Javna ustanova

Gimnazija ''Meša Selimović'' Tuzla

SEMINARSKI RAD
NASTAVNI PREDMET: FILOZOFIJA
TEMA: '' Otac filozofske postmoderne"

Jean-François Lyotard
(1924. – 1998.)

Učenik Mentor:
Tokić Inaja, 4c Nijaz Salimović, prof.

Tuzla, mart 2019. godine

1
SADRŽAJ

1. Uvod............................................................................................................................................ 3

1.1 Biografija.................................................................................................................................. 3

2. Bibliografija................................................................................................................................ 4

3. Tema: Otac filozofske postmoderne......................................................................................... 5

3.1 Promjene i potrebe koje su nastale postmodernom.......................................................... 5

3.2 Dekonstrukcija tadašnjih povijesnih teorija..................................................................... 6

4. Zaključak.................................................................................................................................... 8

5. Literatura....................................................................................................................................9

6. Rječnik pojmova...................................................................................................................... 10

2
1. UVOD

1.1 BIOGRAFIJA
Jean-François Lyotard je rođen u Vincennes-u (Francuska), 10.
augusta 1924. godine. Školovan je u Parizu u Lycées Buffon i
Louis-le-Grand. Imao je mnoge mladenačke težnje da bude
Dominikanski redovnik, slikar, povjesničar, romanopisac, ali se
na kraju ipak pronalazi u filozofiji. Studirao je filozofiju i
književnost na Sorbon-u. Lyotard opisuje svoju egzistenciju sve
do Drugog svjetskog rata kao "poetski, introspektivan i osamljeni
način razmišljanja i življenja". Ratom je poremećen i njegov
način života i njegove misli. Radio je kao prva pomoć volontera u
borbi za oslobođenje u Parizu u avgustu 1944.

1954. godine Lyotard se pridružio socijalističkoj revolucionarnoj organizaciiji ‘’Socialisme ou

barbarie’’ (Socijalizam ili barbarizam). On je pridonio i uredio ‘’socialisme ou
barbarie’’ dnevnik. Ali nedugo nakon toga on gubi vjeru u legitimnost marksizma kao
totalizirajućoj teoriji, i vratio se proučavanju i pisanju filozofije. Od 1959. do 1966. Lyotarda
je maître-asistent na Sorboni, a zatim dobija poziciju u filozofiji odjela na Sveučilištu u Parizu X,
Nanterre. U ranim 1970-im Lyotard je imenovan u Sveučilištu Paris VIII, Vincennes, kao
popularan učitelj i plodan pisac. 1972. on je napravio ‘’Maitre de konferencije’’, a 1987. postao
je i profesor. 1979. Objava ‘’postmoderno stanje’’ donijela je Lyotardu svjetsku slavu, a 1980-ih
i 90-ih godina predavao je široko i izvan Francuske. Umro je od leukemije u Parizu 21. aprila
1998.

Lyotardova prva knjiga, objavljena 1954. je kratki uvod i pregled fenomenologije. Prvi dio
predstavlja fenomenologiju kroz rad Edmunda Husserla, a drugi dio ocjenjuje fenomenologiju
kao odnos prema ljudskoj znanosti (posebno psihologija, sociologija i povijest). Lyotard se bavi
fenomenologijom pokušaju naći "treći put" između subjektivizma i objektivizma. Velik dio
njegova izlaganja i rasprava je pozitivizam, a Lyotard tvrdi da fenomenologija može napraviti
vrijedne priloge za društvene znanosti, gdje bi trebao služiti u dvije funkcije:

1. da se definira predmet znanosti prije svega eksperimentiranja,

2. filozofski preispitati rezultate eksperimentiranja.

3
2. BIBLIOGRAFIJA
 Fenomenologija (La Phénoménologie, 1954)
 Diskurs, figura (Discours, Figure, 1971)
 Libidinalna ekonomija (Économie libidinale, 1974)
 Postmoderno stanje (La Condition postmoderne, 1979)
 Raskol (Le Différend, 1983)
 Postmoderna protumačena djeci (Le Postmoderne expliqué aux enfants, 1988)
 Malrauxov potpis (Signé Malraux, 1996)

4
3. TEMA: OTAC FILOZOFSKE POSTMODERNE
Postmoderno stanje prvi je pokušao definirati Jean-François Lyotard u knjizi "Postmoderno
stanje", a s detaljnijim objašnjenjima nekih problema nastavio je u zbirci pisama "Postmoderna
protumačena djeci". Njegova definicija postmoderne odnosi se na stanje u kulturi
postindustrijskih ili informacijskih društava uslijed promjena koje su nastupile početkom 19.
stoljeća. Lyotard osobit naglasak stavlja na krizu naracija, tj. velikih metapripovijesti (grand
récits), te izbjegavanje uspostavljanja novih univerzalizama. Sada na scenu stupaju male
pripovijesti.

Uz Lyotarda, najvažniji su mislioci ovog razdoblja i Gianni Vattimo, Michel Foucault, Gilles
Deleuze, Jacques Derrida, Jean Baudrillard i Frederic Jameson. Za raspravu o postmoderni su
tako značajni njihovi pojmovi "prebolijevanja", "radikalnih prekida znanja", "razlike",
"pluraliteta" i "dekonstrukcije". Jedno od izrazitijih obilježja postmoderne jest i najavljivanje
različitih krajeva. Pritom je tematski opus poprilično raznolik: proglašavanje kraja čovjeka, kraja
povijesti, kraja svijeta, kraja subjekta, kraja autora.

3.1 PROMJENE I POTREBE KOJE SU NASTALE POSTMODERNOM

Postmoderna je razdoblje koje je na neki način pomaknulo, a možemo reći i "zamutilo" postojeće
granice i određenja. Postmoderna uči da treba praviti razliku između imperativnog i indikativnog
momenta vremena. Neizbježno je i ispravno uvažavati zahtjev trenutka, spoznaje povijesti i
potrebe nove konstelacije. Imperativno "sada" jest neophodno, ali indikativno; u pogledu
sadržaja došlo je do presudne izmjene. Nema samo ono što je najnovije (čak ni automatski)
pravo na važenje već i ono što je najstarije može se iskristalizirati u "sadašnjost". Profil
sadašnjeg postao je širi, profil vremena mnogostraniji, profil povijesti otvoreniji. U postmoderni
je sve podjednako aktuelno, primjerice i platonizam i aristotelizam, ali i hermeneutika,
fenomenologija, kulturna teorija, kao i svaki vid suvremene filozofije. Postmoderna se ne
nadovezuje direktno na cjelokupno nasljeđe moderne, ona raskida s njezinom logikom stalnog
napretka, ali istodobno uzima u obzir njeno kulturološko i civilizacijsko nasljeđe. Postmoderna
umjetnost ne traži istinu, već traži svojevrsno svjedočenje o događaju, kojemu ne može biti
pripisana nikakva istinitost. Društveno je tijelo raskoljeno i razdijeljeno na mnoga područja u
kojima je bilo kakvo prevladavanje nekih različitosti nemoguće, štoviše i nepoželjno.

5
3.2 DEKONSTRUKCIJA TADAŠNJIH POVIJESNIH TEORIJA
Pitanje postmoderne u promišljanjima J. F. Lyotarda prisutno je u njegovom prvom
programatskom tekstu o Postmodernom stanju iz 1979. Objašnjavajući kako stvari stoje s
modernom tehnologiziranom znanošću, Lyotard istovremeno pokušava iznaći filozofijsku
legitimaciju postmodernog fenomena. Za njega, postmoderna je određena metahistorijski, ne
nadovezuje se direktno na naslijeđe moderne, raskida s dotadašnjom logikom stalnog napretka,
ali uzima u obzir kulturološko i civilizacijsko naslijeđe koje je moderna ostvarila. Postmoderna
ne predstavlja još jednu epohu u linearnom nizu izmjenjivanja i prevladavanja prethodećih
povijesnih razdoblja, već legitimnost ostvaruje na razini novog modusa iskazivanja misli, na
svim područjima javnog života.

Za Lyotarda, ona nije nova epoha, već nastupa nakon sloma što su ga doživjeli postulati
modernizma na političkom polju, prije svega misli se na kraj prosvjetiteljstva i njegove ideje
emancipacije čovječanstva, koja nije mogla opstati nakon povijesnih lomova humanizma, poput
Auschwitza. Prema Lyotardu, "metapripovijesti" mogu se podijeliti u 5 grupa:

 Kršćanska - Adamov grijeh oslobođen kroz snagu ljubavi

 Prosvjetiteljska – oslobođenje čovjeka putem spoznaje, emancipacija od neznanja i to
putem prosvijećene spoznaje i političke jednakosti
 Marksistička – oslobođenje čovjeka od eksploatacije i otuđenja kroz podruštvljenje rada
 Kapitalistička – oslobođenje od siromaštva kroz tehnološki i industrijski razvoj
 Spekulativna – vezuje se uz nemogućnost filozofskog ssitema, predstavlja ideju da
možemo sve tipove znanja i razumijevanja integrisati unutar reda u jedan sistem.

Lyotard smatra da postmoderna razara navedene "metapripovijesti", da nije došlo do napuštanja

projekta moderne, kao što smatra Habermas, već da su se one same po sebi urušile nakon što su
izgubile moć uvjeravanja, budući da se za svaku može iznijeti niz povijesnih činjenica i događaja
koji stoje u proturječju s njihovim temeljnim principima. Upravo ti povijesni događaji, prema
Lyotardu, govore o défaillance, apsolutnom neuspjehu moderne. Kod prve četiri pripovijesti
govorimo o urušavanju uslijed konkretnih događaja, a kod spekulativne urušavanje nastupa
poradi promjene u prirodi znanja pod utjecajem tehnologije.

Po pitanju legitimiranja znanosti u postmodernom dobu Lyotard se prvenstveno dotiče ranije

legitimacije znanja u pred-modernim i modernim vremenima ne bi li ih usporedio s
postmodernim stanje. Naime, u svom tradicionalnom obličju znanje je imalo gotovo isključivo
narativan karakter, te se legitimacija sastojala u prenošenju pripovijesti od strane autoriteta neke
zajednice na ostale članove te zajednice. S pojavom moderne znanosti, legitimacija je izgubila
svoje tradicionalne karakteristike, znanost se legitimirala s jedne strane spekulativnom
obuhvaćenošću u okviru filozofije, te pozitivnom i egzaktnom provjerljivošću u okviru prirodnih
znanosti, s druge strane.

6
Međutim, razvoj kapitalističkog društva mijenja tradicionalan status znanja. Novi kriterij postaje
performativnost, odnosno učinkovitost u okviru zadanog društvenog sistema, a znanje se
prilagođava društvu u kojemu egzistira. Osvrnemo li se na ranije pitanje legitimacije znanja i
određenog iskaza u okviru znanosti, jasno je da su iskazu da bi bio legitiman potrebni unutarnja
konzistentnost i mogućnost empirijske provjere, te ne treba zaboraviti niti pitanje zakonodavca,
onoga koji u određenom razdoblju odlučuje što je znanje i što s njime činiti. Problem
postmodernog doba jest njegov kriterij performativnosti i opasnost da sam multinacionalni
kapital postane zakonodavac koji odlučuje o pitanju znanja i njegove upotrebe pri čemu će se
izgubiti svaki humanizirajući potencijal suvremene tehnologije.

Nužno je, također, spomenuti i postmodernu legitimaciju putem moći, koja se ostvaruje u
procesu proizvodnje i dostupnosti informacija, pri čemu tehnologija sebi podređuje znanost u
svrhu optimalizacije performansi sistema. No, Lyotard rješenje vidi u ''malim pričama'' koje bi
svoju primjenu imale upravo u znanosti. Jasno je da u postmodernom stanju konkurentskih istina
i nesigurnosti, legitimiranja putem učinkovitosti, povijesna znanost gubi svoje mogućnosti, te
vrlo lako može upasti u zamku prethodnih razdoblja vraćajući se na pisanje povijesti koja
''odgovara'' manipulatorima i postmodernom ''zakonodavcu''.

U razdoblju u kojemu tehnologija sebi podređuje znanost, jasno je da je i sam opstanak povijesne
znanosti upitan. Budući da postmoderna nagoviješta ''kraj povijesti'', teško da bi povijesna
znanost imala štogod za reći, ograničena samo na nadolazeće događaje bez ikakve smislenosti i
svrhovitosti, bez ikakve stvarne mogućnosti sagledavanja i opisivanja, budući da ne postoji
istina, već samo istine. Istine ''malih priča'' koje se gubitkom oslonca na velike metapripovijesti
svode na događaje, a ne na procese i strukture, čime se povijesnoj znanosti odriče mogućnost
stvarnog i smislenog djelovanja.

S obzirom na rečeno, za Lyotarda ne postoji jedna već samo konkurentske istine, zbog čega bi se
trebalo odreći oslonca na jedinstvo znanja i prihvatiti činjenicu da sigurnosti nema, već dolazi
vrijeme ''malih priča'', što znači da bi se valjalo vratiti onom diskursu legitimacije što ga on
naziva paralogijama.

Za Lyotarda, vizija povijesti je mračna, predstoji nam ''kraj povijesti'' i kraj svijeta, u kojemu
računari preuzimaju vlast od ljudi, što se prema njemu još može spriječiti ukoliko bi sveukupna
javnost imala slobodan pristup računarima i bankama podataka, pri čemu bi paradigmu
proizvodnje zamijenila paradigma komunikativnosti, što bi u konačnici dovelo do
demokratizacije informatičke tehnologije. Prihvatimo li rečeno jasno je da povijesna znanost u
novonastalim okolnostima postaje, ako ne bespotrebna, onda beznačajna. Ovakvo gledište će
postati još izraženijim u okviru strukturalne lingvistike, a dekonstrukcija će ići na potpuno
diskreditiranje povijesne znanosti.

7
4. ZAKLJUČAK

 Jean-François Lyotard je prvi pokušao definisati postmoderno stanje

 Pojam postmoderne
 Metapripovijesti (grand récits)
 Neuspjeh moderne
 Ne postoji jedna već samo konkurentske istine
 Legitimacija znanja
 Vizija povijesti je mračna

8
5. LITERATURA
 https://www.iep.utm.edu/lyotard/

 http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37685&fbclid=IwAR3lvsjhpVO6O0EJ
DiaAj40ZLDWWT_i7JtFDudcIS_4xWTcQ1Euk2T1Emmo

 https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A1893/datastream/PDF/view?fbclid=Iw
AR3pQO-fhqbScbhR1mhUXsisGQuz6Qwdk5L2VKuCsDcWBRsNwOrHGwT93mA

 http://www.filozofija.org/rjecnik-filozofskih-pojmova/

9
6. RJEČNIK POJMOVA

 fenomenologija – nauka (začetnik je E. Husserl) o metodi spoznavanja čiste biti (Wesen)

i čistog sadržaja (Eidos).

 istina – (grč. ἀλήθεια; lat. veritas), istinitost znači neku vezu s razumom, i to vezu
jednakosti, poklapanje sadržaja nekog iskaza i stanja stvari koje taj iskaz izražava. Dva su
osnovna načina uporabe pojma istina: a) supstantivistički, b) atributivni. U
supstantivističkoj uporabi termina istine obično mislimo na neki određeni unutrašnji
sadržaj, kao neku “supstanciju” koju taj termin izriče. Tu se pojam koristi dosta široko,
koekstenzivno sa samim bitkom, i tipičan je za filozofsku tradiciju Zapada, a temelji se
na Aristotelu. Kod atributivne uporabe pojma istine taj se izraz javlja kao atribut, dakle,
kao pridjev “istinit”, te izriče neko svojstvo onoga o čemu se govori. Tu se onda radi o
poklapanju ili podudaranju (adaequatio) izraza ili sadržaja propozicije sa stanjem stvari
koje ona izriče. U skolastičkoj terminologiji upotrebljava se pojam ontološke istine
(veritas ontologica) koja pripada svakom biću i samom bitku. Ona se sastoji u
transcendentalnom svojstvu svakog bića da je otvoreno za spoznaju, tj. svako biće može
postati predmetom spoznaje i mišljenja. U tom se smislu u ontologiji govori da je “svako
biće, ukoliko jest, istinito. Tu se pretpostavlja da se biće podudara s onom idejom koju
Bog kao stvoritelj ima o njemu. Kad danas govorimo o istini, obično mislimo na teoretski
pojam istine. U tom smislu nastala je već u srednjem vijeku poznata definicija istine kao
“poklapanje uma i stvarnosti” (adaequatio intellectus et rei). Prema tom mišljenju, istina
u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili tvrdnjama, tako da se jedino o njima može
govoriti da su u pravom smislu istiniti. To se izriče načelom da se istina nalazi (ili
dovršava) u sudu, i to ako sud izriče objektivno stanje stvari. U tom slučaju govorimo i
istinitoj ili adekvatnoj spoznaji. Ta se istina u skolastičkoj terminologiji
zove logička istina (veritas logica). Tome pojmu istine protivna je neistina.
Pojam formalna istina ne izriče više podudaranje između mišljenja i objektivnog stanja
stvari, nego mišljenja i logičkih zakonitosti kod izvođenja jednih sudova iz drugih. Tu je
zapravo riječ o logičkoj dosljednosti. Govori se i o drugim vrstama istine: egzistencijalna
istina (za razliku od objektivne istine u znanostima – S. Kierkegaard: “istina za mene”),
u povijesnim znanostima koristi se izraz povijesna istina; etička istina ili istinoljubivost
traži da se govor poklapa s unutrašnjim uvjerenjem, sukladnost riječi s umom, tj. sklad
onoga što se kaže i onoga što se misli, suprotnost etičke istine je laž. V. teorije istine.

 paradigma – (od grč. παράδειγμα = model, primjer), ima isto značenje kao i arhetip, tj.
platoničke ideje koje su izvorni modeli osjetnih stvari.

10
 pluralizam – (od lat. pluralis = mnoštven), svako viđenje i shvaćanje stvarnosti kao
sastavljene od više principa i bića. Po tome se razlikuje od pojma monizam. Uz
metafizički pluralizam, koji se odnosi na cjelokupnu stvarnost, razlikuju se i politički,
socijalni i drugi pluralizmi naročito na kulturnom i religioznom
području. Metafizički pluralizam označava filozofski nauk koji ističe mnoštvenost
različitih bića, supstancija i principa, nasuprot monizmu koji zastupa jedincatost bića,
supstancije ili principa. U politici p. označuje priznanje legitimnosti različitih mišljenja,
religija, političkih uvjerenja i stranaka.

 postmodernizam – pojam je vezan uz djelo J.-F. Lyotarda, La condition postmoderne,

1979., prema kojem p. nije oznaka nekog povijesnog razdoblja nakon modernizma, nego
prilike (stanje) koje su prisutne već u vremenu modernizma. Postmodernizam je stanje u
kojem nestaju ideje prosvjetiteljstva, idealizma i marksizma koji su nastojali dati
jedinstveno tumačenje stvarnosti, uspostavljajući komunikaciju između estetike, etika i
teorije te kapitalizma u gospodarstvu. Ti sistemi gube vjerodostojnost a propada i njihov
program opće emancipacije čovječanstva. Znanje, oslobođeno svoje tradicionalne uloge
humanističke formacije, informatika i sredstva priopćavanja pretvaraju u informacije i
običan predmet razmjene.

 povijest– (grč. ἱστορία = posmatranje, ispitivanje, istraživanje), pamćenje, pripovijedanje

i usustavljivanje prošlih događanja koji su na neki način zabilježeni (usmeno, pismeno,
arheološki). P. je istraživanje događaja čiji je autor prvobitno čovjek. U teologiji se
govori o “povijesti spasenja” koja posmatra Božja spasiteljska djela u svijetu.

11