See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

net/publication/330442435

AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U

DALMACIJI / THE AUGUSTAN ERA AND THE BEGINNINGS OF THE
PROVINCIAL FUNERARY ART IN DALM ATIA

Conference Paper · March 2018

CITATIONS READS

0 8

1 author:

D. Maršić
University of Zadar
40 PUBLICATIONS   8 CITATIONS   

SEE PROFILE

All content following this page was uploaded by D. Maršić on 17 January 2019.

The user has requested enhancement of the downloaded file.

 stoljeĆe hrabrih
the century of the brave

stoljeĆe hrabrih


the century of the brave
roman conquest and
indigenous resistance
in illyricum during
the time of augustus
and his heirs

proceedings of the
international
conference
held in zagreb
22-26.9.2014.

rimsko osvajanje i
sveučilište u Zagrebu / university of zagreb
filozofski fakultet / faculty of humanities and social sciences otpor starosjedilaca
odsjek za arheologiju / department of archaeology u iliriku za vrijeme
augusta i njegovih
nasljednika

radovi meĐunarodnog
skupa odrŽanog
ISBN 978-953-175-609-9 u zagrebu
2018
22-26.9.2014.

August - korice radova - dvostr-pozadina.indd 1 14.3.2018. 14:22:02

 THE CENTURY OF THE BRAVE
Roman conquest and indigenous resistance in Illyricum

during the time of Augustus and his heirs

Stoljeće HRABRIH
Rimsko osvajanje i otpor starosjedilaca u Iliriku za vrijeme

Augusta i njegovih nasljednika

Proceedings of the international conference

Zagreb, 22-26. 9. 2014.

Department of Archaeology, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

Zagreb 2018.
 NAKLADNIK / PUBLISHER
Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Department of Archaeology, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

ZA NAKLADNIKA / REPRESENTING PUBLISHER

Vesna Vlahović-Štetić

UREDNICI / EDITORS
Marina Milićević Bradač, Dino Demicheli

RECENZENTI / REVIEWERS
Marin Zaninović, Ivan Radman-Livaja

PRIJELOM / LAYOUT
Ivanka Cokol

NASLOVNICA / FRONT COVER

Ana Demicheli

TISAK / PRESS
Tiskara Zelina d.d

NAKLADA / PRINT RUN

300 primjeraka / copies

Izdavanje knjige financijski su poduprli Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Zaklada Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti.

Copyright © 2018

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za arheologiju

ISBN: 978-953-175-609-9

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000987773.

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI / PHOTO ON THE FRONT COVER

Kip cara Augusta iz Nina (Aenona), Arheološki muzej u Zadru, fotografirao Ivo Pervan
Statue of the emperor Augustus from Nin (Aenona), Archaeological museum in Zadar, photo by Ivo Pervan
THE CENTURY OF THE BRAVE


StoljeĆe HRABRIH

Edited by
Marina Milićević Bradač
Dino Demicheli
SADRŽAJ
Contents
Predgovor / Foreword 7
Marina Milićević Bradač
Ab Excessu Divi Augusti – the Fortunes of Augustus on the Occasion of the 2000th
Anniversary of his Death 11
Marjeta Šašel Kos
Octavian’s Illyrian War: ambition and strategy 41
Marin Zaninović
Arba od liburna do rimljana 59
Robert Matijašić
Res gestae (28, 1) and the establishment of Roman colonies on the eastern Adriatic 69
Danijel Džino, Alka Domić Kunić
A View from the Frontier Zone: Roman conquest of Illyricum 77
Davide Faoro
La macroprovincia dell’Illirico, il bellum Batonianum e l’immunitas dei Liburni 89
Phyllis Culham
The Strategic Significance of the Adriatic and Ionian Seas In Roman Civil War
from 49 to 31 BCe 101
Dino Demicheli
A soldier of the Legion XI Claudia pia fidelis from Forum Iulii on the inscription
from Kapitul near Knin 117
Nikola Cesarik, Miroslav Glavičić
Centurioni XI. legije u rimskoj provinciji Dalmaciji 125
Silvia Bekavac, Željko Miletić
Eques Marcellus’ Career in the Roman Province of Dalmatia 137
Snežana Ferjančić
RECRUITMENT OF AUXILIA IN ILLYRICUM FROM AUGUSTUS TO NERO 147
Olga Pelcer – Vujačić
From East to West Recruitment of soldiers from Asia Minor in Legio VII Claudia
and Legio XI Claudia 157
Péter Kovács
Northern Pannonia and the Roman conquest 163
Naser Ferri
LA CONQUISTA ROMANA E LA MILITARIZZAZIONE DELLA DARDANIA 175
Dražen Maršić
AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI 183
Emilio Marin
A view on the Augusteum in Narona two decades after the discovery 211
Marko Sinobad
A contribution to the identification of a cuirassed statue of an emperor
from Narona 233
Ivana Jadrić-Kučan
Imperial cult in the Roman province of Dalmatia during the reign of Emperor
Tiberius 243
Mirjana Sanader
Die Inschrift des Gaius Iulius Martialis aus Narona. Neue Überlegungen zu
zwei alten Fragen 257
Antonia Holden
The Abduction of the Sabine Women: Shifting Perceptions and the Pax Romana 269
Iva Kaić
Engraved gems as part of the Augustan propaganda. Some examples from Croatia 279
Rubén Garcia Rubio
WHEN THE AUGUSTUS’ ARCHITECTURE WOKE UP. THE CASE OF LOUIS I. KAHN AND
THE AMERICAN ARCHITECTURE 291
Marina Milićević Bradač, Daniel Rafaelić
ARA PACIS BETWEEN AUGUSTUS AND JOSEF VON STERNBERG 297
Bruno Bijađija
Contribution to the knowledge about EpidauruM based on two of the
inscriptions of Dolabella from Cavtat 307
Mattia Vitelli Casella
Note sui municipi di cittadini romani in Illirico sulla base della testimonianza
di Plinio il Vecchio (nat. 3. 144) 319
Ivan Milotić
PEREGRINE COMMUNITIES IN DALMATIA AT THE BEGINNING OF THE 1ST CENTURY FROM
PERSPECTIVE OF THEIR DISPUTES 331
Šime Vrkić
ROMAN BOUNDARY WALLS ON THE LIBURNIAN TERRITORY 343
Nikola Cesarik, Ivo Glavaš
Novootkrivena trasa rimske komunikacije od Burna do Kapitula i problem ceste
ad imum montem Ditionum Ulcirum 353
Kristina Jelinčić Vučković, Asja Tonc
CERAMIC FINDS FROM GRAVE 5 IN ILOK 361
Igor Borzić
All roads lead to legions - The provenance of pottery finds from early imperial
legion camp in Burnum (Croatia) 373
Inga Vilogorac Brčić
VENUS ET CYBELE – MATRES ROMANORUM 385
Mladen Tomorad
Ancient Egyptian collection of the Franciscan monastery at the island of Košljun:
A case study of the possible evidence of the earlier penetration of the Ancient
Egyptian artefacts in Illyricum 397
Ivan Radman-Livaja, Vlatka Vukelić
The whereabouts of Tiberius’ ditch in Siscia 407
 Dražen Maršić

AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE

NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Dražen Maršić Izvorni znanstveni rad

Odjel za arheologiju UDK 904:726.82(398)”652”
Sveučilište u Zadru DOI 10.17234/9789531756099.15
Obala kralja P. Krešimira IV/2
HR-23000 Zadar
drazen.marsic@xnet.hr

Augustovo doba prekretnica je u razvoju i pojavnim oblicima nadgrobne umjetnosti provincije Dalmacije. Iz helenističkog modela
stele s ravnim trupom i profiliranim zabatom razvija se monumentalnija rimska inačica, a po prvi puta se pojavljuje statuarna plas-
tika u karakterističnim helenističko-rimskim obrascima. Kao rezultat prekojadranskih veza i utjecaja uvode se i novi tipovi nadgrob-
nih stela: stele arhitektonske koncepcije, nerijetko i s portretima pokojnika, stele raščlanjene profilacijom i stele sa zaobljenim gornjim
dijelom, zastupljene također i u portretnoj varijanti. Uporaba pojedinih modela povezana je očito s materijalnim mogućnostima
i društvenim statusom vlasnika. Tako su stele sa zaobljenim završetkom isprva tipične za krug robova i oslobođenika. Dataciju
preživjelih primjeraka omogućuju karakteristični natpisi i portreti pokojnika nastali prema uzorima u carskoj portretistici.
Ključne riječi: Augustovo doba, nadgrobna umjetnost, stele, mauzoleji, kipovi.

1. Uvod i prekretnica u recepciji i daljnjem lokalnom razvoju tipično

rimskih oblika likovnoga jezika. Taj proces nije nigdje tako

O d utemeljenja provincije Ilirik 167. pr. Kr. rimski kultur-

ni utjecaji prodirali su na istočni Jadran vrlo sporo, isprva
samo na uski obalni prostor. Figulov pobjedonosni rat protiv
Delmata 156./155. god. i Flakov obračun s Ardijejcima 135.
god. pr. Kr. zasigurno su otvorili put prvom značajnijem up-
livu italskoga trgovačkog elementa. No konačnu prekretnicu
označilo je tek Koskonijevo osvajanje Salone 77. ili 76. god.
pr. Kr. i razdoblje Cezarova prokonzulata dvadeset godina
kasnije. Građanski rat koji je uslijedio i Cezarova smrt uspo-
rili su nakratko započete procese i projekte, kojih bi, barem u
jednom dijelu, inicijator mogao biti i sam Cezar (za političke
prilike i njihov kulturni odraz v. Kuntić-Makvić – Čače 2010:
70 i d.). Augustov napadaj iz 34./33. god. pr. Kr. i slamanje
panonsko-delmatskog ustanka 9. god. po Kr. bili su konačni
„okidači“ rimske demografske i kulturne ekspanzije.
Kao što je Augustovo doba u političkom smislu vrijeme
izlaska Rima na stoljetnu granicu na Dunavu i s tim poveza-
noga novog ustroja provincijalne administracije, to je doba
jasno vidljiv kao na području sepulkralne umjetnosti. Zbog
svoje prirode nadgrobni su spomenici bili najbrojnija vrsta
skulpture, pa odatle i očekivan epilog da su i sačuvani u
najvećem broju. Spomenici nastali kroz pedesetak godina
Augustove epohe pokazuju odvijanje nekoliko paralelnih
procesa. Iz lokalnog helenističkog modela stele s ravnim tru-
pom i profiliranim zabatom razvija se postupno monumen-
talnija rimska inačica. Kao rezultat prekojadranskih veza i
utjecaja (iz sjeverne i srednje Italije) uvode se i novi tipovi
stela i za njih razvijeni obrasci samoprezentacije (portreti).
Tri su osobito zastupljena: stele sa zaobljenim gornjim di-
jelom, stele raščlanjene profilacijom i stele arhitektonske
koncepcije. Također, po prvi se put masovnije pojavljuju
građevine tipa mauzoleja i statuarna plastika. Navedene po-
jave kratko će se analizirati u poglavljima koja slijede. Njihov
sadržaj ne treba shvatiti doslovno, na način da svi analizirani
procesi započinju i završavaju se unutar vremenskog okvira
Augustove vladavine. Zbog slabe istraženosti i malog broja
spomenika u razmatranje su uzeti i kronološki nešto mlađi

183
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH
primjerci. Za one spomenike za koje postoje čvrste indikcije
datiranja u Augustovo doba, to će biti i jasno naznačeno.
Označavanje natpisa prema poznatim katalozima latinskih
natpisa (CIL, ILJug, etc.) donosi se samo za one spomenike
kojima je to jedina suvremena objava (ili popraćena s ilus-
tracijom), a restitucija teksta natpisa isključivo onda kada
natpis nije objavljen ili se predlaže drukčije tumačenje.
2. Stele s ravnim trupom i
profiliranim zabatom
Grčko-helenistički tip stele s ravnim neraščlanjenim tru-
pom i profiliranim trokutnim zabatom, uglavnom s plastično
oblikovanim, ali ravnim akroterijima, i natpisom kao jedin-
im sadržajem prvi je široko rasprostranjeni tip nadgrobnog
spomenika na istočnom Jadranu. U Isi se pojavljuje možda
već krajem 4. st. pr. Kr., a u širokoj je uporabi tijekom 3. i 2. st.
(Brunšmid 1998: 13 i d., osob. 32 i d., br. 15, 17, 20, 21, 23;
Nikolanci 1969: 64 i d., br. 1 i d; Cambi et alii 1981: 71 i d., sl.
3 i d.; Kuntić-Makvić – Marohnić 2010: 73 i d., D6 kat. 164,
D10 kat. 156 i dr.; Cambi 2013: 20-21, sl. 17). Najkasnije od 3.
st. pr. Kr. prihvaćen je i u Faru, s mogućnošću da su tamošnje
radionice kreirale i vlastiti izraz, budući da jedna stela (druge
dvije su u tom dijelu oštećene) ima ravni trokutni zabat koji
se bez prekida nastavlja iz trupa (Brunšmid 1998: 32, br. 6
sa sl.; Nikolanci 1980: 219-220, br. 9, sl. 9, 223-224, sl. 13;
sveobuhvatno: Kuntić-Makvić – Rendić-Miočević 1995: 47-
48, br. 6-8). U 3. i 2. st. pojavljuje se i u Saloni, što potvrđuju
najmanje dvije stele, od kojih je jedna kasnije reupotrijebljena
za latinski epitaf (Brunšmid 1998: 44, br. 30; Nikolanci 1980:
220-221, br. 10). Ne treba smetnuti s uma ni pojavu ovoga
tipa stele u Budvi, iako su tamošnji komadi prije mogli nastati
kao rezultat utjecaja južnoilirskih grčkih kolonija (Rendić-
Miočević 1959: 8, tab. 1, sl. 2). Tijekom 3. i 2. st. pr. Kr. poja-
va ove vrste stela vjerojatno je najkonkretniji pokazatelj grčke
nazočnosti na nekom prostoru. Dokazuju to i grčki natpisi,
kojih izostanak na nekim spomenicima prije treba vidjeti u
bojanoj izvedbi negoli drugim razlozima. Osnovni tip poka-
zuje male varijacije u razvoju, a osim već spomenute u Faru
najzanimljivija i nedovoljno proučena je ona iz Ise, potvrđena
dvama primjercima, s bogatijom izvedbom prednje strane
(trigilifi, metope i dr.) i arhitektonskom koncepcijom
stražnje strane izgledom donekle bliske začelju Timasionove
stele (Nikolanci 1969: 65 i d., br. 7, 9-10; Kuntić-Makvić –
Marohnić 2010: 84 i d., D5 kat. 163, D7, kat. 165). Arhitek-
184
tonska uvjetovanost osnovnog tipa, odnosno oponašanje
naiska (grobne kapelice ili mauzoleja) izgledom pročelja nije
dvojbeno, ali je to učinjeno uz značajnu redukciju arhitekton-
skih elemenata (Cambi 2013a: 20; 2013b: 414-415).
U literaturi se za ovaj tip stele koriste različiti nazivi. U
hrvatskoj arheološkoj publicistici zastupljeni su nazivi “ste-
le s ukrasnim zabatom” (Brunšmid 1998: 38 i d.), “stele s
karakterističnim zabatom” (Cambi et alii 1981: 71 i d.) ili
„isejske stele” (Nikolanci 1969: 65 i d.). Za histarske rim-
skodobne stele ovoga tipa A. Starac predložila je naziv
„arhitektonske stele sa zabatom“, no on je neprikladan jer
od arhitektonskih elemenata ovakve stele imaju samo zabat
(kao daleki odjek arhitekture), ali ne i nosivi arhitekton-
ski aparat, što je karakteristika „pravih“ arhitektonskih stela
(Starac 2000: 67, tip IIa2; u Puli su rijetke, u većem se broju
pojavljuju na teritoriju Parencija i u sjevernoj Istri (111,
prilog 1, karta 7), a gro ih pripada 2. polovici 1. st. pr. Kr. i
1. pol. 1. st. po Kr. (116, prilog 3a; 117, prilog 3b)). Poznati
talijanski znanstvenik G. A. Mansuelli nazivao je ovakve ste-
le “stele parallelepipede superiormente displuviate” i „stele
parallelepipede con frontone e acroteri pseudofunzionali”
(Mansuelli 1967: 132 i d., tip E i F). U njemačkoj literaturi u
posljednje je vrijeme relativno ustaljen naziv „Giebel-Schaft-
stelen” (Pflug 1989: 32 i d., osob. 35 i d.). Nazivima koji se
susreću u domaćoj literaturi zajednička je mana da pojmov-
no definiraju samo izgled gornjeg dijela spomenika i ističu
činjenicu da su takve stele najbrojnije u Isi, dok su termini
u talijanskoj i njemačkoj literaturi mnogo određeniji. Zbog
toga sam već ranije predložio uvođenje u naslovu istaknutog
naziva (Maršić 2005: 205, bilj. 9).
Ostavivši po strani isejske, farske i druge primjerke s
grčkim natpisima, najstarije ranorimske primjerke ovog tipa
stela na istočnom Jadranu nalazimo u Naroni, i to kao proiz-
vod lokalne radionice, što s obzirom na povijesne okolnosti
ne iznenađuje. Tri cjelovitije stele odavno su publicirane
i dobro poznate (Kirigin 1980: 169 i d., sl. 1-3), a veći broj
njima sličnih samo manjih fragmenata izložen je danas u ok-
viru stalnog postava Muzeja Narone (za jedan od posljednjih
objavljenih fragmenata v. Cambi 2013b: 417, sl. 21). Kon-
tekst nalaza jedne od stela pokazuje da pripadaju vremenu
prije sredine 1. st. pr. Kr., a neke su vjerojatno i nešto starije.
Međutim, njihova produkcija mogla je trajati do kraja 1. st.
pr. Kr., tj. do u Augustova doba. Već na prvi pogled jasno je
da te stele predstavljaju posljednji stadij višestoljetnog raz-
voja iz grčkog svijeta uvedenog modela. Riječ je uglavnom o
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

manjim stelama čije se tijelo primjetno sužava od podnožja

prema vrhu. Trup im je ravan i bez okvirne profilacije ili dru-
goga dekora. Epitafi su kratki i zauzimaju uglavnom vrh tru-
pa, a izvedeni su latinskim pismom, nekada očito i u bojanoj
izvedbi. Krunište spomenika izvedeno je u formi trokutnog
zabata, nekada strmih, a nekada nešto nižih kateta, češće gru-
bo obrađene unutrašnjosti u čijem se središtu ističe plastična
rozeta prepoznatljive konkavne forme s rezanim listovima.
Razlika između naronitanskih i starijih grčko-jadranskih stela
gotovo da i ne postoji. Ona je jedino u pismu kojim je epitaf
izveden. Odatle zaključak da su prvi Italici u Naroni upotri-
jebili otprije poznati tip spomenika te da su majstori koji su
ih izradili morali biti izdanak lokalne helenističke tradicije.
Prevladavajući grčko-helenistički ukus svakako je zanimljiv i
govori o kulturnom ozračju toga vremena, koje se polako, ali
sigurno počelo mijenjati negdje u doba Cezara, a konačno na-
kon osnutka kolonije i masovnog dolaska novih naseljenika.
Tipične odlike naronitanskih stela „ponavlja“ i jedna
stela iz Muzeja ninskih starina (sl. 1) kojoj je tek nedavno
posvećena adekvatna pozornost (Dubolnić Glavan 2015:
94-95, 184, sl. 39). Točan položaj na kojemu je otkrivena nije
poznat, no prema činjenici da se kao mjesto nalaza spom-
Sl. 1. Gornja polovica stele iz Enone ( foto M. Dubolnić-Glavan)
inje Nin i karakteru ninske zbirke koja sadrži samo mjesne
spomenike, lokalno podrijetlo ne bi smjelo doći u pitanje bata i napose formom vršnoga akroterija stela se evidentno
(Dubolnić Glavan 2015: 94, bilj. 255). Sačuvala se otprilike naslanja na naronitanske primjerke. Specifičnost je odsut-
gornja trećina trupa s cijelim zabatnim kruništem. Vanjske nost rozete ili drugog dekora unutar zabata. Provizorna da-
stranice zabata oblikovane su kao ravne trake, katete su do- tacija išla bi od sredine 2. do najkasnije sredine 1. st. pr. Kr., s
bile i unutarnje plitke cyma reversa profile, zabat je od trupa velikom vjerojatnošću da je stela iz prve pol. ili sredine 1. st.
odvojen visokim profilom istoga tipa, a akroteriji su mu ravni pr. Kr. Važnost joj se ogleda u činjenici da je s njome prisut-
i bez dekoracije. Ostataka natpisa nema što vjerojatno poka- nost helenističke sheme prvi put potvrđena i na liburnskom
zuje da je bio izveden bojom jer je malo vjerojatno da je stela ozemlju. Prema najvećoj širini od skromnih 0,37 m čini se da
ostala neupotrijebljena. Tim detaljom, strmim strehama za- je izrađena u funkciji individualne komemoracije.

Sl. 2. Zabat trogirske stele ( foto L. Paraman)

185
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

Ne računajući stelu Lolije Muze o kojoj će biti riječi
nešto kasnije, na užem salonitanskom području kronološki
i formativno usporedivi primjerci stela nisu sa sigurnošću
potvrđeni, no jedan zabat stele iz Trogira najvjerojatnije ipak
govori o prisutnosti takvog horizonta spomenika (sl. 2). Za-
bat je uzidan u sjevernom zidu unutrašnjeg dvorišta kuće
Babić Coce u Gradskoj ulici, nasuprot samostana sv. Nikole,
a otkriven je na prostoru neke gomile sjevernije od perivoja
Garagnin-Fanfogna, tj. u širem arealu nekadašnje rimske
nekropole koja je zacijelo preslojila i nastavila se na raniju
helenističkodobnu (zabat spominje jedino Cambi 1980:
958 i d., ali nije nikada publiciran u fotografiji, pa se to zbog
važnosti ovom prigodom ispravlja). Dataciju u 2. ili 1. st. pr.
Kr. (Cambi 1980: 958-959) potkrjepljuje izvedba rozete i
dodatni cyma reversa profil koji se nalazi ispod identičnoga
koji pripada zabatu, koje u donekle sličnoj kombinaciji nala-
zimo na jednoj od naronitanskih stela s čitavim zabatom bez
vidljivog natpisa (Kirigin 1980: 169, br. 3, sl. 3). Evidentne
su i neke razlike, a osnovne su da je izrada trogirskog komada
kvalitetnija, zabat je elegantnijih i nižih kateta, a unutrašnjost
mu nije rustična. Problem je što je oblikovanjem trupa stela
mogla pripadati i nekoj drugoj varijanti, a ne samo osnovnoj
s ravnim trupom, iako je statistički gledano ta mogućnost
najizglednija. Njezin je vlasnik mogao biti i tragurijski Grk,
a natpis izveden grčkim jezikom, no prvi Italici na širem
području Salone zasigurno su koristili identične spomenike.
Prema širini od čak 0,60 m i visini 0,23 m trogirska je stela
mogla imati funkciju obiteljskoga nadgrobnog spomenika,
odnosno sadržavati više imena korisnika.
Tranzicijsko i novo kulturno ozračje u Naroni dobro
oslikava nadgrobna stela veterana 7. legije Marka Heredija
koju mu je podigao oslobođenik Faust (Marin et alii 1999:
200 i d., br. i sl. 32; Tončinić 2011: 40, br. i sl. 16, gdje se dat-
ira između 9. i 42. god.). Iako je izrađena prema istoj shemi
i ima zabat strmih kateta sa središnjim motivom rozete unu-
tar koncentričnog kruga, ona donosi i neke novine. Jedna od
njih je ta da je zabat upisan u ravan gornji završetak ploče, što
kod ranijih stela nije slučaj. Nadalje, jednake je širine trupa
u gornjem i donjem dijelu, a sa strana zabata pojavljuju se
prema unutra nagnuti akroteriji s nezgrapno izvedenim po-
lupalmetama! Heredijeva se stela jasno iskazuje kao rani,
istina neugledni primjerak novoga, rimskoga shvaćanja
stele sa zabatnim kruništem. Sudeći prema „neurednosti“
epitaf je vjerojatno izradila u taj posao neupućena osoba
(oslobođenik Faust?), a ne smije se isključiti ni mogućnost
da je i stela vanradioničke produkcije. Još jedan naronitan-
ski primjerak nove, rimske inačice stele s ravnim trupom i
zabatom, predstavlja stela oslobođenika G. Katelija Stabila
i sevira G. Katelija Licina, uzidana u dva odvojena dijela u
Erešovu kulu (Marin et alii 1999: 194 i d., br. i sl. 29, gdje je
datirana u prva desetljeća 1. st.). Ona je naprednije forme,
vrsnije izrade i nesumnjivo je produkt specijalizirane ra-
dionice. Niskoga je i elegantnog zabata koji je čini se bio i
plastične izrade (zbog uzida u Erešovu kulu taj se detalj ne
vidi jasno). Zabat posjeduje dvostruki horizontalni profil, ali
je on prekinut na oba kraja, a akroteriji su ispunjeni polupal-
metama. Očuvan je samo onaj na lijevoj strani.
Sličan proces moguće je pratiti duž cijele istočne obale
Jadrana, a ponegdje ga je moguće datirati i ranije od dviju
naronitanskih stela. Na prostoru antičke Liburnije o nje-
mu najbolje svjedoči stela M. Oktavija Ceuna otkrivena
podno nadinske gradine (sl. 3), kojoj je B. Gabričević pos-
vetio opsežnu raspravu i jasno dokazao da datira iz zadnjih
desetljeća 1. st. pr. Kr. (Gabričević 1980: 251 i d., sa sl. na str.
252-253). Gabričević je lucidno uočio njezinu važnost i ana-
lizirao je na širokoj geografskoj i povijesnoj skali, odredivši
ju kao svojevrstan nulti primjerak od kojega je moguće pra-
titi razvoj provincijalne nadgrobne umjetnosti u Liburniji.
To mjesto, međutim, mora prepustiti ranije spomenutoj steli
iz Muzeja ninskih starina (sl. 1). U većini strukturalnih de-
talja Ceunova je stela bliska Heredijevoj, ali je neusporedivo
kvalitetnije izrade. Gotovo je jednake širine pri dnu i na vrhu,
a nosi kratak latinski epitaf aksijalne koncepcije koji sadrži
jedino pokojnikovo ime.1 Zabat i akroteriji se bez ikakva pri-

1
Lekcija pokojnikova imena i samim time većeg dijela natpisa problematična je i iziskuje veću digresiju. Gabričević je praenomen pokojnika pročitao
Marc(us), filijaciju Marc(i) f(ilius), a za kognomen je predložio neko ime s osnovom Vols-, v. Gabričević 1980: 253 i d. Što se prvog imena tiče, sigur-
no je da slovu C nema ni traga, a ono prije njega moglo bi uistinu biti R, ali i nespretno uklesano X, što je čak izglednije! Kognomen definitivno glasi
Ceunus, jer se na kraju trećeg retka dobro vidi donji dio završnoga slova S, pa tako postaje evidentno da je F poslije C zapravo nespretno uklesano
E! Ostaje problem patronimika čija lekcija ovisi o razumijevanju načina na koji je inskribiran nomen Octavius. Ako je to ime napisano u punom
obliku, s nedostajućim glasom V (?), patronimik može biti naveden samo siglom, urezanom točno na oštećenju kamena. Može se tek s oprezom
pretpostaviti da bi mogla biti riječ o slovu M uklesanom tako da prikrije i obujmi oštećenje. Moguća restitucija tako bi glasila: Max(imus vel Marcus)
Octa(v)/ius) M(aximi vel Marci??) f(ilius) Ceu/nus.

186
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI
Sl. 3. Nedinska stela Maksima (ili Marka) Oktavija Ceuna ( foto D. Maršić)
jelaza ili profilacije nastavljaju iz trupa. Postolja akroterija
su precizne horizontalne izvedbe, a polukružni vrhovi, iako
oblikovani, ostavljeni su bez dekora (očito polupalmeta).
Unutrašnjost zabata ima još jedan red profilacije (izgleda
trokuta) koji je oduzeo i ono malo prostora za dekor. Zabat i
akroteriji upisani su u sniženi ravni završetak, što je također
rješenje usporedivo Heredijevoj steli.
Da je opisani tip stele na području Liburnije bio i šire
rasprostranjen potvrđuje stela iz Ivoševaca (Burnum) ko-
joj je sačuvana jedino gornja lijeva četvrtina tijela s malim
tragom zabata i lijevim akroterijem (Maršić 2005: 205-206,
sl. 1). Iz epitafa je razvidno da pripada vojniku jedne od
dviju ranih legijskih posada u taboru (20. ili 11. legije), da
mu je praenomen glasio Caius, a nomen započinjao slovima
AV, da je bio upisan u tribus Fabia, te da je za službovanja
dobio 21 godišnju plaću. Simptomatično je da ni ova stela
nema profilom naglašeni prijelaz iz trupa u zabat i akroterije,
te da i ovdje sačuvani lijevi akroterij ispunja stilizirana po-
lupalmeta, što bi je s ostalim značajkama datiralo u kasnije
Augustovo ili najkasnije početak Tiberijeva doba.
Posljednji ranorimski primjerak stele ravnog trupa s tro-
kutnim zabatom potječe iz Salone i iako je otkriven još u 19.
st. publiciran je na fotografiji tek početkom ovog stoljeća
(Cambi 2002: 118, sl. 4; 2005: 11, sl. 5, gdje se datira u 2.
pol. 1. st. pr. Kr.). Riječ je o steli oslobođenice Lolije Muze,
čije točno mjesto i godina nalaza izazivaju prijepor (o tome
v. u posljednjem poglavlju). Trup joj je osrednje visine i
ravnomjerne širine, trokutni zabat je od trupa odvojen pro-
filacijom, središte mu krasi plastično oblikovana rozeta, a
temeljni obrisi lijevoga akroterija govore u prilog dekora
izvedenog polupalmetama iako se to ne smije uzeti kao sig-
urno. Natpis je lapidaran, aksijalno koncipiran i zauzima sam
vrh trupa. Ostatak služi tek kao nosač koji natpis uzdiže na
potrebnu visinu. Augustovsko ili čak nešto starije postanje
je neprijeporno. Sličnih je stela u Saloni morao biti veći broj,
ali se nisu očuvale.
Tip stele s ravnim trupom i zabatom pokazuje tako dvije
razvojne inačice (faze): stariju, grčko-helenističku, pre-
poznatljivu po naglašeno suženom trupu i karakterističnom
zabatu, i mlađu, monumentalnije forme s razrađenijom iz-
vedbom akroterija. Kao i istočnojadranski Grci, prvi Italici
i njihovi oslobođenici privučeni trgovačkim poslovima ko-
riste ispočetka raniju formu (Narona, Enona). Od otpri-
like Cezarova doba ona se polako transformira u skladu s
rimskim ukusom, u varijantu popularnu tijekom Augustove
epohe. Korisnici su novopridošli aktivni ili umirovljeni le-
gionari (Narona, Burnum), pripadnici sve brojnije građanske
klase (iako o tome nema direktne potvrde), kao i njima
pripadajući krug oslobođenika (Narona, Salona). To je i
prvi tip spomenika kojim predstavnici domaće aristokracije
sa svježim civitetom iskazuju svoju novu političku i kulturnu
pripadnost, a za pretpostavku ima pojavu klesarskih radioni-
ca koje rade po rimskim uzusima i u manjim lokalnim sredi-
nama (npr. Nedinum). To su kategorije stanovništva koje
su u interakciji s radionicama zapravo zaslužne za kreiranje
prvoga lokalnog provincijskog stila. Očevidno je da se stele
ovoga tipa gotovo u pravilu postavljaju u funkciji individu-
alne komemoracije. Nastavile su se izrađivati i kasnije, ali ne
u značajnijem broju.
187
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH
3. Stele raščlanjene profilacijom
(profilirane stele)
Ovaj tip stele nepoznat je u predaugustovskom razdo-
blju. Uglavnom je prihvaćeno mišljenje da nastaje daljnjim
razvojem rimskog modela stele s ravnim trupom i profil-
iranim zabatom, na način da mu je tijekom Augustova razdo-
blja uokolo natpisnog polja apliciran profilirani okvir kojega
je jedna od funkcija naglasiti važnost tog dijela spomenika
i povećati dojam reprezentativnosti. Po H. Gabelmanu
uvođenje okvira motivirano je prije svega novim rimskim
osjećajem za plastičnost skulpture (Gabelmann 1977: 228 i
d.), dok je F. Rebecchi skloniji mišljenju da okvir predstavlja
mehaničku aplikaciju uvedenu kao daljnji stupanj redukcije
i zamjene arhitektonskih elemenata i to vjerojatno od strane
majstora neoatičke škole (Rebecchi 1972: 197 i d.). Inovaci-
ja u svakom slučaju dovodi do bitne promjene u izvedbi nat-
pisnog polja. Zbog prirode izrade profiliranog okvira, koji
se najprije kleše koso, a zatim oblikuje u cyma reversa (rjeđe
cyma recta) profil, natpisno se polje udubljuje u odnosu na
rubne ravne trake koje ga uokviruju, tj. skulptorski se tretira.
Profilacija na manje elaboriranim primjercima može biti iz-
vedena i samo urezanom linijom ili ravnim trakama.
Rani primjerci ovog tipa stele u pravilu su još monumen-
talnije forme od prethodnog tipa, s vitkim elegantnim tru-
pom i trokutnim zabatom pretežito izrađenim u punoj plas-
tici. Odnos visine i širine kreće se u prosjeku oko 3:1, a može
biti i veći u korist visine. Profilirani okvir u pravilu okružuje
samo natpis, ostavljajući u donjemu dijelu trupa isprva vi-
soko i neispunjeno, a zatim dekorirano podnožje. Horizon-
talna stranica zabata nerijetko sadrži ravne ili ornamentima
ispunjene trake koje imitiraju arhitrav ili friz (očiti refleksi
arhitektonskih stela), u središtu zabata je najčešće rozeta u
jednoj od mnogobrojnih izvedbi, a akroterije formiraju po-
lupalmete. Primjerci iz Augustova doba uglavnom nemaju
funkciju nosača portreta, pa to čini se pokazuje da ishodište
ovog tipa stele (model) ne treba tražiti u stvarnoj arhitekturi.
U kasnije doba portretno polje može biti uklopljeno unu-
tar zabata, između zabata i natpisa, i rjeđe unutar natpisnog
polja.
Iako se nije upuštao u pokušaje pojmovne definicije N.
Cambi je objavljujući nekoliko primjeraka stela ovakve kon-
cepcije istaknuo da one osim zabata s akroterijima nemaju
arhitektonske oblike (tj. da nisu arhitektonski koncipirane),
da su očito izrađene prema fiksiranim obrascima koji iska-
188
zuju određeni stupanj dearhitektonizacije i stoga se mogu
smatrati zasebnim tipom (Cambi 1991a: 63, 65; 1994:
163 i d., br. 5, 169). Osobno sam se u više navrata založio
za termin „profilacijom uokvirene stele“, tj. u skraćenom
obliku „profilirane stele“ (Maršić 2000: 78 i d.; 2005: 206
i d.). M. Sanader je za tilurijske primjerke predložila naziv
„reducirani tip (A)“, unutar njega je jednu skupinu prim-
jeraka odredila kao „profilacijom uokvirene stele“ (njem.
“profilgerahmte Stelen”), ali je u druge skupine uvrstila i
primjerke koji imaju odlike arhitektonskih stela (A1-A4)
(Sanader 2003: 502 i d., tab. 2-4). Isti termin preuzima i D.
Tončinić, koji reducirani tip stela prema izradi donjeg dijela
dijeli u varijante „a“ (s vratima), „b“ (s prikazom alatki) i
„c“ (neukrašene) (Tončinić 2011: 148 i d., osob. 158 i d.).
U kontekstu rasprave o tipologiji histarskih stela, A. Starac
koristi naziv „arhitektonske stele sa zabatom i uokvirenim
natpisnim poljem“, što je problematično iz razloga koje je
objasnio Cambi i onih navedenih za prethodni tip (Starac
2000: 67-68, tip IIa3; raširene su u cijeloj Istri, u značajnom
su broju zastupljene na teritoriju Parencija (111, Prilog 1,
Karta 8), a pojavljuju se već sredinom 1. st. stare ere (117,
Prilog 3b)). G. A. Mansuelli ove stele naziva “stele semplice-
mente riquadrate” (Mansuelli 1956: 368 i d.), a F. Rebec-
chi “stele corniciate” (Rebecchi 1972: 189 i d.). Zahvaljujući
H. Gabelmannu i H. Pflugu u njemačkoj je literaturi od
sedamdesetih godina prošlog stoljeća usvojen i raširen ter-
min “profilgerahmte Stelen” (Gabelmann 1972: 71, bilj. 41;
Pflug 1989: 37 i d.) čija bi najbrojnija varijanta bile stele s
trokutnim zabatom (njem. „profilgerahmte Giebelstelen“).
Stele raščlanjene profilacijom tijekom tri stoljeća princi-
pata nesumnjivo su bile najrasprostranjeniji tip stela. Iako je
one iz 1. st. relativno lako razlikovati od kasnijih, prije svega
temeljem epigrafskih i formativnih karakteristika, detekcija
primjeraka iz Augustova doba gotovo je pa nemoguća osim
u rijetkim slučajevima. Tako npr. stele Kvinta Valerija i
Marka Vibija, vojnika 7. legije, lako određujemo u razdoblje
prije 42. god., zbog pomanjkanja karakterističnog epiteta
C(laudia) p(ia) f(idelis) (pregledno: Tončinić 2011: 91, br. i
sl. 59; 98 i d., br. i sl. 68), no obje bi mogle pripadati Tiberi-
jevu, ali i kraju Augustova doba. Isti problem postoji i kod
nekih drugih vojničkih stela. Kod skupine stela veterana 7.
legije otkrivenih na širem području Ljubuškog mogućnost
da je iz Augustova doba vrlo je izgledna za stelu M. Sosija,
kao i onu L. Marcilija (pregledno Dodig 2005: 209 i d., br.
i sl. 3, br. i sl. 10). Gotovo sigurnu pripadnost kraju Augus-
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

tove epohe moguće je naslutiti u slučaju tilurijske stele Kvin-

ta Bebija, vojnika VII. legije (pregledno: Tončinić 2011: 30 i
d., br. i sl. 8; o dijelu natpisa u stihovima v. Rendić-Miočević
1987: 226, br. 79, 268 s tab.). Na to upućuje grafija natpisa
koja je usporediva građevnim natpisima kasnijeg Augusto-
vog i ranijeg Tiberijeva doba, izvedba gorgoneja u središtu
zabata, kao i motiv nasuprot postavljenih dupina uzdignutih
repova, glava postavljenih uokolo kantara. Posljednja dva el-
ementa nalazimo na steli salonitanskog trgovca Gaja Utija
iz zadnjih desetljeća 1. st. pr. Kr., o kojoj će biti riječi nešto
kasnije. Podnožje stele ispunja motiv „klasično“ oblikovanih
vrata u punoj izvedbi s četiri kasetona (u gornjima okrugla
kucala, u donjima ručke), a zabat i akroteriji upisani su u ra-
van gornji završetak.
Augustovu razdoblju bez ikakve sumnje pripada nadins-
ka stela Maksima Oktavija Frontona (CIL III 2874), na koju
do sada nije skrenuta adekvatna pozornost. Prijepis njezina
natpisa donio je još sredinom 19. st. Š. Ljubić (Ljubić 1859:
239 (=1860: 7)), fotografiju stele publicirao je krajem istog
stoljeća V. Brunelli (Brunelli 1913: 139, sl. 57 na str. 137),
bila je izložena u starom postavu zadarskog arheološkog
muzeja u Sv. Donatu (okačena na jednom od pilona ma-
troneja), ali od završetka 2. svjetskog rata leži pomalo zabo-
ravljena u depou Muzeja. U međuvremenu joj je izgubljen
ili uništen zabat, pa je Brunelijeva fotografija jedini poka-
zatelj izvornog joj izgleda (sl. 4). Zanimljivo je da je stela
dvodijelna, na način da je natpisno polje izrađeno iz jednog,
a slikovno polje i zabatno krunište iz drugoga dijela. Natpis
sadrži samo pokojnikovo ime u dativnom obliku.
Ono što Frontonovu stelu već na prvi pogled smješta u
sam početak principata koncepcija je natpisnog i slikovnog
polja, jer se oni iznutra lagano sužavaju od dna prema vrhu. Sl. 4. Nedinska stela Maksima Oktavija Frontona (prema V. Brunelli)
To je, vidjeli smo, osobina tipična za najranije isejske i rim-
ske primjerke stela s ravnim trupom i profiliranim zabatom. rozeta, a postolja akroterija penju se do pred sam njegov vrh.
Trup stele je inače identične širine na dnu i vrhu, pa to još Ukrašavaju ih polupalmete. Od postolja akroterija pa do
više naglašava kosinu unutarnjih elemenata. Profilacija nat- vrha zabat ima vanjski ravni okvir koji se postupno sužava.
pisnog polja je primitivne izvedbe, a niša s polufigurom Stela ima ravan završetak, čija je snižena prednja ploha jasno
pokojnika ima netipično hibridno oblikovanje između po- vidljiva između akroterija i zabata.
lukruga i pravokutnika. Uokvirenja portretne niše, bilo pro- Frontona portret prikazuje u poput palija drapiranoj togi
filacijom, bilo arhitekturom nema, pa se stječe dojam da je (tzv. pallium toga) karakterističnoj za kasnorepublikansko
inspiracija za ovakvu vrstu prikaza možda zidna niša. Ako je razdoblje, a u provincijama popularnoj i početkom carstva
tome tako, taj bi detalj pokazivao početno nesnalaženje radi- (o tome tipu toge Goette 1989: 24 i d. (Ab), tab 2-3). Desna
onice, jer su zidna niša i zabat u načelu arhitektonski neko- mu je ruka izložena na grudima i prstima podignuta prema li-
herentni elementi. Zabat je prenaglašeno strmih streha (kao jevom ramenu, a lijeva je savijena u laktu i otvorenim dlanom
i na starijoj nadinskoj steli, v. sl. 1), sredinu mu ispunja mala gurnuta naprijed. Na dlanu je predmet okruglog oblika, na-

189
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

jvjerojatnije jabuka ili mogranj (pripisuje im se eshatološko sačuvane figure lijevom rubu spomenika, čiji izvorni položaj
značenje, kao dara htoničkim božanstvima, a zbog formata i i pravac pružanja određuje rub natpisnog polja. Sva je prilika
shematizacije u prikazu teško ih je razlikovati, v. Pflug 1989: da je polje bilo slične koncepcije kao i na Frontonovoj steli.
101, bilj. 615). Nabori ogrtača prikazani su šablonski, a dio Već iz ovog sumarnog prikaza vidljivo je da se profil-
na lijevom ramenu neprirodno stoji u zraku. Fizionomijski irane stele tijekom Augustove ere podižu pojedincima iz sve
detalji upućuju na starijeg i relativno proćelavog muškarca. brojnije građanske klase, često osobama iz redova domaćih
Najvažniji trag frizure je svakako onaj iznad lijevog (poko- obitelji sa svježim civitetom (sigurno Fronton, a možda i
jnikova) uha, gdje se vidi kratka i lagano zakovrčana kosa isejski Oktaviji), a vjerojatno u istom, ako ne i značajnijem
(što je stilski detalj usporediv češljanju sačuvanog muškog broju pripadnicima vojnih postrojbi. Ne treba sumnjati da
lika na steli Gaja Utija, o čemu će biti riječi naprijed). Za će se potvrditi kako su njihovi vlasnici bili i visokopozicioni-
primijetiti je da Fronton nosi isti nomen kao i Ceun s ranije rani robovi ili ugledniji oslobođenici. I one se uglavnom
spomenute nadinske stele, moguće čak i isti praenomen, ali postavljaju u funkciji individualne komemoracije (izuzetak
mu je kognomen latinski. Imenovan je formulom tria nomi- je Vis), no za izvođenje konkretnijih zaključaka raspolažemo
na, ali bez navoda glasačkog okruga (tribus) Claudia prisut- premalim uzorkom. Iako su nastale iz stela s ravnim trupom
nog na nešto mlađim nadinskim natpisima pripadnika ove i zabatom, njihov daljnji razvoj reflektira utjecaje različitih
obitelji. Stelu se prema različitim kriterijima može datirati modela arhitektonskih stela, jer su očito shvaćene kao nji-
najviše koje desetljeće poslije Ceunove stele. hova jeftinija zamjena.
Augustovoj epohi po svoj prilici pripada i jedna isejska
stela uzidana u Franjevačkom samostanu na Prirovu u Visu
(Ljubić 1859: 267 (=1860: 35); CIL III 3083). Ni ona nije
nikada ozbiljno publicirana, na način da je pažnja integral-
no posvećena i natpisu i portretima, niti je ikada objavlje-
na na fotografiji (osim u doktorskom radu potpisnika ovih
redaka), pa se to čini ovom prigodom (sl. 5). Sačuvan joj
je samo veći lijevi dio profiliranog natpisnog polja i donja
lijeva četvrtina slikovnog polja visine 0,55 i širine 0,32
m. Restituciju i razumijevanje natpisa u dobrom dijelu
određuje pretpostavljena širina ploče i izvoran broj portreta.
Kvalitetna inskripcija natpisa i napose aksijalna mu koncep-
cija jasno pokazuju da su u niši stajale dvije polufigure. Njih
treba prepoznati kao prvospomenute osobe na natpisu –
Gaja Oktavija i Marka Oktavija. Druge dvije osobe su očito
komemoratori istih imena. Jedan od njih je brat jednog od
pokojnika, a drugi bi mogao biti nećak koji komemorira stri-
ca ili stric koji komemorira nećaka.2 Ostatak lijevog portreta
zacijelo pripada prvospomenutom pokojniku – Gaju Ok-
taviju, a obrazac i ikonografija kojima je prikazan identični
su Frontonovu portretu. Razlika je u daleko vrsnijoj izvedbi
reljefa, plitkom umbu koji se nazire ispod podignute ruke, i
stisnutoj šaci lijeve ruke u kojoj je vjerojatno volumen, znak
poveljom ozakonjenog civiteta. Da portreti nisu mogli staja-
ti u arhitektonski uokvirenom polju pokazuje blizina ramena Sl. 5. Isejska stela Oktavija ( foto D. Maršić)

2
Restitucija natpisa eventualno bi glasila: G(aio) Octav[io (...) et] / M(arco) Octavi[o (...)]. / M(arcus) Octavius [(...)] et / G(aius) Octavius n[epos vel
nepoti? (...)] / et fr(ater vel fratri?) f(aciundum) c(uraverunt?).

190
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI
4. Stele s ravnim trupom i
zaobljenim gornjim dijelom
Od sredine 1. st. pr. Kr. i kasnije po cijeloj istočnoj obali
Jadrana pojavljuju se stele ravnog trupa sa zaobljenim gorn-
jim dijelom. U Dalmaciji su najbrojnije u Saloni i Jaderu.
Novootkriveni primjerak iz Jadera eksplicitno dokazuje pos-
tojanje inačice s portretima te potvrđuje da do širenja tipa
dolazi upravo tijekom Augustova razdoblja.
Polukružno oblikovanje gornjeg dijela ploče u osnovi je
rimsko oživljavanje prapovijesne tradicije antropomorfnog
poimanja tijela spomenika. Antropomorfna se stilizacija u
Italiji pojavljuje još u bakreno i brončano doba, a jasnije se
manifestira od 8. i 7. st. pr. Kr. kada se u kasnovilanovskim
oblastima juga Padanije pojavljuju stele pravokutnoga tijela
s polukružnim izdankom ili nekom vrstom diska (tzv. „pi-
etre protofelsinee“ ili „stele delle spade“, nazvane tako po
prikazima mačeva i dvoboja, v. npr. Haynes 2005: 35; sl.
27), forma kojih je u naravi jako slična poznatim daunijskim
stelama. Iz takvih stela, postavljenih samostalno ili nad grob-
nim humcima, razvijaju se postupno u interakciji s grčkim
modelima poznate etruščanske stele zaobljenog vrha s fr-
izovima ili prikazima ratnika u profilu (Brendel 1995: 133 i
d., sl. 86), koje će daljnjim razvojem do u kasnorepublikan-
sko doba i nestankom figuracije dobiti novu dvostruku ul-
ogu: ugaonog međaša luksuzno opremljene grobne parcele
ili mauzoleja, i najjednostavnijeg nadgrobnog spomenika za
robove i oslobođenike.
Na istočnoj obali Jadrana poznata su najmanje dva pre-
drimska formativno usporediva primjerka i oba su po svoj
prilici antropomorfne motivacije. Prvi je isejska stela s
nekropole Mrtvilo koja u gornjem dijelu završava zaobljen-
im vrhom koji podsjeća na grčko slovo „omega“, izvorno
moguće u tom dijelu i oslikana (v. Cambi et alii 1981: 74 i
d., br. 3, sl. 5, tab. 17; Kuntić-Makvić – Marohnić 2010: 85,
D8 kat. 166). Drugi je jednostavna neobrađena nadgrobna
ploča (uzeta iz prirode) otkrivena u Borčanima kod Duv-
na (podatak i ilustraciju dobio sam od kolege D. Periše na
čemu mu najtoplije zahvaljujem), u okolišu istoga devasti-
ranog humka iz kojega potječe nedavno objavljena antropo-
morfno stilizirana ratnička stela, dva manja fragmenta i raniji
nalaz danas izgubljenog fragmenta stele (Cambi 2013a: 19,
sl. 10-11; 2013b: 407 i d., sl. 11-14). Dok između isejske i
rimskih stela ne postoji nikakva konkretnija poveznica, za
stelu iz Borčana takva se mogućnost ne smije unaprijed od-
baciti. To je pitanje povezano s problemom njezine datacije,
koju se može odrediti samo provizorno i to dosta široko, po
mome sudu od kraja 3. st. pr. Kr. do samog početka 1. st. po
Kr. U slučaju da je s kraja predloženog vremenskog okvira –
iz 1. st. pr. Kr. ili eventualno s početka 1. st. n. e. – postanak bi
joj mogao biti motiviran popularnošću takvih spomenika u
Saloni. U svakom slučaju, umjesno je pretpostaviti da je sta-
jala nad manje važnim grobom, moguće i ženskim, a upravo
činjenica da je otkrivena u blizini druge antropomorfno stili-
zirane stele potkrjepljuje raniju tvrdnju o antropomorfnom
ishodištu forme.
U Mansuellijevoj se terminologiji italski primjerci ovog
tipa stele s natpisima (i portretima) uglavnom kriju pod na-
zivom “stele parallelepipede anarchitettoniche” (Mansuelli
1967: 131, br. 18, sl. 28 tip D), dok se ploče identične forme
koje donose samo dimenzije grobnih parcela (stele-međaši)
nazivaju u talijanskoj literaturi jednostavno „termine fune-
rario”. H. Pflug ih određuje kao „neraščlanjene lučne stele“
(njem. „ungegliederte Bogenstelen“) i također im prepozna-
je čestu ulogu u funkciji ugaonih stupova-međaša, u goto-
vo svim gradovima sjeverne Italije, još od ranog 1. st. pr. Kr.
(Pflug 1989: 34, bilj. 207). A. Starac ih pojmovno definira
kao „polukružno zaobljene stele“, a u slučaju kada nose samo
podatke o veličini grobnog areala kao „terminacijske stele“
(Starac 2000: 63 i d., 65 (popis polukružno zaobljenih ste-
la ili tipa Ib), 66 (popis terminacijskih stela zaobljenog vrha
– Ie2), 65 (popis stela na tlu Istre)). Korpus natpisa Pule i
Nezakcija u sastavu 10. regije Italije ne pravi razliku i ozna-
čava ih istim neodređenim terminom cippus (It 10/1, 1947:
119 i d.), kojega u svojoj poznatoj radnji o Puli koristi i G.
Fischer (Fischer 1996: 24 i d.). Što se tiče obalnog područja
provincije Dalmacije, tek je N. Cambi prije nekog vremena
upozorio na značajnu prisutnost ovog tipa spomenika i upo-
trijebio termin “stele sa zaobljenim gornjim dijelom”, koji
se koristi i u ovom radu (Cambi 2005: 14-15, bilj. 23, sl. 9;
2013: 22, bilj. 34, sl. 24). Pridodat mu je tek navod da je riječ
o stelama ravnog trupa, kao temeljnoj formi iz koje nastaju
razvijenije varijante s profilacijom i elaboriranim izvedbama
vršnoga zaobljenja.
Iako izlaze izvan geografskog okvira rasprave, zbog blizi-
ne i konteksta u kojem se javljaju prikaz o pojavi stela zao-
bljenog vrha u Dalmaciji započet ću primjercima otkrivenim
u Puli koje već „Inscriptiones Italiae“ najvećim dijelom stav-
lja u Augustovo doba (It 10/1, 1947: isto mj.), a to mišljenje
dijeli i G. Fischer (Fischer 1996: 24, sl. 3b, e) iako neke pri-
mjerke datira i u kasnije vrijeme. Stalni postav Arheološkog
191
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

muzeja Istre izlaže danas više takvih stela i zanimljivo je da u

velikoj većini komemoriraju osobe oslobođeničkog statusa.
Visina im se kreće od oko 1 do 1,15 m, a širina je oko 0,45
m. Prema epigrafskim značajkama i funkciji moguće ih je,
kako je i ranije navedeno, podijeliti u dvije skupine: na obič-
ne nadgrobne stele i terminacijske stele (međaše). Koji put
je između njih teško uočiti razliku.
Nadgrobnu ploču ravnog trupa sa zaobljenim vrhom
podigao je za života oslobođenik P. Cezije Cilon (IIt 10/1,
238; Starac 2000: 74, br. 7 i prilog 3b, gdje se stela datira u
razdoblje 50.-25. god. pr. Kr.). Trup joj se iz grubo zaravna-
toga donjega dijela lagano sužava prema sredini, a zatim u
gornjem dijelu opet širi i prelazi u polukrug. S obzirom na to
da natpis ne donosi podrobnije podatke o vlasniku i korisni-
cima moguće je riječ o steli-međašu. Stelu oslobođenika L.
Marcija Pampila (Pamfila?) postavio je najvjerojatnije Fir-
milius Primus, čiji odnos prema pokojniku nije poznat (IIt
10/1, 322; Starac 2000: isto mj., br. 17, s približno istom da-
tacijom). U ovom slučaju je pouzdano riječ o individualnoj
komemoraciji. Oslobođenik Q. Fictorius Tertius podigao je
stelu za života sebi, majci Galgestiji Augi i svima svojima, a
stajala je na grobnoj parceli pročelja širine 12 i dubine 16
stopa, tj. oko 3,6 x 4,8 m (IIt 10/1, 272; Starac 2000: 74, br.
13, gdje se datira u šire Augustovo doba). Gruboga je pod-
nožja i okomitih stranica koje se lagano šire prema zaoblje-
nju (sl. 6). Zanimljivi je primjerak ovog tipa stele jer je iako
skromnog izgleda poprimila ulogu obiteljskog spomenika,
najvjerojatnije kao središnjeg biljega grobne parcele.
Sl. 6. Pulska stela Kvinta Fiktorija Tercija ( foto D. Maršić)
Odlika terminacijskih stela ili stela-međaša je primarno
navođenje veličine grobnog areala i imena vlasnika. Tako se svojima, a stajala je na parceli širine 12,5 i dubine 22 stope,
npr. na jednoj steli ispred formule in fronte (tot) in agro (tot) tj. oko 3,75 x 6,6 m (IIt 10/1, 241). Sliku cijele stele donosi
s navodom o grobnom arealu veličine 12 x 16 stopa (oko 3,6 „Inscriptiones Italiae“ i s nje je jasno da su se nakon počet-
x 4,8 m) pojavljuje samo ime P. Papija Liberala (IIt 10/1, nog zaobljenja pri dnu trupa okomite stranice pružale goto-
350). Drugi sličan međaš započinje navodom kako je grob vo paralelno do pred sam vrh. Zaobljeni završetak je nešto
i međaš sebi i svojima podigla oslobođenica Laberija Per- niži nego kod Cilonove stele. Možda i najvažnije primjerke
zida, nakon čega slijede podatci o veličini grobnoga mjesta cijele skupine predstavljaju međaši s grobnog areala P. Ka-
(IIt 10/1, 298; Starac 2000: 74, br. 15, gdje je autorica datira sija Adjutora koji su gotovo identičnog sadržaja i dimenzija
u Augustovo doba). Zaobljeni završetci obiju stela dosta su te istog „prijeloma“ i grafije slova (IIt 10/1, 248; IIt 10/1,
niski i gotovo da nalikuju ravnima snažno zaobljenih uglova. 249). Razlika je što se na jednome uz vlasnika spominju
Na nekim stelama natpis započinje izrazom loc(us) (mo- konkubina Vibija Optata i ostali, a na drugome je izostav-
numenti, sepulturae), iza kojega slijedi ime pokojnika u geni- ljeno Optatino ime. Odatle zaključak da su ploče stajale na
tivu s navodom o veličini areala i podatcima o ostalim kori- istoj grobnoj parceli stranica otprilike 16 stopa (4,8 m), oči-
snicima spomenika i groba (o brojnosti takvih stela u Istri to na njezinim uglovima.
usp. Starac 2000: 74, bilj. 10). Gaj Cetranije Klement podi- O pojavi stela i stela-međaša zaobljenog vrha u Histriji
gao je takvu stelu-međaš za života sebi, Liciniji Primigeniji i moguće je iznijeti nekoliko konstatacija. Najbrojnije su na

192
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

teritoriju Pule i to u urbanom središtu kolonije (posebice na pretpostaviti da su takve stele na neki način bile simbol niže-
južnoj nekropoli, v. Fischer 1996: 34 i d., sl. 4a, d), a u većem ga statusa njihovih vlasnika.
se broju pojavljuju i na teritoriju kolonije Tergeste (Starac Osim u Puli, na istočnom se Jadranu primjerci stela sa za-
2000: 65, 84, 111, prilog 1, karta 1). One s dužim epitafima obljenim vrhom susreću u većem broju još samo u Jaderu i
pojavljuju se od sredine 1. st. pr. Kr. i do druge četvrtine 1. Saloni, ali je za očekivati njihovu pojavu i drugdje. Tim spo-
st. po Kr. jedan su od najbrojnijih tipova nadgrobnih spo- menicima zbog neatraktivnog izgleda do sada nije posveće-
menika. U manjem se broju zadržavaju i tijekom kasnijeg na adekvatna pozornost.
1. st. Stele-međaši istog tipa nešto su kraćeg vijeka trajanja i Iz Zadra potječe manja neobjavljena stela, sačuvana
prema Starac su karakteristične za 1. pol. 1. st. (Starac 2000: samo u gornjoj polovici trupa, podignuta pokojnicima čija
70, 71, 74, 112, prilog 2; 116, prilog 3a; 117, prilog 3b). Nji- imena glase T. Veius Secundus i T. Veius Quintus, jer sve druge
hovo uvođenje i popularnost evidentno su posljedica kultur- lekcije vode do nepremostivih poteškoća (sl. 7).4 Sudeći po
nih, demografskih i inih veza s područjima srednje i napose karakteru obaju kognomena po svoj prilici je riječ o braći, a
sjeverne Italije, gdje se bilježi masovna pojava takvih stela. komemoratori su čini se roditelji. Iz imenovanja je razvidno
Danas gotovo da nema pokrajine i grada u srednjoj i sjever- samo to da su pokojnici rimski građani (tria nomina). Izved-
noj Italiji čiji arheološki muzej ne izlaže takve stele, kao što ba stele i epitafa je dosta loša, natpis je pobjegao u lijevu stra-
je npr. slučaj u današnjoj pokrajini Marche (ant. Picenum)
nu, a grafija slova ukazuje na jako rano postanje. Čini se da su
gdje se u jednostavnoj izvedbi pojavljuju u Ascoliju (colonia
stranice stele bile potpuno okomite ili su se čak lagano suža-
Asculum) (Lucentini 2002: 108 i d., sl. 151, 153-154) ili San
vale prema vrhu! S obzirom na to da G. Alföldy bilježi samo
Severinu (municipium Septempeda) (Landolfi 2003: 56-57,
jednu kasniju potvrdu nomena Veius, iz Salone, ovaj natpis
sl. na str. 56), a u reprezentativnijoj varijanti s nišom i por-
bio bi tek druga potvrda imena u provinciji, i to nedvojbeno
tretom unutar zaobljenog vrha kojeg flankiraju akroteriji u
Atriju (colonia Adria) u Abruzzu (Zanker 1975: 288-289, sl. jedina iz vremena ranog principata (Alföldy 1969: 134, s.v.
22). Prema sjeveru im se broj dramatično povećava, a ne- Veius). Oblik spomenika pouzdan je reper za datiranje u ra-
rijetko imaju funkciju nosača portreta, kao npr. u Bolonji nije 1. st. Preciznija datacija od toga nije moguća.
(Pflug 1989: br. 40, tab. 8, 1), da bi se na grobnom arealu M.
Papinija Retorika u Akvileji pojavile čak četiri ugaone ste-
le-međaša (Pflug 1989: 34, bilj. 207, gdje se donosi i starija
lit.). Vezu histarskih stela s prostorom sjeverne Italije (kojoj
je Istra uostalom i pripadala) posvjedočuje i uporaba dviju
za taj prostor karakterističnih natpisnih formula: locus (mo-
numenti) na Klementovoj i Adjutorovoj steli, i quo quo versus
na posljednjoj. Obje se npr. pojavljuju na brojnoj skupini
stela-međaša koje izlaže Lapidario Romano di Monselice u
istoimenome mjestu kod Padove.3 Na tamošnjim se stelama-
međašima međutim rijetko pojavljuju imena vlasnika, dok
ih pulske gotovo uvijek navode. Pulske su stele u prvom redu
nadgrobni spomenici, ali često objedinjuju i funkciju međa-
ša. Uočljiva je činjenica da korisnici i suvlasnici pretežito do-
laze iz redova oslobođenika, a tek ponekad kruga građana
„neprozirnog“ podrijetla (tj. s tria nomina bez „libertinske
filijacije“). Slijedom toga se s velikom vjerojatnošću može Sl. 7. Gornja polovica zadarske stele obitelji Veius ( fotoarhiv AMZd)

3
http://amicimusei.altervista.org/museo-san-paolo-di-monselice/tinerari-di-visita-museo-san-paolo/lapidario-romano-di-
monselice/?doing_wp_cron=1427052823.8685679435729980468750 (konzultirano 22. 3. 2015.).
4
Restitucija natpisa glasi: T(ito) Veio / Secundo / T(ito) Veio / Q(u)into / [---].

193
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH
Sl. 8. Fragment zadarske stele s portretom pokojnice ( foto D. Maršić)
Druga zadarska stela pronađena je pred malo vremena u
funkciji spolija, sačuvana je u vidu fragmenta vis. 0,54 m, šir.
0,21 m i deb. 0,16 m, i još uvijek je nepoznata široj znan-
stvenoj javnosti (sl. 8). Zaobljeni gornji dio imao je funkciju
slikovnog polja oblika polukružne niše plitke ravne osnove
i ravno zasječenog ruba. Nišu uokviruje cyma reversa profil
bez dekora, a njega s vanjske strane prati uska ravna traka.
Ona se u donjemu dijelu nastavlja u ravno podnožje s nat-
pisom. U niši je poprsje žene odlomljenoga lijevog ramena
i lijeve strane grudiju. Lijevi rub niše u visini ženine glave
lagano zakrivljuje prema vani i prati je obrisom. Iznad glave
strmo se penje ne dosižući svoju punu visinu, iz čega je ra-
zvidno da danas sačuvani lik nije bio i jedini. S desne strane
(gledano prema spomeniku) stajao je lik supruga ili eventu-
alno nekoga od članova uže obitelji.
Od natpisnog je polja preostao mali komad lijevoga
gornjeg ugla s tragovima slova P i još jednog slova koje nije
moguće dešifrirati. Ona pripadaju sigli prenomena i prvom
194
slovu nomena ili pak samo nomenu. S obzirom na to da su
slova uklesana jedno blizu drugoga, vjerojatnije je u pitanju
nomen u ženskom obliku. Bilo bi i očekivano da ispod ženi-
na portreta stoji njezino ime, a ne ime druge osobe.
Na vanjskom segmentu cyma reversa profila svrdlom je
izdubljenja manja rupica. Slična rupica je i na lijevoj bočnoj
strani, otprilike u istoj visini, točno po sredini stranice. To
dokazuje da su nastale u istom trenutku i s istom svrhom.
Nju je teško odrediti s potpunom sigurnošću. Ipak, najvje-
rojatnije su izvoran detalj izradbe s namjerom da prime ča-
vliće o koje su vješani vijenci (o pojavi takvih instalacija usp.
kratki prikaz kod Maršić 2007: 190 i d.). Lijeva bočna strana
osim rupice ne nosi dekoraciju. Izvedena je finijim potezima
dlijeta i čekića, ali nije uglačana. Stražnja je strana samo abo-
cirana grubim potezima šiljatog dlijeta.
Portret prikazuje stariju ženu u višeslojnoj, tipično rim-
skoj ženskoj nošnji. Ispod vrata proviruje mali trag tunike
okruglog ovratnika. Niže od njega jasno se vidi trokutasti
izrez duge gornje tunike udanih rimskih žena (stola). Vanj-
sko je odijelo bogato drapirani ogrtač koji je potpuno obgr-
lio desnu stranu tijela i ruku (palla), te je podignut preko
stražnjeg dijela glave (velatio capitis) (lijep prikaz nošnje
rimskih matrona i njezina statusnog značenja donosi Lynn
Sebesta 2001: 46 i d., osobito 48 i d.; pokrivanje glave sim-
bolizira čednost, skromnost, pobožnost, itd.). Ikonografija
jasno određuju pokojnicu kao udanu rimsku ženu. To je i ra-
zlog zbog kojeg u nedostajućem dijelu niše treba tražiti por-
tret supruga. Portret je klasicistički koncipiran, ali s nekim
individualno motiviranim fizionomijskim obilježjima. Lice
je snažne forme, klasicistički hladno, bez emocija i napre-
zanja inkarnata. Obrazi su široki i mesnati, izraženih jago-
dičnih kostiju. Brada je široka i naglašeno zaobljena. Usta su
mala i napućena. Razmak između gornje usne i nosa je nešto
veći. Nos je dugačak i ravan, u odnosu prema licu ne osobito
širok. Oči su male, duboko usađene i položene veoma blizu
korijenu nosa. U izradi detalja očiju ističu se ravna linija obr-
va, mesnati očni kapci i duboki suzni kanali.
Frizura pokojnice vidljiva je u prednjem dijelu, dok stra-
žnji dio pokriva draperija ogrtača. Koncipirana je u tri dijela.
Najniži dio su valovnice u kojima je kosa počešljana od sre-
dine čela prema ušima, pokrivajući ih do polovice. Iznad tog
dijela frizure je drugi dio formiran u obliku pletenica koje
se sa svake strane penju prema tjemenu. Pletenice su nazna-
čene malim srpoliko oblikovanim potezima dlijeta. Iznad
njih je potpuno ravno prikazani dio frizure koji nestaje pod
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

ogrtačem. Pletenice i završni ravni dio na sredini formiraju

nodus. Na ušima žena sigurno nosi naušnice iz dva dijela, s
privjescima koje su čini se kockastog oblika.
Izrada opisane stele pouzdano se može datirati u raspon
od zadnja dva desetljeća 1. st. pr. Kr. do u sam početak 1.
st. po Kr. Frizura naime pripada jednoj od brojnih varijanti
s nodusom popularnih tijekom Augustova doba, kakve su
nosile Livija, Oktavija i druge žene carske kuće. Slična fri-
zura s tek nešto drukčijim nodusom poznata je s jedne sa-
lonitanske glave u punoj plastici (privatni portret) datirane
na prijelaz dviju era (Cambi 2002: 119, sl. 8; 2005, 16, bilj.
29, sl. 11). U gotovo identičnoj formi nalazimo je na glavi
iz Palazzo dei Conservatori (Braccio Nuovo) u Rimu, koju
P. Zanker datira u sam kraj 1. st. pr. Kr. (Fittschen – Zanker
1983: 42, kat. br. 48, tab. 62). S obzirom na dobro poznati
fenomen „zaostajanja“, vrijeme postanka stele je najvjero-
jatnije kasnije Augustovo doba. To pak znači da je sasvim
sigurno riječ o najstarijoj portretnoj steli antičkog Jadera i
jednom od najstarijih tamošnjih nadgrobnih spomenika
uopće! Nadalje, riječ je tek o drugom primjerku portretne
stele sa zaobljenim gornjim dijelom na istočnom Jadranu, te
jedinom s prikazom dviju figura (za jedini poznati primjer s
polukružnim završetkom i školjkom u niši usp. salonitanski
fragment stele otprilike iz Klaudijeva doba: Cambi 1993a:
353, sl. na str. 354). Prema ikonografiji je pokojnica ingenua Sl. 9. Salonitanska stela Lucija Tigidija Prokula ( foto D. Maršić)
ili liberta.
Prikaz salonitanske skupine započinjem najbolje pozna- zaobljeni dio oblikovan čekićem i dlijetom. Trup joj se na-
tim primjerkom – stelom oslobođenice Kornelije Rustike padno širi prema vrhu koji ima formu polukruga. Izvedba
otkrivenom na prostoru starokršćanskoga groblja Kapljuč. natpisa je iznimno loša, iako je razvidna želja da ga se ak-
U cijelosti je sačuvana, uključujući i zub za uglavljivanje, sijalno koncipira. Više elemenata tako pokazuje da je stela
trup joj se lagano širi od dna prema zaobljenom vrhu, a on vjerojatno nastala u kućnoj radinosti, ali oponašajući jedan
gotovo da ima formu šestarom izvedenog polukruga. Nat- (najlakši?) od tadašnjih obrazaca. Osim da pokojnici nose
pis sadrži samo ime pokojnice, aksijalno je organiziran, a građanska imena u dvoimenoj i troimenoj formuli, o njiho-
grafija pokazuje karakteristike tipične za početak principata vu društvenom statusu teško je prosuđivati.
(Brøndsted 1928: 157, br. 1 sa sl., gdje je datirana u sam po- Dvije salonitanske stele ovoga tipa donose natpise s jed-
četak 1. st.). Zanimljivost je i ta da je stela gabaritima (vis. nočlanom imenskom formulom. Jedna, koja je u cijelosti
1,10 m, šir. 0,44 m) potpuno usporediva cjelovito sačuvanim sačuvana i osim natpisa neobjavljena (CIL III 9235), nosi
pulskim stelama. samo ime Nobilis, polukružnog je vršnog zaobljenja i gotovo
Drugu stelu sa zaobljenim vrhom postavila je Tigidija ravnih stranica, a na dnu prelazi u rustično izvedenu i proši-
Tertula bratu L. Tigidiju Prokulu (sl. 9). Otkrivena je davne renu bazu (sl. 10). Ime je uobičajeno za servilnu i oslobođe-
1811. godine (CIL III 2056), što zacijelo negira bilo kakvu ničku populaciju – nalazimo ga npr. na natpisu CIL III 3035
sumnju u izvornost, a danas se čuva u Arheološkom muze- iz Flanone (Alfoldy 1969: 253, s.v. Nobilis) – pa isto može-
ju Zadar. Od svih do sada spomenutih stela razlikuje se po mo pretpostaviti i za našeg pokojnika. Od druge stele gotovo
tome što joj je pročelje ostalo neobrađeno, tj. sirovog oblika identične forme sačuvan je samo gornji dio. Sadržaj natpisa
nakon vađenja ploče iz uslojenog škriljevca, i jedino joj je i ovdje vodi ka zaključku da je pokojnik iz redova robova,

195
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH
Sl. 10. Salonitanska stela s imenom Nobilis ( foto D. Maršić)
budući je imenovan samo kao Primus pupillorum (sliku stele
bez komentara donosi Cambi 2013: 22, sl. 24).5
Zacijelo najinteresantnija salonitanska stela ovoga tipa jest
stela djevojčice Fuficije Agre (sl. 11), zbog činjenice da je nat-
pis (CIL III 2341=8623) izveden teško čitljivim kurzivnim
pismom i to u elegijskom distihu (osim imena pokojnice),
zbog čega ju je D. Rendić-Miočević uvrstio u antologiju sepul-
kralne poezije (Rendić-Miočević 1987: 136, br. 36, 253, s pri-
padajućom tab.). Iako nema „libertinsku filijaciju“ Agre je bez
sumnje oslobođenica ugledne salonitanske obitelji Fuficius jer
u imenu nema klasičnu filijaciju, koja ne bi bila izostavljena da
je bila ingenua. To zorno potvrđuje i osobno ime i majčin izbor
nadgrobne forme. Agrina je stela od izuzetne važnosti, neovi-
sno o pitanju je li izrađena u najranije, Augustovo doba, ili, što
je vjerojatnije, nešto kasnije, moguće u Klaudijevo doba, kada
5
Natpis nije objavljen i glasi: Primus pu/pillorum / hi[c] sit(us) est / [---i?/--].
196
Sl. 11. Salonitanska stela Fuficije Agre ( foto D. Maršić)
se datira stela T. Fuficija, veterana XX. legije. Naime, za nju se
smije pretpostaviti da je otkrivena upravo u arealu te grobne
stele (iako za to ne postoji pisani trag), pa je lako zamisliti si-
tuaciju u kojoj je stela Tita Fuficija bila središnji monumentum,
oko kojega su stajali drugi spomenici, među njima i stele zao-
bljenoga gornjeg dijela. Osim Agrine stele postoji još jedna sa-
lonitanska stela zaobljenog vrha s natpisom u formi epigrama,
bez podataka o tome tko ju je i kome postavio (Rendić-Mio-
čević 1987: 174, br. 55, 258-259, s pripadajućom tablom). Iz
teksta epigrama je međutim jasno da je riječ o žalosnoj majci
koja tuguje za prerano umrlim djetetom. Kurzivna izvedba
natpisa i forma ploče mogli bi ići u prilog pretpostavke da je i
ona stajala na grobnom arealu Fuficija.
Neke stele ovog tipa podrijetlom iz Salone te bliže i dalje
okolice moguće prethode Agrinoj steli i daju naslutiti kojim
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI
Sl. 12. Stela roba Mopsa iz Vitine kod Ljubuškog ( foto i obrada M. Rašić)
tijekom je išao daljnji razvoj tipa. Stela iz Vitine kod Ljubuš-
kog podignuta Mopsu, robu Seksta Varija (CIL III 8499
(=6368)) u cijelosti je usporediva ranije opisanim primjer-
cima, s razlikom što joj je profilom uokviren cijeli trup (sl.
12). Tilurijska stela Kvinta Murija, vojnika VII. legije (pre-
gledno Tončinić 2011: 73 i d., br. i sl. 43) oblikovanjem gor-
njeg dijela slična je novootkrivenoj zadarskoj steli. Prostor
unutar zaobljenog vrha joj je snižen, na taj je način s njegove
vanjske strane morao biti uveden obrubni profil (u ovom
slučaju dvostruki), a u središtu polja plastično je izrađena
šesterolisna rozeta. Ovaj spomenik je izuzetno važan jer po-
kazuje kako je predmetni tip stele, ali u naprednijoj izvedbi
bio poznat i među vojnom populacijom, međutim, zacijelo
ne u broju u kojem je za serve i libertine bio karakterističan
osnovni tip. Salonitanska stela koju je za života podigao
oslobođenik L. Alfije Princep(s), sebi, sinu L. Alfiju Centinu
i oslobođenici Primi (Cambi 2005: 14-15, sl. 9) primjer je
sljedeće razvojne faze koja je identična pretpostavljenom ra-
zvoju profiliranih stela iz stela s ravnim trupom i trokutnim
zabatom.6 Nova pojava je naime profilirani okvir natpisnog
6
Natpis je sljedećeg sadržaja: L(ucius) Alfius L(uci) l(ibertus) Princep(s) / vivos sibi et suis / Primae libertae / L(ucio) Alfio P(ubli) l(iberto) Centino /
filio.
polja, istim tipom profila obrubljen je s unutrašnje strane
zaobljeni završetak u središtu kojega je plastična rozeta, a iz-
među dva polja ostala je netipično visoka ravna zona.
Dok se za zadarske stele ne može sa sigurnošću tvrditi
jesu li pripadale oslobođenicima ili siromašnijem sloju slo-
bodnorođenih građana, salonitanske stele čak i u razvijenoj
profiliranoj formi pripadaju isključivo krugu robova i oslo-
bođenika (njima se pridružuje i stela iz Vitine!). Iz toga se
smije izvući zaključak kako je njihova uporaba u metropo-
li provincije, ali vjerojatno i šire statusno uvjetovana. To je
svakako jedan od ponajboljih primjera u kojoj su mjeri nad-
grobni spomenici bili ogledalo postignutoga društvenog po-
ložaja. Čini se umjesnim pretpostaviti kako je bilo društveno
prihvatljivo da samo najbogatiji i visokopozicionirani robovi
(npr. carski dispenzatori) i oslobođenici (npr. seviri i augu-
stali) budu korisnici monumentalnijih formi stela (v. poglav-
lje 2) ili drugih vrsta nadgrobnih spomenika (npr. ara), dok
su obični robovi i libertini u najboljem slučaju dobivali ili
si priskrbljivali jednostavnije stele. Murijeva stela predstav-
lja jasan dokaz da su elaborirani primjerci mogli služiti i kao
biljezi grobova osoba s građanskim statusom. Izgledno je
međutim da je ta pojava bila razmjerno rijetka i motivirana
potrebom za komemoriranjem pojedinaca, kojoj je u nekim
prigodama forma sa sugestivnim elementima antropomorfi-
zacije odlično odgovarala.
5. Stele arhitektonske koncepcije
Zbog svoje monumentalnosti, česte pojave portreta i
uopće važnosti za istraživanje kulturnog i društvenog profila
provincije Dalmacije (posebice njezina priobalja), ovaj tip
stela daleko je najbolje poznat. Drži se da je izrastao daljnjim
razvojem helenističkih naiskos-stela posredstvom atičkih ra-
dionica i njihova posezanja za helenističkim uzorima, a sve
zbog traganja za prikladnim monumentalnim izrazom na
nekropolama rimskog tipa (Pflug 1989: 40 i d., gdje se don-
ose razmišljanja Schobera, Mansuellija i dr. autora). Većina
tipoloških izvedenica arhitektonskih stela ima se smatrati
posljednjom stepenicom imitacije hramske arhitekture, i to
preko polureduciranih tipova grobnica kao što su grobne
kapele (grč. naiskoi, lat. aediculae) ili grobne niše (exedrae)
(važna zapažanja: Cambi 1993b: 28-29).
197
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

Arhitektonskih stela na tlu rimske Dalmacije nema prije repova. Natpis je aksijalno koncipiran i vrsne izrade, a zadnja
Augustova doba, ne računajući isejsku Timasionovu stelu tri retka su u stihovima (dva heksametra i jedan pentametar)
koja s njima nema ništa zajedničko (Cambi 2005: 13). Tije- (Rendić-Miočević 1987: 164, br. 50, 257, s pripadajućom
kom Augustova doba sve su arhitektonske stele bez izuzetka tab.). Od triju portreta drži se da nedostaje upravo Gajev
oblikovane s trokutnim zabatom. Manje su stele eventu- jer je umjesno pretpostaviti da je početni dio natpisa stajao
alno mogle biti postavljane na pepeone sanduke, a veće ispod njegova lika (tome se protivi činjenica da se prostor
su sigurno stajale na pročelju ili u središtu grobnih areala. za prikazivanje likova smanjuje zdesna nalijevo!). Klodija
Prema unutarnjem odnosu zabatnog, natpisnog i slikovnog Fausta prikazana je kao starija palijata, stražnjeg dijela glave
(portretnog polja) moguće ih je podijeliti u dvije glavne pokrivenog palom, s kosom jednostavno počešljanom na
tipološke varijante: na stele s arhitravom, koje se pojavljuju i razdjeljak i na potiljku skupljenom u čvor, iz kojega se, iza
u inačici običnih epigrafskih i u inačici portretnih stela, i ste- svakog uha, spuštaju spiralni uvojci. Desni lik prikazan je
le s prekinutim zabatom koje se pojavljuju samo kao nosači kao togat, suhonjavog i snažno naboranog lica, borama iz-
portreta (Gabelmann 1972: 73 i d.; Pflug 1989: 39 i d.). U brazdanog čela, naglašene mimike (bore u korijenu nosa) i
ovom radu će biti riječi tek o nekoliko ključnih primjeraka. plitke, uz lubanju prilegle zakovrčane kose. Njegov portret
S ovim tipom stela ne postoji problem glede nomenklature. najsigurniji je element za datiranje jer je očigledno nastao na
U talijanskoj literaturi uvriježio se naziv “stele a pseudoed- tradiciji republikanskog realizma, što zajedno s tipom frizure
icula” (npr. Mansuelli 1956: 368; 1967: 115 i d.; Rinaldi Tufi kakvu susrećemo na glavama M. Antonija ovu stelu stavlja u
1971: 115 i d.), u njemačkoj je prevladavajući naziv „Ädiku- razdoblje samoga kraja 1. st. pr. Kr. (Cambi 2000: 34; 2005:
lastelen“ („stele u obliku edikule“) (Gabelmann 1972: 75; 13)
Pflug 1989: 39 i d.), a u hrvatskoj gotovo svi autori koriste
naziv „arhitektonske stele“. Vidjeli smo međutim da se taj
naziv (uz neke dodatke) često koristi i za tipove koji nemaju
prepoznatljive arhitektonske elemente. Važno je naglasiti da
nazivi „arhitektonske stele“ i „stele u obliku edikule“ nisu
nužno istoznačnice. Dok se prvim naglašava samo opća
arhitektonska koncepcija spomenika i primjeren je za manje
i jednostavnije stele, drugim se ističe moguća strukturalna
uvjetovanost velikih stela arhitektonske kompozicije zdanji-
ma tipa grobnih edikula (Bazzarin 1956: 13; Rebecchi 1972:
192, bilj. 32).
Najstarija stela arhitektonske koncepcije na prostoru
srednje i južne Dalmacije dobro je znana stela salonitan-
skog trgovca i pomorca Gaja Utija (izbor bibliografije: Ri-
naldi Tufi 1971: 94, br. 6, tab. 4, 1; Cambi 2000: 34, tab. 18
; 2005: 13-14, sl. 7). Otkrivena je u funkciji spolija unutar
strukture sjevernih gradskih vrata poznatih kao Porta Sub-
urbia I. Oporučno ju je dao izraditi Gaj Utije, bratu Publiju
Utiju i konkubini Klodiji Fausti. Izvrštelj oporuke je netko
od spomenutih ili oboje. U donjemu dijelu stele je visoko
podnožje koje krasi prikaz broda, gornji mu dio ispunja pro-
filirano natpisno polje, povrh njega je slikovno polje uok-
vireno tordiranim stupovima, a završni je element plastični
zabat sa središnjim gorgonejem kojega flankiraju akroteriji
u vidu čučećih lavova na ravnim postoljima. Iznad arhitrava
je friz ispunjen kantarima i dupinima podignutih ukrštenih Sl. 13. Stela iz Kašića – detalj s portretima ( foto D. Maršić)

198
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI
Steli Gaja Utija na prostoru Liburnije otprilike je suvre-
mena stela iz Kašića (Corinium ili Nedinum?) koju je sinu
Gaju Juliju Aciriju i majci Opiji Opijavi podigla Tulija Voltisa,
pripadnica lokalne liburnske aristokracije (Rendić-Miočević
1960: 122 i d., sl. 4-5; Cambi 1993b: 39 i d., tab. 6). Dataciju
u kasnije Agustovo doba pokrjepljuje stil i frizura Acirijeva
portreta, koji se nakon čišćenja stele mnogo jasnije razabire
(sl. 13). Dok u gornjem dijelu ponavlja osnovne elemente
Utijeve stele, samo drukčije razrade – u zabatu je rozeta, u
funkciji akroterija su polupalmete, a stupovi su glatkog tru-
pa – donji dio pokazuje jedinstvenu shemu, podrijetlo koje
najvjerojatnije treba tražiti na suprotnoj obali Jadrana. Cijeli
dio stele ispod slikovnog polja oblikovan je kao ravno tijelo
širokih obrubnih traka, unutar kojega se u gornjem dijelu
nalazi polukružna niša s Opijavinim portretom, a u donjemu
dijelu, unutar profiliranog okvira, natpisno polje. I ovdje su
obje žene prikazane kao palijate, ali ovaj puta gologlave, fri-
zura identičnih Klodiji Fausti, samo jednostavnijih valovitih
uvojaka na vratu. Acirije je moguće prikazan kao togat, ali
se to zbog visine isječka ipak ne može sa sigurnošću tvrditi.
Na inače beživotnom i shematski prikazanom licu, koje se
u osnovnoj formi ponavlja na sva tri lika, glavni je detalj fri-
zura pokojnika. Njezina je forma naglašena samo iznad čela
dok na kaloti lubanje prelazi u bezličnu masu. Dugi i snažni
pramenovi rastvoreni su u lijevom uglu Acirijeva čela, oni
nad lijevom sljepoočnicom spušteni su prema uhu, a oni
iznad čela počešljani su u desnu stranu, da bi u desnom uglu
dva pramena bila nešto dublje spuštena, pa se na taj način
iznad desnog oka formiraju manja zatvorena kliješta. Takvo
oblikovanje imitira bez sumnje tzv. Forbes (sporedni, Ara
pacis ili Paris Louvre MA 1280) tip Augustovih portreta,
danas poznat u nekih 30-ak primjeraka (Boschung 1993:
27 i d., 124 i d., br. 34-63, naziva ga Paris Louvre MA 1280
po glavi u Luvru kao najboljoj replici „jezgrene grupe“ por-
treta). Boschung drži da se 15-ak prototipu bliskih replika
toga tipa portreta može podijeliti u dvije skupine ili dva pod-
tipa: na devet replika na čelu s glavom iz Stuttgarta i 4 replike
na čelu s glavom iz Kopenhagena. Prva je grupa po njegovu
mišljenju pod utjecajem Prima Porta tipa (Boschung 1993:
34-35), a druga bi bila kasnija (postumna?) modifikacija
tipa i pripada bi vremenu nakon Augustove smrti (Boschung
1993: 36). Datacija nastanka prototipa veoma je složeno
pitanje oko kojega još uvijek nema suglasja (pregledno Bos-
chung 1993: 52 i d.). Dva su glavna suprotstavljena tabora:
jedan koji je se zalaže da se tip pojavljuje 30.-27. god. i drugi
koji nastanak datira oko 17. god. pr. Kr. Neki autori inaugu-
raciju su pak povezali s postavljanjem Are Pacis (13.-9.) ili
s uzimanjem titule pontifex maximus 12. god. pr. Kr. Prema
Boschungu glava iz Luvra datira iz oko 29.-27. god., a prikazi
na novcu vjerojatno reflektiraju grupu oko glave iz Štutgarta,
koja je klasicističkim oblikovanjem pod utjecajem Prima
Porta tipa (Boschung 1993: 27 i d., 52, 63-64). S njime se
slaže i J. Pollini, koji nastanak tipa stavlja u 29. god. pr. Kr.,
tj. godinu slavnoga trostrukog trijumfa (Pollini 1999: 723
i d. Polinijev je prikaz Boschungove knjige dosptupan i na
mnogim web portalima). Brza zamjena Prima Porta tipom
razlog je rijetke pojave ovog tipa Augustovih portreta izvan
Italije.
Mala je vjerojatnost da je Acirijeva frizura imitirala čisti
pojavni oblik ovoga tipa Augustovih portreta, jer je on po
svim pokazateljima brzo zamijenjen Prima Porta tipom, zbog
čega je rijedak izvan Italije. Isto tako, to bi nastanak stele gur-
nulo u zadnja desetljeća 1. st. stare ere, što nije nemoguće, ali
se čini malo prerano s obzirom na stil ženskih frizura. Vjero-
jatnije je da su utjecaj odigrale kasnoaugustovske redakcije
tipa (podtip Stuttgart?), a svakako golica maštu pitanje je li
uzor možda bio kip izložen u nekom od obližnjih gradova
Liburnije? Sve navedeno ide u prilog datiranja Voltisine stele
najkasnije u kasnije Augustovo doba (na prijelaz era).
U Saloni je Augustovo doba donijelo pojavu i druge
tipološke varijante arhitektonskih stela – one s tzv. preki-
nutim zabatom. Potvrđuje to fragment s glavom starijeg
muškarca unutar niše čiju pozadinu tvori školjka sa zadkom
koji je očito okrenut dolje (izbor bibliografije: Rinaldi Tufi
1971: 95-96, br. 7, tab. 3, 3; Cambi 1991b: 130, sl. 4; 2000:
34, tab. 19; 2005: 14, sl. 8). S obzirom na to da je lijevo od
glave vidljiv trag središnjeg rebra školjke (v. Cambi 1991b: sl.
4 na str. 131), u niši se nedvojbeno nalazio još jedan portret,
gotovo sigurno pokojnikove supruge. O tome svjedoči i ob-
lik loma lijevo od rebra. Obrnuti razmještaj figura u odnosu
na Utijevu stelu mogao bi pak svjedočiti da je izgubljeni nat-
pis započinjao upravo imenom žene. Stil izrade muškarčeva
portreta verističkim je pristupom u cijelosti usporediv glavi
Publija Utija, ali je egzekucija nešto lošija, a način češljanja
jednostavniji. Naglasak je na plastičnoj modelaciji musku-
lature lica i inkarnata obraza, te kontrastu dubokih i kratko
zasječenih bora, dok modne karakteristike uključuju uz
lubanju prileglu kratku kosu s dubokim čeonim zaliscima i
središnjim dijelom lepezastog oblika, neznatno rastvorenim
točno iznad nosa. Stela očito ne može biti mlađa od kraja 1.
199
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH
st. pr. Kr., a vjerojatno je i nešto ranija (usp. Cambi 2005: 14).
Muški portret jako sličnih stilskih i modnih odlika, nažalost i
jako oštećen, preostao je i na manjem fragmentu jedne naron-
itanske stele (Cambi 1991b: 131-132, sl. 5). Razlike su što se
iznad ušiju primjećuje nešto više kose i što se glava izdiže is-
pred ravne osnove niše (sačuvane s desne strane glave), pa je
sigurno kako je stela pripadala varijanti s arhitravom.
Prisutnost stela arhitektonskog tipa nastalih tijekom
Augustove epohe pouzdano se potvrđuje na prostoru od
južne Liburnije do južnog dijela Dalmacije, tj. na većem di-
jelu njezina priobalja. Na temelju svega nekoliko pouzdano
datiranih primjeraka nezahvalno je raspravljati o putovima
kojima je taj sepulkralni izraz prihvaćen i dalje razvijen u
lokalnim radionicama, no čini se kako su rimski vojnici,
doseljenici i novo građanstvo iz redova starosjedilaca bili
njegovi glavni konzumenti (Cambi 2013: 22 i d.). Arhitek-
tonske su stele zapravo jeftinija zamjena za mauzoleje, pa nji-
hovo uvođenje i strukturalne sastavnice i treba sagledavati u
svjetlu pojave monumentalnih grobnica, imajući uvijek na
umu da se dijelovi trodimenzionalne građevine uvezuju na
način na koji to omogućuje ravna ploha ploče.
6. Mauzoleji i statuarna plastika
Iako je za pretpostaviti da je već u Augustovo doba
zaživjela praksa postavljanja nadgrobnih kipova na za to
priređenim bazama, poznati su samo oni iz mauzoleja, zbog
čega se u ovom prilogu ta dva izraza obrađuju zajedno.
Najbolji, iako ne i dovoljno proučeni primjer monumen-
talne grobnice s obilježjima mauzoleja iz Augustova doba
nesumnjivo je objekt otkriven u istraživanjima Karla Lanze
1825. i 1826. godine na zapadnoj salonitanskoj nekropoli.
U literaturi se uz njega se veže ime Lollia, ali je zbog ustroja
rimske obitelji primjereniji muški oblik Lollius ili eventual-
no nom. množ. Lollii. Tradicija o njegovu točnom položaju
bila je jedno vrijeme iskrivljena, a obnovljena je zaslugom
Ž. Miletića (Miletić 1989: 50-51). Mauzolej je stajao na
lokaciji Martinčevo, otprilike na pola puta između Porta
Graeca i amfiteatra, nešto bliže potonjemu (unutar dijela
grada poznatog kao urbs occidentalis), a izgrađen je kao jedan
od najstarijih spomenika nekropole s trajanjem barem do
sredine 1. st. (Cambi 1986: 75, bilj. 83; Miletić 1989: 51).
Rezultate istraživanja na Martinčevu objavio je 1856.
godine Karlov sin Frane (Francesco), i to temeljem izvorne
dokumentacije koja se i danas čuva u Arheološkome muzeju
200
Split (Lanza 1856. Tekst je izišao kao monografija pod naslo-
vom „Monumenti Salonitani inediti“ i kao dodatak 7. svesku
časopisa „Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der
Wissenschaften (philosophisch-historische classe. Oprema
i paginacija je identična.). Franin opis mjesta na kojemu je
mauzolej stajao započinje spomenom brojnih otkrivenih
pepeonih ola, nastavlja se opisom zanimljive stele s pet por-
treta, kasnije nažalost stradale, a od nalaza arhitekture spom-
inju se korintski kapiteli, komadi stupova, pilastara, friza,
stropa (u čijoj se izradi po Lanzi odražava „zlatno doba Au-
gustove epohe“), kipovi i brojni drugi fragmenti različitog
karaktera (Lanza 1856: 33-34). Na temelju arhitektonskih
nalaza F. Lanza predlaže i anastilozu građevine, za koju
smatra da modulima pripadajućih dijelova u cijelosti slijedi
Vitruvijeve naputke za korintski red (Lanza 1856: 34, tab.
8). Prepoznaje i strop izrađen od domaćega bijelog vap-
nenca, raščlanjen simetrično postavljenim kasetonima, a u
njihovim poljima ostatke tamnoplave i crvene boje (Lanza
1856: isto mj., tab. 9). Ponajprije temeljem prisutnosti
zakrivljenih elemenata trabeacije i tordiranih stupova Lanza
na kraju zaključuje kako je građevina možda bila izgleda ro-
tonde s naprijed izbačenim pravokutnim vestibulom, dok
nalazi grobova i 18 kipova (!), od kojih jednog s natpisom
Lolliae Secundae filiae (CIL III 2421), svjedoče da je imala
funkciju mauzoleja istoimene salonitanske obitelji (Lanza
1856: 34; zanimljivost je da G. Alföldy Sekundin natpis dat-
ira potpuno pogrešno, u kasni principat: Alföldy 1969: 94,
s.v. Lollius (SPZ); 292, s.v. Secundus (SPZ)).
Zahvaljujući tablama s uzornom grafičkom dokumentaci-
jom, Lanzinu komentaru i kasnijim analizama dijela materi-
jala poglavito od strane N. Cambija (portret) i S. Schönauer
(nošnja), statuarni inventar mauzoleja i danas se može do-
brim dijelom rekonstruirati. Pripadala su mu najmanje tri
ženska kipa, dva dječačka kipa i nekoliko odlomljenih glava,
svi izrađeni od bijeloga vapnenca. Kipovi pokazuju sličnu
obradu. Svi su izrađeni iz jednoga bloka kamena, uslijed čega
je desna ruka priljubljena uz tijelo, a lijeva savijena u laktu i
lagano spuštena prema dolje, ali također blizu tijela. Svima
je oslonac na lijevoj nozi, dok je desna savijena u koljenu i
gurnuta u stranu. Ženskim kipovima stražnja je strana rav-
no zasječena i neobrađena, što se očito ima dovesti u vezu
s izvornim, uza zid ili nišu priljubljenim položajem. Muški
kipovi u stražnjem dijelu pokazuju nešto bolju obradu. Kip-
ovi žena dimenzijama su malo iznad naravne veličine, dok su
muški (očuvani) vjerojatno prirodne visine.
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

U ženskom kipu s djelomice sačuvanom glavom (kas-

nije izgubljenom) F. Lanza prepoznaje rimsku matronu s
glavom pokrivenom stolom ili palom, ali začudo pomišlja i
da bi mogao prikazivati „mladu“ s vjenčanim velom (Lanza
1856: 34-35, tab. 10, sl. 1). Schönauer to s pravom odbacuje
i točno prepoznaje mlađu udanu ženu glave pokrivene okra-
jkom pale (capite velato) (Schönauer 2000: 231-232). Pokri-
vanje glave je naime simbol bračnog statusa žene i njezinih
vrlina (casta, pudiens). Ispod pale žena nosi dugu stolu rim-
skih matrona koja se spušta do plinte ostavljajući vidljivima
samo prednji dio stopala. Desna joj je ruka savijena u laktu,
obgrljena palom kao zavojem i visoko podignuta prema lije-
vom ramenu gdje je dodirivala skut ogrtača koji se spuštao
s glave. Lijeva je ruka savijena u laktu, blago spuštena,
izbačena naprijed i preko podlaktice joj prelazi završna dra-
perija koja visi ispod ruke. Dijelom su joj se očuvali i fino
modelirani prsti. U prilog mlađe matrone govore tako tri
elementa: stola, zaogrnuto desno rame i pokrivena glava.
Nabori ogrtača neobično su fini i tanki, a suptilno je prika-
zan način na koji draperija pokriva područje abdomena i
lijevu dojku. Prema Lanzinu crtežu ženina je frizura u pred-
njem dijelu bila identična frizuri kćerke joj Sekunde, ali bez
saznanja o izgledu na potiljku. Prema visokom zadebljanju
iza vrata, na istome mjestu kao i kod Sekundina kipa, čini
se da su bile posve ili približno identične. Statuarni obrazac
tipičan je za najranije doba Carstva, a na tlu Italije pojavljuje
se još od početka 1. st. pr. Kr. i nesumnjivo je helenističke
motivacije (usp. npr. Bieber 1959: 385 i d.). Ipak, modelacija
Sl. 14. Akefalni kip matrone iz mauzoleja obitelji Lollius ( foto D. Maršić)
nešto tanjih nabora dopušta mogućnost da je kip iz Tiberi-
jeva vremena (usp. npr. sličnu maniru u izradi draperije na 2009: 54, gdje se donose i domaći primjeri). Glava je dobro
pouzdano datiranoj salonitanskoj steli toga vremena: Cambi uščuvana, a prikazuje djevojku dražesnog i finog ovala lica,
2000: 41, br. 40, tab. 47; 2005: 37, sl. 43). s kosom podijeljenom po sredini tjemena i u valovnicama
Drugi ženski kip s portretom i natpisom Lolije Sekunde, počešljanom postrance, preko ušiju i prema potiljku, gdje
po kojoj je i dat naziv mauzoleju, otprilike je slične ikono- je skupljena u duži čvor (njem. Mittelscheitelfrisur). Forma
grafije (palliata), ali je položaj u laktu savijene desne ruke čvora zbog nedorađenosti nije posve jasna. Prikazani tip fri-
nešto niži i ona prstima pridržava (podiže) trokutni okrajak zure u osnovi je onaj s portreta Klodije Fauste, konkubine
pale (Lanza ju naziva palijem), koji se desno od ruke širi, Gaja Utija, i portreta žena s kašićke stele, ali bez uvojaka.
spušta, prelazi preko lijeve ruke i zatim slobodno visi. Lanza Klasične je derivacije i karakterističan za Augustovo doba,
je na crtežu predvidio i detalj s vodoravnim skupom nabora iako se uz neznatne varijacije zadržava i kasnije. Draperiju
ogrtača, oblikom sličan balteusu, ali on nije točan (Lanza odlikuju nabori identičnog oblika kao i na prvom kipu, ali
1856: 35, tab. 10, sl. 2). Ispod ogrtača je također stola (Lanza su šire postavljeni i nešto plošniji. Otkrivena glava, mlado-
ju naziva tunikom) koja klizi preko stopala kao i na prethod- like crte lica i posvetni natpis upućuju na pretpostavku da se
nom kipu. Ovakav statuarni obrazac palijate naziva se „Eu- radi o kćerki vlasnika (utemeljitelja) grobnice, a pokriveno
machia“ ili „Fundilia“ tip, prema istoimenim ženskim kip- desno rame zacijelo je u funkciji naglašavanja ćudoređa i
ovima iz Pompeja i s jezera Nemi (o tipu v. pregledno Maršić moralnih vrlina djevojke.

201
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH
Treći ženski kip već je kod otkrića bio bez glave, a uspore-
di li se današnje stanje (sl. 14) s Lanzinim crtežom dolazi se
do gotovo sigurnog zaključka da je donji dio krivo rekon-
struiran (Lanza 1856: 35, tab. 11, sl. 1). Iako je i on odjeven
u stolu i palu, gestikulatura ga određuje kao primjer statuar-
nog tipa palijate nazvan Pudicitia, što primjećuje i Schönauer
(Schönauer 2000: 233; o tipu v. pregledno Bieber 1959: 380
i d., sl. 5a, osob. 385 i d.), a prema položaju ruku i osobito
pokrivenosti lijeve podlaktice draperijom očito je riječ o jed-
noj od varijanti toga tipa nazvanoj „Braccio Nuovo“ (Kockel
1993: 26, bilj 227 s listom replika: Maršić 2009: 55 s ne-
koliko domaćih primjera). Karakteristika joj je desna ruka
položena u visini struka koja služi kao potporanj i lijeva na
nju oslonjena ruka, u gotovo okomitu položaju (pokrivene
podlaktice), kojom žena drži draperiju pale ili vela u visini
vrata. Pudicitia tip koristio se za prikazivanje starijih dosto-
janstvenih rimskih matrona, što je sigurno i ovdje bio slučaj,
pa otpada teza Schönauer kako bi četiri navodne vrpce koje
je na grudima vidio Lanza mogle biti djevojačke vrpce za
kosu (vittae) (Schönauer 2000: isto mj.). Međutim, čini se
da je u pravu kada pretpostavlja da je na glavi žene stajao
poseban veo (luteum), jer se jedan kraj s trokutastim sku-
pom resica vidi na okomitom skupu nabora preko desne
ruke kipa, a drugi iza lijeve ruke, na draperiji ramena (usp.
Schönauer 2000: 234, gdje ga interpretira kao flammeum lu-
teum). Valja naglasiti da lijeva ruka pridržava okrajak pale,
ali ne i veo. Mislim da u konačnici ne može biti sumnje kako
ikonografija kipa prije odgovara ženskim osobama starije
životne dobi, negoli druga dva, a tome u prilog ide i stanovi-
ta nezgrapnost tijela. Doda li se tome podatak da je Pudicitia
statuarni obrazac u Rimu i Italiji uobičajen kroz cijelo 1. st.
pr. Kr., pa i kasnije, i to baš na nadgrobnim reljefima s velikih
grobnih zdanja i u statuarnoj plastici (Bieber 1959: isto mj.;
Kockel 1993: 26 i d.), možda nije smjelo pretpostaviti da je
upravo ovaj kip mogao prikazivati suprugu vlasnika grob-
nice. Njegova datacija sigurno ide u posljednja desetljeća 1.
st. pr. Kr. (usp KRTH 2014: 263, br. 39, gdje je datiran u kraj
1. st. pr. Kr. ili početak 1. st. po Kr., ali bez rasprave).
Iznesena pretpostavka dobiva na snazi uključi li se u raz-
matranje ženskoga kipa najstariji muški portret iz mauzoleja
koji također pripada kipu, što se lijepo vidi po ostacima dra-
perije u visini lijevog ramena (Lanza 1856: 37 i d., tab. 12,
sl. 4). To je nadnaravna glava starijeg muškarca, malih očiju
i visoke, naprijed ćelave lubanje, snažno izboranog vrata, čije
lice ispresijecaju duboke bore sa strana nosa nalik ranama
202
i dvije slične koje se produžavaju iz gornje usne. Izvedbu
glave je detaljno prostudirao N. Cambi i jasno dokazao da
je jedan od najranijih portreta (kipova) nastalih u salonitan-
skim ateljeima, zbog čega se mora datirati u zadnja desetljeća
1. st. stare ere (Cambi 2000: 33, br. 21, tab. 16-17). Ako se
upustimo u spekulaciju da bi potencijalno mogla biti portret
vlasnika mauzoleja, a sličan stav zauzima i Cambi kada tvrdi
„da je statua pripadala nekoj istaknutoj osobi salonitanske
zajednice, koja je vjerojatno i najvažnija ličnost pokopana
u muzoleju“ (v. Cambi 2000: 33), tada je ranije spomenuti
ženski kip svakako najizgledniji izbor za sparivanje.
Oba muška kipa izrađena su u formatu i nošnji koji jasno
upućuju da je riječ o dječacima. Nije mi poznato da ih itko
spominje poslije Lanze.
Jedan kip prikazuje togata uz čiju je lijevu nogu scrinium
u funkciji potpornja, po Lanzi moguće u funkciji atributa
službe, što zbog navedene atribucije otpada (Lanza 1856:
35, tab. 11, sl. 2). Dječak je odjeven u tuniku čiji se nabori
spuštaju otprilike do lakata i masivnu togu drapiranu na
tipično ranocarski način. Desna mu je ruka podignuta na
grudi i prstima hvata okrajak ogrtača odmah iznad umba.
Evidentno je da joj je šaka predimenzionirana u odnosu na
tijelo. Preko struka i ispod ruke prelazi tzv. balteus iz kojeg je
izvučen umbo. S desnog ramena preko ruke pada sinus čiji se
pregib spušta ispod koljena, a zatim se penje prema struku.
Lijeva ruka je izbačena naprijed i pridržava skup nabora koji
visi preko nje. Pojava i napose plitka izvedba umba govore
u prilog vrlo ranoj dataciji, jer se drži da se opisani stil dra-
piranja toge (s umbom kao novim modnim elementom),
od H. R. Goettea označen kao tip Ba, prvi put pojavljuje na
Ari pacis nastaloj između 13. i 9. god. (Goette, 1990: 29 i
d., tab. 5 i d.). Kip teško da može biti raniji, a prema nešto
spuštenijem sinusu mogao bi biti i malo kasniji od Augus-
tova doba, no to se ipak ne može uzeti kao sigurno.
Drugi kip (sl. 15) Lanza je u osnovi točno prepoznao
jer ga naziva plemenitim rimskim mladićem grudiju de-
koriranih zlatnom bulom i odjevenim u togu pretekstu
(Lanza 1856: 36, tab. 12, sl. 1). Nedostaju mu dijelovi nogu
od gležnjeva do stopala i baza. Drapiranje je u osnovi isto
kao i na prethodnom kipu, ali uz neke varijacije. Donji dio
toge je gotovo ravan, a gornji dio ima nabore dijelom dos-
ta oštrih linija. Držanje desne ruke se ponavlja, ali je umbo
veći i jasnije naznačen, a sinus kraći. Po dužini sinusa rekao
bih da je datacija u Augustovo doba vrlo izgledna (u KRTH
2014: 263, br. 40 datira se u 1. st. pod znakom upitnika i bez
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI
Sl. 15. Akefalni kip dječaka togata iz mauzoleja obitelji Lollius ( foto D. Maršić)
pripadajuće rasprave). Prisutnost medaljona apotropejskog
karaktera (bulla) svjedoči da je riječ o starijem dječaku prije
punoljetnosti i oblačenja toge virilis, pa odatle i zaključak
da je prikazani ogrtač praetexta, toga s purpurnim obrubom
(pregledno o upotrebi Schönauer 2000: 400-401, 422). Pri-
rodna je stvar pomišljati da je riječ o mlađem sinu ili unuku
osnivača grobnice.
Posljednji kip iz mauzoleja Lolija o kojemu će biti riječ
iznimno je važan iako nije riječ o kipu člana obitelji. Nedosta-
ju mu glava, šaka desne ruke i dio tijela od koljena naniže. I
on je izvorno bio izrađen iz jednoga kamenog bloka. Rame-
na i leđa pokriva mu plašt okruglom fibulom svezan točno
ispod vrata. Gornji dio tijela odjeven je u dvije tunike, a noge
pokrivaju duge i široke hlače (anaksyrides). Od nekih autora
ovaj je kip interpretiran kao Atis (v. Selem – Vilogorac Brčić
2012: 80, 85-86 br. 9, 137, sl. 9, gdje i starija lit.), međutim
s time se nije moguće složiti jer ikonografija ne sadrži niti
jedan za njega karakterističan detalj. U pitanju je prikaz tzv.
pobijeđenog ili zarobljenog Orijentalca, standardan ele-
ment vojničke i trijumfalne ikonografije, u Dalmaciji poznat
prije svega na pojedinim vojničkim nadgrobnim stelama s
prikazom vrata, u čijim donjim kasetonima obično stoje dva
takva lika (o broju takvih stela i lokalitetima s kojih dolaze v.
Cambi 1994: 169, bilj. 76; 2003: 511 i d., sl. 1-2). Značenje
motiva iscrpno je pojasnio N. Cambi koji je u raspravi upo-
zorio na identične likove na jednoj steli iz Brescije, prikazane
sa strane tropeja, pa se njegov zaključak kako je riječ o sim-
bolu vojne profesije i svime što uz njega ide teško može os-
poriti (Cambi 2003: 514 i d., sl. 4). Ikonografiju kipa iz mau-
zoleja Lolija odlično iščitava čak i F. Lanza, koji ga smatra
barbarom odjevenim u frigijsku odjeću i pridaje mu vojnu
simboliku (!) u čast nekog od pokojnika. Simbolika prikaza
zarobljenog Orijentalca, a to je prije svega vojni virtus, po
mome sudu upućuje na činjenicu da je netko od pokojni-
ka sahranjenih u grobnici, moguće i sam vlasnik nekoć bio
djelatni vojnik, kao i da su se u mauzoleju možda nalazila
dva takva kipa. Mogli su stajati na uglovima grobnog areala,
u predsoblju mauzoleja ili u ulaznom dijelu cele. Sačuvani
kip nesumnjivo je jedan od najstarijih takvih prikaza unu-
tar salonitanske klesarske baštine uopće i ide u prilog pret-
postavci da je taj motiv, kao uostalom i motiv vrata s kojim
je često povezan, uveden upravo tijekom Augustove epohe.
Na posljetku valja podsjetiti da ime obitelji Lollius nosi i
ovdje već spomenuta oslobođenica Lolija Muza (v. poglav-
lje 2). Iako se i otkriće njezine stele tradicionalno vezuje uz
mauzolej Lolija (Cambi 2002: 118, bilj. 5; 2005: 11, bilj. 9),
F. Lanza o njoj ne donosi niti riječi. U CIL-u stoji netočan
podatak kako je otkrivena 1859. god., što demantira citiranje
navodne Carrarine prvobjave iz 1851. god. (CIL III 2419).
Da je stela doista otkrivena prije 1859. potvrđuje i „Popis
spomenika Arheološkog muzeja pohranjenih u zgradi
Generalata sastavljen 26. 5. 1854.“ (na talijanskom jeziku),
gdje se pod brojem 12 spominje „una lapide LOLLIA + L
+ L + MVSA“ (Arhiv Arheološkog muzeja u Splitu, 1854,
br. 3; podatak mi je otkrio voditelj knjižnice Arheološkog
muzeja u Splitu, A. Duplančić, na čemu mu zahvaljujem).
Konzultacija prvoobjave pokazala je pak da ju ne potpisuje
F. Carrara, nego J. G. Seidl, koji je kompilirao podatke iz
izvješća upućenih iz svih dijelova monarhije, pa tako i one
od strane Carrare. Iz Seidlova teksta proizlazi da je stela
prvi put spomenuta u izvješću carskoj Akademiji u Beču
od 8. kolovoza 1850., a da je otkrivena netom prije (Seidl
1851: 268). Ne donosi podatak na kojem je mjestu točno
203
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH
otkrivena, konstatira da je to van izvornog konteksta. Iz na-
vedenoga je razvidno da će problem točnog mjesta nalaza
biti moguće riješiti jedino istraživanjem arhivskih zapisa u
Arheološkome muzeju Split ili Beču.
Iako interpretacija F. Lanze očevih mu iskopavanja na
prostoru mauzoleja Lolija nije naišla na veći odjek kod hr-
vatskih arheologa (za najduži i najsadržajniji komentar v.
Cambi 1991b: 128-129, bilj. 138-143), ona je za vrijeme u
kojemu je nastala na vrlo visokom znanstvenom stupnju.
Već letimičan pogled na izvedbu akantove stabljike friza
pokazuje da je građevina neosporno nastala krajem 1. st.
pr. Kr.! Nema sumnje niti u to da je barem jedan njezin dio
bio kružne osnove, no time se ne približavamo odgovoru na
pitanje njezina izgleda u cjelini (tim se temama kanim po-
zabaviti u jednom drugom radu). Činjenica da se nigdje ne
spominju niti daju tlocrtni ostaci, vjerojatno govori o tome
da lokalitet nije iskopavan do živca te je moguće da još uvi-
jek krije vrijedne nalaze. Najveću enigmu predstavlja Lan-
zin podatak o čak 18 kipova odloženih unutar zgrade, jer svi
spomenici zajedno ne daju zbir veći od deset.
Umjesto zaključka
Pojava ovdje razmatranih skupina nadgrobnih spomeni-
ka pokazuje da je Dalmacija u Augustovo doba, iako svježe
romanizirana, bila ne samo integralni već i produktivno
živi dio rimskoga svijeta. Nove trendove na području na-
dgrobne arhitekture i umjetnosti lokalne su radionice razm-
jerno brzo usvajale i plasirale na tržište. Jasno se pokazuje
204
da je izbor određene forme spomenika ovisio o kombinaciji
dvaju elemenata: društvenoj pripadnosti i materijalnim
mogućnostima naručitelja.
Neke vrste spomenika, kao npr. stele sa zaobljenim
završetkom i stele arhitektonske koncepcije predstavljaju
značajne inovacije. Uvode se očito kao rezultat razmjene
ideja i ljudi između dvije jadranske obale, a u tom procesu
ne smije se podcijeniti posrednička uloga Istre. Na sličan
način pojavljuju se i rane forme monumentalnih grobnica,
ali su naše spoznaje o njima još uvijek skromne. Vjerojatno
nećemo mnogo pogriješiti pretpostavimo li da su velika
urbana središta u priobalju Dalmacije već u Augustovo
doba poznavala grobnice tipa edikula, grobnih humaka i sl.
građevina, kao npr. Pula, ali to tek treba dokazati ili opovrg-
nuti. Na tom polju istraživanja su zapravo na početku.
Neki tipovi spomenika kreiraju se i transformiraju loka-
lno. Takve su stele s ravnim trupom i profiliranim zabatom
čija geneza počiva na helenističkom predlošku, ali mu se u
Augustovo doba pridodaje novi, tipično rimski osjećaj za
monumentalnost i reprezentativnost. Kao daljnja stepenica
u razvoju pojavljuju se stele raščlanjene profilacijom, i to
na način da je novi modni element prihvaćen izvana i samo
lokalno apliciran.
U ovom prilogu nije bilo govora o spomeniku koji je do-
bio naziv „liburnski cip (cippus)“. Razlog je jednostavan: niti
jedan primjerak ne može se sa sigurnošću datirati u ovdje
obrađeno razdoblje. To je, dakako, samo ex silentio razlog iz
kojeg se ne smiju izvlačiti dalekosežni zaključci.
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Literatura

Alföldy 1969 G. Alföldy, Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatien, Heidelberg 1969.
Bazzarin 1956 S. Bazzarin, Stele romane con ritratti dal territorio padovano, Bullettino del Museo civico di
Padova 45, Padova 1956, 3-43.
Bieber 1959 M. Bieber, Roman Men in Greek Himation (Roman Palliati). A Contribution to the History of the
Copying, Proceedings of the American Philosophical Society 103/3, 1959, 374-417.
Bröndsted 1928 J. Brøndsted, La basilique des cinq martyrs à Kapljuč, Recherches a Salone 1, Kopenhagen
1928, 33-186.
Brunelli 1913 V. Brunelli, Storia della città di Zara dai tempi piu remoti sino al MDCCCXV compilata sulle
fonti da Vitaliano Brunelli, parte 1, Venezia, Comune di Zara 1913.
Brunšmid 1998 J. Brunšmid, Natpisi i novac grčkih gradova u Dalmaciji (prired. M. Bonačić-Mandinić), Split
1998.
Cambi 1980 N. Cambi, Trogir u antici, Mogućnosti 10-11, Split 1980, 950-963.
Cambi et alii 1981 N. Cambi - B. Kirigin - E. Marin, Zaštitna arheološka istraživanja helenističke nekropole Isse
(1976. i 1979. g.) - preliminarni izvještaj, VAHD 75/1981, Split 1981, 63-83.
Cambi 1986 N. Cambi, Salona i njene nekropole, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 25(12)/1985-86,
Zadar 1986, 61-108.
Cambi 1991a N. Cambi, Two soldiers’ stelai from Salona, Römisches Österreich 17-18/1989-1990, Wien
1991, 61-72.
Cambi 1991b N. Cambi, Jedan antički portret iz Arheološkog muzeja u Zadru i recepcija stila rimskog
republikanskog portreta na istočnoj obali Jadrana, Diadora 13, Zadar 1991, 103-145.
Cambi 1993a N. Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić 25, Split 1993, 351-359.
Cambi 1993b N. Cambi, Rimski nadgrobni spomenici iz Aserije, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru
31(18)/1991-92, Zadar 1993, 25-51.
Cambi 1994 N. Cambi, Stele iz kasnoantičke grobnice u Dugopolju, VAHD 86/1993, Split 1994, 147-181.
Cambi 2000 N. Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000.
Cambi 2002 N. Cambi, Kiparstvo, u: Longae Salonae, I-II, Split 2002, 115-174, 44-98.
Cambi 2003. N. Cambi, Attis or someone else on funerary monuments from Dalmatia, u: Akten des VII.
Internationalen Colloquiums über Probleme des provinzialrömischen Kunstschaffens, Köln 2. bis
6. Mai 2001., Mainz am Rhein, 2003, 511-520.
Cambi 2005 N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split, 2005.
Cambi 2013a N. Cambi, Pregled razvoja nadgrobnih spomenika u Dalmaciji, u: N. Cambi – G. Koch (ed.),
Sepulkralna skulptura zapadnog Ilirika i susjednih oblasti u doba rimskog carstva, Zbornik
radova s međunarodnog simpozija održanog od 27. do 30. rujna 2009, Split 2013, 17-99.
Cambi 2013b N. Cambi, Razvoj nadgrobnih spomenika predrimskog doba na području istočne obale Jadrana,
Diadora 26-27 (Batovićev zbornik), Zadar 2013, 395-419.
Dodig 2005 R. Dodig, The Seventh Legion’s Monuments in the Area of Ljubuški, u: M. Šegvić – I. Mirnik
(ed.), Illyrica Antiqua, Ob Honorem Duje Rendic-Miocevic, Radovi s Medunarodnoga skupa O
Problemima Anticke Arheologije, Zagreb, 6. - 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 209–217.
Fischer 1996 G. Fischer, Das römische Pola. Eine archäologische Stadtgeschichte, München 1996.
Gabelmann 1972 H. Gabelmann, Die Typen der römischen Grabstelen am Rhein, BJb 172, Bonn 1972, 65-139.
Gabelmann 1977 H. Gabelmann, Zur Tektonik oberitalischer Sarkophage, Altäre und Stelen, BJb 177, Bonn 1977,
199-244.

205
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

Gabričević 1980 B. Gabričević, O počecima rimske provincijalne umjetnosti u Liburniji, Diadora 9, Zadar 1980,
251-271.
Goette 1990 H. R. Goette, Studien zu römischen Togadarstellungen, Mainz am Rhein 1990.
Haynes 2005 S. Haynes, Etruscan Civilization. A Cultural History, Getty Publications 2005.
IIt Inscriptiones Italiae, volumen X – regio X, fasciculus I – Pola et Nesactium, Roma, 1947.
Kirigin 1980 B. Kirigin, Helenističke stele iz Narone, u: Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg
vijeka, Znanstveni skup Metković 4.-7. X. 1977, Izdanja HAD-a 5, Split 1980, 169-172.
Kockel 1993 V. Kockel, Porträtreliefs stadtrömischer Grabbauten, Mainz am Rhein 1993.
Kuntić-Makvić –
Marohnić 2010 B. Kuntić-Makvić – J. Marohnić, Natpisi, u: Antički Grci na tlu Hrvatske (katalog izložbe),
Galerija Klovićevi dvori, 14. listopada – 12. prosinca 2010., Zagreb 2010, 73-89.
Kuntić-Makvić –
Rendić-Miočević 1995 B. Kuntić-Makvić – A. Rendić-Miočević, Antički natpisi Staroga grada: Pharos - antički Stari
grad, katalog izložbe, Split 1995, 39-50.
Kuntić-Makvić – Čače 2010 B. Kuntić-Makvić – S. Čače, Pregled povijesti jadranskih Grka, u: Antički Grci na tlu Hrvatske
(katalog izložbe), Galerija Klovićevi dvori, 14. listopada – 12. prosinca 2010, Zagreb 2010,
63-71.
Landolfi 2003 M. Landolfi, Il Museo Civico Archeologico di San Severino Marche, 2003.
Lucentini 2002 N. Lucentini, Il Museo Archeologico Statale di Ascoli Piceno, Pescara 2002.
Ljubić 1859 (=1860) Š. Ljubić, Studi archeologici sulla Dalmazia, Archiv für Kunde österreichischen Geschichts-
Quellen 22, Wien 1859, 236-276 (=Aus dem XXII. Bde des von der K. A. d. W.
herausgegebenen Archivs für Kunde österreich. Geschichte quellen besonders abgedruckt,
Wien 1860, 3-44).
Mansuelli 1956 G. A. Mansuelli, Genesi e caratteri della stele funeraria Padana, u: Studi in onore di A. Calderini
e R. Paribeni III, Milano – Varese 1956, 365-384.
Mansuelli 1963 G. A. Mansuelli, Les monuments commémoratifs romains de la valée du Po, Monuments Piot 53,
19-93.
Mansuelli 1967 G. A. Mansuelli, Le stele romane del teritorio ravennate e del Basso Po, Ravenna 1967.
Marin et alii 1999 E. Marin – M. Mayer – G. Paci – I. Rodà, Corpus inscriptionum Naronitanarum, I, Erešova kula
– Vid, con un contributo di A. Duplančić (ed. E. Marin), Macerata – Split – Tivoli 1999.
Maršić 2000 D. Maršić, Nekoliko bilješki o steli Svetonija Jonija, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru
38(25)/1999, Zadar 2000, 67-84.
Maršić 2008 D. Maršić, Nadgrobna ara Marka Ulpija Veracija iz Arheološkog muzeja u Splitu, Opuscula
archaeologica 31/2007, Zagreb 2008, 183-203.
Maršić 2009 D. Maršić, Ugradbeni i građevni portretni reljefi u Histriji i Dalmaciji, Zadar 2009.
Miletić 1989 Ž. Miletić, Murazzo zapadne salonitanske nekropole, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru
28(15)/1988-89, Zadar 1989, 49-70.
Nikolanci 1969 M. Nikolanci, Helenistička nekropola Isse, VAHD 63-64/1961-1962, Split 1969, 57-90.
Nikolanci 1980 M. Nikolanci, Epigraphica Graeca nova et vetera in Dalmatia reperta, Diadora 9, Zadar 1980,
205-227.
Pflug 1989 H. Pflug, Römische Porträtstelen in Oberitalien. Untersuchungen zur Chronologie, Typologie und
Ikonographie, Mainz 1989.
Pollini 1999 J. Pollini, Dietrich Boschung „Die Bildnisse des Augustus“ (book review), The Art Bulletin 81/4,
1999, 723-735.

206
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Rebecchi 1972 F. Rebecchi, Considerazioni sulle stele di tipo corniciato, in occasione di un nuovo rinvenimento,
Atti e memorie, ser. X, 7, Modena 1972, 181-210.
Rendić-Miočević 1959 D. Rendić-Miočević, Zlatni nakit iz helenističko-ilirske nekropole u Budvi, Opuscula
archaeologica 4, Zagreb 1959, 5-47.
Rendić-Miočević 1960 D. Rendić-Miočević, Nekoliko monumentalnih nadgrobnih stela s portretima iz sjeverne
Dalmacije (prilog tipologiji ilirsko-rimskog sepulkralnog spomenika na području Liburnije),
Diadora 1/1959, Zadar 1960, 107-131.
Rendić-Miočević 1987 D. Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987.
Sanader 2003 M. Sanader, Grabsteine der Legio VII aus Tilurium. Versuch einer Typologie, u: Akten des VII.
Internationalen Colloquiums über Probleme des provinzialrömischen Kunstschaffens, Köln 2. bis
6. Mai 2001, Mainz am Rhein 2003, 501-510.
Selem – Vilogorac Brčić 2012 P. Selem – I. Vilogorac Brčić, Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani.
Signa et litterae 3, Zagreb 2012.
Seidl 1851 J. G. Seidl, Beiträge zu einer Chronik der archäologischen Funde in der österreichischen Monarchie,
Archiv für Kunde österreichischer Geschichts-Quellen 6, Wien 1851, 205-271.
Starac 2000 A. Starac, Rimske stele u Histriji, Histria archaeologica 31/2000, Pula 2000, 61-132.
Tončinić 2011 D. Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011.
Fittschen – Zanker 1983 K. Fittschen – P. Zanker, Katalog der römischen Porträts in den Capitolinischen Museen
und den anderen kommunalen Sammlungen der Stadt Rom, Band III, Kaiserinnen- und
Prinzessinnenbildnisse, Mainz am Rhein, 1983.
Lynn Sebesta 2001 J. Lynn Sebesta, Symbolism in the Costume of the Roman Woman, u: J. Lynn Sebesta – L.
Bonfante (ed.), The World of Roman Costume, The University of Wisconsin Press 2001, 46-
53.

THE AUGUSTAN ERA AND THE BEGINNINGS OF

THE PROVINCIAL FUNERARY ART IN DALMATIA

The age of Augustus was a turning point in the development and forms of the funerary art in the province of Dalmatia. Monuments
made in the period of about fifty years indicate to several parallel processes.
More monumental Roman variant of stele develops gradually from a local Hellenistic model of stele with flat (tapering) shaft and
profiled pediment, appearing in Issa perhaps as early as the 4th century BC, and in Pharos, Salona and elsewhere in the 3rd and 2nd
century. The oldest examples can be found in Narona as products of the local workshop. They are dated to the period before and
around the middle of the 1st century BC, and some specimens are probably even older. Their production might have lasted until the
end of the 1st century BC. Latin alphabet used for writing epitaphs is an important novelty. The first Italics in Narona used a familiar
type of monument, and the stonemasons who made them had to be offspring of the local Hellenistic tradition. Predominant Graeco-
Hellenistic affinity illustrates the cultural atmosphere of the time. Typical characteristics of the early Naronitan steles are exhibited
by the stele from the Museum of Nin Antiquities (fig. 1) dated to the time span from the mid-2nd to the mid-1st century at the latest.
This stele confirms presence of the Hellenistic stele scheme for the first time in the Liburnian region! An embedded stele pediment
in Trogir might be an indicator of the presence of the same horizon of monuments in the wider Salonitan area (fig. 2). Dating to
the late 2nd or 1st century BC is supported by several details of rendering, but the stele type, epitaph lettering and the owner’s origin
remain uncertain.
Transitional and new cultural atmosphere in Narona is represented by the stele of the veteran of the seventh legion Marcus Heredius.
Although it was made in identical scheme, it represents an early example of new, Roman taste and understanding of a stele with pedi-
ment as crowning feature (set-in pediment, uniform width of the shaft, acroteria with semi-palmettes, etc.). The second similar example
is the stele of the freedman G. Catellus Stabilus and sevir G. Catellus Licinus, built into two separate parts of Erešova kula. The process

207
THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

of transition can be traced along the Adriatic coast, and at places it can be precisely dated. This process is attested by the stele of M. Oc-
tavius Ceunus discovered at the foot of hillfort in Nadin (fig. 3) that is dated with certainty to the last decades of the 1st century BC. The
Ceunus’s stele is similar to the Heredius’ one regarding majority of structural details, but its rendering exhibits far better quality. Wide
distribution of this variant in the region of Liburnia is confirmed also by a fragment of the stele of a soldier of the twentieth or eleventh
legion from Ivoševci (Burnum). Only one such stele was found in Salona, of the freedwoman Lollia Musa whose exact findspot and year
of discovery have been subject of discussions. There must have been more such steles in Salona, but they were not preserved.
Users of this type of stele were newly arrived active or retired legionaries (Narona, Burnum), members of the growing middle class
(without direct confirmations) as well as the accompanying circle of freedmen (Narona, Salona). This is the first type of monuments
used by local aristocracy with freshly obtained citizenship to express new political and cultural affiliation, and it implied emergence
of stonecarving workshops working in the Roman manner also in smaller local communities (e.g. Nedinum). These categories of
population in interaction with workshops were creators of the first provincial style.
During the Augustan period new types of steles and accompanying self-presentation patterns (portraits) were introduced as a result
of trans-Adriatic relations and influences (from northern and central Italy): steles with rounded upper section, profiled steles and
architecturally conceived steles. Objects of the mausoleum type appear for the first time as well as statuary sculpture in characteristic
Hellenistic-Roman patterns.
Early profiled steles are generally even more monumental in form than the previously mentioned ones. Although the specimens
from the 1st century AD can easily be recognized in comparison to the later variants, detection of the examples from the Augustan
period is almost impossible and the exceptions are rare. Almost definite attribution to the late Augustan era can be assumed in the
case of the Tilurian stele of Quintus Baebius, soldier of the seventh legion (palaeography, decoration traits and classical shaping of
the doors). The stele of Maximus Octavius Fronto (fig. 4) definitely belongs to the Augustan period. It has two-part composition so
that the inscription field was made in one part, and pictorial field and pediment crown in the other. Fronto was depicted in a toga
(pallium type), most likely with an apple or pomegranate in his left hand. The stele can be dated a bit later than the Ceunus’ one
on the basis of hairstyle and form execution. A stele built into the Franciscan Monastery in Prirovo on the island of Vis with two
portraits of the members of the Octavius family (fig. 5) should probably also be dated to the Augustan period. The pattern and ico-
nography of the left portrait are similar to Fronto’s depiction but the difference is in more quality production, presence of umbo and
clenched fist of the left hand probably holding a volumen (roll).
In the Augustan period profiled steles were set up for the members of the growing middle class, often individuals from local families
with newly acquired citizenship (definitely Fronto, and possibly also Octavii from Issa), and probably also in the same if not bigger
number to the members of military units. There is no doubt that highly positioned slaves or more prominent freedmen will be con-
firmed as the owners of these grave markers. They were mostly erected in function of individual commemoration (Vis is an excep-
tion), but we have too small sample to make any more specific conclusions. Influences of different models of architectural stelai are
reflected on their further development as they were evidently interpreted as their cheaper replacement.
Steles with flat shaft and rounded upper section appeared along the entire eastern Adriatic coast from the mid-1st century BC.
Although their development definitely started from the idea of anthropomorphic stylization they gradually acquired a new role:
boundary stone of a grave parcel or mausoleum (“boundary stele”) and a simple funerary monument for slaves and freedman. Many
steles of both functions (sometimes in combination) were found in the territory of Pula (fig. 6) and other Istrian towns often dating
to the Augustan period although they were represented later on as well. Their introduction and popularity were evidently a con-
sequence of cultural, demographic and other relations with regions of central and northern Italy. It is easy to notice that users and
co-owners of such steles from Pula were mostly freedmen, and only occasionally citizens of “obscure” origin.
Two pre-Roman examples are comparative regarding formative aspects: an Issaean stele ending with a rounded top in the upper
section resembling the Greek letter “omega”, that might have been originally painted in this part, and a simple unworked stele from
Borčani near Duvno, discovered in the vicinity of the same devastated mound that yielded recently published anthropomorphic
stylized Delmatean warrior’s stele. While more specific link cannot be found between the Issaean and Roman steles, such possibility
should not be eliminated for the stele from Borčani and it is associated with the problem of its dating that can be determined only
broadly from the end of the 3rd century BC to the very beginning of the 1st century AD. In case it belonged to the end of the proposed
chronological range, its formation might have been motivated by popularity of such monuments in Salona. It is reasonable to assume
that it stood over a less important grave, possibly female, and the fact that it was discovered in the vicinity of another anthropomor-
phic stele supports the earlier statement about the anthropomorphic origin of the form.

208
 Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Examples of steles with a rounded top are found more frequently in Dalmatia only in Iader (figs. 7-8) and Salona (figs. 9-11), but
we can expect their emergence elsewhere as suggested by the stele from Vitina in Herzegovina (fig. 12). Newly discovered specimen
from Iader (fig. 8) with the portrait of the deceased woman who has a nodus above her forehead (the other figure is missing in the
field!) confirms presence of the variant with portraits and attests that this type of stele started to spread in the age of Augustus. The
deceased woman’s coiffure belongs to one of many variants with nodus popular in the Augustan period, worn by Livia, Octavia and
other ladies from the royal house. While we cannot state with certainty if the steles from Zadar belonged to the freedmen or poorer
class of freeborn citizens, Salonitan steles even in the developed profiled form belong exclusively to the circle of slaves and freedmen
(stele from Vitina can be added to this group!). Thence we can conclude that their use in the province metropolis and probably else-
where was related to the status. Tilurian stele of Quintus Murrius, soldier of the seventh legion represents an important testimony
that analyzed examples may have served as grave markers of individuals with citizenship. It is likely that this phenomenon was rather
rare and motivated by the need to commemorate an individual, and the form with suggestive elements of anthropomorphization
suited these purposes very well in certain situations.
Architectural steles were not known in Dalmatia before the Augustan period. It is reasonable to assume that their introduction was
associated with construction or the first systematization of the city necropoleis at least to some extent. Smaller steles could possibly
be put on ash boxes, and the bigger ones definitely stood at the front or center of grave area. They can be divided to steles with an
architrave, that appear in the variant of common epigraphic steles and as portrait steles, and steles with an interrupted pediment
that appear only as portrait bearers. The stele of the Salonitan merchant and sailor Gaius Utius from the end of the 1st century BC
is the most notable example from the first group. Problem related to this stele concerns the question if Gaius Uttius or his brother
is preserved on the stele as commonly held? Another example is stele from Kašić (Corinium or Nedinum?) whose dating to the later
Augustan period is supported by style and coiffure of the male portrait, that doubtlessly repeats Augustus’ “secondary” (Forbes
or Ara pacis) type of portrait (fig. 13). The emergence and dating of the second group is confirmed by a Salonitan fragment with a
veristically rendered head of an older man whose background consists of a shell within a niche, in which another portrait (female?)
definitely stood.
Presence of architectural steles made in the Augustan period is definitely confirmed in the area from southern Liburnia to the south-
ern part of Dalmatia i.e. in the bigger part of its coastal belt. On the basis of only few examples dated with certainty it is difficult
to discuss ways in which this sepulchral expression was accepted and further developed in local workshops but it seems that the
Roman soldiers, settlers and new citizens from the autochthonous population were its main proponents. Architectural steles were
cheaper replacement for mausolea so that their introduction and structural components should be observed in light of appearance
of monumental tombs having in mind all the time that parts of a three-dimensional object were joined in a way enabled by the flat
surface of the slab.
Although we can assume that practice of placing funerary statues on prepared bases was used already in the Augustan period, we
know only of examples from the interior of the mausoleum. The best, though insufficiently known example of a mausoleum from the
Augustan era is definitely the tomb of the Lollia family discovered in 1825 and 1826 on the western Salonitan necropolis. Statuary
inventory of the tomb consisted of 18 statues according to F. Lanza, but we know of only three statues – one of which is acephalous
statue of an older matron, in the Pudicitia type, incorrectly reconstructed in the upper part (fig. 14), the second one of a younger ma-
tron in a classical posture of a palliata with capite velato (head presently lost) and the third one of a younger girl, Lollia Secunda, with
preserved portrait with Mittelscheitelfrisur, depicted in the Eumachia-Fundilia statuary type – and two statues of boys-togati, one of
which has a bulla-type pendant (Fig. 15) and several heads, the most interesting definitely being the head of an older man, once a
part of a statue in toga (mausoleum owner?). A find of a statue of defeated/captured Oriental should evidently also be associated
with the tomb, as it represents a standard element of military and triumphal iconography so that its presence opens up questions if
there could have been two such statues and if one of the deceased (the owner?) was an active soldier once. Rendering of acanthus
stem of the curved element of trabeation/frieze indicates that the object was definitely made at the end of the 1st century BC and
that at least one of its parts had circular basis, but in that way, we are not getting any closer to reconstruction of its entire appearance
(rectangular vestibule at the front?).
Roman Dalmatia was an integral and productive part of the Empire in the Augustan period. New trends in the field of funerary ar-
chitecture and art were quickly adopted by the local workshops and offered on the market. Choice of a certain kind of monument
depended on social class and financial abilities of the orderer. Some types of monuments such as steles with a rounded top and archi-
tectural steles represent important innovations. They were evidently introduced as a result of exchange of ideas and peoples between

209
 THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

the two Adriatic coasts, and in the process, we must not underestimate the mediatory role of Istria. Early forms of monumental
tombs appeared in a similar way, but our knowledge about them is still scanty. Probably we shall not make a big mistake if we assume
that large urban centers in the Dalmatian littoral knew about aedicule-type tombs as early as the Augustan period as well as burial
mounds and similar objects (e.g. Pula). Some types of monuments were created and transformed locally such as the steles with flat
shaft and profiled pediment whose genesis is based on the Hellenistic model, but in the Augustan period new, typically Roman sense
of monumentality and representativeness was added to this basis. Profiled steles occur as the following stage of development, so that
the new fashion element was accepted from the outside sources and applied locally. A monument called “Liburnian cippus” was not
mentioned in this paper for a simple reason: none of the examples can be definitely dated to the period discussed here. Of course,
this is only an argumentum ex silentio that should not be used for making any far-reaching conclusions.
Keywords: Augustan era, funerary art, steles, mausolea, statues.

210

View publication stats