Sie sind auf Seite 1von 17

Uvodna riječ

Evo doživjeli smo još jedno izdanje Avanti!-ja. Za sada je


ideja naišla na prilično plodno tlo tako da smo što se
toga tiče prilično zadovoljni. Neki nam prigovaraju što
imamo politički orjentirane tekstove, ali mi mislimo da
je to itekako potrebno, pogotovo u današnje vrijeme, jer
je i ovo jedan od načina borbe protiv svega što nam
smeta, a šutnjom ništa nećemo postići. Polako se već
formira i struktura fanzine, tako da ćemo već od idućeg
broja vjerovatno usvojiti neki opći koncept kako bi
trebao izgledati fanzin, iako je to samo uslovno rečeno
jer striktno pridržavanje jednog koncepta bi dovelo do
ograničenja. Ovaj fanzin želimo održati što je moguće
otvorenijim za sve vrste priloga, pa ovom prilikom još
jednom pozivamo sve osobe koje misle da imaju nešto za
reći, neka nam se obrate na naš mail
avantizine@gmail.com povodom toga, a mi se nadamo
da ćemo uspjeti ostvariti saradnju.

Od slijedećeg broja ćemo nastojati da održimo rubriku


koju imamo u planu uvesti, a radi se o recenzijama svih
vrsta, muzičkim, literarnim i sl. Naravno, uspjeh i
obimnost ove rubrike zavisiće prvenstveno od
mogućnosti da dođemo do materijala za recenziranje,
tako da se ne može očekivati da uvijek bude istog
kvantiteta.

Također, nastojaćemo da u svakom slijedećem broju


Avanti! proširimo za jedan strip uradak, te tekstovima
vezanima za strip kulturu. Isto tako ćemo pokušati dati
fanzinu malo ljepši i funkcionalniji grafički izgled, u
sklopu naših mogućnosti.

Za sada još uvijek ne znamo šta bi to mogle biti dodatne


promjene koje će se vršiti na fanzinu, ali vjerujemo da
ćete ih sami primjetiti i nadamo se prihvatiti, tako da
neće biti potrebe da ih pobliže objašnjavamo.

Do idućeg broja ...


Avanti!
Pismo zahvalnosti bogatih siromašnima
Budimo otvoreni: nikada po njušci. Čak i najbjedniji Naravno, uvijek se trudimo
nećete dobiti na lutriji. S perač sudopera može u podijeliti i vladati, gdje god
druge strane, sve su šanse hijerarhiji pronaći neku nam se sviđa: dobro plaćeni
da ćete nastaviti raditi na skitnicu nad kojom će se radnici protiv loše plaćenih
svojim usranim poslovima iživljavati. I zato, budite radnika, radnici iz sindikata
do kraja života. A sve samo zahvalni što smo vam protiv onih izvan sindikata,
zato što ste se rodili u osigurali sve te emigrante, domaći radnici protiv
pogrešnoj klasi. Bolje se izbjeglice, kurve i stranih, strani radnici protiv
suočite sa tim: vi ste samo beskućnike! drugih stranih radnika, itd.
naši najamni robovi. žalimo Pri tom, stalno vam
slučaj! Nikada ne gubite iz vida smanjujemo nadnice pod
slijedeće: kada bi svi vi bili izgovorima kao što su
To je razlog zašto ste tako ekonomski zbrinuti i “strana konkurencija”,
neobrazovani, neotesani, privilegirani kao i mi, onda “zahtjevi ponude i
bez trunke dobrog ukusa, ali ne bi imao tko raditi sve te potražnje”, “nacionalna
i bez trunke prljave, dosadne, opasne, sigurnost”, “veliki vanjski
samopouzdanja, bez čega slabo plaćene poslove. Ne dug”, itd. Laka srca gazimo
nikada nećete postati neko bi bilo nikog tko bi se borio svakog tko počne
od nas. Da budemo sasvim u našim ratovima i slijepo postavljati nezgodna pitanja
precizni: ni knjiga veličine izvršavao naša naređenja. I ili pokušava ugroziti naš
telefonskog imenika ne bi što je najvažnije, ne bi bilo profit. A da bi vam
bila dovoljna da u nju stanu onih koji i na smrt gledaju omogućili bar nekakvo
sve nepravedne prednosti tako tupo, jer prethodno olakšanje od ekonomske
koje MI imamo nad nisu okusili ni trunku ucjene, kojom vas
VAMA. To je razlog zbog ispunjenog, smislenog i svakodnevno iznurujemo,
čega nam je veoma stalo da kreativnog života. Zato dopuštamo vam da s
i dalje vjerujete u sve te imamo samo jednu molbu vremena na vrijeme glasate
gluposti o “socijalnoj za vas: samo nastavite tako! za naše političke surogate, u
pravdi” i “jednakim igri zvanoj “izbori”.
šansama za sve”. Moguće je da vi nemate tu
našu pohlepnu, patološku Izuzetno nam je drago što
Naravno, u hijerarhijskom potrebu za novcem, vlašću i nemate pojma šta se zaista
sistemu poput našeg, na prestižem. Ali, čak i kada događa. Umjesto da svu
vrhu nema puno mjesta. A poželite promijeniti svoj krivicu s punim pravom
mi smo već tamo. I tu nam život, ta mogućnost svalite na nas, vi
se toliko sviđa da nam nije promjene vas odmah uplaši, okrivljujete strance, radnike
ni na kraj pameti da pa tako ostajete zarobljeni u na crno, zabušante,
potražimo neko drugo. Ali, vlastitom paklu. Nastavljate društvene parazite, pedere,
dobra strana hijerarhije je živjeti mehanički, u skladu Židove, jedni druge.
što i od nižeg ima niže: i vi s ulogom koju smo vam
imate na koga gledati dodijelili, stalno strepeći od
odozgo, naređivati mu ili ga toga što će drugi misliti ako
s vremena na vrijeme opaliti se usudite razbiti taj kalup.
Osim toga, zaista nas Zato vam se svima zahvaljujemo iz dubine naših okrutnih
raduje što su se mnogi srca. Vaše svakodnevno žrtvovanje donosi nam sva naša
od vas upecali na priču o iskvarena blaga; vaš rad održava naš sistem; puno, puno hvala
“radnoj etici”, iako na tome što dobro znate gdje vam je mjesto, a da toga niste ni
većina poslova u našoj svjesni.
ekonomiji na svaki način
doprinosi općem U potpisu:
zagađenju, uništavanju Svi bogataši svijeta!
vašeg fizičkog i
emocionalnog zdravlja,
isisavajući iz vas život,
iako je to jedini život
koji imate.
Mi zaista ne znamo
puno o radu. Ali, zato
ste vi tu. I zbog toga
nam je posebno drago.

Naravno, vaš život bi


mogao biti drugačiji.
Društvo bi zaista moglo
biti organizirano tako da
zadovolji prave potrebe
ljudi.

Vi i vaša vrsta mogli bi


ste ustati i zajedno se
osloboditi naše
vladavine.
Ali, vi to ne znate! Što
više, ne možete ni
zamisliti neki drugačiji
život! I to je vjerojatno
najveće i najvažnije
dostignuće našeg
sistema: to što smo
ukrali svu vašu maštu,
svu vašu kreativnost,
vašu sposobnost da
mislite svojom glavom i
da sami upravljate
svojim životima
Da li je anarhizam ljevičarski?
Svi anarhisti žele Unatoč ovim razlikama, S ovakvim polazištem,
ukidanje vlasti - to je mnogi anarhisti sebe lako mogu postati žrtve
definicija anarhizma. smatraju radikalnim centralističkih tendencija
Pocevši od Bakunjina, ljevičarima - i nastavljaju to i vođenja koje dominira
anarhizam je bio ponavljati - zato što dijele ljevičarskom taktikom.
eksplicitno protiv države, puno istih analiza i interesa Vrlo lako citiraju
antikapitalistički i (primjerice, nenaklonost Bakunjina (možda i
antiautoritaran. Niti kapitalizmu, nužnost Kropotkina) i zagovaraju
jedan anarhist ne revolucije) s ljevičarima. oblike organiziranja koji
pokušava to promjeniti. Mnogi revolucionarni su bili prihvaljivi u
Ljevičari su, pak, ljevičari smatrali su vrijeme Prve
dosljedno podržavali i anarhiste svojim (naivnim) Internacionale, očigledno
promovirali ulogu države, drugovima - osim u zanemarujući ogromne
imali nejasan odnos trenutku kada ljevičari promjene koje su se
prema razvoju osvoje moć. Tada anarhiste dogodile u svijetu u
kapitalizma, te su ili asimiliraju, uhapse ili posljednjih sto godina. I
zastupali održavanje ubiju. Šansa da radikalni onda imaju drskosti
hijerarhijskih odnosa. ljevičar bude protiv države rugati se marksistima
Osim toga, povijesno može biti velika, ali to nije koji su ostali vezani za
gledajući, oni su ili tiho sigurno, kao što pokazuje Marxove zastarjele
ignorirali ili aktivno bilo koja povijesna analiza. teorije, kao da su
suzbijali pojedince ili anarhisti koji ne imenuju
grupe koji su tražili Anarhisti - ljevičari imaju svoje stavove po drugim
autonomiju i neku vrstu podaničke mrtvim osobama na taj
samoorganiziranje, još vjernosti prema način imuni od sličnih
više slabeći svaku iskrenu liberalizmu, humanizmu i grešaka.
solidarnost između sebe i republikanizmu
anarhista. Zato bi na devetnaestog stoljeća i Mane i problemi
nivou definicije trebalo socijalnim filozofima, marksizma - kao što je
postojati automatsko preferirajuči široku, opću (i npr. ideja linearnog
razdvajanje ljevičara i zbog toga krajnje progresa povijesti reda
anarhista, bez obzira na nedefiniranu) kategoriju koji se razvija iz kaosa,
to kako su stvari izgledale socijalizam/antikapitalizam slobode koja se razvija iz
tijekom povijesti. i strategiju masovnih ugnjetavanja,
političkih borbi zasnovanih materijalnog bogatstva
na savezima s drugim koje se razvija iz
ljevičarima, pokazujući neimaštine, socijalizma
malo (ako uopće pokazuju) koji se razvija iz
interesa za promoviranje kapitalizma, uključujući i
lične ili grupne apsolutnu vjeru u
autonomije.
znanost kao ideološki Mi, koji smo zainteresirani
neutralnu potragu za za promociju radikalne
čistim Znanjem, i sličnu društvene promjene, a
vjeru u oslobadajucu posebno anarhije, moramo
funkciju svake poboljšati i formulirati
tehnologije - iste su mane uspješan (iako privremen)
i problemi anarhizma revolucionarni projekt
Bakunjina i Kropotkina. oslobođenja, a ne čestitati
sami sebi zato što smo
Sve ovo kao da se ne tiče nasljednici Bakunjina (i
anarhista ljevičara. Oni ostalih). Najbolji način za
nastavljaju promovirati učiniti takvo što je
cijelo stoljeće staru osloboditi se povijesnog
verziju anarhizma, tereta, kao i ideološke i
potpuno nesvjesni, ili strateške prisile raznih
nezainteresirani za vrsta ljevicarstva.
činjenicu da su filozofske
i praktične greške ljevice
- u vezi osobe, prirode, i
odgovarajućih oblika
otpora kontinuiranoj
dominaciji fleksibilnog,
prilagodljivog, i širećeg
kapitalizma - također
sadržane i u ovoj
arhaičnoj formi
anarhizma.
Floppynostalgija

Odlazak u historiju je bio tužan jednako kao i svi drugi.

Trube su zatihnule, vojska ETFovaca je


ispalila metke u zrak, a predstavniku IBM-
a je uručena zastava. Bilo je tu starijih
ljudi koji su živjeli s njom. Bilo je ljudi koji
nisu mogli zamisliti život bez nje.

Da, bilo je tu i tajnih agenata koji su


pomoću nje rušili komunizam i širili
kapitalizam, a bilo je tu i mladih
generacija koji se dobro sjećaju kako se
Mortal Kombat prenosio od jednog do
drugog.

Bilo je tu i mladih informatičara koji su na njima čuvali svoje prve programe. Bilo je
tu home made terorista koji bi nekako sjebali onaj krug na disketi i onda to ubacivali
u kompjutere da se prvi prvom čitanju disketa zažari i ode kompjuter.

Kao što vidite bilo je masu ljudi na ispraćaju.

Kao što su nekad narodi plakali za diktatorima i/ili velikim vodama, tako već neko
vrijeme u historiju odlazi disketa, za kojom nostalgično uzdišu diljem svijeta. Ona
mala (u početku ogromna) stvarčica koju ste gurali u onaj utor na kompjuteru i na
kojoj ste mogli pohraniti cijelih 1.44 MB, iako su svi znali da se ne može nikada do
kraja napuniti. Pa tek ona kvačica na disketi, za koju su znali samo „hakeri“, tako da
kada digneš tu kvačicu možeš slobodno kopirati na disketu nešto novo.

Istisnule su je tehnologije poput IPoda, mp3 playera, mobitela, usb-ova sa nebrojeno


puta većim kapacitetom. Jel' praktičnije? Jeste?

Ali pogledajte samo primjer na primjeru muzike. Naši starci su u doba svoje
mladosti, ploče mogli nabavljat iz Londona, jednu po jednu, preko veza i vezica i to bi
na nju čekali toliko, da su se Beatlesi raspali dok su oni tek dobijali „najnoviji“ „With
the Beatles“, pa se skupljali kod nekog ko je imao gramofon, da bi čuli to čudo što je
pokorilo svijet. Znam iz prve ruke, stari i dan danas ima zavidnu kolekciju ploča.
A prije mjesec dana mi je drug donio DVD sa kompletnom Waitsovom diskografijom
i također kompletnu diskografiju
(osim zadnjeg albuma) Modest
Mousea. Jel mi bilo drago? Pucao
sam od sreće. Ali izgubilo je čar.
Genijalno je to što mogu preslušati
„Closing time“ kad je on bio tek
opičen mladić od 24 godine, pa do
„Orphansa“ kada, barem kod mene,
ima status glazbenog božanstva i
jedine osobe za koju ću upotrijebiti
riječ cool, a da nema posprdno
značenje. Ali putem se izgubilo
išcekivanje, kolektvino slušanje i
sreća zbog nabavljanja nečeg takog
kvalitetnog.

Danas imate Ipode sa 120 GB


memorije. Ej, pa nisi mogao imati hard disk s tolikim kapacitetom do prije par
godina, a kamoli toliko samo muzike.

Iako je još 1998. godine dijagnozirana skorašnja smrt, kada su predstavljeni prvi
iMacovi bez jedinice za diskete, disketa je izdržala. Izdržala je iduću „smrtonosnu“
dijagnozu 2003. godine, kao i Castro, kada je Dell na svoja snažnija racunala prestao
ugrađivati jedinice.

No otpor diskete se nastavlja jer i dan danas prodaju (malo) računala, oko 2 posto, s
jedinicama za diskete. No čini se da je objava velikog lanca kompjuterskih trgovina,
PC World-a, da više neće prodavati diskete za spremanje podataka s računala
poznate kao floppy nakon što se iscrpe posljednje preostale zalihe u trgovinama,
končan pozdrav.

Prije pola godine sam kupio novi kompjuter i kada me prodavač sa podsjehom upitao
želim li jedinicu za disketu, odgovorio sam da želim.

Neke stvari se nikada ne mijenjaju, u nekim vremenima je bilo ljepše živjeti, neka
sjećanaj ne možete izbrisati.

Priznajem, ja sam floppynostalgičar.


Civilizacija

«U masi je toplo, ali smrdi» Miroslav Krleža

Uvijek se rado prisjetim te, na Balkanu ne toliko aktualne riječi (on, pak, mnogo
stručnije barata terminima «narod» i «nacija»), koja na tom poluotoku poprima tek
doslovno značenje – i ništa više. Civilizacija predstavlja prvi oblik klasne organizacije
države, period koji je zamijenio barbarstvo, odlikujući se pojavom nekog od vidova
pismenosti. Civilizacija, kao finalni stepen u historiji čovječanstva, traje, odnosno
evoluira sve do danas – već nekih 6000 godina. U slučaju našeg brdovitog,
balkanskog poluotoka je, po svemu sudeći, ipak došlo do mnogo dužeg zadržavanja
elemenata barbarstva, koji su se svojom opstojnošću na ovom, za manipulaciju i
brejnvošing pogodnom tlu, dokazali kao neiskorjenjivi. Volimo mi barbarstvo, i voli
ono nas! Neka nama pluga i sjekire, šta bi insan balkanski brez tih, u njegovom
životu centralnih, sprava. Upravo su pomenute vrste oruđa, izumljene u barbarstvu,
čovječanstvu dale više nego svi prethodni izumi zajedno. A plug i sjekira jesu,
uistinu, revolucionarno oruđe u historiji čovječanstva i proivodnje. Čovjek vlastiti
rad mnogo učinkovitije usmjerava i «eksploatiše». S tim da je klasični evropski duh
od takvoga pristupa radu i životu odmakao još krajem 18. stoljeća. I dok su «oni»
izlazili na ulice, dizali bune, tražili bolje uslove života, pišući krucijalna filozofska,
ekonomska, politička djela, «mi» nismo tražili nove opanke, ostali smo vjerni onim
izlizanim, starima; ostavši vjerni podanici-ovce ako ne okupatorskog, onda jedinog
überispravnog nacionalističkog poretka, u jednoj ruci sjekira, a u drugoj božija
knjiga. To su, ukratko, osnovne odlike naizgled heterogene balkanske konzervisane
civilizacije, čiji su narodi međusobno sličniji nego što misle, ostavljajući vazda za
sobom vonj barbarstva i primitivizma, gdje god da krenu, u nove osvajačke pohode,
u odbranu nekog svog blatnjavog pedalja zemlje, ili pak kasnije u odiseju aktuelnu
već nešto više od pola decenije, zvanu - gastarbajt. Tad tek počinje pravi izazov – pod
svaku cijenu očuvati, po mogućnosti učvrstiti i unaprijediti, tamošnje stereotipe
zapadoevropskog ili prekoatlantskog čovjeka koje je ovaj sebi godinama stvarao o
stanovnicima bivše SFRJ. «Moderni», zapadnjačko-demokratski obzori, s jedne
strane, i zadrta, «samo-nek'-smo-među-svojima» shvatanja se nužno sučeljavaju,
ukazujući u rijetkim situacijama istinskog dijaloga, istovrsnost u pogledu jednog:
ksenofobije, koja se tek na različite načine ispoljava. I dok se Zapad, kao oličenje
demokratičnosti, počinje račvati u dva ekstrema, desničarska i ljevičarska, jedni s
nastojanjem da stvore neoimperijalističku megaimperiju, drugi s težnjom da
radikalnu dokinu upravo to; naš mikrokosmos Balkan stagnira. Evoluira tek u smislu
bespravnog građenja trokatnica fluorescentnih fasada, ili, pak, bez njih. No dobro,
nađe se tu još pokoji pomak – kladionice koje se otvaraju na svakom ćošku, i
gigantne bogomolje, koje svojim megalomanskim konstrukcijama i govorima
njihovih poglavara više ukazuju na očitu blasfemiju i klerofašizam, negoli na
bogobojaznost. Balkanski bagraši će u tome već pravovremeno da prepoznaju odveć
unosni biznis, stoga im ja predlažem formiranje «Balkansko-bagraške Kladioničke
Zajednice» i «Unije Balkansko-bagraških Klerofašista». Još malo pa će bagraški
čovjek da napusti i sjekiru i plug, ono najvrednije što mu je barbarstvo dalo, potpuno
oslanjajući se na kladionicu, kao osnovni izvor prihoda. Novac dobiven oštroumnim,
sistematskim promišljanjem i ispunjavanjem kladioničkih listića, biće jednim
dijelom iskorišten za švercanje novih kalašnjikova i AK-47 iz Rusije, Palestine i Kine,
dok će ostatak dobivene, pardon, mučno zarađene svote, biti uložen za nove
hramove, katedrale, džamije, manastire... Predviđam i dva moguća kraja ovo
zlopaćene civilizacije:

- Prvo rješenje jeste izgradnja «balkanskog zida», koji će čitav ovaj prostor da
opasa debelim, do tada neviđenim zidinama, te tako spriječiti daljnji prodor
balkanskog virusa izvan njegovih granica, i obratno ulazak dekadentnih,
kvazidemokratskih, imperijalističkih modela na omeđeni teritorij. Predviđeno
vrijeme održanja ove rupe na karti svijeta jeste 30 godina, nakon čega bi uslijedio
ekonomski krah, ili pak nasilno međusobno uništenje svih na tom prostoru
postojećih naroda. U autodestruktivnom poduhvatu bi preživjeli samo štakori, zbog
čega bi Evropska Unija morala da obezbijedi sredstva za borbu protiv novih
štetočina, stoga je malo vjerovatno da će ona da financira projekt «Balkanski zid».

- Druga mogućnost jeste čekanje – na samouništenje koje će da uslijedi i bez


izgradnje vještačkih barikada. Ova varijanta je jeftinija, ali željeni efekti nastaju
mnogo sporije. Stoga vrijeme inkubacije nije moguće precizno odrediti, no izvjesno
je da će do samouništenja doći. Tada će se uvjeti života toliko pogoršati, jer su
kladionice otkupile i zadnje poslovne objekte po gradovima, selima i ostalim
vukojebinama, da više nije moguće naći niti jednu pekaru ili mesnicu. Privreda je
također uništena, upravo iz razloga što su se ljudi zaboravili koristiti svojim
višestoljetnim prijateljima – plugom i sjekirom. Bogomolje su postale toliko velike i
brojne, da sve više zaklanjaju pogled na nebo, pa prema tome i sunčevu svjetlost.
Ovo za posljedicu ima slabije odvijanje fotosinteze, odumiranje biljaka i nestašicu
kisika. Balkanski bagraši će, dakle, da umru: od susjedove puške, od gladi, zbog
manjka kisika ili će da počine suicid, u jednoj od obližnjih božijih kuća.

Sjajna budućnost je, neosporno, pred nama, šta god mi poduzeli. Jer mi smo
narod(i) u koje je usađen gen civilizacije. Kanalizacije.
Intervju: Debeli Precjednik

Debeli Precjednik je punk sastav iz Osijeka koji već dugi niz godina opstoji na
hrvatskoj punk sceni, i koji je uspio, uglavnom energičnom muzikom i
beskompromisnim tekstovima, obezbjediti sebi mjesto među najboljim i
najpoznatijim hrvatskim punk bendovima. Na ovogodišnjoj dodjeli nagrade Zlatna
Koogla, Debeli Precjednik je ostvario zapažen uspjeh došavši do nagrade “Grupa
godine”. Pričali smo sa njima o toj nagradi, ali i o drugim stvarima vezanim za ovaj
bend.

- Otkud bendu ime "Debeli


precjednik". Je li zbog toga da
netko ne bi shvatio kako možda
aludirate na domaće političare,
jer su oni uglavnom prilično vitki,
s izuzetkom nekih stranačkih?

- Kad smo kao klinci počinjali svirati u


hardcore punk bendu 1993. godine,
htjeli smo da bend ima i provokativno i
smiješno ime, i naravno, nismo uspjeli
niti u jednom, ali dobili smo ime koje je
pamtljivo, funkcionira i ne bunimo se. Groteskna je, no istinita činjenica da ljudi na
visokim položajima u domaćoj politici imaju viška kila od prežderavanja na
raznoraznim domjencima, pa ako neko želi povući i tu paralelu s našim imenom,
slobodno može. Toliko smo varijacija, usporedbi i aludiranja na račun imena čuli da
nas to već duže vrijeme zabavlja.

- Rekli ste da nagrada "Zlatna koogla", nacionalna godišnja nagrada


neće biti stimulans za bend, ali šta vas stimulira u radu, koji su to
motivi i cilj vašeg rada?

- Tako je. Nagrada je lijepo priznanje, no shvatiti glazbu kao utrku je pogrešno.
Nama je glazba stil života, prilika da se progovori o stvarima koje smatramo bitnim i
ispušni ventil, te vrsta terapije kroz koji se rješavamo svih nagomilanih frustracija.
Dok god iskreno i sa svim srcem uživamo u glazbi i imamo poruku koju ćemo reći,
otkrivat ćemo nove motive, snagu i smisao. U svakom slučaju, puno bolje se
osjećamo s gitarama nego s nagradama u rukama.

- Ipak, šta vam znači ta nagrada?

Vrijeme će pokazati što ona zaista znači. Za sada je to dobra promidžba benda i
naše izdavačke kuće, to jest šačice entuzijasta koji se nazivaju Moonlee records.
Koncertne ponude su se udvostručile u ovom kratkom periodu, što je,
pretpostavljam, djelomice i zasluga te "Zlatne koogle" za bend godine koju smo
osvojili, i to nas za sada zadovoljava, jer ipak, mi smo bend koji najbolje
funkcionira na svirkama uživo i s izravnim kontaktom s publikom.

- Jedan ste od rijetkih bendova koji je u svojim tekstovima progovorio i


o mračnim stranicama hrvatskog domovinskog rata. Kako je to publika
primala, s obzirom na prevladavajuće raspoloženje formirano
pjesmama Thompsona, Škore i drugih?

- Jako nam je bitno da naša glazba


ima i poruku. Uvijek smo bili bend
koji je u svojim pjesmama govorio
protiv svih vrsta nasilja i mržnje.
Smatramo da je pjevati o bezazlenim
stvarima kao što je slučaj većine
glazbe s mainstreama u najmanju
ruku bedasto. Nema ograničenja,
pjevati možemo o bilo čemu, no
nažalost, danas jako aktualna
tematika koju ste spomenuli, uvelike
nas je okupirala i zasmetala pa smo
neke pjesme posvetili i tome, i,
upravo smo svjedoci toga, bili smo u
pravu. Publika koja prati zbivanja na urbanoj sceni te je naše tekstove prihvatila s
odobravanjem. Dobili smo stvarno iznenađujući feedback od ljudi koji su nam
prilazili i govorili kako su i oni istomišljenici, te da je bilo krajnje vrijeme da se nešto
progovori i o toj temi. To su mahom mladi ljudi, i drago mi je da oni tako razmišljaju.
Publika koja sluša Thompsona i Škoru ionako nema pojma o čemu to "Debeli
precjednik" pjeva.

- Neki kažu da nije baš tipično da iz Osijeka dolaze underground


bendovi. Kao, uglavnom se izvoze bećarci, Kićo Slabinac, Zlatko
Pejaković, Škoro, Marta Nikolin... Ne remeti li "Debeli precjednik"
uobičajenu sliku o Osijeku?

- Briga nas i ako je remetimo. Nemamo nikakvo mišljenje o toj "poznatoj" osječkoj
sceni. Nije tipično da se iz Osijeka pojavi underground bend koji će uhvatiti komadić
medija kao što se nama upravo dogodilo, no pogrešno bi bilo reći da Osijek nema
underground scenu. Još od doba "Why Stakla" Osijek je bio "bučan grad", pa je tako i
danas s bendovima kao što su "Grupa tvog života", "Gužva u 16-tercu", "This Day
Will Burn", "Cog", "Diverzija", "Bud Spencer" i zaista s još mnogo bendova, i svirat
ćemo svim tim "velikim facama" u inat.
- Spada li i "Debeli precjednik" u onu kategoriju na koje se odnosi
izreka kako niko nije prorok u vlastitom dvorištu. U Osijeku vas
lokalna vlast ne poziva da svirate na njihovim feštama?

- Niti nas lokalna vlast zove, niti bismo se odazvali pozivu na njihove fešte. S takvim
ljudima ne želimo imati apsolutno nikakve veze i uvijek ćemo im biti svojevrsna
protuteza. Izreka je točna, ali mi ne bismo ni htjeli nikako drugačije koliko god nas
taj utopijski idealizam koštao.

- Kažu da kad neko iz Osijeka negdje dobije kakvu nagradu,


gradonačelnik odmah poziva, čestita i slika se s pobjednicima. Je li vas
pozvao on ili netko iz lokalne vlasti da vam čestita na "Zlatnoj koogli"?

- Naravno da nije. Iskreno, sumnjam da gradonačelnik ili bilo tko iz lokalne vlasti i
zna da je "Debeli precjednik" osvojio nekakvu nagradu. Previše su oni zaokupljeni
međusobnim primanjem i davanjem nagrada, čestitanjima i tapšanjima po ramenu
za njihova "velika dostignuća". No, ponavljam, da se nekim slučajem i dogodio
scenarij gdje bi nas oni zvali na slikanje i čestitanje, odbili bismo ih. Takva vrsta
publiciteta je sve ono protiv čega naša glazba stoji.
- Zašto je muzička underground scena tako malo prisutna u medijima?

- Samo ime underground objašnjava puno stvari. Često bendovi namjerno


izbjegavaju dodire s medijima zbog prijezira prema lažnim moralima i iskrivljenim
slikama onoga što bi morali i trebali biti, čime nas mediji svakodnevno drogiraju, pa
odlučuju ostati ispod površine, underground. Ali sigurno ima i druga strana medalje
gdje se ljudi koji plasiraju glazbu u medije pomalo i boje što bi to underground
bendovi mogli reći ako bi im se dalo više prostora, i "kako to, dovraga, oni
izgledaju?" Prastari kompleksi i način razmišljanja, ali istiniti odraz vremena u
kojem živimo.

- Šta spremate za predstojeće razdoblje. Koje su to moguće


provokativne teme kojima ćete se baviti u budućnosti?

- U planovima je nova europska turneja i rad na novim pjesmama. Nažalost, živjeti u


Osijeku nam daje velike prilike za provokativne tekstove. Volio bih da nemamo
inspiraciju za to, ali uz ljude koji vode ovaj grad i regiju te način na koji to rade, kako
je izbjeći? Agresivna politika i političko nasilje uvijek će biti meta protiv koje će
"Debeli" imati stih ili dva. Sve što možemo obećati je da ćemo i dalje biti
beskompromisni.
Strip: Paradox
Tomislav Škrljac rođen je tamo neke 1981. godine u Sisku, a živi u Petrinji. Po zanimanju je učitelj razredne
nastave s pojačanim programom iz predmeta likovna kultura, ali još nije imao prigode zaposliti se u svojoj struci.
U slobodno vrijeme (kojega zbog nezaposlenosti ima mnogo) bavi se crtanjem ilustracija i stripova. Član je
Hrvatskog društva karikaturista preko kojega sudjeluje na raznim festivalima karikatura doma i u svijetu.
Stripove objavljuje uglavnom na internetu, u web-fanzinima ili na svom blogu (tojecrnobijelisvijet.blog.hr). Za
kratki strip „Paradox“ dobio je nagradu za najbolji scenarij na Salonu stripa u makedonskom Velesu. Takodjer
povremeno se bavi pisanjem, uglavnom fantasy ili SF-priča.