Evo malo za jezikoslovce iz Srpskog dijalektološkog zbornika.

Aleksandar Belić - Dijalekti istočne i južne

Srbije http://www.mediafire.com/file/bmqssk3ys50ydmy/Belic.pdf
Drago Ćupić - Govor
Bjelopavlića http://www.mediafire.com/file/29apads7q8gxis3/Bjelopavlici.pdf
Branko Miletić - Crmnički
govor http://www.mediafire.com/file/ds6vm50dzd8rd2w/Crmnica.pdf
Milorad Dešić - Zapadnobosanski ijekavski
govori http://www.mediafire.com/file/8rg1bl2bn6saisu/Desic.pdf
Mihailo Stevanović - Đakovački
govor http://www.mediafire.com/file/x68zgxc09cjz5zw/Djakovica.pdf
Radosav Đurović - Prelazni govori južne Bosne i visoke
Hercegovine http://www.mediafire.com/file/nmd8fm913n9e7y2/Djurovic.pdf
Igrutin Stevović - Šumadijski govori u Gruži s osobitim osvrtom na
akcente http://www.mediafire.com/file/wami7e1s1ga6hk9/Gruza.pdf
Pavle Ivić - O govoru galipoljskih
Srba http://www.mediafire.com/file/5bapix87k71rppg/Ivic.pdf
Milivoj Pavlović - O stanovništvu i govoru Jajca i
okolice http://www.mediafire.com/file/1u4awj7gmcs1ua0/Jajce.pdf
Berislav Nikolić - Kolubarski
govor http://www.mediafire.com/file/e1p8bhql856ce1d/Kolubara.pdf
Radoje Simić - Levački govor http://www.mediafire.com/file/dt6ns2fb64gj832/Levac.pdf
Ljubisav Ćirić - Govor Lužnice http://www.mediafire.com/file/i38b9rbbeuuphh5/Luznica.pdf
Berislav Nikolić - Mačvanski
govor http://www.mediafire.com/file/onh1raqvqzf4rxw/Macva.pdf
Luka Vujović - Mrkovići
dijalekat http://www.mediafire.com/file/0df3syz713f23pg/Mrkojevici.pdf
Danilo Barjaktarević - Novopazarsko-sjenički
govori http://www.mediafire.com/file/r1u94cqrqaro6o8/NoviPazar.pdf
Mitar Pešikan - Starocrnogorski srednjokatunski i lješanski
govori http://www.mediafire.com/file/pzmqk5g4pbk03mx/Pesikan.pdf
Miroslav Nikolić - Govori srbijanskog
Polimlja http://www.mediafire.com/file/r9b04ia7zlf9ehw/Polimlje.pdf
Asim Peco i Branislav Milanović - Resavski
govor http://www.mediafire.com/file/zkz760fm1oq9tuz/Resava.pdf
Josip Ribarić - Razmještaj južnoslovenskih dijalekata na poluotoku
Istri http://www.mediafire.com/file/mdmdlh0h41w9nmg/Ribaric.pdf
Milivoj Pavlović - Govor Sretečke
Župe http://www.mediafire.com/file/4pbd75dn4625ejr/Sredska.pdf
Berislav Nikolić - Sremski govor http://www.mediafire.com/file/w85vsopwqosq0qs/Srem.pdf
Marinko Stanojević - Severno-timočki
dijalekat http://www.mediafire.com/file/w8yy3um5ly3p3nq/Timok.pdf
Berislav Nikolić - Tršićki govor http://www.mediafire.com/file/bl8l2r3g5ds7qd0/Trsic.pdf
Dušan Jović - Trstenički govor http://www.mediafire.com/file/39ewr98t346ci8n/Trstenik.pdf
Dragan Pavlica - O govoru okoline
Udbine http://www.mediafire.com/file/ns6qi81t98vw63p/Udbina.pdf
Milija Stanić - Uskočki govor I http://www.mediafire.com/file/dbipyb19owdevsl/Uskoci1.pdf
Milija Stanić - Uskočki govor II http://www.mediafire.com/file/87yf52avduq9xlo/Uskoci2.pdf
Rada Stijović - Govor gornjih
Vasojevića http://www.mediafire.com/file/7w00jpuk76jab64/Vasojevici.pdf
Danilo Vušović - Dijalekt istočne
Hercegovine http://www.mediafire.com/file/rb4okysmc559r70/Vusovic.pdf
Prizrěnsko-timočki dijalekat je poprilično heterogen; odlikuje vanrednim šarenilom govora. Svima im je
zajedničko da su, komparativno gledano, mnogo više srpski nego bugarski. Na žalost, nisu urađeni ni
opisi pojedinih govora, npr. pirotskog, a kamo li komparativne studije...

Pirotski govor pripada timočko-lužničkoj govornoj zoni. Ona zajedno sa ostalim zonama jugoistične
Srbije, svrljiško-zaplanjskim, južnomoravskim, čini sastavni děo prizrěnsko-timočkih govora,
najarhajičnijom govornom skupinom štokavskog dijelekta srpskog područja. Norveški slavista Olaf
Broh, koji je na početku věka proučavao govore jugoistočne Srbije, odvaja pirotski govor ili govor
pirotske doline (Pirot, Běla Palanka) od Planinskog i zaplanjskog govora. Broh tu podělu pravi na
osnovu toga da se u pirotskom slogotvorno i dosledno čuva (pln) , dok u planinskom iza labijala
prelazi u (vuk). Međutim, razlike između pirotskog govora i drugih govora timočko-lužničke zone su
rěđe ali nedovoljno raščlanjene, jer dosadašnji radovi o dijalektima istočne i južne Srbije ne sadrže
podatke o daljoj dijalekatskoj raščlanjenosti ove zone. Pored toga, nasuprot susědnim govorima
Timoka, Zaglavlja i bugarskih govora u Zabrđu i Burelu, govori u pirotskoj opštini još uvěk ostaju
monografski neopisani. Uprkos odsustvu monografskog opisa pirotskog govora, u srpskoj
dijalektologiji je prisutno mišljenje da osobine pirotskog govora nisu nepoznate nauci (Ivić 1991) i da
je on istovětan sa govorima oko Timoka i u Zaglavku i děli njihove osobine. Pirotskog govora nema
kao posebne lingvističke jedinice, kao što je na primer timočki, kao podvrsta timočko-lužničkog
dijalekta. Govorne prilike na teritoriji opštine Pirot proučavali su T. Teodorov, Olaf Broh, Aleksandar
Bělić. Kasnijim ispitivanjima došlo se do zaključka da mnoge osobine govora izněte od strane
navedenih lingvista nisu mogle biti odlika pirotskog govora. U nekim slučajevima glavni informatori su
bili ljudi koji nisu govorili pravim pirotskim jezikom.

Priměri leksika:
ložica - kašika (ložica je starije od metateze žlica)
vilica - viljuška (srpski deminutiv spram ruskog)
zemnik - podrum (srpska rěč město turcizma)
Priměr pirotskog:
Na groblju-

O, lele, lele, moj Vito, moj dobri drugare,

Da li vidiš, more, da sam kod teb došla,
Da se, Vito, s tebe razgovorim,
Da ti se, Vito, požalim,
Kakoje na men teško bez tebe.
Oj, Vito, Vito, moj drugare ubavi,
Zašto me, Vito, zacrni,
Zašto me, more, ostavi samu,
Da kukam kako crna kukavica,
da ce mučim, more, sama bez tebe,
da budem tužna mučenica,
da ne znam kvo je rados i milos.
O, Vito, Vito, moj dobri domaćine,
Bez tebe ni se kuća ispraznila.
Kako če, more, kuća bez domaćina.
Ja se, Vito, odzrtam na sve strane,
da li ču negde da te vidim,
a tebe nema da mi se javiš.
Nema te kod volovi, da ji timariš,
Nema te kod ovce, da ji pokrmiš,
Nema te na livadu, da ju pokosiš.
Oj, Vito, Vito, moj golem radeniče,
kuj li če s 'g njive da ore,
Kuj li če lozje u Gajbudžu da reže,
Kuj li če, more, lisnici u Stralje da dene.
O, Vito, Vito, moj umetni sejbijo,
Ti si, more, sve znal da rabotiš,
Ti si sve znal da naprajiš,
Na teb se, Vito, nijedna rabota neje otela od ruće,
Ti se, Vito, od ništa nesi bojal,
Ti si smejal na zmiju u usta da pljuneš.
Oj, lele, Vito, moj tužni mučeniče,
Kako li je na teb, kad te crna zemlja pritisnula,
Ti, moj Vito, tam naše devojče m 'lečko da najdeš,
pa da mu, Vito, kažeš, kako ga majća ne mož da prežali.
Oj, lele, Grozde, Grozde, devojče moje ubavo,
Ti si, ćerko, moje tužno prvenče,
Ja sam ti se, sine, mlogo raduvala,
I bašta ti se, sine, mlogo raduval,
Gde ide da ide, kad dojde on npvo y ljuljću pogleda,
A ti mu se, sine, smeješ.
Oj, lele, sine. crna mi te sudbina odnese,
Podmukla te boles izede.
Pa mi se, ćerko. teška rana otvori,
Pa taj rana nikad ne može da zaraste.
A s'g mi se, sine, još jedna rana otvorila,
Tvojega sam, ćerko, baštu izgubila.
Pa kako da vi, sine. prebolujem,
pa kako, ćerčice moja, da vi prežalujem.
O, Vito, Vito, Vito, žalni drugare moj,
Kako me, more, teka napušti da samujem,
Što se, Vito, na men ne sažališ,
Pa da se iz crnu zemlju digneš.
Znaješ li, drugare, da je žito prerodilo,
Kuj če s’g, Vito, snopovi da vrzuje,
Znaješ da ti je Neša m’leč’k i nekadaran.
Najesen če u školu pojde,
A nema baštu da ga posavetuje i da mu nešto pokaže
Počela deca očenaš da uče,
A on, kad trebe da kaže: oče, - ne može,
seti se da baštu nema, žal ga, pa vika...
„Mani se, mori, mani se, dosta je tolko.
S izvijanje ne mož iz zemlju da ga digneš.
Oči, mori, ima da izgubiš, zdravlje ima da izgubiš.
Pa, kuj če da te gleda, kuj če decu da ti gleda. "
Ne diraj me, strinće, ne diraj me.
S kuga ču ja da povrevim, ako s njega neču,
deca če si porastu, drugare če si najdu,
samo ču si ja kako crna kukavica da kukam...

BABA VITKA, IZ RUTEVCA KOD ALEKSINCA:

Kuj to viče? Eve, idem, sam da omijem ruke. Iš, bre! O, ove kokoške me pojedoše, otrov gi izeo. Sag
nemaju mesto tam po šljivak, no tunaka, pred kuću mi čobrljaju i kljucaju. Sve živo mi uakaše. Ene,
paradajz mi iznačinjale, kupus obrstile. Em ga ima lečka, tu ga i one upropastiše. I zagrađiva i zatvara
rupe pa ništa. One opet preripe. Sag ću gi i krila izkastrim, pa ću gi vim kako će ondak. Ete ti ga pa
sad i kapija mi se ispetila. Kuku crna ja. Kako ću bez mušku ruku u kuću. Moje gi muke nema nigde.
Sve palo na moju grbinu. I leba i sleba i da pometem i da operem i stoku da namirim i na njivu da
idem. E, nesam ti ja više za to. Otvaraj se, bre, oganj te spržio. Gurni, bre, dete, ako miš da ulegneš.
Tako, jače, jače! De bre, tede me obališ.
Šta treba bre dete? Ej, al da znaš, neću ništa da pazarim, pare nemam ako te neki pratijo za poletiku
odma se vrći kude njega. Ja se s poletiku ič ne bakćem. Te poletike me pojedoše. Nemo me bre
turaju više u usta. Oni još ne mož da smislu kakva ja mog da budem. Kad gi se ja raspovrtim, nekem
će litnu kraci. Ja sam za dobro dobra ki leba, a za lošo gora gu nema. Čekaj bre, nesi li ti Čokanova,
pa a? Kuku mene, pa ja se obruka načisto. A rekla bi da imaš nalik na njega. Ej, nemoj da zameriš na
baba-Vitku. Baba Vitka ostarela pa izlapela. Kuku, šta urade crna ja, de sag da se denem. Odavno
nesam taki rezil napravila. Ej, doboga mene. A, Vitke, pa Vitke da bogda crkla. No, bi šta bi, ja se
izrezili. A dobro te pustiše da svrneš. Treba prag da zasečem, da se zna kad si mi ulegla u kuću.
Kam da te zagledam. Pa ti si porasla, poglej, kolko si izdžigljala. Vidla sam te kad si bila ovolicka.
Beše dežmekasta sas dugačku kosu. Ručice ti bile zagrljajaste. A i ti si bila lepačka, ki slika. Kad te
mati izvede u narod udzrcao se mlad i star. Mati ti se beše uzortila, da te neki ne uroči. Sve ti na
benke turala crveni konci. I da znaš, da si marila od oči. Od ovaj svet se ne mož živi. Usta gi se njina,
šta ima da se udziraju u dete. Viču mlogo lepo. Pa mora da bude lepo. Lepi otac i mati pa mora i dete
da budne lepo, jel tako? Pa tako, dabome. No, što ne svrneš da te baba-Vitka ponudi sas nešto slatko
i kafu. Imam mlogo lepo slatko od smokve. Imam i sok od višnje. Pa što ne svrneš!
Stara Planina

Od kada se puška ne oglasi,

ne zaklati se na motku jab'lka.
Ne čuše se trube talambasi,
ne iznese nova preobuka.

Ne zapojaše vesele pevice,

niti l'žlja pronese bukliju.
Na sabornjak svenuše kitice,
i proraste troskot po avliju.

Vreme mu je i doba jesenja,

al' običaj tija odovde nesta.
Ne povede oro mladoženja,
nit na konjče iskrutka nevesta.

Ugasoše iže i odžaci,

po kolevke popadla prašina.
Jedu moljci klašnje po sand'ci,
po bačve se vata molušina.

Posrnula štala, istumbena jasla,

istruleli julari na direk, odavno.
Travuljak golem, stoka ga ne pasla,
burjan se zgustil, a od njega t'vno.

Išupljili crvi drvlja od trlicu,

izronil se kamik na tocilo.
Rdža svude, da l' ubi grlicu?
Nema više onoj koje je nekad bilo.

Pusti minuše niz sokaci dni,

ni detinja piska se ne čuje.
Vinjage se stisle bez vildani,
dzvono samo na smrt izbivuje.

Ne viju se nad vraknjice venci,

prazan voznik s'g u podrum t'vni.
Ostanuli sami kako tenci,
starci čeku da se navek st'vni.
dr Aleksandar Belić
"DIJALEKTI ISTOČNE I JUŽNE SRBIJE"

O TIMOČKO-LUŽNIČKOM GOVORU dr Belić piše:

„Ovaj je govor nazvan timočko-lužničkim zbog toga što se njegove crte u lužničkom kraju od onih koji
se nahode u dijalektu, uglavnome, severno od Nišave. Lužnički pod-dijalekt, koji se nahodi već pod
uticajem zaplanjskoga govora, deli od timočkoga, starijeg dijalekatskog tipa ove grupe, pruga koja se,
uglavnom, poteže istočnom padinom planine Stola, ide na sever planinskim lancima ne spuštajući se
u doline koje s juga i istoka vode ka Pirotu, i na taj način ostavljen ceo pirotski kraj timočkom govoru.
Tako se pruža na sever do nišavske doline kojom ide sve do Sićevačke klisure, pod planinama koje
se i gubi...”
Posle dela koji se odnosi na etnografsku stranu stanovništva ovog kraja, dr Aleksandar Belić
nastavlja:

„...Najtipičniji i po svojim crtama najarhaičniji je timočko-lužnički govor, osobito pak njegov timočki
pod-dijalekat. Za njega se može slobodno tvrditi da se, u glavnome, samostalno razvijao, bez velikih
unutrašnjih poremećaja. Rano se odvojio, možda već pre XII veka, od ostalih govora srpskih.
Na ovaj govor, i u docnije vreme, niti je uticao, u većoj meri, koji srpski govor, niti govori susedne
Bugarske ... Zato je timočko-lužnički govor vrlo lepo sačuvao svoj stari i fonetski i morfološki sklop.
Njegove fonetske crte, i to sve, od prve do poslednje, ili predstavljaju crte starog srpskog jezika ili
izmenu koje su se izvršile specijalno u ovom govoru. Jedna od najvažnijih i najkarakterističnijih ovoga
govora jeste izmena Đ i B, koji su postali od TJ i DJ, u Č i Dž. Po toj se crti može najbolje poznati
dokle se pruža ovaj govor. To je izmena stara i ona se izvršila onda kada su veze ovoga dela govora
istočne i južne Srbije bile prekinute sa ostalim našim govorima...

Autor “DIJALEKATA” zapaža da i kod timočko-lužničkog, i kod južnomoravskog dijalekta ima

pojava koje ne predstavljaju specifične bugarizme a katkada se za njih ne može, na osnovu
materijala koji su dr Beliću u to vreme bili poznati, dokazati „da se nahode još u kome drugom
dijalektu srpskom a nesumnjivo je da su se morali nekada upotrebljavati u njima”. Inače, kao
što vredi za fonetiku, vredi i za morfologiju. Ona još jasnije pokazuje da je i ovaj dijalekat živeo
zajedničkim životom sa štokavskim srpskim dijalektima i zajedno sa njima pretrpeo neke
izmene svojih pozitivnih crta... On je dosta progresivan i uspeo je da stvori nekoliko svojih
gramatičkih osobina. Sa tačke gledišta svoga osnovnoga materijala ovaj govor predstavlja homogenu
celinu, koja se lepo, dosledno razvila.

Uticaj jednih govora na druge

-Dr Aleksandar Belić polemiše sa prof. Jagodićem i teorijom „prelaznih govora”, ističući:
„... Istina je da jedni govori utiču na druge. Kada se pak govori o sličnosti među obližnjim balkanskim
jezicima i crtama kojima se on ogleda, treba imati na umu uvek to, da ni osnovna pitanja o njihovim
odnosima u dalekoj prošlosti još nisu rešena... Mnoga sličnost između njih svakako nije slučajna i vodi
svoje poreklo iz mnogo daljeg vremena nego što je vreme ustanovljavanje njihovih današnjih odnosa
na Balkanskom poluostrvu...”
Poslednji put ažurirao/la Mrkalj : 27.12.2008. u 02:22
Dakle, na jugoistoku imamo sasvim prirodnu pojavu, gdě jezik na svojoj periferiji poprima
karakteristike perifernih govora sudědnog jezika (dialect continuum). Tako něšto je na srpskom
zapadu do 15. věka bio šćakavski govor, koji je prědstavljao prirodni prělaz iz srpskog u hrvatski.
Onda je došlo do pogibije od Turaka, pomora od kuge, i izběg Hrvata te dolazi do masovnog
poměranja srpskog jezika na zapad. (Tek u poslědnjih 100 godina formiraju se govori koji su
měšavina srpskog i kajkavskog, uz dominantnu štokavicu. Ove govore karakteriše kajkavsko gutanje
završnog suglasnika (ak(o), neg(o), něšt(o), ovak(o), tak(o)), gubitak futura drugog, prěvod sa
kajkavskog ("pravimo tortu" postaje "radimo tortu" od "delamo tortu"; "zar ne?" postaje "šta ne?" zbog
"kaj ne?") itd.)

Tu, dakle, nemaš diskurs, Slavene. Ili ga barem ja ne shvatam. Bogoslav Šulek

Iz svega ovoga, kao što sada rekoh, vidi se, da su Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koliena.
Ovu istinu potvrduje ciela povjestnica: već u staro vrieme držali su ih pisci za jedan narod,l8 i pravo
kaže sam g. V. K. na str. 19. svoga „Kovčežića," „da vrlo lasno može biti, da su Srbi i Hrvati, kad
su se amo doselili, bili jedan narod pod dva različna imena; i da to svi pametni Srbi i Hrvati
priznaju, da sujedan narod." Ako su pako biHjedan narod, mora da su imali ijedanjezik, ta narodi se
upravo jezikom razlikuju. Kakav je to jezik bio, kojim Srbi i Hrvati onda govorahu, kad su ovamo došli,
o tom se samo toliko zna, da je bio od prilike onaj isti, koji je i dan danas,; nu potanko se to neda
ustanoviti, buduć daneimapisanih spomenikah od one dobe: prepirati se dakle o tom, u čem se je
razlikovao jezik Hrvatah od jezika Srbah, to će reći iztraživati Markove konake. Ako je možda i bilo
kakve razlike u njihovu jeziku, nestade je za ono tisuću godinah neprestanoga obćenja, miešanja i
selenja. A takve stvari, kao što je n. p. razno izgovaranje crkveno-slavenskoga fe, sad kao e, sad kao
i, sad kao ie, to se nemože držati za razlučilo jednoga jezika od drugoga, kao što se nedrži ni u
raskom jeziku; jer neima na svijetu povećega naroda, u kojega ne bi bilo, neću reći ovakvih, nego
puno znatnijih razlikah. Pomislimo samo na Talijane i Niemce, kolikih tu ima nariečjah i razriečjah, pak
opet se drže za naiod jednoga jezika. Srbi su se s vremenom razsprostranili na iztok i sjever; Hrvati
su se pružili na zapad i jug. Srbi su si pridružili silu Bugarah, primivši i u svoj jezik mnoge bugarske
osobine; Hrvati su si pripojili Čakavce i Kekavce, prelivši u svoj jezik koješta iz njihova narječja. Zato
se svi ovi mogu nazvati narod jednoga jezika kao što ih je bio nazvao već mudri Dositej Obradović,
pišuć: „Ko nezna da žitelji crnogorski, dalmatinski, hercegovski, bosanski, srbijski, horvatski,
slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlahah) jednim istim jezikom govore?" Nevalja dakle radi
neznatne razlike u govoru turati koga iz hrama obće narodnosti; već ono, što su jedni i dragi granice
naroda razprostranili, nek se drži za obću stečevinu, a ne za razlog razdora. - Dobro bi zaista bilo, da
se Srbi i Hrvati jednim iraenom zovu; nu različitost imena nemože im, ako su pametni, smetati u tom,
da se ljube i štoju, kao što nesmeta rođenoj braći da se paze, što se jedan zove Ivan a dragi Pavao.
Isto tako misli o predmetu tom i u glavnoj stvari i učeni Šafarik, i buduć da ga i sami Srbi za svoga
prijatelja (i to svim pravom) drže, zato nam se nemože na ino nego navesti od rieči do rieči njegovo
mnjenje o toj stvar. Ugled tolika muža učinit će možda, da moje umovanje o Srbih i Hrvatih nebude
onako samo naprečac zabačeno. Šafarik zaglavljuje svoje razglabanje najstarije srbsko-hrvatske
povjestnice ovimi važnimi riečmi:
„O povstani dvojiho nafeči v obvodu drevnich Chorvat rozdilnych zpytateluv rozdilna jsou zdani.
Nektefi mysli, že puvod jednoho z nich do novejši pada doby, do toho času, když po vpadech
tureckych zpustle Chorvaty prchlymi stehovanci (Uskoky) z Bosny, Hrecegoviny, a Srbska znova
zalidnč-ny byly. Cožtrebas o Slavonii, dele Turkum podrobene, ponekud pfipustiti by se mohlo, ač i
tam tuze podobne neni, o zapadnich Chorvatech duvodnč tvrditi se nemuže. Nejen že krajiny
pomofske od Cetiny až do Istrie, kde se nyni illyrsky mluvi, nikdy cele nezpustly a od lidi srbskeho
pokoleni na novo zalidneny nebyly, nybrž nejstarši pi'semne pamatky nadto vysvedčuji, že v nichjiž v
9tem a lOtem stol. nareči dnešnimu veskrze podobne panovalo. Jini pfedstiraji, že puvodni Chorvati
od Bosnakuv ajihodalmatskych Illyruv feč pfejali, ode domaciho sveho nafeči upustivše. Tato
domnenka ješte mnohein menč, než ona, podobnosti do sebe ma. Takovato zmčna bylaby již mezi 1.
640-800 zbehnouti se musila; než tehdaž, jakož i pozdeji, rozdrobeni Srbove a IIlyrove na samostatnć
Chorvaty tak velikeho vplyvu nemčli, by jim byli sve nafeči vnutkati mohli. Nezby va tedy, leč pfij iti za
prave, což všc sama podava, že ve dfevnich Chorvatech, jakož podnes, tak i ve prastare dobe, dvoje,
ovšetn jen malo od sebe rozdi'lne panovalo nafeči, jehož puvod v rozdilnosti slova-
nskych čeledi а vetvi, v tech zemich se osadivšich, hledati se musi. Obyvatele jihozapadnich Chorvat,
ač jmenem od Srbuv rozdilni, nafečim od nich nebyli rozdilni: oboji nekdy v jedne a tež zatatranske
krajine, v Červene Rusi, pfebyvali (§. 31. č. 1.), oboji vystoupivše temer stejnym časem z ni a všedše
do Шупкшп, zase v sousedstvi se rozsadili."
Dakle Hrvati i Srbi su braća i po krvi, i po mlieku, narod jednoga roda i jednoga jezika - to je posljedak
nepristranoga povjesničkoga iztraživanja, to je cilj i svrha ove moje razprave. Ja nit sam roden Srbin,
nit Hrvat: kao Slavenin jednakom ljubavlju ljubim oba ova meni srodna plemena; jednakim štovanjem
štujem njihov značaj i njihova slavna djela; jednakom željom želim im sreću i napredak. Samo ova
ljubav i želja, samo ovo štovanje probudi me, da se primim pera - Bog dao, bilo u dobri čas! - nebi-li
mi za rukom pošlo zaroniti jaz, razstavljajući Hrvatei Srbe, koji su, istom nedavno ponješto zasipani,
klete ruke opet počeli izkapati. Zato sam pisao „sine ira et studio, quorum causas procul habeo," i
dokazivao sam ne pretežnost ovoga ili onoga nego ravno-pravnost obojice. Jer oba ova pobratim-
naroda jednako su stara i hrabra, slavna i dična; oba su jednakih zaslugah oko nezahvalne Evrope
stekla, odbijajuć poput željezna zida poplavicu azijatskog barbarstva; oba su riedkim u povje-stnici
junaštvom uzbijala biesne navale u Tatarah i Turakah, i Franakah i Talijnanah, dok su napokon ovu
svojom i otaca svojom krvlju napojenu domovinu srećno spasili, i sad ljepšoj budućnosti idu u susret.
No da budućnost ovu postignu, treba im uzajamne ljubavi, treba im da se paze kao blizanci, da rastu
u poredo kao dva jaka krošnjasta stabla, nikla iz jednog koriena, koji je oba veže, iz kojega oba svoju
hranu crpe. A korien taj je njihov krasni narodni jezik. Huda sreća raztrga državni vez, koji ih u davnoj
domovini vezaše; nemila sudbina razstavi ih još vjerom, i imenom, i azbukom, sada ih samo jezik
kapča, jedina, istina, nu jaka kopča. On je njihov amanet, njihov otac i majka: zato treba, da se kao
dobra djeca natječu u plemenitoj ljubavi i njegi ove svoje mile majke, a ne u ispraznu dokazivanju, da
ovomu ili onomu nije prava mati nego samo raaćeha. - Znam, da Srbi žele razprostranjivanjem svog
imena postići samo ono veće jedinstvo kod južnih Slavenah; nu narodno ime može se samo
dobrovoljno primiti, a nametnuti se neda, zato im Hrvati odgovaraju nar.
mpsmnm*
pjesmom:
,,A ja junak nametnice neću, Da se ne bih nikad oženio!"

I ovdje valja dakle istina poslovice „preprijatelj neprijatelj." Želeć da srpsko ime Hrvatom omili,
bezrazložnim njega narivanjem mržnja se proti njemu probuđuje; želeć slogu gojiti, u prvelikoj revnosti
razdor se zameće. A u sadašnje doba svestranog udraživanja (associatie) treba južnim Slavenom za
njihov duševni razvitak više nego ikad sloge, ako neće da se, budući razcie-pkani, razplinu u moru
velikih narodah Evrope.
Hrvati i Srbi živili su već 1200 godinah bez rata jedan uz dragoga: a sada da se svadaju i kolju za golo
ime? Na takvo šta može ih samo neprijatelj nagovarati.
Neka dakle imc srpsko živi i nadalje uz ime hrvatsko,19 kamo ga je sudbina postavila. Hrvat neka se
raduje srbskomu napretku, a Srbin hrvatsko-mu; jedan neka dragoga pomaže, podupire, zaklanja.
brani; što je hrvatsko, neka bude zajedno i srbsko, al što je srbsko, neka bude takodjer i hrvatsko.20
Hrvat neka se nasladuje knjigami Dositeja i Vuka kao svojom svojinom, a Srbin neka ljubi Gundulića i
Dorđića kao svoje gore list; Srbin i Hrvat neka se svietle kao dvije zviezde posestrime, kao Lelj i Polelj
(Castor i Pollux); jedna neka drugu obasjava svojim svjetlom, da se tako obje podvostručenom
svjetlošću viekom sjaju na slavenskom nebu.
Markiran je děo koji je Šulek falsifikovao, a evo originala iz Srbi svi i svuda:

Svak može vidjeti da su ove razlike, kad se govori o dva različna jezika i naroda, vrlo malene; a još
kad se uzme da ih je najviše moglo i moralo postati u našijem krajevima (pošto su se Srbi i Hrvati
amo doselili) za hiljadu i dvjesta godina; tako vrlo lasno može biti da su Srbi i Hrvati, kad su se
amo doselili, bili jedan narod pod dva različita imena, kao npr. sad gdjekoji što govore i pišu:
Srbi i Bošnjaci, ili: Srbi i Crnogorci, ili: Srbi i Dalmatinci, ili: Serben und Raizen itd.
Što ovaj čovjek uopće hoće s neprovjerenim citatima, nepostojećima i usto marginalnima ?

Misli li da će svjetska lingvistika i slavistika, koja je o toim rekla što misli, mijenjati stav zbog ovakvih
urotomanskih uradaka ?

Da će Hrvati-koji ni ne znaju za ovakva jezikobjesnila- i za jotu promijeniti svoj stav o vlastitom

nacionalnom jeziku ? Što god ovakov agitprop istandarao. Koji i nema pojma o tom koja su ključna
suvrjemena djela hrvatske jezične povijesti, nego se bavi tričarijama i marginalijama.

Ovdje nije rečeno ništa osim podrapanih ideologema blagopočivše onda još zelene slavistike
o njezinih fikcija.

Samo babarije i tračarije. Nema razlikovanja književnog jezika i narječja, niti razdiobe narječja, niti
kritične ocjene siromašnih historiografskih izvora.

Samo jedna te ista dosadna vukovačka mantra, preuzeta od nadređenoga "stratega" Miklošiča. Već
rekoh drugdje:

Prvo- za Dobrovskog su Hrvati bili govornici kajkavskog i sadašnji Slovenci, dok su čakavci i štokavci
bili "Srbi". No, tomu se žestoko usprotivio Slovenac Kopitar, koji je, iako stručno inferiorniji Čehu
Dobrovskom, bio politički jači kao cenzor svih slavenskih knjiga u monarhiji. Po Kopitaru, nisu
Slovenci zapravo Hrvati, nego su kajkavski Hrvati zapravo Slovenci, a Srbi su čakavci i štokavci, dok
Hrvata, nekakvih, zapravo- ni nema. Onda je Slovak Šafarik došao s idejom da su štokavci Srbi, a i
oni koji pišu čakavski i štokavski, iako sami kažu da su Hrvati (npr. Rafael Levaković kaže da piše na
hrvatskom (njegov je idiom štokavsko-rusinski), a Šafarik veli da Levaković piše na srpskom, kao i
protestantski pisci Stjepan Konzul Istranin i Dalmatin). Onda Ilirci 1840-ih dignu graju, pa Šafarik
mijenja svoju "nauku", te postumno 1864. izlazi njegova povijest južnoslavenskih književnosti, u
kojima su skupa hrvatske knjige na čakavštini, štokavštini i kajkavštini, dok su srpske samo one koje i
sada držimo za takve. Zweites Band: Kroatische und Illyrische Literatur. Drittes Band: Serbische
Literatur.

Onda Slovenac Miklošič opet daje Srbima, ali kroji na treći način: kajkavci su mu zapravo Slovenci,
čakavci su Hrvati, a štokavci Srbi. Tako su od početka Slovenci, prvo samo grana Hrvata, "uvećani"
za kajkavske Hrvate, dok su Srbi, jadni, "osiromašeni" za čakavce, koji su u početku proglašavani
Srbima.

Toj "nauci" se počeo nazirati kraj s Vatroslavom Jagićem i Đurom Daničićem, iako je još neko vrijeme
održavala, odprilike do 1870-ih. Od onda slavistika nema jedinstvenoga stava, no većina je slavista
odbacila izume ranih đilkoša poput Miklošiča i nesporno stavila regionalnu dubrovačku književnost u
hrvatsku. To traje od, odprilike, 1890. nadalje. Na to su utjecale i prilike u KuK monarhiji i
Jugoslavijama kad je postalo jasnno da nema ništa od srbovanja u Dubrovniku. Što ovaj čovjek uopće
hoće s neprovjerenim citatima, nepostojećima i usto marginalnima ?

Misli li da će svjetska lingvistika i slavistika, koja je o toim rekla što misli, mijenjati stav zbog ovakvih
urotomanskih uradaka ?

Da će Hrvati-koji ni ne znaju za ovakva jezikobjesnila- i za jotu promijeniti svoj stav o vlastitom

nacionalnom jeziku ? Što god ovakov agitprop istandarao. Koji i nema pojma o tom koja su ključna
suvrjemena djela hrvatske jezične povijesti, nego se bavi tričarijama i marginalijama.

Ovdje nije rečeno ništa osim podrapanih ideologema blagopočivše onda još zelene slavistike
o njezinih fikcija.

Samo babarije i tračarije. Nema razlikovanja književnog jezika i narječja, niti razdiobe narječja, niti
kritične ocjene siromašnih historiografskih izvora.

Samo jedna te ista dosadna vukovačka mantra, preuzeta od nadređenoga "stratega" Miklošiča. Već
rekoh drugdje:

Prvo- za Dobrovskog su Hrvati bili govornici kajkavskog i sadašnji Slovenci, dok su čakavci i štokavci
bili "Srbi". No, tomu se žestoko usprotivio Slovenac Kopitar, koji je, iako stručno inferiorniji Čehu
Dobrovskom, bio politički jači kao cenzor svih slavenskih knjiga u monarhiji. Po Kopitaru, nisu
Slovenci zapravo Hrvati, nego su kajkavski Hrvati zapravo Slovenci, a Srbi su čakavci i štokavci, dok
Hrvata, nekakvih, zapravo- ni nema. Onda je Slovak Šafarik došao s idejom da su štokavci Srbi, a i
oni koji pišu čakavski i štokavski, iako sami kažu da su Hrvati (npr. Rafael Levaković kaže da piše na
hrvatskom (njegov je idiom štokavsko-rusinski), a Šafarik veli da Levaković piše na srpskom, kao i
protestantski pisci Stjepan Konzul Istranin i Dalmatin). Onda Ilirci 1840-ih dignu graju, pa Šafarik
mijenja svoju "nauku", te postumno 1864. izlazi njegova povijest južnoslavenskih književnosti, u
kojima su skupa hrvatske knjige na čakavštini, štokavštini i kajkavštini, dok su srpske samo one koje i
sada držimo za takve. Zweites Band: Kroatische und Illyrische Literatur. Drittes Band: Serbische
Literatur.

Onda Slovenac Miklošič opet daje Srbima, ali kroji na treći način: kajkavci su mu zapravo Slovenci,
čakavci su Hrvati, a štokavci Srbi. Tako su od početka Slovenci, prvo samo grana Hrvata, "uvećani"
za kajkavske Hrvate, dok su Srbi, jadni, "osiromašeni" za čakavce, koji su u početku proglašavani
Srbima.

Toj "nauci" se počeo nazirati kraj s Vatroslavom Jagićem i Đurom Daničićem, iako je još neko vrijeme
održavala, odprilike do 1870-ih. Od onda slavistika nema jedinstvenoga stava, no većina je slavista
odbacila izume ranih đilkoša poput Miklošiča i nesporno stavila regionalnu dubrovačku književnost u
hrvatsku. To traje od, odprilike, 1890. nadalje. Na to su utjecale i prilike u KuK monarhiji i
Jugoslavijama kad je postalo jasnno da nema ništa od srbovanja u Dubrovniku.

Ne znam ja šta hoćete ni ti ni on...

I ti si mi čudan s onim linkovima po kojima ja govorim hrvatski torlački, ne? Budući da čitaocima
nije baš jasno, objasniću o čemu se radi.

U službi faktičnosti, pri svakom doticanju Bohuslava-Bogoslava Šuleka trěba imati na umu da se
služio i falsifikovanjem.

Bohuslav Šulek, pohrvaćeni Slovak (1816-1895), u tekstu "Srbi i Hrvati" objavljenom u 8. broju
zagrebačkog Nevena za 1856. kojim je pokušao da pobije glavne Vukove teze iz članka Srbi svi i
svuda poziva se na Dositeja i Vuka falsifikujući navode:
U citatu iz Dositejevog Pisma Haralampiju, u kojem se tvrdi da se jednim jezikom govori u nizu
krajeva, Srbiji, Bosni, Slavoniji itd. Šulek je izostavio dve ključne reči u zagradama: "kromě muža" (što
znači izuzev kajkavaca) uz pominjanje Hrvatske, tako da je ispalo da se istim jezikom govori svuda i u
Hrvatskoj, i da Dositej nije ni primětio da kajkavci govore drugačije.

Uz citat Vukovog teksta Srbi svi i svuda iz Kovčežića, Šulek Vukovom tekstu dopisuje rečenicu koje
kod Vuka nema, a koja glasi: „i to da svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod".

U oba slučaja Šulek je na nekorektan način citirao, i Dositeja i Vuka, da bi potvrdio svoju tezu o tome
da su „Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koljena".

Zbog toga bi i ostale njegove navode trebalo primati s rezervom. Svaki autor ima pravo na svoje
mišljenje. Ali niko nema pravo da tuđe mišljenje, radi svojih teza, falsifikuje.

Evo, kao priměr šulekovskog citiranja, ja citiram Šuleka: "Medja je srbske i hrvatske Dalmacije rieka
Cetina."

Bogoslav Šulek je falsifikator. Tačka.

Da li je něko dokazao suprotno? NE.

Interesantno je da Šulek pojma nije imao da postoje slědeće narodne rěči: rupa, rep, majmun,
crnica, poklopac, bora... u město kojih uvodi češke: dira, hvost, opice, prst, viko, vraska....

Takođe, Šulek nikad nije čuo za ove srpske rěči: biljka, dovoljan, nedovoljan, pobožan, pobožnost,
ponavljati, dvorac, pa je sam činoděistvovao.... (bilina, dostatan, nabožan, opetovati, zamak) od kojih
něke danas hrobolozi, kao već trule, vade iz kontejnera jer misle da su "hrvatske".

I onda dođe i bogec Hrobi i kaže "Srbi su uzeli hrvatsku rěč mašta" a ona u srpskom "obstoji"
još davno prě nego što su je katolici "prigrlili". Rěč je došla u srpski prěko ruskoslověnskog.

Na kraju, šta dobijamo ako iz hrvatskog jezika izbacimo sve bohemizme (stroj, klokan, tlakomjer,
dojam, pusa, krajolik, pozorno, ličiti (u značenju krečiti), sustav, ploha, znamenka, plin, tekućina,
časopis, obzor, pokus, poprsje, dostatan, proslov, skladnja, zemljovid, stupanj, kisik, ugljik, vodik,
dušik, predujam, pričina, pelud... ), rusizme (izvješće, odnošaj, odvažan, nevježa,
usredotočiti...), vendizme (glazba, glasovir, netopir, ozemlje, brodovlje, brojka, izlika, glasiljka, vijak,
zahvala...), kalkove (kolodvor, krugoval, zrakoplov, nazočan, samokrijes...), deformante (zamijetiti od
rus. primijetiti; priopćiti od rus. saopćiti; glasovati od. srp. glasati...), srpske arhaizme (netko, što,
komu, tomu...), srpske provincijalizme (za nj, u nj) leksik lokalnih srpskih govora (krěsnica, hrušt,
vilica...) i neologizme (streljivo, dopust, perilica, tipkovnica, poveznica, predočnik, dizalo, brisalo...)?

Oskrnavljeni srpski sa tendencijom arhaične stilizacije.

(A naveo sam manje od 10% rěči za priměr.) Tako smo ustanovili za Bogoslava Šuleka, ne
samo da je falsifikator, nego i da je laik za lingvistiku.

Poznati kovač neologizama, Šulek, kaže u prědgovoru Rječniku: »Stvar je naravna; od godine 1853,
kad je izišao na světlo prvi svezak ovoga rěčnika, napredovali smo svi u poznavanju narodnoga
jezika, a bome i ja. Rěči, izprva za nevolju kojekako skovane, bile su od onda boljimi
zaměnjene; a mnoge uzajmljene rěči bile su opet povraćene, jer se je našlo pravih domaćih.«

Kao priměr navodim něke srpske rěči za koje Šulek nikad nije bio čuo:
biljka, dovoljan, nedovoljan, pobožan, pobožnost, ponavljati, dvorac, rupa, rep, majmun,
crnica, poklopac, bora

pa je sam "kojekako kovao" i město njih uvodio ove češke rěči:

bilina, dostatan, nabožan, opetovati, zamak, dira, hvost, opice, prst, viko, vraska....

Dakle, kada něko pomene "to je hrvatska rěč" - on u 99% slučajeva nije u pravu. Kužite? Tako je, ali
ne zadugo.

Za razliku od piskarala Šuleka, kajkavac Jagić bio je daleko od laika. Bio je to prvorazredni erudita,
zaista veliki um. Međutim, od samog početka stavljen u službu politike.

Jagić je bio veliki revizor i veliki cenzor koji je patentirao "srpskohrvatski" jezik, "jezik ideje" koji je
omogućio da u nauci pokatkad promoli glavu někakav štokavski hrvatski, ali to je ostalo na nivou
beznačajnih pokušaja.

Međutim, Jagić je uspěšno nametnuo ideju o tome da je staroslavenski jezik, ustvari, bugarski
dijalekat (do tada je važilo da je u pitanju srpski, što je jedino moguće).

Šta se tou međuvrěmenu desilo, pa je něko angažovao Jagića da napravi zaokret i uništi sve što su o
srpskom jeziku i Srbima rekli Dobrovski, Šafarik, Miklošič i Kopitar?

Desilo se to da Srbi nisu hteli da postanu Iliri, Iliri katolici i Iliri Austrijanci. Oni su htěli da budu Srbi i to
je njihov jedini grěh. Poslědica toga je da je srpski jezik u Trojednici od ilirskog preko narodnog,
srpsko-hrvatskog, hrvatskog ili srpskog, preimenovan u hrvatski. A velik děo Srba katolika u Slavoniji i
Dalmaciji postao je Hrvatima i u tom talasu. Věrovatno su i Hrobijevi čukundědovi na krilima toga
talasa postali Hrvati.

Jagić je čitavog svoga životnog puta išao s iglama i koncima, flasterima i selotejpom pokušavajući da
kao dr Frankenštajn napabirči naučnu podlogu za někakav "hrvatski jezik" koji bi bio podloga hrvatske
nacije, pomirljive sa težnjama Austo-němaca i Vatrikana. Dělimično je u tome uspěo.

PS. Izvinjavam se zbog šulekovskog citiranja. Ne znam tko je "on" (valjda sudionik kojeg ne
vidim jer mi je u kanti za smeće), no ovaj je slijed počeo kao polupitanje tko je komu "uzeo" jezik,
Hrvati Srbima ili obratno.

Odgovor za normalne je da nitko nije nikomu ništa uzeo, nego se radi(lo) o interferiranju dva srodna i
slična jezika koji su utjecali međusobno, no nisu se stopili u jedan standardni jezik. I tu je onda
dosadna i nepotrebna naftalinska copy-paste industrija lažnih i poluistinitih citata iz područja jezičnih
povijesti, povijesti itd.

Glede pak torlačkoga- točno. Inače kvalitetetan dijalektolog Josip Lisac u svojoj je knjizi o hrvatskim
dijelktima štokavskoga narječja bez pravoga opravdanja uvrstio i štokavske, te torlačke govore kojim
govore neke manje hrvatske grupe koje su u procesu etnogeneze postali Hrvatima govornicima
torlačkoga narječja. Posljedica je to u stručnoj javnosti poluprihvaćene teze lingvista Brozovića o
postojanju "srednjojužnoslavenskog dijasistema", ili sistema dijelekata koji bi obuhvaćao sve
kajkavske, čakavske, štokavske i torlačke govore u cjelini. Većina slavista drži da takav dijasistem ne
postoji, nego samo južnoslavenski dijalekatski kontinuum, od Slovenije do Bugarske.
Liščev je promašaj u tom što je taj torlački uvrstio u dijalektološku knjigu, a mogao je, slično
razmišljajući, i engleski zbog Hrvata u Kanadi ili SAD koji su zadržali nacionalnu svijest.

Usput, to pokazuje i proizvoljnost dijalektologije kad prijeđe granice opisa i uplovi u vode klasifikacija i
kategorizacija. Aferim! Hrobiju se mora priznati talenat za retoriku kao i višegodišnja samoprěgornost
 u dokazivanju nedokazivog. Ono što vidiš kod Hrobija - něke sitne korektnosti, kao ovo sa torlačkim,
to ubacuje sa zadnjom naměrom, eda bi kod čitalaca koji ga nisu upoznali stekao kredibilitet i time
pokušao proturiti glavnu i najveću laž. On je prevějani propagandista, a kombinovanje istina,
poluistina i laži je oprobani metod dobre propagande. Hrvati su se generalno u tome pokazali
darovitima. Oni neprestano ratuju, a Srbi samo povrěmeno - rezultat - Hrvati su vazda u prědnosti.

... ali čověče, da Šulek, čověk koji je dobio žuljeve od kovanja rěči, da nije znao za rupu ili
za rep... ncccc.... Original postavio Keyser

podvala je i dalje ta da vi ne možete dokazati "srpski jezik" bez negiranja hrvatskog, ma koliko se

trudili
Aj' posmatrajte sad ti i Hrobi svoj salto-mortale u ogledalu, neka ovo bude lekcija tukcu i za njegova
prosipanja na temama o ustasama.

Srdja Trifkovic: Starceviceva psihoticna varijanta velikosrpstva ne dopusta mogucnost da ma kakva

Srbija moze biti ista drugo do velika Srbija. Apriorno tretiran kao nelegitiman, stavise demonski, svaki
oblik srpskog identiteta postaje nepodnosljiv izazov sledbenicima pravastva. Ova je ideologija razlicita
od mitelevropske, a pocivala je na aksiomatskom stavu o nepremostivim razlikama u karakteru i
interesima izmedju Srba i Hrvata. Devetnaestovekovno pravastvo naislo je na plodno tle u
dvadesetovekovnoj Jugoslaviji, bez koje ne bi bilo procvetalo. Pruzilo je ideolosku podlogu
iracionalnoj - i na kraju razuzdano genocidnoj - srbofobiji dominantnog dela hrvatskog bica...

Ustase su stoga pripadale Orijentu 19. veka, a ne Evropi 20. veka: bili su isuvise primitivni da budu
fasisti, kako rece Malaparte. Njihov hipertrofirani osecaj sebe definisan je kroz mrznju prema
drugome. Dok je za nacistu "Jevrejin" predstavljao nuzan drustveni, psiholoski i politicki
koncept, za ustasu "Srbin" je daleko vise od toga; Srbin je integralni deo njegovog Hrvatsva.
Bez Srbina hrvatstvo nije moglo da bude definisano, a kamoli dozivljeno.
Sve ovo gore stoji da bi se pokazalo kako su hrvatske primedbe o srpskoj potrebi da se negira nesto
hrvatsko da bi se 'dokazalo' nesto srpsko rezultat odbrambenog delovanja psiholoske projekcije, kako
bi se potisnuo tezak poremecaj hipertrofiranog nacionalnog ega. A nisam slucajno izabrao ni Srdju
Trifkovica jer vrednost ovako hirurski preciznih analiza ne mogu da mu ospore ni najveci neopravaski
online srbozderi; naprotiv, stidljivo, ali zavidljivo iskreno, do granice divljenja, odaju mu priznanje i
pohvale:

Hroboatos: Šešelj ne će ostati ni kao nacionalni publicist- tu je najbolji pisac sa srpske strane Srđa
Trifković, a kamoli kao netko čija su djela ostavila traga na bilo kojem od ovih polja.
Hroboatos: Usput, pada mi na pamet da je možda jedini funkcionalni srpski polemičar- bar koliko
sam vidio, vjerojatno ima još koji- Srđa Trifković. Iako i on pada kod jače analize, ipak je za ovakve
dibiduse kao Voja - stratosfera.

1. Ovo mu sad dodje kao spoj edipalnog kompleksa i stokholmskog sindroma. Bartol KAŠIĆ

Institutionum linguæ Illyricæ libri duo

(1604)

PREDGOVOR
(prijevod s latinskog)

Onima koji uče ilirski jezik.

Osnove ilirskoga jezika koje mnogi priželjkivahu, samo možda prebrzo, iako u pojedinim dijelovima
nesavršene, prema mojim sposobnostima, zbilja s radošću i predano sastavih. Nikoga, naime,
 dosada nije bilo, koliko znam, koga bih kao autora mogao slijediti i čija bi pravila o ilirskom govoru
slovima zapisana već bila objavljena. Osim toga ne bih zacijelo ni mogao kao prvi zdušno
prionuti poslu oko ovoga djela da nisam bio dobio naredbe od onih kojima se suprotstavljati
ne priliči. Zbog čega pak oni odlučiše da se neki izabrani iz naše družbe trebaju potruditi oko
studija da temeljito nauče ovaj jezik te da se napišu barem osnove istoga jezika, lako će
razumjeti svatko, kako mislim, komu je jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi
kršćanska stvar. Naime, ili zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima
katoličke vjere ili zbog velike oskudice učenih i revnih pastira, namnožiše se gotovo nebrojiva
neznanja u posvemašnjoj tami, a da i ne govorim o drugim zlima što iz tame nastaju, tako da
mnogima od njih ni one prve osnove kršćanske vjere nisu dosta poznate.

Stoga ravnatelji naše družbe mudro odlučiše da oni koji se drže podobnima da ih
podučavaju, nauče najudomaćeniji jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva. Nije,
naime, izgledalo da to odgovara namjerama naše ustanove, jer se mnogi od naših ljudi neprestano
šalju na daleki istok i zapad i trude se da upoznaju različite dijalekte onih naroda, kako bi s onima koji
nikada prije nisu bili upućeni u kršćanske zakone lakše mogli razgovarati o blaženom životu, dok
drugi narodi, gotovo susjedi, bivaju zanemarivani, i to oni koji ime kršćanske i praočinske vjere
poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih
predaka. Tako nenjegovano drveće uskoro zarasta u neplodnu divljinu.

Radi toga sam, koliko je dopuštalo ograničeno vrijeme, pokušao pravila ovoga jezika o osam dijelova
rečenice skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do
onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti. Ipak, ako ove osnove
komu izgledaju podugačkima, njega molim da ne odstupi prebrzo od započetoga tečaja. Mnogo je
toga izloženo i radi preglednosti, a mnoge druge stvari zbog sličnosti ne predstavljaju kakve nove
teškoće pri učenju. Isto se tako nadam da će blagodatima ovih osnova, kakve god one bile, ako s
istim marom na njihovu svladavanju budu uznastojali, kao što to običavaju činiti s latinskim i grčkim,
uskoro i u proučavanju ovoga jezika ne manje uznapredovati. Zašto pak o onome što se zove
rečenična konstrukcija nešto malo, i to samo općenito, iznosim, neće nikoga s pravom čuditi, ako
zapamti da je ostalo ili u drugim jezicima koje on poznaje zajedničko, ili će to prije uporabom i
vježbom negoli pravilima svladati, ili pak da nije moguće baš lako odjednom sve u znanstvenu teoriju
uobličiti.

Zdravi bili. Rim, 17. travnja 1604.

U stvari, Kasic ovde kaze da je on kao izabrani iz druzbe Isusovaca od Kongregacije za propagandu
vere - oni kojima se suprotstavljati ne priliči - prvo morao da se potrudi da nauci jezik onoga
naroda kojim se govori u većini krajeva, a sve zbog drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju
zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja
stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka..

Savrseno je jasno da cakavac Kasic ovde govori sa pozicije odanog katolickog misionara o
pravoslavnom stokavskom stanovnistvu, koje je bilo dominantno u Iliriku i ciji je jezik jezuita

Bartolomeo morao da nauci (pazi, misaoni otac hrvatskog jezika ) zbog efikasnijeg prozelitskog
delovanja. Ako nam sad Hroboatos ne iskopa neke Hrvate koji ne samo da su bili stokavci nego su
bili i pravoslavci, ne znam sta bi se ovome imalo jos dodati, osim da neko mozda za 100Kn odgovori
koji su to susedni narodi.
Odgovorite sa citatom

2. 05.01.2009., 10:48#1

3. Dobra ilustracija neznanja i nebuloza. Ovaj jadni postopisac nema pojma ni o Kašiću,
njegovim radovima (nije ih čitao), niti o jezičnom modelu (modelima) koji se u njima pojavljuju.
Navodi se niz gluposti o tobože štokavsko-čakavskim "nesuglasicama", što pak nema veze s
pameću, nego je naknadna fiksacija slavistike iz kuhinje Dobrovsky- Kopitar- Miklošič; kuhinje
koja je neslavno zagorjela i izgorjela zajedno s nizom ostalih fantazija tih slavista.

Tko bi uopće odgovarao dio po dio na ove urotomanske mahnitosti ? Ako išta, istine radi,
valjda reći što jest, i ostaviti mlaćenje prazne slame ignoramusima.
1. Vatroslav Jagić nije nikada rekao da je Kašićeva gramatika nekakva "srpska" po jeziku. To
je internetski falsifikat koji se provlači kao crijevna bolest, a nigdje ne stoji. Dapače, Jagić se
ošto osvrnuo na veliku (preko 440 stranica) studiju Tome Maretića "Istorija hrvatskoga
pravopisa latinskijem slovima", 1889.- razdoblje od 1495 do 1835- jer je po Jagiću Maretić
koristio premali broj štokavskih pisaca, izrijekom navodeći Kašića koji je u Maretića "dobio"
svega 1-2 stranice. Taj "srpski" jezikoslovac se našao- nedostatno zastupljen- u knjizi o
hrvatskome pravopisu od 15. do 19. st., i to je ono što Jagić prigovara. Dakle- proljevasti lažni
citat.

2. Kašić je ostavio traga u svim hrvatskim gramatikama do zadnje trećine 19. st.
Standardizacija hrvatskog jezika u gramatikama Della Belle, Lanosovića, Mažuranića,
Relkovića, Babukića,... ide prema modelu Kašićeve gramatike iz 1604., što je razvidno i iz
studije o hrvatskim gramatikama Sande
Ham: http://www.globus.hr:8080/bookshop/Book.htm?sp=1000

3. Kašićev je filološki rad-na svim poljima- sustavno obrađivan tek od spomenutog Marijana
Stojkovića nadalje: Djelo je objavljeno 1919., a uslijedili su prikazi gramatike od kojih je
najsustavniji Katičićev: Gramatika Bartola Kašića. Rad JAZU 388, Zagreb 1981, 5-129.
( http://www.hazu.hr/Akademici/RKaticic_cl.html ). O ostalom u studiji na
engleskom http://hrcak.srce.hr/file/35225

Dakle, Kašićev je rad integriran u gramatički opis hrvatskoga, no studije o samom Kašiću
relativno su skorijega datuma, tj. od početka 20. st.

4. Kašić je kao isusovac imao zadatak da proširi katoličku vjeru među od Turaka oslobođenim
krajevima (ili onima za koje se nadalo da će biti oslobođeni). Također, cilj je bio da se potisne
utjecaj franjevaca kao poluautonomne provincije i uspostavi regularna crkvena hijerarhija.
Stoga, Kašić nije mario za bosančicu ( u ono doba pretežno pismo među bosanskim
franjevcima, uz izuzetak Bandulavića i još njekih), nego je forsirao svoj oblik latinice. Također,
njegov je "opći jezik" bio najprošireniji govor bosanskih Hrvata, štokavska ikavica. Kašić je
kao ispovjednik u Dubrovniku prihvatio i jekavštinu, no nije gledao na to kao na nešto bitno-
kao ni na tobožnju bitnu oprjeku čakavština-štokavština. Gramatika mu je čakavsko-
štokavska (idioma koji ne postoji i koji se nigdje nikada nije govorio baš takav), niz djela na
štokavskoj jekavštini (neobjavljeni prijevod Biblije- objavljen tek
kasnije: http://www.ffdi.hr/zivot/99-2-
1.html , http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001205/prilozi.htm - djela kao "Perivoj od
djevstva",..) i na štokavskoj ikavici koju je preferirao ("Ritual Rimski", njegovo najutjecajnije
djelo, te niz ostalih spisa).

"Bosanski jezik" ili štokavsku ikavicu Kašić je preferirao, držeći da je dubrovačko ijekaviziranje
neloše, no ipak potencijalna smetnja jer većina katolika govori ikavski, a ne jekavski. No, kad
je već preveo Bibliju na "dubrovački", koristeći pritom bogatu dubrovačku jezičnu baštinu
onda već staru 2 stoljeća, inzistirao je da prijevod bude objavljen, čemu se usprotivila struja
rusinskih unijata koji su htjeli jezik sličan sadašnjem ukrajinskom (uz niz crkvenoslavizama), a
ne bilo kakav južnoslavenski jezik.

Nikakvi Dubrovčani se nisu protivili tiskanju njegova prijevoda. Nikakvi "Srbi" tu nisu imali
utjecaja, ni u jeziku ni u odlukama o ovom ili onom. Ključne su bile dvije struje: Hrvata kao
Levaković koji su nasilu htjeli da prijevod bude tiskan glagoljicom ili bar bosančicom, a po
jezičnoj fizionomiji istočnoslavenski, a ne južnoslavenski; druga, koju je vodio pokršteni
bihaćki musliman i zagrebački biskup Franjo Ergelski, koji je htio da opći "ilirski" bude
kajkavski. Prevladala je politika rusinske struje i prijevod nije izašao.

5. Srbi kao takvi nisu bili nikakav poseban cilj evangelizacije- da jesu, ne bi se inzistiralo na
latinici, kad su unijati u Ukrajini pounijaćeni preko ćirilice. Radilo se o jačanju već postojećega
katoličkoga elementa u Bosni i Dalmaciji, o pokrštavanju muslimana (dobrim dijelom ikavaca)
kojima bi bio ostavljen izbor pokrštenja ili iseljavanja, dok su pravoslavci bili na trećem mjestu
kao eventualni cilj. Oni pak sami na Kašićev jezični izraz nisu utjecali- iako ih je poznavao,
putujući i preko Srbije do Moskovije. Nema ničeg specifično srpskog u Kašićevu djelu, i on od
Srba ništa nije naučio- od leksika do sintakse.
 6. Srpski filolozi dobro znaju o čem se radi, pa se ni u jednom normalnom prikazu razvoja
srpskoga jezika i njegova opisa ne navodi Kašić kao autor djela iz srpske filologije ili
književnosti. Nema toga ni kod koga, od Daničića, Belića, Ivića do Klajna i Feketea.

I, za kraj ovog i predugog teksta: evo zašto je za nas Hrvate Jugoslavija bila kočnica-
Kašićeva djela nisu mogla biti objavljena u Jugoslavijama jer su rušila vukovački srpski jezični
mit. Tek su se s raspadanjem Jugoslavije i kasnije pojavili prijetisci Kašićevih djela: gramatika
1997 ( http://hjp.srce.hr/index.php?show=povijest&chapter=07-kasic ) i 2002.
( http://www.matica.hr/Vijenac/vij229.nsf/AllWebDocs/vecjeired ), Ritual 1993
( http://library.hazu.hr/WebCGI.exe?Tip=Listic&Jbmg=012782&Baza=1 ), a Biblija tek 2000
( http://www.matica.hr/Vijenac/Vij176.nsf/AllWebDocs/DaliborBrozovicPRVOLICEJEDNINE ).

Toliko tim "srpskim" djelima koja su trebala dočekati propast Jugoslavije da bi se uopće
moglaponovo pojaviti svakomu dostupna.

Ako neko ne zna i pise nebuloze, nije li to dovoljno nego mu se mora uputiti i epitet da je jadan. To
samo govori o neuverljivosti i nezadovoljstvu predjasnjom ocenom o neznanju, pa se ad hominem
diskvalifikacija mora podupreti otvorenom uvredom i neargumentiranim opovrgavanjem, kako bi se
namirio pomahnitali ego, a sagovornik predstavio u spoju patetike i neznanja. Ne valja ti to Hrobac,
nije prijatno videti mladog coveka koji tone u ludilo mrznje.

A boli Miklosic, boli... Boli sto je 1858. u Becu objavio na latinskom jeziku knjigu "Srpski spomenici" u
koju je uvrstio sve dubrovacke povelje, isprave i pisma pisana na stokavskom jeziku. Ali mozda ja kao
ignoramusim Miklosica nisam dobro razumeo pa bismo trebali poslusati Resetara, "jedinog
kreativca" i "hrvatskog, a ne srpskog, filolologa-unatoč njegovoj ranoj nacionalnoj
"opredijeljenosti"":

Prvobitno je cakavski govoreno ne samo na celom podrucju Stare Hrvatske (Severna Dalmacija,
Hrvatsko Primorje, Zapadna Bosna, Istocna Istra sa Kvarnerskim ostrvima), vec i u jos nekim
pogranicnim predelima, koji delom tek docnije (verovatno u HIveku) dospese pod hrvatsku vlast
(Srednja Dalmacija, sliv Kupe), ili cak nikad ne dodjose pod hrvatsku vlast (Peljesac, Korcula,
Lastovo, verovatno i jedan deo Zapadne Istre). Posto se u Staroj Hrvatskoj govorilo iskljucivo
cakavski, posto su stanovnici Stare Hrvatske sacinjavali masu cakavaca, i sto se u prvim istorijskim
vekovima hrvatsko ime pojavljuje samo u cakavskim predelima i jezicnim spomenicima, to je potpuno
opravdano, zajedno sa Miklosicem, uzeti, da je hrvatski istovetan sa cakavskim, i obrnuto. I posto je,
s druge strane, dokazano svim starijim jezicnim spomenicima da se u svim oblastima koje su krace ili
duze vreme bile delovi srpske drzave samo stokavski govorilo (Stara Srbija, Srbija, Crna Gora, Zeta,
Hercegovina, Juzna Dalmacija, Istocna i Juzna Bosna, Srem), i da se u ovim oblastima srpsko ime
upotrebljavalo za narod i za jezik, cesto cak i u vreme kad nije postojala drzavna pripadnost Srbiji –
onda se opet mora dati pravo onome ko sa Miklosicem izjavljuje da su stokavski i srpski pojmovi koji
se poklapaju.
I treba da boli...

Btw, ako pazljivije pogledas videces da Jagicev citat o Kasicevoj Gramatici u obliku koji sam naveo
nigde neces pronaci na internetu, sto znaci da jos moras da citas, ucis i trazis, sto je opet dobro jer
neces zavrsiti kao siroti Oto Vajninger koji se mlad ubio, jer je mislio da sve zna.

Hroboatos: 4. Kašić je kao isusovac imao zadatak da proširi katoličku vjeru među od Turaka
oslobođenim krajevima (ili onima za koje se nadalo da će biti oslobođeni). Također, cilj je bio da se
potisne utjecaj franjevaca kao poluautonomne provincije i uspostavi regularna crkvena hijerarhija.
Stoga, Kašić nije mario za bosančicu ( u ono doba pretežno pismo među bosanskim franjevcima, uz
izuzetak Bandulavića i još njekih), nego je forsirao svoj oblik latinice. Također, njegov je "opći jezik"
bio najprošireniji govor bosanskih Hrvata
Jo', zemljo otvori se, koji Hrvati, pa jos, bosanski! u 16. veku. Razmotrimo samo ovo - Vjekoslav Klaic
je bio na tantalovskim mukama da u svoje vreme dokaze etnicko hrvatstvo Bosne, pa u knjizi „Bosna.
Podatci o zemljopisu i poviesti” iz 1878. pise: „Zitelji BiH, izuzev nesto drugih plemena, sami su
Hrvati. Ovo se ime doduse malo cuje, jer je narodna sviest u narodu zamrla, pa se vise spominju ili
pokrajinska (Bosnjak, Hercegovac) ili vjerska imena (Turcin, Srbin, Latin)", na sta se Ivo Pilar u
velikohrvatskom maniru nadovezuje u "Juznoslovenskom pitanju": “Protivno od Setona-Votsona
pribrajam bosanske muslimane Hrvatima, ali bih hteo istaknuti da siroki slojevi muslimana nemaju jos
nikakve nacionalne sviesti... Nedostatak narodne sviesti kod muslimana ne smeta u mome stanovistu,
i to poradi toga, sto je poznata cinjenica da je posvuda u slovenskim zemljama na Balkanu pod
turskom vladom narodna sviest skoro sasvim zamrla i zivjela dalje samo kao drzavnopravni i
narodno-politicki osjecaj srodnosti".

Po ovome ispada da su svi oni Hrvati, samo niko ne zna ili nije svestan da je stvarno Hrvat. Treba
onda postaviti pitanje, kako je moguce da postoje neki nacionalno svesni, etnicki Hrvati u Bosni
u XVI i XVII veku kada je pojam nacije konstruisan tek u XVIII, a nema ih u XIX veku kada je taj
pojam vec odavno zaziveo, cak i na Balkanu? Klaica je zbog ovoga izvrgavao ruglu Rihard Kipert
1879. godine, u nemackom geografsko-etnografskom casopisu „Globus”: Klaic upotrebljava ovde
oznaku ”Hrvati„ u sledstvu jedne marote (nesto nalik na lakrdiju ili budalastinu) vecine hrvatskih
pisaca, koji bi u interesu snage svoje otadzbine hteli da sve Jugoslovene za sebe reklamiraju i tome
separatizam još vise pothranjuju. Posebno je interesantno i zapazanje Antuna Radica o narodnoj
svesti Hrvata tzv. civilne Hrvatske u proteklim vekovima, zbog cega on istice zasluznom politiku Ante
Starcevica kao kohezionu i emancipatorsku snagu medju doskora nacionalno obesvescenim i u
regionalnim identitetima raspolucenim "Hrvatima".

Hroboatos: 5. Srbi kao takvi nisu bili nikakav poseban cilj evangelizacije- da jesu, ne bi se inzistiralo
na latinici, kad su unijati u Ukrajini pounijaćeni preko ćirilice. Radilo se o jačanju već postojećega
katoličkoga elementa u Bosni i Dalmaciji, o pokrštavanju muslimana (dobrim dijelom ikavaca) kojima
bi bio ostavljen izbor pokrštenja ili iseljavanja, dok su pravoslavci bili na trećem mjestu kao eventualni
cilj. Oni pak sami na Kašićev jezični izraz nisu utjecali- iako ih je poznavao, putujući i preko Srbije do
Moskovije. Nema ničeg specifično srpskog u Kašićevu djelu, i on od Srba ništa nije naučio- od leksika
do sintakse
Delimicno tacno, samo. Kasic cirilicu naziva nasim srbskim slovi. Prema navodima profesora Petra
Kolendica iz Dubrovnika, Kasic se licno poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. stampao
Orbinovo "Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad - "Nauk za dobro pisati slovinski
i lasno citati ovo libarce" u kome, ponesen sirinom i presekom stokavskog (ilirskog) govora, kaze:

Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s nasimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam
pokupio, nego s velicim razlogom, imajuci nas jezik potrebu od vece slova nego latinski ali
talijanski"

Ako neko ne zna i pise nebuloze, nije li to dovoljno nego mu se mora uputiti i epitet da je jadan.
To samo govori o neuverljivosti i nezadovoljstvu predjasnjom ocenom o neznanju, pa se ad hominem
diskvalifikacija mora podupreti otvorenom uvredom i neargumentiranim opovrgavanjem, kako bi se
namirio pomahnitali ego, a sagovornik predstavio u spoju patetike i neznanja. Ne valja ti to Hrobac,
nije prijatno videti mladog coveka koji tone u ludilo mrznje.

A boli Miklosic, boli... Boli sto je 1858. u Becu objavio na latinskom jeziku knjigu "Srpski spomenici" u
koju je uvrstio sve dubrovacke povelje, isprave i pisma pisana na stokavskom jeziku. Ali mozda ja kao
ignoramusim Miklosica nisam dobro razumeo pa bismo trebali poslusati Resetara, "jedinog
kreativca" i "hrvatskog, a ne srpskog, filolologa-unatoč njegovoj ranoj nacionalnoj
"opredijeljenosti"":

I treba da boli...

Btw, ako pazljivije pogledas videces da Jagicev citat o Kasicevoj Gramatici u obliku koji sam naveo
nigde neces pronaci na internetu, sto znaci da jos moras da citas, ucis i trazis, sto je opet dobro jer
neces zavrsiti kao siroti Oto Vajninger koji se mlad ubio, jer je mislio da sve zna.
Jo', zemljo otvori se, koji Hrvati, pa jos, bosanski! u 16. veku. Razmotrimo samo ovo - Vjekoslav Klaic
je bio na tantalovskim mukama da u svoje vreme dokaze etnicko hrvatstvo Bosne, pa u knjizi „Bosna.
Podatci o zemljopisu i poviesti” iz 1878. pise: „Zitelji BiH, izuzev nesto drugih plemena, sami su
Hrvati. Ovo se ime doduse malo cuje, jer je narodna sviest u narodu zamrla, pa se vise spominju ili
pokrajinska (Bosnjak, Hercegovac) ili vjerska imena (Turcin, Srbin, Latin)", na sta se Ivo Pilar u
velikohrvatskom maniru nadovezuje u "Juznoslovenskom pitanju": “Protivno od Setona-Votsona
pribrajam bosanske muslimane Hrvatima, ali bih hteo istaknuti da siroki slojevi muslimana nemaju jos
nikakve nacionalne sviesti... Nedostatak narodne sviesti kod muslimana ne smeta u mome stanovistu,
i to poradi toga, sto je poznata cinjenica da je posvuda u slovenskim zemljama na Balkanu pod
turskom vladom narodna sviest skoro sasvim zamrla i zivjela dalje samo kao drzavnopravni i
narodno-politicki osjecaj srodnosti".

Po ovome ispada da su svi oni Hrvati, samo niko ne zna ili nije svestan da je stvarno Hrvat. Treba
onda postaviti pitanje, kako je moguce da postoje neki nacionalno svesni, etnicki Hrvati u Bosni
u XVI i XVII veku kada je pojam nacije konstruisan tek u XVIII, a nema ih u XIX veku kada je taj
pojam vec odavno zaziveo, cak i na Balkanu? Klaica je zbog ovoga izvrgavao ruglu Rihard Kipert
1879. godine, u nemackom geografsko-etnografskom casopisu „Globus”: Klaic upotrebljava ovde
oznaku ”Hrvati„ u sledstvu jedne marote (nesto nalik na lakrdiju ili budalastinu) vecine hrvatskih
pisaca, koji bi u interesu snage svoje otadzbine hteli da sve Jugoslovene za sebe reklamiraju i tome
separatizam još vise pothranjuju. Posebno je interesantno i zapazanje Antuna Mazuranica o narodnoj
svesti Hrvata tzv. civilne Hrvatske u proteklim vekovima, zbog cega on istice zasluznom politiku Ante
Starcevica kao kohezionu i emancipatorsku snagu medju doskora nacionalno obesvescenim i u
regionalnim identitetima raspolucenim "Hrvatima".

Delimicno tacno, samo. Kasic cirilicu naziva nasim srbskim slovi. Prema navodima profesora Petra
Kolendica iz Dubrovnika, Kasic se licno poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. stampao
Orbinovo "Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad - "Nauk za dobro pisati slovinski
i lasno citati ovo libarce" u kome, ponesen sirinom i presekom stokavskog (ilirskog) govora, kaze:

Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s nasimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam
pokupio, nego s velicim razlogom, imajuci nas jezik potrebu od vece slova nego latinski ali
talijanski"

Ćirilična slova? Osatvio sam ovo kao primjer srpske kulture dijeloga. Ne u smislu
neuljuđenosti, nego načina razmišljanja koji se opsesivno bavi citatomanijom, nema
sposobnosti racionalno objasniti materijal koji "fasuje", nema znanja zašto je i kada nešto
rečeno (ili nije).

Ukratko.

Slavistika je začeta krajem 18. st., uglavnom u češkom i slovačom miljeu, a u početku 19. st.
utjecajniji su bili Slovenci, a krajem 19. st. Hrvat Jagić. Dakle, svugdje austrijski Slaveni.
Poljaci, Rusi ili Srbi vrlo su malo sudjelovali u oblikovanju te discipline, zvane i "njemačkim
poduzećem". Od pčetka je bila prožeta političkim naumima, pa se slobodno može reći da
relativno ranu priznatost slovenski jezik zahvaljuje činjenici što su dva Slovenca bila među
utemeljiteljima slavistike.

U nizu je stvari slavistika promašila: nije "prepoznala" ukrajinski i bjeloruski jezik, htjela je
prvo slovenski jezik podvesti pod hrvatski, a potom kajkavsko narječje pod slovenski, nijekala
je postojanje slovačkoga jezika, pripisivala je srpskomu jeziku čakavsko narječje, a torlačko
bugarskomu jeziku.

Bilo kako bilo- tvrdnje ranih slavista, od Dobrovskog do Miklošiča, glede južnoslavenskoga
područja, odavno nisu prihvaćene u slavističkim krugovima. U općeslavenskim lingvističkim
atlasima, u dijalektologiji, u vanjskoj i unutarnjoj povijesti jezika- ti su rani radovi važni jedino
u općim mjestima koja se ne tiču pokušaja etno-nacionalnih atribucija ili književnojezičnih
povijesti.

I sami su slavisti korigirali vlastite stavove, ili upadali u protuslovlja: srbofil Šafarik, koji je
gurao u srpsku književnost hrvatske pisce poput protestanta Dalmatina ili Levakovića iz
Jaske, bio je prisiljen u djelu postumno objavljenom o povijesti južnoslavenskih književnosti u
3 dijela, u isti svezak staviti hrvatsku (kajkavsku) i ilirsku (čakavsku i štokavsku) književnost,
dok je srpsku stavio u treći, zaseban. Milan Rešetar, kojeg povlače po citatu iz poznoga djela
objavljenoga o najstarijoj dubrovačkoj prozi i govoru, svoje je najveće zasluge stekao
objavljivanjem dubrovačkih pisaca (Držić, Gundulić, Đurđević, Palmotić,..) u ediciji JAZU "Stari
pisci hrvatski". Koji je onda Rešetar "pravi" ? Onaj koji zadužuje hrvatsku filologiju
nepremašenim kritičnim izdanjima dubrovačkih pisaca (u manjoj mjeri i kraćom gramatikom
jezika koji se zove hrvatski (srpski))- ili onaj koji pod stare dane i dalje vodi bitku oko toga
kamo se prostirala štokavština, poistovjećujući dubrovački jezik kao stilizirani štokavski sa
srpskim (ako se već "dijeli") ? Ako njemu nije sjelo u glavi što je što- po čemu bi njegovi iskazi
bili relevantniji od suvremenih mu drugih hrvatskih filologa (Maretić, Andrić, Ivšić, Skok,
Rožić, ..ili Slovenca Murka- govorim o mladogramatičarskoj školi) ? Jednostavno, Rešetar
ostaje zaslužan filolog koji je daleko vrjedniji od dva-tri citata kojima se hrane gubitnici
velikosrpske ideologije, a koju je i sam znao podhraniti navedenim izjavama.

O nacionalnim pripadnostima u Bosni je citirano isto jedno te isto- bez dijelova koji
"neugodno" potvrđuju hrvatsku svijest (naravno, ne u modernom smislu, jer takve nije bilo ni
za koji narod u BH).

Tih je citata dovoljno, i ne mislim ih ovdje

kotrljati: http://www.hercegbosna.org/ostalo/hercegbos.html#peto

I, što preostaje ?

1. zatvoreni krug srpskih fantazija koje se mogu svesti na malobrojne citate (neke adekvatne, a
druge ili lažne ili lažno interpretirane time što su istrgnuti iz konteksta): Šafarika, Nodila, Gaja,
Rešetara, Kopitara i Karadžića. Dodaj još dva-tri slavosaurusa, to je to. Spala knjiga na dva
redka.

2. te fantazije nemaju prođu u zbilji. Još je u doba SFRJ srpski filolog objavio studiju o
Joakimu Stulliju kao hrvatskom leksikografu, a o raznim štokavskim (jer to je uporišna točka
srpske jezične mitologije) piscima objavljivali su i pisali kao o hrvatskima auktorima Barbara
Kunzmann, Renate Lachmann, Gerhard Newelkowsky, Dennis Goy, Roger Auty, Walter
Bockholt, ... Studije i izdanja Vatikanskog hrvatskog molitvenika, Ivana Ančića, Matije
Divkovića, Bartola Kašića, Dinka Zlatarića, Jakova Mikalje, Junija Plamotića, Petra
Kanavelovića, Andrije Kačića Miošića,...ostaju provincija hrvatskoga jezika i njegovih
stručnjaka, i takvima ih svijet gleda. Od Moskve do New Yorka, od Pariza do Sydneya.

3. i što onda ostaje jadnoj srbomanskoj siročadi ? Vjerojatno forumi poput ovog, plus
groteskni ispadi kojim mogu, kao oni iz Slova o srpskom jeziku, jedino ispasti- nakaradni. Sta
je sad ovo? Rekli smo sve sto smo imali, ostali bez valjanog odgovora na iznete argumente i
presli na samoljubivi monolog sa praznim floskulama o prosrpskoj politickoj angazovanosti
vascele evropske slavistike 19. veka. Ah, da, tu je i nedotupavno podmetnut a la Mr Dzekil i dr
Hajd portret Milana Resetara, kako bi se relativizovali i razvodnili dosledni lingvisticki stavovi
ovog naucnika o podudarnosti stokavskog i srpskog, odnosno cakavskog i hrvatskog jezika.
Nekoliko uvreda i na kraju sumant niz imena - personalnih ekspozitura korumpirane kroatistike
sa centrom u Zagrebu. I to je ceo repertoar ovog ustreptalog promicbenjaka, koji godinama vrti
u krug boreci se sa srpskim vetrenjacama.

Ipak cemo razjasniti neke stvari. Hroboatos ne razume da su misljenja uglednih slavista
najveceg dela 19. veka o divergenciji srpskog i hrvatskog jezika autenticni istoriografski izvori
za to vreme o kome pisu i u kome su ziveli, sto se ne moze reci za pisanja buducih generacija
lingvista o jezickoj distribuciji istog vremena u kome nisu ziveli i stvarali. Dijametralno
suprotna misljenja novih generacija lingvista trebalo bi tretirati sa rezervom, jer ona nisu
utemeljena na revolucionarnim otkricima novih pisanih spomenika i istorijskih izvora, kojih u
medjuvremenu nije ni bilo; zapravo su razliciti, cak i suprotni lingvisticki zakljucci izvedeni na
osnovu istih vrela, cemu je uzrok bio retroaktivna primena faktickih politickih konjuktura
jednog vremena na prilike iz proslosti. Katolicki stokavci masovno postaju, dakle, Hrvati u
vreme sveopste kroatizacije katolickog stanovnistva u drugoj polovini 19. veka i onda se takva
situacija iz politickih razloga proteze daleko unazad, u prosle vekove. Ovo nikako ne znaci da
su slavisti prve polovine 19. veka bili u svemu u pravu, niti da su stavovi novijih lingvista po
defaultu manje vredni i tacni, nego kada se radi o interpretaciji istih izvora metodoloski
gledano oni imaju vecu verodostojnost; ovo postaje jos ociglednije kada vidimo da su
promene u utvrdjenim stavovima o dijapazonu srpskog i hrvatskog jezika isle sa promenom
politickih konjuktura. Oni koji su mogli da zauzmu neutralan stav po tom pitanju i dalje su bili
na utvrdjenim jezickim pozicijama slavistike 19. veka, pa je nemacki lingvista Leskien jos 1914.
tvrdio da je samo cakavski autenticni hrvatski jezik.

Sto se tice Milana Resetara, Hroboatosove podvale u vezi sa ovim dubrovackim eruditom su
jos ociglednije. Resetar je politicki bio na pozicijama nekakvog proto-integralnog
jugoslovenstva, jer je o Srbima i Hrvatima govorio kao jednom narodu sa dva imena, sto je
obrazlozio u svom radu Mea culpa iz 1912. Medjutim, u komunistickoj Jugoslaviji golemi
Resetarov autoritet trebalo je upregnuti da bi se i jezicno, kulturoloski i istorijski opravdala
federalna pripadnost Dubrovnika Republici Hrvatskoj. Za to je najcesce navodjena cinjenica,
omiljeni Hroboatosov papagajizam u vezi sa Resetarom, da je Resetar uredjivao ediciju "Stari
pisci hrvatski", koju je Jagic pokrenuo jos 1869., posto je jos u godini Vukove smrti znacajno
odstupio od nacela iz "Svi i svuda" i objavio da se Srbi i Hrvati ne razlikuju (ili je to sasvim
zanemarljivo) po jeziku, a da su razlike medju njima uglavnom verske prirode. Medjutim,
cinjenica je da Resetar, bez obzira na politicko jugo-integralisticko opredeljenje, na profesionalnom
lingvistickom planu o razlikama izmedju srpskog i hrvatskog jezika nije tvrdio nikada nista drugo nego
da je stokavica samo srpska, a cakavica samo hrvatska. To je Resetar nedvosmisleno potvrdio i u
pristupnoj besedi Srpskoj kraljevskoj akademiji 1940. godine Najstariji dubrovacki govor, gde
kaze:

Dubrovcani nijesu nikad bili cakavci, jer je srpski jezik dosao u negda romanski Dubrovnik iz staroga
Zahumlja i stare Travunije, gdje se uvjek stokavski govorilo.

Mislim da si i previse paznje dobio, Hroboatose... Re: Ciji je nas jezik

"Pronalazač" bosančice je hrvatski istoričar iz 19.-tog vijeka Ćiro Truhelka (1865, Osijek - 1942) koji
od lokalne varijante srpske ćirilice izmišlja posebno pismo (niko nikada u srednjovjekovlju svoje pismo
nije nazvao bosančica), navodno potpuno nezavisno od ćirilice. I mada je laž suviše očigledna da bi
mogla da se održi u tom obliku, termin je ušao u upotrebu, pa zainteresovani čitalac u Enciklopediji
likovnih umjetnosti, tom I, Zagreb 1959, str. 442. u odrednici “bosančica” može pročitati da je to
“bosanica, bosanska bukvica, hrvatska ćirilica, zvana i žensko pismo”, dakle sve, samo ne ono što
stvarno jeste – srpska ćirilica. "

Pazi, "bosančica", tačnije "hrvaštica" Konjine!

ĆIRILICA
 BOSANČICA

Bosančica je děvojčica iz Bosne.

Bosančica je děvojčica iz Bosne.

Bosančica je děvojčica iz Bosne.

Bosančica je děvojčica iz Bosne. ... ... ...

1. Rano ustajanje ima i poneku prednost- čovjek nabrzaka dovrši
posao koji bi inače zamijetio kasnije (a možda i ne bi, zbog drugih
obveza). Također, odspojavanje sa situsa je i dalo rezultat u tom da
sam vidio poveznice na moja stara preganjanja s dementijom, koja
je postopisac, u svom neznanju, proglasio za "trijumf" dotične
jezikoslovke.

O čem se radi i da li ta problematika uopće zanima posjetitelje

foruma, te može li većina (ili itko) jednostavno shvatiti cjepidjačenja
navedena u danim linkovima ?

Vjerojatno- ne. No, mislim da je korektno, bez dvostrukoga

objašnjavanja, reći što je posrijedi.

1. na više je foruma i svemrježnih diskusijskih skupina dolazilo do

raspri između osobe koja je imala kodno ime dementiapraecox (a
često i druga), te drugomišljnika- najčešće o jeziku, no nerijetko i o
politici (svjetskoj i hrvatskoj). Ta je osoba (dementia skraćeno)
školovana jezikoslovka, zaposlena u Staroslavenskom institutu i
baveća se uglavnom hrvatskom pismenošću sjeverozapadnoga
kompleksa (Cres, Krk, Istra,..) i zapadne Hercegovine u srednjem
vijeku i početcima novoga (13-16. st.), na crkvenoslavenskom
hrvatske suvrsti.

2. u navedenoj je polemici-ispušila i povukla se uskoro s foruma.

Nije stvar u tom što su njezine teze oborene, ni što je otišla
(nastavila je s komentarima u Jutarnjem listu), nego što je njezina
argumentacija od početka bila kilava, nepodkrijepljena, u koliziji sa
stavovima svjetske slavistike i kroatistike. Na argumente koji su
pokazivali neutemeljenost njezinih tvrdnji (npr. o naravi urdskog i
hindskog jezika, o zapadnoj štokavštini prije novoštokavskih
inovacija, o nastanku i profilu hrvatskoga i srpskog jezičnoga
standarda,..)- dotična je "odgovarala" samo uvrjedama,
ignoriranjem i nebuloznim tezama bez podkrjepe u svjetskoj
lingvistici (npr. slučaj urdskog i hindskog). I onda se povukla jer
njezino histeriziranje nije dalo učinka.

3. glede "argumenta autoriteta"- dementia je zasigurno manji

autoritet-ili nikakav-u usporedbi s Katičićem, Brozovićem,
Auburgerom, Matasovićem i drugim navedenima (i kad se tko s
njima slaže, i kad se razilazi).

4. na kraju, korektno je reći kakav je njezin jezični model i koje su

teze, jer su velikosrpski neznalice pomislili da je njezina opsesivna
retorika na crti njihovih nacionalnojezičnih želja. A stvari su
ovakove:
 *dementija jest na crti želje da neki imaginarni hrvatski standard
bude hibrid čakavsko-štokavski, uz nješto kajkavizama.

*no, model kojim piše kao željenim zapravo je spoj triju sastavnica:
arhaizirane dubrovačke književnosti iz 15. i 16. st. (npr, kao
u http://www.ffzg.hr/infoz/dzs/html/Zlata.htm ) koja je zadržala neke
staroštokavske značajke (pisal, misal, s junaci,..ponekad cvietje,
bratja, te mali broj arhaizama- cieć, jurve, bo,..), slovopisa
uglavnom-ne potpuno- digramskoga kao u budimskoga kruga (cs-č,
ch-ć, sh-š,..), te pravopisa Zagrebačke škole iz 19. st. ( razstaviti,
liepo, djelo, izkupiti, težko/tezhko,..). Esencijalno, to je štokavsko-
jekavski rane dubrovačke fizionomije, grafije iz 18. st. i etimološke
ortografije iz 19.st. To je za nju pravi hrvatski, dok za sadašnji
hrvatski standard koji nema staroštokavske padeže u množini (s
junacima mjesto s junaci) i koji je izgovornog pravopisa (teško,
rastaviti, isjeći,..)- tvrdi da je "iztočnohercegovački" (ne srpski, jer taj
idiom smatra vlaško-čobanskim, a ne etnički srpskim), ne
podkrjepljujući svoje tvrdnje ničim konkretnim. Za kraj mogu samo
reći da debelo griješe oni koji misle da je njezina propala
argumentacija na bilo koji način išla u smjeru potvrde velikosrpskih
teza o srpskoj etničkoj pripadnosti štokavštine- sam je jezik kojim
piše i koji drži za eminentno hrvatski po gramatici dijelom
novoštokaviziran dubrovački štokavski kakav je zabilježen u
književnosti 16. st., a pisan starim hrvatskim slovopisom i
pravopisom. Jednačba štokavština = srpski "jezik" ne ulazi u tu
vizuru, koliko god poremećena bila.

Original postavio coachenko

Ovo nikako ne znaci da su slavisti prve polovine 19. veka bili u svemu u pravu, niti da su stavovi
novijih lingvista po defaultu manje vredni i tacni, nego kada se radi o interpretaciji istih izvora
metodoloski gledano oni imaju vecu verodostojnost; ovo postaje jos ociglednije kada vidimo da su
promene u utvrdjenim stavovima o dijapazonu srpskog i hrvatskog jezika isle sa promenom politickih
konjuktura. Oni koji su mogli da zauzmu neutralan stav po tom pitanju i dalje su bili na utvrdjenim
jezickim pozicijama slavistike 19. veka, pa je nemacki lingvista Leskien jos 1914. tvrdio da je samo
cakavski autenticni hrvatski jezik.

Sto se tice Milana Resetara, Hroboatosove podvale u vezi sa ovim dubrovackim eruditom su jos
ociglednije. Resetar je politicki bio na pozicijama nekakvog proto-integralnog jugoslovenstva, jer je o
Srbima i Hrvatima govorio kao jednom narodu sa dva imena, sto je obrazlozio u svom radu Mea culpa
iz 1912. Medjutim, u komunistickoj Jugoslaviji golemi Resetarov autoritet trebalo je upregnuti da bi se
i jezicno, kulturoloski i istorijski opravdala federalna pripadnost Dubrovnika Republici Hrvatskoj. Za to
je najcesce navodjena cinjenica, omiljeni Hroboatosov papagajizam u vezi sa Resetarom, da je
Resetar uredjivao ediciju "Stari pisci hrvatski", koju je Jagic pokrenuo jos 1869., posto je jos u godini
Vukove smrti znacajno odstupio od nacela iz "Svi i svuda" i objavio da se Srbi i Hrvati ne razlikuju (ili
je to sasvim zanemarljivo) po jeziku, a da su razlike medju njima uglavnom verske prirode. Medjutim,
cinjenica je da Resetar, bez obzira na politicko jugo-integralisticko opredeljenje, na
profesionalnom lingvistickom planu o razlikama izmedju srpskog i hrvatskog jezika nije tvrdio
nikada nista drugo nego da je stokavica samo srpska, a cakavica samo hrvatska. To je Resetar
nedvosmisleno potvrdio i u pristupnoj besedi Srpskoj kraljevskoj akademiji 1940. godine Najstariji
dubrovacki govor, gde kaze:

Dubrovcani nijesu nikad bili cakavci, jer je srpski jezik dosao u negda romanski Dubrovnik iz
staroga Zahumlja i stare Travunije, gdje se uvjek stokavski govorilo.

Mislim da si i previse paznje dobio, Hroboatose...

Iz ovog ću galimatijasa samo izdvojiti sljedeće promašaje:

*Rešetar je bio samo deklarativno jugo-integralist u jeziku, dok je u vizuri (ne u djelima koja je
 obrađivao) ostao pristaša velikosrpskih stajališta rane slavistike. Koliko god oba stava bila
promašena, oni imaju unutarnju logiku:

a) velikosrpski izjednačava štokavštinu sa srpskim jezikom (rana i srednja faza Šafarika, Karadžić,
ovdje Rešetar, rana faza Daničića,..)

b) jugointegralistički ne smatra da je štokavština etnički srpski jezik, nego da se radi o

"binacionalnom" narječju na kojem je nastao jedan književni jezik (zreli Daničić, zreli Jagić, Maretić,
Broz, Budmani, Skok,..)

Sam je Rešetar ostavio traga kao hrvatski filolog- njegovo je životno djelo izdanje dubrovačkih klasika
u ediciji Stari pisci hrvatski- dok su izljevi o štokavštini pred kraj života znak velikosrpske ideologije
koje se nije otresao, no koja u praksi u njegovu radu nije štetila normi hrvatskoga jezika (dok je ona
jugointegralista Maretića štetila u nizu rješidaba, npr. u potiskivanju glagolskih priloga). Rešetar je
sjedio na dva stolca cijeli život, i to je njegovo nasljeđe- dobro u većini djela, shizofreno u eksplicitnim
iskazima.

Velikosrbizam ne počiva ni na kakvim znanstvenim temeljima ni otkrićima. To je ideologija ignoriranja

čvrstih činjenica, a najeklatantnija je ogluha na izričito očitovanje pisaca koji pisahu njekom inačicom
štokavskog il ičakavsko-štokavskog da pišu hrvatskim jezikom (Šitović, Zlatarić, Nalješković, Palmotić,
Vetranović, Vidali, Babić, Sasin, Grabovac, Dalmatin, Bruerović, Lašvanin,..), te jasno izjednačuju
hrvatski i "ilirski" ili slovinski jezik (Mikalja, Stuli, Kačić Miošić, Grabovac,..). Nijedan štokavski pisac
do 19. st. (osim jasno srpskog Venclovića koji ne spada u ovaj okvir dalamatinsko-bosansko-
dubrovački) ne zove svoj jezik srpskim ni raškim ni slavenosrpskim, nego jedino i isključivo hrvatskim
ili ilirskim- kao i čakavski i kajkavski pisci Marulić, Lucić, Karnautić, Budinić, Habdelić, Belostenec,
Zrinski, Ritter-Vitezović,.. Tu su "neugodnu" činjenicu velikosrpski nastrojeni filolozi elegantno-
prešućivali. Što im ne ide u željeni kalup- toga nema, iako je tiskano i izrijekom rečeno.

Dakle, Rešetarova- ili čija god ideologija koja izjednačava štokavštinu i srpštinu, ne stoji ni na kakavim
temeljima, ni na kakvim dokumentima, otkrićima, spoznajama, činjenicama. Naprotiv- sve govori
protiv nje. Ona je postojala dok su još trajale političke silnice koje su ju iznjedrile, i raspala se zajdno s
tim političkim silnicama. Tomu je, usput, nemalo pridonio i razvoj lingvistike koji je uistinu došao do
novih spoznaja na području historijsko-komparativnoga jezikoslovlja, kao i standardologije i
sociolingvistike kad su se na slavističkim jezikoslovnim horizontima pojavili slični primjeri hindskog i
urdskog ili maležanskog i indonežanskog.

Sapienti sat.
Odgovorite sa citatom

2.

3. Slaven777: Ojha! Urbane, ne trči pred rudu! To što si sada izrekao je potpuno netačno.
4. Naravno, Slavene. To što Hroboatos ili Ante Pavelić svoj jezik zovu hrvatskim nije nikakav
naučni kriterij za pravdanje imena jezika, zar ne?

Isto tako, poneki pisac srpski jezik nazove hrvatskim, npr. Grabovac, zbog toga što ne zna da
je to srpski jezik koji je stvorio srpski narod kroz milenijume i razvio ga u srědnjověkovnoj
srpskoj državi - Raškoj. (Hrvatska je razvila čakavski.) Da li je zato taj jezik manje srpski i više
hrvatski? Ne. Tako bismo mogli opravdati bilo koji naziv jezika: dubrovački, bosanski,
dalmatinski, slavonski, naški, BHS, BCS, BCMS itd.... Dakle, logička grěška.

A gdě su stvarni argumenti, slušajte me pažljivo:

Sve je počelo sa protivreformacijom. Jezuiti su ukapirali da Luteranci pridobijaju věrnike

omogućavajući im bogosluženje na narodnom jeziku, pa su promptno reagovali na
ovo otimanje tezge tako što su angažovali svoje ljude da sastave pravila jezika za
bogosluženje.

Prvo je za Slověne Balkana bio smišljen ovaj tragikomični slučaj poznat kao : Šimun Budinić.
Naravno, istorija pamti prvo nametanje srpskog jezika širokim slověnskim masama prilikom
 misije Ćirila i Metodija.

Drugi put je bilo pomalo komično. Kako što rekoh, bilo je to u 16. věku, kada su Jezuiti
pokušali da naprave jedan "sveslavenski" jezik i za "posao" su angažovali Zadranina
Simeona Budinea. Motivi za ovakvo ukrupnjavanje jezičkog standarda živi su i danas, kada
se satelitske balkanske karikatura-državice približavaju utapanju u EU. Elem, pokušaj je
zasvědočen u 16. věku u književnom dělu Šimuna Budinića, Zadranina (1530-1600), i to u
njegovoj »Summi nauka hristianskoga«, (pazi, ne "kršćanskoga") koja je objavljena u Rimu
1583.

Taj drugi pokušaj je propao jer je Budinić bio prilično netalentovan za posao - bez njuha i
sluha. Dok je u prvim dvěma knjigama Budinić pisao čistim hrvatskim jezikom (čakavskim), u
trećoj knjizi piše, kao što veli Kurelac, »vseslovinski« Budinićevo umetanje čeških i poljskih
riječi potpuno je nefunkcionalno (Lj. Jonke), kao što pokazuju priměri: »Mili pane, Gospodi
Bože moj (132); od blažene divice panni Marie (51); ovako je rekao i mluvio..." itd. itd.

Kako rehoh, bilo je to doba slično današnjem, doba kad je rimski Sabor za širenje věre
(Congregatio de propaganda fide) u svojoj protivreformatorskoj dělatnosti spoznao veliku
pouzu zasnivanja jednoga književnog jezika za cěo slavěnski svět Balkanskog poluostrva.

Međutim, drugi pokušaj se nije završio na Budineu, jer kao što znamo, jer Hrvati su se do 17.
věka jezički dobrano posrbili. A zasluga za to pripada svakako Bartolu Kašiću, čověku koji je
imao i njuha i duha i sluha. Kao što se saznaje iz Arhiva isusovačkog reda, koji je proučio
Josip Jurić, izvěstio je već 1582. Dubrovčanin Marin Temperica, jezuita i bivši trgovac po
balkanskim zemljama, u svojem referatu jezuitskom generalu Klaudiju Akvavivi da se od
Slovenije do Bugarske govori isti jezik, i predložio da se što prije sastavi gramatika i rječnik
toga jezika. General Klaudije Akvaviva prihvatio je taj prědlog i naložio 1599. članu
isusovačkog reda Bartolu Kašiću da sastavi »ilirsku« gramatiku koja bi obuhvatila sva ta
slavenska narječja. Tako se 1604. pojavila u Rimu gramatika čakavca Bartola Kašića
»Institutionum linguae illiricae« s jakim štokavskim elementima. (Mihovil Kombol: Povijest
hrvatske književnosti; Josip Jurić: Pokušaj Zbora za širenje vjere, »Croatia sacra«)

Međutim, čakavc Kašić jeste u tu gramatiku stavio neke hrvatske padeške oblike, ali je poslě
to u prěvodu biblije izbacio, pa se slobodno reći da je to prva Biblija prěvedena na srpski,
nakon što je Kašić proboravio u Beogradu i Dubravniku, pola svog života.

I zato je sasvim bespametno navoditi pisce ove i one koji su svoj jezik zvali ovako i onako, jer
samo je komparativna lingvistika i istorija književnosti nadležna da utvrdi o kojem se jeziku
radi.

5. Ljudevit Jonke: Put kojim je u pogledu jezika pošao Budinić pokazao se pogrešan;
pobijedila je Kašićeva tendencija da treba ići prema štokavskom dijalektu i uzeti ga za
književni.
6. Jedino, nije Kašićeva tendencija, nego tendencija jezuitskog generala Akvavive.
Da ne zaboravimo, četvrti slučaj zbio se zato što su Hrvati ponovo "zabili" (u dupe) jezik koji
im je patentirao Kašić, pa je od Beča angažovan Vuk Karadžić da ponovo sačini Rěčnik,
gramatiku i pravopis srpskoga jezika. Vuk je, međutim, stajao na naučnim istinama o porěklu i
imenu jezika, a ne na šupljem i davno umrlom imenu "ilirskom" kao Kašić, Mikalja, dela Bela,
Voltiđi, Stuli i drugi.

Ironijom ponavljajućese istorije, danas se nalazimo pred vratima EU i prěd vratima novog,
petog (zahvaljujući Vuku, ne ukrupnjavanja srpskih standarda, već) ukrupnjavanja srpskog
policentričnog standardnog jezika.

Najsměšnije od svega jeste što će (opet) argument novca dovesti do približavanja naučnim
argumentima. Jer argument kapitala kazuje da partikularizacija srpskog jezika na policentrični
standardni jezik neće proći kad je u pitanju budžet EU. Ona je bila samo faza kojom su
krěpljeni mini-nacionalizmi da bi se raskomadalo svesrpsko nacionalno (čitaj
ekonomsko!) biće.
 Danas prognoziram slědeći rezultat: u Evropsku uniju ući će dva jezika: srpskohrvatski i
hrvatski, pri čemu će srpskohrvatski biti službeni za one koji imaju manje komplekse (Srbi,
Bošnjaci i Crnogorci), dok će kukumavčenju věčno iskompleksiranih biti udovoljeno tako što
će sami plaćati prěvođenje na "hrvatski".

7. Ljudevit Jonke: Put kojim je u pogledu jezika pošao Budinić pokazao se pogrešan;
pobijedila je Kašićeva tendencija da treba ići prema štokavskom dijalektu i uzeti ga za
književni.
4. Dositej nije pisao na vernakularu/narodnom jeziku, nego na slavenosrpskom. Osim
Venclovića, nešto je malo pisao na vernakularu (srpskom) Rajić: Boj zmaja s orlovi. To je do
18. st. zaključno.

Glede izjednačavanja pojmova ilirski/slovinski i hrvatski, ima dosta primjera za jezik i etnos.

Marko Marulić: Judita, 1501, naslov

"Libar Marka Marulića Splićanina, u kom se uzdrži istorija svete udovice Judit u
versih hrvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodu
puk izraelski od velike pogibli".

Isti Marulić piše o jaziku ilirskom ili slovinskom na kojem piše, i to u latinskom (diačkom)
prikazu.

Kod Mavra Vetranovića i Bartola Kašića srećemo jednu zanimljivu pojavu: opći se jezik zove
slovinski (kod Vetranovića i hrvatski), no postoji identifkacija kao s dalmatincima kao
podskupom Hrvata.

U djelu "Pastir i vila" Vetranović piše:

Još neka da znate po svijetu svak pravi,

da ste sve Dalmate natekli u slavi;
ne samo Dalmate, gospodo pridraga,
neg još sve Hrvate skupivši jednoga.

Bartol je Kašić pak svoj jezik najčešće zvao ilirskim ili slovinskim. Preferirao je "bosanski
jezik" ili štokavsku ikavicu, no nekad ga je zvao i "dalmatinski"- to je prije rezervirao za
čakavsko narječje.

Godine 1617. Kašić objavljuje zbirku pjesama "Perivoj od djevstva". To su posvete s 50

pjesama-psalama Davidovih. Stavio je tu i posvetu vlastelina iz Kotora Mara Dragovića,
upućenu njemu, Kašiću:

Kada s' navijestio u pjesnijeh glas tvoj,

naši Dalmatini, i vas rod hrvatski,
držat će i čini pjevanja glas rajski.
Od našega mora do mora ledena
živit od govora dika će plemena.

Sam Kašić je preferirao ikavicu, pa je na štokavskoj ikavici napisao "Istoriju loretanu..", 1617.
Kaže da je priču prenio "narodu svomu slovinskomu dalmatinskim govorom". Ironično je da je
Kašić, koji je većinu djela napisao na štokavskoj jekavici, gojio stanovito neraspoloženje
prema dubrovačkom "ijekanju" koje je smatrao gubitkom. Čudno je njegovo pismo isusivcu
Ivanu Dražiću koji je oklijevao dati dozvolu za tiskanje "Perivoja od djevstva" (štokavsko-
jekavski) u kojem piše da je preveo u "opći jezik dalmatinskog naroda", a ne "dubrovački
jezik, jer jezik grada Dubrovnika nije opći osim onaj nekih njegovih stanovnika, dok jezik
dalmatinski podrazumijeva sve nacionalne pokrajine".

Ovo je mjesto nerazumljivo jer se za štokavsko-jekavski tekst tvrdi da nije "dubrovački", nefo
"dalmatinski". Posebno jer Kašić kaže da "nije pisan (tekst) u jeziku dubrovačkom, nego
općim jezikom moje nacije, koji ja držim razumljivijim od dubrovačkoga". (1625.)

Taj dalmatinski nije čakavski, a uključen je u opći hrvatski ( posveta Mara Dragovića), pa je
vjerojatno opće štokavsko ikavsko i jekavsko narječje, bez hiperjekavizama koji su iritirali
Kašića- no koje je, začudo, koristio.

Krajem 17. i početkom 18. st. u Veneciji postoji Riva od Hrvatov. Na posljednjem listu
latiničkoga izdanja Budinićeva Ispravnika za jereje (Mleci 1709) otisnuo je knjižar mali katalog
pod naslovom: Broj knjig hervatskih jimenovanih odzdola nahodi se u butigi Bartula Occhi
knjigara na Rivi od Hrvatov. Kraljićeve pak Pribogoljubne molitve izlaze 1734. u Bnecih ...
na Rivi slovinskoj. Tako se i Riva dei Schiavoni mogla prevoditi na dva načina.

Među "knjigama hrvatskim" koje Occhi nudi na prodaju nalaze se djela Marulićeva,
Lucićeva, Hektorovićeva, Karnarutićeva, Ranjinina, Barakovićeva, Gundulićeva,
Đurđevićeva. Jedna od Occhijevih knjiga nosi naslov: Način za moći naučiti jedan putnik
Latinin slovinjski jezik, a Hervat italijanski.

Dubrovčanin (importirani moližanin) Jakov Mikalja u rječniku "Blago slovinskoga jezika",

1649:

hrrivat, Hervat; Croata; Illyricus, i. Croata; ae

hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia; Illyris, dis. Illyricum, ci, Croatia; ae

Ivan Filipović Grčić: "Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u
misecu, što u jedni strana zovu Mladu nedilju", Sinj-Venecija, 1704.

»Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija
naša pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne,
Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika hrvatskoga, molite se za
nas.«

Filip Grabovac, »Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga«, Vrlika, 1749.

»U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i
danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.«

Dubrovčanin Joakim Stulli u svom velikom "Rječosložju" (1801.-1810) ima:

Illyrice- Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski

Marko Bruerević-Desrivaux, Dubrovnik, »Satira«, oko 1820

Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš,

pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave
bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao
s pivnice jer svako do glasovita Pregata
slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?
jer čupa od župskijeh do najponosnije vladike
stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?

Dosta je i mislim previše....

Ovo sam tek sad vidio. No, da i to riješimo.

1. rani Jagić je hrvatovao i s nekim Vukovim idejama nije imao veze. Godine 1864. Karadžić umire, a
Jagić objavljuje studiju "Iz prošlosti hrvatskoga jezika". Tamo piše:

"Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i
srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a
naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali."

"Nekoč bude zabranjeno u Dubrovniku gospodjam da nesmiju govoriti talijanski; a sada valjalo bi
zapreke stavljati jeziku slovjenskomu; koncem bo 15. vieka besjede kitno i pjevaju hrvatske pjesme
oni isti muževi, kojim daleko na svietu slovi ime sa duboke latinske učenosti...itd. itd.

2. nakon tohga prolazi oprortunistički još bar 4 faze o kojima se različito identificirao (kao Slovenac,
Srbin iz Varaždina, Srbo-Hrvat, Jugoslaven i možda još što).
Kao jezični unitarist ipak ostaje kritičan prema tezama koje idu na mlin velikosrbizma:

"...Tko predstavlja pravi i čisti moderni srpskohrvatski književni jezik ? Prema shvaćanju pisca ove
knjige.....Vuk i Daničić...ne može se poreći, da na zapadu, kod Hrvata, korijenje štokavskoga
književnog jezika seže dublje u prošlost. No, Vukov je zahvat bio tako snažan, da su njegove
književne tvorevine,.., potisnule uskoro i na zapadu tekovine i utjecaje starijih vremena. Moram ovu
činjenicu izrijekom istaći, jer bi se inače kraj nedostatka međusobne dobrohotnosti, koji je značajan za
unutarnje srpskohrvatske odnošaje novijega vremena, moglo iz Maretićeve gramatike lako skovati
oružje za bestemeljnu tvrdnju, koju su već često ponavljali i razboriti ljudi, das u Hrvati uzeli Srbima
jezik. Točno je samo to, da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod
različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vuka i
njegovih publikacija dobila dosljedniji, narodniji oblik".

Ocjena Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskog ili srpskog jezika«, Archiv fuer Slawische
Philologie, 1900.

3. u zadnjoj fazi, dobu karađorđevićevske SHS, Jagić postaje običan srpski pijun. Prodao je svoju
bogatu knjižnicu Beogradskom univerzitetu, a autobiografiju piše na srpskom ekavskom. Politički
mrtvac koji ne reagira na "deset krvavih godina" (doživio ih je pet, jer je umro 1923.). Ivan Ivanić,
1895:
„Danica" konstatuje, po sadržini tih pesama, da su ih „naši pradidovi morali doneti iz stare naše
domovine, iz zemlje Hercegovine." U Lici pevaju narodne pesme samo ljudi. Bistri su i stvaraju toliko
pesama, da ih lako ne bi čovek mogao ni popisati. Opevaju ne samo događaje iz ranije naše istorije,
već i novije događaje, naročito ratove u Italiji i u Ugarskoj, u kojima su i oni učestvovali. Dokle kod
tamošnjih Kranjaca čuješ „kaj", kranjska imena, malo pesama osim ženskih, dotle Bunjevci u Primorju
i u Podgorju imaju vrlo mnogo svojih narodnih junačkih pesama, a što je najglavnije pevaju uz gusle,
kao i tamošnji Srbi, sa kojima žive u najvećoj slozi. Gusle su se održale samo još kod ličkih
Bunjevaca, gajde kod budimskih Bunjevaca, dok bački Bunjevci nemaju ni gusala, ni gajdi, već samo
tambure, kao jedini svoj instrumenat.
Bunjevci imaju svojih narodnih pesama, pripovedaka i poslovica. Narodne pesme, koje pevaju
većinom su srpske, ali ima i takih, koje su postale kod samih Bunjevaca. Važno je pomenuti,
da Bunjevci najradije pevaju o Kraljeviću Marku kao o svom narodnom junaku, za tim pevaju
još i o caru Lazaru, Obiliću i o ostalim našim junacima, ne samo iz stare naše istorije, već i iz
novijeg doba, a naročito o senjskim uskocima i primorskim junacima.
Pesme našeg opšteg pesnika Kačića – Miošića čitaju Bunjevci i Šokci vrlo rado. Ivan Murgić
priča, da je kod ličkih Bunjevaca, u „svakoj kući pesmarica neumrloga Andrije Kačića na stolu ležala i
osobito u zimu u svakom prelu i posilu čitana je ili pjevana."

Lov lovio Kraljeviću Marko,

Lov lovio u nedilju mladu,
U nedelju prije mise rane.
Ulovio zmiju šarovitu,
Šarovitu, vrlo vilovitu,
Ulovio sebi oko vrata.
Sad on iđe na majkina vrata.
„Ustaj majko, otvori mi vrata,
„Pa mi skini ovaj okov s vrata!"
Usta majka i otvori vrata;
Kad vidila zmiju oko vrata
Al' je majka zatvorila vrata,
Pa ga šalje na ljubina vrata:
Ode Marko na ljubina vrata:
„Ustaj ljubo, otvori mi vrata,
„Pa mi skini ovaj okov s vrata!"
Usta ljuba i otvori vrata.
Kad vidila zmiju oko vrata,
Odma j' ljuba zatvorila vrata,
Pa ga šalje na selina vrata:
„Ustaj selo i otvori vrata,
„Pa mi skini ovaj okov s vrata:"
Usta sela i otvori vrata;
Kad vidila zmiju oko vrata,
Odma j' sela zatvorila vrata,
Stade Marko njojzi govoriti:
„Nemoj selo zatvarati vrata,
„Već mi skidaj ovaj okov s vrata!"
Sada sela zače govoriti:
„Siđi zmijo s moga brata vrata,
„Pa ćeš biti moga brata majka!"
Ćuti zmija, ništa ne govori.
Sela opet poče je moliti:
„Siđi zmijo s moga brata vrata,
„Pa ćeš biti moga brata ljuba!"
Ćuti zmija, ništa ne govori.
Sela opet počne je moliti:
„Siđi zmijo s moga brata vrata!"
Progovori zmija šarovita,
Šarovita, vrlo vilovita:
„Mol' se Bogu Kraljeviću Marko,
„Što za tebe sela odgovara
„Jer se ne bi nanosio glave..."

Interesno je još, da u narodnim pesmama Bunjevaca nalazimo pravoslavnog Svetog Dimitrija, kao
svetitelja, koji kažnjava prestupnike i vrši pravdu na zemlji. Poznati su napadi Slovena na Solun od
676–680. g., kada ih je od Soluna prognao sveti Dimitrije nekim „čudesima" i „čudesnim prilikama",
zatim 690. god., kada su se Sloveni solunski počeli pokrštavati, Sv. Dimitrije ostao je među njima kao
svetitelj velikog poštovanja, čijeg su se gnjeva oni plašili.
Evo jedne od tih narodnih pesama, gde se Sv. Dimitrije pojavljuje u ulozi, koju pomenusmo...

Izvor Bune pod Velesom u Buniji.

Mavro Orbin, početkom XVII. stolěća u svom dělu 'Il Regno degli Slavi', str. 350, piše, da se Zahulmija
od Slověna naziva Zahlivnje — che dagli Slavi viene chiamato Zahlivnie. (Uporedi Ivo Pranjković:
Franjevci Bosne Srebrene). Prema tome izvodim da se (Za)Hulmija od slověna naziva (Za)Hlivnje →
(Za)Hlivno → Livno. Međutim, dobro se vidi da se Hum i Zahumlje od 10.-13. věka poměrilo sa istoka
na zapad. To se može pratiti na ovoj
karti: http://www.seharabooks.com/ba/images/stories/vijesti/historija_bih/velika%20karta.jpgDositej
nije pisao na vernakularu/narodnom jeziku, nego na slavenosrpskom. Osim Venclovića, nešto je
malo pisao na vernakularu (srpskom) Rajić: Boj zmaja s orlovi. To je do 18. st. zaključno.

Glede izjednačavanja pojmova ilirski/slovinski i hrvatski, ima dosta primjera za jezik i etnos.

Marko Marulić: Judita, 1501, naslov

"Libar Marka Marulića Splićanina, u kom se uzdrži istorija svete udovice Judit u
versih hrvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodu puk
izraelski od velike pogibli".

Isti Marulić piše o jaziku ilirskom ili slovinskom na kojem piše, i to u latinskom (diačkom) prikazu.

Kod Mavra Vetranovića i Bartola Kašića srećemo jednu zanimljivu pojavu: opći se jezik zove slovinski
(kod Vetranovića i hrvatski), no postoji identifkacija kao s dalmatincima kao podskupom Hrvata.

U djelu "Pastir i vila" Vetranović piše:

Još neka da znate po svijetu svak pravi,

da ste sve Dalmate natekli u slavi;
ne samo Dalmate, gospodo pridraga,
neg još sve Hrvate skupivši jednoga.

Bartol je Kašić pak svoj jezik najčešće zvao ilirskim ili slovinskim. Preferirao je "bosanski jezik" ili
štokavsku ikavicu, no nekad ga je zvao i "dalmatinski"- to je prije rezervirao za čakavsko narječje.

Godine 1617. Kašić objavljuje zbirku pjesama "Perivoj od djevstva". To su posvete s 50 pjesama-
psalama Davidovih. Stavio je tu i posvetu vlastelina iz Kotora Mara Dragovića, upućenu njemu,
Kašiću:

Kada s' navijestio u pjesnijeh glas tvoj,

naši Dalmatini, i vas rod hrvatski,
držat će i čini pjevanja glas rajski.
Od našega mora do mora ledena
živit od govora dika će plemena.

Sam Kašić je preferirao ikavicu, pa je na štokavskoj ikavici napisao "Istoriju loretanu..", 1617. Kaže da
je priču prenio "narodu svomu slovinskomu dalmatinskim govorom". Ironično je da je Kašić, koji je
većinu djela napisao na štokavskoj jekavici, gojio stanovito neraspoloženje prema dubrovačkom
"ijekanju" koje je smatrao gubitkom. Čudno je njegovo pismo isusivcu Ivanu Dražiću koji je oklijevao
dati dozvolu za tiskanje "Perivoja od djevstva" (štokavsko-jekavski) u kojem piše da je preveo u "opći
jezik dalmatinskog naroda", a ne "dubrovački jezik, jer jezik grada Dubrovnika nije opći osim onaj
nekih njegovih stanovnika, dok jezik dalmatinski podrazumijeva sve nacionalne pokrajine".

Ovo je mjesto nerazumljivo jer se za štokavsko-jekavski tekst tvrdi da nije "dubrovački", nefo
"dalmatinski". Posebno jer Kašić kaže da "nije pisan (tekst) u jeziku dubrovačkom, nego općim
jezikom moje nacije, koji ja držim razumljivijim od dubrovačkoga". (1625.)

Taj dalmatinski nije čakavski, a uključen je u opći hrvatski ( posveta Mara Dragovića), pa je vjerojatno
opće štokavsko ikavsko i jekavsko narječje, bez hiperjekavizama koji su iritirali Kašića- no koje je,
začudo, koristio.
 Krajem 17. i početkom 18. st. u Veneciji postoji Riva od Hrvatov. Na posljednjem listu latiničkoga
izdanja Budinićeva Ispravnika za jereje (Mleci 1709) otisnuo je knjižar mali katalog pod
naslovom: Broj knjig hervatskih jimenovanih odzdola nahodi se u butigi Bartula Occhi knjigara
na Rivi od Hrvatov. Kraljićeve pak Pribogoljubne molitve izlaze 1734. u Bnecih ... na Rivi
slovinskoj. Tako se i Riva dei Schiavoni mogla prevoditi na dva načina.

Među "knjigama hrvatskim" koje Occhi nudi na prodaju nalaze se djela Marulićeva, Lucićeva,
Hektorovićeva, Karnarutićeva, Ranjinina, Barakovićeva, Gundulićeva, Đurđevićeva. Jedna od
Occhijevih knjiga nosi naslov: Način za moći naučiti jedan putnik Latinin slovinjski jezik, a Hervat
italijanski.

Dubrovčanin (importirani moližanin) Jakov Mikalja u rječniku "Blago slovinskoga jezika", 1649:

hrrivat, Hervat; Croata; Illyricus, i. Croata; ae

hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia; Illyris, dis. Illyricum, ci, Croatia; ae

Ivan Filipović Grčić: "Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u misecu,
što u jedni strana zovu Mladu nedilju", Sinj-Venecija, 1704.

»Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija naša
pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine,
Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda ijezika hrvatskoga, molite se za nas.«

Filip Grabovac, »Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga«, Vrlika, 1749.

»U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri
su imena a jedan je isti jezik.«

Dubrovčanin Joakim Stulli u svom velikom "Rječosložju" (1801.-1810) ima:

Illyrice- Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski

Marko Bruerević-Desrivaux, Dubrovnik, »Satira«, oko 1820

Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš,

pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave
bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao
s pivnice jer svako do glasovita Pregata
slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?
jer čupa od župskijeh do najponosnije vladike
stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?

Dosta je i mislim previše....

1.

Dositej je pisao na narodnom!

Umesto sto izmisljas nesto sedi i citaj!
Imam 16. god i za toliko znam da je dositej bio jedan od prvih koji su se zalagali za uvodjenje
narodnog jezika u knjizevnost!
Mislim,sramota....
...a ipak,da li si procitao nekada nesto od Dositeja??? Ovo sam tek sad vidio. No, da i to riješimo.

1. rani Jagić je hrvatovao i s nekim Vukovim idejama nije imao veze. Godine 1864. Karadžić umire, a
Jagić objavljuje studiju "Iz prošlosti hrvatskoga jezika". Tamo piše:
"Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i
srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a
naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali."

"Nekoč bude zabranjeno u Dubrovniku gospodjam da nesmiju govoriti talijanski; a sada valjalo bi
zapreke stavljati jeziku slovjenskomu; koncem bo 15. vieka besjede kitno i pjevaju hrvatske pjesme
oni isti muževi, kojim daleko na svietu slovi ime sa duboke latinske učenosti...itd. itd.

2. nakon tohga prolazi oprortunistički još bar 4 faze o kojima se različito identificirao (kao Slovenac,
Srbin iz Varaždina, Srbo-Hrvat, Jugoslaven i možda još što).
Kao jezični unitarist ipak ostaje kritičan prema tezama koje idu na mlin velikosrbizma:

"...Tko predstavlja pravi i čisti moderni srpskohrvatski književni jezik ? Prema shvaćanju pisca ove
knjige.....Vuk i Daničić...ne može se poreći, da na zapadu, kod Hrvata, korijenje štokavskoga
književnog jezika seže dublje u prošlost. No, Vukov je zahvat bio tako snažan, da su njegove
književne tvorevine,.., potisnule uskoro i na zapadu tekovine i utjecaje starijih vremena. Moram ovu
činjenicu izrijekom istaći, jer bi se inače kraj nedostatka međusobne dobrohotnosti, koji je značajan za
unutarnje srpskohrvatske odnošaje novijega vremena, moglo iz Maretićeve gramatike lako skovati
oružje za bestemeljnu tvrdnju, koju su već često ponavljali i razboriti ljudi, das u Hrvati uzeli Srbima
jezik. Točno je samo to, da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod
različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vuka i
njegovih publikacija dobila dosljedniji, narodniji oblik".

Ocjena Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskog ili srpskog jezika«, Archiv fuer Slawische
Philologie, 1900.

3. u zadnjoj fazi, dobu karađorđevićevske SHS, Jagić postaje običan srpski pijun. Prodao je svoju
bogatu knjižnicu Beogradskom univerzitetu, a autobiografiju piše na srpskom ekavskom. Politički
mrtvac koji ne reagira na "deset krvavih godina" (doživio ih je pet, jer je umro 1923.).

Toliko o tom.
Smisao primedbe da je Jagic odstupio od Vukovih nacela iz "Svi i svuda" nije u tome da je Jagic bio
profesionalno saglasan sa njima, iako se iz njegovog hvalospevnog nekrologa Vuku Karadzicu iz
1864. na prvi pogled moze uciniti da je stajao iza njih. Radi se o tome da je Jagic u tom tekstu prvi put
upecatljivo izneo misljenje da su srpski i hrvatski isti jezik, sto nije bilo konzistentno sa Vukovim
stavovima, iako je Jagic vec bio deklarisani vukovac. Manje je poznato da se u sklopu Jagicevog dela
"Iz proslosti hrvatskog jezika" iz 1864. nalazi rad pod nazivom "Zasluge Vuka Sefanovića Karadzica
za nas narodni jezik"books.google, u kome na kraju Jagic opravdava Vuka sto je sledio stavove
evropske slavistike (Dobrovski, Kopitar, Safarik) po pitanju lingvistickog razgranicenja hrvatskog i
srpskog jezika. Evo tog dela:

Nesmijem napokon da nespomenem i neprotumacim jednu pogresku ili da kazem krivo nacelo, koje
nepolazi upravo od Vuka, ali se njegovim posredovanjem najvecma razislo po slovjenskom i
neslovjenskom svietu; to je mnogo nu nesretno (a stranom moze biti nespretno) razpravljanje pitanje
o jeziku a po tom i o narodu hrvatskom prema srbskomu. Ja sam sto mislim kazao vec sprijeda na str.
332-358 Knjizevnika, niti sam naumio ovdje ono isto opetovati, tim manje, posto znam, da onako
mislie svi razumni sinovi hrvatskoga i srpskoga naroda; zato mi je puno ugodnije sto mogu Vuka s
toga gledista ako ne bas sasvim opravdati, to ipak izpricati. Pokudjeni clanak Srbi svi svuda, koji
je stampan istom g.1849. u "Kovcezicu", pisa on 1836., dakle u ono doba kad se o proslosti nasega
naroda veoma malo znalo, a o proslosti njegova jezika deset puta manje...

To se dakako razumieva samo za knjizevnost, koja je koncem proslog stoljeca iznemogla i otudjila se
na zapadu, a uzkrsnula na istoku; sam pak narod nepresta i na zapadu jednako svoje najvece
svetinje zvati jezikom hrvatskim, kao onaj na istoku jezikom srbskim. Pomislite si dakle u taj kaos
zemljopisnih, drzavnih i narodnoslovnih imena stavljena Vuka, koji je svoje mnienje o ovom
pitanju osnovao sasvim na ugledu tudjem, a razlike pojedinih narjecja samo, kao su sada,
poznavao, o proslosti neimajuci nauke - moze li biti stogod u svietu naravnije, nego da ce
takav covek sve i svuda, kud cuje da se jednim jezikom govori - i svoj narod naci i svoje mu
 ime nametnuti. Neucini li to isto i Dositej? Ili ako se vratimo u jos starija vremena, Mauro
Orbini i mnogi drugi povjestnici misle takodjer, da svi Slovjeni - "iliricki" govore...

Ne mislim na kraju svrsavanja svojih izlaganja da bi mi trebalo izbrajati mnozinu svakovrsnih

odlikovanja, kojima je domaci i strani sviet priznao zasluge Vuka Stefanovica Karadzica: krasnije
nego li zlatni redovi i castni naslovi, drzat ce slavu njegovog imena u uspomeni zahvalnoga naroda
ona dragocjena knjizevna djela, kojimi je narod svoj bogato nadario, one proste, bez lazna nakita,
pune mudrosti, rieci, kojimi progovara nam i - sretnijemu potomstvu; priznanje pako naci ce najvece i
najmilije njegov neumrli duh onda, ako ozbiljno uvazimo njegove liepe nauke, da nad grobom
pokojnikovim danas sutra nikne i procveta jedna ruza, koja ce blagoduhi miris sirokim i
dalekim svietom prsiti: ta je ruza - knjizevna sloga Hrvata i Srba.

Ovo se prvi put pojavljuje na internetu, jer ako pazljivije pogledate, drugi pasus, koji predstavlja sam
kraj ovog rada, poslednja strana, na google books je izostavljen.

Jagic, dakle, objasnjava ovu Vukovu "zabludu" time sto pisac clanka "Srbi svi i svuda" iz 1836. nije
tada bio opskrbljen naknadno utvrdjenim naucnim aparatom i znanjima, kojima se pionirska slavistika
nije sluzila - "pise on 1836., dakle u ono doba kad se o proslosti nasega naroda veoma malo znalo, a
o proslosti njegova jezika deset puta manje" Medjutim , Jagic ovde ne pominje da je Vuk ostao
dosledan svojim stavovima iz "Srbi svi i svuda" i vise od dvadeset godina kasnije, sto je izneo u svojoj
polemici sa Sulekom 1861., iako je kao zivuci Beclija bio u samoj zizi svih zbivanja na polju slavistike.
I to mu niko nije osporio. U odgovoru na vec citirani Sulekov falsifikat Vuk
Karadzic lingvisticki dosledno potvrdjuje svoje reci:

“…i sad mislim da su se stari Hrvati u jeziku razlikovali malo od Srba, i da su današnji Čakavci pravi
njihovi ostaci i potomci, i da se po pravdi samo oni mogu zvati Hrvatima…glavna su staništa
današnjijeh Čakavaca ostrva ili otoci Jadranskoga mora od Istrije do iza Korčule…Hrvati po pravdi
mogu se zvati: 1) Svi Čakavci; 2) Kekavci u Kraljevini Hrvatskoj koji su se na to ime već obikli. Srbi po
pravdi mogu se zvati svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali…"
Medjutim, Vukov zakljucak nesrecno i prorocki odstupa og lingvistickih kriterijuma podele Srba i
Hrvata i, cini se nesvesno, navraca vodu na hrvatsku (katolicku) vodenicu:

"Ako Hrvatski rodoljupci ne pristaju na ovu na razumu osnovanu diobu, onda se za sad u
ovome ništa drugo ne može učiniti nego da se podijelimo po zakonu ili vjeri: ko je god zakona
Grčkoga ili istočnoga onaj se makar gdje stanovao neće odreći Srpskoga imena, a od onijeh
koji su zakona Rimskoga neka kaže da je Hrvat koji god hoće…

Ja se nadam da se Srbi za ove moje misli i riječi neće srditi na mene, a svaki Hrvatski pametni
rodoljubac da će njima sa svijem biti zadovoljan; ako se u ovome nadanju ne prevarim, primiću za
najveću sreću i čast, što sam se, samo radp zajedničke koristi i sloge, kojekako nakanio na pisanje
ovog članka".
Toliko o tome! Uz cinjenicu da je iste te godine, 1861., Vuk izabran su za pocasnog clana Pozeske
zupanije i pocasnog gradjanina Zagreba, neka ovo bude tema za razmisljanje.
Poslednji put ažurirao/la Sitz im Leben : 07.01.2009. u 04:24

Odgovorite sa citatom

2. 07.01.2009., 04:16#194

Sitz im Leben

Primećen član
Učlanjen
19.01.2007.
Pol
muški
Poruke
944
Reputaciona moć
0
Re: Ciji je nas jezik
Hroboatos:1. rani Jagić je hrvatovao i s nekim Vukovim idejama nije imao veze. Godine 1864.
Karadžić umire, a Jagić objavljuje studiju "Iz prošlosti hrvatskoga jezika". Tamo piše:

"Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i
srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom
dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali."
Ostao sam duzan da prokomentarisem i ovaj Jagicev citat. Jagic ovde upada u jednu logicku
pogresku kada kaze da bismo mogli primjerom dokazati odsustvo srpskog imena u Dubrovniku, sto je
logicki nemoguce, jer se 'negativne cinjenice' ne dokazuju, pogotovo ne primerima. Kako bismo,
recimo, primerom dokazali da Eskimi ne zive u Kongu? Naravno, do kraja svog rada Jagic nigde ne
iznosi svoj 'primer'. Od primera za prisustvo hrvatskog imena u starom Dubrovniku Jagic navodi
stihove Nikole Neljeskovica i izvesnog Vidalija, od cega se samo reci ovog poslednjeg odnose na
jezik, kada odgovara Neljeskovicu - Niko, hrvatskoga diko i slavo jezika. I to je Jagicev jedini primer.
Ali, kao sto smo rekli, 26-ogodisnji Jagic se veoma brzo odrekao ovakvih selektivnih pogleda na
jezicku proslost Dubrovnika, sto je pokazano i na predjasnim primerima.

Hroboatos:: 3. u zadnjoj fazi, dobu karađorđevićevske SHS, Jagić postaje običan srpski
pijun. Prodao je svoju bogatu knjižnicu Beogradskom univerzitetu, a autobiografiju piše na srpskom
ekavskom. Politički mrtvac koji ne reagira na "deset krvavih godina" (doživio ih je pet, jer je umro
1923.).
Uh, Jagic je ovde dobro i prosao. Po Hrobijevom domoljubno-znanstvenom metodu 'ebem li ti majku
izdajnicku! Natko Nodilo je zbog svog zapisa da se u Dubrovniku od pamtiveka govorilo srpski postao
obican 'srpski puzavac', a ima jos slikovitih primera.

Za sam kraj bih naveo jedan pasus, koji sazeto i slikovito daje istorijsku pozadinu Hroboatosovog
ludila i manijakalnog kroatomasnkog otpisivanja, u cijem je svetlu ovaj virutalni "jezikoslovac" nista
drugo do obican zapenusali ignorant sa arogantnim, ali veoma povrsnim pogledom na stvari:

U daljem trajanju vremena, kroz stampu, dnevnu i revijalnu, upravo u nekom napadnom sinkopiranju
hrvatske hronologije, iza toliko decenija Vukove borbe sa Srbima, njegovi hrvatski branioci nosice se
sa hrvatskim antivukovcima. Posle vojvodjanskih nenaucnih napadanja, Hrvati ce se sada
oduziti svim tim nerazumnim, gotovo ludackim manifestacijama, kroz koje je trebalo da se
Vukova bastina i kod Hrvata uscuva. Zato ce konacna pobeda Vukova i kod svih Hrvata biti i slava
velikih boraca i naucnih vojskovodja kakvi su bili Jagic i Maretic sa svim onim mladjima koji su ih
razumeli i sledeli, na univerzitetima u akademijama u gimnazijama, gde su se stvarali brojni hrvastki
kulturni poslenici.

Uistinu su Jagic i Maretic dva velika hrvatska svetla, a sa njima njihovi brojni ucenici, neiscrpna velika
skola filologa. Oni su cvrsto cuvali Vukove tekovine, a da ne govorimo i onoj divnoj plejadi Vukovih
savremenika, koji su ostali na njegovim utrtim stazama.Kurelac, Tkalac, Mazuranici, Broz, Ivekovic,
Boranic, pa i Ivsic cine zivi lanac koji je i danasnjoj generaciji preneo i sacuvao neostecene, stavise
prosirene tekovine Vukovog beskrajnog blaga, bez obzira na protivljenja Anta Starcevica, ili medju
mladjima Petra Guberine. Dakle, bilo je krajnjih diletanata, ali i strucnjaka koji su se svesno ili
podsvesno dali u sluzbu separatisticke politike, kojoj je bio zadatak razdvajanje Srba od Hrvata. (ili
tacnije, Srba od Srba, moj kom.). Od Starcevicevih gadnih neprijateljskih spisa do
Pavelicevog Korijenitog pravopisa, u zle uspomene NDH! - 1942. godine. - V.N 1967.

Sta reci...
Uobičajeni ignorantizam.

1. Točno je da je Jagić pokušao oprati Vuka od velikosrbizma u nekrologu. No, kao što su primijetili
pisci vanjske povijesti jezika (Vince, Nataša Bašić, Marko Samardžija,..)- Jagić je promašio "ceo
fudbal". Karadžić je ustrajao na velikosrpskim stajalištima do kraja života (1864.), kad se već s
hrvatske strane razbuktalo neraspoloženje prema njegovim idejama. U toj su polemici sudjelovali
Šulek, Ivan Mažuranić (kao anonim- vidjeti knjigu Nataše Bašić "Vuk Karadžić između politike i
jezikoslovlja"), Josip Miškatović, Ante Starčević, Ivan Kukuljević,.. Skoro je sigurno da Karadžić svoj
rad u Kovčežiću nije napisao 1830-ih (jer njegova stajališta i ostalih slavista bijahu drugačija u to
doba), nego negdje oko 1845-8. I ostao im je vjeran do kraja života, dakle njekih 15 godina, unatoč
sporovima s Hrvatima. Stoga je Jagićev pokušaj opravdanja Karadžića kao tobože nesigurnog proto-
Jugoslavena koji se kolebao zbog nedovoljnoga poznavanja stanja na terenu- neuspio. Karadžić
bijaše pansrpski nacionalist. To mu se ne može zamjeriti- svatko ima pravo na svoje zablude,
posebno u doba nacionalnih romantizama. Ako je što nečiji grijeh- to je oklijevanje hrvatskih pisaca i
filologa da stvari istjeraju na čistac i kažu popu pop i bobu bob, nego politikom malih koraka
(preimenovanje Matice ilirske u Maticu hrvatsku, zamjenjivanje ilirskoga imena hrvatskim itd.) daju
nadu srpskim nacionalistima da su Hrvati mlakonje koji će, kad tad, pokleknuti pred velikosrpskim
fikcijama.

2. Šulek nije ništa krivotvorio, niti je Karadžić u tekstu u "Srbi svi i svuda" izrekao citat koji se stalno
podmeće. To su potpuno marginalne stvari i vikanje drž'te lopova: Šulek je naveo niz štokavskih
pisaca koji svoj jezik zovu hrvatskim i identificiraju s hrvatskim etnosom, time izravno pobijajući
Karadžićeve teze (da ne govorimo o ostalim argumentima u kojima je Karadžić doslovno razbijen.).
Generalno, unatoč panslavenskim slabostima i zastarjelostima, Šulek je izašao kao pobjednik iz te
polemike i Karadžić jednostavno nije znao što bi rekao u odgovoru, pa je mudro odšutio.

3. Jagić nije bio nikakav "vukovac", tj. pristaša Karadžićevih jezičnih-ne i nacionalnih- ideja. To su bili
hrvatski filolozi među kojima su najpoznatiji Armin Pavić, Mirko Divković, Pero Budmani, Tomo
Maretić (najutjecajniji), Ivan Broz, August Musić.

Jagić je počeo kao pristaša Zagrebačke škole, zatim se kao slavist u inozemstvu maknuo iz polemika
oko profila jezika, a u zadnjoj je četvrtini 19. st. praktički bio uz vukovce, ne dijeleći neke njihove ideje
(npr. nije odobravao što je Maretić napisao gramatiku skoro isključivo na korpusu Vuka i Daničića, ne
uključivši hrvatske pisce i filologe kao Mažuranića, Šenou i Šuleka; bio je protiv uvedbe grafema /đ/ i
htio da ostane prikladniji uvriježeni digram /gj/- megju, tugjin,...; nije držao da je pravopis neka ključna
stvar pa je bio za fonemski isključivo zbog pragmatičkih razloga "jedinstva" Hrvata i Srba- sam je
predlagao umjereni "etimološki" pravopis 1864. u tekstu "Naš pravopis" (izpit, rasjeći-ne razsjeći, cielo
djelo, odkupiti, napredka, obseg, razkol, potaknuti- ne podtaknuti, ...).

Sve u svemu- ljudi koji se žele baviti pitanjem hrvatsko-srpskih jezičnih i nacionalnih sporova trebali bi
biti bolje obaviješteni, a ne citirati stalno jednu te istu starudiju, ne poznavajući bitne studije iz toga
područja. Nedavno je na temi o 'Crvenoj Hrvatskoj' postiran jedan detalj sa Vukovog proputovanja
Crnom Gorom 1841. o, maltene, plebiscitarnom izjasnjavanju Crnogoraca da govore hrvatski, iz
knjige - Benedikta Zelić-Bučan - "Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti".Ovaj kuriozitet po
pripovedanju Antuna Mazuranica zabelezio je Vatroslav Jagic 20 godina kasnije. Donosimo ga ovde u
integralnom obliku, prema Knjizi Viktora Novaka "Vuk i Hrvati", 1967., SANU, uz par detalja koji bi
mogli da razjasne ovu bizarnu situaciju:

Ovde ipak upada u oci jedna neobicnost. Kako saznajemo ranije, utvrdjeno je iz Vuk-Nadezdinovog
itinerara da su oni (misli se na Vuka, Mazuranica i Gaja - prim.) bili na Hvaru i Korculi "pre dolaska
u Crnu Goru"; pre toga su posetili Trogir i Split, a sa Korcule su obisli i Peljesac. Sa ovim hronoloskim
sledom slaze se i Novak kada iznad kaze da je dijalog izmedju Vuka, Mazuranica i dalmatinskih
mestana vodjen "po svemu pre dolaska u Crnu Goru". Da su putnici boravili na Korculi pre dolaska
u Crnu Goru svedoci i jedno pismo kolekcionara sa Korcule Mate Kapora, upuceno 28. juna 1841.
prijatelju Hvaraninu, Petru Niziteo (Nizeticu) u kom, u prevodu sa italijanskog, stoji:
Prilikom poslednjih putovanja parobroda prema Severnoj Dalmaciji upoznao sam ovde (u Korculi) s
nekim slovinskim knjizevnicima, izmedju kojih s Vukom Stefanovicem, sabiracem narodnih srbijanskih
pesama, kao i s Ljudevitom Gajem, piscem i izdavacem zagrebackih "Novina".
Vuk je sa ruskim slavistom Nadezdinom, takodje ucesnikom putovanja, krenuo posle rastanka sa
Gajem i Mazuranicem u Dubrovniku brodom do Splita i nastavio kopnom do Karlovca, da bi se 23.
juna nasao u Zagrebu, odakle je preko Slavonije i Srema nastavio prema Srbiji. Gaj i Mazuranic pak
napustili su Dubrovnik tek 27. juna, o cemu je izvestila "Danica" ilirska.

Ovakva hronologija marsrute Vukovog i Mazuranicevog putovanja daje Mazuranicevom pripovedanju

sasvim drugu dimenziju. Ostaje nejasno kako je Mazuranic i posle dvadeset godina mogao tako
mnogo hronoloski da promasi marsrutu jednog tako jedinstvenog putovanja? Kao sto vidimo, na
povratku iz Crne Gore Vuku je Korcula bila na putu za Split, ali Vuk tada nije svracao na ostrvo, a i da
jeste bio je samo u drustvu Nadezdina, jer su Gaj i Mazuranic ostali u Dubrovniku; ali je zato na putu
ka Crnoj Gori za sve putnike Korcula bila nezaobilazna stanica, gde su se Vuk i Nadezdin po drugi
put neplanirano (prvi put je bilo u Zadru) sreli sa Gajem i Mazuranicem, posto su njihova putovanja do
Crne Gore bila jednovremena ali odvojena. Iz te perspektive znacajno se dovodi u pitanje
autenticnost navodnog Mazuranicevog pripovedanja o gotovo plebiscitarnom izjasnjavanju
Crnogoraca da govore hrvatski, kao o uzroku Vukovog nezadovoljstva i motiva da se iz Crne Gore
krene brodom ka Korculi, kako bi se nasli Srbi. Takvog putovanja, i po svemu sudeci, takvog razvoja
dogadjaja nikada nije bilo. Ostaje neverovatna cinjenica da je Mazuranic (1805-1888.), koji u trenutku
ove pripovesti Jagicu ima 50 i neku godinu, dakle, nije neki senilni starac, tako kardinalno hronoloski
brka marsrutu svog putesestvija sa Vukom. Ostaje mogucnost da je Mazuranic pomesao redosled, ali
ne i sam sadrzaj dogadjaja u okviru zajednickog puta sa Vukom, ali cinjenica da citirana
zabeleska izlazi iz fizickih, prostorno-vremenskih okvira prilicno verodostojno rekonstruisane
rute puta ostavlja opravdanu sumnju da je prica neautenticna ili pogresno interpretirana,
najverovatnije od nekog treceg lica. S obzirom na spomenuta datiranja nekih referentnih dogadjaja,
zajednickog putovanja iz Crne Gore na Korculu definitivno nije bilo, sto je, veoma znacajna
(negativna) cinjenica, koja ako se usvoji kao pozitvna daje sasvim drugaciju skicu puta od one na koju
su zaista smesteni nasi putnici. To vise nije samo hronoloska greska, nego kvalitativno izmenjen
pogled na celu pricu unosenjem jednog naknadnog dogadjaja, koga definitvno nije bilo (zajednicki
odlazak na Korculu iz CG). Uzmemo li u obzir da je imaginarni put na Korculu, prema kazivanju,
posledica i Vukove zelje da tamo nadje Srbe i srpski jezik, ostaje apsolutno opravdana sumnja da je i
uzrok takvog razvoja dogadjaja - masovno izjasnjavanje Crnogoraca u Crnoj Gori narodne i prosrpski
orijentisane dinastije Petrovica da govore hrvatski - imaginaran. Mi mozemo da nagadjamo da li se
radi o namernom krivotvorenju dogadjaja sa Vukovog putovanja, da li o interpretaciji nekog treceg,
nedovoljno upucenog lica-posrednika, Mazuranicevom predimenzioniranju nekog detalja sa puta ili
necem trecem.

Postoji i nekoliko veoma dobrih ex-silentio argumenata da se potkrepi sumnja u autenticnost

navedene price. Ova sporna epizoda sa Vukovog putovanja nigde nije zabelezena u njegovim
spisima, a koliko mi je poznato ni u Gajevim, sto je sasvim neocekivano s obzirom na utisak i veliko
nezadovoljstvo, koji su se javili kod Vuka zbog stanja svesti Crnogoraca o svom jeziku. Stvar postaje
jos cudnija kada znamo da je Vuk u svojoj "Pesnarici"(“Narodna srpska pesnarica", 1815.) dosledno
zabelezio epizodu o protestu sremskih Srba-ekavaca protiv stampanja narodnih pesama na
hercegovackoj ijekavici, koju su oni nazivali "horvatskijim jezikom", sto je podatak koji se veoma
cesto, iz nerazumevanja, koristi kao argument protiv Vukovog filoloskog rada. Takodje treba imati u
vidu da je u vreme Vukove i Mazuraniceve posete Crnoj Gori na vlasti narodni vlastodrzac Petar II
Petrovic Njegos, natprosecno obrazovana osoba za svoje doba, koji samo 5 godina posle Vukove
posete Crnoj Gori pise "Gorski vijenac" na narodnom jeziku, koji je on nazivao znamo kako. I za kraj
nije zgoreg ponoviti reci samog Antuna Mazuranica, koje je on zapisao desetak godina (1852.) posle
zajednickog putovanja sa Vukom, a dve godine posle Beckog knjizevnog dogovora, o stanju
novousvojenog hrvatskog jezika medju samim Hrvatima:

“Ni najuceniji nasi ljudi nisu mogli skladno i ugladjeno ni deset reci progovoriti nasim jezikom... Jos
prije nekoliko godina skoro nitko nije znao za stariju dubrovacku literaturu, i tko je sto znao, ne
mogase je razumeti. Vecina ucenih Hrvata nije ni znala da su Hrvati, a i oni koji su se drzali za Hrvate
nisu htjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata.”
Kao nesvakidasnji paradoks ostaje to da Mazuranic pripoveda o masovnom izjasnjavanju
("culi su svuda da jim se odgovaralo, da govore jezikom htvatskim") Crnogoraca kao
govornika 'hrvatskog jezika', dok gotovo u isto vreme, u samoj Hrvatskoj, 'hrvatski jezik' medju
nacionalno dezorijentisanim Hrvatima ne prelazi granicu prepoznavanja.