li neka činjenica dokazana ili ne.

Slobodna ocjena dokaza u konkretnom krivičnom predmetu zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza
pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno. Na osnovu tog obrazloženja slobodna ocjena dokaza se može
sagledati u eventualnom drugostepenom postupku, jer se u obrazloženju presude iznosi na osnovu čega se
uzima da je neka činjenica dokazana, odnosno da nije dokazana, te način na koji se došlo do takvog
zaključka.
NAPOMENA: U istrazi se dokazi prikupljaju, a na glavnom pretresu izvode. Utvrđeno činjenično stanje
može biti sadržano samo u presudi.

15. Načelo akuzatornosti - optužno načelo

U inkvizitorskom postupku funkcije krivičnog gonjenja, odbrane i presuđenja bile su u „rukama suda „. To
znaci da je sud bio organ predviđen kako za krivično gonjenje, tako i za presuđenje dok odbrane faktički nije
ni bilo.
Međutim, usvajanjem načela akuzatornosti razdvojene su 3 osnovne funkcije u krivičnom postupku i
povjerene različitim subjektima:
1) funkcija krivičnog gonjenja - koja je po ovom zakonu povjerena tužiocu,
2) funkcija odbrane - koju ostvaruje osumnjičeni/optuženi, sam ili uz pomoć branioca i
3) funkcija presuđenja – koju ostvaruje sud

Prema načelu akuzatornosi krivični postupak se moze pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tuzioca To,
dakle znači da krivični postupak ne može pokrenuti, niti voditi:
 sud po službenoj dužnosti,
 privatni tužilac,
 oštećeni kao tužilac (kako je bilo predviđeno ranijim ZKPFBiH).

Također, prihvatanje ovog principa ima i sljedeće posljedice:


1. sud ne pokreće i ne vodi krivični postupak po službenoj dužnosti, tj. bez zahtjeva tužioca,
2. krivični postupak dobiva karakter spora između dvije strane (tužioca i osumnjičenog/optuženog)
pred sudom i

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

3. krivični postupak se može voditi samo protiv one osobe i samo za ono krivično djelo koje tužilac u
optužnici označi.

Za sva krivična djela predviđena u KZ FBiH krivično gonjenje se preduzima po službenoj dužnosti.

Napomena: Ovo načelo prema svojoj definiciji ima tačno određeno značenje i nikako se ne može tumačiti da
je kod nas čisto akuzatorski postupak. Naš krivični postupak je mješoviti (akuzatorsko-inkvizitorski)
postupak, jer sud ima ovlaštenja da poziva svoje svjedoke i vještake i dr.

16. Načelo legaliteta krivičnog gonjenja

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako
zakonom nije drugačije propisano, bez obzira na njegov stav o tome da li je ili nije potrebno krivično
gonjenje.

Vezano za primjenu ovog načela, moraju se ispuniti 3 pretpostavke:


1. moraju postojati dokazi da je izvršeno krivično djelo.
Traži se postojanje određenog stepena sumnje da je izvršeno krivično djelo. Tužilac je dužan preduzeti
krivično gonjenje kada postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
2. ne smiju postojati zakonske smetnje za krivično gonjenje, kao što su amnestija,
pomilovanje, zastara krivičnog gonjenja i dr.
3. da nisu u pitanju izuzeci od principa legaliteta krivičnog gonjenja, koji podrazumjevaju
primjenu principa OPORTUNITETA(cjelishodnosti) krivičnog gonjenja, koji nisu proizvoljni, već su
propisani su za:
1) krivična djela za koja se goni po odobrenju (postoji imunitet učinioca),
2) krivična djela čije se krivično gonjenje može ustupiti stranoj državi,
3) krivična djela u kojima će tužilac dati imunitet svjedoku, i
4) lakša krivična djela čiji su izvršioci maloljetne osobe.

Načelo oportuniteta, dakle, narušava načelo legaliteta i znači pravo tužioca da ne preduzme krivično
gonjenje, iako postoje zakonski uslovi za gonjenje, ako to nije cjelishodno (oportuno) u konkretnom
primjeru. Kontrola mogućeg neopravdanog odustanka tužioca od krivičnog gonjenja ostvaruje se, između
ostalog, pravom oštećenog da podnese pritužbu Uredu tužioca.

17. Načelo mutabiliteta

Pod načelom mutabiliteta podrazumijeva se pravo tužioca da odustane od započetog krivičnog gonjenja sve
do završetka glavnog pretresa, a u II stepenom postupku pred Vijećem apelacionog odjeljenja, kada je to
predviđeno zakonom (situacija kada dođe do ukidanja I stepene presude pa II stepeni sud otvori pretres).
Ako tužilac u toku postupka dođe do zaključka da ne postoje stvarni ili pravni osnovi za dalje krivično
gonjenje, tada on može da odustane od krivičnog gonjenja.

Do podizanja optužnice, tužilac odustaje od krivičnog gonjenja, odnosno obustavlja istragu donošenjem
naredbe o obustavi istrage ako ustanovi:
1. da djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo ili
2. da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo ili
3. da je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom ili postoje druge smetnje koje
isključuju krivično gonjenje.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

U slučaju obustave istrage, tužilac je dužan o tome obavijestiti oštećenog, koji ne može uložiti žalbu, već
ima pravo da, u roku od 8 dana, podnese pritužbu Uredu tužioca.

Kad je istraga obustavljena, jer nije bilo dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo, tužilac
ima mogućnost i pravo da ponovo otvori istragu u toj pravnoj stvari, ako dođe do novih dokaza!

Tužilac može odustati od krivičnog gonjenja i nakon podizanja optužnice, pri čemu nastaju slijedeće
posljedice:
a) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao nakon podizanja optužnice, a prije početka glavnog
pretresa („povlačenje optužnice“), sud će rješenjem obustaviti postupak. U tom slučaju, ako je
tužilac optužnicu povukao prije potvrđivanja, za to mu nije potrebna ničija saglasnost; ali ako je to
učinio poslije potvrđivanja optužnice, a prije početka glavnog pretresa, potrebna mu je saglasnost
sudije za prethodno saslušanje.
b) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao u toku glavnog pretresa („odustajanje od optužnice“),
sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija. Dakle, prije započetog glavnog pretresa postupak
se obustavlja rješenjem, a nakon toga presudom.
c) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao pred žalbenim vijećem (kad vijeće apelacionog
odjeljenja donese odluku o ukidanju I. stepene presude i održavanju pretresa pred II stepenim
sudom) primjenjuju se odredbe o odustajanju tužioca od optužnice u toku glavnog pretresa, tj. sud će
donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Istovremeno sa obustavom postupka ukida se i pritvor, ako se optuženi nalazi u pritvoru.

Poseban slučaj odustajanja od krivičnog gonjenja je kod davanja imuniteta svjedoku, kada glavni tužilac,
odlukom, svjedoku daje imunitet od krivičnog gonjenja i na taj način u potpunosti odustaje od gonjenja po
tom osnovu, bez mogućnosti za ponovno otvaranje istrage, tj. krivičnog gonjenja. Imunitet svjedoka ne
predstavlja i apsolutni imunitet od krivičnog gonjenja, jer svjedok koji da iskaz pod imunitetom može biti
krivično gonjen za okolnosti koje bi dovele do njegovog krivičnog gonjenja, a koje nisu obuhvaćene ovim
imunitetom, kao i u slučaju davanja lažnog iskaza.

Kako bi se spriječila moguća zloupotreba prava tužioca da odustane od krivičnog gonjenja, zakon predviđa
ponavljanje postupka na štetu optuženog ako je donešena presuda kojom se optužba odbija zbog odustanka
tužioca, a dokaže se da je do ovog odustanka došlo zbog krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela
protiv službene i druge dužnosti tužioca!!! (OVO JE JEDINI SLUČAJ KADA JE MOGUĆE
PONAVLJANJE POSTUPKA NA ŠTETU OPTUŽENOG). Uslov za ovo ponavljanje postupka na štetu
optuženog je postojanje pravosnažne presude kojom je ovo dokazano. U slučaju da je tužitelj, eventualno,
umro, vodiće se dokazni postupak kojim će se to krivično djelo (kriv. djelo korupcije, tj. kriv. djelo protiv
službene i druge dužnosti tužioca tužioca) dokazivati.

Bitno je spomenuti i situaciju koja nije odustajanje od gonjenja, ali zbog sličnosti te situacije sa pravim
odustajanjem bitno ju je obrazložiti. To je slučaj kad tužilac odluči da ne sprovede istragu, tj. kada donese
naredbu o nesprovođenju istrage, što u stvari ne predstavlja odustajanje od krivičnog gonjenja, jer takvo
gonjenje nije ni započeto.

Naredbu o nesprovođenju istrage tužilac će donijeti u sljedećim slučajevima:


a) ako je iz krivične prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo,
b) ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljena osoba učinila krivično djelo,
c) ako je nastupila zastarjelost, ako je djelo obuhvaćeno amnestijom, odnosno pomilovanjem ili postoje
druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

Kada se govori o načelu mutabiliteta, treba spomenuti i načelo „imutabiliteta“ koji znači nemogućnost
odustajanja od krivičnog gonjenje i povlačenja/odustajanja od optužnice, bez obzira na kasnije „želje“
tužioca. Postupak se mora provesti do kraja. Ovaj princip u primjeni je u nekim od zemalja zapadne Evrope.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

18. Prethodna (prejudicialna) pitanja

Nekada se sud može naći u situaciji da u krivičnom postupku ne može donijeti svoju odluku, jer primjena
krivičnog zakona zavisi o predhodne odluke o nekom pravnom pitanju.
Prethodna pitanja su samo pravna pitanja, što znači da to ne mogu biti procesna ili činjenična pitanja
U vezi prethodnih pitanja treba naglasiti da je to sporedni predmet krivičnog postupka i da je za rješavanje
tog pitanja nadležan sud u nekom drugom postupku (npr. parničnom, vanparničnom), odnosno neki drugi
državni organ (npr. upravni organ).
Prema tome, prethodna pitanja su pitanja građanskog ili upravnog prava, a u krivičnom postupku postaju
prethodna kad od njihovog rješenja zavisi primjena krivičnog zakona.
Ako se neko pravno pitanje pojavi kao prethodno pitanje u krivičnom postupku, sud koji sudi u krivičnom
postupku može postupiti na 2 načina:
a) sud može samostalno odlučiti o prethodnom pitanju po pravilima dokazivanja u krivičnom postupku.
Tada odluka suda po prethodnom pitanju ima dejstvo samo u konkretnom krivičnom predmetu u
kome se raspravljalo o pomenutom pitanju. Iz navedenog razloga, odluka o prethodnom pitanju se
unosi u obrazloženje presude, ona ne dobiva klauzulu pravosnažnosti i ne obavezuje nadležni organ
da isto prethodno pitanje raspravi na isti način.
b) sud može da zastane sa krivičnim postupkom i sačeka da to pitanje riješi sud u nekom drugom
postupku ili neki drugi nadležni organ. (npr. da sud u parničnom postupku odluči o vlasništvu na
nekoj stvari). Pri tome treba naglasiti da odluku koju je donio sud u nekom drugom postupku ili neki
drugi organ, ne može promijeniti sud u krivičnom postupku. Ali, sud nije vezan takvom odlukom u
pogledu ocjene da li je izvršeno određeno krivično djelo, jer se o pitanju postojanja krivičnog djela
raspravlja samo po pravilima krivčnog postupka.

Posljedica pokretanja krivičnog postupka

Kad je propisano da pokretanje krivičnog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, to znači
da te posljedice, ako ZKPFBiH nije drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice.
Ako se radi o krivičnim djelima s propisanom kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao
glavnom kaznom, ove posljedice nastupaju od dana kad je donesena osuđujuća presuda, bez obzira na to je
li postala pravosnažna.

ZNAČENJE IZRAZA
a) “OSUMNJIČENI” je osoba za koju postoje osnovi sumnje da je počinila krivično djelo,
b) “OPTUŽENI” je osoba protiv koje je jedna ili više tačaka u optužnici potvrđena,
c) “OSUĐENI” je osoba za koju je pravosnažnom odlukom utvrđeno da je kriva za određeno krivično djelo,
d) “SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK” je sudija koji postupa u toku istrage u slučajevima kada je to
propisano ovim zakonom,
e) “SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE” je sudija koji postupa nakon podizanja optužnice u
slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni
postupak,
f) “STRANKE” su tužilac i osumnjičeni, odnosno optuženi,
g) “OVLAŠTENA SLUŽBENA OSOBA” je ona osoba koja ima odgovarajuća ovlaštenja unutar Granične
policije BiH (ranije Državne granične službe), policijskih organa Federacije, sudske policije, kao i carinskih
organa, organa finansijske policije, poreskih organa i organa vojne policije, kao i stručni saradnici, odnosno
istražitelji tužiteljstva koji rade po ovlaštenjima tužioca
h) “OŠTEĆENI” je osoba kojoj je osobno ili imovinsko pravo povrijeđeno ili ugroženo krivičnim djelom,
i) “PRAVNE OSOBE” su osobe koje su kao takve definirane u KZFBiH, uključujući: korporacije,
preduzeća, udruženja i ortakluke i druge pravne osobe,
j) “ISTRAGA” obuhvata aktivnosti poduzete od tužioca ili ovlaštene službene osobe u skladu s ovim
zakonom, uključujući prikupljanje i čuvanje izjava i dokaza,
k) “UNAKRSNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke, odnosno branioca koja nije
pozvala tog svjedoka, odnosno vještaka,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

l) “DIREKTNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke, odnosno branioca, koja je


pozvala tog svjedoka, odnosno vještaka,
m) “OSNOVANA SUMNJA” je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na
zaključak da je izvršeno krivično djelo i da je određena osoba izvršila krivično djelo,
n) “ZABILJEŠKE” i “SPISI” su slova, riječi ili brojke ili njihov ekvivalent zapisane rukopisom, otkucane
pisaćom mašinom, odštampane, fotokopirane, fotografirane, zabilježene magnetskim impulsima, mehanički
ili elektronski ili nekim drugim oblikom sakupljanja podataka,

„OSNOVI SUMNJE“ (nema u značenjima izraza, ali predstavlja):“Oblik vjerovatnosti koji se temelji na
određenim okolnostima i koji ukazuje na mogućnost postojanja kriv. djela i neke osobe kao mogućeg
učinitelja“

PRAVNA POMOĆ I SLUŽBENA SARADNJA

Obaveza pružanja pravne pomoći i službene saradnje

Svi sudovi u Federaciji dužni su da pruže pravnu pomoć sudu koji vodi postupak.
Svi organi vlasti u Federaciji dužni su službeno sarađivati sa sudovima, tužiteljem i drugim organima koji
učestvuju u krivičnom postupku.

Pružanje pravne pomoći i službene saradnje

Sud će uputiti zahtjev za pružanje pravne pomoći, odnosno za službenu saradnju nadležnom sudu odnosno
organu vlasti.
Pružanje pravne pomoći i službena saradnja provode se bez naknade.
Navedena pravila primjenjuju se i na zahtjeve koje je tužitelj uputio prema tužilaštvu ili drugim organima
vlasti u Federaciji.

NADLEŽNOST SUDA

Stvarna nadležnost

Vrhovni sud Federacije, kantonalni sudovi i općinski sudovi sude u krivičnim stvarima u granicama svoje
stvarne nadležnosti određene zakonom Federacije, odnosno zakonom kantona.

Pod pojmom stvarne nadležnosti podrazumijeva se ovlaštenje suda:


a) da odlučuje o određenoj vrsti predmeta ili
b) da preduzima određene vrste procesnih radnji ili
c) da obavlja i druge poslove propisane zakonom.

Pravila o stvarnoj nadležnosti dijele krivične predmete između sudova različitog ranga
(npr. općinskih i kantonalnih). Stoga, propisi o stvarnoj nadležnosti uvijek garantiraju građanima da će im
za određena krivična djela suditi sud određenog ranga.
Zato sud mora paziti na svoju stvarnu nadležnost.
Ako je presudu donio sud nižeg ranga umjesto sud višeg ranga (općinski umjesto kantonalnog) učinjena je
bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

Funkcionalna nadležnost – sastav suda

Da bi sud mogao primjeniti odredbe o funkcionalnoj nadležnosti, tj. utvrditi ko će u okviru suda postupati po
nekom predmetu mora se prvo izvesti pravni zaključak o kojem se krivičnom djelu radi.
Ovaj zaključak sud izvodi na temelju činjeničnog opisa iz optužnice, a NE na osnovu pravne kvalifikacije
krivičnog djela iz optužnice, jer sud nije vezan tom kvalifikacijom. Dakle, u procjeni da li će u nekom
predmetu suditi sudija pojedinac ili vijeće krivičnog odjeljenja, bitno je koje su činjenice i okolnosti

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

navedene u tom opisu, jer na osnovu toga sud ocjenjuje o kojem se krivičnom djelu radi. Kada sud to utvrdi,
odlučiće o tome ko će suditi.

U prvom stepenu sudi:


a) vijeće krivičnog odjeljenja suda, sastavljeno od trojice sudija
b) sudija pojedinac za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 10 godina ili novčanom kaznom
kao glavnom kaznom.

Ako se na glavnom pretresu pokaže potrebnim da umjesto sudije pojedinca sudi vijeće krivičnog odjeljenja
suda (npr. prije početka glavnog pretresa pogrešno ocijenjeno da se radi o krivičnom djelu za koje je
zaprijećena kazna zatvora do 10 godina, a radi se o težem krivičnom djelu), treba formirati vijeće krivičnog
odjeljenja suda i glavni pretres početi ponovo.
U suprotnom, ako tako ne bi bilo postupljeno, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog
postupka, jer sud nije bio propisno sastavljen.
Moguća je i suprotna situacija ( npr. da je prije početka glavnog pretresa pogrešno ocijenjeno da se radi o
krivičnom djelu za koje treba da sudi vijeće krivičnog odjeljenja suda, a na glavnom pretresu se zaključi da
se radi o krivičnom djelu za čije presuđenje je nadležan sudija pojedinac).
U takvom slučaju nije potrebno da umjesto vijeća krivičnog odjeljenja suda sudi sudija pojedinac, već je
upravo to vijeće ovlašteno da nastavi glavni pretres, jer takvim postupanjem optuženi neće doći u gori
procesni položaj, niti to predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

U drugom stepenu sudi:


 Vijeće apelacionog odjeljenja suda, sastavljeno od trojice sudija. Takav sastav suda je ne samo onda
kada se održava sjednica vijeća, već i kada se drži pretres.
U pogledu zahtjevu za ponavljanje postupka odlučuje Vijeće krivičnog odjeljenja sastavljeno od 3 sudija, a
zahtjev se podnosi onom sudu koji je donio I stepenu presudu.
Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, predsjednik suda i predsjednik vijeća
odlučuju o slučajevima koji su predviđeni ZKP FBiH.
Vanraspravno vijeće odlučuje o žalbama protiv rješenja, kada je to predviđeno ZKP FBiH i također donosi
druge odluke van glavnog pretresa.

SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK (SPP) je sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je
to propisano ZKP FBiH.
Ovlaštenja SPP-a su:
1) pitanja lišenja slobode i određivanja pritvora, nadzor nad izvršenjem pritvora i nad komunikacijom
pritvorenika sa spoljnim svijetom,
2) izdavanje naredbe za pretres stana, prostorija, pokretnih stvari i osoba, te naredbe za privremeno
oduzimanje predmeta,
3) izdavanje naredbe o poduzimanju posebnih istražnih radnji,
4) izdavanje naredbe za dovođenje,
5) donošenje rješenja o određivanju jamstva,
6) postavljanje branioca u slučaju obavezne odbrane i u slučaju slabog imovnog stanja osumnjičenog,
kao i razrješenje postavljenog branioca.
7) dostavljaju mu se dokazi radi obavještavanja branioca.
8) izdaje naredbu za prinudno dovođenje svjedoka ili odobrava takvu naredbu koju je izdao tužilac, te
donosi rješenje o izricanju novčane kazne svjedoku do 5.000,00 KM.

SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE (SPS) je sudija koji se javlja nakon podizanja optužnice i
postupa u slučajevima kada je to propisano ZKPFBiH.
Ima ovlaštenja koja pripadaju, tj. koja ima i SPP.
Pored tih ovlaštenja, SPS postupa i u slučajevima kad:
a) odlučuje o optužnici u smislu njenog potvrđivanja,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

b) dostavlja optužnicu optuženom,


c) odlučuje o prethodnim prigovorima na optužnicu
d) obustavlja postupak u slučaju povlačenja optužnice,
e) preduzima radnje za sudsko obezbjeđenje dokaza,
f) uzima izjavu o krivnji,
g) razmatra sporazum o priznanju krivnje,
h) dostavlja predmet sudiji/vijeću, radi zakazivanja glavnog pretresa,

Funkcionalna nadležnost Vanraspravnog Vijeća

U vijeću sastavljenom od trojice sudija, sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno
ZKPFBIH, te donosi druge odluke izvan glavnog pretresa.
Ovo vijeće sastavljeno od trojice sudija suda:
1. odlučuje o žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna svjedoku koji odbija da svjedoči;
2. odlučuje o žalbi protiv rješenja kojim je optuženom određena mjera zabrane napuštanja mjesta
boravišta,
3. odlučuje o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora, itd.

Mjesna nadležnost

Forum delicti commissi

Mjesno nadležan je sud na čijem području je krivično djelo izvršeno ili pokušano.
Ako je krivično djelo izvršeno ili pokušano na područjima raznih sudova ili na granici tih područja, ili je
neizvjesno na kojem je području izvršeno ili pokušano, nadležan je onaj od tih sudova koji je prvi potvrdio
optužnicu, a ako optužnica nije potvrđena, sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje.

Posebna nadležnost

Ako je krivično djelo učinjeno na domaćem brodu ili domaćem vazduhoplovu dok se nalazi u domaćem
pristaništu, nadležan je sud na čijem se području nalazi to pristanište.
U ostalim slučajevima kad je k.d. učinjeno na domaćem brodu ili domaćem vazduhoplovu, nadležan je sud
na čijem se području nalazi matična luka broda, odnosno vazduhoplova ili domaće pristanište u kome se
brod, odnosno vazduhoplov prvi put zaustavi.

Forum domicilii

Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela ili ako je to mjesto izvan područja Federacije BiH,
nadležan je sud na čijem području osumnjičeni/optuženi ima prebivalište ili boravište.
Ako je sud na čijem području osumnjičeni/optuženi ima prebivalište ili boravište već započeo postupak, on
ostaje nadležan, iako se saznalo za mjesto izvršenja krivičnog djela.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Forum deprehensionis

Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela, a niti prebivalište ili boravište osumnjičenog, odnosno
optuženog ili se oba mjesta nalaze izvan područja Federacije BiH, nadležan je sud na čijem se području
osumnjičeni, odnosno optuženi uhapsi (liši slobode) ili se sam prijavi.

Nadležnost s elementom inozemnosti

Ako je neka osoba učinila krivična djela u Federaciji i u inozemstvu, a između tih djela postoji međusobna
veza i isti dokazi, nadležan je sud koji je nadležan za krivično djelo učinjeno u Federaciji.

Forum ordinatum

Ako se prema odredbama ovog zakona ne može ustanoviti koji je sud mjesno nadležan, Vrhovni sud
Federacije BiH odrediće jedan od stvarno nadležnih sudova pred kojim će se provesti k.p.

Prenošenje mjesne nadležnosti

Prenošenje nadležnosti iz pravnih ili stvarnih razloga (nužna delegacija)

Kad je nadležni sud iz pravnih ili stvarnih razloga spriječen da postupa, dužan je, po saslušanju stranaka i
branitelja, o tome izvjestiti neposredno viši sud koji će odrediti drugi stvarno nadležan sud na svom području
da postupa u konkretnom predmetu (“nužna delegacija”).

Pravni razlozi su npr. izuzeće sudija kod sudova sa malim brojem sudija, istekom mandata sudija
Stvarni razlozi su npr. bolest sudija
Da bi postojanja pravnih ili stvarnih razloga moglo poslužiti za prenošenje nadležnosti potrebno je da su ti
razlozi trajnijeg karaktera. (Npr. kod stvarnih razloga, ako će oboljenje sudija trajati duze vremena, npr. 6
mjeseci, a ne dolazi u obzir neka kraća oboljenja neka gripa ili slično).
Protiv rješenja o određivanju drugog suda za postupanje iz stvarnih razloga nije dopuštena žalba.

Prenošenje nadležnosti iz važnih razloga

Sud određen zakonom može za vođenje postupka u konkretnom predmetu odrediti drugi stvarno nadležan
sud na svom području, ako postoje važni razlozi.
To mogu biti razlozi kada npr. se radi o manjem mjestu u kojem se zbog uznemirenja gradana i nereda ne
moze regularno obaviti suđenje.
Ukoliko nije moguće prenijeti nadležnost sa jednog općinskog suda na drugi općinski sud u istom kantonu,
za šta je nadležan neposredno viši zajednički sud –kantonalni sud, Vrhovni sud FBiH može za vođenje
postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud na području drugog kantona.
Ovo rješenje može se donijeti na prijedlog SPP-a, SPS-a, sudije ili predsjednika vijeća ili na prijedlog jedne
od stranaka ili branioca.
Protiv rješenja o određivanju drugog suda za postupanje iz važnih razloga nije dopuštena žalba.

Posljedice nenadležnosti
Sud je dužan da pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost i čim primijeti da nije nadležan donijet će rješenje
kojim se oglašava stvarno ili mjesno nenadležnim. Po pravomoćnosti rješenja protiv kojeg je dozvoljena
žalba u roku od 3 dana, predmet se dostavlja onom sudu koji je u rješenju označen kao nadležan.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ako u toku glavnog pretresa sud ustanovi da je za suđenje nadležan niži sud neće dostaviti predmet tom
sudu, nego će sam provesti postupak i donijeti odluku.
Nakon potvrđivanja optužnice, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim, niti stranke mogu isticati
prigovor mjesne nenadležnosti.
Nenadležan sud je dužan preduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.

Pokretanje postupka za rješavanje sukoba nadležnosti

Ako sud kome je predmet ustupljen, kao nadležnom, smatra da je nadležan sud koji mu je predmet ustupio ili
neki drugi sud, pokrenut će postupak za rješavanje sukoba nadležnosti.
Ovaj postupak je administrativnog karaktera (bez donošenja ikakvog akta).
Kad je povodom žalbe protiv odluke prvostepenog suda kojom se ovaj oglasio nenadležnim odluku donio
drugostepeni sud, za tu odluku vezan je u pitanju nadležnosti i sud kome je predmet ustupljen, ako je
drugostepeni sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova

Rješavanje sukoba nadležnosti

Sukob nadležnosti između sudova rješava zajednički neposredno viši sud.


Ako je sukob nadležnosti između sudova sa područja jednog kantona, o sukobu nadležnosti odlučuje
kantonalni sud, a ako se radi o sudovima različitih kantona ili o sukobu nadležnosti općinskog i kantonalnog
suda sa područja istog kantona o sukobu nadležnosti odlučuje Vrhovni sud Federacije.
Prije nego što donese rješenje povodom sukoba nadležnosti, sud će zatražiti mišljenje stranaka i branioca.
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba.
Ako zajednički neposredno viši sud u ovom postupku ocijeni da nijedan od sudova kod kojih se vodi “spor”
o nadležnosti nije nadležan, ovlašten je da kao mjesno i stvarno nadležan oglasi neki treći sud.
Prilikom odlučivanja o sukobu nadležnosti, sud može istovremeno, po službenoj dužnosti, donijeti odluku o
prenošenju mjesne nadležnosti ako su ispunjeni uvjeti iz člana 35. ZKPFBiH (“važni razlozi”).
Dok se ne riješi sukob nadležnosti između sudova, svaki od njih je dužan preduzeti one radnje u postupku za
koje postoji opasnost od odlaganja.

SPAJANJE I RAZDVAJANJE POSTUPKA

Spajanje postupka

Ako je ista osoba optužena za više krivičnih djela (subjektivni koneksitet), pa je za neka od tih djela
nadležan niži, a za neka viši sud, u tom slučaju nadležan je viši sud.
Ako su nadležni sudovi iste vrste, nadležan je onaj sud koji je prvi potvrdio optužnicu, a ako optužnice nisu
potvrđene, nadležan je sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje.
Na isti način određuje se nadležnost u slučaju ako je oštećeni istovremeno učinio krivično djelo prema
osumnjičenom/ optuženom.
Za saizvršitelje, po pravilu, nadležan je sud koji je prvi potvrdio optužnicu.
Sud koji je nadležan za izvršitelja krivičnog djela nadležan je, po pravilu, i za saučesnike, prikrivače, osobe
koje su pomogle učinitelju poslije izvršenja krivičnog djela, kao i za osobe koje nisu prijavile pripremanje
krivičnog djela, izvršenje krivičnog djela ili učinitelja (objektivni koneksitet). U svim navedenim
slučajevima, provest će se, po pravilu, jedinstveni postupak i donijeti jedna presuda.
Sud može odlučiti da provede jedinstven postupak i donese jednu presudu i u slučaju kad je više osoba
optuženo za više krivičnih djela (mješoviti subjektivno-objektivni koneksitet), ali samo ako između izvršenih
krivičnih djela postoji međusobna veza. Ako je za neka od ovih krivičnih djela nadležan viši, a za neka niži
sud, jedinstveni postupak može se provesti samo pred višim sudom.
O spajanju postupka odlučuje sud koji je nadležan za provođenje jedinstvenog postupka.

Razdvajanje postupka

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Spajanje krivičnih postupaka nikada nije obavezno, a vrši se ako postoji neki od koneksiteta.
Nasuprot spajanju postupaka, sud, također, može do završetka glavnog pretresa odlučiti da se postupak za
pojedina krivična djela ili protiv pojedinih optuženih razdvoji radi posebnog suđenja.

Za donošenje takve odluke potrebno je da postoje:


a) važni razlozi – (npr. teška bolest ili teška povreda jednog optuženog, koja ukazuje da on duže
vremena neće moći sudjelovati u postupku) ili
b) razlozi cjelishodnosti – (npr. da su na glavnom pretresu za jedno teško krivično djelo izvedeni svi
dokazi i za isto bi se mogla donijeti presuda, a za drugo krivično djelo potrebna su duža vještačenja)

Kada postoji neki od ovih razloga, sudija, odnosno Vijeće krivičnog odjeljenja suda donosi rješenje o
razdvajanju postupaka na prijedlog stranaka ili branioca, ali to može učiniti i bez njihovog prijedloga.
Ukoliko se razdvajanje postupka vrši po službenoj dužnosti, potrebno je da sud, prije donošenja rješenja o
razdvajanju postupka, sasluša stranke i branioca.
Protiv rješenja kojim se određuje razdvajanje postupaka ili se odbija prijedlog za razdvajanje postupka, žalba
nije dopuštena, ali stranke i branilac mogu to rješenje pobijati u žalbi na presudu.

IZUZIMANJE

Izuzimanje predstavalja ustanovu krivično procesnog prava na osnovu koje se iz krivičnog postupka
odstranjuje sudija, u slučaju kada postoje razlozi koji ga čine nepodobnim za obavljanje sudijske dužnosti.

Razlozi za izuzimanje

Sudija NE može vršiti sudijsku dužnost:


1) ako je oštećen krivičnim djelom,
2) ako mu je osumnjičeni/ optuženi, branilac, tužilac, oštećeni:
 njegov zakonski zastupnika ili punomoćnik ili
 bračni, odnosno vanbračni drug ili
 srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do 4.
stepena, a po tazbini do 2. stepena ili
 staratelj, staranik, usvojioc, usvojenik, hranitelj ili hranjenik.
3) ako je u istom krivičnom predmetu:
a) učestvovao kao SPP ili SPS,
b) postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog
c) saslušan kao svjedok ili kao vještak,
d) učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom.

Navedeni taksativno nabrojani razlozi obavezno isključuju sudiju od vršenja sudijske dužnosti
(„OBAVEZNO izuzeće“). Izuzeće se vrši u javnom interesu, a odricanje stranaka od izuzeća sudije, ne
može dati sposobnost sudiji da radi u konkretnom slučaju. Učešće na glavnom pretresu sudije koji je po
navedenim osnovama trebao da bude isključen, smatra se apsolutnom povredom odredaba krivičnog
postupka.

4) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost („FAKULTATIVNO
izuzeće“ ili „izuzeće u užem smislu“)

Postojanje ovog razloga za izuzeće se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Ovaj fakultativni osnov
izuzeća u užem smislu, predviđen je jednom opštom formulacijom. Zakon ove razloge za izuzeće ne navodi
ni primjera radi. To mogu biti: zajednički imovinski interesi, izraženo prijateljstvo ili neprijateljstvo, odnos
zavisnosti odnosno nadređenosti ili podređenosti, veza po susjedstvu, srodstvo u daljem stepenu i sl . Sumnja
u stručnu sposobnost sudije NE može biti osnov za izuzeće.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Postupak za izuzeće sudije

Do pokretanja postupka za izuzeće može doći:


1) na zahtjev samog sudije i
2) na zahtjev krivičnoprocesne stranke ili branitelja.

1. Postupak za izuzeće na zahtjev sudije

Sudija, čim sazna da postoji neki od razloga za njegovo obavezno izuzeće, dužan je da prekine svaki rad po
tom predmetu, pa i u odnosu na radnje za koje postoji opasnost od odlaganja i da o tome obavijesti
predsjednika suda. O njegovom izuzeću i zamjeni odlučuje opšta sjednica, odnosno kolegijum sudija tog
suda.

Na isti način postupa sudija i u slučaju ako postoji razlog za njegovo fakultativno izuzeće. Jedina RAZLIKA
je u tome što u slučaju fakultativnog izuzeća sudija može, sve do donošenja odluke o izuzeću, da preduzima
radnje za koje postoji opasnost od odlaganja, što nije slučaj kod obaveznog izuzeća.

2. Postupak za izuzeće na zahtjev krivičnoprocesne stranke ili branitelja

Krivičnoprocesne stranke ili branitelj mogu podnijeti zahtjev, kako za obavezno izuzeće, tako i za
fakultativno izuzeće sudije.
U slučaju obaveznog izuzeća, podnosilac zahtjeva je dužan da naznači zakonski osnov za izuzeće.
U slučaju fakultativnog izuzeća, podnosilac zahtjeva je dužan, ne samo da naznači zakonski osnov, već i da
što konkretnije i sadržajnije navede razloge koji izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije.
U zahtjevu se mora poimenično označiti sudija čije se izuzeće traži, kao i okolnosti i dokazi zbog kojih se
smatra da postoje neki od zakonskih razloga za izuzeće.
Može se tražiti samo izuzeće sudije «koji u predmetu postupa», tj. koji vrši sudijsku dužnost u određenom
predmetu.
Zahtjev za izuzeće stranke mogu podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako je u pitanju razlog za obavezno
izuzeće za koji je stranka saznala kasnije, zahtjev se može podnijeti i nakon početka glavnog pretresa, ali
odmah po saznanju za taj razlog. ( navedeni izuzetak važi samo za obavezno izuzeće, ne i za fakultativno!!!!!
)

Ako podneseni zahtjev za izuzeće sudije ne sadrži neke od navedenih elemenata ili je zahtjev za fakultativno
izuzeće sudije podnesen nakon početka glavnog pretresa, vijeće će donijeti rješenje kojim se zahtjev
odbacuje. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena. Napominjemo da u radu vijeća ne smije učestvovati
sudija protiv kojeg je podnesen zahtjev za izuzeće.

ZKP FBiH je predvidio različit postupak u slučaju:

a) ako se radi o obaveznom izuzeću, sudija čim sazna da postoji koji od razloga dužan je da obustavi
svaki rad na predmetu. U ovoj situaciji sudija ne smije izvršiti ni neku hitnu radnju koja ne trpi
odlaganje.
b) ako se radi o fakultativnom izuzeću, sudija može do donošenja rješenja o zahtjevu za izuzeće da
preduzima one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Pošto postojanje osnova za izuzeće u ovom
slučaju tek treba utvrditi, zakonodavac nije bio tako isključiv, pa nije odredio zabranu rada. Sudija koji je
prijavio predsjedniku suda postojanje ovih okolnosti nije isključen od rada na predmetu, pa svakako da
može vršiti sve radnje koje ne trpe odlaganje, a nije mu zabranjeno ni da vrši redovne radnje koje nisu
bitne.
O zahtjevu za izuzeće odlučuje opća sjednica Vrhovnog suda FBiH, odnosno kolegij sudija kod drugih
sudova, pri čemu u tom postupku ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Prije donošenja rješenja o izuzeću, pribavit će se izjava sudije, a po potrebi će se obaviti i druge radnje-
provjere.
Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće žalba nije dopuštena.

Izuzimanje tužioca i drugih učesnika u k.postupku

Odredbe o izuzimanju sudija primjenjuju se i na tužioca i na lica koju su prema zakonu ovlaštena da ga
zastupaju u k.p., zapisničare, sudske tumače, stručne osobe, kao i na vještake.
O izuzimanju lica koju su prema zakonu ovlaštena da zastupaju tužioca u k.p. odlučuje tužilac, a o
izuzimanju tužioca odlučuje kolegij tužilaca.
O izuzeću zapisničara, sudskog tumača, stručne osobe i vještaka odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili sudija
i to poslije podizanja optužnice, a do podizanja optužnice tužilac.

TUŽILAC

Prava i dužnosti tužioca

Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u
nadležnosti suda.

Tužilac ima pravo i dužan je da:


1. odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno k.d. preduzme potrebne mjere u cilju:
a) otkrivanja i pronalaženja osumnjičenog,
b) provođenja istrage,
c) rukovođenja i nadzora nad istragom,
d) upravljanja aktivnostima ovlaštenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i
prikupljanje izjava i dokaza.
2) provede istragu u skladu s ZKP FBiH
Svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj poduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po
svakom njegovom zahtjevu.
3) daje imunitet u skladu s članom 98. ZKP FBiH ( to pravo pripada samo glavnom tužiocu),
4) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih osoba u
Federaciji,
5) izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu sa ZKP FBiH
6) naredi ovlaštenom službenom licu da izvrši naredbu izdatu od suda u skladu s ZKP FBiH
7) utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinsko-pravnom zahtjevu i o oduzimanju
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom,
8) predlaže izdavanje kaznenog naloga u skladu sa članom 350. ZKP FBiH
9) podiže i zastupa optužnicu pred sudom,
Isključivo pravo tužioca je da temeljem postojanja dovoljno dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je
osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremi i uputi optužnicu SPS-u, te da optužnicu zastupa pred sudom.
10) podnosi pravne lijekove,
Tužilac je jedini ovlašten da u toku postupka podnese žalbu, kako na štetu, tako i u korist optuženog, što
proizilazi iz njegove dvojne uloge: kao stranke u postupku i kao državnog organa.
11) obavlja i druge poslove određene zakonom.
BRANILAC

Pravo na odbranu = pravo na branioca

Princip odbrane je jedan od osnovnih principa krivične procedure, a realizuje sa materijalnom(BRANI SE


SAM) i formalnom(BRANI SE UZ POMOĆ BRANIOCA) odbranom.

Formalna odbrana (odbrana putem branioca) može biti:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

a) fakultativna – Kod fakultativne odbrane stvar je procjene osumnjičenog/ optuženog (ili lica koja
mogu uzeti branioca osumnjičenom/optuženom), da li će uopšte uzimati branioca ili će ga uzeti samo u
nekom stadiju postupka (optuženje,glavni pretres i sl.) i na to njihovo opredjeljenje sud ili drugi organi
nemaju uticaja.
b) obavezna/ obligatorna – Kada se radi o obligatornoj odbrani, onda nema procjenjivanja, već u
određenom stadiju postupka branilac mora ili biti angažovan od strane osumnjičenog/optuženog (ili
ovlaštenih srodnika) ili mora biti postavljen po službenoj dužnosti.

Za branioca se može uzeti advokat pod uslovima koji su propisani Zakonom o advokaturi FBiH. Lice koje
nije advokat, ne može biti uzeto za branioca ni onda kad ima stručnu spremu ili uživa povjerenje
osumnjičenog odnosno optuženog.
Branilac mora predati punomoć za zastupanje prilikom preduzimanja prve radnje u postupku. Punomoć
osumnjičenog/optuženog braniocu je njegova procesna legitimacija, a izdaje mu je u vidu posebnog akta ili
na zapisnik kod organa pred kojim se vodi postupak. Osumnjičeni/optuženi može otkazati punomoć braniocu
u svakom trenutku i to bez obzira da li je odbrana obavezna ili fakultativna. U slučaju obavezne odbrane,
ako osumnjičeni/optuženi ne opunomoći drugog branioca, mora mu se postaviti branilac po službenoj
dužnosti. Ako je branilac postavljen po službenoj dužnosti, onda se osumnjičeni/ optuženi ne može odreći
branioca, ali može tražiti zamjenu ako postavljeni branilac neodgovorno vrši svoju dužnost.

Više osumnjičenih/optuženih mogu imati zajedničkog branioca, osim u slučaju ako je branioca postavio sud
u slučaju obavezne odbrane ili zbog slabog imovnog stanja. Zajednička odbrana isključena je samo ako
postoji kolizija = suprotnost u odbranama, a to je onda kada jedan od osumnjičenih/ optuženih u svojoj
odbrani mora da izjavi nešto što može da tereti drugog osumnjičenog/optuženog. Sukob interesa otklanja, po
pravilu, branilac, odričući se odbrane jednog ili odustajući od odbrane svih osumnjičenih/ optuženih. Sukob
interesa može otkloniti i osumnjičeni/optuženi opozivanjem branioca koga je sam uzeo.

Osumnjičeni/optuženi može imati više branioca, ALI samo jedan od njih će imati status glavnog branioca,
o čemu će se osumnjičeni/optuženi izjasniti. Smatra se da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje
jedan od branilaca. Osumnjičeni/optuženi može imati više branilaca bez obzira da li se radi o obaveznoj ili
fakultativnoj odbrani, ali kada se branilac određuje po službenoj dužnosti ili kada branioca postavlja sud
zbog slabog imovnog stanja osumnjičenog/optuženog, određuje se samo jedan branilac.
Kada osumnjičeni/ optuženi ima više branilaca, onda je svaki od njih ovlašten da samostalno preduzima sve
radnje u korist odbrane osumnjičenog/optuženog. Dostavljanje se vrši uvijek samo jednom braniocu.

Ko ne može biti branilac?

Branilac NE može biti:


1. oštećeni, bračni, odnosno vanbračni drug oštećenog ili tužioca, niti njihov srodnik po krvi u pravoj
liniji do bilo kog stepena, u bočnoj liniji do četvrtog stepena ili po tazbini do drugog stepena,
2. branilac koji je pozvan ili saslušan kao svjedok ne može biti branilac u tom predmetu,
3. osoba koja je u istom predmetu postupala kao sudija ili tužilac.

Kada osumnjičeni/optuženi mora imati branioca?

ZKP FBiH je predvidio da osumnjičeni/optuženi MORA imati branioca u slijedećim situacijama:


1. već prilikom prvog ispitivanja - ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje
se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
2. prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora - za vrijeme dok pritvor traje. Dakle,
osumnjičeni/optuženi protiv kojeg je određen pritvor (a još nije u pritvoru) ne mora imati branioca.
S druge strane, čim je pozvan na izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora, mora imati
branioca.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

3. nakon podizanja optužnice i to već u vrijeme dostavljanja optužnice - ako je optužen za krivično
djelo za koje se može izreći 10 godina zatvora ili teža kazna. Branilac mora postojati u vrijeme
dostavljanja optužnice, da bi eventualno mogao uložiti prethodni prigovor protiv optužnice i u
njemu, pored ostalog, istakao povredu postupka u toku istrage, u kojoj on nije učestvovao.
4. određivanje branioca osumnjičenom/optuženom obavezno je i u slučaju ako sud utvrdi da je to
zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog/optuženog ili drugih okolnosti, u
interesu pravde. Nesposobnost za odbranu u ovom slučaju jeste faktičko pitanje, što utvrđuje sud.
Prema potrebi, provešće se psihijatrijsko vještačenje. Da li postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud
po diskrecionoj ocjeni. Ti razlozi su mnogo širi od ostalih koje zakon predviđa za obaveznu odbranu ,
(npr. složenost činjenične osnovice inače lakog krivičnog djela).

Osumnjičenom/optuženom koji u slučaju obavezne odbrane sam ne izabere branioca, postavlja se branilac
po službenoj dužnosti. Branioca postavlja SPP, SPS, sudija, odnosno predsjednik vijeća, a branioca
maloljetniku postavlja sudija za maloljetnike.
Dakle, u svim ovim slučajevima obavezne odbrane, branioca može izabrati sam osumnjičeni odnosno
optuženi, a ako to ne učini, sud je dužan da mu postavi branioca po službenoj dužnosti.

Postavljanje branioca zbog slabog imovinskog stanja –često pitanje na ispitu

Kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a osumnjičeni/optuženi ne može prema svom imovnom stanju
sam snositi troškove odbrane, odnosno branioca, sud će mu, na njegov zahtjev, postaviti branioca, pod
alternativnim uslovima:
a) da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna,
ili
b) da to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu.
Da li postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud po slobodnoj ocjeni, u zavisnosti od specifičnosti svakog
pojedinog slučaja.
(npr. specifično k.d. koje je predmet optužbe, ličnost osumnjičenog /optuženog, sredina u kojoj je k.d.
izvršeno, broj osumnjičenih/optuženih, pravna pitanja koje treba riješiti i dr.)

Zahtjev za postavljanje branioca u ovom slučaju se može podnijeti u toku cijelog k.p.
Branioca, zavisno od faze postupka, postavlja SPP, SPS, sudija/predsjednik vijeća i to nakon što je
osumnjičenom/optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste izabere branioca.
Zahtjev za postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja evidentira se u spisu.
Pri ocjeni imovinskog stanja osumnjičenog/optuženog u obzir se uzimaju njegovi prihodi i rashodi, te visina
troškova odbrane koji su u izgledu.
Ako se imovno stanje osumnjičenog/ optuženog tokom postupka izmijeni na bolje, odluka o postavljenju
branioca može se izmijeniti, odnosno može mu biti naloženo plaćanje troškova branioca.
Postavljeni branilac ima sva prava i dužnosti i isti procesni položaj kao i svaki drugi branilac.
Ima pravo na nagradu, troškove i druge izdatke po advokatskoj tarifi i to na teret sredstava suda koji ga je
postavio za branioca.

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju

U toku istrage:
1) branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist
osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi
otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
2) izuzetno od prethodnog pravila, tužilac će istovremeno sa dostavljanjem prijedloga za određivanje
pritvora SPP, odnosno SPS-u dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi
obavještavanja branioca.

Nakon podizanja optužnice:


- osumnjičeni/optuženi i branilac imaju pravo uvida u SVE spise i dokaze.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

SPS, sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije
ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, dužni su ih staviti na uvid braniocu. U
navedenim slučajevima, branilac može izvršiti fotokopiranje spisa i dokumenata.

RADNJE DOKAZIVANJA

Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnina

Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari osumljičenog/ optuženog može se odrediti samo onda
ako ima dovoljno osnova za sumnju da će se prilikom pretresanja:
a) pronaći pretpostavljeni izvršilac krivičnog djela ili njegov saučesnik, ili
b) otkriti tragovi krivičnog djela, ili
c) pronaći predmeti važni za krivični postupak.

Pretresanje pokretnih stvari obuhvata i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje


kompjuterskih i elektronskih podataka, te mobitela. Na zahtjev suda, osobe koje se koriste ovim uređajima
dužne su omogućiti pristup, predati diskete ili drugi medij na kome su pohranjeni podaci, kao i pružiti
potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Pretresanje kompjutera i sličnih uređaja će se obaviti uz
pomoć stručne osobe.

Pretresanje osoba

Pretresanje osobe može se poduzeti u sljedećim slučajevima:


a) kad je vjerovatno da je određena osoba počinila krivično djelo ili je ista saučesnik
U ovom slučaju se radi o pretresanju osumnjičenog i tu je neophodno da postoji vjerovatnost da je
određena osoba počinila krivično djelo.
U krug osumnjičenih osoba svakako ne ulaze samo izvršilac ili saizvršioci, već i podstrekač i pomagač,
dakle saučesnici.
b) kad je vjerovatno da će se pretresanjem pronaći predmeti ili tragovi važni za krivični postupak
U ovom slučaju, radi se o pretresanju ostalih osoba, a uslov je vjerovatnost da se kod te osobe, koja nije
ni izvršilac krivičnog djela, niti njegov saizvršilac, odnosno saučesnik, nalaze predmeti ili tragovi važni
za krivični postupak.

Pretresanje osobe obavlja osoba istog spola, bez obzira da li se pretresa osoba m. ili ž. spola.

Naredba za pretresanje

Sud može izdati naredbu za pretresanje pod uslovima propisanim ZKPFBiH.


Naredbu za pretresanje može izdati sud na zahtjev tužioca ili na zahtjev ovlaštenog službenog lica koje je
dobilo odobrenje od tužioca.
Dakle, sud ne može po službenoj dužnosti izdati naredbu za pretresanje bez obzira što su ispunjeni
materijalni uslovi za pretresanje. Od ovog principijelnog rješenja IZUZETAK je moguć na glavnoj raspravi,
s obzirom da se izvode i dokazi čije izvođenje naredi sudija, odnosno sudsko vijeće.

Forma zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje

U odnosu na formu, zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti u:


a) pisanoj ili
b) usmenoj formi.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Podnošenje zahtjeva u pisanom obliku je pravilo, a u usmenom obliku izuzetak i koristi se onda kada postoji
opasnost od odlaganja.
a) Pisani zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje
Obavezan sadržaj pisanog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje je:
1) naziv suda od kojeg se zahtjeva izdavanje naredbe za pretresanje
2) lični podaci (ime i prezime) kao i funkcija podnosioca zahtjeva, čime se dokazuje zakonsko
ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za izdavanje te naredbe.
3) navođenje činjenica koje ukazuju na vjerovatnost da će se osobe, tragovi i predmeti naći na
označenom ili opisanom mjestu ili kod određene osobe. Mjesta ili osobe koje su objekti pretrage
moraju se tačno precizirati.
4) zahtjev da sud izda naredbu za pretresanje

Uz zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju mogu se dati i određeni prijedlozi:

A. Da se pretresanje izvrši u bilo koje vrijeme zato što postoji osnovana sumnja:
a) da pretresanje neće moći biti izvršeno u vremenskom periodu od 6 sati ujutro do
21 sat uvečer. (npr. treba izvršiti pretresanje noćnog bara ili drugog prostora koje svoju osnovnu
djelatnost obavlja upravo u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima);
b) da će se traženi predmeti skloniti ili uništiti ako se naredba ne izvrši odmah.
c) da će osoba koja se traži pobjeći ili počiniti drugo krivično djelo, ili ugroziti
bezbjednost ovlaštenog službenog lica ili drugog lica.
B. Da ovlaštena službena osoba izvrši naredbu za pretres bez njene prethodne predaje ako postoji
osnovana sumnja:
a) da se traženi predmeti mogu lako i brzo uništiti ako se odmah ne oduzmu,
b) da predaja naredbe može ugroziti bezbjednost ovlaštenog službenog lica ili dr.lica
c) da će osoba koju se traži počiniti drugo krivično djelo.

b) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje


Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti neposredno sudu ili telefonom, ili radio-
vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.
Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sud će daljnji tok razgovora zabilježiti.
U slučaju kada se koristi zvučni zapisnik, on se u roku od 24 sata mora dati na prijepis čija se istovjetnost
mora ovjeriti i čuvati sa orginalnim zapisnikom.

Izdavanje naredbe za pretresanje

Ako sudija za prethodni postupak ustanovi da je pisani zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje
opravdan, može odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretresanje.
Kad će zahtjev za pretresanjem biti opravdan je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom pojedinom slučaju.
Kad sudija za prethodni postupak odluči da izda naredbu za pretres na osnovu usmenog zahtjeva, podnositelj
takvog zahtjeva će sam sastaviti naredbu i pročitat će je u cjelini SPP.

Sadržaj naredbe za pretresanje

Naredba za pretresanje sadrži:


1) naziv suda koji izdaje naredbu (osim kada se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog
zahtjeva) i potpis sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu,
2) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to će se navesti uz naznačenje
imena sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu i vremena/ mjesta izdavanja,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

3) ime, odjel ili rang ovlaštene osobe na koju se naredba odnosi,


4) svrha pretresanja,
5) opis osobe koju treba pronaći ili opis stvari koje su predmet pretresanja,
6) određivanje ili opis mjesta, prostorija ili osoba koje se traže, s navođenjem adrese, vlasništva, imena
ili sličnog za sigurno utvrđivanje identiteta,
7) uputstvo da se naredba ima izvršiti između 6 sati i 21 sata ili ovlaštenje da se naredba može izvršiti
u bilo koje vrijeme ako to sud izričito odredi,
8) eventualno ovlaštenje izvršitelju naredbe da može bez prethodne najave ući u prostorije koje se
imaju pretresti, ako to sud izričito odredi,
9) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u sud bez odlaganja,
10) pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje može izvršiti i bez
prisustva branioca, ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.

Vrijeme izvršenja naredbe za pretresanje

Naredba za pretresanje mora se izvršiti najkasnije 15 dana od izdavanja naredbe, nakon čega se, bez
odlaganja, mora vratiti sudu.
Naredba za pretresanje se može izvršiti bilo kojeg dana u sedmici.
Naredba se može izvršiti samo u vremenskom periodu od 6 sati do 21 sata, osim ako u naredbi nije izričito
dato ovlaštenje da se može izvršiti u bilo koje doba dana ili noći.

Postupak izvršenja naredbe za pretresanje

Prije početka pretresanja, ovlaštena službena osoba MORA dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu
dolaska i predati naredbu za pretresanje osobi kod koje će se ili na kojoj će se izvršiti pretresanje.
Ako mu je nakon toga pristup uskraćen, ovlaštena službena osoba može upotrijebiti silu.

IZUZETAK
Prilikom izvršavanja naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba nije dužna obavijestiti bilo koga o
svojoj funkciji i razlozima pretresanja, već može odmah ući u stan ili druge prostorije ako su prazni ili ako je
ovlaštena službena osoba naredbom izričito ovlašteno da uđe bez prethodne najave.

Vlasnik/ korisnik stana pozvat će se da bude prisutan pretresu, a ako je on odsutan, pozvat će se njegov
zastupnik ili neko od odraslih članova domaćinstva ili susjeda.
Ukoliko osoba kod koje se pretresanje ima izvršiti nije prisutna, naredba se ostavlja u prostoriji gdje se vrši
pretresanje, a pretresanje se izvršava i bez njene prisutnosti.
Pretresu stana, ostalih prostorija ili osobe, prisustvuju dva punoljetna građanina, kao svjedoci. Svjedoci će se
prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja
zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.
Ovo je vrlo važno, jer u slučaju da neka od okolnosti utvrđenih tokom pretresa (npr. da li je u pretresanoj
prostoriji pronađena droga) bude sporna tokom suđenja, onda se pozivaju svjedoci prisutni tokom pretresa
da se o toj okolnosti izjasne.
Pretresanje osobe vrši osoba istog pola.
Prilikom vršenja pretresanja službenih prostorija ili vojnih objekata, pozvat će se njihov starješina ili
rukovodilac, odnosno vojna osoba, da bude prisutan pretresanju.

Zapisnik o pretresanju i oduzimanje predmeta

O svakom pretresanju stana, prostorije ili osobe sastavit će se zapisnik koji potpisuje:
a) osoba kod koje se ili na kojoj se vrši pretresanje i
b) osobe čija je prisutnost obavezna.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Prilikom vršenja pretresanja, oduzet će se privremeno samo oni predmeti i dokumenti koji su u vezi sa
svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati predmeti i dokumenti koji se oduzimaju, a to će se
naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah uručiti osobi kojoj su predmeti, odnosno
dokumenti oduzeti.

Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno osobe, nađu predmeti koji nemaju veze s krivičnim djelom
zbog kojeg je izdata naredba za pretresanje, ali upućuju na drugo krivično djelo, oni će se opisati u zapisniku
i privremeno oduzeti. O tome će se obavijestiti tužilac. Ti će se predmeti odmah vratiti ako tužilac ustanovi
da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka, a ne postoji neki drugi zakonski osnov po kojem bi se ti
predmeti imali oduzeti.
Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretres, ovlaštena službena osoba će
napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv suda koji je izdao naredbu.
Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba mora, bez
odlaganja, vratiti sudu naredbu i predati oduzet predmete i spisak istih.
Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud će zadržati predmete pod nadzorom
suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti ostanu pod nadzorom podnositelja zahtjeva.

Pretresanje bez naredbe i svjedoka

Ovlaštena službena osoba može ući u stan i druge prostorije bez naredbe za pretresanje i bez prisustva
svjedoka i izvršiti pretresanje u slijedećim slučajevima:
1. ako stanar tog stana, odnosno korisnik prostorije, to želi,
2. ako neko iz tog stana/prostorije zove u pomoć,
3. ako je potrebno uhvatiti učinitelja krivičnog djela koji je zatečen na djelu ili radi sigurnosti ljudi i
imovine,
4. ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi osoba koja se po naredbi suda ima pritvoriti ili prinudno
dovesti ili koja se tu sklonila od gonjenja.

Ovlaštena službena osoba može pretresti osobu bez naredbe za pretresanje i bez prisutnosti svjedoka u
slijedećim slučajevima:
a) pri izvršenju naredbe o dovođenju,
b) prilikom lišenja slobode,
c) ako postoji sumnja da ta osoba posjeduje vatreno ili hladno oružje,
d) ako postoji sumnja da će osoba sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji se trebaju od njega oduzeti
i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku.

Nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba MORA odmah podnijeti
pisani izvještaj tužitelju koji će o tome obavijestiti sudiju za prethodni postupak.
Izvještaj mora sadržavati razloge pretresanja bez naredbe.

Privremeno oduzimanje predmeta i imovine

Naredba za oduzimanje predmeta – član 79. ZKPFBiH

Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku,
privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.

Dakle privremeno oduzimanje PREDMETA može se odnositi na:


A. predmete koji se po KZ BiH trebaju oduzeti,
B. predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku.

A) Predmeti koji se po KZ BiH trebaju oduzeti su:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

a) predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje k.d. ili su nastali njegovim
izvršenjem, a postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za izvršenje k.d., kao i predmeti čije
se oduzimanje čini apsolutno neophodnim u cilju zaštite opšte sigurnosti ili iz moralnih razloga;
b) predmeti od kojih se sastoji imovinska korist pribavljena k.d.
c) predmeti za koje je, kod određenih k.d., u okviru posebnog djela KZ FBiH, predviđeno obavezno
oduzimanje predmeta, (npr. neovlašteno proizvodene i stavljene u promet opojne droge, krivotvoreni
vrijednosni papiri itd.).

Predmeti koji se po KZ FBiH trebaju oduzeti, moraju se oduzeti bez obzira da li će u toku krivičnog
postupka poslužiti kao dokaz ili ne.

B) Predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku


Radi se o predmetima koji mogu poslužiti pri utvrđivanju važnih činjenica u krivičnom postupku. (npr.
pokretne stvari ili nekretnine, kod kojih se ograničava slobodno raspolaganje i koje se podvrgavaju
odgovarajućem čuvanju, te isprave ili tehničke snimke činjenica).

NAREDBU za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštenog službenog
lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.
U smislu funkcionalne nadležnosti,odnosno ko tačno izdaje naredbu za oduzimanje predmeta pravila su da je
to SPP (do podizanja optužnice), SPS (prije početka glavnog pretresa), sudija, odnosno predsjednik vijeća
(na glavnom pretresu).

Faktičko oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe.
Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi suda. Osoba koja ih odbije predati može se kazniti do
50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja, može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do
završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili
je naređen zatvor odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.

Dužnost predaje predmeta po naredbi suda nije apsolutna, već relativna i ne odnosi se na:
1. osumnjičenog, odnosno optuženog,
2. osobe koje su oslobođene dužnosti svjedočenja.

Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe

Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, mogu se
privremeno oduzeti i bez naredbe suda, ukoliko postoji opasnost od odlaganja.
Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, tužilac će u roku od 72 sata od
izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev SPP za naknadno odobrenje za oduzimanje predmeta.
Ukoliko SPP odbije zahtjev tužioca, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, i
odmah će se vratiti osobi od koje su oduzeti.
Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe. Žalba ne odlaže
privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.
Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo
čuvanje.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac, uz obavezu da o tome
obavijesti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, SPP i branioca.

Privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih pošiljaka – pitanje na ispitu

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Privremeno se mogu oduzeti pisma, telegrami i druge pošiljke upućene osumnjičenom, odnosno
optuženom ili one koje on šalje, a koje se nalaze kod preduzeća i lica koje obavljaju poslove pošte i
telekomunikacije.
Pisma, telegrami i druge pošiljke mogu se privremeno oduzeti AKO postoje okolnosti zbog kojih se
osnovano može očekivati da će ove pošiljke poslužti kao dokaz u postupku.
Naredbu za privremeno oduzimanje pisama,telegrama i drugih pošiljaka izdaje sudija za predhodni
postupak, na prijedlog tužioca.
Navedena pravila NE smiju se primjenjivati na pisma, telegrame i druge pošiljke razmijenjene između
osumnjičenog odnosno optuženog i njegovog branioca.

Naredba za privremeno oduzimanje pisama,telegrama i drugih pošiljaka sadrži:


- podatke o osumnjičenom/optuženom
- način izvršenja naredbe
- vrijeme trajanja mjere
- preduzeće koje će izvršiti naređenu mjeru.

Preduzete mjere mogu da traju najduže 3 mjeseca, a iz važnih razloga sudija za prethodni postupak
može produžiti trajanje ovih mjera za još 3 mjeseca, s tim da će se preduzete mjere ukinuti čim prestanu
razlozi za njihovo daljnje preduzimanje.

Ukoliko to interesi postupka dozvoljavaju, o preduzetim mjera obavijestiće se osumnjičeni / optuženi protiv
koga su primjenjene.

Pisama,telegrama i drugih pošiljaka otvara tužilac u prisutnosti dva svjedoka. Pri otvaranju će se
paziti da se ne povrijedi pečat, a omotnice i adresa će se sačuvati. O otvaranju će se sastaviti zapisnik.

Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno oduzeti


predmeti i dokumentacija i o tome izdati potvrda.
Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.
Predmet koji je oduzet od fizičke, odnosno pravne osobe ne može se prodati, pokloniti ili na drugi način njim
raspolagati.

Pravo žalbe

Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija IMA pravo žalbe, koja NE odlaže
privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.
Protiv odluke suda kojom se vraćaju oduzeti predmeti ili dokumentacija tužitelj ima pravo podnijeti žalbu.

Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava
njihovo čuvanje.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.


O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće
od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pri otvaranju i pregledu predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju
neovlaštene osobe.

Naredba banci ili drugoj pravnoj osobi

Ako postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila k.d. koje je povezano s pribavljanjem imovinske
koristi, SUD može, na osnovu prijedloga tužitelja, narediti da banka ili druga pravna osoba koja vrši
finansijsko poslovanje dostavi podatke o bankovnim depozitima i drugim finansijskim transakcijama i
poslovima te osobe, kao i drugih osoba za koje se osnovano vjeruje da su uključene u te finansijske
transakcije ili poslove osumnjičenog, ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku.
U hitnim slučajevima i TUŽITELJ može odrediti navedene mjere prema bankama na osnovu naredbe. O
preduzetim mjerama tužitelj odmah obavještava sud, koji može u roku od 72 sata izdati naredbu.
Tužitelj će dobijene podatke zapečatiti dok ne bude izdata sudska naredba.
U slučaju da sud ne izda naredbu, tužitelj će podatke vratiti bez prethodnog otvaranja.

Sud može rješenjem narediti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje finansijske
transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja k.d. ili da je namijenjena učinjenju k.d., da služi prikrivanju
k.d. ili prikrivanju dobiti ostvarene k.d.

Naredba operateru telekomunikacija

Sud može, ako postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila k.d., na prijedlog tužitelja ili ovlaštene
službene osobe narediti da operater telekomunikacija ili druga pravna osoba koja pruža telekomunikacione
usluge, dostavi podatke o korištenju tih usluga ako bi ti podaci mogli poslužiti kao dokaz u krivičnom
postupku.
U hitnim slučajevima to može i tužitelj, ali će te podatke zapečatiti dok se ne izda sudska naredba; rok za
izdavanje ove naredbe je max. 72 sata. Ako sud ne izda naredbu, tužitelj će podatke vratiti bez prethodnog
otvaranja.
Operateri telekomunikacija su dužni omogućiti provođenje ovih mjera.

Vraćanje privremeno oduzetih predmeta

Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti, vratit će se vlasniku, odnosno držatelju,
kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 79. ZKPFBiH, a ne
postoje razlozi na njihovo oduzimanje u smislu da predstavljaju opasnost po opću sigurnost.
Sud je dužan, nakon izjašnjenja tužitelja odlučiti o tome u roku od 15 dana.

ISPITIVANJE OSUMNJIČENOG

Osnovne odredbe o ispitivanju

Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlaštena službena osoba.


Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja
osumnjičenog NE smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati
na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.
Ako je postupljeno protivno navedenim pravilima, na tako pribavljenom iskazu osumnjičenog NE može se
zasnivati sudska odluka.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pouka osumljičenom o njegovim pravima

1. Kad se osumnjičeni prvi put ispituje prvo se uzimaju lični podaci o identitetu (ime i prezime, nadimak,
ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina
rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, JMBG, njegovo zanimanje, kakve su mu obiteljske prilike, je
li pismen, kakve je škole završio, je li, gdje i kad služio vojsku odnosno ima li čin, je li odlikovan, kakvog je
imovnog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi
postupak za koje drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik).

2. Zatim će mu se saopštiti:
 za koje k.d. se tereti/sumnjiči i
 osnove sumnje protiv njega.

3. Nakon toga, osumnjičeni će se poučiti o sljedećim pravima:


1) da nije dužan iznijeti odbranu niti odgovarati na pitanja - „pravo na šutnju“,
2) da može uzeti branioca po svom izboru, koji može biti prisutan njegovom ispitivanju,kao i da ima
pravo na branioca bez nadoknade u slučajevima koji su predviđeni ZKP FBiH
3) da se može izjasniti o k.d. i iznijeti činjenice i dokaze u svoju korist, te da je takav njegov iskaz,
ako je dat u prisustvu branitelja, dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti
može biti pročitan i korišten na njoj,
4) da ima pravo razgledati spise i pribavljene predmete koji mu idu u korist,
5) da ima pravo na prevodioca ukoliko ne zna jezik suda.

Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći navedenih prava, ali njegovo ispitivanje NE može započeti
ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi u zapisnik i dok ne bude potpisana od
osumnjičenog.
Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branioca, ako je njegova
odbrana obavezna.
U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branioca, a kasnije izrazi želju da uzme branioca,
ispitivanje će se odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branioca ili mu se branioc
postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja.

Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom
slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.

Ako je postupljeno protivno odredbama koje garantuju navedena prava, na tom iskazu osumnjičenog NE
može se zasnivati sudska odluka.

Način ispitivanja osumljičenog i ispitivanje osumljičenog uz pomoć prevodioca i tumača

O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u
zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika.
Ispitivanje osumnjičenog, u pravilu, se snima na audio ili videotraku.
Ispitivanje osumnjičenog obavit će se uz pomoć prevodioca ako osumnjičeni ne poznaje jezik suda, a ako je
svjedok gluh ili nijem, uz pomoć tumača, odnosno osobe koja se sa svjedokom može sporazumjeti.

SASLUŠANJE SVJEDOKA

Poziv za saslušanje svjedoka

Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavještenja o k.d.,
učinitelju i o drugim važnim okolnostima.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Poziv za svjedočenje dostavlja tužilac, odnosno sud. Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije
navršila šesnaest godina života vrši se preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika, osim ako to nije
moguće zbog potrebe da se hitno postupa ili drugih okolnosti.
Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu mogu se saslušati u
njihovom stanu, bolnici ili na drugom mjestu.
U pozivu za svjedočenje svjedok se obavještava da se poziva u svojstvu svjedoka, kao i o mjestu gdje i
vremenu kada se treba odazvati na poziv, kao i o posljedicama neodazivanja na poziv.
Ukoliko se svjedok koji je upozoren na posljedice neodazivanja, bez zakonskih razloga, ne odazove pozivu,
niti svoj izostanak opravda, sud mu može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno
dovođenje.
Naredbu za dovođenje svjedoka izvršava sudska policija.
Izuzetno, naredbu može izdati i tužilac, ukoliko uredno pozvani svjedok ne dođe, a svoj izostanak ne
opravda, s tim da ovu naredbu mora odobriti sudija za prethodni postupak u roku od 24 sata od izdavanja
naredbe.
Ukoliko svjedok koji je upozoren na posljedice, bez zakonskih razloga odbije da svjedoči, sud može, na
prijedlog tužioca, donijeti rješenje o kažnjavanju svjedoka novčanom kaznom do 30.000 KM. Protiv ovog
rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje. O žalbi protiv rješenja kojim su izrečene navedene
novčane kazne svjedoku, odlučuje vanraspravno vijeće.

Osobe koje NE mogu biti saslušane kao svjedoci

NE može se saslušati kao svjedok:


a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne,
dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,
b) branilac osumnjičenog/optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu
branioca,
c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski
službenik-ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, notar, liječnik, i dr.), osim
ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje
tajne,
d) maloljetna osoba koja, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost, nije sposobna shvatiti
značaj prava da ne mora svjedočiti.
Osobe koje mogu odbiti svjedočenje

Svjedočenje MOGU odbiti:


a) bračni, odnosno vanbračni drug osumnjičenog/optuženog,
b) roditelj ili dijete, te usvojitelj ili usvojenik osumnjičenog/optuženog.

Organ koji vodi postupak dužan je da navedene osobe, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov
odnos prema osumnjičenom/optuženom upozori da mogu odbiti svjedočenje.
Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.
Osoba koja može odbiti svjedočenje prema jednom od osumnjičenih/ optuženih može odbiti svjedočenje i
prema ostalim osumnjičenim/optuženim, ako se njen iskaz, prema prirodi stvari, ne može ograničiti samo na
ostale osumnjičene.
Ako je kao svjedok saslušana osoba koja može odbiti svjedočenje ili je saslušana osoba koja nije upozorena
da može odbiti svjedočenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati
sudska odluka.

Pravo svjedoka da NE odgovara na pojedina pitanja – često pitanje na ispitu

Svjedok ima pravo da NE odgovara na pojedina pitanja AKO bi ga istinit odgovor na ta pitanja izložio
krivičnom gonjenju.
Ovo se zasniva na principu da niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe („Nemo prodere se ipsum“).
Ovdje treba imati u vidu da je svjedok obavezan da se odazove pozivu i da svjedoči, a može samo odbiti
davanje odgovora na određena pitanja.
Svjedok koji koristi ovo pravo odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Imunitet se daje odlukom glavnog tužioca.


Ako u istrazi nastane takva situacija, onda glavni tužilac ima pravo da odustane od načela legaliteta i da na
osnovi svoje procjene svjedoku da imunitet koji nije javan – (tzv. „tajni imunitet“, jer za taj imunitet, osim
svjedoka, niko ne zna). Za uzvrat, on od svjedoka dobije određene informacije ili svjedok na drugi način
pristane da sarađuje.
Na glavnom pretresu je slična situacija, s tim što nakon procjene da svjedok ima pravo na uskraćivanje
odgovora, glavni tužilac može pod istim uslovima kao i u istrazi dati svjedoku imunitet koji je tada tzv.
„javni imunitet“ (jer za taj imunitet zna optuženi, branilac, itd.).
Dakle, u oba ova slučaja, odluku o imunitetu uvijek daje glavni tužilac i sud s tim nema ništa.
Naravno, glavni tužilac uvijek mora paziti o kakvom se svjedoku radi tj. da li mu je isti neophodno potreban,
pa npr. ako tužilac osim ovog svjedoka ima još tri kvalitetna svjedoka i još neke materijalne dokaze kojima
može dokazati činjenice iz optužbe, onda takvom svjedoku nikada ne smije dati imunitet.
Ako bi se desilo da svjedok koji je dobio imunitet lažno svjedoči, onda tužilac protiv njega može preduzeti
krivično gonjenje.
Postoji i novina u ZKP FBiH, da se svjedoku, ukoliko je očigledno da se ne zna koristiti svojim pravom i
ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način, za savjetnika određuje advokat.

Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje

Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.


U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim/optuženim, ako se njihovi
iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica.
Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da
navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s
drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće zajedno s predmetima iste vrste. Ako
prepoznavanje nije moguće na prethodni način, ono će se izvršiti i na osnovu prepoznavanja fotografija te
osobe ili predmeta, postavljenih među fotografijama osoba ili predmeta nepoznatih svjedoku.
Tok saslušanja svjedoka

Svjedok je dužan da odgovore daje usmeno. Nijemi i gluhonijemi svjedoci saslušavaju se preko tumača.

Svjedok se priprema za davanje iskaza tako što se upozorava:


a) da je dužan govoriti istinu,
b) da ne smije ništa prešutjeti,
c) da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo i
d) da nije dužan odgovarati na pojedina pitanja.

Sva ova upozorenja moraju biti unesena u zapisnik.

Poslije datih upozorenja, svjedoku se postavljaju opšta pitanja koja se odnose na utvrđivanje njegovog
identiteta, zanimanja, kao i njegov odnos s osumnjičenim/optuženim, kao i oštećenim.
Nakon postavljanja ovih opštih pitanja, svjedoku se daje upozorenje da je dužan o promjeni adrese ili
boravišta obavijestiti tužitelja, odnosno sud.

U toku istrage, nakon opštih pitanja, svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, tj. on
iznosi svoja saznanja o krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima za postupak. Svoj iskaz
svjedok iznosi u neometanom izlaganju, a nakon toga mu se mogu postavljati pitanja, vršiti provjeravanja,
dopune i razjašnjenja onoga što je izjavio. Postavljanje tih pitanja ima za cilj da se iskaz upotpuni i da se
otklone protivrječnosti i nejasnoće u iskazu ako ih ima.
Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se obmanom, kako bi se kod njega stvorila pogrešna
predstava o okolnostima o kojima treba da se izjasni. Isto tako je zabranjeno svjedoku postavljati tzv.
sugestivna pitanja, kojima mu se predočavaju neke okolnosti koje bi trebalo saznati tek iz njegovog
odgovora. Pri tome se svjedok takvim pitanjem ustvari navodi na to šta bi trebao da odgovori. ( npr. umjesto
pitanja da li je osumnjičeni na mjestu događaja imao nešto u rukama, postavi se pitanje: «U kojoj je ruci
osumnjičeni držao pištolj?» ).

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči, kako bi utvrdili da li svjedok govori o
činjenicama koje je saznao iz vlastitog opažanja ili je o njima čuo od drugih osoba.

Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica, tj. ako sadrže
kontradiktorne okolnosti. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu
ponaosob saslušati i njihov će se odgovor unijeti u zapisnik. Istodobno se mogu suočiti samo dva svjedoka.
Postoji mogućnost saslušanja svjedoka uređajima za prenos slike i zvuka.

Na maloljetnu osobu koja treba biti saslušana kao svjedok, primjenjuju se pravila koja se odnose na
saslušanje punoljetnih svjedoka osim u sljedećim slučajevima:
1. Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila 16 godina vrši se preko roditelja, odn.
zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe da se hitno postupa ili zbog drugih
okolnosti.
2. Ne može se saslušati kao svjedok maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost
nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.
3. Prilikom saslušanja maloljetne osobe, naročito ako je ona oštećena krivičnim djelom, postupit će se
obazrivo, da saslušanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika. Saslušanje maloljetne
osobe izvršit će se uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe.
Zabranjeno je oštećenog (žrtvu krivičnog djela) ispitivati o njegovom seksualnom životu prije učinjenog
krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.
Oštećeni koji se saslušava kao svjedok pitaće se da li želi da u krivičnom postupku ostvaruje
imovinskopravni zahtjev.

Zakletva, odnosno izjava svjedoka

Propisano je da sud može zahtijevati od svjedoka da na glavnom pretresu prije svjedočenja položi zakletvu,
odnosno da izjavu (tzv. promisorno polaganje zakletve odnosno davanje izjave).
Zakletva se polaže, odnosno izjava se daje pred sudom.
Svjedok u istrazi ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu.
Predviđena je mogućnost da svjedok položi zakletvu odnosno da izjavu prije glavnog pretresa, ako postoji
bojazan da zbog teže bolesti ili zbog drugih razloga (starosti, invalidnosti.) neće moći doći na glavni pretres.
Polaganje zakletve, odnosno davanje izjave nije obavezno, jer ukoliko svjedok odbije da polaže zakletvu/da
izjavu, nije predviđena nikakva sankcija.
Tekst zakletve, osnosno izjave glasi: "Zaklinjem se-izjavljujem da ću o svemu što pred sudom budem pitan
govoriti istinu i da ništa od onog što mi je poznato neću prećutati."

Osobe koje NE polažu zakletvu, odnosno ne daju izjavu

U zakonu je određeno da zakletvu ne mogu polagati odnosno davati izjavu:


1. osobe koje u vrijeme saslušanja nisu punoljetne (maloljetnici), zato što zbog nedovoljne psihičke
zrelosti, oni nisu u mogućnosti da shvate značaj zakletve odn. davanje izjave. Zbog toga maloljetnici
ne polažu zakletvu, odnosno ne daju izjavu i tu nema izuzetaka!
2. osobe za koje je dokazano (već postoji pravosnažna presuda) ili za koje postoji osnovana sumnja da
su učinile ili učestvovale u kriv. djelu zbog kojeg se saslušavaju (npr. iz nekih razloga u odnosu na te
osobe je razdvojen krivični postupak i u njemu se sudi za isto krivično djelo), jer takva osoba ne
smije biti prisiljena na davanje iskaza koji bi, s obzirom na zakletvu, morao biti istinit, a za nju
štetan. Ovo se naravno odnosi na njeno saslušanje u svojstvu svjedoka.
3. osobe koje zbog duševnog stanja ne mogu da shvate značaj zakletve odn. izjave, obzirom da takva
osoba zbog svog psihičkog stanja nije u mogućnosti da to shvati.

Posebno treba naglasiti da je sud obavezan da na sve ove okolnosti pazi po službenoj dužnosti.
Pored toga, treba dodati da ukoliko sud u tom pogledu napravi pogrešku, pa takve osobe polože zakletvu,
onda to nema nikakvih procesnih posljedica, već se smatra da zakletva nije položena.

Zaštićeni svjedok

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom, primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti svjedoka
pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.

U tom smislu, govorimo o 3 osnovne vrste svjedoka koji se definiraju ovim zakonom, a to su:
 Svjedok pod prijetnjom: onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena
u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji
koje su vezane za njegovo svjedočenje.
 Ugroženi svjedok: onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod
kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno
osjetljivim, odnosno dijete i maloljetnik.
 Zaštićeni svjedok: onaj svjedok koji se saslušava prema Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i
ugroženih svjedoka.

UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA

Uviđaj i rekonstrukcija događaja spadaju među najvažnije procesne radnje dokazivanja.


Uviđaj i rekonstrukcija događaja vrše se uz pomoć stručnih osoba kriminalističko-tehničke ili druge struke
koje će pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja,
sačiniti skicu i foto-dokumentaciju ili prikupiti i druge podatke.
Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak ako bi njegova prisutnost bila od koristi za davanje
nalaza i mišljenja.

Preduzimanje uviđaja

Uviđaj spada u radnje dokazivanja i preduzima se onda kada je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno
neposredno opažanje. To opažanje se vrši čulom vida, sluha, opipa i sl.
Uviđaj je namjenjen za utvrđivanje činjenica iz sadašnjosti, pa se, u pravilu, obavlja neposredno po
otkrivanju krivičnog djela. Dakle, uviđaj se vrši u vezi sa krivičnim djelom kada je u zapisniku moguće
konstatovati objektivno stanje (npr. nakon saobraćajne nesreće ili nakon ubistva ili sl.).

Za obavljanje uviđaja nije potreban neki formalno-pravni osnov, kao što je npr. naredba ili rješenje, već je
dovoljan samo materijalni uslov, tj. da je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje.
Inače, uviđaj se vrši na svakom mjestu gdje se neposrednim opažanjem mogu utvrditi neke činjenice važne u
krivičnom postupku.
U zakonu nije propisan način vršenja uviđaja, pa se primjenjuju kriminalistička pravila i metode.

U toku istrage uviđaj mogu vršiti tužilac ili ovlaštena službena osoba, a nakon podizanja optužnice sudija za
prethodno saslušanje. Ako se u toku glavnog pretresa ispostavi da je neophodan uviđaj, onda ga obavlja
sudija, odnosno predsjednik vijeća.
Kada ovlaštena službena osoba vrši uviđaj, ono je o tome prethodno obavezno obavijestiti tužioca, obzirom
da tužilac može, ako želi, doći na mjesto događaja, te zahtijevati da se provedu određene radnje za koje on
misli da su neophodne.
O uviđaju se mora obavezno sačiniti zapisnik i u njega se unosi stanje zatečeno na mjestu uviđaja, a nije
dozvoljeno unositi iskaze svjedoka, te nalaze i mišljenja vještaka. Zapisnik o uviđaju ima karakter javne
isprave.
Pri vršenju uviđaja se mogu provoditi i određena vještačenja (npr. vještačenje ispravnosti vozila koje je
prouzrokovalo saobraćajnu nesreću).

Rekonstrukcija događaja

Za razliku od uviđaja, koji se vrši kada je u zapisniku moguće konstatovati objektivno stanje, i u pravilu,
neposredno po izvršenju krivičnog djela, rekonstrukcija događaja se vrši naknadno, tako što se ponavljaju
radnje ili situacije u približno istim uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj desio.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

To praktično znači da se simuliraju uslovi pod kojima je djelo izvršeno. (npr. ako je u pitanju saobraćajna
nezgoda, provjerava se da li je sa tipom vozila kojim je uzrokovana nezgoda bilo moguće određenom
brzinom savladati krivinu i sl.)
Za razliku od zapisnika o uviđaju, u zapisnik o rekonstrukciji mogu se unositi izjave svjedoka ili vještaka.
Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih/optuženih radnje ili situacije različito prikazane,
rekonstrukcija događaja će se posebno obaviti sa svakim od njih.
Rekonstrukcija događaja može se vršiti u toku cijelog postupka.
U toku istrage samo tužilac može preduzeti rekonstrukciju događaja, a nakon toga, zavisno od stadija
postupka, rekonstrukciju vrši sudija, odnosno predsjednik vijeća.
Ovlaštenje organa unutrašnjih poslova na samostalno obavljanje uviđaja ne odnosi se i na rekonstrukciju
događaja kao istražnu radnju, što znači da na izvođenje te radnje organ unutrašnjih poslova nije ovlašten.
ZKP FBiH izričito zabranjuje vršenje rekonstrukcije događaja na način da se vrijeđa javni red ili moral ili
dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi.
Prilikom rekonstrukcije događaja mogu se, po potrebi, ponovo izvesti pojedini dokazi.

VJEŠTAČENJE

Vještačenje je dokazno sredstvo koje se određuje kada za utvrđivanje i ocjenu neke važne činjenice treba
pribaviti nalaz i mišljenja lica koja raspolažu stručnim znanjima, kojima ne raspolaže sud.
Provodi se na osnovu pisane naredbe tužioca ili suda.
Vještačenje obavljaju stručne ustanove ili organi koji su za to osposobljeni ( kada su vještačenja složenija) ili
pojedinci. (kada su vještačenja jednostavnija). Postoji i lista stalnih sudskih vještaka za određena
vještačenja.
Po završenom vještačenju, vještak, odnosno vještaci iz stručne ustanove ili organa sačinjava nalaz i mišljenje
i dostavlja ga organu koji je naredio vještačenje.

Postoje razne vrste vještačenja kao što su:


1. sudsko-medicinska vještačenja (npr. psihijatrijsko),
2. toksikološka vještačenja,
3. vještačenje poslovnih knjiga,
4. vještačenje saobraćajnih udesa,
5. grafološko vještačenje itd.
U novije vrijeme izuzetno je značajno 6. vještačenje DNK-a analizom. Analiza DNK se može vršiti ako je to
neophodno potrebno za određivanje identiteta ili činjenice da li otkriveni tragovi neke materije potiču od
osumnjičenog/ optuženog ili oštećenog.

Pregled, obdukcija i ekshumacija tijela

U situacijama kada postoji sumnja ili je očigledno da je nečija smrt prouzrokovana počinjenjem krivičnog
djela ili je s krivičnim djelom u vezi, tužitelj je obavezan narediti pregled tijela/leša i vršenje obdukcije.
U slučaju da je tijelo/leš već zakopano, tužitelj u slučaju potrebe mora od sudije za prethodni postupak tražiti
odgovarajuću naredbu za ekshumaciju.Ekshumacija će se izvršiti u cilju provođenja pregleda i obdukcije.

Psihijatrijsko vještačenje – često pitanje na ispitu

Psihijatrijsko vještačenje odredit će se u slijedeća 3 slučaja:


1. Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog/optuženog,
2. Ako se pojavi sumnja da je osumnjičeni/optuženi učinio krivično djelo zbog ovisnosti od alkohola ili
opojnih droga,
3. Ako se pojavi sumnja da zbog duševnih smetnji osumnjičeni/optuženi nije sposoban učestvovati u
postupku.

Ako se u toku istrage osumnjičeni dobrovoljno ne podvrgne psihijatrijskom pregledu radi vještačenja ili ako
je prema mišljenju vještaka potrebno duže posmatranje, osumnjičeni će se poslati na psihijatrijski pregled,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

odnosno na posmatranje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Rješenje o tome donosi sudija za prethodni
postupak na prijedlog tužitelja. Posmatranje ne može trajati duže od 2 mjeseca.
Ako vještaci ustanove da je duševno stanje osumnjičenog/optuženog poremećeno, daće svoje mišljenje o
tome kakav je uticaj takvo duševno stanje imalo i kakav još ima na njegovo shvatanje i postupke, kao i da li
je i u kojoj mjeri poremećaj duševnog stanja postojao u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
Ako se u zdravstvenu ustanovu upućuje osumnjičeni/optuženi koji se nalazi u pritvoru, sudija će obavijestiti
tu ustanovu o razlozima zbog kojih je određen pritvor da bi se preduzele mjere potrebne za osiguranje svrhe
pritvora.
Vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi uračunat će se osumnjičenom/ optuženom u pritvor, odnosno u
kaznu, ako ona bude izrečena.

POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE

Posebne istražne radnje mogu se odrediti protiv osobe za koju postoje osnove sumnje:
1. da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela ili
2. da učinitelju ili od učinitelja krivičnog djela prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom ili
3. da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacija,

ALI pod uslovima:


1. da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s
nesrazmjernim teškoćama i
2. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 3 godine ili teža kazna.

Vrste posebnih istražnih radnji su (6 vrsta):


a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,
c) nadzor i tehničko snimanje prostorija,
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa
njima,
e) korištenje prikrivenih istražitelja (to je posebno obučeno ovlašteno službeno lice koje djeluje pod
lažnim identitetom) i informatora,
f) simulirani prevoz i isporuka predmeta krivičnog djela.

Pri izvršavanju posebnih istražnih radnji, policijski organi ili druge osobe ne smiju preduzimati aktivnosti
koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela. Ako su takve aktivnosti preduzete, ta
okolnost isključuje krivično gonjenje podstrekavane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi s ovim
radnjama.

Posebne istražne radnje određuje naredbom SPP, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži:
1. podatke o osobi protiv koje se predlaže preduzimanje posebne istražne radnje,
2. osnove sumnje da osoba protiv koje se predlaže preduzimanje radnje učestvuje ili je učestvovala u
učinjenju krivičnog djela ili da učinitelju ili od učinitelja prenosi informacije u vezi s krivičnim
djelom ili da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacija,
3. razloge za preduzimanje posebne istražne radnje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju njeno
preduzimanje,
4. navođenje posebne istražne radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, te
5. obim i trajanje posebne istražne radnje.

IZUZETNO, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odlaganja, može se
započeti s izvršavanjem posebne istražne radnje i na osnovu usmene naredbe SPP-a, a njegova pisana
naredba mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.
Ako je neka od posebnih istražnih radnji preduzeta bez naredbe SPP-a ili u suprotnosti s njom, sud na tako
pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG/ OPTUŽENOG I USPJEŠNO


VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Prisustvo osumnjičenog/optuženog u krivičnom postupku je apsolutno bitna procesna pretpostavka


(„conditio sine qua non“), jer nije predviđena mogućnost suđenja u odsustvu.

Vrste mjera

Postoji 5 (pet) mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog tokom krivičnog postupka i


njegovo nesmetano vođenje, a to su:
1. POZIV,
2. DOVOĐENJE,
3. MJERE ZABRANE,
4. JEMSTVO i
5. PRITVOR.

Rangiranje ovih mjera u zakonu ima za osnovu njihovu težinu, što istovremeno upućuje i na redoslijed
njihove primjene.

ZKP FBiH je utvrdio i osnovna pravila kod primjene ovih mjera, a to su:
1. prilikom odlučivanja koju će mjeru primijeniti, sud se mora pridržavati uslova za primjenu pojedinih
mjera, vodeći računa o tome da se teža mjera ne primjenjuje ukoliko se blažom može postići svrha.
U skladu s tim, pritvor, kao najteža mjera, ne može se primijeniti ako se ista svrha može postići
blažom mjerom, o čemu se posebno vodi računa kod pritvora prema maloljetniku.
2. sud je dužan da po službenoj dužnosti ukine ove mjere kad prestanu razlozi zbog kojih su određene,
odnosno da težu mjeru zamjeni lakšom kad za to nastupe uslovi.

1. POZIV

Prisutnost optuženog/osumnjičenog pri izvršenju radnji u krivičnom postupku osigurava se njegovim


pozivanjem.

Pozivanje se vrši dostavljanjem zatvorenog pisanog poziva, koji sadrži:


1. naziv organa koji poziva,
2. ime i prezime osumnjičenog / optuženog
3. krivično djelo koje mu se stavlja na teret,
4. mjesto gdje osumljičeni/ optuženi treba da dođe,
5. dan i sat kad treba da dođe,
6. označenje da se poziva u svojstvu optuženog/osumnjičenog,
7. upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prinudno doveden,
8. upozorenje da je dužan odmah obavijestiti tužioca, odnosno sud o promjeni adrese, kao i o namjeri
da promijeni boravište i
9. službeni pečat i potpis tužioca, odnosno sudije koji poziva.

Kad se osumnjičeni /optuženi prvi put poziva, poučit će se o pravu da uzme branioca i da branilac može biti
prisutan njegovom saslušanju.
Do podizanja optužnice poziv osumnjičenom upućuje tužilac.
Ako optuženi nije u stanju odazvati se pozivu usljed bolesti ili druge neotklonjive smetnje, ispitat će se u
mjestu gdje se nalazi ili će se osigurati njegov prijevoz do zgrade suda ili drugog mjesta gdje se radnja
preduzima.

2. DOVOĐENJE

Naredba za dovođenje

Naredbu da se optuženi dovede može izdati sud u 3 slučaja:


1) ako je doneseno rješenje o određivanju pritvora ili

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

2) ako uredno pozvani optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda ili


3) ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti očigledno proizlazi da optuženi
izbjegava prijem poziva.

Izuzetno, u hitnim slučajevima, naredbu za dovođenje može izdati i tužilac, ukoliko uredno pozvani
osumnjičeni ne dođe, a svoj izostanak ne opravda.
Naredbu za dovođenje izvršava sudska policija.

Naredba za dovođenje izdaje se pismeno i ona sadržava:


1. ime i prezime osumnjičenog/optuženog koji se ima dovesti,
2. naziv k.d. koje mu se stavlja na teret, uz navođenje odredbe KZ-a,
3. razlog zbog kojeg se naređuje dovođenje, i
4. službeni pečat i potpis sudije/tužioca koji naređuje dovođenje.

Osoba kojoj je povjereno izvršenje naredbe predaje naredbu osumljičenom/ optuženom i poziva ga da pođe
s njom. Ako osumljičeni/optuženi to odbije, dovest će ga prinudno.

3. MJERE ZABRANE

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja

Zabrana napuštanja boravišta može se primijeniti ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi
osumnjičeni/optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo.
Ova mjera određuje se rješenjem suda, i njom se osumnjičenom/ optuženom zabranjuje da bez odobrenja
napusti mjesto boravišta.
U prednjim okolnostima sud može, bilo kao dodatnu mjeru ili zasebnu mjeru, narediti privremeno
oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za
prelazak državne granice. Dakle osumljičenom/optuženom mogu se zabraniti putovanja.

Ostale mjere zabrane

Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći i ove mjere zabrane:
1. Zabranu poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
2. Zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
3. Zabranu sastajanja sa određenim osobama,
4. Naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i
5. Privremeno oduzimanje vozačke dozvole

Sve naprijed navedene mjere sud može izreći uz mjeru zabrane napuštanja boravišta i zabranu putovanja.

Izricanje mjera zabrane

Sud može izreći mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja, a po službenoj
dužnosti kada odlučuje o pritvoru.(da umjesto određivanja ili produženja pritvora ide na mjeru zabrane)
U rješenju kojim se određuje neka mjera zabrane unosi se upozorenje osumnjičenom/ optuženom da se protiv
njega može odrediti pritvor ukoliko prekrši izrečene zabrane.
Rješenje u istrazi donosi i ukida SPP, poslije podizanja optužnice SPS, a nakon dostavljanja predmeta
sudiji, odnosno sudskom vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija odnosno predsjednik
vijeća.
Ove mjere mogu trajati dok postoji potreba za njima, a najduže do pravosnažnosti presude, ako toj osobi nije
izrečena kazna zatvora, odnosno, najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, ako je ona izrečena.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ako je izrečena novčana kazna, odnosno donešena odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu ili oduzimanju
imovinske koristi, mjera zabrane putovanja može trajati dok se novčana kazna ne plati u potpunosti, tj. dok
se u cijelosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu ili oduzimanju imovinske koristi
Opravdanost izrečenih mjera sud preispituje svaka 2 mjeseca.
Protiv rješenja kojim se određuje mjera zabrane, može se izjaviti žalba vanraspravnom vijeću suda. Rok za
rješavanje po žalbi je 3 dana od dana prijema žalbe.
Žalba NE zadržava izvršenje rješenja.

Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane

Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenom/optuženom da komunicira sa svojim


braniteljem u BiH, te da živi u svom domu, da se viđa sa porodicom i bliskim rođacima, da obavlja svoju
profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi za krivično djelo učinjeno na štetu članova porodice i
bliskih rođaka, odnosno za k.d. nastalo u obavljanju profesionalne djelatnosti.

Posebna odredba o zabrani putovanja

Izuzetno, u hitnim slučajevima, a posebno u onim u kojima se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći
kazna zatvora od 10 godina ili teža, tužilac može izreći naredbu o privremenom oduzimanju putnih
isprava i lične karte, uz zabranu izdavanja novih isprava kojima se može preći državna granica.
Naredbu izvršava policijski organ ili sudska policija.
Za oduzete isprave izdaje se potvrda.
O preduzetoj mjeri tužilac odmah obavještava sudiju za prethodni postupak (ako je u toku istraga), ili sudiju
za prethodno saslužanje (ako je optužnica podnesena) ili nadležnog sudiju, tj vijeće (ako je u toku
zakazivanje glavne rasprave), oni su dužni da u roku od 72 sata odluče o naredbi.
Ako je ne izdaju, isprave će se odmah vratiti.

4. JEMSTVO

Uslovi za određivanje jemstva i njegov sadržaj

Optuženi kojem se pritvor treba odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog straha da će pobijeći, može
se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako optuženi lično ili neko drugi za njega pruži
jemstvo da do kraja k.p. neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti
svoje boravište.
Za razliku od pritvora, koji se, zavisno od razloga, može odrediti ne samo zbog opasnosti od bjekstva,
jemstvo isključivo služi sprječavanju bjekstva osumnjičenog/optuženog.
To znači da je jemstvo zamjena za pritvor i to samo ako je bjekstvo osumnjičenog/optuženog jedini razlog za
određivanje pritvora.
Sud ne može predložiti primjenu jemstva, niti ga odrediti po službenoj dužnosti, već incijativa uvijek potiče
od optuženog, njegovog branioca ili trećih lica.
Ako jemstvo nudi treće lice, neophodan je pristanak optuženog.

Bez obzira da li jemstvo daje optuženi ili treće lice, pored datog jemstva nužno je i da sam optuženi obeća
da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

Kada optuženi ili treće lice ponudi primjenu jemstva, sud ako nađe da su ispunjeni uslovi za primjenu
jemstva, određuje iznos jemstva za koji smatra da predstavlja dovoljnu garanciju da optuženi neće pobjeći i o

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

tome obavještava davaoca jemstva. Ako davalac jemstva prihvati taj iznos, sud donosi rješenje o
prihvatanju jemstva, a kada ono bude obezbjeđeno, optuženog pušta na slobodu.
Ako davalac jemstva ne prihvati iznos jemstva koji odredi sud, onda se donosi rješenje kojim se odbija
ponuđeno jemstvo.
DAKLE, jemstvo mora biti položeno, odnosno obezbjeđeno prije nego što se optuženi pusti na slobodu.
Kada rješenje o prihvatanju jemstva postane pravnosnažno, optuženi se pušta iz zatvora.

SADRŽAJ JEMSTVA
Jemstvo se sastoji u moralnoj obavezi i materijalnoj garanciji optuženog ili drugog lica.
1. Moralna obaveza se sastoji u davanju izjave od strane optuženog ili drugog lica da optuženi neće
pobjeći do kraja krivičnog postupka, s tim što ovu izjavu prati i obećanje optuženog da se neće kriti i
da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.
2. Sa aspekta materijalne garancije, jamstvo može biti lično i stvarno.
a) Lično jamstvo se sastoji u ličnoj obavezi jednog ili više građana da će platiti utvrđeni iznos
jamstva.
b) Stvarno jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, hartija od vrijednosti, dragocjenosti
ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati, a kada su u
pitanju nekretnine, jamstvo se realizuje stavljanjem hipoteke za iznos jamstva na nepokretna
dobra lica koje daje jamstvo.

Visina materijalne garancije uvijek glasi na novčani iznos, bez obzira što se mogu polagati i druge pokretne
stvari, odn. stavljati hipoteka na nekretnine. Visinu ZKP FBiH nije odredio, ni u pogledu najvišeg, ni
najnižeg iznosa. Visina novčanog iznosa jemstva određuje se s obzirom na težinu krivičnog djela, imovinsko
stanje lica koje daje jemstvo, te lične i porodične prilike optuženog. Dakle, iznos jemstva predstavlja
faktičko pitanje i određuje se za svaki konkretan slučaj.
Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i
posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo.
Ako optuženi pobjegne, odrediće mu se pritvor, a rješenjem o propasti jamstva će se odrediti da je
vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Federacije. Rješenje o propasti jamstva donosi se ne čekajući na
konačan ishod postupka. Propalo jamstvo će se vratiti ako se krivični postupak završi obustavom postupka
ili oslobađajućom presudom.

Prestanak jemstva

Ovdje se radi o ukidanju jamstva ili oslobođenju od jamstva. To je prvi način prestanka jamstva, a drugi
način prestanka jamstva je propast jamstva - jamstvo propada samo ako optuženi pobjegne.

Optuženom će se i pored datog jamstva odrediti pritvor:


a) ako na uredan poziv ne dođe, a izostanak ne opravda,
b) ako se sprema za bjekstvo ili
c) ako se protiv njega, pošto je ostavljen na slobodi, pojavi koji drugi zakonski osnov za pritvor.

U navedenim slučajevima, jamstvo se ukida (rješenje o ukidanju jamstva).


Jamstvo se također ukida i kada je optuženi pravosnažno osuđen na kaznu zatvora i to kada stupi na
izdržavanje te kazne.
Položeni novčani iznos, dragocjenosti, papiri od vrijednosti ili druge pokretne stvari vraćaju se, a hipoteka se
skida.

5. PRITVOR

Određivanje pritvora

Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ZKP FBiH i samo ako se isti cilj ne
može ostvariti drugom mjerom.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pritvor određuje ili produžava rješenjem SUD, na obrazložen prijedlog tužitelja, a nakon što se prethodno
sasluša osumnjičeni/optuženi.
Obrazložen prijedlog za produženje pritvora, tužitelj je dužan dostaviti sudu najmanje 5 dana prije isticanja
pritvora. Taj prijedlog sud bez odlaganja dostavlja osumnjičenom/optuženom i njegovom branitelju.
Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
Ako se optuženi nalazi u pritvoru dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji
im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti. U toku cijelog k.p. pritvor će se ukinuti čim
prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Optuženi ili branioc mogu podnijeti prijedlog za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama,
tada će sud održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o kome će obavijestiti stranke i branioca. Protiv rješenja
kojim je odbijen prijedlog za ukidanje pritvora, žalba nije dopuštena.

Razlozi za pritvor

Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
1. ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
2. ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za
k.p. ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati k.p. uticajem na svjedoke, saučesnike ili
prikrivače (u ovom slučaju, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor
određen),
3. ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti k.d. ili da će dovršiti pokušano k.d. ili da će
učiniti k.d. kojim prijeti, a za ta k.d. može se izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna,
4. u vanrednim okolnostima, ako se radi o k.d. za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža
kazna, a koje je, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, posebno teško, pa bi
puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

U rješenju o određivanju pritvora posebno se mora obrazložiti zakonski osnov za određivanje pritvora, a ne
parafrazirati odgovarajuća zakonska odredba. (npr. sud mora obrazložiti zašto postoji opasnost od bjekstva –
npr. samovoljno napustio radno mjesto, viđen da ide prema granici, izvadio putnu ispravu)

Nadležnost za određivanje pritvora

Pritvor se određuje rješenjem suda o određivanju pritvora.


To rješenje se donosi na prijedlog tužioca, što znači da bez njegovog prijedloga sud NE može odrediti
pritvor.

Rješenje o određivanju pritvora sadrži:


1) ime i prezime lica koje se lišava slobode, odnosno stavlja u pritvor,
2) k.d. koje mu se stavlja na teret,
3) zakonski osnov za pritvor,
4) obrazloženje,
5) pouku o pravu na žalbu
6) pečat suda i potpis sudije.

Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u momentu pritvaranja, pri čemu se mora naznačiti sat
lišenja slobode i sat predaje rješenja.
Prethodno se mora održati posebno ročište, na kojem se osumnjičenom/ optuženom i njegovom braniocu
mora pružiti prilika da se izjasne o prijedlogu tužitelja za određivanje pritvora.
Pritvorena osoba ima pravo žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora vanraspravnom vijeću suda koji je
odredio pritvor, sastavljenom od trojice sudija, u roku od 24 sata od prijema rješenja.
Žalba NE zadržava izvršenje rješenja.
Vanraspravno vijeće svoju odluku mora donijeti u roku od 48 sati.

Trajanje pritvora tokom istrage

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

1. U fazi istrage pritvor određuje sudija za prethodni postupak i to po obrazloženom prijedlogu tužioca. U
svom prijedlogu tužilac je dužan navesti razloge na kojima temelji svoj prijedlog. Sudija za prethodni
postupak će uvijek preispitati osnovanost prijedloga tužioca za određivanje pritvora. Ukoliko nađe da je
taj prijedlog osnovan, donosi „rješenje o određivanju pritvora“ i po tom rješenju pritvor može trajati
najduže do 1 mjesec od dana lišenja slobode. Protiv tog rješenja osumnjičeni ima pravo žalbe
vanraspravnom vijeću istog suda. Žalba NE odlaže izvršenje rješenja. Po isteku ovog roka od mjesec
dana, osumnjičeni će se pustiti na slobodu ili će se donijeti rješenje o produženju pritvora.

2. Po isteku roka na koji je pritvor određen, osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu
„rješenja o produženju pritvora“. Ovo rješenje donosi vanraspravno vijeće istog suda po obrazloženom
prijedlogu tužioca. Po ovom rješenju pritvor može trajati najduže 2 mjeseca. Sud mora voditi računa o
tome za koliko vremena tužilac traži da se pritvor produži, jer tužilac npr. može tražiti da se pritvor
produži za samo jedan mjesec, ali prije isteka tog roka može tražiti da se produži za još jedan mjesec.
Dakle, vanraspravno vijeće ima ovlaštenje da pritvor produži za najviše do dva mjeseca, što zavisi od
njegove ocjene o tome koliko je vremena potrebno za provođenje istražnih radnji koje traži tužilac.
3. Kada su u pitanju krivična djela sa zaprijećenom kaznom preko 10 godina ili težom kaznom, pritvor se
može produžiti najviše još za 3 mjeseca. Za ovo produženje moraju postojati naročito važni razlozi,
koje tužilac obrazlaže u svom prijedlogu. Koji su to «naročito važni razlozi», zakon ne određuje, ali
svakako da to moraju biti takvi razlozi da u velikoj mjeri opravdavaju produženje pritvora, što se mora
posebno cijeniti u svakom konkretnom slučaju. Pritvor se produžava po obrazloženom prijedlogu
tužioca. O produženju pritvora u ovoj situaciji odlučuje vijeće Vrhovnog suda Federacije. I protiv tog
rješenja dozvoljena je žalba koja NE zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje apelaciono vijeće
Vrhovnog suda.

4. Izuzetno, u složenim predmetima i kada su u pitanju krivična djela za koja je propisan dugotrajni zatvor,
pritvor u istrazi se može produžiti za još 3 mjeseca, 2 puta uzastopno. Prijedlog za ovo produženje
podnosi tužilac. Taj prijedlog sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama koje treba preduzeti
da bi se istraga okončala (npr. izjava da će se još tužitelja uključiti u istragu, u cilju okončanja istrage). I
protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba koja NE zadržava izvršenje rješenja. O ovom produženju
odlučuje vijeće Vrhovnog suda Federacije, a o žalbi apelaciono vijeće Vrhovnog suda.

Dakle, pritvor u istrazi, zavisno od propisane kazne za krivično djelo u pitanju, važnosti razloga i složenosti
predmeta, može trajati 1 + 2 + 3 + 3x2 = ukupno 12 mjeseci.

Ako se do isteka navedenih rokova ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu!!!

Ukidanje pritvora

U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može ukinuti pritvor po
prethodnom saslušanju tužioca, donošenjem „rješenja o ukidanju pritvora“.
Protiv tog rješenja tužilac može podnijeti žalbu vanraspravnom vijeću, koje je dužno donijeti odluku u roku
od 48 sati.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice

Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice, i to rješenjem sudije za
prethodno saslušanje, uz NAPOMENU, da ako se optuženi već nalazi u pritvoru, rješenje o produženju
pritvora može donijeti SAMO vanraspravno vijeće.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja
o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

Nakon potvrđivanja optužnice, a prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) 1 god.- u slučaju k.d. za koje je propisana kazna zatvora do 5 god.;
b) 1 god. i 6 mjeseci - u slučaju k.d. za koje je propisana kazna zatvora do 10 godina;
c) 2 god. - u slučaju k.d. za koje je propisana kazna zatvora preko 10 godina, ali ne i kazna
dugotrajnog zatvora;
d) 3 god. - u slučaju k.d. za koje je propisana kazna dugotraj. zatvora.

Ako za ovo vrijeme NE bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na
slobodu!!!
____________

Predavanja:
Nakon potvrđivanja optužnice rješenje o ukidanju i rješenje o određivanju pritvora donosi sudija za
prethodno saslušanje (SPS), a što se tiče rješenja o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice isto
donosi vanraspravno vijeće suda čiji je sudija potvrdio optužnicu.
Dakle, sudija za prethodno saslušanje NE MOŽE donijeti rješenje o produženju pritvora iz razloga što je u
odredbi člana 21. tačka e. ZKP FBiH izričito propisano da je SPS sudija koji nakon podizanja optužnice
postupa kada je to propisano u ZKP FBiH i koji ima ovlaštenja koja pripadaju SPP. Prema tački d. istog člana
SPP je sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ZKP FBiH.
Postoje izričite zakonske odredbe koje su ovlastile SPP da može donijeti rješenje o određivanju pritvora i
rješenje o ukidanju pritvora. Nema ovlaštenja da produžava pritvor.
Kada se ovo ima u vidu i dovede u vezu sa zakonskim određenjem da SPS ima ovlaštenja kao i sudija za
predhodni postupak to znači da i on može samo odrediti ili ukinuti protvor. Drugi dio zakonske odredbe iz
člana 21. tačka e. govori o tome da SPS ima pored ovih ovlaštenja koja ima SPP i ovlaštenja koja su izričito
propisana i zakonu.
Kada se pročitaju te odredbe koje propisuju te slučajeve koji se odnose na SPS odnosno na njegova druga
ovlaštenja nigdje ne piše da on ima ovlaštenje da produžava pritvor.
Dakle, SPS nije ovlašten da nakon potvrđivanja optužnice produžava pritvor već to može učiniti samo
vanraspravno vijeće.
_____________

Pritvor nakon izricanja presude – izmjene u 2010. godini

Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti i pritvor, odnosno pritvor će biti
produžen ako je neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti
vezane za izvršenje k.d., odnosno ličnost počinioca.
Ako sud izrekne presudu na kaznu zatvora od 5 godina ili težu kaznu, sud će odmah odrediti ili produžiti
pritvor.
U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje protiv koga je žalba dozvoljena u roku od 3 dana, ali ona ne
zadržava njegovo izvršenje.
Nakon izricanja presude mjenjaju se uvjeti za određivanje, odnosno produženje pritvora u smislu toga da kao
prvo više nije potreban prijedlog tužitelja za određivanje ili produženje pritvora, kao drugo drugačiji su
uvjeti za određivanje odnosno produženje pritvora, jer on više ne ovisi o primjeni odredbe člana 146. ZKP-a
FBIH, dakle mijenja se režim pritvora i za njegovo određivanje i produženje odlučuje isključivo sud
uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela odnosno ličnost počinioca. Dešava se da i
pored ovakve zakonske odredbe strane u postupku ukazuju na okolnosti iz člana 146. (npr. tužitelj da sud nije
primjenio odredbu člana 146, isto tako i branitelj i navode razloge). U ovakvom slučaju drugostepeni sud
mora iz tih žalbi izvući one navode koji se eventualno odnose na okolnosti vezane za okolnosti izvršenja
krivičnog djela ( npr. dugotrajno mrcvarenje žrtve i na kraju njeno lišavanje života) odnosno ličnost učinioca
( učinioc je više puta osuđivan) i ispitati od kakvog su značaja ti prigovori.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Međutim, pritvor se MORA uvijek ukinuti nakon donošenja presude i optuženi pustiti na slobodu ako je:
a) optuženi oslobođen od optužbe ili:
b) je optužba odbijena, osim iz razloga nenadležnosti suda ili
c) ako je proglašen krivim, a oslobođen od kazne ili
d) mu je izrečena samo novčana kazna ili
e) je uslovno osuđen ili
f) je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao. ( npr osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne
godine, bio u pritvora jednu godinu)
U svim tim slučajevima pritvor se ukida, jer sa donošenjem bilo koje od tih odluka nastaje neoboriva
zakonska pretpostavka da više nema osnova za određivanje i dalje trajanje pritvora i što pritvor gubi ulogu
koju ima u krivičnom postupku.

Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još 9 (devet) mjeseci. Izuzetno i iz
važnih razloga odlukom vijeća pritvor se može produžiti još najduže 6 mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude
izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda potvrđuje ili preinačuje, pritvor će se ukinuti i
optuženi pustiti na slobodu.
Ako u roku od 9 (devet) mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida,
pritvor može trajati najduže još 1 (jednu) godinu od dana izricanja drugostepene odluke.
Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga, odlukom vijeća pritvor se može produžiti za još
najduže 6 mjeseci.
ZKPFBiH predviđa mogućnost upućivanja optuženog koji je u pritvoru u ustanovu za izdržavanje kazne i
prije pravnosnažnosti presude i to na njegov zahtjev. Inicijativa može poteći SAMO od optuženog, NE i od
suda. Zahtjev optuženog nije obavezujući za sud, a sud odlučuje rješenjem kako kad zahtjev prihvata tako i
kad ga odbija.
Rješenje donosi sudija, odnosno predsjednik vijeća, bez obzira da li je optuženi stavio prijedlog prije
objavljivanja presude ili kasnije. Pri tome je bez značaja visina izrečene kazne zatvora. Protiv rješenja je
dozvoljena žalba apelacionom vijeću u roku od 3 dana. Žalba optuženog, u stvari, znači da je on odustao od
svog zahtjeva. Apelaciono vijeće će tada preinačiti pobijano rješenje i odlučiti da se optuženi ne uputi na
izdržavanje kazne prije pravnosnažnosti presude. Osuđeni koji se ne nalazi u pritvoru ne može zahtijevati da
prije pravnosnažnosti presude stupi na izdržavanje kazne.

Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.

Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presudom mu je izrečena kazna zatvora, ostaće u pritvoru do upućivanja
na izdržavanje kazne, ali najduže do isteka kazne izrečene presudom.
Poslije upućivanja lica na izdržavanje kazne, sud više nije ovlašten da pritvor ukida, jer je pritvor prestao i
nastavljen izdržavanjem kazne.

Lišenje slobode i zadržavanje -radnje koje preduzima policija

Lišenje slobode je privremeno oduzimanje slobode.


Policijski organ može neko lice lišiti slobode ako su kumulativno ispunjena 2 uslova:
1. ako postoje osnovi sumnje da je to lice učinilo krivično djelo i
2. ako postoji bilo koji zakonski razlog za određivanje pritvora.

Prilikom lišenja slobode:


 policijski organ je dužan takvo lice bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata, sprovesti tužiocu.
Izuzetno, ako su u pitanju djela terorizma, taj rok je 72 sata.
Ako u tom roku lice ne bude sprovedeno, pustiće se na slobodu.
Lišenje slobode je faktička mjera o kojoj policijski organ ne donosi nikakvo rješenje.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

 tužilac je dužan bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata da ispita to lice i odluči da li će ga
pustiti na slobodu ili će SPP dostaviti prijedlog za određivanje pritvora.
 SPP je dužan odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti odluku o prijedlogu za određivanje
pritvora.
Ukoliko ne prihvati prijedlog, donijeće rješenje kojim se prijedlog odbija i to lice odmah pustiti na
slobodu. rok 3 dana

Osoba lišena slobode mora biti poučena o svojim pravima koja ima u skladu sa zakonom:
1. pravo na obavještenje o razlozima lišenja slobode, gdje se podrazumjeva:
a. postojanje osnova sumnje da je osoba izvršila određeno krivično djelo,
b. postojanje nekog od razloga za pritvor
2. pravo vezano uz pouku o pravu na šutnju – lice lišeno slobode nije dužno dati iskaz, niti odgovarati
na postavljena pitanja.
3. pravo osobe lišene slobode da uzme branioca po slobodnom izboru, te da će joj se postaviti branilac
na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja nije u mogućnosti podmiriti troškove odbrane.
4. pravo pomenute osobe da porodica, konzularni službenik strane države ili druga osoba koju odredi,
budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

Na lišenje slobode se NE može izjaviti žalba iz razloga što je lišenje slobode limitirano rokom “najduže
24/72 sata”, pa je eventualna žalba nepotrebna, jer će mjera lišenja slobode biti preispitana od sudske vlasti,
po predaji lica od policijskog organa.
Nepostojanje žalbe na mjeru lišenja slobode ne znači, međutim, nepostojanje prava na naknadu štete licima
koja su protivpravno lišena slobode. Naprotiv, takva lica imaju pravo na naknadu štete u slučaju nezakonitog
lišenja slobode, u određenom roku i u propisanom postupku.
Sankcije za nepoštivanje pravila u pogledu rokova dovode do odgovornosti za protivpravno lišenje slobode,
disciplinsku odgovornost policijskog organa i obavezu za državu da naknadi moralnu i materijalnu štetu
nastalu zbog neosnovanog lišenja slobode.

Izvršenje pritvora i postupanje sa pritvorenicima

Opšte odredbe

Pritvor se izvršava u ustanovama koje za tu namjenu odredi federalni ministar pravde.


Na poslovima izvršavanja pritvora mogu raditi samo oni uposlenici Federalnog ministarstva pravde koji
imaju potrebna znanja i vještine i stručnu spremu predviđenu propisima.

Prava i slobode pritvorenika i podaci o pritvorenicima

Pritvor se izvršava na način da se ne vrijeđa osoba i dostojanstvo pritvorenika. Ovlaštene osobe sudske
policije i straže ustanove pri izvršavanju pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u slučajevima
određenim zakonom. Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari
svrha radi kojeg je određen pritvor, spriječi bjekstvo pritvorenika, spriječi počinjenje krivičnog djela i otkloni
opasnost po život i zdravlje ljudi. Evidenciju o pritvorenicima vodi Federalno ministarstvo pravde.

Smještaj pritvorenika

Pritvorenici se smještaju u prostorije odgovarajuće veličine koje udovoljavaju potrebnim zdravstvenim


uvjetima.
U istu prostoriju ne smiju biti smještene osobe različita spola.
U pravilu, pritvorenici se neće smjestiti u istu prostoriju s osobama koje izdržavaju kaznu zatvora, sa
osobama koje bi na njega mogle štetno djelovati ili ako bi to moglo štetno uticati na vođenje postupka.

Posebna prava pritvorenika

Pritvorenici imaju pravo na osmosatni neprekidni odmor u vremenu od 24 sata.


Njima će se osigurati kretanje na otvorenom prostoru najmanje 2 sata dnevno.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pritvorenik smije kod sebe imati predmete za osobnu upotrebu, higijenske potrepštine, o svom trošku
nabavljati knjige, novine i drugu štampu, te imati druge predmete u količini i veličini koja ne ometa boravak
u prostoriji i ne remeti kućni red.
Prilikom prijema u pritvor od pritvorenika će se prilikom osobne pretrage oduzeti predmeti u vezi s
krivičnim djelom.

Pravo na komunikaciju pritvorenika sa spoljnim svijetom i braniteljem

Po odobrenju SPP, odnosno SPS i pod njegovim nadzorom ili nadzorom osobe koju on odredi, pritvorenika
imaju pravo posjećivati, u okviru kućnog reda, bračni, odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na
njegov zahtjev liječnik i druge osobe. Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati
šteta za vođenje postupka. SPP, odnosno SPS će odobriti konzularnom službeniku strane zemlje posjetu
pritvoreniku koji je državljanin te zemlje.
Pritvorenik smije održavati povjerljivu prepisku sa bilo kojom osobom.
IZUZETNO, ako to zahtijevaju interesi postupka, može se odrediti nadzor nad takvom pošiljkom ili se ona
zabranjuje, a određuje se rješenjem, protiv kojeg je dopuštena žalba.
Pritvoreniku se ne može zabraniti odašiljanje molbe, pritužbe ili žalbe.
Pritvorenik ne može koristiti mobitel, ali ima pravo, u skladu s kućnim redom a pod nadzorom uprave
pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore. SPP/SPS/sudija/predsjednik vijeća mogu, iz razloga
sigurnosti i dr. propisanih razloga, pritvoreniku rješenjem ograničiti/zabraniti korištenje telefona.
Pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze s braniteljem.

Nadzor nad izvršenjem pritvora

Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik suda.


Predsjednik suda ili sudija kojeg on odredi dužan je najmanje jednom u 15 dana obići pritvorenike i ako
nađe da je potrebno, i bez prisutnosti sudskog policajca, informisati se kako se pritvorenici hrane, kako
zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi
dužan je preduzeti potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove.
Predsjednik suda, SPP/SPS/sudija/predsjednik vijeća, mogu u svako doba obilaziti pritvorenike

PODNESCI I ZAPISNICI

Podnošenje i ispravljanje podnesaka

Optužnica, prijedlozi, pravni lijekovi i druge izjave i saopćenja podnose se pisano ili se daju usmeno na
zapisnik.
Navedeni podnesci moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njima moglo postupiti.
Ako u ZKPFBiH nije drugačije određeno, sud će podnositelja podneska koji je nerazumljiv ili ne sadrži sve
što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati pozvati da podnesak ispravi, odnosno dopuni, a ako on to
ne učini u određenom roku sud će podnesak odbaciti.
U pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnositelj će se upozoriti na posljedice propuštanja.

Dostavljanje podnesaka protivnoj stranci

Podnesci koji se po ZKFBiH dostavljaju protivnoj stranci predaju se sudu u dovoljnom broju primjeraka za
sud i drugu stranku.
Ako ovi podnesci nisu predati sudu u dovoljnom broju primjeraka, sud će pozvati podnositelja da u
određenom roku preda dovoljan broj primjeraka.

Obaveza sastavljanja zapisnika

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

U pogledu radnji koje se preduzimaju u toku krivičnog postupka sastavlja se zapisnik istovremeno kad se
radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.
Zapisnik piše zapisničar. Samo kad se obavlja pretresanje stana ili osobe ili se radnja preduzima van
službenih prostorija organa, a zapisničar se ne može osigurati, zapisnik može pisati osoba koja preduzima
radnju. Kad zapisnik piše zapisničar, zapisnik se sastavlja na taj način što osoba koja preduzima radnju
kazuje glasno zapisničaru što će unijeti u zapisnik.
Osobi koja se saslušava dopustit će se da sama kazuje odgovore u zapisnik. Ovo pravo joj se može uskratiti u
slučaju zloupotrebe.

Sadržaj zapisnika

Zapisnik sadrži: 1. naziv organa pred kojim se obavlja radnja, 2. mjesto gdje se obavlja radnja, 3. dan i sat
kad je radnja započeta i završena, 4. imena i prezimena prisutnih osoba i u kojem svojstvu radnji prisustvuju,
5. kao i naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja.
Zapisnik treba sadržavati bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje.
U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori.
Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku.

Prilikom preduzimanja radnji kao što je uviđaj, pretresanje stana ili osoba ili prepoznavanje osoba ili
predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su važni, s obzirom na prirodu takve radnje ili za utvrđivanje
istovjetnosti pojedinih predmeta (npr. opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na
predmetima i dr.), a ako su napravljene skice, crteži, planovi, fotografije, filmski snimci i slično to će se
navesti u zapisniku i priključiti zapisniku.

Vođenje zapisnika

Zapisnik se mora voditi uredno, u njemu se ne smije ništa izbrisati, dodati ili mijenjati. Precrtana mjesta
moraju ostati čitka.
Sva preinačenja, ispravke i dodaci unose se na kraju zapisnika i moraju biti ovjereni od osoba koje potpisuju
zapisnik.

Čitanje i potpisivanje zapisnika

Osobe koje se saslušavaju, kao i osumnjičeni, odnosno optuženi, branitelj i oštećeni imaju pravo pročitati
zapisnik ili zahtijevati da im se pročita. Na to je dužna da ih upozori osoba koja preduzima radnju, a u
zapisniku će se naznačiti da li je upozorenje učinjeno i da li je zapisnik pročitan. Zapisnik će se uvijek
pročitati ako nije bilo zapisničara i to će se naznačiti u zapisniku.
Zapisnik potpisuje saslušana osoba. Ako se zapisnik sastoji od više listova saslušana osoba potpisuje svaki
list.
Nepismena osoba umjesto potpisa stavlja otisak kažiprsta desne ruke, a zapisničar će ispod otiska upisati
njeno ime i prezime. Ako se usljed nemogućnosti da se stavi otisak desnog kažiprsta stavlja otisak nekog
drugog prsta ili otisak prsta lijeve ruke, u zapisniku će se naznačiti od kojeg je prsta i s koje ruke uzet otisak.
Ako saslušana osoba odbije da potpiše zapisnik ili da stavi otisak prsta, zabilježit će se to u zapisniku i
navesti razlog odbijanja.
Ako je bilo prigovora u vezi sadržaja zapisnika navest će se u zapisniku i ti prigovori.
Zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je preduzela radnju i zapisničar.

Zapisnik o vijećanju i glasanju

O vijećanju i glasanju sastavit će se poseban zapisnik.


Zapisnik o vijećanju i glasanju sudskog vijeća sadrži tok glasanja i odluku koja je donesena.
Zapisnik o vijećanju i glasanju potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar.
Odvojena mišljenja priključit će se ovom zapisniku ako nisu unesena u zapisnik.
Zapisnik o vijećanju i glasanju zatvorit će se u poseban omot.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ovaj zapisnik može razgledati samo vijeće apelacionog odjeljenja kad rješava po pravnom lijeku i u tom
slučaju dužno je da zapisnik ponovno zatvori u poseban omot i da na omotu naznači da je razgledalo
zapisnik.

ROKOVI

Rokovi za predaju podnesaka i računanje rokova

Kada je izjava vezana za rok smatra se da je data u roku ako je prije nego što rok istekne predata onom ko
je ovlašten da je primi.
Kada je izjava upućena putem pošte - preporučenom pošiljkom, telegrafom ili drugim telekomunikacijskim
sredstvom, dan slanja ili predaje pošti smatra se kao dan predaje onome kome je upućena.
Rokovi se određuju na sate, dane, mjesece i godine.
Sat, odnosno dan kad je dostavljanje izvršeno, tj. u koji pada događaj od kada treba računati trajanje roka, ne
uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi naredni sat, odnosno dan.
Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama, završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca,
odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo. Ako nema toga dana u posljednjem
mjesecu rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.
Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu i nedjelju, te u neki drugi dan kada državni
organ ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana.

Povrat u prijašnje stanje

Optuženom koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu žalbe na presudu ili na rješenje o primjeni
mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi, sud će dopustiti povrat u prijašnje
stanje radi podnošenja žalbe, ako u roku od 8 dana od dana prestanka uzroka zbog kojeg je propustio rok,
podnese molbu za povrat u prijašnje stanje i ako istovremeno s molbom preda i žalbu.
Poslije proteka roka od 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.

O povratu u prijašnje stanje odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća koje je donijelo presudu ili rješenje
koje se pobija žalbom.
Protiv RJEŠENJA kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje nije dopuštena žalba.

Molba za povrat u prijašnje stanje ne zadržava, po pravilu, izvršenje presude, odnosno rješenja o primjeni
mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi, ali sud može odlučiti da se s
izvršenjem zastane do donošenja odluke po molbi.

DONOŠENJE I SAOPŠTAVANJE ODLUKA

Vrste odluka u krivičnom postupku

U krivičnom postupku odluke se donose u obliku:


1. PRESUDE
2. RJEŠENJA i
3. NAREDBE.

Presudu donosi samo sud, a rješenje i naredbu donose i drugi organi koji učestvuju u krivičnom p.

Odlučivanje na sjednici o vijećanju i glasanju

Odluke vijeća donose se poslije usmenog vijećanja i glasanja.


Odluka je donesena kad je za nju glasala većina članova vijeća.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Predsjednik vijeća rukovodi vijećanjem i glasanjem i glasa posljednji. On je dužan da se stara da se sva
pitanja svestrano i potpuno razmotre.
Ako se u pogledu pojedinih pitanja o kojima se glasa glasovi podjele na više različitih mišljenja, tako da
nijedno od njih nema većinu, razdvojit će se po pitanjima i glasanje će se ponavljati dok se ne postigne
većina.
Ako se i na taj način ne postigne većina, odluka će se donijeti tako što će se glasovi koji su najnepovoljniji za
optuženog pribrojiti glasovima koji su od ovih manje nepovoljni.
Članovi vijeća ne mogu odbiti da glasaju o pitanjima koja postavi predsjednik vijeća, ali član vijeća koji je
glasao da se optuženi oslobodi ili da se presuda ukine i ostao u manjini, nije dužan glasati o sankciji. Ako ne
glasa, uzet će se kao da je pristao na glas koji je za optuženog najpovoljniji.

Način glasanja

Pri odlučivanju prvi dio je da se glasa da li je sud nadležan, kao i o drugim prethodnim pitanjima.
Kad se donese odluka o prethodnim pitanjima prelazi se na drugi dio - odlučivanje o glavnoj stvari.
Pri odlučivanju o glavnoj stvari prvo će se glasati je li optuženi učinio krivično djelo i da li je kriv, a zatim će
se glasati o kazni, drugim krivičnopravnim sankcijama, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnim
zahtjevima i ostalim pitanjima o kojima treba donijeti odluku.
Ako je ista osoba optužena za više krivičnih djela, glasat će se o krivici i kazni za svako od tih djela, a zatim
o jedinstvenoj kazni za sva djela.

Tajno zasjedanje

Vijećanje i glasanje obavlja se u tajnom zasjedanju.


U prostoriji u kojoj se obavlja vijećanje i glasanje mogu biti prisutni samo članovi vijeća i zapisničar.

Saopćavanje odluka

Ako KZFBiH nije drukčije određeno, odluke se saopćavaju osobama usmenim objavljivanjem ako su
prisutne, a dostavljanjem ovjerenog prijepisa odluke, ako su odsutne.
Ako je odluka usmeno saopćena, to će se naznačiti u zapisniku i u spisu, a osoba kojoj je saopćenje učinjeno
potvrdit će to svojim potpisom. Ako osoba izjavi da se neće žaliti, ovjereni prijepis usmeno saopćene odluke
neće joj se dostaviti, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Prijepisi odluka protiv kojih je dopuštena žalba dostavljaju se s uputstvom o pravu na žalbu.

DOSTAVLJANJE PISMENA

Način dostavljanja

Pismena se dostavljaju, u pravilu, putem pošte. Dostavljanje se može obavljati i preko službene osobe organa
koji je odluku donio ili neposredno kod tog organa.
Poziv za glavni pretres ili druge pozive sud može i usmeno saopćiti osobi koja se nalazi pred sudom, uz
pouku o posljedicama nedolaska. Usmeno pozivanje zabilježit će se u zapisniku koji će pozvana osoba
potpisati, osim ako je to pozivanje zabilježeno u zapisniku o glavnom pretresu.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Lično/ neposredno dostavljanje

Pismeno za koje je u ovom zakonu određeno da se treba lično dostaviti predaje se direktno osobi kojoj je
upućeno.
Ako se osoba kojoj se pismeno mora lično dostaviti ne zatekne na mjestu gdje se dostavljanje ima izvršiti,
dostavljač će se informisati kad i na kom mjestu može tu osobu da zatekne i ostavit će kod njegovih odraslih
članova porodice ili kod susjeda(ako na to susjed pristane) ili kod osobe koja je zaposlena na istom mjestu –
radni kolega(ako na to radni kolega pristane) ili kod osobe koja je zadužena za prijem pošte na njegovom
radnom mjestu, pismenu obavijest da radi primanja pismena bude u određeni dan i sat u svom stanu ili na
svom radnom mjestu.
Ako i poslije ovog dostavljač ne zatekne osobu kojoj se pismeno dostavlja, postupit će na način da će
pismenu predati predati nekom od njegovih odraslih članova domaćinstva koji je dužan da primi pismeno, a
ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno se predaje susjedu, ako on na to pristane, a ako se dostavljanje
obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tamo ne zatekne, pismeno se
može uručiti osobi ovlaštenoj za prijem pošte koja je dužna primiti pismeno ili osobi koja je zaposlena na
istom mjestu, ako ona pristane primiti pismeno.
Time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

Posredno dostavljanje

Pismena za koja u KZFBiH nije određeno da se moraju lično dostaviti, dostavljaju se također lično, ALI
takva pismena u slučaju da se primatelj ne zatekne u stanu ili na radnom mjestu mogu se predati nekome od
njegovih odraslih članova domaćinstva koji je dužan da primi pismeno. Ako se oni ne zateknu u stanu,
pismeno se predaje susjedu, ako on na to pristane. Ako se dostavljanje obavlja na radnom mjestu osobe kojoj
se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tamo ne zatekne, pismeno se može uručiti osobi ovlaštenoj za prijem
pošte koja je dužna primiti pismeno ili osobi koja je zaposlena na istom mjestu, ako ona pristane primiti
pismeno.
Ako se utvrdi da je osoba kojoj se pismeno dostavlja odsutna i da joj neka od prethodno navedenih osoba
zbog toga ne može pismeno na vrijeme predati, pismeno će se vratiti uz naznačenje gdje se odsutni nalazi.

Sadržaj ličnog dostavljanja

Osumnjičenom/optuženom će se lično dostaviti poziv za prvo ispitivanje u istrazi, poziv za glavni pretres i
poziv za pretres za izricanje krivično-pravne sankcije.
Optuženom koji nema branitelja, lično će se dostaviti i optužnica, presuda i druge odluke od čijeg
dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora.
Na zahtjev optuženog, presuda i druge odluke dostavit će se osobi koju on odredi.
Ako optuženom koji nema branitelja treba dostaviti presudu kojom mu je izrečena kazna zatvora, a
dostavljanje se ne može izvršiti na njegovu dosadašnju adresu, sud će optuženom postaviti branitelja po
službenoj dužnosti koji će vršiti ovu dužnost dok se ne sazna nova adresa optuženog.
Ako je u pitanju neka druga odluka od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu ili žalba protivne stranke koja se
dostavlja radi odgovora, ta će se odluka, odnosno žalba istaći na oglasnoj tabli suda. Po proteku roka od 8
dana od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.

Ako optuženi ima branitelja, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba
protivne stranke koja se dostavlja radi odgovara, dostavit će se branitelju i optuženom. U tom slučaju, rok za
izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na žalbu teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili
branitelju. Ako se optuženom ne može dostaviti odluka, odnosno žalba zato što nije prijavio promjenu
adrese, ta će se odluka, odnosno žalba istaći na oglasnoj tabli suda. Po proteku roka od 8 dana od dana
isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.
Ako se pismeno dostavlja branitelju optuženog, a on ima više branitelja, dovoljno je da se pismeno dostavi
jednom od njih.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Dostavnica

Potvrdu o izvršenom dostavljanju (dostavnicu) potpisuju primatelj i dostavljač.


Primatelj će na dostavnici sam naznačiti dan prijema.
Ako je primatelj nepismen ili nije u stanju da se potpiše, dostavljač će ga potpisati, naznačiti dan prijema i
staviti napomenu zašto je potpisao primatelja.

Odbijanje prijema pismena

Kad primatelj ili odrasli član njegovog domaćinstva odbije da primi pismeno dostavljač će zabilježiti na
dostavnici dan, sat i razlog odbijanja prijema, a pismeno će ostaviti u stanu primatelja ili u prostoriji gdje je
on zaposlen. Time je dostavljanje izvršeno.

Posebni slučajevi dostavljanja

Osobama lišenim slobode dostavljanje se vrši u sudu ili preko uprave ustanove u kojoj su smještene.
Osobama koje uživaju pravo imuniteta u BiH, ako međunarodni ugovori šta drugo ne određuju, dostavljanje
se vrši preko nadležnog ministarstva BiH.
Dostavljanje državljanima BiH koji se nalaze u inozemstvu izvršava se posredstvom diplomatskog ili
konzularnog predstavništva BiH u stranoj državi, pod uvjetom da se strana država ne protivi takvom načinu
dostavljanja i da osoba kojoj se dostavljanje obavlja dobrovoljno pristaje da primi pismeno.

IZVRŠENJE ODLUKA

Pravomoćnost odluka - presuda

Presuda postaje pravomoćna kad se više ne može pobijati žalbom ili kad žalba nije dopuštena.
Pravosnažna presuda izvršava se kad je izvršeno njeno dostavljanje i kada za izvršenje ne postoje zakonske
smetnje. Ako nije podnesena žalba ili su se stranke odrekle ili odustale od žalbe, presuda je izvršna istekom
roka za žalbu, odnosno od dana odricanja ili odustanka od podnesena žalbe.
Za izvršenje pravosnažnih presuda nadležan je sud.

Nemogućnost naplate novčane kazne

Ako se novčana kazna propisana u ovom zakonu ne plati u određenom roku, sud će postupiti na način
propisan u KZFBiH. (PAZI: razlika postoji u zavisnosti da li je u pitanju fizicko ili pravno lice).

Izvršenje odluke o troškovima postupka i o oduzimanju predmeta

Izvršenje presude u pogledu troškova krivičnog postupka, oduzimanja imovinske koristi i imovinskopravnih
zahtjeva obavlja sud po odredbama koje važe za izvršni postupak.
Prinudna naplata troškova krivičnog postupka u korist budžeta Federacije vrši se po službenoj dužnosti.
Ako je u presudi izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta sud će odlučiti hoće li se takvi predmeti
prodati po odredbama koje važe za izvršni postupak ili će se predati kriminalističkom muzeju ili drugoj
ustanovi ili će se uništiti. Novac dobijen prodajom predmeta prihod je budžeta Federacije.
Pravomoćna odluka o oduzimanju predmeta može se izvan slučaja ponavljanja krivičnog postupka izmijeniti
u parničnom postupku ako se pojavi spor o vlasništvu oduzetih predmeta.

Izvršnost odluka – rješenja i naredbe

Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, rješenje se izvršava kad postane pravosnažno.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pravosnaćnost rješenja nastupa kad se ono ne može pobijati žalbom ili kad žalba nije dopuštena.
Naredba se izvršava odmah ako organ koji je naredbu izdao ne naredi drugačije.

Pravosnažnost odluke o imovinskopravnom zahtjevu

Kad je odluka kojom je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu postala pravosnažna, oštećenom će se na


njegov zahtjev izdati ovjeren prijepis odluke s naznačenjem da je odluka izvršna.

TROŠKOVI KRIVIČNOG POSTUPKA

Vrste troškova

Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka, od njegovog pokretanja do
njegovog završetka.
Troškovi krivičnog postupka obuhvataju: troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručne osobe i troškove
uviđaja, podvozne troškove osumnjičenog/optuženog, izdatke za dovođenje osumnjičenog/ optuženog ili
osobe lišene slobode, podvozne i putne troškove službenih osoba, troškove liječenja
osumnjičenog/optuženog dok se nalazi u pritvoru, troškove tehničkog pregleda vozila, analize krvi i
prijevoza leša do mjesta obdukcije, paušalni iznos, nagradu i nužne izdatke branitelja, oštećenog i njegovog
zakonskog zastupnika.
Paušalni iznos utvrđuje se u okviru iznosa određenih odgovarajućim propisom, s obzirom na trajanje i
složenost postupka i imovno stanje osobe obavezne da plati ovaj iznos.
Troškovi: za svjedoke, vještake, tumače i stručne osobe i troškove uviđaja, podvozne troškove
osumnjičenog/optuženog, izdatke za dovođenje osumnjičenog/ optuženog ili osobe lišene slobode, podvozne
i putne troškove službenih osoba, troškove liječenja osumnjičenog/optuženog dok se nalazi u pritvoru,
troškove tehničkog pregleda vozila, analize krvi i prijevoza leša do mjesta obdukcije i nužni izdaci
postavljenog branitelja isplaćuju se unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju se kasnije
od osoba koje su dužne da ih naknade po ZKP FBiH.
Organ koji vodi krivični postupak dužan je da sve troškove koji su unaprijed uplaćeni unese u popis koji se
prilaže spisu.
Odluka o troškovima

U svakoj presudi,kao i rješenju kojim se obustavlja krivični postupak, odlučiće se ko snosi troškove k.p. i
koliko oni iznose.
Ako nedostaju podaci o visini troškova, sud će donijeti posebno rješenje o visini troškova kad se ti podaci
pribave. Zahtjev s podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od 6 mjeseci od dana
dostavljanja pravomoćne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka osobi koja ima pravo da postavi
takav zahtjev.
Kad je odluka o troškovima sadržana u posebnom rješenju o žalbi protiv tog rješenja odlučuje vijeće
apelacionog odjeljenja.

Troškovi postupka kad se optuženi oglasi krivim

Kad sud optuženog oglasi krivim izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove k.p.
Osoba koja je optužena za više krivičnih djela neće se osuditi na naknadu troškova u pogledu djela za koja je
oslobođena optužbe, ukoliko se ti troškovi mogu izdvojiti iz ukupnih troškova.
U presudi kojom je više optuženih oglašeno krivim sud će odrediti koliki će dio troškova snositi svaki od
njih, a ako to nije moguće osudit će sve optužene da solidarno snose troškove.
U odluci kojom rješava o troškovima, sud može osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili
djelimično troškove krivičnog postupka, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje
optuženog ili osobe koju je on dužan da izdržava.

Troškovi postupka u slučaju obustave postupka, oslobađajuće ili odbijajuće presude

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se
optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka padaju na teret
budžetskih sredstava, OSIM u slučaju ako je osoba svjesno podnijela lažnu prijavu, tada će sama snositi
troškove krivičnog postupka.
Kad sud odbije optužbu zbog nenadležnosti odluku o troškovima donijet će nadležni sud.
Ako zahtjev za naknadu troškova k.p. ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od 3 mjeseca
od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom
postupku protiv Federacije.

IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEVI

Predmet imovinskopravnog zahtjeva

Imovinskopravni zahtjev nastao izvršenjem krivičnog djela može se odnositi na:


a) naknadu štete,
b) povrat stvari ili
c) poništenje određenog pravnog posla.

O imovinskopravnom zahtjevu može se raspravljati u krivičnom postupku SAMO ako je takav prijedlog
stavilo ovlašteno lice i ako se time ne bi odugovlačio krivični postupak.
Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u k.p. može da podnese samo lice koje je ovlašteno da
takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
Prijedlog se podnosi tužiocu, odnosno sudu najkasnije do završetka glavnog pretresa.
Predlagač je dužan da određeno označi svoj zahtjev i da za to podnese dokaze.
Tužilac, odnosno sud, dužni su da osumnjičenog/optuženog, ispitaju u vezi imovinskopravnog zahtjeva.

Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu

O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud.


Sud može predložiti oštećenom, optuženom, odnosno braniocu, provođenje postupka medijacije putem
medijatora u skladu sa Zakonom, ako ocjeni da je imovinskopravni zahtjev takav da je svrsishodno uputi ga
na medijaciju. Prijedlog za upućivanje na medijaciju mogu dati i oštećeni i optuženi, odnosno branilac do
završetka glavne rasprave.
U presudi kojom optuženog oglašava krivim, sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u
cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak.
Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će
oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.
Kad sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem
obustavi krivični postupak, uputit će oštećenog da imovovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom
postupku.

Odluka o predaji stvari oštećenom

Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na povrat stvari, a sud ustanovi da stvar pripada oštećenom i da se
nalazi kod optuženog ili kod nekog od učesnika na glavnom pretresu ili kod osobe kojoj su oni dali stvar na
čuvanje, odredit će u presudi da se stvar preda oštećenom.

Odlučivanje o poništavanju određenog pravnog posla

Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na poništavanje određenog pravnog posla, a sud utvrdi da je zahtjev
osnovan, izreći će u presudi potpuno ili djelimično poništavanje tog pravnog posla, sa posljedicama koje
otuda proističu, ne dirajući u prava trećih osoba.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Vraćanje stvari u toku postupka

Ako je riječ o stvarima koje nesumnjivo pripadaju oštećenom, a NE služe kao dokaz u krivičnom postupku,
te će se stvari predati oštećenom i prije završetka krivičnog postupka.
Ako se više oštećenih spore o svojini na stvari, uputit će se na parnični postupak, a sud će u krivičnom
postupku odrediti samo čuvanje stvari kao privremenu mjeru obezbjeđenja.
Stvari koje služe kao dokaz oduzet će se privremeno i po završetku k.p. vratiti vlasniku.
Ako je ovakva stvar neophodna vlasniku ona mu se može vratiti i prije završetka k.p., uz obavezu da je na
zahtjev donese.

OSTALE ODREDBE ZKP FBiH

Obustavljanje postupka u slučaju smrti osumnjičenog/optuženog

Kad se u toku krivičnog postupka ustanovi da je osumnjičeni/ optuženi umro k.p. će se obustaviti.

Postupak u slučaju neuračunljivosti osumnjičenog/optuženog

Ako se u toku krivičnog postupka utvrdi da je osumnjičeni/ optuženi u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio
neuračunljiv, sud će utvrditi da je osumnjičeni/ optuženi učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, te
predmet uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka.

Duševno oboljenje osumnjičenog/optuženog u toku postupka

Kad se u toku krivičnog postupka utvrdi da je osumnjičeni/optuženi nakon učinjenja krivičnog djela obolio
od takvog duševnog oboljenja, da nije sposoban da učestvuje u k.p., sud će rješenjem, nakon psihijatrijskog
vještačenja, prekinuti krivični postupak uputiti i predmet uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog
staranja.
Kada se zdravstveno stanje optuženog poboljša u mjeri da je sposoban da učestvuje u k.p., isti će se nastaviti,
ako nije nastupila zastara krivičnog gonjenja.

Primjena pravila međunarodnog prava

U pogledu isključenja krivičnog gonjenja za strance koji uživaju pravo imuniteta u Bosni i Hercegovini
primjenjuju se pravila međunarodnog prava.
U slučaju sumnje da li se radi o strancima koji imaju pravo imuniteta u BiH, tužitelj, odnosno sud će se za
objašnjenje obratiti Federalnom ministarstvu pravde.

Odobrenje za krivično gonjenje

Kad je zakonom, odnosno drugim općim aktom donesenim na osnovu Ustava i Zakona, propisano da je za
krivično gonjenje pojedinih osoba potrebno prethodno odobrenje nadležnog državnog organa, tužitelj NE
može pokrenuti, odnosno nastaviti istragu, niti podići optužnicu ako ne podnese dokaz da je odobrenje dato.

Posebni uslovi za krivično gonjenje

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

U slučaju kada je krivično djelo izvršeno izvan teritorije FBiH, tužitelj može preduzeti krivično gonjenje
ako je to krivično djelo propisano u zakonu FBiH. Tužitelj će, u tom slučaju, preduzeti krivično gonjenje
SAMO ako je izvršeno djelo propisano kao krivično djelo i po zakonu države na čijoj je teritoriji krivično
djelo izvršeno. Ni u tom slučaju krivično gonjenje se neće preduzeti ako se po zakonu te države krivično
gonjenje preduzima po zahtjevu oštećenog, a takav zahtjev nije podnesen.
Tužitelj može preduzeti krivično gonjenje, bez obzira na zakon države na čijoj je teritoriji krivično djelo
izvršeno ako se to djelo smatra krivičnim djelom prema pravilima međunarodnog prava.

TOK KRIVIČNOG POSTUPKA

ISTRAGA
_____________

Predavanja:
Do reforme krivičnog zakonodavstva 2003. godine istragu je vodio istražni sudija, nakon toga je ukinut
institut istražnog sudije i istraga je presla u iskljucivu nadležnost tuzioca. Tuzilac je taj koji pokreće i vodi
istragu i on je taj koji u slučaju postojanja osnova sumnje donosi naredbu o sprovođenju istrage.
Za pokretanje istrage dovoljno je postojanje osnova sumnje da je učinjeno krivično djelo

Naredba o sprovođenju istrage


Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo. Da bi
donio odgovarajuću naredbu, ta naredba treba da sadrži podatke o učiniocu krivičnog djela ukoliko
su poznati ( ovo znači da tužitelj može voditi istragu i protiv nepoznatog osumnjičenog, bez obzira što
podaci o njegovom identitetu nisu poznati), opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja djela...

Obaveza prijavljivanja krivičnog djela

Službene i odgovorne osobe u svim organima vlasti u FBiH javnim preduzećima i ustanovama i drugim
pravnim licima, dužne su da prijave krivična djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na koji drugi
način. U takvim okolnostima, službena ili odgovorna osoba će preduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi
krivičnog djela, predmeti na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi i obavijestit
će ovlašteno službeno lice ili tužilaštvo bez odlaganja.

Zdravstveni radnici, nastavnici, vaspitači, roditelji, staratelji, usvojitelji i druge osobe koje su ovlaštene ili
dužne da pružaju zaštitu i pomoć maloljetnim osobama, da vrše nadzor, njihovo odgajanje i vaspitavanje, a
koji saznaju ili ocijene da postoji sumnja da je maloljetna osoba žrtva seksualnog, fizičkog ili nekog drugog
zlostavljanja, dužni su o toj sumnji odmah obavijestiti ovlašteno službeno lice ili tužilaštvo.

Prijavljivanje krivičnog djela od građana

Građanin ima pravo da prijavi izvršenje krivičnog djela. -MOŽE


Svako je dužan prijaviti učinjenje krivičnog djela, kada neprijavljivanje krivičnog djela predstavlja krivično
djelo. 2 - MORA

Podnošenje prijave
2
Ko zna za učinitelja krivičnog djela za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, ili ko samo zna da je takvo djelo učinjeno, pa to
ne prijavi, iako od takve prijave ovisi blagovremeno otkrivanje učinitelja ili krivičnog djela, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom
zatvora do tri godine.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Prijava se podnosi tužiocu, pismeno ili usmeno.


Ako se prijava podnosi usmeno, osoba koja podnosi prijavu upozorit će se na posljedice lažnog
prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastavit će se zapisnik, a ako je prijava saopćena telefonom, sačinit će se
službena zabilješka.

Naredba o provođenju istrage - često pitanje na ispitu

Istragu provodi tužilac i jedino je on nadležan za provođenje istrage.


Istraga se provodi kad postoje OSNOVI SUMNJE da je učinjeno krivično djelo.
O provođenju istrage tužilac donosi „naredbu o provođenju istrage“. Protiv naredbe tužioca o provođenju
istrage nije dopuštena žalba.
Naredba o provođenju istrage je interni akt tužioca i sa danom njenog donošenja počinje teći zakonski rok
koji je dat tužiocu za sprovođenje istrage.
Naredba o provođenju istrage treba da sadrži:
1) podatke o počiniocu krivičnog djela, ukoliko su ti podaci poznati. (Dakle, sada se istraga može
voditi i protiv nepoznatog počinioca k.d. – ranije to nije bilo moguće.)
2) opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela,
3) zakonski naziv krivičnog djela,
4) okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze,
5) okolnosti koje treba istražiti i istražne radnje koje treba poduzeti.

Pored "naredbe o sprovođenju istrage" tužitelj donosi i "naredbu o proširenju istrage" i to u 2 slučaja :

- ako naknadno iz spisa predmeta utvrdi da postoje osnovi sumnje da je osim onog krivičnog djela za
koje je donesena naredba o sprovođenju istrage učinjeno još neko krivično djelo ili više njih
- ako tuzitelj utvrdi da je pored osobe na koju se odnosi naredba o sprovođenju istrage osnovano
sumnjiva i još neka osoba da je učestvovala u učinjenu krivičnog djela, kao saučinitelj, podstrekač,
pomagač itd.

Ukoliko tužitelj vodi neku istragu BEZ naredbe o sprovođenju istrage ili u slučajevima kada su ispunjeni
uvjeti da se istraga proširi, a ne donese odgovarajuću naredbu to predstavlja ozbiljna kršenja ljudskih
prava. (jedan od najtežih oblika)

Ako tužilac ocijeni da nisu ispunjeni uslovi za provođenje istrage, donijet će „naredbu o neprovođenju
istrage“ i to u slijedećim slučajevima:
1. ako iz prijave i drugih isprava proizilazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo (npr. radi se o
građansko-pravnom odnosu, upravno-pravnom odnosu, pravno irelevantnom odnosu, nedostaje neki
od elemenata krivičnog djela ili nedostaje neki od elemenata općeg pojma k.d.),
2. ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo,
3. ako je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je to djelo obuhvaćeno amnestijom ili
pomilovanjem,
4. ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. (npr. kod primjene međunarodnog
prava za osobe sa imunitetom, kao i kad je zakonom propisano da se za određene osobe krivično
gonjenje može poduzeti samo po odobrenju državnog organa, a tog odobrenja nema)

Kada tužilac donese naredbu o nesprovođenju istrage, dužan je u roku od 3 dana obavijestiti oštećenog i
podnosioca prijave. U tom slučaju oštećeni i podnosilac prijave mogu u roku od 8 dana podnijeti pritužbu
uredu glavnog tužioca.

Provođenje istrage

U ZKPFBiH je propisano ovlaštenje tužioca da može preduzimati sve istražne radnje, odnosno radnje
dokazivanja koje su propisane u ZKPFBiH.
U ZKPFBiH je izričito predviđeno da tužilac može:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

1. ispitivati osumnjičenog (naravno, ako ovaj na to pristane, jer ga štiti princip da niko nije dužan
iznositi dokaze protiv sebe – „nemo prodere se ipsum“),
2. saslušavati oštećenog i svjedoke,
3. vršiti uviđaj i rekonstrukciju događaja,
4. preduzimati posebne mjere koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka i informacija,
5. naređivati potrebna vještačenja i
6. prikupljati određene informacije.

O svim ovim radnjama koje tužilac preduzima moraju biti sastavljeni zapisnici, koje tužitelj može kasnije
koristiti tokom suđenja.
Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru, naredbu za dovođenje zbog ispitivanja izdaje tužitelj i o tome
obavještava sudiju za prethodni postupak.
_______________

Pitanje na ispitu:
Da li je istraga koja je predviđena našim ZKP FBiH istraga po angloameričkom pravu ili je to tužilačka
istraga?
To je samo tužilačka istraga! Jer prema ZKPFBiH tužitelj može preduzimati istražne radnje, dok branitelj
može preduzimati sve potrebne radnje ( ali ne istražne radnje!) Dakle tužitelj jedini može npr. ispitivati
svjedoke, vještake, dok se to pravo ne odnosi na branitelja.
Dakle, kod nas ne postoji sistem obrnutog dokazivanja.
_______________

Nadzor tužioca nad radom ovlaštenih službenih osoba (njihova ovlaštenja i dužnosti)
Ovlaštene osobe su dužne da sarađuju s tužiteljem

A) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 5 godina,
ovlaštena službena osoba dužna je ODMAH obavijestiti tužitelja i pod njegovim nadzorom preduzeti
potrebne mjere:
1. da se pronađe učinitelj krivičnog djela,
2. da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika,
3. da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi, te
4. da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.

Ovlaštena službena osoba dužna je u ovom slučaju, ako postoji opasnost od odlaganja, preduzeti neophodne
radnje radi izvršenja nabrojanih zadataka.
O svemu što je preduzeto, ovlaštena službena osoba dužna je odmah obavijestiti tužitelja i dostaviti
prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.

B) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo sa propisanom kazna zatvora do 5 godina,
ovlaštena službena osoba dužna je obavijestiti tužitelja o svim raspoloživim informacijama, radnjama i
mjerama koje je preduzelo, najkasnije u roku od 7 dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je
k.d. učinjeno.

Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza

Ovlaštena službena osoba može:


1. prikupljati potrebne izjave od osoba;
2. izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljage;
3. ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja;
4. preduzeti potrebne mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta osoba i predmeta;
5. raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga;
6. u prisustvu odgovorne osobe pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih
preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge
potrebne mjere i radnje.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pri prikupljanju izjava od osoba, ovlašteno službeno lice može izdati pisani poziv osobi da dođe u službene
prostorije, pod uvjetom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja.
Osoba prema kojoj je preduzeta neka od prethodno navedenih radnji ili mjera ima pravo da podnese
pritužbu tužitelju u roku od 3 dana.
Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlašteno službeno lice sastavlja izvještaj. Uz
izvještaj dostavljaju se i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o preduzetim radnjama i
mjerama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka,
uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom.
Tužitelj može prikupljati izjave i od osoba koje se nalaze u pritvoru ako je to potrebno radi otkrivanja drugih
krivičnih djela iste osobe, njezinih saučesnika ili krivičnih djela drugih učinitelja.

Zadržavanje na mjestu izvršenja k.d.

Ovlaštena službena osoba ima pravo da osobe zatečene na mjestu učinjenja krivičnog djela zadrži radi
prikupljanja izjava, ako te osobe mogu dati obavještenja važna za krivični postupak i o tome je dužna
obavjestiti tužitelja. Zadržavanje tih osoba na mjestu učinjenja krivičnog djela ne može trajati duže od 6 sati.
Nakon isteka tog perioda, zadržavanje će prestati.
Ovlaštena službena osoba može fotografirati i uzimati otiske prstiju osobe za koju postoje osnovi sumnje da
je učinila krivično djelo. Kada to doprinosi efikasnosti postupka, ovlaštena službena osoba može javno
objaviti fotografiju te osobe, ali samo po odobrenju tužitelja.
Ako je potrebno da se utvrdi od koga potiču otisci prstiju na pojedinim predmetima, ovlaštena službena
osoba može uzimati otiske prstiju i od osoba za koje postoji vjerovatnoća da su mogle doći u dodir s tim
predmetima (npr. krađa u banci: uzimaju se otisci zaposlenika, kako bi se eventualno među pronađenim
otiscima pronašao neki koji ne pripada njime – mogao bi biti od izvršioca k.d.).
Osoba prema kojoj je preduzeta neka od prethodno navedenih radnji ima pravo da podnese pritužbu tužitelju.

Uviđaj i vještačenje

Ovlaštena službena osoba dužna je izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, OSIM pregleda, obdukcije
i ekshumacije leša, uz prethodno obavještavanja tužitelja (navedeno obavještavanje tužitelja potrebno je
kako bi tužitelj, ako želi, mogao doći na mjesto uviđaja).
Ako je tužitelj prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja, on od ovlaštene službene osobe može tražiti da
izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim.
Sve radnje koje se preduzimaju tokom uviđaja, moraju se evidentirati u zapisnik, te da na kraju zapisnika
navedu koja su vještačenja naredili, a vještačenja se mogu narediti samo za vrijeme uviđaja, ali i u posebni
službeni izvještaj.

Pregled, obdukcija i ekshumacija


Postoje slučajevi kada postoji sumnja ili je očigledno da je smrti neke osobe pruzrokovana krivičnim djelom
ili je u vezi sa krivičnim djelom, tada tužitelj moze izdati naredbu za pregled i obdukciju leša, ALI za
ekshumaciju mora tražiti naredbu od suda.

Sudsko osiguranje dokaza

Zavisno od faze krivičnog postupka, sudsko osiguranje dokaza u istrazi vrši SPP, a nakon podizanja
optužnice SPS.
Da bi SPP ili SPS izvršili sudsko osiguranje dokaza, potrebno je da su kumulativno ispunjena 3 uslova i to:
1. da je sudsko osiguranje dokaza u interesu pravde, što je ustvari svodi na ocjenu značaja i važnosti
dokaza (npr. iskaza nekog svjedoka). Ako je u pitanju neki nevažan svjedok, koji nije očevidac
događaja i koji je npr. samo čuo od nekoga za događaj koji se desio, tada se neće vršiti sudsko
osiguranje dokaza.
2. postojanje vjerovatnoće da se dokaz neće moći izvesti na glavnom pretresu (npr. svjedok neće biti
dostupan sudu u vrijeme suđenja). Stranka ili branilac koji predlože sudsko osiguranje dokaza dužni
su u prijedlogu da to obrazlože i da tu okolnost učine vjerovatnom.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

3. da postoji prijedlog stranaka ili branioca za izvršenje sudskog osiguranja dokaza.

Kao što je navedeno, o sudskom osiguranju dokaza odlučuje SPP ili SPS i to na taj način što provjerava da li
su ispunjeni uslovi da se takvo osiguranje dokaza obavi.
Ukoliko prihvati prijedlog za sudsko osiguranje dokaza, onda se u prisutnosti stranaka i branioca taj
svjedok ispituje. Za ovo ispitivanje važe pravila za ispitivanje svjedoka na glavnom pretresu. To znači da se
svjedok ispituje direktno, unakrsno, a po potrebi i sud vrši dodatno ispitivanje. Ako na glavnom pretresu nije
moglo biti osigurano prisustvo tog svjedoka na pretresu će se pročitati njegov iskaz. Ukoliko taj svjedok
pristupi na pretres, on će se ispitati, a njegov raniji iskaz je irelevantan i isti se ne može čitati.
Postoji, također, mogućnost da neki važan dokaz neće moći biti korišten na suđenju, (npr. neka hemijska
supstanica ili neka vrsta droge mogu promjeniti svoj sastav) pa se i u ovakvim situacijama može tražiti
sudsko osiguranje dokaza tj. da analizu te materije izvrši neki državni organ ili ustanova prije nego je to
uobičajeno.
Ako bude odbijen prijedlog za sudsko osiguranje dokaza, onda Sud donosi rješenje protiv kojeg
nezadovoljna stranka ili branilac mogu izjaviti žalbu vanraspravnom vijeću u roku od 3 dana.

Obustava istrage - često pitanje

Tužilac ima pravo ne samo da donese naredbu o provođenju istrage i naredbu o nesprovođenju istrage, već i
"naredbu o obustavi istrage".

Istraga se obustavlja „naredbom o obustavi istrage“ koju isključivo može donijeti tužilac i to u slučajevima
koji su izričito predviđeni ZKP FBiH, a ti slučajevi su:

1. da djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo (materijalno-pravni razlog)


Radi se o slijedećim situacijama:
a) kada je u pitanju građansko-pravni, upravno-pravni ili pravno-irelevantan odnos,
b) kada nedostaje neki od elemenata iz opšteg pojma krivičnog djela ili neki od elemenata konkretnog
krivičnog djela,
c) ako je u pitanju beznačajno djelo, nužna obrana ili krajna nužda. Zbog nužne obrane ili krajne nužde
(kad djelo nije krivično djelo), istragu je moguće obustaviti samo onda ako svi dokazi upućuju na
iste zaključke tj. da je osumnjičeni postupao u nužnoj odbrani. Tako, ako iz iskaza dva svjedoka
proizilazi da osumnjičeni nije postupio u nužnoj obrani, a iz iskaza pet preostalih da jeste, nije
moguće naredbom obustaviti istragu.

2. da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni izvršio krivično djelo (činjenični razlog).


Ovdje se radi o tome da se raspolaže sa dovoljno dokaza o tome da je krivično djelo učinjeno, međutim
ne postoji dovoljno dokaza da je osumnjičeni počinitelj krivičnog djela. Treba voditi računa da
zakonodavac samo u tom slučaju dozvoljava tužiocu da ponovo otvori istragu ukoliko dođe do nekih
novih dokaza iz kojih proizilazi da je osumnjičeni počinio krvično djelo za koje je vođena istraga.

3. da postoje okolnosti koje isključuju krivicu osumnjičenog, osim u slučaju kada se u toku
postupka utvrdi da je osumnjičeni, u vrijeme učinjenja krivičnog djela, bio neuračunljiv.

4. da je djelo obuhvaćeno amnestijom/pomilovanjem ili je nastupila zastara ili postoje druge


okolnosti koje isključuju krivično gonjenje (procesno-pravni razlozi).
Amnestija i zastara krivičnog gonjenja su uređene odredbama krivičnog materijalnog prava. Pod drugim
smetnjama koje isključuju krivično gonjenje podrazumijevaju se smrt ili duševno oboljenje
osumnjičenog nakon učinjenja krivičnog djela, pravosnažno presuđena stvar, te imuniteti prema
domaćem i međunarodnom pravu.

O donošenju naredbe o obustavi istrage, tužilac je dužan obavijestiti oštećenog, sa navedenim konkretnim i
jasnim razlozima obustave istrage, koji ima pravo podnijeti pritužbu Uredu tužioca u roku od 8 dana.
Također mora obavijestiti i osumnjičenog ako je ispitan, te podnosioca prijave.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

ZKP FBiH daje ovlaštenje tužiocu da ponovo otvori istragu ako je do obustave istrage došlo iz razloga što
nije bilo dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo. Naime, ukoliko tužilac dođe do novih
dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo, ponovo će otvoriti istragu i nastaviti sa istragom protiv
osumnjičenog. Vrijeme utrošeno do momenta obustave istrage uračunaće se u rok u kojem bi tužilac trebao
okončati istragu.

Okončanje istrage

Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica.
Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu, kako bi se moglo ocijeniti da li tužitelj preduzima dalje mjere u
cilju podizanja optužnice.
Ako se istraga NE završi u roku od 6 mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac je dužan
obavijestiti glavnog tužioca, koji će sazvati kolegij tužilaštva. Kolegij tužilaštva će, u ovisnosti da li su tome
razlog subjektivni (npr. tužilac nije bio dovoljno aktivan) ili objektivni razlozi, preduzeti potrebne mjere da
bi se istraga okončala (npr. povećati broj tužilaca koji će raditi na tom slučaju).
Optužnica se NE MOŽE podići ako osumnjičeni nije bio ispitan !!!

POSTUPAK OPTUŽIVANJA
Nakon istrage koja predstavlja prvu fazu postupka,slijedi druga faza, a to je postupak optuživanja.
Sama optužba predstavlja jedini optužni akt u redovnom krivičnom postupku koju priprema i podiže tužitelj.

Podizanje optužnice
Načelom akuzatornosti ili optužnim načelom određeno je da je za pokretanje krivičnog postupka neophodan
zahtjev tužitelja. Dosljedno tome, propisano je da je tužitelj taj koji nakon okončanja istrage podiže
optužnicu. (Istraga se okončava zabilješkom u spisu i ukoliko se ne završi u roku od 6 mjeseci od donošenja
naredbe o provođenju istrage kolegij tuzilaštva preduzima odgovarajuće mjere za uspješno provođenje
istrage).
Kad u toku istrage tužilac nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja („viši stepen
sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo i neku
osobu kao izvršioca krivičnog djela“)da je osumnjičeni učinio k.d., pripremiće i uputiti optužnicu sudiji za
prethodno saslušanje, uz dokaze na kojima se optužnica zasniva.
Optužnica se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za osumnjičenog i njegovog branioca.

(Zakon ne predviđa poseban rok za podizanje optužnice nakon okončanja istrage, ali optužnica će biti
podignuta bez odlaganja ako je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se optužnica može podići. Očigledno
kašnjenje u preduzimanju procesne radnje podizanja optužnice može biti razlog za pokretanje disciplinskog
postupka zbog nemarnog odnosa prema radu, stalnog i neopravdanog kašnjenja u provođenju radnji u vezi s
vršenjem tužilačke funkcije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti tužioca.)

Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni i branilac, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, te zahtijevati da
im se omogući fotokopiranje pojedinih dokaza koji su im potrebni za pripremanje odbrane.
Nakon podizanja optužnice, stranke ili branilac mogu predlagati SPS-u sudsko obezbjeđenje dokaza.

Podnošenjem optužnice počinje nova faza krivičnog postupka, a to je postupak optuživanja, koji se sastoji
od:
1. upućivanja optužnice SPS,
2. potvrđivanja ili odbijanja svih ili pojedinih tačaka optužnice,
3. prethodnog(ih) prigovora(i).
4. izjašnjenja o krivnji (poricanje ili priznanje krivnje),
5. pregovaranja o krivnji,
6. sporazuma o priznanju krivnje,
7. povlačenja optužnice.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Bitno je napomenuti da ako tužitelj u toku istrage NE nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi
osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio k.d. donijet će naredbu o obustavljanju istrage.

Sadržaj optužnice
Optužnica po svom karakteru predstavlja strogo formalni procesni akt što znači da je u ZKPFBiH propisano
šta optužnica mora obavezno da sadrži i u slučaju kada je tužitelj pošalje sudu sudija za prethodno saslušanje
provjerava da su ispunjeni svi formalni uslovi, ako nisu onda dopisom traži od tužitelja da izvrši ispravku ili
dopunu – ispravka imena ili prezimena, a dopuna da tužitelja zaboravi da stavi pravnu kvalifikaciju. Sudija
ne vraća optužnicu iz jednostavnog razloga jer tužilac ima optužnicu i u tom dopisu ukazuje na to koji su
nedostatci i da to mora ispraviti u određenom roku, koliki je to rok ovisi od toga šta treba dopuniti ili
popraviti u optužnici, ako se naprimjer radi o ispravci imena ili prezimena ( tehnička greška) onda je taj rok
kratak i može biti samo 24 sata, a ako ima više ispravki ili nekih dopuna, onda taj rok može biti i duži 3
dana, 5 itd. Posebno mu mora u dopisu naznačiti u kom roku tužitelj mora izvršiti ispravku ili dopunu
optužnice i naglasiti da ukoliko tako ne postupi da će optužnica biti odbačena kao i svaki drugi neuredan
podnesak, ako ispravljenu optužnicu ne dostavi u roku koji mu je sud odredio. Optužnica po svom sadržaju
ima naznaku:
1) naziv suda kojem se upućuje optužnica i jasno je da kada tužitelj u optužnici naznači neki sud i
dostavi mu optužnicu da smatra da je taj sud mjesno i stvarno nadležan da postupa u tom predmetu. K
2) ime i prezime osumnjičenog s njegovim generalijskim podacima, koje je potrebno navesti radi
njegove indvidualizacije
3) opis djela mora u sebi sadržavati činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježja krivičnog djela
te činjeice nazivamo odlučnim činjenicama, a pored tih činjenica u činjeničnom opisu se navode i
činjenice i okolnosti koje nisu odlučne ali služe za preciznije određivanje događaja i jasnoće njegove
dinamike (dispozitiv optužnice), dalje se navodi:
a) vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela,
b) predmet na kojem je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i
c) ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,
4) zakonski naziv krivičnog djela, s navođenjem odredbe krivičnog zakona na koju se tužitelj poziva
u optužnici, inače tužilac u optužnici činjenični opis pravno kvalifikuje onako kako smatra da treba i
navodi koje je to krivično djelo po njegovoj ocjeni.
5) prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje svjedoka ili pseudonima zaštićenih svjedoka i
vještaka, spisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz,
6) ocjena rezultata istrage, pod čime se podrazumjeva na osnovu čega je tužitelj izveo svoje
zaključke o postojanju odlučnih činjenica i drugih važnih činjenica, i te rezultate istrage treba svesti
na zaključak da ti dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio krivično
djelo
7) dokaze koji potkrijepljuju navode optužnice.

Jednom optužnicom može se obuhvatiti više krivičnih djela ili više osumnjičenih.

Ako između tih djela postoji veza i razlozi da se provede jedinstveni postupak.
Posebno treba naglasiti da tužitelj u optužnici može staviti obrazloženi prijedlog da se osumnjičenom odredi
pritvor, ili ako se nalazi u pritvoru da se isti produži, ili ako se nalazi u pritvoru da se pusti na slobodu ako se
prestali uvjeti za trajanje istog.
Kada je u pitanju pritvor tužitelj ove svoje prijedloge kao što je propisano u optužnici ali nije nikakva
pogreška ako to izdvoji i navede u posebnom podnesku.

To je prvi fakultativni dio optužnice. Dakle, jednom optužnicom neka osoba može biti optužena za dva ili
više k.d., a isto tako jedna optužnica može obuhvatiti više osumnjičenih. Ako je neka osoba optužena za više
krivičnih djela, tada, u pravilu, svako od tih krivičnih djela treba opisati zasebnim tačkama, a ovo iz razloga
što se u toku suđenja može pokazati da za neko krivično djelo ne postoje dokazi, pa u tom dijelu treba
donijeti oslobađajuću presudu, a u drugom dijelu presudu kojom se optuženi oglašava krivim. Ukoliko je
nasuprot tome sve opisano u jednoj tački, tada postoji dosta problema da sud izdvaja dio činjeničnog opisa za
kojeg optuženog treba osloboditi od optužbe u odnosu na činjenični opis za koji optuženi treba biti oglašen
krivim.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi, u optužnici se može predložiti da se odredi pritvor, a ako se nalazi u
pritvoru, može se predložiti da se pritvor produži ili da se pusti na slobodu. Prijedlog za odlučivanje o
pritvoru je drugi fakultativni dio optužnice. Odluka o pritvoru može se donijeti tek poslije potvrđivanja
optužnice. Praktično, prvo se odluči o potvrđivanju optužnice, a odmah potom i o pritvoru. Ako se
osumnjičeni nalazi u pritvoru, potvrđivanje optužnice se vrši do isteka roka trajanja pritvora u istrazi.

Odlučivanje o optužnici
Kada sudija za prethodno saslušanje primi optužnicu on će prije svega provjeriti da li je sud stvarno i mjesno
nadležan ( mjesnu nadležnost može provjeravati bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranaka do
potvrđivanja optužnice) ukoliko ocjeni da sud nije stvarno ili mjesno nadležan donijet će Rješenje kojim se
taj sud oglašava nenadležnim i protiv tog rješenja je dozvoljena žalba u roku od 3 dana o kojem odlučuje
vanraspravno vijeće istog suda.
Ako je sud stvarno i mjesno nadležan sudija za prethodno saslušanje će provjeriti da li je eventulalno
krivično djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično
gonjenje pa ako utvrdi da je to tako postoje odgovarajuće procedure na osnovu kojih treba riješiti ovo
pitanje. Poslije toga ako nisu ispunjeni navedeni uslovi, odnosno nema uvjeta da se donose rješenje o
obustavi postupka ( ovo se odnosi na okolnosti kada je isključeno krivično gonjenje) onda sudija za
prethodno saslušanje provjerava formalno ispravnost optužnice
Ako nisu ispunjeni uvjeti onda će sudija za prethodno saslušanje da pregleda dokaze koji su mu dostavljeni
kako bi ocjenio da li ima dovoljno dokaza da je osumnjičeni počinio krivično djelo. To procjenjuje na
osnovu načela slobodne ocjene dokaze i mora odlučiti o potvrđivanju optužnice u roku od 8 dana a u
složenim predmetima u roku od 15 dana. U praksi imamo ( ako su ispunjeni uvjeti za potvrđivanje
optužnice) različite načine potvrđivanja optužnice, kada se ona u cjelosti prihvata i to se radi tako što neki
sudovi da je optužnica br____________od ____________potvrđena dana___________ i potpis sudije za
prethodno saslušanje na dnu. Također se to radi na način da neki naprave štambilj na kome to sve piše pa se
unose ti podaci broj optužnice, datum i dan kada je potvrđena i onda slijedi potpis SPS. U onim slučajevima
kada se odbije potvrđivanje optužnice bilo u cjelosti ili djelimično SPS mora donijeti rješenje protiv kojeg je
dozvoljena žalbe u roku od 24 sata, a o toj žalbi odlučuje izvanraspravno vijeće u roku od 72 sata.
Potvrđivanjem optužnice pa makar to bila i jedna tačka, a u odnosu na druge sve bile odbijene, osumnjičeni
dobija status optuženog. Sama optužnica se mora dostaviti optuženom u roku od 24 sata koji se nalazi u
pritvoru, a optuženom koji nije u pritvoru optužnica se dostavlja bez odlaganja. Uz optužnicu koja se
dostavlja optuženom dostavlja se i obavijest da u roku od 15 dana ima pravo na podnošenje prethodnih
prigovora, a u tom dopisu se također mora naznačiti da će optuženi u roku od 15 dana biti pozvan da se
izjasni o krivnji. Njemu se napominje da će to biti po isteku roka za podnošenje prethodnih prigovora ili ako
ih je podnio nakon što o njima bude odlučeno. Optuženi ima pravo da podnese svoje dokazne prijedloge što
oni u pravilu ne čine iz taktičkih razloga.
Ako potvrđivanje optužnice bude odbijeno u cjelosti ( rješenje o odbijanju je postalo pravomoćno) tužitelj
može podnijeti novu optužnicu, koja mora biti zasnovana na novim dokazima i ta optužnica mora proći kroz
ponovnu proceduru potvrđivanja.

Skripta:
Kada SPS primi optužnicu sa dokazima, prvenstveno mora ispitati:
1. da li je sud nadležan,
2. da li je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je nastupila zastara ili postoje druge okolnosti
koje isključuju krivično gonjenje i
3. razmatra optužnicu u smislu njene formalne ispravnosti, odnosno provjerava da li sadrži sve što je
potrebno da se po njoj može postupiti.
- Ukoliko SPS ocijeni da nije nadležan u pogledu konkretnog predmeta, donosi rješenje o
nenadležnosti, protiv kojeg je dozvoljena žalba u roku od 3 dana izvanraspravnom vijeću suda.
Kada to rješenje postane pravosnažno, SPS predmet dostavlja onom sudu koji je u rješenju
označen kao sud koji je nadležan da postupa u pogledu tog predmeta.
- Ako je SPS ocijenio da je konkretno djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je
nastupila zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, SPS neće moći
dalje razmatrati optužnicu.
- Ukoliko optužnica nije formalno ispravna, odnosno ne sadrži sve ono što je potrebno i
propisano u ZKP FBiH, SPS će pozvati tužioca da optužnicu ispravi odnosno dopuni, a

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

istovremeno će mu, u tom dopisu, ukazati na nedostatke u optužnici i ostaviti primjeren rok
kako bi iste ispravio, uz upozorenje da će optužnica, ukoliko tako ne postupi, biti odbačena kao
i svaki drugi neuredan podnesak. Ako tužilac u ostavljenom roku ne ispravi odnosno ne dopuni
optužnicu, sud će rješenjem odbaciti optužnicu.
Ako je SPS utvrdio da je nadležan da postupa u pogledu konkretnog predmeta, kao i da konkretno k.d. nije
obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili nije nastupila zastara ili ne postoje druge okolnosti koje
isključuju krivično gonjenje, kao i da optužnica sadrži sve ono šta je potrebno da bi se po njoj moglo
postupiti, tj. ako je propisno sastavljena, onda SPS razmatra dokaze, koji su dostavjeni uz optužnicu kako bi
izveo zaključak da li postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo koje se u optužnici
navodi.

Ukoliko je tužilac dostavio dovoljno dokaza iz kojih proizilazi postojanje osnovane sumnje da je
osumnjičeni učinio krivično djelo navedeno u optužnici, tada će SPS potvrditi optužnicu. Svoju odluku o
potvrđivanju optužnice, SPS treba da donese u roku od 8 dana, a u složenim predmetima u roku od 15
dana, računajući od dana prijema optužnice.
ZKPFBiH NE precizira formu potvrđivanja optužnice, npr. potvrđivanje u formi rješenja ili naredbe.
Najjednostavniji način potvrđivanja optužnice je stavljanje sudskog štambilja u gornji desni ugao optužnice
koji sadrži poslovni broj optužnice, datum potvrđivanja, ime i potpis SPS koji je izvršio potvrđivanje
optužnice. Ova forma potvrđivanja optužnice je primjenjiva kada optužnica sadrži samo jednu tačku ili se
potvrđuju sve tačke optužnice. Međutim, ako optužnica sadrži više tačaka, a potvrđuju se samo pojedine
tačke optužnice, potvrđivanje je neophodno izvršiti u formi rješenja.

Ukoliko tužilac nije dostavio dovoljno dokaza iz kojih proizilazi postojanje osnovane sumnje da je
osumnjičeni učinio krivično djelo navedeno u optužnici SPS će odbiti sve ili pojedine tačke optužnice, te
donijeti rješenje koje se dostavlja tužiocu. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba
u roku od 24 sata, o kojoj odlučuje vanraspravno vijeće u roku od 72 sata.

Nakon potvrđivanja pojedinih ili svih tačaka optužnice, osumnjičeni dobija status optuženog!!!

Ako se optuženi nalazi na slobodi, optužnica se dostavlja bez odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru onda se
dostavljanje optužnice vrši u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice.
SPS će obavijestiti optuženog da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo podnijeti
prethodne prigovore, da će izjašnjenje o krivnji biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim
prigovorima, odnosno po isteku roka za njihovo podnošenje, te da može navesti prijedloge svojih dokaza
koje namjerava izvesti na glavnoj raspravi.

U slučaju ako je sud donio rješenje kojim je odbijeno potvrđivanje optužnice, tužilac može naknadno
podnijeti novu optužnicu, ako prikupi nove dokaze. Nova ili izmijenjena optužnica mora biti zasnovana na
novim dokazima, jer je prethodna optužnica odbijena upravo zbog toga što SPS nije utvrdio postojanje
osnovane sumnje. Ova optužnica se obavezno podnosi na potvrđivanje.

Izjašnjenje o krivnji
Predmet izjašnjenja o krivnji je potvrđena optužnica. To izjašnjenje o krivnji se daje na posebnom
ročištu pred sudijom za prethodno saslušanje u prisutnosti tužitelja, optuženog i njegovog branitelja ako ga
ima. U zakonu to nije izričito propisano ali je očigledno i nužno da se na tom ročištu SPS uvjeri da li
optuženi razumije optužnicu, ako razumije nastavit će se sa daljim potrebnim upozorenjima i poukama, a u
suprotnom sudija za prethodno saslušanje će mu dati potrebna objašnjenja. Nadalje SPS optuženom mora
dati i druge pouke od kojih je najvažnija da nije dužan da se izjašnjava o krivnji. Samo izjašnjenje o krivnji
je formalna izjava kojom optuženi izjavljuje: „kriv sam“ ili „nisam kriv“, a u slučaju da ćuti ili što se nekad
dešava nastoji da opisuje okolnosti događaja onda je obaveza sudije za prethodno saslušanje da unese u
zapisnik da se izjasnio da nije kriv. ( na ovakvu mogućnost prethodno sudija za prethodno saslušanje mora
upoznati optuženog da će tako biti učinjeno, ako bude izbjegavao da se izjasni o krivnji) O ovom ročištu se
vodi zapisnik.
Prema zakonskim odredbama koje se odnose na izjašnjenje o krivnji zakonodavac je razdvojio dvije situacije
i to prvu kada optuženi ima branitelja i drugu situaciju kada nema branitelja. Njega sudija za SPS upozorava
samo na posljedice priznanja krivnje ( onog koji ima branioca) a to su da ukoliko prizna krivnju da se time

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

odriče prava na suđenje, zatim ga upoznaje o mogućim posljedicama koje se odnose na imovinsko pravni
zahtjev, oduzimanje imovinske koristi i troškove krivičnog postupka.
Druga situacija jeste kada optuženi nema branitelja, tada SPS mora prvo riješiti pitanje da li su ispunjeni
uvjeti da se optuženom postavi branitelj po osnovu prava na odbranu siromašnih ili da li je postavljanje
branitelja eventualno u interesu pravde zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja optuženog ili drugih
razloga ( čl. 59 stav 5. ZKP-a FBiH). Ako utvrdi da su ispunjeni uvjeti postavit će mu branitelja i onda se on
upoznaje isto kao onaj optuženi iz prethodnog slučaja, a ako nisu ispunjeni uvjeti onda se upoznaje o
posljedicama izjašnjenja o krivnji. Pod tim se podrazumjeva da će on biti upoznat sa posljedicama ako prizna
krivnju koje su iste kao i kod optuženog koji ima branitelja ( misli se na slučaj ako prizna krivnju), a isto
tako se upoznaje i o posljedicama ako ne prizna krivnju, da će u tom slučaju predmet biti dostavljen sudiji
odnosno vijeću na suđenje. U ovom slučaju se dokazi vraćaju tužitelju.
U slučaju odnosno situaciji kada optuženi prizna krivnju onda se ta izjava dostavlja sudiji odnosno vijeću
ovisno o težini djela na razmatranje. Sudija odnosno vijeće može tu izjavu prihvatiti ili odbaciti.

Skripta:
Izjašnjenje o krivnji predstavlja novi institut ZKPFBiH, koncept koji je uveden reformom krivičnog
postupka, a što je preneseno iz anglosaksonskog, tj. angloameričkog sistema (adversarni sistem).

Izjašnjenje o krivnji optuženi daje SPS.


Tu izjavu daje u prisutnosti tužioca i branioca(ako ga ima) i ta njegova izjava se unosi u zapisnik.
Dakle, na jednom posebnom ročištu na kojem prisustvuju optuženi i njegov branitelj (ako ga ima), uzima se
izjava optuženog, odnosno njegovo izjašnjenje o krivnji.
Šta je predmet izjašnjena o krivnji ?
Predmet izašnjenja o krivnji je potvrđena optužnica, a prije nego što se optuženi izjasnio o krivnji SPS mora
se uvjeriti da li je optuženi razumio optužbu. Kada se SPS uvjerio da je optuženi razumio optužnicu mora
mu dati odgovarajuća upozorenja od kojih je najvažnije upozorenje da nije dužan da se izjašnjava o krivnji s
tim što ga predhodno mora upozoriti šta znači ovaj procesni institut izjašnjenja o krivnji. Isto tako SPS mora
optuženog upozoriti da će u zapisnik koji se sastavlja na tom ročišta u slučaju da se ne izjasni o krivnji biti
uneseno kao da je dao izjavu da nije kriv.
U pojmovnom smislu izjašnjenje o krivnji podrazumijeva njegovu formalnu izjavu o tome da li je kriv ili nije
kriv u odnosu na svaku tačku optužbe.

Treba naglasiti da su u zakonu predviđene 2 situacije i to:

1. kada optuženi prilikom izjašnjenja o krivnji ima branitelja, a tom prilikom naravno je uvijek
prisutan i tužitelj. Obaveza SPS je da u ovakvoj situaciji kada optuženi ima branitelj, optuženog
upozna samo o mogućim posljedicima ukoliko prizna krivnju, jer zakonodavac predpostavlja da ga
je o svemu ostalom upoznao njegov branitelj. To upoznavanje sa posljedicama ukoliko optuženi
prizna krivnju odnosi se na to da će ga sudija za predhodno saslušanje upitati: Da li razumije da
ukoliko prizna krivnju, da se time odriče prava na suđenje, zatim će ga upoznati o ostalim mogućim
posljedicama koje se odnose na imovinsko pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi
pribavljenje krivičnim djelom, kao i da li je upoznat sa mogućom odlukom o naknadi troškova
krivičnog postupka i sa pravom da bude oslobođen od njihovog plaćanja ukoliko su za to ispunjeni
uslovi.
2. druga situacije jeste kada optuženi nema branitelja i na ročištu treba da se izjasni o krivnji pred SPS
u prisutnosti tužitelja. Propisana je obaveza SPS da provjeri da li su u ovom slučaju ispunjeni uslovi
za obaveznu odbranu i to samo za situaciju (ne za ostale situacije) ako je u 1.interesu pravde da
optuženi zbog složenosti predmeta, njegovog mentalnog stanja i drugih razloga ima branitelja.
Ukoliko nisu ispunjeni ovi uslovi onda MORA provjeriti da li su ispunjeni uslovi da mu se 2.
dodijeli branitelj po osnovu prava na dodjelu branitelja siromašnih. Ukoliko su ispunjeni uvjeti iz
jedne od ove 2 situacije i optuženom bude dodjeljen branitelj, onda se postupa na način kako za
optuženog koji ima branitelja.
U protivnom ako nije bilo uvjeta da mu se postavi branitelj onda se optuženi upozorava o
posljedicama izjašnjenja o krivnji. Pod tim se podrazumijeva da se on upozorava ne samo kao i
optuženi koji ima branitelja šta će se dešavati ukoliko priza krivnju, već dodatno i o tome šta će se

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

dešavati ukoliko izjavi na nije kriv, a to je da će predmet biti proslijeđen vijeću odnosno sudiji na
suđenje.

Nakon što optuženi (bez obzira da li ima ili nema branitelja) da formalnu izjavu o krivnji koja se unosi u
zapisnik i svodi se na izjašnjenje „kriv sam“ , „nisam kriv“, ili „ se optuženi neće da izjasni o krivnji“ ili
optuženi bez potrebe govori o nekim stvarima za koje nije pitan, a ne odgovara u pogledu onoga za sta je
pitan -to ima isto značenje kao da neće da se izjasniti o krivnji,
sa predmetom se postupa na sljedeći način:

AKO SE OPTUŽENI IZJASNIO DA JE KRIV predmet se dostavlja zavisno o tezine krivičnog djela
sudiji, odnosno vijeću na razmatranje izjave o priznanju krivnje.

AKO SE OPTUŽENI IZJASNIO DA NIJE KRIV predmet se dostavlja sudiji, odnosno vijeću radi
suđenja koje mora biti zakazano u roku od 30 dana, a izuzetno taj rok moze biti produzen i za još 30 dana s
tim što se u ovom slučaju prije dostavljanja predmeta , dokazi koji potkepljuju navode optužnice vade se iz
spisa i vraćaju se tužiocu.

Moguće su situacije da je optužnica podnesena i potvđena u odnosu na npr. 2 optužena, pa jedan priznaje
krivnju, a drugi poriče krivnju. U tom slučaju treba izvršiti razdvajanje krivičnog postupka. U odnosu na
optuženog koji je priznao krivicu, nastavlja se postupak izricanja presude bez održavanja glavnog pretresa,
ako sud prihvati izjavu o priznanju krivice. Prema optuženom koji je negirao krivicu nastavlja se redovan
krivični postupak.

ZKPFBiH zabranjuje uzimanje u obzir izjave o poricanju krivice kao otežavajuće okolnosti prilikom
odmjeravanja krivičnopravne sankcije. Prvobitna izjava o poricanju krivice ne uzima se u obzir kod
odmjeravanja sankcije.

Razmatranje izjave o priznavanju krivnje – često pitanje na ispitu

Kada je optuženi priznao krivnju taj predmet se dostavlja sudiji ili vijeću na razmatranje izjave o priznanju
krivnje i ovom prilikom se zakazuje ročište na kojem pored SPS trebaju biti tužitelj, optuženi i njegov
branitelj ukoliko ga ima. Ta izjava o priznanju krivnje se razmatra u neposrednoj komunikaciji između sudije
za prethodno saslušanje i optuženog na način što sudija za prethodno saslušanje prilikom te komunikacije
koristi zapisnik o priznanju krivnje. Tom prilikom u toj komunikaciji SPS mora provjeriti da li je do
izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem. Da li je izjava data dobrovoljno
procjenjuje se na osnovu toga da li je ona rezultat slobodnog opredjeljenja optuženog odnosno da li je
eventualno rezultat neke prijetnje, sile ili rezultat nekog drugog pritiska. Ovo se može povezati i sa time da li
je tu izjavu o priznanju krivnje optuženi dao svjesno. Što se tiče pojma razumjevanja izjave o priznanju
krivnje to znači da je on upoznat sa značajem i posljedicama takve izjave i šta ta izjava može prouzrokovati u
smislu donošenja presude nakon održanog pretresa.
Nadalje SPS saslušanje mora provjeriti gledajući u zapisnik o tome da li je optuženi upozoren i razumio da
se izjavom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje.
SPS mora provjeriti da li ima dovoljno dokaza o krivnji optuženog, a što procjenjuje na osnovu spisa
predmeta koji su mu dostavljeni. Ovo je vrlo važno iz razloga jer priznanje krivnje ne može biti
autonoman dokaz, što znači da moraju postojati i drugi dokazi koji ukazuju na krivnju optuženog. Dakle ne
može se desiti da u krivičnom postupku neko prizna da je učinio krivično djelo i da na osnovu toga bude
osuđen, već mora postojati dovoljno i drugih dokaza koji na to ukazuju.
Mora se nadalje provjeriti da li je optuženi razumio i da li je upoznat o mogućim posljedicama koje se
odnose na imovinsko pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Također se mora provjeriti da li je upoznat sa mogućom odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka,
odnosno da može biti obavezan da te troškove plati i sa pravom da bude oslobođen od obaveze njihovog
plaćanja.
Ako nakon svih tih provjera sudija odnosno vijeće utvrdi da je sve uredu, odnosno da je poštovana procedura
prilikom izjašnjenja o krivnji, odnosno priznanja krivnje donijet će rješenje o prihvatanju izjave o priznanju
krivnje i od optuženog uzeti izjavu ( tražiti da ukratko u najkraćim crtama opise okolnosti događaja koji su

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

navedeni u činjeničnom opisu djela) poslije toga će nastaviti sa pretresom za izricanje krivično pravne
sankcije.
U slučaju ako ne prihvati iz određenih razloga izjavu o priznanju krivnje donijet će rješenje kojim se
odbacuje izjava o priznanju krivnje i predmet dostavlja na suđenje.

Skripta:
Samo na osnovu izjave o priznanju krivnje optuženom se NE MOŽE izreći krivičnopravna sankcija Zbog
toga je ZKPFBiH predvidio obavezu suda, i to sudije, odnosno vijeća (u zavisnosti od težine kriv. djela) da
izvrše provjeru date izjave o priznanju krivnje i da tek onda odluče da li će prihvatiti izjavu o priznanju
krivnje ili će je odbaciti. U ZKPFBiH nije propisan rok u kome se to mora uraditi, ali je očigledno da to
sudija odnosno vijeće mora uraditi bez odlaganja. Kao i ročište za izjašnjenje krivnje i na ovom ročištu na
kome se razmatra izjava o priznanju krivnje moraju biti prisutni sudija odnosno vijeće ,te tužilac, optuženi i
njegov branitelj (ako ga ima).

Dakle, kada sudija/vijeće, uz prateće materijale dobije i izjavu o priznanju krivnje, treba provjeriti da li je
ispunjeno više kumulativnih uslova, koji su potrebni da bi izjava o prizanju krivnje bila prihvaćena:
a. da li je do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem Prizanje
krivnje je dobrovoljno ako je posljedica slobodnog izjašnjenja i opredjeljenja optuzenog da prizna
krivnju, a ovo se moze odnositi i na ocjenu da li je pored dobrovoljnog izjašnjenja optuženi tu izjavu
dao i svjesno. Također se mora provjeriti da li je to priznanje krivnje dato sa razumijevanjem, što
znači da je optuženi upoznat sa značenjem i posljedicama takvog značenja. Najpouzdaniji način da
se sve ovo provjeri jeste korištenje zapisnika o izjašnjenju krivnje odnosno ocjena njegovog sadržaja
i u neposrednoj komunikaciji sa optuženim.

b. da li je optuženi upozoren i da li je razumio da se izjavom o prizanju krivnje odriče od prava na


suđenje

c. Da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog, a što se utvrđuje na temelju dokaza koji su
dostavljeni uz optužnicu, a ova provjere je od izuzetne važnosti, jer upućuje na zaključak da
priznanje krivnje NIJE autonoman dokaz, što znači da se ne moze samo na temelju takvog priznanja
krivnje nakon održanog pretresa izreći krivičnopravna sankcij,a već moraju postojati i drugi dokazi
koji upućuju na zaključak da je optuženi počinio krivično djelo.
I u ovoj situaciji obavezno se mora voditi računa i o zakonitosti pojedinih dokaza,jer se nezakoniti
dokazi ne mogu uzeti u obzir za ocjenu o krivnji optuženog.

d. Da li je optuženi razumio posljedice koje se odnose na imovinskopravni zahtjev i oduzimanje


imovinske koristi pribavljene k.d.

e. Da li je optuženi upoznat sa mogućim posljedicama koje se odnose na naknadu troškova krivičnog


postupka.

Ako nakon ovih provjera sudija/vijeće PRIHVATI izjavu o priznanju krivnje, ta izjava se mora konstatovati
u zapisnik i nakon toga se nastavlja sa raspravom za izricanje krivično-pravne sankcije.
Ako sudija/vijeće ODBACI izjavu o priznanju krivnje, to će saopćiti strankama i braniocu i konstatovati u
zapisnik.
U ovom slučaju, kada odbaci izjavu o priznanju krivnje, u daljoj proceduri suđenja ova izjava o priznanju
krivnje se ne može koristiti kao dokaz.

Pregovaranje o krivnji

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Jedan od koncenzualnih postupaka u našem sistemu jeste i pregovaranje o krivnji preuzet iz


angloasaksonskog prava. To je vrsta pregovaranja stranaka sa kojim sud ne može učestvovati niti smije. Još u
toku istrage stranke mogu pregovarati o krivnji i ono se odnosi na to pod kojim će uslovima osumnjičeni
ukoliko se radi o istrazi priznati krivnju. Za priznanje krivnje tužitelj može osumnjičenom ponuditi izricanje
kazne ispod granica koje su propisane zakonom, ali uvijek vodeći računa da li je to po zakonu moguće, ili
mu može ponuditi neke blaže krivično pravne sankcije npr. umjesto kazne zatvora uvjetnu osudu. Mogućnost
pregovaranja o krivnji je potpuno isključena nakon potvrđivanja optužnice ako je optuženi priznao krivnju,
jer oni u tom slučaju nemaju o čemu pregovarati. Prilikom pregovaranja o krivnji oni mogu pregovarati samo
o onome što je naprijed navedeno a isključena je mogućnost da se pregovara i dogovara o ukidanju pritvora,
da pregovaranju da se optuženom ne oduzima imovinska korist. Također ne mogu pregovarati o nekim
drugim oblicima saradnje, kao što bi bila obaveza da osumnjičeni odnosno optuženi svjedoči u nekom
drugom predmetu, ali se to u praksi radi i sam sporazum nije nezakonit ako je u njega unesena jedna takva
klauzula, međutim ne postoji mehanizam da se ovakav osumnjičeni u drugom krivičnom predmetu prisili na
svjedočenje.
Također se i sporazum o priznanju krivnje koji se sastavlja u pismenoj formi ( jedan oblik pismenog
ugovora) razmatra nakon potvrđivanja optužnice i to ima prvo zadatak sudija za prethodno saslušanje, a ako
je sporazum naknadno podnesen dok se predmet nalazi kod sudije ili vijeća radi suđenja, onda oni razmatraju
sporazum o priznanju krivnje. Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sudija ga razmatra na
posebnom ročištu u prisutnosti tužitelja, optuženog i branitelja ako ga ima i tada mora provjeriti:
a) da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa
razumjevanjem, kao i nakon upoznavanja sa mogućim posljedicama koje se
odnose na imovinsko pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene
krivičnim djelom, troškovima krivičnog postupka
b) da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog
c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivnje odriče prava na
suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivično pravnu sankciju koja je predviđena
u sporazumu i koja mu kao takva bude izrečena
d) da li je predviđena krivično pravna sankcija u skladu sa krivičnim zakonom, jer
mu se na npr ne može izreći uvjetna osuda ako to nije moguće u skladu sa
krivičnim zakonom
e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiteljem izjasni o imovinsko
pravnom zahtjevu.
Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje njegova izjava će se unijeti u zapisnik ( ukratko opisuje
okolnosti događaja) i nastaviti sa raspravom za izricanje krivično pravne sankcije predviđene sporazumom.
Ako sud odbaci sporazum o priznanju krivnje rješenjem o tome će obavjestiti stranke i predmet dostaviti na
suđenje. O rezultatima pregovaranja o krivnji sud će obavjestiti oštećenog.

U pitanju je procesni institut iz anglosaksonskog sistema i predstavlja stranačko pregovaranje u koje se NE


smije miješati sud.
Posebno treba naglasiti da pregovaranje o krivnji NIJE ovisno od visine zaprijećene kazne, što znači da se
može pregovarati o priznanju krivnje i u slučajevima kada je za neko krivično djelo propisano i kazna
dugotrajnog zatvora.
Pregovaranje o krivnji moze započeti u bilo kojoj fazi krivičnog postupka, odnosno osumnjičeni/ optuženi i
njegov branilac mogu sa tužiocem sve do okončanja glavne rasprave, odnosno rasprave pred žalbenim
vijećem pregovarati o krivnji.
Pregovaranje o krivnji je ustvari pregovaranje stranaka o uslovima pod kojima će osumnjičeni odnosno
optuženi priznati krivnju.
Ali ne postoji mogućnost da sud razmatra sporazum o priznanju krivnje prije nego što je optužnica
potvrđena, niti se on može zaključiti ako se optuženi na ročištu za izjašnjenje o krivnji izjasnio da je kriv!
Ukoliko se tužilac i osumnjičeni/optuženi dogovore o uslovima priznanja krivnje, tada zaključuju
SPORAZUM o priznanju krivnje (jednu vrstu ugovora u pisanoj formi,) koji mora biti potpisan od:
tužioca, osumnjičenog/optuženog i njegovog branioca.
Tom prilikom, ukoliko osumnjičeni/optuženi pristane da prizna krivnju, tužilac može sa svoje strane
ponuditi:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

a) izricanje kazne ispod zakonskog minimuma,


b) blažu sankciju za osumljičenog

Prilikom sačinjavanja sporazuma, stalno se MORA voditi računa o zakonskim mogućnostima, tj. moraju se
poštovati materijalno-pravne odredbe krivičnog zakona, pa tužilac može ponuditi samo ono što je predviđeno
zakonom. (npr. osumnjičenom se ne smije ponuditi izricanje uslovne osude, ako to prema krivičnom zakonu
nije moguće). Ukoliko to tužilac previdi, takav sporazum prilikom razmatranja sud ne smije prihvatiti.

Postignuti sporazum o priznanju krivnje se, uz optužnicu, dostavlja sudiji za prethodno saslušanje – SPS,
sudiji, odnosno vijeću. Nakon potvrđivanja optužnice, SPS razmatra sporazum o priznanju krivice i donosi
odluku o izricanju krivično-pravne sankcije. Poslije dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću, o
sporazumu odlučuje sudija/ vijeće.

Kada sporazum o priznanju krivnje bude dostavljen, isti mora biti razmatran i može biti prihvaćen ili
odbačen.

Prilikom ocjene da li će prihvatiti ili odbaciti sporazum, provjerava se više kumultivnih uslova i to:
1. da li je sporazum o priznanju krivnje zaključen dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, te da li je
optuženi upoznat sa mogućim zakonskim posljedicama pismenog sporazuma o priznanju krivnje,
uključujući i posljedice vezane za imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi stečene
krivičnim djelom i troškove krivičnog postupka;
2. da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog;
3. da li je optuženi razumio da se sporazumom o priznanju krivnje odriče ne samo prava na suđenje,
već i prava na žalbu u odnosu na krivično-pravnu sankciju, koja će mu se na osnovu sporazuma
izreći.
4. da li je predložena krivično-pravna sankcija u skladu sa KZ FBiH
5. da li je oštećenom pružena prilika da se pred tužiteljem izjasni o imovinsko-pravnom zahtjevu

Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava optuženog se unosi u zapisnik i nakon toga se
nastavlja sa raspravom za izricanje krivično-pravne sankcije.
Ako sud odbaci sporazum o priznanju krivnje, to će saopćiti strankama i braniocu i isto konstatovati u
zapisnik. Glavna rasprava će se zakazati u roku od 30 dana. U ovom slučaju, kada odbaci sporazum o
priznanju krivnje, u daljoj proceduri suđenja ovaj sporazum o priznanju krivnje se ne može koristiti kao
dokaz.
O rezultatima pregovaranja o krivnji sud će obavijestiti oštećenog.

Povlačenje optužnice

Skripta: Povlačenje optužnice je pravo tužioca da raspolaže optužbom, što predstavlja odstupanje od
principa legaliteta krivičnog gonjenja, a realizaciju principa mutabiliteta.

Tužilac ima pravo da povuče optužnicu, bez prethodnog odobrenja, do potvrđivanja optužnice.
Nakon potvrđivanja optužnice, pa do početka glavnog pretresa, optužnica se može povući samo uz
prethodno odobrenje SPS. Prethodno odobrenje se daje na osnovu zahtjeva tužioca sa kratkim razlozima,
koji se može uputiti pismeno ili usmeno na zapisnik.
Ukoliko se optužnica povuče (prije ili nakon potvrđivanja), SPS donosi RJEŠENJE kojim se krivični
postupak obustavlja.
O obustavljanju krivičnog postupka odmah se obavještavaju osumnjičeni/optuženi i branilac, kao i oštećeni.
Obavještenje navedenih lica se vrši jednostavnom dostavom rješenja o obustavljanju postupka.
Ukoliko tužilac izjavu o povlačenju optužnice da na glavnom pretresu, ista se može tumačiti samo kao
izjava o odustanku od optužbe i tada sud donosi PRESUDU kojom se optužba odbija.

Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Prethodnim prigovorima ne može se osporovati postonje osnovane sumnje da je optuženi počinio krivično
djelo već se oni mogu odnositi na pravne razloge koji su taksativno nabrojani u zakonu i mogu se podnijeti u
roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice optuženom i njegovom branitelju a predmet prigovora može
biti samo potvrđena optužnica
Prethodnim prigovorima se može osporavati:
1. stvarna nadležnost i to samo stvarna nadležnost s obzirom da se nakon potvrđivanja
optužnice sud ne može oglasiti mjesno ne nadležnim
2. može se isticati da je nastupila zastarjelost, zatim da je djelo obuhvaćeno amnestijom,
pomilovanjem, da se radi o presuđenoj stvari ili da postoje druge okolnosti koje isključuju
krivično gonjenje
3. prethodnim prigovorima se može ukazivati i na formalne nedostatke optužnice poredeći
potvrđenu optužnicu sa sadržajem optužnice koji je u zakonu propisan u odredbi člana 242.
ZKP-a FBiH
4. osporavati zakonitost dokaza polazeći od načela zakonitosti dokaza iz člana 11. ZKP-a FBiH
U slučaju da su takvi prigovori opravdani sudija za prethodno saslušanje mora donijeti rješenje protiv kojeg
nije dozvoljena žalba o izdvajanju nezakonih dokaza iz spisa predmeta
5. zahtjevati spajanje i razdvajanje postupka
6. osporavati odluku o odbijanju zahtjeva za postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja
O prethodnim prigovorima odlučuje SPS u roku od 8 dana i u zakonu je izričito propisano da ovaj sudija ne
može učestvovati u suđenju
Kada sudija za prethodno saslušanje primi prethodne prigovore prvo će provjeriti da li su oni
podneseni u zakonskom roku od 15 dana i ako nisu donijet će rješenje o odbacivanju prethodnih
prigovora kao neblagovremenih protiv kojeg rješenja žalba nije dozvoljena.
Ako su prethodni prigovori blagovremeni sudija za prethodno saslušanje da li su podneseni od
ovlaštene osobe jer se npr. može desiti da je prethodne prigovore podnio oštećeni. Ukoliko su
prethodni prigovori podneseni od neovlaštene osobe isti se odbacuju rješenje kao nedopušteni
Ako SPS ocjeni da prethodni prigovori nisu osnovani donijet će rješenje kojim se prethodni prigovori odbija
kao neosnovani i protiv tog rješenja nije dozvoljena žalba
Ako SPS ocjeni da su neki prethodni prigovori osnovani on može rješenjem sam otkloniti nedostatke ( npr.
kada su u pitanju nezakoniti dokazi, ili ako optuženi opravdano prigovara da mu je neosnovano odbijen
prijedlog za postavljanje branitelja po osnovu prava na odbranu siromašnih ili da sud nije stvarno nadležan u
kojem slučaju donosi rješenje o nenadležnosti protiv kojeg nije dozvoljena žalba)
Samo u jednom slučaju nije u mogućnosti da postupa kako je to naprijed izloženo, a to je slučaj ako se u
prethodnim prigovorima opravdano ukazuje na formalne nedostatke optužnice, tada mora zatražiti od
tužitelja da ih otkloni i procedura je ista kao što je to već opisano u ranijem izlaganju.
O prethodnim prigovorima SPS mora odlučiti u roku od 8 dana i protiv rješenja koje on donese žalba nije
dozvoljena.

Skripta:
Optuženi i njegov branilac mogu nakon potvrđivanja optužnice, a u roku od 15 dana od dana uručenja
optužnice, podnijeti prethodne prigovore. Ti prethodni prigovori se iznose u pismenom podnesku koji se
dostavlja sudu, a o njima odlučuje SPS u roku od 8 dana. Ovaj SPS NE može učestvovati u suđenju.

Prethodnim prigovorima može se:


1. osporavati nadležnost suda (misli se samo na stvarnu nadležnost, jer u smislu člana 36. ZKP FBIH,
nakon potvrđivanja optužnice, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim, a niti stranke mogu
uspješno isticati prigovor mjesne nenadležnosti),
2. ukazivati na formalne nedostatke optužnice
3. isticati da je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je nastupila zastara ili postoje druge
okolnosti koje isključuju krivično gonjenje
4. osporavati zakonitost dokaza,
5. zahtijevati spajanje ili razdvajanje postupka i
6. osporavati odluka kojom je optuženom odbijen zahtjev za dodjelu branioca siromašnim.

Povodom predhodnih prigovora SPS moze donijeti slijedeće odluke:


- Odbaciti prigovor u slučaju ako je neblagovremen (npr. prigovor podnesen po isteku roka od 15 dana)

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

- Odbaciti prigovor ako je nedopušten (npr. predhodni prigovo podnio oštećeni koji na to nema pravo)
- Odbiti prigovor kao neosnovan
- Usvojiti prigovor i sam otkloniti nedostatke ili naložiti tužiocu da to učini ( npr. situacija kada
optužnica ima formalne nedostatke)

Protiv rješenje kojim se odlučuje o predhodnim prigovorima žalba NIJE dopuštena.

Ako se u postupku po prigovorima ocijeni da je neki od prigovora od koristi i za saoptuženika, smatraće se


da je i on podnio prethodni prigovor i na isti način o tome odlučiti.

Predraspravno ročište

Tokom priprema za glavnu raspravu sudija ili predsjednik vijeća može održati ročište sa strankama i
braniteljem da bi se razmotrila pitanja relevantna za glavni pretres, u cilju njegovog što efikasnijeg vođenja i
okončanja - predraspravno ročište.

GLAVNI PRETRES

Glavni pretres u krivičnom postupku je reguliran procesnim pravilima tako da sudu tužitelju, optuženom i
njegovom branitelju omogućava realizaciju njihovih procesnih funkcija. Na glavnom pretresu se izvode
radnje koje su namjenjene usmenom, neposrednom, kontradiktornom i javnom raspravljanju. Taj pretres
počinje čitanjem optužnice, nakon čega slijede uvodna izlaganja i onda i izvođenje dokaza. To izvođenje
dokaza se vrši po modelu unakrsnog ispitivanja. Postoji obaveza da na glavnom pretresu prisustvuju sudija,
članovi vijeća i zapisničar koji moraju neprekidno da budu prisutni na glavnom pretresu.

Pretpostavke za održavanje glavnog pretresa

Glavna pretpostavka za održavanje glavnog pretresa jeste da su se sve pozvane osobe odazvale pozivu za
glavni pretres. Ako neka osoba ne pristupi na glavni pretres to nema iste pravne posljedice za dalji tok
postupka a to je zbog toga što se samo zbog nedolaska određenih osoba, glavni pretres mora odložiti i onda
naravno ukoliko su uredno pozvane osigurati se njihovo prisustvo. Članovi 260 i 261 dobro pročitati, 263,
264.

Početak glavnog pretresa


Prilikom ulaska vijeća ili sudije u sudnici, kao i njihovog izlaska svi na poziv ovlaštene osobe treba da
ustanu. To ustajanje važi i za situacije kada se stranke, branitelj i drugi učesnici u postupku obraćaju sudu,
osim u slučaju ako zato postoje opravdane prepreke ( npr. invalidna osoba, ili stara osoba ). Sudija odnosno
predsjednik vijeća treba da provjeri da li su pristupile sve pozvane osobe, pa ako utvrdi prisustvo na glasnom
pretresu, a ako neko nedostaje ( izuzimajući osobe čije je prisustvo obavezno ) sudija odnosno predsjednik
vijeća će odlučiti da li će održati pretres. Nakon toga mora se utvrditi identitet optužene osobe na osnovu
njegove osobne karte, osim u slučaju ako se nalazi u pritvoru. Što se tiče optuženog on mora biti upozoren da
pažljivo prati tok suđenja i moraju mu se dati pouke da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju
korist, te postavljati pitanja sa optuženim ( naravno ako oni žele da odgovaraju), svjedocima i vještacima i da
može davati primjedbe na te iskaze. Obaveza je sudije odnosno predsjednika vijeća da optuženog pouči da
svoj iskaz može dati u svojstvu svjedoka i ako se na to odluči da će biti podvrgnut direktnom, unakrsnom i
dodatnom ispitivanju, optuženi ne polaže zakletvu odnosno ne daje izjavu.
Pored ove mogućnosti da optuženi da iskaz u svojstvu svjedoka ( ovo može samo na njegov prijedlog i
prijedlog njegovog branitelja, a ne i na prijedlog tužitelja ili zahtjev suda da bude saslušan kao svjedok )

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Kod nas postoji mogućnost i da optuženi iznese svoju odbranu, što mora biti prihvaćeno to radi tako što u
nesmetanom izlaganju priča o okolnostima događaja bez postavljenih pitanja, dok mu eventualno njegov
branitelj na kraju ne postavi neko pitanje, a nije dužan poslije toga da odgovara pitanja tužitelja i suda.
Dakle stvar je koncepta odbrane kako će se optuženi braniti. On može da iznese svoju odbranu, a isto tako
mogu on ili njegov branitelj predložiti da bude saslušan kao svjedok.

Čitanje optužnice i uvodna izlaganja

Glavni pretres počinje čitanjem optužnice. Optužnicu čita tužitelj. Nakon čitanja optužnice sudija odnosno
predsjednik vijeća ima obavezu da provjeri da li je optuženi razumio optužnicu, pa ako nije da mu da
potrebna objašnjenja, nakon toga tužitelj je dužan da iznese uvodna izlaganja, koja se sastoje u tome da
ukratko iznese dokaze na kojima zasniva optužnicu. Što se tiče optuženog i njegovog branitelja oni mogu
dati uvodna izlaganja samo ako to žele i na to moraju biti upozoreni i to mora biti konstatovano u zapisniku.

Izvođenje dokaza

Procesna radnja izvođenja dokaza u prvom redu povjerena je strankama i braniocu, a u toku suđenja moguće
je i da sud prikuplja svoje dokaze. Dokazni postupak i njegov redoslijed su utvrđeni u zakonu i to tako što je
propisan redoslijed pa se prvo izvode dokazi optužbe, zatim dokazi odbrane, dokazi optužbe kojima se
pobijaju navodi odbrane ( replika ) nadalje dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika) i to dokaze
čije izvođenje je naredio sud. Praktično svi dokazi se mogu svrstati u tri osnovne grupe i to: dokaze optužbe,
dokaze odbrane i dokaze suda. Pored toga predviđeni su i dodatni dokazi stranaka i branitelja u vidu replike i
duplike, na kraju zakon posebno predviđa jednu kategoriju dokaza koji se odnose na krivično pravnu
sankciju.
Dakle u zakonu je predviđen redoslijed izvođenja dokaza, ali je u odredbi člana 255. ZKP-a FBiH propisano
da sudija odnosno predsjednik vijeća može odrediti da se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog
posebnih okolnosti a naročito zbog broja optuženih, krivičnih djela i obima dokaznog materijala. Za ovo
odstupanje uvijek se na zapisniku moraju konstatovati razlozi.
Naime nekad je bolje, lakše i primjerenije da se prvo izvode dokazi u odnosu na jedno krivično djelo, pa
onda u odnosu na drugo krivično djelo, nego da se istovremeno redaju dokazi za sva krivična djela bez neke
selekcije.

Skripta:
Javnost glavnog pretresa

Opšta javnost

Glavni pretres je javan.


Glavnom pretresu mogu prisustvovati samo punoljetne osobe. 18+
Osobe koje su prisutne na glavnom pretresu ne smiju nositi oružje ili opasno oruđe, osim službenika sudske
policije i osoba kojima to dozvoli sudija, odnosno predsjednik vijeća.

Isključenje javnosti

Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa, sudija, odnosno vijeće, može u svako doba, po
službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti
javnost za cijeli glavni pretres ili jedan njegov dio:
1. ako je to u interesu državne sigurnosti, ili
2. ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, ili
3. ako je to potrebno radi očuvanja javnog reda, ili
4. radi zaštite morala u demokratskom društvu, ili
5. radi zaštite ličnog i intimnog života optuženog ili oštećenog, ili
6. radi zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.

Isključenje javnosti NE odnosi se na: stranke, branitelja, oštećenog, zakonskog zastupnika i punomoćnika.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Sudija, odnosno vijeće, može dopustiti da glavnom pretresu na kome je javnost isključena budu prisutne
službene osobe, naučni i javni radnici, a na zahtjev optuženog može to dopustiti i njegovom bračnom,
odnosno vanbračnom drugu i bliskim srodnicima.
Sudija, odnosno vijeće će upozoriti osobe koje su prisutne glavnom pretresu na kome je javnost isključena da
su dužne da kao tajnu čuvaju sve ono što su na glavnom pretresu saznale i da neovlašteno odavanje tajne
predstavlja krivično djelo.

Rukovođenje glavnim pretresom

Obavezno prisustvo na glavnom pretresu

Sudija, odnosno članovi vijeća i zapisničar moraju biti neprekidno prisutni na glavnom pretresu.
Ako je u izgledu da će glavni pretres trajati duže, predsjednik vijeća može zatražiti od predsjednika suda da
odredi jednog ili dvojicu sudija da prisustvuju glavnom pretresu kako bi zamijenili članove vijeća u slučaju
njihove sprječenosti.

Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća

Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.


Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje
svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju i sa kratkim obrazloženjem razmatranih
činjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.

Redoslijed radnji glavnog pretresa

Glavni pretres teče redom koji je određen u ZKPFBiH, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti
da se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti, a naročito zbog broja optuženih,
broja krivičnih djela i obima dokaznog materijala.
U zapisnik o glavnom pretresu upisat će se razlozi zbog kojih se glavni pretres ne odvija prema redosljedu
koji je određen ZKPFBiH.

Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća

Dužnost sudije/ predsjednika vijeća je da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. Sudija/
predsjednik vijeća može odmah poslije otvaranja zasjedanja upozoriti osobe koje su prisutne na glavnom
pretresu da se pristojno ponašaju i da ne ometaju rad suda.
Sudija/predsjednik vijeća može odrediti pretresanje osoba koje su prisutne na glavnom pretresu.
Sudija/ predsjednik vijeća može narediti da se sa zasjedanja udalje sve osobe koje kao slušatelji prisustvuju
glavnom pretresu, ako su se mjere za održavanje reda predviđene u ZKP FBiH pokazale neefikasnim za
osiguranje neometanog održavanja glavnog pretresa.
U sudnici je ZABRANJENO filmsko ili televizijsko snimanje. Izuzetno, predsjednik suda može odobriti
takvo snimanje na glavnom pretresu.

Kažnjavanje zbog narušavanja reda i procesne discipline

Sudija, odnosno predsjednik vijeća može udaljiti osobu iz sudnice da bi se zaštitilo pravo na pravedno i
javno suđenje, odnosno održalo dostojanstveno i neometano suđenje.
Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni vremenski
period ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi s nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano
njegovo udaljenje iz sudnice. U tom vremenskom periodu sudija, odnosno predsjednik vijeća može nastaviti
k.p., ukoliko optuženi ima branitelja.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ako tužitelj, branitelj, oštećeni, zakonski zastupnik, punomoćnik oštećenog, svjedok, vještak, tumač ili druga
osoba koja prisustvuje glavnom pretresu ometa red ili se ne pokorava naređenjima sudije/predsjednika vijeća
za održavanje reda, sudija/predsjednik vijeća će ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspješno,
sudija/predsjednik vijeća može narediti da se osoba udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000
KM. Ako tužitelj ili branitelj budu udaljeni iz sudnice, sudija/predsjednik vijeća će obavijestiti VSTV BiH ili
Federalnu advokatsku komoru, radi preduzimanja daljnjih mjera.
Branitelju ili punomoćniku oštećenog koji, nakon što je kažnjen, produži da narušava red, sudija/ predsjednik
vijeća može uskratiti daljnje zastupanje na glavnom pretresu i kazniti ga novčanom kaznom do 30.000 KM.

Davanje lažnog iskaza od svjedoka ili vještaka

Ako postoji osnovana sumnja da je svjedok ili vještak na glavnom pretresu dao lažni iskaz, sudija/
predsjednik vijeća može narediti da se sačini poseban prijepis zapisnika o iskazu svjedoka ili vještaka, koji
će se dostaviti tužitelju.

Pretpostavke za održavanje glavnog pretresa

ZKPFBiH je predvidio pretpostavke za održavanje glavnog pretresa na koji trebaju pristupiti sve osobe koje
su pozvane da bi se glavni pretres održao.
U slučaju ako je neko izostao, održavanje glavnog pretresa zavisi od toga koji je od procesnih subjekata ili
učesnika u k.p. izostao (npr. neće se odlagati ako je samo neki od svjedoka izostao).
Za razliku od toga, ukoliko je izostao tužilac, optuženi ili njegov branilac, glavni pretres se odlaže. Postoji
izuzetak u odnosu na branioca, a to je ako se optuženi odrekne prava na branitelja, a odbrana nije obavezna.

Otvaranje zasjedanja

Pojmovno otvaranje zasjedanja znači početak rada na nekom predmetu, ALI to NE znači da je glavni pretres
počeo, jer glavni pretres počinje čitanjem optužnice.
Zasjedanje otvara sudija/ predsjednik vijeća, koji objavljuje predmet glavnog pretresa, što podrazumijeva
saopštavanje imena optuženog i tužitelja, kao i navođenje krivičnog djela za koje je optužnica potvrđena i
sastav vijeća. Zatim će sudija/prijedsjednik vijeća utvrditi da li su prisutna sva pozvana lica, a ako nisu
provjerit će da li su im pozivi dostavljeni i dali su svoj izostanak opravdali.
Od otvaranja zasjedanja pa do njegovog zaključenja sudija/ vijeće treba paziti na nadležnost suda. Ukoliko
sud nije nadležan, do početka glavnog pretresa treba donijeti rješenje o nenadležnosti, a ako je glavni pretres
počeo, sud mora donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Nedolazak tužioca, odnosno lica koje ga zamjenjuje na glavni pretres – često pitanje na ispitu

Ukoliko tužitelj ili osoba koja ga zamjenjuje NE dođe na glavni pretres isti se MORA odložiti. Dakle, niti
pod kojim uvjetima glavni pretres se ne može održati ukoliko nije prisutan tužitelj ili osoba koja ga
zamjenjuje, jer je njihovo prisustvo na glavnom pretresu obavezno.
Ako bi se desilo da se glavni pretres održi bez prisustva tužitelja, u tom slučaju je učinjena bitna povreda
odredaba krivičnog postupka, zbog koje se, ukoliko bude izjavljena žalba, presuda mora ukinuti.
ZKPFBiH je predvidio sankcioniranje izostanka tužitelja, odnosno osobe koja ga zamjenjuje sa glavnog
pretresa pod uvjetom da je isti odložen zbog njegovog izostanka. Međutim, ukoliko je do odlaganja došlo iz
nekog drugog razloga, kao što je izostanak sudije, onda je takvo kažnjavanje isključeno.
Postoji obaveza sudije/predsjednika vijeća da pozove tužitelja kako bi ovaj iznio razloge zbog kojih je
izostao, pa ukoliko su ti razlozi opravdani (npr. prije suđenja mu pozlilo) neće biti kažnjen, a u protivnom,
ako nije bilo opravdanog razloga, može se kazniti novčanom kaznom do 5000 KM. Sud o tome donosi
rješenje, protiv kojeg je dozvoljena žalba, te obavještava VSTV BiH.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Nedolazak optuženog na glavni pretres

ZKPFBiH je također predvidio obavezno prisustvo optuženog na glavnom pretresu.


Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe, niti svoj izostanak opravda, sudija/ predsjednik
vijeća će odgoditi glavni pretres i izdati naredbu da se optuženi prinudno dovede na naredni glavni pretres.
Ako kasnije optuženi opravda svoj izostanak sa glavnog pretresa, opozvat će se izdata naredba.
Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i prinudno dovođenje nije
uspjelo (npr. optuženi je pobjegao kroz prozor svoje kuće, kada je sudska policija pokušala da ga prinudno
dovede na glavni pretres) tada su ispunjeni uvjeti da se prema njemu odredi pritvor. Taj pritvor može trajati
do objavljivanja presude, a najduže 30 dana.

Zabrana suđenja u odsutnosti

ZKPFBiH propisana je zabrana suđenja u odsutnosti, odnosno određeno je da se optuženom NE može suditi
u odsustvu.

Nedolazak branioca na glavni pretres

Ako uredno pozvani branitelj na glavni pretres ne dođe ili bez odobrenja napusti glavni pretres i svoj
izostanak ne opravda, glavni pretres se odgađa, jer je optuženom garantirano pravo na formalnu odbranu.
U tom slučaju obaveza je suda da pozove branitelja da objasni razloge svog nedolaska, odnosno napuštanja
bez odobrenja. Ukoliko sud ocijeni da razlozi izostanka nisu bili opravdani, onda u tom slučaju donosi
rješenje o kažnjavanju branitelja novčanom kaznom koja može biti do 5000 KM i obavještava o tome
Advokatsku komoru.

Dakle uvjeti za kažnjavanje branitelja su:


1) da je uredno pozvan na glavnu raspravu,
2) da je izostao sa te glavne rasprave ili ju je bez odobrenja napustio i
3) da kasnije nije opravdao svoj izostanak.

Dakle, pravila koja se odnose na tužitelja, u pogledu nedolaska na glavni pretres odnose se i na branioca!!!
Jedina razlika je u tome što se za tužioca obavještava VSTV, a kod branioca AK.

Ako se radi o branitelju koji je postavljen po službenoj dužnosti, a isti neopravdano izostaje, moguće je uz
saglasnost optuženog odrediti drugog branitelja.

Nedolazak svjedoka ili vještaka na glavni pretres

Ako na glavni pretres ne pristupi svjedok ili vještak, koji je uredno pozvan i svoj izostanak ne opravda, sud u
tom slučaju donosi naredbu o njihovom prinudnom dovođenju.
ZKPFBiH omogućava da se i oni u ovakvom slučaju kazne novčanom kaznom do 5000 KM.
Što se tiče samog odlaganja glavnog pretresa zbog njihovog nedolaska, to je faktičko pitanje i zavisi od
konkretne situacije. Dakle, sudija/predsjednik vijeća može, ali ne mora odgoditi glavni pretres.

Odlaganje i prekidanje glavnog pretresa

Razlozi za odlaganje glavnog pretresa

Na zahtjev stranaka ili branitelja, glavni pretres se može odložiti rješenjem sudije/ predsjednika vijeća, ako:
1. treba pribaviti nove dokaze ili 2. ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da
prisustvuje glavnom pretresu ili 3. ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Rješenje kojim se odlaže glavni pretres unijeće se u zapisnik i po mogućnosti, odrediće se dan i sat nastavka
glavnog pretresa. Sudija/predsjednik vijeća, će također narediti osiguranje dokaza koji se mogu izgubiti ili
uništiti zbog odlaganja glavnog pretresa.
Protiv rješenja o odlaganju pretresa nije dopuštena žalba.

Nastavljanje odloženog glavnog pretresa

Ako se glavna rasprava, koja je bila odložena, drži pred istim sudijom, odnosno vijećem, rasprava će se
nastaviti, a sudija/ predsjednik vijeća će ukratko iznijeti tok ranije glavne rasprave. Sudija/ predsjednik vijeća
MOŽE odrediti da glavna rasprava počne iznova.

Glavna rasprava koja je odložena MORA iznova početi, ako se izmijenio sastav vijeća ili je odlaganja trajalo
duže od 30 dana, ALI vijeće, uz saglasnost stranaka i branitelja, može odlučiti da se u ovakvom slučaju
svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se pročitaju iskazi svjedoka i
vještaka dati na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno da se pročita zapisnik o uviđaju.
Ako se glavna rasprava drži pred drugim sudijom/predsjednikom vijeća, glavna rasprava MORA iznova
početi i svi dokazi se moraju ponovno izvesti. Izuzetno, ako se glavna rasprava drži pred drugim
predsjednikom vijeća, uz saglasnost stranaka i branitelja, vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju ranije
izvedeni dokazi neće izvoditi.

Prekid glavnog pretresa

Osim u slučajevima predviđenim ZKPFBiH, sudija/ predsjednik vijeća, može prekinuti glavni pretres zbog
odmora ili zbog isteka radnog vremena ili da bi se neki dokaz pribavio u kratkom vremenu ili zbog
pripremanja optužbe ili odbrane.
Prekinuti glavni pretres nastavlja se uvijek pred istim sudijom, odnosno vijećem.
Ako se glavni pretres ne može nastaviti pred istim sudijom, odnosno vijećem ili ako je prekid glavnog
pretresa trajao duže od 8 dana, postupit će se po pravilima koji se odnose na nastavljanje odloženog glavnog
pretresa.

Zapisnik o glavnom pretresu

O radu na glavnoj raspravi vodi se zapisnik. Ako je glavna rasprava snimana, prijepis preduzete radnje će se
na opravdan zahtjev stranaka i branitelja dostaviti strankama i branitelju najkasnije u roku od 3 dana od
preduzete radnje na glavnoj raspravi. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio
zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branitelj
ili osoba čija se izjava unosi u zapisnik.
Također se u zapisnik o glavnom pretresu unosi potpuna izreka presude i ta izreka predstavlja izvornik.
Ako je doneseno rješenje o pritvoru i to rješenje se unosi u zapisnik.

Početak glavnog pretresa

Ulazak sudije, odnosno vijeća u sudnicu

Prilikom ulaska sudije ili vijeća u sudnicu i prilikom njihovog izlaska iz sudnice svi prisutni, na poziv
ovlaštene osobe, treba da ustanu.
Stranke i drugi učesnici postupka dužni su da ustanu kad se obraćaju sudu, osim ako za to postoje opravdane
prepreke.

Uvjeti za održavanje glavnog pretresa

Kada sudija, odnosno predsjednik vijeća utvrdi prisustvo svih pozvanih osoba na glavnom pretresu ili kada
odluči da se glavni pretres održi bez prisustva određenih pozvanih osoba ili je odlučivanje o ovim stvarima
odloženo, pozvat će optuženog i uzeti od njega osobne podatke radi utvrđivanja identiteta.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Utvrđivanje identiteta optuženog i davanje uputa

Sudija, odnosno predsjednik vijeća uzima od optuženog osobne podatke (član 92. ZKPFBiH) da bi utvrdio
njegov identitet.
Nakon utvrđivanja identiteta optuženog, sudija, odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke i branitelja da
li imaju primjedbe na sastav vijeća i nadležnost suda.
Nakon utvrđivanja identiteta optuženog sudija, odnosno predsjednik vijeća će uputiti svjedoke i vještake van
sudnice, u za njih određenu prostoriju, gdje će čekati dok budu pozvani da svjedoče. Sudija, odnosno
predsjednik vijeća će upozoriti svjedoke da dok čekaju o svojim iskazima ne razgovaraju s drugim
svjedocima. Na prijedlog tužitelja, optuženog ili branitelja sudija, odnosno predsjednik vijeća će odobriti
onim vještacima na koje se prijedlog odnosi da prisustvuju toku pretresa u sudnici.
Ukoliko je prisutan oštećeni, ali još nije podnio imovinskopravni zahtjev, sudija, odnosno predsjednik vijeća,
će ga poučiti da može podnijeti taj zahtjev do zaključenja glavnog pretresa.
Sudija, odnosno predsjednik vijeća može preduzeti neophodne mjere radi sprječavanja međusobnog
komuniciranja svjedoka, vještaka i stranaka.

Pouke optuženom

Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog na potrebu pažljivog praćenja toka pretresa i
poučit će ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja
optuženim, svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u vezi s njihovim iskazima. Poučiće ga i
da u toku dokaznog postupka može dati izjavu kao svjedok, te u vezi sa tim dati potrebna pojašnjenja.

Čitanje optužnice i uvodna izlaganja

Glavni pretres počinje čitanjem optužnice. Tada se učesnici u postupku i publika u sudnici upoznaju sa
glavnim predmetom krivičnog postupka.
Optužnicu čita tužitelj i to je njegovo isključivo pravo i obaveza.
Poslije čitanja optužnice, tužitelj NE MOŽE više povući optužnicu, ali MOŽE dati izjavu da odustaje od
optužbe i u tom slučaju, sud donosi presudu kojom se optužba odbija.

Nakon čitanja optužnice obaveza je suda da zatraži od optuženog da se izjasni da li je razumio optužnicu.
Ako optuženi izjavi da je nije razumio, onda je obaveza suda da mu pojasni njene navode.

Nakon toga tužitelj MORA dati tzv. uvodnu riječ (uvodno izlaganje ili uvodni govor). Ovo je obaveza
tužioca koje se ne može odreći, niti mu to pravo može biti uskraćeno, a tokom uvodnog izlaganja tužilac
"izlaže koncept optužbe". Pravo tužioca da ukratko iznese dokaze na kojima zasniva optužnicu je prva
prilika da sudu navede čvrste i jasne dokaze optužbe, koji će biti izvedeni na glavnom pretresu. Uvodno
izlaganje je, dakle, za tužitelja OBAVEZNO i ne treba ga poistovjećivati sa završnim riječima.

Što se tiče optuženog i njegovog branioca, ZKPFBiH predviđa da oni MOGU, ako žele, da „izlože koncept
odbrane“, što de fakto jeste uvodna riječ. Dakle, uvodno izlaganje za optuženog i branioca NIJE
OBAVEZNO. Ovakvo zakonsko rješenje je u skladu sa pravom optuženog da ne iznosi svoju odbranu i koje
je osigurano u svakoj fazi postupka, uključujući i procesnu situaciju kao što je ova. Ovo pravo ima i svoju
logiku, jer zašto bi optuženi dokazivao svoju nevinost dok tužitelj ne dokaže njegovu krivnju.
Dakle, tužilac mora iznijeti svoj koncept optužbe, dok optuženi/ branilac mogu, ako to žele, iznijeti
svoj koncept odbrane, ali ne moraju!
Napomena: Ako se u ZKPFBiH koristi formulacija "tužilac će" – to znači da tužilac to mora učiniti.
Dokazni postupak

Izvođenje dokaza

U ZKPFBiH je predviđeno pravo stranaka i branioca da predlažu i pozivaju svjedoke, vještake, te izvode
svoje dokaze.
Izraz pozivanje svjedoka u toku suđenja je u stvari preuzet iz adversarnog sistema i kada, npr tužitelj kaže
da poziva nekog svjedoka, to ne znači da on u bukvalnom smislu izlazi pred sudnicu i poziva svjedoka, već to

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

radi službenik suda, a niti se pod ovim podrazumjeva da on u pripremi suđenja svjedoku dostavlja poziv za
suđenje. Sve te radnje pozivanja, odnosno dostavljanje poziva i prozivanje svjedoka, obavlja sud.

Svi dokazi se mogu svrstati u 3, odnosno 4 grupe:


1. dokazi optužbe,
2. dokazi odbrane,
3. dokazi suda i
4. mogući dodatni dokazi stranaka odnosno branioca.

Dokazi se izvode slijedećim redoslijedom:


1. Dokazi optužbe;
2. Dokazi odbrane;
3. Dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika);
4. Dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje navoda odbrane od strane optužbe (duplika);
5. Dokazi čije izvođenje je predložio sud;
6. Svi ostali dokazi, relevantni za izricanje krivično-pravne sankcije;

Navedeni dokazi, u pravilu se izvode navedenim redoslijedom. Međutim, ako je to u interesu pravičnosti,
sudija/ predsjednik vijeća je ovlašten da utvrdi da se dokazi izvode i drugim redoslijedom (npr. ako ima više
optuženih i više k.d., predsjednik vijeća može odrediti da se prvo izvode svi dokazi koji se odnose na jedno
djelo, a zatim one koji se odnose na drugo, itd).

U pravilu, sud bi trebao uvijek da sačeka izvođenje dokaza optužbe i odbrane, pa tek onda izvodi svoje
dokaze. Prema tome, sud treba da se što manje miješa u prikupljanje i izvođenje dokaza, ali će u slučaju
neaktivnosti stranaka i branitelja biti prinuđen da to radi.

Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka – važno ispitno pitanje

( postojanje zakonske i sudske analogije)


Ispitivanje svjedoka (isto tako optuženog i vještaka) obavlja se po pravilima adversalnog sistema, ali se iz
odredbe člana 277. ZKP FBiH vidi i postojanje elemenata inkvizitorskog sistema (pravo suda da dodatno
ispituje svjedoke ili da ih ispituje u skladu člana 277. stav. 3) Ove procesne odredbe koje se odnose na
ispitivanje omogućavaju procesne aktivnosti ne samo stranaka već i suda i sud se može u svakom momentu
umiješati i postavljati pitanja.
Prvo je predviđeno glavno ili direktno ispitivanje a obavlja ga stranka ili branitelj koji su pozvali svjedoka i
oni ga prvi ispituju da dokažu istinitost svojih tvrđenja, pa tako tužitelj da dokaže tezu optužbe, a optuženi i
njegov branitelj da dokaze tezu odbrane, dok bi sud trebao da utvrđuje i ispituje činjenice sa jednakom
pažnjom i to kako one koje terete optuženog tako i onog koji mu idu u korist.
2. Unakrsno ispitivanje sastoji se u tome da se dobiju odgovori za suprotnu stranu kojima se oslabljuju
odgovori koje je svjedok dao prilikom direktnog ispitivanja, a to ispitivanje obavlja naravno
suprotna strana

Glavno ili direktno ispitivanje koja obavlja strana koja je predložila svjedoka limitira (ograničava) unakrsno
ispitivanje jer se ono može odnositi samo na odgovore koje je svjedok dao prilikom direktnog ispitivanja. Po
strogim pravilima iz adversalnog sistema ako svjedok odgovori izvan toga to nema nikakvog značaja za
činjenična utvrđenja. Prilikom unakrsnog ispitivanja može se nastojati dovesti u pitanje kredibilitet svjedoka
(npr. da ne govori istinu). Tako se naprimjer može desiti da svjedok opisuje jedan događaj iako je vidio samo
jedan njegov dio i onda prilikom tog unakrsnog ispitivanja treba to otkriti. U stavu 1 se pominje i „pitanja u
korist vlastitih tvrđenja“ što se može protumačiti da pitanja mogu ići i u drugom pravcu ( npr. utvrđivanje
alibija). Sud bi ovakvo nešto trebao dozvoliti jer se u suprotnom situacija komplicira s obzirom da tada
odbrana može predložiti slijedeće:
a) tražiti da svjedok ode u hodnik i predložiti da se sasluša kao svjedok odbrane, kroz
direktno ili glavno ispitivanje
b) zato je bolje dozvoliti da odbrana postavlja pitanja u korist vlastitih tvrđenja

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

te komplikacije su sadržane u tome što bi svjedok onda morao da izađe iz sudnice i ponovo da bude pozvan,
a onda da uslijedi ista procedura u formalnom smislu, da prvo odbrana postavlja svoja pitanja, pa tužitelj, pa
sud u svojim okviru postavlja pitanja.

Dodatno ispitivanje ili protuispitivanje


Konačno se mora dozvoliti da ona strana koja je u početnoj fazi obavila direktno ispitivanje, nakon
unakrsnog ispitivanja obavi protuispitivanje koje je limitirano odgovorima koje je svjedok dao prilikom
unakrsnog ispitivanja.

Skripta:
U toku glavnog pretresa se izvode dokazi optužbe, odbrane i dokazi suda.
U našem krivičnom postupku ispitivanje svjedoka obavlja se po pravilima anglo-saksonskog (adversarnog)
sistema, ali se vidi i postojanje elemenata inkvizitorskog sistema, koji se ogledaju u pravu suda da ispituje
svjedoke i to, kako svjedoke odbrane i optužbe, tako i svjedoke koje je sud pozvao. ( Pravila u pogledu
ispitivanja svjedoka, primjenjuju se i na optuženog i vještake ).
Pošto ove zakonske odredbe omogućuju ne samo procesne aktivnosti stranaka, već i suda, onda je jasno da
imamo mješoviti postupak, tj. mješavinu angloameričke i evropske kontinentalne procedure.
DIREKTNO ISPITIVANJE svjedoka obavlja stranka ili branilac koji je pozvao svjedoka.
Oni ga prvi ispituju da dokažu istinitost svojih tvrdnji.
Ako direktno ispitivanje vrši tužilac nastojat će da dokaže tezu optužbe (da je optuženi učinio krivično djelo
na način kako je to opisano u optužnici), a ako direktno ispitivanje vrši branitelj, nastojat će da dokaže tezu
odbrane.
Postavljanje pitanja koja navode na odgovor, tzv. sugestivnih pitanja ne mogu se postavljati prilikom
direktnog ispitivanja, osim u slučaju potrebe razjašnjenja izjave svjedoka.

Nakon toga slijedi UNAKRSNO ISPITIVANJE svjedoka.


Prilikom unakrsnog ispitivanja nastoje se dobiti odgovori za suprotnu stranu i to na način da se oslabe
odgovori koje je svjedok dao prilikom direktnog ispitivanja.
Pri tome treba naglasiti da se pitanja prilikom unakrsnog ispitivanja ograničavaju na opseg odgovora koji su
dati prilikom direktnog ispitivanja i na pitanja u korist vlastitih tvrdnji. Dakle, direktno ispitivanje limitira
unakrsno ispitivanje.
Ako svjedok prilikom unakrsnog ispitivanja da odgovore izvan onoga što je pitan prilikom direktnog
ispitivanja, onda je to prema pravilima adversarnog sistema irelevantno i ti odgovori se NE uzimaju u obzir.
Radi toga bi stranka ili branitelj koji vrše takvo ispitivanje morali voditi računa o tome, a to bi morao da radi
i sud po službenoj dužnosti.
Prilikom unakrsnog ispitivanja ona strana koja obavlja takvo ispitivanje može nastojati da dovede u pitanje
kredibilitet svjedoka (npr. da dokazuje da svjedok laže). Postoje i situacije u kojima svjedok u vezi nekog
krivičnog djela, iznosi sve okolnosti koje se odnose na cijeli događaj, iako je vidio samo njegov dio, pa to
treba pri ovom načinu ispitivanja otkriti. Obaveza je sudije odnosno predsjednika vijeća da zaštiti svjedoka
od maltretiranja, kao i od ponovnog odgovaranja na ista pitanja.
Postavljanje pitanja koja navode na odgovor, tzv. sugestivnih pitanja, je moguće u toku unakrsnog
ispitivanja samo uz prethodno odobrenje sudije odnosno predsjednika vijeća. Takva pitanja može dozvoliti
sudija odnosno predsjednik vijeća ako se radi o svjedoku pozvanom protiv njegove volje, ako je pristrasan,
nevoljan, odnosno neće da sarađuje i pokazuje odbojan stav.

U vezi sa ranije spomenutim ograničavanjem unakrsnog ispitivanja na, između ostalog, pitanja u korist
vlastitih tvrđenja, može se zaključiti da je tokom unakrsnog ispitivanja moguće postavljati pitanja i u drugom
pravcu, a ne samo u okviru opsega odgovora koji su dati prilikom direktnog ispitivanja. Npr. može se
pojaviti problem alibija, jer postavlja se pitanje kako postupiti u slučaju ako se npr. radi o svjedoku optužbe
i tužilac je tog svjedoka direktno ispitao na neke okolnosti, ali ne i na okolnosti alibija optuženog, koje bi
mogle biti poznate tom svjedoku, pa mu zbog toga branilac ne može postavljati pitanja koja bi se odnosila
na alibi.
Takva situacija bi se trebala razriješiti na način da: 1. branilac zatraži od suda dozvolu da postavlja takva
pitanja vezana za alibi,a ako to sud ne dozvoli da: 2. stavi prijedlog za saslušanje tog svjedoka kao svjedoka
odbrane, tj. da svjedok nakon završenog ispitivanja izađe i sačeka pred sudnicom, jer će ga on pozvati kao
svog svjedoka i direktno ga ispitati.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Nakon unakrsnog ispitivanja slijedi DODATNO ISPITIVANJE ili protu- ispitivanje, gdje stranke ili
branilac, koji su pozvali svjedoka i direktno ga ispitali, dobivaju priliku da još jedanput ispitaju svjedoka.
Oni u tom slučaju nastoje da oslabe odgovore koje je svjedok dao prilikom unakrsnog ispitivanja i to naravno
ako su u pitanju odgovori koji ne odgovaraju npr. stranci koja je pozvala svjedoka. Dakle, pitanja u ovoj fazi
se odnose na ono što je svjedoka pitala suprotna stranka ili branilac.

Konačno, treba naglasiti da u toku ispitivanja svjedoka i sud ima pravo da postavlja pitanja, bilo u toku
direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili dodatnog ispitivanja, a može i sačekati da oni to završe, pa da tek onda
sud ispita svjedoka. Ako se radi o svjedoku koji je pozvan od strane suda, prvo će sud ispitati takvog
svjedoka, a onda će dozvoliti strankama da postavljaju pitanja.

Predavanja
Angažovanje i ispitivanje vještaka
Prilikom ispitivanju tog vještaka daju mu se upozorenja od kojih je posebno važno upozorenje da je dužan da
iznese nalaz i mišljenje u skladu sa pravilima vještine i struke i mora biti upozoren, da lažni nalaz i mišljenje,
a samim tim i vještačenje na suđenju predstavlja krivično djelo. Vještak također polaže zakletvu ukoliko na
to pristane, nema procesnih sankcija ako odbije da da zakletvu. Najbitnije da pisani nalaz i mišljenje vještaka
bit će prihvaćen kao dokazni materijal samo ako je taj vještak svjedočio na pretresu.

Izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza


U toku istrage se saslušavaju svjedoci i o njihovim iskazima sačinjavaju zapisnici koji na glavnom pretresu
mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru
na pobijanje nakon čega se unose u dokazni materijal. Svjedok koji je dao iskaz u istrazi može pobijati svoj
iskaz ali za takvo nešto mora dati prihvatljiva rješenja, ako svjedok odstupi od svog iskaza iz istrage i na
suđenju dadne novi iskaz onda kao što je navedeno mora objasniti zbog čega je promjenio taj iskaz i koji je
od ta dva iskaza tačan tj. da li onaj iz istrage ili ovaj koji je dao na glavnom pretresu, a onda sud nakon
okončanog glavnog pretresa na osnovu načela slobodne ocjene dokaza ocjenjuje koji je od ta dva iskaza
vjerodostojan.
Na glavnom pretresu se dokazi izvode neposredno, ali je zakonodavac predvidio i izuzetke od toga,
određujući da se po odluci sudije odnosno vijeća mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu
zapisnici o iskazima koji su dati u istrazi u slučajevima ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se
ne mogu pronaći ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga ili ako bez
zakonskih razloga neće da daju svoj iskaz na glavnoj raspravi.
Postoji mogućnost da se optuženi koristi svojim pravom u toku suđenja da nije dužan iznijeti sovju odbranu
ili odgovarati na postavljena pitanja, onda se onaj zapinik iz istrage kada je on dobio upozorenja da nije
dužan da daje svoj iskaz i da odg na postavljena pitanja, i ako to učini i dadne iskaz u prisutnosti svog
branitelja onda takav iskaz kada se on brani ćutanjem po odluci sudije odnosno vijeća može biti pročitan i
korišten na glavnom pretresu nakon čega mora biti uložen u dokazni materijal.
Prilikom saslušanja svjedoka kada se koristi onaj njegov iskaz iz istrage i nakon što bude završeno to
njegovo saslušanje taj njegov iskaz iz istrage se ulaže u dokazni materijal i to odmah tada nakon
saslušanja. u vezi s članom 288 stav 3. ZKP-a FBiH.

Skripta:
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz

Sudija/predsjednik vijeća je dominus litis na glavnom pretresu i on odlučuje da li je neko pitanje


nedopušteno ili nevažno, a isto tako odlučuje o izvođenja novih dokaza, na prijedlog stranaka i branioca,
koje odbija ako dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban.

Pošto sudija/predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom, njegovo je pravo da zabrani pitanje i odgovor
na pitanje bilo koje stranke i branioca, ako je pitanje:
1. ponovljeno - ranije postavljeno pitanje i dobiven odgovor,
2. nedozvoljeno, a takvo će biti:
a) ako unakrsno ispitivanje prelazi okvire direktnog ispitivanja, tj. traže se odgovori na okolnosti i
činjenice koje nisu bile predmet direktnog ispitivanja, niti se mogu dovesti u vezu sa predmetom
svjedočenja, ili
b) ako se svjedoku suprotne stranke postavljaju sugestivna pitanja bez prethodne dozvole suda, ili

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

c) ako se pitanje odnosi na činjenice koje se po zakonu ne mogu dokazivati, (npr. seksualne
predispozicije oštećene strane ili činjenice vezane za dokaz pribavljen na nezakonit način).
3. nevažno za predmet - zato što se ne odnosi na činjenice koje se mogu dovesti u vezu sa konkretnim
slučajem.

Zabrana pitanja i odgovora na pitanje se odnosi na sve učesnike u postupku, (stranke, branioca i sudije,
članove vijeća).
Odluka sudije/predsjednika vijeća o zabrani pitanja ili odgovora na pitanje je konačna.
Međutim, stranke i branilac imaju pravo navedenu odluku sudije/ predsjednika vijeća pobijati žalbom na
presudu, ako je zbog zabrane pitanja ili odgovora činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

Predavanja:
Izmjena optužnice

U toku glavnog pretresa tužitelj ima pravo da izmjeni optužnicu, ali ta izmjena mora biti u okviru genusno
istog djela ( u okviru istog događaja ) to znači da tužitelj ne može ako je tužio za jedno djelo izvršiti izmjenu
optužnice i nekoga optužiti za neko drugo djelo na drugom mjestu, u različito vrijeme. Kada tužitelj na
suđenju ustane i postavi zahtjev odnosno najavi da želi da izmjeni optužnicu onda mu to ne može zabraniti.
Naravno ta izmjena se mora odnositi na genusno isto djelo isti događaj. Tužitelj može izvršiti izmjenu
optužnice bez obzira što su naprimjer svjedoci ponovili svoje iskaze iz istrage na glavnom pretresu, a to je
isto uradio i vještak, odnosno bez obzira što u pogledu sadržaja dokaza nije došlo do bilo kakvih bitnih
promjena.

Izmjena optužnice isključivo ovisi od ocjene tužitelja i suprotna strana ne može staviti prigovor da se u
pogledu dokaza nije ništa izmjenilo i da tužitelj nema pravo da mijenja optužnicu, a sve ovo jer u zakonu
određeno piše: „Ako tužitelj ocjeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmjenilo činjenično stanje izneseno u
optužnici on može do okončanja dokaznog postupka“ Dakle isključiva je stvar ocjene tužitelja da se
izmjenilo činjenično stanje i to mu ne može niko osporavati bez obzira što se faktički ništa nije izmjenilo i on
to može učiniti do okončanja dokaznog postupka. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi
kako bi se pripremila odbrana.
Ako se krivični postupak vodi protiv optuženog zbog krivičnog djela silovanja tužitelj ima pravo da u
odnosu na taj događaj mjenja činjenični opis djela bez obzira što su izneseni dokazi u istrazi kao i na
glavnom pretresu.
Međutim ako tužitelj primjeti da neće uspjeti dokazati ovo krivično djelo pokušaja silovanja iz nekih razloga,
ali iz provedenih dokaza proizilazi da je optuženi odustao od pokušaja silovanja i pobjegao sa mjesta
događaja, ali je prije tog bjekstva ukrao tašnu od oštećene, tužitelj ne može sada da bi izbjegao oslobađajuću
presudu izmjeniti optužbu na krivično djelo krađe jer to nije genusno isto krivično djelo.

Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata

Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom spolnom životu prije počinjenog krivičnog
djela koje je predmet postupka. Niti jedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije spolno iskustvo,
ponašanje ili spolnu orjentaciju oštećenog neće se prihvatiti.
Izuzetno od naprijed navedenog, može se u postupku koristiti dokaz da sperma, medicinska dokumentacija o
povredama ili drugi materijalni dokazi potiču od druge osobe, a ne od optuženog.
U slučajevima učinjenja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,
pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog odbrane optuženog.
Prije prihvatanja prethodno navedenih dokaza obavit će se odgovarajuće saslušanje s koga je isključena
javnost.

Posljedice priznanja optuženog – u toku glavnog pretresa

Moguće su situacije da optuženi u toku optužnog postupka ospori krivnju ili sa tužiocem ne sklopi sporazum
o priznanju krivnje, pa se u toku glavnog pretresa odluči da prizna krivnju.
Takvu izjavu može dati nakon izvedenih dokaza na glavnom pretresu.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pošto ni u ovom slučaju takvo priznanje NE može biti autonoman dokaz, zakonodavac je propisao da će to
priznanje biti prihvaćeno samo pod uslovom ako ranije izvedeni dokazi ukazuju da je optuženi zaista učinio
krivično djelo.
Također, priznanje mora biti:
1. potpuno (dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem) i
2. u skladu s prije izvedenim dokazima.

Ako su ispunjeni ovi uslovi, izvešće se SAMO dokazi koji se odnose na izricanje krivično pravne sankcije.
Potpuno priznanje optuženog se odnosi na sve tačke optužnice i zajedno sa sadržajem prije izvedenih dokaza
potvrđuje tačnost zakonskih obilježja krivičnog djela opisanih u dispozitivu optužnice.
Prema tome, ovdje se traži podudarnost priznanja optuženog i optužbe u bitnim elementima. Iz ovog
proizlazi logičan zaključak da se djelimična, nepotpuna priznanja NE mogu prihvatiti.
U praksi, kod nepotpunih priznanja najčešće se radi o priznanju objektivnog izvršenja krivičnog djela koje u
sebi sadrži osnove isključenja postojanja krivičnog djela (npr. nužna odbrana ili krajnja nužda). U ovakvim
situacijama sud je primoran da nastavi dokazni postupak.

Polaganje zakletve, odnosno davanje izjave

Svi svjedoci polažu zakletvu ili daju izjavu prije svjedočenja koja zamjenjuje zakletvu.
Nijemi svjedoci koji znaju čitati i pisati daju zakletvu odnosno izjavu potpisivanjem teksta zakletve, odnosno
izjave, a gluhi svjedoci čitaju tekst zakletve, odnosno izjave. Ako gluhi ili nijemi svjedoci ne znaju čitati i
pisati, zakletva, odnosno izjava se daje preko tumača.

Zaštita svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada

Sudija/predsjednik vijeća, dužan je zaštititi svjedoka od vrijeđanja, prijetnje i napada. Sudija/predsjednik


vijeća će upozoriti ili novčano kazniti učesnika u postupku ili bilo koju drugu osobu koja vrijeđa, prijeti ili
dovodi u opasnost sigurnost svjedoka pred sudom. U slučaju ozbiljne prijetnje svjedoku, sudija/predsjednik
vijeća će obavijestiti tužitelja radi preduzimanja krivičnog gonjenja.
Na prijedlog stranke ili branitelja sudija/ predsjednik vijeća narediće policijskim organima preduzimanje
mjera neophodnih za zaštitu svjedoka.

Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja

Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, može biti kažnjen
novčanom kaznom do 30.000 KM.
Ako i poslije toga odbije svjedočiti, može se zatvoriti, sve dok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo
svjedočenje postane nepotrebno ili dok se krivični postupak ne završi, ALI najduže 30 dana.
Protiv rješenja o novčanom kažnjavanju, ili zatvaranju, dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje
rješenja. O žalbi odlučuje vanraspravno vijeće.

Angažovanje vještaka

Vještaka mogu angažovati stranke, branitelj i sud.


Troškove vještaka snosi onaj koji ga je angažovao.

Ispitivanje vještaka

Prije ispitivanja vještaka, sudija, odnosno predsjednik vijeća opomenuće ga i na njegovu dužnost da iznese
nalaz i mišljenje na najbolji mogući način i u skladu s vještinom i pravilima struke i upozoriće ga da davanje
lažnog iskaza o nalazu i mišljenju predstavlja krivično djelo.
Vještak će položiti zakletvu, odnosno dati izjavu prije svjedočenja, koja se daje usmeno.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pisani nalaz i mišljenje vještaka bit će prihvaćen kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio
na glavnom pretresu.

Saslušanje van sudnice

Ako se u toku suđenja sazna da svjedok ili vještak nije u mogućnosti da dođe pred sud ili da bi njegov
dolazak bio povezan s nesrazmjernim teškoćama, sudija/predsjednik vijeća može narediti da se svjedok,
odnosno vještak ispita van sudnice, ukoliko njegovo svjedočenje smatra važnim.
Sudija/predsjednik vijeća, stranke i branitelj će prisustvovati ispitivanju, a ispitivanje će se provesti u skladu
s pravilima direktnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja.
Ako sudija/predsjednik vijeća nađe da je to neophodno, ispitivanje svjedoka se može izvršiti prilikom
rekonstrukcije događaja van sudnice. Stranke, branitelj i oštećeni uvijek se pozivaju da prisustvuju
ispitivanju svjedoka ili izvođenju rekonstrukcije. Saslušanje će se provesti kao da se izvodi na glavnom
pretresu u skladu s pravilima unakrsnog ispitivanja.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza

Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i
unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao
dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije
svoj prethodni iskaz.
Zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz
na glavnom pretresu SAMO u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći,
ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga
neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.
Ako se tokom glavne rasprave optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na
postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije, odnosno
vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal SAMO ako je
optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren da će taj njegov iskaz biti korišten ili čitan ako se bude
branio ćutanjem.

Izmjena optužbe

Izmjena optužbe na glavnom pretresu je diskreciono pravo tužioca koje koristi kada ocijeni da se tokom
dokaznog postupka izmijenilo činjenično stanje iznijeto u optužnici.
Ako tužilac u toku dokaznog postupka na glavnom pretresu, drugačije ocijeni dokaze prikupljene u istrazi i
izvede zaključak da mu činjenični opis iz optužnice nije dobar, tada može tražiti od suda da do okončanja
dokaznog postupka izvrši izmjenu podnesene optužnice, tj. da u činjeničnom opisu djela izmjeni odlučne
činjenice.
Dakle, sud NE može naložiti tužiocu izmjenu optužbe, NITI se izmjena optužnice može vršiti prije izvođenja
dokaza (optužbe, odnosno odbrane) koji mogu da ukažu da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u
optužnici.
Tužilac to može učiniti po svom nahođenju tj. na osnovu svoje nove subjektivne ocjene, tj. nove ocjene
izvedenih dokaza, koja može biti različita od one koju je imao prilikom sastavljanja optužbe. Sud, u ovom
slučaju, mora dozvoliti tužiocu da izvrši izmjenu optužnice, a ako mu to zabrani, tužilac može uspješno
izjaviti žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba kriv. postupka.

Izmjena optužbe podrazumjeva promjenu ODLUČNIH činjenica, koje su navedene u činjeničnom opisu
djela iz optužbe, tj. izmjenu onih činjenica i okolnosti iz činjeničnog opisa djela optužnice koje predstavljaju
zakonska obilježja krivičnog djela. (Npr. radiće se o izmjeni optužnice za krivično pokušaj ubistva, ako u
toku dokaznog postupka tužilac sazna da je oštećeni preminuo, te da se samim tim ne radio o pokušaju
ubistva, nego o ubistvu.)

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ako tužilac vrši izmjenu nekih činjenica koje NISU ODLUČNE (npr. tužitelj u toku dokaznog postupka
sazna da je optuženi prije izvršenja k.d. boravio u kuci, a ne na vikendici) radi se o tzv. preciziranju
optužnice, a NE izmjeni optužnice.

Izmjena optužbe NE bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela, koja bi otežala
procesni položaj optuženog.
Kada tužilac mijenja činjenični opis djela on može mijenjati SAMO one činjenice i okolnosti koje su bile
predmet optužbe. Drugim riječima, izmjena optužbe se može odnositi samo na genusno (isto) krivično djelo
za koje je podnesena optužba, ali NE i na neko drugo krivično djelo, jer bi se u tom slučaju radilo o
nedozvoljenom proširenju optužbe, koje bi sud MORAO odbiti.
(npr. ako je tužilac podnio optužnicu protiv optuženog zbog krivičnog djela silovanja, pa se pokaže da za to
krivično djelo nema dokaza, ali se isto tako pokaže da je optuženi prije odlaska sa mjesta događaja ukrao
tašnu oštećenoj, što nije bilo obuhvaćeno u činjeničnom opisu djela, onda tužilac nema pravo da izmijeni
optužnicu tako što bi umjesto činjenica i okolnosti koje predstavljaju kriv. djelo silovanja sada naveo
činjenice i okolnosti koje predstavljaju kriv. djelo krađe. U ovom slučaju bi se u stvari radilo o
nedozvoljenom proširenju, a ne o izmjeni optužnice)

Usljed izmjena optužnice, a radi pripremanja odbrane, glavni pretres može biti odgođen.
O ovoj fakultativnoj zakonskoj mogućnosti, sud odlučuje na prijedlog optuženog odn. branioca. Glavni
pretres će se odgoditi ukoliko se radi o značajnijim izmjenama optužnice.
( Npr. u slučaju izmjene činjenica i okolnosti kod kriv. djela krađe da se radilo o provaljivanju, a ne obijanju
zatvorenog prostora, sud neće dozvoliti odlaganje glavnog pretresa.
Međutim, ukoliko se radi npr. o k.d. iz oblasti privrednog kriminala, gdje su izmjene optužnice bile obimnije,
uvijek treba dozvoliti odgađanje glavnog pretresa radi pripremanja odbrane. )
U slučaju prihvatanja prijedloga odbrane, glavni pretres se odgađa. U svakom slučaju odbrani treba pružiti
mogućnost da se izjasni o činjenicama i pravnim pitanjima procesnopravne i materijalnopravne prirode.
Povreda ovog prava predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.
U slučaju izmjene optužbe, izmijenjena optužnica se NE dostavlja na potvrđivanje, ALI sud mora pozvati
optuženog da se izjasni o tome da li razumije izmjene optužnice i optužnicu u cjelini. Zatim, sud odlučuje da
li će odložiti glavni pretres radi pripremanja odbrane.
S obzirom da se ne vrši potvrđivanje izmijenjene optužnice, potrebno je da između ranije optužnice i opisa
djela u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost u osnovnim elementima.
Izmjena se mora kretati u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta.
Zbog toga ZKPFBiH predviđa SAMO izmjenu optužbe, ali ne i procesnu ustanovu proširenja optužbe koju
su poznavali raniji procesni zakoni.

Dopuna dokaznog postupka

Prije nego što objavi da je dokazni postupak završen, sudija/predsjednik vijeća treba upitati stranke i
branioca da li eventualno imaju novih dokaznih prijedloga.
U ovom dijelu postupka isključena je mogućnost da sud pozove neke svoje svjedoke, već to mogu uraditi
SAMO stranke i branilac.
Nakon što oni stave svoje dokazne prijedloge, sud ocjenjuje da li su oni opravdani i samo ukoliko su
opravdani prihvata izvođenje takvih dokaza.
Ukoliko stranke i branilac nemaju nove dokazne prijedloge ili prijedlozi budu odbijeni, jer nisu opravdani,
sudija/predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.

Završna riječ

Nakon što sudija/predsjednik vijeća objavi da je dokazni postupak završen prelazi se na završnu riječ.
Stranke i branilac iznose završne riječi, a ako je prisutan oštećeni i on također.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Završna riječ stranaka i branioca daje sliku i analizu kompletnog dokaznog postupka. Naravno, potenciraju
se oni dokazi koji potvrđuju tezu optužbe, odnosno odbrane i oni koji eliminišu tvrdnje suprotne stranke.
Stranke i branilac iznose završne činjenične i pravne zaključke, te predlažu prihvatanje ili odbijanje
pojedinih dokaza. Zaključci prate uvodno izlaganje, daje se prikaz dokaza koji potvrđuju koncept optužbe,
odnosno odbrane predočen još u uvodnom govoru. Na kraju završne riječi tužilac, osim uobičajenog
prijedloga da se optuženi oglasi krivim, može predložiti i izricanje bilo koje krivičnopravne sankcije u skladu
sa zakonom, jer nema zakonskih ograničenja u tom pogledu.
U toku završne riječi tužilac može odustati od optužnice, jer glavni pretres još nije završen i tada sud donosi
presudu kojom se optužba odbija.
Praktično, postoji i mogućnost da u završnoj riječi tužilac predloži da sud donese presudu kojom se
optuženi oslobađa od optužbe, što je najpovoljniji ishod krivičnog postupka za optuženog. U tom slučaju sud
bi trebao udovoljiti prijedlogu tužioca, jer bi u suprotnom prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu
odredaba krivičnog postupka.
Završna riječ oštećenog je ograničena na analizu dokaza koji potvrđuju osnovanost prijedloga za
ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva koji se može odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništenje
određenog pravnog posla.
Završna riječ je OBAVEZNA za tužioca i branioca, ali optuženi NE MORA dati završnu riječ ako to ne želi.
Međutim, uskraćivanje optuženom prava na završno izlaganje predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog
postupka, jer je ovo pravo sastavni dio prava na odbranu.

Što se tiče redoslijeda završnih riječi iste prvo daje tužilac, zatim oštećeni, branilac i optuženi. Tužilac ima
pravo da da repliku, a posljednje riječi uvijek pripadaju optuženom.

Više tužilaca ili branilaca mogu dati završnu riječ, tako da po međusobnom dogovoru mogu govoriti svi ili
samo neki od njih, ali se ne smiju ponavljati u svojim izlaganjima. Ako svi daju završnu riječ, vrši se podjela
izlaganja.

Završetak glavnog pretresa

Nakon završnih riječi, sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a sud se
povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja PRESUDE.
Prema tome, nakon završnih riječi i objave da je glavni pretres završen MORA se donijeti presuda, jer više
ne postoji zakonska mogućnost ponovnog otvaranja glavnog pretresa.
Povlačenje suda na vijećanje i glasanje radi donošenja presude znači da se ova procesna radnja obavlja u
prisustvu sudije pojedinca, odnosno članova vijeća i zapisničara. Zbog toga se sud može povući u posebnu
prostoriju namijenjenu za donošenje odluka ili ostati u sudnici iz koje će udaljiti stranke, branioca i publiku
do izricanja i objavljivanja presude.

PRESUDA

Izricanje presude

Predavanje:
Vezanost presude za optužbu (pitanje identiteta optužnice)

Presuda se može odnositi na osobu koju je optužena ( subjektivni identitet) i na djelo koje je predmet
potvrđene ili na glavnom pretresu izmjenjene optužnice. ( objektivni identitet)
Postoji i pravni identitet za koji sud nije vezan jer može djelo pravno kvalifikovati onako kako to smatra.
U praksi nema problema oko subjektivnog identiteta jer se sudi onoj osobi koju je tužitelj označio u
optužnici koja je potvrđena ili na glavnom pretresu izmjenjena.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Jedno od najtežih procesnih pitanja jeste pitanje objektivnog identiteta presude i optužbe, jer nastaju situacije
kada tužitelj na glavnom pretresu ne izmjeni optužnicu, a bilo je potrebno da je izmjeni pa se postavlja
pitanje kakve izmjene može izvršiti sud nakon okončanja glavnog pretresa. Osnovno je pravilo da ne smije
vršiti nikakvu modifikaciju (izmjenu) optužnice i unijeti činjenice i okolnosti koje su na štetu optuženog.
Tako npr ako je tužitelj optuženog optužio zbog krivičnog djela krađe a u stvarnosti se pokaže da je u stvari
učinjeno krivično djelo teške krađe sud ne smije u činjenični opis unositi okolnosti, koje su kvalifikatorne
npr. ako u činjeničnom opisu stoji da su vrata od kuće u kojoj je izvršena krađa bila otključana sud ne smije
iako to proizilazi iz dokaza navesti da su vrata obijena i da je optuženi nakon toga ušao u kuću i izvršio krađu
i onda njegovo djelo pravno kvalifikovati kao krivično djelo teške krađe. Sud može mjenjati konstitutivna
obilježja krivičnog djela pa u činjeničnom opisu navesti da je krivično djelo teške krađe izvršeno ne
obijanjem kako je to navedeno već provaljivanjem jer takva modifikacija nema posebnog značaja s obzirom
da će se i u jednom i u drugom slučaju krivično djelo pravno kvalifikovati kao krivično djelo teške krađe.
Provaljivanje ulazi se bez povrede supstance, a kod obijanja se povređuje supstanca npr pajserom se
odvaljuju vrata.
Izricanje i objavljivanje presude

Presuda je sudska odluka kojom se raspravlja krivičnopravni zahtjev iznesen u optužnom aktu. Postoje 4
vrste prvostepenih presuda koje sud donosi i samo sud može donijeti krivičnopravnu sankciju, odnosno
presudu.
Presuda se izriče i objavljuje u ime Federacije Bosne i Hercegovine.

Vezanost presude za optužbu – subjektivni i objektivni identitet

U ZKPFBiH je predviđeno da se presuda može odnositi:


 samo na osobu koja je optužena (SUBJEKTIVNI IDENTITET) i
 samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici, odnosno na glavnom
pretresu izmijenjenoj optužnici (OBJEKTIVNI IDENTITET).

Dakle, između presude i optužnice mora postojati objektivni i subjektivni identitet, a što je u skladu sa
načelom akuzatornosti (tužilac u optužnici određuje protiv koje osobe se treba voditi krivični postupak i za
koje djelo).

 Pravni identitet
U pogledu pravnog identiteta između presude i optužnice, jasno je da on NE MORA postojati, jer je u
ZKPFBiH izričito navedeno da sud nije vezan za prijedloge tužioca iz optužnice u pogledu pravne ocjene
djela. Dakle, to znači da sud ne mora prihvatiti pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, već činjenični opis
djela može pravno kvalifikovati na način koji smatra ispravnim.
( Npr. ako je neke radnje iz optužbe tužilac pravno kvalifikovao kao krivično djelo teške krađe, sud može na
osnovu ocjene činjeničnog opisa djela zaključiti da se radi o kriv. djelu krađe i dosljedno tome izvršiti
prekvalifikaciju djela ).

Zahvaljujući obaveznosti postojanja subjektivnog identiteta između optužnice i presude, sud presudom
može obuhvatiti samo onu osobu koja je optužena.
Ukoliko se u toku glavnog pretresa pojavi sumnja da je neka druga, a ne optužena, osoba izvršila određeno
krivično djelo, sud će donijeti oslobađajuću presudu.
Istovremeno, sud ne bi mogao donijeti presudu kojom bi oglasio krivom tu drugu osobu, jer ona nije
obuhvaćena optužnim aktom.

Zahvaljujući obaveznosti postojanja objektivnog identiteta između optužnice i presude, sud presudom
može obuhvatiti samo djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici, odnosno na glavnom
pretresu izmjenjenoj optužnici.

Dakle, identitet optužbe i presude mora postojati:


 u obimu, što znači da presuda mora obuhvatiti i riješiti predmet optužbe u cjelini, tj. sve
tačke u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

 u sadržaju, što znači da se presuda mora odnositi na konačan sadržaj optužnice, tj. na ono
što je obuhvaćeno potvrđenom, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenom optužnicom
 u subjektu, što znači da se presuda mora odnositi na osobu protiv koje je optužnica
podnesena.

Postupajući suprotno, sud bi učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i presuda bi se ukinula, ako u
tom smislu bude izjavljena žalba.
Dešava se da tužitelj toku suđenja propusti da izmijeni neke činjenice i okolnosti koje je trebao izmijenit u
optužnici, pa sud dođe u situaciju da to uradi.
Postavlja se pitanje šta sud u činjeničnom opisu djela optužbe može izmijeniti, a da ne povrijedi objektivni
identitet presude i optužbe?

U ovim slučajevima, sud može:


a) u činjeničnom opisu djela mijenjati neka njegova konstitutivna obilježja ili kvalifikatorna obilježja,
ALI uvijek pod uvjetom da djelo ostane iste težine, a nikako ne smije dodavati kvalifikatorna
obilježja i djelo kvalifikovati kao teže krivično djelo.
(Npr. kod krivičnog djela teške krađe sud može izmijeniti u činjeničnom opisu djela da je ono
učinjeno ne obijanjem ulaznih vrata neke kuće već da je ono učinjeno provaljivanjem što je također
kvalifikatorno obiljezje k.d. teške krađe (npr. uzeo ljestve preko kojih se popeo i usao kroz prozor u
unutrašnjost kuće. )

b) u činjenični opis djela unijeti neke privilegirajuće elemente


(npr. kod krivičnog djela teške krađe ispustiti činjenice i okolnosti koje se odnose na obijanje
ulaznih vrata u nečij stan, bez čega to ne može biti krivično djelo teške krađe, jer je npr. otvaranje
vrata i ulaskom u taj stan i uzimanje nekih od odjevnih predmeta učinjeno krivično djelo krađe. Ovo
će svakako sud uraditi samo ako smatra da je to zaista tako i bilo)

Nasuprot tome, sud u činjenični opis NIKADA NE MOŽE unijeti kvalifikatorne okolnosti i dovesti
optuženog u teži položaj od onoga u kome je bio.
Ako bi to uradio, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba kriv. postupka.
(Npr. ako se radi o optužnici za kriv. djelo krađe, sud ne može dodavati činjenice i okolnosti koje bi to djelo
kvalifikovale kao kriv. djelo teške krađe. Obrnuta situacija je moguća, odn. da sud iz činjeničnog opisa djela
iz optužnice ispusti kvalifikatorne okolnosti zbog kojih je djelo pravno ocjenjeno kao kriv. djelo teške krađe.
Sud ovo može uraditi pod uslovom da ustanovi da takve okolnosti nisu dokazane, te djelo kvalifikovati kao
krivično djelo krađe. U suprotnom, ako sud povrijedi objektivni identitet presude i optužnice, radiće se o
prekoračenju optužnice, što čini bitnu povredu odredaba kriv. postupka).

U postupku prema maloljetnicima identitet između presude i optužbe rješava se na način da je sudija za
maloljetnike ovlašten da i bez prijedloga tužioca donese odluku na osnovu činjeničnog stanja, koje je
izmijenjeno na glavnom pretresu (član 385. st. 4. ZKP FBiH).

Dokazi na kojima se zasniva presuda

Načelo neposrednosti pod kojim se podrazumjeva da se presuda na dokazima koji su neposredno


izvedeni na glavnom pretresu u odnosu na to zakonodavac predviđa izuzetke, dakle dokazi se mogu
izvoditi i posredno i onda se vrši njihova ocjena u smislu i primjenom načela slobodne ocjene dokaza
prema kojem je sud dužan da savjesno ocjeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na
osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana. Načelo slobodne ocjene dokaza ne
predstavlja neku preveliku slobodu, jer sud treba da objasni....Ovo sve pokazuje da se za donošenje
presude mogu koristiti neposredni dokazi, dakle dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu, a isto
tako se mogu cijeniti dokazi dati u prethodnom postupku, tj. istrazi.

Sud zasniva presudu SAMO na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Prema tome, dokazi koji nisu neposredno izvođeni tokom glavnog pretresa i podvrgnuti ocjeni suda ne mogu
se koristiti prilikom donošenja presude.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve
ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Sud može odstupiti od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom pretresu samo onda ako je to predviđeno u
zakonu, kao npr.:
1. postoji mogućnost saslušanja svjedoka ili vještaka van suda ako oni nisu u mogućnosti da dođu, a
njihovo svjedočenje je važno za konkretni krivični predmet,
2. da se zapisnici o iskazima svjedoka, vještaka ili osumnjičenog iz istrage čitaju na glavnom pretresu,
3. odredbe o radnjama dokazivanja, kao što su uviđaj, pretresanje stana, prostorija ili osoba,
privremeno oduzimanje predmeta, imovine ili dokumentacije,
4. izuzetnu upotrebu kao dokaza ovjerenih kopija umjesto originala pismena, zapisa ili fotografije.

Vrste presuda

Predavanje:
Postoje meritorne i procesne presude
Meritorne presude kojim se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim, a procesna je presuda
kojom je optužba odbija, postoji još jedna vrsta presude, a to je utvrđujuća presuda koja se donosi u
predmetu protiv osoba koje su teško duševno oboljele.

Presuda kojom se optužba odbija- formalna procesna presuda i donosi se u onim slučajevima kada postoje
prepreke za raspravljanje o glavnom predmetu tj. kada se sud ne upušta u raspravljanje navedenih dokaza već
samo ukazuje da već za tako nešto postoje formalne zapreke. Takva presuda se donosi npr u slučajevima ako
sud nije stvarno nadležan, ako tužitelj od započinjanja pa do glavnog pretresa odustao od optužbe, ako je
optuženi za provomoćno djelo osuđen ili oslobođen od optužbe, ili je postupak protiv njega pravomoćno
obustavljen, rješenjem, zatim ako je aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen gonjenja ili se gonjenje ne
može preduziti zbog zastarjelosti ili postoje druge okolnosti koje isključuju k. gonjenje
Obrazloženja ovih presuda su vrlo kratka i u slučaju ako tužitelj od započinjanja pa do završetka glavnog
pretresa odustane od optužbe obrazloženje takve presude kojom se optužba odbija je vrlo kratko i u njemu se
napiše slijedeće: Optužnicom broj _________od _________optužen je NN zbog krivičnog djela napuštanje
nemoćne osobe iz člana 176. KZ FBIH. Na pretresu održanom dana__________tužitelj je dao izjavu da
odustaje od optužnice pa je sud na osnovu člana 298. tačka b) ZKP-a FBIH odlučio kao u izreci

S obzirom da je donesena presuda kojom se optužba odbija sud je odlučio na osnovu čl. 203. stav 1. da
nužni izdaci optuženog i njegovog branitelja padaju na teret budžetskih sredstava ovog suda.

Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe


Donosi se u slučajevima:
a) ako djelo za koje optuženi optužuje nije zakonom propisano djelo, to će biti onda ako nedostaje neki
od elemenata iz općeg pojma krivičnog djela,
ako to djelo uopšte nije predviđeno kao krivično djelo
ako je djelo učinjeno u nužnoj odbrani, krajnjoj nuždi
ako se radi o beznačajnom djelu
b) ako postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje

Meritorne i procesne presude


Tokom prvostepenog suđenja moguće je donijeti 4 vrste presuda, od kojih su 3 meritorne, što znači da se sud
upusta u meritum stvari, vrsi ocjenu dokaza itd. I 1 procesna ili formalna presuda gdje sud to ne radi tj. ne
upusta se u meritum stvari, već samo konstatira da postoje određene procesne smetnje za upuštanje u
meritum stvari.
Dakle, u zavisnosti od toga da li se sud upušta u meritum ZKPFBiH izdvaja 2 vrste presuda koje sud donosi
u prvom stepenu:
7. procesna (formalna presuda) i
8. meritorna presuda.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

1. U procesnu ili formalnu presudu spada:


a) presuda kojom se optužba odbija (član 298. ZKPFBiH )

2. Meritorne presude po svom obliku mogu biti:


a) Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe (liberatona presuda- član 284. ZKPFBiH
b) Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (kondemnatorna presuda)-član 285 ZKPFBiH
c) Utvrđujuća presuda (koja se donosi u odnosu na teško duševno bolesne osobe, koji su opasne za
sebe i okolinu, kojima je potrebno liječenje i koje su protivpravno djelo učinile u stanju
neuračunljivosti.)

1. PROCESNA (FORMALNA) PRESUDA

Presuda kojom se optužba odbija

Kada je riječ je o presudi kojom se optužba odbija, za istu se zbog njene specifičnosti, pored zakonskog
naziva, koriste izrazi formalna ili procesna presuda.
Sud je na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti obavezan da vodi računa da li su ispunjeni uvjeti za
donošenje ovakve presude.
Zakonodavac nije slučajno na prvom mjestu pomenuo ovu presudu, jer ako su ispunjeni uvjeti za njeno
donošenje, onda ne postoji mogućnost da se sud upušta u meritum stvari, već mora donijeti presudu kojom se
optužba odbija.

Ta presuda se donosi u slijedećim slučajevima:


1) ako sud nije stvarno nadležan,
2) ako je od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa tužitelj odustao od optužnice,
3) ako nije bilo potrebnog odobrenja državnog organa za vođenje k.p. ili je kasnije povučeno,
4) ako je optuženi za isto krivično djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak
protiv njega rješenjem obustavljen, OSIM ako se podnesu novi dokazi ili ako je postupak
obustavljen zbog odustanka tužitelja od krivičnog gonjenja, a do odustanka tužitelja je došlo zbog
kriv. djela zloupotreba službenog položaja i
5) ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se gonjenje ne može
preduzeti zbog zastarjelosti ili postoje druge okolnosti koje isključuju k.g.

Pošto je u pitanju procesna ili formalna presuda potpuno je jasno da njezino obrazloženje treba biti kratko.
Ovo je prvenstveno posljedica toga što se sud nakon donošenja ove presude ne može upuštati u meritum
stvari, ocjenu izvedenih dokaza i sl. ( Tako, npr. ukoliko tužitelj na glavnom pretresu odustane od optužbe
onda se u obrazloženju samo napiše kratko da je optužnica broj taj i tada od tada i tada podnesena protiv
optuženog zbog krivičnog djela, npr. ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBIH, odbijena, a onda se u novom
redu samo napiše da je tužitelj na održanom pretresu odustao od optužbe, pa je sud na osnovu člana 298.
tačka c. ZKPFBIH odlučio kao u izreci.)

2. MERITORNE PRESUDE

2.a Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe

Ova presuda se donosi u 3 slučaja predviđena u ZKPFBiH:

1. ako djelo za koje se optuženi optužuje nije zakonom propisano kao krivično djelo
To će biti onda ako u djelu opisanom u optužnici:
a) nedostaje neki od elemenata opšteg pojma krivičnog djela, a KZFBiH kao elemente opšteg pojma
krivičnog djela predviđa:
 da djelo mora biti zakonom propisano kao krivično djelo,
 da su njegova obilježja propisana zakonom i da je zakonom propisana sankcija,
 da je djelo protivpravno ( tj. da ne postoji neki od zakonom predviđenih osnova koji
isključuju protivpravnost, kao što su: 1.nužna odbrana, 2.krajnja nužda, 3. beznačajno
djelo, 4. sila i prijetnja ) i

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

b) nedostaje neki od elemenata konkretnog krivičnog djela,


c) ako je u činjeničnom opisu optužnice naveden neki građansko-pravni odnos, upravno-pravni
odnos ili pravno-irelevantan odnos
d) da ne postoji uzročnost-kauzalitet (u smislu da je radnja uzrok posljedice).

2. ako postoje okolnosti koje isključuju krivicu


Osnovi koji isključuju krivicu su: 1. nehat (isključena je krivica kad se neko krivično djelo može
izvršiti samo sa umišljajem, a kod optuženog se utvrdi nehat), i 2. stvarna zabluda.

3. ako nema dovoljno dokaza da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje
Ovim je konkretizovano načelo in dubio pro reo. Dakle, sud je dužan donijeti oslobađajuću presudu,
kako onda kad je sa sigurnošću utvrđeno, tj. dokazano da optuženi nije izvršio k.d. za koje se
optužuje, tako i onda kad sud ostane u sumnji da li je optuženi učinio k.d. Također, sve činjenice koje
su in peius optuženog moraju se sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a ako se to ne postigne uzima se
kao da one i ne postoje. I, treće, sve činjenice koje su in favorem optužene osobe uzimaju se kao da
postoje i onda kad su utvrđene sa vjerovatnošću.

2.b Presuda kojom se optuženi oglašava krivim

Ona može imati sljedeće pojavne oblike:


1) osuđujuća presuda - kojom se osoba oglašava krivom i osuđuje na određenu vrstu i visinu kazne, ili
2) uslovna osuda - kojom se osobi utvrđuje kazna bez njenog izvršenja, ili
3) oslobođanje od kazne - presuda kojom se optuženi koji je oglašen krivim za određeno kriv. djelo
oslobođa od kazne, ili
4) kazneni nalog - presuda kojom se optuženom koji je oglašen krivim za određeno krivično djelo
izdaje kazneni nalog.

U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, sud će navesti slijedeće:

1. za koje se krivično djelo optuženi oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine
obilježja krivičnog djela i od kojih zavisi primjena određene odredbe KZFBiH.
(Ovaj dio presude mora biti jasan i određen, kao i potpun. Dakle, sud mora utvrditi postojanje
činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, i zatim ih mora unijeti u izreku svoje
presude.)

2. zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe KZFBiH primijenjene.


(Ako je djelo sadržano u sporednom krivičnom zakonodavstvu, tj. u drugom zakonu, navodi se naziv
djela - ako je u zakonu dat takav naziv, kao i naziv posebnog zakona o kojem je riječ, te odredba
zakona koja propisuje određeno ponašanje kao krivično djelo).
3. kakva se krivičnopravna sankcija izriče optuženom ili se po odredbama KZFBiH oslobađa od
krivičnopravne sankcije.
(U izreci osuđujuće presude mora se jasno odrediti vrsta i visina krivičnopravna sankcije koja se
izriče, i to kako glavne, tako i sporedne. Za krivična djela koja su izvršena u sticaju, u izreku
presude se unose krivičnopravne sankcije utvrđene za svako pojedinačno krivično djelo, a zatim
jedinstvena krivičnopravna sankcija koja je izrečena za sva djela u sticaju. Zajednička
krivičnopravna sankcija koja se odmjerava osuđenoj osobi odmjerava se po istim pravilima kao i
krivičnopravna sankcija za krivična djela izvršena u sticaju).
4. te odluke o:
1) uslovnoj osudi,
2) mjerama sigurnosti,
3) oduzimanju imovinske koristi,
4) vraćanju predmeta (ako predmeti dotad nisu vraćeni vlasniku/ držatelju),
5) uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne,
6) troškovima krivičnog postupka,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

7) imovinskopravnom zahtjevu,
8) objavi pravosnažne presude putem sredstava javnog informiranja.

Svaka osuđujuća presuda ili neki drugi gore navedeni oblik presude kojom se optuženi oglašava krivim neće
uvijek obuhvatiti sve navede podatke, jer se uvijek ne donose sve taksativno navedene odluke.
Ako je optuženom izrečena novčana kazna, u presudi će se odrediti rok u kojem se novčana kazna ima platiti
i način zamjene izvršenja novčane kazne u slučaju da se novčana kazna ne plati.

2.c. Utvrđujuća presuda

Utvrđujuća presuda je presuda koja se donosi u odnosu na teško duševno bolesne osobe, koji su opasne za
sebe i okolinu, kojima je potrebno liječenje i koje su protivpravno djelo učinile u stanju neuračunljivosti.

Objavljivanje presude

Vrijeme i mjesto objavljivanja presude

1) Pošto je presuda izrečena sud će je odmah objaviti.


Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložit će
objavljivanje presude najviše za 3 dana i odredit će vrijeme i mjesto objavljivanja presude.
2) Sud će u prisutnosti stranaka, branitelja, zakonskih zastupnika i punomoćnika javno pročitati izreku
i priopćiti ukratko razloge presude.
3) Objavljivanje presude će se izvršiti i kad stranka, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik nije
prisutan. Sud može odlučiti da optuženom koji je odsutan, presudu usmeno priopći sudija, odnosno
predsjednik vijeća ili da mu se presuda samo dostavi.
4) Ako je javnost na glavnom pretresu bila isključena, izreka presude će se uvijek pročitati u javnom
zasjedanju. Vijeće će odlučiti hoće li i koliko isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga
presude.
5) Svi prisutni saslušaće čitanje izreke presude stojeći.

Pouka na pravo na žalbu i druga upozorenja

1) Po objavljivanju presude, sudija, odnosno predsjednik vijeća, će poučiti optuženog i oštećenog o


pravu na žalbu, kao i o pravu na odgovor na žalbu.
2) Ako je optuženom izrečena uvjetna osuda, sudija, odnosno predsjednik vijeća upozorit će ga na
značaj uvjetne osude i na uvjete kojih se mora pridržavati.
3) Sudija/predsjednik vijeća će upozoriti optuženog da je do pravosnažnog okončanja postupka dužan
obavijestiti sud o svakoj promjeni adrese.

Pisana izrada presude

Presuda koja je objavljena MORA se pisano izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju, a u složenim
stvarima, izuzetno u roku od 30 dana.
Ako presuda nije izrađena u tim rokovima sudija, odnosno predsjednik vijeća je dužan obavijestiti
predsjednika suda zbog čega to nije učinjeno. Predsjednik suda će, po potrebi, poduzeti mjere da se presuda
što prije izradi.
Presudu potpisuje sudija/ predsjednik vijeća i zapisničar.

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

Žalba na prvostepenu presudu

Predavanja:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Protiv presude donesene u prvostepenom postupku dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana
dostavljanja prijepisa, u složenim predmetima može se desiti da nakon što im presuda bude dostavljena
stranke i branitelj zatraže produženje roka za žalbu. Ako je u pitanju situacija da je već proteklo 5 dana kada
je npr. branitelj primio presudu pa on podnese podnesak kojim traži produženje roka za još 15 dana tog dana
kada je podnesak podnesen rok za žalbu se prekida i taj prekid traje sve do momenta dok sud ne donese
odluku o opravdanosti prijedloga za produženje roka za žalbu. U pravilu se udovoljava ovakvim zahtjevima.
Obračun ukupnog roka za žalbu se vrši tako što se uzima onih 5 dana koji su protekli ( ne uračunavaju se
dani od podnošenja zahtjeva pa do donošenja suda) već se uzimaju onih 10 preostalih dana za žalbu i na te
dane nadodaju novih 15 dana tako da bi nakon donošenja odluke suda preostalo još 25 dana za podnošenje
žalbe na presudu. U skladu sa međunarodnim dokumentima kada se ovako postupi ( Međunarodni pakt o
građanskim pravima) to produženje mora se dati i suprotnoj strani bez obzira što ona to nije tražila i to se
mora navesti u rješenju jer se mora udovoljiti načelu jednakosti stranaka u postupku.

Odru
Pravo na žalbu i rok

U ZKP FBiH predviđen je ROK za žalbu od 15 dana od dana dostavljanja presude.


Pri tome se u ZKPFBiH ne navodi o kakvoj se presudi radi, što znači da se žalba može podnijeti protiv svih
meritornih presuda i procesne presude.

Pomenuti rok za žalbu predstavlja pravo sui generis, što znači da i stranke i branitelj (svako od njih) imaju
svoj rok za žalbu od 15 dana, koji počinje teći od dana dostavljanja prijepisa presude.

Kada su u pitanju osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog (bračni, vanbračni drug, roditelj ili dijete
i usvojitelj, odnosno usvojenik) njima se rok za žalbu računa od dana kada je optuženi primio presudu.

Postoji mogućnost da u složenim stvarima stranke i branitelj traže produženje roka za žalbu i isti se iz
opravdanih razloga može produžiti još najviše 15 dana.
Kada stranke ili branitelj podnesu zahtjev za produženje žalbenog roka onda od toga dana pa do donošenja
odluke suda ne teče rok za žalbu, a kada sud donese odluku rok za žalbu se nastavlja za preostali vremenski
period, a u slučaju da je dozvoljeno produženje žalbenog roka onda dolazi do zbrajanja preostalih dana sa
novih 15 dana žalbenog roka.
Ako je produženje žalbenog roka tražila jedna strana i to bude dozvoljeno onda produženje žalbenog roka
važi i za suprotnu stranu.

Blagovremeno podnesena žalba odlaže izvršenje presude.

Subjekti žalbe

ZKPFBiH je odredio ko može podnijeti žalbu – subjekti žalbe, a to su:


1. optuženi i njegov branitelj,
2. tužitelj, koji može podnijeti žalbu kako na štetu, tako i u korist optuženog
3. zakonski zastupnik, bračni/vanbračni drug, roditelj ili dijete i usvojitelj, odnosno usvojenik
optuženog, ali samo u korist optuženog
4. oštećen, i to zbog troškova krivičnog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu i
5. osoba čiji je predmet oduzet ili od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Branitelj i druge osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog (zakonski zastupnik, bračni/vanbračni
drug, roditelj ili dijete i usvojitelj, odnosno usvojenik optuženog), istu mogu podnijeti bez posebnih
ovlaštenja optuženog, ALI ne i protiv njegove volje, osim ako je optuženom izrečena kazna dugotrajnog
zatvora.

Odricanje i odustajanje od žalbe


Predavanja:

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Nakon okončanja prvostepenog postupka prestaju ovlaštenja suda i isključivo od dispozicije, volje stranaka i
ostalih subjekata žalbe ovisi da li će doći do žalbenog postupka. Izjave tužitelja o odricanju tužitelja od žalbe
i odustanku moraju biti izričite
Odricanje od prava na žalbu se sastoji od izjave ovlaštene osobe da neće koristiti žalbu protiv presude, a
odustajanje od žalbe znači da je ovlaštena osoba dala izjavu da povlači blagovremeno podnesenu žalbu.
Pravno dejstvo odricanja i odustajanja od izjavljenje žalbe imaju samo izjave ovlaštene osobe koje su date
pred sudom ili u podnesku koji mu je dostavljen, a ne npr. izjava optuženog data tužitelju i obrnuto.
Optuženi se može odreći od prava na žalbu samo nakon što mu je presuda dostavljena a može i prije toga po
dva uvjeta a to je:
1. da se tužitelj odrekao prava na žalbu i
2. ako optuženi po presudi ne bi trebao da izdržava kaznu zatvora ( npr ako mu je izrečena
uvjetna osuda, novčana kazna, oglašen krivim, a oslobođen od kazne, izrečena sudska
opomena, oslobođen od optužbe, ako je donesena presuda kojom se optužba odbija osim
u slučaju ako je takva presuda donesena zbog stvarne nadležnosti, jer se općinski sud
oglasio stvarno nenadležnim i smatra da je nadležan kantonalni sud, a može i u slučaju
ako je optuženom izrečena kazna zatvora, a s obzirom na vrijeme koje je proveo u
pritvoru njegovim uračunavanjem ne bi trebao da izdržava kažnu

Ovim odricanjem od žalbe prestaju ovlaštenja i ostalih subjekata da izjave žalbu, a koji je mogu izjaviti u
njegovu korist.

Odustajanje od žalbe podrazumjeva da je već izjavljena žalba i onda ovlaštena osoba odustaje od već
izjavljene žalbe, to ne može učiniti branitelj i za takvo nešto mu je potrebna posebna punomoć. I tužitelj se
može odreći prava na žalbu, a sva odricanja od prava na žalbu su neopoziva.

Skripta:
Nakon što sud donese presudu, jedino od volje stranaka ovisi da li će doći do žalbenog postupka.
Kada se ovo ima u vidu, onda je jasno, da je zakonodavac poštovao dispoziciju volje stranaka, što je sve
povezano sa njihovim pravom da se odreknu ili odustanu od već izjavljene žalbe pod propisanim uvjetima.

Odricanje od prava na žalbu se sastoji od izjave ovlaštene osobe da neće koristiti žalbu protiv presude, a
odustajanje od žalbe znači da je ovlaštena osoba dala izjavu da povlači blagovremeno podnesenu žalbu.
Pravno dejstvo imaju samo kod ovlaštenih osoba. (Tako npr. kako branitelj, tako ni druge osobe koje mogu
izjaviti žalbu u korist optuženog ne mogu dati izjavu da odustaju od žalbe uključujući i onu žalbu koju su te
osobe napisale).

Optuženi se može odreći prava na žalbu tek nakon što mu je presuda dostavljena.
Od toga je napravljen izuzetak tako da se optuženi može odreći od prava na žalbu i prije toga ukoliko su
ispunjena 2 uvjeta, a to su:
1) ako se i tužitelj odrekao prava na žalbu i
2) ako optuženi po presudi ne bi trebao izdržavati kaznu zatvora.
To će biti u slučaju ako mu je izrečena novčana kazna, uvjetna osuda, ako je oglašen krivim, a
oslobođen je od kazne i ako je izrečenu kaznu zatvora izdržao u pritvoru (npr. bio je u pritvoru 6 mj.,
a izrečena mu kazna zatvora od 6 mj.).

Do donošenja odluke vijeća apelacionog odjeljenja optuženi može odustati od svoje žalbe kao i žalbe koja je
izjavljena u njegovu korist.
Optuženi jedino ne može odustati od žalbe koju je izjavio tužitelj u njegovu korist. (nikada se to nije desilo).

Tužitelj se može odreći od prava na žalbu odmah nakon objavljivanja presude, a može odustati od izjavljene
žalbe prije nego što apelaciono vijeće donese odluku.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe – često pitanje na ispitu

Predavanje:
Žalba treba da sadrži:
a) označenje presude protiv koje se podnosi žalba ( naziv suda, broj i datum presude)
b) osnov pobijanja presude
c) obrazloženje žalbe
d) prijedlog da se pobijana presuda potpuno ili djelimično ukine ili preinači
e) potpis osobe koja podnosi žalbu

Boldirani su obavezni sastojci žalbe iz odredbe člana 310. stav 2,3 i 4 naučiti ovu lekciju.

Skripta:
U ZKPFBiH je propisano šta žalba treba da sadrži, pa je tako navedeno da ona treba da sadrži
5 sastojaka i to:
1. označenje presude protiv koje se podnosi žalba (naziv suda, broj predmeta i datum donošenje
presude),
2. osnov za pobijanje žalbe (obavezan sastojak),
3. obrazloženje (obavezan sastojak),
4. žalbeni prijedlog da se pobijana presuda potpuno ili djelimično ukine ili preinači,
5. potpis lica koje podnosi žalbu(obavezan sastojak).

Od ovih sastojaka žalbe obavezni su: osnov za pobijanje žalbe, obrazloženje i potpis lica koje podnosi žalbu.
Ako je žalbu podnio optuženi, koji nema branitelja ili zakonski zastupnik, bračni/vanbračni drug, roditelj ili
dijete i usvojitelj, odnosno usvojenik optuženog ili ako je žalbu podnio oštećeni koji nema punomoćnika, a
žalba ne sadrži sve ono što je potrebno i što je navedeno u ZKPFBiH, onda sud poziva žalitelja da žalbu
dopuni. Ukoliko ne postupi po pozivu i ne dopuni žalbu, a žalba ne sadrži obavezne sastojke ili se ne može
utvrditi na koju se presudu žalba odnosi, onda će sud žalbu rješenjem odbaciti.
Kada je podnesena žalba u korist optuženog, koji nema branioca, sud takvu žalbu sa nedostacima ne može
odbaciti i dostavlja je apelacionom odjeljenju, na rješavanje, ako se može utvrditi na koju presudu se žalba
odnosi, ALI ako se ne može utvrditi na koju presudu se žalba odnosi, ista će se odbaciti.

Ako je žalbu podnio oštećeni, kojim ima punomoćnika ili tužilac, a žalba ne sadrži sve ono što je potrebno i
što je navedeno u ZKPFBiH, a ne može se utvrditi na koju se presudu žalba odnosi, takva žalba će se
odbaciti.
Kada je podnesena žalba u korist optuženog, koji ima branioca, sud takvu žalbu sa nedostacima ne može
odbaciti i dostavlja je apelacionom odjeljenju, na rješavanje, ako se može utvrditi na koju presudu se žalba
odnosi, ALI ako se ne može utvrditi na koju presudu se žalba odnosi, ista će se odbaciti.

U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti
predstavljeni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan u žalbi navesti zašto te nove činjenice i nove dokaze nije
bio u mogućnosti iznijeti na glavnom pretresu. Ako se poziva na nove činjenice, dužan je navesti dokaze
kojima će ih dokazati, a ako navodi nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje uz pomoć tih dokaza želi
dokazati.

Žalbeni osnovi

Presuda se može pobijati:


A. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

B. zbog povrede Krivičnog zakona,


C. zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
D. zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog
postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava
javnog informiranja.

A) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka mogu biti:


1. apsolutne i
2. relativne.

Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka su taksativno nabrojane i neoboriva je pretpostavka
da su one negativno uticale na zakonitost i pravilnost izrečene presude, pa je u pogledu njihovog postojanja
isključeno bilo kakvo dodatno ocjenjivanje vijeća apelacionog odjeljenja.
Valja imati u vidu, da apelaciono vijeće nakon što ustanovi opravdanost žalbenih prigovora u pogledu
postojanja bitnih povreda krivičnog postupka koje se odnose samo na povredu propisa krivičnog postupka o
postojanju odobrenja nadležnog organa, kao i u slučaju prekoračenja optužbe, ne može ukinuti prvostepenu
presudu već je mora preinačiti (član 329. st.1. ZKP). Naravno, to je moguće samo pod uslovom, da nema
nekog razloga za ukidanje prvostepene presude zbog postojanja neke druge bitne povrede odredaba
krivičnog postupka ili pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, taksativno su nabrojane u ZKPFBiH i to su:
a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije
učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja,
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti,
c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili
ako je optuženom, branitelju ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom
pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa,
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,
e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,
f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju
odobrenja nadležnog organa - preinačava presudu,
g) ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog
stvarne nenadležnosti - preinačava presudu,
h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe,
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati
presuda,
j) ako je optužba prekoračena - preinačava presudu, i
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda
uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom
donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKPFBiH, a to je bilo ili moglo
biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
Dakle, relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka se svode na neprimjenjivanje ili pogrešno
primjenjivanje neke procesne odredbe.
Kada je u pitanju relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka, potrebno je da se žalbom ukazuje ne
samo na radnje i propuste u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje određene
odredbe procesnog zakona, nego i da se žalbom ukazuje i u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti
od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
U protivnom, ispitivanje o tome da li je učinjena relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka bi se
pretvorilo u ispitivanje po službenoj dužnosti.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

B) Povrede krivičnog zakona

Povreda krivičnog zakona postoji ako je KZ FBiH povrijeđen u pitanju:


1. da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo,
2. postoje li okolnosti koje isključuju krivicu,
3. postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost
krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već
pravomoćno presuđena,
4. da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može
primijeniti,
5. da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju
imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu,
6. da li su pravilno primij. odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.

Ako sud u žalbenom postupku utvrdi da su u naprijed navedenom smislu u prvostepenom postupku
povređene odredbe KZ FBiH, NE može doći do ukidanja presude, jer se ista preinačuje.

C) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje


Predavanja:
Materijalno i procesno pravne zakonske odredbe pokazuju koje činjenice treba utvrditi u jednom postupku.
Te činjenice koje se utvrđuju u skladu sa materijalno pravnim procesima i koji se mogu direktno podvesti
pod te odredbe jesu odlučne činjenice,a njihov skup predstavlja utvrđeno činjenično stanje. Izvan sudske
odluke nema utvrđenog činjeničnog stanja, ma koliko postupak bio dobro proveden i ma koliko to
proizilazilo iz navedenih dokaza. Da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno pokazuje tzv. objektivni
kriterijum a to je ocjena da li izvedeni dokazi pružaju osnova i opravdanja da se zaključi da postoje odlučne
činjenice koje se mogu podvesti pod materijalno pravne i procesno pravne procese. Dosljedno tome pogrešno
utvrđeno činjenično stanje postoji onda kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kada
nije istinito utvrđena onako kako je postojala u stvarnosti. Koje odlučnu činjenice treba utvrditi upućuju
procesni ili materijalni zakon a njihov skup ( skup odlučnih činjenica) predstavlja utvrđeno činjenično stanje.
Ostale činjenice kao što su činjenice, indicije i kontrolne činjenice ne spadaju u činjenično stanje i one služe
samo da se na osnovu njih utvrdi neka odlučna činjenica. Presuda se ne može ukinuti ako je neka činjenica,
indicija pogrešno utvrđena već samo ako je pogrešno utvrđena neka odlučna činjenica. Tako npr. ako postoji
više činjenica indicija u smislu toga da je optuženi se vozilom dovezao do jedne samoposluge i izašao iz
vozila i da je više osoba čulo da ga neko po imenu zove Hamo otkud ti, zatim da se odmah nakon toga čulo
razbijanje stakla, na kome su naknadno pronađeni tragovi krvi optuženog nadalje da je na mjesto događaja
došla policija, a da je optuženi čiji identitet još nije bio utvrđen pobjegao i odnio određene stvari, a da je
policija pipajući vozila na mjestu događaja i utvrdila da je samo hauba vozila za koje je kasnije utvrđeno da
pripada optuženom bila vruća i da su u kući optuženog pronađene određene stvari koje je on pokupio sa lica
mjesta nakon razbijanja i pobjegao sa lica mjesta pa se naknadno utvrdi da njemu ime nije Hamo već Ramo,a
iz ovih ostalih činjenica se izvede zaključak da je on ta osoba koja je učinila ovo krivično djelo, presuda se
ne može ukinuti samo zbog toga što je jedna činjenica indicija pogrešno utvrđena.
Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji onda kad je sud propustio da utvrdi neku odlučnu činjenicu ili
kada na to ukazuju neki novi dokazi, a u ovom slučaju se primjenjuje objektivni kriterijum jer se na osnovu
propisa koji se primjenjuje zna koje je činjenice trebalo utvrditi pa to sud propusti, bilo zbog toga što je sud
to zaboravio ili bilo zbog toga što je pogrešno protumačio propise, pa se u tom slučaju rukovodio jednim
propisom umjesto drugim.

Skripta:
Presuda se može pobijati zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ( koje postoji kad je sud neku odlučnu
činjenicu pogrešno utvrdio) ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (koje postoji kad sud neku odlučnu
činjenicu uopšte nije utvrdio).
Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

D) Odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i


objavljivanju presude

1. Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno
zakonsko ovlaštenje, ali sud nije pravilno odmjerio kaznu, s obzirom na okolnosti koje utiču da
kazna bude veća ili manja i zbog toga što je sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju
kazne, o oslobađanju od kazne ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti.
2. Odluka o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi može se pobijati i ako odlukom o mjeri
sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi nije prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu, ali
je sud nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru sigurnosti, odnosno oduzimanje imovinske
koristi, iako su za to postojali zakonski uvjeti.
3. Iz istih razloga može se pobijati odluka o troškovima krivičnog postupka.
4. Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odluka o objavljivanju presude putem sredstava javnog
informiranja može se pobijati kad je sud o ovim pitanjima donio odluku protivno zakonskim
odredbama.

Podnošenje žalbe

Žalba se podnosi sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu stranku i branitelja, radi
davanja odgovora.
Neblagovremenu, nedopuštenu i žalbu izjavljenu od neovlaštene osobe, odbacit će rješenjem sudija, odnosno
predsjednik vijeća.

Odgovor na žalbu

Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci i branitelju, koji mogu u roku od 8 dana od dana prijema
podnijeti sudu odgovor na žalbu.
Žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima i prepisom zapisnika sa glavne rasprave, dostavlja se apelacionom
odjeljenju.

Sudija izvjestitelj

Kad spis po žalbi stigne apelacionom sudu, predsjednik apelacionog suda dostavlja spis predsjedniku
apelacionog vijeća koji određuje sudiju izvjestitelja.
Sudija izvjestitelj može, po potrebi, od sudije, odnosno predsjednika vijeća koje je donijelo pobijanu
presudu, pribaviti izvještaj o povredama odredaba krivičnog postupka, a može i provjeriti navode žalbe u
pogledu novih dokaza i novih činjenica ili pribaviti potrebne izvještaje ili spise. Kada sudija izvjestitelj
pripremi spis, predsjednik vijeća će zakazati sjednicu vijeća.

Sjednica vijeća

O sjednici vijeća obavijestit će se tužilac, optuženi i njegov branilac.


Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne osigurat će se njegova prisutnost.
Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnositelja žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu.
Vijeće može od stranaka i branioca koji su prisutni sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i
odgovorom na žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dopuštenju
predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu, ne
ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.
Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni NE sprječava održavanje sjednice vijeća.
Na sjednici vijeća kojoj su prisutne stranke i branitelj javnost se može isključiti samo pod uslovima
određenim ZKPFBiH (član od 250. do 252 ZKPFBiH).
Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima.
Rješenja o odbacivanju žalbe kao neblagovremene ili kao nedopuštene, mogu se donijeti i bez
obavještavanja stranaka i branioca o sjednici vijeća.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Odlučivanje na sjednici vijeća ili na pretresu

Vijeće apelacionog odjeljenja donosi odluku na sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa.

Granice ispitivanja presude


Predavanje:
Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li
je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon. Ukoliko se prilikom ispitivanja žalbe zaključi da presudu
treba ukinuti zbog bitne povrede odredaba k. postupka onda se sud više ne upušta u ostale žalbene osnove
( zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede k zakona), jer je nužna pretpostavka da je
presuda donesena u nezakonitoj proceduri i da se mora ukinuti. Ako sud utvrdi da nije učinjena bitna povreda
već da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno kako se to tvrdi u žalbi, onda presudu ukida
iz tog osnova a ne upušta se u ispitivanje ostalih žalbenih osnova. (ne ispituje povredu krivičnog z. kojom se
ukazuje žalbom, ili zbog odluke o kazni) Ako presudu ne treba ukinuti jer ne stoje žalbeni osnovi na osnovu
kojih se to traži, a niti se presuda pobija zbog povrede k. zakona onda je obaveza suda da ispita da li je na
štetu optuženog povrijeđen krivični zakon i eventualno ako je optuženi izjavio žalbu zbog odluke o kazni
ispitat će i taj osnov.

Skripta:
Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
Sud uvijek MORA voditi računa o osnovama i razlozima žalbe, jer mu to ukazuje koji dio presude je
ovlašten da preispituje u smislu podnesene žalbe.
NEMA preispitivanja presude po službenoj dužnosti ni u kojem pravcu!!
Ukoliko sud uvaži žalbu iz osnova bitne povrede odredaba krivičnog postupka i ukine presudu, sud se u
ovom slučaju NE upušta u preispitivanje ostalih žalbenih osnova ( npr. pogrešno i nepotpuno utvrđeno
činjenično stanje....)
Ako nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, sud se može upustiti u ispitivanje činjeničnog
stanja, pa ako utvrdi da je žalba osnovana ukida presudu, ali se ni tada, kao ni u prethodnom slučaju, ne
upušta u ocjenu nižih žalbenih osnova ( npr. povrede krivičnog zakona i odluke o kr.pravnim sankcijama,
oduzimanju im.koristi, troškovima k.p., imovinsko pravnom zahtjevu, objavljivanje presude).
Ukoliko je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, tek se tada sud upušta u ocjenu nižih žalbenih
osnova i to povrede krivičnog zakona u odnosu na koje, ukoliko su opravdane, ne može doći do ukidanja
presude, jer se ista preinačuje.

ZABRANA REFORMATIO IN PEIUS – zabrana preinačenja na teže-gore

Predavanje:
Ako je optuženi izjavio žalbu presuda se nikada ne može izmjeniti na njegovu štetu ako nema žalbe tužitelja,
ili žalbe oštećenog koji se može žaliti, a ako se tužitelj žalio samo zbog odluke o kazni onda ta njegova žalba
suspendira ovo pravno pravilo samo u pogledu odluke o kazni i optuženi može dobiti u opravdanim
slučajevima i težu kaznu. Ako presuda bude ukinuta, a nije bilo žalbe tužitelja u ponovnom postupku presuda
ne smije izmjeniti na štetu optuženog ni u kojem pogledu, a kod ove druge situacije kada se tužitelj žalio
zbog odluke o kazni prvostepeni sud može novom presudom izreći strožiju kaznu, dok se ostali dijelovi ove
presude ne mogu mjenjati na štetu optuženog. Ovo pravno pravilo se primjenjuje i u slučaju ako dođe do
ponavljanja krivičnog postupka, dakle ako su, odnosno ako je ponovljen krivični postupak opet se nova
presuda ne može mjenjati na štetu optuženog.

član 325 dobro naučiti, sve do 329, 330 se rijetko pita.

Skripta:
Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se NE SMIJE izmijeniti na njegovu štetu.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Naime, ako apelaciono vijeće, odnosno drugostepeni sud uvaži žalbu optuženog i ukine/ preinači presudu
prvostepenog suda, onda ne može utvrđivati nikakvo teže činjenično stanje optuženog, niti mu može dodatno
izreći neku mjeru sigurnosti, a niti mu moze izreći strožiju kaznu.
Jednom ovako stečeno pravo optuženog ostaje trajno i u situacijama kada je više puta ukinuta presuda, pa i u
slučaju ako dode do ponavljanja krivičnog postupka.

BENEFICIO COHESIONIS – pogodnost pridruživanja


Predavanje:
Ako sud povodom bilo čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donijelo odluku u korist optuženog
od koristi i za kojeg od saoptuženih koji nije podnio žalbu, ili je nije podnio u tom pravcu postupit će
po službenoj dužnosti kao da je takva žalba podnesena. Ovaj institut (naslov) – pogodnost
pridruživanja zasnovan je na načelu pravičnog postupka kojim se nastoji izbjeći da iz formalnih
razloga sa optuženim u žalbenom postupku budu različito tretirani samo zbog toga što je u korist
jednog optuženog izjavljena uspjela žalba, a u korist saoptuženog koji se nikako nije žalio ili se žalio
ali nije izjavio prigovore koji su sadržani u uspjeloj žalbi. Da bi se ova pogodnost pridruživanja
proširila i na 2 saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili nije izjavio uspjelu žalbu potrebno je da žalbu
onog prvog optuženog II stepeni sud uvaži i da mu npr. u pogledu odluke o kazni smanji kaznu, jer je
u žalbi opravdano naveo da mu I stepeni sud nije uzeo u obzir da je u vrijeme učinjenja krivičnog
djela bio bitno smanjeno uračunjiv pa II stepeni sud to uvaži i umjesto kazne zatvora od 1 godine
izrekne mu kaznu zatvora od 6 mjeseci. Da bi se dejstvo takve uspjele žalbe proširilo i na II optuženog
potrebno je i da je i za njega utvrđeno da je u vrijeme učinjenja k. djela bio bitno smanjeno uračunljiv
ali na to nije ukazao žalbom, tada se mora primjeniti pogodnost pridruživanja kao da je i on podnio
žalbu i njemu smanjiti kaznu na 6 mjeseci.

Skripta:
Ako vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe jednog od saoptuženih ocijeni da su razlozi zbog kojih je
uvažena njegova žalba od koristi i za saoptuženog koji se nije žalio ili se žalio, ali ne u tom pravcu, onda će
sud po službenoj dužnosti postupiti kao da takva žalba postoji.

Uvođenjem ovog pravnog instituta, zakonodavac nastoji da se spriječi mogućnost da se sudi 2 ili više
optuženih, koji su u istoj pravnoj situaciji, a da u žalbenom postupku dođe do razlika.
(Npr. ako je neki od optuženih u žalbi naveo da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu, pa drugostepeni sud
uvaži tu njegovu žalbu, onda se po službenoj dužnosti ovo proširuje i na saoptuženog koji nije izjavio žalbu
ili je nije izjavio u tom pravcu. Međutim, da bi sud mogao po službenoj dužnosti primjeniti institut beneficio
cohesionis i na ostale saoptuženike potrebno je da oni odgovaraju za isto krivično djelo. Dakle, ovaj pravni
institut se NE može primjeniti ako jedan od optuženika odgovara za k.d. krađe, a drugi odgovara za k.d.
prikrivanja k.d. – u tom slučaju ta 2 optuženika nisu u istoj pravnoj situaciji.)
Najbolji primjer za pravni institut beneficio cohesionis jeste situacija kada se jedan optuženi žalio zbog
odluke o kazni u kojoj navodi da mu prilikom odmjeravanja kazne nije uzeto u obzir da je u vrijeme
učinjenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv. Ukoliko sud uvaži takvu njegovu žalbu i odmjeri mu
kaznu u kraćem vremenskom trajanju, onda će u smislu ovog pravnog instituta to biti prošireno i na
optuženog koji se nije žalio ili nije izjavio žalbu u tom pravcu, pod uslovom da je i on u vrijeme učinjenja
krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv.
_______________

Predavanja:
Prošireno djelovanje žalbe čl. 323
U ZKPFBiH je propisano da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog
povrede krivičnog zakona podnesena u korist optuženog, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj
sankciji i oduzimanju imovinske koristi.
Ovdje se radi o proširenom dejstvu žalbe, a to je urađeno iz razloga što nekada odbrana može biti motivirana
tim da će izjavljivanjem žalbe npr. zbog pogresno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrde
krivičnog zakona uspjeti, pa namjerno propušta da izjavi žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji ili
zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi.
Radi toga je zakonodavac predvidio da u ovakvim slučajevima kada je žalba izjavljena iz naprijed navedenih
zakonskih osnova u sebi sadrži i odluku o krivičnopravnoj sankciji i odluku o oduzimanju imovinske koristi.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Naravno ako je podnesena ovakva žalba prvo se ispituje da li su opravdani žalbeni prigovori zbog pogrešno
ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer ako presuda bude ukinuta onda sud i NE dolazi u situaciju da
primjenjuje ovu odredbu o proširenom dejstvu žalbe. Dakle do primjene proširenog dejstva žalbe dolazi tek
onda ako ti žalbeni osnovi ne stoje, pa sud dolazi u situaciju da preispituje odluku o krivičnopravnoj sankciji
ili odluku o oduzimanju imovinske koristi.
Može se desiti da bude uvažena žalba zbog povrede krivičnog zakona, ali iz razloga što se u tom slučaju
presuda samo preinačuje, a obaveza je suda da ispita i odluku o krivičnopravnoj sankciji i odluku o
oduzimanju imovinske koristi. ____________________________________________
Odluke po žalbi

Vijeće apelacionog odjeljenja može u sjednici vijeća:

1) rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu - ako se utvrdi da je podnijeta nakon proteka
zakonskog roka za njeno podnošenje.
2) rješenjem odbaciti žalbu kao nedopuštenu - ako se utvrdi da je žalbu podnijela osoba koja nije
ovlaštena za podnošenje žalbe ili osoba koja se odrekla prava na žalbu ili osoba koja je odustala od
žalbe ili ako žalba po zakonu nije dopuštena (npr. žalba optuženog na vlastitu štetu, ili žalba
oštećenog ili njegovog punomoćnika izvan okvira propisanih u zakonu).
3) presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu - kad utvrdi da ne postoje
razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.
4) preinačiti prvostepenu presudu - ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno
utvrđene, ali da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i po pravilnoj primjeni zakona, trebala
donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari u slučaju bitnih povreda odredaba krivičnog postupka
o postojanju odobrenja nadležnog organa, zatim ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno
nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, te ako je optužba
prekoračena
5) ukinuti presudu i održati pretres - ako utvrdi da postoji neka od bitnih povreda odredaba krivičnog
postupka (osim povrede odredaba krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa ili
prekoračenja optužbe) ili da je presuda zasnovana na pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom
stanju, a treba ponovo izvesti dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku ili je potrebno
izvesti nove dokaze, jer nema ovlaštenja da na sjednici vijeća ispravlja činjenično stanje.

O svim žalbama protiv iste presude vijeće apelacionog odjeljenja odlučuje jednom odlukom.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja

ZKP FBiH propisuje da će se odredbe o glavnom pretresu u I st. postupku shodno primijeniti i na pretres
pred vijećem apelacionog odjeljenja.
Na tom pretresu, vijeće apelacionog odjeljenja je obavezno da izvede procesne radnje određene u
prvostepenoj odluci i da raspravi sva sporna pitanja na koja je u njoj ukazano. Pri tome valja posebno
naglasiti, da se zakazani pretres ponavlja samo u onom dijelu u kome se ponovo sudi, a to može biti u cjelini
ako je rješenjem ukinuta prvostepena presuda ili u pojedinim dijelovima kada je presuda ukinuta djelimično.
Na sjednici vijeća apelacionog odjeljenja NIJE moguće izvoditi dokaze, a NITI se može nakon ukidanja
presude predmet dostaviti I st. sudu na ponovno suđenje, već to vijeće mora odrediti održavanje pretresa na
kome je dozvoljeno izvoditi dokaze.

Žalba na drugostepenu presudu


Predavanje:

Protiv II stepene presude može se izjaviti žalba u 2 slučaja. Ako općinski sud donese presudu kojom se
optuženi oslobađa optužbe, pa tužitelj izjavi žalbu i II stepeni sud:
1. žalbu tužitelja uvaži i na sjednici vijeća preinači oslobađajuću
presudu i donese presudu kojom se optuženi oglašava krivim u

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

kojoj situaciji se optuženi prvi put susreće sa osuđujućom


presudom mora imati pravo žalbe na takvu presudu
2. ako II stepeni sud takvu presudu kojom je optuženi oslobođen
od optužbe ukine zatim održi pretres i nakon toga donese
presudu kojom se optuženi oglašava krivim i u ovom slučaju
ima pravo na žalbu jer se prvi put susreće sa presudom kojom
je oglašen krivim
O žalbi odlučuje Vrhovni sud Federacije u vijeću od 3 sudija i pred tim sudom se ne može održati
pretres. U ovim situacijama primjenjuje se beneficium cohesionis ako se radi o više optuženih.

Skripta:
Uslovi za podnošenje žalbe i postupak po žalbi

Protiv presude vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:


1. ako je vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi
oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom ga oglašava krivim,
2. ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na raspravi
donijelo presudu kojom ga oglašava krivim.

Protiv navedene drugostepene presude dozvoljena je žalba sudu trećeg stepena, a to je Vrhovni sud FBiH.
Žalba protiv drugostepene presude podnosi se prvostepenom sudu, koji žalbu zajedno sa spisima predmeta
dostavlja drugostepenom sudu. Nakon toga, drugostepeni sud treba ispitati blagovremenost i dopuštenost
žalbe, pa tek onda spise predmeta dostaviti trećestepenom sudu (Vrhovnom sudu FBiH).
Vrhovni sud FBiH ima mogućnost da ispituje samo pravilnost drugostepene presude, a NE i prvostepene
presude. Upravo zbog toga, ako žalitelj iznosi opravdane prigovore, Vrhovni sud FBiH može ukinuti SAMO
drugostepenu presudu, a neće dirati prvostepenu presudu.
O žalbi protiv drugostepene presude odlučuje tročlano vijeće, ali treba naglasiti da u njemu ne mogu
sudjelovati sudije koje su učestvovale u donošenju presude koja se pobija žalbom.

Žalba na rješenje

Dopuštenost žalbe na rješenje

Protiv rješenja suda donesenog u prvom stepenu stranke, branitelj i osobe čija su prava povrijeđena mogu
podnijeti žalbu uvijek kad u ZKPFBiH nije izričito određeno da žalba nije dopuštena.
Protiv rješenja vijeća donesenog u toku istrage NIJE dopuštena žalba, ako ZKPFBiH nije drugačije
određeno.
Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati SAMO u žalbi na
presudu.

Opšti rok za podnošenje žalbe

Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje.


Ako ZKPFBiH nije drugačije određeno, žalba na rješenje podnosi se u roku od 3 dana od dana dostavljanja
rješenja.

Suspenzivno djelovanje žalbe

Ako u ZKPFBiH nije drugačije određeno, podnošenjem žalbe na rješenje odlaže se izvršenje rješenja protiv
koga je podnesena žalba.

Odlučivanje o žalbi na rješenje

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja višeg suda, ako
ZKPFBiH nije drugačije određeno. O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu pred Vrhovnim
sudom Federacije odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH.
O žalbi protiv rješenja SPP, odnosno SPS odlučuje vijeće istog suda, osim ako ZKPFBiH nije drugačije
određeno.
Odlučujući o žalbi sud može rješenjem: odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti
žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na
ponovno odlučivanje.

VANREDNI PRAVNI LIJEK

Ponavljanje postupka
Predavanje:
U našoj pravnoj proceduri ima samo jedan pravni lijek a to je ponavljanje krivičnog postupka. Ponavljanje
krivičnog postupka može biti u korist i na štetu optuženog.

Ponavljanje krivičnog postupka na štetu optuženog – pitanje i to često


K. postupak se može ponoviti na štetu optuženog ako je taj postupak okončan pravomoćnom presudom
kojom se optužba odbija a utvrdi se da je ta presuda donesena zbog odustanka tužitelja od optužbe uslijed
krivičnih djela korupcije i zloupotrebe službenog položaja. Da bi se ponovio k. postupak potrebno je
prethodno da se protiv tužitelja koji je to uradio pokrene krivični postupak i ako se utvrdi da je to tačno
odnosno da je odustao od optužbe zbog toga i ta presuda postane pravomoćna, onda ona predtavlja pravni
osnov na osnovu kojeg se može uspješno ponoviti postupak na štetu optuženog

Skripta:
Krivični postupak koji je dovršen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom presudom, može se na zahtjev
ovlaštene osobe ponoviti samo u slučajevima i pod uslovima predviđenim u ZKPFBiH.

Nepravo ponavljanje krivičnog postupka

Pravosnažna presuda može se preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka, ako je u 2 ili više presuda
protiv istog osuđenika pravosnažno izrečeno više kazni, a NISU primjenjene odredbe o odmjeravanju
jedinstvene kazne za djela u sticaju. U tom slučaju, sud će ovom presudom preinačiti ranije presude u
pogledu kazni i izreći jedinstvenu kaznu.
Nadležnost za izricanje ove presude zavisi od toga koji je sud izrekao težu kaznu, a presudu donosi u sjednici
vijeća, i to na prijedlog tužitelja ili osuđenog, odnosno branitelja, uz prethodno saslušanje protivne strane.

Nastavljanje krivičnog postupka – član 341. ZKPFBiH

Ako je krivični postupak rješenjem pravomoćno obustavljen ili je presudom optužba pravomoćno odbijena
zato što nije bilo potrebnog odobrenja, postupak će se na zahtjev tužioca nastaviti čim prestanu uzroci zbog
kojih su donesene navedene odluke.

Ponavljanje postupka završenog pravosnažnim rješenjem

Ako je izvan slučajeva iz člana 341. ZKPFBiH krivični postupak pravomoćno obustavljen prije početka
glavnog pretresa, može se dopustiti ponavljanje krivičnog postupka na zahtjev tužitelja, ako se podnesu novi
dokazi na osnovu kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje krivičnog postupka.
Krivični postupak pravomoćno obustavljen do početka glavnog pretresa može se ponoviti kad je tužitelj
odustao od gonjenja, ako se dokaže da je do odustanka došlo usljed krivičnog djela zloupotrebe službenog
položaja tužitelja.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

U pogledu dokazivanja krivičnog djela tužitelja primjenjivat će se odredbe člana 343. stava 2. ZKPFBiH u
kojima se navodi da se mora pravosnažnom presudom dokazati da je tužitelj počinio navedeno k.d.
zloupotrebe položaja, kako bi se mogao ponoviti k.p., koji je završen pravosnažnim rješenjem.

Ponavljanje postupka u korist osuđenog.

Krivični postupak završen pravomoćnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog:


a) ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili
tumača,
b) ako se dokaže da je do presude došlo usljed krivičnog djela sudije ili osobe koja je vršila istražne
radnje,
c) ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli
biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni
da prouzrokuju oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem krivičnom
zakonu,
d) ako je neka osoba za isto krivično djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog
djela koje je mogla učiniti samo jedna osoba ili neka od njih,
e) ako se u slučaju osude za produženo krivično djelo ili za drugo krivično djelo koje po zakonu
obuhvaća više istovrsnih ili više raznovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi
koji ukazuju da osuđeni nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje ovih
činjenica bi bilo od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne,
f) ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka
kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju,
g) ako je odlukom Ustavnog suda Federacije ili Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestao važiti
zakon ili drugi propis na osnovu kojeg je bila donesena pravomoćna osuđujuća presuda.

U slučajevima iz tač. a) i b) mora se pravomoćnom presudom dokazati da su navedene osobe oglašene


krivim za odnosna krivična djela. Ako se postupak protiv ovih osoba ne može provesti zbog toga što su
umrle ili što postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, te činjenice mogu se utvrditi i drugim
dokazima.

Ponavljanje postupka na štetu optuženog

Krivični postupak se može ponoviti na štetu optuženog ako je presuda kojom se optužba odbija donesena
zbog odustanka tužitelja od optužbe, a dokaže se da je do ovog odustanka došlo usljed krivičnog djela
korupcije ili krivičnog djela protiv službene i druge dužnosti tužitelja.
U pogledu dokazivanja krivičnog djela tužitelja primjenjivat će se odredbe člana 343. stava 2. ZKPFBiH u
kojima se navodi da se mora pravosnažnom presudom dokazati da je tužitelj počinio navedeno k.d. korupcije
ili k.d. protiv službene i druge dužnosti tužitelja, kako bi se mogao ponoviti k.p.

Osobe ovlaštene za podnošenje zahtjeva

Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka mogu podnijeti stranke i branitelj, a poslije smrti osuđenog,
zahtjev u njegovu korist mogu podnijeti tužitelj i zakonski zastupnik, bračni, odnosno vanbračni drug
optuženog, roditelj ili dijete i usvojitelj, odnosno usvojenik.
Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog, može se podnijeti i pošto je osuđeni izdržao
kaznu i bez obzira na zastarjelost, amnestiju ili pomilovanje.
Ako sud sazna da postoji razlog za ponavljanje krivičnog postupka, obavijestit će o tome osuđenog, odnosno
osobu koja je ovlaštena da u korist osuđenog podnese zahtjev.

Postupanje po zahtjevu

O zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće krivičnog odjeljenja sastavljeno od 3 sudija
U zahtjevu se MORA navesti po kojem se zakonskom osnovu traži ponavljanje i kojim se dokazima
potkrjepljuju činjenice na kojima se zahtjev zasniva. Ako zahtjev ne sadrži ove podatke, sud će pozvati
podnositelja da u određenom roku zahtjev dopuni.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Prilikom rješavanja o zahtjevu, u vijeću neće učestvovati sudija koji je učestvovao u donošenju presude u
ranijem postupku.

Odlučivanje o zahtjevu

Sud će rješenjem zahtjev odbaciti ako na osnovu samog zahtjeva i spisa ranijeg postupka utvrdi da je zahtjev
podnijela neovlaštena osoba ili da nema zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka ili da su činjenice i dokazi
na kojima se zahtjev zasniva već bili izneseni u ranijem zahtjevu za ponavljanje postupka koji je odbijen
pravomoćnim rješenjem suda ili da činjenice i dokazi očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dopusti
ponavljanje ili da podnositelj zahtjeva nije u zahtjevu naveo pravni osnov za ponavljanje postupka ili ga nije
potkrijepio dokazima niti je nepotpun zahtjev dopunio po zahtjevu suda.
Ako sud ne odbaci zahtjev dostavit će se prijepis zahtjeva protivnoj stranci koja ima pravo u roku od 8 dana
odgovoriti na zahtjev. Kad sudu stigne odgovor na zahtjev ili kad protekne rok za davanje odgovora,
predsjednik vijeća odredit će da se izvide činjenice i pribave dokazi na koje se poziva u zahtjevu i u
odgovoru na zahtjev.
Poslije provedenih izviđaja sud će rješenjem odmah odlučiti o zahtjevu za ponavljanje postupka na način iz
člana 348. stav 2 ZKPFBiH, u kojem se navodi da ako sud nađe da razlozi zbog kojih je dozvolio
ponavljanje postupka u korist optuženog postoje i za nekog od saoptuženika koji nije podnio zahtjev za
ponavljanje postupka, postupit će po službenoj dužnosti kao da takav zahtjev postoji.

Dozvola za ponavljanje postupka

Sud će, ako ne odredi da se izviđaj dopuni, na osnovu rezultata izviđaja zahtjev uvažiti i dopustiti
ponavljanje krivičnog postupka ili će zahtjev odbiti, ako novi dokazi nisu podobni da dovedu do ponavljanja
krivičnog postupka.
Ako sud nađe da razlozi zbog kojih je dopustio ponavljanje postupka u korist optuženog postoje i za nekog
od saoptuženih koji nije podnio zahtjev za ponavljanje postupka, postupit će po službenoj dužnosti kao da
takav zahtjev postoji.
U rješenju kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka, sud će odlučiti da se ODMAH zakaže novi
glavni pretres.
Ako je zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka podnesen u korist osuđenog, a sud, s obzirom na
podnesene dokaze, smatra da osuđeni može u ponovljenom postupku biti osuđen na takvu kaznu da bi se
uračunavanjem već izdržane kazne imao pustiti na slobodu, ili da može biti oslobođen od optužbe ili da
optužba može biti odbijena, odredit će da se izvršenje presude odloži, odnosno prekine.
Kad rješenje kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka postane pravomoćno, obustavit će se
izvršenje kazne, ali će sud, po prijedlogu tužitelja, odrediti pritvor ako postoje zakonski razlozi za pritvor.

Pravila ponovoljenog postupka

Na ponovljeni postupak koji se vodi na osnovu rješenja kojim je dopušteno ponavljanje krivičnog postupka,
primijenjuju se iste odredbe kao i na prethodni postupak. U ponovljenom postupku sud NIJE vezan za
rješenja donesena u prethodnom postupku.
Ako se ponovljeni postupak obustavi do početka glavnog pretresa, sud će rješenjem o obustavljanju
postupka ukinuti i raniju presudu.
Kad sud u ponovljenom postupku donese presudu, izreći će da se prethodna presuda djelimično ili u cjelini
stavlja van snage ili da se ostavlja na snazi. U kaznu koju odredi novom presudom sud će optuženom
uračunati izdržanu kaznu, a ako je ponavljanje određeno samo za neko od djela za koje je optuženi bio
osuđen, sud će izreći novu jedinstvenu kaznu.
Sud je u ponovljenom postupku vezan zabranom iz člana 322. ZKPFBiH, kojim je određeno da ako je
podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se NE smije izmijeniti na njegovu štetu.

POSEBNI POSTUPCI
POSTUPAK ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA
Opšta odredba

Postupak za izdavanje kaznenog naloga za prevashodni cilj ima izbjegavanje glavnog pretresa.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Da bi tužilac bio u mogućnosti da zahtijeva pokretanje i provođenje postupka za izdavanje kaznenog


naloga, moraju biti ispunjeni određeni preduslovi:
1) da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora do 5 godina ili novčana kazna kao glavna
kazna.
2) da tužilac raspolaže sa dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće tvrditi da je osumnjičeni počinio
predmetno krivično djelo.
Tužilac zahtjev za pokretanje postupka za izdavanje kaznenog naloga dostavlja sudu u formi optužnice.
U takvoj optužnici, tužilac je dužan da izričito navede koja se krivičnopravna sankcija traži da bude izrečena
optuženom bez provođenja glavne rasprave.
Tužilac ni u kom slučaju NE može tražiti u optužnici da se u postupku za izdavanje kaznenog naloga,
optuženom izrekne kazna zatvora, bez obzira na činjenicu da je za predmetno krivično djelo predviđena
kazna zatvora kao krivičnopravna sankcija.
Tužiocu su taksativno pobrojane vrste krivičnopravnih sankcija i mjera koje može zahtijevati da budu
izrečene optuženom, a to su:
1) novčana kazna,
2) uvjetna osuda
3) mjere sigurnosti, i to: zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije ili oduzimanje predmeta,
4) mjera oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

Neprihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga

O optužnici koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga odlučuje sudija pojedinac.
Optužnicu tužioca sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, sudija pojedinac će odbaciti u 3 slučaja, koji
su zakonom izričito propisani:
1. ukoliko se ustanovi da postoji osnov za spajanje postupka, a to se prije svega odnosi na situaciju gdje
imamo:
a) da je optuženi u isto vrijeme optužen za više krivičnih djela,
b) da se protiv iste osobe pred sudom vode odvojeni postupci za više krivičnih djela, te
c) kad se za predmetno krivično djelo vode odvojeni postupci za više osoba.
2. kad se utvrdi da za predmetno krivično djelo nije moguće postaviti takav zahtjev u smislu propisane
kazne, (propisana kazna zatvora veća od 5 godina, odnosno nije predviđena novčana kazna kao glavna
kazna)
3. ako zatražena krivičnopravna sankcija ili mjera nije predviđena među dopuštenim krivičnopravnim
sankcijama i mjerama (ako bi tužilac tražio npr. kaznu zatvora).

Na rješenje sudije o odbacivanju zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga, tužilac ima pravo žalbe
vanraspravnom vijeću, koje je dužno odlučiti o žalbi u roku od 48 sati.
U slučaju da optužnica koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga ispunjava formalne uvjete, a sudija
ocijeni da podaci sadržani u optužnici ne pružaju dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga ili da se
prema tim podacima može očekivati izricanje neke druge krivične sankcije ili mjere, a ne one koju je
zatražio tužitelj, postupit će sa optužnicom kao da je ista podnijeta na potvrđivanje, te će je proslijediti u
dalji postupak, prema članu 243. ZKP FBiH. (potvrđivanje optužnice).

Prihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga

Ako se složi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, sudija će potvrditi optužnicu i zakazati saslušanje
optuženog, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 8 dana od dana potvrđivanja optužnice.
Prilikom saslušanja sudija će:
a) utvrditi da li je ispoštovano pravo optuženog da ga zastupa branilac,
b) utvrditi da li je optuženi razumio optužnicu i zahtjev tužioca za izricanje krivičnopravne sankcije ili
mjere,
c) pozvati tužitelja da upozna optuženog sa sadržajem dokaza koje je prikupio tužilac i pozvati ga na
davanje izjave o predočenim dokazima,
d) pozvati optuženog da se izjasni o krivici,
e) pozvati optuženog da se izjasni o predloženoj krivičnopravnoj sankciji ili mjeri.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Na saslušanju je potrebno prisusutvo stranaka i branitelja.


Izdavanje kaznenog naloga

Ako optuženi izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optužnicu, sudija će proslijediti optužnicu zbog
zakazivanja glavnog pretresa u skladu sa ZKPFBiH. Glavni pretres biće zakazan u roku od 30 dana.
Ako optuženi izjavi da je kriv i da prihvata krivičnopravnu sankciju ili mjeru predloženu u optužnici, sudija
će prvo utvrditi krivicu i onda presudom izdati kazneni nalog u skladu s optužnicom.

POSEBNE ODREDBE O IZRICANJU SUDSKE OPOMENE

Izricanje sudske opomene

Sudska opomena izriče se rješenjem. Ukoliko u ZKPFBiH , u dijelu koji govori o izricanju sudske opomene
nije nešto drugo predviđeno, odredbe ZKPFBiH, koje se odnose na presudu kojom se optuženi oglašava
krivim, primjenjuju se i na rješenje o sudskoj opomeni.

Objavljivanje i sadržaj rješenja o sudskoj opomeni

Rješenje o sudskoj opomeni objavljuje se odmah po završetku glavnog pretresa s bitnim razlozima. Tom
prilikom predsjednik vijeća upozorit će optuženog da mu se za krivično djelo koje je učinio NE izriče kazna,
jer se očekuje da će i sudska opomena na njega dovoljno uticati da više ne čini krivična djela.
U izreci rješenja o sudskoj opomeni, pored ličnih podataka o optuženom i odluke o mjerama sigurnosti, o
oduzimanju imovinske koristi i odluke o vraćanju predmeta ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku,
odnosno držatelju, te odluka o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome
da se pravomoćna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informisanja, navest će se samo da se
optuženom izriče sudska opomena za djelo koje je predmet optužbe i zakonski naziv krivičnog djela.
U obrazloženju rješenja sud će iznijeti kojim se razlozima rukovodio pri izricanju opomene.

Pobijanje rješenja o sudskoj opomeni

Rješenje o sudskoj opomeni može se pobijati zbog: 1. bitne povrede odredaba krivičnog postupka, 2.
povrede KZ-a, 3. netačno/nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i 4. zbog toga što nisu postojale
okolnosti koje opravdavaju izricanje sudske opomene.
Ako rješenje o sudskoj opomeni sadrži odluku o mjerama sigurnosti, o oduzimanju imovinske koristi, o
troškovima krivičnog postupka ili o imovinskopravnom zahtjevu, ova odluka se može pobijati iz razloga što
sud nije pravilno primijenio mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi, odnosno što je odluku o
troškovima krivičnog postupka ili imovinskopravnom zahtjevu donio protivno zakonskim odredbama.

Povreda Krivičnog zakona

Povreda Krivičnog zakona u slučaju izricanja sudske opomene postoji, ako djelo za koje se optuženi goni
nije krivično djelo, ako postoje okolnosti koje isključuju krivicu, ako postoje okolnosti koje isključuju
krivično gonjenje, kada je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne
može primijeniti, i kada je odlukom o sudskoj opomeni, mjeri sigurnosti ili oduzimanju imovinske koristi
prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu.

Odluke povodom žalbe

Ako je žalbu protiv rješenja o sudskoj opomeni izjavio tužilac na štetu optuženog, drugostepeni sud može
donijeti presudu kojom se optuženi oglašava krivim i osuđuje na kaznu ili kojom se izriče uvjetna osuda, ako
nađe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, ali da po pravilnoj primjeni zakona dolazi u
obzir izricanje kazne.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Povodom bilo čije žalbe protiv rješenja o sudskoj opomeni drugostepeni sud može donijeti presudu kojom se
optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ako nađe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne
činjenice i da po pravilnoj primjeni zakona dolazi u obzir izricanje jedne od ovih presuda.

POSTUPAK PREMA MALOLJETNICIMA

Opšte odredbe

Primjena drugih odredbi ZKP FBiH u postupku prema maloljetnicima

U ZKPFBiH glava 27. posvećena je maloljetnicima i osnovno pravilo je da se odredbe glave 27. primjenjuju
u postupku prema osobama koje su učinile krivično djelo kao maloljetnici, a u vrijeme pokretanja postupka,
odnosno suđenja nisu navršile 21 godinu života.
Ostale odredbe ZKPFBiH primjenjuju se ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama glave 27.

Primjena odredbi prema djeci

Kad se u toku krivičnog postupka utvrdi da maloljetnik u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršio 14
godina života, krivični postupak će se obustaviti i o tome će se obavijestiti organ starateljstva.

Obazrivo postupanje

Pri preduzimanju radnji kojima je prisutan maloljetnik, a naročito pri njegovom ispitivanju, svi koji
učestvuju u postupku dužni su postupati obazrivo, vodeći računa o duševnoj razvijenosti, osjetljivosti i
osobnim svojstvima maloljetnika, kako vođenje krivičnog postupka ne bi štetno uticalo na razvoj
maloljetnika.

Obavezna odbrana

Maloljetnik MORA imati branitelja od početka pripremnog postupka.


Ako sam maloljetnik, njegov zakonski zastupnik ili srodnici ne uzmu branitelja, njega će postaviti po
službenoj dužnosti sudija za maloljetnike (SZM).

Oslobođenje od dužnosti svjedočenja

Od dužnosti svjedočenja o okolnostima potrebnim za ocjenjivanje duševne razvijenosti maloljetnika,


upoznavanje njegove ličnosti i prilika u kojima živi, oslobođeni su samo 1. roditelj, 2. staratelj, 3. usvojitelj,
4. socijalni radnik, 5. vjerski ispovjednik, odnosno vjerski službenik i 6. branitelj.

Spajanje i razdvajanje postupka

Kad je maloljetnik učestvovao u učinjenju krivičnog djela zajedno s punoljetnom osobom, postupak prema
njemu će se razdvojiti i provesti po odredbama glave 27. ZKPFBiH. Postupak prema maloljetniku može se
spojiti s postupkom protiv punoljetne osobe i provesti po općim odredbama ZKPFBiH samo ako je spajanje
postupka neophodno za svestrano razjašnjenje stvari. Rješenje o tome donosi SZM, na obrazloženi prijedlog
tužitelja. Protiv ovog rješenja NIJE dopuštena žalba.
Provođenje jedinstvenog postupka

Kad je osoba učinila neko krivično djelo kao maloljetna, a neko kao punoljetna, provest će se jedinstven
postupak po članu 32. ZKPFBiH (koji govori o spajanu krivičnog postupka), pred vijećem koje sudi
punoljetnim osobama.

Pozivanje i dostavljanje pismena

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Maloljetnik se poziva preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika. Dostavljanje odluka i drugih pismena
maloljetniku vrši se shodno odredbama člana 185. ZKP FBiH, s tim da se maloljetniku neće dostavljati
pismena isticanjem na oglasnoj ploči suda.

Objavljivanje toka krivičnog postupka

Ne smije se objaviti tok krivičnog postupka prema maloljetniku, ni odluka donesena u tom postupku.
Pravomoćna odluka suda može se objaviti, ALI bez navođenja osobnih podataka maloljetnika iz kojih se
može utvrditi njegov identitet.

Dužnost hitnog postupanja

Organi koji učestvuju u postupku prema maloljetniku, kao i drugi organi i ustanove od kojih se traže
obavještenja, izvještaji ili mišljenja dužni su najhitnije postupiti - kako bi se postupak što prije završio.

Sastav suda

U prvom stepenu sudi sudija za maloljetnike (SZM) koji vodi i pripremni postupak i obavlja i druge poslove
u postupku prema maloljetnicima, u skladu s ZKPFBiH.
Vijeće za maloljetnike u sastavu od 3(trojice) sudija odlučuje po žalbama protiv odluke sudije za
maloljetnike u slučajevima predviđenim ZKPFBiH.

Pokretanje postupka

Primjena načela oportuniteta i odgojne preporuke

Za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 3 godine ili novčanom kaznom tužitelj može odlučiti da
NE zahtijeva pokretanje krivičnog postupka, iako postoje dokazi da je maloljetnik učinio krivično djelo, ako
smatra da ne bi bilo cjelishodno da se vodi postupak prema maloljetniku, s obzirom na prirodu krivičnog
djela i okolnosti pod kojima je učinjeno, raniji život maloljetnika i njegova osobna svojstva. Tužitelj može
zatražiti mišljenje organa starateljstva o cjelishodnosti pokretanja postupka prema maloljetniku.
Prije donošenja ove odluke tužitelj je dužan razmotriti mogućnost i opravdanost izricanja odgojne
preporuke.
Ako za donošenje takve odluke treba da se ispituju lična svojstva maloljetnika tužitelj može, u dogovoru s
organom starateljstva, uputiti maloljetnika u prihvatilište ili u ustanovu za ispitivanje ili vaspitanje, ali
najduže na 30 dana.
Kad je izvršenje kazne ili odgojne mjere u toku, tužitelj može odlučiti da ne zahtijeva pokretanje krivičnog
postupka za drugo krivično djelo maloljetnika ako s obzirom na težinu tog krivičnog dijela, kao i na kaznu,
odnosno odgojnu mjeru koja se izvršava, ne bi imalo svrhe vođenje postupka i izricanje krivičnopravne
sankcije za to djelo.

Pripremni postupak

Odgojne preporuke i zahtjev za pokretanje postupka

Tužitelj podnosi zahtjev za pokretanje pripremnog postupka SZM. Prije donošenja odluke o tome hoće li se
složiti s ovim zahtjevom koji se odnosi na krivična djela s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili
novčanom kaznom, SZM je dužan razmotriti mogućnosti i opravdanost izricanja odgojne preporuke u skladu
s odredbama KZFBiH. Ako odluči da izrekne odgojnu preporuku, SZM će odlučiti da se postupak prema
maloljetniku NE pokrene.
Ako se SZM NE složi sa zahtjevom za pokretanje pripremnog postupka, zatražit će da o tome odluči vijeće
za maloljetnike.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Pribavljanje podataka o osobnosti maloljetnika

U pripremnom postupku prema maloljetniku, pored činjenica koje se odnose na krivično djelo, posebno će se
utvrditi godine života maloljetnika, okolnosti potrebne za ocjenu njegove duševne razvijenosti, ispitat će se
sredina u kojoj živi i prilike pod kojima maloljetnik živi, kao i druge okolnosti koje se tiču njegove ličnosti.
Podatke o osobnosti maloljetnika pribavlja SZM. SZM može zatražiti da te podatke prikupi određena stručna
osoba (socijalni radnik, defektolog, psiholog i dr.), a može njihovo pribavljanje povjeriti i organu
starateljstva.

Osobe koje prisustvuju radnjama u pripremnom postupku

SZM sam određuje način izvođenja pojedinih radnji držeći se odredaba ZKPFBiH u onoj mjeri koja
osigurava prava maloljetnika na odbranu, prava oštećenog i prikupljanje dokaza potrebnih za odlučivanje.
Radnjama u pripremnom postupku mogu biti prisutni tužitelj i branitelj. Ispitivanje maloljetne osobe, kad je
to potrebno, obavit će se uz pomoć pedagoga ili druge stručne osobe.
SZM može odobriti da radnjama u pripremnom postupku bude prisutan predstavnik organa starateljstva i
roditelj, odnosno staratelj maloljetnika.

Smještaj maloljetnika

SZM može narediti da se maloljetnik u toku pripremnog postupka smjesti u prihvatilište, odgojnu ili sličnu
ustanovu, da se stavi pod nadzor organa starateljstva ili da se preda drugoj obitelji, AKO je to potrebno radi
izdvajanja maloljetnika iz sredine u kojoj je živio ili radi pružanja pomoći, zaštite ili smještaja maloljetnika.

Određivanje pritvora

Izuzetno, SZM može maloljetniku odrediti pritvor ako se 1. krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju
na opasnost od bjekstva, 2. ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti
dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični
postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače i 3. ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da
će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim
prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje 5 godina ili teža kazna,
Na osnovu rješenja o određivanju pritvora koje je donio SZM, pritvor može trajati najduže
1 mjesec. Vijeće za maloljetnike dužno je obaviti kontrolu neophodnosti pritvora svakih 15 dana.
Vijeće za maloljetnike može u slučaju postojanja zakonskih razloga produžiti pritvor za još
2 mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Nakon završetka pripremnog postupka, pritvor može da traje najduže još 6 mjeseci, s tim da vijeće za
maloljetnike vrši kontrolu opravdanosti ove mjere svakih mjesec dana.
Obrazloženi prijedlog

Nakon što ispita sve okolnosti koje se odnose na učinjenje krivičnog djela i na osobu maloljetnika, SZM
dostavlja spise tužitelju koji je dužan u roku od 8 dana zahtijevati da se pripremni postupak dopuni ili
podnijeti obrazloženi prijedlog SZM za izricanje odgojne mjere ili kazne ili izjaviti da odustaje od postupka i
podnijeti prijedlog za obustavu postupka.
Ako tužitelj ne podnese zahtjev da se pripremni postupak dopuni, niti stavi obrazloženi prijedlog SZM za
izricanje odgojne mjere ili kazne maloljetničkog zatvora ni u roku od 2 mjeseca od dostave spisa od strane
SZM - smatrat će se da je tužitelj ODUSTAO od krivičnog gonjenja.

Obustava postupka

Ako u toku pripremnog postupka tužitelj nađe da nema osnove za vođenje postupka prema maloljetniku ili se
kazna/odgojna mjera već izdržavaju, stavit će prijedlog SZM da obustavi postupak. Ako se SZM ne složi s
prijedlogom tužitelja, zatražit će da o tome odluči vijeće za maloljetnike, koje može odlučiti da se postupak
obustavi ili nastavi pred SZM.

Kontrola postupka

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

SZM obavještava predsjednika suda svakih 15 dana koji predmeti maloljetnika nisu okončani i o razlozima
zbog kojih je po pojedinim predmetima postupak još u toku.
Predsjednik suda će, po potrebi, preduzeti mjere da se postupak ubrza.

Prvostepeni postupak

Zakazivanje ročišta ili glavnog pretresa

Kad primi prijedlog tužitelja, SZM zakazuje ročište ili glavni pretres.
Kazna maloljetničkog zatvora i zavodske mjere izriču se samo po održanom glavnom pretresu.
SZM će saopćit maloljetniku odgojnu mjeru koja mu je izrečena.

Odlučivanje na glavnom pretresu

Kad se odlučuje na osnovu glavnog pretresa, shodno će se primjenjivati odredbe ZKPFBiH o glavnom
pretresu, rukovođenju glavnim pretresom, o odlaganju i prekidanju glavnog pretresa, o zapisniku i o toku
glavnog pretresa, ali SZM može odstupiti od ovih pravila, ako smatra da njihova primjena u konkretnom
slučaju ne bi bila cjelishodna.
Pored osoba čije je prisustvo obavezno na glavnom pretresu, na glavni pretres pozvat će se i roditelji
maloljetnika, odnosno staratelj i organ starateljstva. Nedolazak roditelja, staratelja ili predstavnika
organa starateljstva ne sprječava sud da održi glavni pretres.
Osim maloljetnika glavnom pretresu mora biti prisutan tužitelj kad je podnio prijedlog za izricanje odgojne
mjere ili kazne i branitelj.
Na ročište će se pozvati tužitelj, maloljetnik, branitelj, roditelj/staratelj. Branitelj i tužitelj su dužni
prisustvovati. Ako ne dođu, SZM će obavijestiti ured tužitelja i advokatsku komoru.

Isključenje javnosti

Kad se sudi maloljetniku, javnost je uvijek ISKLJUČENA.


SZM može dopustiti da glavnom pretresu budu prisutne osobe koje se bave zaštitom i odgojem maloljetnika
ili suzbijanjem maloljetničkog kriminaliteta, kao i naučnici.
U toku glavnog pretresa SZM može narediti da se, osim tužitelja, branitelja i predstavnika organa
starateljstva, sa zasjedanja udalje sve ili pojedine osobe.
Za vrijeme izvođenja pojedinih dokaza ili govora stranaka SZM može narediti da se maloljetnik udalji sa
zasjedanja.
Zakazivanje glavnog pretresa ili održavanje ročišta i donošenje odluke

SZM dužan je zakazati glavni pretres ili održati ročište za izricanje odgojne mjere u roku od 8 dana od dana
prijema prijedloga tužitelja ili od dana kad je na ročištu odlučeno da se održi glavni pretres.
Odlaganje ili prekidanje glavnog pretresa određuje se samo izuzetno.
SZM dužan je da pisano izradi presudu, odnosno rješenje u roku od 8 dana, a u posebno složenim
slučajevima u roku od 15 dana od dana objavljivanja presude, odnosno rješenja.

Odluke SZM

SZM nije vezan za prijedlog tužitelja pri odlučivanju hoće li prema maloljetniku izreći kaznu ili će
primijeniti odgojnu mjeru, ALI ako je tužitelj odustao od prijedloga, SZM ne može maloljetniku izreći
kaznu, nego samo odgojnu mjeru.
SZM će rješenjem obustaviti postupak u slučajevima kada je maloljetnik za isto djelo već pravosnažno
osuđen ili je oslobođen od optužbi ili je postupak protiv njega pravosnažno obustavljen, odnosno ako je
maloljetnik obuhvaćen aktom amnestije, pomilovanja ili je nastupila zastara krivičnog gonjenja ili postoje
druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje (član 298. tač. od d) do e) ZKPFBiH), odnosno drugim
riječima ako je donesena presudu kojom se optužba odbija ili kojom se maloljetnik oslobađa od optužbe
(član 299. ZKPFBiH), kao i kad sudija nađe da nije cjelishodno izreći maloljetniku ni odgojnu mjeru, niti
kaznu.
SZM donosi rješenje i kad izriče odgojnu mjeru maloljetniku.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

U izreci ovog rješenja navodi se samo koja se mjera izriče, ali se maloljetnik ne oglašava krivim za krivično
djelo koje mu se stavlja na teret.
U obrazloženju rješenja navest će se opis djela i okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečene odgojne
mjere.
Presuda kojom se maloljetniku izriče kazna maloljetničkog zatvora donosi se u obliku iz člana 300.
ZKPFBiH (presuda kojom se optuženi oglašava krivim).

Troškovi postupka i imovinskopravni zahtjev

SZM može maloljetnika obavezati na plaćanje troškova krivičnog postupka i na ispunjenje


imovinskopravnog zahtjeva, samo ako je maloljetniku izrekao kaznu maloljetničkog zatvora.
Ako je prema maloljetniku izrečena odgojna mjera troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava, a
oštećeni se radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućuje na parnični postupak.

Pravni lijekovi

Žalba protiv presude i rješenja

Protiv presude kojom je maloljetniku izrečena kazna maloljetničkog zatvora, protiv rješenja kojim je
maloljetniku izrečena odgojna mjera i protiv rješenja o obustavljanju postupka mogu podnijeti žalbu sve
osobe koje imaju pravo na žalbu protiv presude (prema članu 308. ZKPFBiH subjekti žalbe) i to u roku od 8
dana od dana prijema presude, odnosno rješenja.
Branitelj, tužitelj, bračni odnosno vanbračni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji, usvojitelj, staratelj, brat,
sestra i hranitelj mogu podnijeti žalbu u korist maloljetnika i protiv njegove volje.
Žalba protiv rješenja kojim se izriče odgojna mjera koja se izdržava u ustanovi zadržava izvršenje rješenja
ako SZM, uz saglasnost s roditeljima maloljetnika i po saslušanju maloljetnika, ne odluči drugačije.

Odluke Vijeća za maloljetnike i zabrana reformatio in peius

Vijeće za maloljetnike može preinačiti prvostepenu odluku i izreći težu mjeru maloljetniku SAMO ako je to
predloženo u žalbi tužitelja.
Ako prvostepenom odlukom nije izrečena kazna maloljetničkog zatvora ili zavodska mjera, vijeće za
maloljetnike može tu kaznu, odnosno mjeru izreći samo ako održi pretres.
Ponavljanje krivičnog postupka

Odredbe o ponavljanju k.p. završenog pravosnažnom presudom shodno se primjenjuju i na ponavljanje


postupka završenog pravosnažnim rješenjem o primjeni vaspitne mjere ili o obustavljanju postupka prema
maloljetniku.

Nadzor suda nad provođenjem mjera

Izvještaj o ponašanju maloljetnika

Uprava ustanove u kojoj se izvršava vaspitna mjera prema maloljetniku dužna je da sva 2 mjeseca dostavi
sudu koji je izrekao vaspitnu mjeru izvještaj o ponašanju maloljetnika.
SZM može i sam da obilazi maloljetnike smještene u ustanovi.

Izmjena odluke o vaspitnoj mjeri i obustavljanje izvršenja

Izmjena odluke i obustava izvršenja

Kad su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za izmjenu odluke o izrečenoj odgojnoj mjeri, odluku o izmjeni
donosi SZM koji je donio rješenje o odgojnoj mjeri ako sam nađe da je to potrebno, ili na prijedlog tužitelja,
upravnika ustanove ili organa starateljstva kome je povjeren nadzor nad maloljetnikom.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Prije donošenja odluke SZM će saslušati tužitelja, maloljetnika, roditelja ili staratelja maloljetnika ili dr.
osobe, a pribavit će i potrebne izvještaje od ustanove u kojoj maloljetnik izdržava zavodsku mjeru, od organa
starateljstva i dr.
Na isti način donosi se i odluka o obustavljanju izvršenja vaspitne mjere.

POSTUPAK ZA KRIVIČNA DJELA PROTIV PRAVNIH OSOBA

Jedinstvenost postupka

Zbog istog krivičnog djela, protiv pravne osobe se, po pravilu, pokreće i vodi krivični postupak zajedno s
postupkom protiv učinitelja.
Postupak samo protiv pravne osobe se može pokrenuti, odnosno voditi kada protiv učinitelja krivični
postupak nije moguće pokrenuti, odnosno voditi iz zakonom propisanih razloga ili ako je protiv njega
krivični postupak već proveden.
U jedinstvenom postupku se protiv optužene pravne osobe i optuženog podiže 1 optužnica i izriče 1 presuda.

Cjelishodnost pokretanja krivičnog postupka

Tužitelj može odlučiti da protiv pravne osobe NE zahtijeva pokretanje krivičnog postupka kada okolnosti
slučaja ukazuju da to ne bi bilo cjelishodno, jer je doprinos pravne osobe učinjenju krivičnog djela bio
neznatan ili pravna osoba nema imovine ili ima tako malo imovine da ne bi bila dovoljna ni za pokriće
troškova postupka, ili ako je protiv pravne osobe započet stečajni postupak ili kada je učinitelj krivičnog
djela jedini vlasnik pravne osobe protiv kojeg bi se krivični postupak inače pokrenuo.

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku

Svaka pravna osoba u krivičnom postupku MORA imati svog zastupnika koji je ovlašten za preduzimanje
svih radnji za koje je po ZKPFBiH ovlašten osumnjičeni, odnosno optuženi i osuđeni.
Pravna osoba u krivičnom postupku može imati samo 1 zastupnika. Sud mora svaki put utvrditi identitet
zastupnika pravne osobe i njegovo ovlaštenje za zastupanje.

Određivanje zastupnika

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku je onaj ko je ovlašten zastupati pravnu osobu po zakonu, aktu
nadležnog državnog organa ili po statutu, osnivačkom aktu ili drugom aktu pravne osobe.
Zastupnik može ovlastiti za zastupanje nekog drugog. Ovlaštenje mora biti dato pisanim aktom ili usmeno na
zapisnik u krivičnom postupku.

Izuzeće zastupnika i Troškovi zastupnika

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku NE može biti osoba koja je pozvana kao svjedok.
Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku NE može biti ni osoba protiv koje teče k.p. zbog istog k.d.,
osim ako je jedini član pravne osobe.
Troškovi zastupnika pravne osobe u krivičnom postupku su troškovi k.p.

Dostavljanje pismena

Pismena, namijenjena pravnoj osobi, dostavljaju se pisarnici pravnog lica i zastupniku.

Branitelj pravne osobe u krivičnom postupku

Pravna osoba može, pored zastupnika, imati branitelja.


Pravna i fizička osoba, kao i osumnjičeni, odnosno optuženi NE mogu imati istog branitelja.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Sadržaj optužnice

Optužnica protiv pravne osobe u krivičnom postupku, pored sadržaja propisanih ZKPFBiH, sadrži :
1. naziv pod kojim pravna osoba nastupa u pravnom prometu,
2. sjedište pravne osobe,
3. opis krivičnog djela i
4. osnov odgovornosti pravne osobe.

Članom 242. ZKPFBiH propisan je sadržaj optužnice.

Presuda pravnoj osobi

Pored sadržaja propisanog u članu 300. ZKP FBIH pisana presuda pravnoj osobi mora sadržavati:
a) u uvodu presude - naziv pod kojim pravna osoba u skladu s propisima nastupa u pravnom prometu i
sjedište pravne osobe, kao i ime i prezime zastupnika pravne osobe koji je bio prisutan na glavnom
pretresu,
b) u izreci presude - naziv pod kojim pravna osoba u skladu s propisima nastupa u pravnom prometu i
sjedište pravne osobe, kao i zakonski propis po kojem je optužena, po kojem se oslobađa optužbe za
to djelo ili po kojem se optužba odbija.

Mjera osiguranja

Za osiguranje izvršenja kazne, oduzimanja imovine ili oduzimanja imovinske koristi, sud može, na prijedlog
tužitelja, protiv pravne osobe u krivičnom postupku odrediti privremeno osiguranje.
U ovom slučaju primjenjuju se odredbe člana 216. ZKPFBiH (privremene mjere obezbjeđenja).
Primjena ostalih odredaba ovog zakona

Ako drugačije nije određeno, u krivičnom postupku protiv pravnog lica shodno se primjenjuju odgovarajuće
odredbe ZKPFBiH, čak i u slučaju ako se postupak vodi samo protiv pravnog lica.

POSTUPAK ZA PRIMJENU MJERA SIGURNOSTI, ZA ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI


PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM I ZA OPOZIVANJE UVJETNE OSUDE

Postupak u slučaju nastupanja duševne bolesti

Moguće su situacije da nakon učinjenja krivičnog djela kod optuženog nastupi duševno oboljenje. U tom
slučaju stranke i branilac se mogu obratiti sudu sa prijedlogom da se prekine krivični postupak, s obzirom da
optuženi nije sposoban u njemu učestvovati.
Obaveza je suda da, u tom slučaju, zatraži psihijatrijsko vještačenje kako bi se zaista utvrdilo da li je
optuženi duševno obolio i da li je sposoban učestvovati u krivičnom postupku.
Ako se takvim vještačenjem ispostavi kao tačno da je kod optuženog nastupila duševna bolest nakon
učinjenog krivičnog djela i da nije sposoban učestvovati u postupku, sud rješenjem prekida postupak i
optuženog upućuje organu nadležnom za pitanje socijalnog staranja.
Nakon što se eventualno poboljša zdravstveno stanje optuženog, što se mora provjeriti preko vještaka
neuropsihijatra, krivični postupak će se nastaviti.

Postupak u slučaju neuračunjivosti

Postoje situacije kada neka teško duševno bolesna osoba kojoj je potrebno liječenje i koja je opasna za sebe i
za okolinu, u stanju neuračunljivosti učini protivpravno djelo.
Odredbe krivičnog zakona FBiH pokazuju da je zakonodavac izmijenio shvatanje u odnosu na ranija
zakonodavna rješenja po pitanju da li osoba sa navedenim osobinama može učiniti krivično djelo. Krivični
zakon FBiH izričito predviđa da se učiniocu krivičnog djela za koje je kriv izriče krivičnopravna sankcija.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Međutim, kada su u pitanju neuračunljive osobe, krivični zakon FBiH više NE predviđa mogućnost izricanja
krivičnopravne sankcije.
Zakonodavac je zauzeo stanovište da neuračunljive osobe NE mogu učiniti krivično, već samo protivpravno
djelo. Ovdje se polazi od toga da je uračunljivost (smanjena uračunljivost i bitno smanjenja uračunljivost)
pretpostavka za krivnju. Budući da kod neuračunljivih osoba ne postoji krivnja, samim tim nedostaje jedan
od elemenata općeg pojma krivičnog djela (subjektivni elemenat).
Tužilac protiv neuračunljivih osoba podnosi sudiji optužnicu na potvrđivanje, ali se takve osobe ne
izjašnjavaju o krivnji, s obzirom da je krivnja u tom slučaju isključena (adversarni sistem).

Tužilac je u ovoj optužnici dužan staviti 2 prijedloga:


1) da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti;
2) da sud privremeno odredi prisilini smještaj u zdravstvenoj ustanovi, uz izvještavanje zdravstvene
ustanove.

Protiv osumnjičenog/optuženog može se odrediti i pritvor, koji se izvršava u zdravstvenoj ustanovi.


U toku suđenja se mora utvrditi da je neuračunljiva osoba učinila djelo, a ne samo da se radi o osobi sa
navedenim osobinama.
Nakon toga, sud donosi utvrđujuću presudu koja sada u našem krivičnom postupku predstavlja 4 oblik
prvostepene presude. Pošto je prethodno podignuta optužnica, sud ne može odlučivati rješenjem, jer na
glavnom pretresu optužnicu može konzumirati samo presuda.
Kada se donese utvrđujuća presuda, sud mora donijeti i rješenje o privremenom prisilnom smještaju u
zdravstvenoj ustanovi u trajanju od 6 mjeseci.
Ukoliko se na glavnom pretresu ustanovi da NIJE riječ o neuračunljivoj osobi, tužilac će odustati od svojih
prijedloga (da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i da se predmet uputi organu
nadležnom za pitanja socijalnog staranja).
Zatim se suđenje nastavlja kao i za svakog drugog optuženog.
Ako tužitelj ne odustane od svog prijedloga iz optužnice da je djelo učinjeno u stanju neuračunljivosti, sud će
donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Postupak u slučaju obaveznog liječenja od ovisnosti

O primjeni mjere sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti sud odlučuje pošto pribavi nalaz i mišljenje
vještaka. U svom nalazu i mišljenju vještak treba da se izjasni i o mogućnostima za liječenje optuženog.
Ako je pri izricanju uvjetne osude učinitelju određeno liječenje na slobodi, a on se nije podvrgao liječenju ili
ga je samovoljno napustio, sud može, po službenoj dužnosti ili na prijedlog ustanove u kojoj se učinitelj
liječio ili je trebao da se liječi, a po saslušanju tužitelja i učinitelja, odrediti opozivanje uvjetne osude ili
prinudno izvršenje sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti.

Oduzimanje predmeta

Predmeti koji se po KZFBiH moraju oduzeti oduzet će se i kad se k.p. ne završi presudom kojom se optuženi
proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti o čemu se donosi posebno rješenje.
Rješenje o oduzimanju predmeta donosi sudija, odnosno vijeće, u trenutku kad je postupak završen, odnosno
kad je obustavljen, kao i kad je u presudi kojom je optuženi proglašen krivim propušteno da se donese takva
odluka.

Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u k.p. po službenoj dužnosti.


Tužitelj je u toku postupka dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

Postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene kriv. djelom

Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, osoba na koju je imovinska
korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe pozvat će se na glavni pretres radi saslušanja.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Predstavnik pravne osobe saslušat će se na glavnom pretresu poslije optuženog. Na isti način postupit će se u
odnosu na osobu na koju je imovinska korist prenesena, ako nije pozvana kao svjedok.
Osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe, ovlašten je da u vezi s
utvrđivanjem imovinske koristi predlaže dokaze i da, po dopuštenju sudije, odnosno predsjednika vijeća,
postavlja pitanja optuženom, svjedocima i vještacima.
Ako sud u toku glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, prekinut će glavni
pretres i pozvat će osobu na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnika pravne osobe.

Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi po slobodnoj ocjeni ako bi
inače njeno utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.
Privremene mjere osiguranja

Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, sud će po službenoj
dužnosti, po odredbama koje važe za izvršni postupak, odrediti privremene mjere osiguranja.

Sadržaj odluke kojom se izriče mjera oduzimanja imovinske koristi

Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom sud može izreći u presudi kojom se optuženi
oglašava krivim i u rješenju o primjeni vaspitne mjere.
U izreci presude ili rješenja sud će navesti koji se predmet, odnosno novčani iznos oduzima.

Postupak opozivanja uvjetne osude

Kad je u uvjetnoj osudi određeno da će se kazna izvršiti ako osuđeni NE vrati imovinsku korist pribavljenu
krivičnim djelom, NE nadoknadi štetu ili NE ispuni druge obaveze, a osuđeni u određenom roku nije
ispunio te obaveze, sud će provesti postupak za opozivanje uvjetne osude na prijedlog tužitelja ili po
službenoj dužnosti.
Sud je obavezan da zakaže saslušanje radi utvrđivanja činjenica, na koje će pozvati tužitelja, osuđenog i
oštećenog. Ako sud utvrdi da osuđeni nije ispunio obavezu koja mu je bila određena presudom, donijet će
presudu kojom će opozvati uvjetnu osudu i odrediti da se utvrđena kazna izvrši ili produžiti rok za ispunjenje
obaveze ili je zamijeniti drugom odgovarajućom obavezom ili osloboditi osuđenog ispunjenja izrečene
obaveze. Ako sud nađe da nema osnova za donošenje koje od tih odluka, rješenjem će obustaviti postupak za
opozivanje uvjetne osude.

POSTUPAK ZA DONOŠENJE ODLUKE O BRISANJU OSUDE ILI PRESTANKU MJERA


SIGURNOSTI I PRAVNIH POSLJEDICA OSUDE

Rješenje o brisanju osude

Kad po zakonu brisanje osude nastupa protekom određenog vremena i pod uvjetom da osuđeni u tom
vremenu ne učini novo krivično djelo, rješenje o brisanju osude donosi po službenoj dužnosti organ
nadležan za vođenje poslova kaznene evidencije.
Prije donošenja rješenja o brisanju osude, izvršit će se potrebna provjeravanja, a naročito će se prikupiti
podaci o tome da li je protiv osuđenog u toku krivični postupak za neko novo krivično djelo učinjeno prije
isteka roka predviđenog za brisanje osude.

Prijedlog osuđenog za brisanje osude

Ako nadležni organ ne donese rješenje o brisanju osude, osuđeni može tražiti da se utvrdi da je brisanje
osude nastupilo po zakonu.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ako nadležni organ ne postupi po zahtjevu osuđenog u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, osuđeni
može tražiti da sud donese rješenje o brisanju osude.

Sudsko brisanje uvjetne osude

Ako uvjetna osuda ne bude opozvana ni poslije 1 godine od dana proteka vremena provjeravanja, sud će
donijeti rješenje kojim se utvrđuje brisanje uvjetne osude. Ovo rješenje dostavit će se osuđenom, tužitelju i
organu nadležnom za vođenje kaznene evidencije.

Postupak brisanja osude na osnovu sudske odluke

Postupak za brisanje osude na osnovu sudske odluke, shodno odredbama KZFBiH, pokreće se na molbu
osuđenog, koja se podnosi sudu. Zaduženi sudija zakazat će i provesti saslušanje tužitelja i osuđenog, a o
ponašanju osuđenog može zatražiti izveštaj od policijskog organa, a može takav izveštaj tražiti i od uprave
ustanove u kojoj je osuđeni izdržavao kaznu.
Ako sud odbije molbu zato što osuđeni svojim ponašanjem nije zaslužio brisanje osude, osuđeni može molbu
ponoviti po isteku 1 godine od dana pravomoćnosti rješenja o odbijanju molbe.
U uvjerenju koje se građanima izdaje na osnovu podataka iz krivične evidencije, brisana osuda i brisane
pravne posljedice osude ne smiju se spominjati.

POSTUPAK ZA PRUŽANJE MEĐUNARODNE PRAVNE POMOĆI I IZVRŠENJE MEĐUNARODNIH


UGOVORA U KRIVIČNOPRAVNIM STVARIMA

Opšte odredbe i upućivanje molbe za pravnu pomoć

Međunarodna krivično pravna pomoć pruža se po odredbama ZKPFBiH, ukoliko zakonom BiH ili
međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno.
Molbe suda, odnosno tužitelja za pravnu pomoć u krivičnim predmetima dostavljaju se inostranim organima
diplomatskim putem, tako što sud, odnosno tužitelj molbe dostavlja Federalnom ministarstvu pravde koje ih
dostavlja nadležnom ministarstvu Bosne i Hercegovine.

Postupanje po molbi inostranih organa

Kada Federalno ministarstvo pravde primi, putem nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine, molbu
inozemnog organa za pravnu pomoć, dužno je molbu dostaviti nadležnom tužitelju.
O dopuštenosti i načinu izvršenja radnje koja je predmet molbe inozemnog organa odlučuje sud, odnosno
tužitelj po zakonima Bosne i Hercegovine i u skladu sa svojom nadležnošću.

Izvršenje presude inozemnog suda

Sud NEĆE postupiti po molbi inozemnog organa kojom se traži izvršenje krivične presude inozemnog suda.
Izuzetno od navedenog, sud će izvršiti inozemnu pravomoćnu presudu u odnosu na sankciju koju je izrekao
inozemni sud ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom i ako sankciju izrekne i sud prema krivičnom
zakonodavstvu Federacije. U izreku presude našeg suda unijeće se potpuna izreka i naziv suda iz inozemne
presude, te sankcija. U obrazloženju presude iznijet će razloge kojima se rukovodio prilikom izricanja
sankcije. Protiv presude mogu izjaviti žalbu tužitelj i osuđeni ili njegov branitelj, u skladu s odredbama
ZKPFBiH.

Ustupanje krivičnog gonjenja stranoj državi

Ako je na teritoriji Federacije krivično djelo učinio stranac koji ima prebivalište u stranoj državi, toj državi
se mogu, izvan uvjeta za izručenje osumnjičenih odnosno optuženih osoba predviđenih u ZKPFBiH, ustupiti
svi krivični spisi radi krivičnog gonjenja i suđenja, AKO se strana država tome ne protivi.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ustupanje krivičnog gonjenja i suđenja nije dopušteno ako se njime stranac može izložiti nepravednom
postupku, nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
Prije podizanja optužnice, odluku o ustupanju donosi tužitelj.
Nakon podizanja optužnice, a do ustupanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog
pretresa - odluku donosi SPS, na prijedlog tužitelja.
Ako je oštećeni državljanin Bosne i Hercegovine, ustupanje nije dopušteno ako se on tome protivi, osim ako
je dato osiguranje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva.

Preuzimanje krivičnog gonjenja od države

Federalno ministarstvo pravde će zahtjev strane države da se u Federaciji BiH preduzme krivično gonjenje
državljanina Bosne i Hercegovine ili osobe koja ima prebivalište u Bosni i Hercegovine za krivično djelo iz
nadležnosti Federacije izvršeno izvan teritorije Bosne i Hercegovine, dostaviti sa spisima nadležnom
tužitelju.
O odluci kojom se odbija da se preduzme krivično gonjenje, kao i o pravnomoćnoj odluci donesenoj u
krivičnom postupku, obavijestit će se, diplomatskim putem, strana država koja je uputila zahtjev.

POSTUPAK ZA NAKNADU ŠTETE, REHABILITACIJU I OSTVARIVANJE DRUGIH PRAVA OSOBA


NEOPRAVDANO OSUĐENIH I NEOSNOVANO LIŠENIH SLOBODE

Naknada štete zbog neopravdane osude

Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena
krivičnopravna sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog
pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od
optužbe, ili je optužba odbijena osim u sljedećim slučajevima:

1. ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u
ponovljenom postupku tužitelj odustao od krivičnog gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu
sporazuma s osumnjičenim, odnosno optuženim,
2. ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni
tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom.

Osuđeni NEMA pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno
prouzrokovao osudu, osim ako je na to bio prinuđen.

Zastarjelost potraživanja za naknadu štete

Pravo na naknadu štete zastarijeva protekom 3 godine od dana pravomoćnosti presude kojom je optuženi
oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti rješenja tužitelja ili suda kojim
je postupak obustavljen, a ako je povodom zahtjeva za podnošenje vanrednog pravnog lijeka podnesena
žalba vijeću apelacionog odjeljenja od dana prijema odluke tog vijeća.
Prije podnošenja sudu tužbe za naknadu štete, ostećeni je dužan da se svojim zahtjevom obrati Federalnom
ministarstvu pravde radi postizanja sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade.

Podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete

Ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu Federalno ministarstvo pravde ne donese odluku
u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za
naknadu štete.
Ako je postignut sporazum samo u dijelu odštetnog zahtjeva, oštećeni može podnijeti tužbu u pogledu
ostatka zahtjeva.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Federacije BiH. U slučaju da Federacija BiH naknadi štetu zbog
neosnovanog lišenja slobode ili neopravdane osude ona stiče pravo regresa od kantona čijim je zakonom
osnovan sud koji je donio pravomoćnu presudu, odnosno rješenje.

Pravo nasljednika na naknadu štete

Nasljednici oštećenog nasljeđuju samo pravo oštećene osobe na naknadu imovinske štete. Nasljednici
oštećene osobe mogu poslije njegove smrti nastaviti postupak za naknadu štete, odnosno pokrenuti postupak
ako je oštećena osoba umrla prije isteka roka zastarjelosti, a da se zahtjeva nije odrekla.

Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete

Pravo na naknadu štete pripada:


a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak
obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,
b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena
joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena
krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom, a oslobođena od
kazne,
c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa, neosnovano lišena slobode ili je
zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere, osobi koja je u pritvoru
provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.

Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova pripada pravo na naknadu štete ako joj nije određen
pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za
prekršaj.
Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovala lišenje slobode.

Naknada štete prouzrokovane sredstvima javnog informiranja

Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode neke osobe prikazan u
sredstvima javnog informiranja i time bio povrijeđen ugled te osobe, sud će, na njen zahtjev, objaviti u
novinama ili drugom sredstvu javnog informiranja saopćenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije
osude, odnosno neosnovanost lišenja slobode.
Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog informiranja, ovakvo saopćenje će se, na zahtjev te osobe,
dostaviti organu, privrednom društvu ili drugoj pravnoj osobi u kojoj je ta osoba zaposlena, a ako je to za
njenu rehabilitaciju potrebno i političkoj stranci ili udruženju građana.

Osobe kojima pripada pravo podnošenja odštetnog zahtjeva

Poslije smrti osuđene osobe pravo na podnošenje odštetnog zahtjeva pripada njenom bračnom odnosno
vanbračnom drugu, djeci, roditeljima, braći i sestrama. Zahtjev se može se podnijeti i kad je povodom
vanrednog pravnog lijeka izmijenjena pravna kvalifikacija djela, ako je usljed pravne kvalifikacije djela u
ranijoj presudi bio teže povrijeđen ugled osuđene osobe.
Zahtjev se podnosi sudu u roku od 6 mjeseci. O zahtjevu odlučuje vijeće.

Rehabilitacija

Sud će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim se poništava upis neopravdane osude u kaznenoj
evidenciji. Rješenje se dostavlja organu nadležnom za vođenje kaznene evidencije.
O poništenom upisu ne smiju se nikom davati podaci iz kaznene evidencije.

Pravo na naknadu štete u vezi sa zaposlenjem

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Osobi kojoj je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode prestao radni odnos ili svojstvo
osiguranika socijalnog osiguranja, priznaje se radni staž, odnosno staž osiguranja kao da je bila na radu za
vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode staž izgubila.
Prilikom svakog rješavanja o pravu na koje utiče dužina radnog staža, odnosno staža osiguranja, nadležni
organ ili pravna osoba uzet će u obzir navedeni radni staž/staž osiguranja.
Na zahtjev organa ili pravne osobe kod koje se ovo pravo ostvaruje, isplatit će se iz sredstava budžeta
Federacije BiH propisani doprinos za vrijeme za koje je staž priznat.
Staž osiguranja priznat u skladu sa prethodno navedenim pravilima u cjelini se uračunava u mirovinski staž.

POSTUPAK ZA IZDAVANJE POTJERNICE I OBJAVE

Traženje adrese

Ako se ne zna prebivalište ili boravište osumnjičenog/ optuženog, kad je to po odredbama ZKPFBiH
neophodno, tužitelj, odnosno sud će zatražiti od policijskih organa da osumnjičenog/ optuženog potraže i da
tužitelja, odnosno sud obavijeste o njegovoj adresi.

Uvjeti za izdavanje potjernice

Izdavanje potjernice može se narediti kad se osumnjičeni/optuženi protiv kojeg je pokrenut krivični postupak
zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna nalazi u
bjekstvu, a postoji naredba za njegovo dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora. Izdavanje potjernice
naređuje sud.
Izdavanje potjernice naredit će se i u slučaju bjekstva osuđenog iz ustanove u kojoj izdržava kaznu, bez
obzira na visinu kazne ili bjekstva iz ustanove u kojoj izdržava zavodsku mjeru vezanu s lišenjem slobode.
Naredbu u takvom slučaju izdaje upravnik ustanove.

Izdavanje objave

Ako su potrebni podaci o pojedinim predmetima koji su u vezi s krivičnim djelom, ili ove predmete treba
pronaći, a naročito ako je to potrebno radi ustanovljenja istovjetnosti pronađenog nepoznatnog leša, naredit
će se izdavanje objave kojom će se zatražiti da se podaci ili obavještenja dostave organu koji vodi postupak.
Policijski organi mogu objavljivati i fotografije leševa i nestalih osoba ako postoji osnovana sumnja da je do
smrti, odnosno nestanka tih osoba došlo usljed krivičnog djela.

Povlačenje potjernice ili objave

Organ koji je naredio izdavanje potjernice ili objave dužan je da je ODMAH povuče kad se pronađe tražena
osoba ili predmet ili kad nastupi zastarjelost krivičnog gonjenja ili izvršenja kazne ili drugi razlozi zbog
kojih potjernica ili objava nije više potrebna.

Ko raspisuje potjernicu ili objavu

Potjernicu i objavu raspisuje nadležni policijski organ koga određuje sud u svakom pojedinom slučaju,
odnosno ustanova iz koje je pobjegla osoba na izdržavanju kazne ili zavodske mjere.
Ako je vjerovatno da se osoba za kojom je izdata potjernica nalazi u inostranstvu, nadležno ministarstvo
Bosne i Hercegovine može raspisati međunarodnu potjernicu.

Predavanja:
Postupak u slučaju neuračunjivosti iz člana 410.

201
Skripta 1 - Krivičč no pravo

Ako je osumnjičeni učinio protivpravno djelo u neuračunjivom stanju i postoje uslovi prisilnog smještaja
osobe sa težim duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu, tužitelj će staviti prijedlog da je osumnjičeni
učinio protiv pravno djelo u stanju neuračunjivosti i da mu je potrebno odrediti prisilni smjestaj u z. ustanovi
U pitanju su osobe sa težim duševnim smetnjama (teško duševno bolesne osobe) kojima je potrebno liječenje
i koje su opasni za sebe i okolinu.
Da ne mogu učiniti krivično djelo već protivpravno djelo znamo po tome što u KZ nije predviđena
mogućnost da im se izrekne krivičnopravna sankcija. Nekada je ta mogućnost postojanja ali je to brisano iz
KZ. Krivični postupak je pojmovno namjenjen da se utvrdi da li je neka osoba učinila krivično djelo, pa ako
jeste da li je to optuženi, pa ako se ispostavi da je to tačno da mu se izrekne krivičnopravna sankcija. Pošto
za ovakve osobe u KZ nije predviđena mogućnost izricanja krivičnopravne sankcije ( nekada je to bila mjera
sigurnosti obaveznost psihijatrijskog liječenja i čuvanja u z ustanovi) onda je jasno da te osobe ne mogu
učiniti krivično djelo jer im se ne može izreći krivičnopravna sankcija. Te osobe mogu učiniti samo
protivpravno djelo čije učinjenje ne povlači izricanje bilo kakve krivičnopravne sankcije. U toku postupka
protiv ovakvih osoba primarno je utvrditi da su učinili objektivni objekt inkriminacije tj. da li su počinili
djelo, a tek onda u kakvom su stanju počinile protivpravno djelo. Te osobe su vrlo opasne i zato je
predviđeno njihovo smještanje u zdravstvenu ustanovu kojih mi nažalost nemamo. POstupak je takav da
nakon što je utvrđeno da su učinili protivpravno djelo, zato da su tempo criminis bili u neuračunljivom
stanju, da su opasni po sebe i okolinu onda se donosi tzv potvđujuća presuda kojom se postupak dalje vodi u
civilnom i to vanparničnom postupku. Ujedno se donosi rješenje o njihovom prisilnom smještanju u z.
ustanovu u trajanju od 6 mjeseci, a protiv rješenja o prisilnom smještanju i tzv utvrđujuće presude dozvoljena
je žalba u roku od 15 dana. Obaveza je tužitelja da sudu dostavi obavjest o pokretanju posebnog postupka o
smještaju teško duševno bolesne osobe u z. ustanovu i ujedno im se dostavlja pravomoćno rješenje o
određivanju privremenog prisilnog smještaja u z. ustanovu. Ako se pokaže da se ne radi o takvoj osobi
tužitelj mora odustati o prijedloga za prisilno smještanje te osobe u z. ustanovu, a ako to ne učini mora se
donijeti presuda kojom se optužba odbija.

KRAJ

Napomena:
PROČITATI Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini – ZOBS
i ostale zakone koji su naznaceni u programu za polaganje pravosudnog ispita (u dijelu za krivicno pravo)

201