Mehmedalija Bojić

HISTORIJA BOSNE I BOŠNJAKA

(VII-XX vijek)

TKD Šahinpašie - Sarajevo, 200L

 HISTORIJA BOSNE I BOŠNJAKA (VII-XX vijek) Izdavač
TKD ŠAHINPAŠIĆ - SARAJEVO
Za izdavača
fajib ŠAHINPAŠIĆ
Urednik.i priređivač ;
Dr. Fadil ADEMOVIĆ
Recenzenti
Dr. Smail BALIĆ Prof. dr. Šefket KRCIĆ
Lektori i korektori Zineta BOGUNIĆ Selena
SEFEROVIĆ
Naslovna strana
Amra ZULFIKARPAŠIĆ ?
Tehničko uređenje i DTP Vladimir
VASILINA
Redaktura i priprema Fadil ADEMO VIĆ
Mustafa KAPIDŽIĆ
Sarajevo, april/travanj, 2001.

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 94 (497.6)
“06/19”
321.1(497.6=163.43*) (091)
Bojić, Mehmedalija
Historija Bosne i Bošnjaka : (VII-XX vijek) I Mehmedalija Bojić. - Sarajevo: “Šahinpašić”,
2001. - 622 str.: geogr. karte ; 24 cm Bibliografija: str. 539-561; bibliografske i druge bilješke
uz tekst

ISBN 9958-41-053-3
COBISS/BiH-ID 9310726

Mišljenjem Ministarstva za kulturu, obrazovanje i sport broj 02-15-1805-1/ 01 od 16. 04.

2001. knjiga “Historija Bosne i Bošnjaka” autoraMehmedalije Bojića, oslobođena je plaćanja
poreza na promet proizvoda i usluga.
»Svi su ljudi jedan narod (...) 0 ljudi!... Rastavili smo vas
na plemena i narode da biste se međusobno /bolje/
upoznali... » KUR’AN (2:213 i 49:13)

»Iskustvo i historija uče da ljudi i vlade nikada ništa nisu

naučili od historije” Georg Wilhelm Fridrich HEGEL

»Oni koji ne spoznaju svoju historiju osuđeni su da je

ponavljaju”
John SANTAJANA
 PREDGOVOR

OVA KNJIGA se završava tamo gdje bi mogla da počne nova bilo iz pera
Mehmedalije Bojića ili nekog drugog historičara. Njen kraj označava prelomni događaj
u povijesti svake države i njenih naroda: prijem Republike Bosne i Hercegovine za
članicu Organizacije ujedinjenih nacija 22. maja 1992. godine. Po svemu bi trebalo da
tim uzvišenim Činom ova zemlja uplovi u mirna vremena demokratskog razvoja,
tranzicije, privrednih i društvenih reformi. U prilog kretanju u tom pravcu vukli su do
tada već otvoreni procesi i epohalna događanja: pao je Berlinski zid, ukinut Varšavski
pakt, raspao se na miran način SSSR, rasturen je i njegov model komunizma u istočnoj
Evropi; razdvojila se Čehoslovačka, razgrađena je i SFR Jugoslavija.
U povijesnom smislu ti događaji su obilježili kraj XX stoljeća i početak nove ere
mira u Evropi. I ne samo na starom kontinentu. Isto tako su bili epohalni i događaji iz
dalekog VII vijeka, kojim Bojić u ovom djelu počinje opis Bosne i njenog stanovništva.
Tada su nemali značaj i za Evropu i čitav ondašnji svijet imali Južni Slaveni, među
njima i preci Bošnjana, koji su se definitivno nastanili na Balkanskom poluostrvu. U
isto vrijeme u Arabiji je objavljena, učvrstila se i vrlo brzo počela se širiti nova religija
i civilizacija - islam. Ta dva događaja, grandiozna i posljedična u isti mah, sudbonosno
su utjecala na čitavu prošlost Balkana sve do današnjih dana.
Umjesto putem prosperiteta neposredno nakon njenog prijema u OUN, historijski
hod države Bosne i Hercegovine krenuo je obrnutim smjerom. Te i narednih godina
zemlja je zahvaćena ratnom kataklizmom zbog agresije, koja je Muslimanima-
Bošnjacima donijela pakao genocida i prijetnju potpunim uništenjem. Na Bosnu i
Hercegovinu i njen starosjedilački narod sručila se strategija zla i ko zna koji put
otvorila velika pitanja o ulozi historije u životu čovjeka, naroda i država. Koja je
istinska suština historije? Umni ljudi na to pitanje dodaju još i bezbroj drugih. Koja
historija ima ljudski smisao? Njoj, po tradicionalnom poimanju, pripada uloga
učiteljice života. Rimski mislilac Ciceron ju je poimao i kao otkrivanje prošlosti, ali i
kao povijest sadašnjosti, školu budućnosti, te svjetlost istine. Filozofi je posmatraju i
7
kao proces kroz koji narodi ostvaruju svoj životni smisao. Historija i jeste baš to - dio
ljudskog života. Mnogi ljudi se prošlosti i opće povijesti sjećaju kroz konflikte, sporove i,
prije svega, ratove! Narodi su posebno podložni njenom utjecaju. U njoj leže njihovi korijeni.
Što ti korijeni budu manje obavijeni tamom, smanjuje se i mogućnost da se oko njih stvaraju
razni mitovi i legende. Jer, narod koji ima historiju u situaciji je da ostvari slobodu. Slobodu
mišljenja, življenja i pozdanje u vremenu.
Baš radi toga da se dublje pronikne u prošlost obavijenu tamom, da se razagnaju mitovi i
krivotvorenja, smisao je i ove knjige i nakane njenog autora Mehmedalije Bojića. Da se
rasvijetle korijeni i postanak jedno7g naroda kao što je bošnjački i historija jedne zemlje kao
što je Bosna i Hercegovina. I da se pri tome razlikuju mit i legenda i razdvoje ih od činjenica.
Da se sačuva otvoren pogled i u historiografiju drugih naroda. Da se u analizama i objektivnim
zapažanjima, uz svu polemičku nastrojenost, nosi i osjećanje odgovornosti. Uz to i poruku pri
pisanju i oblikovanju “Historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka (VII-XX vijek)”. Nadu koju
autor iskazuje u svojoj riječi na kraju knjige: da će neko i od bosanskih Srba, Hrvata, Jevreja
i Roma, također, napisati obuhvatno djelo o povijesti Bosne i Hercegovine i naroda u njoj. To
bi istodobno mogao biti i plodonosan put, kaže on, za izradu zajedničke historije svih naroda
u Bosni i Hercegovini.
“Narod koji nema svoju pisanu historiju osuđen je na nestanak”. U tom kontekstu Bošnjaci
su doskora bili jedini, među malobrojnim narodima u Evropi, koji nisu imali svoju i pisanu
historiju. Kao da j e iz takvog saznanja proistekla izjava američkog filozofa španjolskog
porijekla Džona Santajane: “...oni koji ne poznaju svoju historiju osuđeni su da j e
ponavljaju!”
Stoga za svaki narod, tako i bošnjački, nikada ne može biti previše pisanih historija. U
tome i jeste smisao ovih sadržaja što su pred čitateljima. Pisani su po znanstvenim
historiografskim metodama, na osnovu naučno verificiranih radova i izvora. Stoga, nisu
naodmet ni studentima ni učenicima srednjih škola. Po načinu obrade i jednostavnosti stila i
jezika namijenjeni su i svim drugim čitateljima raznih nivoa obrazovanja u najširoj populaciji.
Korisni su kulturnim, političkim i diplomatskim djelatnicima, žurnalistima, publicistima,
prosvjetnim radnicima, te svima u svijetu koji pokazuju interesovanje za sudbinu Bosne i
Hercegovine i Bošnjaka.
Prošlost srednjovjekovne bosanske države, te period osmanske vladavine, autor po obimu
ni približno ne obrađuje kao događaje, teme i procese u drugoj polovini XIX i u XX vijeku
u cjelini. Dva perioda, srednjovjekovni i osmanski, za razliku od XIX i XX stoljeća, veoma
široko i iscrpno su obrađivani u dosadašnjoj bosanskohercegovačkoj,

8
srpskoj i hrvatskoj historiografiji. Novo je što se čitatelj u ovom djelu prvi put
susreće sa drukčijim tumačenjima najznačajnijih zbivanja iz oba ta perioda. U
opisima srednjovjekovne prošlosti Bojić opovrgava tzv. “istorijska”, odnosno
“povijesna” prava Srbije i Hrvatske na ovu zemlju. Prema njima je Bosna “oduvek”,
tj. “oduvijek” bila dio srpske ili dio hrvatske države. On argumentirano poriče teze
o tobožnjoj srpskoj vladavini nad Bosnom, o srpskom porijeklu
bosanskohercegovačkih muslimana, o genetskoj vezi ovog kolektiviteta s Turcima,
o jeziku i literaturi Bošnjaka kao varijanti srpskog narodnog govora i stvaralaštva, te
o nizu drugih krivotvorina o biću Bosne i njezinu identitetu. Opovrgava i teze
pretežnog dijela srpske historiografije, uporedo sa pobijanjem shvatanja ekstremnih
Hrvata, da su Bošnjaci nepostojeći narod, pa su na toj osnovi njegovu sudbinu htjeli
kovati bez njegova sudjelovanja.
Uz sve to je, u potrebnom obimu, prikazana sveobuhvatna politička, ekonomska,
vojna, diplomatska i kulturna prošlost Bosne i Bošnjaka. Nije izostalo ni
predstavljanje njihovog duhovnog i materijalnog stvaralaštva. Značajna je i kritička
analiza historiografskih i političkih napisa, radova i djela pojedinih političara,
državnika, historičara, pa i nekih akademika iz Beograda i Zagreba. Autor razobličava
njihova dvjestogodišnja falsificiranja, prisvajanja, negiranja i prešutkivanja prošlosti,
samobitnosti i stvaralaštva jednog od najstarijih evropskih naroda - Bošnjana.
Jedna od vrijednosti knjige je, prema tome, prvenstveno u njenoj kritičkoj
dimenziji i znanstvenom odnosu prema raznim skoro dvjestogodišnjim
krivotvorenjima historije Bosne i Hercegovine i njenih naroda. U njoj su pregledno i
s valjanom argumentacijom predstavljeni gotovo svi društveni, kulturni, naučni,
historijski i drugi aspekti od značaja zajedno evropsko viđenje bošnjačke stvarnosti
na Balkanu.
Djelo ima još jedno novo obilježje Bojićevog pristupa. On je, naime, uz historiju
Muslimana-Bošnjaka, prikazao i prošlost pripadnika islama drugih nacionalnih i
etničkih grupa na prostorima bivše SFR Jugoslavije: Albanaca, Turaka, Roma,
Goranaca, te dijelova Makedonaca, Srba, Crnogoraca i Hrvata. Njegovo djelo počiva
na istraživačkoj praksi i naučno verificiranim radovima. Ti radovi su publicirani u
raznim arhivističkim i historijskim publikacijama, enciklopedijama, zbirkama
referata i saopštenja sa naučnih skupova i historiografskim djelima. U Bibliografiji su
9
navedena imena istraživača i njihovih djela koja su korišćena pri izradi ove knjige.
Bez vjerodostojnih izvora ona se ne bi mogla načiniti. Zato što su u njenoj podlozi
autentični izvori, njihovim piscima, znanstvenim i javnim poslenicima i autor i
čitatelji duguju trajnu zahvalnost. Poneko će se, pri čitanju knjige, upitati zastoje autor
za ime
naroda, uz nazive Bošnjak, Bošnjaci, Bošnjakinje, najčešće upotrebljavao sinonim Musliman,
Muslimani, bosanski Muslimani (sa velikim početnim slovom “M”). Za pripadnike islama iz
drugih nacionalnih i etničkih grupa pojam musliman pisao je sa malim početnim slovom “m”.
Odgovor je u slijedu događaja i historiografskog principa kazivanja. Muslimani su se vratili
svomtisućgodišnjcm nazivu Bošnjaci (Bošnjani) nakon što je već rukopis ove knjige završen -
septembra 1993. godine. Nacionalni pojam Musliman-Muslimani (sa velikim slovom “M”)
nalazi se u gotovo svim arhivskim dokumentima, državnim i drugim aktima, statističkim
podacima, znanstvenim i javnim glasilima (iz perioda austrougarske vladavine i postojanja
SFRJ). Pod tim imenom Muslimani su bili i po Ustavu SFRJ jedan od konstitutivnih i
ravnopravnih naroda te državne zajednice.
Dr. Smail Balić u svojoj recenziji citira srpskog mislioca Predraga Palavestru, koji kaže:
“Trezvenim i hladnim otklanjanjem od vruće politike, smelim sagledavanjem istinskog stanja
stvari, najkrupnije i najveće nevolje mogu se bar imenovati i odrediti, postavili na pravo mesto
i donekle osvetliti. Strah od istine ne može biti razlog ni klonuću ni beznađu. Naprotiv, samo
jaki i zdravi narodi imaju snage da se suoče sa istinom o sebi, da shvate svoj položaj i da se
prenu i usprave, ne verujući u mitove i bajke o svojoj pravednosti, posebnosti, nevinosti i
nebeskoj vrlini”.
Jedino demokratija stvara preduvjete za promjenu psiholoških polazišta u narodu, kako bi
se izašlo iz začaranog kruga. I ova knjiga, korišćena u demokratiji i pravnoj državi, je značajan
i velikog truda vrijedan doprinos historijskoj nauci te može pomoći svakome. Među njima i
počiniteljima i žrtvi: prvima, da im ukaže na istinu, a drugima - da drže u sjećanju ono što se
ne smije zaboraviti. Na historijskoj znanosti i javnosti je da kritički ocijene ovo korisno djelo,
jer su autorova dostignuća nezaobilazna u daljoj naučnoj obradi predmetne materije.

U Sarajevu, 12. marta/ožujka 2001: Prof. dr.

AtifPURIVATRA

10
 UVOD

Porijeklo, širenje i rasprostranjenost muslimana u svijetu

Islam (na arapskom: ’predavanje, predanost, podložnost” Bogu) je jedna od svjetskih religija.
Ima blizu milijardu i 200 miliona pristalica ove vjere što predstavlja oko 1/4 čovječanstva.
Rasprostranjen je na svim kontinentima i u gotovo svim državama svijeta, najviše u Aziji i Africi.
U SFR Jugoslaviji bilo je preko pet miliona muslimana stoje bilo gotovo četvrtina ukupnog broja
stanovnika (23,875.8,92). Sljedbenike ove vjere, naročito u Evropi, nazivaju muslimanima. Riječ
potječe od arapske riječi muslim, što znači pristalica islama.
Muhammed (Muhammad Alejhisselam, 570-632), rođenje u Meki (Arabiji). Smatra se
posljednjim Božijim Poslanikom (Vjerovjesnikom) od velikog broja prethodnih (124.000), među
kojima su: Adem (Adam), Musa (Mojsije), Sulejman (Solomon), Ibrahim (Abraham), Isa (Isus).
Knjiga Kur’an (Kuran, Koran i arapski Al-Qur’ari) objavljena je posredstvom
Muhammeda,s.a.s., i predstavlja Božije otkrovenje- Objavu, pisanu arapskim jezikom, pa je zato
arapski vjerski i bogoslužni jezik muslimana svijeta. Istovremeno je i književni jezik arapskih
zemalja. Kur’an je složeno i slojevito djelo, koje sadrži vjerski, kulturni i civilizacijski pogled
islama na život, te obuhvata organizaciju društvenih i državnih odnosa među ljudima.
Arapska plemena, ranije mnogobožačka, islam su primila još za vrijeme Muhammedova života.
Kao državnik, vojskovođa i reformator ih je ujedinio i usmjerio ka širenju prema susjednim
zemljama, prvenstveno Perzijskog i Bizantijskog carstva. Za nekoliko decenija, nakon njegove
smrti, Arapi su osvojili mnoge zemlje i raširili islam u Aziji i Africi.
Već sredinom VII vijeka, u vrijeme kada su mnoga slavenska plemena naselila Balkansko
poluostrvo, Arapsko carstvo se prostiralo od Horosana na istoku do Tripolija na zapadu. U prvim
decenij ama VIII vijeka zavladalo je čitavom sjevernom Afrikom i najvećim dijelom Pirinejskog
poluostrva (Španijom), zatim Sardinijom i Sicilijom u Sredozemlju, većim dijelom Male Azije
(713-714) i Zakavkazjem između Kaspijskog i Crnog mora na sjeveru i Sudanom na jugu. Tada
su od Turaka i Tatara preoteli Buharu i Semarkand (711.), zauzeli dijelove Kine na istoku i
11
Sind u Aziji. Arapska vojska je nekoliko puta iz Španije prelazila Pirineje i upadala u južnu
Francusku, sve dok ih Karlo Martel nije zaustavio i razbio 732. godine u bici kod Poatijea.
U vrijeme moćnog kalife Harun al-Rašida (Harun-ur-Rešid) u Francuskoj je kralj (a zatim
i car) bio Karlo Veliki (768-814), koji je osvojio Njemačku i Italiju i sjeverozapadne krajeve
Balkanskog poluostrva. U moći i slavi se takmičio sa kalifom i vizantijskim carem. Karlo i
Harun su uspostavili prijateljske odnose. Karlo je zatražio i dobio od Arapa veći broj naučnika,
pošto ih je u Evropi manjkalo, nakon propasti Zapadnog rimskog carstva i provale barbara.
Karlo je sklopio ugovor o zaštiti hriŠćanskih hodočasnika u Jerusalimu.
I u kasnijim vijekovima arapski kalifati, bagdadski i španski, bili su u neprestanom
privrednom i kulturnom usponu. Španija je tada doživjela zlatni vijek. Početkom XI v.
osvojene su i prostrane oblasti Indije u kojima se, također, proširio islam. Na sjeveroistoku,
polovinom X vijeka, neka turska nomadska plemena sa svojim vođom Seldžukom provalila su
granicu islamske države i nastanila se oko Buhare, primivši islam. Njegovi nasljednici su
osnovali moćno carstvo, koje se u XII vijeku podijelilo na pet dinastija. Njihovi namjesnici su
se osilili i proglasili samostalnim u svim pokrajinama, osim u Maloj Aziji, sve dok ih nisu
Tatari pokorili. Seldžuci su se tu održali sve do XIV vijeka, kada su Mongoli oborili njihovu
dinastiju. Ubrzo poslije toga su Osmanlije tu osnovali svoju državu i, koristeći se teškim
stanjem u Bizantijskom carstvu, naglo stupili na historijsku scenu. Od sredine XIV do kraja
XVI vijeka stvorili su jedno od najmoćnijih carstava. U vrijeme zauzimanja Beograda (1.521),
Vojvodine, Slavonije, unutrašnje Dalmacije, Like i Ugarske, to Carstvo je postalo svjetska sila
sa specifičnim društvenim, vojnim i političkim uređenjem sve do kraja XIX i prvih decenija
XX vijeka. S njima će se u znatnom obimu raširiti islam i na području cijelog Balkanskog
poluostrva i dijelu srednje Evrope.

Pm* dodiri Južnih Slavena sa islamom

Upoznavanje dijelova stanovništva Balkana sa islamom i muslimanima datiraju još od prve
pojave islamskih zemalja, 400 - 500 godina prije dolaska Osmanlija na Balkan. To je bilo prije
pojave braće Ćirila i Metodija, koji će širiti h(k)rišćanstvo među Južnim Slavenima, dotle
većinom paganima. O tome su nam značajne podatke ostavili mnogi arapski i vizantijski
historičari, čak i poneki evropski, među kojima su El-Istakrija, El-Endelusija, Ebu-Rejhan, Ibni-
Hamdan, Cinnamas, Thomas Amold.
Arapi i Južni Slaveni se prvi put susreću u VUl vijeku. Tada je halif Melik Ibn Mervan na
svoju
12 stranu privukao oko 20.000 Slavena (Sakalaba)

-najamnika iz vizantijske vojske, koje je, nakon što su primili islam, naselio u okolini današnjeg
Alepa. Arapi i dijelovi Južnih Slavena su u više navrata zajedno napadali i Carigrad. Stanovnici
s istočnih obala i ostrva Jadranskog mora dolazili su u dodir s muslimanima - trgovcima iz Španije
ili sa Saracenima-Arabljanima sa Sicilije i iz južne Italije u IX i X v.
 Iz tatarskih stepa i sa teritorije Bugarske, koja se u IX i X vijeku prostirala preko donjeg toka
Drine, Save i Dunava, dosta rano se, preko raznih sekti, počeo širiti islam. Odatle su stizale krajem
X vijeka i veće grupe muslimana na teritoriju Ugarske. Njih su, prpnfa izvorima Katoličke crkve,
nazivali, po običaju toga vremena, Ismailitima. Premda su ih nastojali prevesti u katoličku vjeru,
isto kao i Jevreje, oni su i pored pogroma uspijevali da se održe sve do kraja XIV vijeka.
Ismailiti su u XIII vijeku, kako pišu istraživači Smail Balić i Ševko Omerbašić, u Ugarskoj
bili najčešće službenici na carinama, držali su poštanske stanice, mjenjačnice novca, služili kao
najamnici u vojskama feudalaca. Kralj Geza je 1161. godine uputio njemačkom caru Fridrihu
veću vojnu jedinicu, u kojoj je bilo i 500 Ismailita. Najveći pogrom doživjeli su ovi muslimani u
vrijeme provale Mongola 1241. godine. I ' kasnije, u vrijeme najvećeg ugarskog vladara Lajoša
Velikog (1342-1382), iz sačuvanih arhivskih izvora vidi se da Ismailite pominju kao muslimane.
Kako su Ugri često vladali i bosanskim Banatom Usorom i Soli (kasnije Tuzla), vjerovatno su
muslimani živjeli i na tom području (njihov ostatak sačuvan je u nazivu mjesta Kalesija, na putu
između Tuzle i Zvomika). Godine 1345. ovo naselje se zvalo Kušlat (kuš - na turskom - ptica).
Sam naziv Kalesija upućuje na muslimane Tatare - Kalize. Kako se vidi iz pisma pape Grgura IX
(od 1234), njih je trebalo, zajedno sa ostalim hereticima, uništiti u svetom ratu koji se trebao voditi
u Bosni i Slavoniji.
Ostaci ovih muslimana su, vjerovatno, doživjeli i prve upade tursko- osmanlijskih jedinica na
područje sjeveroistočne Bosne (Soli-Tuzla) u prvoj polovini XV yijeka. Krajem XIII i početkom
XIV vijeka nailazi se na muslimanska imena vlastele u vrijeme vladavine bosanskog kralja
Ostoje, a i kasnije. Tako kralj šalje Dubrovčanima povelju po svom vlastelinu Reufu, očito
muslimanu. Ime velikaša Batala, iz župe Lašva, koji se pominje 1401. godine, arapskog je
porijekla i znači junak. Ova imena su dobili dok su se nalazili u turskom zarobljeništvu poslije
Kosovske bitke 1389. godine.

Konfesionalni i etnički sastav muslimana u SFR Jugoslaviji

- Islamska zaj ednica u jugoslavenskim zemlj ama nastaj ala j e postepeno. Proces islamizacije
započet osmanskim osvajanjem naših krajeva u XIV vijeku bio je dugotrajan, složen i specifičan
ga svaku zemlju. Islam se

13
širio i jačao sve do XVII vijeka među svim južnoslavenskim narodima (izuzev Slovenije), a
naročito na prostoru Bugarske, Bosne i Hercegovine, Sandžaka, na Kosovu i Makedoniji. Tada
su se doseljavale grupe i pojedinci neslavenskog porijekla sa Istoka, a koje su vremenom
asimilirane. Osim ovih, Islamsku zajednicu čine i islamizirani autohtoni ili doseljeni Albanci i
veće enklave Turaka (na Kosovu i Makedoniji), veći procenat Roma (Cigana) i drugih manjih
etničkih grupa.
Sljedbenika islama i danas ima u svakom od sedam južnoslavenskih naroda, kao i u mnogim
narodnostima (nacionalnim manjinama). Islamska zajednica u SFR Jugoslaviji bila je najbrojnija
autohtona zajednica muslimana u Evropi. Kod velikog broja jugoslavenskh muslimana teško je
razlučiti vjersku od nacionalne pripadnosti, odnosno prioritet pripadnosti. To ističe i Hilmo
Neimarlija u svom napisu Pripadnici islama u Jugoslaviji'. „Dileme oko prioriteta pripadnosti
religiji ili naciji, njihovo poistovjećivanje ili pak miješanje jednog s drugim, u većoj ili manjoj
mjeri karakteriziraju svijest pretežnog dijela pripadnika svih glavnih vjerskih tradicija i
nacionalnih skupina u Jugoslaviji. To je slučaj i sa pripadnicima islamske tradicije”.
Kod južnoslavenskih Muslimana-Bošnjaka nacionalna svijest je primamo nastala, uz sve
historijske uvjete i razloge, učvršćenjem islama i usvajanjem islamske kulturne nadgradnje.
Druga najbrojnija muslimanska etnička grupacija su Albanci.
Tačan broj muslimana se ne zna ni nakon posljednjeg popisa stanovništva iz aprila 1991.
godine. U jugoslavenskim zemljama, prema ovom popisu, ukupno je bilo 23.875.892 stanovnika.
Od toga, pripadnika islamske vjeroispovijesti bilo je između pet i pet i po miliona ljudi, što
približno čini četvrtinu ukupnog broja stanovništva tadašnje Jugoslavije. Prema nacionalnoj
strukturi pripadnika islamske vjere najviše ima Muslimana-Bošnjaka (2.280.722), potom
Albanaca (prema procjeni, pošto se nisu odazvali na popis, 2.250.000), Turaka (oko 110.000),
Roma (prema procjeni, oko 150.000), zatim manji broj onih koji se izjašnjavaju kao Srbi-
muslimani, Hrvati-muslimani i Makedonci-muslimani. Gorana- muslimana na Kosovu bilo je
16.088. Pripadnika islamske vjere bilo je i, u manjem broju, među pripadnicima drugih
nacionalnosti, a najviše među nacionalno opredijeljenim Jugoslavenima.
Po etničkom porijeklu, najbrojniji pripadnici Islamske zajednice su Muslimani-Bošnjaci i
Albanci.
Muslimani-Bošnjaci su jedan od sedam južnoslavenskih naroda. Prema popisu stanovništva
iz 1991. godine, Muslimana je bilo 2.280.722. Međutim, pošto se Muslimani u Republici
Makedoniji, zatim, dobrim dijelom i u republikama Hrvatskoj i Sloveniji nisu slobodno mogli
izjašnjavati kao Muslimani po nacionalnosti, smatra se da ih je ukupno u SFR Jugoslaviji bilo
blizu 2.700.000. Najviše Muslimana je živjelo u Republici Bosni i Hercegovini 1.905.018, što
14
iznosi 43,7 odsto od ukupnog broja stanovnika (4.354.911), ili 85 odsto od svih Muslimana u
bivšoj SFR Jugoslaviji.
Izvan Bosne i Hercegovine nacionalno opredijeljenih Muslimana bilo je najviše u Republici
Srbiji - 237.358 ili 2,4 odsto od ukupnog broja stanovnika (od toga broja u Pokrajini Kosovo
i Metohiji 57 408 ili 2,9 odsto od ukupnog stanovništva u Pokrajini i Pokrajini
Vojvodinig6.030, a van pokrajina, u tzv. užoj Srbiji, još 173.871 ili 3 odsto), zatim u Republici
Crnoj Gori - 89.932, Što čini 14,62 odsto, u Makedoniji preko 100.000, Hrvatskoj oko 150.000
i u Sloveniji oko 150.000.
Muslimana-Bošnjaka ima i u iseljeništvu. Uglavnom žive u Turskoj (tačan broj se ne zna,
ali prema podacima Matice iseljenika BiH iz 1970. godine, njihov broj varira oko dva miliona
ljudi), zatim u SAD, Kanadi, Australiji i na tzv. privremenom radu u Njemačkoj, Austriji i
drugim zapadnoevropskim zemljama. Svijest o vlastitoj samobitnosti i samosvojnosti bila je i
ostala implicitna položaju i osjećanjima cjelokupne ove populacije. Svi su južnoslavenskog
porijekla.
Prema popisu stanovništva iz aprila 1991. godine, 1.700.000 Muslimana se izjasnilo da
govori bosanskim jezikom, koji je gotovo isti kao srpski, odnosno hrvatski.
Što se tiče Albanaca, njihov broj u Jugoslaviji se ne može tačno utvrditi. Oni su, bojeći se
falsifikata, bojkotovali državni popis iz aprila
1991. godine. Ali, prema procjenama Statističkog zavoda Srbije, Albanaca je 1991. godine
najviše bilo u Srbiji (1,686.661 ili 17,2 odsto), Makedoniji (427.313 ili 21,01 odsto) i Crnoj
Gori (40.880 ili 6,64 odsto), a na privremenom i stalnom radu bilo ih je više stotina hiljada u
Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, kao i u raznim zapadnoevropskim zemljama,
ponajviše u Švajcarskoj, Belgiji i Njemačkoj, zatim u SAD, Kanadi i Australiji.
Albanci u Jugoslaviji su u ogromnoj većini pripadnici islamske vjeroispovijesti (oko 96
odsto), ostalo su katolici.

Organizacija Islamske zajednice

Islamsku zajednicu (IZ) u SFR Jugoslaviji činili su vjernici, organi, ustanove i službenici.
Na nivou općina (ukoliko ima više džemata- zajedica muslimana) nalazili su se odbori IZ, na
području većih regija djelovala su muftijstva sa muftijama na čelu, a u okviru pojedinih
republika postojali su sabori IZ i njihovi izvršni organi—mešihati. Najviše predstavničko tijelo
muslimana u SFR Jugoslaviji bio je Vrhovni sabor

15
IZ (ranije Vrhovni vakufski sabor). Njegov izvršni organ nazivao se Rijaset na čijem se Čelu
nalazio reisul-ulema, koji je bio vjerski poglavar i vjerski predstavnik svih muslimana Islamske
zajednice u SFR Jugoslaviji, sa mandatom ograničenim na osam godina.
Ustanove Islamske zajednice uglavnom su činile vjerske odgojno- obrazovne institucije:
srednje islamske škole (medrese) - u Sarajevu, Prištini i Skoplju (sa oko 820 učenika i učenica) i
Islamski teološki fakultet (u Sarajevu). U većim muslimanskim središtima postoje biblioteke, od
kojih je najznačajnija Gazz Husrev-begova u Sarajevu. U ovom gradu se nalazi i Islamski muzej.
U Skoplju je bio u osnivanju Islamski teološki fakultet, a u Zagrebu Islamski institut.
Sredinom 1991. godine na teritoriji SFR Jugoslavije bilo je 2,060 džamija, 740 mesdžida
(bogomolja bez munare), 1.210 mekteba (škola za vjersku početnu obuku). U svim vjerskim
ustanovama tada je radilo 2.300 vjerskih službenika - vjeroučitelja (muallima), imama, hatiba,
vaiza, muftija, nastavnika i profesora medresa i fakulteta. U bivšoj Jugoslaviji postojale su 44
tekije različitih sufijskih redova.
Islamska zajednica je imala, a najviše u okviru mešihata i Rijaseta, razvijenu izdavačku
djelatnost. Publicirala je više listova, časopisa, revija i izdavala knjige na bosanskom (odnosno
srpskom, odnosno hrvatskom), albanskom i, djelimično, turskom jeziku. Najznačajniji izdavač
bio je El-Kalem (Sarajevo). Zvanično glasilo bilo je Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva
(GVIS), a najviše su se čitale islamske informativne novine Preporod (Sarajevo), revija Islamska
misao (Sarajevo). U Prištini je na albanskom jeziku izlazio tromjesečnik£ć/«Azzte Islame
(Islamska pouka) i D/far/a Islam (Islamska znanost). Staiješinstvo Islamske zajednice u
Makedoniji izdavalo je od 1987. godine dvomjesečnik na makedonskom, albanskom i turskom
jeziku El-Hilal. Pod istim imenom djelovalo je i humanitarno društvo u Skoplju.

16
 Prvi dio

BOSNA I HERCEGOVINA I BOŠNJACI

(VII - XX VIJEK)
 BOSNA U SREDNJEM VIJEKU

Porijeklo stanovništva, nastanak i širenje države i vjere

0 zemlju Bosnu otimali su se, počev od velike seobe naroda (IV vijeka) do naših dana: Goti,
Avari, Slaveni, Bizantinci, Bugari, makedonski, hrvatski i srpski vladari, Mađari, Osmanlije,
Austrijanci, Nijemci, Italijani, kao i pet vjera - paganstvo, Rimokatolička crkva, Crkva bosanska
(patareni, bogumili), Pravoslavna crkva i islam.
Bosna je oduvijek bila konglomerat raznih vjera, kultura i civilizacija. Kada je car Teodosije
sa svojim suvladarima dijelio svoje carstvo na Istočno i Zapadno (395), rijeku Drinu je odredio
kao granicu i razmeđe između dva carstva i dvije civilizacije u Evropi. Ovom rijekom će kasnije
ići i granica utjrecaja Katoličko-rimske i Pravoslavno-Bizantijske crkve poslije velikog raskola
među njima od 1054. godine. Na rijeci Drini počeo je i Prvi svjetski rat (1914).
U X vijeku će se istočno i jugoistočno od ove rijeke obrazovati Raška (Srbija) i Duklja
(dijelovi današnje Crne Gore), a zapadno bosanska srednjovjekovna država. 2 3 Dalje ka zapadu,
u isto vrijeme, obrazovala se i hrvatska država. Stanovništvo ovih država, kao i svih ostalih
južnoslavenskih zemalja, bilo je istorodnog - staroslavenskog porijekla. Oni su iz svoje
prapostojbine, o kojoj postoje različite teorije gdje se tačno nalazila, donijeli sličan jezik, običaje
i paganske vjere.
Iz prvobitnih državnih jezgara, sve četiri države su se širile iz unutrašnjosti ka Jadranskom
moru, gdje su savladavale druge samonikle autohtone južnoslavenske kneževine - Paganiju
(Neretljansku oblast),
Zahumlje, Travuniju ili su međusobno preotimale na duže ili kraće vrijeme određene teritorije,
uglavnom periferne oblasti.
Država Bosna, kao samonikla tvorevina, politički se razvijala kao poseban subjekat i
država, isto kao i njeni susjedi Hrvatska, Srbija (Raška) i Duklja. Za razliku od Raške i Duklje,
Bosna je bila dva vijeka pod vladavinom Avara, naroda mongolsko-turskog porijekla, koji su
preko planinskog masiva Karpata i Dunava stigli još u VI stoljeću južno od rijeke Save. Taj
narod se poslije poraza 626. godine ispod zidina Konstantinopolja povukao u Panonsku niziju.

19
1) Rijeka Drina je predstavljala istočnu granicu bosanske države - i banovine i kraljevine - za čitavo vrijeme njenog srednjovjekovnog
postojanja, sve do ulaska kraljevine Bosne u sastav Otomanskog carstva (1463). Kao istočna granica Bosne rijeka Drina je
utvrđivana i sporazumima između Osmanske imperije i Srbije (1831), zatim kao
3 sve današnje granice Bosne i Hercegovine, Berlinskim ugovorom velikih evropskih sila (1878), Vidovdanskim ustavom
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921), odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i
Hercegovine i Jugoslavije (1943), odlukom o prijemu BiH u članstvo OUN (1992) i, najzad, Dejtonskim i Pariškim mirovnim
sporazumom (1995).
Od tada će vladati teritorij om Bosne, današnjom Hrvatskom, dijelom Slovenije i Panonskom
nizijom, sve dok ih 769. godine nije uništio moćni franački kralj Karlo Veliki. Tada ovaj
narod definitivno nestaje sa historijske scene.
Raški, hrvatski i dukljanski vladari su od druge polovine X do kraja XI vijeka u nekoliko
navrata pokušavali da ovladaju teritorij om Bosne, ali u tome nisu uspijevali, osim u vrijeme
raškog župana Časlava (931- 960) i, možda, hrvatskog kralja Krešimira (949-969), kada su
dijelovi Bosne, kraće vrijeme, (svega desetak godina) bili u sastavu njihovih država, i
nikadapotom\
Provalom Mađara (Ugara) u Panonsku niziju krajem IX vijeka, još jednog u nizu ratničkih
naroda hunsko-turskog porijekla (Huni, Avari, Bugari i dr.), koji će presudno utjecati na
historiju Balkana gotovo hiljadu godina, država Bosna će u njima dobiti jednog susjeda sa
kojim će voditi višestoljetnu borbu za svoju samostalnost i opstanak.
Nestankom Avara teritorija Bosne je najčešće bila, kao uostalom i druge južnoslavenske
zemlje, pod vlašću Bizantije. Bila je gotovo uvijek u vazalnom, ali ne i u podaničkom
položaju. Bosna je već u drugoj polovini X vijeka bila oformljena kao cjelina. Imala je sva
obilježja ranosrednjovjekovne države.
Ona se od prvobitnog jezgra- Vrhbosna (današnja okolina Sarajeva) i Banata iz avarskog
perioda već tada prostirala na istok do Drine i na jugozapad do jadransko-dunavskog razvoda.
Već u XI vijeku, a možda i ranije, u Bosni je postojalo plemstvo - ’magnates Bosniae”.
Srednjovjekovna Bosna - na latinskom Bosnium, Bissena, Bessena, Bosona, Bozina,
Bosnia, Bothna, na grčkom Bosova - dobila je ime po rijeci Bosni, koja se u rimskom dobu
nazivala Bassanius. Činjenica daje prvobitna država Bosna dobila ime po starom imenu rijeke
oko koje se razvijala znači da ni hrvatska a ni srpska prvobitna državna jezgra nisu neposredno
utjecala na formiranje ove države. Južnoslavenska plemena koja su živjela i u ranom, i u
kasnijem srednjovjekovnom periodu, sebe su u bosanskoj državi nazivali samo

20
imenom Bošnjani. Sve druge tvrdnje da je to stanovništvo nazivalo sebe bilo Hrvatima, bilo
Srbima ne počivaju na naučnim (znanstvenim) činjenicama. 4 >
Srpska i hrvatska historiografija su ranije viševjekovno razdoblje Bosne uglavnom
prešutkivale, a njenu historiju prikazuju tek od X vijeka, odnosno od prvih upada i krajnje
privremene vladavine srpskih ili hrvatskih vladara Bosnom, uglavnom se služeći i krivo
tumačeći tri važna izvora, i to: Anala franačkog pisca. Ajnharda (Einhardus, Annales, u
MGH SS, I 13 5-218, Hanover, 1826, 770-840); spise De administrando \mperio (O
vladavini naroda) koji je sredinom X vijeka napisao bizantijski car Konstantin

4 Posljednje u nizu historiografskih djela hrvatskog porijekla, koje pokušava da znanstveno dokaže da je Bosna (i
Hercegovina) oduvijek bila hrvatska zemlja, a bogumili (patareni) i kasnije Muslimani-Bošnjaci, oduvijek samo Hrvati,
jeste knjiga dr. Dominika Mandića Etnička povijest Bosne i Hercegovine (ZIRAL, Toronto- Zurich-Roma-Chicago, 1982).
Knjiga je sigurno hvale vrijedna što se tiče novih podataka, nekih uspješno izvršenih i datih analiza, objavljenih nekih do
sada nepoznatih izvještaja i dokumenata, posebno iz arhiva Katoličke crkve i njenih organizacija i date obimne naučne
aparature (izvora i literature) i si.
Međutim, ovaj autor čini grešku u prilazu da po svaku cijenu dokaže hrvatstvo pa i tamo gdje ga nije moglo biti. Tako
postupaju i mnogi srpski historiografi, samo obratno. Po dr. Mandiću, Hrvati su svi koji su po doseljenju Južnih Slavena i
prijema kršćanstva sa Zapada (Rima) bili katolici. Pa, budiići da su slavenska plemena nastanjena na Dinarskom planinskom
masivu (uključujući tu Dalmaciju, Bosnu, Duklju itd.) primili kršćanstvo sa Zapada, onda su oni, po dr. Mandiću, još kada
Se uz to nekritički osloni na Ljetopis popa Dukljanina, prirodno svi Hrvati.
Srećom, u nauci je ovo pitanje praktično raščišćeno. To znaju i hrvatski i srpski historičari, ali im to nije odgovaralo niti
odgovara radi pretenzija ranijih i sadašnjih vladajućih režima na Bosnu i Hercegovinu, i to na osnovi "historijskihprava na
ovu zemlju”. Još do sada nije nigdje nađen jedan crkveni ili državni spis, povelja ili bilo šta slično iz srednjeg vijeka U
kome bi pisalo daje Bosna bila jedna od hrvatskih zemalja i da su u njoj bilo kada živjeli samo Hrvati. Međutim, sačuvan j
e veliki broj spisa i dokumenata, posebno u arhivima katoličkih institucija, iz kojih se jasno vidi da u Bosni žive patareni
(bogumili) i katolici, da se tamošnji narod naziva a njihovi vladari bosanskim banovima ili kraljevima. Zašto baš nikad nisu
crkveni dostojanstvenici u srednjem vijeku nazivali taj bošnjački narod ili njihovog vladara - hrvatskim ili srpskim imenom?
0 rasprostranjenosti imena srpskog i hrvatskog na Bosnu i njen narod u srednjem vijeku vođe Se između hrvatskih i srpskih
historičara rasprave i polemike već više od stoljeća i po. U nekim srednjovjekovnim bosanskim poveljama zaista Se
pominju Srbi i srpski jezik. Međutim, dr. Mandić u pomenutoj knjizi o tome navodi i argumentirano tvrdi da su pisari
povelja u Dubrovačkoj Republici, od vremena vladavine srpskog Velikog župana Stevana Nemanje, dakle od 1174. godine,
od kada je zauzeo Zahumlje, Travuniju (sjeverne susjede Dubrovnika) i Duklju (dio današnje Cme Gore), bili Srbi. ”... Zato
je on (pisar) i onda kada mu je bilo povjereno da napiše koju ispravu za bosanske vladare pisao povelje po srpskom načinu,
upotrebljavao ekavicu i jezik nazivao ‘srpskim’”.

21
Karta -1 (Bosna u sastavu Bizantijskog carstva 1172. godine)
Porfirogenit (Konstantinos Porphyrogenetos, 912-959); i Letopisom nepoznatog popa
Dukljanina iz Bara (oko polovine XII stoljeća). 3 >
I srpski i hrvatski historičari (njihov veći dio) ove izvore tumače na nenaučan način koji
odgovara interesima njihovih nacija, a najveći

3) Među prvim srpskim istoričarima koji su pokušali naučno da dokažu daje Bosna bila
sastavili dio srpske zemlje, i prvobitne države još u doba ustanka Hrvata oko rijeke Save
(južno od Zagreba protiv Franaka, sa ljudevitom Posavskim (819-822) na čelu, bio je
Ljub. Jovanović. On je još 1900. godine napisao i objavio u časopisu "Brankovo kolo”
raspravu pod naslovom O Bosni spočetka VIIdo sredine XII veka. Jovanović je, koristeći
se Ajnhardovim Analima i tekstom o Ljudevitu Posavskom i njegovom "bježanju ka jugu
među Srbe”, zaključio na osnovu svojih pretpostavki daje Ljudevit mogao naći Srbe samo
u Bosni (između Vrbasa i Drine) i na prostoru rijeke Kolubare (sjeverozapadna Srbija).
Međutim, on je ipak ostao pri Zaključku da su se riječi ”na jug” morale odnositi na prostor
Bosne. Taj njegov zaključak i pretpostavku prihvatili su kasnije svi srpski istoriČari i
koristili ga; uz podatke iz druga dva pomenuta izvora, isto tako nesigurna, kao
vjerodostojne činjenice..
Od Jovanovićeve rasprave, pa sve do danas U gotovo svim djelima srpske nacionalne
istorije, i u istorijskim atlasima za škole, Bosna se tretira kao srpska zemlja. Odatle potiču
i ona tzv. "istorijska prava na Bosnu”. Ali, poznati medievist sa Zagrebačkog univerziteta
dr. Nada Klaić, koja je 1989. godine publikovala djelo Srednjovjekovna Bosna (Zagreb,
1989), naučno je Opovrgla Jovanovićevu težu o Ljudevitovom "bjekstvu među Srbe u
Bosnu”. Prema njenom tumačenju, Ljudevit Posavski je zaista "pobjegao na jug” (iz svoje
Posavske Hrvatske) ali u SRB, mjesto koje se pod tim imenom zvalo još u doba Rimljana
i gdje su živjeli Dalmatinski Hrvati. To mjesto se i danas nalazi na istoj lokaciji u gornjem
toku rijeke Une, u Lici (zapadna Hrvatska).
O drugom i trećem izvoru koje su obilato koristili i srpski i hrvatski medievisti, historijska
nauka je već ranije dala svoj sud. Porfirogenitov podatak u spisu De administrando
imperio o dolasku i naseljavanju Srba i Hrvata, i to na poziv vizantijskog cara Heraklija
(610-641), na današnje prostore, odavno se ne Uzima kao valjana činjenica. Njima je
trebalo i U Porfirogenitovo vrijeme pokazati da su ovi narodi vazali vizantijski. Srpski
istoričar dr. Sima Ćirković, koji u svom djelu Islorija srednjovjekovne bosanske države
(Beograd, 1964) također Zastupa tezu da je Bosna bila jedna od srpskih zemalja, dok
istovremeno o vrijednosti Porfirogenitovog spisa piše: "Temeljna kritička proučavanja
spisa O narodima (De administrando imperio) pokazala su da on predstavlja kompilaciju
u kojoj se gotovo ne oseća originalno stvaranje piščevo...”
Ovaj Porfirogenitov spis je ipak donekle značajan za Bosnu jer se u njemu prvi put (u
jednom pisanom istorijskom izvoru) pominje riječ i naziv zemlje Bosna:

23
 0 Ljetopisu popa Dukljanina ili Barskom rodoslovu postoji vrlo opsežna literatura, Ovaj
historijski izvor korišćen je prema nacionalnim potrebama i porijeklu historičara. Tako je
Ljetopis poslužio hrvatskom medievisti dr. Ferdi Šišiću da ustvrdi kako je Bosna u ranom
srednjem vijeku bila hrvatska zemlja. A prema srpskom istoričaru Šimi Cirkoviću ”to je
skromni sastav nepoznatog popa, nastao u Baru (sada Crna Gora) u drugoj polovini XII
veka”.
Inače, u Ljetopisu (hronici) popa Dukljanina Bosna se uvijek prikazuje kao određena veća
politička i teritorijlna cjelina.
Pitanje procesa nastajanja bosanske države u ranom srednjem vijeku, i to baš od IX do
XII vijeka, podrobno je razradio sarajevski akademik dr. Auto Babić još 1955. godine u
svojoj raspravi O pitanju formiranja srednjovjekovne bosanske države.
problem je taj što se, kao ni njihovi politički lideri, ne mogu nagoditi oko granica, tj. što se ne
mogu sporazumjeti oko toga daje to bila rijeka Drina po hrvatskim povjesničarima, ili rijeka
Bosna, odnosno Vrbas po srpskim historičarima. Zato najčešće jedni dokazuju da je Bosna
„oduvijek” bila samo srpska, a drugi samo hrvatska zemlja.
Zašto i u ovoj knjizi treba razrađivati i ukazivati na ovaj problem? Zato Što se više od dva
vijeka između srpskih i hrvatskih historičara, državnika i političara vodi bitka o tome čija je
bila Bosna u srednjem vijeku. Potom se, na osnovu izmišljenih „historijskih prava”, ističu
određene pretenzije zbog ojih su se vodili i sporovi i mnogi ratovi za Bosnu, od kojih je
najsuroviji bio onaj iz prve polovine 90-tih godina XX vijeka5)
Uspon bosanske države i sučeljavanja Crkve bosanske i Katoličke crkve
Bosna kao razvijena država i centar osobene kulture na Balkanu na historijsku scenu
dolazi od vremena Kulina bana (1180-1204) koji se u pisanim izvorima pominje kao
»Culin, magno bano Bosniae«, »Banus Culinus - dominus Bosniae« i njegovih
nasljednika. Jedna od bitnih karakteristika tadašnje Bosne bila je žestoka borba između

države Bosne u ranom srednjem vijeku. Jedni stavljaju granicu dodira hrvatske i srpske države u to doba na rijeci
Vrbasu, drugi na rijeci Bosni, a treći na rijeci Drini - kako kome kad odgovara. U vrijeme postojanja Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije, izdato je više falsificiranih historijskih atlasa. Tako je u Istorijskom
atlasu za opšlu i narodnu istoriju koji je priredio istoričar Stanoje Stanojević (1874-1937) Bosna prikazana tako
daje sve od 9. do 12. vijeka bila jedna od srpskih Zemalja i kao takva uvijek u sastavu srpske države. U ovom nj
egovom atlasu Bosna je za period od XII do prvih decenija XX stoljeća prikazana na svega jednoj omanjoj kartici
srazmjera 1:2.750 000. Ovaj Stanojevićev atlas (zvanični udžbenik za studente) izdat je, istog sadržaja, i u
Beogradu (1940-Geca Kon A.D.). U Školskom istorijskom atlasu koji je izdat u socijalističkoj Jugoslaviji a
priredili ga Relja Novaković, Gavra Škrivanjić, Vladimir Stojanović i Željko Škalamara, a po narudžbi Zavoda za
udžbenike u Beogradu (ovaj atlas je bio najtiražniji i doživio je niz izdanja) država Bosna se tretirala u svim
izdanjima kao srpska zemlja, i to sve od IX pa do XX vijeka.
Najvjerodostojniji Istorijski atlas za nacionalnu istoriju (od rimskog perioda do završetka Isvetskog rata -1918)
uradio je Dragutin Prljević, a objavilo preduzeće ZNANJE iz Beograda. U njemu Bosna prvi put, koliko autor ove
Historije Bosne zna, u ranom srednjem vijeku nije naznačena ni kao srpska ni kao hrvatska zemlja. Država Bosna
je tek u ovom atlasu imala tretman onakav kakav je ta zemlja u prošlosti i zasluživala.
Do sada je, čini se, najpotpunije i najobjektivnije objašnjena rana srednjovjekovna prošlost Bosne u Istorijskom
atlasu koji je izradio dr Zvonimir Dugački Za poduzeće “UČILA iz Zagreba 1972.godine. On prikazuje prošlost
Bosne bez ikakvih opterećenja i kompromisa. Prvi put Bosna je ucrtana kao država u sklopu Balkana i evropskih
država u raznim periodima svoga postojanja. Prvi put u jednoj takvoj publikaciji napisano je da u Bosni i
Hercegovini uz Hrvate i Srbe žive kao narod i bosanski Muslimani.

24
Katoličke crkve i jeretičke Bosanske crkve (patarena, bogumila).
Odlaskom bizantijske vlasti Katolička crkva je od 1180.godine preduzimala razne
mjere za širenje svog utjecaja i ugleda. Obnovljena je biskupija, zavedena je veća
disciplina u crkvenoj hijerarhiji, odstranjeni su svećenici koji nisu znali latinski, strožije
su ubirani crkveni nameti od naroda.

25
 U isto vrijeme, i patarenstvo (bogumilstvo) je sve više jačalo i postepeno postajalo
dominantan činilac u Bosni. Već u XI vijeku bilo se jako proširilo iz Makedonije i
Bugarske po Raškoj, Zeti, Bosni. Tada su se naglo širila i razna heretička učenja i u
susjednoj Dalmaciji, naročito u gradovima a posebno u Splitu i Trogiru. Kada je veliki
raški (srpski) župan Stevan Nemanja, savrcmenik bana Kulina, počeo da goni »ognjem i
mačem« bogumile, spaljuje knjige i oduzima imanja, oni su bili prisiljeni da masovno
bježe i sklanjaju se u Kulinovu Bosnu koja ih je primala. U nju je još ranije iz Hrvatske
stiglo mnogo izbjeglica koji su nakon progona narodnog svećenstva i njihovih pristalica
masovno napuštali svoje krajeve. I heretici iz Dalmacije sklanjali su se masovno u Bosnu
pred progonima katoličke inkvizicije. Ova zemlja je u to Vrijeme bila pribježište svih
progonjenih zbog vjere ili bilo kojeg drugog uvjerenja. Tada su počeli da se postepeno
miješaju Bošnjani, Srbi i Hrvati.
I u zapadnoj Evropi u XI i XII vijeku bila su dosta raširena razna heretička učenja.
Poznati su katari ili patareni u sjevernoj Italiji i albižani u južnoj Francuskoj i drugdje.
Ova učenja su imala mnogo srodnosti sa bosanskim bogumilstvom i pristalicama
Bosanske crkve. Zato su rimski

26
inkvizitori bosanske bogumile nazivali i patarenima. Već od vremena Kulina bana u Bosni bogumili
i druge heretičke sekte počinju da obrazuju posebnu Crkvu bosansku.
Na podsticaj papa mađarski kraljevi su često poduzimali krstaške pohode na Bosnu u cilju
njenog osvajanja i uništenja heretika. I Kulin banje bio pataren, ali je 1203.godine - da bi spasio
samostalnost Bosne - pritiješnjen mađarskom vojskom bio prisiljen da primi katoličku vjeru. Pri
tome se samo formalno odrekao bogumilstva. I njegov nasljednik ban Matija Ninoslav je, pred
opasnošću ugarske krstaške vojske, priznavao rimskog papu. A kad bi opasnost prošla, vraćao bi
se bogumilstvu i svojoj Crkvi bosanskoj. Ta crkva je u Bosni sve do kraja XIV stoljeća zadržala
prevlast, jer je pored raširenosti u narodu, imala i podršku plemstva, koje je većinom bilo
patarensko.
Jedan od moćnih srednjovjekovnih bosanskih vladara koji se u potpunosti oslanjao na Crkvu
bosansku bio je ban Stjepan Kotromanić (1322-1353). On je proširio državnu teritoriju prema
Jadranskoj obali. To je bila želja i prethodnih bosanskih vladara da se poput ranije raških (srpskih)
velikih župana, i hrvatskih kneževa i kraljeva, domognu mora i time svojoj državi otvore vrata u
svijet.
Sredivši zemlju iznutra i stvorivši jaku vojsku, Stjepan II Kotromanić je, uz snažnu podršku
Crkve bosanske, naroda kojeg u jednoj povelji naziva »dobri Bošnjani« te vlastele, također
privržene ovoj crkvi, provodio odlučnu politiku prema Ugarskoj, vjekovnom neprijatelju bosanske
države, kao i prema papi, a i susjedima. Mađarski kraljevi iz Anžujske dinastije bili su primorani,
zbog unutrašnjeg meteža u zemlji, da Stjepanu Kotromaniću priznaju vlast nad Humom
(Zahumljem- današnja Hercegovina) i južnom Dalmacij om od Cetine do Dubrovnika, uključujući
i gradove Omiš i Makarsku (1326), kao i nad čitavom Bosnom do rijeka Une, Save i Drine. Na
zapadu, zemlje Stjepan Kotromanić je osvojio i pripojio Bosni Završje sa tri kraška polja:
Glamočke, Livanjsko i Duvanjsko.
Ban Stjepan II Kotromanić je odbranio Bosnu i od napada tada najmoćnijeg vladara Balkana
srpskog cara Dušana, koji je bezuspješno pokušao 1350. godine da je osvoji. Kotromanić je
odbranio i Hum (Zahumlje, znatan dio Hercegovine) koji će, uz veća proširenja, ostati u trajnom
sastavu bosanske države i njenih teritorija sve do današnjih dana. Izišavši na more, Bosna je počela
da utječe i na jadranska politička zbivanja-Venecija, Kraljevina Napulj i Republika Dubrovnik,
balkanska - Srbija i Hrvatska, kao i na srednjoevropska politička zbivanja, posebno u Ugarskoj u
vrijeme dinastičkih borbi 1 drugih nereda. Tako jaku državu ostavio je u nasljedstvo svom nećaku
Tvrtku.
Nasljednik Stjepana Kotromanića Tvrtko I (1353-1391) čvrsto je zasjeo na bansko prijestolje
tek nakon teških unutarnjih borbi i trvenja sa vlastelom i uplitanja Mađarske u te događaje
sedamdesetih godina XIV vijeka. To je bilo vrijeme kada je27u susjednoj Srbiji poslije bitke na
Marici (1371) nastalo rasulo i kad je svaki velikaš nastojao da prigrabi što više zemlje i vlasti.
Kako je jedan od tih velikaša knez Nikola Altomanović, gospodar Podrinja, napadao i Tvrtkove
zemlje i zemlje kneza Lazara ( u Srbiji), oni su se udružili, pobijedili ga i rasparČali mu posjede.
Banu Tvrtku pripao je prostor pocev od Tare na Drini pa na jugoistoku do Kleka (istočno do
Rudog), zatim sve do uključno Prijepoljel manastir Mileševo, čitavo Podrinje i dio Huma (1374),
 Stekavši vlast nad velikim dijelom zemlje Nemanjića, Tvrtko se 1377, godine u Milima kod
Visokog (u blizini Sarajeva) krunisao za „kralja Srbije, Bosne, Primorja i zapadnih strana”.
Ubrzo je, tek krunisani kralj Tvrtko, u ratu sa Balšićima, gospodarima Zete, zauzeo Trebinje,
Konavle i župu Draževicu. Granica Bosne na jugoistoku tada se proširila do izvora Pive i Morače,
srednjeg toka Zete, uključivši i manastir Oštrog, te dalje na jug do Kotora. I ovaj grad je iz Ugarske
prešao u sastav Tvrtkove države 1385. godine. Sve ove teritorije na istoku Bosne ostaće u njenom
sastavu, a zatim uz prisajedinjenje još nekih dijelova, u sastavu Bosanskog sandžaka, odnosno
Bosanskog pašaluka ili vilajeta sve do sedamdesetih godina XIX vijeka.
Tvrtkova država protezala se od Save do Jadranskog mora, uključujući i dalmatinske otoke, i od
Velebita do zaključno Boke Kotorske, od Une do Drine i srednjeg toka Lima. Tvrtko se krunisao
za kralja i Srba, i Bošnjana, i Hrvata. Njegova kraljevina bila je najjača država na Balkanu. Bosna
je svojom snagom i aktivnošću tada uveliko utjecala na historijski tok zbivanja i na odnose između
gotovo svih balkanskih država.
U Tvrtkovoj kraljevini su se prvi put od doseljavanja Slavena našli u jednoj državnoj zajednici
etnički istovjetni narodi, mada već tada podij eljeni na tri vjere i tri kulture - bogumilsku, katoličku
i pravoslavnu. Bogumila je najviše bilo u srednjoj i sjevernoj Bosni i oko gornjeg toka Neretve,
katolika u Dalmaciji i u zapadnoj i središnjoj Bosni, a pravoslavnih u pripojenim krajevima bivših
nemanjićkih zemalja - u današnjoj istočnoj Hercegovini, Gornjoj Zeti, Podrinju i Polimlju. Još tada
je bosanska država bila na Balkanu, pa i u Evropi, rijetka zemlja vjerske tolerancije i zemlja u kojoj
su se neometano prožimale razne kulture i civilizacije—mediteranske, balkanske, srednjoevropske.
Seobe i miješanja ljudi iz raznih krajeva — a naročito djelimično slaveniziranih potomaka Vlaha-
bila su prirodna, pošto se ljudi tada nisu razlikovah po nacijama.

28
 U doba Tvrtkove vladavine na Balkanu se pojavljuju Osmanlije. Oni pokušavaju da prodru
i u njegovu zemlju, ali već 1388. godine pri prvom pokušaju bivaju poraženi. Tvrtkov veliki
vojvoda Vlatko Vuković, pristalica Crkve bosanske, sljedeće godine - 1389. je sa nekoliko
hiljada bosanskih oklopnika učestvovao u Čuvenoj Kosovskoj bici.
Tvrtko je bio državnik i vojnik koji je izgradio moćnu vojsku. Počeo je graditi i flotu.
Gradove i vlastelu je pridobijao povlasticama, a crkve štitio i obilato darivao. Izgradio je
sistem unutrašnje uprave, po ugledu na državno uređenje Mađarske i Srbije.
Kralj Tvrtko je nastojao da svoju državu ojača stvaranjem prijateljstva i sporazuma sa
susjedima. Ratove je vodio samo onda kada je na to bio prisiljen. Za ostvarenje svojih strateških
planova koristio je i svoje rodbinske veze. Kao unuk kralja Dragutina, po ženskoj liniji, bez rata
je dobio naziv kralja Srbije. Bio je oženjen kćerkom bugarskog cara (1374) kojeg je imao za
saveznika. Njegova bliska rođaka Jelisaveta bila je žena jednog od najmoćnijih vladara Ugarske
- kralja Lajoša (Ludovika). Imao je dobre odnose i sa Mletačkom republikom i austrijskim
dvorom.
Razdoblje od vladavine bana Kulina (1180-1204) do propasti bosanske države (1463)
različito se interpretira u srpskoj i hrvatskoj historiografiji. Najčešće se prikazuje tako daje
Bosna i u ovom periodu bila ili samo hrvatska ili samo srpska zemlja, uz obavezan dodatak daje
uvijek bila i vazal Ugarske, što je netačno.
Historičari iz Srbije bosansku državu prikazuju kao da se ona samo odvojila od srpske države
i pošla svojim putem od Kulina bana, da se razvijala kao jedna od srpskih država. Historičari iz
Hrvatske smatraju daje Bosna ne samo uvijek bila sastavni dio hrvatske države, već daje od
doseljavanja Hrvata i u razvijenom periodu srednjeg vijeka bila hrvatska država, sa hrvatskim
banovima i hrvatskim kraljevima. Naglašava se daj e hrvatska država preko ovih vladara,
navodno, produžila svoj samostalni život čak do sredine XV vijeka. Osim toga, da je bila
sudbinski vezana sa Hrvatskom istim sizerenom i krunom - ugarskom. Uz to, navodno, daje
Katolička crkva bila stalni amalgam svemu tome. Možda bi i bila da nije bilo ’vražijih” bogumila
(patarena) koji vijekovima nisu priznavali ni vrhovništvo ugarske krune ni Katoličke crkve.
Do sada nigdje nije nađen neki crkveni ili državni spis, povelja, ili bilo šta pisano iz srednjeg
vijeka u kome bi stajalo daje Bosna jedna od hrvatskih ili srpskih zemalja i da su u njoj ikada
živjeli samo Hrvati ili samo Srbi. Ali, sačuvan je veliki broj spisa i dokumenata, posebno u
arhivima katoličkih institucija, iz kojih se jasno vidi da u Bosni žive patareni (bogumili) i katolici,
da se tamošnji narod naziva Bošnjanima, a njihovi vladari bosanskim banovima ili kraljevima.
Zašto baš nikad

29
 crkveni dostojanstvenici u srednjem vijeku nisu nazvali taj narod ili njihovog vladara -
hrvatskim ili srpskim imenom?
Unutarnji sukobi i borbe, pogromi bogumila (patarena)
Poslije iznenadne smrti Tvrtka I (1391) u Bosni su nastali, nakon moćnog vladara, sukobi i
grabež vlastele oko podjele vlasti i teritorija. Više od pedeset godina (1391 -1443) postavljali su
i skidali kraljeve prema svojim željama i interesima. U tom vremenu na bosanskom kraljevskom
prijestolju izmijenjalo se sedam kraljeva. Njihova neposredna vlast ograničavala se samo na mali
teritorij srednje Bosne sa gradovima Sutjeskom, Bobovcem i Visokim. Ostalim zemljama vladale
su tri moćne velikaške porodice: Hrvoje Vukčić Hrvatinić gospodario je (ako se zanemari njegov
privremeni prodor u sjeveroistočnu Bosnu i vladanje otocima, dalmatinskim gradovima i
njihovim hrvatskim zaleđem), teritorijom koja se pružala od Sane, u periodu 1399-1402, čak od
Une i Save, pa sve do Neretve, obuhvatajući Donje krajeve, Završje i Cetinsku
krajinu. Tamo se njegova zemlja dodirivala sa zemljom Sandalja Hranića, velikaša čije su se
zemlje od 1404. godine prostirale od Neretve do Lima i Kotora sa gradovima Novim (kasnije
nazvanim Herceg-Novim), Nevesinjem, Konjicom, Goraždom, Pljevljima i Nikšićem,
uključujući i Konavle. Pavle Rađeno vić je vladao istočnom Bosnom na prostoru od Drine i Lima
do Neretve, sa središtem u gradu Borca kod Vlasenice. Ove tri porodice faktički su odlučivale o
sudbini bosanske države sve do njene propasti.
Teško stanje u bosanskoj državi pogoršavano je i čestim upadima mađarske vojske. Mađari
kao.krstaši su istrebljivali bogumile (patarene), bezobzirno ih pljačkali i pustošili zemlju.
Kad je mađarski kralj Sigismund 1415. godine poduzeo novi krstaški pohod na Bosnu kako
bi pokorio najmoćnijeg bosanskog velmožu hercega Hrvoja Vukčića, on je brzo okupio veliki
dio plemića i naroda. Hrvoje je bio pristalica i zaštitnik Crkve bosanske. Da bi se odupro,
moćnom Sigismundu, Hrvoje je bio prisiljen da u pomoć pozove Osmanlije.Uz njihovu podršku
Vukčić je razbio mađarsku vojsku, ali su tu uslugu Osmanlije naplatile zaposjedanjem nekih
njegovih uporišta između rijeka Bosne i Drine.
Od ovog vremena i ostali velikaši u međusobnim obračunima traže pomoć bilo od Osmanlija,
bilo od Mađara. To čine i bosanski kraljevi. Od vladavine Tvrtka II (1421-1443) stvarni gospodar
Bosne je otomanski sultan. Takvim ga smatraju i u Dubrovniku. Jer, kad sultan Murat II izdaje
(1442) Dubrovčanima pismo o slobodnoj trgovini u zemljama pod njegovom vlašću, on među
ovima navodi i zemlju Bosnu. Tvrtko II je

30
Karta - II (Bosna od XII do
 priznao (1437) i sultanovu vrhovnu vlast i obavezao se na plaćanje danka od 25.000 dukata.
U tim teškim vremenima za bosansku državu rimski papa i mađarski kralj vršili su neprekidno
pritisak na bosanske vladare da silom iskorjenjuju patarene i njihovu Crkvu bosansku. Inkvizicija,
kojom su rukovodili dominikanci i franjevci, uveliko je radila na hvatanju i kažnjavanju heretika.
Kralj Stjepan Tomaš (1443-1461) bio je priznat tek pošto se odrekao patarenstva (1445) i primio
obavezu da će svim sredstvima progoniti pristalice bogumilske vjere. I bogumilka Katarina, kćerka
vojvode Stjepana Vukčića Kosače, prije nego što se vjenčala za kralja Tomaša (1446), morala je
primiti katoličku vjeru. Tako su u vrijeme vladavine ovog kralja nastali veliki pogromi i izvršena
masovna čudovišna nasilja nad ”dobrim Bošnjanima” i njihovom crkvom. Narod je, preplašen, u
masama bježao na razne strane, tražeći spas. Godine 1450. četrdeset starješina bogumilske
Bosanske crkve, s mnogobrojnim narodom, pobjeglo je iz Bosne i sklonilo se u Hum, kojim je
tada vladao herceg Stjepan Vukčić Kosača, uvjereni pristalica bogumilstva i neprijatelj
kralja Tomaša. Znatan broj ih je tada prebjegao i zatražio zaštitu od Osmanlija u tek osnovanom
Bosanskom krajištu.
Kralj Tomaš je nastavio sa progonima bogumila sve do kraj a svoga života. U jesen 1459.
godine protjerao je iz Bosne sve pristalice Crkve bosanske koji se nisu htjeli pokrstiti, a njihova
imanja razdijelio je vlasteli koja gaje podržavala. Papa Pio II u svojim ”Commentarima” o ovome
piše:
”Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje
kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce, kojih
je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, 'ostavivši svoju imovinu, ako
neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo
više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda pobjegli su Stjepanu, vojvodi bosanskome, svome drugu
u nevjeri.”
Miješajući se u sukobe između velmože i bosanskog kralja, Osmanlije su se na njihove pozive
rado odazivali. Oni su u tim prilikama pored nagrada, koje su dobij ali od bosanskih velikaša,
zadobijali i bogat plijen od protivnika, a i upoznavali zemlju i narod. U takvim pohodima
Osmanlije su postepeno posjedali i učvršćivali pojedina uporišta koja će im koristiti u njihovim
daljim planovima i prodiranjima. Počeli su se prvo učvršćivati u Hodidjedu, srednjovjekovnom
gradu bosanskog vlastelina Pavla Radenovića, bogumila, koji se nalazio kod sela Bulozi, istočno
od Sarajeva, u župi Vrhbosni. Prvi put su ga osvojili oko 1429. godine, potom 1435., i konačno ga
1448.
32 godine preoteli od Stjepana Vukčića Kosače. Tada su u njemu postavili stalnu posadu sa
dizdarom
na čelu. Tu je osnovana prva zasebna osmanska vojno-administrativna jedinica u
srednjovjekovnoj Bosni, nazvana Vilajet Hodidjed ili Vilajet Saray-ovasi (otomanski: saray-
dvor, palata, a ovasi znači polje). Vilajet je obuhvatao Sarajevsko polje, s okolnim planinama
i selima, kojih je tada bilo 58 naseljenih i 18 napuštenih. Jezgro vilajeta u početku je činio
Hodidjed sa tvrđavom i gradom oko njega.
Ovaj vilajet je osvojio i osnovao Isa-beg (Gazi) Ishaković, sandžak- beg Skopskog krajišta,
kome je priključeno i ovo Bosansko krajiŠte. U njegovo ime su njime upravljale vojvode ili
subaše, vršeći vojnu i administrativno-upravnu službu. Prvi poznati vojvoda ovog vilajeta bio
je Skender-beg. U otomanskim izvorima pominje se 1455. godine, kada i Vilajet Hodidjed,
nazvan po tvrđavi, kao i Vilajet Saraj-ovasi, vjerovatno po nazivu novog političkog središta
vilajeta. U ovom vilajetu je i prije pada Bosne postojala sudsko-administrativna vlast sa
kadijom na ćelu, Čije je sjedište bilo u Sarajevu. Već u tom vremenu bosanski feudalni sistem
zamijenjen je specifičnim otomanskim vojno-feudalnim i teokratskim sistemom.
I grad Sarajevo je osnovao Isa-beg Ishaković koji je često boravio u osvoj enoj Vrhbosni.
Vrlo vješto je koristio unutrašnje suprotnosti, sukobe i feudalne anarhije u Bosni, a posebno
pogrome koje je vršila Katolička crkva nad bogumilima. Dubrovčani su ga, ne bez razloga,
već 1457. godine smatrali pravim gospodarom Bosne. Bio je jedan od najistaknutijih tadašnjih
otomanskih vojskovođa, koji se istakao u vise bitaka, bojeva, provala i borbi u Srbiji (kojom
je upravljao 1443/1444), Bosni, Hercegovini i Ugarskoj. Od 1464. do 1469. biće i bosanski
sandžak-beg.
Upoređujući stanje u ovom Bosanskom kraj ištu, kako navodi u svojoj Istoriji naroda
Jugoslavije dr. Anto Babić, u kome je bio zaveden strog red, stegnuta samovolja vlastele a
bogumili i Crkva bosanska bili zaštićeni, narod je brzo navikao na osmansku vlast i smatrao je
boljom i pravednijom od vlasti domaće vlastele. Osmanske vlasti su iz Bosanskog krajišta
razvili pravi sistem agitacije među seljacima i u unutrašnjosti Bosne, obećavajući punu ličnu
slobodu svakome ko priđe pod njihovu vlast. U tome su, uz podršku turkofilske stranke, imali
velikog uspjeha. Kad je 1459. godine kralj Tomaš tražio od pape Pija II pomoć, u svom
zahtjevu i molbi naveo je da se ne može sam boriti protiv Osmanlija ’zbog patarena koji više
vole Turke nego kršćane (katolike), a veći dio stanovnika su patareni”.

Propast bosanske države-kraljevine

Te godine je, na podsticaj kralja Mađarske učinjen pokušaj da se ujedine bosanska
kraljevina i srpska despotovina. Na to su Osmanlije,
shvativši to stapanje kao udar protiv svojih interesa, odgovorili zauzimanjem Smedereva i srpsku
Despotovinu pretvorili u svoj pašaluk. Zarobljenog kralja Stjepana
33 Tomaševića (1461-1463) i
njegovu ženu despoticu Jelaču, Osmanlije su oslobodile i pustile ih da sa svitom odu u Bosnu u
svoju prijestonicu Jajce. Tako su Osmanlije poslije pada Despotovine postali susjedi bosanske
državne teritorije duž čitave istočne granice.
Stjepan TomaŠević se u Jajcu nije mogao osloniti na narod i plemstvo. Tražio je pomoć na sve
strane, od pape, Mađara i Mlečana. Umjesto pomoći svi su mu slali samo podršku ohrabrenja i
prazna obećanja. Pozivao je preko Dubrovnika već tada slavnog albanskog Skender-bega da dođe
s vojskom u Bosnu. Samo je od pape dobio krunu i krstaški baijak, a od gospodarice Milana iz
Italije, preko Ankone, 300 ratnika.
S namjerom da ospori glasove koji su kružili Evropom o njegovoj navodnoj izdaji Smedereva,
kralj Stjepan TomaŠević je pojačano poduzimao pogrome protiv patarena-bogumila. U napadima
i progonima protiv ovih Bošnjana učestvovali su ne samo franjevci već, kako piše akademik Sima
Ćirković u svojoj Istoriji srednjovjekovne bosanske države, i pravoslavno sveštenstvo. Bitka za
duše dobrih Bošnjana nije prestajala sve do napada Osmanlija na Bosnu.
Predosjećajući šta će se desiti sa kraljevinom, Stjepan TomaŠević je o raspoloženju naroda papi
Piju II pisao i ovo: ”Turci su u mojoj kraljevini sazidali nekoliko tvrđava i pokazuju se ljubazni
prema seljacima, obećavajući da će svaki od njih biti slobodan koji otpadne k njima. Prost im seljak
ne razumije prevare, te misli da će obećana sloboda vazda trajati. Lahko da će puk, ovim varanjem
zaveden, od mene otpasti, ako ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela se nisu dugo održala
u svojim gradovima, ostavljena od seljaka.”
Sultan Mehmed II, osvajač Konstantinopolja (1453), saznavši da kralj Stjepan traži pomoć na
sve strane i odbija da mu plaća uobičajeni vazalni danak, upada s brojnom vojskom u Bosnu. Uz
podršku vlastele, i nedavno silom pokrštenih bogumilskih starješina i njihovih sljedbenika,
zauzima je skoro bez otpora maja 1463. godine.
Pogubivši kralja Stjepana, kome je već jednom u Smederevu lično poklonio život uprkos
pruženog otpora, i vlastelu koja gaje podržavala, među kojima i strica mu Radivoja, sultan je u
svim važnijim tvrđavama ostavio svoje posade. Kraljevoj udovici Jelači pošlo je, ipak, za rukom
da sa kraljevskom krunom pobjegne u Hrvatsku ali ju je na putu za Rim napao i opljačkao ban
Pavle Sperančić. Ona je, kasnije testamentom zavještala Bosnu Rimskoj kuriji. Poslije pada Bosne
na red je došla Hercegovina.

34
 Njen nestanak vezan je za ime hercega Stjepana VukčićaKosače. On je kao sinovac velmože
Sandalja Hranića naslijedio 1435. godine sve njegove zemlje - Hum sa krajevima oko gornje
Drine, Ćehotine i Lima. Sa bosanskim kraljevima bio je u stalnom neprijateljstvu. Postoje i dalje
bio odlučan pristalica Crkve bosanske (bogumilstva) neprekidno ih je uzimao pod svoje okrilje i
zaštitu.
Da bi se zaštitio od brojnih neprijatelja - Mlečana, Dubrovčana, bosanskog kralja - i postao
nezavisan prema Bosni, Stjepan Vukčić je priznavao vrhovnu vlast sultana i plaćao mu godišnji
danak. S ciljem da jasno obilježi svoju nezavisnost od bosanskog kralja, on se 1448. godine
proglasio hercegom od Sv. Save. Po njemu se od tada čitava oblast počela nazivati
Hercegovinom.
Međutim, zbog njegovog kasnijeg kolebljivog držanja i traženja drugih saveznika, Osmanlije
su, ipak, 1465. godine napali Hercegovinu i zauzeli najveći dio zemlje. Mlečani su odmah
zaposjeli Hercegovačko primorje i Neretljansku krajinu, a Osmanlije unutrašnja područja.
Godine 1482. Osmanlije su, najzad, zauzeli Novi (Herceg-Novi) sa posljednjim dijelovma
Hercegovine.

35
 II
BOSNA I HERCEGOVINA U DOBA OSMANSKOG
CARSTVA (1463-1878)

Bosna u periodu uspona i širenja Osmanske imperije — zbivanja od polovine XV do

kraja XVI vijeka
Osvrt na historiografiju susjednih zemalja o Bosni
O prošlosti Bosne i Hercegovine u doba Osmanskog carstva u nas Se bave mnoge naučne
istitucije i određeni broj istraživača-historičara i ostalih, tako daje literatura o tom periodu veoma
obimna. U svim pisanim historijama Jugoslavije - u istorijama Srba, u povijestima Hrvata,
istorijama Crne Gore, u istorijama bosanskih izdanja, potom i u Vojnoj enciklopediji i u
Enciklopediji Leksikografskog zavoda Jugoslavije, obrađivana je historija ovog perioda Bosne i
Hercegovine.
Orijentalni institut u Sarajevu, Akademija nauka i umjetnosti u Beogradu i Jugoslavenska - sada
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, iznjedrili su također značajne poslijeratne
istraživače.6
Zašto i kako je Bosna ”šaptom pala ”
Jedan od najvećih događaja u cjelokupnoj prošlosti Bosne i Hercegovine - pad njene kraljevine
i kraj njene samostalnosti, ulazak u islamsku kulturu i civilizaciju i u sastav Osmanskog carstva -
doživljen je od nekih savremenika kao da ”Bosna šaptom pade”.
Istina je da Bosna nije dočekala Osmanlije organiziranim otporom već kao saveznike. Glavni
razlog zašto je tako bilo, jeste pogrom i nasilno pokatoličavanje pristalica Crkve bosanske i
oduzimanje imovine od onih
koji suše tom odupirali ili izbjegli u susjedne hercegovačke krajeve ili, pak, u otomansko - tada
formirano Bosansko krajište. Slijedeći razlog bio je neprekidna međusobna borba velmoža i kralja
uz arbitriranje ili učešće Osmanlija. Pri tome su stradavali i obični ljudi i njihova imovina.
Osmanlije su nudile svima mir, red i zaštitu. U Bosni je tada bila, kao i u srpskoj Despotovini pred
padom, jaka proosmanska stranka koja je i pozvala Osmanlije da u Bosni ’srede stanje”. Tada
(1469) je u Bosni bez otpora palo vise tvrđava-gradova, među kojima i dobro utvrđeni kraljevski
grad Bobovac koji je predao bogumil Radak. Ni prijestonica Jajce, u kojem je herceg Hrvoje
Vukčić izgradio također jaku tvrđavu, nije pružila veći otpor.37 Tvrđavu Ključ na Sani predao je sam
kralj sa svojim katoličkim pristalicama.

6 Na žalost, ima i takvih publikacija koje pretendiraju na naučnost, a koriste se čak na pojedinim fakultetima i u srednjim školama kao
udžbenici, iako su često opterećeni pojedinim svojatanjima i ‘nacionaliziranjima” Muslimana i njihove duhovne kulture. Tu spadaju i
djela pisana u doba kada Muslimani nišu "po važećem Ustavu iz 1946. i u periodu izgradnje “administrativnog i centralističkog
socijalizma” ni administrativno priznavani kao poseban narod, pa čak ni kao vjerska manjina. Takva djela su, najčešće, opterećena i
pisanau duhu nacionalnog romantizma naroda kojima autori pripadaju a u službi su tekuće dnevne politike. Odlikuju se prešutkivanjem
bitnih činjenica, a često i neskrivenim i potpunim negiranjem Muslimana.
 Da nije vladalo protursko raspoloženje u narodu i među vlastelom, ne bi se dobrovoljno u
otomansku vojsku javilo čak 30.000 mladića. To je bio najveći priliv od kako je ta vojska počela
da osvaja Balkan. Zbog takvog držanja stanovništva, a i da bi se brže i lakše prilagodilo na
otomansku vlast, Mehmed El-Fatih je Bosni dodijelio specijalni status uz znatne privilegije.
Pribojavajući se nezadovoljstva određenog dijela stanovništva i sitne vlastele, El-Fatih je dozvolio
da Bosna nakon dvije godine (1465) ponovo dobije svoga kralja. Za kraljevski bosanski tron poslao
je Matiju Šabančića, sina Radivoja Ostojića, a brata kralja Tomaša, kojeg su Osmanlije zarobili
1463. godine i odveli u Istambul.
Nasilna pokrštavanja i nezapamćena rigorozna proganjanja u historiji Bosne - dovele su
bogumile do prisnijih odnosa s Osmanlijama. To svjedoči i zapis savremenika tih zbivanja
modruškog biskupa Nikole, koji piše: ”Dok se tako zbivalo, Turčin osvoji čitav Ilirik, koji se sada
zove Bosna. U tome su ga podupirali bogumilski raskolnici koji su bili pokršteni protiv svoje volje
i kojima je bosanski kralj bio povjerio najutvrđenije gradove svoga kraljevstva ne bi li
dobročinstvima i častima stekao njihovu vjernost...”
Pošto je Mađarima pošlo za rukom da preotmu dio Bosne i tu osnuju Jajačku i Srebreničku
banovinu, kao snažna uporišta za odbranu južne Ugarske, sultan je odustao od namjere postepenog
potčinjavanja Bosne i preduzeo mjere da definitivno uništi tradicije i potčini sve teritorije bosanske
države. U tom cilju usmjerio je težište vojnih akcija ka centralnoj i zapadnoj Bosni i neosvojenim
dijelovima Hercegovine i zapadnih dijelova Hrvatske. Da bi ostvarili taj cilj, Osmanlije su oko
pedeset godina neprekidno ratovali. Tek padom Beograda (1521), Šapca, Mohača (1526),
Srebreničke (još 1512), odnosno Jajačke banovine (1528), put za dalji prodor u Panonsku niziju i
na zapad preko Une ka Kupi i prema Beču, bio im je otvoren.

38
 Vojna organizacija Bosanskog sandžaka i Bosanskog pašaluka (ejaleta)
Osmanlije su od osvojenog teritorija obrazovali veliku oblast Bosanski sandžak, sa
sjedištem u Sarajevu, čije su osnove postavljene prije pada Bosne i u vrijeme stvaranja
Bosanskog kraj išta. Osvajanjem Hercegovine, početkom 1470. godine su osnovali
poseban Hercegovački sandžak, sa sjedištem u Foči (ranije Hoča). Iduće godine ovom
sandžaku je pripojen i Počitelj, a također i Novi (1482). Dvije godine ranije osnovan je
Zvomički sandžak sa sjedištem u Zvomiku.
Osnovna vojno-administrativna jedinica bila je vilajet, koji se sastojao od više župa ili
nahija. Uporedo su obrazovani i sudsko-administrativni organi - kadi luci, koji su se,
uglavnom, podudarali sa vilajetima. Od Novopazarske oblasti obrazovanje vilajet -
kadilukNovi Pazar sa četiri nahije. Krajem XV vijeka Bosanski sandžak je imao pet
spahijsko- timarskih vilajeta: Novi Pazar (četiri nahije), Sarajevo (tri nahije), Brod (osam
nahija) i Neretva (četiri nahije). Najstariji vilajeti u Hercegovini bili su: Drina, Prijepolje,
Blagaj i Neretva, zatim Soko, Bistrica i Zagorje, a u Zvomičkom: Zvomik, Brvenik, Koraj,
Šabac (Bejurderen). Sva tri sandžaka su bila podređena Rumelijskom beglerbegluku
(pašaluku), sa sjedištem u Skoplju.
Sandžak-beg Bosanskog sandžaka rukovodio je osvajačkim pohodima prema Hrvatskoj
i Dalmaciji. Pored stalnih napada na Jajačku banovinu, Osmanlije su u drugoj polovini XV
vijeka veoma često provaljivali sa Bošnjacima i vlaškim stočarima iz unutrašnjosti u
Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Kranjsku, Furlaniju, Korušku i Štajersku, Čak i u
Mađarsku do Đera. U ljeto 1493. godine bosanski sandžak-beg Jakub-paša Bošnjak je,
angažirajući i akindžije (lahku izviđačku konjicu naoružanu lukom, strijelama i kopljima)
iz Srbije, Makedonije i Trakije, provalio u Hrvatsku, Štajersku i Kranjsku, opustošio te
krajeve i na povratku u bici na Krbavskom polju teško porazio hrvatsku feudalnu vojsku.
Tu je izginulo hrvatsko plemstvo, dok je ban Emerik (Mirko) Derenčin pao u ropstvo. Tim
porazom slomljen je svaki dalji ozbiljniji otpor na pravcu otomansko- bosanskog
prodiranja ka zapadu.
Vojna organizacija Bosanskog sandžaka nije se mnogo razlikovala od osmanskog
vojnofeudalnog uređenja. Osnovnu vojničku snagu bosanske provincijske vojske činile su
spahije (među kojima je bilo dosta i onih iz redova hrišćanskih feudalaca, posebno iz
39
Hercegovine), akindžije, delije, vojnici i janičari. Akindžije su bili konjanici, nisu imali
nikakvu platu i bila im je dozvoljena svaka pljačka i vršenje nasilja. To su, ustvari, bile
pomoćne trupe, izviđači. Popunjavane su pretežno od Vlaha (stočara), a djelimično i od
hrišćanskog zemljoradničkog
stanovništva. Bosanske akindžije su pljačkama i surovošću izazivali strah po mletačkim i
habsburškim zemljama u drugoj polovini XV i početkom XVI vijeka. Njih su tridesetih
godina XVI vijeka zamijenile delije, koje su, u početku, činile tjelesnu gardu pograničnih
komandanata, a zatim su formirane u lahke konjičke udarne jedinice pograničnih teritorija.
Regrutirane su od najhrabrijih islamiziranih stanovnika Bosne, Srbije i dijelova Hrvatske.
Osmanlije su posebno cijenili Vlahe (uveliko slavenizirano romansko, moguće
mavarskog porijekla, stanovništvo planinskih oblasti koje se bavilo stočarstvom). Kao dobre
i vješte ratnike uzimali su ih za različite vojne i poluvojne službe. Oni su u vrijeme osmanske
vladavine u XVI vijeku doživjeli najvišu društvenu afirmaciju i stekli razne utjecajne položaje
i visoka zvanja u Bosanskom i u Smederevskom (beogradskom) sandžaku, a zatim i u
Bosanskom pašaluku. Jedan od njih je bio i beglerbeg Bosanskog pašaluka Hasan Predojević,
rodom iz Hercegovine.
Prilikom napada osmanske vojske na Beograd 1521. godine iz Bosne je učestvovalo 6-
7.000 vojnika Bošnjaka pod komandom Bali-bega Jahjapašića. Novi bosanski sandžak-beg
Husrev-beg, izgleda porijeklom Bošnjak, osvojio je 1.522. Knin i Skradin, a slijedeće godine
Ostrovicu na Uni. Od osvajanja Srebreničke banovine (1512) do bitke na Mohačkom polju
(1526) bosansko-osmanske snage osvojile su Dalmatinsku Hrvatsku južno od Velebita (osim
Klisa i Obrovca) a sa linije Ključ (na Sani) - Kamengrad izvele su oko 50 upada u Hrvatsku,
Slavoniju, Istru, Furlaniju, Kranjsku, Korušku i Štajersku. Tada su opustošena i područja
Like,
Krbave i sjeverne Dalmacije.
Bosanska vojska je pod komandom Husrev-bega u toku 1526-1528. godine zauzela sve
posjede Mađarske u sjevernoj Bosni i u Dalmaciji. Velike snage (oko 10.000 a prema
historičaru Hammeru oko 100.000 vojnika) iz Bosne učestvovale su i u pohodima na Beč
1529. i 1532. godine. Bosanska vojska je, opet sa Husrev-begom na čelu, u četvrtoj deceniji
XVI vijeka zauzela Slavoniju do Jasenovca, Novske i Pakraca, gdje je formiran Požeški
(1538), a u Dalmaciji Klis i Vranu, gdje je osnovan Kliski sandžak (Lika, Krbava, dijelovi
Dalmacije i Bosne), sa sjedištem u Klisu pokraj Splita.
Zauzimanjem Virovitice, Čazme, Dubrave i Ustilonje 1552. godine, Porta je naredila
beglerbegu Budima da osnuje Pakrački (Cernički) sandžak. Ta linija će definitivno ostati
granični pojas sa Hrvatskom i Habsburškom monarhijom sve do rata 1683-1699.
Zbog značaja operacija prema Hrvatskoj i dalje ka zapadu, sjedište Bosanskog sandžaka
premješteno je 1553. godine iz Sarajeva u Banju Luku. Ubrzo je na Uni osvojeno više
uporišta, među kojima Kostajnica

40
Karta III (Bosanski sandžak 1469. godine.)
(1556) i Krupa (1565). Bosanska vojska se, pod komandom Mustafe Sokolovića, istakla u bici
za Siget (1566). Zbog toga je Sokolović postavljen za pašu Budima u Mađarskoj. Njegov bliski
rođak Ferhad- paša Sokolović je samo u toku 1576. godine izveo 50-60 upada u Hrvatsku, kad
je osvojio Bužim i Cazin, a iduće godine Veliku i Malu Kladušu, Peći, Ostrožac na Uni, Zrin i
Drežnik. Tada je proširena osmanska vlast i na Ravne kotare, a od Like, Krbave i drugih oblasti
osnovan je oko 1580. godine Krčkolički sandžak.
Osmanski sultani su pridavali veliki značaj sjeverozapadnim granicama svoga carstva. Zbog
toga je osnovan 1580. godine Bosanski pasaluk (ejalet, beglerbegluk), najveća upravno politička
i vojno- administrativna jedinica sastavljena od dotadašnjih osam sandžaka, kojima su se
priključili privremeno i sandžaci Prizrenski i VuČitmski (Prištinski), dakle, isključivo od bivših
jugoslavenskih zemalja. Bosanski beglerbeg je bio samostalan u svim vidovima upravnog i
vojnog života pokrajine. Bio je direktno potčinjen i zavisan samo od sultana. Takav gest je bio
izuzetak u prostranom Osmanskom Carstvu.
Kada je 1529. osvojen Bihać u sastav Pašaluka ušao je i novoformirani Bihaćki sandžak
Veliki broj beglerbegova i sandžak-begova iz Bosanskog pašaluka bio je porijeklom iz Bosne.
Prvi beglerbeg (namjesnik) Bosanskog pašaluka bio je Ferhad-paša Sokolović. Porijeklom iz
Bosne, dakle, bosanskih muslimana, bilo je i dvadeset beglerbegova Budimskog pašaluka. Ako
se zna daje Ugarska bila u sastavu Osmanske imperije preko 140 godina (od 1541. do 1683),
lahko je izračunati da su Mađarskom praktično tada vladali bosanski muslimani. Brojni izvori
pokazuju da su se oni tada masovno naseljavali po čitavoj Ugarskoj.
Granice Bosanskog pašaluka prostirale su se krajem XVI vijeka od rijeke Ilove i Virovitice
na sjeverozapadu do uključno Kosova polja (Zvečan) na jugoistoku, i od Drave i Šapca na
sjeveru do Jadranskog mora na jugu. Po prostranstvu bio je veći i od bosanske kraljevine u
vrijeme Tvrtka I. U takvom sastavu i granicama ostaće, sa manjim izmjenama, sve do Bečkog
rata (1683-1699). U tom Pašaluku najveću vojničku ulogu imao je Bosanski sandžak, u kojem
je i bilo stalno sjedište bosanskog paše. Ono je do 1639. godine bilo u Banjoj Luci, a od tada u
Sarajevu.
U drugoj polovini XVI vijeka radi odbrane granica Pašaluka formirane su posebne granične
teritorij alne jedinice, sa kapetanima na čelu. Na te položaje dolazili su uglavnom predstavnici
značajnijih bosanskih muslimanskih feudalnih porodica. Nasuprot njima, nalazila se Habsburška
i hrvatska Vojna krajina sa 11 pukovnija. Sjedište ove krajine bilo je u Karlovcu. U temelje ovog
grada-tvrđave ugrađeno je 1579. godine 900 glava bosanskih zarobljenika.

42
 Odbranu Bosanskog pašaluka i njegove granice, kao i ofanzivne operacije i akcije na
susjedne teritorije, već od druge polovine XVI vijeka vršili su islamizirani Bošnjaci, Srbi i
Hrvati. Već tada, pa i u drugoj polovini XV vijeka, u vrhovima Osmanskog carstva i u
Bosanskom pašaluku bilo je dosta domaćih ljudi na visokim vojnim i upravnim funkcijama.
Među njima su bili, pored porodice Sokolovića rodom iz Rudog, Ishak-beg Kral-oglu
(Žigmund, sin kralja Tomaša), Skender-beg Mihailović, Sinan-paŠa Borovinović, Ahmed-
beg VraneŠević, Mehmed- beg Obrenović, Ahmed-paša Hercegović, Malkoč
Karaosmanović, Ferhad Desisalić, Hasan Predojević, Ferhad Sokolović, Murat Tardić i
mnogi drugi.
Malo ko zna da su Bošnjaci u vrijeme najslavnijih otomanskih vladara, u doba Mahmuda
II, Bajazida i Sulejmana Veličanstvenog držali čitave 52 godine položaje velikih vezira (od
1544. do 1612). Oni su dali Osmanskoj imperiji preko dvadeset velikih vezira. I zahvaljujući
upravo njima, bosanski sandžak-begovi nisu bili, poput drugih balkanskih sandžak-begova,
potčinjeni beglerbegu Rumelije,već su bili izravno potčinjeni sultanu u Istambulu.
Seobe, kolonizacija i etničke izmjene u Bosni i susjednim zemljama
Ulazak bosanske kraljevine u sastav Osmanske imperije imao je krupnih posljedica i na
etnički sastav i velike seobe stanovništva. Za razliku od brzo osvojene Bosne i Hercegovine,
koje su odmah uklopljene u vojno-feudalni osmanski sistem, druge zemlje su sistematski
pustošene i razarane sve do kraja XVI vijeka (do Sisačkog rata 1593). Da bi mogli koristiti
te opustošene zemlje, Osmanlije su pribjegavali njihovom ponovnom naseljavanju. Nisu to
činili sa svojim stanovništvom, jer ga mnogo i nemaju za veliko Carstvo, već kolonistima u
XV i XVI vijeku. Nalaze ih u domaćem stanovništvu - pretežno u stočarima Vlasima iz
dinarskih planinskih oblasti stare Raške (današnjeg Sandžaka), Crne Gore, istočne
Hercegovine, zapadnih krajeva Neretljanskih oblasti i istočne Bosne. Također iz ovih oblasti
doseljavaju i mnogo Srba. U početku osvajanja Osmanlije su u neke opustjele krajeve u
zapadnoj Bosni kolonizirali manji broj stanovništva iz Kruševačkog i Smederevskog
sandžaka.
Već do kraja XV vijeka naseljena su novim stanovništvom područja između rijeka Bosne
i Vrbasa, a poslije bitke na Mohaču (1526) i pada Jajačke banovine (1528) i opustjele
teritorije između Vrbasa i Une, zatim središnja sjeverna Dalmacija i Lika. Seoba stanovništva
iz Crne Gore i Hercegovine išla je, kako piše istoričar Vaša Čubrilović, preko Neretve i
Cetine, zatim preko kraških polja Livna, Kupresa i Glamoča, kao i dolinama Drine i Bosne,
43
a odatle sjevemobosanskim pobrđima i dolinama Lašve i Usore opet ka Bosanskoj krajini i
Lici.
Stara Hrvatska je u ratovima od 1521. do 1540. godine bila gotovo opustjela. Zato su
Osmanlije i bosanski sandžak-begovi u te krajeve doveli novih nekoliko hiljada srpskih
porodica. Kninska krajina, Bukovica i Kotari su tada postali područja sa isključivo srpskim i
muslimanskim stanovništvom. I godine 1551. bosanski sandžak-beg je naselio nekoliko
hiljada Srba na dalmatinsko-bosansko-hrvatsku tromeđu, oko Srba i Knina.
Osvojenu Slavoniju osmanske vlasti su naselili Srbima i Vlasima ”da omoguće ishranu
 pograničnih otomanskih četa”. Bosanske Muslimane su naseljavali u gradovima, koji su
ubrzo poprimali islamski orijentalni karakter, isto kao i ona u Srijemu (izuzev Sremskih
Karlovaca), Bačkoj i u osvojenoj Ugarskoj.
Srpski historičar Vladimir Ćorović je u Istoriji Jugoslavije o značaju ovih seoba napisao:
”U našoj narodnoj istoriji ove seobe, koje su, u većoj meri, počele od sredine XV veka pa
trajale sve do početka XIX veka, imaju neobično veliki značaj, i to u više pravaca. One su
proširile u ogromnoj meri područje našeg etničkog rasprostiranja i našeg narodnog jezika.
Srpska naselja šire se jedno vreme do Sent-Andreje i Temišvara. Na zapadu su došla do Krke,
Ogulina i Žumberka. Mi smo se u ropstvu pod Osmanlijama širili ne manje nego kao da smo
imali najekspanzivniju svoju državu..
Osmanske vlasti su poslije bitke na Mohaču izjednačili Vlahe sa običnom rajom - jer su
ostali da žive na teritorij ama iza glavnih ratišta, a tvrđave od tada povjeravane na čuvanje
muslimanskim bosanskim posadama. Ukinuli su povlastice koje su Vlasi imali kao vojnici,
akindžije i martolosi. Vlasi su počeli u sve većim razmjerama da prebjegavaju na hrvatsko i
mletačko zemljište. Sa Vlasima stočarima idu postepeno i obični zemljoradnici nezadovoljni
povećanim teretima i procesom ubrzanog stvaranja čifluka. Ta prebjegavanja sa osmanske
teritorije po pravilu su se vršila u dogovoru sa vlastima preko granice. Neki osmanski
komandanti, naročito oni južnoslavenskog porijekla, kao ranije pominjani Malkoč-beg, Ferhat-
beg Sokolović i Hasan-paša Predojević su, zahvaljujući svojim ispravnim postupcima, uspijevali
da Vlahe i Srbe na granicama ne samo zadrže oko sebe, nego da ih i dalje koriste za značajnije
vojne i ekonomske poduhvate.
Beglerbeg Bosanskog pašaluka Hasan-paša Predojević naselio je, poslije zauzimanja Bihaća,
više hercegovačkih stočarskih plemena i svoje pleme Predojevića na prostor srednjeg Pounja oko
Brekovice, Ripča, Ostrvice i Vrle Drage do Sokolovca.

44
 Tako je to trajalo sve do okončanja rata (1593-1606). Od tada su zapovjednici iz
hrvatske Vojne krajine uspostavljali prisnije odnose i pridobijali ove ratnike u otomanskoj
Slavoniji, a zatim i one iz Bosanske krajine. Od toga vremena počinju masovnija
prebjegavanja i svrstavanja u habsburšku Vojnu krajinu. Jer, "obećanja vojnih vlasti nisu
mogla zaostajati za vlaškim pravima koja su krajišnici, po pravilu, uživali pod Turcima”.
Na ovo su bosanski sandžak-begovi i njihovi pogranični komandanti odgovarali davanjem
Vlasima stočarima široke samouprave i niz novih povlastica.
U XVI, pa i u XVII vijeku, naseljavalo se po Slavoniji i Ugarskoj muslimansko
stanovništvo iz Bosne, i to prilično masovno. Dobrim dijelom to su bile spahije ili posade
u tvrđavama, a mnogi su živjeli u gradovima gdje su se bavili trgovinom i raznim zanatima.
Njih je bilo i po selima u blizini većih gradova.
Najvažniji grad u Slavoniji bila je Požega, ujedno i sjedište Požeškog sandžaka. Drugi
po značaju grad bio je dobro utvrđeni Osijek. U Osijeku je krajem XVI vijeka stanovništvo
bilo 93 odsto muslimansko. Muslimanska mjesta su tada bila i Đakovo, Orahovica,
Valpovo, Pakrac, Brod (sve danas u Hrvatskoj).
Učestala prebjegavanja hrišćanskog stanovništva sa granice na austrijske i mletačke
posjede između Drave i Jadranskog mora prisiljavala su otomansku vlast da ojačava
muslimansko stanovništvo iz Bosne i na tim granicama. Na taj način stvarani su muslimanski
pogranični gradovi i prema Mletačkoj republici i prema Habsburškom carstvu.
Prvi dodiri i proces širenja islama - razlozi i odnos prema drugim vjerama
Osmanska imperija se po unutrašnjem uređenju razlikovala od ostalih evropskih i
hrišćanskih zemalja ne samo po svom specifičnom vojno- feudalnom sistemu, već i po tome
što je bila i teokratska imperija. U njemu su se ljudi dijelili po vjeri, a ne po etničkom
porijeklu. U osvojenim zemljama sve su vjere, dok su njihovi sljedbenici bili lojalni državi,
uvažavane i štićene od vrhova osmanske vlasti, ali je samo islam imao status državne vjere.
Osvajanjem Bosne sve su vjere i h(k)rišćanske crkve u početku - i Crkva bosanska
(bogumili-patareni), i Katolička, i Pravoslavna imale ravnopravan tretman. Pravoslavnu
crkvu stavio je pod svoju zaštitu 1453. godine osvajač Konstantinopolja Mehmed II El-Fatih
posebnim ugovorom sa vaseljenskim Istambulskim patrijarhom. Tada su dobili isti status i
jevrejske vjerske organizacije. Jedanaest godina kasnije (1464), sultan Fatih izdao je
bosanskim katolicima svoju ”ahdnamu” za slobodno 45
 Bosanski Ejalet ( Pašaluk) krajem 16. vijeka
Karta —IV (Bosanski ejalet oko 1606. godine)

LEGENDA

Granice
—. —. —• otomanskog
Carstva

--------------------- Granice ejaleta

(pašaluka)

Granice
sandžaka

■ Sjedište ejaleta

\ ----------- frć-CZ) -------------- ---------- fgRtŠTlNA)—

'S \ ^Shkoder J ]

EJALET
ispovijedanje vjere. Vjerovatno su takvu ”ahdnamu” dobili i sljedbenici Crkve bosanske, mada
njen original još nije pronađen.
Kako se, i među kojim stanovništvom, najviše širio islam u Bosni, kako je nestalo pristalica
Crkve bosanske i koji je to put bio etnogenezi bosanskih Muslimana, još uvijek je predmet
naučnih rasprava. Uz naučno zasnovane analize, ocjene i zaključke, nerijetko se susreću i
najekstremniji stavovi, koji najčešće služe određenim nacionalnim politikama koje svojataju i
pretendiraju na zemlju Bosnu.
Teze o nasilnom prevođenju hrišćana i bogumila na islam počele su otvoreno propovijedati
obje crkve - i Srpska pravoslavna i Rimokatolička - od vremena početaka nacionalno-
oslobodilačkih borbi krajem XVIII i u XIX vijeku. Uz predstavnike ovih crkava tim putem su
pošli i mnogi pisci. Među njima ovu tezu je prvi lansirao istoričar Jovan Rajić (1726- 1801), čiji
će radovi imati veliki utjecaj i na kasnije generacije. U najnovije doba ovu tezu zastupa u svojim
radovima i fra Dominik Mandić (Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim, 1982.).
Svi ozbiljniji istraživači ovog fenomena odbacili su teoriju o nasilnom prevođenju bosanskog
stanovništva na islam. U savremenoj historiografiji, kao rezultat istraživanja primarnih
dokumentarnih izvora, prevladava mišljenje daje islamizacija bila složen, nenasilan i dugotrajan
proces, uvjetovan nizom uzročnika. Isto tako, odbačene su i tvrdnje da je vlastela masovno
prelazila na islam samo zato da bi sačuvala imanja.
Poznato je da širenje islama nije forsirano, niti mu je Osmansko carstvo pridavalo, naročito u
prvim vijekovima, primaran značaj na Balkanu. Da mu je to bio cilj državne politike, ono je za
to imalo dovoljno i vremena i snage. Kako piše vrstan poznavatelj historije islama i historije
Osmanskog carstva dr. Smail Balić, prevashodni cilj svih sultana nije bio širenje islama nego da
dostignu granice veće od Mongolskog carstva u vrijeme vladavine Džingis-kana.
Prvi dodiri bosanskog stanovništva s Osmanlijama i s muslimanima počinju osamdesetih
godinaXIV vijeka, uoči, u vrijeme i nakon Kosovske bitke (1389). Tada Osmanlije zarobljavaju
i odvode u ropstvo dio ratnika koje prodaju po arapskim zemljama na Levantu i u sjevernoj
Africi, gdje se oni upoznaju sa islamom, načinom života i običaj ima muslimana. Poneko od njih
se, posredstvom dubrovačkih trgovaca, vremenom vraća u svoju Bosnu. Zato se već početkom
XV vijeka među bosanskom vlastelom nailazi na muslimanska imena. Tokom prve polovine toga
vijeka, nakon brojnih samoinicijativnih upada u Bosnu i Hercegovinu i intervencija na zahtjev
pojedinih velmoža, Osmanlije su u ropstvo sve više odvodili ”dobrih Bošnjana”, bez obzira na
vjeru. Tu su, vjerovatno, mnogi od njih primili islam i stupali u otomansku vojsku. Oni će
vremenom, a osobito poslije 47
obrazovanja Bosanskog krajišta i prilikom pada Bosne, odigrati značajnu ulogu u pridobijanju
omladine za masovno stupanje u sultanovu vojsku i prelazak na islam. Agitaciju za prelazak na
islam uveliko su tada vršili i članovi pojedinih derviških redova, kao i putujućih propovjednika
(sejjar- vaizi), koje je Isha-beg Ishaković prebacio iz Makedonije u Bosansko krajište. Pošto su
bili slavenskog porijekla, a njihov jezik bio blizak bosanskom, oni su bez teškoća dolazili u dodir
s narodom i vršili misionarske zadatke. Prema narodnom predanju, sultan Mehmed El-Fatih je
prilikom pohoda na Bosnu sa sobom poveo i četrdeset šejhova ”pa kad je Bosnu posjeo, ostavio
ih je po raznim mjestima da islam preporučuju”. Jedan od njih bio je i u narodu poznati šejh
Ajvaz Dedo iz Prusca. Vjerovatno je i on bio jedan od ranije u ratovima zarobljenih Bošnjaka.
Njegov mezar i džamiju koju je on podigao bosanski Muslimani smatraju jednim od najvećih
svetilišta u Bosni.
Zahvaljujući ovim misionarima, prvi prepisi djela na arapskom jeziku nastali su na tlu Bosne
već 1463. godine. Poznati bibliograf Mustafa Ćeman je ustanovio da je prvi prepisivač djela Abu
Ali Huseina bin Abdulaha Sine - poznatog u Evropi kao Avicena - bio Muhamed Seferihisari.
Već tada su na tlu Bosne prepisana i nastala djela iz oblasti misticizma, logike i filozofije. Ova,
kao i druga djela i prepisi nastali u XV i XVI vijeku na području Bosne nalaze se u Biblioteci u
Istambulu.
Muslimani mlađih godišta iz Bosne su primani u redove janičara, isto kao i omladina
hrišćanskog porijekla na osnovi "devširme” (regrutiranje na osnovi "danka u krvi”). Njima je bila
zajamčena karijera i otvorena sva vojna i upravna mjesta u prostranoj Osmanskoj imperiji, pa
čak i mjesta velikih vezira. Jedini kriterij za uzdizanje bila je lična sposobnost i lojalnost sultanu
i osmanskoj državi. Zanimljivo je da Osmanlije nisu u početnim decenijama svoje vladavine u
Bosni pridavali poseban značaj dubini i iskrenosti uvjerenja i osjećanja kod novoprimljenih
pristalica ove vjere. Njima je bilo važno da oni za početak promijene samo ime, i da, umjesto
ranijeg, uzmu novo arapskog, perzijskog ili turskog porijekla, te da se odreknu svinjetine i vina
i da budu uzorni ratnici.
Bosansku omladinu počeo je da prima u "adžami-oglane” (dvorski podmladak) lično sultan
Fatih. Tom prilikom prijavilo se u janičarske redove oko 30.000 snažnih mladica. Od tada su
Bošnjaci i u daljim vijekovima uvrštavani dobrovoljno u ovaj elitni rod osmanske vojske. Za
bosanske Muslimane to je bila privilegija u odnosu na muslimane iz drugih zemalja (izuzev
kasnije za Albance i Abaze sa Kavkaza) prostranog Osmanskog carstva. Jer, u adžami-oglane se,
po pravilu, regrutirala samo omladina iz h(k)rišćanskih uglednijih (feudalnih) porodica. Ova
privilegija imala je, kako s pravom zaključuje historičar Muhamed Hadžijahić, nesagledive
posljedice za etničke i političke prilike u Bosni i Hercegovini. Tim redovnim regrutiranjem
bosanske omladine u janjičare nije bilo potrebe da osmanske vlasti koloniziraju stanovništvo
iz Anadolije i drugih turkmenskih krajeva i na taj način osiguraju svoju vlast. A u Bosni s
političkog gledišta ovi domaći ljudi će, praktično, vladati i dalje Bosnom, i ne samo njom.
Treba imati u vidu da nije sva omladina regrutirana iz Bosne u ”adžami-oglane” išla u
janičarsku vojsku i u dvorske službe. Jedan njen dio, osobito onih koji su imali izrazite duhovne
i naučne sklonosti, upućivanje u posebne škole. Iz ovih redova ponikao je, tokom nekoliko
48
stoljeća, veći broj istaknutih muslimanskih pravnika, kadija i muftija, profesora (muderisa),
tumača Kur’ana i vaiza, kao i veliki broj uglednih književnika, pjesnika, historičara i islamskih
filozofa. Mnogi od njih su, čvrsto vezani za svoje porijeklo, podizali naučne, kulturne i sakralne
objekte, vršili snažan utjecaj na razvoj i učvršćenje orijentalno- muslimanske kulture i
civilizacije u Bosni i Hercegovini.
Među prvim poznatim osmanskim velikodostojnicima koji su porijeklom iz Bosne i
Hercegovine bio je najmlađi sin čuvenog hercega Stjepana Vukčića Kosače, a brat bosanske
 kraljice Katarine - Stjepan, koji je, primivši islam, dobio ime Ahmed. Njegova dva starija brata
su, oslanjajući se na Mlečane i papu, od patarena postali katolici, pa su padom Hercegovine
morali pobjeći ultaliju. Ahmed je 1488. godine već poznat kao Ahmed-paša Hersek-zade
(Hercegović) postao admiral osmanske mornarice - kapudanbaša, a u periodu od 1497. do 1516.
godine bio, u vrijeme Bajazida II i Selima I, u pet navrata na dužnosti velikog vezira
Otomanskog carstva. Bio je i vojskovođa u ratu protiv Egipta i Perzije. Uz njega su tada na
Porti, na raznim visokim dužnostima bili, kako navodi istraživač M. Ćeman, i bosanski
”krstjani” (patareni ili bogumili) Grgur Desisalić i Radič Bogašinović, Dubrovčanin Andrija
Sorkočević. Od toga doba na Porti je uveden, pored druga tri, i bosanski jezik kao zvanični
diplomatski jezik. Za te potrebe obrazovana je i posebna Carska kancelarija u kojoj se njegovao
i upražnjavao bosanski jezik i pismo bosančica. Tu su, po nalozima sultana, pisani i izdavani
fermani, i pripremana diplomatska prepiska koja je upućivana namjesnicima, crkvenim
velikodostojnicima i vladarima koji su znali ovaj jezik i koristili se njime (u srpskoj
historiografiji on se naziva srpskim, a u hrvatskoj hrvatskim jezikom). Koliko je značaj
pridavan tom jeziku pokazuje i to da su otomanski prinčevi nasljednici obavezno izučavali uz
arapski, perzijski, grčki i
bosanski jezik.
Treba istaći daje iz redova južnoslavenskih naroda prvi veliki vezir Osmanske imperije bio
Mahmud-paša Anđelović-Adni, Srbin po porijeklu, rodom iz Kruševca ili Novog Brda (1420. a
pogubljen 1474. u Istambulu). Bio je veliki vezir u vrijeme vladavine jednog od najvećih sultana
ove moćne Imperije, Mehmeda II El-Fatiha, osvajača Carigrada, Srpske despotovine i Bosanske
kraljevine. Bio je onaj koji je na riječ pridobio i zarobio posljednjeg bosanskog kralja kod Ključa
na Sani. On je bio i prvi iz naših krajeva nama poznati književni stvaralac na turskom i perzijskom
jeziku - najpoznatije mu je djelo Divan pjesama.
Jakub-paša Bošnjak već u drugoj polovini XV vijeka dostigao je visok položaj. Istakao se kao
izuzetno darovit vojskovođa, koji je, pored ostalih, rukovodio i bitkom na Krbavskom polju
(1493) u kojoj je do nogu potučena hrvatska feudalna vojska. Obdaren i književnim darom,
napisao je na turskom jeziku i ep Boj na krbavskom polju.
Pitanje početka i masovnije islamizacije u Bosni i postanak bosanskih Muslimana je usko
vezano sa problemima proučavanja mjesta i uloge Crkve bosanske i njenih pristalica uopće u
drugoj polovini XV i prvoj polovini XVI vijeka. Tom problematikom, kao i pitanjima porijekla
bosanskohercegovačkog stanovništva, bavili su se mnogi istraživači i podarili nam svoja
dragocjena djela i studije. U njima se, prirodno, nalaze i mnoge oprečne ocjene i zaključci. Ali,
svi se slažu da je u ogromnoj većini na islam prešlo 49domaće starosjedilačko bosansko
stanovništvo, da u Bosni uopće nije bilo kolonizacija poput onih u Makedoniji, kao ni
naseljavanja naroda azijskog porijekla, izuzev manjeg obima u početku osmanske vladavine, i to
samo u gradovima. Također se svi slažu daje na islam prelazio značajan dio stanovništva iz svih
socijalnih slojeva, osobito seljaštvo, omladina i žene iz zatečenih vjera te pristalice patarena
masovno, pa katolika u vrijeme ratova sa Ugarskom i Habsburgovcima, i pravoslavnih,
pojedinačno, dobrovoljno, kao i drugih krajeva zemlje. No, pravi razlozi ovome fenomenu još
nisu dovoljno istraženi i naučno objašnjeni. Oni su, bez sumnje, posljedica ekonomskih,
društvenih i psiholoških činilaca na pojedinačne odluke o prelaženju na tu vjeru. Također je na
tu odluku imao utjecaj i osmanski agrarni sistem i sistem poreza, stanovite privilegije i olakšica,
mogućnosti poboljšavanja materijalnog položaja i uspinjanja na društvenoj ljestvici.
Među značajne činioce tome je procesu doprinijelo i naglo slabljenje Bosanske crkve kao
organizacije, nedovoljna hrišćanska ukorijenjenost kod Vlaha, kao i snažna propaganda koju su
vršili derviški redovi i muslimanski duhovnici. Naročito značajnu ulogu u procesu masovne
islamizacije sela odigrali su novopodignuti i razvijeni gradovi. Više
naučnika svoja tvrđenja zasniva na izvorima Rimokatoličke crkve, kao i drugim srednjovjekovnim
faktima, a koji smatraju da su sljedbenici Crkve bosanske masovno prelazili na islam i zbog
sličnosti izvjesnih učenja i vjerovanja ovih dviju religija. 7>
Gledišta i objašnjenja koja se još mogu naći i u školskim udžbenicima da su masovno prvo na
islam prešli bosanski feudalci i sa sobom povukli seljaštvo je u nauci odbačeno. Jer, osmanske
vlasti su krupne feudalce po pravilu surovo uklanjali i oduzimali njihovu imovinu. Osim toga,
veliki broj feudalaca je izbjegao na zapad, dok ih je znatan broj pogubljen zajedno s kraljem.
Njihova, kao i ostala zemlja je, u skladu sa otomanskim sistemom, postajala državna, istina, s
pravom njenog korišćenja od sitnih feudalaca, crkava i onih kojima je dodjeljivana. I u ovim
slučajevima, ako su pređašnji sitni feudalci i prelazili u vojni stalež, nisu ostajali na svojim starim
baštinama, nego
su odlazili tamo gdje su to vojne potrebe iziskivale, bez obzira da li su muslimani ili hrišćani.
Treba podsjetiti daje Osmansko carstvo u državnom pogledu bilo strogo centralističko, sa
apsolutnom vlašću sultana, da se društveno-ekonomski poredak zasnivao na sitnom feudalnom

7 Sukrija Kurtović u svom članku Poturči se plahi i lakomi, objavljenom u Kalendaru

Gajreta (Sarajevo, 1940. i 1941), nakon argumentiranog pobijanja "deseteračkog- stiha u naslovu” kojeg su izmislili historičari-
rOmantičari suvremenog doba, navodi
. ove sličnosti u učenju bogumilstva i islama:
"Bogumilstvo'. "Bogje jedan ". "Isus Sam nije Bog već najveći od anđela, tijelo mu bijaše samo prividno, pa zato nije mogao ni
trpjeti ni umrijeti. Ni duh sveti nije pravi Bog, već također jedan od najviših anđela. Pokora kojom se duša može povratiti k Bogu,
sastoji se u tom da se vjeruje u ovu nauku. Za mrtve ne treba moliti jer duše, ako su svršile pokoru, dolaze u hebo.r.”
"Pošto je Isus samo nauk svoj ljudem predao, to se imaju zabaciti i osuditi sva svetotajstva crkve, tim više što oyi tvarni
znakovi ne mogu polaziti od oga. Patareni su dakle zabacivali krštenje, osobito tvrdeći da ...fne mogu vjerovati... prije negoli
k razboru dođu; zabacivali su potvrdu ili krizmu; poricali su nadalje pretvorbu hljeba i vina u tijelo i krv gospodnju; odmetali
su ispovijest, posljednje pomazanje, napokon i sakramentalnu ženidbu..?” -
"Patareni su uopće zabacivali i hulili crkvene redove, te su nijekali, daje Isus postavio episkope i arhijereje... Svećenstva
pravog ne bijaše u njih, pošto je svaki savršen član smio naučiti i širiti svoju vjeru.”
"Bogoslužje bijaše u patarena i bogumila veoma jednostavno. Patareni su zabacivali crkve jer da se Bog ne štuje rukom
50ljudskom. Ne treba Bog zidanih zgrada, za štovanje Boga koji se može svagdje častiti. Hulili su nadalje kršt, nazivajući ga
‘vješali’; jer kako se može kršćanin drvu križa klanjati, na kojem Židovi razapeše sina Božijeg?” ... "Zbacivali su nadalje
kipove i rugali se kršćanima, što im se klanjaju; isto tako su osuđivali i ures u crkvah, sjajne odjeće (svećenika) i posude
crkvene. I svetu vodu mrzili su kao otrov...”. Služba Božija bjaše što jednostavnija, a sastojala se od molitve gospodnje ‘otče
naš’ koja je bila jedina molitva njihova, od čitanja ulomaka iz Svetoga pisma Novog zavjeta, od propovjedi i blagoslova.”
(Sve podvučeno u tekstu odnosi se na ono u čemu se dvije vjere slažu i na ono što odbacuju). "Islam-, "Bogje jedan. Isus (Isa)
je njegov poslanik, jednako priznat kao i Muhammed. Nije anđeo, ali kod Boga, kao Njegov poslanik, u većem je rangu od
samih anđela, jer ovi nisu izloženi iskušenjima kao Božiji poslanici (vjerovjesnici) koji su obični ljudi pak ipak savršeni - bez
greha. (Shvatanje Isusa na ovaj način, kao čoveka, razumnije je i prirodnije bilo za bogumile koji su ionako sve prirodno
shvatali).
posjedu, poznatom kao timarsko- spahijski sistem. Timamici ili spahije su bili neka vrsta sitnog
vojnog plemstva čiji je status zavisio od besprijekorne službe sultanu u vrijeme rata i mira. A kako
su granični sandžaci izvodili gotovo neprekidno borbene akcije u cilju širenja teritorija, to su ovi
feudalci da bi zadržali imanja morali stalno učestvovati i dokazivati se u ratovima. Nimalo lahka
obaveza, ne baš primamljiva, pošto se u tim pohodima masovno ginulo.
U XV i XVI vijeku na prostoru Bosne i Hercegovine bilo je dosta i h(k)rišćanskih spahija,
posebno u Hercegovini, među Vlasima-stočarima, koji nisu prelazili na islam. Sve starješine
vlaških plemena su od početka, također, bile kooptirane u otomanski vojni stalež. Sticanjem
ovakvog društvenog položaja oni su imali i određenu političku vlast nad njihovim plemenima i
bratstvima. Dio osmanskog vojničkog staleža činile su i starješine vojnika i martolosa, hrišćanskih
pomoćnih Oružanih snaga
Isusova nauka jednako je božja kao i Muhammedova, a u Evanđelju (Inđil) jednako priznata
Božija knjiga kao i Koran (Kur’an),
Verovati u Božije učenje onako kako gaje Muhammed odri. Isus "predao ljudem” bez
naknadnih crkvenih svetotaj stava i formalnosti, glavno je i osnovno i u islamu i u bogumilstvu.
I islam i bogumilstvo odbacuju krštenje, tj. neke specijalne formalnosti za primanje vere.
Vjeruje se razumom i srcem, i to je glavni uslov za pripadnost veri pred Bogom. Zato je, po
učenju i jednih i drugih, besmisleno svečano prevođenje u veru (kršćenje), naročito de.ee jer
ona ‘ne mogu vjerovati prije nego li k razboru dođu’. Razum.je dakle, u jednoj i drugoj veri,
naročito naglašen: njim je Bog odlikovao čoveka i on mu je putovođa i u veri.
Kao ni ostala svetotajstva, islam ne priznaje ni svetotajstvo braka, jednako kao ni bogumili.
Dogovor i ugovor, i kod jednih i kod drugih, između muza i žene sklapa i rasklapa brakove, a
ne sakramentalni blagoslov.
Izričito je u Koranu (Kur’anu) naglašeno da u islamu nema sveštenstva. Svaki je musliman
pozvan da sam čuva i propoveda svoju veru. Obavljati molitvu može svaki musliman sam i
skupno bez ikakvih sveštenika. Molitva je jednostavna, jednaka: i skupna i pojedinačna.
Bogomolje bež slika i kipova, a naročito slika i kipova Božijih, jer On nema lika ni oblika, niti
je i na što nalik. Krst kao simbol kršćanstva mrzili su u ono vreme jednako i Osmanlije i
bogumili. Ako je još tačno, kako mnogi tvrde, da je bogumilima bilo zabranjeno jesti svinjsko
meso uopšte, onda to još više pojačava upravo upadnu saglasnost ili bolje sličnost između
islama i bogumilstva...
Od tog svega pa do primanja islama vrlo je mali korak. Ako su se do kraljeve pogibije bogumili
još kolebali, taj momenat i definitivni ulazak Turaka u Bosnu bili su potpuno shvatljiva
psihološka prekretnica, u vezi sa svim gornjim, da donesu tu odluku. Oni su je zbilja i doneli -
primili su islam za svoju veru..." (Autor je pisao ekavicom i tako je u originalu članka - o.a.).
osmanske armije. Mnogi od njihovih potomaka će, postepeno, posebno u drugoj polovini
XVI vijeka, primiti islam.
Orijentalista iz Sarajeva Milan Vasić, koji je proučavao ove hrišćanske vojne formacije,
piše
51 da je "islamizacija ravnomjerno zahvatala povlaštene i nepovlaštene društvene
slojeve’’. Ističe da je to karakteristično za sve krajeve u kojima se odvijao proces
islamizacije. Prema njemu: "Tamo gdje islamizacija nije zahvatila nepovlašteno
stanovništvo, nije je bilo ni među pripadnicima povlaštenih grupa”. Za ovo navodi primjer
Srbije u kojoj je sistem povlastica bio vrlo razvijen?X
Proces širenja islama u Bosni i Hercegovini može se reljefno sagledavati i izučavati
preko dobro sačuvanih katastarskih deftera, koje su počev od prvih godina svoje vladavine
vodile osmanske vlasti radi evidencije naplate poreza i drugih obaveza od korisnika
zemljišta. Sačuvani su pojedinačni i defteri općeg zbirnog karaktera.
U tim defterima se poimenično navode vlasnici "timarske gospođe”,, a susreću i
muslimanska i hrišćanska imena u istoj porodici. Tako, u defteru od 1468/1469. godine,
koji je objavio poznati orijentalista iz Istambula, porijeklom Bošnjak, Tajib Okić, navode
se, među ostalim, ova imena: Sulejman sin Radiča, Kasim i njegov brat Radko, Mustafa,
Ahmed i Mehmed sinovi Radunovi, Ilijas sin Sokola. U svom radu T. Okić navodi i
nekoliko bosanskih prezimena novih konvertita (bogumila): Mahmud Božić, Alija
Božidarčić, Ilijas Bratilović, Mahmud Govorčić, Mahmud Dragilović, Ismail Đurić, Jusuf
Radosavić, Iskender Radinović.
Nastanak muslimanskih imena i početni procesi islamizacije vezani su, prema jednom
izvoru iz XVI vijeka, sa ukidanjem ”džizje” - poreza kojeg su plaćali svi hrišćani, i
uvođenjem godišnje dažbine u visini Od jednog dukata po kući, kojeg su plaćali muslimani.
Postoje porez "džizje” bio veći hrišćani su bili nezadovoljni, pa je to utjecalo i na
proizvodnju dobara. Rečeno im je da svaka kuća može biti oslobođena "džizje" ako neko
od članova porodice samo uzme muslimansko ime. Tako je i đoslb do prevođenja imena u
Osmanskom carstvu ili u arapska - Živko se prozvao Jahja, Vuk je uzeo ime Kurt, Gvozden
ime Timur ili Demir, itd.Ova se imena kasnije nisu mogla mijenjati, pa su vremenom i
njihovi potomci postajali muslimani.
Primanjem islama u Bosni se nisu napuštali domaći običaji, tradicija i nošnje, izuzev
samo u pogledu zabrane upotrebe svinjetine i vina. I žene i muškarci su se sve do kraja
XVI vijeka u selima jednako odijevali

7)Milan Vasić, Martolosi ii jugoslavenskim žemljama pod turskom vladavinom

ANUBiH, Sarajevo, 1967, str. 153.
kao i hrišćani, a žene su se kasnije samo u gradovima pokrivale, kao znak sa istoka
uvezenih tamošnjih običaja i mode.
Crkva bosanska i islam
Rasprostranjenost Crkve bosanske i njenih pristalica prije pogroma i uoči pada Bosne
52
bila je dominantna. To se vidi iz više vjerodostojnih izvora. Tako dominikanac Nikola
Barbući (Barbucci) iz Drača, koji je crkvenim putem bio očito dobro informisan o stanju
u Bosni, piše u jednom dokumentu od 31. maja 1459. godine da u Bosanskom kraljevstvu
manihejci čine gotovo većinu stanovništva. I otomanski defteri pokazuju daje Crkva
bosanska pokrivala, bez obzira na pogrome, čitavo područje koje je osvojeno 1463.
godine. Premda je na kraljevom posjedu Crkva bosanska bila zatrta, u njoj je ipak živio
veliki broj kriptobogumila (prikrivenih). Oni će biti među prvima koji su primili islam. U
zemljama hercega Stjepana Kosače, u zemljama Pavlovića i Kovačevića u istočnoj Bosni,
Bosanska crkva je bila dugo dominantna, pa će njenih pristalica ovdje biti sve do kraja
XVI vijeka. U Bosanskom kraj ištu slobodno se i pod zaštitom otomanskih vlasti
ispovijedala, a bila je i ojačana prebjezima iz kraljevskih zemalja. Oni će još prije pada
Bosne tu prelaziti na islam i sagraditi, zajedno sa posadama u tek utemeljivanom Sarajevu,
dvije-tri džamije uz druge vjerske objekte. Zato mnogo ne iznenađuje zaključak koji nam
je ostavio vrstan poznavalac historije i prvih početaka islamizacije dr. Ćira Truhelka, daje
prije pogroma koji su provodili kralj Tomaš i njegov sin Stjepan, u Bosni bilo 60 odsto
pripadnika Bosanske crkve. Ostalo stanovništvo činili su katolici.
Istaknuti orijentalista i akademik Nedim Filipović je već odavno utvrdio da su
velikodostojnici Crkve bosanske "gosti", "djedovi” i drugi "dobri Bošnjani" posjedovali,
prema otomanskim defterima, značajne posjede. Prema istraživanjima historičara i
orijentaliste Muhameda Hadžijahića, poslije pada Bosne u posjedima ovih krstjana bila su
mnoga imanja, pa i čitava sela. Osmanlije su njihove zemljišne posjede, isto kao što su to
činili i sa posjedima Katoličke i Pravoslavne crkve, "respektirali što svjedoče prije svega
katastarski defteri”. Dakle, njima su osmanske vlasti vratile zemljišta koja su im bila
oduzeta u vrijeme katoličkih pogroma. Njihova imanja su činila kolektivno vlasništvo, Jer,
"krstjani" su živjeli u zajednicama s malim izuzecima koje su činili oni što su živjeli kod
velmoža, pa i u privatnim kućama. Njihovo redovništvo ih je upućivalo na zajednički
život, i to u tzv. "kućama”, hižama, gostinjcima. Ovakvih kuća, kako navodi M.
Hadžijahić, bilo je i u katara u Francuskoj i Italiji. U tim kućama, nazvanim od protivnika
domus heareticorum, živjeli su "savršeni" članovi crkve. 8
U hijerarhiji Crkve bosanske, prema jednom autentičnom dokumentu iz
1466. godine, pominje se kao jedna od kategorija ljudi ”našeg zakona” — a
koji su nastanjivali i obrađivali ”krstjanske zemlje” na osnovu feudalnog
odnosa sa Crkvom bosanskom - krstjani kmeti i kmeti krstjanice. Ubrajali
su se u dobre mužje. Oni su se, u pravilu, za razliku od starješina ove crkve,
ženili.
Ne zna se tačno koliko je bilo ”krstjanskih posjeda”. Orijentalista iz
53 Istambula Tajib Okić je, iz deftera koje je proučavao, pronašao ukupno
devedeset i tri sela i zemljišna kompleksa koja su pripadala ”krstjanima”.
Već krajem XVI vijeka njihova imena se rijetko susreću u dokumentima.

8 Autori i naslovi djela koja su citirana navedeni su u Bibliografiji o izvorima i literaturi.

 Na osnovu deftera potvrđena je i teza o masovnoj islamizaciji upravo
patarena, pogotovo onih s kraja XV i početkom XVI vijeka. Već ubrzo,
uspostavljanjem osmanske vlasti i obrazovanjem Bosanskog sandžaka,
nekadašnji čisto bogumilski krajevi ”s mnogobrojnim krstjanskim hižama i
posjedima” nestaju, a većina ”krstjanskih zemljišta” se pojavljuje kao
vlasništvo islamiziranih seljaka i stočara - Vlaha.
Kako je došlo do nestanka bogumilskih velikodostojnika - ”krstjana”
također je predmet interesovanja mnogih istraživača. Jedan od vodećih
istraživača ovog i fenomena islamizacije u nas Aleksandar Solovjev smatra
daje ”vrlo vjerovatno da su u vrijeme progonstva bogumila od kralja
Stjepana Tomaša od godine 1450. i zato poslije pada Bosne godine 1463.
mnoge bogumilske starješine otišle u Bugarsku, gdje su našle utočište kod
pristalica srodne sekte”.
Za pridobijanje duša bogumilskih jeretika otimali su se, u prvim decenij
ama osmanske vlasti, pored islamskih propovjednika, i katolički i
pravoslavni svećenici. Pred takvim pritiscima bogumili se nisu mogli dugo
održati. Jer, ono što je ranije bilo presudno za njihov uspješan otpor i
opstanak, nestalo je zajedno sa bosanskom vlastelom koja je do pred pad
Bosne i Tomaševićeve pogrome predstavljala njihov politički i materijalni
oslonac, a sada je sve više primala islam ili pravoslavlje. Bogumili su nestali
između ostalog i zbog toga što nikad i nisu imali crkvenu organizaciju koja
bi ih čvršće vezivala po horizontali i vertikali. Naročito je taj proces ubrzan
u XVI vijeku, kada je islamizacija masovno zahvatila sela, iako će se na
dokaze njihovog bitisanja nailaziti sve do pred kraj XIX vijeka.
Utjecaj gradova na islamizaciju stanovništva
Proces islamizacije i nestanak bogumila najuže je vezan za razvitak
kasaba i gradova. Među prvima su to zapazili i razradili poznati turkolozi
iz Sarajeva dr. Hazim Šabanović i dr. Nedim Filipović. U svojim
radovima su isticali da islamizacija uzima maha tek onda kada se počinju
54
 snažnije
razvijati raniji srednjovjekovni trgovi i od njih nastajati gradovi sa gradskom
privredom, a posebno zanatima i trgovinom.
U početku je te gradove naseljavalo muslimansko stanovništvo iz raznih
krajeva prostranog Osmanskog carstva. Ubrzo je proces primanja islama zahvatio
i domaće gradsko i doseljeno seosko stanovništvo. Gradovi su već u drugoj
polovini XV vijeka imali islamsko-orijentalni karakter i većinom bili naseljeni
domaćim islamiziranim žiteljima. U njih sve više dolaze i vjerski obrazovani ljudi
koji preuzimaju službu u džamijama, nižim i srednjim školama, u upravi i sudstvu.
Doseljavaju se i pripadnici raznih muslimanskih sekti koji žive u tekijama i odatle
utječu na širenje islama. Već u drugoj polovini XV vijeka postoje kadiluci:
Sarajevski, Neretljanski, Blagajski, Drinski, BobovaČki i još neki. Već kasnih 60-
tih godina XV vijeka uveliko su bili islamizirani gradovi Novi Pazar i Dmitrovica,
a 70-ih Sarajevo, Blažuj i Trnovo. Tada počinje širenje islama i u selima, prvo oko
Sarajeva, a potom i oko ostalih gradova.
Pri osnivanju kasaba i novih gradova prvo se grade džamije, uz njih zatim
mektebi (škole za početnu vjersku obuku), pa onda zgrade za stanovanje. U većim
gradovima uz sakralne objekte građeni su dućani, medrese, zanatske radnje,
bezistani, hamami, administrativni i drugi objekti, a u bližoj i daljoj okolini
stambene četvrti-mahale, odvojene kuće sa baštama i cvijetnjacima, te mostovi u
gradovima na većim rijekama.
Sarajevo je već u prvoj polovini XVI vijeka postalo jedan od najvećih gradova
u evropskom dijelu Osmanskog carstva. Razvili su se još Mostar, Banja Luka,
Foča, Livno, Zvomik, Tuzla, Travnik, Pljevlja, Novi Pazar, itd. Sve te gradove
podizali su uglavnom domaći ljudi.
Temelje Sarajeva položio je Isa-beg Ishaković.9 Taj grad je najviše izgrađen u
prvoj polovini XVI vijeka. Tada je namjesnik Bosanskog sandžaka bio Gazi

9 Utemeljio je grad Sarajevo, Novi Pazar, Skopje i niz drugih gradova.

55
Husrev-beg. U tom periodu je podignuto više potkupolnih džamija, među kojima
i čuvena Gazi Husrev-begova (1531), zatim Ali-pašina, Careva, Ferhat-pašina i
druge, pa nekoliko medresa, među kojima i čuvena Kuršumli-medresa (1537) u
rangu visokih škola na Zapadu, sa bibliotekom i ”sa knjigama da se njima koristi
ko ih bude čitao i da iz njih prepisuju oni koji se bave naukom:..”
U vrijeme Husrev-bega i džamije nazvane po njegovom imenu, podignuta je
pravoslavna crkva sa školom (1538), u kojoj se čuvaju rukopisi iz XIV i XV vijeka.
Postojala je tada i katolička crkva sa školom (na mjestu današnje Katedrale), dok
je prva Sinagoga podignuta kada su Jevreji stigli u Sarajevo, oko 1564. godine.
Sve te bogomolje nalazile su
se u okviru 200 - 300 metara. To je jedinstven primjer visoke tolerancije i
koegzistencije četiri svjetske konfesije u Evropi, a u svijetu je tako , samo u
Jerusalimu. Treba imati u vidu i to da su u to vrijeme u Evropi vođeni žestoki
vjerski ratovi i vladala katolička inkvizicija.
Sarajevo je već tada planski razvijan moderan grad, sa infrastrukturom
mostovima, ulicama, trgovima, vodovodom, javnim česmama, kupatilima,
-

sanitarnim čvorovima, socijalno-humanitamim institucijama

- imaretima (kuhinjama za siromašne) i musafirhanama (mjesta u kojima je

putnik mogao besplatno boraviti do tri dana), bezistanima (Brusa- bezistan i

Gazi Husrev-begov bezistan), hanovima (karavan-sarajima).
I stambene četvrti su, kako piše istraživač i poznavalac starog šeher
Sarajeva Mevlida Serdarević, imale vodovod, pekare, škole i džamije. Kuće
su imale bašte, avlije i ”vlastiti pogled i vlastitu intimu”.
Premda su muslimani bili nosioci vlasti i podizali gradove slične onima na
istoku Otomanskog carstva, ali uz specifičnosti bosanskohercegovačkog
podneblja, ni jedan grad u Bosni i Hercegovini nije bio isključivo muslimanski.
U svakom je prevladavao duh tolerancije i zajedničkog življenja. To se vidi ne
samo po bogomoljama i ostalim sakralnim objektima drugih vjera u svakom
bosanskom gradu, već i u učešću u razvoju privrede, trgovine i zanatstva - uz
muslimane i pravoslavni, i katolici, i Jevreji. Iz sačuvanih hronika, naprimjer
Sarajeva, može se vidjeti da su medu zanatlijama i drugim profesijama
56
vijekovima održavani korektni odnosi. Muslimanska čaršija je ustajala čak i na
oružje u cilju odbrane svojih nemuslimanskih komšija kada bi im pojedini
osmanski vlastodršci činili nepravde i nasilja.
Svi gradovi u Bosni i Hercegovini u otomansko doba bili su međusobno
povezani putevima i mostovima. U XVI vijeku najveći otomanski graditelj
Kodža Mimar Sinan sagradio je veliki višegradski most na rijeci Drini, do danas
najveći spomenik monumentalnog graditeljstva u Bosni i Hercegovini. Njegov
učenik, mimar Hajrudin, sagradio je veleljepni most preko Neretve u Mostaru
(1566). Osmanski arhitekti koji su podizali razne objekte po Maloj Aziji i u
Istambulu izgradili su i izvjestan broj monumentalnih objekata u Sarajevu,
Mostaru, Foči i Banjoj Luci, Stoga oni imaju "čiste oblike tursko-islamske
ranoistambulske, klasične i postklasične arhitektonske škole”. Za razliku od ovih
gradova, u Travniku su, uz novu vezirsku rezidenciju, od početka XVIII vijeka
podignuti "raskošni sakralni i profani objekti sa obilježjem zakasnjelog turskog
baroka”.
Direktni ili indirektni utjecaji otomansko-islamske kulture u Bosni i
Hercegovini održavali su se od druge polovine XV vijeka i na području
umjetnosti. Od toga doba, kako piše dr. Muhamed Karamehmedović, u
Bosni se odvija veliki preobražaj u duhovnoj i umjetničkoj supstrukturi u tri
religijska i kulturna i umjetnička toka: muslimanskom, pravoslavnom i
katoličkom. Njima se od XVI vijeka pridružuje i elemenat sefardske jevrejske
kulture i umjetnosti. Tada su postavljene etničko-kultume osnove razvoja
današnjeg bosanskohercegovaČkog društva. Njene veze sa starom
srednjovjekovnom bosanskom tradicijom reljefno se mogu sagledavati preko
nadgrobnih spomenika. Sa starih stećaka se preuzimaju mnogi motivi i klešu na
nove muslimanske nišane (sablja kao obilježje vojničkog staleža i Štap kao simbol
sudske vlasti). Na nišane se, isto kao i na stambene objekte, postepeno adaptira
orijentalna ornamentika prema domaćoj tradiciji. Pronađeni su na nišanima i
mnogi epitafi koji su pisani narodnim bosanskim jezikom i pismom "bosančicom”.
Muslimani, poput svojih predaka, i dalje se služe tim pismom u prepisci između
sebe, kao i sa Dubrovnikom.
Kako piše Mustafa Ćeman, bosanski "krstjani” primanjem islama nisu napustili
57
svoju kulturnu baštinu, svoj bosanski jezik i svoje pismo, već su ne samo u XV
nego i u XVI vijeku ispisivali ovim jezikom i pismom epitafe umrlim i na stećcima
i na nišanima, poput dijaka Ahmeta, muslimana, ranijeg pristalice Crkve bosanske,
koji krajem XV vijeka "kreše stećke na kojima natpise urezuje bosančicom”. Iz
toga doba u nauci su poznati nišani bogumila Mahmuda Brankovića, braće Ahmeta
i Hasana Radilovića, također pisani bosančicom.
Jedna od karakteristika bosanskohercegovačkih gradova bilo je i postojanje
mjesnih janičarskih posada. U prvim vijekovima obavljali su vojnu službu
učestvovanjem u ratnim pohodima ili u odbrani zemlje. Kasnije, tokom XVII i
XVIII vijeka, usljed neredovnih državnih primanja, bavili su se zanatstvom i
trgovinom te imali značajnu ulogu u političkom životu. U studiji orijentaliste dr.
Avde Sućeske piše da su imali i "snažan utjecaj na politizaciju muslimanskog
seljačkog stanovništva u XVIII stoljeću”. Pošto su uživali i posebne privilegije,
vremenom im se pridružilo gotovo svo gradsko muslimansko stanovništvo, kao i
dijelom muslimansko seosko stanovništvo. Gradsko muslimansko stanovništvo
dobijalo je status slobodnih ljudi, a seljaci su dolaskom u gradove bili oslobađani
rajinskog podaničkog poreza (resim čift), kao i još nekih državnih nameta.

Vlasi i islam
Uvećavanju broja muslimana sigurno je doprinijelo i to stoje poslije Mohačke
bitke (1526) ostvaren proces pretvaranja slobodnih Vlaha- stočara i zemljoradnika
u raju. Dio onih koji su to htjeli da izbjegnu prelazio je na islam, kao i dio
katoličkog stanovništva nakon pada Jajačke banovine (1528), koja je sve vrijeme
postojanja bila na strani Ugarske.

Drugi, veći dio tog stanovništva prešao je na pravoslavlje. Tada je i čuvena

Jajačka katedrala pretvorena u džamiju.
U XVI vijeku u velikoj mjeri izvršena je islamizacija Vlaha i u
Hercegovačkom sandžaku, gdje su oni, izgleda, činili većinu stanovništva,
zatim Vlaha iz Zvorničkog sandžaka, kao i po dubini Bosanskog sandžaka te
u istočnim nahijama Kliškog sandžaka - Livno, Glamoč. U ovim gladovima i
njihovoj okolini stanovništvo je bilo starosjedilačko.
58
 U graničnim krajevima Kliškog i Krčkog sandžaka, zatim u
sjeverozapadnim krajevima Bosanskog sandžaka (Bosanska krajina) seljaci
nisu prelazili na islam, osim Vlaha koji su u velikom broju prelazili i u
pravoslavlje, a djelimično i u katoličanstvo.
O prelaženju ljudi iz pripadnosti jednoj vjeri u drugu istoričar Vladimir
Ćorović u Istoriji Jugoslavije piše: ”... preveravanja su u Bosni bila česta u
srednjem veku, ili ako ne uvek to, ono sigurno spekulisanja sa verom. Da
izbegnu kakvu opasnost ili da dobiju neku korist, mnogi od bosanskih ljudi
ne izuzimajući ni vladare, prelazili su iz jedne vere u drugu ili daju izjave da
će lahko napustiti zajednicu kojoj su do tada pripadali... za primerom velikih
išao je onda i puk, tražeći u islamu zaštite ili povoljniji život. Mi imamo više
hrišćanskih priznanja da Turci nisu nagonili svet da prime njihovu veru, ni
među Grcima, ni kod nas. Jedan naš pisar iz godine 1509. koji ni malo ne voli
Turke, ipak savesno priznaje kako u to vreme ‘mnogi nemučeni ni od koga
otstupiše od pravoslavlja i pristaše uz njihovu veru’..Sirenjem islamske vjere
širila se i islamska kultura, obrazovanje, nauka i književnost.
Nestankom pristalica Crkve bosanske i njihovim prelaženjem u tri vjere, u
Bosni su se tokom XVI stoljeća obrazovale tri glavne vjerske grupe:
muslimanska, pravoslavna i katolička. Iz njih će se u XIX vijeku u Bosni i
Hercegovini formirati tri posebne nacije Bošnjaci-Muslimani, Srbi i Hrvati.

Naseljavanje Jevreja i njihov položaj

Jevreji se doseljavaju u Bosnu i Hercegovinu sredinom XVI vijeka.
Pripadali su grupi Jevreja-Sefarda koji su uspjeli da izbjegnu iz Portugalije i
Španije pred pogromima inkvizicije kralj a Ferdinanda i kraljice Izabele. U
Bosnu su unijeli hebrejski i španski jezik, posebno pismo i kulturu. Time su
obogatili bosansku raznovrsnost. Vrlo brzo su se uklopili u bosanski ambijent,
a i doprinijeli da Sarajevo poprimi izgled ponekih gradova Andaluzije.
Ubrzo po dolasku Jevreji su formirali svoju prvu općinu u Sarajevu (1565).
U Bosanskom pašaluku, a ni kasnije (sve do pojave fašizma i nacizma),
Jevreji nikada nisu doživjeli bilo kakve represalije, kao što se
59
 dešavalo njihovim sunarodnicima u mnogim državama Evrope. Gradili su
etničke i vjerske objekte širom Bosne. Vijekovima su davali značajan
doprinos privrednom i kulturnom razvoju njenih gradova, nikada nisu živjeli
u getima već zajedno u gradovima sa ostalim stanovništvom. Položaj
Katoličke crkve
Katolička crkva u prvim decenij ama otomanskog osvajanja Bosne nije
imala teškoća. Bosanski franjčvci su počeli djelovati u Bosni još od 1291.
godine. Već 1464. dobili su od sultana Mehmeda Drugog carsku povelju kojom
im je dozvoljen rad, a aktima od 1488. godine sultan Bajazit ih je uzeo u zaštitu
od nasrtaja pravoslavnih episkopa. Položaj katolika bio je povoljan posebno u
dolinama Lašve, Rame i gornjeg toka Vrbasa, gdje ih je bilo mnogo i gdje su
živj eli daleko od ratnih područja. Ali, Katolička crkva je dosta oslabljena u
Bosanskom sandžaku kada se od nje 1468. godine odvojila čitava dalmatinska
pokrajina, a krajem XV i početkom XVI vijeka naročito bježanjem katoličkog
stanovništva u Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju. Najviše je stradala 1524.
godine prilikom teških bojeva na granicama Jajačke banovine i oko Jajca. Tada
su srušeni manastiri u Kreševu, Sutjesci, Fojnici, Visokom, Konjicu.
Nakon osmanskog osvajanja Srebreničke banovine (1512) franjevci su 1517.
godine osnovali svoju provinciju Bosnu Srebrenu (Bosna Argentinea). Poslije
Mohačke bitke (1526) bosanski franjevci su preuzeli i bosansku biskupiju u
Đakovu. Bosna Srebrena se dozvolom sultana proširila na sve franjevačke
manastire na čitavoj dalmatinskoj, slavonskoj i ugarskoj teritoriji, pa su dobili
prava i u Srbiji i u Bugarskoj. Ostalim biskupima bilo je zabranjeno djelovanje,
jer su u vrijeme ratovanja bili izbjegli u Habsburšku monarhiju.
Zbog čestih ratova Mletaka i Habsburgovaca protiv Osmanlij a krajem XVI i
u XVII vijeku položaj katolika se u Bosni stalno pogoršavao . Znatan procenat je
tada prešao na pravoslavnu vjeru ili na islam, pa je njihov broj opadao. Oko 1600.
godine bilo je u staroj Bosni 80.000 katolika i 16 samostana. Krajem XVII vijeka,
u vrijeme velikog rata, opet se iselio toliki broj katolika da ih j e bilo u staroj Bosni
svega 25.000. Naročito se njihov broj smanjio u Pounju i u Bosanskoj Posavini.
Krajem 60-tih i 70-tih godina toga vijeka naročito je bio veliki pritisak, kako
60
navodi istoričar V. Ćorović, pravoslavnih episkopa da, oslanjajući se na osmanske
vlasti, podlože ”sve krstjane na rit grčki”.
Uprkos teškim i raznovrsnim pritiscima franj evci su spasili Katoličku crkvu
u Bosni. Znali su se prilagođavati. I u najtežim prilikama nisu napuštali svoju
pastvu. U Slavoniji za vrijeme vladavine Osmanlij a podigli su više crkava. U
Požegi i u Brodu na Savi gradili su i crkve i samostane. Jedini su organizirali
škole, njegovali pismenost i književnost u narodu u kojem su uvijek bili duboko
ukorijenjeni.

Položaj i uloga Pravoslavne crkve od XV do XVIII vijeka

U poređenju sa Katoličkom crkvom, Srpsko-pravoslavna crkva je imala
značajne povlastice i privilegije u prva tri vijeka osmanske vladavine. Osmanlije
su priznavali Pećkupatrijaršiju. U Srbiji su, pored pretvaranja nekoliko crkava u
džamije, a i u Makedoniji, sačuvani i održavani gotovo svi manastiri i crkve, kao
što su Gračanica, Ravanica, Resava Ljubostinja, Dečani, Mileševa, kao i svi
manastiri u Crnoj Gori. Pošto je - kako piše Vladimir Ćoro vic u Istoriji
Jugoslavije ’-srpski narod odigrao značajnu ulogu prilikom otomanskih osvajanja
u južnoj Ugarskoj”, sultan je na podsticaj velikog vezira Mehmed-paše
Sokolovića obnovio 1557. godine Pećku patrijaršiju (jer je jedno vrijeme bila
potčinjena Ohridskoj arhiepiskopiji) sa velikim privilegij ama. Prvih pet patrijarha
bilo je iz porodice Sokolovića. Tada su Pećki patrijarsi držali pod svojom
jurisdikcijom ogromna prostranstva čije su se granice poklapale sa Otomanskom
imperijom u Evropi.
Srpsko-pravoslavna crkva je bila u XVI vijeku najveći hrišćanski feudalni
zemljoposjednik na Balkanu. Zato je mogla ne samo obnavljati stare, već i
podizati nove crkve i manastire i nabavljati još u ono vrij eme i sa znanjem
otomanskih vlasti brojne štamparije.
U staroj srednjovjekovnoj Bosni nije bilo pravoslavnih crkava, kao ni
manastira ni episkopija. Ovi sakralni objekti su se tu počeli podizati tek prilikom
prvih, napodsticaje Osmanlija, doseljavanja srpskog i pravoslavnog stanovništva
U drugoj polovini XV i u XVI vijeku. S njima su dolazili i sveštenici i kaluđeri.
U vrijeme osmanske vladavine u Bosni su podignuti manastiri: Ozren, Tamna,

61
Papraća, Vozuća, Moštanica, Gomionica, Liplje, Hrmalj, pa čak i Žitomislić
(1563) i Trebinjski (1508). U Sarajevu i Mostaru (1874) sagrađene su saborne
crkve. U Sarajevu je podignuta gotovo u isto vrijeme (1538) kada i čuvena Begova
džamija (1531).
Srpsko-pravoslavna crkva je i u Bosni imala svoju potpunu samoupravu u
vrijeme osmanske uprave. I ovdje je, kao što je to bilo u Srbiji i u Makedoniji
postojala određena tolerantnost i saradnja između Pravoslavne crkve i otomanskih
predstavnika vlasti. Tek od XVIII vijeka, uporedo sa opadanjem ugleda i moći
centralne osmanske vlasti, i u Bosni legalne državne organe sve više zamjenjuje
samovolja i sila pojedinaca. U to vrijeme odnosi između crkvenih i otomanskih
vlasti počinju se zaoštravati.
O držanju Srpsko-pravoslavne crkve i pećkih patrijarha u prva tri vijeka
osmanske vladavine, jedan od najvećih turkologa u nas i u Evropi dr. Branislav
Đurđev u Istoriji naroda Jugoslavije (Beograd, 1960) piše ovo:
Posle obnavljanja (odnosi se na Pećku patrijaršiju 1557. godine - op.a.)
do pred kraj XVII v. Srpska crkva nije čitavo vreme bila vođ srpskoga
naroda u borbi protiv turske države. Upravo, ona je otvoreno radila protiv
turske države jedino za vreme patrijarha Jovana, i pokušavala nešto da
preduzme u vreme patrijarha Gavrila Rajića. Za vreme patrijarha Pajsija
vođeni su pregovori s Rimskom kurijom i slati izaslanici ruskom caru, ali se
Srpska crkva lojalno držala prema turskoj državi. Ostalo vreme, kako u
drugoj polovini XVI v. tako i u drugoj polovini XVII v. crkva se koristila
svojim položajem u turskoj državi. Radikalan preokret u stavu Srpske crkve
predstavljalo je učestvovanje patrijarha Arsenija Cmojevića u
zbivanjimaposlednjih decenija XVII veka..
Čak ni poslije seobe Arsenija III Cmojevića Osmanlije se nisu svetili
rušenjem manastira i crkava. Samo su sultan i Porta napustili praksu da
potvrđuju patrijarha koga sabor izabere, pa su ga od tada oni imenovali.
Tako je, umjesto Arsenija Cmojevića, na čelo Pećke patrijaršije došao
Kalinik. Njega su ubrzo priznali za patrijarha i svi sufragani Pećke
patrijaršije (1708. g. Karlovačka mitropolija) a zatim i crnogorski mitropolit
Danilo Petrović.
62
 Odnosi između Pećke patrijaršije i Osmanske imperije bili su korektni
sve do 1776. godine. Tada su nakon višedecenijskog nastojanja stanovnici
Fanara (Grci u Istambulu) uspjeli da ukinu a potom Pećku patrijaršiju
priključe Istambulskoj patrijaršiji. Od tada će se i u Bosni postavljati
episkopi iz redova Fanariota.
Kraj širenja Osmanskog carstva, ravnoteža snaga i autonomno jačanje
muslimanske-bošnjačke vlastele - ratovi, bune i ustanci u XVII i XVIII
vijeku
Događaji koji su se odigrali na granicama i unutar Bosne i Hercegovine
krajem XVI i početkom XVII vijeka bili su od prelomnog značaja. Prvi veliki
poraz bosanske muslimanske vojske i pogibija njenog vojskovođe Hasan-
paše Predojevića sa "cvijetom bosanskog plemstva” u bici za Sisak 1593.
godine značio je i kraj perioda bosanskomuslimanskih i otomanskih provala
i osvajanja hrvatskih, mletačkih i habsburških zemalja. A ishod Velikog rata
između Habsburške monarhije i Porte (1593-1606), u kojem su, također,
značajnim snagama učestvovale i bosanske trupe (iako su obje žemlje
zadržale svoje posjede), označavao je i kraj osmanlijske ekspanzije u Evropi.
Tek tada je, ustvari, uspostavljena ravnoteža snaga između ove dvije velesile.
Ipak, pravog mira na granicama neće biti sve do završetka njihovog drugog
velikog rata (1683-1699). Jer, to će biti vrijeme kad će se voditi ne samo jedan
dugotrajan rat (Kandijski - 1645 -1669), nego i vrijeme neprekidnih
obostranih uskakanja i četovanja na

63
čitavoj hrvatsko-bosanskoj, a i na bosanskohercegovačko-mletačkoj granici. U
tome će učestvovati i Srbi, naročito Vlasi-stočari koji će u velikom broju napuštati
dotadašnju službu kod bosanskih i drugih sandžak-begova Bosanskog pašaluka.
Oni će prelaziti na stranu habsburške Vojne krajine. To će činiti Hrvati kao uskoci
i graničari, pa i bosanski Muslimani iz Bosanske krajine, Ličkog, Kliškog i
Hercegovačkog sandažaka. Taj period je ovjekovječen epskim narodnim
pjesmama i velikim brojem u narodu, sve do danas, poznatih junaka, jednih koji
su služili Otomanskom carstvu, ali i braneći gole živote, i drugih odanih Mletačkoj
republici ili Habsburškoj monarhiji.
Ratovima iz XVII i XVIII vijeka, naročito o uskocima, hajducima i njihovim
harambašama, kao i o hrvatskoj Vojnoj krajini napisan je, u Srbiji i Hrvatskoj,
veliki broj naučnih radova, monografija, studija, sintetiziranih djela i raznih
publikacija. Iako mnoga od tih djela pretendiraju na naučnost, uglavnom su
opterećena nacionalnim romantizmom i mitologijom svoje nacije. U njima se
bosanski Muslimani ili prešutkuju ili sasvim zamjenjuju i identificiraju s
Osmanlijama. O bosanskomuslimanskim junacima i vitezovima, a koji su stvarne
istaknute ličnosti u historiji, u tim se radovima često govori kao o zulumćarima -
kao, naprimjer za braću Hmjicu Muju i Halila, te Mustaj-bega Ličkog, Talu od
Orašca, Kovačević Rarnu, Tanković Osmana, Bojičić Aliju (”Koji se boji vezira,
ko đogata svoga”, te "Boga malo a cara nimalo”), a koji su uskakali u gradove i
naselja Dalmacije, sjeverne Hrvatske, pa čak i u Sloveniju. Hrišćanski hajduci se
također veličaju, a nadaleko poznate muslimanske harambaše i vojvode u
unutrašnjosti Bosne se prešutkuju, naprimjer, harambaša Ibrahim (izgleda to je
bila žena iz okoline Banje Luke) i Abdurahman, oboje iz prve polovine XVII
vijeka.
Opjevani Đerzelez Alija je, prema nekim istraživačima, bio smederevski
sandžak-beg i čuveni vođa otomanskih akindžija Ali-beg Mihal-oglu. Na čelu
Smederevskog sandžaka bio je od 1477. godine a prije njega je bio prvi
smederevski sandžak-beg s istim imenom Ali-beg. Od likova ove dvojice
smederevskih sandžak-begova misli se da je stvoren lik Đerzelez Alije.
U gotovo svim historiografskim radovima srpskih i hrvatskih autora naglašeno
se, na jednoj strani, ističe progresivnost krajišnika i Vojne krajine, iako su više
64
vijekova bili u službi Habsburgovaca, i na drugoj strani, reakcionamost
muslimanskih krajišnika Bosanske krajine i muslimanskih hercegovačkih
krajišnika ("Turaka”), koji su, opet, bili u službi Osmanske carevine. Razlika
među njima gotovo da i nije bilo, osim u vjeri. Govorili su istim jezikom i bili
sličnog ili istog etničkog porijekla. Čak su čitav vijek svi (njihovi preci) krajišnici
- hrišćani i muslimani - služili sultane koji su ih i doveli do Une, u Dalmaciju,
Liku i Slavoniju, da bi onda hrišćanski krajišnici, primamljivani većim privilegij
ama, vremenom prešli na stranu Habsburgovaca. Ipak, istina je daje na obje strane
bilo i pravih junaka, iako su, dakle, i jedni i drugi Čuvali granice tuđih carevina.
Nisu branili samo tuđa carstva, već, naročito bosanski Muslimani, i svoju golu
egzistenciju. Samo, u jugoslavenskoj historiografiji jedni su predstavljeni
pozitivno a drugi negativno.
Osim toga, muslimanski krajišnici su znali šta čeka njihove porodice ukoliko
bi popustili u odbrani granice. Jednostavno nisu imali alternative, jer je u
hrišćanskoj Evropi još od ranog srednjeg vijeka pa sve do kraja XVIII vijeka (a i
kasnije) vladala krajnja vjerska netrpeljivost. Od XVI vijeka potpuno je pobijedilo
načelo da vladar odlučuje o vjerskoj pripadnosti svojih podanika, po principu
”Čija vladavina, onoga i vjera” (Cuius regio, illius religio). Za razliku od toga
načela, Osmanlije su od početka svoje vladavine dopuštale organiziranje i
ispovijedanje svih grana h(k)rišćanske vjere, kao i judaizam.

Epske pjesme i balade

O borbama, uskakanjima i čuvanju Bosne i Hercegovine ”od dušmanina” i o
njihovim junacima u narodu su nastajali epovi. Po jeziku, stihu i metrici ove epske
pjesme se ne razikuju od ostalih srpskih i hrvatskih epskih pjesama. I mnoge druge
osobine su im zajedničke. Junaci su i u jednima i u drugima prikazani na sličan
način: nose slična odijela i oružja, u međusobnim megdanima ponašaju se viteški
i ispravno, udaraju na kule i gradove radi plijena, odvode roblje, bore se oko žena,
na svojim dvorovima i kulama piju vino i rakiju. U starijim muslimanskim
pjesmama najpopularniji junaci suAlijaĐerzelez i Musa Kesedžija. Oni se
najčešće sukobljavaju s Kraljević Markom i drugim kosovskim junacima. Junaci
potječu iz najuglednijih bosanskih porodica, ali ih ima dosta i iz naroda. Ima
pjesama koje su nastale i u seoskim sredinama, te izražavaju shvatanje običnih
ljudi. Neke od njih spadaju u bisere muslimanske poezije. Po regionalnim
obilježjima među muslimanskim pjesmama izdvajaju se dva tipa:
bosanskokrajiške i hercegovačkokrajiške. Ove posljednje najviše govore o
sukobima na cmogorsko-hercegovačkoj i mletačkoj granici. Kratke su i sažete,
poput hrišćanskih pjesama sa ovog područja. Bosanskokrajiške epske pjesme
govore o događajima koji su se odigravali na osmansko-habsburškoj i osmansko-
mletačkoj granici u XVI i XVII vijeku. Po svojim formalnim osobinama razlikuju
se od svih južnoslavenskih epskih pjesama bilo muslimanskih ili h(k)rišćanskih.
65
Obično su veoma duge, sa razgranatim pripovijedanjem o glavnom događaju i
mnoštvom sporednih epizoda i opširnim opisima - odijela, oružja, raskošnih soba
i okićenih konja, ljepota djevojačkih.
Svojom ljepotom izdvajaju se pjesme Zlatija starca Čejvana, Osveta Ljubovića
Hane, Svatovsko groblje na Morinama, Filip Madžarin i Gojeni Halil, Budalina
Tale dolazi u Liku, i mnoge druge.
A najbolja pjesma iz ovog perioda, nastala u Imotskoj krajini, u muslimanskoj
sredini polovinom XVII vijeka u vrijeme Kandijskog rata jeste Hasanaginica.
Ovu baladu prvi je u svijetu objavio opat i putopisac Alberto Fortis 1774. godine
u Veneciji, na italijanskom jeziku (u knjizi Viaggio in Dalmazia). Na njemački ju
je prvi preveo Fr. A. Clemens Werthes 1775. godine, a zatim još iste godine slavni
Johann Wolfgang Goethe. Od tada je na njemački prevedena još pedeset puta, a
na engleskom i francuskom ima oko dvadeset prevoda. Broj svih prevoda na
raznim jezicima je veoma impresivan.
Pored ostalih, prevedena je i na mađarski, latinski, češki, srpski (prvi put 1814.
Vuk St. Karadžić), hrvatski, poljski, ruski (Puškin), švedski, slavenački, engleski
(Walter Scott-1799), francuski (Prosper Merimee, Gerard de Nerval, Claude
Fauriel i Adam Mickiewicz), kao i na španski, ukrajinski, rumunski, esperanto,
novohebrejski, holandski, albanski, malajski, makedonski, turski, danski,
perzijski, arapski. Kako navodi književnik Alija Isaković, jedan od posljednjih
priređivača ovog remek- djela (1974), "Čitavih četrdeset godina (1774-1814)
Hasanaginica je, kao pjesma ‘moralačkog jezika’, kružila uzburkanom evropskom
literamo-folklomom pozornicom, već iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nismo
znali za nju, osim nekolicine učenih ljudi. Tako nas ova muslimanska balada o
plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri učenom svijetu, ukaza na
veličanstven poetski stvaralački dar našeg čovjeka, postade prvi ambasador naše
kulture; postade prvi književni eksport, izuzetnog intenziteta i neslućenih
razmjera, i postade plodonosan podsticaj mnogima”. 10 >
Uz Hasanaginicu čuvene su balade još o Omeru i Merimi, O braći Morićima,
Hifzi-begu Đumišiću.
***
Krajem XVI i u toku XVII vijeka u Bosanskom pašaluku su se dešavale takve
promjene u feudalnom sistemu, kakve nisu bile u drugim dijelovima Osmanskog
carstva. To se moglo dogoditi pošto Se taj pašaluk nalazio na krajnje osjetljivom
zapadnom dijelu Imperije, pa je bosanski namjesnik bio samostalan u svim
vidovima upravnog i vojnog života pokrajine. Bio je direktno potčinjen samo
sultanu. Osma toga, većinu feudalaca, vojske i stanovništva činila su muslimani

10 Hasanaginica, priredio Alija Isaković povodom 200-godišnjice prvog prevoda

(1774-1974), izd. "Svjetlost”, Sarajevo, 1975, str. 8.
66
domaćeg porijekla.

64
 Granice Osmanlijskih osvajanja na Jugoistoku Evrope od 14. do kraja
16. vijeka

Karta V- (Granice osmanskih osvajanja na jugoistoku Evrope)

Raniji timarsko-spahijski sistem je počivao na sitnom feudalnom posjedu ali bez
prava svojine na zemlju. Nakon poraza u ratu protiv Habsburgovaca kod Siska
1593. godinej te pogibije velikog dijela bosanskog plemstva, taj sistem dobiva
nova obilježja, kakvih također nema u drugim dijelovima Carstva.
Naime, da bi se obnovila i ojačala bosanska spahijska vojska nasljednik
namjesnika Hasan-paše Predojevića je na svoju ruku prihode sa timara razdijelio
članovima porodica izginulih spahija. Predložio je sultanu da se timari u Bosni
pretvore u svojinski posjed s pravom nasljeđivanja. Tako je u Bosni uveden od
1594. godine nasljedni porodični timar, tzv. odžakluk. Ovim je u Bosni, poput
prakse u susjednim hrišćanskim feudalnim žemljama, stvorena osnova da se
razvije plemstvo po krvi. To će u Bosni i Hercegovini imati trajne posljedice na
društveno-ekonomske i političke procese i odnose. Ovom odlukom sultan je sebi
osigurao, naročito ostavinskim raspravama timamika i ziameta, stalan priliv
značajnog broja ratnika.
Posljedica poraza kod Siska bila je i ta da su Habsburška monarhija i Mletačka
republika sve više koristile uskoke i hajduke i ubacivalo ih unutar graničnih
sandžaka. To je opet kod otomanskih vlasti i bosanskih Muslimana pojačavalo
nepovjerenje u h(k)rišćansku raju, hrišćanske spahije, pa su ovima oduzeli
spahiluke, ukinuli kod Vlaha knežinske samouprave i na mjesto hrišćana iz
pomoćnih vojnih službi doveli Muslimane. Također seljaci - i hrišćani i
muslimani - postaju kmetovi i obrađuju zemlju pod težim uvjetima i teretima, dok
legalnu vlast sve više zamjenjuje sila i samovolja pojedinaca.
Kako je ova praksa pogađala sve radno stanovništvo, i muslimansko i
hrišćansko, ono se postepeno društveno i politički sve više diferenciralo i politički
cijepalo. Pravoslavno i katoličko stanovništvo iskazivalo je sve više svoju
naklonost prema Habsburgovcima i Mletačkoj republici, dok je muslimansko,
plašeći se pokatoličavanja, prirodno pristajalo uz Osmansko carstvo. Tako se
narod u Bosni i Hercegovini tokom XVII vijeka sve više diferencirao na
osnovama religijske pripadnosti. Zanimljivo je da u to doba počinje da se u svim
muslimanskim slojevima, a pogotovo kod feudalnog, osjeća i razvija odbojnost i
konfrontacija interesa između bosanskih Muslimana i Porte. To će osobito doći

67
do izražaja u XVIII i XIX vijeku, kad će se u više sudbonosnih navrata ispoljiti
homogeniziranost čitavog muslimanskog stanovništva

Bosna - neosvojiva tvrđava, društven o-politička i odbrambena uloga i

značaj sistema kapetanija
Jedna od posljedica nastanka ravnoteže snaga nakon velikog rata i poraza kod
Siska bila je i uvođenje novog načina organiziranja odbrane
Bosne — po sistemu kapetanija. U početku su to bile, po uzoru na
Habsburšku monarhiju i Mletačku republiku, posebne granične teritorijalne
jedinice, sa kapetanima na čelu. Od tada će uloga bosanskih Muslimana,
posebno spahija u odbrani Bosanskog pašaluka vremenom postajati sve
značajnija. To će ojačati i njihove pozicije prema pokrajinskoj (ejaletskoj) i
prema centralnoj vlasti - Porti. Već je ranije bilo govora koliko su bosanski
Muslimani imali utjecaja tokom čitavog XVI vijeka u Istambulu na
sultanovom dvoru, u vojsci i upravi, kada su, praktično uz druge
južnoslavenske srpske i hrvatske ličnosti - držali gotovo svu vlast u rukama.
Bosanska muslimanska vlastela je u XVII vijeku kontrolisala većinu
kapetanija i agaluka u Bosni i Hercegovini, a imala je i snažan utjecaj na
vojno-upravnu i sudsku vlast. Od tada je na njih, i na muslimanske gradske i
seoske slojeve padao i glavni teret odbrane zapadnih granica Otomanskog
carstva i njihovog Bosanskog pašaluka. Sve će to utjecati da se u krilu
feudalne bosanske muslimanske klase rano začnu klice za potpunom
autonomijom.
U svemu ovome će kapetanije i kapetani imati značajnu društveno-
političku ulogu u životu zemlje. Jer, vremenom će sav bosanski teritorij biti
pokriven kapetanijama, osim nekih utvrđenih gradova u unutrašnjosti, poput
Sarajeva. Posade tvrđava su od tada pretežno sačinjavali domaći ljudi, dok su
kapetani bili iz redova krupnih, također domaćih, feudalaca (begova). U
nekim kapetanijama posade su imale i do dvije hiljade ljudi, koji su primali
plate od države, a vremenom je i za njih počeo da važi nasljedni sistem
odžakluka. Kapetani su se toliko nametali da su od nekadašnjih zapovjednika
tvrđavskih posada postajali na svom području i nosioci političke vlasti, u
pravom smislu su "spadali u glavarski sloj Bosne”. Svi su vršili službu
doživotno, a funkcija im je bila nasljedna u porodici po sistemu odžakluka, tj.
68
prelazila je s oca na najstarijeg sina. S obzirom da su i janičari nastojali da se
nametnu kao politički činilac, to su im kapetani postali glavni konkurent u
održavanju ravnoteže političke i druge vlasti i moći. Oni su se čak udruženi,
ponekad, uspješno suprotstavljali i samovoljama pokrajinskih namjesnika.
”Oni su - kako piste orijentalista Ahmed Aličić - poput ajana vilajeta bili
nezaobilazni kad je trebalo raspravljati, ili savjetovati se, ili odlučivati o
pitanjima važnim za Bosnu ili za Carstvo u cjelini.” Također su redovno
pozivani kod beglerbega Bosanskog pašaluka na savjetovanja u tzv. ajansko
vijeće, koje je značajno utjecalo na oblikovanje političke strategije u
Bosanskom pašaluku.
Za staiješine i zapovjednike vojske mobilisane u Bosni, a za rat izvan nje,
uvijek su postavljani ljudi iz redova kapetana.
Sistem kapetanija u odbrani Bosne naročito je došao do izražaja nakon trećeg
Velikog rata (1683-1699) i sklapanja Karlovačkog mira (1699). Tada

69
je Osmansko carstvo, iscrpljeno dugim ratom, privremeno prešlo na strategiju
odbrane još uvijek velike imperije. Otada će Bosanski pašaluk čitav vijek s
izvjesnim prekidima, biti izložen napadima Habsburške monarhije i Mletačke
republike, kojima će se u ratovima pridruživati i hrišćanski narodi pojedinih
balkanskih zemalja. Zato su i Porta, a još više sami bosanski Muslimani mobilisali
sve snage da što bolje utvrde i ojačaju nove granice. Išlo se na to, kako je
svojevremeno pisao poznavalac osmanske vojske i njenog sistema tvrđavne
odbrane akademik dr. Hamdija Kreševljaković, da se Bosna pretvori u pravu i
neosvojivu tvrđavu. U tu svrhu organizovano je od granice po dubini 38
kapetanija sa 64 tvrda grada . i šest palanki, sa oko 24.000 vojnika, ne računajući
ono što je ranije bilo izgrađeno. I oružje i municija su se proizvodili u Bosni.

Posljedice poraza pohoda na Beč - pogromi i seobe

muslimanskog stanovništva iz Ugarske i Hrvatske
Posljedica poraza osmanske vojske u velikom pohodu na Beč i rasplamsalog
dugotrajnog i iscrpljujućeg rata sa Habsburgovcima i Mlecima (1683-1699) bila
je za muslimane Budimskog i Bosanskog pašaluka katastrofalna. U tom ratu
stradalo je ne samo pod Bečom već i na drugim ratištima više desetina hiljada
janičara i drugih bosanskih vojnika, njihovih kapetana i starješina raznih rangova.
Naprimjer, u bici kod Haršanja, u kojoj je učestvovao veliki broj bosanskih
Muslimana, poginulo je na otomanskoj strani 8.000 vojnika, kod Dervente
poginulo je blizu 6.000 bosanskih janičara, u bitkama kod Slankamena i kod
Sente stradalo je, također, više hiljada Bošnjaka. U ovom ratu, završenom
sklapanjem mira u Sremskim Karlovcima (1699), Osmanska imperija je izgubila
i morala predati Habsburškoj monarhiji čitavu Mađarsku (izuzev Banata) i
Slavoniju (izuzev istočnog dijela Srijema), gotovo čitavu Liku, dok je Mletačkoj
republici pripala Dalmacija, Herceg-Novi i Gabela.
Odredbama Karlovačkog mira, sjeverne, zapadne i jugozapadne granice
Bosanskog pašaluka, uz neznatne izmjene, kakve će biti utvrđene odlukama
Berlinskog kongresa (1878), svedene su na okvir današnjih granica. Izvan tog
okvira u sastavu Bosne Karlovačkim mirom ostali su Cetingrad, Furjan, Drežnik,
Lapac, Boričevac i Imotski. U sastavu Bosne ostala su i dva izlaza na more - Klek
i Sutorina.
Na izgubljenom teritoriju po Karlovačkom miru nakon više 150-200 godina

70
življenja potpuno je nestalo muslimanskog stanovništva u seobama, pogromima
i pokrštavanjima.
I dok su u razdoblju uspona Osmanskog carstva seobe hrišćanskog
stanovništva išle od juga i istoka ka sj everu, muslimansko stanovništvo se od
velikog Bečkog rata seli od sjevera ka jugu. Ovim se ponovo vršilo veliko etničko
pomjeranje ljudi u svim našim krajevima. Tako se u toku toga rata praktično sve
muslimansko stanovništvo koje nije htjelo da pređe na katoličku ili protestantsku
vjeru, iz Ugarske, Slavonije, Like, Dalmacije i Srijema povuklo na lijevu stranu
Save i istočno od Dinare. Među tim useljenicima bilo je seljaka, vojnika, zanatlija,
trgovaca i feudalaca. Oni su se naseljavali južno od Save sve do Sarajeva, a
najviše u dolini Spreče. Muslimanske izbjeglice iz Like naseljavale su se oko Une
i Sane, gdje su osnovali nova naselja: Kulen-Vakuf, Orašac, Bosanski Petrovac i
Prijedor. A iz Dalmacije u Livno, Gabelu, Trebinje i Ljubinje. Većinom se
zadržalo u Bosni i Hercegovini, kako piše istoričar Vaso Čubrilović ”u našim
zemljama već pre toga pretežno naseljenim muslimanima, poj ačavajući još više
nj ihovu snagu...”
Koliko je tada izbjeglica nastanjeno u Bosni i Hercegovini nije precizno
ustanovljeno. Prema nekim podacima bilo ih je između 150- 200.000. Tada je,
oko 1680. godine, samo u Slavoniji bilo 115.000 muslimana. Bosanskih
muslimana i njihovih potomaka živjelo je mnogo u Ugarskoj - osobito oko
Kanjiže, Sigeta, Pečuha, Višegrada, Ostrogona, Stolnoga Biograda i u mnogim
drugim gradovima i krajevima. Putopisac Evlija Čelebija, koji je 1660-1661.
godine putovao po Ugarskoj, u svojoj Sejahatnami (Putopisu) naveo je da su
stanovnici Kanjiže porijeklom Bošnjaci, da oni poznaju i po nekoliko jezika
”između kojih je na prvom mjestu bosanski”. I za stanovnike Budima i Sigetvara
naveo je da su Bošnjaci, a da se njihovim jezikom govori i u Pečuju.
Ne zna se tačno koliko se, nakon gubitka Ugarske, povuklo ovih i mađarskih
muslimana u Bosnu. Oni su, kao i njihovi potomci, dugo čuvali uspomenu na
Ugarsku kao svoju domovinu. To se vidi i po sačuvanim tzv. undžurovskim
junačkim pjesmama, zatim, po nekim lirskim narodnim pjesmama koje se,
također, odnose na Undžurovinu, a i po mnogima, do danas sačuvanim
porodičnim prezimenima i predanjima. Prezimena u Bosni kao Heveši, Hevešlije,
Hiroši, Hojoši, Janjoši, Kanižlići, Kolosi, Madžarevići, Murge, Paloši, Penjezi,
71
Peštala, Varadlije, Bešlije, Budimlije i Budimlići, Hadžegrići, kao i još mnoga
druga, mađarskog su porijekla.
I muslimani Like i Dalmacije, koji nisu uspjeli da izbjegnu u Bosnu, morali
su se pokrstiti. Među ovima ima veliki broj onih koji su i nakon toga zadržali
svoja dotadašnja prezimena11 \ Drugih ostataka duhovne i

ll)Takva prezimena su: Alići, Alivojvodići, Asići, Bakrači, Bašići, Bulići, Čanići,
Čulumovići, Čutići, Dukovci, Fajdići, Grivičići, Hećimovići, Jengići, Jotići, Jurišići,
Kanći, Kasumovići, Krekovići, Kulaši, Miljkovići, Muići, Murgići, Mušici, Obučine,
Osmanovići, Plišići, Restići, Sefaragići, Šabići, Šerbedžije, Šerići, Turići i Uremovići
(vidi šire: Šime Lulić, Pokrštenje ličkih muslimana, Lički grudobran, spomenica povodom 250-godišnjice izgona
Turaka iz Like, Zagreb, 1940).
72
materijalne kulture, kao bogomolja i raznih sakralnih objekata, čak ni grobalja ni
nišana, nema. Tako se to desilo i u Slavoniji i u Dalmaciji. Svi gradovi i veća
naselja su sa svim orijentalno-islamskim obilježjima porušena, i ubrzo su dobila
austrijski, a u Dalmaciji i drugim posjedima Mletačke republike, starodalmatinski
i katolički karakter i izgled.
Nagli priliv tako velikog broja novog stanovništva imao je kobnih posljedica i
za njih i za starosjedioce. Došavši bez ”igdje ičega”, naseljavani često na pusta,
pa i močvarna (u Posavini) i planinska zemljišta, ubrzo su bili zahvaćeni
epidemijama, bolestima i glađu kakvu izazivaju svi veliki ratovi, pa su masovno
umirali. 0 tome j e fratar Nikola Lašvanin ostavio pokoljenjima ovaj zapis:
”1690. g. biaše na Bosni Usein paša i pomori oganj i poslije ljude gore nego
kuga. Iste godine pade snijeg i mraz na žito i bi glad koju nije nitko zapamtio, i
tad počeše kovati mangure, bile pare po 6000. Pomri mlogo naroda od glada i
bižanje bijaše od Save pred vojskom cesarovom kud god bi se maklo, ležahu mrtci,
nit se kopahu, niti imadoše tko. Jediahu resu liskovu i drvja koru, vinovu lozu,
pse, mačke, u Sarajevu izidoše djeca mater mrtvu, u Banjoj Luci koga bi obisili,
obnoć bi ga gladni svega izili, a u to vreme paša sicijaše i visiaše uskoke i raju,
koga god bi doveli i te ne bi ljudi mrtci sve izili. Davali bismo jest ubogim al kako
bi se najilo to bi i umrlo. Stvar koja se prvo mogaše za 10 groša prodati, za jedan
se prodavaše, izprodavaše siromašni kuće, pokuće, zemlje, suđe, haljine itd.”
Svi izvori pokazuju da su u Bosanskom pašaluku većinu stanovništva u XVI i
XVII vijeku činili muslimani. U izvještaju Petra Masarechija od 1624. godine
Svetoj Stolici navodi se da u Bosni živi 900.000 ljudi od čega 675.000 muslimana,
150.000 katolika i 75.000 pravoslavnih (bez znatnog dijela Hercegovine). Broj
muslimana će se poslije učešća u mnogim ratovima, bilo u odbrani Bosne, bilo na
dalekim ratištima prostranog Osmanskog carstva - u Ugarskoj, Besarabiji, Rusiji,
Perziji, sjevernoj Africi i drugdje - a zatim kao posljedica povremenih epidemija
kuge i drugih raznih bolesti, neprekidno smanjivati.
Koliko je Bosna izgubila ljudi u besmislenim^ a samo ponekad u opravdanim
ratovima, to se tačno ne može utvrditi. A da nije bilo malo žrtava među
Muslimanima vidi se i iz ovih primjera. Poslije Požarevačkog mira (1718) Bosna
je samo u narednih petnaest godina u ratu između Osmanskog carstva i Persije
(1727) izgubila više od 4,500 vojnika, a iz rata s Rusijom (1737) od 10.000 spahija
i vojnika, pod komandom Bećir- paše Čengića, vratio se zanemarljiv broj. U tom
73
vremenu u Bosni je samo od kuge stradalo oko 20.000 mladih ljudi, najviše
Bošnjaka, pošto je kuga uglavnom kosila po gradovima.
Ratovi, ustanci i bune u XVIII vijeku
Osmansko carstvo i bosanski sandžak-begovi se nisu mogli lahko pomiriti sa
odredbama Karlovačkog mira, pa su tražili povod za novi rat. Našli su ga kad su
Mlečani odbili da izruče crnogorske izbjeglice sa vladikom Danilom na čelu, koje
su nakon sloma otpora Crnogoraca septembra 1714. godine prebjegli na mletačku
teritoriju.
Rat između Porte i Mletačke republike otpočeo je decembra iste godine, a
vođen je u Grčkoj radi preotimanja Moreje (Peloponeza) i Krita, u Dalmaciji i
Hercegovini. U ovom mletačko-otomanskom ratu (1714-1718) bosanski
namjesnik Numan-paša Ćuprilić je sa oko 40.000 vojnika ratovao u Dalmaciji.
Mlečani su mu se suprotstavili svojom redovnom vojskom i velikim brojem
dobrovoljačkih odreda sastavljenih od domaćih ljudi, a u unutrašnjost Bosne i
Hercegovine su upućivali i veće grupe uskoka i hajdučkih četa. Mleci su augusta
1715. godine kod Senja nanijeli težak poraz bosanskim jedinicama a zauzeli su i
Imotski s okolinom. Ali, u Grčkoj i na moru su, pored izvjesnih uspjeha, pretrpjeli
i nekoliko težih poraza. Nakon toga, snage Mlečana su bile na izmaku i pred težim
porazom. Da ne bi došli u pitanje posjedi u Podunavlju koje su Habsburgovci
stekli Karlovačkim mirom, oni su obnovili s Mlečanima savez i augusta 1716.
godine stupili u rat protiv Osmanskog carstva.
U velikoj bici kod Petrovaradina (5. augusta) habsburška, vojska kojom je
komandovao čuveni princ Eugen Savojski, potukla je glavninu osmanske vojske
koju je predvodio Damad Ali-paša. Tog mjeseca su trupe Slavonske krajine
prodrle preko Save u Bosnu i zauzele granične tvrđave Brod, Kobaš i Gradišku,
razbile janičarsku vojsku kod Dervente, zapalile Brčko i Bijeljinu, ali su pred
Dobojem morale stati. Dok su se vodile borbe u bosanskoj Posavini istovremeno
su bosanski krajišnici napali banskog namjesnika Hrvatske i zauzeli Jasenovac,
Dubicu i Kostajnicu.
Pošto su Habsburgovci 1717. godine zauzeli Beograd i sjevernu Srbiju,
pokušali su da najzad osvoje i Bosnu, ali su kod Novog i Zvomika pretrpjeli težak
poraz. Nakon toga, vođene su samo manje borbe između bosanskih i habsburških
krajiških trupa u dolinama Save i Une, sve do kraja rata.
U Dalmaciji i u Hercegovini (u Kliškom i u Hercegovačkom sandžaku) borbe
su vođene s promjenljivom srećom. Jedino su Mlečani uspjeli da privremeno
74
prodru do Mostara i da ga spale te da okruže Dubrovnik.
Kad je Habsburškoj monarhiji i Mletačkoj republici zaprijetila opasnost od
Španije i zbog događaja u Italiji obje su prekinule ratovanje i prihvatile prijedlog
Porte da sklope mir, koji je, posredstvom Engleske,

75
sklopljen 21. jula 1718. u mjestu Požarevcu, pa je i poznat kao Požarevački
mir. Na osnovu usvojenog principa da svaka zaraćena strana zadržava stoje
osvojila, povučene su granice između Turske, Habsburške monarhije i
Venecije. Ovim mirom Mleci su izgubili čitavu Moreju (Peleponez), ostrvo
Krit i Gabelu na donjem toku Neretve, Neum (Klek) i Sutorinu, a zadržali
su samo Imotski s okolinom. Na zahtjev Dubrovačke republike, njene
granice su (Hercegovački sandžak) ostale i dalje sa svih strana potpuno
okružene turskom teritorij om, kako je to bilo utvrđeno i Karlovačkim
mirom. Na osnovu Požarevačkog mira Habsburgovcima je od Bosanskog
pašaluka pripao 5-6 kilometara širok pojas zemljišta od ušća Drine uz Savu
i Unu do Novog, zajedno s Bijeljinom, Dubicom, Kostajnicom i Novim.
Jedna od posljedica Požarevačkog mira za Bosnu bila je ta što je
bosanska muslimanska vlastela izgubila vjeru da je Porta i njena
namjesnička vlast u stanju da uspješno organizira odbranu Bosne i
suprotstavljanje habsburškoj sili. Zato su brigu o odbrani Pašaluka sami
preuzeli. Ugled carskih namjesnika - vezira neprekidno je slabio, a moć
ajana (predstavnika vojničkog plemstva, koji se javljaju u Bosni u XVIII
vijeku u vrijeme slabljenja Imperije) i kapetana rasla. Oni su, ustvari,
predstavljali, za razliku od krvnog plemstva, novo vojno-političko
plemstvo. Bosanski vezirski divan je postepeno pretvaran u čisto
administrativan organ, njegove vojno-političke funkcije preuzimalo
Ajansko vijeće koje se sastajalo jednom godišnje u Travniku, po potrebi i
češće, i razmatralo sva važnija pitanja vilajeta (pašaluka). Radi odbrane
zemlje prema odluci Ajanskog vijeća pojačani su stari i podignuto je još 20
novih gradova i 6 palanki u graničnom pojasu. Tako je tridesetih godina
XVIII vijeka u čitavoj Bosni bilo 76 gradova i 6 palanki. I dalje su glavninu
vojske činile spahije, janičari i krajiške snage po kapetanijama i gradovima.
Bosansko plemstvo je bilo toliko jako, samovoljno i utjecajno da svoju
domovinu Bosnu u XVIII vijeku nije smatralo sastavnim dijelom
Otomanskog carstva, već nekom vrstom savezne države te carevine.
76
Akademik dr. Hamdija Kreševljaković o snazi tog plemstva piše:
”... Bosanski veziri, carski namjesnici, sjedili su od 1639. do 1851.
godine u Travniku, vezirskom gradu, a zapovjednik bosanskih janiČara u
Sarajevu; tvrđavama su upravljah dizdari, a gradovima kapetani. Uz to su
gradovi imali svoje ajane. Kapetanska čast jć bila nasljedna. Kapetani su
bih apsolutni gospodari svojih kapetanija. Oni su mahom iz starih
plemićkih porodica, ah ima slučajeva, da se kapetanije dočepao koji put i
neplemić..
Premda je Bosanski pašaluk bio na najugroženijem području Carstva i
izložen napadima moćne Habsburške monarhije, Porta je, uz saglasnost

77
Karla IV- (Sjeverne, zapadne ,

TO*
TO

c«j
TO

TO
§*

O
&
to
o

a
2

TO*

<$
05
odredbama Karlovačkog mira)

<3.
O

5*
i pristanak bosanskog plemstva, često izvlačila bosanske ratnike i upućivala ih na razna
ratišta prostrane Imperije, odakle se većina nije vraćala. Tako se od 5.200 vojnika
upućenih 1727. godine na osmansko- perzijsko ratište, vratilo svega 500, a od 10.000
mladih vojnika upućenih 1735. na tursko-rusko ratište vratilo svega oko 1.000. To je,
uz kugu koja je harala deset godina (1732-1742), još više oslabilo vojnu snagu Bosne
pred burne događaje koji će j e zahvatiti krajem tridesetih godina XVIII vijeka.

Austrijsko-osmanski rat i odbrana Bosne (1737-1739)

Kad je Rusija, nova velesila u Evropi od početka XVIII vijeka, napala 1735. godine
Osmansku carevinu, Habsburška monarhija nije mogla učestvovati kao saveznica, jer je
bila iscrpljena u izgubljenom ratu protiv zapadnih evropskih država. Ali, plašeći se da
bi se Rusija mogla proširiti u pravcu oblasti za koje se u Beču smatralo da su od životnog
interesa za Habsburgovce, obnovila je ugovor o prijateljstvu i vođenju zajedničkog rata
protiv Porte. Ona se tim ugovorom obavezala da će osvojiti Bosnu, Albaniju do ušća
Drima, Vlašku i Moldaviju do rijeke Pruta. U vrijeme priprema za rat, Habsburgovci su
o tome obavijestili kršćanske .crkvene velikodostojnike u Srbiji, Makedoniji i Crnoj
Gori i pozvali ih da dignu narod na ustanak čim njene trupe krenu protiv Osmanlija. No,
za te pripreme saznala je Porta, pa se i ona spremila za odbranu. Na poziv bosanskog
vezira Ali-paše Hećimovića, vrsnog vojskovođe, krajem maja 1737. godine sastali su se
ajani i kapetani Bosne u Travniku. Uprkos savjetovanja Porte da ne pružaju otpor
Habsburškoj monarhiji, donijeli su odluku da prihvate rat. Sastanku su uz ajane
prisustvovali i sve vojne stariješine beglerbegluka, a vijećem je predsjedavao bosanski
vezir.
Uputivši prethodno kršćanima Otomanskog carstva poziv na ustanak, a bosanskim
Muslimanima da prihvate kršćanstvo, car Karlo VI (1713- 1740) je objavio 14. jula
1737. godine rat Porti. U pismu-poruci kršćanima, car je poručio! Muslimanima da ”...
oni koji htjednu prihvatiti kršćansku vjeru mogu slobodno ostati u posjedu svoga
imanja, a oni koji ne htjednu, nek se sele kuda im se svidi...” Napad na Bosnu izvršen
je prodiranjem trupa na četiri odvojena pravca, kako bi se lakše mogle razbiti brojno
slabije bosanske snage. Vojska Vojne krajine bilaje pod komandom habsburškog
principa Josipa Hildburghauzera, a hrvatska vojska pod komandom hrvatskog bana.
75
Habsburški Krajišnici iz Like upali su prvih dana u Bosnu na tri mjesta, a iz Srbije kod
Zvomika, ali su na oba pravca bili poraženi i odbijeni na polazne položaje. Međutim,
glavnina habsburške vojske, pod komandom vojvode Franca Stefana Lotarinskog
(Herzog von Lotharingen), ubrzano prodire dolinom Morave, pa već 28. jula bez
ikakvog otpora pada
posada moćne tvrđave u Nišu. Toga dana su srpski ustanici zaposjeli Novi Pazar, a slijedećih
dana Pirot i drum koji vodi za Sofiju. Ali, dok su habsburški štabovi vijećali sa patrijarhom
Arsenijem IV Šakabentom i ohridskim arhiepiskopom Joasafom i drugim kršćanskim
vođama šta da se dalje radi, na bosanskom ratištu je glavnina habsburške vojske sa princom
Hildburghauzerom na čelu, naišla na pravcu Gradiška-Banja Luka na tako žestok otpor, da
nije mogla da prodre ni do banjalučke tvrđave. U blizini grada su je bosanske jedinice 4.
augusta potpuno razbile. Ni ostale habsburške snage na drugim pravcima nisu bolje prošle.
Saznavši za ovaj uspjeh Bošnjaka, osmanska vojska u Rumeliji je, pod komandom
beglerbega Ahmeda Ćuprilića (Keprili), ohrabrena ovom pobjedom počela nanositi jače
udarce habsburškim i srpskim odredima po Srbiji. Glavninu snaga usmjerila je u pravcu
Timoka, Niša i Novog Pazara, a ovaj grad, koji je bio u sastavu Bosanskog pašaluka,
Osmanlije su povratili već 24. augusta 1737. Nakon toga se iz Novog Pazara i okoline, kao
i iz čitave jugozapadne Srbije, bojeći se osmanske odmazde, povuklo više hiljada Albanaca-
Klimenata i Srba na sjever ka Šapcu, a zatim u Srem. Ujesen te godine bosanske
muslimanske trupe su izvodile akcije po zapadnoj Srbiji. Tamo su 12. oktobra kod Valjeva
potukli jake snage Habsburgovaca. Do kraja te godine Osmanlije su povratili sve što su bili
do tada izgubili. Nakon više bojeva u Podunavlju i poraza Habsburgovaca kod Vidina,
Osmanlije supreduzeli gonjenje habsburških trupa tako energično da su kod Grocke u blizini
Beograda sustigli glavninu njihovih snaga i 23. jula 1739. godine potpuno je razbili.
Habsburška monarhija je bila prinuđena da, posredstvom Francuske, u septembru te godine
u Beogradu sklopi mir. Tim Beogradskim mirom ona je morala napustiti čitavo područje na
desnoj obali Save i Dunava, uključeno i Beograd. A Bosni su tim mirom potvrđene granice
na Savi i Uni, kakve su bile utvrđene još Karlovačkim mirom.
Ovaj ishod osmansko-habsburškog rata bio je za bosanske Muslimane od sudbonosnog
značaja. Njihov izvanredni uspjeh u odbrani Bosne ponovo ih je uvjerio da mogu braniti
svoju zemlju i bez otomanskih trupa. Ovom pobjedom Muslimani su, ustvari, izbjegli
sudbinu svojih sunarodnika iz Slavonije, Like i Dalmacije da se pokatoliče ili da zauvijek
napuste svoju domovinu. Bosna je od tada, kako to ističe akademik HamdijaKreševljaković,
postala „država u državi”, dok je Sarajevo kao sjedište janičara i kao najveći centar obrta
postalo i ”trgovinsko-esnafska republika”. Zato bosanski Muslimani smatraju tu pobjedu kod
Banje Luke kao prelomnu u njihovoj prošlosti.
Povlačenjem Habsburgovaca iz oblasti južno od Save i Dunava propali su svi veliki
76
planovi Beča da se habsurška vlast proširi na čitavo
Balkansko poluostrvo. Habsburgovci će to pokušati da ostvare još jednom krajem ovog XVIII
vijeka, a zatim i u Prvom svjetskom ratu.
Beogradskim mirom 1739. još su jednom potvrđene granice Bosanskog vilajeta na Savi i
Uni i zapadnoj Bosni. Osim toga, nakon ovog rata na granicama Bosanskog pašaluka trajaće
mir pedesetak godina. U tom vremenu bosansko vojničko plemstvo ojačaće još više ekonomsku
i političku moć, prvenstveno na račun ubrzanog procesa grabljenja zemlje - čiftlučenja. Zbog
njihove samovolje i neprekidnog povećavanja poreza i kuluka doći će do niza lokalnih buna, pa
i ustanaka muslimanskog stanovništva.

Bošnjaci - elitni ratnici u osmanskoj vojsci i u Evropi (XVI- XVIII vijek)

Bosanski Muslimani su kao vojnici ubrajani još od XVI vijeka među najbolje ratnike u
osmanskoj vojsci. Učestvovali su u svim pohodima na Beč i u svim osmansko-habsburškim i
osmansko-mletačkim ratovima, a i na mnogim otomansko-ruskim ratištima. Osobito su bili
cijenjeni kao konjanici, a i kao janičari. Iz njihovih redova izrastao je i veći broj čuvenih
vojskovođa, beglerbegova, paša i vezira. Za 140 godina vladavine Osmanlija nad Ugarskom
(1541-1683) bosanski Muslimani su dali dvadeset beglerbegova-namjesnika za Budimski
pašaluk.
Od sredine XVIII vijeka bilo je bosanskih Muslimana i u raznim evropskim armijama; Bili
su toliko dobri i osobeni ratnici da su nametnuli i svoje ime - Bošnjaci (na njemačkom
Bosniaken) jednom rodu vojske - lakoj konjici. Početak ovih vojnika - plaćenika je vezan za
Drugi šleski rat (1744-1745), kad su Poljaci (Saksonci) u Ukrajini privukli iz osmanske armije
na svoju stranu dio bosanske vojske i od njih formirali konjički puk naoružan kopljima.
U ljeto 1745. godine iz tog puka je oko 100 Bošnjaka - konjanika prešlo u ratnu službu
Fridriha Velikog (1740-1768) u sastav puka Crnih husara. U sedmogodišnjem ratu (1756-1763)
oni su bili jedina pruska vojna jedinca naoružana kopljima. Krajem toga rata formiranje u
pruskoj vojsci i puk „Bošnjaka” od deset eskadrona. Premda je vremenom popunjavan i
osiromašenom vlastelom iz Poljske, pa i Tatarima, naziv "Bošnjaci” u pruskoj husarskoj
pukovniji i dalje je ostao za jedinice konjanika - kopljanika. Bošnjaci su se isticali hrabrošću,
vještinom rukovanja kopljem i vještinom brzog izvođenja manevara.
Zbog slave koju su stekli širom Evrope i u danskoj vojsci je uvedena Četa kopljanika pod
imenom ‘Bošnjaci’ s istom fantastičnom odjećom i oružjem, I77Holandija je imala sličnu jedinicu
nazvanu „Bošnjaci” (Bosniaques).
Bune i ustanci Bošnjaka (XVII-XVIH)
O bunama i ustancima muslimanskobošnjačkog stanovništva, pretežno seljaka i gradske
sirotinje u XVII i XVIII vijeku, u široj javnosti se malo zna. Otuda se i pojavljuju mnoga
 nerazumijevanja, pa i zablude. Jedna od njih je i shvatanje daje bosanskomuslimansko
društvo uvijek bilo kompaktno i bez unutrašnjih težih protivrječnosti. Malo se zna daje u
specifičnom feudalnom sistemu Osmanskog carstva muslimansko stanovništvo Bosne i
Hercegovine bilo potpuno izgrađeno na klasnim osnovama, tj. da su Muslimani domaćeg
(slavenskog) porijekla bili klasno izdiferencirani. Ono se, ustvari, sastojalo od različitih klasa,
staleža i slojeva: spahija, zavisnih seljaka (raje) koji su činili većinu stanovništva, i gradskih
slojeva. Gradsko stanovništvo, koje je većinom bilo muslimansko, također je bilo staleški
izdiferencirano. U njima su živjeli bogati trgovci i bogate zanatlije, više islamsko svećenstvo
(ulema) i predstavnici vlasti.(muteselimi, vojvode, kadije i dr.), kao i najbrojniji i
najsiromašniji gradski puk - gradska sirotinja, među koje su spadali i sitni trgovci i zanatlije.
U Sarajevu je tada bilo oko 12.000 zanatlija, organiziranih u većem broju esnafa.
Otpor kršćanske raje prema vladajućim slojevima u otomanskoj državi sve do XIX
stoljeća, kako zaključuje dr. Avdo Sućeska u studiji Bune seljaka Muslimana u Bosni u
XVII - XVIII stoljeću, najčešće se ispoljavao u vidu hajdučije. Za razliku od kršćanske laje,
seljaci Muslimani i gradska muslimanska sirotinja pružali su otpor čestim protestima
centralnoj vlasti, demonstracijama, bunama, pa i ustancima.
Prve veće bune Muslimana seljaka i siromašnih gradskih slojeva u pojedinim krajevima
Bosne i Hercegovine javile su se zbog surove eksploatacije i pozivanja u ratove, a i iz drugih
razloga, već u XVII vijeku (1636. i 1682). Više većih buna muslimanskog stanovništva bilo
je i u XVIII stoljeću. Centri pobune najčešće su bili Sarajevo i Mostar sa svojim okolinama,
U prvim decenij ama toga vijeka glavno žarište otpora bilo je u Mostaru. Karakteristično je
da su se tada u nekim krajevima Hercegovine zajedno odupirali nasiljima domaćih feudalaca
i otomanskoj vlasti Seljaci - Muslimani i seljaci kršćani - Srbi i Hrvati. Oni su godine 1729.
u kadilucima (srezovima 1 općinama) Blagaj, Ljubinje, Stolac i Nevesinje zajedno napali na
tamošnje sudske ustanove i zatvore, razorili ih, popalili i opljačkali sve upravne zgrade, a
zatim odbili đa daju pomoć u ljudstvu i materijalu za popravku sarajevske tvrđave.
Muslimane su tada predvodili spahije i imami, a kršćane popovi.
Najveća buna, koja je trajala deset godina, odigrala se sredinom XVIII vijeka (1747-175-
8). Povod, kao i kod svih seljačkih buna i ustanaka, bio je u prekomjernom opterećivanju
bosanskih seljaka raznim nametima u
korist bosanskog vezira, kao i različite zloupotrebe prilikom ubiranja tih nameta. Oni su, ustvari,
tražili ”stare pravice”, kao što su to tražili seljaci- kmetovi u Hrvatskoj i Sloveniji, te u nekim
evropskim zemljama u doba seljačkih ustanaka. Ogorčeni zlostavljanjima, seljaci Muslimani uz
podršku sitnijih spahija, nižeg svećenstva - imama i mualima, kao i siromašnog gradskog
78
stanovništva, dižu se na ustanak protiv predstavnika Osmanske vlasti i njihovih pomagača iz
redova gornjeg staleža muslimanskog društva u Bosni - ajana, kapetana, kadija, bogatih
trgovaca i dr., sa bosanskim vezirima na čelu. Oslobođeni seljaci tad su napadali i razarali
njihove utvrđene kule, palili im kuće i imanja, ubijali ih i na razne načine im se svetili. Glavna
žarišta toga seljačkog ustanka bila su u Tuzli, Tešnju, Sarajevu, Livnu, Glamoču i Duvnu, zatim
u sjevemoistočnoj Hercegovini i Mostaru. Seljacima su se ubrzo u nekim krajevima priključili
i srednji slojevi gradskog stanovništva. Ovu bunu surovo je, tek poslije deset godina, ugušio
novopostavljeni vezir, porijeklom Bošnjak, Mehmed-paša Kukavica. Krvavi obračuni
otomanskih organa vlasti i vojske sa pobunjenim seljacima i gradskom sirotinjom nisu ugušili
njihovo buntovno raspoloženje.
Prema istraživanjima A. Sućeske, ustanici su u vrijeme ovih buna nastojali da razviju svoju
specifičnu vojnu organizaciju, prilagođenu ne samo njihovim potrebama, nego i potrebama
odbrane čitave zemlje. Inicijatori i pokretači ove zamisli su bili organizatori ustanka u Sarajevu.
Oni su "polazeći od prakse učešća svih bosanskih Muslimana u odbrani granica Bosne i u zaštiti
unutrašnjeg poretka razvili akcije za stvaranje odreda seljačko-gradske milicije po uzorima
tadašnje janičarske organizacije”. Između sebe su birali najsposobnije starješine u gradovima i
selima. Tom novom organizacijom trebalo j e obuhvatiti sve vojne rodove u Bosni, uključujući
tu i stalne posade u kapetanijama, kao i njihoVe starješine. I ovaj primjer vojnog
samoorganiziranja protiv do tada vladajućih struktura pokazuje daje i u širokim slojevima
muslimanskog stanovništva postojala svijest o potrebi i mogućnostima vlastite organizacije
odbrane, kao i značajan stepen svijesti o neprekidnoj, mada maglovitoj, svijesti o izuzetnom
položaju i autonomnosti Bosne.
U drugoj polovini XVIII vijeka bilo je više pobuna muslimansko- bošnjačkog seoskog
stanovništva protiv osmanske vlasti i u Bosanskoj krajini. Ustanici su prvo napali tvrđave u
Kamengradu i Banjoj Luci, a zatim gradove Krupu, Bihać, Ostrovicu i još neke. Tom prilikom
su opljačkali te gradove, protjerali tamošnje kapetane i na svoju stranu privukli najveći dio
stanovništva. Ali, i ova buna je ubrzo bila surovo ugušena.
Dubički rat (1788 -1791)
Nakon pedeset godina spoljnjeg mira a unutrašnjih nemira, privredne i društvene stagnacije,
izbio je rat između Habsburške monarhije i Osmanskog carstva (1788). Uoči i u toku rata,
habsburški Generalštab je štampao, na osnovu podataka svojih uhoda, tri knjige o Bosni. U sve
tri se tvrdilo da Bosna pripada Habsburškoj monarhiji u naslijeđe. Ona se prvi put
proklamacijama obratila kršćanima, a pod utjecajem društvenih kretanja u Francuskoj i Evropi
uoči Francuske revolucije i svojim viševjekovnim suparnicima- bosanskim Muslimanima. Prvi
put im je garantirala potpunu ravnopravnost islamske vjere, pa čak i plaćanje vjerskih
službenika iz državne blagajne, kao i da će spahije i janičari ”biti jednako zaštićeni i izjednačeni
sa ostalim carskim pučanstvom koje živi pod njenom upravom”.
Za osvajanje Bosne bila su određena dva korpusa: hrvatski od 39.000 vojnika (raspoređen
duž ličko-dalmatinske granice do Dubice), i slavonski od 12.000 vojnika (raspoređen od
Gradiške do Šapca). Bosansku vojsku, nepoznate jačine, sačinjavali su samo Muslimani. Porta,
osim nešto novca i ratne opreme, nije poslala nikakvu pomoć.79 Tako je Bosna ponovo bila
prepuštena sama sebi.
Za tri godine ratovanja, habsburška vojska, kojom je u početku komandovao čuveni
feldmaršal Laudon (Gideon Emest), uspjela je da za tri mjeseca teških i neravnopravnih borbi
zauzme samo tvrđavicu Drežnik-, Dubicu i Novi; 1789. godine samo Gradišku na rijeci Savi, a
1790. godine potpuno u borbama srušeni gradić Cetingrad. Zbog višegodišnjih bojeva vođenih
na prostoru Dubice (na pl. Kozari) i neobično ispoljene hrabrosti, vještine ratovanja i upornosti,
taj rat se u ratnoj historiji naziva Dubički rat. Sam feldmaršal Laudon, jedan od najvećih
habsburških vojskovođa svih vremena, odao je bosanskim braniocima najviša vojnička
priznanja.
Kad je Laudon neobavljena posla u Bosni prešao na srpski front u toku 1789. godine zauzeo
je Beograd i sve gradove Beogradskog pašaluka, a zatim i Kruševac. Ali, na pritisak Pruske,
Habsburgovci su morali prekinuti operacije i s Portom sklopiti mir u Svistovu, pod obavezom
da se granice uspostave kao što su bile i prije rata (status quo ante bellum). Ipak, ovim
Svištovskim mirom iz sastava Bosanskog pašaluka pripojeni su Habsburgovcima mjesta Cetin,
Lapac, Srb i pojas ispod Plješivice i Plitvičkih jezera, dok su Dubica, Novi i Gradiška vraćeni
u sastav Otomanskog carstva.
Od tada se granica Bosne prema Habsburškoj monarhiji nije mijenjala sve do Berlinskog
kongresa (1878), kad će, također, biti ponovo potvrđena. Dakle, ove granice Bosne potvrđivane
su, kako piše beogradski akademik Vladimir Ćorović historiji Jugoslavije i ’osveštavane
mirovnim ugovorima u Beogradu 1739, u Svištovu 1791, i u Berlinu 1878. godine”.
Devetnaesti vijek - doba buna i ustanaka, buđenja nacionalne svijesti, slom begovata i
kraj osmanske vlasti
Prvi srpski ustanak u Srbiji i bojevi sa Bošnjacima (1804 -1812)
Prva decenija i po XIX vijeka bila je sva u znaku Napoleonovih ratova, zaoštravanja i
razrješavanja suprotnosti interesa velikih evropskih sila. U konstelaciji takvih snaga
međunarodni položaj Osmanske imperije, premda će se koristiti tim suprotnostima,
neprekidno će slabiti. U to doba ona će doživljavati i mnoge unutrašnje potrese i promjene.
Jedan od takvih krupnih događaja bila je i uzurpacija vlasti od janičarskih odmetnika u
Beogradu i Vidinskom pašaluku. Njihova samovolja i bezvlašće bila je tolika da su se svi
slojevi srpskog naroda ujedinili protiv njih i početkom februara 1804. godine digli na opći
ustanak. Već sredinom tog mjeseca izabrali su za vođu hajdučkog harambašu Karađorđa.
Ustanicima su se u početku pridružili i spahije, koje su bili razvlastili janičari, a i mnogi
siromašni Muslimani iz sela i kasaba. Mnogi muslimanski vlasnici hanova na
raskrsnicama puteva i po manjim mjestima stavili su se na raspolaganje pojedinim
ustaničkim vođama. Bili su veoma korisni u organiziranju obavještajne i izviđačke službe.
Već krajem aprila 1804. cijela Šumadija je bila oslobođena. U zapadnom dijelu prema
Bosanskom pašaluku ustanak je, također, ubrzo zahvatio sve nahije, uključujući Šabačku
i Valjevsku.
80 Kad su ustanici zapalili ove dvije varoši u kojima su većinu žitelja činili Muslimani,
počeli uništavati sva muslimanska naselja u tom kraju, redom ubijati nedužno
stanovništvo, u pomoć su im stigle iz Zvomičkog sandžaka jedinice sastavljene od
bosanskih Muslimana, koje su kod manastira Čokešine nanijele prvi teži poraz ustanicima.
Pribojavajući se da se ustanak ne proširi i na narode susjednih pokrajina i zemalja, Porta
je pokušala da izgladi sukob između beogradskih janičara i Srba. U tom cilju je iz Bosne
u Beograd uputila vezira Bećir-pašu sa 3.000 - 5.000 vojnika.,Kad je stigao u blizinu
grada, dahije su napustile beogradsku tvrđavu - Kalemegdan i sklonile se na ostrvo Ada
Kale. Tu su, po naređenju Karađorđa i uz saglasnost Bećir- paše, pobijeni (5/6. augusta
1804. godine).
Srpski ustanici su iskoristili boravak Bećir-paše za vođenje pregovora radi dobijanja
samouprave uz garantiju Habsburške monarhije i dobijanje vremena za prenošenje
ustanka u Bosnu, Hercegovinu i Čmu Goru. U tom cilju upućene su znatne ustaničke snage
ka Drini i ostalim krajevima Srbije. Pošto su ustanici od Porte zahtijevali, ustvari, izmjenu
društveno- ekonomskih i političkih odnosa, što je ona odbila, ustanak je u ljeto 1805.
godine prerastao u rat protiv Porte. Tada su napadnute Užička, Požeška,

81
Sokolska i druge nahije u kojima je bilo dosta Muslimana. Ubrzo su sve zauzete osim tvrđava
u Uzicu i Sokolu.
Početkom naredne 1806. godine, ustanička vojska pod komandom Milana Obrenovića
prodire do Višegrada i Nove Varoši, a dolinom Ibra prema Novom Pazaru. Ubrzo, kad je
Sulejman-paša Skopljak ugušio ustanak u Drobnjacima i Morači, potisnuo je ustanike od Novog
Pazara, te krajem marta ih razbio kod sela Deževa. S njim je u ovoj operaciji dejstvovao
Mehmed-paša sa jačim bosansko-muslimanskim snagama. On je ustaničku vojsku najprije
odbacio od Višegrada i Nove Varoši, a onda preoteo i Uzice.
Dok su se vodile borbe u Sandžaku i kod Višegrada, zvomički kapetan je sa svojim snagama
početkom aprila prešao Drinu i prodro đo Kolubare, ali je sredinom istog mjeseca bio prisiljen
da ih povuče na polazne položaje.
Zbog poraza u Sandžaku i na drugim istočnim frontovima, Karađorđe j e ponudio pregovore
i uputio mirovnu delegaciju u Istambul, ali je Porta ovu ponudu odbila i preduzela koncentrične
operacije sa više strana. Sa pravca Drine, sa oko 15.000 vojnika, nastupao je Sulejman-paša
Skopljak sa ciljem da preko Šapca prodre u Beograd.
Ali, potcijenivši ustaničke snage, ofanziva otomanskih armija nije otpočela usklađeno po
frontovima, pa je doživjela neuspjeh. Dok su vođene operacije na pravcima Vidina i Niša, sa
pravca Drine je glavnina bosanske vojske pod Sulejman-pašom polahko ali uspješno
napredovala ka Šapcu, a pomoćnim snagama pod komandom Hadži-bega Srebreničkog, koji je
u početku bio na strani ustanika, preko Sokola i Ražnja ka Valjevu.
Saznavši za ove pokrete, Karađorđe je prikupio dovoljno snaga sa drugih frontova i iz
rezerve, preduzeo napad na Hadži-begovu kolonu nanio joj teške gubitke, te je natjerao na
povlačenje. Nakon boja, Karađorđe se uputio sa 6.000 - 7.000 pješaka i oko 2.000 konjanika u
pravcu Šapca. Stigavši na Mišar, tu je na brzinu izgradio utvrđenje. U jednodnevnom boju koji
se tu odigrao (1. augusta 1806.) nanio je znatne gubitke Sulejman-pašinoj glavnini, natjerao je
da se povuče ka Šapcu. U Mišarskom boju obje strane su imale mnogobrojne istaknute junake,
ali i velike gubitke. Među njima posebno su se istakli sa bosanske strane zvomički i derventski
kapetani Mehmed-beg Fidahić, Kulin-kapetan, Sinan-paša Sirčić i mnogi drugi. Sa srpske strane
uz Karađorđa, prota Matija Nenadović, Luka Lazarević, Milan i Miloš Obrenović, Jakov
Nenadović i drugi
Karađorđe je pokušao naredne 1807. godine, Sredinom aprila, da preko Višegrada i Zvomika
prodre ka Sarajevu, ali u tome nije uspio. Morao se hitno vratiti da brani Srbiju od upada
osmanske voj ske sa pravca Vidina
 i Timočke krajine. Karađorđe je i 1809. godine namjeravao da s vojskom prodre u Bosnu,
Hercegovinu i Crnu Goru. U tom cilju je sa oko 10.000 vojnika preduzeo pohod i preko
Uzica i Javora prodro 5. maja 1809. blizu Sjenice, zauzeo ovu varoš, ali ne i njenu tvrđavu.
U to vrijeme dio ustaničkih snaga je prešao Drinu sjeverno od Zvomika i opkolio Janju i
Bijeljinu, dok je drugi dio snaga bezuspješno pokušavao da osvoji tvrdi grad Soko i
Srebrenicu.
U Sandžaku je Karađorđeva vojska na području Sjenice razbila 7. i 8. juna 1809. dijelove
bosanske muslimanske vojske, a 18. juna zauzela je i varoš Novi Pazar, ali bez tvrđave.
Zbog loše situacije na drugim frontovima bila je prisiljena da se povuče iz Sandžaka.
HurŠid-paša je (23. augusta) zauzeo Požarevac, a dva dana kasnije i Jagodinu. Ali, njegova
ofanziva je, zahvaljujući pobjedama ruske vojske na Dunavu, zaustavljena. Srpski ustanici
su povratili izgubljene gradove.
Nakon zajedničkih operacija srpske i ruske vojske, naredne 1810. godine, na pravcu Niša
Karađorđe se sa šumadijskom vojskom još jednom prebacio prema Drini, koju je bosanska
muslimanska vojska bila prešla i pokušala da povrati Loznicu. Nakon boja sredinom oktobra
bosanska vojska se morala povući preko ove rijeke natrag u Bosnu?
U toku 1811. godine između osmanske i ruske voj ske vođene su borbe na Dunavu sa
promjenljivom srećom. Zbog zaoštravanja rusko-francuskih odnosa i prijetnji Napoleona da
će upasti u Rusiju došlo je do mira sa Portom 28. maja 1812. godine. Osmim članom riješeno
je pitanje Srbije bez njenog saglašavanja, a Porti je dozvoljeno daje ponovo okupira. Srpske
vođe su pokušale da se sporazumiju s Portom, što je ona odbila, iako joj je trebalo skoro
godinu dana da to provede u plan. U tu svrhu grupisala je snage kod Niša, Vidina i na Drini.
Za komandanta svih trupa određenje Karsli Ali-paša, namjesnik Rumelije. Na bosanskom
frontu, duž Drine, bosanskim muslimanskim snagama nepoznate jačine komandovao je Ali-
paša, namjesnik Bosanskog vilaj eta. Nasuprot nj emu bilo je grupisano 16.000 srpskih
vojnika sa Simom Markovićem na čelu. Bosanska voj ska j e, nakon manjih izviđačkih
upada, krajem jula (1813.) prešla Drinu kod Novog Sela i na prepad zauzela Lešnicu, a zatim
i Loznicu. Padom Loznice bosanskoj vojsci je bio otvoren put u unutrašnjost Srbije.
Dok je Karađorđe bio na putu sa zapadnog na jugoistočni front, ka Moravi, bosanska
vojska je zaobišla Cer i nakon desetodnevne borbe zauzela srpske položaje na Ražnju i
produžila ka Šapcu. Kad su se, zatim, osmanske armije iz Vidina i Niša spojile na Moravi,
Karađorđe je zatražio šestonedeljno primirje, kako bi stanovništvu omogućio da izbjegne
u Habsburšku monarhiju. Pošto Osmanhje to nisu prihvatili, Karađorđe se
sa dijelom naroda 3. oktobra prebacio u Zemun, na područje pod Habsburgovcima. Ulaskom
otomanskih trupa u Beograd (7. oktobra) u Srbiji je obustavljen
83 svaki otpor. U napadu na
Beograd učestvovala je i bosanska vojska. Nastupajući dolinama Save i Kolubare ka Beogradu,
ona je zbog paljenja sela i ubijanja nedužnog muslimanskog stanovništva u toku ustanka izvršila
isto tako odmazdu nad nedužnim srpskim narodom.
Slom janjičara, ustanak Husein-kapetana Gradaščevića, oslobođenje Bosne i postavljanje
osnova bošnjačkomuslimanskog nacionalnog programa
Propadanje i zaostajanje Otomanskog carstva za evropskim državama Porta je pokušala da
zaustavi provođenjem reformi kojima je trebalo ukinuti klasične osmanske vojne i upravne
ustanove i preurediti državu na principima apsolutne monarhije. Prvi takvi pokušaji bili su u
doba vladavine sultana Selima III (1789-1807). On je reformama htio da otkloni zloupotrebe u
otomanskom feudalnom sistemu i da preuredi administraciju prema savremenom evropskom
uzoru, da stvori nove oružane snage, koje bi u prvom redu trebalo da zamijene krajnje
konzervativne janičare od kojih su poticali, kako se smatralo, glavni uzroci nereda, anarhije i
stagnacije Carstva.
Ah, kako taj sultan nije dirao u temelje otomanskog feudalnog poretka, niti pokušavao da
poboljša položaj raznih naroda i širih slojeva stanovništva, njegove reforme su se završile samo
na pokušajima reorganizacije vojske. Istina, pokušaj praktične primjene reforme naišao je na
odlučan otpor najvećeg dijela privilegiranih slojeva otomanskog društva, na čelu sa janičarima,
čiji je vid oružanih snaga ovim reformama trebalo da bude ukinut.
Premdaje program reformi Otomanskog carstva prihvatila omladina, janičari u Istambulu
su, koristeći se nezadovoljstvom u narodu zbog poraza u rusko-otomanskom ratu i u vezi sa
ustankom u Srbiji, izvršili državni udar i zbacili Selima III sa prijestolja. Njega je naslijedio
sultan Mahmud II (1808-1839), koji je, također, nastojao da provede, čak i proširi započete
reforme. Tako je 1826. godine uspio da ukine janičarsku vojsku i da u Istambulu uguši njihovu
pobunu. Kada ih je tamo uništio, odlučno je usmjerio akcije i ka njihovom uništenju u
unutrašnjosti zemlje, naročito u Bosni. Za slamanje separatističkih i drugih ustanaka Mahmud
lije formirao regularnu vojsku nazvanu nizam sa ograničenim rokom služenja u njoj.
Zbog događaja u Srbiji i otpora bosanskog plemstva reforme se nisu mogle provoditi ni u
Bosanskom ejaletu (pašaluku). Bosanska muslimanska vojno-feudalna aristokratija, među
kojima su se isticali

84
janičarski prvaci i kapetani, energično se suprotstavljala reformama sve do 1820.
godine, jer su dotle otomanski namjesnici u Bosni imali više formalnu nego stvarnu
vlast. Centar otpora bilo je Sarajevo, gdje je postojao najbrojniji i ekonomski najjači
janičarski korpus (odžak). Tada je u Bosanskom pašaluku bilo oko 70.000 janičara
domaćeg porijekla, razmještenih u 19 gradova (sa sjedištem u Sarajevu). U njihovim
redovima nalazile su se gotovo sve zanatlije i trgovci. Ako se ovima doda još oko
24.000 vojnika koji su stalno bili razmješteni u 39 kapetanija, na Čijem su čelu bili
kapetani, pa oko 15.000 do 20.000 spahija, onda se lako može zaključiti, kako to
navodi i dr. Ibrahim Tepić u jednoj svojoj studiji, da su ”bosanski Muslimani u prvoj
polovini prošlog vijeka u većini živjeli vojničkim i poluvojničkim životom”.
Još prije preduzimanj a poduhvata za likvidaciju janičarau Bosni sultan Mahmud II
je u nju upućivao odlučne, ali i korupcijama sklone namjesnike iz unutrašnjosti Carstva,
sa zadatkom da slome svaki otpor bosanske vlastele. Ti namjesnici su, u cilju ličnog
bogaćenja, progonili i istaknute a bogate ličnosti pod izgovorom da narušavaju mir i
novi poredak u zemlji. Tako je u doba namjesnikovanja Dželaludin-paše, po njegovom
naređenju, pogubljeno više stotina muslimanskih prvaka, dok su mnogi protjerani
širom Carstva. Vjerovatno je tada iz okoline Sarajeva, a ponajviše iz Hrasnice i
Hadžića, u progonstvo otjerano i nekoliko stotina ljudi sa porodicama u E1 Ariš, u
Sinajsku pustinju, čiji potomci tamo žive i danas.
Na pokušaj da se ukine janičarski odžaku Bosni janičari su odgovorili oružanim
ustankom. Centar pobune bilo je Sarajevo, kome su se priključili janičari iz Travnika,
Banja Luke, Srebrenice, Mostara i još nekih gradova. Pošto je ustanak dobio široke
razmjere, sultan je na mjesto bosanskog valije postavio odlučnog Abdurahman -pašu.
Taj paša je sredinom februara 1827, godine s velikom vojskom surovo ugušio pobunu.
Tada je pogubio oko 300 najuglednijih janičarskih prvaka, veći broj uglednih glavara
iz drugih društvenih slojeva čija je imovina oduzeta. Tek je nakon tog odlučnog udara
najzad likvidiran janičarski red i u Bosni i Hercegovini.
Međutim, i pored pretrpljenih gubitaka, snaga i utjecaj preživjelih kapetana, ajana i
janičara bila je u Bosni i dalje odlučujući činilac pružanju otpora Istambulu i
sultanovim centralističkim reformama. Na čelu tog otpora biće bosanski kapetani i
ajani. Oni su, izgubivši mnoge privilegije, bili nezadovoljni što veziri sprečavaju njihov
85
utjecaj na divanu gdje se kreirala politika. Nastojali su da upravljaju Bosnom preko
svojih činovnika dovedenih iz raznih krajeva Carstva. Tim postupcima bila je značajno
umanjena i politička uloga bosanskog vojnog plemstva koje je bilo veoma pogođeno
formiranjem regularne Vojske sa ograničenim
rokom službe, jer je ono ovom mjerom izgubilo dotadašnji društveni značaj i bilo predodređeno
na izumiranje. U Bosnu su počele da stižu jedinice iz drugih krajeva Carstva - osobito iz
Anadolije i Albanije, dok su Bošnjaci odlazili na služenje vojske izvan Bosne, što nije
odgovaralo ni interesima širokih slojeva muslimanskog stanovništva, bilo siromašnih ili
bogatih. Zbog svega toga se, ubrzo po likvidaciji janičarskog reda, u okviru bosanskog vojnog
plemstva učvršćivala misao o autonomiji Bosne i Hercegovine, kakvu su u to doba već
izvojevali Egipat i Sirija. U osnovi je bilo uvjerenje u to da Bosna ima pravo na autonomiju,
pošto su bosanski Muslimani sami branili svoju zemlju i štitili Osmansko carstvo više od dva
stoljeća, a naročito zbog toga što je autonomiju dobila i susjedna Srbija. Novi oružani sukob
bio je neizbježan.
Ubrzo je nađen, kako su bosanski plemići mislili, i pravi povod. Naime, ugovorom o miru
koji je nakon rata potpisala sa Rusijom u Jedrenu 1829. godine, Porta je bila obavezna da Srbiji
da autonomiju i vrati joj šest nabija, koje su u Prvom srpskom ustanku bile osvojene. Među
njima su bile i dvije nahije iz Podrinja, a koje su se administrativno vijekovima nalazile u
sastavu Zvomičkog sandžaka, odnosno Bosanskog pašaluka. Ovu obavezu Porte da na račun
Bosne proširi Srbiju, energično su odbili bosanski kapetani, naročito oni sa Drine, Bosne,
Vrbasa i sjeveroistočne Posavine. Oni su se smatrali nasljednicima i čuvarima kompaktnosti
Bosne i Bosanskog pašaluka, pogotovo zato što su njihovi preci neprekidno vodili teške i
dugotrajne ratove i protiv moćnih sila kakve su bile Habsburška monarhija i Mletačka
republika.
Porta je preko novopostavljenog vezira (valije) Namik-paše insistirala na predaji ovih
nahija. Bosanski kapetani su uz podršku čitavog muslimanskog stanovništva donijeli odluku
da se tome usprotive i oružanim ustankom protiv ”đaur”-sultana. Začetnici i organizatori te
pobune bili su prvaci iz bosanske Posavine i Podrinja. Predvodili su ih Mehmed-paša Fidahić
(’nasljedni gospodar Zvomičkog sandžaka”), Mehmed-beg Tuzlić i Husein-kapetan
Gradaščević. Njima su se od početka pridružili narod i najutjecajniji ljudi iz Sarajeva sa
Mujagom Zlatarevićem i Emin-begom Dženetićem na čelu.
Prije početka preuzimanja vlasti, svrgavanja otomanskih predstavnika i pohoda u rat većina
bosanskih glavara održala je u Tuzli sastanak (od 20. janura do 5. februara 1831). Tom prilikom
su donijeli odluku da, pored ostalog, ne prihvate sultanove reforme, posebno one o uvođenju
nove vojske, novih poreza, zatim, da odbiju ferman o ustupanju podrinjskih nahija Srbiji, da se
sazove opći sabor predstavnika Muslimana u Travniku i zatraži, kako navodi historičar dr.
Galib Šljivo, nezavisnost Bosne. Tom prilikom za vođu pokreta otpora izabran je mladi i
86
energični
kapetan iz Gradačca Husein-beg Gradaščević. On je bio jedan od najbogatijih ljudi Bosne i
Hercegovine, pa su ga prihvatili i bosanskokrajiški kapetani, koji su sebe inače smatrali
značajnijim i borbenijim od ostalih bosanskih kapetana.
Sastanku u Tuzli prisustvovali su i predstavnici Mustafa-paše Bušatlije, namjesnika
 Skadarskog pašaluka. A o odlukama tog sastanka i namjerama Bosne da povede i rat protiv
sultana bili su obaviješteni još neki nezadovoljnici i protivnici Porte na Balkanskom
poluostrvu, kao i crnog'orski vladika Petar II Petrović Njegoš, koji je podržavao
Gradaščevića, a što se vidi i iz njihove prepiske. Gradaščević je Njegošu uputio pljevaljskog
Hafiz-agu na pregovore o saradnji, a Njegoš njemu igumana Moj šija.
Gradaščević i njegovi istomišljenici su imali i protivnike, naročito u Hercegovini. Među
njima su bili Ali-aga Rizvanbegović iz Stoca, Smail- aga Čengić, gatačko-pivski ajan iz
Gacka, Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja, Pašaga Redžepagić iz Nevesinja, kao i nekoliko
bosanskih begovskih porodica, među kojima su bila i dva Huseinova rođena brata. No,
uprkos njima, Gradaščevićev pokret j e imao i u Hercegovini veliki broj pristalica u narodu
i nižem plemstvu,
Gradaščević j e saznao daNamik-paša obavj eštava Portu o svemu što se dešava u Bosni.
Stoga je, ne čekajući da se prethodno mobilišu sve snage, u drugoj polovini marta 1831.
godine sa oko 4.000 ratnika, među kojima je bilo i kršćana, krenuo u Travnik s namjerom da
preda veziru ultimatum i preuzme vlast. Prema napisu dr. Projela, ultimatum je sadržavao:
ukidanje privilegija koje je Porta dala kneževim Srbiji; obustavu reorganizacije vojske i
uvođenje nizama u Bosni; ukidanje položaja državnog namjesnika u Bosni; zatim, stoje bilo
osobito važno: dozvolu da še u Bosni uvede vlastiti oblik republikanske vlade sa pravom da
se izabere poglavar iz njihove sredine; i pod tačkom pet: "odustajanje Porte od bilo kakvog
miješanja,, ubuduće, u upravljanje zemljom,, a zauzvrat će ustanici pristati na godišnji danak
vladaru od 4.000 kesa (200.000 pjastera)”.
Pošto se vezir (valija) bio zatvorio sa gradom u travničkoj tvrđavi, Gradaščević gaje nakon
žestokog boja 7. aprila 1831. godine prinudio na predaju. Tako je on postao gospodar i
vezirskog grada i čitave Bosne. Njegove pristalice i bosanski narod žestoko su se obračunali
sa predstavnicima otomanskih vlasti koje su svrgnuli, a velikim dijelom i pobili. Namik-paša
je uspio da pobjegne preko Duvna u Hercegovinu i skloni kod Ali-age Rizvanbegovića.
Nakon vezirovog bjekstva, Gradaščević je uzeo i titulu seraskera—vrhovnog komandanta
bosanske vojske.
Porta, prirodno, nije prihvatila Gradaščevićev ultimatum, kao ni ultimatum skadarskog
namjesnika Mustafa-paše Bušatlije. Odmah je uputila vojsku s velikim vezirom na čelu da
slomi ova dva uzurpatora vlasti i opasne protivnike osmanske države. Gradaščević je već u
proljeće na Bušatlijin poziv krenuo u pomoć svom savezniku. Na putu ka Kosovu polju
priključilo mu se više hiljada Muslimana iz Novopazarskog sandžaka, posto su se osjećali
stablom bosanskih Muslimana. Buštalija je, ne sačekavši dolazak 87 Gradaščevića, krenuo sam sa
oko 30.000 vojnika, vjerovatno u želji i uvjerenju da može pobijediti sultanovu vojsku i upasti
u Istambul. Ali, u tri odlučujuće bitke -21, aprila 1831. kod Prilepa, zatim, u istom mjesecu kod
Tikveša, i, najzad, 3. maja u klancima između Prilepa i Velesa - tako je potučen da se jedva sa
ostatkom vojske izvukao i preko Prizrena stigao u Skadar.
 Neuspjeh i poraz Mustafa-paše nije obeshrabrio Gradaščevića i njegove bosanske ratnike.
Naprotiv. Ojačavši se znatnim brojem novih boraca iz Sjenice, Prijepolja, Pljevalja, Gusinja i
Plava, Gradaščević je, nakon odmora u novopazarskoj ravnici, krenuo sa 25.000 boraca ka
Kosovu polju, gdje je očekivao glavni sudar sa sultanovom vojskom i njegovim velikim
vezirom. Znajući šta znači kosovska bitka iz 1389. godine za srpski narod, a u kojoj je
učestvovalo i nekoliko hiljada bosanskih ratnika sa velikim bosanskim vojvodom Vlatkom
Vukovićem na čelu, Gradaščević je pozvao u taj novi odlučni boj protiv Osmanlija i kneza
Miloša Obrenovića. Miloš je ne samo odbio poziv, već se stavio na raspolaganje sultanu i
ponudio, čak, da sa vojskom upadne u Bosnu. Otomanski historičar Ahmet Dževdet (Cevdet)
Eren navodi u jednoj svojoj studiji o ovim događajima da je sultan odbio ovu Miloševu ponudu,
jer je saznao ”da je dvolični Miloš Obrenović novčano pomogao pobunjenika Mustafa-pašu
(Bušatliju)”. Taj historičar navodi da j e sultan, ipak, zatražio od Miloša da utiče na bosanske
pobunjenike da "dobrovoljno prekinu svoj veleizdajnički poduhvat”. Zato je Miloš uputio ’
proglas Bošnjacima”. U tom proglasu im je, upozoravajući na svoje, za borbu spremno
ljudstvo, zaprijetio i zatražio njihov povratak u Bosnu. Ukoliko bi to učinili, obećao im j e da
će se "založiti kod vladara za njihovo pomilovanje”. Gradaščević je knjazu Milošu poslao
sljedeći odgovor:
”,.. Čuvaj sam to malo jela koje imaš pred sobom, ja sam svoju zdjelu prevrnuo. Upravo o
gospodaru kod koga ti možeš da se založiš za mene, ne želim ništa da znam. Uvijek i svuda
sam spreman tebe da dočekam* moja sablja je sjekla prije nego što je tvoja bila iskovana”.
Gradaščeviću je izvjesnu vojnu pomoć uputio ustanički vođa iz Bugarske Kara-Fejzo, koji
je 23. aprila 1831. čak osvojio Sofiju. Uputivši glavninu vojske ka Prištini, Gradaščević je
poslao pomoćne snage,

88
ojačane Peštercima i Bihorcima, ka Peći sa zadatkom da po svaku cijenu slome tamošnje
osmanske albanske trupe, kako ove ne bi udarile u bok i učestvovale u sudaru sa vojskom velikog
vezira. Nakon trodnevne opsade i žestokog boja u kojem se izuzetnom hrabrošću i ratnom
vještinom istakao mladi Ali-paša Fidahić (Zvomički) tvrđava Peć je najzad pala.
Kada je Gradaščevićeva vojska osvojila i Banjsku, veliki vezir je s vojskom iz Skoplja krenuo
ka Kosovu u susret Gradaščeviću. U bici kod Lipljana 22. juna 1831. godine, Gradaščević i
njegovi Bošnjaci su potukli sultanovu vojsku. Veliki vezir i njegove vojskovođe su sa ostacima
svojih trupa i novog nizama, žestoko gonjeni, jedva živi stigli do Skoplja, U bici kod Lipljana
poginuo je i čuveni Đor Ibrahim-paša, ranjeni su skopski Hivzi-paša, pećki Abdulrezak-paša i
miralaj (maršal) regularne konjice Mehmed-beg, dok je zarobljen solunski valija Hadži Ahmed-
paša sa više stotina nižih starješina i više hiljada vojnika sa zastavama jedinica. Na bojnom polju
je sultanova vojska ostavila veliki broj topova, pušaka, konja, veće količine municije, ratnu
arhivu.
Husein-kapetan je sa svojim Bošnjacima, umjesto da nastavi gonjenje poraženog neprijatelja,
zastao na Kosovu polju i nekoliko dana slavio veličanstvenu pobjedu. To je omogućilo predah
lukavom i vještom velikom veziru Rešid Mehmed-paši da diplomatskim putem prevari i porazi
"politički neobrazovanog i premladog Huseina”. Husein je uistinu dobijao bitke, ali ih nije znao
politički iskoristiti. Nasjeo je na Rešid- pašin prijedlog da mu ponudi mirovne uvjete.
Gradaščević je tražio da se obustave sultanove reforme, da u Bosni vezir bude neko od domaćih
ljudi, da i dalje važi princip nasljednosti imanja, te da se "započne sa nizom od sada čisto
nacionalnih vezira u Bosni”. Sve ove "uvjete” veliki vezir je tobože prihvatio. Vjerujući
obećanjima, Gradaščević je sa svojom vojskom ubrzo krenuo u Bosnu da zvanično preuzme vlast
nad čitavom oslobođenom zemljom, Trebalo je još samo osloboditi Hercegovinu i učvrstiti se na
vlasti.
Prolazeći bosanskim vilajetom pobjednici sa Kosova su svuda dočekivani ovacijama,
muzikom i pjesmom, čašćavanjima i raznim darivanjima. Husein-kapetan je u očima običnog
puka bio obožavano biće. Njegov lik su Muslimani doživljavali "kao lik sveca”. Od tada ga je
narod nazivao "Vitezom od Bosne”, "Junakom od Bosne", "Zmajem od Bosne". Gradaščević je
taj nadimak stavljao ispod svakog svog potpisa.
Vrativši se u Bosnu, a ne sačekavši postavljenje od sultana, zvanično se proglasio za vezira
Bosne. Ali, kako ferman nije stizao iz Porte, a na podstfeaj velikog vezira bosanski velikaši su
postepeno otkazivali poslušnost Gradaščeviću. Pošto mu je glavna opasnost prijetila iz
Hercegovine, koja ga nije priznavala za vezira, tamo je uputio značajne
vojne snage. Te snage su nakon dužeg vremena slomile otpor: Osman- beg Monov je ponovo
89
postao gospodar Mostara; Muj aga Zlatarević je zauzeo Nevesinje, a Ahmed-beg
Resulbegović zaposjeo Trebinje. I gradovi Ljubuški, Gabela i Stolac bili su u vlasti
Gradaščevićevih vojnih staiješina,
Gradaščevićeva država, potpuno oslobođena, prostirala se od Bihaća do Gusinja, Rožaja i
od Save do Gabele i Kotora. Na tom prostoru živjelo je blizu 1,000.000 stanovnika a pod
oružjem bilo je oko 80.000 ljudi.
Gradaščević je posljednjih dana oktobra 1831. godine uputio u Istambul delegaciju da u
ime Bošnjaka zamoli sultana da njemu ”kao i Milošu Obrenoviću Srbiju, dodijeli Bosnu i
Hercegovinu kao kneževinu”. Stigavši u Istambul, delegacija je saznala da je paoSkadar,
Albanija ponovo pokorena, te daje Mustafa-paša Bušatlija zarobljen. Potom je u Travnik
upućen ferman u kome sultan ne samo da ne imenuje ”Zmaja od Bosne” za namjesnika (Vali-
pašu) već ga proglašava buntovnikom i uzurpatorom, a fetvom osuđuje na smrt.
Gradaščević je januara 1832. godine svoje najvjernije pristalice - kapetane i ajane pozvao
na zbor u Travnik. Okupljeni prvaci su donijeli odluku da otpočnu oslobodilačku borbu protiv
"heretičkog” vladara i njegovog izdajničkog velikog vezira. Odlučeno je da se Bosna brani
”do posljednjeg čovjeka”. Naređeno je svim starješinama - kapetanima, begovima i agama da
što brže skupe trupe i da ih drže u pripravnosti. U tu svrhu kapetani su pozvali na odbranu
Bosne i svu raju - muslimansku i kršćansku. Tako su se na ovaj poziv odazvali "mnogi kršćani
Gradačačke kapetanije ... i čak dobrovoljno pohitali ka oružju...” Gradaščević se obratio za
pomoć i Austriji, u kojoj je još uvijek vladao utjecajni i konzervativni knez Metemih, ali je
ona ostala na strani Porte.
Novopostavljeni vezir od Porte Kara Mahmud-paša je 18. i 19. aprila 1832. godine u bici
kod Nevesinja, nedaleko od Novog Pazara, razbio Gradaščevićeve čete koje su bile pod
vodstvom Muselima od Prijepolja i Hadži Mujage. Pošto su pretrpjeli gubitke od 900 mrtvih
i ranjenih, a veći broj je bio zarobljen, Novi Pazar je prvi pao. Kod Sjenice je novog vezira
dočekalo oko 20.500 ustanika, koji su pružali žestok otpor uz ogromne žrtve. U životu ih je
ostalo samo 13. Isti otpor pružile su Sandžaklije i kod Prijepolja.
Kad je novi vezir stigao do Višegrada, Gradaščević mu je sa oko 10.000 svojih najvjernijih
ratnika pošao u susret. U blizini toga grada ustanici su (24. maja 1832.) bili potpuno
pobijeđeni. Gradaščević je pokušao da se na još dva mjesta pred Sarajevom suprotstavi
najezdi, ali je i tu pretrpio neuspjeh. Ubrzo nakon toga, u blizini kapija toga grada, odigrala se
sudbonosna bitka koja se čitav dan vodila sa promjenljivom
srećom. Ostalo je zabilježeno daje ”toga dana (5. juna 1832. godine) pod hrabrim Husein-
kapetanom Gradaščevićem palo ništa manje nego osam konja”. Tek kada su u suton stigli
Ali-paša Rizvanbegović i Smail- aga Čengić sa svojim hercegovačkim četama, u kojima je
bilo i dosta kršćana, te napali Gradaščevića iz pozadine i s boka, Husein - kapetan je uvidio
bezizglednost daljeg otpora. Sa svojim malobrojnim vjernim pratiocima uspio je da se probije
i povuče prema Posavini, a odatle preko Save prebaci u Austriju. Ta država ga je, zajedno sa
pratiocima među kojima su bili Ali-paša Fidahić i nekoliko odanih kršćanskih vojnih
90
starješina, sredinom oktobra predala otomanskim vlastima u Beogradu. Uskoro je
Gradaščević u tridesetim godinama života (17. augusta 1834.) umro u Istambulu.
Porazom Gradaščevićevog ustanka, koji je nesporno imao sve karakteristike
nacionalnooslobodilačkog pokreta, zaustavljen je proces emancipacije i nacionalnog
osvješćivanja bosanskih Muslimana. Gušenjem ustanka Hercegovina je izdvojena iz vlasti
bosanskih namjesnika i za nagradu dodijeljena na upravljanje veziru Ali-paši
Rizvanbegoviću. Također su izdvojene i dvije sporne nahije iz Zvomičkog sandžaka i
pripojene Srbiji. Od tada je povučena granica na Drini između Srbije i Bosne, kakva će, uz
neznatne izmjene, ostati sve do danas.
Ovaj je pokret - po masovnosti (u njemu je učestvovao gotovo sav bošnjačkomuslimanski
narod), dužini trajanja (više od godinu dana), svrgavanju osmanske vlasti i uspostavljanju
bosanske na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, zatim po postignutim brojnim vojničkim
uspjesima protiv carske vojske, pa i po odjeku na čitavom Balkanu - bio najkrupniji događaj
u historiji bosanskih Muslimana i Bosne i Hercegovine od pada pod Osmansku imperiju. I
pored toga, od najvećeg broja srpskih i crnogorskih historičara toliko je minimiziran da je
nazvan samo ’hunom”. A u srednjoškolskim i univerzitetskim udžbenicima gotovo da nije ni
pominjan.
Pri ocjeni tog pokreta pojedini historičari iz drugih nacionalnih sredina, naročito srpske i
crnogorske koriste se metodom ”hiperkriticizma” prema muslimanskoj prošlosti. Oni
zamjeraju Gradaščeviću i njegovim pristalicama to što u prvom planu nisu imali socijalne
progresivne težnje. Po njima, težili su samo očuvanju starih društvenih odnosa. Još pišu da
su mu na čelu bili istaknuti feudalci i svećenici. Pri tome prešutkuju da je Gradaščević, uz
saglasnost svih muslimanskih predstavnika na saboru u Travniku, od početka ustanka tražio
od Porte političku vlast i unutrašnju republikansku samoupravu. Kad to nije dobio, tek onda
je i njegov ustanak, poput onog u Srbiji (tek od 1805.) prerastao u nacionalnooslobodilački

91
pokret. Ovi historičari zamjeraju i ističu kao negativnu osobenost što su u pokretu
učestvovali i muslimanski svećenici. Pri tome zaboravljaju i ne smeta im što su upravo u
to doba crnogorski oslobodilački pokret vodile vladike i mitropoliti, što ništa manju ulogu
nisu imali ni srpski pravoslavni svećenici u ustancima srpskog naroda u Srbiji. I u
programskim zahtjevima ustanika ova dva naroda, isto kao i kod bosanskih Muslimana,
izražavane su i miješane i religiozne i nacionalnooslobodilačke težnje. Glavni slogan i
srpskog i crnogorskog oslobodilačkog pokreta dugo vremena bio je ”Za krst časni i
slobodu zlatnu”. Pošto Muslimani nisu zbog svoje vjere bili obuhvaćeni u ovo okrilje
(Dositej Obradović i Vuk Karadžić priznavali su islamsku, "turskog zakona”, vjeru),
čelnici ovog pokreta, pa i crnogorskog, od početka su bili protiv bosanskomuslimanskog
oslobodilačkog pokreta. Još jednom treba istaći da su narod i vjernici, i pravoslavni i
katolici, svojim učešćem u Gradaščevićevom pokretu pokazali da mu vjeruju, i da on nije
bio prema kršćanima neprijateljski raspoložen. Naprotiv, njegova sačuvana prepiska sa
knjazom Milošem Obrenovićem i Petrom II Petrovićem Njegošem pokazuje daje on,
nudeći im saradnjuprotiv Osmanske imperije, imao široke vidike.
Jedna od krupnih posljedica poraza Gradaščevićevog pokreta bila je ta da je on,
objektivno, ubrzao provođenje reformi i donošenje prvog ustavnog zakona u Otomanskom
carstvu, poznatog kao ”Hatti šerif od Giilhane”, a da su bosanski Muslimani i Bosna
izgubili svoju autonomiju, ulogu i značaj kakve su dotle imali.
Provođenje reformi i otpor Bošnjaka osmanizaciji zemlje
Novi vezir i pobjednik nad Gradaščevićem Kara Mahmud-paša, za vrijeme svoga
kratkog namjesnikovanja, nije vršio represalije i udarao kontribucije prema ustanicima.
Jedino je konfiscirao imanje Gradaščevića u Gradačcu. Reforme, zbog kojih je i bio upućen
u Bosnu, nije imao vremena da provede, jer je ubrzo bio upućen da guši ustanke u drugim
dijelovima Carstva. Njegovi nasljednici na namjesničkoj Stolici su ih, i pored otpora
bosanskog plemstva, postepeno primjenjivali. Kad je 1843. godine ukinut timarski sistem
u Osmanskom carstvu, Porta je, da bi ublažila negodovanje, pristala na to da bosanske
spahije dobijaju neku vrstu penzije i da se uključe u rezervnu konjicu (u korpus suvari
redifa). Sljedeće godine su ukinute i kapetanije, pa je Bosna izdijeljena na muselimluke.
Premda su mnogi kapetani imenovani za muselime, ipak je plemstvo bilo nezadovoljno.
Zato
92 su se njihove bune u Krajini i Posavini 1836. i 1837. godine morale silomugušivati.
Energični Vedžihi- paša je od sedam bosanskih sandžaka obrazovao četiri alaja (puka)
spahija: bosanski, hercegovački, kliški i zvomički, dvije divizije (live)
sa moćnim sarajevskim velikašima Mustafa-pašom Babićem i Fazli- pašom Šerifovićem na
čelu.
I u Hercegovini je pružan otpor provođenju reformi. U tome su se posebno isticali Ali-
paša Rizvanbegović, Smail-aga Čengić i Hasan-beg Resulbegović. U obje ove pokrajine
najveće nezadovoljstvo su izazivali pokušaji regrutiranja omladine u novu vojsku (nizam),
kao i novi porezi.
Započete reforme se zbog općih prilika u Osmanskom carstvu i utjecaja velikih evropskih
sila nisu mogle zaustaviti. Zato ih je nasljednik Mahmuda II sultan Abdul Medžid (1839-
1861) odmah po dolasku na prijesto počeo još energičnije provoditi. Već 1839. godine
objavio je deklaraciju poznatu pod imenom ”Hatti šerif od Gulhane”. Nju mnogi pravnici i
historičari porede, zbog značaja koje je imala za Osmansko carstvo, sa Velikom poveljom
sloboda. Na osnovu te deklaracije donesen je niz reformskih zakona nazvanih ”Spasonosne
uredbe” f’Tanzimati hajrije”) u kojima je obećano uvođenje vjerske i političke ravnopravnosti
za sve građane Carstva, istovjetno poresko opterećenje, ukidanje svih feudalnih vojnih
formacija među kojima i spahija, te uvođenje opće vojne obaveze za muslimane.
Deklaracijom su svi podanici Carstva postali u načelu ravnopravni, bez obzira na vjeru i
društveni položaj. Tim aktom prvi put je ukinuta dotadašnja podjela osmanskog društva na raju
i vojnike, te prestao je da postoji klasični osmanski poredak. Svi stanovnici Carstva nazivali su
Se jednim imenom - podanicima (tab’a). Od toga vremena započinje period Tanzimata koji će
trajati sve do donošenja Ustava u Osmanskoj imperiji 1876. godine.
Prema Hati-šerifu od Gilhane trebalo je uvesti redovno služenje vojnog roka. Sve provincije
su morale regrutirati, a za slučaj rata mobilisati, vojnike srazmjemo broju Stanovništva; U
upravna vijeća, od nahije do vilajeta, morali su se birati i muslimani i kršćani.
Ali, uprkos ovim odredbama i nastojanjima Porte, Tanzimat je u Bosni dugo vremena
provođen djelimično i formalno. U Bosni su spahije i begovi - iako im je vezir Husref-paša na
prevaru oduzeo njihove berate Čime su izgubili carska rješenja kojima su im dodjeljivani timari
- zadržali sva prava koja su imali na osnovu timarskog sistema sve do 1852. Nije se mogla
uvesti ni regulama vojska, jer bosanski feudalci nisu prihvatali sistem regrutiranja po kome je
vojna obaveza i dalje ostala samo na bosanskim Muslimanima. U Bosni i Hercegovini su
provođene samo administrativne i vojne reforme, dok su se ekonomski i društveni odnosi
veoma sporo mijenjali, ili su se, čak, i pogoršavali. Tako je osmanski feudalni sistem u Bosni
ostao i dalje glavna smetnja općem društvenom razvitku, što je za bosanske Muslimane bilo
opasno s obzirom na evropsko okruženje.
93
 Provođenje propisa Tanzimata četrdesetih godina XIX vijeka stalno je u Bosni izazivalo
otpor muslimanske vlastele. Znajući da će im se vremenom oduzeti pravo sakupljanja
desetine, spahije su pojačavale samovlasno prisvajanje državne zemlje i čitlučenje seljaka
(otimanje zemlje i pretvaranje seljaka u kmetove, uzimanje trećine od žetvenih i ostalih
prihoda). Time se položaj naroda, i kršćanskog i muslimanskog, još više pogoršavao.
Ogorčenje seljačkih masa je sve više raslo. Ispoljavalo se u pojačanoj hajdučiji i lokalnim
seljačkim bunama i ustancima. To je tjeralo Portu da pokuša zakonskim putem da uredi i
kmetske odnose. Ali, većina bosanskih namjesnika, koji više nisu postavljani iz redova
domaćih ljudi, a sklonih primanju mita i brzom i olahkom bogaćenju, izigravala je gotovo
sve mjere vrhovnih otomanskih vlasti. Na taj način i dalje je podržavana samovolja bosanske
vlastele. U vrijeme namjesnikovanja Tahir-paše, koji je pokušavao da provede bar polovične
reforme, došlo je do otvorene pobune plemstva, pa i muslimanskog naroda u Bosanskoj
krajini. Kad je pokušao da silom skrši tu pobunu, doživio je neuspjeh, čak i oružani poraz.
Više oružanih pobuna i ustanaka muslimanskog plemstva tokom četrdesetih godina XIX
vijeka bilo je i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, osobito u Posavini, Hercegovini,
Sarajevu i drugdje.
U Sarajevu je izbio ustanak kad je Tahir-paša pokušao da, po nalogu Porte, reorganizira
vojsku i mobilizira 1.600 vojnika u rezervu i uputi ih na odsluženje vojnog roka. Tek kada
mu je stigla iz Istambula pomoć od 4.000 vojnika redovnog nizama, uspio je da krajem
četrdesetih godina uguši ovu pobunu.
Regrutiranje u to doba u Bosni vršeno je tako što je iz svake muslimanske porodice
uzimano po jedno lice, dok je ”na svakih 20 kršćana sposobnih za oružje uziman jedan
obveznik”. Tadaje u Bosni, prema izvještajima zvaničnih austrijskih vlasti, u jedinicama i na
obuci bilo 60,000 muslimana i 15.000 kršćana. Toliki broj vojnika pravdao se zbog navodnog
očekivanog napada na Bosnu hrvatskog bana Josipa Jelačića, koj i j e tada kao pristalica
Habsburške monarhij e bio postavljen za civilnog i vojnog guvernera Hrvatske, Dalmacije i
Vojne krajine,. Muslimansko plemstvo se pribojavalo da se revolucionarni pokreti, koji su
1848. i 1849'. godine potresali Austriju i Mađarsku, ne prenesu i u Bosnu, posebno među
kršćansko nezadovoljno stanovništvo;
Događaji u susjednim zemljama dobro su došli Tahir-paši da izvrši bolju pripremu za
odbranu ove daleke provincije Osmanskog carstva, kao i da pokuša da reorganizira vojsku i
izvrši neke druge reforme, osobito poreskog sistema. Međutim, kada je on uveo, zbog vojnih
i94drugih
potreba, nove poreze u vidu desetine na sve kategorije stanovništva, to su Muslimani u
Bosanskoj krajini uzeli za povod za oružanu pobunu. Pobuna se brzo proširila na sve
muslimanskobošnjačko stanovništvo, koje se tada dijelilo na tri sloja: begove, spahije i
kmetove. Pobuna je počela 6. jula 1849. godine u Vmograču, na poziv i podsticaj velikaša
Husein-bega Cerića. Njemu su se ubrzo priključili Peć, Cazin, Kladuša, Podzvizd i druga
mjesta u Krajini. Cerić je sa Alagom Rizvićem iz Velike Kladuše 24. jula napao sa 12.000
ustanika utvrđeni Bihać, koji je, uz posadu, imao i 86 topova. Iako su ustanicima stizala
pojačanja iz Petrovca, Ključa, Livna, zbog nedostatka topova, nisu zauzeli Bihaćku
tvrđavu.
Krajem augusta 1849. godine Tahir-paša je iz Travnika krenuo preko Jajca i Ključa
ka Bihaću sa 12 bataljona pješadije, 8.000 Albanaca, 12 topova, konjicom i velikom
komorom, dok je u drugom ešelonu nastupalo oko 2.000 konjanika i 16 bataljona
pješadije. Ali, na putu od Ključa vojsku je zahvatila kolera, kasnije i samog vezira Tahir-
pašu. Njegovu armiju je pratila tolika glad da je za vrijeme vođenja bojeva protiv
Krajišnika od hrvatskog bana Jelačića morao tražiti pomoć u namirnicama.
Za vrijeme borbi s Krajišnicima, tokom septembra, u pozadini su se na oružje digle
banjalučka, prijedorska, kozaračka i majdanska nahija. Bolesni vezir je bio primoran da
obustavi napade u Bihaćkoj krajini i vrati se početkom oktobra u Travnik. Tako je
vezirov pohod, koji je trajao oko 40 dana, doživio neuspjeh.
Omer-paša Latas i slom muslimanskobošnjačkogplemstva
I kad su Krajišnici slavili pobjedu, do njih su sve više stizale vijesti o priključenju i
pristizanju ”silne vojske” iz Rumelije ”da Bošnjake-Turke u tanzimat dogone”. Ustanici
su potpuno zavladali Krajinom. Imali su svu vlast do kraja proljeća 1850. godine.
Prilike ni u ostalim dijelovima Bosne nisu bile povoljne. Tamo je stalno stizala vojska
tokom jeseni 1849. godine a i u proljeće naredne godine. Na mjesto umrlog Tahir-paše,
u Travnik je stigao sredinom juna (1850) novi vezir sa činom mušira (maršala) Čerkez
Hafiz paša. Njegov osnovni zadatak je bio da u Bosni pripremi doček seraskeru
(vrhovnom komandantu) cjelokupne vojske u evropskom dijelu Osmanskog carstva
(Rumelije) Omer-paši Latasu ”koji je od sultana bio naimenovan za specijalnog emisara
za pacifikaciju i provođenje reformi u Bosni”.
95
Omer-paša Latas (Mihajlo Latas) jedan je od najvećih otomanskih vojskovođa u XIX
vijeku. Rođen je u srpskoj porodici (1806) u Lici, Ogulinu. Otac mu je bio podoficir-
graničar habsburške Vojne krajine. Postavši i sam graničar, poručnik Mihajlo Latas je
bio primoran da 1827,
bježi zbog kockarskih dugova i neke ljubavne avanture u Bosnu. Nakon raznih doživljaja,
stigao je u Banju Luku, gdje gaje prihvatio i udomio ”za razne kućne poslove i da mu služi kao
knjigovođa i pisar” bogati trgovac hadži-Alija Bojić. Zbog ljubavi sa lijepom Nejemom,
Mihajlo prima islam i dobij a ime Omer Lutfi-efendija, a na vlastito traženje, iako već u
godinama, biva i obrezan, osunećen. Za nagradu zbog odanosti, a i zbog njegovog vojničkog
dara, trgovac Bojić ga nakon dvogodišnjeg boravka u Banjoj Luci, upućuje svom prijatelju,
slavnom Ibrahim-paši, komandantu Vidina. Odavde je Latas (1834) otišao u Istambul i tamo
ubrzo postao jedan od omiljenih vaspitača prijestolonasljednika i budućeg sultana Abdul-
Medžida. Nakon petnaestogodišnjih provjeravanja i dokazivanja vjernosti Otomanskom
carstvu, posebno nakon ugušivanja brojnih oružanih pobuna u Siriji, Libanu, Albaniji, Vlaškoj,
Kosovu i drugim krajevima prostranog Carstva, Omer Latas je zauzvrat dobijao sve više
činove. A kad je slomio i ustanak neuništivih i slobodoljubivih Kurda, koje niko do tada nije
mogao savladati, unaprijeđen je u najviši čin u otomanskoj armiji - u čin mušira (maršala) i
dobio zlatan nišan s brilj autima.
Latas je dobio instrukcije od Porte kako da slomi otpor bosanskog begovata reformama
tanzimata. Skupio je oko 10.000 vojnika-nizama i 2.000 Albanaca, U pratnji 35 oficira,
uglavnom Mađara i Poljaka koji su nakon revolucionarnih potresa u njihovim zemljama
prebjegli u Tursku, početkom augusta 1850. godine stigao je u Sarajevo. S njim je došao
Sulejman Nazim-beg. Nazim-beg je bio postavljen za predsjednika Velikog vijeća Bosne, koje
je tek trebalo formirati. S Latasom je stigao i veći broj visokih službenika.
Odmah po dolasku serasker i mušir Omer-paša Latas je sazvao sve prvake ejaleta
(pašaluka), među kojima je bilo i 12 bosanskih paša. Pročitao im je sultanov ferman o svome
imenovanju za vrhovnog vojnog poglavara zemlje. Pozivu su se odazvali svi prvaci osim Ali-
paše Rizvanbegovića, hercegovačkog mutesarifa, koji je neograničeno upravljao ovom
pokrajinom još od 1832. godine. Bosanski velikaši su pašin ferman primili i obećali podršku
provođenju reformi. Međutim, na podsticaj Mahmud-paše Tuzlića i Fazli-paše Šerifovića,
dvojice najbogatijih ljudi u Bosni, kao i Ali-paše Rizvanbegovića, bosanski begovi su tajno
odlučili da proslavljenom muširu i seraskeru osmanske vojske pruže oružani otpor.
Na putu za Bosansku krajinu, koju j e prvu trebalo pokoriti, Omer- paši Latasu delegati sa
toga područja došli su u susret, obećali pokornost i prihvatanje svih reformskih uredbi. Boravio
je u raznim mjestima Bosanske krajine oko mjesec dana. Zaključio je daje tu sredio stanje jer

96
se i regrutacija u nizam obavljala bez otpora. Vratio se krajem septembra 1850. u Sarajevo,
koje je umjesto Travnika pretvorio u sjedište ejaleta.
Međutim, dok je u Sarajevu provodio reforme i bez otpora obavljao regrutaciju omladine,
sredinom oktobra 1850. su izbili oružani ustanci u Hercegovini i Posavini. Povod su im bili
upravo regrutovanje omladine u nizam, čije su jedinice djelovale i izvan Bosne, širom
Carstva. Ustvari, ovi ustanci su bili organizirani još ranije baš u Sarajevu. Poveli su ih Ali-
paša Rizvanbegović, Sarajlije Mustafa-paša Babić i Fazli-paša Šerifović, posavski begovi
Mahmud-paša Tuzlić, Mahmud-paša Zvomički i krajiški Mehmed-paša Biščević. Ustanku
su se priključili i ”svi Muslimani od Drine do bihaćke kapije”.
Serasker Omer-paša Latas je odlučio da glavninu svojih snaga usmjeri prvo na Posavinu,
a samo dio snaga uputi ka Hercegovini. Htio je da spriječi ustanike iz ove pokrajine u
namjeri da se povezu sa onima u Bosni. Ustankom su bile zahvaćene sve kaže (srezovi) u
Posavini: Tuzla, Derventa, Gradačac, Zvomik, Doboj, Brčko i Bijeljina.
Iskusni vojskovođa Omer-paša Latas, uprkos brojnoj nadmoći ustanika, vodio je
dvomjesečne neprekidne borbe često i jurišima ”prsa u prsa” i veoma surovo. Pri tome su
paljena čitava sela i vršene masovne egzekucije ' zarobljenika i naroda. Latas je sredinom
decembra ugušio ustanak. Zarobljene vođe vezane lancima doveo je u Sarajevo i, zatim,
njih oko 60 uputio na suđenje u Istambul. Uhvaćen je i vođa ustanika Mahmud-paša Tuzlić.
Njegovo ogromno imanje, koje,je bilo procijenjeno na 18 miliona pjastera, zaplijenio je
Omer-paša Latas za sebe i svoju vojsku.
Nakon poraza ustanika u Posavini Omer-pašaje sve snage usmjerio na gušenje ustanka
u Hercegovini. Hercegovačke velikaše je podržavalo muslimansko seosko i gradsko
stanovništvo, a Ali-pašu Rizvanbegovića i crnogorski vladika Petar II Petrović Njegoš
lično. U toku više bojeva vođenih decembru 1850., januaru i februaru 1851. godine i ovdje
su ustanici poraženi. Mostar je osvojen 10. februara, a u bici za ovaj grad uhvaćeno je 50-
tak organizatora koji su svi upućeni na suđenje u Istambul. Ubrzo, 17. februara, bio je
uhapšen i Ali-paša Rizvanbegović, zajedno sa svojim sinovima. Njegova porodica je
svrgnuta sa vlasti i lišena svih časti, a imovina konfiscirana. Kolika je bila pokazuje i to
daje, prema zvaničnoj otomanskoj optužnici, mogao izdržavati oko 15.000 vojnika.
Dok je boravio u Mostaru, Latas je kažnjavao zarobljene vođe ustanika i vršio
reorganizaciju uprave. Početkom marta stigle su mu vijesti o velikoj oružanoj pobuni u
Bosanskoj krajini. On je ubrzo iz Mostara krenuo sa pet bataljona pješadije, četiri
konjička eskadrona i jedanaest topova. Prolazeći kroz Travnik
97 pridružilo mu se još devet
pješadijskih bataljona, osam konjičkih eskadrona i preko dvadeset topova. Sa sobom je
poveo
pohapšeno i u lance okovano hercegovačko muslimansko plemstvo sa Ali-pašom
Rizvanbegovićem na čelu, da ih pokazuje i njihovom sudbinom zastrašuje narod u
Krajini.
 Pobuna u Krajini je izbila početkom januara 1851. godine. Uzrok nezadovoljstvu
naroda bio je, kako piše dr. Galib Šljivo u svojoj knjizi Omer-paša Latas, prikupljanje
danka za prethodnu godinu i kontribucije koje su morale plaćati Muslimani za smještaj i
izdržavanje osmanske vojske. Pobuna je prvo izbila u Velikoj Kladuši pod vodstvom
Ibrahima Kapića, Alije Kedića i Omera Redžića, kojima se odmah priključio veliki broj
begova iz svih dvanaest krajiških nahija. Kad je pobuna zahvatila i šire slojeve
muslimanskog stanovništva, centri ustanka su postali Bihać i Prijedor. Koliko je tada bilo
ljudi pod oružjem tačno se nije moglo utvrditi. No, zna se daje polovinom februara samo
u Bihaću bilo 5.000 ustanika. U Ključu, Petrovcu, Prijedoru i u drugim gradovima bilo
ih je više hiljada. U Livnu su se tada širile vijesti o 30.000 muslimanskih ustanika.
Oslobodivši se otomanskih vlasti i vojnih posada u Krajini, ustanici su krajem februara
osvojili i Banju Luku, a zatim krenuli ka Jajcu, kojeg su osvojili početkom marta. Odatle
su namjeravali da prodru u Travnik, a onda i u Sarajevo. Ustaničke vođe su smatrale da
imaju za to dovoljno snaga. Samo na prostoru između Banje Luke i Jajca imali su oko
15.000 vojnika. Njima se sredinom marta pridružio i Alija Kedić sa svojih 5.000 pješaka
i 2.000 konjanika iz Cazinske krajine.
Ali, u susret ovoj vojsci ubrzano je marširao serasker Omer-paša Latas, sa oko 10.000
vojnika-nizama i hercegovačkim zarobljenicima. Primijenivši oprobanu taktiku
opkoljavanja protivnika sa više pravaca, za nekoliko dana u više bojeva porazio je ustanike.
Tako su se oni, izgubivši pri tom veliki broj ljudstva i vođa, razbježali po planinama i
povukli u unutrašnjost Krajine.
Omer-paša je, zatim, napustio u borbama razoreno i spaljeno Jajce. Krajem marta se
uputio preko Varcar-Vakufa i Sitnice ka Banjoj Luci. Na tom putu ’ slučajno” je poginuo
Ali-paša Rizvanbegović, koji je trebalo da bude upućen na suđenje u Istambul. Stigavši
u Banju Luku bez ikakvog otpora, surovo je pokažnjavao predstavnike vlasti, a svojim
albanskim trupama dozvolio đa posjednu i opljačkaju sve kuće iz kojih je bilo ko
učestvovao u ustanku. Muslimansko stanovništvo je moralo besplatno davati hranu
vojsci, premda im je za tu svrhu bio nametnut porez u visini od milion pjastera.
Tokom aprila, nakon više borbi, paljenja mnogih sela i nekih gradova, Omer-paša Latas
je slomio i ustanak u Bihaćkoj i Cazinskoj krajini, Devetog maja se vratio u Travnik, Tamo
mu je priređena pobjednička parada. Doveo je u lancima i preko 500 zarobljenih krajiških
98
begova.
Kasnije su uhvaćeni još mnogi drugi, koji su zajedno sa ostalim bosanskim i hercegovačkim
begovima i njihovim porodicama prognani u Malu Aziju, dok su njihova imanja konfiscirana.
Njih oko 150 iz čitave Bosne i Hercegovine poslato je u lancima na suđenje u Istambul.
Računa se daje u svim borbama tada poginulo oko 2.500 bosanskih Muslimana. Tako je
Omer-paša Latas najzad slomio otpor bosanske feudalne oligarhije i nakon toga mogao je da
se posveti provođenju reforme.
Međutim, prije nego što će to učiniti, serasker Omer-paša okrenuo se protiv kršćanskih
podanika. Oni su očekivali razumijevanje i olakšanje svoga položaja, tim prije što su ga
pomagali u vrijeme borbi U komorama, održavanju puteva i na razne druge načine.
Sumnjajući da predstavnici kršćanskog stanovništva održavaju prisnije odnose sa susjednom
Austrijom, za primjer je uhapsio i otjerao u progonstvo fratra Ivana Franu Jukića,
najistaknutiju ličnost među pristalicama ilirizma u Bosni, a zatim mostarskog biskupa
Barišića. Zbog bojazni da se kršćani ne dignu na ustanak i uz pomoć susjednih zemalja ne
ugroze osmansku vlast u Bosni i proglase je samostalnom, Omer-paša Latas je naredio da
vlasti pokupe sve oružje od kršćanske raje. Ali, pri provođenju ove mjere vršene su razne
zloupotrebe i nasilja. To je uz uvođenje novog poreskog sistema bio uzrok i povod ustanku u
Hercegovini pod vodstvom Luke Vukalovića.
Ujesen 1852. godine izbio je u cijeloj južnoj Hercegovini čitav niz sukoba između mjesnih
osmanskih vlasti sa kojom su sarađivali domaći feudalci i seljaka iz tog dijela Hercegovine.
Sve masovniji otpor i češći sukobi dali su pokretu karakter oružanog ustanka koji je otvoreno
pomagao crnogorski knez Danilo. Zato je Porta, na zahtjev Omer-paše Latasa, objavila rat
Crnoj Gori.
Početkom 1853. godine Omer-paša Latas je sa svojom vojskom napao Crnu Goru. U ovom
ratu, koji se iz oružanog ustanka u Hercegovini pretvorio u cmogorsko-osmanski rat, Omer-
paši je pošlo za rukom da teško porazi crnogorsku vojsku. Ali, pokorenje Crne Gore osujetila
je Austrija, koja je mobilisala oko 50.000 vojnika pod komandom Josipa Jelačića, te
zaprijetila napadom na Bosnu. Porta je radi te realne prijetnje popustila i Crna Gora je prošla
bez teritorijalnih oštećenja.
Prividan mir trajao je sve do 1857. godine. Tada je u Hercegovini izbio novi oružani
ustanak, kome je Crna Gora ponovo dala raznovrsnu podršku. Zbog toga je poveden novi
cmogorsko-osmanski rat. Nakon poraza osmanske vojske na Grahovu 1858. godine
intervenisale su velike sile, pa je ratovanje obustavljeno. Njihovim posredstvom izvršeno je i
99
prvo razgraničenje između Crne Gore i Osmanskog carstva, i prema Hercegovini, i prema
Skadarskom pašaluku. Grahovo je pripalo Crnoj
 Gori, dok su Banjani, Drobnjaci, Vasojevići i Kuči podijeljeni između te dvije zemlje.
Uspjesi ustanika u Hercegovini utjecali su da do sličnih seljačkih pokreta dođe i u
Bosanskoj krajini i u Bosanskoj Posavini pod vodstvom Petra Petrovića Pecije (1857-
1858), te popova Stevana Avramovića i Petka Jagovića. Ove bune i ustanci u Bosni su
tokom XIX vijeka sve više poprimali oblike nacionalnih pokreta. Sve ih je pomagala
Kneževina Srbija. Ona je nakon 1844. godine, prema Načertaniju Ilije Garašanina, i u
Bosni formirala tajne organizacije, koje su djelovale sve do velikog seljačkog ustanka U
Bosni i Hercegovini (1875-1878).
Nezadovoljna raja u istočnoj Hercegovini, podsticana stalno iz Gme Gore, i po treći
put se, zbog poreza, raznih dažbina i svog teškog položaja, digla na ustanak pod
vodstvom Luke Vukalovića. Ovaj put borbe su počele krajem 1860. godine, ali tada
velikim silama Austriji i Rusiji nije odgovaralo da dođe do rasplamsavanja ustanka. Zato
je Porta odredila Omer-pašu Latasa da konačno sredi prilike i u Hercegovini i u Crnoj
Gori. Od Porte je dobio instrukcije da ima popustljiviji stav prema ustanicima, ali odlučan
prema pretenzijama Crne Gore. Pošto ni uz posredovanje konzularne komisije iz Mostara
nije mogao da smiri istočnu Hercegovinu upotrijebio je silu. Uz pristanak Porte objavio
je i novi rat Crnoj Gori. U tom ratuje Omer-paša Latas, nakon teških borbi vođenih u
junu, julu i augustu 1862. godine, slomio otpor Crnogoraca i ustanika u Hercegovini.
Poraz Ćme Gore značio je likvidaciju Hercegovačkog ustanka. Omer- paša je dao
amnestiju ustanicima, a Luku Vukalovića postavio za bimbašu nad 500 pandura, sa
zadatkom da čuva red i mir na granici. Sve ih je plaćala osmanska država. Na intervenciju
velikih sila nisu mijenjane granice između Crne Gore i Turske, ali je ova dobila značajan
ustupak- pravo da njene trupe mogu podići i zaposjesti karaule na putu koji vodi kroz
Crnu Goru od Nikšića za Podgoricu. Taj poraz Crne Gore doprinio je smirivanju
pograničnog pojasa za dugi niz godina,
Posto je slomio otpor bosanskih Muslimana i krupnih feudalaca u Bosni i
Hercegovini, serasker i mušir Omer-paša Latas je pristupio realizaciji drugog zadatka
dobijenog od Porte - provođenju tanzimatskih reformi. Najprije je izvršio regrutaciju
bosanske omladine u nizamsku Vojsku. Zatim je temeljno izvršio administrativne i
personalne
100
promjene u čitavom Bosanskom i Hercegovačkom pašaluku: Sandžake je
pretvorio u kajmekamluke (okruge), a umjesto ranijih nahija obrazovao mudirluke
(srezove); sjedište valije premjestio je iz Travnika u Sarajevo; ukinuo je ostatke
spahijskog sistema i esnafsku organizaciju u čitavoj Bosni; Bosanski vilajet se sastojao
od šest kajmekamluka sa, sjedištima u Sarajevu, Tuzli,
Banjoj Luci, Bihaću, Zvomiku i Novom Pazaru, i sa 44 mudirluka, dok je Hercegovački imao
tri: mostarski, trebinjski i prijepoljski sa 16 srezova. Omer-paša je na čelo svih tih upravnih
jedinica postavio strance - Osmanlije. Prvi put u viševjekovnoj historiji Bosne i Hercegovine
isključeni su iz uprave zemlje Bošnjaci-Muslimani. Na njegov prijedlog, Porta je na čelo
preimenovanog Upravnog savjeta vilajeta u Veliko vijeće uputila Sulejman-bega u rangu
mirimirana (vojnog zapovjednika oblasti). Ovim reformama i intervencijom Porta je, kako
piše dr. Ibrahim Tepić u studiji Položaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu u vrijeme
provođenja tanzimatskih reformi, ”... konačno slomila otpor bosanskih begova i sahranila
njihova dugogodišnja nastojanja da za ovu pokrajinu osiguraju autonomiju u kojoj bi imali
dominantu ulogu. Time je sa političke scene nestala jedna snaga čiji će samo ekonomski eho
ostati, a na scenu dolaze stranci koji će Bosnu smatrati značajnim izvorom bogaćenja i sa svim
njenim žiteljima isključivo komunicirati putem prevodioca. Upravo zato Muslimani će ovo
vrijeme dobro /po zlu/upamtiti, a izrazom “turkeša” nazivaće sve što je osmanlijsko. Vrijeme
velikih pokreta Muslimana- Bošnjaka, vezanih za gradove i varoši postepeno je nestajalo a
nastajalo je vrijeme kršćanskih seljačkih ustanaka i buna...”

Reforme Osman-paše u Bosni

Nakon Krunskog rata (1853-1856) i obaveza koje je Osmanska imperija preuzela pojačano
je miješanje evropskih velikih sila u njene unutrašnje odnose. To miješanje je pravdano
tobožnjom Zaštitom kršćanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i u drugim područjima
Balkana. U to doba velike sile - Austrija, Rusija, Italija, Engleska, Francuska i Pruska - otvorile
su u Sarajevu i Mostaru svoja konzularna predstavništva. Velike sile su zahtijevale od Porte
da pokuša da konačno uredi agrarne odnose u Bosanskom vilajetu. Ona ih, uprkos izdatoj
”Seferskoj naredbi” (iz 1859) ne samo da nije razriješila, nego ih je još više pogoršala. U
drugim oblastima života bilo je izvjesnog napretka, osobito u doba kad je na vezirskoj stolici
bio Šerif Osman-paša (1860- 1869). U to doba počinje izgradnja puteva i mostova, uvodi se
poštanski i telegrafski saobraćaj, otvaraju škole i razne prosvjetne ustanove, osniva štamparija
i počinje izdavačka djelatnost, niču prva veća preduzeća i uspostavljaju se bolje trgovinske i
druge veže sa inostranstvom, slobodno obnavljaju stare i prave nove bogomolje i crkvene
škole.
U ovo doba u Bosni i Hercegovini postoji 56 pravoslavnih osnovnih škola, 54 katoličke
škole, jedna jevrejska osnovna škola i 25 tzv. ruždija za muslimansku omladinu u kojima su
101
se predavali i predmeti svjetovne naobrazbe. Muslimanska djeca su pohađala i sibjan-mektebe,
škole za početnu vjersku obuku. Takvih mekteba u Bosni i Hercegovini je bilo 847 pred kraj
osmanske vladavine.
Tako je Osman-paša, nakon mnogih buna, ustanaka i višedecenijskog otpora begovata i
muslimanskog stanovništva, konačno uspio da organizira regularnu vojsku (nizam). Uspjesi
Omer-paše Latasa na ovom području bili su privremeni. Jer, čim je otišao iz Bosne, regrutacija
Muslimana-BoŠnjaka se nije, usljed otpora, mogla provoditi. Osmanske vlasti su mogle u
borbi protiv seljačkih kršćanskih buna i ustanaka koristiti svoje redovne trupe ili organizirati
samo neregularne pomoćne vojne formacije poznate pod imenom bašibozuk.
Bosna je tada važila zajedno od najnemirnijih područja u čitavom Osmanskom carstvu.
Početkom sedme decenije XIX vijeka regrutacija se u tom carstvu jedino nije mogla provesti
u Bosni, Albaniji, Kurdistanu i u Arabiji. Porta je tek nakon ugušenja trećeg Vukalovićevog
ustanka u Hercegovini i poraza Crne Gore (1862) uspjela da sa bosanskim begovima ugovori
uvjete regrutacije: da rok aktivne službe ne bude veći od tri godine; da se bosanski pukovi
(svega dva puka) mogu angažirati samo za odbranu Bosne i Hercegovine; da polovina oficira
mora biti iz redova bosanskih Muslimana; da se višak regruta smije uvrštavati samo u domaću
miliciju. Bosanski pukovi su činili manje od četvrtine ukupnih otomanskih snaga u
Bosanskom vilajetu. Njima je komandovao poseban general (ferik), dok je vojno-
administrativnim i mobilizacijskim poslovima rukovodilo Vojno vijeće sastavljeno od oficira
iz bosanskih pukova. U Bosni i Hercegovini je uz postojanje ove oružane sile bila i
žandarmerija jačine 3.000 ljudi, u kojoj je bilo i kršćana. Početkom naredne decenije Porta je
namjeravala da formira i posebnu bosansku armiju.
U vrijeme Osman-paše Bosna je dobila i svoj prvi ustav - Vilajetski ustavni zakon (1867).
Njime je izvršena posljednja upravno-politička reforma Bosanskog pašaluka. Ovim zakonom
bosanski vilajet se dijelio na sedam sandžaka ili mutesarifluka. Na čelu bosanske civilne
uprave bio je otomanski namjesnik, koji je, umjesto ejaletom (pašalukom), upravljao
vilajetom, a službeno se zvao valija (guverner). Uz njega je postojao Vilajetski savjet (koji se
sastojao od polovine muslimana i polovine nemuslimana) i Vilajetsko ili Veliko vijeće u koje
su ulazila po tri predstavnika iz svakog sandžaka. Valija je imao svoje pomoćnike za razne
sektore, te načelnike: za spoljne poslove, poljoprivredu i trgovinu, prosvjetu i javne radove,
zatim razne upravnike (za vakufe, statistiku, katastar itd.) i komandanta žandarmerije. U
seoskoj organizaciji uprave i dalje je ostala institucija (još od 1846. god.) muhtara, a za kršćane
kodžobaše ili knezovi.

102
 Postojao je, pored trgovačkog i građanskog suda (u tri stepena), i Vrhovni vilajetski
sud, sa po tri muslimanska i kršćanska člana, sa sarajevskim kadijom na čelu. Od tada
su šerijatski sudovi pretvoreni u specijalne sudove samo za muslimane, i to zavođenje i
rješavanje bračnih, porodičnih, nasljedno-pravnih i vakufskih poslova. Sve ostale
građanske stvari, kako muslimana tako i kršćana i Jevreja, kao i krivična jurisdikcija nad
cjelokupnim stanovništvom dati su u nadležnost pomenutih novoosnovanih građanskih
i trgovačkih sudova.
Značajno je pomenuti da je u Bosni i Hercegovini sa provođenjem ovih reformi
’iansirana ideja o integralnom bošnjaštvu, koju će od Omer- paše Latasa provoditi
centralna osmanska vlast, a u koju se dobro uklapalo rasuđivanje jednog broja franjevaca
o historijskom kontinuitetu sa srednjim vijekom”. Kako piše historičar Ibrahim Tepić u
ranije pomenutoj studiji ”... Koncepcija koja se pojavila na stranicama ‘Bosanskog
vjestnika’ (1866) pripadala je Osman-paši, a očito je nastala na osnovu pomnih
izučavanja. Ona se temeljila na tvrdnji da postoji jedan bosanski narod, koji, mada vezan
za osmansku državu, posjeduje svoje narodne osobenosti, genetički i istorijski vezan za
Bosnu. Ovdje se kontinuirana borba za autonomijom tumači upravo postojanjem
bosanske nacionalne ideologije, za koju se tvrdi da samo reformama postiže pravi
smisao. Ovu koncepciju Osman-paše i centralne vlasti potvrđuje niz primjera, od
prevođenja osmanskih zakona do službenih naziva, među kojima je i naziv bosanski
jezik. Međutim, Muslimani nisu prihvatali ideju 6 ravnopravnosti sa ostalim dijelom
stanovništva, a srpska nacionalna misao je bila prilično razvijena, dok su se Hrvati sve
više orijentisali ka matici hrvatskog naroda”

Književnost, nauka, likovna i dekorativna umjetnost, arhitektura, muzika i

obrazovanje u osmanskom dobu
Književnost
0 začecima i prvim poznatim piscima iz XV vijeka - Mahmed-paši Anđeloviću
(Abogoviću) Adniju, Ahmed-paši Hercegoviću i Jakub-paši Bošnjaku, te o narodnoj
književnosti - epskim junačkim pjesmama i baladama u XVII i XVIII vijeku bilo je
govora u ranijim poglavljima.
Primanjem islama muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini je prihvatilo,
103
poput Turaka i drugih islamskih naroda, i arapsko pismo, a arapski kao jezik vjere. Ali,
uz ovo pismo bosanski Muslimani, i to većinom begovi i njihove žene, u ličnom
dopisivanju služili su se i bosančicom, kurzivnom bosanskom varijantom ćirilice, koja
nije učena u školama, nego je, kao i narodna književnost, prenošena s koljena na koljeno.
 Prihvatanjem islama pojedincima je bilo dostupno školovanje na visokim školama u
Istambulu, kao i u drugim kulturnim centrima Carstva, u kojima su učili i usavršavali ne
samo otomanski kao državni jezik, nego i arapski i perzijski. Došavši u dodir sa ovim
bogatim kulturama, mnogi Bošnjaci će postati i čuveni književnici, pjesnici, naučnici,
historičari, filozofi. Oni će, poput pripadnika rimokatoličke i pravoslavne vjere koji su pisali
i stvarali književnost na latinskom i crkvenoslavenskom jeziku, a jednim dijelom i na svom
narodnom jeziku, stvarati na orijentalnim jezicima a i na svom matemjem, bosanskom jeziku.
Književnost bosanskih Muslimana iz otomanskog razdoblja dijeli se na: književnost na
orijentalnim jezicima i na alhamijado književnost (djela pisana narodnim, bosanskim
jezikom, ali arapskim pismom, prilagođenim ovom jeziku) .

Književnost na orijentalnim jezicima

Do sada su istražena djela preko 300 pisaca, koji su bili bosanskog porijekla i bavili se
različitim književnim vrstama, najčešće poezijom, ali i prozom. Na arapskom jeziku najčešće
su pisane rasprave o Kur’anu, tradiciji (hadisu), islamskom pravu, filozofiji, logici,
matematici i drugim naukama. Na perzijskom jeziku su se Bošnjaci najviše ogledali u lirskoj
poeziji. Više njih je pisalo Svoje stihove i druga djela na dva, pa i na tri jezika. Takvi su,
primjera radi, bili: Derviš-paša Bajezidagić (rođen oko 1560. godine u Mostaru); napisao je
zbirku pjesama Bulbulistan a sačuvano je i više pjesama posvećenih Sarajevu i Mostaru. On
se smatra prvim našim antologičarem u oblasti književnosti. Ostavio je dosta vrijednih
rukopisa i zadužbina u Mostaru. Živio je dugo na dvoru u Istambulu i bio u dva navrata valija
- namjesnik Bosanskog pašaluka. Poginuo je u Budimu 1603. godine; Ahmed Hatem
Bjelopoljak, umro 1754. godine. Njegova zbirka pjesama Divan sadrži 271 pjesmu na
turskom, 35 pjesama na perzijskom i 32 pjesme na arapskom jeziku. Dao je značajan
komentar ha matematičko djelo Al jum 'a, koj e je napisao Hišam Bošnjak; Muhamed Šakir
Muidović (rođen u Sarajevu u drugoj polovini XVIII v., umro 1858. godine u Sarajevu).
Napisao je mnogo kasida - pjesme panegiričkog, elegičnog ili religioznog sadržaja -
epigrama, hronograma, elegija i zbirku Gazela.
Djela bosanskih Muslimana na Orijentalnim jezicima nastajala su najčešće na tlu Bosne i
Hercegovine i Novopazarskog sandžaka (Bosanskog pašaluka - ejaleta - vilajeta), a i
tematikom su vezana za ove krajeve i gradove-posebno pjesme o gradovima, epigrafika,
ljetopisi, putopisi, kratke priče. Većina tih djela je pisana na turskom jeziku. Mnogi pisci i
104
pjesnici nalazili su teme iz svakodnevnih događaja, koje su opisivah
u stihu i prozi, a posebno borbe na granicama, bune i ustanke, unutrašnje sukobe vlastele,
zatim ratove Osmanlija i bosanskih Muslimana s Habsburgovcima, Mlečanima i Rusima.
Najznačajniji pisci i pjesnici ovakvih djela, pored Adnija, A. Hercegovića i J. Bošnjaka
iz XV vijeka, jesu:
 Muhamed Karamusić - Nihadi (umro u Sarajevu oko 1587. godine), bio je liričar i
epigrafičar; sastavio je i natpis na čuvenom Sokolovićevom mostu na Drini u Višegradu;
Derviš-paša Bajezidagić, pjesnik, pored onog što je o njemu već kazano, pisac lirskih
pjesama i pjesama o Mostaru i Sarajevu;
Šani-Medžasi (rođen u Mostaru, umro 1610. godine), pjesnik prigodne lirike. Čuvene
su mu pjesme Stari most u Mostaru i Pjesma zaljubljenih’,
Husein Lamekani-Bošnjak (umro 1624. godine), pjesnik mistične lirike, napisao djelo
u prozi Vahdetnamz;
Muhamed Nerkesi Es-Saraji (1592-1634), lični historiograf sultana Murata IV, pjesnik
ljubavnih pjesama i rodnog Sarajeva, po književnom historičaru Safvet-begu Bašagiću ”
cijeli odlomci iz njegove (Nerkesijeve) Chamse čitaju se na visokim školama kao uzorci
nekadašnjeg stila”;
Abdulah-Abdi Bošnjak (umro 1644. godine), pisao na turskom i arapskom, bavio se
islamskim misticizmom, pisao pjesme, komentare, bavio se i predavanjem. Najpoznatiji
mu je komentar Frusus al-hikam. Napisao je preko šezdeset raznih djela, među kojima i
Terseme-i tesrihat (Izbor i prijevod najznačajnijih književnih i mističnih djela), zatim,
Matali ’al-nur (Izvori svjetlosti i Mawakil al-fugara (Staništa isposnika);
Mehmed Rešid (rođen u Sarajevu oko 1650., umro 1715. godine), lirik i epigrafičar,
poznat po zbirci pjesama Divan;
Sabit Alaudin Ali Bošnjak ili poznatiji kao Sabit Užičanin (rođen u Uzicu oko 1650.
godine, umro 1712. godine), naš najpoznatiji pjesnik na turskom jeziku; osoben po
pjesničkom stilu ijedan od najorginalnijih pjesnika u čitavom periodu osmanske vlasti.
Češki orijentalist Jan Rypka je napisao doktorsku disertaciju o Sabitu, a njegov Divan
obuhvata blizu 650 pjesama (posebno vrijedni primjerci Divana rađeni su po narudžbini
za carske i kraljevske biblioteke u Parizu, Londonu, Beču i dr.). Njegovo djelo Zafernams
- knjiga o pobjedi krimskog kana kod Prekopa u ratu protiv Rusa i Poljaka - smatraju
"gotovo svi historičari osmanske književnosti ne samo njegovim remek-djelom nego i
najznačajnijim djelom te vrste čitave epohe”; to je, ustvari, epska pjesma, prigodnica od
426 stihova. Među vrhunska ostvarenja spadaju mu i kaside Miradžija i Ramazanija.
Napisao je i pjesme o sklapanju Karlovačkog mira 1699. godine;

105
 MehmedKuranija-Mejli (1713-1781) bio je pjesnik grada Sarajeva u kome je rođen, kao i
kaligraf i epigrafičar;
Mula Mustafa Bašeskija - Šefki (Svijetli), rođen u Sarajevu 1731, umro 1809. godine. Od 1756.
godine počinje da vodi Ljetopis i bilježi događaje u Sarajevu do 1804. godine. Ima više pjesama
na turskom jeziku, kao i pjesme o Sarajevu;
Habiba Rizvanbegović Stočević (1845-1890), rođena u Mostaru, jedina pjesnikinja divanske
poezije iz Bosne i Hercegovine. Pošto je Omer-paša Latas pogubio njenog oca Ali-pašu, porodica
je morala otići u progonstvo u Tursku, gdje je naučila turski. Napisala zbirku pjesama Dzva«;
Arif Hikmet Rizvanbegović Stočević (1839-1903), rođen u Mostaru, unuk Ali-paše, spada
među posljednje pjesnike na turskom jeziku. Za njega Safvet-beg Bašagić kaže: ”Hikmet je bio
među učenima - učen, među pjesnicima — pjesnik, među bekrijama - bekrija, među
propovjednicima naprednih ideja - neustrašivi pobornik ustava i slobode; ostao je uvij ek dobar
rodoljub i pravi sin hercegovačke grude do zadnj eg časa”. Napisao je brojne pjesme. Divan mu
sadrži 158 završenih i 37 nedovršenih gazela. Od ostalih književnih djela napisao je Slike mudrosti,
Aforizme objašnjenja i Svjetionik tumačenja. Zbog bogatstva rječnika i izražajnih mogućnosti
”bosanskom” jeziku prednost je davao nad otomanskim.
Od navedenih pisaca i pjesnika neka njihova djela su bila takve vrijednosti da su već u ono
doba prevođena u više evropskih zemalja. Sabitov Divan je preveden u Francuskoj, a također i
djelo Hasana Kafije Prušćaka još u XVIII vijeku. Kronike Omera Novljanina su prevođene na
njemački, francuski i engleski jeziku stoljeću (XVIII) kad su i nastala. U Historiji osmanske
poezije, koju je napisao čuveni bečki orijentalist Joseph von Hammer (Geschichte der Osmanschen
Dichtkunst) nalazi se više biografija naših stvaralaca na turskom jeziku.

Alhamijado književnost
Bosanski Muslimani su stvarali i pisali na svome narodnom jeziku (bosankom, srpskom ili
hrvatskom), a arapskim pismom (arabicom) u XV vijeku. Iz tog doba sačuvana je turska
početnica (bukvar, sufara) u kojoj ima bosanskih riječi napisanih arapskim slovima. Ali, prvi
sačuvani takvi rukopisi i djela u stihu i prozi datiraju od kraja XVI vijeka, a arapsko pismo je
korišćeno sve do prve polovine XX stoljeća. Najčešće književne vrste bile su: pobožne pjesme
(ilahije), didaktičke (kaside), legende i religiozne priče (hikjaja ili hićaja), zatim arzuhal
(pritužbe
106 i molbe, satirične pjesme, peticije, političke pjesme, poslanice), te mahzar
(kolektivne molbe i pritužbe), kao i ljubavne pjesme, molitve i rječnici. Stihovi kod većine
ovih pjesnika pisani su sedmercem, osmercem, a rjeđe jedanaestercem. Ova književnost je
bila veoma popularna u muslimanskom narodu, učila se napamet i tako prenosila s koljena na
koljeno. Najstariji tekst jedne ljubavne pjesme potječe iz 1588. godine. Počev od XVII vijeka
sačuvano je više djela iz alhamijado književnosti. Najvažniji predstavnici tog doba su:
Muhamed Hevaji (Zračni) Uskufi (rođen u selu Dobmji kod Tuzle 1601.-1651.). Napisao
je poznati tursko-bosanski rječnik Potur-Šahidiju (1631. godine) u stihovima. To je po starini
drugi južnoslavenski rječnik, ”a svakako prvi u stihovima”. U predgovoru tog djela Hevaji za
sebe Veli daje Bošnjak (Bosnevi), a svoj jezik dosljedno naziva bosanskim (bosanca) i smatra
ga izuzetnim među jezicima ("Bosanski da vam besidim, bratani...”). Napisao je i više
misaonih - refleksivnih pjesama. Jezik mu je i u rječniku i u pjesmama veoma čist i gotovo
bez imalo turcizama, ikakvog narječja. Njegovi su čuveni stihovi: "Jedan otac, jedna mati -
prvo bi nam valja znati; Jer ćemo se paski klati - Hodte nama vi na viru”.
Hasan Kaimija (Sarajevo, rođen između 1625. i 1635. godine, umro u Zvomiku 1691,,
gdje mu Se nalazi i turbe). Bio je pjesnik i tribun sarajevskih siromašnih slojeva. Učestvovao
je u sarajevskoj buni 1683. godine. Zbog sklonosti za predviđanje historijskih događaja bio je
veoma popularan u narodu u XVIII i XIX stoljeću. Čuvene su mu pjesme Nadahnuća.
(Varidat) koje spadaju u proročanske pjesme. Opjevao je i sklapanje mira između sultana i
hrvatskog bana Nikole Zrinskog (1620- 1664). Njegove pjesme o Kandijskom ratu - 0
osvojenju Kandije bile su vrlo popularne. "Kaimijin jezik je prost, razumljiv, a ponegdj e čak
i pučki”. Glavno djelo mu je Divan (tekijska poezija),
Mehmed-aga Pruščanin, rođen u Pruscu kod Donjeg Vakufa, gdje i znameniti Hasan
Kafi Pruščak "svakako jedna od najznačajnijih ličnosti intelektualne i književne Bosne u
drugoj polovini XVI vijeka” (Hazim Šabanović, 1967). Napisao je Duvanjski arzuhal-mobu
na bosanskom jeziku. Prema književnom historičaru Muhsinu Rizviću "Duvanjski arzuhal
izražava epsku atmosferu vojničkog života, sa svim njegovim teškoćama i nevoljama,
prelomljenu kroz tjeskobno osjećanje nesnosne psihičke mučnine tvorca ove pjesme...”
U Prozoru su, kao i u Kupresu, kako piše H. Šabanović, još "od XVI vijeka povremeno
logorovali ne samo kliški sandžak-begovi nego i bosanski namjesnici, čuvajući granice i
pripremajući provale u susjedne mletačke i austrijske strane...”
Hadži-Mehmed Raži Velihodžić (Sarajevo, 1722-1786). Napisao je pjesmu Čujte, djeco
svikoh”, a pisao je i prozu.
SeidAbdulvehab Ilhamija (Žepče, 1773, pobugljen u Travniku 107 1821. godine). Napisao je
dvadesetak pjesama (ilahija i kasida) na bosanskom i oko stotinu na turskom i arapskom
jeziku. Oštro je kritikovao loše postupke nekih muslimana prema ljudima drugih vjera kojima
su izazvali "opravdan bunt prema muslimanima". Napisao je Ilmihal (udžbenik za vjersku
pouku). Ilhamija je bio nastrojen slobodarski i bio je buntovan derviški vođa. Zadavljen je po
naređenju Ali Dželaludin-paše u Travniku. Rešid Kadić navodi (1969) daje "uzrok njegovoj
smrti po svoj prilici jedna pjesma u kojoj je ustao protiv ondašnjeg društvenog poretka". 12>
I u XIX vijeku bilo je više pjesnika alhamijado književnosti, među kojima su najznačajniji:
Umihana Čuvidina, rođena u Sarajevu oko 1795. godine i tu Umrla 1870. Bila je zaručena
za Muju Čamdži-bajraktara, Sarajliju koji je 1813. godine poginuo kod Loznice u vojsci Ali-
paše Derendelije. Od velike žalosti se nije nikad udala "pak je počela pjevati pjesme o svom
junački poginulom zaručniku”. Jedina sačuvana njena pjesma jeste epos od 79 stihova pod
naslovom Čamdži Mujo i lijepa Uma ili Sarajlije, idu na vojsku protiv Srbije. Umihana
Čuvidina je, kako piše književni historičar Alija Isaković, prva pjesnikinja Muslimanka i
jedna od prvih pjesnikinja na našem jeziku.
Abdurahman Siri (Fojnica, 1789-1847), napisao je tri ilahije; Arif Šaraj lij a (Šaraj evo,
oko 1861-1916), Mev/nd - spj ev o rođenju poslanika Muhammeda i Savjete', Omer Humo
(umro 1890), zagovornik uvođenja narodnog jezika u vjerske škole, a\tiOT]eIlmihala - prve
štampane knjige arabicom u Bosni (1875); Salih Gašović (umro 1898. godine u Bijelom Polju)
napisao je Mevlud, koji je do sada štampan u najvišem broju primjeraka; Sulejman Tabaković
(iz Novog Pazara) autor je pjesme Dobar zemanprokas&, a vjerovatno i pjesme Ibrahim
Terezija', Jusuf-beg Čengić (iz Miljevine, kod Foče) napisao je u narodu veoma popularan
spjev Avdijz.
Arabicom su knjige u Bosni štampane sve do početka druge polovine XIX vijeka. Prve
knjige su se počele štampati u vrijeme Osman-paše Topala (1806-69), kada je Ignjat Sporon
svoju štampariju otvorio u Sarajevu i sobom iz Zemuna donio ćirilična slova, a zatim nabavio
i arapska slova iz Istambula. Tako su od tada štampani paralelno i na

108
12 Ta pjesma glasi:
Čudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din-dušmanin ustade,
Šta se hoće zaboga?
Turčin nema amela (ne vrši dobra djela)
Krivda pravdu zamela (uništila)
turskom i na bosanskom jeziku listovi “Bosanski vjestnik” i “Bosna”. U tim listovima su
objavljeni i prvi tekstovi bosanskih Muslimana ćirilicom na narodnom jeziku {Narodne
pjesme bosanskijeh Muslimana', zatim Carski namjesnici u Bosni od Saliha Hadžihusejnovića
Muvekita, koji je bio i autor Povijesti Bosne (na turskom jeziku). Krajem šezdesetih godina u
Sarajevu jc počeo da izlazi "Sarajevski cvjetnik - Điilšeni šaraj ”, kojeg je uređivao ’ prvi
muslimanski novinar Mehmed Šaćir Kurtćehajić (1844.- 1872.)”

Nauka
U osmansko doba bosanski Muslimani su stjecali srednje obrazovanje najčešće u
Bosanskom pašaluku - vilajetu, a visoko u Istambulu i drugim gradovima. Bošnjaci su se
najviše bavili islamskim naukama, zatim naukom o orijentalnim jezicima, filologijom,
šerijatskim pravom, književnom kritikom i historijom. Malo je sačuvano njihovih radova iz
islamske filozofije, matematike, logike, geografije, astronomije, medicine. Pored ranije
navedenih, u izučavanju orijentalnih jezika isticao se i Muhamed Musić Sarajlija.
Ljudi iz bosanskog podneblja ostvarili su historiografska i druga prozna djela. Među njima,
najpoznatiji su:
Ibrahim Alajbegović-Pečevija (rođen 1572. u Pečuhu, Ugarska, gdje mu je otac poslije
Mohačke bitke doselio iz Bosne). Dugo je živio kod rođaka iz čuvene porodice Sokolovića u
Banjoj Luci i Budimu. Znao je dobro mađarski i latinski jezik. Napisao je djelo pod naslovom
Povijest. Njegova Povijest obuhvata period od 1520. do 1639. godine. Napisao jei biografije
o tridesetak poznatih Bošnjaka koji su imali značajnu ulogu u Osmanskoj carevini. Svoj jezik
je zvao bosanskim, a ponekad i hrvatskim, dok se neke riječi, po njemu, nalaze u "bosanskom
i vlaškom jeziku”.
Husein Bošnjak - poznat i kao Kodža Muerrih, rođenje u Sarajevu, a umro 1649. godine.
Spada u vodeće predstavnike proznog stvaralaštvu. Napisao je historijsko djelo Čudesni
događaji. Autor je jedne Opšte historije. Poznat je i kao prevodilac Karamanijeve Historije
svijeta pod naslovom Albar ad-duwal wa atar al-uwal. Njegova Opšta historija sadrži dva
toma - u prvom obrađuje opću historiju i historiju svijeta od pojave islama (omajadski i
abasidski halifat, nastanak i propast svake od islamskih država), a u drugom tomu prikazuje
historiju Osmanske carevine od osnivanja do 1520. godine. Bečki orijentalist Joseph von
Hammer gaje u svojoj Povijesti Osmanskog carstva uvrstio među turske historičare XVII
vijeka.
Kako je Osmansko carstvo krajem XVII i u toku XVIII vijeka 109 vodilo više ratova u kojima
su učestvovali bosanski Muslimani, oni su ostavili o tome više proznih i historiografskih
radova. U njima se obrađuju borbe i habsburško-otomanski i rusko-otomanski ratovi, a i
borbe, bitke i bojevi oko Sapca, Braile, Bendera, Silistre i drugih graničnih mjesta. Najčešće
su to djela memoarskog karaktera ili putopisi. Najznačajniji predstavnici su:
 Ahmed Hadžinesimović - Pruščak (rođen početkom XVIII v. u Pruscu, a umro oko 1789.
godine u Ruščuku). Autor je Memoara o rusko- otomanskim i habsburško-otomanskim
ratovima 1736-1739. Piše o svom osmogodišnjem zarobljeništvu u Rusiji. Ovo djelo je
nađeno u Parizu.
OmerNovljanin je rođen u Bosanskom Novom. Učesnik je i svjedok rata protiv Habsburške
monarhije iz 1737. godine. Napisao je djelo pod naslovom Vojne Hakim-oglu Ali-paše. Kod
nas je to djelo poznato kao Povijest Bosne od Omera Novljanina. U Istambulu je ono
štampano tri puta: 1741., 1876., 1878., te Ankari 1979. godine. To djelo su koristili i
prikazivali historičari J. Hammer, Jonquierre, Toderini, Zenker i drugi, a prevođeno je na
njemački, francuski i engleski, i to u vrijeme kad je djelo i nastalo.
Abdulah Dmišlija, rođen u drugoj polovini XVII vijeka u Drnišu, učestvovao u komisiji
koja je utvrđivala granice između Habsburške monarhije i Mletačke republike i Osmanskog
carstva (Bosanskog ejaleta) 1699. godine po odredbama Karlovačkog mira. Ostavio djelo
Zbornik bosanskih memorijala (Zbornik sadrži zapise, prepiše dokumenata i pisama, kao i
autorove bilješke).
Muhamed Emin Isević (umro U Sarajevu 1816), napisao Traktat u kome je izložio prilike
u Bosni. U njemu kritički osuđuje kadije, muftije, profesore, namjesnike, upravitelje vakufa,
sakupljače harača, kapetane, spahije, janičarske age.
Muhamed Enverija Kadić, rođen u Sarajevu 1855., a umro početkom tridesetih godina XX
v. Za ovog izuzetnog ljubitelja knjige akademik Hamdija Kreševljaković je napisao: ”Sav
svoj život Kadić je posvetio prikupljanju građe zapovijest Bosne i Hercegovine od dolaska
Osmanlija do danas, sabrao i sredio ogroman materijal i time nas uveliko zadužio kao niko
dosad, a valjda neće niko ni kasnije jer je vrlo malo toga, što mu je izbjeglo u našim
krajevima”.
Jedno vrijeme radio u Arhivu bosanske vlade što je presudno utjecalo na njegovo osobito
interesovanje za historiju i prikupljanje dokumenata.

Arhitektura, dekorativne i likovne umjetnosti I na području likovne umjetnosti Osmanlije

su od prvih decenija svoje
Vladavine u Bosni i Hercegovini dali svoj pečat. No, njihov dolazak i masovno primanje
islama u domaćem žiteljstvu nisu prekinuli tradicije i stvaralaštvo iz srednjovjekovnog
perioda Bosne. Te dvije kulture i civilizacije su se postepeno prožimale. Najveći prodor je bio
110
u oblasti monumentalno-sakralne (džamije, karavan-saraji, hanovi, tekije, medrese, biblioteke
i turbeta), stambeno-privredne (feudalni odžaci i konaci, sahat- kule, hanovi, bezistani,
zanatske radionice i trgovine), gradnje i korišćenje voda (mostovi, hamami, česme, šadrvani,
fontane).
 Dokaz uzajamnog prožimanja i utjecaja stare tradicije i novog islamsko-orijentalnog stila
naročito se iskazuje u nadgrobnim spomenicima, stećcima i nišanima i natpisima na njima.
Kako piše akademik Muhamed Karamehmedović, "tradicionalni umjetnički izraz pružao je
otpor novome, ali su se postupno orijentalna ornamentika, običaji i stambena kultura
adaptirali prema domaćoj tradiciji na takav način da je u detalju i cjelini - u kući i
arhitektonskom ansamblu - teško odrediti tačno porijeklo pojedinih oblika i motiva”.
U Sarajevu se već u prvoj polovini XVI vijeka podižu monumentalni sakralni i profani
objekti, potkupolne džamije - Gazi Husrev-begova (1531), Ali-paŠina (1561), Careva (1565)
i druge, zatim medrese (Krušumli medresa), bezistani - Brusa bezistan i Gazi Husrev-begov
bezistan, karavan-saraji itd. ”Ovo bogatstvo monumenata isprepliće se u jedinstvenom skladu
i ritmu arhitektonskog izraza kroz igru munareta i arabeski, volumena i kupola. Ritam izmjene
ploha i potkupolnih prostora ritmičkim stepenovanjem arhitektonskih elemenata stvara
izvanredan utisak skladne cjeline”
Pored pomenutih, u Sarajevu po arhitektonskoj vrijednosti i ljepoti najpoznatije su
džamije: Husein-pašina (1590) u Pljevljima, Turhan Emin- begovau Ustikolini (XV v.),
Ferhat-pašina (1583) i Armandija (1594) u Banjoj Luci, Karađoz-begova (1587) i Koski-
Mehmed-pašina (1612) u Mostaru, Aladža-džamija (1550) u Foči, Jen-džamija (1549),
Sulejmanija (1715) i Hadži-begova (1757) u Travniku, Jusuf-pašina (4560) u Maglaju, Sinan-
begova (1579) u Čajniču, Hadži-Alijina (1543) u Počitelju, Huseinija (1826) u Gradačcu.
Najpoznatija turbeta (mauzoleji) su: Gazi Husrev-begovo i Murat-begovo turbe u Sarajevu,
Ferhat-pašino u Banjoj Luci i Sinan-begovo u Čajniču. Ona pripadaju zatvorenom tipu, a ona
na Alifakovcu u Sarajevu i nekoliko turbeta kao i Šejh Jujino u Mostaru pripadaju otvorenom
tipu turbeta.
Od svjetovnih građevina najpoznatije su: feudalni odžak Rizvanbegovića, Begovina u
Stocu, Đerzelezova kula i Svrzina kuća u Sarajevu, Velagića kuća u Blagaju kod Mostara,
Đulhanumina kuća u Stocu i dr. Čuveni su još: Morića han, Gazi Husrev-begov i Brusa
bezistan, te Gazi Husrev-begov hamam u Sarajevu, ćuprije u Višegradu i Mostaru, kao i
Arslanagića most u Trebinju, most na Žepi i dr.

111
 Zbog zabrane likovnog prikazivanja Boga i živih bića kod bosanskih Muslimana se najviše
razvila dekorativna umjetnost, a pogotovo dekorativno pismo. Kaligrafsko ukrašavanje
Kur’ana i drugih knjiga, zatim biljna i geometrijska arabeska zamijenili su u Muslimana
slikarstvo, a oblikovanje nadgrobnih spomenika, nišana i bašluka nadomještavalo je potrebe
za kiparskom umjetnošću. Dekorativna umjetnost se naročito primjenjivala na bakrenom
posudu, ornamentima tkanina, tepiha, vaza, na šadrvanima, zidovima, u enterijerima
bosanskih kuća.
Bošnjak je bio Osman Nekaš, jedan od dva umjetnika koji su 1557. godine ilustrirali
najčuveniji otomanski iluminirani rukopis Hunernamu, knjigu o junaštvima osmanskih
sultana. Znatan broj iluminiranih rukopisa, koji Su djelo domaćih ljudi, čuva se u čuvenoj
Gazi Husrev- begovoj biblioteci u Sarajevu. Najpoznatiji kaligrafi su: Bošnjak Sinan Mehmed
(XVI st.), Husejin Bošnjak (umro 1751); Mejli-Mehmed Kuranija (1713-1781), Ahmed
Berberović (XVII st.), Ibrahim Šehović (XIX str.), Rahim Islamović (umro 1880).
Izuzetno iluminirani Kur’an, prepisan u Sarajevu 1567. godine, nalazi se u Muzeju
primijenjene umjetnosti u Beogradu, iluminirani rukopis zbirke hadisa - rukopisi se čuvaju u
Orijentalnoj zbirci JAZU (HAZU) u Zagrebu, a Džuzovi (tridesetine) Kur’ana, nazvani
Mehmed-pašini džuzovi, nalaže se u Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, ukrašeni su
maštovitim i bogatim omamentalnim zaglavljima i urvanima, zastavicama i rozetama.

Muzika
0 muzičkom životu u Bosni u osmansko doba sačuvano je malo izvornih podataka.
Muzičko blago muslimanskobošnjačkog naroda iz tog perioda prvi su počeli da otkrivaju i o
tome pišu evropski muzikolozi, osobito Česi i Austrijanci. Nekoliko njihovih imena, radova
i ocjena o vrijednosti ove baštine pominje i dr. Smail Balić u svom djelu Kultura Bošnjaka.
On šire citira čuvenog češkog muzikologa Ludwiga Kubu 13 > prema kome »Narodna muzika
Bosne i Hercegovine ima tri skale vise nego što je uobičajeno u evropskoj muzici, s njenim
‘višim’ i ‘nižim’ skalama”. Ludwig Kuba je, kako navodi S. Balić, otkrio jedanaest skalnih
shema u vrednovanju tonaliteta sevdalinki, bosanskih ljubavnih pjesama. Uprkos utjecaja
arapsko-turske muzičke tradicije—posebno turskih pjesama na Balkanu i preko islamske
vjerske pjesme—glavni elementi, prema mišljenju Kube, ostali su samobitni.
Narodna muzika se njegovala u svim društvenim slojevima Muslimana. Ipak, razlikovala se
(kao i danas) seoska i gradska tradicija.
U okviru gradske tradicije razvio se specifičan lirski muzički pjesnički oblik poznat pod
nazivom
112
sevdalinka (od turskog - sevda: ljubav). To je solistička pjesma sa bogato
omamentiranom melodikom.

13 Ludwig Kuba, Pisny juchoslovanske - Bosansko-hercegovske, Prag 1927; Isti,

Pjesme i napjevi iz BiH, Sarajevo, Svjetlost, 1984.
 * Sevdalinka se nije njegovala samo u gradskim muslimanskim slojevima, nego su je
prihvatili i širi slojevi, a i svi drugi narodi Bosne i Hercegovine. Bosansko-muslimanska
narodna muzika i pjesma kasnije je služila mnogim srpskim i hrvatskim kompozitorima
(skladateljima) i piscima kao izvor nadahnuća i umjetničke snage. 14 15
»Dok lirska narodna pjesma«, kako piše S. Balić, »ima svoj izvor u ženskom svijetu, dotle
su epsko i glazbeno stvaralaštvo bosanskih Muslimana izrasli na njihovoj društvenoj
stvarnosti punoj mijena i oscilacija između sreće i tuge, sigurnosti i ugrožavanja, bujajućeg
života i samrtnog beznađa, nade i očaja. Ratovi, prirodne katastrofe, kuga i druge epidemije
harale su ciklonski zemljom, a požari proždirali bogatstva i imanja stvarana generacijama.
Zato je bosanska narodna muzika začinjala u radosti, rađala se u tuzi, a sazrijevala u vjeri i
izuzetnoj istrajnosti.«
Muzikolog dr. Martins, dobar znalac muzičke tradicije Srba, Hrvata i Muslimana, pišući
o kvalitetu muzičke baštine ovih posljednjih, naveo je i ovo: »I, začudo, Muslimani imaju ne
samo najveći broj, nego i najljepše i najstarije melodije. Oni su šta više spasli od propasti i
neke srpske historijske pjesme, koje su od pravoslavnih davno bile zaboravljene.«1^
U Bosni je u osmansko doba njegovana i komorna glazba. Više instrumenata je došlo s
Orijenta: diple (na/), violina (ćentane), gitara s usnom rezonantnom komorom (Za/nZn/ra),
instrument sa strunama i uskim produžetkom {tamburica), oboe {zurla), tampan {def), bubanj
(ć/avu/), talambas {davulbaz), šargija - saz {vrsta tambure), gusle - primitivni instrument na
strune. U selima su od duvačkih instrumenata korišćeni: pista, svirala, diple, rog.
Zborno pjevanje njegovano je, čini se, samo u vrijeme izvođenja nekih vrsta vjerskih
pjesama, osobito derviških pjesama. No, za razliku od ovog brižljivo je njegovano govorno
pjevanje (»učenja« ili psalmodiranje) Kur’ana, pozivi sa minareta na molitvu (ezani), te
pojedinačno pjevanje uz pratnju tamburice, odnosno saza.
Prvi modemi orkestri, i izvedbe polifonijske instrumentalne glazbe, kako piše Đoko
Mazalić, pojavile su se u Bosni u prvoj polovini 19 .vijeka.
Bosanski vezir (u Travniku i Sarajevu) je imao glazbeni orkestar, koji je nastupao pri
svečanim državnim ili vjerskim prilikama.16} U ranije doba najznačajnije muzičke grupe
predstavljale su janičarske kapele (mehter takumi). Iz doba reformi i uvođenja regularne
vojske potiče Nizamski rastanak »koji je Južnim Slavenima bio nešto kao Francuzima
Marseillaise ili Njemcima Wacht am Rhein«.

Obrazovanje
113

14 Poštovatelji bosanske muzike i pjesme bili su i: Jakov Gotovac, Krešimir Baranović (poznati violinist i kompozitor iz SAD), Milan
Ogrizović, Vojin Komadina, Jakša Ručan, Ahmed Muradbegović, Rasim Filipović, a muzikolog Vladimir Dvomiković u djelu
Karakterologija Jugoslovena napisao je o sevdalinki i ovo: “Bosanska sevdalinka prodire u srce i dušu mnogo snažnije nego bilo koja
modema glazbena armatura, koja se čuje u drugim dijelovima Evrope.”
15 Vidi Martins, In: Orient-Rundschau (Vien), No3, p7.1907.
 U doba osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini pismenost, kao i cjelokupni
duhovni život, imao je, kao i više vijekova u Evropi, religiozno obilježje. Početne škole
- sibjan mektebi - osnovane su odmah po stvaranju Bosanskog sandžaka. Već 1477.
godine u Sarajevu radi mualimhana - kuća u kojoj predaje učitelj. U ovim školama učilo
se arapsko pismo i osnovne islamske vjerske pouke. Otvarane su uz džamije, a nastavu
su izvodili vjerski učitelji (hodže). Sedamdesetih godina XIX vijeka u BiH je bilo ukupno
847 mekteba. Pismenost je, dakle, preko arapskog pisma u muslimanskom narodu bila
raširena, jer je to pismo bilo dopunjeno i slovima (c, ć, ž) iz bosanskog jezika.
I prvi oblici srednjoškolskog obrazovanja razvili su se širenjem islama. Škole su služile
gotovo isključivo za pripremu đaka za vjerska zvanja. Najčešći oblici takvih škola bile su
medrese, kojih je bilo u više mjesta Bosanskog pašaluka. Najčuvenija i najuglednija, po
izboru nastavničkog kadra, strogosti kriterijuma, broju predmeta koji su izučavani i
bogatstvu biblioteke kojaje bila uz nju, od svog osnivanja bila je Gazi Husrev-begova
medresa u Sarajevu (1537). Smatra se daje ta škola bila ravna mnogim drugim
univerzitetskim školama na Zapadu i da je ona začetnik - za orijentalnu filologiju, pravo i
druge nauke - modernog univerziteta u nas.
U medresama su se školovali nastavnici za mektebe, kao i stručnjaci za šerijatsko pravo
i orijentalne jezike. Do okupacije BiH od Austrougarske radile su 43 medrese.
U vrijeme namjesnikovanja Osman-paše Topala počele su se (od 1864) osnivati ruždijt,
prve muslimanske srednje škole u kojima su predavani i predmeti svjetovne naobrazbe. U
Sarajevu je 1869. godine otvorena i administrativna škola, zatim škola za savremenije
spremanje nastavničkog kadra za mektebe - Dar ul-mualimin - ijedna zanatska škola sa
radionicom (islahana). Ove škole je finansirala država, dok su druge izdržavane od priloga
građana ili od vakufa (zadužbina) imućnijih Muslimana.
Visoko obrazovanje, za razna zvanja i stručnosti, bosanski Muslimani su stjecali u
Istambulu i drugim centrima.

16) Đoko Mazalić, Tursko doba, Kulturna istorija BiH, Sarajevo, 1955.
KRAJ OSMANSKE VLADAVINE U BOSNI

Ustanak srpskih seljaka u Hercegovini i Bosanskoj krajini — (zlo)upotreba ustanika za

ostvarivanje hegemonističkih ciljeva Crne Gore i Srbije (1875-1878)
Usljed teškog ekonomskog položaja, nerješavanja agrarnog pitanja, političke i društvene
obespravljenosti, kao i miješanja susjednih zemalja, u Bosanskom vilajetu su - prvo u istočnoj
Hercegovini, a ubrzo i u Bosanskoj krajini (sa izuzetkom Bihaća - Cazinske krajine) -izbili
114
oružani ustanci srpskih seljaka koji su trajali oko tri godine (1875 -1878). Oba ustanka su od
samog početka bili podsticani, organizirani^ usmjeravani, materijalno i oružjem
potpomagani, pa i vođeni od vlada i dinastija Crne Gore i Srbije.
Austrija, koja je više od dva stoljeća čekala priliku da osvoji Bosnu i Hercegovinu, budno
prateći pretenzije i aktivnosti Srbije i Crne Gore, od početka je igrala glavnu ulogu u
događajima i u Bosanskom vilajetu i na Balkanu uopće. Ustvari, bez austrijskog uplitanja i
pomoći ovi ustanci ne bi mogli tako dugo ni trajati. Oni su vođeni na njenim granicama (uz
oslonac na južnu Dalmaciju, a na sjeveru uz oslonac na austrijsku Vojnu krajinu). 17} A preko
njene teritorije išla je i sva pomoć - naoružanje, novac i vodeći ljudi koje je Srbija slala u
Bosansku krajinu. Na njenoj i hrvatskoj teritoriji formirani su u svim gradovima Slavonije,
Dalmacije i Like, pa i u Zagrebu odbori za pomoć ustanicima. U novoj Gradiški bio je
smješten i Glavni odbor bosanskih ustanika za oslobođenje (Vaso Vidović, Spasoje Babić i
Jovo Bilbija). To je, ustvari, bio centralni organ čitavog ustanka u Bosni. A ovaj odbor bio je,
opet, vezan za Glavni odbor za pomaganje ustanka u Beogradu (pod predsjedništvom srpskog
mitropolita Mihajla).
Oba ova ustanka su u historiografiji iscrpno obrađivana. Zato ćemo se ovoga puta
ograničiti samo na neke suštinske teme i probleme - pitanje uplitanja vlada Srbije, Crne Gore
i Austrije, njihovo korišćenje bosanskohercegovačkih ustanika samo kap oruđa ža
ostvarivanje njihovih hegemonističkih ciljeva, te njihov stvarni odnos prema BiH i prema
Bošnjacima Muslimanima posebno.
17) Dobro obaviješten šta se u Hercegovini i Crnoj Gori sprema, austrijski car Franjo
Josip I je u proljeće 1875. godine došao u Dalmaciju. U toku dvomjesečnog boravka primio
je veliki broj predstavnika Katoličke crkve i drugih delegacija iz pograničnih mjesta
Hercegovine koje su mu uručivale žalbe protiv nasilja osmanskih vlasti. To je bila
smišljena igra, koja je trebalo da pogura austrijsku diplomatiju da pripremi teren za svoju
oružanu intervenciju u BiH. U tu svrhu austrijski car se u Kotoru, 3. maja sastao sa
crnogorskim knezom Nikolom.

115
 Ustanak u Hercegovini otpočeo je jula 1875. godine. Među ustaničkim vođama jedino su
Mićo Ljubibratić i njegov istomišljenik Aleksa Jakšić bili za to da se uputi poziv na ustanak
“svim Hercegovcima bez razlike na vjeru”. Raspoloženje muslimana je bilo povoljno.
Muslimani su podržali uvjete - rješavanje agrarnog pitanja i ukidanje neravnopravnosti. Iz
Plane se bilo javilo Čak 150 dobrovoljaca. Međutim, čim je za ovo saznao knjaz Nikola, on
je naložio svojim ljudima da onemoguće i rastjeraju narodnu skupštinu ustanika i
muslimanima, Ljubibratić se, premlaćen od knjazovih ljudi, morao povući u Dubrovnik.
Da bi potpuno stavio pod svoju kontrolu ustanike, knjaz Nikola je postavio svoga tasta
Petra Vukotića da rukovodi ustankom u Hercegovini. Vlada u Cetinju nije imala za cilj
“oslobađanje i učešće svih vjera”, već priključenje bar dijela istočne Hercegovine svojoj
maloj Crnoj Gori. zato su ustanici, vođeni Petrom Vukotićem, palili sva muslimanska sela i
masovno ubijali muslimansko stanovništvo. No, to će izazvati ujedinjavanje svih muslimana
protiv ustanika, a i miješanje predstavnika velikih sila u Mostaru u tokove razvoja ustanka, a
što će sve Austriji ići u prilog. U ovom ustanku stradala su i muslimanska i srpska sela. Više
hiljada stanovnika je tražilo i našlo spas u Crnoj Gori, Dalmaciji a muslimani u izbjeglištvima
po Bosni. Na kraju od ustanka i teškog stradanja i Bošnjaka i Srba korist je imala samo
dinastija Nikole Petrovića i njegova Crna Gora: na Berlinskom kongresu (13. jula 1878.)
Crnoj Gori je priznata nezavisnost; određene su joj nove granice (na sjeveru je na račun
Hercegovine dobila Nikšić sa okolinom).18} Zauzvrat, po naređenju knjaza Nikole 6.750
hercegovačkih ustanika se sa oružjem postrojilo i u Popovom polju predalo austrijskoj vojsci.
Za ovu uslugu knjaz je dobio od Bečkog dvora nagradu u visini od 10.000 dukata.
Razlozi za ustanak srpskih seljaka u pojedinim dijelovima Bosanske krajine su bili isti kao
i oni u Hercegovini, samo su se ovdje vodeći ljudi ustanka naslanjali i provodili politiku i
praksu dinastije Obrenovića i vlade Srbije, sa ciljem da pripoje Bosnu Srbiji i stvore veliku
Srbiju. Odnos prema muslimanima bio je isti kao i knjaza Nikole - njihovo uništenje. Od vođa
ustanka u Bosanskoj krajini jedino se, još od priprema za ustanak, zalagao da se i muslimanski
(kmetovi i bezemljaši) pozovu i uvrštavaju u ustanak, socijalista Vaso Pelagić i njegovi
istomišljenici. I

18) Berlinskim ugovorom Crna Gora je dobila gradove Nikšić, Kolašin, Spuž, Podgoricu,
Žabljak, Bar i Ulcinj, u kojima su ogromnu većinu činili muslimani (oko 76 odsto, od čega
40 odsto Bošnjaka i 28 odsto Albanaca). Znajući za surove postupke i odnose Crne Gore
prema muslimanima, velike sile su primorale i obavezale vladu Crne Gore, da prihvati i
116prizna “načela koja su osnova društvene organizacije svih evropskih zemalja , te da će
poštovati ljudska, vjerska i politička prava muslimana

ovdje su muslimani bili raspoloženi da uzmu učešća u ustanku, i to ne samo seljaci. Međutim,
i ovdje je prevladala politika vladajućih krugova i pojedinih politički i nacionalistički
obojenih stranaka Srbije, a posebno Srpsko-pravoslavne crkve, da se prema muslimanima
(uprkos ranijih stavova Dositeja, Vuka Karadžića, pa i Ilije Garašanina da su Bošnjaci ustvari
Srbi muslimanske vjere) postupa kao i u Srbiji: njihovo potpuno uništenje. 16 17 Zato su se
Bošnjaci Muslimani i ovdje, na prva masovna paljenja njihovih sela i zaselaka i ubijanja
nedužnog stanovništva, ujedinili i organizirali u bašibozučke čete za gušenje ustanka.
I u Bosanskoj krajini popaljen je veliki broj sela, pa i manjih kasaba na prostoru Kozare,
Grmeča i jugozapadne Bosne. Muslimansko stanovništvo iz sela je mahom prebjeglo u
gradove, a srpsko već početkom ustanka u Slavoniju, Baniju i Dalmaciju, na teritoriju Austrije
odnosno Hrvatske. To će utjecati da u ovom ustanku strada samo manji broj stanovništva.
Ustanak je imao različite faze: od rasplamsavanja do poraza, od uspona do padova - sve
zavisno od godišnjih doba i koncentracije vilajetske osmanske vojske, a najviše od politika
vlada Srbije i Austrije.
Ustanici su i ovdje, isto kao i oni u Hercegovini, služili samo kao oruđe u rukama
diplomatija i strateških ciljeva ovih zemalja. Evo samo nekoliko dokaza.
Ustanak srpskih seljaka u jugozapadnoj Bosni se najviše rasplamsao poslije objave rata
Srbije i Crne Gore Porti. (30. juna 1876). Ustanička rukovodstva u Hercegovini i Bosanskoj
krajini - (Novoj Gradiški) su odmah proglasila ujedinjenje Hercegovine sa Crnom Gorom, a
Bosne sa Srbijom. Na ovo su evropske sile oštro reagirale, jer su bili pogođeni njihovi interesi
na Balkanu. U ljeto te godine srpska vlada je uputila pukovnika Mileta Despotovića da
preuzme komandu nad svim ustanicima Bosanske krajine. Pod njegovom komandom ustanici
su spalili Sanicu i više sela prema Ključu, te Skucani-Vakuf, Kamengrad i Grahovo;. No, on
nije uspijevao da objedini sve ustaničke krajeve a nije bio upućen ni u gerilski način ratovanja.
On je, inače, poslan u Bosansku krajinu da provodi samo politiku vlade i generalštaba Srbije.
Međutim, Srbija je, nepripremljena za rat, za svega nekoliko mjeseci doživjela težak poraz.
Od nove i potpune okupacije Srbiju su, ipak, spasile velike sile. Ona je morala da potpiše
primirje pa i mir. Obavezala se da neće više pomagati ustanike u Bosni. "Beograd je tražio
da se ustanak u sjevernoj Bosni kao nekoristan, šta više štetan po nacionalne interese, utiša i
izbjegli narod vrati kućama”.2®

117

16 U Beogradu, u kome je u XVI, XVII pa i u XVIII vijeku, muslimansko stanovništvo bilo u većini, u 1874. ‘godini bilo je svega 36
muslimana, i to samo Roma
17 Vaso Čubrilović, Bosanski ustanak 1875-1878 godine, Beograd, 1930, str. 264'.
 Najteži udarac ustanku u Bosni i Hercegovini i pretenzijama Srbije i Crne Gore prema Bosni,
zadao je tajni rusko-austrijski vojni ugovor (15. januara 1877) po kome je Austro-Ugarska dobila
saglasnost Rusije da okupira BiH. Ovim ugovorom Austrija je dobila pristanak Rusije da se neće
dozvoliti stvaranje jedne velike srpske ili bilo koje druge slavenske države na Balkanu.
Poslije sklapanja ovoga ugovora, Austro-Ugarska je prema ustanicima u BiH zauzela
otvoreno neprijateljski stav, tako daje, u saradnji sa Portom, počela raditi na tome da ga potpuno
uguši.
I većina članova ustaničkih odbora u Bosanskoj krajini poslije sklapanja mira prihvatila je
prijedloge srpske vlade o mirenju sa osmanskom vlašću u Bosni.Pukovnik Mile Despotović je
također dobio naređenje od srpske vlade i generalštaba da njegove čete sklope primirje sa
vlastima Bosanskog vilajeta, što su ove i učinile ujesen 1876. godine.
U cilju da potpuno uguše ustanak kao nekoristan po njene dalje interese, austrougarska vlada
i generalštab su naredili svojim štabovima u Dalmaciji da zajedno sa osmanskim trupama iz
Bosne razbiju i unište trupe pukovnika Despotovića u Crnim potocima. Tako je, po odobrenju
austrijskog generala Rodića dio trupa Osman-paše, koristeći austrijsko zemljište, napao iza leđa
to najjače ustaničko uporište. Da ne bi pretrpio potpun poraz, Despotović se sa dijelom vojske
povukao na austrougarsku teritoriju. Tu su mu čete razoružane, a on ubrzo uhvaćen i interniran
u Linč. Jedan dio ustaničkih vođa je prebjegao u Srbiju. Tako se završila trogodišnja borba
bosanskih kmetova- izigrani i od Srbije, i od Austrije, i od Hrvatske koja je, također, pretendirala
na Bosnu. Ustanak srpskih seljaka nije, dakle, razriješio ni agrarne odnose, niti bio od koristi za
ujedinjenje Bosne sa Srbijom.
Pošto je jedan dio bosanskohercegovačkih emigranata u Srbiji (Mićo Ljubibratić, Aleksa
Jakšić, Simo Popović i dr.) i dio ustaničkih staiješina izbjeglih u Hrvatsku (Golub Babić, Pero
Kreco i Vid Milanović), uvidjeli da su i oni i ustanici služili vladama Srbije i Crne Gore samo
kao oružje za ostvarenje hegemonističkih ciljeva ovih zemalja, oni početkom 1878. godine
počinju da rade na zbližavanju bosanskih Srba i Bošnjaka- Muslimana, jer su ovi odlučno bili
protiv Austro-Ugarske okupacije. U ovome oni nisu,naravno, imali nikakvu podršku srpske i
crnogorske vlade. Odluci ustaničkih vođa da upute poziv Bošnjacima-Muslimanima na
zajednički otpor Austro-Ugarskoj je bilo i saznanje da u gušenju ustanka srpskih seljaka najveći
dio njih nije učestvovao. Zbog neprijateljskog držanja prema osmanskoj vlasti, ove nisu mogle
izvršiti opću mobilizaciju. Zato su u ugušivanju ustanka uglavnom učestvovale
osmanske regularne snage - nizam (oko 50000) i domaći bašibozuk (i to iz krajeva gdje
118
su ih napadali ustanici).
Od ustanka srpskih seljaka i kmetova u Hercegovini i Bosanskoj krajini korist su
imale samo Austro-Ugarska i Rusija koja je, koristeći Srbiju, Crnu Goru i ustanike
proširila svoje teritorije prema Osmanskom carstvu.
 Rusija nije vodila računa o Srbiji ni prilikom sklapanja Sanstefanskog mira (3. marta
1878). Jer, tada je umjesto Velike Srbije stvorena Velika Bugarska. “Pod maskom da
oslobodi hrišćanski svet na Balkanu, Rusija je tražila zgodu, kako bi ostvarila, osvajačke
namere svoje.. .”.18 19 20
I pomoć srpske i crnogorske dinastije i vlada ustanicima bila je krajnje dvolična.
Svaka od njih je težila da iskoristi borbu bosanskohercegovačkih seljaka za priznanje
nezavisnosti22 5 od velikih sila i za proširenje svog utjecaja na Bosnu i Hercegovinu.
Vladajući krugovi Srbije i Crne Gore smatrah suprisajedinjenje BiH kao proširenje
domena svoje vlasti i svojih država. Vaso Pelagić i Mićo Ljubibratić su smatrali velikom
greškom ustaničkog vodstva stoje dozvolilo da se potčine dinastičkim interesima Srbije
i Crne Gore. I Hrvatski vladajući krugovi i tisak smatrali su daje “Bosna hrvatska
zemlja”. Vaša Pelagić je još tada uviđao i osuđivao te “obostrane hegemonističke
tendencije”.233

Ustanak Mustimana-Bošnjaka, zbacivanje osmanske vlasti i obrazovanje prve

zajedničke vlade Muslimana, Srba, Hrvata i Jevreja u Sarajevu
Na nagovještaje da bi Bosna i Hercegovina nakon revizije Sanstefanskog ugovora
mogla potpasti pod Austro-Ugarsku, predstavnici Muslimana iz Sarajeva zatražili su
krajem maja 1878. godine od Porte da da autonomiju Bosni i Hercegovini. Također su
postavili i zahtjev da se svi stanovnici, bez obzira na vjeru, ujedine radi odbrane zemlje,
da se obrazuje narodni sabor koji bi nadgledao upravu žemlje, te da se u svim

18 Vaso Pelagić, Istorija bosansko-ercegovačke bune, Budapest, 1880, str. 102 i 113.
19 Znajući za surove postupke vladajućih režima u Srbiji, kojima je punu podršku davala Srpsko-pravoslavna crkva. Prema muslimanima i
119
Jevrejima u cilju njihovog protjerivanja i uništenja, velike sile su zahtijevale i primorale Srbiju (Crnu Goru i Rumuniju) da prije
dobijanja nezavisnosti ‘„prizna načela koja su osnova društvene organizacije svih evropskih zemalja’, tj. morala se obavezati da će
poštovati ljudska, vjerska i politička prava muslimana i Jevreja. Zato u članovima Berlinskog ugovora o priznanju nezavisnosti Srbije,
Crne Gore i Rumunije piše i ovo: *... razlike u vjerovanju i konfesiji neće moći biti povod da se Muslimana ko isključi ili proglasi
nesposobnim u pogledu uživanja građanskih i političkih prava i počasti, primanja u javne službe, sricanja položaja i počasti ili vršenja
različitih zanimanja i zanata Biće osigurani sloboda i javno vršenje svih vjerskih obreda svim državljanima..
20 Vaso Pelagić, Istorija bosansko-ercegovačke bune, Budapest, 1880, str. 57,64. i 67.
nadleštvima uvede narodni jezik umjesto turskog. Ne dobivši odgovor od Porte, 5. juna 1878. je
u Sarajevu na sastanku uglednih Muslimana odlučeno da se osnuje Narodni odbor od
predstavnika svih vjeroispovijesti. Odbor je, poslije tri dana (8. juna), odlučio da se za čitavu
zemlju obrazuje i Narodna skupština, koja će pred vlastima zastupati interese zemlje i u čijem
će sastavu biti zastupljeni Muslimani, Srbi, Hrvati i Jevreji.
Saznavši za previranje među Muslimanima i za njihov stav prema Berlinskom kongresu,
grupa uglednih bosanskohercegovačkih emigranata Srba (Mićo Ljubibratić, Savo Dečanski,
Aleksa Jakšić i drugi) uputila je sredinom juna 1878. proglas muslimanima i kršćanima Bosne i
Hercegovine. S proglasom i poziv da se slože u borbi protiv Austrougarske i ”obrazuju
privremenu narodnu vladu u Sarajevu”. Oni su preporučili i dali osnovu sporazuma: da se
izmirenje muslimana i kršćana izvrši na osnovu političke, građanske i vjerske ravnopravnosti,
da se pozovu pod oružje svi muslimani i kršćani u Bosni, Hercegovini i Novopazarskom
sandžaku radi odbrane zemlje, da se uputi poziv srpskim ustanicima iz ovih krajeva koji su
privremeno izbjegli (1875-1878) u susjedne zemlje da se vrate u svoj zavičaj radi njegove
odbrane od Austrougarske, da se preduzmu odgovarajuće odbrambene mjere i obrazuje vojska,
da se uputi izjava velikim silama o izmirenju kršćana i muslimana, te da se zatraži moralna i
materijalna podrška u inostranstvu. Sličan poziv Muslimani Bosne i Hercegovine su uputili
kršćanima.
Kako su se u junu sve više pronosile vijesti da će Bosna i Hercegovina pripasti Austro-
Ugarskoj, 5. jula 1878. je u Sarajevu izbila oružana pobuna Muslimana protiv otomanskih vlasti.
Na čelu pobunjenog naroda najviše su se isticali Hadži-Lojo (Salih Vilajetović), Muhamed
Hadžijamaković, Rizvah-beg Halilbašić i Hadži-Abdija Halačević. Toga dana je Hadži- Lojo s
većim brojem naoružanih ljudi upao u konak (upravnu zgradu) u kojem su bili najviši
predstavnici osmanske uprave i primorao vojnog zapovjednika Bosne Veli-pašu da podnese
ostavku. U naredna dva-tri dana ustanici su svrgli s vlasti gotovo cjelokupno osmansko
činovništvo u Sarajevu. Najveću aktivnost su usmjerili na pridobijanje osmanskih redovnih trupa
sastavljenih od bosanskih Muslimana. Po ugledu na Sarajevo, i u nekim drugim gradovima su se
zbili slični događaji.
Postigavši značajne uspjehe, Narodni odbor je (7. jula) izdao naredbu da se svi ljudi sposobni
za oružje, bez obzira na vjeru, popišu radi odbrane zemlje, i da svi gradovi na granici pruže otpor
ulasku austrougarske vojske do dolaska glavnine snaga iz unutrašnjosti.
Poslije svrgavanja Veli-paše, Porta je za novog komandanta Bosne postavila Hafiz-pašu. S
njim je 12. jula u Sarajevo stigao ipljevaljski muftija

120
 Mehmed Vehbi Šemsekadić, vješt govornik i odličan vojnik. Sutradan je na sjednici
Pokrajinskog vijeća, kojoj su prisustvovali i predstavnici više mjesta iz unutrašnjosti, Hafiz-
paša savjetovao da se austrougarska vojska dočeka u miru. Izjavio je daje njegova dužnost da
se, prema odluci Porte, okupacija Bosne i Hercegovine izvede bez borbe. Ali, uprkos njegovim
prijetnjama, većina narodnih predstavnika je odlučila da se austrougarskim trupama pruži
sveopći narodni oružani otpor. Njih je odlučno u tome podržao Šemsekadić. Uvjeravao ih je
da je moguće oružjem spriječiti austrougarsku okupaciju. Pozvao je sve narode Bosne i
Hercegovine, bez obzira na vjeru, da se udruže i oružjem brane svoju domovinu.
Saznavši da je u Berlinu i Porta definitivno pristala da Bosnu i Hercegovinu ustupi ”Švabi”,
u narodu je još više poraslo ogorčenje protiv Osmanske imperije. Svakodnevna parola je bila:
Sultan može dati Stambol, a ne Bosnu, Bosna je narodna, a ne sultanova koji nas prodaje Švabi
i Bosna se nikom predat neće. Tih dana su vođe Muslimana svojim govorima neprekidno
mobilisali stanovništvo svih vjera, podizali mu duh i bodrili ga da brani zemlju oružjem.
Uviđajući da bez zajedništva i sloge nema uspjeha, oni su, podržavani od narodnog učitelja
Stevana Petranovića i drugih srpskih predstavnika, na skupštini muslimana i kršćana u Begovoj
džamiji (u Sarajevu) u govorima, pored ostalog, isticali da odsada u Bosni raje nema, već samo
braće Bosanaca; ko hriršćane rajom nazove, određen mu je kuršum u glavu.
Od tada je Narodni odbor glavnu aktivnost usmjerio na organizaciju odbrane zemlje: na
mobilizaciju ljudstva i prikupljanje novca, žita, odjeće i obuće za vojsku. Odbor je obrazovao
i dvije vojne komisije, muslimansku i kršćansku, koje su zajednički radile u istim prostorijama
i na istim poslovima kao i Narodni odbor. U muslimanskoj vojnoj komisiji isticali su se Smail-
beg Selmanović, Muhamed Hadžijamaković i Hadži-Abdija Halačević, a u srpskoj vojnoj
komisiji isticali su se Aleksa Popović, Petraki Petrović i Simo Sokolović.
Iz pograničnih mjesta u Sarajevo su počele stizati vijesti o tome da se austrougarske trupe
prikupljaju oko granica Bosne i Hercegovine. U Narodnom odboru, opet, sve više su počeli
dolaziti do izražaja ljudi koji su, kao ijedan dio begova, više uleme i bogatijih trgovaca u
unutrašnjosti zemlje, bili pod utjecajem otomanskih visokih predstavnika i skloni
kapitulanstvu pred Austro-Ugarskom. Naoružano muslimansko stanovništvo Sarajeva je 27.
jula iz svojih redova izabralo predstavnike i, s njima na čelu, postavilo ultimatum osmanskom
guverneru Mazher- paši i vojnom komandantu Hafiz-paši da odmah podnesu ostavke.
Saopštili su im da se u Bosni obrazuje Narodna vlada. Ostavši bez podrške vojske, koja je
većim dijelom bila već ranije prešla na stranu naroda, a
toga dana je to učinio i posljednji bosanski bataljon koji ih je dotle
121 štitio, paše su morale prihvatiti
21
uvjete ustanika. >

21 Prema podacima austrougarskog Generalštaba, početkom jula 1878. godine u Bosni se nalazio 41 bataljon osmanske vojske (u Hercegovini 14),
od čega 30 bataljona formiranih od Muslimana-Bošnjaka, šest bataljona iz Azije i pet bataljona Albanaca - ukupno oko 40.000 vojnika.
 Tako je svrgavanje i najviših predstavnika Osmanskog carstva izvedeno brzo i s malo žrtava
s obje strane. Hafiz-paša je pokušao da pobjegne s oružanom pratnjom, ali je bio primoran da se
preda naoružanom narodu iz okoline Sarajeva. U svim tim događajima glavnu ulogu su imali
Hadžijamaković, Selmanović, Kaukdžić i Hadži-Lojo, dok je Šemsekadić u to vrijeme
prikupljao dobrovoljce po Novopazarskom sandžaku i Kosovu radi njihovog upućivanja u
Bosnu. Civilni poslovi u toj vladi su, vjerovatno iz taktičkih razloga, povjereni Hafiz-paši
dovedenom iz zatvora, a za komandante narodne vojske postavljeni su Smail-beg Selmanović i
Muhamed Hadžijamaković. Unutrašnji poslovi i uprava telegrafa povjereni su ličnostima koje
su bile osvjedočeni protivnici okupacije. U toj Narodnoj vladi od Srba su bili: Jovo Bakrač
Vasiljević, Risto J. Besarović, Risto Čuković, Dimitrije i Gliša Jeftanović, Petraki Petrović i
drugi. Čim je obrazovana Narodna vlada je obavijestila depešama sve gradove u zemlji da je
konačno svrgnuta osmanska uprava. Naredila im je da se oružjem odupru austrougarskim
trupama ako stupe na tle Bosnei Hercegovine.
Svrgavanje najviših otomanskih predstavnika i obrazovanje Narodne vlade podržalo je
gotovo cjelokupno stanovništvo Sarajeva. Na čelu srpske omladine i naroda, koji su se po
ulicama bratimili s Muslimanima, išli su narodni učitelj Stevan Petranović, arhimandrit Sava
Kosanović, pop Risto Kanta-Novaković.
Na dan obrazovanja Narodne vlade Hadži-Lojo je, sa svojim ljudima, napao vojna skladišta
i iz njih podijelio oružje i muslimanima i kršćanima. Ustanici su tom prilikom preoteli oko 4.000
pušaka savremenog tipa i veliku količinu municije.
Događaji u Sarajevu ubrzo su se prenijeli i u unutrašnjost. U Hercegovini se odmah raspalo
pet domaćih bataljona dotadašnje osmanske vojske. U Mostaru je na velikoj Narodnoj skupštini
izabran Narodni odbor i za upravnika grada postavljen Alija Voljevica. Tuje naoružani narod s
Alijom Hamzićem na čelu, 2. augusta 1878. prodro u sjedište osmanske vlasti i poubijao više
otomanskih činovnika i domaćih kapitulanata. U Tuzli su 31. jula, također, prognani otomanski
činovnici. U Livnu, Jajcu, Ključu, Bihaću, Brčkom, Stocu brzo je organiziran narod za oružani
otpor. Cazinska krajina se, isto tako, odlučno spremala za odbranu.

122
 No, na brzu ruku obrazovana, vlada nije imala ni vremena ni dovoljno sposobnih ljudi
da efikasno i centralizirano organizira vođenje rata protiv moćne Austro-Ugarske,
premda joj je sve stanovništvo, posebno Muslimani, davalo punu podršku. Vjekovne
suprotnosti između feudalaca i kmetova, između raznih konfesija, kao i utjecaji sa strane,
učinili su da se u dobrovoljačke jedinice masovno javljaju samo Muslimani. Srbi i Hrvati
su skupili nekoliko dobrovoljačkih jedinica i davali moralnu, političku i materijalnu
podršku pokretu otpora protiv austrougarskih invazionih trupa. Jevreji su dali značajnu
pomoć u novcu za opremanje jedinica narodne vojske. Učestvovali su, isto kao i Srbi i
Hrvati, u radu novoformiranih organa vlasti, kao i u donošenju zajedničkih odluka u borbi
za svrgavanje osmanske vlasti i pružanju otpora Austro-Ugarskoj.

123
 ODBRAMBENI RAT BOSNE I HERCEGOVINE
PROTIV AUSTRO-UGARSKE INVAZIJE (1878)

Uzaludni su bili protesti, pripreme za oružani otpor i pokušaji predstavnika naroda

Bosne i Hercegovine da utiču na odluke velikih evropskih sila na Berlinskom kongresu
(13.jun -13.jul 1878.). O sudbini Bosne i Hercegovine već je ranije bilo odlučeno
diplomatskim pogađanjima između velikih sila i Porte. Tako je članom 25. Berlinskog
ugovora Austro-Ugarska dobila saglasnost da zaposjedne ove pokrajine i upravlja njima,
a tajnim sporazumom Austro-Ugarske i Porte (od 13. jula 1878) dogovoreno je da sultan
i dalje zadrži suverena prava nad tim pokrajinama. Time je, valjda, prvi put u historiji
međunarodnog prava jednom zemljom trebalo da upravljaju dva carstva.
Austrijski generalštab je unaprijed osigurao saglasnost velikih sila da može okupirati
Bosnu i Hercegovinu. Ministar Andraši je na Berlinskom kongresu izjavio da će se to
izvesti ”sa jednom četom i glazbom”. Znatno prije zaključenja Kongresa, generalštab je
mobilisao čitav 13. armijski korpus za upad u Bosnu i 18. diviziju za zaposjedanje
Hercegovine (ukupno jačina 82.119 vojnika ili 65 pješadijskih bataljona, 14
eskadronakonjice, 19 tehničkih četa, 112 topova, 13.000 konja i druge ratne opreme). Za
komandanta korpusa je postavljen komandant trupa Praga Josip baron Filipović, kome je
bio podređen i komandant 18. divizije feldmaršallajtnant Stevan baron Jovanović.
Austrougarski generalštab je godinamana, a naročito u vrijeme ustanka 1875-1878.,
sistematski prikupljao podatke i izučavao prilike u Bosni i Hercegovini, posebno reljef,
komunikacije, gradove, vojne objekte - tvrđave i vojsku, kao i raspoloženje stanovništva.
Pripreme za nastupanje austrougarskih trupa bile su završene već sredinom jula 1878.
Prije početka invazije general Filipović je poslao proklamaciju narodima Bosne i
Hercegovine. U njoj im je objašnjavao svrhu okupacije - uspostavljanje mira,
ravnopravnost svakog pred zakonom, poštovanje svih vjera i običaja. Ukazivao je na to
daje Austro- Ugarska ovlašćena od evropskih država, a također zamoljena od sultana, da
zaposjedne te pokrajine radi uspostavljanja reda i mira.
Plan generala Filipovića je bio da s trupama istovremeno prodire glavnim
komunikacijama u unutrašnjost žemlje i što prije zaposjedne veće grad'ove, prvenstveno
124
Sarajevo, Tuzlu, Banju Luku i Mostar. Pošto je ocijenio da će njegov korpus nailaziti na
sve veći otpor kako bude prodirao u unutrašnjost zemlje, te da sa snagama kojima
raspolaže neće moći brzo da okupira zemlju i ’uvede red i mir”, na njegov zahtjev
austrougarski generalštab je izdao naređenje za mobilizaciju još četiri divizije
ijedne brigade.
No, uprkos tim pojačanjima, austrougarske trupe su za 22 dana nastupanja i borbi
zauzele samo nekoliko većih gradova i neke od važnijih komunikacija. Ni padom
Sarajeva sveopći oružani otpor Muslimana nije bio slomljen, kako se general
Filipović nadao, niti je Bosna bila okupirana. Posavina između rijeka Bosne i Drine
bila je očišćena od okupatora, a sva istočna i srednja Bosna (između Vrbasa i
Bosne), sva Bosanska krajina, izuzev Banje Luke i Gradiške, sva zapadna Bosna i
istočna Hercegovina bile su slobodne. U svim tim krajevima Muslimani su se
masovno pripremali za napad ili su već uveliko napadali i vodili teške bojeve protiv
austrougarskog napadača. Oni su u mnogim mjestima imali veliku podršku
hrvatskog, a naročito srpskog stanovništva.
Premda je ulazak Filipovićevih trupa u Sarajevo proslavljen u čitavoj Austro-
Ugarskoj kao veliki događaj (19. augusta 1878.), njen generalštab je vrlo dobro znao
da se Bosna i Hercegovina ne mogu zauzeti ni upućenim pojačanjima. Neprekidni
napadi narodne vojske na pojedinim pravcima, naročito u Posavini u kojoj je muftija
Šemsekadić već do tada bio razbio čitav jedan austrijski korpus, te u Hercegovini,
kao i primljene vijesti o masovnim pokretima i oružanim pripremama Muslimana-
Bošnjaka u Bosanskoj krajini i zapadnoj Bosni, natjerali su austrougarski
generalštab da prihvati prijedlog generala Filipovića o mobilizaciji i upućivanju u
Bosnu novih korpusa. Tako su već u drugoj polovini augusta 1878. mobilisana još
četiri armijska korpusa. Od tih i postojećih snaga obrazovana je 1. armija i povjerena
generealu Filipoviću. Ona se sastojala od 159 pješadijskih bataljona, oko 30
konjičkih eskadrona, 300 topova, 30.000 zaprežnih kola, 110.000 konja-ukupno oko
300.000 ljudi (sve prema austrougarskim podacima).
Mada slabo naoružana, bez obučenog starješinskog kadra i lišena bilo kavke
pomoći sa strane, narodna vojska Bosne i Hercegovine (oko 93.999 dobrovoljaca)
odolijevala je tri mjeseca dobro opremljenoj i obučenoj armiji Austro-Ugarske.
Vojska te velike sile je tek poslije tromjesečnih ofanzivnih operacija i pretrpljenih
znatnih gubitaka zaposjela i okupirala (u drugoj polovini oktobra 1878.) Bosnu i
Hercegovinu. Prema zvaničnim podacima austrougarskog 125 generalštaba, njegova
armija je tada u raznim krajevima Bosne i Hercegovine vodila 76 borbi, bojeva i
bitaka. U njima su joj borci narodne vojske ("ustanici”) izbacili iz stroja 178 oficira
i 5.020 vojnika, a bilo je i više hiljada (prema nekim podacima oko 20.000) vojnika
na druge načine izbačeno iz ratnog stroja.
Gubici narodne vojske, u kojoj su većinu činili Muslimani, a masovnu materijalnu
i drugu podršku pružali Srbi i Hrvati, nisu sasvim poznati.

126
Ali, na osnovu više arhivskih i drugih podataka, tada je stradalo na razne načine (u borbama,
prilikom masovnih pogubljenja zarobljenika, Vršenja odmazdi, kao i umrlih u logorima i si.)
nekoliko desetina hiljada ljudi.
Pošto je tada na tlu Bosne i Hercegovine vođen pravi rat - po angažiranosti ljudstva i
raznih ratnih sredstava, broju izvedenih operacija, bitaka i bojeva, kao i po dužini trajanja, to
pojam otpora, kako se najčešće taj rat u srpskoj i hrvatskoj historiografiji tretira, nije
odgovarajući. A ako se ima u vidu tadašnji broj muslimanskog stanovništva u Bosni i
Hercegovini s pravom se može tvrditi da je to bio masovan i svenarodni odbrambeni rat.
Pojedini srpski i hrvatski historičari su oružani otpor Muslimana austrougarskoj
okupaciji, taj odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv osvajača, ocjenjivali kao uzaludan,
nepotreban, pa i negativan čin. Oni su uveliko nekritički prihvatili ocjene i stavove nekih
austrijskih i mađarskih autora koji su pisali o problemu okupacije Bosne i Hercegovine, ili
su bili pod utjecajem povremeno vladajućih naučnih teorija o narodima Bosne i Hercegovine
i njihovoj prošlosti.
No, o značaju i toku rata u inostranstvu su objavljene mnoge naučne publikacije već prvih
godina po njegovom završetku. Posebno je izučavan u svim austrougarskim vojnim školama.
Tako je feldmaršal-lajtnant Adolf Horzecki, profesor Ratne akademije u Beču, u svom
obimnom djelu Ratovi posljednjih sto godina još 1888. godine uvrstio operacije
austrougarskih trupa u Bosni i Hercegovini (od 1878) u velike ratove XIX vijeka. A srpski
generalštab je i 1903. godine uzimao taj rat kao primjer da mala zemlja može uspješno voditi
rat i protiv moćne austrougarske armije.22>
Na međunarodnom naučnom skupu, održanom povodom 100-te godišnjice otpora
okupaciji (održanom oktobra 1978. godine u Sarajevu), više inostranih istraživača dalo je
mnoge nove podatke i zanimljive, značajne ocjene i zaključke o tome ratu. Ruski historičar
V. I. Frejdon tada j e u svom referatu o pisanju ruske štampe i držanju zvaničnih carskih
krugova u vrijeme vođenja rata naveo, pored ostalog, da je sva ruska Štampa ”... od
radikalnog ‘Dela’ do krajnje reakcionarnog ‘Graždanjina’ ispoljavala vatrene simpatije
prema Bosancima”; zatim daje taj oružani Otpor tretiran kao opštenarodni i nacionalni otpor
a po svome karakteru slovenski', da je sva štampa, a također i zvanični krugovi, smatrala
bosanske Muslimane Slovenima, i da oni u Bosni ”... vode pravi rat ...u kojem Austrija
angažuje svoje cjelokupne snage koje se nalaze pod oružjem...”, te karakterisala taj rat kao
”borbu
127 Muslimana kao Slovena za zaštitu svoje države...”
Američki historičar Robert Donia (The Ohio State University) u svom radu Bitka za

22 Vidi, Ratovi posljednjih sto godina od feldmaršal-lajtnanta Adolfa Horzeckog, Wien 1888,, prevod Blaža M. Mirkovića, Beograd 1903;
zatim, Die Occupation Bosniens und der Herzegovina durch K. K. Trupen im Jahre 1878, izd. Kriegs-Archivs, Wien, 18/9. (666
strana i 18 skica);
Bosnu, na istom naučnom skupu, naveo je i ovo: ”... Carska habsburška vojska izbjegla je
poraz time što je angažovala preko jedne trećine svojih oružanih snaga za okupaciju Bosne.
Muslimanske snage primjenjivale su gerilsku taktiku sa velikim uspjehom protiv tehnički i
brojno nadmoćnije habsburške oružane sile. U ovom pogledu, snažan bosanski pokret otpora
bio je preteča mnogim ratovima dvadesetog vijeka u kojima se brojno mali narodi uspješno
bore protiv oružanih snaga velikih sila ”.
Donia u zaključku navodi i slijedeće: "Bitka za Bosnu bi se mogla uporediti, iz više
razloga, sa ratovima vođenim u dvadesetom vijeku. Bosanski ustanici pružili su snažan otpor
jačoj snazi i pored nepostojanja savremeno ustrojene vojne organizacije... Iluzije o lahkoj
pobjedi bile su kod austrougarske vojske razbijene za nekoliko dana pošto je ona ušla u
Bosnu... Jedino ishod ove borbe između Davida i Golijata bio je karakterističan sa XIX
vijekom: velika sila ipak je na kraju pobijedila. Jer, Austrijanci su bili premoćni u oružju i
vojničkom sastavu... Mnogi uspješni ustanički pokreti XX vijeka dobij ali su veliku
materijalnu pomoć od saveznika u inostranstvu. Međutim, Bošnjacima je to nedostajalo.
Odsustvo takve pomoći spolja omogućilo je Austrijancima da postignu pobjedu 1878.
godine”.26}
Okupacijom zemlje prestala je samostalnost Bosne i Hercegovine makar bila kratkotrajna
i u uvjetima vođenja teškog odbrambenog rata. Oružani ustanak u cilju zbacivanja osmanske
vlasti i uzajamna podrška radi zajedničke borbe i života između Muslimana, Srba, Hrvata i
Jevreja, kao i obrazovanje zajedničke Narodne vlade te pokušaji da se prevlada gorka prošlost
bili su, gledano s historijskog stanovništa, progresivni. Ti događaji, činilo se, nagovještavali
su bolju perspektivu za sve narode Bosne i Hercegovine.
Ušavši u sastav Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina je nakon 415 godina osmanske
vladavine izišla iz islamsko-orijentalnog kruga i počela naglo ulaziti u sferu evropske i
kršćanske kulture i civilizacije.

26) Robert Donia, The Balile for Bosnia\ Habsburg, Military Strategy in 1878, ANU BiH,
knj. XLIII, posebna izdanja, 1979, str. 109.

128
 III
BOSNA I HERCEGOVINA U DOBA AUSTRO-
UGARSKE UPRAVE

Okupacioni sistem uprave i političko odvajanje Bošnjaka od Istambula

Međunarodni i državnopravni status Bosne i Hercegovine počivao je od Berlinskog kongresa
evropskih sila na 25. članu Berlinskog ugovora. Po tom članu je Austro-Ugarska dobila saglasnost
da "okupira i upravlja” ovim pokrajinama. Taj status je počivao na sporazumu između Porte i
Austro-Ugarske od 21. aprila 1879. godine, poznatom kao Istambulska ili Novopazarska
konvencija, a određenje i po austrougarskom Zakonu o upravljanju Bosnom i Hercegovinom od
22. februara 1880. godine.
Berlinskim ugovorom garantirana su politička, vjerska i kulturna prava manjinama u svim
balkanskim zemljama. Austro-Ugarska je dobila pravo da na području Novopazarskog sandžaka
drži svoje garnizone (u tri mjesta oko pet hiljada vojnika). Također je određena istočna granica
Bosne i Hercegovine međunarodnim priznanjem granica Srbije, Crne Gore i Osmanskog carstva.
Istambulskom konvencijom je istaknuto da "činjenica okupacije ne vrijeđa suverena prava”
sultana nad Bosnom i Hercegovinom, te da se garantira sloboda vjeroispovijesti svim
stanovnicima ovih pokrajina. Muslimanima se posebno jamčila lična i imovinska sloboda i
sigurnost, kao i pravo da održavaju veze sa duhovnim poglavarom (šejhul-islamom) u Istambulu,
kao i da ističu zastave na vjerskim objektima. Osim toga, a što je bilo veoma značajno,
Konvencijom se Austro-Ugarska obavezala da se svi prihodi Bosne i Hercegovine mogu koristiti
isključivo za upravu i potrebe ovih pokrajina.
Austro-Ugarska je uputila sa okupacionim korpusima i veliki broj Činovnika sa zadatkom da
obrazuju novu vlast. Ta vlast se, usljed oružanog otpora muslimanskog stanovništva, nije u cjelini
mogla uspostaviti sve do 1. januara 1879. godine. Umjesto civilne vlasti djelovale su vojne
komande, ratni i prijeki sudovi, žandarmerija i policija. Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini
kao represivne snage zadržala šest divizija sa 129 50.000 vojnika, zatimseržanski korpus
(žandarmeriju) sa 3.091 seržanom, pandurski korpus od 952 repatriranih hercegovačkih ustanika
- izbjeglica,
te policiju od 338 zaptija. Taj glomazni vojno-policijski aparat, dobro organizirana špijunska
mreža saradnika, nerješavanje agrarnog i ostalih pitanja, bili su dovoljni za neprekidno
nezadovoljstvo svih bosanskih naroda.
Tek formiranjem Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu sa sjedištem u Sarajevu otpočela
je funkcionirati civilna uprava (689 činovnika), sa komandantom okupacionog korpusa na
čelu. Austrougarska je, kako navodi Mustafa Imamović u studiji o Bosanskom ustavu iz 1910.,
”u biti zadržala zatečenu administrativnu organizaciju u Bosni i Hercegovini, pravni poredak,
poreski sistem i postojeće stanje agrarnih odnosa”.
Bivši vilajet Bosna postao je Reichsland, sandžaci ili live postali su okruži (Kreise), dok su
kaže pretvorene u kotare (Bezirke).
I u pravosuđu je zadržana osmanska organizacija sudstva. Pri svim kotarskim (sreskim)
sudovima postojali su i šerijatski sudovi za porodične i nasljednopravne poslove Muslimana.
Pri Vrhovnom zemaljskom sudu (Landesgericht) u Sarajevu radio je Vrhovni šerijatski sud u
svojstvu apelacije. I u organizaciji Zemaljske vlade zadržan je raniji otomanski sistem.
Zakonom o upravljanju Bosnom i Hercegovinom (od 22. februara 1880) vrhovna upravna vlast
nad privremenom upravom povjerena je zajedničkoj austrougarskoj vladi, u čije je ime
administraciju vršilo Zajedničko ministarstvo fmansija. Pri tom ministarstvu u Beču je
postojao Bosanski biro sa oko 60 činovnika koji je preko Zemaljske vlade u Sarajevu upravljao
poslovima Bosne i Hercegovine. Zemaljsku vladu su sačinjavali zemaljski poglavar
(Landesschef, umjesto ranijeg valije), civilni adlatus i šefovi odjeljenja. Zemaljski poglavar je
istovremeno bio komandant okupacionog korpusa. Nosilac stvarnog suvereniteta Bosne i
Hercegovine bio je austrijski car, a Bosna i Hercegovina je, ustvari, za čitavo vrijeme bila u
složenom ustavnom sistemu Habsburške monarhije, posebno područje - corpus separatom -
nad kojim su, pored cara, svoje ingerencije imali Zajednička vlada, vlade Austrije i Mađarske,
zakonodavna tijela tih država i delegacije kao zajedničko parlamentarno tijelo.
***

Austrougarsku okupaciju zemlje i prelazak iz islamskog-orijentalnog u evropski i kršćanski

civilizacijski krug bosanski Muslimani su doživjeli kao strahovit udar. To je predstavljalo,
kako piše dr. Muhsin Rizvić, ’opšti poremećaj njihovog psihičkog i društvenog bića”. Otuda i
njihov ogorčeni oružani otpor ovoj neočekivanoj promjeni. To, opet, Austro-Ugarska nije
očekivala. Ona je u političkim instrukcijama generalu Filipoviću uoči početka izvođenja
operacija
130 zaposjedanja zemlje naglasila da se
muslimanskom stanovništvu obrati naročita pažnja i pruži posebna zaštita. Jer ”muslimani
ne samo da imaju najveći zemljišni posjed nego predstavljaju relativno najnapredniji i
najprosvjećeniji dio stanovništva”. Data je i preporuka da se Muslimani dovode u bliži
kontakt sa katolicima, tj. da se spriječi njihovo približavanje ili eventualni savez sa
pravoslavnim stanovništvom. Nakon što je doživio vojnički poraz u očima čitave Evrope,
a time i svoj stručni i moralni poraz, general Filipović je samoinicijativno promijenio stav
carske vlade prema Muslimanima. On ih je tokom operacijau svom političkom izvještaju
od kraja augusta 1878. godine nazvao ”divljom i poživotivljenom gomilom”, koja se
’može dovesti do ljudske svijesti potpunim razoružanjem i postupnim približavanjem
administraciji koja je uređena na strogim zakonima”. Od tada je odnos ovog neslavnog
vojskovođe i njegovih komandi bio prema ’poživotinjenoj gomili” više nego surov.
Dok je trajao rat, pa i nekoliko mjeseci nakon poraza muslimansko^ bošnjačke narodne
vojske, austrougarske vojne vlasti šu hvatale, strijeljale, vješale, odvodile u zarobljeništvo
ne samo vođe otpora, nego i nedužno stanovništvo, Čija su naselja izlagana represalijama,
kontribucijama, a ono raznim mučenjima i ponižavanjima. Prijeki vojni sudovi su u
gradovima, u cilju zastrašivanja, vršili javna vjeŠanja vođa otpora. U Sarajevu je, po
naređenju generala Filipovića, javno obješeno devet najistaknutijih vođa. Među njima
najsposobniji i najuporniji Muhamed Hadžijamaković, čije je držanje na stratištu pred
okupljenim i nasilno dovedenim narodom ostalo pokoljenjima za primjer kako se čuva
lično dostojanstvo i umire za slobodu svoje zemlje.
Dugo vremena Bosna i Hercegovina je bila preplavljena vojnim garnizonima i
žandarmerijskim, policijskim i fmansijskim organima i ustanovama. Po selima i manjim
gradovima su djelovali i specijalni agenti koji su pronosili glasove kako ’sultan poklanja
obrađene čifluke i dijeli novce onim muslimanima koji pobjegnu i isele se u Tursku”. Cilj
je bio da se što više ljudi iseli i umjesto njih dovedu kolonisti iz Monarhije.,
General Filipović je sa činovnicima koje mu je uputio hrvatski ban Ivan Mažuranić
pojačano radio na tome da se utjecaj Hrvatske što više proširi u Bosni i Hercegovini. Činio
je to naročit© uvođenjem imena, jezika i latiničkog pisma. Kako to nije odgovaralo
austrijskim političkim planovima, on j e smijenjen, a na njegovo mjesto do šla j e ličnost
pogodna da, uz pojačanu političku pažnju prema Srbima, provodi austrougarsku politiku
131
i otvara proces postepene orijentacije na stvaranje posebne bosanske nacije.
Tim austrougarskim planovima je pogodovalo i postojanje jedne, među Muslimanima,
pomirljive struje koja je bila "favorizirana od
zemaljske vlade i bila spremna za sporazumijevanje i prilagođavanje”. Bili su to ljudi iz viših
feudalnih i trgovačkih krugova i iz dijela visokog svećenstva - uleme koji nisu učestvovali u
oružanom niti u bilo kojem drugom obliku otpora prilikom okupacije zemlje. Među njima su se
isticali Mustaj-beg Fadilpašić i Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Jusuf-beg Filipović, Ali-paša
Čengić i Mustafa Hilmi H. Omerović.
Po nagovoru generala Filipovića, pedeset muslimanskih privrženika okupacije (22 posjednika,
15 vjerskih službenika i 13 trgovaca) uputili su austrijskom caru adresu - peticiju u kojoj su tražili
otcjepljenje od sultana, prekidanje svih veza sa islamskim vjerskim poglavarima u Istambulu,
postavljanje vjerskog poglavara ”iz naše sredine”; u peticiji su naveli da se priznaje kruna
Habsburga, a izrazili su i želju da Bošnjaci- Muslimani služe u regularnoj austrougarskoj vojsci.
Ova poklonstvena delegacija je, početkom decembra 1878. godine, otišla ”da zahvali caru na
okupaciji”, a deputacija sličnog sastava upućena je iz Hercegovine u Beč i Budimpeštu nešto
ranije.
Nakon sporazuma između Beča i Istambula, uz saglasnost šejhul- islama, za bosanskog muftiju
je postavljen Mustafa Hilmi H. Omerović, koji je uz to dobio i ovlašćenje da može imenovati sve
vjerske službenike i šerijatske sudije. Proces duhovnog i političkog odvajanja bosanskih
Muslimana od Istambula okončao je novi zajednički ministar finansija Benjamin Kalaj (Kallay),
koji je pod utjecajem sarajevskih Muslimana caru predložio muftiju H. Omerovića za
bosanskohercegovačkog reisul- ulemu. Tako je austrijski car, oktobra 1882. godine, donio odluku
o njegovom postavljenju, kao i o imenovanju članova Ulema-medžlisa.

Ustanak Srba i Muslimana Hercegovine (1881-1882) - uzroci i posljedice

U prvoj godini vladavine Benjamina Kalaja na tlu istočne Hercegovine i jugoistočne Bosne
došlo je do zajedničkog ustanka Srba i Muslimana (1881-1882). Razlozi za njegovo izbijanje su
bili ekonomske prirode, a povod donošenje privremenog Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu
(od 4. novembra 1881.) kojim se muško stanovništvo pozivalo na regrutaciju.
Austro-Ugarska je Berlinskim ugovorom bila obavezna da riješi agrarno pitanje kao osnovni
razlog nemira, sukoba i buna u Bosni i Hercegovini. Ona je, međutim, poslije okupacije nastojala
ne samo da održi stare društvene odnose, nego je uvela i nove poreze, kuluke i ostale razne
dažbine. To je izazvalo nezadovoljstvo svih slojeva stanovništva, a posebno onog opterećenog
kmetskim odnosima. Uz donošenje Vojnog zakona to je izazvalo ogorčenje i među
hercegovačkim Srbima i Muslimanima. Prema historičaru i piscu monografije o ovom ustanku
Hamdiji Kapidžiću, tim zakonom je trebalo, ustvari, poništiti sultanov suverenitet u Bosni i
pripremiti je za aneksiju. Muslimani su nezadovoljstvo i odbijanje regrutacije izražavali i
masovnim
132 zahtjevima za iseljavanjem iz Bosne. To su činili u tolikom broju da su austrougarske
vlasti bile primorane da traže pomoć od njima privrženih feudalaca i visoke uleme. U tu svrhu je
sarajevski muftija izdao fetvu (pravno rješenje kako da se riješi izvjesno šerijatsko pitanje) da
Muslimani treba da se odazivaju vojnoj obavezi, a sa grupom proaustrijskih feudalaca uputio je
stanovništvu pismo u kome je istaknuto da "Muslimani i po šerijatu mogu služiti u austrougarskoj
vojsci za odbranu svoje domovine i da im je to vjerska dužnost i čast; te da zbog toga ne ostavljaju
svoju domovinu".
Uprkos toj agitaciji kao i upućivanju više utj ecajnih ljudi u pojedine krajeve da smire
nezadovoljstvo naroda, prve zajedničke oružane borbe Srba i Muslimana protiv Austro-Ugarske
otpočele su na prostoru Borča (okolina Foče) početkom januara 1882. godine, a ubrzo i svim
susjednim srezovima. Poslije zauzimanja desetak žandarmerijskih stanica, ustanici su natjerali na
povlačenje i austrougarske vojne jedinice iz Kalino vika i Jeleča. Već krajem januara i u februaru
ustanici su ozbiljno ugrozili Mostar, Bileće, Gacko, Nevesinje, Foču, kao i puteve Šarajevo-
Mostar i Šaraj evo-Goražde-Foča. Ustanički talas Širio se u području srednjeg toka rijeke Drine,
a i ka zapadnoj Bosni. Donekle je bilo ugroženo i Sarajevo. Za kratko vrijeme bila je stvorena
slobodna teritorija znatnog prostranstva; Ustanici su bili svrstani u čete i odjeljenja, a često je
objedinjeno dejstvovalo i po nekoliko četa. Najistaknutije vođe ustanka bili su Stojan Kovačević
i Salko Forta, zatim Pero Tunguz, Ibrahim Čengić, Ibro Tanović i Jovan Samardžić.
Ali, kako ustanicima nije stizala nikakva pomoć od susjednih zemalja, naročito u municiji,
austrougarska vlast je poslije četveromjesečnih teških borbi, krajem aprila, ipak ugušila ustanak.
Ovaj zajednički ustanak Srba i Muslimana, bez obzira što je relativno brzo ugušen, imao je
značajnih posljedica i za Austro-Ugarsku. Izazvao je ministarsku krizu u Beču i ostavku
dotadašnjeg zajedničkog ministra fmansija za Bosnu. U nekim krugovima se ozbiljno
prepričavalo^ pa i razmatralo, da se "u interesu izbjegavanja daljih žrtava i nedaća" napusti ova
žemlja. Od tih prijedloga se ipak odustalo kadaje visoki službenik Ministarstva inostranih poslova
Benjamin Kalaj ponudio elaborat u kome je izložio nove principe o reorganizaciji sistema
okupacione uprave, Prema njemu, okupaciju je trebalo pretvoriti u aneksiju i time spriječiti
nacionalne težnje pojedinih naroda i eventualno uključivanje Bosne i
Hercegovine u neku od susjednih zemalja. Prihvatanjem njegovih principa uprave, kao i drugih
planova o Bosni, Kalaj je u junu 1882. imenovan za zajedničkog ministra finansija i vrhovnog
upravnika Bosne i Hercegovine. Na toj dužnosti će ostati sve do 1903. godine, što će za ove
pokrajine imati krupnih posljedica.
Politička i kulturno-književna bitka za Bosnu i Hercegovinu u doba Kalajevog režima (1882-
1903)
Novi zajednički ministar finansija i vrhovni upravnik Bosne i Hercegovine Benjamin Kalaj
(Kallay) je za dvadeset godina upravljanja uspostavio sistem koji je imao sve karakteristike
prosvijećenog apsolutizma. Izvršio je reorganizaciju uprave tako da je ona od čisto vojne (premda
će i dalje na čelu Zemaljske vlade ostati general) dobila građanski karakter; doveo je visoko
obrazovano i nepotkupljivo činovništvo; uveo je modernu administraciju i uredio sudstvo sa
katastarskim odjeljenjima; zaveo zakonitost i ravnopravnost 133 građana; uvođenjem niza
ekonomskih mjera postigao je znatne rezultate na privrednom polju; stvarao je uvjete za razvijanje
evropske prosvjete, nauke i kulture; lično je svake godine obilazio pojedine krajeve Bosne i
Hercegovine, upoznavao se sa raspoloženjem naroda i neposredno iješavao mnoga sporna pitanja;
svojom politikom pokušavao se približiti svakom od tri bosanska naroda; insistirao je na
ravnopravnosti oba pisma
I latinici i ćirilici; već od 1883. godine uveden je u Bosni jedinstven Vuk-Daničićev fonetski
pravopis u vladinim izdanjima i publikacijama za škole, a jezik zvanično nazvan bosanskim',
angažiranjem domaćih i stranih naučnika pojačano se počela izučavati srednjovjekovna bosanska
državnost i bogumilstvo i tradicija ”u kojoj se kao njeni nosioci pojavljuju bosanski begovi”.
Na planu političke i vojne strategije Austro-Ugarske, Kalaj se starao da spriječi stvaranje veće
slovenske države (izvan ili u okvirima Monarhije) koja bi, u protivnom, bila prepreka ostvarenju
viševjekovne težnje ove sile ka prodoru na istok (Drang nach Osten) ili bi zahtijevala ostvarenje
umjesto dualističkog, trijalističkog uređenja zemlje. Kalaj je prihvatio i razvio shvatanje Osman-
paše Topala iz posljenje decenije osmanske vladavine o bosanskoj posebnosti, spriječavao je
nacionalnu propagandu iz Hrvatske i Srbije, zabranio je institucionalizaciju nacionalnih pokreta,
nazive udruženja sa nacionalnim imenima (izuzev crkveno-pjevačkih društava i čitaonica),
razvijao je bosanski patriotizam, radio na uvođenju bosanskog grba i zastave i početkom
posljednje decenije XIX vijeka pokušao da od svih naroda obrazuje posebnu bosansku naciju.
Kako piše Muhsin Rizvić Ukrašena grbom i

134
zastavom kao spoljnim nacionalnim znakovima, obilježena nazivom jezika koji se imenuje
kao bosanski i rjeđe zemaljski, bosanstvo je za vrijeme Kalajeve uprave predstavljalo
osnovni politički program, za koji će se, od početka devedesetih godina, režim zalagati svim
propagandnim, administrativnim, kulturnim i prosvjetnim sredstvima, stvarajući
psihološko-političku klimu za njegovo razvijanje..
Kalaj je svojom politikom, osobito u prvoj deceniji vladanja, pokušavao da pridobije
simpatije srpskog i muslimanskog stanovništva. Postavljanjem za “civilnog adlatusa”
(netitulami šef Zemaljske vlade), druge ličnosti po rangu u sistemu okupacione uprave,
barona Feodora Nikolića, Srbina iz Ugarske i rođaka kralja Milana Obrenovića, željela se
istaći ravnopravnost i pridobiti naklonost Srba. Međutim, pošto je Nikolić favorizirao svoje
sunarodnike mimo zvanične bečke politike 1886. godine je smijenjen. Na njegovo mjesto
došao je baron Hugo Kučera, jezuita i vitez malteškog reda, znalac orijentalnih jezika i
islama. On je još 1882. godine iz Istambula došao u Bosnu sa grupom austrijskih
konzularnih službenika, također poznavalaca islama, sa zadatkom da stvaraju prijateljsko
raspoloženje i naklonost muslimanskog stanovništva i njihovih utjecajnih ljudi prema
okupacionom režimu.
Kalajeva zasluga je i uređenje vakufa (zadužbina) u Bosni i Hercegovini. Pošto je i
formalno odvojio islamsku vjersku zajednicu od Istambula i “doveo je u zavisnost od cara”,
izdjejstvovao je da se u martu 1883. godine u Sarajevu obrazuje za muslimane veoma važna
institucija, privremeno Vakufsko povjerenstvo za uređenje vakufskih poslova u Bosni i
Hercegovini, sa Mustaj-begom Fadilpašićem predsjednikom, kojeg je imenovao car. Država
je imenovala i plaćala sve činovnike ove ustanove,, kao i sve vjerske službenike.
Visokoobrazovani austrijski činovnici su na podsticaj Kalaj a, u namjeri kulturno-političkog
približavanja Muslimanima-Bošnjacima, podsticali da se na turskom jeziku i pismu objavi
više listova, kalendara i drugih publikacija. Austro-Ugarska se na taj način trudila da održi
privid da se za Muslimane u Bosni i Hercegovini ništa nije promijenilo ni u duhovnoj sferi.
Ovakav način djelovanja predstavljao je za austrougarsku upravu, kako piše M. Rizvic .
pouzdan duhovni pristup Muslimanima, put do njihovih emocija, ponosa i starosjedilačkih
osjećanja, način njihovog pridobijanja i privlačenja, a u isto vrijeme i sredstvo za
kamufliranje djelatnosti oko njihovog političkog odvajanja od Istambula”.
Suptilno pridobijanje Muslimana austrougarske vlasti 135
su u prvoj deceniji naročito
provodile putem muslimanskog školstva i kultumo- prosvjetnih društava, a tako reformisane
Škole šu, i pored njihove namjere, bile korisne za muslimansku omladinu. Uz konfesionalne
škole osnivane
su i učilišta kombiniranog tipa. U njima su uz vjersko-orijentalne predmete uvedeni i oni općeg
svjetovnog obrazovanja zapadne pismenosti. U početku je zadržan sistem školstva kakav je bio i
pod otomanskom vladavinom: mektebi za osnovno vjersko obrazovanje, ruždije - srednje škole za
niža činovnička zvanja, te medrese kao više škole za obrazovanje svećenika, vjeroučitelja i kadija.
Među novim muslimanskim školama koje su otvorene u vrijeme austrougarske vladavine poseban
značaj je imala Serijatska sudačka škola kao rasadnik akademski obrazovane muslimanske
inteligencije (1887). Ona je, uz teološko-pravno, davala i solidno zapadno obrazovanje. Mnogi
đaci po završetku ove škole nastavljali su studije svjetovnog prava, većinom na Zagrebačkom
sveučilištu ili u Beču, a teološke nauke u Istambulu i Kairu.
Druga po značaju javna institucija tada osnovana bila je Muslimanska čitaonica (kiraethana),
koju su, kako ističe M. Rizvić, osnovali pripadnici prve generacije muslimanskih književnika:
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Hilmi Muhibić, Ibrahim-beg Bašagić i Mehmed Hulusija.
Zadatk joj je da djeluje na prilagođavanju Muslimana novim društvenim i političkim prilikama,
da utiče na prosvjećivanje naroda, “na stvaranje posebnog muslimansko-bosanskog integriteta u
okvirima političkih koncepcija austro-ugarske uprave”. Slične institucije su tih godina obrazovane
u Banjoj Luci, Tuzli, Brčkom, Prozoru i u nizu drugih gradova. Ove čitaonice su odigrale značajnu
ulogu u formiranju kulturnog i političkog mnijenja Muslimana-Bošnjaka, u razvijanju sklonosti
ka čitanju i praćenju književnih zbivanja, a posebno “na propagiranju obrazovanja na osnovama
koegzistencije orijentalističke tradicije i novog zapadnjačkog smjera”.
Saznavši da “Matica Hrvatska” u Zagrebu radi na prikupljanju muslimanskih narodnih epskih
pjesama iz Bosanske krajine, Kalaj je prihvatio i podržao prijedlog savjetnika Koste Hermana
(Hormana), da u cilju Vladinog političko-kulturnog programa približavanja Muslimanima i
sprečavanja hrvatskih i srpskih aspiracija publikuje zbornik pod naslovom Narodne pjesme
Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini (1888). Zbornik je izdat sredstvima Zemaljske vlade i
prodavan uz minimalnu cijenu. Bio je to do tada najveći zbornik muslimanske narodne epike,
štampan latinicom. To je u srpskim književnim krugovima, a i zbog njegovog naslova, oštro
kritizirano. Kritizirana je i u hrvatskim krugovima naročito zato što je “Matica Hrvatska” do tada
već izdala više knjiga iz života bosanskih Muslimana, a pripremila je i zbornik epskih pjesama
pod nazivom Hrvatske narodne pjesme. Junačke pjesme muhamedanske (1898.). Na pojavu tog
djela od 320 muslimanskih pjesama (290 muških i 30 ženskih) sa 255.000 stihova

136
 štampanih u dvije knjige, a naročito zbog naziva Hrvatske narodne pjesme, srpski
beletristički list “Zora” iz Mostara je iste godine objavio da se priprema zbirka narodnih
pjesama pod nazivom Hercegovački biser. Srpske narodne muhamedanske ženske pjesme.
Nosilac i oslonac Kalajeve bošnjačke ideologije početkom devedesetih godina u Bosni i
Hercegovini bio je Bošnjak, list za politiku, pouku i zabavu, štampan latinicom i na
bosanskom jeziku. Osnovala ga je, uz podršku Zemaljske vlade, grupa proaustrijski
opredijeljenih begova sa Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom na čelu (1891.), a
prihvaćena je Osman-pašina i Kalajeva teorija o bosanskoj naciji i bosanskom jeziku. U
zahtjevu za pokretanje lista, Kapetanović je naveo da se “srpska i hrvatska štampa sa svom
žestinom i u duhu svojih nacionalnih tendencija bore da direktno pridobiju muslimanski
element”, dok će Bošnjak.. braniti čisto otadžbinsko, tj. bosansko osjećanje”.
Pojava lista Bošnjak sa ovakvom koncepcijom naišla je na oštro reagiranje u političkim i
književno-kulturnim krugovima bosanskih Srba i Hrvata, također u hrvatskoj štampi u
Zagrebu i srpskoj u Beogradu i Novom Sadu. U višegodišnjim polemikama Bošnjak je u
brojnim člancima dokazivao da se na nazive bosanski narod i bosanski jezik nailazi u
pisanim spomenicima još od XII vijeka. U člancima su navođeni brojni pisci, među kojima
četrnaest franjevačkih bosanskih i izvanbosanskih pisaca, počev od Matije Divkovića iz
prve polovine XVII stoljeća, Ivana Grhčića, Ivana Fr. Jukića, Filipa Lastrića, do pisca i
diplomate Stjepana Gradića, preko Dositejevog pisma Haralampiju (od aprila 1783) do
Vuka Karadžića, Pavela Jozefa Šafarika i Vatroslava Jagića, koji su pisali o Bosni i
Bošnjacima i koji su svoj jezik nazivali bosanskim. Bošnjak donosio mnoštvo dokumenata
iz kojih se može vidjeti daje ove nazive koristila i bosanska srednjovjekovna dvorska
kancelarija, osmanska Porta koja je upotrebljavala upravo bosanski jezik kao jedan od
diplomatskih jezika. Naziv bosanski jezik nije, pisao je Bošnjak, izmislio Kalaj, već se taj
naziv upotrebljavao i u XVII i u XVIII vijeku.
Kako navodi dr. Mustafa Imamović u studiji O historiji bošnjačkog pokušaja, “Bošnjak”
je nastojao da pod vidom bošnjaštva okupi sve etničko-vjerske grupe u Bosni, ali skoro da
nema primjera daje neko od pravoslavnih ili katolika prihvatio i podržao njegovu
nacionalnu liniju. Pošto osnivačima nije uspjelo da Bošnjak postane općebosanski list ubrzo
je okupio gotovo sve muslimanske intelektualce i isključivo djelovao kao muslimansko
glasilo. Kao provladin list koji je zastupao uglavnom interese begovata nije imao podršku
širih slojeva muslimanskog stanovništva, koje će (1899,) pridobiti opozicioni pokret za
vjersku i vakufsko-mearifsku (vjersko-prosvjetnu) autonomiju.
137 Prema zaključcima
M. Imamovića, list “Bošnjak”, premda će izlaziti sve do 1910. godine, biće u drugoj deceniji svog
izlaženja na marginama političkih i javnih zbivanja, a bošnjaštvo od 1899/1900. godine “ne
predstavlja više nikakvu realnu političku snagu niti alternativu nacionalnim pokretima u Bosni i
Hercegovini, uključujući tu i muslimansko-bošnjački i svekoliki politički i kulturni razvoj”.
 U to vrijeme se iz upotrebe, a na višegodišnji uporni pritisak muslimanske štampe i javnosti,
konačno počinje da izostavlja službeni austrijski i za muslimansko stanovništvo pogrdni naziv
Muhamedanci ili Muhamedovci (prema njemačkom Muhammedaner). Umjesto njega počinje se
upotrebljavati novi Musliman-Muslimani. Na prelazu između ova dva vijeka i u prvoj deceniji XX
stoljeća Muslimani će doživjeti svoj nacionalni i političko-kultumi preporod, samoidentifikaciju
kroz vjerske, prosvjetne, privredne, sportske i druge institucije, što će imati krupne posljedice na
njihov kultumo-politički razvitak kao naroda i savremene nacije.

Pretenzije Srbije i Hrvatske i bitke hrvatskih i srpskih državnika, historičara, političara i

književnika za osvajanje i potčinjavanje Bosne i Hercegovine
Propagiranje Kalajeve bosanske nacionalne ideje, širenje bošnjaštva samo među bosanskim
Muslimanima i formiranje Muslimana kao posebne nacije nailazilo je zbog različitih nacionalnih
ciljeva srpskih i hrvatskih državnika, političara i književnika prema Bosni i Hercegovini na
organizirane i žestoke kampanje negiranja, svojatanja i nacionaliziranja bosanskih Muslimana. Pri
tome se nisu birala ni sredstva ni naučni argumenti, pošto se znalo da bi Bosna i Hercegovina
pripala onima uz koje bi bili Muslimani. Težnje i aspiracije Srbije, Hrvatske i Austrije prema Bosni
i Hercegovini počele su se ispoljavati još u XVIII vijeku, a prvih dviju zemalja da je pripoje Srbiji
odnosno Hrvatskoj traju i do današnjih dana.
Skoro dvije stotine godina vodi se žestoka bitka i među srpskim i hrvatskim historičarima o
tome čija je Bosna. Jedni dokazuju da je oduvijek bila srpska, drugi hrvatska. Jedno vrijeme u toj
bici su učestvovali i njemački (austrijski) i mađarski historičari, a u XIX i XX vijeku će se voditi
i pravi ratovi za ostvarenje tih aspiracija.
Među prvima koji su u svom historiografskom radu ispoljavali pretenzije prema Bosni bio je
književnik, historičar, političar i baron Pavao Vitezović (1652-1713). On je u svojim spisima
razvio misao o cjelokupnoj Hrvatskoj u koju je uključio i Bosnu, koja je, prema ovome piscu,
“srca Ilirika”. U napisu Bosna captiva (1712.) Vitezović izražava

138
nadu da će se Bosna poslije otomanskih poraza vratiti svetoj kruni i u svoju staru postojbinu
Hrvatsku.
Pretenzije prema Bosni i Hercegovini na osnovu “historijskih prava” ugarske krune iskazivala
je i Austrija pomoću historiografskih djela. Tako je, na njen podsticaj i narudžbu, L.A. Gebhardi
1780. godine napisao Istoriju države Bosne i Rame21), koju je objavio u okviru višetomne Istorije
svijeta. Pošto je Austrija željela da osvoji i svom carstvu pripoji sve zemlje koje su bilo kada
pripadale Ugarskoj, i čekala priliku da istjera Tursku iz Vlaške, Srbije i Bosne i Hercegovine i
naslijedi je na Balkanu, za njen generalštab i državne potrebe Čeh Maksimilijan Šimek napisao je
1787. godine Političku istoriju kraljevine Bosne i Rame od 867: do 1741. godine 2^.
Aspiracije Austrije prema Bosni i Srbiji naišle su na protivljenje tada već nacionalno svjesnih
Srba, koji su Austriji osporavali “istorijska prava” na Bosnu i Srbiju. U tom cilju je arhimandrit i
istoričar Jovan Rajić napisao Istoriju raznih slovenskih naroda naročito Bugara, Hrvata i Srba (I-
IV, Beč, 1794) u kojoj je prvi od svih srpskih spisatelj a prikazao Bosnu kao srpsku zemlju.
Također je prvi među Južnim Slovenima napisao i Istoriju južnoslavenskih naroda, istina, na
osnovu narodne tradicije i sa patriotskim osjećajima, ne koristeći se vjerodostojnim izvorima ni
potrebnom literaturom.
U prvoj polovini XIX vijeka historijska nauka i njene pomoćne discipline sporo su se razvijale.
Otkrićem i publiciranjem mnogih primarnih pisanih izvora, u drugoj polovini ovoga vijeka,
gotov© Svi istaknutiji srpski i hrvatski historičari bavili su se i bosanskom prošlošću. Trudili su
se da se kritički odnose prema izvorima. Ali, u nedostatku sigurnih dokumenata iz ranog srednj eg
vij eka, po pitanju čija je Bosna; svi su se opredjeljivali prema svome nacionalnom porijeklu. Tako
je i prvi pisac historije Bosne i Hrvatske dr. Vjekoslav Klaić u radu Poviest Bosne do propasti
kraljevstva (Zagreb, 1882) napisao da j e Bosna, možda, bila hrvatska zemlja. Tu riječ “možda”
(slučajno ili ne) potom su stalno previđali svi hrvatski historičari, publicisti i političari.
Među prvim srpskim autorima koji su pokušali da naučno dokažu da je Bosna bila sastavni
dio srpske zemlje i prvobitne države još u prvoj polovini IX vijeka bio je istoričar Ljub.
Jovanović. Onjejoš 1900. godine napisao raspravu pod naslovom O Bosni s početka VII do
sredine XII veka. Svoj zaključak i pretpostavku daje tada Bosna bila u sastavu srpske 23 24
države Jovanović je zasnovao na svega tri sumnjiva historijska izvora, što kasnije nije smetalo
ostalim srpskim historičarima da to koriste kao vjerodostojnu činjenicu.
Od Jovanovićeve rasprave do danas, u gotovo svim djelima nacionalne historije i
historiografskim školskim atlasima, Bosna se obrađuje kao srpska zemlja u periodu od XI do XII
vijeka. Otuda potječu tzv. “historijska prava na Bosnu”. Na ovakvim i sličnim knjigama
139
vaspitavane su generacije studenata historije, nažalost, i bosanskohercegovačkih. Istim nenaučnim
metodama se služe i mnogi historičari iz Hrvatske, tvrdeći u publikacijama daje Bosna oduvijek

23 A. A. Gabhardi, Geschichte derReiche Bosnien und Roma - u tomu Geschichte des

Reiches £/hgam und der daomit verbundenen Staaten U, Leižig, 1780.
24 M. Schimek, Politische Geschichte des Kdnigreiches Bosnien und Rama von J. '867 bis 1741, Wien, 1787.
bila isključivo hrvatska. To ujedno pokazuje neprekidne političke aspiracije njihove zemlje, iako
je profesorka Zagrebačkog sveučilišta dr. Nada Klaić odbacila takve teorije i znanstveno dokazala
da Bosna nikada nije pripadala (izuzev za kratko vrijeme u dalekom X vijeku) ni srpskim ni
hrvatskim zemljama.
I pojedini hrvatski i srpski historiografi i kartografi, također, proizvoljno ucrtavaju granice
države Bosne u ranom srednjem vijeku. Jedni ih kao među stavljaju između hrvatske i srpske
države u to doba na rijeku Vrbas, drugi na rijeku Bosnu, a treći na rijeku Drinu, kako kome
odgovara, bez pouzdanih i valjanih dokaza.
Težnja za pridobijanjem bosanskih Muslimana javila se u srpskim kulturnim i političkim
krugovima još početkom, a u hrvatskim sredinom XIX vijeka. Književnik Dositej Obradović je
(1742-1811), artikulišući sprski nacionalni program i težnje srpske države, prvi ukazao na Turke
- Bošnjake. Prema njemu, “slavenoserbska nacija je u Srbiji, Bosni i Dalmaciji sa Ercegovinom”.
U svom “Pismu Haralampiju” je, pored ostalog, o Muslimanima napisao: "... Bošnjak i Ercegovac,
Turčin, on se Turčin po zakonu zove (odnosi se na islamsku vjeru), a po rodu i jeziku, kako god
su bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi posljednji unuci: Bošnjaci i Ercegovci dogod
Bog svet drži... Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće što su njihovi stari bili...”
Shvatanje Vuka Stefanovića Karadžića nije se, u pogledu nacionalnog pitanja, razlikovalo od
Dositejevog. U članku Srbi svi i svuda (“Kovčežić, 1847.) Vuk je izrazio uvjerenja da će prosvjeta
učiniti da Srbi - muslimani shvate da oni “nijesu Osmanlije nego Srbi”.
Vuk je u polemici sa Hrvatima predložio jezik za osnovnu karakteristiku u nacionalnom
opredjeljivanju Srba i Hrvata. Kad to nije bilo prihvaćeno predložio je diobu na Srbe i Hrvate
pomoću vjere. O tome je pisao:
“Ako hrvatski rodoljupci ne pristaju na ovu razumnu osnovnu diobu, onda se za sad u ovome
ništa drugo ne može učiniti nego da se podijelimo po zakonu ili vjeri: koje god zakona grčkoga ili
istočnoga (pravoslavnog

140
-op.a.) onaj se makar gdje stanovao neće odreći srpskoga imena, a od onijeh koji su zakona
rimskoga, neka kaže daje Hrvat koji god hoće... Ako li ko nađe što bolje i pravilnije i za obje
strane povoljnije, meni će biti još milije.”
Za Vuka je, dakle, vjera bila međa između Srba i Hrvata, ali ne i kada su Muslimani-
Bošnjaci u pitanju, jer se onda otvaralo pitanje čija bi bila Bosna. Vukovo shvatanje o
nacionalnom pitanju, o Bosni i Hercegovini i odnosima srpskog nacionalnog pokreta prema
Muslimanima, prisutno je i u Načertaniju Ilije Garašanina iz 1844. godine.
Da bi se bosanski Muslimani prikazali ili, da bi se pridobili da budu Srbi, pomagao je svojim
radovima veliki broj političara, književnika, kulturnih i javnih radnika, inspirisanih težnjom da
priključe Muslimane Srbima, u doba nacionalnog romantizma da brojno ojačaju svoj narod, u
čemu su imali izvjesnog uspjeha.
Bilo je to sredinom XIX vijeka, kada se i pravoslavno svećenstvo Bosne i Hercegovine
većinom osjećalo i izjašnjavalo samo kao “rišćani”. Tako je dubrovačka “Crvena Hrvatska”
još 26. maja 1892. godine pisala da se “narodnosno pitanje” u Bosni i Hercegovini razmahalo
“istom od zaposjednuća ovih zemalja po Austriji... Inače, narod pravoslavni, ili pravije
govoreći rišćanski u ovijem zemljama nije ništa znao o kakvoj srpskoj narodnosti, kao što
katolici ili pravije kršćani, također, nijesu imali pojma o narodnosti, isto i Muhamedovci ili
pravije po tadašnjem nazivu Osmanlije. Narod nije znao za narodnost nego se razlikovao
međusobno po vjeroispovijestima...” Vladislav Skarić u radu Sarajevo i njegova okolina od
najstarijih vremena do austrougarske okupacije piše kako je kaluđer Teofil Petranović, rodom
iz Dalmacije, po dolasku u Sarajevo u ljeto 1863. godine za učitelja srpske realike osnovao
društvo za propagandu i uvođenje imena Srbin. Članovi ovog društva su izlazili na sarajevske
carine, gdje su dočekivali seljake, govoreći im da ne treba da se nazivaju rišćanima nego
Srbima. Ubrzo je među sarajevskim katolicima slično društvo osnovao Klement Božić, tumač
pruskog konzulata. Njemu su u širenju hrvatskog imena pomagali mlađi franjevci. Ta je
propaganda s obje strane, kako piše Mustafa Imamović, i devedesetih godina bila još vrlo
intenzivna, Obuhvatala je i Muslimane, kojima se nudilo i naturalo bilo srpsko bilo hrvatsko
ime. Takva svojatanja je list “Bošnjak” odlučno odbijao. O tome je ljeta 1891. godine pisao da
“mi njihovu narodnost ne preziremo”, da “mi nikad nećemo zanijekati da nijesmo od
jugoslavenskog plemena, ali da ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo
...”
Premda su se pretenzije Hrvatske prema Bosni javile još u XVIII vijeku težnje hrvatskih
historičara, književnika i političara na pridobijanju

Ml
muslimanskog stanovništva u Bosni da se opredijele kao Hrvati pojavila se dosta kasno, tek
početkom druge polovine XIX vijeka. Ante Starčević, političar, književnik i filozof (1823-
1896.) bio je prvi koji je shvatio da se Bosna ne može priključiti Hrvatskoj ukoliko se
muslimansko stanovništvo ne opredijeli u Hrvate. Artikulirao je hrvatski nacionalni program i
bio glavni pobornik teze o hrvatskoj nacionalnosti Muslimana. Njegova stranka prava je u
Sarajevu bila glavni nosilac svih akcija za razvijanje hrvatske nacionalne svijesti u Bosni i
Hercegovini u toku čitave austrougarske vladavine.
Starčevićevu tezu o hrvatskom porijeklu Muslimana podržavao je i biskup Josip Juraj
Štrosmajer. On je održavao veze sa više uglednih Bošnjaka-Muslimana. Preko svoga
svećenstva radio je na širenju hrvatske svijesti među katoličkim stanovništvom, koje se tada
osjećalo Bošnjacima -katolicima. Starčević i Štrosmajer su probudili veliki interes prema
Bosni i Muslimanima i kod hrvatskih književnika, među kojima su se isticali Luka Botić, Milan
Ogrizović (autor drame “Hasanaginica ”), Eugen Tomić (romani “Zmaj od Bosne' i “Emin-
agina ljuba"), Eugen Kumičić i drugi.
Akcije iz Hrvatske u cilju hrvatskog nacionalnog usmjeravanja bosanskih Muslimana
vođene su pretežno preko sredstava kulture, književnosti, štampe i “Matice hrvatske”, a i
dodjeljivanjem stipendija muslimanskoj omladini za studije na Zagrebačkom sveučilištu. Ova
djelatnost na kulturnom polju također je utjecala da se dosta rano izvjestan broj muslimanskih
intelektualaca opredijeli za hrvatsku nacionalnost. Tim opredjeljivanjem muslimanskih
intelektualaca (selo nije bilo zahvaćeno) i jednog broja njihovih političkih prvaka znatno je
usporen proces nacionalnog osvješćivanja širokih slojeva muslimanskog stanovništva.
0 sukobu Srba i Hrvata i njihovom nastojanju da pridobiju Muslimane historičarka Branka
Prpa-Jovanović je u svojim istraživanjima došla i do sljedećg zaključka:
“... Napodručju Bosne i Hercegovine su se poslije okupacije sudarile dvije oprečne
koncepcije: da su Bosna i Hercegovina isključivo srpske, odnosno hrvatske zemlje. Muslimane
se, shodno takvom polazištu, pomoću religiozne tolerancije, uz satanizaciju konkurentske
strane, pokušavalo pridobiti za srpsku ili hrvatsku opciju. S druge strane, kao što se 20-godišnji
Kuenov režim u Hrvatskoj u svojoj protuhrvatskoj politici - po načelu ‘divide et impera’ -
oslanjao na predstavnike srpskih elita, tako se i režim Benjamina Kalaj a u Bosni, u borbi protiv
bosanskih Srba i Muslimana koji su pružali otpor austrijskoj okupaciji, oslanjao na
predstavnike hrvatskih elita i Katoličku crkvu, predvođenu militantnim klerikalcem,
sarajevskim nadbiskupom Josipom Štadlerom
Preimenovanje naroda: umjesto Bošnjaci — Muslimani,
Politički
142 i književno-kulturni preporod, pokret za vjersko- prosvjetnu autonomiju i
obrazovanje političkih stranaka. Afirmacija muslimanske nacije
O Bošnjacima - Muslimanima kao narodu i modernoj naciji napisano je u Bosni i
Hercegovini u posljednje vrijeme dosta naučno vrijednih studija.
Bosanski Muslimani su za čitavo vrijeme osmanske vladavine sebe smatrali, u etničkom i
političkom smislu, a i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali - premda je Osmanska imperija
bila i teokratska država i dijelila narode prema vjerama - i Osmanlije i osmanlijska
administracija. U zvaničnim spisima Porte naziv Bošnjak se sreće u raznim varijantama:
Bosnaklar, Bosnak-taifesi (bošnjački narod ili pleme), Bosnalu takimi, Bosnalu kavm -
bosanski narod. Ovaj naziv su uz ime dodavali mnogi istaknuti književnici, naučnici i
vojskovođe koji su živjeli širom Carstva. Koristio gaje i vođa nacionalnooslobodilačkog
pokreta Husein-kapetan Gradaščević u prepisci sa austrijskim vlastima, srpskim knezom
Milošem Obrenovićem i vladikom Crne Gore Petrom II Petrovićem Njegošem. Bosanski
Muslimani su u doba osmanske vlasti nazivali i smatrali Bošnjacima samo pripadnike islamske
vjeroispovijesti, koje su često njihovi sunarodnici drugih vjera u Bosni nazivali “Turcima”,
isključivo u smislu pripadnika “turskoj vjeri” (pošto je islam u Bosni raširen posredstvom
Osmanlija). I u doba austrijske okupacije široki slojevi muslimanskog stanovništva su koristili
nazive Bošnjak ili Turčin, odnosno Musliman. Kada je Kalaj ev režim pokušao da stvori
jedinstvenu bošnjačku naciju od svih bosanskohercegovačkih stanovnika i naroda, pripadnici
islama su postepeno odustali od naziva Bošnjak i počeli su se nazivati Muslimanima.
Dr. Atif Purivatra i dr. Muhamed Hadžijahić se u knjizi Muslimana dali rezime nastanka
ovog naroda:
“Na ovim osnovama (prihvatanjem islama i obrazovanjem specifičnog otomanskog vojno-
feudalnog društvenog sistema) oblikovala se u Bosni (i Hercegovini) tokom vremena po formi
i sadržaju jedna jedinstvena muslimanska zajednica naspram i pored drugih zajednica (milleta)
u Bosni (pravoslavne, katoličke i židovske). Različite strukture muslimanskog društva Bosne
povezivala je u cjelinu zajednička vjera (islam) i zajednička privrženost osmanlijskoj
muslimanskoj državi čijim su posredovanjem Bošnjaci primili islam. Na osnovu islama, kao
ideološke poluge Osmanlijskog carstva, muslimanska zajednica u Bosni usvojila je jedinstvenu
političku ideologiju i predstavljala jedinstven kulturni krug, oblikujući se s vremenom kao
poseban narod s posebnim interesima i

143
težnjama. Za razliku od nemuslimanskog stanovništva, koje se uglavnom nalazilo u zavisnom
i politički potčinjenom položaju, muslimansko društvo u Bosni bilo je potpuno klasno
struktuirano obuhvaćajući u sebi sve srednjovjekovne staleže: spahije, ulemu (svećenstvo),
trgovce, zanatlije, gradsku sirotinju, slobodne i zavisne seljake (raju)...”
Razvoj Muslimana u modemu naciju počinje od vremena austrougarske okupacije i sličan
je procesu nacionalnog oformljavanja Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Taj razvoj je tekao
nešto usporenije zbog jakog utjecaja još širokog i bogatog sloja feudalaca i visoke uleme.
Pošto je Kalajeva ideja nacionalnog bošnjaštva doživjela neuspjeh, grupa mlađih
muslimanskih intelektualaca okupljenih oko lista “Bošnjak” konačno napušta ideju
bošnjaštva i sebe počinje nazivati naprednim Muslimanima, otvoreno zahtijevajući da se
termin muhamedanac izbaci iz službene upotrebe i zamijeni nazivom Na njihovu
inicijativu u Sarajevu
je 1900. godine počeo da izlazi prvi muslimanski petnaestodnevni časopis za književnost i
društvena pitanja “Behar”. Pošto je i list “Bošnjak” zahtijevao u septembru iste godine da se
riječ Muhamedanac zamijeni riječju Musliman, početkom oktobra je i književnik Osman
Nuri-Hadžić u “Beharu” objavio članak Muslimani, a ne muhamedanci- Poslanik, a ne
prorok i propheta - Jedan Predlog. Ovaj prijedlog prihvatila je sva muslimanska štampa i
publicistika, a postepeno i narod kao svoju - kako ističe dr. Mustafa Imamović - ne samo
vjersku, nego u prvom redu etničku, odnosno savremenu nacionalnu oznaku.
I Zemaljska vlada u Sarajevu je naredbom od 15. juna 1901. godine naredila da se
službeno prestane s upotrebom naziva “muhamedanac” (“mohamedanac” i
“Muhamedovac”) a da se za pripadnika islamske vjeroispovijesti upotrebljava samo naziv
“Musliman”.
Nakon tri godine uspješnog izlaženja “Behara” muslimanski intelektualci su osnovali,
također u Sarajevu, kultumo-prosvjetno i potporno društvo Gajret (1903.). Od tada do 1908.
godine u Bosni i Hercegovini su, prema službenim podacima, osnovana 124 različita društva
i ustanove koje su imale muslimanski nacionalni predznak: Muslimansko sportsko društvo
El-Kamer, Muslimansko zanatlijsko društvo Hurijet, Prva muslimanska trgovačka i
poljodjeljska banka, kao i mnoge čitaonice, trezvenjačka društva, razni klubovi i si. Ovaj
period književno-kultumog pokreta Muslimana, kad se uporedi sa ranije sličnim u
srednjoevropskim zemljama, smatra se pravim kulturnim ili nacionalnim preporodom, u
kome je, kako zaključuje M. Rizvić, uspješno izvršeno duhovno i kulturno spajanje Orijenta
144
sa Zapadom.
Tom preporodu su značajan doprinos svojim ostvarenjima dali prozni pisci: Osman Nuri-
Hadžić (1869-1937) i Ivan Miličević (1868-1950),
 koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz, zatim Edhem Mulabđić
(1862-1954), Abdurezak Hifzi Bjelavac (1886-1972); pjesnici: Osman Đikić (1879-
1912), Musa Ćazim Ćatić (1878-1915), Fadil Kurtagić (1889-1958) i Avdo
Hasanbegov Karabegović (1878-1908); dramski pisci: Safvet-beg Bašagić (1870-
1934), Hamid Šahinović Ekrem (1879-1936), Sabit Kazazović i Husein Dogo.
U prvoj deceniji XX vijeka Muslimani su se kao nacija politički afirmisali i preko
svog snažnog pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju, koji je otpočeo
borbu sa austrougarskim vlastima 1899. godine. Srpsko građanstvo je ovu borbu
započelo ranije, 1896. godine. Osnovni razlozi nicanja ovih opozicionih pokreta bili su
zbog stalnog uplitanja zemaljske vlade u vjerske poslove. Car je, primjera radi,
imenovao reisul-ulemu i članove Ulema medžlisa, a muftije zemaljska vlada, koja je
kontrolisala i vakufsku upravu. Vlasti su pretvarale groblja u parkove, rušile, prema
svome nahođenju, džamije, kao i druge islamske institucije, miješale su se u rad
pravoslavnih crkveno-školskih opština i drugih vjersko-prosvjetnih institucija. Veliki
razlog za nezadovoljstvo i Srba i Muslimana je bila otvorena težnja Katoličke crkve,
naročito biskupa Josipa Štadlera, ka pokatoličavanju stanovništva.
Neposredan povod bilo je pokatoličavanje jedne muslimanske djevojke u
Hercegovini. Na Čelu pokreta bio je mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. On je napisao
Nacrt statuta za uređenje vjerskih i vakufsko- mearifskihposlova i uputio ga vlastima.
Ubrzo se nezadovoljstvo naroda proširilo i na čitavu Bosnu. Džabiću su se pridružili,
pored drugih, utjecajni Ali-beg Firdus iz Livna, Derviš-beg Miralem iz Travnika i Šerif
Amautović.
U početku su protesti izražavani upućivanjem memoranduma caru i Zemaljskoj vladi,
održavanjem zborova i demonstracija. Vlasti su na ovo reagirale žestokim represijama,
hapšenjima, a Džabića su prognale iz zemlje. Zbog identičnog položaja prema vlastima,
predstavnici srpske i muslimanske opozicije su uspostavili blisku saradnju. Iz ove
zajedničke borbe za vj ersku autonomiju vremenom su izrasli zahtjevi i za potpunom
političkom autonomijom Bosne i Hercegovine. U Slavonskom Brodu su 1902. godine
predstavnici Muslimana-Ali-beg Firdus i Bakir-beg Tuzlić, i Srba - Gligorije Jeftanović
i Vojislav Sole potpisali ugovor o političkoj saradnji, U protokolu od 25 članova
dogovorili su se o iješenju “svih međusobnih pitanja,145
kao i o programu o unutrašnjem
uređenju Bosne i Hercegovine”. Na kraju protokola stajala je i svečana izjava:
“Obavezujemo se svečano kao ljudi svojom vjerom, svojim poštenjem, svojom ljubavi
prema otadžbini, da ćemo gornje uslove držati i da ćemo ih ostaviti u amanet svojim
potomcima. Prokleto mu sjeme i pleme ko iznevjeri..
 Vlasti su vremenom, čemu je posebno pogodovalo neriješeno agrarno pitanje, oslabile tu
saradnju. Novi zajednički ministar Mađar Ištvan (Stjepan) Burian je zahtjeve predstavnika
Pravoslavne crkve kroz duge pregovore omekšao i uz pomoć Istambulskog sinoda (augusta
1905) izdao uredbu, kojom su očuvana narodna prava u crkvi i školi i odbranjena srpska
narodnost. Tim polovičnim rezultatima okončana je borba Srba za crkveno-prosvjetnom
autonomijom, dok su Muslimani proširili pokret novim političkim zahtjevima. Decembra 1906.
godine u Slavonskom Brodu osnovali su političku organizaciju - Muslimanska narodna
organizacija sa Egzekutivnim odborom i Ali-begom Firdusom na čelu. U programu stranke
tražila se autonomija za Bosnu i Hercegovinu pod suverenitetom sultana, uvođenje građanskih i
političkih sloboda i općinskih samouprava. Program, kao i Egzekutivni odbor, dobro su
primljeni u narodu. Već naredne godine su u svim gradovima Bosne i Hercegovine izabrani
milletski (narodni) odbori. Stranka je imala list Musavat (“Jedinstvo”).
Oktobra iste godine, na višegodišnje zahtjeve srpskih i hrvatskih predstavnika i institucija,
Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je izdala jednu internu naredbu i obavijestila sve
organe vlasti da se zemaljski jezik ima službeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-
srpskim. Tako je tom naredbom zvanično ukinut naziv bosanski jezik. Ali, pošto je taj naziv
među Muslimanima kroz vijekove bio ukorijenjen, a konstantno su pružali otpor da se nazivaju
bilo Srbima ili Hrvatima, Zemaljska vlada je bila prinuđena da 29. novembra 1907. godine izda
odluku kojom Muslimani u okviru svojih samoupravnih i autonomnih institucija i škola svoj jezik
i dalje mogu nazivati bosanskim.
Egzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije je tokom te i naredne godine u više
navrata pregovarao sa austrijskim vlastima o nacrtu statuta za vakufsku i vjersku autonomiju.
Postigao je da se ostvari sporazum o gotovo svim spornim pitanjima. Vrhovni organ koji
upravlja vjerskim i vakufsko-prosvjetnim poslovima Muslimana postao je Zemaljski vakufsko-
mearifski sabor, a vrhovni vjerski organ Ulema medžlis. Caru je ostalo pravo da između tri
predložena kandidata imenuje reis ul-ulemu. Tako su Muslimani, ponajviše zbog međusobne
krize koja je izbila nakon aneksije Bosna i Hercegovina oktobra 1908., privolili cara da u aprilu
1909. godine sankcioniše njihov Statut za autonomnu upravu muslimanskih vjerskih i vakufsko-
mearifskih poslova. Međutim, zahtjevi muslimanskih političkih predstavnika da se ukine
policijski sistem uprave, uspostave građanske i političke slobode i neke samoupravne institucije
u Bosni i Hercegovini nisu usvojeni.

146
 U međuvremenu, kao protivteža Muslimanskoj narodnoj stranci i njenom
sporazumijevanju sa Srpskom narodnom organizacijom (obrazovanom oktobra 1907) oko
zajedničkog zahtjeva da Bosna i Hercegovina dobije ustav, jedna grupa Muslimana lojalnih
Austrougarskoj, koja se uz to nazivala i “naprednim”, sa Ademagom Mešićem na čelu
osnovala je krajem augusta 1908. godine političku organizaciju pod nazivom Muslimanska
napredna stranka. Ova marginalna stranka prohrvatske orijentacije je smatrala da se
razvitak muslimanskog naroda može uspješnije ostvariti ne opozicijom nego prihvatanjem
austrijske uprave kao nosioca nove kulture i načina života. Naslanjala se i sarađivala je sa
Hrvatskom narodnom zajednicom (osnovana u Sarajevu februara 1908), koja je smatrala
Muslimane “za neprijeporne Hrvate”, te odbacivala mogućnost pripajanja Bosne i
Hercegovine “nekoj balkanskoj državi”,' kao i ideju “eventualne potpune autonomije Bosne
i Hercegovine”.
Nakon aneksije i izvjesne liberalizacije političkog života Glavni radnički savez je
organizovao juna 1909. godine kongres na kome je osnovana Socijaldemokratska stranka
Bosne i Hercegovine. U programu ove stranke isticali su se zahtjevi za demokratizacijom
političkog života, ukidanjem feudalnih obaveza, zbližavanjem između Srba, Hrvata i
Muslimana. Zalagala se za nacionalne autonomije u okviru Balkanske federacije slobodnih
naroda. U ovoj stranci bio je i znatan procenat radnika Muslimana.
Aneksija Bosne i Hercegovine Ausiro-Ugarškoj, iseljavanje muslimanskog stanovništva,
stvaranje društava srpske i jugoslavenske orijentacije
Austro-Ugarska je, u više navrata nakon okupacije, razmatrala kako da anektira Bosnu i
Hercegovinu. Međutim, ta joj se prilika ukazala tek nakon izvođenja Mladoturske revolucije
(u ljeto 1908. godine). Tu njenu namjeru su pospješile Muslimanska narodna stranka i
Srpska narodna stranka. One .su, u septembru te godine, zatražile od Austro-Ugarske
donošenje zemaljskog ustava za Bosnu i Hercegovinu i potvrdu sultanovog suvereniteta.
Da bi preduhitrila Tursku i ukinula njen suverenitet nad ove dvije pokrajine, Austrija je
proglasila njihovu aneksiju (5. oktobra 1908) bez prethodnog pristanka sila potpisnica
Berlinskog ugovora. Sam čin aneksije opravdavao se potrebom uvođenja ustava i uređenja
državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine. Carskom proklamacijom o aneksiji BiH
evropske sile su stavljene pred svršen čin. To je izazvalo veliku diplomatsku krizu u Evropi.
Sile Antante su protestirale. U Srbiji, Crnoj Gori i Turskoj proglašen je bojkot austrougarske
147
robe,
demonstriralo se, a vršene su i izvjesne vojne pripreme. Međutim, kad je Njemačka odlučno
podržala Austro-Ugarsku Osmansko carstvo je nakon kraćih pregovora priznalo aneksiju
krajem februara 1909. godine. Zauzvrat, Austro-Ugarska se odrekla svojih prava u
Novopazarskom sandžaku i obavezala da će Porti na ime odštete isplatiti 52 miliona kruna
i osigurati punu vjersku slobodu muslimanskom stanovništvu. Na taj način je, prema
tumačenju austro-ugarske diplomatije, sukob zbog aneksije riješen neposrednim
pristankom pogođene suverene sile. Pošto Rusija, iscrpljena prethodnim ratom sa Japanom,
nije bila u stanju da povede novi rat sa Austro-Ugarskom i moćnom Njemačkom i sama je
priznala aneksiju, kao i ostale velike sile. Srbija, u kojoj je narod zahtijevao rat,
posredstvom Engleske dala je izjavu 31. marta 1909. Austro-Ugarskoj “da nova situacija
stvorena u Bosni i Hercegovini ne zadire u prava Srbije, i da će primiti odluku velikih sila
u pogledu aneksije”. Ovaj državnopravni čin priznala je i Crna Gora 5. aprila 1909. godine.
Čin aneksije u Bosni i Hercegovini je primljen različito: Hrvati su se ponadali da bi
Bosna i Hercegovina mogla biti uključena u Hrvatsku; Srbi su negodovali, a Muslimani,
osobito seljaci, odgovorili su pojačanim iseljavanjem u krajeve pod Turskom: u Sandžak,
na Kosovo, u Istambul i Anadoliju. Ipak, bogatiji slojevi svih nacionalnih sredina primili
su aneksiju bez ikakvih potresa. Zato je Zemaljskoj vladi pošlo za rukom da organizira i
uputi već u novembru i decembru 1908. godine više poklonstvenih delegacija u Beč. Među
njima je bila delegacija Hrvatske narodne zajednice, Srpske samostalne stranke,
muslimanska delegacija od 64 gradonačelnika, veleposjednika i trgovca, dok je
Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Štadler predvodio delegaciju sastavljenu čak od 430 ljudi.
Aneksiji su se jedino suprotstavljale Muslimanska i Srpska narodna organizacija. Ali, kada
je i Srbija priznala aneksiju, to je početkom maja 1909., učinila i Srpska narodna
organizacija dok je Muslimanska narodna organizacija to uradila februara naredne godine.
Nakon aneksije Bosna i Hercegovinaje postala habsburška pokrajina, koja je i u okviru
Monarhije zadržala poseban položaj. U dualističkoj strukturi Monarhije, u kojoj su sve
pokrajine pripadale ili Austriji ili Ugarskoj, Bosna i Hercegovina je bila treća zasebna
jedinica. Smatrana je za krunsku zemlju Habsburgovaca, kojom po ovlaštenjima vladara
zajednički upravljaju vlade Austrije i Ugarske. Sa stanovišta unutrašnjeg pravnog poretka
Bosna i Hercegovina, kako piše dr. Mustafa Imamović, bila je treća država unutar
Monarhije, a njen pravni sistem se razlikovao i od austrijskog i od ugarskog. Stanovnici
Bosne i Hercegovine pravno nisu bili ni austrijski ni ugarski državljani, nego su tretirani
kao bosanskohercegovački zemaljski podanici. Kao corpus separatum unutar Monarhije
Bosna i Hercegovina nije bila ravnopravna sa druge dvije države, nije imala samoupravnih
prava,
148 a u političkom pogledu je potpuno zavisila od Austrije i Ugarske.
Nakon godinu dana od priznanja aneksije od Porte i velikih sila, austrijski car je 20.
februara 1910. proglasio Ustav za Bosnu i Hercegovinu - Zemaljski statut. Prema tom
ustavu, vrhovna upravna vlast je i dalje ostala u nadležnosti Zajedničkog ministarstva
finansija u Beču i Zemaljske vlade u Sarajevu. Ustav je uveo tri nove institucije: Sabor,
Zemaljski savjet i Kotarsko (sresko) vijeće. Što se zakonodavne vlasti tiče, ona je po ustavu
i dalje ostala u nadležnosti cara, odnosno vlade u Beču i Budimpešti i Zajedničkog
ministarstva finansija. Austrougarska je i dalje stalno pribjegavala korišćenju vjerskih,
nacionalnih i socijalnih razlika i cijepanju svih nacionalnih, političkih i socijalnih političkih
pokreta. Manipulisala je malim političkim strankama i grupama. To vlastima nije
predstavljalo posebnu teškoću, jer je u žemlji sa oko 1,900.000 ljudi bilo 12 političkih
stranaka i grupa (četiri srpske, tri muslimanske, dvije hrvatske i tri radničke).
Jedan od najvećih problema poslije aneksije, proglašenja Zemaljskog ustava i
uspostavljanja Sabora za austrougarske vlasti predstavljao je novoosnovani revolucionarni
omladinski pokret “Mlađa Bosna”. U njegovim su se redovima nalazili i Srbi, i Hrvati, i
Muslimani. Pokušaj atentata studenta Bogdana Žerajića na zemaljskog poglavara generala
Marijana Varešenina prilikom otvaranja Sabora (5. juna 1910) nagovijestio je novo
pokoljenje koje se nije mirilo sa aneksionističkim društveno-politiČkim sistemom, već je
namjeravalo ujediniti sve južnoslavenske zemlje i narode izvan okvira Austro-Ugarske.
Žerajićev primjer će uskoro slijediti mnogi drugi omladinci.
Poslije aneksije, a osobito pred Prvi svjetski rat, i muslimanska omladina se sve više
uključivala u razna nacionalna društva srpske i jugoslavenske orijentacije. Mnogi od njih su
zbog te svoje aktivnosti osuđivani na robiju ili internaciju u Arad. Takvih udruženj a bilo j e
u više bosanskohercegovačkih gradova. Primjera radi, u Trebinju je postojala ilegalna
“Posebna srpsko-muslimanska organizacija”; u Travniku je, uz podršku poznatog
muslimanskog političara Safet-bega Miralema, osnovano “Đačko srpsko-muslimansko
društvo”, u kojem su članovi bili đaci samo Muslimani; u Banjoj Luci je djelovalo tajno đačko
društvo “Đačka muslimanska organizacija”, čiji je osnovni zadatak bio da budi među
muslimanskom omladinom osjećanja zajedništva sa srpskom i hrvatskom omladinom. Kad je
1914. godine u tom gradu osnovana tajna organizacija “Jugoslavija” gotovo svi članovi tog
muslimanskog đačkog

149
društva prešli su u njene redove. Ideološku podlogu za prihvatanje srpskog i
jugoslavenskog nacionalnog programa razradio je Šukrija Kurtović u brošuri “O
nacionalizovanju Muslimana” (1914).
U gotovo svim političkim procesima, koje su organizirale austrougarske vlasti protiv
revolucionarne omladine, zbog težnji da obrazuju državu Jugoslaviju ili prisajedine Bosnu
i Hercegovinu Srbiji, redovno je dio optuženih bio iz redova omladine bosanskih
Muslimana. Pisac monografije Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja
bosanskih Muslimana dr. Muhamed Hadžijahić o tome piše:
“U političkim procesima koji su vođeni naročito u doba Prvog svjetskog rata bili su
zastupljeni i Muslimani: u procesu protiv sarajevskih atentatora bio je optužen jedan
Musliman (Muhamed Mehmedbašić), u procesu protiv srpsko-muslimanskog društva u
Travniku svih petnaest optuženih i osuđenih bili su Muslimani, u procesu protiv
sarajevskog tajnog đačkog društva pod imenom “Srpsko-hrvatska nacionalistička
omladina” osam Muslimana (Mehmed Zvono je bio optužen što je napisao na klupi
“živjela revolucija”), u istodobno vođenom procesu protiv tajnog đačkog društva u
Trebinju optužena su i osuđena tri Muslimana, u procesu protiv mostarske omladine
optužen je i osuđen jedan Musliman, u procesu protiv banjalučkog tajnog društva
“Jugoslavija” optuženo je sedam Muslimana, te u tuzlanskom veleizdajničkom procesu
dva Muslimana.”
Aneksiju Bosne i Hercegovine muslimansko stanovništvo, posebno seljaštvo, primilo
je s velikim podozrenjem i strahom za svoju sudbinu. Ne vjerujući obećanjima vlasti i
nagovorima visoke uleme i pojedinih političkih stranaka, na aneksiju je odgovorilo
novim valom masovnog iseljavanja. Prvi talas dogodio se uoči i u vrijeme odbrambenog
rata protiv Austro-Ugarske (1878), drugi u vrijeme ustanka u Hercegovini i jugoistočnoj
Bosni (1882). Trajao je, sa većim ili manjim intenzitetom, sve do balkanskih ratova
(1912-1913). Osnovni razlog iseljavanja uz psihološke, bio je i nagli prelazak s naturalne
na novčanu privredu. To je mnoge kategorije muslimanskog stanovništva dovelo u težak
ekonomski položaj.
Koliko se Muslimana za tih 25 godina iselilo nije tačno poznato. Pojedini istraživači
navode
150 cifre od 140.000 (dr. Milorad Ekmečić) do 180.000 (dr. Mustafa Imamović).
Austrijski podaci iz tog vremena nisu tačni, pošto Austriji nije odgovaralo da Evropa
sazna razmjere nezadovoljstva njenom upravom. Navedene brojke mogu biti približne,
s obzirom da je Austro-Ugarska u tom vremenu u Bosni i Hercegovini naselila između
180.000 - 200.000 ljudi, pretežno seljaka i katolika iz raznih dijelova svog prostranog
carstva - Poljaka, Čeha, Nijemaca, Talijana.
 Koliko je velike razmjere imalo iseljavanje Muslimana najbolje pokazuju popisi stanovništva
i na osnovu njih procenti ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. U ranijim pregledima
moglo se vidjeti da su M(m)uslimani u Bosanskom pašaluku u XVII vijeku činili 75 odsto
ukupnog stanovništva. Ali, zbog učešća u brojnim ratovima, bunama i ustancima, zatim zbog
Čestih epidemija i iseljavanja, muslimansko stanovništvo je spalo u 1879. godini, kada je Austro-
Ugarska prvi put izvršila popis stanovništva, na svega 38,73 odsto. Pravoslavno se popelo na
43,88 odsto i katoličko na 18,3 odsto. Prilikom posljednjeg austrijskog popisa izvršenog 1910.
godine u Bosni i Hercegovini je ukupno bilo 1,898.044 stanovnika. Od toga Muslimana 612.137
ili 32,25 odsto, Srba 825.448 ili 43,49 odstvo, a Hrvata i drugih katolika iz raznih nacija 434.061
ili 22,87 odsto, Jevreja 11.868 ili 0,62 odsto.
Od ukupnog broja Muslimana tada je na selu živjelo 470.912 ili 76,93 odsto. Vjersko-
nacionalna struktura agrarnog dijela stanovništva u Bosni i Hercegovini izgledala je 1910.
godine: zemljoposjednika sa kmetovima- muslimanima 91,15 odsto, pravoslavnih 6,05 odsto,
katolika 2,55 odsto; kmetova - muslimana 4,58 odsto, pravoslavnih 73,92 odsto, katolika 21,49
odsto; slobodnih seljaka: muslimana 36,75 odsto, pravoslavnih 25,87 odsto, katolika 22,90 odsto;
bez posjedovanja zemlje (bezemljaša) bilo je: muslimana 45,12 odsto, pravoslavnih 30,64 odsto,
katolika 20,48 odsto i ostalih 3,76 odsto.
Zemljoposjednika je bilo oko 9.000 Muslimana. Većinu su činili sitni posjednici sa jednim,
dva do tri čitluka. Pravih veleposjednika bilo je svega između trideset do četrdeset Muslimana.
U Svim gradovima 1910. godine bilo je 45 000 Muslimana koji su bili vlasnici raznih
zanatskih i trgovačkih radnji. Tada je u čitavoj Bosni i Hercegovini bilo 13.266 činovnika.
Napismenih je bilo 84,84 odsto, a nepismene djece od 7 do 20 godina 87,25 odsto bili su
doseljenici — kolonisti. Tadaje u BiH bilo 352 narodne (državne) škole sa 568 učitelja, zatim
146 vjerskih i 10 privatnih škola,a u zdravstvu radilo svega 130 ljekara, 41 veterinar i 35
apotekara. Za čuvanje reda i mira, pored policijskih snaga, bilo je još 200 oružničkih postaja sa
2.500 oružnika (žandarma).
Bosna i Hercegovinaje od 1878. do 1914. godine doživjela relativno brz i snažan privredni
razvoj. Izgrađene su prve željezničke pruge među kojima pruga Bosanski Brod-Sarajevo-
Metković, u dužini od 1.455 kilometara, obnovljeni i urađeni mnogi drumski putevi, regulisan
riječni saobraćaj na rijekama Savi i donjem toku Drine. Razvila se prilično i prerađivačka
industrija u gradovima, posebno duhanska, tekstilna i prehrambena, zatim se razvila industrija
prerade drveta i proizvodnja građevinskog materijala, a i u značajnoj
151 mjeri i rudarstvo. U Bosni
i Hercegovini su već do 1907. godine postojala 46.593 državna i privatna preduzeća i radnje u
kojima je radilo oko 101.000 ljudi.

Balkanski ratovi i njihove posljedice (1912 -1913)

 Događaji koji su se zbili na Balkanu nakon aneksije uveliko su utjecali i na zbivanja u Bosni
i Hercegovini. Oni su donijeli nova iskušenja bosanskim Muslimanima, posebno onima u
Novopazarskom sandžaku, a i u drugim krajevima. Kad su Mladoturci u proljeće 1909. srušili
sultana Abdul Hamida u raznim krajevima Carstva izbili su nemiri, bune i ustanci. Ustanak u
Albaniji ubrzo se proširio na Kosovo, na zapadnu Makedoniju i naNovopazarski sandžak.
Mladoturci na Porti su, zbog napada Italije na Tripolis i Kirenaiku (u Libiji, septembra 1911), te
zbog očekivanja napada kršćanskih država na Balkanu bili prinuđeni da čine ustupke albanskim
ustanicima koji su uspostavljali svoju vlast.
Uspostavljanje nove države i surovi postupci albanskih ustaničkih vlasti prema kršćanima
ubrzali su stvaranje brojnih tajnih saveza između Bugarske, Srbije, Crne Gore i Grčke. Cilj tih
saveza bio je zajednički rat protiv Turske i podjela njenih teritorija na Balkanu, kao i da se
onemogući stvaranje bilo kakve albanske države. Vlada Kraljevine Srbije i vlada Kraljevine Crne
Gore sklopile su tada tajni ugovor o podjeli sjeverne Albanije na interesne sfere. Balkanske
zemlje su u toku proljeća i ljeta, uz podršku Rusije, stvorile Balkanski savez.
Nasuprot tom savezu, Austro-Ugarska je stala na stranu Albanaca. Ona je u stvaranju velike
Albanije vidjela najjaču branu protiv širenja srpske kraljevine i utjecaja Italije, koja je, također,
pretendirala na albanske teritorije. Usljed svog strategijskog položaja, kao i prirodnih bogatstava,
u prvom redu petroleja, Albanija je postala predmet žestoke borbe evropskih imperijalističkih
sila.
Balkanski saveznici su sredinom oktobra 1912. godine objavili i otpočeli rat protiv Turske.
Pretrpjevši teške poraze, Porta je nakon više izgubljenih bitaka poslije nekoliko nedjelja zatražila
primiije. Srpska vojska je, u sadejstvu sa crnogorskom, ušla u Novopazarski sandžak, zatim je
zauzela Kosovo, Vardarsku Makedoniju i upala u Albaniju. Prilikom ulaska u Sandžak, izuzev u
blizini Novog Pazara, nije nailazila na otpor. Prema Muslimanima se, za razliku od crnogorske
vojske, ponašala korektno. Crnogorska vojska je izvršila brojne zločine nad nedužnim
stanovništvom, čak i nad ženama i djecom, osobito u Bijelom Polju, Sjenici i na Pešteru. Tamo
su opljačkana i popaljena mnoga muslimanska sela i brutalno pobijen veliki broj ljudi. Muslimani
Plava i

152
 Gusinja, premda su na razne načine učestvovali u dočeku crnogorske vojske, prošli su još
gore. Pored nasilja nad ženama, pljački, paljevine kuća, u ovim mjestima je svirepo ubijeno
oko 800 ljudi, a pop iz Gusinja Đorđe Šarenac je, uz asistenciju crnogorske vojske, pokrstio
12.000 Muslimana.
Vijesti o ovim događajima dobro su došli Austriji, koja je o tim svirepostima upoznala
Englesku, Francusku i Italiju. I kralj Nikola je, nakon protesta i saznanja šta bi se moglo
dogoditi Crnoj Gori, bio primoran da energično naredi obustavu pokrštavanja i omogući
ponovni povratak u islamsku vjeru.
Pošto je srpska i crnogorska vojska upala u Albaniju, Austro-Ugarska i Italija su
energično reagirale. Na njihov podsticaj albanski patrioti su na kongresu u Valoni 28.
novembra 1912. proglasili stvaranje slobodne i nezavisne albanske države. Ali, kako Srbija
i Crna Gora nisu ni poslije Londonskog sporazuma htjele da napuste Albaniju, koju su
priznale i druge evropske sile 20. decembra 1912., Austro-Ugarska je zaprijetila ratom,
proglasila opsadno stanje u Bosni i Hercegovini i zabranila rad oko 300 raznih srpskih
društava. Radi vršenja pritiska na Srbiju Austro- Ugarska je prema Srbima u Bosni i
Hercegovini zavela pooštrene političko-policijske mjere i progone, izvršila djelimičnu
mobilizaciju i usmjerila jedinice ka Drini i prema granici Crne Gore. Srbija je, zadovoljna
velikim dobitkom novih teritorija, a istovremeno nespremna za rat sa Austro-Ugarskom,
prekinula dalja osvajanja i povukla se iz Albanije, sa linije Tirana-Drač, što je učinila i Crna
Gora koja nije imala većih uspjeha u napadu na Albaniju.
Početkom 1913. godine Zemaljska vlada sa generalom Poćorekom na čelu počela je da
organizuje i šuckore (Schutzcorpš) -neredovne plaćene jedinice, koje će u narednim
godinama zadati dosta jada stanovnicima Bosni i Hercegovini, osobito srpskom narodu.
Zbog progona srpskog naroda reisul-ulema Džemaludin Čaušević, a također i više drugih
muslimanskih prvaka, u više navrata je protestirao kod najviših austrougarskih vlasti.

Bosna i Hercegovina u Prvom svjetskom ratu

Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini imala snažne vojne jedinice. Pored ranije 15.
korpusne oblasti, već je 1910. godine od Hercegovine i Dalmacije obrazovala 16. korpusnu
vojnu oblast. U Bosni su formirana četiri bosanskohercegovačka (bh) pješadijska puka,
sapo Četiri bataljona, koji su bih raspoređeni u Beču, Gracu, Budimpešti i u Trstu. Njihovi
treći bataljoni su bili u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli i Mostaru. Pored ovih, postojao je i
jedan bosanskohercegovački lovački bataljon.
153
Radi pritiska na Crnu Goru i Srbiju, austrougarski generalštab je već u proljeće 1914. godine
od detaširanih bataljona sa čitave teritorije Austro-Ugarske obrazovao za 15. korpusnu oblast
dvije pješadijske divizije sa pet brdskih brigada. Sjedište te oblasti smješteno je u Sarajevu
(brigade su bile raspoređene u istočnoj Bosni i jednau Banjoj Luci). Jedna pješadijska divizija (sa
četiri brdske brigade) raspoređene su po istočnoj Hercegovini sa sjedištem u Mostaru, za 16.
korpusnu oblast.
Te snage su tokom juna 1914. vršile velike vojne manevre koji su, ustvari, imali
demonstrativno-politički karakter. Na to Su, nakon završetka vojne parade, pripadnici “Mlade
Bosne” sa Gavrilom Principom na čelu odgovorili atentatom na austrijskog prestolonasljednika i
nadvojvodu Franca Ferdinanda, 28. juna 1914. godine u Sarajevu. To će Austro-Ugarska uzeti za
povod da objavi rat Srbiji.
Na oglas o mobilizaciji sve austrougarske snage u Bosni i Hercegovini su ušle u sastav 6.
armije koja je upućena na rijeku Drinu i tu otpočela operacije koje će već početkom augusta 1914.
prerasti u Prvi svjetski rat. •
U početnim operacijama protiv Srbije i Crne Gore učestvovali su i bataljoni
bosanskohercegovačkih pukova, sastavljeni od Srba, Muslimana i Hrvata. Oni su poslije poraza
u Cerskoj i Kolubarskoj bici (1914) popunjeni i upućeni protiv ruske armije na Karpate. U
proljeće i ljeto
1915. godine borili su se u Galiciji i kod Brest-Litovska u Volinjskoj oblasti, zatim na frontu u
južnom Tirolu, te na rijeci Soči protiv italijanske armije. Novoformirani bataljoni su 1916. i 1917.
godine vodili borbe u Moldaviji, Transilvaniji, zatim na italijanskom frontu, a samo manjim
dijelovima' u Crnoj Gori i Albaniji.
Osim ovih bosanskohercegovačkih jedinica, ljudstvom iz Bosne i Hercegovine su
popunjavane i mnoge druge austrougarske jedinice. Na svim frontovima Bošnjaci-Bosanci su
smatrani izvrsnim vojnicima. Izginulo ih je više desetina hiljada, jer su mnoge njihove jedinice
kompletno popunjavane i po 8-10 puta. Tačan broj poginulih i nestalih nikad se neće potpuno
saznati. Arhive mnogih jedinica tokom Prvog i Drugog svjetskog rata su nestale a u
novoobrazovanoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, to je malo koga i interesiralo. Ipak,
prema nekim procjenama broj poginulih i nestalih Bosanaca na raznim evropskim ratištima penje
se na preko 100.000 ljudi.
Utvrđenje približan broj onih koji su prebjegli na stranu sila Antante. Oni su se borili u
dobrovoljačkim odredima u Srbiji i Crnoj Gori, zatim u odredima (oko 5.000) Crvene armije u
Rusiji, te u sastavu Prve srpske dobrovoljačke divizije u Dobrudži 1916. godine, a zatim i u

154
 ^/eliKačk
KladušS>
z BOSANSKA BUBICA
BOSANSKA GRADIŠI
^Bosanski NOVI
v
oCazin ~'^Prijedor
Bosanka
Krupa

KULEN
.VAKU
F

TRAVNIK

PROZOR

VRLIKA

IMOTSK
I

■ -=o
--'<9
V
£ Mostar

_ _____ —Granice Bosanskog Pašaluka prema

odredbama Karlovačkog mira
CZr5
_, —, _ Granice Bosne i Hercegovine danas

Sjeverne, zapadne i jugozapadne granice Bosanskog Ejaleta

(Pašaluka) određene Mirom u Karlovcima (1699.)
Izvor: Ešref Kovačevlć, Granice Bosanskog Pašaluka, Svjetlost,
Sarajevo, 1973.
Karta VI - Jugoslavenske zemlje u XIX-XXstoljeću (do 1919.)
Jugoslavenskoj diviziji na Solunskom frontu 1917-1918. godine. U gotovo svim tim jedinicama
bilo je i bosanskih Muslimana.25) Iz oba dijela Sandžaka bilo je Muslimana i u srpskoj i u
crnogorskoj vojsci od samog početka Prvog svjetskog rata.
Okončanje austrougarske vladavine, formiranje Narodne vlade i ulazak srpske vojske u
Bosnu i Hercegovinu
U tom ratu prvi put se ukazala prilika da se ostvare snovi o stvaranju jedne zajedničke
južnoslavenske države. Takve težnje su postojale u svim narodima gotovo više od jednog vijeka.
Kad je Srbija za svoj ratni cilj proglasila 1914. godine ne samo borbu za vlastito oslobođenje
nego i za “oslobođenje i ujedinjenje sve neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca” to je naišlo
na snažnu podršku intelektualaca i političkih ljudi jugoslavenskih opredjeljenja unutar
Habsburške monarhije.
Uz finansijsku i drugu podršku vlade Srbije u Londonu je 1915. godine formiran, ponajviše
od izbjeglica iz Austro-Ugarske, Jugoslavenski odbor sa zadatkom da upoznaje narode sila
Antante sa idejom jugoslavenstva i da radi na stvaranju jugoslavenske državne zajednice. U
odboru iz Bosne i Hercegovine bila su tri člana (Nikola Stojanovic, Dušan Vasiljević i Milan
Srškić).
Uspjesi armija Antante na svim ratištima, kao i odjeci djelovanja Jugoslavenskog odbora,
značajno su utjecali na aktivnost srpskih, muslimanskih i hrvatskih političara koji su u Bosni i
Hercegovini bili za stvaranje zajedničke države. Ta je aktivnost još više pojačana nakon
objavljivanja Krfske deklaracije (10. jula 1917.). Tom deklaracijom su se Jugoslavenski odbor i
srpska vlada sporazumjeli da će buduća Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca biti “ustavna,
demokratska i parlamentarna monarhija sa dinastijom Karađorđevića na čelu”, a pravoslavna,
rimokatolička i islamska religija ravnopravne. Deklaraciju su od istaknutih Muslimana podržali
reisul-ulema Džemaludin Čaušević, dr. Mehmed Spaho i dr. Halid Hrasnica, dok je dr. Safvet-
beg Bašagić, predsjednik Bosanskog sabora, smatrao da Bosna i Hercegovina treba da dobije
autonomiju ili da se prisajedini Hrvatskoj.
Kad je postalo jasno da će se Austro-Ugarska raspasti pod udarcima savezničkih armija i
ustancima brojnih naroda, u Zagrebu je 6. oktobra

156

25 U Prvoj srpskoj dobrovoljačkoj diviziji, koja je osnovana 1915. godine u Odesi, bili su oficiri: Avdo Hasanbegović, Šukrija Kurtović, Ibrahim
Hadžiomerović, Fehim Musakadić, Aziz Sarić, Hamid Kukić, Alija Džemidžić, Rešid Kurtagić i Asim Seremet. Većina ih je dobila visoka
odlikovanja srpske vojske. Pri Dopunskom bataljonu ove divizije postojala je i “posebna muslimanska četa”, od 200 vojnika, kojom je
komandovao Šukrija Kurtović.
1918. godine formirano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. To je bilo, ustvari, političko
predstavništvo ovih naroda iz svih slovenačkih i hrvatskih zemalja, te iz Bosne i Hercegovine i
Vojvodine. Kad je 29. oktobra te godine i Hrvatski sabor raskinuo sve državnopravne veze sa
Austro-Ugarskom, stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Prije tog čina u Bosni i
Hercegovini je 14-16. oktobra formiran Glavni odbor narodnog vijeća SHS za Bosnu i
Hercegovinu, zatim i Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba za Bosnu i Hercegovinu. Predsj
ednik vijeća je bio Gligorije Jeftanović, a potpredsjednici Halidbeg Hrasnica i Jozo Sunarić.
Glavni odbor je, kao i Vijeće, bio vezan za Središnji odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i
Srba u Zagrebu. Viječe je imalo plenum od 72 (iz Bosne i Hercegovine j e bilo 18 predstavnika)
i Središnji odbor od 30 članova (iz BiH šest članova). Deklaracijom od 19. oktobra preuzelo je
vođenje nacionalne politike. Odmah je zahtijevalo da se izvrši ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i
Srba na čitavom etnografskom teritoriju u jedinstvenu i potpuno suverenu državu, zasnovanu na
potpunoj ravnopravnosti sva tri naroda. Bosanski Muslimani su, isto kao i u Krfskoj deklaraciji,
tretirani kao Srbi, odnosno Hrvati.
Austrougarska vlast je prestala praktično da postoji već u drugoj polovini oktobra 1918. Sve
njene vojne jedinice je zahvatilo rasulo, dok je činovništvo pobjeglo odakle je i došlo. Zemaljski
poglavar general Sarkotić je bio prinuđen da 1. novembra 1918. godine preda svu vlast Narodnom
vijeću za Bosnu i Hercegovinu. Tako je, nakon punih četrdeset godina, okončana austrougarska
vladavina u Bosni i Hercegovini.
Poslije tri dana Vijeće je imenovalo prvu bosanskohercegovačku Narodnu vladu, sastavljenu
od Srba, Hrvata i Muslimana. Taj događaj je značajan i po tome što je takva vlada formirana po
drugi put u Bosni i Hercegovini (prvi put se to desilo jula 1878. godine). U njoj je predsjednik bio
Atanasije Šola, a dr. Mehmed Spaho je dobio dva ministarska položaja - za obrt i trgovinu, poštu
i brzoj av. Ministar za narodnu odbranu postao je Šćepan Grđić, za fmansije Vaso Ristić, za
organizaciju vlasti (narodnih vijeća) Vasilj Grdić, za pravosuđe Danilo Dimić, za zdravstvo
Vjekoslav Jelavić, za prosvjetu i bogoštovlje (vjere) dr. Tugomir Alaupović i za prehranu Stevo
Žakula.
I Glavni odbor Narodnog vijeća i Narodna vlada Bosne i Hercegovine, obje sa sjedištem u
Sarajevu, bili su potpuno autonomni u odnosu na organe u Zagrebu, tj. imali su karakter federalnog
državnog organa.
157
Pošto je srpska vojska, nakon probijanja Solunskog fronta, stigla na Drinu i Savu, Glavni odbor
Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine je odlučio da ne organizira vlastite vojne snage. Opredijelio
se da, zbog revolucionarnog vrenj a u zemlji, pozove Srpsku Vojsku i povjeri joj da
se brine oko poslova javne sigurnosti i uspostavljanja reda. U tu svrhu su predstavnici Glavnog
odbora Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu održali 4. novembra 1918. sastanak u Štabu
Druge srpske armije. Od komandanta te armije Stepe Stepanovića zatražili su da jedinice srpske
vojske dođu u Sarajevo. Taj njihov prijedlog je srpska Vrhovna komanda prihvatila i naredila
Stepanoviću da uputi Četrnaesti pješadijski puk i Timočki eskadron u Sarajevo. Jedinice su
počele stizati u grad 6. novembral918. Nakon dva dana upućen je i general Božidar Terzić za
delegata srpske Vrhovne komande pri Narodnom vijeću u Sarajevu. Njegov zadatak je bio da sa
Vijećem rješava sva vojna, sigurnosna i druga pitanja na teritoriji BiH, kao i da pripremi teren i
organizaciju akcije za priključenje Bosne i Hercegovine Srbiji. Ubrzo su počele stizati i
razmještati se, po bivšim austrougarskim garnizonima, i druge srpske jedinice. Ali, zbog protesta
Glavnog odbora Narodnog vijeća i Narodne vlade “Srpska vlada je stavila do znanja Narodnoj
vladi Bosne i Hercegovine da odustaje od namjere i akcije priključenja Bosne i Hercegovine
Srbiji i da su jedinice srpske vojske dobile naredbu da u Bosni i Hercegovini osiguraju političko
stanje pod kontrolom vlade Bosne i Hercegćvine”.

158
Karta VII - Podjela Kraljevine SHS na 33 oblasti 1922.gc
Jugoslovenske zemlje u xix-xx
vijeku (do 1919.)
 IV
BOSANSKI MUSLIMANI U DRŽAVNOJ ZAJEDNICI
JUGOSLAVENSKIH NARODA (1918-1991)

Nastanak i uređenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i položaj M(m)uslimana

(1918-1929)
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je nakon propasti Austrougarske monarhije u
Prvom svjetskom ratu i ujedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom
1. decembra 1918., godine. Tog dana su u Beogradu razmijenjene “Adrese” izaslanstva
Narodnog vijeća Države SHS i izdata Proklamacija regenta Aleksandra Karađorđevića. U
delegaciji Narodnog vijeća nalazili su se i predstavnici Narodnog vijeća za Bosnu i
Hercegovinu: Vojislav Šola, dr. Halidbeg Hrasnica, dr. Jozo Sunarić, dr. Luka Čabrajić, dr. Savo
Ljubibratić, Hamid Svrzo i Šćepan Grdić. Ovim činom Bosna i Hercegovina je ušla u sastav
jedinstvene jugoslavenske države, ali je privremeno zadržala neke oblike državnosti.
Nakon prestanka rada Narodnog vijeća u Državi SHS 20. decembra
1918. godine formirana je Vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u koju je kao ministar
šuma i ruda ušao dr. Mehmed Spaho. Proces preobražaja vlasti u pojedinim zemljama mijenjao
se postepeno. Glavni odbor Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu prestao je da funkcioniše
jedanaest dana kasnije, a Narodna vlada za Bosnu i Hercefovinu 31. januara 1919. godine. Tada
je umjesto nje obrazovana Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, sa znatno suženim
ovlašćenjima. Ona je bila odgovorna samo centralnoj vladi u Beogradu. Egzistirala je sve do
1921. godine, kada je umjesto nje na osnovu Vidovdanskog ustava obrazovana Pokrajinska
uprava za Bosnu i Hercegovinu.
“Mi ćemo dati Turcima 24 sata. Makar i 48 sati vremena da se vrate u pradedovsku veru. A
što ne bude htelo to poseći, kao što smo svojevremeno uradili u Srbiji..
Tim riječima je jasno nagoviještena unaprijed pripremljena presuda kojom je iskazan i
položaj cijelog muslimanskog naroda. One pripadaju srbijanskom radikalu i političaru Stojanu
161
Protiću, koji je domalo postao prvi predsjednik Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
(SHS).
 Izgovorio ih je kratko vrijeme prije završetka Prvog svjetskog rata prilikom rasprave o ustrojstvu
nove države nakon sloma Austro-Ugarske 1918. godine. Tada je pominjan i status Bosne i
Hercegovine, a posebno položaj Muslimana unutar te države. Protić je pod “Turcima”
podrazumijevao sve Muslimane na južnoslavenskim prostorima, među njima i muslimane
Bošnjake. Te riječi zapisao je vajar Ivan Meštrović u svojim memoarima “Uspomene na ljude i
događaje” nastalim u vrijeme postanka te nove države.
Nova država je ispunila povijesno razdoblje između dva svjetska rata - od 1918. do 1941.
godine. Ona je od početka imala ogromne probleme. Izabrala je put unitarističkog uređenja zemlje,
negirajući postojanje različitih nacija i njihovih interesa. Srbe, Hrvate i Slovence je smatrala
jednim narodom sa tri plemenska imena. Nije uvažavala veoma različite puteve razvitka svakog
naroda iz tada ujedinjenih južnoslavenskih zemalja kroz čitavu dotadašnju istoriju. Položaj
muslimanskog stanovništva niučemu nisu poboljšali ni slovo prihvaćene Krfske deklaracije, ni
obećanje regenta Aleksandra Karađorđevića da će u novoj državi biti ravnopravne tri velike
religije.
Položaj M(m)uslimanauprvim godinama postojanja Kraljevine SHS može se upoređivati samo
sa stanjem u kojem su se nalazili prvih nekoliko godina austrougarske vladavine. U ekonomskom
pogledu bilo im je još gore. Bosanskohercegovački Muslimani kao narod nisu priznavani. Od
početka su bili zapostavljeni. Srpski i hrvatski političari i njihove stranke nastojali su da pridobiju
muslimanske intelektualce i viđenije muslimane, kako bi preko njih asimilirali muslimansko
stanovništvo u Srbe ili Hrvate. Zato je najprije došla pod udar njihova prošlost i kultura.
Zabranjeno im je da svoj jezik nazivaju bosanskim iako su ga tako osjećali i zvali stoljećima prije
ulaska Bosne i Hercegovine u novu državnu tvorevinu.
Bosanski Muslimani, kao i sandžački, te oni na Kosovu i u Makedoniji, od početka su bili
izloženi raznovrsnim represalijama i policijsko- žandarmerijskim progonima. Brojni su primjeri
ubijanja nedužnih ljudi, žena, pa i djece, samo zato što su bili pripadnici islamske vjere i
muslimanskog porijekla. To se osobito dešavalo u Sandžaku, istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini.
Tako je u Plavu sredinom februara 1919. godine ubijeno 450 Muslimana, pretežno žena, djece i
staraca. Oni nisu mogli pobjeći pred odredima Vašoj evića, kojim je komandovao Lakić Vojvodić
i pred nekoliko četa srpske vojske. Oko 3.000 Plavljana spasile su tada savezničke jedinice.
Francuske jedinice i njihovi oficiri za vezu, kao i pojedini njihovi novinari, bili su svjedoci surovog
postupka srpske i crnogorske vojske Treće armijske oblasti prema Muslimanima. U prvim
godinama nakon ujedinjenja, samo u istočnoj Hercegovim, ubijeno je mimo ikakvog suđenja preko
tri hiljade Muslimana.
162
Riječi Stojana Protića citirane spočetka ovog poglavlja, koje je zapisao vajar Ivan Meštrović,
ubrzo će se preokrenuti pod pritiskom događaja. Stojan Protić će, naime, u stanovitoj mjeri
izmijeniti svoja shvatanja o bosanskim Muslimanima i o Bosni i Hercegovini. On će biti nosilac
prijedloga da Bosna bude jedna od devet historijskih pokrajina. Ali ta promjena neće nimalo
ublažiti represalije kojima su Muslimani bili podvrgnuti.
 Ministar unutrašnjih djela prve Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Svetozar Pribićević
u više navrata je depešama upozoravao Zemaljsku vladu u Sarajevu da se obustave ta nasilja. U
jednoj je naveo i: “... ako bi se produžilo gonjenje muslimana od strane pravoslavnih to može vrlo
rđavo i kobno dejstvovati na unutrašnje odnose u zemlji i položaj u inostranstvu...” .
Zlostavljanja, pljačke, silovanja, paljenja naselja i ubijanja nedužnih ljudi tada je bilo uzelo
velikog maha u srezovima istočne Bosne - u Foči, Čajniču, Rogatici i Višegradu. Reisul-ulema
Džemaludin Čaušević, koji se zalagao za stvaranje zajedničke jugoslavenske države, upozorio je
Zemaljsku vladu ovim riječima: “Ako se i nadalje od strane nadležnih vlasti mirnim okom budu
posmatrali ti silni zulumi, onda su Muslimani u Bosni i Hercegovini izgubljeni i umjesto slobode
i ravnopravnosti, umjesto reda i mira zapali su pod teror kakvog Bosna ne pamti”.
Sve je to rađeno u vrijeme kada je prva vlada Kraljevine zahtijevala i nastojala da dobije
međunarodno priznanje od velikih sila. Te sile su znale za surove postupke vlasti nove države
prema Muslimanima širom zemlje. Prije nego što se odlučivalo o priznanju te državne tvorevine,
a na energično traženje Francuske, vlada kraljevine SHS je morala pristati na Versajskoj
konferenciji i obavezati se na ugovor o zaštiti stanovnika “... koji se po rasi, jeziku ili religiji
razlikuju Od većine stanovnika” - kako je pisalo u Mirovnom ugovoru sa Austrijom (član 51, stav
1. Mirovnog ugovora sa Austrijom). Ugovor je potpisan 10. septembra
1919. godine istovremeno sa potpisivanjem i Sen-žermenskog mirovnog ugovora sa tom zemljom.
Član deseti toga ugovora glasi: “Država Srba, Hrvata i Slovenaca pristaje da za muslimane u
pogledu njihovog porodičnog i ličnog statusa donese odredbe koje dopuštaju da se ta pitanja
regulišu po muslimanskim običajima...”. U tom članu piše i ovo:
“Država Srba, Hrvata i Slovenaca obavezuje se da osigura zaštitu džamija, grobalja i drugih
muslimanskih vjerskih ustanova. Daće se sve potrebne olakšice i dozvole postojećim
muslimanskim zakladama (vakufima) i vjerskim dobrotvornim ustanovama, a Vlada Srba, Hrvata
i Slovenaca neće za ustanovljenje novih vjerskih i dobrotvornih ustanova uskratiti ni jednu od
potrebnih olakšica, koje su zagarantirane drugim privatnim ustanovama te vrste”. 26 >
Tako je bilo zapisano, a i potpisano, u međudržavnim ugovorima. Kako je to primijenjeno u
društvenoj praksi? Jesu li nakon toga prestale represalije prema Muslimanima? Još se mastilo na
potpisima toga ugovora nije ni osušilo a represalije su praktično nastavljene kao i ranije. Ni Vlada
Kraljevine SHS, ni njene ekspoziture, u unutrašnjosti države u tom pogledu nisu, takoreći, ništa
mijenjali. Tako je nastavljeno u Bosni, Sandžaku, na Kosovu i u Makedoniji. U Zemaljskoj vladi
Bosne i Hercegovine i svim njoj podređenim državnim organima bosanski Muslimani su
smjenjivani, a umjesto njih postavljani činovnici iz Srbije. Od163173 činovnika već 1919. godineje
pripadnika muslimanskog naroda bilo koliko i Mađara - svega 17. Među 54 rukovodioca u
državnoj upravi
1920. godine nije bilo nijednog Muslimana. U Gradskom poglavarstvu Sarajeva, koje je pretežno

26 G. E. Martens, Nouveau Recuil General, 3e serie, vol. XTTT, 521-526; Manely O.

Hudson, InternationalLegislation, vol. 1,1919-1921, Washington 1931, p. 312-323.
nastanjeno muslimanskim žiteljstvom, od 31 rukovodećeg službenika samo četverica su bili
pripadnici muslimanskog naroda. Među staiješinama u vojnim ustanovama i jedinicama uopće nije
bilo Muslimana.
Zbog čega i otkud takav odnos državnih vlasti prema Muslimanima? Vođa Radikalne stranke
bosanskih Srba Milan Srškić, je na pitanje zašto u najvišim vlastima nisu zastupljeni Muslimani
odgovorio:
“Istina, trebalo bi, ali naši su Muslimani nacionalno neopredeljeni, a naša je država nacionalna.
To je država Srba, Hrvata i Slovenaca i samo oni trebaju daje reprezentuju”.
Pitanje: - Oni su sad Jugosloveni, što ćemo biti sutra svi, ako posvuda preovlada razborito
shvaćena politika?
Odgovor: - Ma kakvi Jugosloveni? Ko hoće da bude Jugosloven, taj mora u Bosni i Hercegovini
biti Srbin ili Hrvat, a onda, istom, Jugosloven. Jugoslovena kao narodnosti nema i bog zna kad će
ih biti...”
S tim u veži je ekonomsko uništavanje Muslimana. Vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
provela je agrarnu reformu kojom je samo od bosanskih Muslimana oduzeto 1,076.685 hektara
zemljišta (ili 10,766.850 dunuma). Tu zemlju vlada je podijelila na 249.518 srpskih porodica -
bivših kmetova, bezemljaša, ratnih dobrovoljaca, invalida i drugih. Premda je u Bosni i
Hercegovini tada bilo više od 40.000 bezemljaša i nekoliko hiljada kmetova iz redova
muslimanskog stanovništva, njih je Veoma malo dobilo neko parče zemlje. Tom reformom, dakle,
oduzete su gotovo dvije trećine ukupne zemljišne površine u posjedu bosanskih

164
Muslimana. Nešto kasnije se kraljevska vlada obavezala da će vrijednost oduzete zemlje
zemljoposjednicima nadoknaditi u obliku obveznica kroz pedeset godina. Međutim, ta obaveza
nikad nije ispunjena. Tako je u Bosni i Hercegovini (također i u Novopazarskom sandžaku) sprsko
stanovništvo došlo, u odnosu na Muslimane, u posjed većine površina obradivog zemljišta.
Agrarna reforma koju je država preduzela radi ukidanja feudalnih odnosa bila je progresivna
mjera ali je poglavito bila upravljena prema osiromašenju muslimanskih zemljoposjednika. Često
je i zemljoradnicima - seljacima oduzimana zemlja. Umjesto nje obećane su im, radi obeštećenja,
novčane obligacije koje se, praktično, nikad nisu realizirale. Ogorčenje među Muslimanima je bilo
tim veće što tako nije postupano sa veleposjednicima i zemljoradnicima takozvanih “historijskih
naroda”, pa ni nacionalnih manjina (sa Nijemcima i Mađarima u Vojvodini, kojima je, naprimjer,
oduzeto svega 222.700 hektara). Tamo su zadržavane čitave latifundije. U Srbiji i Crnoj Gori
prema tamošnjim Srbima uopće nije primjenjivan Zakon o agrarnoj reformi, premda je i tu bio
poveliki broj zemljišnih veleposjednika.

Samo organiziranje Muslimana i formiranje Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO)

Takav odnos državnih vlasti prisilio je Muslimane da pristupe samoorganiziranju u cilju lične i
imovinske zaštite. Obrazovali su i svoje političke stranke. Takav pokret začet je najprije u Tuzli, a
zatim se proširio na Sarajevo, Banju Luku, Travnik, Mostar i druge gradove. Već početkom 1919.
godine među bosanskim Muslimanima su se iskristalisale četiri političke struje. One su zastupale
različite koncepcije u vezi sa uređenjem Bosne i Hercegovine i njenim položajem u državi. Te
političke struje su se kretale od zagovaranja autonomije do prihvatanja i davanja podrške
centralističkom uređenju zemlje. Na sastanku predstavnika ovih struja odlučeno je da se organizira
jedinstvena organizacija pod imenom Muslimanska organizacija. Na osnivačkoj skupštini te
organizacije, održanoj sredinom februara 1919. godine u Sarajevu, donesen je statut i program,
izabran centralni odbor. Odlučeno je da se preimenuje u Jugoslavensku muslimansku organizaciju
(JMO). U odborima, počev od centralnog pa naniže, dominantnu ulogu su imali trgovci,
zemljoposjednici, vjerski i državni službenici i političari - intelektualci.
Osnovni sadržaj programa JMO je bio borba za očuvanje lične i imovinske sigurnosti
muslimanskog stanovništva, za vjersko-prosvjetnu autonomiju kakvu su Muslimani imali u
vrijeme austrougarske vladavine, te za zaštitu agrarnih interesa zemljoposjednika. U pogledu
unutrašnjeg
državnog uređenja, JMO se odlučno opredijelila za očuvanje teritorijalne cjelovitosti u okviru
historijskih granica, te za autonomiju Bosne i Hercegovine.
Kako piše dr. Atif Purivatra u monografiji JMO u političkom
165 životu Kraljevine SffS u
programu te stranke (kao i onom dopunjenom 1920), posebno je istaknuto da se Muslimani
“nisu nikada otuđivali ni svojoj domovini ni jeziku, da su zadržali osjećanja ‘čistog
nacionalizma’, te da je ‘jugoslovenstvo najprikladniji put zbližavanja i ujedinjavanja”. JMO
je, kako navodi A. Purivatra, isticala daje bosanski problem osoben. On se “ne može rješavati
samo sa srpskog ili hrvatskog stanovišta, jer Bosna ima svoj istorijski razvoj, poseban kulturni
i socijalni život, posebno tle i sastav stanovništva, poseban mentalitet Bošnjaka-Muslimana,
koji traži i poseban način tretiranja”.
Zbog lične i imovinske nesigurnosti i upornih kampanja da se svi bosanski Muslimani
opredijele u Srbe ili Hrvate, JMO je od početka svog djelovanja imala masovnu podršku svih
slojeva muslimanskog stanovništva. Podršku su joj davali i oni intelektualci i političari koji su
se izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati. Jedino su pojedinci iz materijalnih i karijerističkih pobuda,
zbog utjecaja sredina u kojima su se školovali, pa često i zbog nekakvog inata, postajali
pristalice pojedinih hrvatskih i srpskih političkih stranaka i partija. Bilo je, istina, i pokušaja
da se obrazuju i druge stranke sa muslimanskim predznakom, kao Muslimanska stranka dr.
Savfet-bega Bašagića, Muslimanska težačka stranka Šukrije Kurtovića i druge, ali su se sve
ubrzo raspale.
Na skupštini održanoj oktobra 1920. godine predstavnici JMO iz čitave BiH su,
suprotstavljajući se centralističkom, u svoj program ponovo istakli zahtjev o autonomnom
uređenju države:
“Stojimo na stanovištu narodnog i državnog jedinstva SHS i konstitucionalne
monarhističke državne forme pod narodnom dinastijom Karađorđevića. Glede unutrašnjeg
uređenja države naš program je prema zaključku Glavne skupštine od 20. oktobra 1920. godine
autonomija pokrajina prema dosadašnjim geografskim granicama sa pokrajinskim saborima i
njima odgovornim pokrajinskim vladama.”
JMO je brzo stekla popularnost u narodu. To je pokazao i ishod izbora za Ustavotvornu
skupštinu (28. novembra 1920.). Tada je ova stranka dobila 24 mandata. Postala je najjača
bosanskohercegovačka stranka u Konstituanti. Sa ovim brojem poslaničkih mjesta JMO je
postala značajan politički faktor u zemlji i pravi predstavnik muslimanskobošnjačkog naroda.
Da bi bio izglasan ustav, koaliciona radikalsko-demokratska vlada sa Nikolom Pašićem na
čelu je bila primorana da sklopi sporazum sa JMO te sa grupom muslimanskih i turskih
poslanika iz Novopazarskog

166
sandžaka, Kosova i Makedonije, okupljenom u političku organizaciju “Džemijet”. Tim
sporazumom vlada se obavezala da će u ustav biti unesene odredbe o poštivanju historijskih
granica i cjelovitosti Bosne i Hercegovine, o osiguranju vjersko-prosvjetne autonomije i vjerske
ravnopravnosti Muslimana, uključivši i odredbe o šerijatskim sudovima i isplati odštete bivšim
zemljoposjednicima. Sporazumom je isto tako utvrđeno da će vlada osigurati efikasnu zaštitu
Muslimanima od progona vlasti i njihovo veće učešće u vladi Kraljevske i Zemaljske vlade - dva
resora u vladi - industrija i trgovina i narodno zdravlje, te Četiri načelnička mjesta u Zemaljskoj
vladi Bosne i Hercegovine.
Za uzvrat, rukovodstvo JMO se obavezalo da će prihvatiti, uprkos autonomističkom programu,
centralističko uređenje zemlje. Na to se obavezala i organizacija “Džemijet”. Obje ove organizacije
su glasale u cjelini za predloženi ustav, nazvan Vidovdanski. Ali, nakon njegovog izglasavanja
Vlada Kraljevine SHS nije ni pokušala izvršiti većinu preuzetih obaveza. To će dovesti do sukoba
u vodstvu stranke i povlačenja dr. Mehmeda Spahe iz koalicione vlade. Na skupštinskim izborima
(od marta 1923) JMO je, pod vodstvom M. Spahe, osvojila 18 mandata, pobijedila sve
muslimanske protustranke. Od tada će ovaj političar postati neprikosnoveni vođa bosanskih
Muslimana. Njegova stranka će tada učestvovati u pokretu za reviziju ustava i zajedno sa drugim
građanskim strankama (Demokratska stranka, HRSS, SLS) formioati Opozicioni blok. Bosna i
Hercegovina je već početkom 1924. godine postala jedno od snažnih žarišta političke borbe za
reviziju ustava.
Ipak, izglasavanjem Vidovdanskog ustava donekle je poboljšana sigurnost Muslimana. Premda
je zemlja bila podijeljena na oblasti, Vidovdanskim ustavom (članom 135, odnosno tzv. turskim
paragrafom) Bosna i Hercegovina je, kao jedini izuzetak, razdijeljena u oblasti u svojim
dotadašnjim granicama. Tako su se tim paragrafom osigurale i potvrdile i pravno i formalno
“historijske granice Bosne i Hercegovine ”, odnosno “kompaktnost teritorije koja je od
Muslimana nastanjena ” Na osnovu toga je Šest naslijeđenih okruga iz osmanskog i
austrougarskog doba (bihaćki, banjalučki, travnički, tuzlanski, sarajevski i mostarski) postalo
oblastima. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine zamijenjena je Pokrajinskom upravom za BiH,
koja će egzistirati do februara 1924. godine. Ove oblasti, ipak, neće predstavljati upravnu cjelinu
sa sjedištem u Sarajevu. Svaka od njih će biti uključena u centraliziranu državnu upravu, poput
svih drugih oblasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sa sjedištem u Beogradu.
Kampanja za asimilaciju i “nacionaliziranje" Muslimana u Srbe i Hrvate
Od početka stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca vršena je neprekidna kampanja - sa
srpske i hrvatske strane - za pridobijanje i asimilaciju Muslimana u Srbe i Hrvate. Kako se tome
opirala Jugoslavenska muslimanska organizacija, to su je mnogi vodeći političari i njihova glasila
stalno napadali, a naročito njenog vođu Mehmeda Spahu. Milan 167Srškić je čak otvoreno u Narodnoj
skupštini Kraljevine SHS napadao JMO kao glavnu prepreku asimilaciji Muslimana. I vođ Hrvata
Stjepan Radić je tada osuđivao vodstvo JMO “što udaljava Muslimane od hrvatstva”. A
propaganda putem štampe vršena je otvoreno i bez skrupula. To se vidi, primjera radi, i iz članka
štampanog u Sarajevu 1924. godine u “Srpskoj riječi” pod naslovom “Nacionalizujmo
Muslimane''.
“Nacionalizovanje Muslimana za nas Srbe je jedno od najvažnijih pitanja unutrašnje politike ...
Kada mi zagovaramo nacionalizovanje Muslimana, mi smo daleko od toga da diramo u rz i obraz
u din i veru naših Muslimana... Mi smo rekli daje nacionalizovanje Muslimana i važno državno
pitanje. Srbiziranjem Muslimana mi ne samo što dobivamo milion čuvara otadžbine, nego i
rešavamo jedno važno hrvatsko pitanje... Pre rata nacionalizovanje muslimana bilo je jako
razvijeno i mnogi su Srbi, uprkos austrijskom proganjanju, radili na ovom plemenitom poslu. I
tada je bilo dosta Srba muslimana u Bosni. A sada, posle oslobođenja, kada treba sva muslimanska
Bosna da plamti u srbizmu, sada je rad na nacionalizovanju muslimana zamro u Bosni... Ovih dana
osnovan je u Beogradu klub Srba muslimana ... Daj Bože, da ovo budu predznaci, počeci jednog
velikog pokreta nacionalizovanja muslimana u našoj državi. Srbi pravoslavne i muslimanske vere,
latite se nacionalizovanja muslimana, pa nastojte da se u svakom muslimanskom mestu osnuje
klub Srba muslimana, jer brat je mio koje vere bio...”
Najviše uspjeha u “nacionalizovanju” muslimanske omladine u Srbe postizano je u srednjim
školama. U njima je predavan unificiran nastavni program, u tim školama su radili srpski
opredijeljeni muslimanski intelektualci. Inače je nastavno osoblje bilo pretežno srpsko, kao što je
za vrijeme Austro-Ugarske bilo hrvatsko. Na čelu kultumo-prosvjetnog i dobrotvornog društva
“Gajret” od 1923. godine bili su solunski dobrovoljci Avdo Hasanbegović i Hamid Kukić. Za
studente Muslimane u Beogradu je osnovan Gajretov dom “Osman Đikić”. U Skoplju je otvorena
Velika medresa, a u Sarajevu Šerijatska gimnazija. U obje ove srednje škole su .direktori, profesori
i suplenti uglavnom bili srpski opredijeljeni Muslimani ili Srbi. Bili su pod pokroviteljstvom kralja

168
 Aleksandra Karađorđevića, a “Gajret” prijestolonasljednika Petra. Đaci po završetku
ovih škola, najstrožijih i najboljih u zemlji, mogli su studirati isključivo na Beogradskom
univerzitetu. Pomenute škole su bile pravi rasadnici ideje jugoslavenstva među
muslimanskom omladinom i u muslimanskom narodu uopće.
Osim srbiziranju, Muslimani su stalno bili izloženi težnjama ka nacionaliziranju u
Hrvate.Ta nastojanja su tekla uporedo sa kampanjom srpskih političara i javnih radnika.
Hrvatske akcije u tom pravcu među muslimanskim intelektualcima imale su više uspjeha
od vremena prekida srpsko-muslimanske političke saradnje. Ta saradnja je trajala od
1878. do 1910. - to jest od okupacije Bosne i Hercegovine do donošenja Bosanskog
ustava i zaključivanja tzv. hrvatsko-muslimanskog pakta u martu 1911. godine. Paktom
je označeno prihvatanje muslimanske koncepcije rješavanja agrarnog pitanja.
Pridobijanju dijela muslimanskih intelektualaca i političara za hrvatsku opoziciju
doprinosio je težak položaj Muslimana u Kraljevini, sa čijim unutrašnjim uređenjem
nisu bili zadovoljni ni mnogi Hrvati.
U nacionaliziranju Muslimana u Srbe, osim u izuzecima, korišćena je politička i
državna prisila. Hrvatski političari i kulturni i javni radnici nastojali su da pridobiju
Muslimane u Hrvate suptilnijim metodama. Oni su Muslimanima otvarali mogućnost
njihovog pristupa kulturnim medijima - štampi, držali su predavanja, dobij ali stipendije,
a i osudama srpske represivne politike. Osim toga, između bosanskih Muslimana i
Hrvata nije bilo oružanih borbi od 1791. godine (od Dubičkog rata). Za razliku od toga,
između Srba i Crnogoraca, s jedne, i Osmanlija i južnoslavenskih i drugih Muslimana, s
druge strane, u XIX vijeku vođeno je više surovih ratova; u drugoj deceniji XX stoljeća
vođeni su balkanski ratovi i Prvi svjetski rat, u kojima su uveliko stradali Muslimani. To
su hrvatski propagandisti obilato koristili na štetu srpske opcije srbiziranja Muslimana.
U tadašnjoj propagandi korišćene su i razne historijske, etnografske i druge “činjenice”
o tobožnjem hrvatskom porijeklu bosanskih Muslimana, a o Bosni je govoreno kao o
jednoj od starina u hrvatskoj zemlji. Navođene su tobožnje psihičko-moralne i ostale
zajedničke osobine katolika i pripadnika islamske vjere. Sličnim pritiscima Muslimani
su bili izloženi i od srpskih propagandista.
Koliko su i jedni i drugi uspijevali u denacionaliziranju pripadnika muslimanskog
naroda i njihovom pridobijanju u Srbe i Hrvate? Treba 169reći da su imali samo izvjesnog

uspjeha i to kod dijela intelektualaca i političara u redovima Muslimana. Ali nijednima

ni drugima nije polazilo za rukom da pridobiju šire slojeve muslimanskog stanovništva,
naročito seoskog, koje je i činilo većinu i predstavljalo vrelo života u Bosni i
Hercegovini i Sandžaku. Vođa bosanskih Muslimana i lider JMO dr. Mehmed Spaho dobro je
poznavao svoj narod. Zato se - uprkos raznovrsnim pritiscima, ucjenama, dodvoravanjima i
obećanjima- nikada nije izjašnjavao niti kao Hrvat, niti kao Srbin. On je od početka zastupao
opciju jugoslovenstva, a svojim saradnicima nije sprečavao da se, ukoliko žele, opredjeljuju
ovako ili onako, vjerujući daje u pitanju deklarativno, a ne suštinsko opredjeljenje. 27 >
Veći broj poslanika 1923., 1925. i 1927. godine izjašnjavao se kao
Hrvati, a samo poneko kao Srbin. Na osnovu toga je jedan od tadašnjih srpskih vođa Svetozar
Pribićević u knjizi La dictature du roi Alexandre (1932) pogrešno zaključio da se muslimanske
mase “slijepo upravljaju prema svojim intelektualcima”.
Pribićević je bio punih osam godina jedan od glavnih protagonista centralističkog uređenja
države i osnivač Samostalne demokratske stranke. On pravilno u toj knjizi osuđuje
hegemonistički sistem Srbijanaca “koji su prihvatili u svoje ruke svu državnu vlast”. Prema
njemu, to je imalo za posljedicu da su se bosanski Muslimani po svojim težnjama i pogledima
na budućnost potpuno identificirali s Hrvatima. Pribićević je ovako zaključivao i na primjeru
prvog muslimanskog književnog lista “Behar”. Naime, čim je taj list nakon devet godina
uspješnog izlaženja preuzeo Adem-aga Mešić počeo je otvoreno propagirati hrvatstvo među
bosanskim Muslimanima. Stoga je ostao bez čitalaca, bez materijalne podrške, pa je uskoro
prestao da izlazi.
Naučno je utvrđeno da je muslimansko stanovništvo i u vrijeme austrougarske vladavine, i
u doba prve Jugoslavije (Kraljevine SHS) “najdosljednije odbijalo i hrvatsko, kao i srpsko
nacionalno ‘opredjeljenje’..Takve ideje nikada nisu pokretali bosanski Muslimani (izuzev
rijetkih pojedinaca), već su one dolazile iz susjednih zemalja - Srbije i Hrvatske. Te zemlje su
više od stoljeća do tada pretendirale na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Bosanskohercegovački Muslimani su se uvijek smatrali posebnim narodom. Osvjedočeni su
svojom historijom, kulturom, tradicijom. Nikada nisu bili “anacionalan elemenat”, kako su
tvrdili propagandisti i mnogi političari nacionalističkih ideologija i teritorijalnih pretenzija u
Srbiji i u Hrvatskoj. Muslimani-Bošnjaci su od predstavnika ovakvih ideologija smatrani
nenacionalnim kako bi ih lakše podjarmili i asimilirali. I upravo zato što su bosanski Muslimani
činili poseban etnički

170

27 Iz biografskih podataka pojedinih poslanika i javnih kulturnih radnika može se vidjeti daje većina hrvatski opredijeljenih bosanskih Muslimana
potjecala iz čisto srpsko- muslimanskih krajeva, a srpski opredijeljenih iz čisto hrvatsko-muslimanskih krajeva (što je očito bilo
“opredjeljivanje” iz prkosa).
subjektivitet, kao što su, kao i Srbi i Hrvati, istog južnoslavenskog porijekla, svi napori
“nacionaliziranja” Muslimana doživjeli su neuspjeh.
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca proces nacionalnog oformljavanja bosanskih
Muslimana je, zbog represivnih državnih mjera i akcija srpskih i hrvatskih protagonista
asimilacije i “nacionalizacije” nasilno prekinut, ali nije uništen. Njihovo formiranje u
savremenu naciju, započeto krajem XIX i učvršćivano u prvim decenij ama XX vijeka,
bilo je duboko usađeno u narod. Taj proces nije mogla uništiti ni diktatura kralja
Aleksandra Karađorđevića zavedena krajem dvadesetih godina.
***
Nacionalnu posebnost bosanskih Muslimana u odnosu na Srbe i Hrvate, među
političkim strankama u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, prvi su počeli da uočavaju i
priznaju Socijalistička partija Jugoslavije i Komunistička partija Jugoslavije (KPJ).
Osnivač prve pomenute partije Dragiša Lapčević je u brošuri O našim Muslimanima
otvoreno ukazao da “islam nije uništio tradiciju državne samostalnosti iz doba prije
primanja islama”. Ukazao je i na bune i ustanke bosanskih Muslimana protiv Osmanlija. I
KPJ je, na određen način, priznavala posebnu nacionalnost Muslimana. To se vidi iz
tabelarnog pregleda nacionalne strukture delegata Četvrtog kongresa KPJ (oktobra 1928).
U tom pregledu je, uz nacionalnost Srbin, Hrvat, Slovenac - naznačena i kategorija
Musliman. Nešto ranije (augusta 1926), kad je na čelu KPJ bio Sima Marković, u
polumjesečniku Balkanska federcicija (bio pod utjecajem Kominterne) u prikazivanju
nacionalne strukture stanovništva u Kraljevini SHS iskazana je posebna nacionalnost
“Bosanski Muslimani
Položaj Muslimana u doba monarhističke diktature, komadanje Bosne i Hercegovine i
rušenje njenih historijskih granica (1929-1941)
Atentat u Narodnoj skupštini Jugoslavije na vođu Hrvatske stranke Stjepana Radića i
na još tri druga poslanika (-1928) doveo je zemlju u predrevolucionamo stanje. Očekivao
se i ustanak Hrvata. U srpskim političkim strankama, na dvoru i u vojnim krugovima,
uveliko se govorilo o “amputaciji prečanskih krajeva”. U takvoj situaciji je Jugoslavenska
muslimanska organizacija, da bi svojim prisustvom spriječila eventualnu podjelu Bosne i
Hercegovine, prihvatila ponudu i ušla u vladu koju je formirao
171 Slovenac Anton Korošec,
ali je ubrzo, zbog teške situacije u zemlji, i ta vlada pala.
Tražeći spasonosni izlaz za svoju kraljevinu, Aleksandar Karađorđević je 6. januara
1929. godine izveo državni udar. Suspendirao je Vidovdanski
ustav i raspustio Narodnu skupštinu, a za predsjednika vlade postavio generala Petra Živkovića.
Na osnovu Zakona o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj upravi, koji je objavljen istog dana (6. januara
1929), kralj je postao “nosilac sve vlasti u zemlji”. Uveo je apsolutistički, diktatorski režim,
zabranio djelatnost svih političkih partija i udruženja. U Proklamaciji narodu rekao je daje
“nastupio čas kad između naroda i kralja ne može i ne srne biti više posrednika.” Proglašena je i
doktrina integralnog jugoslovenstva kao ideološka osnova diktature. Na osnovu nje su
nekadašnja tri plemena jednog naroda - Srbi, Hrvati i Slovenci postali jugoslavenski narod.
Zakonom o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja promijenjeno je ime države u
Kraljevinu Jugoslaviju. Čitava zemlja je, umjesto na 33 oblasti, podijeljena na devet banovina.
Na čelu su im bili banovi koje je kralj postavljao i koji su u banovinama bili nosioci najviše
političke i upravne vlasti.
Sve ove i druge mjere još više su zaoštrile nacionalne i socijalne suprotnosti u zemlji. Pri tome
su najgore prošli Muslimani u Bosni i Hercegovini, kao i u svim drugim krajevima. Bilo je to u
vrijeme opće svjetske krize koja je zahvatila i Jugoslaviju.
Podjelom na banovine teško je pogođena Bosna i Hercegovina. To je zemlja sa historijskom
i državnom tradicijom. Omeđena je granicama koje su više puta međunarodno priznavane (a i
Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine). Ili, kako uIstoriji Jugoslavije piše historičar dr.
Vladimir Ćorović, “više puta osveštavane” od strane velikih evropskih sila. Njena teritorija je
iscjepkana na četiri banovine - Primorsku, Vrbasku, Zetsku i Drinsku. Bosanski Muslimani su
ovim svjesno izdijeljeni. Usmjereni su ka teritorijama van Bosne i Hercegovine, sa ciljem da
svuda budu pretvoreni u manjinu. Trebalo je vremenom da nestanu kao politički i kulturni
činilac, da im se zatre svijest o sebi kao posebnom narodu i sjećanje na viševjekovnu tradiciju o
bosanskoj državnosti, posebnosti i autonomnosti. Na taj načinje u šest (od devet) banovina u
državi većinsko stanovništvo postalo srpsko, a u Bosni i Hercegovini i u sve četiri banovine.
Kako je to rađeno i sa kojim ciljem jasno se može sagledati iz instrukcije koju je kralj
Aleksandar dao novonaimenovanom banu Vrbaske banovine Milosavljeviću:
"... Vi ste moj lični izbor za položaj bana i to bana za Vrbasku banovinu gde vam predstoji
veliki nacionalni rad. Tamo su Srbi u većini i to najbolji Srbi u pogledu ljubavi prema otadžbini
i patriotizmu uopšte, ali među tamošnjim muslimanima i Hrvatima ima još uvek pojedinaca i
manjih grupa koji se ne mogu pomiriti sa novim faktičkim stanjem. I zato, i na tom polju imate
posla. Pokušajte održati dobrim odnose sa tim

172
nezadovoljnim elementom i pridobijajte ih polako za ideju državnog i narodnog jedinstva,
a tamo gde treba sprečavati štetnu akciju, budite odlučni, ne popuštajte i lomite je u
korenu, ne upuštajući se u frontalnu borbu...”
Od svih sjedišta banovina samo su u Sarajevu (Drinska banovina) Muslimani činili
većinu stanovništva. Oni koji su odlučivali i ucrtavali granice banovina, među kojima i po
zlu čuveni Milan Srškić, dobro su znali da su iz Sarajeva započinjale mnoge bune i ustanci,
pa i ratovi protiv Otomanskog carstva i protiv Austro-Ugarske. Sarajevo je, dakle,
odabrano za sjedište banovine samo zato da bi se tu stalno držale jake represivne snage -
policijske, žandarmerijske i vojne.
Jedan od osnovnih ciljeva šestojanuarskog režima u Bosni i Hercegovini - kako piše
A. Purivatra u pominjanoj monografiji - bio je pokušaj političkog odvajanja Muslimana
od Jugoslavenske muslimanske organizacije, te njihovo vezivanje za novi poredak u
Kraljevini Jugoslaviji. Smatralo se da će se to najlakše postići ukidanjem muslimanske
vjerske i vakufske (zadužbinske) autonomije, te uvođenjem prorežimskih ljudi u Islamsku
vjersku zajednicu (TVZ). U to doba u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji je bilo blizu dva
miliona muslimana. Oni, uprkos stalnim zahtjevima, na čitavom prostoru nisu bili
vertikalno povezani, već su u jedinstvenoj državi postojale dvije islamske zajednice: jedna
za Srbiju (sa Kosovom, Makedonijom i Crnom Gorom) na čelu sa velikim muftijom sa
sjedištem u Beogradu; i druga, za teritoriju Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, na
čelu sa reisu-l-ulemom, sa sjedištem u Sarajevu.
Kralj Aleksandar je, zavodeći svoju diktaturu, upamćen kod Muslimana i po drugim
potezima kojima je obespravljivan muslimanski narod. On je preko svojih ljudi zadobio
značajan utjecaj među vrhovima muslimanskih velikodostojnika. Proglašenje Zakon o
islamskoj vjerskoj zajednici (31 .januara 1930). Tim zakonom je stavljen izvan snage
Statut iz 1909. godine. Treba reći da su taj štatut bosanski Muslimani izvojevali nakon
uporne desetogodišnje borbe sa austrougarskim vlastima i njihovim carem. Sad je tim
Kraljevim zakonom ukinuto pravo bosanskih Muslimana na autonomno vođenje vjerskih
i vakufsko-prosvjetnih poslova u Bosni i Hercegovini, Zatim j e proglašena Uredba o
privremenoj organizaciji TVZ. Po toj uredbi je ministar pravde postao najviša upravna
vlast koja neposredno nadzire rad svih vjerskih i vakufskih organa, u koje su istovremeno
uvedeni posebni vladini povjerenici. Kad je tadašnji reisul-ulema,
173 energični Džemaludin
Čaušević zatražio da se ta uredba ukine, vlasti su to odbile. Kao narodu odani
velikodostojnik, koji se hrabro zauzimao za Srbe u vrijeme austrougarskih progona i bio
za
 AUSTRIJA ____________________
svjetska rata)
Karta - Vili (Jugoslavija između dva

Mari
bor
-4 •UUW) ^< a
zagre&

i S.N6vS*i
Karlo
vac Vukovar
^Beograd—
/•>•(« --
^Sijrederevo
Trav
nil Požare]
Saraje Užic Aragujeuac
vo e* l-v •>'»Kruše
. 7.
Most vag,
V~'
ar
Dubro Cetinje
vnil Zv

1 »Štip

Bit
w:. oli GRČKA
 jedinstvenu jugoslavensku državu, Čaušević je već sredinom 1930. godine bio uklonjen, tj.
penzionisan. Za novog reisu-l-ulemu odmah je postavljen Ibrahim Maglajlić, a sjedište IVZ
premješteno je iz Sarajeva u Beograd pod neposrednu kontrolu režima. Tad je donijet i Ustav
IVZ, u kojem stoji: “Svi muslimani u Kraljevini Jugoslaviji sačinjavaju jednu Islamsku vjersku
zajednicu pod reisu-l-ulemom kao vrhovnim vjerskim starješinom”. Iz političkih razloga,
uprkos proklamiranom jedinstvu, u organizacijskoj strukturi su ustanovljena dva medžlisa, dva
vakufska vijeća i dvije vakufske direkcije, sa sjedištem u Sarajevu i Skoplju.
Jugoslavenska muslimanska organizacija nije učestvovala ni u jednoj vladi za vrijeme
šestojanuraske diktature. Mehmed Spaho kao njen vođa dva puta je otvoreno istupao protiv tog
režima. Prvi put nakon oktroisanja ustava (septembra 1931.) kad je uveden dvodomni parlament
- senat i Narodna skupština, i drugi put, kad je, nakon objavljivanja tzv. Zagrebačkih punktacija,
zatim Pisma vođe Demokratske stranke Ljube Davidovića, Koroščevih punktacija (vođa SLS -
Slovenske ljudske stranke). Spaho je istupio sa “svojim punktacijama”. U njima je oštro
napadnuto centralističko državno uređenje i zahtijevano “uređenje države po ravnopravnim
političko-historijskim jedinicama.” I u drugim pomenutim dokumentima zahtijevanje federalni
status za Bosnu i Hercegovinu s obrazloženjem da se u ovoj jugoslavenskoj oblasti
“nerazdvojno ukrštaju različiti plemenski (nacionalni), vjerski i kulturni utjecaji”.
Period diktature upamćen je kod M(m)uslimana i po tome stoje tek tada, decembra 1931.
godine, donesen Zakon o likvidaciji agrarne reforme i kolonizaciji u oblastima Kosova i
Makedonije. Tim zakonom je predviđen način isplate oduzetog zemljišta (prema agrarnoj
reformi iz 1918. godine i dalje) i to putem obveznica (obligacija) u vremenskom periodu od
četrdeset godina, odnosno najdalje do 1975. Međutim, isplata tih obveznica izvršena je samo
četiri puta i to 1936.,, 1937., 1938. i 1939. godine. I više nikad. Tako su bosanski Muslimani
ostali i bez zemlje i bez novčane naknade. Jugoslavensko-turski pregovori o iseljavanju
jugoslavenskih M(m)uslimana počeli su tek 1930. godine. Od nastanka Kraljevine SHS pa do
tada, prema istraživanju Dragana Belića, “iselilo se u Tursku oko 45.000 jugoslavenskih
muslimana”. Već 1931. godine Republika Turska je, na insistiranje jugoslavenske vlade, “dala
načelnu saglasnost o masovnijem iseljavanju muslimana”. U okviru Balkanskog sporazuma
sklopljenog februara 1934. godine između Grčke, Jugoslavije, Rumunije i Turske radi
zajedničke odbrane od pretenzija Bugarske i Italije i održanja statusa quo jugoslavenska vlada
je zaključila sa Turskom i posebnu konvenciju o daljem175iseljavanju u tu zemlju muslimanskog,
pretežno albanskog stanovništva iz Južne Srbije (Makedonije, Kosova i Novopazarskog
sandžaka). Međutim, ta konvencija nije nikad ratificirana
u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini, pošto se vlada bojala reakcije javnosti. U obnovljenim
pregovorima trebalo je da se iz Jugoslavije iseli oko 200.000 lica, ali će i to spriječiti Drugi
svjetski rat i sile koje su se umiješale da to onemoguće.
Period monarhističke diktature završen je oktobra 1934. godine ubistvom kralja Aleksandra
u Marseju. Tada su atentat na njega, na podsticaj fašističke Italije, organizirale nacionalističke
organizacije iz Hrvatske i Makedonije - Hrvatski ustaški pokret i Makedonska revolucionarna
organizacija (VMRO). Nakon skupštinskih izbora, održanih u maju 1935. godine, dolazi do
izvjesne demokratizacije političkog života.

Borba JMO i drugih snaga za autonomiju Bosne i

Hercegovine, ubistvo Mehmeda Spahe i sporazum Cvetković - Maček o podjeli Bosne (1929-
1941)
U držanju Jugoslavenske muslimanske organizacije u sklopu djelovanja srpskih i hrvatskih
političkih partija, koje su nastojale daje pridobiju za saveznika, a njene pristalice asimiliraju u
korpuse svojih naroda, uočava se da je njeno vodstvo sa Spahom na čelu uvijek prvenstveno
nastojalo da sačuva integritet Muslimana. Često je činilo i kompromise radi poboljšanja
političkog položaja tog naroda. Dok je bila monarhistička diktatura JMO je odlučno bila u
opoziciji. Činila je sastavni dio snaga Udružene opozicije. Ali, kada se Spaho uvjerio da vođa
Hrvatske seljačke stranke i Udružene opozicije dr. Vlatko Maček ništa ne čini na poboljšanju
položaja muslimanskog naroda napustio je opoziciju i stupio u koalicionu vladu Milana
Stojadinovića. Uvjet za taj ulazak u vladu bio je da se ukinu šestojanuarski zakoni i propisi o
Islamskoj vjerskoj zejednici, da se vrati autonomija u vođenju vjerskih i vakufskih poslova, da
se u Sarajevu otvori muslimanski Teološki fakultet, da se sjedište reisu-l-uleme iz Beograda vrati
u Sarajevo, a umjesto režimskog izabere novi poglavar Islamske zajednice. Ostvarivši to za šta
se zalagala, JMO je među muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini postala
dominirajući činilac, kao što je bila i prije proglašenja monarhističke diktature.
Ta bosanskomuslimanska politička organizacija nije imala gotovo nikakav utjecaj na stanje u
kojem su se nalazili pripadnici islamske vjere u Južnoj Srbiji. A u tom području zemlje je bilo
gotovo više muslimana nego u Bosni i Hercegovini. Njihov ekonomski, socijalni i politički
položaj bio je izuzetno težak. Malo je reći da su bili građani drugog reda, Muslimani
južnoslavenskog porijekla u Novopazarskom sandžaku i u Makedoniji, a naročito Albanci, nisu
imali ni nacionalna ni bilo koja

176
manjinska prava. Bili su osuđeni na prisilno iseljavanje iz države, dok su bosanski Muslimani
osuđeni na asimilaciju u Srbe i pretvaranje u “vjersku manjinu”. To je, izgleda, bila cijena
popuštanja vladajućih krugova, dinastičkih i vojnih vrhova prema JMO: Vodstvo JMO nije
znalo za planove o iseljavanju Muslimana. Ti aranžmani su tajno pravljeni sa Turskom. Kad
su saznali za njih, JMO i Spaho su energično i uporno protestirali. Ukazivali su na ciljeve i
štetnost takve zamisli. Tome su se protivili i Zoguova Albanija i Musolinijeva Italija, također
i Komunistička partija Jugoslavije te Udružena opozicija, svako iz svojih razloga.
Ideja o preseljavanju muslimanskog stanovništva iz Južne Srbije u Tursku razrađivana je,
ustvari, još od završetka Prvog svjetskog rata. Uporedo sa zaoštravanjem hrvatskog pitanja na
sjeverozapadu zemlje i sa širenjem utjecaja fašizma u Jugoslaviji ona je prerasla ujedno od
značajnih pitanja. Njim su se bavili Generalštab Jugoslavenske vojske i srpske nacionalne
stranke i udruženja. Na “podsticaj vojnih krugova” u Srpskom kulturnom klubu održano je tih
godina više predavanja na teme položaja nacionalnih manjina i drugih problema “značajnih za
odbranu zemlje”.
Jedno takvo predavanje o temi “Iseljavanje Amauta” održao je 7. marta 1937.godine
akademik i profesor nacionalne historije dr. Vaso Čubrilović. Ukazujući na vojno-strategijski
značaj teritorija koje naseljavaju M(m)uslimani, nazivajući ih sve Amautima on je podrobno
razradio historijat ovog pitanja. Dao je smjernice kako da se ono riješi za sva vremena. Prema
V. Čubriloviću “... albanski blok u našoj zemlji zauzima jedno od najvažnijih položaja, glavno
razvode balkanskih reka prema Jadranskom, Crnom i Egejskom moru. Posedovanje ovog
strategijskog položaja odlučuje, dobrim delom, sudbinu Centralnog Balkana, naročito sudbinu
glavne balkanske komunikacije Morava - Vardar ... Zato je imperativna dužnost svih nas da
tako važne strategijske položaje ne pustimo da u rukama drži nam neprijateljski i strani
elemenat”.
Po Čubriloviću iz svih 18 srezova treba iseliti M(m)uslimane i kolonizirati “nacionalni
elemenat”. Vaša Čubrilović je o Muslimanima Novopazarskog sandžaka zaključio ovako:
“Problem Novopazarskog sandžaka rešava se sam po sebi i on igra u našem državnom
životu ulogu koju je igrao od 1912. godine. Samo ćemo napomenuti da se raseljavanjem
Amauta kida poslednja veza između naših muslimana u Bosni i Novom Pazaru i ostalog
muslimanskog sveta. Oni postaju verska manjina, jedina muslimanska na Balkanu, a ta će
činjenica ubrzati njihovo nacionalizovanje” (podvukao M.B.).
177
U “rekapitulaciji” svog izlaganja Čubrilović je rekao:
“Amaute je nemoguće suzbiti samo postupnom kolonizacijom, to je jedini narod koji je uspeo
poslednjih hiljadu godina ne samo da se održi
prema jezgru naše države, Raškoj i Zeti, nego i da na našu štetu potisne naše etničke granice
prema Severu i Istoku... Jedini način i jedino sredstvo to je brutalna sila jedne organizovane
državne vlasti u čemu smo mi uvek bili iznad njih.. .” 28
U sklopu rješavanja ovog muslimansko-albanskog pitanja trebalo je iseliti i sve
makedonske Muslimane (Torbeše) te Gorance. Svi oni su etnički južnoslavenskog porijekla
kao i bosanski Muslimani. U Generalštabu Jugoslavenske vojske i u Ministarstvu inostranih
poslova (MIP) napravljeno je u tu svrhu više elaborata. Posljednji elaborat za

28 Dr. Vaso Čubrliović je u svom predavanju “Način iseljavanja Amauta” podrobno razradio šta učiniti ukoliko Albanci pruže
otpor.Evo kako je, prema njemu, trebalo postupiti:”Već smo rekli daje za nas efikasno iseljavanje Amauta iz njihovog
trougla samo u masi. A da dođe do masovnog iseljavanja prvi uslov jeste stvaranje podesne psihoze. Ona se može stvoriti
na više načina...
Poznato je da muslimanske mase uopšte vrlo lako podležu utjecaju, naročito verskom, da su lakoveme, kao i fanatične.
Zato je potrebno, prvenstveno, za iseljavanje među Amautima pridobiti njihovo sveštenstvo i prve ljude od utjecaja, ili
novcem ili pretnjama. Treba što pre naći agitatore, koji će agitovati za iseljavanje naročito ako bi nam htela i sama Turska
da dade. Oni imaju da opisuju lepote novih krajeva u Turskoj, lak i ugodan život tamo, da raspaljuju u masama i verski
fanatizam i bude u njima turski državni ponos. Naša štampa može da učini ogromne usluge...
Drugo sredstvo bilo bi pritisak državnog aparata. On treba da do krajnosti iskoristi zakon, da bi što više zagorčao
opstanak Amauta kod nas: globe, hapšenja, nemilosrdno primenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca,
seče šuma, puštanja pasa, gonjenje na kuluk i sva ona druga sredstva koja je u stanju da iznađe jedna praktična
policija. Privredno, nepriznavanje starih tapija, rad na katastru u onim predelima treba smesta obustaviti,
nemilosrdno uterivanje poreza i javnih i privatnih dugova, oduzimanje državnih ispaša, ukidanje koncesija,
poslovnih dozvola, isterivanje iz državne, privatne i samoupravne službe itd. ubrzaće iseljavanje. Sanitetske mere:
prisilno izvršenje svih propisa i po samim kućama, rušenje zidova i velikih plotova oko kuća, stroga primena
veterinarskih mera koje će smetati izvođenje stoke na pijace, itd. takodje se daju praktično i efikasno primeniti. U
verskim pitanjima Amauti su najosetljiviji, pa ih i tu treba dobro dirnuti. Može se to postići šikanama sveštenstva,
krčenjem groblja, zabranom mnogoženstva i naročito nemilosrdnom primenom da i ženska deca moraju pohađati
osnovne škole, gdje god samo ima škola.
I privatna inicijativa u tome pitanju može mnogo učiniti. Našim kolonistima, po potrebi, treba podeliti oružje. U
one predele treba plasirati staru četničku akciju i poverljivo je pomoći u njezinim zadacima. Naročito treba pustiti
jedan talas Crnogoraca sa brda da izazove masovni sukob sa Amautima u Metohiji. Preko poverljivih ljudi ovaj
sukob treba spremiti, dati mu maha što će biti tim lakše što su Amauti, stvarno, digli glavu, a ceo slučaj mirne duše
treba pretstaviti kao sukob bratstava i plemena i po potrebi dati mu ekonomski karakter. U krajnjoj nuždi mogu se
izazvati i lokalne bune koje bi bile krvavo ugušene najefikasnijim sretstvima, no ne toliko vojskom koliko
kolonistima, Crnogorskim plemenima i četnicima. Ostaje još jedno sretstvo koje je Sibija vrlo praktički
178upotrebljavala posle 1878. god. tajno paljenje sela i amautskih četvrti po gradovima...” (Dragan Belić, Šta sadrži
referat dr Vaše Ćubrilovića “Iseljavanje Amauta' iz 1937. godine, list “Borba”, 1990),
MIP je 2. februara 1939. godine uradio poznati književnik (kasniji nobelovac) i diplomata
visokog ranga dr. Ivo Andrić. I on je predlagao iseljavanje. Ukoliko ne može drukčije, predlagao
je podjelu Albanije između Italije i Grčke. Ta želja i prijedlog su mu se ubrzo ostvarili. Italijani
su se 7. aprila 1939. godine, nakon što su s mora i iz zraka bombardirali Drač, Valonu i druge
gradove, iskrcali i okupirali Albaniju. Kroz dvije godine (aprila 1941) Italijani su okupirali i sve
krajeve iz kojih je trebalo iseliti i istrijebiti muslimansko stanovništvo - svu zapadnu Makedoniju,
Kosovo, veći dio Novopazarskog sandžaka i Crnu Goru. Za razliku od srbijanskih vladajućih
krugova, Italijani će prema Albancima i Muslimanima primijeniti drugu strategiju i taktiku:
razvijaće privredu, gradiće puteve, otvarače rudnike, širiće prosvjetu i kulturu, otvarače škole.
Tako stvorena velika Albanija trebalo je da bude mostobran italijanskoj imperiji na Balkanu.
***
Međunacionalni odnosi u Kraljevini Jugoslaviji bili su u potpunoj krizi u vrijeme kada su
počele pripreme za nasilno iseljavanje muslimana iz krajeva tzv. Južne Srbije i za pretvaranje
bosanskih Muslimana u “vjersku manjinu”. U toj državi su glavni problemi bili u odnosima
između hrvatske opozicije sa Mačekom na čelu i vladajućih srpskih stranaka, te krugova oko
regenta Pavla Karađorđevića. Krajem tridesetih godina Maček je tzv. hrvatsko pitanje podigao na
stepen takvog usijanja daje ono izgledalo kao čvorište svih problema u zemlji. Propao je i pokušaj
predsjednika vlade Stojadinovića da osloncem na neke političke partije iz Srbije, Slovenije i
Bosne i Hercegovine osujeti zahtjeve Hrvatske seljačke stranke za decentralizacijom i
federalizacijom zemlje; Trebalo je, u tu svrhu, da posluži i ozakonjenje Konkordata sa
Vatikanom, te pridobijanje katoličkog klera. Ti njegovi pokušaji su ostali bez rezultata. Na to su
se nadovezali i neuspjeli izbori, nakon kojih je Stojadinović smijenjen. Novu vladu je formirao
šef Jugoslavenske radikalne zajednice dr. Dragiša Cvetković.
U tom sklopu je i odluka krugova oko namjesnika Pavla Karađorđevića da se izvrši
reorganizacija unutrašnjeg uređenja države i poboljšaju odnosi sa Hrvatima. Na to su ih prisilila
i tadašnja događanja u Evropi. To je vrijeme širenja nacizma u Njemačkoj i fašizma u Italiji, te
stvaranja sila Osovine kojoj su se pridružile i neke države u neposrednom susjedstvu Jugoslavije.
Novi predsjednik vlade D. Cvetković je opunomoćen da povede pregovore i zaključi sporazum
sa V. Mačekom, tadašnjim predsjednikom Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske
koalicije. 179
 U isto vrijeme se saznalo da ti pregovori mogu biti završeni podjelom teritorije Bosne i
Hercegovine i na štetu bosanskih Muslimana. JMO i Mehmed Spaho su protestirali. Istakli su
zahtjev za autonomijom Bosne i Hercegovine. U bližim krugovima Pavla Karađorđevića se
znalo daje M. Spaho neosporni vođa JMO. Taj ugled nije mogao umanjiti ni gubitak glasova
JMO na izborima u decembru 1938. godine. Neuspjeh JMO na izborima je posljedica nebrige te
organizacije za socijalne probleme širokih muslimanskih slojeva. I pored toga, na dvoru se s
razlogom pretpostavljalo da bi Mehmed Spaho i vodstvo JMO mogli da osujete planirani
sporazum između hrvatskih i srpskih pretendenata na račun Bosne i Hercegovine. Zato je u
dvorskim krugovima odlučeno da se Spaho ukloni sa političke scene.
U vrijeme kada su pregovori Cvetković-Maček već uveliko uznapredovali Mehmed Spaho je
29. juna 1939. godine otrovan u beogradskom hotelu “Srpski kralj”. Očekivalo se oštro
reagiranje bosanskih Muslimana. Računalo se i na mogućnost njihovog oružanog ustanka. Za
svaki slučaj je uhapšeno i podvrgnuto policijskoj torturi nekoliko simpatizera KPJ, koju je
trebalo optužiti za taj Čin. Vlasti su, ipak, uspjele da umire uzbuđenja. Prikazali su smrt
iznenadnom i prirodnom a potom pustili iz zatvora nevino uhapšene ljude i osoblje iz kuhinje
hotela. Slična sudbina zadesila je i patrijarha Vamavu koji se protivio zaključenju Konkordata
sa Vatikanom.
Sporazum Cvetković-Maček zaključen je pet dana pred početak Drugog svjetskog rata, 26.
augusta 1939. godine. Tim sporazumom je definitivno napuštena do tada vladajuća doktrina
Aleksandra Karađorđevića o narodnom i državnom jedinstvu. Učinjen je pokušaj stvaranja
federalnog državnog uređenja. Tada je stvorena Banovina Hrvatska u koju su ušle bivša Savska
i Primorska banovina, srezovi Dubrovnik, Šid i Ilok, zatim trinaest bosanskohercegovačkih
srezova (kotareva) - Brčko, Bugojno, Derventa (sa općinom Bosanski Brod), Duvno, Fojnica,
Gradačac (sa općinom Bosanski Šamac), Konjic, Livno (Tomislavgrad), Ljubuški, Mostar,
Prozor, Stolac i Travnik. Ostali srezovi Bosne i Hercegovine, kao i šest drugih banovina, trebalo
je da uđu u sastav Srpske banovine, sa sjedištem u Skoplju. 29 Usljed otpora tom

180

29 U vrijeme stvaranja Banovine Hrvatske nosioci građanske upravljačke politike i nagodbaštva uveli su podjelu Bosne i Hercegovine,
povlačeći neprirodne i nelogične administrativno-političke granice po “etničkomprincipu”. Izdvajali su stanovništvo na bazi etničke
većine. Ignorirali su muslimansku etničku strukturu Stanovništva protiv čega su komunisti digli svoj protest; kao što su digli i protiv
parcelizacije Bosne 1929. godine, kojom se administrativno stvarala velikosrpska prevlast. Autonomija Bosne i Hercegovine i borba
protiv nacionalnog ugnjetavanja bila je strateška orijentacija prihvaćena neposredno pred Drugi svjetski rat i među
sporazumu i početka Drugog svjetskog rata ta zamisao nikad nije ostvarena. Ni Uredba o
Banovini Hrvatskoj nikada nije ratificirana, jer je Narodna skupština raspuštena a izbori, zbog
rata i okupacije zemlje, nikad nisu ni održani.
Tim sporazumom i izvršenom podjelom Bosne i Hercegovine Muslimani su bili ogorčeni.
Nisu bili zadovoljni ni Srbi koji su ušli u sastav te Banovine, a ni mnogi bosanski Hrvati. Među
njima i dugogodišnji provincijal franjevačke Bosne Srebrene fra Josip Markušić (1880-1968),
vrstan znalac povijesti Bosne i ćudi njenih ljudi.34} Taj sporazum je Slovence podstakao za
formiranje vlastite federalne jedinice. U Bosni i Hercegovini su Muslimani, svjesni svoje
historijske prošlosti, i poslije smrti M. Spahe zahtijevali, stvaranje autonomne Bosne i
Hercegovine. To je Činila JMO, kojoj je na čelo došao Džafer Kulenović. On je u novembru
1939. godine u ime JMO dao izjavu kojom trazi da se uz hrvatsku, srpsku i slovenačku, kao
četvrta formira bosanska banovina, u njenim historijskim granicama. Nakon te izjave sve su
muslimanske političke, kultumo-prosvjetne, vjerske organizacije te druga društva energično
zahtijevali autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. “Njihova aktivnost” - piše A. Purivatra - “koju
su Muslimani masovno podupirali, organizacijski je uobličena 30. decembra 1939.
konstituiranjem Pokreta za aMfoHOtfuj'M Pz/f. U prvom proglasu Izvršnog odbora pokreta traži
se

bosanskohercegovačkim komunistima. To se kaže i u Proglasu Pokrajinskog komiteta KPJ za

Bosnu i Hercegovinu. U to vrijeme će se pojaviti i prvi članak pod nazivom “Položaj
muslimanskog radnog svijeta” čiji je autor Hasan Brkić. On će u njemu ukazati na “nepravdu
prema muslimanskom radnom narodu”, koji je “ekonomski, kulturno, politički i vjerski
potlačivan od svih nenarodnih i diktatorskih režima”. Istaći će klasnu diferencijaciju u
muslimanskoj etničkoj strukturi, gdje muslimanski građanski političari snose “odgovornost za
politiku koja se provodi prema Bosni i Hercegovini uopšte i prema Muslimanima posebno”.
(Građa, str. 320-324). Članak je namijenjen “muslimanskom radnom narodu”, “građanskoj
sirotinji”, “seoskim siromasima”, “muslimanskom gradskom proletarijatu”, “muslimanskom
radništvu” kojima je put boljeg i ljudskijeg života “jedino u stanju da pokaže radnička klasa”
i koja jedina može da zadobije “podjednako povjerenje muslimanskog, hrvatskog i srpskog
radnog naroda”.
34) Fra Josip Markušić je, kako piše Mensur Seferović u svojoj knjizi “Krst i polumjesec u
Božurvom Dolu” (izd. ‘‘četvrti jul”, Beograd, 1986), zabrinut zbog vijesti da bi se Bosna
mogla podijeliti između Hrvatske i Srbije, pisao liderima “nacionalnih” partija. Preklinjao ih
je da ne dozvole da se cijepa “zemlja Bosna, srce Jugoslavije”, jer je ona “cjelokupna jedini
pouzdani vezioc rukoveti”, daje ona “jedna državna cjelina, 181 jedan snop”. I dalje: “Ne dajte da
se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina - ni za kakve izglede,
prilike, pokore, obećanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše a ujedno prva (a moguće jedina)
klica temeljna slabljenja države”. Ovaj patriota i svećenik ubrzo će doživjeti Sve strahote rata,
ali Čitavo vrijeme ostaće uz svoje bosanske narode i učestvovati: u Jajcu kao vijećnik na
 Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. XI1943. u obnavljanju bosanske države i nove Jugoslavije.
autonomija za BiH u njenim historijskim granicama što bi bilo u interesu ne samo Muslimana
nego i cjelokupnog stanovništva BiH..
Uprkos nezadovoljstvu sa stvaranjem Banovine Hrvatske, sve srpske stranke i građanski
političari su se suprotstavljali ideji o stvaranju autonomne Bosne i Hercegovine. Naspram parole
“Srbi na okup” hrvatske građanske stranke su lansirale parole o stvaranju jedinstvenog fronta
“Hrvata islamske i katoličke vjere”. Negodovanje u vezi sa Sporazumom izražavala je i radnička,
a i studentska omladina, koja se nalazila na studijama u Beogradu i Zagrebu. I Pokrajinski
komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu je na svojoj Konferenciji, održanoj jula 1940.godine,
zaključio daje “narodna autonomija BiH jedino pravilno lješenje koje je zajednički interes
muslimanskih, srpskih i hrvatskih masa”.

***

Sporazum Cvetković-Maček nije razriješio političke, socijalne, niti nacionalne probleme u

zemlji. Naprotiv, samo ih je još više zaoštrio. Ustvari, sporazum se sveo na preraspodjelu vlasti
između dijelova srpskih (bolje rečeno srbijanskih) i hrvatskih političkih stranaka i građanskih
krugova. Bosanski Muslimani su bili na putu asimilacije i svođenja na “vjersku manjinu”. To se
pokazalo od prvih dana Banovine Hrvatske. Muslimani koji su se izjašnjavali za autonomiju
Bosne i Hercegovine otpuštani su sa posla. Umjesto njih su dovođeni Hrvati. Općine u kojima
su Muslimani sa Srbima činili većinu stanovništva teritorijalno su reorganizirane tako da su
većinu činili Hrvati. Muslimani su i tu ubrzano postajali građani drugog reda, kao stoje bio slučaj
u južnoj Srbiji.
Za takav položaj bosanskih Muslimana, gledano sa historijske distance, uveliko je bilo krivo
i rukovodstvo JMO. Ono je bilo državotvorno, a njen vođa Mehmed Spaho čvrsto opredijeljen i
odan jugoslovenstvu do kraja života. Nažalost, većina drugih političkih stranaka i vođa iz Srbije
i Hrvatske bili su drukčijih opredjeljenja. Muslimani, kao i ideja jugoslovenstva, za njih su bili,
po makijavelističkom principu, samo sredstvo za iskorišćavanje. To je otvoreno priznao i Vladko
Maček. Njegovo docnije priznanje najpotpunije odslikava položaj muslimanskog naroda. Naime,
dug© vremena nakon sklapanja toga sporazuma, podsjećajući na njegovu pripremu, on j e kazao:
“Kada sam sa Dragišom Cvetkovićem pravio Sporazum 1939, godine, mi smo se sporazumjeli
kada smo došli na Bosnu i Muslimane, da smatramo da Muslimani ne postoje. I tako smo radili...”
Jugoslavenska muslimanska stranka se nalazila u procjepu između
snažnih nacionalnih partija i pokreta dva naroda sa pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu i na
“nacionaliziranje Muslimana”. Zahvaljujući svakako i duhovnoj nadgradnji muslimanskog
naroda
182 i njegovim čvrstim
korijenima vezanim za selo i zemlju uspjelo joj je da ga održi na okupu. JMO je počinila
historijsku grešku što je dopustila da se uspori proces nacionalnog osvješćivanja
Muslimana. Učinila gaje na taj način plijenom za susjedne zemlje i njihove velikodržavne
projekte usmjerene na Bosnu i Hercegovinu. Tu grešku taj narod je mogao platiti fizičkom
egzistencijom i dovesti u pitanje svoj opstanak u toku Drugog svjetskog rata. Rukovodstvo
JMO, kako se čini, nije bilo svjesno historijskog trenutka i opasnosti kojima je bio izložen
muslimanski narod. Vjerovatno je tome doprinosila i činjenica što su na čelu te
organizacije stalno bili ljudi iz viših i srednjih slojeva obuzetih prvenstveno zaštitom
svojih ličnih, umjesto narodnih interesa.
Sporazum Cvetković-Maček je uveliko doprinio zaoštravanju međunacionalnih,
socijalnih i konfesionalnih odnosa, brzoj katastrofi zemlje u aprilskom ratu 1941. godine.
Uzrokovaće i golgotu u svakom narodu, a posebno u narodima na tlu Bosne i Hercegovine
kakvu do tada nikad nisu doživjeli.

183
Karta IX- (Okupacija Jugoslavije 1941. godine)
 BOSANSKI MUSLIMANI I DRUGI SVJETSKI RAT
(1941-1945)

Aprilski rat, okupacija zemlje, stvaranje Nezavisne države Hrvatske, nasilna asimilacija
Muslimana-Bošnjaka u Hrvate, uključivanje Bosne i Hercegovine u NDH.
Agresija nacističke Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju otpočela je bez objave rata 6. aprila
1941. godine. Njemačke trupe su nadirale iz Austrije, Mađarske, Rumunije i Bugarske. Njima su
se kroz nekoliko dana pridružile talijanske, mađarske i bugarske formacije. Jugoslavenska vojska
(iznutra razrivena kapitulantstvom vladajućih krugova i generaliteta) slomljena je za desetak dana.
Potpisivanjem bezuvjetne kapitulacije 17. aprila 1941. i bjekstvom vlade i kralja u inostranstvo
prestala je da postoji Kraljevina Jugoslavija.
U periodu od 1918. do 1941. godine široki slojevi bosanskih Muslimana redovno su se odazivali
na pozive za vježbe i vojne manevre. Oni su se masovno javili i na oglas o mobilizaciji radi odbrane
zemlje. Sa kapitulacijom države mnogi od njih su otišli u zarobljeništvo sa vojskom. Nisu htjeli a
neki nisu znali da se koriste povlasticom na osnovu koje su kao Muslimani mogli da budu
oslobođeni od zarobljeništva. Tu povlasticu su kod okupacionih vlasti imali Hrvati, Slovenci i
Makedonci.
Po ulasku njemačkih trupa u Zagreb vođa Hrvatske seljačke stranke dr. Vladko Mačeknije
prihvatio prijedlog Nijemaca da sa svojih 200.000 pripadnika “Hrvatske seljačke i građanske
zaštite” preuzme vlast pod okupacijom. Vlast su preuzeli organizatori nelegalnog Pavelićevog ultra
nacionalističkog ustaškog pokreta u Hrvaskoj. Oni su 10. aprila 1941. godine putem radija objavili
uspostavljanje Nezavisne države Hrvatske (NDH). Objavljenje i navodni Mačekov proglas kojim
su prozvane “sve pristaše Hrvatske seljačke stranke, koji se nalaze na raznim upravnim položajima,
te članovi kotarskih odbora, općinski načelnici... da ostanu na svojim mjestima i s novom vladom
sarađuju...”
I neki muslimanski građanski autonomisti, simpatizeri
185 Hitlerovog “novog evropskog poretka”
toga dana su povodom proglašenja “... slobodne, samostalne i nezavisne države na cjelokupnom
historijskom
teritoriju Hrvatskog naroda...” uputili peticiju vladi Trećeg Rajha. Zahtijevali su da Bosna i
Hercegovina dobije autonomni položaj pod protektoratom Njemačke, sličan onom kakav je
imala u vrijeme Austrougarske (Corpus separatum). Hitler se u početku nije slagao sa
Musolinijem da ove pokrajine uđu u sastav hrvatske države, jer je imao određene druge
planove o budućnosti Bosne i Hercegovine.
Musolini i njegova vlada saznali su o proglašenju NDH istovremeno kada i ustaše u Italiji
- preko radija. Ogorčen na svoga saveznika Hitlera, Musolini je naredio Paveliću da iz Firence
gdje je do tada bio u emigraciji odmah krene u Zagreb. Bio je iznenađen kada je saznao i za
“privremene smjernice” njemačke Vrhovne komande (OKW) o načinu komadanja
Jugoslavije. Musolini je intervenisao.
Da ne bi zaoštravao odnose sa svojim saveznikom pred ostvarenje plana “Barbarosa”
(napad na SSSR) Hitler je 16. aprila prihvatio dr. Antu Pavelića za “šefa nove države”. U Italiji
se još nije znalo kako će izgledati NDH i u kojim će biti granicama. Posebno nije bilo riješeno
pitanje Bosne i Hercegovine s obzirom na ranije velikohrvatske pretenzije Mačeka i Pavelića
prema ovoj zemlji. Zbog mnogih drugih nesuglasica u vezi sa Jugoslavijom i drugim
dijelovima Balkana Musolini je uputio svog ministra inostranih poslova u Beč na dogovor o
tome sa Hitlerom i njemačkim ministrom inostranih poslova.
Nakon dvodnevnih razgovora od 21. do 22. aprila 1941. postignut je sporazum da Bosna i
Hercegovina u njenim starim granicama uđe u sastav NDH. Hitler je odbio Musolinijev
prijedlog da talijanske trupe zamijene njemačke u NDH. Naredio je da njemačke trupe ostanu
na zauzetom području. Jednostrano je izvršeno razgraničenje okupacionih zona i povučena
demarkaciona linija između Njemačke i Italije u NDH. Hitler©vim naređenjem od 24. aprila
ta linija kroz NDH išla je pravcem Samobor - Petrinja - Glina - Bosanski Novi - Prijedor -
Banja Luka - Jajce - Travnik i dalje južno od Sarajeva do Rudog - Mitrovica - Priština.
Čim je uspostavljena NDH, vlade Njemačke i Italije i njihove vrhovne komande preuduzele
su mjere daje potčine i vežu svaka za svoju zemlju. Istovremeno su Pavelić i njegov ustaški
pokret nastojali da NDH izgrade po uzoru na Hitlerov nacizam i Musolinijev fašizam.
Najvažnije im je bilo da zaposjednu i asimiliraju Bosnu i Hercegovinu. Proglašenje NDH,
ulazak Bosne i Hercegovine i dijela Sandžaka (izuzev Novog Pazara i dijela Deževskog sreza)
u njen sastav nisu dobro prihvatili (a kamoli pozdravili) bosanski Muslimani. Naprotiv.
Zastupnici autonomije BiH kao protivnici stvaranja Banovine Hrvatske na račun Bosne i
Hercegovine, iz redova bivših građanskih političkih stranaka i raspuštene Jugoslavenske
muslimanske organizacije (JMO), bili su protiv ulaska

186
BiH u sastav NDH. Narod nije ni o čemu pitan. Zbog toga su Pavelić i njegovi
doglavnici otpočeli veliku kampanju za pridobijanje muslimanskog stanovništva u
Bosni i Hercegovini. U početku je antijugoslavenski raspoložena grupa, uglavnom
osnivača muslimanskog ogranka Hrvatske seljačke stranke (HSS) sa Hakijom
Hadžićem i Alijom Šuljkom, Osmanom Kulenovićem, zagrebačkim muftijom Ismetom
Muftićem i Ademagom Mešićem na čelu, pozdravila stvaranje NDH i pružila joj
podršku. Hakija Hadžić i još neki članovi “akcionog odbora Hrvata nacionalista” iz
Sarajeva (Božidar Bralo, Filip Premužić i drugi) su 22. aprila 1941. posjetili Pavelića.
Bilo je to upravo kada se između najviših predstavnika Italije i Njemačke u Beču
održavao sastanak na kome se raspravljalo i o sudbini Bosne i Hercegovine. Oni su
zatražili “definitivno prisajedinjenje Bosne Nezavisnoj državi Hrvatskoj” te “da se u
Sarajevo odmah pošalje hrvatska vojska ‘radi zaposjednuća starohrvatskog
bosanskohercegovačkog historičkog područja’...”
Prisvajanjem Bosne i Hercegovine, odnosno, priključenjem njenog značajnog dijela,
u sastav Nezavisne države Hrvatske (NDH) u aprilu 1941. godine, uz medijsku i
političku kampanju, Muslimani su bez ikakve njihove saglasnosti proglašeni za Hrvate.
Učinjeno je to “Zakonskom odredbom o arijevskom rasnom podrietlu” (30. travnja
1941. godine)30 >. Oduzet im je narodni subjektivitet. Prisvojena im je prošlost i
izvršena nasilna asimilacija. U odsustvu političke organizacije koja bi ih mogla okupiti
i organizirali, nepriznati za narod i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije u kojoj je
dominantna težnja da se “nacionaliziraju” u Srbe, Muslimani su postali objekat za
svakojaka manipuliranja. Ustvari, izvršen je, NDH, kulturni genocid nad muslimanskim
stanovništvom zbog nasilne asimilacije čitavog jednog naroda. Prema Srbima,
Jevrejima i Ciganima provođen je i fizički genocid. Ostvarenje ovih monstruoznih
planova nad srpskim narodom u Bosni i Hercegovini trebalo je da izvrše Hrvati i
Muslimani. Našavši se između fašističkih sila i njihove tvorevine NDH i nedužnog
srpskog naroda kome je fašizam namijenio zlu kob, oni su bili dovedeni u toku rata u
najteži položaj u svojoj viševjekovnoj prošlosti. Čin asimilacije Muslimana učinjen je
iz političkih, vojnostrateških i taktičkih razloga. Pripojenjem Bosne i Hercegovine i
dijela Sandžaka u svoj sastav Nezavisna država Hrvatska je obuhvatala teritoriju od oko

30 U toj odredbi, pored ostalog, piše:

187
“Arijskog podrietla je osoba, koja potječe od predaka, koji su pripadnici europske rasne zajednice ili koji potječu od potomaka te
zajednice izvan Europe.
U koliko za stanovite službe ne postoje druge odredbe,arijsko se podrietlo dokazuje krsnim (rodnim) i vjenčanim listom predaka
prvog i drugog koljena (roditelja te djedova i baka). Kod pripadnika islamske vjerske zajednice, koji ne mogu pridonijeti navedene
isprave, potrebno je pismeno posvjedočenje dvojice vjerodostojnih svjedoka, koji su poznavali njihove predke, da među njima
nema osoba nearijskog podrietla.”
102.000 kvadratnih kilometara sa približno šest miliona stanovnika. Od toga je 23. aprila
1941. bilo tri miliona Hrvata-katolika (50,78 odsto), Srba blizu dva miliona (30,56 odsto),
Muslimana oko 800.000 (11,86 odsto) i ostalih 6,80 odsto.
U NDH su svu vlast preuzeli pripadnici ustaškog pokreta. Jedan od njihovih ciljeva
državne politike bio je da se očisti zemlja od Srba i “nearijevskih i nepoćudnih elemenata”.
Zato su od prvih dana dolaska na vlast otpočeli masovna hapšenja, strijeljanja i internacije
Srba, Jevreja i Cigana. Pod represivni režim stavljeni su i svi antifašisti iz čitave NDH bez
obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, kao i autonomaši iz Bosne i Hercegovine.
Da bi se našla pravna podloga i opravdanje za ove pogrome, Pavelićeva vlada je već prvih
dana i mjeseci svoga postojanja donijela više zakona kojima je legaliziran državni teror:
Zakonska odredba za odbranu naroda i države (17. travnja), Zakonska odredba o rasnoj
pripadnosti (30. travnja), Zakonska odredba o prelazu sjedne vjere na drugu (5. svibnja),
Zakonska odredba o osnivanju pokretnih priekih sudova (17. svibnja) i mnoge druge.
Jedan od najutjecajnijih bosanskih autonomaša, sarajevski trgovac i bivši senator Uzeiraga
Hadžihasanović je krajem aprila organizirao i predvodio zajedničku muslimansko-srpsku
delegaciju. U delegaciji su bili dr. Milan Božić i dr. Vojislav Besarović. Od Hakije Hadžića,
Pavelićevog povjerenika za BiH, delegacija je zatražila autonomnu upravu. Umjesto
odgovora ustaše su uhapsile i pogubile srpske delegate, dok je muslimanskim “strogo
zapriećeno da odustanu od takvih protivhrvatskih i protivustaških ideja”.

Ustanak Srba (1941)

O pogromima, ubijanjima nedužnih ljudi, pljačkanjima, nasilnom pokrštavanju Srba i
Jevreja u katoličku vjeru i drugim represalijama u NDH, u jugoslavenskoj historiografiji su
napisana mnoga naučna djela, monografije, studije, brošure; održani su i brojni naučni
skupovi.
Srpski narod, budući egzistencijalno ugrožen, digao se na ustanak u čitavoj NDH. U
Hercegovini je ustanak počeo već u junu 1941., a u Bosanskoj krajini i ostalim dijelovima
Bosne krajem jula i početkom augusta iste godine. Od prvih dana na više područja
organizatori ustanka iz redova Komunističke partije Jugoslavije su podsticali narod. Oni su
kao antifašisti također bili izloženi svim vrstama ustaških i okupatorovih represalija.
Međutim, zbog stihijnosti seoskih ustanaka i utjecaja pročetnički i šovinistički nastrojenih
i vođa među njima u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine je dolazilo do teških odmazdi,
pustošenja, nasilja i pokolja
nad muslimanskim i hrvatskim nedužnim življem. Osobito su stradali Muslimani. Pripadnici
ustaških
188 formacija iz Hrvatske, a i one iz Bosne i Hercegovine, prilikom vršenja masovnih
egzekucija nad nedužnim srpskim narodom po gradovima i selima nosili su fesove i
međusobno se dozivali muslimanskim imenima. Time su svu mržnju i osvetu ustanika i
srpskog naroda usmjerili ka Muslimanima, što je dovelo do međusobnog srpsko-
muslimanskog zatiranja31 \
Tih dana su reisul-ulema Fehim Spaho i bivši senator iz Cazinske krajine Nurija Pozderac
došli do pouzdanih informacija da vrhovi ustaškog pokreta planiraju da poslije Srba pokrste
i Muslimane. U tim planovima predviđalo se da će Srbi i Muslimani u međusobnom ubijanju,
koje su ustaše organizirale, izgubiti po jednu trećinu etničkog sastava. Računalo se da će jedna
trećina Srba biti prisiljena da izbjegne u Srbiju, a da će se ostaci, isto kao i Muslimani, morati
vratiti “vjeri otaca” - rimokatoličkoj vjeri.32 >
Okupatori i njihove političke tvorevine uspjeli su da provedu princip “podijeli pa vladaj”
(“Divide et impera”). U ljeto 1941. godine u Bosni i Hercegovini se bratoubilački, a
djelimično i vjerski rat rasplamsao do neviđenih razmjera. Goijela su sela, gradovi, narod je
ginuo na sve strane. Već do tada je poginulo više desetina hiljada ljudi po raznim stratištima,
logorima i kraškim jamama. U svim krajevima NDH formirane su brojne okupatorske i
kvislinške pomoćne vojne formacije, zatim partizanske jedinice, četničke, kao i muslimanske
milicije. Gotovo da niko nije mogao ostati nesvrstan.
U tom bratoubilačkom požaru jedino su partizanske oružane snage pod rukovodstvom
Josipa Broza Tita pružale utočište i spas onima koji su bili za pomirenje, za bratstvo i
jedinstvo na djelu a protiv besmislenog bratoubilačkog rata, za slobodu zemlje, za
ravnopravnost svih ljudi i naroda, za borbu protiv okupatora i njegovih pomagača.

31 Mensur Seferović u knjizi Muslimani na razmeđima rata (u štampi) o zloupotrebi fesova i muslimanskih imena od ustaša citira iz lista
“Istok” (“Mašrik”), organa muslimana Ravnogorskog pokreta, broj 8. od 15. maja 1944. godine, i ovo: ... “U teftem jednog trgovca u
Avtovcu ustanovili smo proknjiženu stavku u godini 1941. o prodatih 350 fesova za Široki Brijeg. A iz faksimila Ministarstva
189 u godini 1941. Bjelovarskoj pukovniji (iz
domobranstva, koji nam je došao do ruku, utvrdili smo daje Sarajevska fabrika fesova prodala
Hrvatske) 5 000 komada fesova. Noseći te fesove za vrijeme dok vrše zločinstva, ustaški dželati vikali su “Udri Haso, Udri Huso...”.
32 Prvih mjeseci postojanja NDH neki katolički krugovi se nisu ni trudili da prikriju planove o pokatoličavanju muslimana. Tako je “Katolički
tjednik”, organ nadbiskupa Sarića, pisao 13. lipnja 1941: “Marija će kraljevstvo Svevišnjega raširiti nad bezbožnima, poganima i
muslimanima...” U Kupresu je kotarski predstojnik javno govorio: “Iza Srba dolazite na red vi muslimani...”
Antifašističke rezolucije bosanskih Muslimana - osude ustaškog fašističkog režima
(1941)
U vrijeme najvećih pogroma koje su ustaške fašističke formacije preduzele protiv
srpskog naroda i antifašista iz redova muslimanskog i hrvatskog naroda širom Bosne i
Hercegovine i čitave NDH vladalo je totalno bezakonje. Tada su ustaške egzekutivne
satnije i njihovi pokretni prijeki sudovi sijali smrt širom zemlje. Redarstvene (policijske)
i oružničke formacije uz masovne represalije odvodile su nedužne ljude u koncentracione
logore smrti van Bosne. U Sarajevu su 14. augusta 1941. godine članovi El-Hidaje,
organizacije ilmije - muslimanskog svećenstva za Bosnu i Hercegovinu donijeli
Rezoluciju kojom su osudili sva nasilja. Također su osudili sve zločine koje su izvršili
pripadnici muslimanskog naroda. Dali su i uputstva kako da se M(m)uslimani ponašaju u
tom surovom vremenu.
Rezolucija je, ustvari, bila akt osude doktrine i prakse ustaške države. To je bio prvi
snažan udarac ustaškom režimu od Muslimana. Ona je predstavljala, u doba najžešćeg
ustaškog divljanja, i gest ljudskog poštenja i građanske hrabrosti.
Po ugledu na tu Rezoluciju, a prema više vjerodostojnih izvora i na inicijativu raznih
organizacija Narodnooslobodilačkog pokreta, protestne rezolucije i javne osude ustaškog
režima donesene su u jesen te godine i u više drugih gradova Bosne i Hercegovine:
Prijedoru (23. septembra), u Sarajevu (12. oktobra), u Mostaru (21. oktobra), Banjoj Luci
(12. novembra), Bijeljini (2. decembra) i Tuzli (11. decembra). Sadržaj mnogih tačaka u
svim rezolucijama su tada na liniji antifašističke borbe i imale su oblik političkog otpora
fašizmu i njihovim tvorevinama. One su olakšale i rad aktivista narodnooslobodilačkog
pokreta među Muslimanima.
Jedan od istraživača tih rezolucija dr. Šaćir Filandra otkrio je i publicirao tzv. Zeničku
rezoluciju, datiranu još 26. maja 1941. godine. U njoj piše da su “Zenički muslimani
održali sastanak povodom upućivanja u sabirne logore muslimana takozvanih ‘Cigana’ iz
Travnika i povodom glasina da će se isto tako postupiti i s ostalim muslimanskim
takozvanim Ciganima Herceg-Bosne...” Zatražili su njihovo vraćanje u mjesta prebivališta
i obustavljanje njihovog proganjanja i deportacija. Ovakvi sastanci na kojima se odlučno
zahtijevala zaštita Roma od pogroma održani su u više mjesta Bosne i Hercegovine. U
Sarajevu je u tu svrhu formiran i poseban odbor. Pribojavajući se žešćih protesta
Muslimana, ustaško Ministarstvo unutrašnjih poslova je 30. augusta 1941, izdalo naredbu
kojom je obustavljeno otpremanje “bijelih Cigana” (Arlija) u sabirne logore smrti.
Ove rezolucije su različito interpretirane i ocjenjivane. Izvodi iz nekih od tih rezolucija
190

najbolje svjedoče o njihovoj suštini i porukama:

U Sarajevskoj rezoluciji, pored ostalog, piše:
 “Potpisani muslimani razmotrivši teško stanje u kome se danas nalaze Hrvati-muslimani
Bosne i Hercegovine i uočivši da se to stanje iz dana u dan pogoršava, osjetili su se i kao
pripadnici svoje uzvišene vjere Islama i kao ljudi dužnim da na prijedlog Glavnog odbora El-
Hidaje, organizacije ilmije (muslimanskog svećenstva), konstatiraju slijedeće činjenice i da
zatraže lijeka nevoljama u kojima se nalaze.
1. Stanje muslimana u Bosni i Hercegovini j e danas vrlo teško. Neće biti pretjerano ako
rekosmo, da u svojoj povijesti muslimani ovih krajeva nisu doživjeli težih časova. U akcijama
koje poduzimaju neodgovorni elementi (ustaše) i pobunjeni Srbi, stradaju u najvećoj većini
samo muslimani. To stoga što su najviše izmiješani i nezaštićeni muslimani sa grko-
istočnjacima u ovim krajevima, pa uzbuđeni Srbi nepromišljeno napadaju onog, tko im je
najbliži. U ovim nastalim neredima strada mirno građanstvo i nedužni ljudi, strada na desetke
tisuća golih života i propada sav imetak. Sela se pale, stanovnici prisiljeni da bježe iz sela
svakim danom izbjegavaju u veće gradove bez igdje išta. Na tisuće siročadi ostalo je bez
svojih roditelja, vape za pomoć i potucaju se tražeći zaštite... Što je još najgore, poduzimaju
se od strane pojedine vlasti takvi potezi, koji samo više izazivaju oštre reakcije pobunjenika,
pa je na taj način bijedno i nezaštićeno stanovništvo još više nedužno izloženo stradanjima...
2. Mnogi katolici, svjesno, za sva nedjela, koja su sprovođena u poslednje vrijeme, bacaju
odgovornost na muslimane i predstavljaju sve događaje međusobnim razračunavanjima
između muslimana i grko- istočnjaka. Tako isto mišljenje imaju i neki grko-istočnjaci u
pogledu odgovornosti muslimana. Kad se stvari međutim pravilnije i izbliže upoznaju, vidi
se da muslimani nisu krivi i zato oni to nabacivanje najenergičnije od sebe odbijaju. Činjenica
što među počiniteljima raznih zlodjela ima ljudi i sa muslimanskim imenima, ne može krivicu
i odgovornost baciti na muslimane. Muslimani su se i ranije ograđivali od ovih zlodjela.,,.”
Dalje se u Sarajevskoj rezoluciji citira tačka četvrta Rezolucije “El- Hidaje” od augusta
1941. godine a zatim u produžetku piše:
“...I mi sad konstatiramo da je zlodjela mogao činiti samo o’loš i kriminalni tipovi, kojih
ima u svakoj zajednici. Konstatiramo i to, da ni oni nisu to od sebe činili dok im nije dato
oružje, uniforma, ovlašćenje a često puta i naredbe. S toga ni u kom slučaju za ta zlodjela ne
snose muslimani odgovornost, niti su oni inicijatori. Konstatiramo i to, da je u svrhu, da se
odgovornost za nedjela obori na muslimane izrabljivan i fes
i muslimanska imena. Naime, oblačili su fes, koji je zaveden kao uniforma sve bosanske
vojske, nemuslimanima vršeći razna zlodjela kojom su se prilikom nazivali međusobno i
muslimanskim imenima. Muslimani nisu nikom spremali ni mislili nikakva zla, što najbolje
potvrđuju činjenice, da su svi muslimani - bivši jugoslavenski191
vojnici odmah nakon rata
predali vojno oružje. Muslimani su i u svojoj prošlosti za vrijeme Turske, kad su bili jedini
gospodari, tolerirali bez razlike, sve vjere i nikom nisu zuluma Činili. Stoga se ne mogu ni
danas muslimani predstavljati inicijatorima zločina i onima, koji ne trpe grko-istočnjaka, i
izazivaju sve nerede kao što neki namjerno čine,..”
Na kraju Sarajevske rezolucije traži se “od svih odgovornih čimbenika svih muslimanskih
vjerskih i političkih predstavnika” da se “zavede sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve
građane u državi bez ma kakvih razlika”. Zatraženo je “da se u buduće ne dozvoli da se
preduzimaju ma kakve akcije koje će po svojoj naravi izazivati pobune i krvoprolića u
narodu”. Zahtijevano je da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci koji su počinili
ma kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike kojoj vjeri pripadali i najstrožije kazne prema
zakonu, kao i oni, koji su ova zlodjela naređivali ili za njih dali mogućnost...”, te “da se
onemogući svaka vjerska netrpeljivost”.
Rezoluciju je potpisalo oko stotinu najuglednijih sarajevskih Muslimana. Među njima su
predsjednik El-Hidaje, rektor i svi profesori Više islamske šerijatsko-teološke škole, direktor
i svi profesori Šerijatske gimnazije, direktor i svi profesori Gazi Husrev-begove medrese,
predsjednik i više članova Ulema medžlisa, predstavnici kultumo- prosvjetnih društava,
mnogi književnici, sudije, ljekari, bankari, veleposjednici, trgovci, studenti. Dakle, iza teksta
Sarajevske rezolucije stajala su imena iz gotovo svih društvenih slojeva.
Stanje i odnosi u Bosanskoj krajini mogu se sagledati iz Banjalučke rezolucije. Potpisalo
ju je 65 najuglednijih muslimanskih građana i uputilo potpredsjedniku vlade NDH dr. Džaferu
Kulenoviću. Evo nekih izvoda:
“Gospodo ministri! Još od početka osnivanja Nezavisne države Hrvatske gledamo mi
muslimani s najvišom zabrinutošću kako su neki ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni
faktori činili najgrublje greške pa i zločine. Najelementamija prava čovjeka gažena su bez
ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti prestali su da važe za
veliki dio naroda ovih krajeva. Ubijanje svećenika i drugih prvaka, strijeljanje i mrcvarenje u
gomilama, često posve nevinih ljudi i žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelje
porodica s rokom od jedan do dva časa spremanja, te njihovo deportiranje u nepoznate
krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje
bogomolja, često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimokatoličku vjeru, sve
su to činjenice koje su zaprepastile svakog čestitog čovjeka i koje su na nas muslimane ovih
krajeva djelovale najneugodnije. Mi nismo nikada ni očekivali akamoli želili ovakve metode
rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo ni pod najtežim
prilikama služili ovakvim sredstvima. I to ne samo zato Što nam to brani islam, nego i zato
što smo vazda vjerovali i što vjerujemo da ovakve metode rada dovode do rušenja javnog
mira i reda u svakoj državi i da ugrožavaju njen opstanak. Mi smatramo da se ovakva nasilja
ne bi smjela vršiti ni nad najgorim neprijateljima. Jer ovo što se kod nas radilo, sumnjamo, da
bi192
mi mogli naći primjera u povijesti koga bilo naroda...”
“... Propaganda za pokrštavanjem je uzela takvog maha da podsjeća na špansku inkviziciju.
Pod njenim pritiskom i uz toleriranje javnih organa izvršena su pokatoličavanja hrišćana u
masama; I tako su oni, kojima se do tada poricala svaka građanska vrijednost i nacionalna
srodnost, postali i građani punopravni i nacionalno Hrvati, samo zato što su formalno primili
katoličku vjeru. Ravnopravnost islama isticana često pisanim slovima i mnogim izjavama s
najviših mjesta, dovodi se često u pitanje u životu i u praksi. Prelazak na islam, koji mi nismo
propagirali, nije nikada pružao onu zaštitu kao prelazak na katoličku vjeru. Mnogi
intelektualci takav pokušaj platili su životom, kao što je to bio slučaj u Travniku. Čuju se
često i pogrdne pjesme od strane ustaša, koje vrijeđaju Vjerski osjećaj muslimana i proriče
im se ista sudbina kao i hrišćanima...
... Ustanak u našim krajevima, koji se sve više širi, posljedica je gore navedenih postupaka
i grešaka. Ovaj ustanak nosi u sebi sve one grozote, koje nose ustanci i građanski ratovi. Ti
ustanici pale i ubijaju na zvjerski način ljude, žene i djecu, da bi se osvetili često i onima koji
nisu krivi za njihove nevolje... Nas ispunjava naročitim negodovanjem što su oni elementi
koji su prouzrokovati ovaj ustanak/ustaše/ uvukli u ovu akciju i dio muslimanskog ološa što
mi žalimo i osuđujemo. Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju i ubijanju
hrišćana pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom... I u Kulen-Vakufu su to
isto radili i tu se naročito istakao Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950
hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. rujna kada je Kulen-Vakuf zapaljen i gdje
je platilo glavom 1.365 muslimana (ljudi, žena i djece). Mi znamo slučajeve gdje su neki
ustaše katolici udarali na hrišćane s povicima: Udri Mujo, drži Huso, ne daj tamo Meho ... i
slično. Mi znamo i takvih slučajeva gdje seje šaputalo hrišćanima kako ih ubijamo i koljemo
mi “balije” da ih tako istrijebimo.
Da smo mi htjeli trijebiti, ubijati i prevjeravati Srbe i druge, mi smo to mogli lakše učiniti
prije nekoliko stotina godina kada smo imali više vlasti.-.”
U Rezoluciji Muslimana grada Mostara, koju je potpisalo devetnaest najuglednijih
Mostaraca, pored ostalog, piše:
“Nošeni dubokom vjerom da tumačimo volju i osjećanje najširih muslimanskih slojeva
širom naše ponosne Bosne i Hercegovine smatramo potrebnim da konstatujemo i izjavimo
slijedeće:
Nebrojeni zločini, nepravde, bezakonja, prevjeravanja, koja su učinjena i koja se čine
prema pravoslavnim Srbima i drugim sugrađanima strana su potpuno duši svakog muslimana.
Svaki pravi musliman, oplemenjen uzvišenim propisima, jer zna da osuđuje ovakva
zlodjela, ma sa koje strane dolazila, jer zna da islamska vjera smatra najtežim grijehom
ubijanje i mučenje nevinih, kao i otimanje tuđega dobra, te prevjeravanja pod okolnostima
193
koja isključuju slobodnu volju. Šaka onih nazovi muslimana, koji su se o to ogriješili, samim
tim su se ogriješili o uzvišene propise islama, pa će ih stignuti Božija kazna i ljudska pravda...
3. Sa najvećom indignacijom odbijamo od časti imena muslimanskog sve ono što nam se
od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće sa namjerom da sa sebe prebace odgovornost na
nas i zahtijevamo, da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje
fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i slično, što se
opetovano i sistematski čini, da bi se imao utisak, kao da to tobože rade muslimani...
5. Isto tako najenergičnije ustajemo i protiv svih onih, koji u svom ogorčenju ili iz
pljačkaških pobuda vrše bezrazložno osvete nad nevinim muslimanima, njihovom djecom i
ženama, njihovim domovima i selima. Ukoliko se to nastavi, mi im poručujemo da ćemo im
se najodlučnije suprotstaviti...”
Čim je donesena ta rezolucij a koju su potpisali rodoljubi Mostara na inicijativu sekretara
Mjesnog komiteta Partije Mostara Džemala Bijedića obrazovan je poseban aktiv Muslimana.
Aktiv je izdavao letke, intervenisao i prikupljao pomoć za uhapšene patriote i obavljao razne
korisne poslove. Rezoluciju je u većem broju primjeraka umnožila partizanska “Muštovićeva
tehnika”.
Sve su rezolucije čitane po džamijama, kućama i rasturane u narod na razne načine. Neke
Su prevedene na strane jezike i tajno upućene u inostranstvo saveznicima. Širile su ih. u
svojim glasilima partizanske komande i ustanove, pa i Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i
Hercegovinu.

194
 Ove rezolucije su za Muslimane imale višestruki značaj. Predstavljale su značajan
preokret u političkom osvješćivanju Muslimana i “predskazivale potpuni slom Pavelićevih
planova sa Muslimanima”. Pavelićev povjerenik u Sarajevu Hakija Hadžić je te rezolucije
označio kao “deklaracije protiv države Hrvatske i protiv ustaškog pokreta”. Pavelić je
prijetio “da će sarajevskim asfaltom prije poteći krv autora rezolucije negoli će se vlada
NDH odreći svog programa”. Ustaški povjerenik Jure Francetić je u Sarajevu poručivao “da
će svi potpisnici biti upućeni u koncentracione logore”.
Na rezolucije se, kao na “svetao primer” držanja bosanskih Muslimana u 1941. godini,
pozivao i načelnik Vrhovne komande Jugoslavenske vojske u otadžbini đeneral Dragoljub-
Draža Mihailović. Tada je on odrečno odgovorio Kraljevskoj jugoslavenskoj vladi u
izbjeglištvu u Londonu, u proljeće 1943. godine, na pitanje da lije tačno da četnici nad
Muslimanima vrše pogrome. Pozvao se na ove rezolucije i u svom proglasu od 1. januara
1944. godine upućenom Muslimanima Bosne i Hercegovine. Tim proglasom je apelirao na
njih da se pridruže njegovim oružanim jedinicama.
“Memorandum banjalučkih Muslimana upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj
vladi još u augustu 1941. g., zatim Rezolucije sarajevskih, mostarskih, prijedorskih,
tuzlanskih Muslimana prvaka primeri su svesti i građanske hrabrosti. Nažalost, svi su ti
pokušaji ostali glas vapijućeg u pustinji. Oni, koji su imali računa da se naša međusobna
borbanastavi do istrebljenja i jednih i drugih su tada/bili/jači i veštiji...” - piše Mihajlović u
proglasu Muslimanima.
Bijeljinsku rezoluciju su 2. decembra 1941. godine potpisala 73 ugledna građana
Bijeljine. Tuzlanska datira od 11. decembra sa potpisima 22 građana. Povod bijeljinskoj i
tuzlanskoj dao je četnički pokolj nad 300 Muslimana u selu Koraj (28. XI1941). Muhamed
Hadžijahić nalazi indicije da su takve rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom i
još nekim mjestima Bosne i Hercegovine. U tim Se dokumentima osuđuju ustaška ubijanja,
pljačke, deportiranja i uopće progoni Srba “i drugog nehrvatskog življ a”, odnosno “i drugih
progonjenih”. Ističu ideju bratstva i dobroga susjedstva. Ograđuju se od onih Muslimana
koji su sudjelovali u zločinima. Protestiraju protiv pokušaja da se na muslimanski narod kao
cjelinu svali odgovornost za ustaške zločine. Navode se i podaci o progonima muslimanskog
pučanstva. Ustaški postupci su otvoreno kvalificirani zločinima koje su “činili neke ustaše i
drugi odgovorni i neodgovorni faktori”':
U rezolucijama se traži zavođenje “pune jednakosti i jednakopravnosti reda i zakonitosti
za sve bez obzira na195vjersku i narodnu pripadnost”.

Muslimanima se poručuje “da žive u slozi i ljubavi sa svojim komšijama i sugrađanima”. I

u drugim rezolucijama se traži “stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve
građane u državi bez ma kakve razlike”, što će reći i za Srbe i za Židove. Gotovo u svakoj
od njih piše da iz redova pripadnika muslimanskog naroda među počiniteljima zlodjela ima
i takvih koji nose muslimanska imena. Uz takvo priznanje redovno je isticano da ti
počinitelji mogu biti “samo ološ i kriminalni tipovi, koga ima u svakoj zajednici”. 33 34
Nagovještavajući krah nakana ustaškoga režima sa Muslimanima kao “hrvatskim
cvijećem” i “Hrvatima islamske vjeroispovijesti”, rezolucije su istodobno značile i političko
buđenje muslimanskog pučanstva. Njihovu pojavu Muhamed Hadžijahić objašnjava
nezadovoljstvom fašističkim sistemom nacionalne, vjerske i rasne diskriminacije. U njima
se iskazuju osjećanja sudbinske povezanosti sa ostalim narodima Bosne i Hercegovine. One
su, u neku ruku, i zaokret u njegovom političkom osvješćivanju, otvarajući procese izlaska
iz početne dezorijentiranosti i pasivnosti ka oružanoj borbi NOP-a (Narodnooslobodilačkog
pokreta). Oni nisu mogli stati samo na pisanju rezolucija. 39} Mnogi od potpisnika tih
dokumenata, uključivši još šire slojeve toga naroda, počeli su da se svrstavaju u redove
pripadnika NOB-e (narodnooslobodilačke borbe). Na takav put ih je prozvao i proglas
Pokrajinskog komiteta KPJ (Komunističke partije Jugoslavije) za Bosnu i Hercegovinu
krajem 1941. godine. Upućen je “poštenim i rodoljubivim Muslimanima Bosne i
Hercegovine”.
“Za zločine i grijehe muslimanskih izroda koji su se prodali ustašama plaća i nedužan
muslimanski živalj. Pored svih nastojanja ljudi koji su svjesni da za izrode i njihova zlodjela
nije kriv svaki Musliman, žrtava će biti svaki dan sve više, ako čestiti Muslimani Bosne i
Hercegovine budu i dalje skrštenih ruku posmatrali borbu koja se sve više širi ili se budu
zadovoljili pisanjem rezolucija”.
Znatan broj potpisnika tih rezolucija završio je u koncentracionim logorima. Neki su
proveli duže ili kraće vrijeme u Pavelićevim i gestapovskim zatvorima. Mnogi su bili aktivni
učesnici u jedinicama NOVJ, organima Narodnog fronta, narodnooslobodilačkih odbora i
Zemaljskog antifašističkog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (ZAVNOBiH).

196Dr. Fadil Ademović, Novinstvo i ustaška propaganda u NDH, Med i a centar Sarajevo,
33
2000, str. 320-326.
34 Dr. Fadil Ademović, Isto str. 324. U rezolucijama Muslimani osuđuju ustaška ubijanja, pljačke, deportiranja i uopće progone Srba;
nasuprot tome ističu ideju bratstva i dobrog susjedstva, tražeći zaštitu za progonjene. Tome treba dodati i akciju 1941/42. za zaštitu
Cigana od istrebljenja. Šire o tome dr. M. Hadžijahić, Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, 1941. u Istoriji naroda Bosne i
Hercegovine, V. Masleša, Sarajevo 1973 str 275-282.
Nakon oslobođenja zemlje jedan broj potpisnika se svrstao među ugledne naučnike i
akademike (dr. Nedim Filipović, dr. Hamdija Ćemerlić, dr.Mahmud Bajraktarević, dr.
Hamdija Kapidžić i dr.). Među potpisnicima rezolucija je bilo i onih koji nisu bili na
liniji NOP-a već su se kao autonomaši oslanjali na njemačkog okupatora, ili su se, čak,
opredjeljivali za ravnogorski četnički pokret. Neki su nakon rata osuđeni i na
višegodišnju robiju zbog saradnje sa kvislinzima. Zajedničko im je bilo traženje načina
da Muslimani prežive strahote koje su ih snašle. Svi su u vrijeme donošenja tih
rezolucija tražili ravnopravnost ljudi pred zakonom bez obzira kojoj vjeri i narodnosti
pripadaju.

Fašistički i nacistički genocid nad Mulimanima

U Drugom svjetskom ratu, u svim jugoslavenskim zemljama, vršen je fizički i
kulturni genocid nad svim narodima, etničkim grupama i vjerskim zajednicama, u
različitim razmjerama. Genocid je vršen neprekidno u toku čitavog rata.
Genocidnim zločinima okupatora i kvislinga, prema tome, pogođeni su svi narodi na
jugoslavenskim prostorima. Uz podsticanje i učešće okupatora ustaše su uništavale
Jevreje, Srbe, Rome, kao i antifašiste Hrvate i Muslimane i sve pripadnike drugih
naroda, a četnici i Nedićevci Muslimane, Hrvate, Jevreje, Rome, kao i antifašiste Srbe
i sve antifašiste pripadnike drugih naroda. Da nije bilo NOB-e (narodnooslobodilačke
borbe) i njene vojske ne može se nazrijeti kraj istrebljivanju stanovništva iz svih
nacionalnih sredina; četnici bi se dočepali vlasti i ostvarili svoje osvajačke i genocidne
planove. Ustaše i četnici, kao i drugi kvislinzi, sarađivali su u borbi protiv NOP-a u
službi njemačkih i italijanskih fašističkih okupatora. Gotovo svi ustaški i četnički gubici
rezultat su sudara saNOVJ. Do ozbiljnijih oružanih sukoba među kvislinzima ili sudara
sa okupatorskim snagama nije dolazilo. Okupatorski oficiri su se hvalili da drže pod
rukom ustaše i četnike 4tvukove iz raznih čopora u istom toru”.40}
Napodsticaj i podršku sila Osovine i njihovih satelita, unutar svakog od
jugoslavenskih naroda stvorene su, oživljene i ojačane ranije obrazovane nacističke i
šovinističke političke organizacije i pokreti. U sklopu doktrine okupatora “divide et
impera” i njihovih raznih rasističkih teorija oni su upotrijebljeni za uništenje drugih
naroda, etničkih grupa i vjerskih zajednica.
Uz bosanske Srbe i Hrvate u tom ratu su strahovito 197 stradali i bosanski Muslimani.
Oni su se našli između dva relativno velika i snažna naroda
40) Dzemil Šarac, Asocijacije na nekoliko tema, u knj. Stvaranje i razaranje Jugoslavije,
Društvo za istinu o NOB-u, Beograd, 1996., str. 208.
- srpskog i hrvatskog i njihovih nacionalističkih i šovinističkih pokreta. Političke osnove
i organizacija tih pokreta postavljeni su još ranije, prije Drugog svjetskog rata. I sjedne i
s druge strane oba su pretendirala na čitavu Bosnu i Hercegovinu. Muslimani ni u
Kraljevini Jugoslaviji nisu bili priznavani za narod; svojatani su, “nacionalizirani”,
podvrgavani različitim metodama asimilacije i političkih utjecaja. Oni su i nakon
aprilskog rata velikim dijelom postali objekat za manipuliranje i “topovska hrana” u službi
osvajačkih pretenzija.
Prema Muslimanima su primjenjivane različite doktrine političke strategije i metodi
primjene sile hrvatskih i srpskih organizacija i pokreta. Nosioci tih doktrina i sile bili su
ustaške i četničke organizacije i pokreti. Ustaški pokret je od preuzimanja vlasti i stvaranja
svoje Nezavisne države Hrvatske (10. aprila 1941.) “zakonskom odredbom” sve bosanske
Muslimane proglasio Hrvatima. Za pokušaj njihove nasilne asimilacije on nije od njih
tražio nikakvu saglasnost. Htio je da ih iskoristi za svoje nacionalističke planove.
U tom ratu su, uz okupacione sile Osovine, u međusobnom sukobu različiti politički
ciljevi tri ideologije i tri pokreta: osim ustaškog djelovali su još četnički i NOP-ovski. Svaki
od njih je predstavljao zaseban pogled, programski oblikovan, na životni položaj i
nacionalni identitet Muslimana. Kako to izgleda u opciji ravnogorskog četničkog pokreta i
šta je taj pokret činio prema Muslimanima?
Ravnogorski četnički pokret Dragoljuba-Draže Mihajlovića već od prvih mjeseci svoga
djelovanja stavio je M(m)uslimane van zakona i osudio ih na potpuno fizičko istrebljenje
na čitavom jugoslavenskom prostoru.41}
Bosanski Muslimani su u toku toga rata izgubili 8,1 odsto od čitave populacije. Oni su
uz Srbe, izuzev Jevreja, imali procentualno najveće gubitke u ljudstvu. O strahovitom
genocidu koji su izvršile ustaške i četničke formacije na tlu Bosne i Hercegovine i Sandžaka
svjetsku javnost je obavijestio Muhamed Hadžijahić. On je pod pseudonimom “Spectator”
polovinom 1944. godine uputio širu argumentiranu informaciju preko Kaira Savezničkoj
Vrhovnoj komandi. Cifra o broju stradalih Muslimana ušla je

41) Vidi: ProjekatStevanaMoljevića od 30. juna 1941. o granicama, društvenom uređenju

i spoljnoj politici “Velike Srbije” u obnovljenoj Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata
198
(Homogena Srbija); Program četničkog pokreta Draže Mihailovića od septembra 1941. za
vrijeme i poslije završetka Drugog Svjetskog rata upućen vladi Kraljevine Jugoslaviji;
Instrukcija Draže Mihailovića od 20. decembra 1941. komandantu četničkih odreda u
Crnoj Gori i komandantu Limskih četničkih odreda o organizaciji, ciljevima i upotrebi
četničkih odreda; Pismo Stevana Moljevića iz druge polovine decembra 1941. Dragiši
Vasiću o granicama i društvenom uređenju poslijeratne “Velike Srbije”, sve objavljeno u
Zborniku dokumenata i podataka NOR-a naroda Jugoslavije, izd. Vojnoistorijskog instituta,
Beograd, 1981, tom. XIV, knj. 1.

199
u opći zbir žrtava dva druga naroda, dok se Muslimani pri tome po imenu nisu čak ni
spomenuli. Tako “istina koja se taji postaje otrovna istina”.
Genocid je na tim prostorima vršen i nad drugim narodima: fizički, kulturni, vjerski. I
nad Muslimanima je izvršen vjerski genocid. To je činjeno na područjima gdje su četničke
oružane formacije nad njima vršile fizički genocid, te nad onima koji su pukim slučajevima
ostali živi. Takvih pokrštavanja bilo je u više srezova jugoistočne Bosne i Sandžaka. 42 > I
drugi istraživači genocida nad Muslimanima pišu i o vjerskom genocidu. Primjerice,
crnogorski historičar dr. Radoje Pajević43 \ zatim akademik i predsjednik Međunarodnog
Raselovog suda dr. Vladimir Dedijer i načelnik Arhiva Vojnoistorijskog instituta u
Beogradu Antun Miletić44 \ kao i višegodišnji službenik Organizacije Ujedinjenih nacija
Vladimir Žerjavić35 36 37 38. Među tim istraživačima je i Muhamed Hadžijahić 39, pa
Višegrađanin, antifašistički borac i partizan Živojin Gavrilović, pisac hronike “Ukleta
ćuprija”40^« Tu su i originalni dokumenti iz višetomnih izdanja (oko 170 knjiga) “Zbornik
NOR-a” Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, te objavljeni dokumenti sa suđenja Draži
Mihajloviću i grupi četničkih vojvoda 1946. godine. Iz tih dokumenata i istraživanja je
vidljiv, uz ostale, i vjerski genocid kojeg su vršili četnici Mihajlovića prekrštavajući
Muslimane silom u pravoslavne, pa ih u dokumentima nazivaju “muslimani-Srbi”. O
metodama i sredstvima izvršavanja genocida nad Muslimanima pisalo je više drugih
istraživača i historičara. Jedan od njih je među najaktivnijim u naučnoistraživačkom radu dr.
Smail Ćekić41 42, pa mr. Zdravko Dizdar49} iz Zagreba i dr.
Genocidu nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu pisah su i mnogi drugi istraživači
i historičari. Listovi, leci, časopisi i druga glasila NOP-a, također su širih istinu o stradanjima
muslimanskog naroda. Tako je i sa
Muslimanima poginulim u redovima NOVJ. O tome rječito govore mnogobrojni
spomenici podignuti širom Bosne i Hercegovine. Na spomeniku na Vracama u Sarajevu,
Partizanskom spomen-groblju u Mostaru, zatim u Prozoru, Čapljini, Konjicu, Tuzli,
Donjoj Trnovi kod Bijeljine, Bosanskoj krajini te u drugim područjima poimenično su
ispisana imena mnogobrojnih poginulih boraca NOR-a iz redova muslimanskog naroda.

35 Mensur Seferović je o tome napisao dokumentarni roman pod naslovom “Krst i polumjesec u Božurovom Dolu", izd. Četvrti jul,
Beograd, 1985.
36 Radoje Pajević, Kontrarevolucija u Crnoj Gori - četnički i Jederalistički pokret 1941- 1945. i Pokolj Muslimana u Sandžaku i
dijelu Istočne Bosne u januaru ifebruaru 1943.
37 Dr. Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, “Svjetlost”, Sarajevo, 1990.
45J Vladimir Žeijavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989.
200
39 Muhamed Hadžijahić, Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Muslimana, izd. KUD “Preporod”, Sarajevo, 1991.
40 List “Borba”, Beograd, 2-3. mart 1991.
41 Dr. Smail Čekić, Jugoslaveni u fašističkim zatvorima, zarobljeničkim logorima ipokretima otpora drugih zemalja, te Četnički
zločini nad Muslimanima u jugoistočnoj Bosni i Sandžaku 1941-1945., Naučni kolokvij, KUD Preporod, Sarajevo, novembra 1991.
42 Mr. Zdravko Dizdar, Prešućivani zločini nad Hrvatima i Muslimanima u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1999.
Genocid ustaškog režima i vlasti NDH
Kakav je stvarni položaj bosanskih Muslimana pod ustaškim režimom od 1941. do
1945. godine? Kakav je odnos vlasti NDH prema njima? U srpskom narodu je ustaška
propaganda smišljeno podgrij avala shvatanje da su genocid nad Srbima vršili samo
“Turci” i “balije”. Cilj je bio da se proširi jaz i raspiri mržnja između muslimanskog i
srpskog naroda. U isto vrijeme su svjesno sijane zablude da su Muslimani “kao cvijeće
hrvatstva” imali izuzetan položaj i velike privilegije u NDH.
Hrvatski publicista Željko Krušelj je izučavao fenomen savremenih “nacionalnih
prekrajanja”. On piše: “Uvriježeno mišljenje da je muslimansko stanovništvo oduševljeno
prihvatilo laskanje Pavelićevog režima kao ‘cvijeta hrvatstva’ - ozbiljnije analize to ne
potvrđuju, jer se uz Nezavisnu državu Hrvatsku vezao samo manji dio predratnog
rukovodstva Jugoslavenske muslimanske organizacije, a nije bilo ni masovnijeg
regrutiranja u ustaške jedinice”43?. U svim ustaškim vojnim formacijama do kraja 1941.
godine bilo je u čitavoj NDH svega oko 15.000 ustaša - katolika i muslimana.
Da bi pridobijala Muslimane za svoje ciljeve ustaška propaganda (promidžba) je
sistematski stvarala utisak u javnosti da su oni privilegirani kod vlasti NDH. Stvarnost je
bila potpuno drugačija. Još prije rata kada je stvarana banovina Hrvatska, u koju je ušlo
13 bosanskih kotareva (srezova), sa svih značajnih položaja u toj tvorevini uklanjani su
Muslimani. Na udaru su prevashodno bili oni što su se protivili ulasku dijelova Bosne i
Hercegovine u tu banovinu, kao i oni koji su se zalagali za autonomiju Bosne i
Hercegovine.
Zapostavljenost i nepovjerenje prema Muslimanima te njihov odnos prema tom režimu
otkrivaju i mnogi drugi podaci. U sastavu 300 ustaša- emigranata koji su sa Pavelićem
stigli iz Italije u Zagreb u aprilu 1941. nije bilo nijednog Muslimana; u najbližoj okolini
Pavelića od osam imenovanih “doglavnika” bio je samo jedan Musliman - Ademaga
Mešić44>; nijedan od “poglavnikovih pobočnika” nije bio Musliman; od

201

43 Željo Krušelj, Nacionalna prekrajanja, “Danas”, 1. 5. 1990.

44 Ademaga Mešić je u svom zavičajnom kotaru Tešanj spriječio ubijanje Srba. Uzimao ih je u zaštitu, tako da su mnogi Srbi iz drugih
krajeva nalazili utočište u njegovom kotaru.
22 ustaška stožemika (u svakoj župi po jedan) bio je nakratko samo jedan u Tuzli; u
čitavoj NDH u početku nije bilo u kotarevima nijednog ustaškog logornika, a svega
nekoliko Muslimana bili su u općinama tabornici; u ženskoj organizaciji ustaškog
pokreta, kao i u organizaciji ustaške mladeži, među funkcionerima nije bilo omladine
iz redova Muslimana; u ustaškoj političkoj organizaciji bio je veoma mali broj
Muslimana; u Sarajevu od 2.500 organiziranih ustaša bio je 151 Musliman, a u Banjoj
Luci od 2.000 članova bilo je svega 20 iz redova Muslimana. Sličan odnos bio je u
čitavoj Bosni i Hercegovini.
U oružanim formacijama NDH stanje je bilo slijedeće: u ustaškom Glavnom stanu
(Vrhovnoj komandi), kao i u Glavnom stožeru domobranstva (generalštabu) i
Ministarstvu domobranstva, zatim u ustaškim i domobranskim višim stožerima
(štabovima) zborova (korpusa) i divizija uopće nije bilo časnika (oficira) iz redova
Muslimana. Samo u jednom puku (7. pješačkoj pukovniji u Sarajevu) bio je kratko
vrijeme komandant Musliman (pukovnik Sulejman Filipović, koji je u Sarajevu bio na
vezi sa Svetozarom Vukmanovićem-Tempom i Avdom Humom iz
narodnooslobodilačkog pokreta. Zbog toga su ga ustaše uhapsile u aprilu 1942. i odvele
u Zagreb).
U ustaškim i domobranskim oružanim formacijama Muslimani su mogli
komandovati samo nižim jedinicama (vod, satnija) a samo izuzetno bojnom
(bataljonom) i pukovnijom. U stožerima (štabovima) i tijelima u kojima se stvarala
politička i vojna strategija Muslimani nisu imali pristupa.
U civilnim vlastima, su okolnosti za, kako su ih zvali, “Hrvate- muslimane” bile
nešto povoljnije, ali samo u onim krajevima gdje nije bilo Hrvata-katolika. Međutim,
u najvišim institucijama države, vlade, sabora, privrede, spoljnih poslova, prosvjete i u
drugim institucijama odnos prema Muslimanima bio je sličan kao i u najvišim i višim
oružanim ustanovama NDH.
Odmah po formiranju vlade NDH za jednog od potpredsjednika imenovanje dr.
Osman Kulenović. Njega je u novembru 1941. godine zamijenio do tada politički
pasivni dr. Džafer Kulenović. Kako je došlo do njegovog izbora u Pavelićevu vladu još
nije ustanovljeno. Zna se da su se, uprkos presiji ustaških vrhova iz Zagreba,
muslimanski prvaci na svom ilegalnom zasjedanju u Doboju 202 usprotivili da on ode na
taj položaj. Ali, njegov pristanak nanio je bosanskim Muslimanima “strahovit udarac”.
Akademik dr. Enver Redžić o utjecaju Dž. Kulenovića piše: “... Iako znatno sužen,
krug pristalica dr. Džafera Kulenovića predstavljao je značajan oslonac u ustaškom
pokretu među bosanskohercegovačkim Muslimanima. Međutim, premda je u vladi
NDH ostao do kraja, Džafer Kulenović nije stekao povjerenje ustaša, a u krugu
pristalica JMO gubio
je ugled, pa je često pod njihovim pritiskom isticao da u vladi NDH nije ničiji predstavnik
i da u njoj predstavlja samog sebe...”
Koliko je bilo Muslimana, osim Ademage Mešića i Džafera Kulenovića, na
rukovodećim položajima u raznim periodima? Sačuvani su statistički podaci koje su
muslimanski predstavnici krajem aprila 1944. godine podnijeli predsjedniku vlade NDH.
Iz njih se vidi da su tada od 18 ministarskih položaja Muslimani držali samo dva. Među
šest državnih tajnika jedanaest glavnih ravnatelja, 48 visokih činovnika u Ministarstvu
spoljnih poslova, na 33 konzularna mjesta, 20 funkcionerskih položaja u Glavnom
ravnateljstvu za red i sigurnost, sedam krugovalnih i 462 krugovalnička namještenika, kao
i u još nekim važnim ustanovama, osim nekoliko izuzetaka nije bilo Muslimana. U Saboru
(skupštini) od 193 narodna zastupnika Muslimana je svega 13, od 112 kotarskih
predstojnika samo 13, od velikih župana tri, od 121 funkcionera župskih redarstvenih
(policijskih) oblasti 11, a od 208 funkcionera u Ministarstvu narodnog gospodarstva
(privrede) bila su svega trojica.
U ustaškom Odboru pri župskoj redarstvenoj oblasti u Sarajevu, koji je davao ocjene
o političkom ponašanju građana i odlučivao o njihovoj sudbini, svih šest članova su bili
Hrvati-katolici. U Poglavnikovom povjerenstvu u Sarajevu, najvećem centru bosanskih
Muslimana, od osam funkcionerskih mjesta samo su dva pripadala Muslimanima. U
ravnateljstvu.željeznica, pošta, telegrafa, Šipada, tvornici duhana, zatim u sudskim
strukama i u mnogim drugim ustanovama na mjesta otpuštenih Srba postavljani su samo
Hrvati-katolici.
U raznim arhivima, a naročito u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, postoje
brojni dokumenti iz kojih se vidi da ustaške vlasti, gotovo na svim nivoima, nisu imale
povjerenja u bosanske Muslimane. Od brojnih dokumenata izdvajamo izvode iz izvještaja
- analize koju je sačinila njemačka vojnoobavještajna služba, tj. njena ispostava u
Zagrebu. Na njenom čelu se nalazio Artur Hefher, koji je u proljeće 1942. godine svome
pretpostavljenom opunomoćenom njemačkom generalu u Hrvatskoj (Glezu Horstenau)
dostavio podroban izvještaj o odnosu NDH prema bosanskim Muslimanima:
"... većina stanovništva Bosne i Hercegovine nije žalila
203 za ranijim režimom, ali nije
bila oduševljena ni ovim iješenjem i više je želila protektorat pod Njemačkom ...
Nijemcima bi, prije svega, trebalo da postane jasno da je jedini nosilac ustaškog pokreta
u Bosni i Hercegovini Katolička crkva... Vrlo je problematično da su katolici koji
predstavljaju 22 odsto stanovništva ove zemlje po narodnosti Hrvati, kao što je
problematična i tvrdnja ustaša da su i Muslimani po narodnosti Hrvati i bosanski
pravoslavci da su Srbi. Činjenica je da se u Bosni i Hercegovini

204
 kroz vijekove razvio svojstveni narodni karakter koji ima sasvim drukčije karakteristike
nego kod Hrvata. Mada Srbi i Hrvati to energično osporavaju, to je činjenica o kojoj treba
da se vodi računa u interesu umirenja Evrope, tim više Što Hrvatima nedostaje snage za
asimiliranje toliko različitih ljudi koji žive na sadašnjem području Hrvatske... Hrvati
zapadaju sada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu u istu grešku koju su počinili Srbi pri
stvaranju pseudojugoslavenske, ustvari velikosrpske države. Samo pomoću sile ne mogu
da se drže zajedno različiti ljudi i narodi... Ustaše su tu činjenicu pokušali da prikriju pred
svijetom na taj način što su Muslimane jednostavno označili kao Hrvate, koji su bili tobože
prisiljeni da prihvate islam. Ustaše su... bili neugodno iznenađeni kada su vidjeli da se
Muslimani, izuzev svjetine, vrlo energično odupiru da dijele odgovornost za zločine i
ubistva koje su počinile ustaše. Sada ustaše one iste Muslimane, koje su do sada uzimali
kao Hrvate najčišće krvi, počinju na najpoznatije načine da denunciraju i šikaniraju i
ocrnjuju kod Nijemaca da su politički nepouzdani, pošto su prijateljski naklonjeni
Turcima i Englezima. Sada su Muslimani često izloženi i progonima ustaša pod optužbom
da su komunisti... pošto pod ovim parolama ustaše mogu da vrše zločine i na području
posjednutom od njemačkog Vermahta.
Prema saopštenju mojih povjerenika, prve žrtve ovih potvaranja, odmah nakon ulaska
njemačkih jedinica u Bosnu, bili su Muslimani koji poznaju njemački jezik...
Divljanja ustaša, koji su većinom katolici, prema pravoslavcima, a u posljednje
vrijeme sve češće i prema Muslimanima, može se objasniti djelovanjem vrlo izraženog
kompleksa manje vrijednosti... Ustaše po uputstvima franjevaca potpuno slobodno žare
i pale i ubijaju i pljačkaju pravoslavno stanovništvo koliko ih je volja, ukoliko nisu
zaštićeni od ustanika. Sada su na redu i Muslimani, a njihova inteligencija je sistematski
hapšena; zatvarana u koncentracione logore ili protjerana iz Bosne, pod optužbom da
pripada komunistima ili da simpatizira sa ustanicima...
Agresivnost ustaša u Bosni postaj e sada nepodnošlj iva i za Muslimane. Javnim
laskanjem Muslimanima ne može da se prikrije činjenica da će ustaše prije ili kasnije i
sa njima da postupaju kao i sa pravoslavnim stanovništvom. Dokazi za to nalaze se u
ustaškim tamnicama i koncentracionim logorima, kao i otvorenim izjavama franjevaca
i njihovih ustaških sljedbenika, da nije daleko vrijeme kada će se sa “balijama” (pogrdno
ime za Muslimane) postupiti jednako kao i sa pravoslavnima, ukoliko se opet ne vrate
u religiju svojih predaka.. ,45)
205

45 Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Mikroteka, Washington, T-501, 265/

000259-265.
 Krajem travnja 1944. godine grupa uglednih građana Sarajeva, narodnih zastupnika,
advokata, predsjednika društava i udruženja uputila je Promemoriju predsjedniku
endehazijske vlade dr. Nikoli Mandiću. U grupi muslimanskih prvaka “predstavnika svih
političkih grupa” koje su se “našle danas na jedinstvenoj platformi” bili su i historičar
Hamdija Kreševljaković i advokat dr. Zaim Šarac. Šta su oni tražili u tom Promemoraju?
Prije svega, “jednakost za svakoga, pravednost za sve i zakonitost iznad svega”. Vrijeme
je i stanje dovedeno daje homo homini lupus, i to u Bosni i Hercegovini u kojoj se
“vijekovima propagirao i provodio princip tolerancije”. Promemorija ukazuje daje u
pitanju životni opstanak Muslimana, da se vrše ubijanja, pljačke, nasilja, te da je
“svakodnevna pojava povreda svetosti kućnog praga, domaćeg ognjišta”, daje “tisuće
nevinih Muslimana...” odvedeno u sabirne logore i da je doveden u pitanje njihov “biološki
opstanak”, da se “sve Muslimane” kao kolektiv sumnjičilo da su partizani. Aludira se na
izjavu po kojoj su “Muslimani cvijet hrvatskog naroda”, jer se prema njima čini
diskriminacija, u vršenju javnih funkcija, jer da su te “funkcije po svojoj snazi imali, prilike
u našim krajevima imale bi drugi tok”. Promemorija kroz osamnaest tačaka navodi
stradanja, ubojstva Muslimana, pojedinačna i masovna od ustaša.
U Promemoriju se ističe da su “na području Bosne i Hercegovine vijekovima živjeli
pripadnici raznih religija i da se jedino tu može voditi politika uzajamne tolerancije”.
Nasuprot tome postoji “kod muslimanskog življa uvjerenje da se sa strane izvjesnih
krugova stvara i provodi sistem koji ide ka istrebljenju Muslimana...” Dalje se kaže: “Iz
dana u dan događaju se kidisanja na život Muslimana, građana ove države, da pri tome
nitko od izvršioca ovih zlodjela nije bio do danas priveden zaslužnoj odgovornosti...
Činjenica je daje na tisuće nevinih Muslimana od strane državnih organa odvedeno u
sabirne logore, za čiju se sudbinu ni danas ne zna, što je i gospodinu predsjedniku vlade
vrlo dobro poznato...”
U Promemoriju je navedena i lista ustaških zločina prema Muslimanima. Samo fz
Sarajeva je odvedeno "... u vrijeme vladavine Drage Gregorića, nadstojnika političkog
odsjeka župske redarstvene oblasti, nekoliko hiljada ljudi u logor...”
U Promemoriju se navode i zločini ustaškog natporučnika Josipa Kureleca “koji je
izvršio pokolj nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici. Radi toga je unaprijeđen u
čin satnika, pa je vršio i funkciju zamjenika zapovjednika ustaškog zdruga u
206
Sarajevu..Kurelec je, nakon masovnih strijeljanja srpskog stanovništva u Srijemu krajem
jula, sa svojom letećom 5. ustaškom jurišnom satnijom stigao u Ključ, u kojem je 1. i 2.
augusta 1941. godine, prema njegovom sačuvanom izvještaju
“strijeljao 400 Srba-taoca”. Sa svojom satnijom, strijeljao je u Srijemu, Slavoniji i Bosni više
hiljada ljudi.
Navode se konkretni primjeri iz kojih se vidi da su i njemački i talijanski okupatori vršili
masovna strijeljanja i Muslimana. Samo 5. jula 1943. godine u selu Stupni Dol, srez Čajniče,
njemački vojnici su ubili 30, a 8. jula iste godine u selu Košutjeca, srez Rogatica, 70 osoba,
među kojima je bilo dvije trećine žena i djece. Njemačka komanda je 12. novembra 1943.
godine objesila “na telegrafske stubove uzduž željezničke pruge “ Zenica - Zavidovići - Žepče
28 talaca “Većinom Muslimana”46 \
U fašističkim logorima smrti u Gospiću, Staroj Gradiški, Jasenovcu, Bosanskoj Dubici i
Zemunu u toku Drugog svjetskog rata ubijeno je više hiljada Muslimana. Nažalost, gotovo
nigdje se i ne pominju, redovno spadaju pod rubriku žrtava i oznaka “i drugi”. Gotovo nigdje
se ne pominju ni žrtve bosanskih Muslimana pale u koncentracionom logoru u Njemačkoj
(Buhenvald, Dahau i Aušvic), Norveškoj, Poljskoj i Italiji. Sve se te žrtve pripisuju Srbima i
Hrvatima, pošto je Muslimana kao naroda jedno vrijeme “nestalo” iz svih statističkih rubrika,
pa čak i rubrika smrti i jugoslavenske historiografije.

Genocid ravnogorskog četničkog pokreta - rijeka, Drina najveća grobnica Muslimana

Muslimani su bili izloženi genocidu i od Ravnogorskog četničkog pokreta u toku čitavog
trajanja Drugog svjetskog rata. U Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu o tome govori
više hiljada sačuvanih dokumenata četničkih štabova, jedinica i političke organizacije toga
pokreta. Također se o tome značajni podaci nalaze u fondovima arhiva

46 Josip Broz Tito, vrhovni komandant Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije, o tome događaju obavijestio je 22. novembra 1943.
godine, preko Radio-stanice “Slobodna Jugoslavija”, svjetsku javnost ovako: “Njemačka Vrhovna komanda dovlači nova pojačanja
i koncentriše Velike snage u Sarajevu, Mostaru, imotskom i Banjaluci u eilju ponovne ofanzive na nasu slobodnu teritoriju u Bosni
i Hercegovini. Ovoga puta namjera neprijatelja je da počne s velikom ofanzivom na više mjesta u isto vrijeme. U vezi sa svim tim
Nijemci čine nečuveni teror nad stanovništvom uzduž željezničkih pruga. Tako su prije nekoliko dana iz Zenice odveli 28 talaca-
seljaka, većinom Muslimana i objesili ih na telegrafske stubove uzduž željezničke pruge. Nekoliko dana poslije toga pohvatali su
desetak mirnih građana i objesili ih isto tako o stubove kod željezničke stanice Busovača. Takva zvjerstva čine Nijemci po svim
krajevima Jugoslavije.'.':-’ 207
Povodom tih njemačkih represalija Tito je 18. novembra 1943. godine uputio Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske putem depeše
ovo naređenje:
‘Nijemcima treba dati na manje da oni u zadnje vrijeme vješaju nedužne seljake duž željezničke pruge i da ćemo mi jednako
postupiti s njima ako ne prestanu.,.” (Josip Broz Tito, Sabrana djela, Beograd, 1984., tom 17, str, 231 i 234.).
njemačke, italijanske i NDH provenijencije, u pojedinim arhivima (Beogradu, Zagrebu,
Sarajevu i drugim), a također i u Rimu, Vašingtonu, Frajburgu, Beču. Veći broj značajnijih
dokumenata je već poodavno objavljen u Zborniku dokumenata i podataka o
narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda (Četrnaesti tom, knjige 1-4, izdanje
pomenutog Instituta).
Predsjednik Odbora Srpske akademije nauka (SANU) za skupljanje građe o genocidu
protiv srpskog naroda i drugih naroda Jugoslavije u XX vijeku dr Vladimir Dedijer i član
Odbora Antun Miletić objavili su 1990. godine (u izdanju “Svjetlosti”, Sarajevo) zbirku
dokumenata pod nazivom Genocid nad Muslimanima 1941-1945. Obojica su bili članovi
Komisije međunarodnog Raselovog suda ža historiju genocida.
Vladimr Dedijer je napisao i objavio više studija o problemu genocida i ratnim
zločinima izvršenim kroz historiju u južnoslavenskim zemljama i u svijetu. U svim svojim
radovima polazi od principa da li se u dokumentima i praksi govori o genocidnoj namjeri,
a što također spada u kategoriju međunarodnih ratnih zločina.
Projekat Stevana Moljevića47 od 30. juna 1941. godine o granicama, društvenom
uređenju i spoljnoj politici “Velike Srbije, u obnovljenoj Jugoslaviji pošle Drugog
svetskog rata”, pod nazivom “Homogena Srbija", predstavlja upravo “čin genocidne
namere”. U tom dokumentu Moljević piše: “Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna
dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati ćelo etničko
područje na kome Srbi žive... Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog
i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi
između njih... Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na
Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji... ”
Prema tom projektu “u Zapadnu srpsku oblast” trebalo je da uđu, “pored Vrhbosanske
banovine, Sevema Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da
toj oblasti pripadnu lička želj. pruga od Plaškog do Šibenika i sevema želj. pruga od
Okučana preko Sunje do Kostajnice...”

208
47 Dr. Stevan Moljević (1883., Rudo), advokat u Banjoj Luci, član Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića, osnivač
Francuskog i Engleskog kluba i predsjednik Srpskog kulturnog kluba u Banjoj Luci. Aprila 1941. pobjegao u Crnu Goru. Bio je član
četničkog Centralnog nacionalnog komiteta (CNK) od augusta 1941. do kraja 1944. Po dolasku u Štab četničke Vrhovne komande
Jugoslavenske vojske u otadžbini, početkom maja 1942., uključenje u tzv. politički dio VK JVUO u kome se već nalazio Dragiša
Vasić. Početkom ljeta 1943. preuzeo je ulogu političkog rukovodioca četničkog pokreta Draže Mihailovića i bio mu lični savjetnik.
 Projekat “Homogene Srbije” dopunjen je, kako piše doktor Vladimir Dedijer, Programom
Draže Mihailovića iz septembra 1941. godine. U tom programu se, također, vidi “genocidna
namera” prema drugim narodima i zemljama. U Programu kojeg je D. Mihailović uputio i
izbjegličkoj vladi Kraljevine Jugoslavije, pored ostalog, piše:
“... Pripremati da bi u danima sloma (završetka Drugog svetskog rata) mogli izvršiti ove
akcije:
b) omeđiti ‘defakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj,
v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svežim
srpskim elementom;
d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti
rešiti ga u ovoj fazi /u toku rata/.”
Kako piše Branko Vuković, jedan od priređivača i redaktora Zbornika četničkih
dokumenata, “Stav četničkog pokreta Draže Mihailovića prema Muslimanima bio je da ih
treba sistematski fizički uništavati u toku rata, a one koji ne budu uništeni, iseliti u Tursku i
na njihovu teritoriju naseliti srpsko stanovništvo...” Vuković citira i riječi D. Mihailovića iz
njegove “lične beležnice” o stavu prema Muslimanima, u kojoj je 1941. godine zapisano:
“Pitanje muslimanskog stanovništva potrebno da reši vlada. Musi. st. je svojim držanjem
dovelo do toga da ih naš svet više ne želi i neće da ima u svojoj sredini. Potrebno je još sad da
se pripremi iseljavanje u Tursku ih ma gde van naše teritorije. Na dan ustanka oni će svi biti
pokrenuti sa svojih naselja a što niko neće moći sprečiti. - U danom momentu svi muslimani
ima da budu pokrenuti sa svojih ognjišta. Oni koji su bliže hrvatskim oblastima tamo - glavno
je da svi budu pokrenuti.”48>
U vrijeme kada se već uveliko počeo ostvarivati plan fizičkog uništenja Muslimana u
istočnj Hercegovini, jugoistočnoj i istočnoj Bosni, Draža Mihailović je 20. decembra 1941.
godine uputio instrukciju komandantu četničkih odreda Jugoslavenske vojske u Crnoj Gori
(Đorđu Lašiću) i komandantu limskih četničkih odreda (Pavlu Đurišiću). Instrukcija se tiče
organizacije, ciljeva i upotrebe četničkih odreda, te “čišćenja teritorija”. U njoj se, također,
jasno vide “genocidne namere”. U instrukciji, pored ostalog, piše:
“2) Stvoriti veliku Jugoslaviju i na njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije -
Crne Gore - Bosne i Hercegovine - Srema - Banata i Bačke...

209

48 Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički arhiv (ČA), kut. 1, reg. br. 17/3-18.
 4)Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
5)Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke
čišćenjem Sandažka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa...”
U tu vrstu dokumenata spada i pismo Stevana Moljevića od decembra
1941. godine upućeno Dragiši Vasiću49 >, političkom ideologu i savjetniku D. Mihailovića. U
pismu se govori o granicama i društvenom uređenju poslijeratne “Velike Srbije”. U njemu,
između ostalog, piše:
“... 2) Što se tiče našeg unutrašnjeg pitanja, razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba
odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti snage i stvoriti svršen čin:
a) zaposesti na karti označenu teritoriju;
b) očistiti je pre negoli se iko pribere.
Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se jakim odredima zaposele glavna
čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, te Mostar i Metković,
a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivci bi imali da budu na
mestu kažnjavani, a ostalima bi valjalo otvoriti put -3 Hrvatima u Hrvatsku, a muslimanima u
Tursku (ili Albaniju)...”
U dijelu instrukcije o upotrebi četničkih odreda u Crnoj Gori “u datom trenutku” D. Mihailović
je naredio:
“1) Jednim delom snaga dejstvovati sa doline Lima pravcem Bijelo Polje, Sjenica sa zadatkom
da se očisti Pešter od muslimanskog i amautskog življa.
2) Delom snaga dejstvovati preko Čakora ka Metohiji sa zadatkom da se na tom pravcu očisti
teritorija od Amauta, kao i da se presretnu oni koji će biti progonjeni saPeštera i Sandžaka...”
Pokolji muslimanskog stanovništva, paljenje njihovih sela i naselja počelo je ubrzo nakon što
su ustaše iz zapadne Hercegovine sa fesovima na glavi počeli ubijati, pljačkati i progoniti Srbe.
U rasplamsalom ustanku
srpskog naroda prva su na udaru muslimanska sela i njihovo stanovništvo u Hercegovini,
Bosanskoj krajini i istočnoj Bosni. Već je tokom augusta u Ključu, Bosanskom Petrovcu i
Sanskom Mostu stradao veći broj ljudi. Mnoga sela su spaljena. U jamu Zvimjača kod
Ključa (zapadna Bosna) bačeno je oko 80 nedužnih ljudi, žena i djece, a u višegradskoj
općini 497. Početkom septembra u jamu Čavkarica, u Hercegovini, bačeno je oko 400 isto
tako nedužnih žena, djece i ljudi, a u Kulen-Vakufu (sjeverozapadna Bosna) 5. i 6.

49 Dr.
210Dragiša Vasić, književnik, advokat, akademik; potpredsjednik Srpskog kulturnog kluba u Beogradu. U Štab D. Mihailovića došao u ljeto
1941. godine. Smatran je Dražinim zamjenikom i važio kao politički i idejni vođa četničkog pokreta. Kad je tu ulogu preuzeo S. Moljević,
Dragiša Vasić se od 1943. pasivizirao, a početkom 1944. godine je postao član Centralnog nacionalnog komiteta. U dosadašnjim napisima o D.
Vasiću svuda je navođeno da je on ubijen od ustaša u Lijevče polju (kod Bosanske Gradiške) prilikom povlačenja četničkih
foimacijaPavlaĐurišića, u aprilu 1945. godine, ka Zapadu. Međutim, autor ovih redova je utvrdio da on nije tom prilikom ubijen, već je kasnije
uhvaćen i osuđen od narodnih vlasti na višegodišnju robiju. Umro je od srčanog udara u Kaznionici Sremske Mitrovice (1954).
septembra ustanici su pobili preko 1.300 ljudi, žena i djece; krajem novembra u Koraju,
kod Brčkog, masakrirano je više od 300 ljudi, žena i djece.
Genocid nad muslimanskim stanovništvom otpočeo je u istočnoj i jugoistočnoj Bosni i
u Sandžaku. Tamo su krajem jeseni stigli oficiri i četničke jedinice D. Mihailovića iz Srbije
i Crne Gore. Počeli su da provode njegove instrukcije i direktive o “istrebljenju
muslimanskog življa”. Kako pišu V. Dedijer i A. Miletić “iz dokumenata se vidi daje od
decembra 1941. pa do februara 1942. izvršen masovni pokolj Muslimana u fočanskoj
općini, posebno u Foči i Goraždu, Vlasenici i okolini i Srebrenici. Podaci o broju ubijenih
Muslimana u tim dokumentima su različiti, ali je riječ o hiljadama ubijenih i bačenih u
Drinu od Foče do Ustiprače.”50
Prema više pouzdanih izvora samo od decembra 1941. do februara
1942. u jugoistočnoj Bosni ubijeno je oko 8.000 Muslimana. Iz dokumenata se, također,
vidi da su se ti masovni pokolji desili upravo nakon sporazuma između italijanskih i
četničkih komandi. Tada su, naime, Italijani zbog napada partizana na Pljevlja, povukli
svoje garnizone iz jugoistočne Bosne u Sandžak, a vlast predali četničkim štabovima.
Najveći broj tih žrtava zaklan je na pet mostova na Drini od Foče do Višegrada, kao i na
obalama ove i rijeka Ćehotine i Lima.
Pokolji muslimanskog življa na tom prostoru prestali su tek u zimu i proljeće 1942.
godine. U to vrijeme je na tom području “stvorena velika slobodna parizanska teritorija sa
centrom u Foči, gdje se smjestio i Vrhovni štab Narodnooslobodilaške partizanske i
dobrovoljačke vojske Jugoslavije na čelu sa vrhovnim komandantom Josipom Brozom
Titom”.
Rodoljub Čolaković, član Glavnog štaba prtizanskih odreda za Bosnu i Hercegovinu,
kao i Vrhovnog štaba NOP-a i DV Jugoslavije u svom Dnevniku (februara 1942) zapisao
je o tragediji Muslimana na mostu u Goraždu:

211

50 Četnički vojvoda Jezdimir Dangić, inače žandannerijski major rodom iz Bratanca, čiji su četnici na najsvirepiji način ubili preko 1 000
Muslimana iz srebreničkog sreza, u pismu poslaniku JMO Ismeta Đektaševiću priznao je da se u tom srezu nijednom Srbinu od
Muslimana nije ni najmanje zlo dogodilo.
 “••• Tu , na taj most, izvodili su pijani ljudi, po zapovijesti svojih pijanih komandanata,
muslimane i klali ih tupim noževima i često nedoklane bacali s mosta u Drinu ili ih vješali na
željeznu konstrukciju mosta. Tu bi oni visili danima, dok ih nečija ruka ne bi strmoglavila u rijeku.
Svaku noć odjekivalo je u jezovitoj tišini varošice zapomaganje žrtava, ali pomoći nije bilo ni od
kuda... I dizao se vapaj nesrećnika, i čulo se potmulo krkljanje, i šibala je po snijegu topla, ljepljiva
ljudska krv. Na snijegu i po ogradi mosta ostajali su rumeni tragovi nečovještva i sramote. Svaka
kaplja te nevino prolivene krvi ljaga je na velikoj zastavi slobode, koju izrodi srpski hoće da
osramote...”
Kada su partizanske snage prisiljene da, zbog nadmoćnosti okupatora, četničkih i ustaških
snaga, napuste teritoriju na tromeđi Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine Muslimani su
doživjeli nove pogrome. U ljeto 1942. godine, a naročito u augustu, na prostoru jugoistočne
Bosne, na terenu oko Ustikoline i Jahorine, ponovo na mostu u Foči i obalama Drine i Ćehotine
ubijeno je između 3.500 i 5.000 Muslimana. Tu su stradale i mnoge izbjeglice iz drugih srezova.
Major Zaharije Ostojić, glavni komandant ove operacije “čišćenja muslimana”, 23. augusta je
izvijestio D. Mihailovića: “Juče završio akciju od Ustikoline i grebena Jahorine... po dosadašnjim
podacima 1,000 - 3.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još bolji pljačkaši ...
Muslimani u masama bježe u Sarajevo...”
A komandant četničkih odreda za Hercegovinu major Petar Baćović, koji je također
učestvovao u ovoj operaciji, javio je D. Mihailoviću da je izvršio zadatak - pobijeno je oko 1.000
neprijatelja, od čega žena i djece 300 r- ali da ga “i ovog puta uverava, da je to bio najsrpskiji i
najjugoslavenskiji narod u zemlji i kraj u kome Srbi nisu stradali”. 51 >
Iz dokumenta majora Petra Baćovića se vidi da su i italijanske komande učestvovale u
izvršenju tog genocida. On, naime, obavještava D. Mihailovića da je dobio saglasnost od
italijanskih komandi, pošto je prethodno podmitio komandanta Šestog armijskog korpusa i
komandanta Alpske divizije “Pusteria”, “sa tri persiska tepiha, koji su zaplenjeni od muslimana”.

51 U tim pokoljima nisu pošteđivani ni Muslimani, koji su se izjašnjavali i javno isticali kao srpski nacionalisti. No, neki od njih imali su
212povlasticu pa nisu klani i mučeni već ubijani iz pištolja.. Ubijeni su, primjera radi, i ovi velikosrbi na jednom od mostova: u Foči -
Omer Čengić, Salih Hasić; u Čajniču - Nedžib-beg Prašo, Ibro Mušanović, Hajdar Velić. Slično se dogodilo i sa kadijom Pašićem iz
Rogatice, koji se jpš u doba Austro-Ugarske isticao kao Srbin, A Salihu Hasiću iz Foče, koji je “uvijek srbovao” i pomogao mnogim
Srbima prvih mjeseci okupacije, rečeno je: “Što si bio Srbin, ti si samo kaljao srpsko ime, jer si Turčin. A zato što si nam pomagao,
nećemo te mučiti”, pa ga ubiše pištoljem. Četnici Su tada ubili i srpskog dobrovoljca Mustafu Sarača iz Foče, koji je prije toga bio
interniran od ustaša,..
 U toku 1942. godine stradao je veliki broj muslimanskog stanovništva i u drugim
krajevima Bosne i Hercegovine. Samo u četničkoj akciji na Prozor i okolna sela u jesen
1942. godine je, opet uz podršku italijanskog okupatora, ubijeno oko 2.000 Muslimana.
Neki od njih su imali i letke Odbora muslimanske nacionalne (četničke) vojne
organizacije Bosne i Hercegovine, bili spremni da im se pridruže, ali im ni to nije
pomoglo da spasu živote.
Najveće stradanje muslimanskog stanovništva u jugoistočnoj Bosni i u Sandžaku, po
broju žrtava i spaljenih sela, dogodilo se u januaru i februaru 1943. godine. Tada su se
četničke formacije u Crnoj Gori i Sandžaku prikupljale radi odlaska u Bosnu u borbu
protiv Titove “Sovjetske republike”. Ta četnička operacija se uklopila u zajedničke
njemačko-italijanske operacije “Vajs” (‘Weiss’ i ‘Bianco’) protiv “Titove države” sa
sjedištem u Bihaću. Vođena je pod komandom italijanskih štabova i oficira. A ovi su
dopustili da četnici, prije odlaska na Neretvu u susret Titovim partizanima, izvrše
monstruozan pokolj i pljačku muslimanskog stanovništva u bjelopoljskom, pljevaljskom,
pribojskom, čajničkom, fočanskom i dijelovima goraždanskog i višegradskog sreza.
Pokolji su počeli 6. januara na Badnje veče, a završeni 5., 6. i 7. februara 1943. godine.
U akcijama “čišćenja” učestvovali su crnogorski i sandžački četnici pod komandom Pavla
Đurišića. Koliko je tada ubij eno Muslimana nikad nije tačno utvrđeno, Prema jednoj
depeši P. Đurišića koju je uputio D. Mihailoviću, u tri sreza je ubijeno 1.200 odraslih
muškaraca i “do 8,000 žena, staraca i dece”. U depeši piše i ovo: “Akcija u pljevaljskom,
čajničkom i fočanskom srezu protiv muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno
po naređenju i izdatoj zapovesti... Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno
spaljena tako da ni jedan njihov dom nije ostao čitav...”
Jedan od stravičnih pokolja desio se u oktobru 1943. godine, Na čuvenom
Sokolovićevom mostu, o kome je upravo tih mjeseci Ivo Andrić pisao roman Na Drini
ćuprija, “čitavih petnaest dana” četnici Mačvanskog, Čačanskog, Zlatiborskog i Drinskog
korpusa “bajonetama žene i djecu nabijali i u brzake Drine bacali.. .” 52
Tada se u Višegradu nalazila svega jedna satnija (četa) domobrana (ne ustaša) ijedan
njemački vod: Oni su se odmah po dolasku tih četničkih korpusa povukli ka Rogatici.
Operacijom “pohoda na Drinu” rukovodio je lično Draža Mihailović sa svojom Vrhovnom
komandom. U njegovoj pratnji bio je i šef britanske vojne misije brigadni general C. D.
Armstrong, 213

52 Ivo Andrić je za ovaj roman dobio 1961. godine Nobelovu nagradu za književnost
Zanimljivo je da on nikad ništa nija napisao ili javno govorio ili komentarisao o ovom masovnom pokolju Muslimana upravo na
ovom mostu.
koji je stigao u Mihailovićev štab kad i general Maklejn u Titov štab (septembra
1943). Armstrong je o ovoj “operaciji” istinito obavijestio svoju Vrhovnu komandu.
Višegrađanin i humanista, antifašista i borac NOVJ Živojin Gavrilović (Srbin),
pisac hronike “Ukleta ćuprija ”, podrobno je istražio i potresno opisao ovaj pokolj
muslimanskog življa na višegradskom mostu. On, pored ostalog, piše: “Ne znam
koliko je pobijeno muslimanskog naroda. To niko i ne zna. To niko nije ni popisivao,
niko to ni u sebi ni sa najbližim ne sabira, niti preuveličava, niti smanjuje,
jednostavno - šuti se. Možda dvije-tri hiljade, možda i pet-šest hiljada, a ja mislim,
ne smijem ni sebi da kažem, mnogo više, ali od toga je još teža naša istina, da ni
Višegrađani, ovakvi ih onakvi, bilo kakvi, o tom pokolju niko ni sa kim ni romori niti
razgovara!”53 >
Teško je ustanoviti koji je srez i grad više stradao u tom genocidu. U Rogatici su
spaljena 123 sela i zaseoka i ubijeno 5.478 Muslimana (1941- 1944); u ovoj i općini
Borik je u 1943. godini bilo 3.000 udovica; u Čajniču je do februara 1943. godine
ubijeno oko 4.000, u Foči oko 5.000; u Pljevljima, Priboju i Višegradu više hiljada.
Tačan broj muslimanskih žrtava koje su pogubili četnici u vremenu od 1941. do 1
945. godine još nije utvrđen. U dokumentima se pominju cifre od 36.000 do 50.000
ljudi, žena i djece.
Prilikom pogroma ljudi su na razne načine tražili spasa. Pošto nisu bili naoružani
(to potrđuju i brojni dokumenti i veoma mali broj ranjenih i ubijenih četnika)
Muslimani su, ne očekujući tragediju, sačekivali kod kuća četničke jedinice. Ili su,
čuvši za sudbinu svojih komšija, napuštali svoja ognjišta i bježali kroz planine i
bespuća ka većim mjestima, naročito ka Sarajevu. Broj tih izbjeglica-muhadžira
varirao je u raznim vremenskim periodima između 200.000 i 300.000 ljudi. Brigu o
njihovom prihvatu i smještaju vodilo je muslimansko humanitarno društvo
“Merhamet” iz Sarajeva. Ono je tih godina činilo gotovo natčovječanske napore da
spasi što veći broj tih beskućnika, koje je u masama zahvatala epidemija raznih
bolesti, glad i svaka neimaština. Uz to su razne vojne formacije NDH i okupatora
hvatale, nasilno mobilisale i upućivale na razna ratišta preživjele i za vojsku sposobne
Muslimane. Najviše su stradali srezovi (kotarevi) u Bosni i Hercegovini: Višegrad,
Rogatica,
214
Foča, Čajniče, Vlasenica, Srebrenica, Bileća, Gacko, zatim pljevaljski,
pribojski, bjelopoljski i prijepoljski u Sandžaku.

53 List “Borba”, 2-3. mart 1991.

 Jedan od vjerskih genocidnih činova u toku Drugog svjetskog rata jeste pokolj
preko 300 imama i vjeroučitelja (mualima) u istočnoj i jugoistočnoj Bosni. Nad svima
njima su, kako je utvrđeno na naučnom skupu održanom u Sarajevu novembra 1991.
godine, prije likvidacije vršene takve torture
poznate samo srednjovjekovnoj inkviziciji. Islamski svećenici, koji nisu pripadali nikakvim
političkim a kamoli vojnim organizacijama, doživjeli su isto što i njihovi daleki prethodnici -
bogumili (patareni) na istim prostorima krajem XII vijeka. Tada su “ognjem i mačem”
istrebljivani sa prostora Raške, države StevanaNemanje. Samo manji broj ovih nesrećnika uspio
je da prebjegne u Bosnu Kulina-bana.
Zbog žrtava i hiljada poklanih na najsvirepije načine61} i bačenih u
Drinu bosanski Muslimani je smatraju svojom svetom rijekom. To je njihova najveća zajednička
grobnica.
Genocid izvršen nad M(m)uslimanima - biološki, kulturni i vjerski, nažalost, pokazuje da
“nema bezgrešnih nacija”. Saznanja i o tim zločinima “predstavljaju zastrašujuću opomenu koja
će usmeriti mladu generaciju na slogu i međusobno uvažavanje”, i da im “tragedija očeva bude
pouka kako se ne srne postupati sa drugim narodima i ljudima uopšte”. Jer, “istina koja se taji
postaje otrovna istina ”54 55

Muslimani u raznim vojnim formacijama i politička strujanja među njima

Bosanski Muslimani, zbog teškog položaja i iskušenja, usto pod različitim utjecajima i
okolnostima u tom periodu pocijepani su na više političkih struja - proustašku, pročetničku,
pronjemačku, proitalijansku i druge. Tražili su i pronalazili oslonac ili rješenja kako bi preživjeli
ili su usmjeravani u pogrešnim pravcima. Formirali su i razne međusobno

54 0 metodama i sredstvima izvršavanja genocida nad Muslimanima bavilo se više istraživača i istoričara. Jedan od njih je dr. Smail Čekić. On o
tome piše:
“Metodi i sredstva izvršavanja zločina nad Muslimanima bili su različiti. Četnici su žrtve u glavnom klali; ubijali nožem, puškom, krampom,
sjekirom i dr. predmetima; drali-zguljivali kožu sa živih ljudi; razapinjali i prikivali na stabla; u kućama ih spaljivali; vadili grkljane; pekli na
ražnju; rezali uši, nos; vadili oči; nabijali na koce; potkivali konjskim grifovima i dr. Sve žrtve su prije ubistva mučene, zlostavljane, kasapljene
i mrcvarene na najraznovrsnije načine. Žene, djeca i starci nisu bili pošteđeni. Mala djeca, tj. ona ispod pet godina bila su prosto gažena. Sve
mlađe žene, a naročito djevojke, četnici su, na očigled njihove djece, braće i roditelja, silovali, kako pojedinci, tako i čitave čete i skupine, i
nakon toga im zabijali kolce u stidna mjesta i na najzvjerskiji način ih unakazivali, kasapili i mrcvarili i bacali polužive u zapaljene domove;
zatim pržili na saču, trudnicama stavljali dasku na stomak i gazili ih, odsjecali im dojke, ruke, noge, spolne organe i dr.
215
Četnici su sa bajonetima vadili djecu iz majčinih utroba; žive ih stavljali u kazane sa ključalom vodom; u zapaljenu vatru bacali ih, klali, pekli
im glave i svojim vođama ih slali, kako stoji u dokumentima. Ti zločini su bili praćeni pljačkom svega onog što se moglo odnijeti i paljenjem
kuća i gospodarskih zgrada, često i Čitavih sela...” (Dr. Smail Čekić, Četnički zločini nad Muslimanima u jugoistočnoj Bosni i Sandžaku 1941-
1943., Naučni kolokvij, KUD “Preporod”, Sarajevo novembra 1991.
55 Ovaj dio teksta je pisan prije agresije izvršene na BiH (1992).
suprotstavljene vojne formacije ili se svrstavali u njih i druge po svom uvjerenju i opredjeljenju
ili na poticaj drugih.
I u političkom držanju pripadnika muslimanskog građanskog kruga uočljiva su različita
usmjerenja: onih uključenih u kvislinški režim NDH; grupacije koja je nastojala da se direktno
veže za njemačkog okupatora; najmarginalnija je grupa u sastavu četnika Draže Mihajlovića koji
su bili svrstani u italijanske pomoćne trupe (“Milizia volontaria anticomunista”) za borbu protiv
NOVJ. Sve te struje polazile su od procjene da će pobijediti okupatorske sile. Neki od tih
kolaboranata računali su da, u slučaju drukčijeg ishoda rata, neće biti odbijeni od zapadnih sila,
članica antihitlerovske koalicije. Njihov utjecaj je slabio tokom rata. Imali su sporednu ulogu u
vrhovima Pavelićevog režima. M. Hadžijahić u spisu “Posebnost BiH i stradanja Muslimana”
navodi da je od blizu 2.000 visokih funkcionera NDH na Muslimane otpadalo 4 odsto.
Muslimanski faktori koji su nastojali da steknu status kvislinga, direktno potčinjenih okupatoru
po uzoru na režime A. Pavelića, M. Nedića, L. Rupnika ili status kakav je imao pokret D.
Mihajlovića, nisu uspjeli, prije svega zbog toga što Nijemci nisu cijenili da oni posjeduju
neophodnu “kritičnu masu”. Stoga su uvijek preferirali interese grupacija A. Pavelića i M. Nedića.
Faktički su gurali te muslimanske elemente na poziciju pomoćnika svojih kvislinga. Ti kvislinški
politikanti nisu postavljali pitanje nacionalnog identiteta Muslimana. Uvlačili su dosta brojne
muslimanske izbjeglice i sirotinju u ustaške, legionarske i SS- formacije. Oni snose odgovornost
za pogibije mnogih, ali i učešće nekih od tih od njih usmjerenih ili mobilisanih u ratnim
zločinima.63}
U muslimanskim građanskim političkim krugovima bilo je, osim proustaškog dijela i onih što
su razočarani u Nezavisnu državu Hrvatsku. Oni su i dalje pokušavali da nađu oslonac i održavaju
veze sa njemačkim okupacionim vlastima. U prve dvije godine rata nisu ni razmatrali moguću
drugu alternativu. Ravnogorski četnički pokret ih nije prihvatao. NOP im je bio stran i opasan iz
ideoloških razloga. Za stvaranje vlastite vojske nisu imali nikakvih preduvjeta. Na toj liniji nisu
imali ni spoljne podrške. Njihov cilj je bio autonomija Bosne i Hercegovine pod protektoratom
Trećeg rajha.
Autonomaško vodstvo je dospjelo u posebno težak položaj od proljeća 1942. godine. Četničke
formacije su počele sklapati sporazume sa ustaškim vojnim komandama u vlastima NDH.
Ravnogorci Su te sporazume stvarali i sa njemačkim komandama u Bosanskoj krajini, istočnoj i
centralnoj Bosni, još od jeseni 1941. godine stavili su se u službu italijanskom okupatoru na
područjima Hercegovine, Bosanske 56
krajine i Crne Gore. Svi sporazumi su usmjereni ka borbi protiv Titovih partizana.
216
Autonomaško vodstvo Muslimana, njegov “Narodni odbor”, našlo je jedini izlaz da u

63) Džemil Šarac, Isto, 209.

 novembru 1942. godine uputi Memorandum Hitleru i da mu ponovo predloži - kao što je
učinilo i u aprilu 1941. godine. - da Bosna i Hercegovina dobije autonomiju u okviru Rajha. 57
Po svemu se taj memorandum uklapao u planove Hitlera i Himlera u vezi sa poslijeratnom
upotrebom Bosne i Hercegovine kao dijela SS- vojne granice na jugoistoku. To, međutim, nije
značilo i davanje autonomije. Ustvari, pristupilo se formiranju jedne SS-divizije s najvećim
brojem pripadnika muslimanskog stanovništva. Na toj liniji je djelovao i Veliki jerusalemski
muftija El-Huseini. Muslimanski građanski krugovi pristali su i podržali formiranje te SS-
divizije. Podržavajući tu akciju, ti krugovi nisu vidjeli da se već nazire ishod Drugog svjetskog
rata nakon iskrcavanja saveznika u Sjevernu Afriku (početkom novembra 1942) i poraza
Hitlerovih armija kod Staljingrada i Lenjingrada krajem te godine.
I u Hercegovini je bio izuzetno težak položaj Muslimana. Oni su tamo izloženi fizičkom
genocidu od četnika često uz saglasnost italijanskih komandi na terenu. Jedna muslimanska
delegacija iz Mostara, ujesen 1942. godine, posjetila je Italiju da traži zaštitu od te okupacione
sile. Jedini rezultat razgovora u Rimu bio je da hercegovački Muslimani, ako žele zaštitu u
italijanskoj okupacionoj zoni, formiraju svoj e posebne antikomunističke dobrovoljačke
milicije (Milizia Volontaria Anticomunista).
U 1942. godini autonomističke vođe su dale inicijativu za formiranje posebnih
“muslimanskih milicija”. Obrazovane su sa ciljem da se bore protiv četničkih formacija i
partizanskih jedinica, te da zaštite svoja sela. U istočnoj Bosni je formirana “Legija” pod
komandom Hadžiefendića. Ona se naslanjala na ustaško-domobranske štabove u Tuzli. Njen
sastav je bio veoma heterogen. U njemu su našli utočište ustaške pristalice, ali i mnogi koji su
potajno sarađivali sa NOP-om, pa i četničkim jedinicama. Najveći broj legionara-milicionara
bio je politički neopredijeljen, a služenje u miliciji je prihvatao kao nužnost u zaštiti porodice
i sela, Legijom su komandovali aktivni i rezervni oficiri. Kasnije se ta legija raspala tako što
se jedan broj njenih pripadnika dobrovoljno svrstao u 13. SS “Handžar” diviziju, drugi su prešli
u “zeleni kadar” ili u Titove partizane.
Taj “Zeleni kadar” u istočnoj Bosni je u ljeto 1943. godine formiran od dezertera iz vojnih
jedinica NDH. U njemu su nalazili utočište i muslimanski vojni obveznici koji su se sklanjali od
služenja regularne vojske pod okupatorom. Komandovao im je učitelj iz okoline Tuzle Nedžad
Topčić. Vremenom je taj kadar izrastao u pravi muslimanski “zelenokadrovski pokret”. Njegove
jedinice naslanjale su se na njemačke okupacione vlasti. Neke od njih su zajedno sa 13. SS-
divizijom 1944. godine počinile mnoge zločine nad srpskim stanovništvom i partizanskim

57 U Memorandumu je istaknuto kako su Bošnjaci-Muslimani “sastavni dio 300- milionskog 217 islamskog naroda Istoka”, da su Muslimani
“umjesto da dobiju slobodu doživjeli strašnu tragediju”, te da “naše žrtve u Bosni i Hercegovini dostižu do sada oko 150 hiljada ljudi, a
“odgovornost za to snosi dr. Ante Pavelić”. Da bi se dodvorilo Hitleru, vodstvo “Narodnog odbora” je u Memorandumu istaklo da bosanski
Muslimani “iako govore bosanskim jezikom nisu slavenskog već gotskog porijekla”. Za njih se kaže da su se u Bosnu “doselili sa sjevera još
u trećem vijeku kao germansko pleme Bosni” U Memorandumu je još istaknuto, pored ostalog, “da se treba bojati da će svi Muslimani, ako
bi ove nenormalne prilike potrajale duže, otići u šumu...”
pozadinskim ustanovama posebno na područjima srezova Vlasenica, Kladanj, Tuzla, Zvomik,
Bijeljina i Brčko.
Drugo snažno autonomističko uporište bilo je u Cazinskoj krajini. Tamo je u toku 1943. godine
Huška Miljković također formirao “Muslimansku miliciju”, odnosno “Muslimansku vojsku”.
Ona je sredinom te godine brojala oko 3.000 boraca. Glavno geslo Huskine vojske bilo je-“Za
islam!” Na kapama su nosili polumjesec i zvijezdu. Huška Miljković je prije dezertiranja
(početkom 1943) bio jedan od partizanskih rukovodilaca još od prvih dana ustanka protiv
okupatora i NDH.
Miljković se u jesen te godine povezao i sa jednim od vođa autonomističkog pokreta i članom
Ulema medžlisa Muhamedom Pandžom, profesorom arapskog jezika i vjeronauke u Sarajevu.
Pandžo je, po instrukcijama Nijemaca, u oktobru “otišao u šumu” sa namjerom da osnuje
“Muslimanski oslobodilački pokret”. Cilj je bio da se spriječi dalji odlazak Muslimana u Titov
narodnooslobodilački pokret. Ubrzo je okupio oko 400 - 500 ljudi. Svrstao ih je u vojsku pod
nazivom “Zeleni kadar”. Po “dolasku u šumu” izdao je proglas kojim je pozvao sve Muslimane
“da ustašama otkažu vlast u Bosni, jer samo tako mogu ostvariti svoju vjekovnu težnju -
autonomnu Bosnu”.
Međutim, Pandžu su ubrzo zarobile jedinice Titove armije. U vodstvu NOR-a se znalo da on
ima znatnog utjecaja na muslimanske seoske mase. Uz to, bio je voljan da dade izjavu da pristupa
narodnooslobodilačkom pokretu i da izda proglas kojim će Muslimane pozvati da stupaju u
redove NOVJ. Tito se, na prijedlog Štaba Trećeg korpusa NOVJ, saglasio da Muhamed Pandžo
pristupi NOP-u i da se iskoristi za pridobiljanje Muslimana. No, Pandžo je u tzv. šestoj
neprijateljskoj ofanzivi (krajem decembra 1943.) zarobljen od Nijemaca i odveden u Sarajevo.
Kad je Huška Miljković saznao da je Muhamed Pandžo prišao Titovom pokretu, i on je, dobro
snabdjeven oružjem i drugom opremom dobijenom od Nijemaca sa svojom “Muslimanskom
vojskom” ponovo prešao jedinicama NOVJ. Od te njegove vojske i nekih drugih manjih
partizanskih jedinica formirana je, početkom februara 1944. godine, Unska operativna grupa.
Bila je sastavljena od Prve muslimanske brigade, Krajiškog muslimanskog
narodnooslobodilačkogpartizanskog odreda i Druge muslimanske brigade. Područje
djelovanja tih jedinica bila je dolina rijeke Une, Cazinska krajina, Banija i Kordun. Početkom
1945. godine Unska operativna grupa je imala oko 2.500 boraca.
Stvaranje 13. SS “Handžar” divizije počelo je u proljeće 1943. godine. Njeno formiranje je
uprkos silnim obećanjima i širokoj propagandi, išlo teško. Odziv dobrovoljaca je bio ispod
očekivanja. Vršena je i prisilna regrutacija. Prebacivano je muslimansko ljudstvo iz nekih
domobranskih
218 jedinica a po gradovima su izvođene racije u cilju popune ove divizije.
Divizija je najprije upućena na obuku u Njemačku, a zatim u Južnu Francusku. Tamo je u
nekim jedinicama izbila pobuna. Organizirali su je prisilno mobilisani simpatizeri i aktivisti
 NOP-a. No, pobuna je brzo ugušena, a organizatori surovo kažnjeni. Namjera pobunjenika je
bila da čitavu diviziju priključe francuskom Pokretu otpora.
Ljudstvo divizije je sastavljeno od 50 odsto Muslimana, 40 odsto Nijemaca i 10 odsto ostalih
narodnosti. Među oficirima bilo je svega 10 odsto Muslimana. Hrvati su većinom bili angažirani
u policijskim službama i u komori.
Po povratku iz Francuske, divizija je u toku boravka na terenu istočne Bosne, od marta do
oktobra 1944. godine, izvršila teške zločine nad nedužnim srpskim stanovništvom i zarobljenim
pripadnicima NOP-a. No, pod udarcima jedinica NOVJ ona se brzo raspala. U jednom
izvještaju Štaba 13. SS divizije piše daje “... rasulo divizije imalo više uzroka, a da su najvažniji
bili: utjecaj partizanske propagande, pretežno muslimanski sastav divizije, izbjegavanje da se
kažnjavaju uhvaćeni dezerteri...”
Muslimani su još od 1941. godine prisilno regrutirani i upućivani u domobranske, ustaške i
oružničke jedinice NDH. Jedan broj ih se i dobrovoljno javljao u te jedinice, osobito nakon
doživljenih pogroma od četničkih snaga u jugoistočnoj Bosni. Preživjeli Muslimani iz ovog i
još nekih dijelova Bosne i Hercegovine izloženi su strahovitim pritiscima i ucjenama da se
dobrovoljno javljaju u ove formacije “ako žele da im obitelji budu redovno snabdijevane
živežnim namirnicama”. A mnogim je u osnovi ležao i motiv osvete-odmazde za nedužno
pogubljenim članovima porodice. Ne zna se tačno koliko je bilo i koliko je stradalo Muslimana
u toku rata u ovim formacijama NDH. Prema nekim podacima, njihovi gubici se penju i na
nekoliko desetina hiljada vojnika.
Titov narodnooslobodilački pokret je, zbog širine političke platforme, neprekidno rastao.
Sve više je okupljao pored Srba i Muslimane. Zbog loga su okupatori -Nijemci i Talijani -
insistirali kod vlasti NDH da počnu
sklapati sporazume sa četničkim komandama. Tako bi, obustavljanjem pogroma i represalija,
spriječili saradnju srpskog naroda sa partizanima. U tom cilju su i četničke komande u Bosni,
osobito u predjelima u kojima su partizanske snage bile jake, već u ljeto 1942. godine počele
saradnju s muslimanskim milicijama. Postoji više sačuvanih dokumenata iz kojih se vidi da su
često održavani kontakti Muslimana sa predstavnicima četničkog pokreta na područjima
Majevice, Trebave, Ozrena i Zenice radi saradnje i “ponovnog uspostavljanja reda i mira”.
Takvu saradnju ubrzo je odobrio i Ravnogorski vrh. I ne samo to.
U Bihaću je noću 26/27. novembra 1942. godine formirano Antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). To je značilo osnivanje centralnog tijela i vlade NOP-a.
Đr. Ivan Ribar je izabran za predsjednika, a Nurija Pozderac za potpredsjednika. Obojica su u
doratnom vremenu bili istaknuti građanski političari. Čim je saznao za formiranje AVNOJ-a
Draža Mihajlović je podržao i prihvatio inicijativu grupe hercegovačkih
219
Muslimana - dr.
Ismeta Popovca, Mustafe Pašića i majora Fehima Musakadića - da otpočnu stvaranje četničkih
muslimanskih jedinica u sastavu Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVUO).
Dobivši tu saglasnost Popovac, Musakadić i Pašić su već krajem 1942. i početkom 1943.
godine razvili široku političku aktivnost među Muslimanima u konjičkom, nevesinjskom,
mostarskom i stolačkom srezu-kotaru, Na tim područjima su od postojeće “muslimanske
antikomunističke milicije” formirali sedam četničkih bataljuna “Muslimanske nacionalne vojne
organizacije”. I bataljoni, i ta organizacija su uvršteni u sastav Jugoslavenske vojske u otadžbini
pod komandom Draže Mihajlovića.
Svi ti bataljoni su uskoro razbijeni pred naletom Titovih partizanskih snaga. Bilo je to u
čuvenoj bici na Neretvi u martu 1943. godine. Zajedno s njima razbijena je tom prilikom i
glavnina operativnih četničkih snaga pristiglih iz Crne Gore, Hercegovine, Sandžaka i
jugoistočne Bosne. Neposredno nakon toga, pri prodoru jedinica NOVJ u Hercegovinu,
stradali su i organizatori muslimanskih četničkih jedinica - F. Musakadić, I. Popovac i M.
Pašić.
Mnogi četnički dokumenti pokazuju da Draža Mihailović u to doba nije imao namjeru da
iskreno prihvati Muslimane i da s njima sarađuje. To najbolje pokazuju i pokolji nedužnog
muslimanskog stanovništva u Sandžaku u jugoistočnoj Bosni upravo u vrijeme kad su
formirani prvi četnički muslimanski bataljoni u Hercegovini.
Kad je Tito sa svojim jedinicama preživio i bitku na Sutjesci (njemačko-italijansku
ofanzivu-operaciju “Schwartz” - juna 1943)

220
spremao se da upadne u Srbiju. D. Mihailović je, u namjeri da okupi sve antikomunističke
snage u zemlji, naredio beogradskoj organizaciji Ravnogorskog pokreta da “poveže
predstavnike nacionalnih muslimana u našoj zemlji, prvenstveno ‘Gajretovce’.” Zato je u
ljeto 1943. godine iz Beograda u Štab Vrhovne komande Jugoslavenske vojske u otadžbini
upućen Mustafa Mulalić, publicist i predratni poslanik. 58\ On je na Svetosavskom kongresu
u selu Ba (januara 1944) izabran za člana Centralnog nacionalnog komiteta Draže
Mihailovića.
Draža Mihailović je u drugoj polovini 1944. godine potčinjenim štabovima poslao više
uputstava da “svugde gde ima hrvatskog i muslimanskog življa, pored srpskih obrazuju i
zasebne hrvatske i muslimanske jedinice pod komandom Jugoslavenske vojske u otadžbini”.
Čak je dopuštao “da se mogu primiti i oni Hrvati i muslimani koji su prividno uzeli naziv
‘ustaša’ sa ciljem da izbjegnu služenje vojske pod okupatorom...”
Prema Uredbi o ustrojstvu Jugoslavenske vojske u otadžbini određeno je da sve trupe
nose “državnu ili narodnu federalnu” zastavu. Ali, “muslimanske trupe, izuzetno od ovoga,
mogu nositi zastave zelene boje, sabelim polumesecom i zvedom u sredini, a sa obe strane
imaće, također u gornjem uglu uz koplje jugoslavenske državne boje, koje simbolišu
zajednicu, federativnu demokratsku Kraljevinu Jugoslaviju”.
Od svih tih planova, međutim, na terenu se, ipak, malo šta ostvarilo. Komandanti
muslimanskih korpusa i brigada, tek što su počeli da formiraju štabove i jedinice, bili su na
samom početku razbijeni od jedinica NOVJ. Na kraju je, sredinom marta 1945. godine, i
sam M. Mulalić dospio u ruke jedinica NOVJ.
Titov narodnooslobodilački pokret i Muslimani
Kako se Titov narodnooslobodilački pokret odnosio, u političkoj platformi i praksi,
prema Muslimanima?
Taj pokret je prihvatio i od prvog dana priznavao Muslimane kao etničku posebnost i
politički subjektivitet, što su oni bili još od XVI

221 (JNS), poslanik gračaničkog sreza. Godine

58 Mustafa Mulalić, rođen u Livnu, publicist i pjesnik, član Jugoslavenske nacionalne stranke
1941. “s obzirom na svoje velikosrpsko raspoloženje” prebacio se u Beograd. Skupu beogradskog muslimanskog “Ravnogorskog jezgra”,
održanog u julu 1943. godine, prisustvovali su imam Abdulah Hodžić, upravnik “Gajretovog” studentskog doma u Beogradu Muhamed
Ćemalović, Mehmed Begović, profesor Beogradskog univerziteta i Ahmet Kemura, službenik. Tom prilikom je odlučeno je da se u Štab
generala D. Mihailovića uputi Mustafa Mulalić, kako bi “u njegovoj blizini mogao utjecati da četnički komandanti ne vrše masovno
istrebljenje muslimanskog življa” u Bosni, Hercegovini, Sandžaku (Mensur Seferović, list “Borba”, od 4. februara 1992)
vijeka. I prije Drugog svjetskog rata KPJ (Komunistička partija Jugoslavije) je, za razliku od svih
drugih političkih usmjerenja, stranaka, partija, struja i pokreta, programski utvrdila taj stav i
praktično ga provodila u toku NOB-e. Kako je to praktično provođeno?
Na poziv KPJ kojoj je Tito bio na čelu članovi i simpatizeri Partije iz muslimanskih redova,
nakon napada Njemačke na SSSR, mahom su se odazvali na ustanak. Mnogi od njih su bili i
organizatori ustanka u svojim rodnim krajevima. Vremenom su postali istaknuti i značajni
rukovodioci. Naprimjer, Mahmut Bušatlija iz Bugojna, Avdo Humo, Mujo Pašić i dr. Safet Mujić
(iz Mostara), Osman Karabegović, Safet Filipović, Šefket Maglajlić, Kasim Hadžić, Rahmija
Kadenić (svi iz Banja Luke), Fadil Jahić (iz Bijeljine), Pašaga Mandžić-Murat (iz Tuzle), Mujo
Hodžić (sa Romanije), Hajro Kapetanović (iz Bosanskog Novog), Hasan Brkić, Rifat Burdžović,
dr. Safet Krupić, Džemal Bijedić, Ahmet Fetahagić i mnogi drugi. Sa tom plejadom - nasuprot
profašističkim strujama među Muslimanima građanskog kruga - javlja se snažan pokret
demokratskih, narodnooslobodilačkih i antifašističkih obilježja i ciljeva. Nosioci takvih
opredjeljenja sudjeluju ili su kreatori u utvrđivanju osnovnih antigenocidnih i antifašističkih
stavova u poznatim rezolucijama Muslimana 1941. i 1942. godine. Umjesto priklanjanja ili
laviranja između zagrebačke i beogradske desnice, čija strategija planira podjelu Bosne i
Hercegovine, asimilaciju ili progon Muslimana, muslimanski napredni građanski krugovi
orijentiraju se prema antifašističkim snagama koje se tradicionalno zalažu za socijalnu pravdu,
ravnopravnost naroda i njihovu federativnu zajednicu na jugoslavenskom i balkanskom prostoru.
U takvom opredjeljenju ti antifašistički borci vidjeli su životne interese muslimanskog naroda.
Među tim patriotama i antifašistima su, osim već spomenutih Nurije Pozderca, Sulejmana
Filipovića još Muhamed Maglajlić, Zaim Šarac, Huso Brkić, muftije Omer Džabić i Muhamed-
Šefkija Kurt, Hamdija Ćemerlić, Husaga Čišić, Ćazim Ugljen.
Jedna od najznačajnijih političkih struja, koja je bila u vrijeme Kraljevine Jugoslavije na
marginama političkog života, a koja će dospjeti u Drugom svjetskom ratu u prve redove i čak
značajno utjecati na tok historijskih zbivanja u Bosni i Hercegovini, pogotovo na historiju
bosanskih Muslimana, bili su članovi Komunističke partije Jugoslavije iz redova ovog naroda.
Njih nije bilo, gledano brojno, mnogo, ali su gotovo svi bili prekaljeni u zatvorima bivšeg režima
i stekli dragocjena iskustva iz nelegalnog načina života i političke borbe. Oni su bili, u značajnom
procentu, djeca iz agrarnom reformom (1918-1921) osiromašenih begovskih i drugih posjedničkih
222
porodica iz kojih se stvorio obrazovan i svjestan proleterijat (koji je stupio u redove Partije ili bio
njen simpatizer) a dijelom stvoren i lumpenproletarijat, koji je bio spreman da stupa u bilo čiju
službu ili politički pokret. To su često bili potomci onih begova i aga ili iz naroda otresitih ljudi
koji su organizirali oružani otpor austrougarskoj okupaciji Bosne (1878), pa su ili stradali u
tom odbrambenom ratu ili bili kasnije podvrgavani raznim represijama austrougarskih vlasti.
U tim porodicama se njegovala tradicija “o borbama protiv Švaba”.
Premda je Partija bila jedina politička organizacija koja je Muslimanima priznavala identitet
i samosvojnost naroda, ipak, oni nisu, prirodno, prihvatili poziv na ustanak, jer su srpske
ustaničke mase svoj gnjev i odmazdu za ustaške zločine, zahvaljujući upravo ustaškim
podvalama, usmjerili na nedužno muslimansko stanovništvo. Osim toga, u očima Muslimana
ustanak nije imao perspektive, jer su njemačke armije, nakon porobljavanja Evrope, ubrzano
marševale ka Moskvi, a ni Amerika još nije bila stupila u rat protiv sila Osovine. U ostalom, ni
srpsko stanovništvo u krajevima u kojima nije bilo ustaških pogroma, nije se lako dizalo na
ustanak, ili se borilo samo protiv NDH a ne i protiv okupatora.
Zato, osim sporadičnih slučajeva, kao, naprimjer, ustanak muslimanskih selj aka na
Romaniji pod vodstvom Muje Hodžića, kad je već u ljeto 1941. godine formirana prva
Muslimanska partizanska četa, a zatim i Muslimanski partizanski bataljon, u drugim krajevima
Bosne i Hercegovine muslimanskih ustaničkih jedinica te godine nije bilo.
Tek kad je došlo do sukoba između četničkih i partizanskih Snaga, krajem 1941. i u zimu
1942. godine, i njihove diferencijacije na četnike i partizane, i kad je Titov Vrhovni štab
narodnooslobodilačkih partizanskih odreda došao iz Srbije u istočnu Bosnu (krajem 1941),
Muslimani su, uvjerivši se da se partizani zaista suprotstavljaju četničkim pokoljima, počeli da
im masovnije pristupaju i podržavaju ih. U Bosanskoj krajini to će se deseiti nakon ostvarenih
sporazuma između Četničkih komandi, s jedne, i ustaških vlasti i njemačkih štabova, s druge
strane (u proljeće i ljeto 1942).
Prelazak Titovog Vrhovnog štaba i drugih foruma NOP-a iz istočne Bosne u Bosansku
krajinu, označiće prekretnicu u čitavom razvoju narodnooslobodilačke borbe. Već u jesen 1942.
godine na prostoru Bosanske krajine, Dalmacije i sjeverozapadne Hrvatske, Tito će stvoriti
slobodnu teritoriju, sa centrom u Bihaću, koja je bila veličine jedne Švajcarske ili Belgije, a
snage NOP-a bile jačine oko 150.000 boraca.
Muslimani Bosanske krajine su se u praksi uvjerili na više primjera da Titov NOP uvažava
njihovu posebnost kao naroda. Izbor Nurije Pozderca, bivšeg poslanika i kraljevog senatora,
a uz to i člana Glavnog
odbora Jugoslavenske muslimanske organizacije, za potpredsjenika
223 Antifašističkog vijeća
narodnog oslobođenja (AVNOJ) Jugoslavije (ustvari, vlade) ih je uvjerilo da se ne radi o taktici
Partije za njihovo pridobijanje, već o njenoj stvarnoj političkoj strategiji o ravnopravnosti svih
naroda u Jugoslaviji.
Posebnost Muslimana je, to se vidi i iz objavljenih arhivskih dokumenta, isticana u svim
proglasima i dokumentima, u kojima su se spominjali Srbi, Hrvati i drugi narodi u Bosni i
Hercegovini, a osobito u područjima gdje su, uz druge narode nastanjeni i Muslimani, kao
naprimjer u Sandžaku, Gusinju i Plavu, današnjim dijelovima Srbije i Crne Gore. Uvažavanje
muslimanske nacionalnosti uvažavano je i u nazivima jedinica Narodnoolobodilačke vojske
Jugoslavije, u kojima su formirane i muslimanske partizanske čete, odredi, bataljoni, brigade.
U Proglasu upućenom narodima Jugoslavije sa Prvog zasjedanja AVNOJA u Bihaću, u dijelu
u kojem se obraća Muslimanima, između ostalog, piše: “Muslimani! Dižite se svi na oružje! Vi
ste osjetili šta znači ustaška vlast: logori smrti puni su Muslimana. Vi znate šta znači četnička
vlast: kama, jama i oganj za sve Muslimane bez razlike. Zar se i jednog časa smijete kolebati?
Samo narodnooslobodilačka borba može vas spasiti!”
Vrhovni komandant NOP-a Tito, je krajem 1942. godine u Bihaću napisao studiju pod
naslovom “Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlosti narodnooslobodilačke borbe koja je bila
direktiva za sve jedinice i forume NOP-a. U njoj je Tito istakao povezanost NOB sa nacionalnim
oslobođenjem, pa i pišući da bi riječ narodnooslobodilačka borba bila “samo jedna fraza, pa čak
i prevara, kada ona ne bi, osim općejugoslavenskog smisla, imala i nacionalni smisao za svaki
narod posebice, tj. kada ona ne bi osim oslobođenja Jugoslavije, značila u isto vrijeme i
oslobođenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Makedonaca, Albanaca, Muslimana, itd., kada
narodnooslobodilačka borba ne bi imala tu sadržinu da zaista nosi slobodu, ravnopravnost i
bratstvo svim narodima Jugoslavije”.
Ovakvi stavovi rukovodstva NOP-a su presudno utjecali na opredjeljenje širokih
muslimanskih slojeva za narodnooslobodilačku borbu. Ono je jedino, od svih političkih pokreta
i stranaka, pružalo Muslimanima bolju perspektivu. Zato su kasniji pozivi Draže Mihailovića i
muslimanskih građanskih krugova da ih podrže bili uzaludni. .Jer, Muslimanima niko nije nudio,
pa ni obećavao, onoliko koliko je to činio Tito i njegovi saradnici.
I u pogledu lješavanja statusa Bosne i Hercegovine u okviru buduće Jugoslavije vrhovno
rukovodstvo NOP-a je imalo bolji stav od svih drugih pretendenata na Bosnu i Hercegovinu. Ono
je, ustvari, prihvatilo odluku
i argumente Pokrajinskog komiteta, kome je Đuro Pucar-Stari bio na čelu, o Bosni i Hercegovini
kao posebnoj federalnoj jedinici, i to prije zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu.
Pravni historičar iz Sarajeva Drago Borovčanin, među činjenice koje su utjecale na odluku da
Bosna i Hercegovina bude samostalna i ravnopravna federalna jedinica Demokratske Federativne
Jugoslavije ističe ovo:
prvo, državna tradicija Bosne i Hercegovine kroz historiju; drugo, da na području Bosne i
Hercegovine žive tri nacije: Srbi, Muslimani i Hrvati i više nacionalnosti; treće, u Bosni i
Hercegovini je dugo vremena egzistirala ideja o njenoj autonomiji, koja je tek tridesetih godina,
224
pod utjecajem KPJ, dobila svoju pravu i progresivnu sadržinu, kada je istaknuta ideja o
autonomiji Bosne i Hercegovine za sve njene narode, stoje prihvaćeno, produbljavano i uspješno
ostvareno u NOB; te ceZvrto, masovno učešće u NOB svih nacionalnosti koji žive u Bosni i
Hercegovini i njihove ogromne ljudske žrtve i materijalne štete koje su podnijeli u toku
narodnooslobodilačke borbe.66}
Neposredno prije Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu obrazovanje i ZAVNOBiH (Zemaljsko
antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) u Mrkonjić-Gradu 25.
novembra 1943. godine. Zanimljivo je sagledati stavove ZAVNOBiH-a o Muslimanima i Bosni
i Hercegovina. ZAVNOBiH je obrazovan u prisustvu 247 delegata iz svih krajeva, društvenih i
nacionalnih sredina Bosne i Hercegovine. U glavnom dokumentu - Rezoluciji ZAVNOBiH-a -
istaknuto je da su se prvi put u historiji Bosne i Hercegovine sastali predstavnici srpskog,
muslimanskog, hrvatskog naroda povezani čvrstim bratstvom u ustanku, s ciljem da se na osnovu
rezultata borbe naroda Jugoslavije i naroda Bosne i Hercegovine donesu političke odluke koje će
otvoriti put našim narodima da urede svoju zemlju kako to odgovara njihovoj volji i interesima...
da narodi Bosne i Hercegovine... stvaraju u zajednici sa ostalim narodima novu Demokratsku
Federativnu Jugoslaviju slobodnih i ravnopravnih naroda, da narodi Bosne i Hercegovine,.. hoće
da njihova zemlja koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i
hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna
ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata...
ZAVNOBiH je ostao dosljedan stavovima iz te rezolucije. Njegovom 2. zasjedanju,
održanom u ljeto 1944. godine u Sanskom Mostu, prisustvovalo je 199 vijećnika. ZAVNOBiH
se konstituisao u vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo i najviši organ
66) Drago Borovčanin, Bosna i Hercegovina u odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-z, u knjizi:
AVNOJ i NOB u Bosni i Hercegovini, str. 596-597.

225
državne vlasti Bosne i Hercegovine, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj
federativnoj Jugoslaviji.67} Na 3. zasjedanju u aprilu 1945. godine, nakon oslobođenja, u
Sarajevu se ZAVNOBiH pretvorio u Narodnu skupštinu kada je izabrana i vlada federalne Bosne
i Hercegovine.
Sve odluke ZAVNOBIH-a potvrđene su i odlukama Prvog, Drugog i Trećeg zasjedanja
AVNOJ-a, najvišeg političkog i zakonodavnog tijela Nove Jugoslavije. Na njima su potvrđene
i historijske granice Bosne i Hercegovine određene odlukama Berlinskog kongresa 1878.
godine, kada su određene i granice Kneževine Srbije i Kneževine Crne Gore. Odlukama
ZAVNOBIH u Mrkonjić-Gradu i AVNOJ-a u Jajcu Bosna i Hercegovina je povratila i
uspostavila svoju državnost nakon 480 godina od njene propasti (1463-1943).
Gubici stanovništva Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu
Bosna i Hercegovina je dočekala oslobođenje sa ogromnim gubicima u ljudstvu - oko
410.000 svojih stanovnika, od toga oko 210.000 Srba, preko 100.000 Muslimana-Bošnjaka, oko
80.000 Hrvata, oko 10.000 Jevreja, preko 5.000 Roma i oko 4-5000 drugih naroda BiH. Zemlja
je bila gotovo sva opustošena i razorena. Više stotina hiljada izbjeglica unutar i van zemlje
moralo se vratiti na opustjela ognjišta.
To je bio u najvećem broju žrtava rezultat velikohrvatskih i velikosrpskih megalo-ideja i
planova za ostvarenje Velike Hrvatske (sa granicom na Drini) i Velike Srbije (sa osmanskom
granicom na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag). Tada su, a ne ranije (kako se to tvrdi u
propagandi aspiranata na BiH), proizvedene ogromne količine “međunacionalne i međuvjerske
mržnje”. Nju su propovijedala dva ultranacionalistička i hegemonistička pokreta - ustaški i
ravnogorski, a sve na račun naroda i zemlje Bosne i Hercegovine. Vječno geslo svih osvajača—
“divide et impera\ u Bosni je imalo svoj vrhunac.

67)Avdo Humo je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u vezi sa povijesnim težnjama

muslimanskih masa za autonomijom rekao da su Muslimani isticali autonomiju Bosne i
Hercegovine, ali ne i “autonomiju Muslimana”. “U istoriji borbe naših naroda u Bosni i
Hercegovini, jedine koje su zastupale ideju autonomije Bosne i Hercegovine bile su
muslimanske mase... Autonomiju Bosne i Hercegovine muslimanske mase su shvatale kao
politički cilj demokratizacije naše zemlje, kao cilj za puni demokratski razvitak ne samo
226
Muslimana, nego i njihove braće Srba i Hrvata”. (ZAVNOBiH, dokumenti, 1,1943-1944.,
V. Masleša, Sarajevo, 1966., str. 229.)
 VI
SOCIJALISTIČKA JUGOSLAVIJA
I BOSANSKI MUSLIMANI (1945 - 1990)

Bosanski Muslimani i njihov položaj u vrijeme državno- centralističkog uređenja (1945

-1966)
Bosanski Muslimani su pod tim imenom (Muslimani) uvažavani od saveznih institucija
do federalnih država i rukovodstava u novoj Jugoslaviji. Muslimani su bili jedan od
ravnopravnih jugoslavenskih naroda u toku i neposredno nakon završetka Drugog svjetskog
rata. Status ravnopravne države imala je i njihova domovina Bosna i Hercegovina. I u
Deklaraciji Velike antifašističke skupštine Srbije (objavljena u novembru 1944. godine)
istaknuto je “da se federalnim ustrojstvom ne razbija celina srpskog naroda”, te da “odluke
istorijskog AVNOJ-a odgovaraju interesima srpskog naroda i Srbije, a njihovo ostvarenje
garancija je da će Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, a isto tako i Muslimani biti
ravnopravni u demokratskoj zajednici naroda.. .” 68}
U govoru održanom u Beogradu 9. maja 1945. godine, povodom Dana pobjede nad
hitlerovskom Njemačkom, Josip Broz Tito je naveo sve jugoslavenske narode koji su
učestvovali u antifašističkom ratu i dali svoj doprinos pobjedi. Pomenuo je i Muslimane. I
Moša Pijade, jedan od tadašnjih istaknutih rukovodilaca i Titovih saradnika, obrazlagao je
u Skupštini Jugoslavije Nacrt prvog saveznog ustava. I on je naznačio Muslimane u
nacionalnoj strukturi Jugoslavije. Istakao je da “... jedino stvarno osigurana ravnopravnost
Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i slovenskih Muslimana predstavlja
jedino moguću osnovu za njihov zajednički život u okviru jedne države.. .”.59 60
Ubrzo nakon oslobođenja zemlje, 22. maja 1945., u Sarajevu je održana konferencija
predstavnika bosanskih Muslimana. Izabran je Glavni odbor kao predstavničko tijelo u
okviru političke organizacije Narodnooslobodilačkog fronta (NOF-a) cijele zemlje: Ujesen
te godine obnovljena su nacionalna društva. - Prosvjeta (srpsko), Napredak (hrvatsko),
Sloboda (jevrejsko), i Preporod (muslimansko); pokrenuta227

59 Arhiv KP BiH, Istorijsko odjeljenje CK KP BiH, Sarajevo, 1950., Tom I, knj. 2, str. lik
60 M. Pijade, Izabrani spisi, tom I, knj.4, str: 125-127.
je i kultumo-prosvjetna i izdavačka djelatnost te doneseni programi rada. Jedinstveno kulturno
društvo Preporod i pokretanje lista “Novo doba” prekinuli su kako se govorilo i pisalo,
“nenarodno dijeljenje”, uveli “novi duh novog vremena”, te dokrajčili njihovo “cijepanje”
posredstvom ranijih društava prosipskog “Gajreta” i prohrvatske “Uzdanice”. Preporod je u svom
programu utvrdio da njeguje tekovine NOB-e, bratstvo i jedinstvo, međusobnu koordinaciju,
distanciranje od muslimanske ortodoksije, konzervativizma i reakcije.

Zaokret u tretmanu nacionalnog identiteta i afirmaciji Muslimana

Prihvatanje i priznavanje Muslimana i njihove samosvojnosti se ubrzo promijenilo. Kratko
vrijeme nakon završetka Drugog svjetskog rata i oslobođenja zemlje nastao je zaokret u tretmanu
nacionalnog identiteta i afirmacije Muslimana. Ta afirmacija i njihov ravnopravan tretman u
porodici jugoslavenskih naroda bili su kratkog vijeka. Na pritisak srpskih i hrvatskih političkih
vrhova Komunističke partije Jugoslavije - poput prije rata građanskih vrhova raznih političkih
partija i stranaka Muslimani su ponovo, čak i u Ustavu zemlje (1946) “ukinuti” kao narod. U
takvom statusu će se nalaziti do početka šezdesetih godinaXX stoljeća. Zbog čega?
Poslije oslobođenja zemlje 1945. godine, zbog pritiska Zapada na vladajući vrh zemlje, moralo
se dozvoliti legalno djelovanje građanskih partija i stranaka takozvane građanske opozicije i to u
okviru Narodnog fronta i izvan njega. Sve te partije bile su ujedinjene protiv politike
Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), njenog viđenja društvenog uređenja zemlje i načina
iješavanj a nacionalnog pitanja. Opozicija u Srbiji je otvoreno negirala postojanje crnogorske i
makedonske nacije. Bila je protiv postojanja federalne Crne Gore i federalne jedinice
Makedonije. U ' isto vrijeme, izražavala je pretenzije prema Bosni i Hercegovini uz negiranje
muslimanske nacije. Isto tako je smatrala i opozicija u Hrvatskoj. Srpska opozicija se zalagala za
priključenje Bosne i Hercegovine Srbiji, a opozicija u Hrvatskoj da se Bosna i Hercegovina
priključi Hrvatskoj. Zahtijevale su svoju dominaciju u toj federalnoj jedinici Jugoslavije, svaka
iz svojih starih dobro poznatih velikodržavnih razloga.
Pritiscima spomenutih snaga opozicije priključili su se i najviši funkcioneri KPJ iz Srbije.
Među njima Milovan Đilas, Sreten Žujović, MošaPijade, Petar Stambolić i još neki. Ipojedini
najistaknutiji funkcioneri iz Hrvatske, također, su se pridružili tim pritiscima. Tamo su to bili
Andrija Hebrang, Vladimir Bakarić, Većeslav Holjevac i drugi. I Edvard Kardelj, jugoslavenski
funkcioner iz Slovenije, prihvatio je takva shvatanja.
U takvim okolnostima, uz opredjeljenja svojih najbližih saradnika u rukovodstvu Partije i
zemlje, Tito je od svih tih zahtjeva pristao samo na onaj o bosanskim Muslimanima. Odustao
228

je od daljeg priznavanja njihovog identiteta i integriteta. Sve drugo je ostalo nepromijenjeno.

Takav neprincipijelan stav vrha KPJ imaće teške posljedice na status i položaj Muslimana i u
Republici Bosni i Hercegovini i u federaciji Jugoslavije. Bosna i Hercegovina je, uprkos nekim
pravnim i drugim karakteristikama i obilježjima, ostala u položaju potčinjenosti saveznom
vrhu. Takav položaj imale su i sve druge republike i pokrajine s obzirom na tada vladajuće
državno-centralistiČko uređenje u prvim godinama poslijeratne Jugoslavije. Taj zaokret prema
Muslimanima prihvatili su i partijsko-politički funkcioneri u Bosni i Hercegovini, uključivši i
 muslimanske političke kadrove. Podržali su odluku vrha jugoslavenske partije. Među njima su
Avdo Humo, Osman Karabegović, Hasan Brkić i drugi. Podržao ih je i veliki broj članova KPJ
iz redova Muslimana. Njima se priključio i veći dio tadašnje inteligencije. Bilo je to suprotno
politici i stavovima koje su članovi KPJ i borci NOP-a Bosne i Hercegovine formirali prije
Drugog svjetskog rata i u toku narodnooslobodilačke borbe o etničkoj strukturi Bosne i
Hercegovine i o Muslimanima kao posebnom narodu. Suprotno je bilo državno-pravnim i
političkim dokumentima NOP-a i njegovoj demokratskoj i oslobodilačkoj platformi.
Prvi savezni Ustav izglasavan je u Skupštini Jugoslavije u januaru 1946. godine. Upravo
zbog diskriminacije prema bosanskim Muslimanima protiv prijedloga toga Ustava jedini se
izjasnio predratni građanski političar, senator i rodoljub iz Mostara Husaga Čišić. I prvi Ustav
Bosne i Hercegovine usvojen u decembru 1946. godine, izbrisao je Muslimane kao jedan od
postojećih naroda. Na prijedlog Vlade Bosne i Hercegovine, taj ustav je Muslimanima dao
“vjersku oznaku” - “nacionalne neopredijeljene muslimane Bosne i Hercegovine”.
Sa zaokretom nastalim 1946. godine počelo je opredjeljivanje Muslimana u Srbe i Hrvate ili
odsustvo opredijeljenosti ggi “neopredijeljeni”. Načelne rasprave oko prvog ustava Narodne
Republike Bosne i Hercegovine nisu mimoišla i neka pitanja vezana za Muslimane. Ustav BiH
u svom nacrtu, koji je nosio zavnobihovsku formulaciju u kojoj se Republika poziva na
“slobodnu volju svojih naroda” - višenacionalni princip (a sva dokumenta NOP-a govore o tri
naroda), na prijedlog Vlade doživio je transformaciju. Sad se Republika pozivala na “slobodnu
volju svoga naroda, bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti” - socijalni princip da se ujedini
na načelu ravnopravnosti sa ostalim republikama koje svaka pojedinačno izražavaju nacionalni
princip, i “koja kroz svoju državnost rješava i svoje nacionalno pitanje” u Jugoslaviji. Dato je
obrazloženje da u Bosni i Hercegovini živi “jedan dio srpskog
naroda” i “jedan dio hrvatskog naroda” kao i “nacionalno neopredijeljeni Muslimani Bosne i
Hercegovine “. Zato Vlada predlaže da se ta osobenost izrazi riječima da “NR Bosna i
Hercegovina izražava slobodnu volju svoga naroda bez razlike u narodnosti i vjeroispovijesti,
obuhvatajući tom formulacijom Srbe, Hrvate kao i muslimane Bosne i Hercegovine”. Vlada,
također, insistira da nacrt ustava, uz konstataciju da se Republika ravnopravno ujedini sa ostalim
republikama u saveznu državu, iskaže i pravo naroda na “ujedinjenje sa drugim narodima”.
Taj ustav nije poimenično navodio narode Bosne i Hercegovine. Jedna njegova odredba je
govorila da u “Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini njene narodnosti u svemu su
ravnopravne”. Za nacionalne manjine je rečeno da “uživaju pravo i zaštitu svoga kulturnog
razvitka i slobodne upotrebe jezika”. Tek če se republički ustav iz 1963. godine vratiti
229
zavnobihovskim formulacijama o Bosni i Hercegovini “kao zajednici naroda” i 0 historijskoj i
savremenoj povezanosti Srba, Muslimana i Hrvata poimenično ih navodeći. I prvi savezni ustav
1946. godine defmisao je saveznu državu kao “zajednicu ravnopravnih naroda”. Ni on nije
navodio sve narode poimenično. Navodio je narodne republike kao njene sastavne dijelove.
Savezni ustav iz 1963. govori o “socijalističkoj federativnoj zajednici” - “ravnopravnih naroda i
narodnosti’' opet bez navođenja tih naroda pojedinačno. Novina je, i to veoma značajna, što će
on istaknuti da “građanin nije dužan da se izjašnjava kojoj narodnosti pripada niti da se
opredjeljuje za jednu od narodnosti” (član 41., stav 2.). Tim ustavom je, umjesto ranijih 5, u
savezni državni grb uneseno šest buktinja.

“Opredjeljivanje” Muslimana u “Srbe ili Hrvate” ili “neopredijeljene ”

I Rodoljub Čolaković je više puta govorio o “opredjeljivanju” Muslimana. Najprije je to
učinio neposredno pred završetak rata u oslobođenom Beogradu na javnom predavanju o temi
“Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica”. Rekao je toni prilikom da u Bosni i
Hercegovini obitavaju dvije nacije Srbi i Hrvati i slavenski Muslimani. Ovim potonjim je “data
mogućnost da se mirnim evolutivnim putem nacionalno opredijele”.70} Na Trećem zasjedanju
ZAVNOBiH-a Čolaković ponavlja ona stajališta koja su utvrđena na prethodnim zasjedanjima u
vezi sa etničkom strukturom i o Bosni i Hercegovini. Istaknuto je da od Muslimana “niko neće
praviti ni Srbe ni Hrvate, imaće najšire mogućnosti za svoj ekonomski, politički i kulturni razvoj
i potpunu slobodu svog nacionalnog opredjeljenja”.61 62>
On je u svojstvu predsjednika Vlade pročitao ekspoze povodom usvajanja prvog ustava NR
BiH 1946. godine. Tada je naveo da u Bosni i Hercegovini “žive dijelovi dviju jugoslavenskih
nacija, srpske i hrvatske i naši Muslimani koji se u svojoj naciji još nisu nacionalno
opredijelili”. Napomenuo je da Bosnu i Hercegovinu, kao “autonomnu pokrajinu”, nije bilo
moguće ni ne formirati ni priključiti ni Srbiji ni Hrvatskoj, kako zbog sumnji kod Hrvata i
Srba tako i zbog Muslimana koji Bosni i Hercegovini takvim rješenjem “bili lišeni svog
osnovnog prava da se u potpunoj slobodi i ravnopravnosti nacionalno opredjeljuju”. Rekao je
i to da “iako Bosni i Hercegovini nije bilo nikakvog pritiska u tom smislu’t“priključenje”
Bosni i Hercegovini bilo “shvaćeno kao izvjesno prejudiciranje ovog za naše Muslimane
veoma važnog pitanja”.63 \
Čolaković je i na Osnivačkom kongresu KP BiH (oktobar 1948.) govorio o Bosni i
Hercegovini kao geografskoj i ekonomskoj cjelini koja “vijekovima postoji”, koju su
velikonacionalne koncepcije dijelile “ne pitajući Muslimane šta oni o tome misle i osjećaju”.
Tek u oslobođenoj zemlji, rekao je on, “ostvarena je atmosfera u kojoj se mogu Muslimani
potpuno slobodno nacionalno opredijeliti, bez prinude i bez političke konjunkture”.
(Osnivački kongres KPBiH - stenogram, str. 309)
I u svom članku “Rješenje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji” (Komunist, br. 4-5,1950., str.
60) Čolaković je isticao historijsku realnost i zasnovanost federalne Bosne i Hercegovine “na
tri bitna zahtjeva: zadovoljiti njeno stanovništvo, onemogućiti izazivanje nepovjerenja između
Srba i Hrvata, Muslimanima dati mogućnost da se slobodno nacionalno opredijele”.
230
Institucionalizacija “opredjeljivanja” Muslimana zasnovana na pogrešno shvaćenom
principu demokratskog centralizma nametnuta je komunistima Bosne i Hercegovine. Kasim
Suljević piše da to ne znači i opravdanje za njeno olahko prihvatanje. On smatra da primarna
odgovornost za to spada na komuniste Muslimane iz rukovodstva Partije. Njima je predratni

61 Arhiv KP BiH, tom I, knj. 2., str. 437.

62 ZAVNOBiH, Dokumenti, H, str. 411.
63 Zasjedanje Ustavotvorne skupštine NR BiH, 1946., Stenografske bilješke, str. 48.
revolucionarni put i udio u oslobodilačkom pokretu davao moralnu snagu da ustanu protiv
toga. Mogli su i morali su je dovesti u pitanje, otvoriti demokratski dijalog, podastrijeti
argumente pa stupiti i u konfrontaciju ako treba. “Opredjeljivanje” je u suštini suprotno
politici i stavovima koje su komunisti Bosne i Hercegovine formirali prije i u toku oružane
NOB-e o etničkoj strukturi Bosne i Hercegovine i Muslimanima. Suprotna je i državno-
pravnim dokumentima NOB-a i njegovoj oslobodilačkoj i demokratskoj platformi.
“Opredjeljivanje” Muslimana posebno je osnažio MošaPijade. Učinio je to na Osnivačkom
kongresu KP Bosne i Hercegovine u oktobru 1948.64 > Tada je najprije pozdravio skup u ime CK
KPJ. Ondaje govorio o mjestu Narodne republike Bosne i Hercegovine i o njenoj etničkoj
strukturi. Pri tome je objasnio “veliki značaj i posebno mjesto” Bosne i Hercegovine u federaciji
u kojoj “živi pet jugoslavenskih nacija”. Rekao je da ona predstavlja “određenu istorijsku
cjelinu”. Priznao je da je ona “imala svoj posebni istorijski razvitak”, “posebnu državnu
organizaciju”. Pa je dodao da njeno formiranje kao federalne jedinice “nije bilo diktirano
istorijskim državno-pravnim razlozima”. Taj “istorijski momenat” je imao značenje “u stvaranju
odnosa u njenom nacionalnom sastavu”. 0 Muslimanima će ponoviti Đilasove teze predočene još
na Petoj zemaljskoj konferenciji. Baš kao da se u međuvremenu, od te konferencije do
Osnivačkog kongresa 1948. godine, nije ništa historijsko i prelomno dogodilo ni u Muslimanima
ni oko njih. Taj stav nije protivrječio već do tada poznatim gledanjima na “opredjeljivanje”
Muslimana. Kasim Suljević je, istražujući ranija istupanja ovog visokog partijskog funkcionera,
u tom govoru otkrio kontradiktornosti naspram njegovih ranijih interpretacija narodnog i
religioznog određenja Muslimana. Za njega su Muslimani slavensko stanovništvo, koje je primilo
islam i u “velikoj većini nacionalno nisu opredijeljeni”. Smatrao je da su “bez
nacionalnog obilježja”. Odsustvo tog obilježja tumačio je “skučenošću turskog feudalizma” i
historijskom izoliranošću Bosne i Hercegovine.65 > To svoje gledanje Pijade će ponoviti pri
popisu stanovništva 1953. godine. Na pitanje da li će se u “pitanju muslimana postupati kao 1948.
godine ili drugačije?” - odgovorio je: “Očigledno je, bez ikakve diskusije, da izraz ‘musliman’
označava pripadnost određenoj muslimanskoj veroispovesti i da nema nikakve veze sa pitanjem
narodnosti... I doista nema nikakva razloga da se verska oznaka ‘muslimani’ i dalje vezuje za
određivanje narodnosti... Po reŠenju koje je najzad usvojeno biće u predstojećem popisu oznaka
‘musliman’ rastavljena od određenja narodnosti... Lica jugoslavenskog porekla, koja nisu bliže
nacionalno

231

64 Prilikom održavanja Osnivačkog kongresa KP BiH (oktobra 1948) u ovoj republici je ukupno bilo 54150 članova Partije. Godine 1955. bilo ih
je 79169, a u martu 1959. godine u SKBiH bilo je 96087 članova. Upravo zbog nacionalne nesrazmjemosti u BiH sve do 1963. godine nije javno
saopćavan broj članova pripadnika pojedinih nacija, a izgleda nije o tome ni vođena evidencija. To je učinjeno prvi put tek na IV kongresu,
održanom marta 1965. godine. Iz pregleda izabranih delegata može se vidjeti daje njihov nacionalni sastav (a biranje prema broju članova SKJ)
bio: Srba 415, Muslimana 208, Hrvata 119, Crnogoraca 11, Slovenaca 4, Jevreja 3 i Talijana 1. To je, čini se, prvi dokumenat Partije u kojem se
Muslimani vode ponovo kao posebna nacionalnost.
65 Osnivački kongres KP BiH, Sarajevo, 1950, str. 11-17 - materijali bez diskusija.
opredeljena upisuju ‘Jugosloven neopredeljen’ dok ostala nacionalno neopredeljena lica
upisuju ‘nacionalno neopredeljen’... Ovo je rešenje svakako jedino pravilno i tačno. Niko nije
nikada stavljao u sumnju da su muslimani u Bosni, Hercegovini, Sandžaku jugoslavenskog
porekla, etnički deo jugoslavenske zajednice*’.66)
Nasuprot mišljenju prema kome su Muslimani nacionalno “Srbi ili Hrvati” ili još
“neopredijeljeni”, Edvard Kardelj je zastupao tezu da oni nisu nacija, nego etnička grupa. Uz
tumačenje slovenačkog nacionalnog pitanja i formulaciju teorije nacije on je nastojao da
sastavne elemente svoje definicije potvrdi ili ospori na konkretnim primjerima etničkih
zajednica-jevrejske, muslimanske, američke. Oslanjao se na “specifičan položaj u historijskom
razvoju i u današnjem društvu” Jevreja. Pri tome je komparirao specifičnost Muslimana. Tvrdio
je da “isto tako ne možemo govoriti, naprimer, da su Muslimani u Jugoslaviji nacija, mada se
individualno uzevši ne osećaju ni Srbima, ni Hrvatima i mada, s obzirom na to, svakako
sačinjavaju posebnu etničku grupu”.67) Njegovu tezu o Muslimana kao “etničkoj grupi” Kasim
Suljević smatra podudarnom s realno - političkim pristupima predratnih komunista Bosne i
Hercegovine. Daleko je, štaviše, ispred teorijskih poimanja koja su egzistirala prije postavljanja
i tumačenja te teze. Kardelj će to svoje gledanje sažeti i potvrditi u vrijeme amandmanskih i
ustavnih formulacija i rasprava koje

66 M. Pijade, Izabrani spisi, tom I, knj. 5, str. 947-948, Borba, br. 20 od21.1 1953. Orijentacija među Muslimanima za srpstvo
i hrvatstvo počivala je na solidarizaciji, afinitetu za kulturu, indoktrinaciji, stranačkoj pripadnosti, Kasim Suljević smatra
da je, osim toga, ta orijentacija najčešće zbog inata ili ličnih kalkulacija. “Opredjeljivanje” u poslijeratnom razdoblju
dobivalo je značenje administrativnog čina putem statističkog popisa kao državne mjere i partijskog stava. Popisom 1948.
“opredijeljeno” je22 posto stanovništva, bilo podsticanjem na to bilo administrativno za Crnogorce, Makedonce, Srbe i
Hrvate, dok je popisom iz 1961. godine uvedena kategorija “Musliman u smislu etničke pripadnosti”. Tim popisom je
iskazano “opredjeljivanje” za četiri navedena nacionaliteta u iznosu od 10 odsto. “Nacionalno neopredijeljeni Jugoslaveni”
zauzimali su 20 odsto u muslimanskoj strukturi, odnosno 87 odsto jugoslavenskog stanovništva te kategorije. Posljedica
toga je da je poslijeratna statistička terminologija opterećena kvazikategorijama nacionaliteta kao što su: “muslimani
neopredijeljeni”, “Jugoslaveni neopredijeljeni”, “Srbi - muslimani”, “Hrvati ^muslimani”, “Makedonci - muslimani”,
“Jugoslaveni nacionalno neopredijeljeni”, “Muslimani u smislu etničke pripadnosti”. (Statistički bilten, br. 727, SZS, april
1972.). Svi popisi do 1971. nose slabosti u principu i u metodu. Ako principijelno nije jasno ni metoda nije tačna.
Kvantifikacije etničke strukture se približavaju istini, ali nisu istinite, jer zbog metodologije koju su pratili “svrstavanja”,
“razdvajanja”, “odvajanja” i “spajanja” nisu ostvareni tačni podaci. (Opširnije o tome dr. Kasim Suljević, nacionalnost
Muslimana između teorije i politike, Otokar Keršovani, Rijeka, 1981.).
67 Edvard Kardelj Sperans, Razvoj slovenačkog nacionalnog pitanja, Kultura, Beograd, 1960, str. 104.

232
su vođene od 1961. do 1963. godine. Prisjećajući se revolucionarnog djela i Kardeljeve
teorijske misli Vladimir Bakarić je apostrofirao naciju i nacionalno pitanje, te nacionalnost
Muslimana.
“Tu smo i kod novog Ustava imali vrlo velikih diskusija. Imali smo najprije stav,
naprimjer, da ne postoji muslimanska nacija u Jugoslaviji, nego da su to Srbi ili Hrvati.
Kasnije se došlo do spoznaje da nije samo vjera ta koja opredjeljuje te ljude nego čitav način
života. Uvidjelo se da oni imaju zapravo sve atribute jedne nacije. Zatim smo morali priznati
da nacionalna manjina nije samo nacionalna manjina, nego da njeni pripadnici, osim svojih
posebnih osobina, imaju kao državljani i članovi ovog jugoslavenskog društva i društvena
prava kao i svi drugi. Zato smo i preformulisali naziv ‘nacionalna manjina’ u naziv
‘narodnost’
Totalna “opredijeljenost” Muslimana na dva nacionaliteta mogla je navoditi na pitanje
podjele i nestajanja Bosne i Hercegovine kao povijesnog, državnog, političkog, kulturnog i
višenacionalnog okvira i svega onoga što je značio i znači. Takve tendencije su, istovremeno,
odgađale razrješavanje nacionalnog pitanja Muslimana. Svodile su s druge strane, Srbe i
Hrvate Bosne i Hercegovine na “nacionalnu periferiju”. Time su potiskivane na marginu sve
one vrijednosti koje su oni unijeli u nacionalnu i bosansku kulturu, jer je preferiran koncept
metropolizacije nacionalnih kultura.
U primjeru Muslimana to se pokazivalo kao odsustvo svake javne identifikacije i
indoktrinacije nacionalne kulture. Negiranjem njihovog nacionaliteta negirana je historija,
tradicija, književnost i sve ono što se označava nacionalnim profiliranjem. Egzistiralo se u
vakuumu nacionalne identifikacije u vrijeme kada se u okvirima jednog jezika i otvorenosti
medija komuniciranja ukazivalo školsko-obrazovnim programima ha sve hrvatske doprinose
od Bašćanske ploče do Miroslava Krleže i na sve srpske doprinose od sv. Save do današnjih
dana, jer se nije ostvarivala klasna nego i nacionalna indoktrinacija. Izuzetak je, po Kasimu
Suljeviću, učinjen za djela i značajne ličnosti muslimanske strukture vezane za radnički
pokret, ali su i ta književna ostvarenja svrstavana u nacionalne literature i kulturne cjeline,
Čija je praksa otpočela početkom XX stoljeća. U zvaničnim udžbenicima Bosne i
Hercegovine Muslimani nisu ni po imenu navođeni u strukturi naroda Jugoslavije. Njihova
prošlost bila je prognana iz njihove budućnosti. Time je prekidan kontinuitet svakog
spoznavanja fenomena u njegovom povijesnom totalitetu. To se, drugim riječima, kaže i u
233

Materijalu CKSKBiH68 “... Odatle mnoga nerazumijevanja i nesporazumi kada se govori o

Muslimana, čemu

68 Materijal nosi naslov: Izvori nekih nacionalističkih pojava, (Teze, Sarajevo, aprila
1971. godine, Gledišta, br. 2,1971.)
doprinose često nestručno i neodgovorno pisani članci po našim popularnim dnevnim i
nedjeljnim listovima. Posebnu teškoću i najveći izvor nerazumijevanja predstavlja
Činjenica da su Muslimani sa svojom historijom i kulturom jednostavno izbrisani iz svih
školskih programa. U našim udžbenicima historije, književnosti, umjetnosti, literarnim
antologijama i raznim enciklopedijama teško je naći neki podatak o političkom,
književnom, kulturnom razvoju Muslimana. Tako se nalazimo u situaciji da mladi ljudi
završavaju srednje škole i fakultete, čak postaju profesori historije, književnosti i
umjetnosti a da im cjelokupno muslimansko nacionalno biće ostaje potpuno nepoznato i
tuđe. Kada se sa takvim prazninama u svom obrazovanju sukobe sa postojanjem jednog
milionskog naroda, onda se kod njih rađa nerazumijevanje, koje, nažalost, često ide
zajedno sa nervoznom netolerantnošću i negiranjem svega što je muslimansko. Zato nije
čudo da znatan dio ne samo historije nego i mlade inteligencije, školovane poslije rata,
stojipotpuno napozicijamaburžoaske nauke i politike kada je riječ o Muslimana..
Nedostajuću javnu institucionalnu identifikaciju Muslimana pratilo je odsustvo
potrebnog saznanja pripadnika drugih naroda i narodnosti o njima. Kasim Suljević,
prigovarajući zbog toga nosiocima u stvaranju “partijskog stava” i partijske svijesti o tom
pitanju, kaže da im je istovremano nedostajala lenjinska širina njegovog zahtjeva u
nacionalnom pitanju. Lenjin je smatrao, baš za kreatore “zvaničnog stava” prema
nacionalnom pitanju i nacionalnim potrebama, da je bolje presoliti nego neosoliti.
Suljević, nadalje, prigovara i Deklaraciji AVNOJ-a i Programu Saveza komunista
Jugoslavije što nisu direktno spomenuli Muslimane uz ostalih pet jugoslavenskih naroda.
Ne bi tim dokumentima to umanjilo snagu njihovih poruka i smisao programskog
značenja da su to učinili. Ne bi remetilo ni odnose snaga ni konstelaciju federativne
zajednice, kao ni tradicionalno uspostavljeni subjektivitet Bosne i Hercegovine i
uspostavljenu konstelaciju nacionalnih odnosa u njoj. To je proizvod nepodudarnosti
između realne potrebe koju traži i nosi demokratska širina revolucije i spoznaje da se ta
potreba uoči. Ta nepodudarnost se ispoljila i u diskusiji o “Deklaraciji ZAVNOBiH-a o
pravima građana Bosne i Hercegovine”. Ta deklaracija ima značenje prvog
bosanskohercegovačkog ustava, a donesena je na II zasjedanju ZAVNOBiH-a.
Deklaracija je, naime, govorila samo o narodima Bosne i Hercegovine, ah ne i o
nacionalnim manjinama. Vijećnici i predstavnici Poljaka i Ukrajinaca Ignac Kunecki i
Vasilj Semak tražili su da Deklaracija istakne i prava nacionalnih manjina. Rekli su da u
tome ne vide nikakvu “štetu”, jer bi se tako moglo i “lakše
234 djelovati među manjinama”.

“Mislim da mije dužnost da na ovom mjestu kažem” - rekao je Semak - “bez obzira na to
je li se kome to dopalo ili ne da mi Ukrajinci kao nacionalna manjina zahtijevamo ista
prava na slobodan
život u Bosni kao i vi braćo Srbi, Hrvati i Muslimani, jer je u ovoj borbi uzeo i još će više da
uzme učešća i naš narod”. I pored toga, autori i oni koji su obrazlagali Deklaraciju smatrali su
“da ne treba unositi klauzulu kojom se daju prava nacionalnim manjinama”. Objasnili su da tu
klauzulu nose odluke AVNOJ-a i Ustav federativne Jugoslavije, a uz to da u Bosni i Hercegovini
“ima nešto malo manjina”. Valja reći da su i politički i nacionalni razlozi diktirali da se u tom
dokumentu naznače i prava nacionalnih manjina. I situacija je zahtijevala da se nacionalne
manjine orijentiraju ka NOP-u. Tako je rekao i ukrajinski predstavnik dodajući “bez obzira na
to da li ćete ili nećete nama u Bosni priznati ravnopravnost kao nacionalnoj manjini”. 69 >
Prve poslijeratne godine, u isto vrijeme, obilježavaju i masovne akcije na obnovi i izgradnji
zemlje. Uz mnoge druge aktivnosi agitirano je, na liniji emancipacije Muslimanki, za skidanje
žara i feredže. Postepeno su ukidana nacionalna kultumo-prosvjetna društva. U aprilu 1949.
godine prestale su da rade sve nacionalne kulturne institucije - muslimanske, srpske, hrvatske i
jevrejske. Ukinuta su kultumo-prosvjetna društva, pa tako i Preporod. Umjesto njih osnovana je
zajednička Kultumo-prosvjetna zajednica Bosne i Hercegovine. Rečeno je da su svojom ranijom
nacionalnom polarizacijom nacionalne institucije unosile nacionalni partikularizam i postajale
sredstvo etnocentrizma u nacionalnim odnosima. Smatralo se da se valorizacija i afirmacija
nacionalne baštine, tradicije i kulture, te razvijanje i kreiranje nacionalnih vrijednosti mogu
realizirati posredstvom zajedničkih institucija kulture na mjesnom, regionalnom i političkom
nivou. Nove institucije kulture nisu mogle biti nacionalne, anacionalne i antinacionalne. Po
intencijama revolucije, kako je govoreno, one stoje u funkciji afirmacije nacionalnih kultura.
U vremenu ukidanja toga identiteta Muslimana izvršena su tri popisa stanovništva -1948.,
1953. i 1961. godine. Kako su se pri tim popisima mogli izjašnjavati Muslimani?
I prilikom popisa stanovništva, kao i u ostalim prilikama, Muslimani su se morali izjašnjavati
i “opredjeljivati” ili za Srbe ili za Hrvate, u Crnoj Gori za Crnogorce i u Makedoniji za
Makedonce. Međutim, uprkos raznim pritiscima, muslimansko stanovništvo, prvenstveno ono iz
slojeva radništva i seljaštva, nije prihvatilo politiku “opredjeljivanja”. Zato su se izjašnjavali kao
“neopredijeljeni”. Politika opredjeljivanja prihvatana je putem partijskog članstva, preko
obrazovnih institucija, službeničkih

235

69 ZAVNOBiH, Dokumenti, I, str. 219. i 235.1 Mitar Bakić je uputio telegram CK KPJ javljajući o negodovanju pojedinih šiptarskih (albanskih)
prvaka zato što se zasjedanje AVNOJ-a i Deklaracija nije obratila i šiptarskom narodu u Jugoslaviji. Tražili su da im se “obraća” i da se
“pomenu” i Šiptari. (Arhiv CK KPJ, 1944/444)
i raznih intelektualnih struktura, putem saveznih i armijskih institucija. Svako iz svojih
razloga: neko zbog partijske discipline, drugi iz karijerističkih i raznih drugih pobuda, iako
veoma često protiv ličnog uvjerenja. Otvorenog otpora naroda u obliku demonstracija ili
drugih masovnih javnih protesta nije bilo, jer su Partija i državne vlasti u toku i neposredno
nakon četverogodišnjeg rata “očistili” gotovo sve stvarne i potencijalne protivnike nove
narodne vlasti.
***
Valja priznati, i pored svega toga, da je i u tom periodu često istican i primjenjivan
takozvani “nacionalni ključ” u kadrovskoj politici. Iz toga ključa nisu mogli biti izuzimam
ni Muslimani, posebno oni što su već bili opredijeljeni. U periodu centralističkog državnog
uređenja Jugoslavije, naročito u periodu od 1945. do 1963. godine, nije dopuštana nacionalna
afirmacija Muslimana. I pored toga, državne vlasti u Bosni i Hercegovini vodile su računa
da u svim strukturama državnih i političkih organa, pa i na rukovodnim mjestima u privredi
i drugim oblastima života, bude i Muslimana To se može vidjeti iz nacionalne strukture
državnih organa Bosne i Hercegovine, kao i sastava zastupnika iz BiH u Vyeću naroda
Savezne skupštine. Međutim, o takvoj zastupljenosti u rukovodnim strukturama Partije
(KPJ/SKJ) koja je praktično rukovodila državom i njenim institucijama na svim nivoima
vlasti, počev od državnog vrha pa do seoskih narodnih odbora, u tom periodu se o tome nije
uvijek konsekventno vodilo računa.
Totalni centralistički sistem upravljanja utemeljen je i Ustavom iz 1946. godine. U
takvom sistemu društvenog uređenja mnoga bitna pitanja iz života višenacionalne države
nisu ni razmatrana ni rješavana. Jedno od tih bitnih pitanja su i međunacionalni odnosi u
Jugoslaviji. Ti odnosi su u Jugoslaviji bili goruće ijedno od najkrupnijih društvenih pitanja.
Ono, međutim, dugo nije pokretano u prvim godinama poslije oslobođenja zemlje. Ni u
vrhovima Partije, ni države FNRJ. Nije ni u republikama od oslobođenja zemlje do kraja
pedesetih godina. Smatralo se daje nacionalno pitanje riješeno za “sva vremena” još u toku
NOB-e i na najispravniji način. Ko god bi ga pokrenuo dolazio bi pod udar Zakona o zabrani
raspirivanja nacionalne, vjerske i rasne mržnje. Ono, dakle, tih godina nije rješavano ni sa
teorijskog, ni sa praktičnog stajališta, pogotovo kada su bili u pitanju Muslimani i brojne
nacionalne manjine.
Početak ispravljanja pogrešnog stava Partije prema nacionalnom
236
identitetu Muslimana
Znalo se, ipak, da se bosanski Muslimani odupiru, makar i pasivno, opredjeljivanju za
Srbe ili Hrvate. Činili su to uprkos postojećim pritiscima kojima su bili izloženi. Vremenom
je to postao i “jedan od
gorućih problema” bosanskohercegovačke republike. Uviđalo se da je pogrešan stav Partije u
pogledu tretmana posebne nacionalnosti Muslimana. Iz toga saznanja je potekla inicijativa za
razmatranje toga pitanja i ispravljanje pogrešnog stava Partije. Od koga je to poteklo? Ko je to
pokrenuo kao inicijativu?
Razmatranje i ispravljanje pogrešnog stava Partije u pogledu posebne nacionalnosti
Muslimana pokrenulo je više članova Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i
Hercegovine. Među njima su Avdo Humo, Đuro Pucar, Uglješa Danilović, Cvijetin Mijatović,
Šalim Ćerić, Hajro Kapetanović. Oni su to učinili krajem pedesetih godina. Nakon toga Tito je
na plenumu CK SKJ u novembru 1959. godine kritički upozorio: “... da i one stvari u vezi sa
nacionalnošću Muslimana treba postepeno likvidirati.. .” 70 71 72Prije toga plenuma i Titovog
upozorenja Izvršni komitet CK SKJ razmatrao je položaj nacionalnih manjina u Jugoslaviji u
martu 1959. godine. Tada su upućena pisma svim partijskim organizacijama u zemlji o pravima
nacionalnih manjina i o njihovoj ravnopravnosti sa svim narodima Jugoslavije. 801
Time se, u isto vrijeme, otkriva i Titovo stanovište o rješavanju položaja nacionalnih
manjina i rješavanju nacionalnog pitanja Muslimana. U vrijeme pripreme za donošenje novog
Ustava početkom 1963. godine Tito je na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije
doslovno rekao: “... kod nas postoje jalove diskusije, naprimjer, o tome da li Muslimani treba
da se opredijele za neku nacionalnost. To je besmislica. Svako može da bude ono što osjeća da
jeste i niko nema pravo da Muslimanu natura neku nacionalnu pripadnost.. .” 81}
Titovom intervencijom otvorenje novi prostor za još jedan zaokret u partijskoj politici u
vezi sa nacionalnim individualiziranjem Muslimana. Taj procs ponovnog priznavanja
nacionalnog identiteta, Muslimana otvorenje 1959. godine. “Greška” prema Muslimanima
ispravljena je u aprilu 1963. godine. Učinilo je to partijsko i državno rukovodstvo Jugoslavije
novim Ustavom SFRJ. Taj ustav je poznat i kao “Povelja samoupravljanja”. Kako je tim
ustavom riješeno nacionalno pitanje Muslimana? Ustav je istakao “socijalističku federativnu
zajednicu ravnopravnih naroda i narodnosti”. Ta
ravnopravnost je isticana, doduše, i ranije, ali je bitno stoje u ustavnim odredbama propisano:
“Građanin nije dužan da se izjašnjava kojoj nacionalnosti pripada, niti da se opredjeljuje za
jednu od narodnosti”. Tim ustavom je, umjesto ranijih pet buktinja, u savezni državni grb
unijeta i šesta buktinja.
Državni savezni grb je do tada isticao samo pet buktinja kao simbol pet nacija koje žive u
zemlji. Šesta buktinja je i formalno pokazala da su Muslimani subjekt ravnopravan sa braćom
237
70 Josip Broz Tito, Govor na Drugom plenumu CK SKJ, Govori i članci, knj. XV,
Naprijed, Zagreb, 1962, str. 269.
71 VIII kongres SKJ, Kultura, Beograd 1965, str. 269.
72 J.B. Tito, Sedmi kongres Saveza omladine Jugoslavije, Komunist, Beograd, 1963, str. 10-11. Prvi put je Izvršni komitet CK SKJ razmatrao
položaj nacionalnih manjina u Jugoslaviji marta 1959. Tada su upućena pisma svim partijskim organizacijama u zemlji o pravima nacionalnih
manjina i o njihovoj ravnopravnosti sa svim narodima Jugoslavije (VII kongres SKJ, Kultura, Beograd, 1965, str269)
Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima. Milovan Đilas u svojstvu
ministra za konstituantu je 1946. dopuštao mogućnost da se šesta buktinja unese, ali kao simbol
šest federalnih jedinica. “Ali pošto se stalo da svaka nacija ima da dobije svoju buktinju, onda
u svakom slučaju mora biti samo pet buktinja. Time, razumije se, ne mislim negirati posebne
crte kod Muslimana koje danas postoje”. (“Narodni list”, god. II, br. 199, Zagreb, subota 19.
siječnja 1946. godine).
Na osnovu saveznog Ustava iz 1963 . donesen je i Ustav Bosne i Hercegovine. Staje u
njegovim odredbama rečeno o Muslimana? Novi Ustav SR Bosne i Hercegovine vratio se
formulacijama ZAVNOBiH-a. To je značilo reafirmaeiju “zajednice ravnopravnih naroda”.
Istaknuo je “historijsku i savremenu povezanost Srba, Muslimana i Hrvata”. Novoizabrana
Skupština SRBiH za predsjednika je izabrala Ratu Dugonjića, za novog predsjednika Izvršnog
vijeća Skupštine SRBiH Hasana Brkića, dok je Džemal Bijedić izabran ža predsjednika
Republičkog vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine.

“Mladi Muslimani" i pitanje autonomije

Bosne i Hercegovine
U prvim poslijeratnim godinama na udaru režima se našla organizacija “Mladi Muslimani”.
Ona je nastala neposredno pred početak Drugog svjetskog rata. 82} Propovijedala je
panislamizam. Pri svrstavanju u njene redove novi članovi su polagali zakletvu.
U toku toga rata organizacija je djelovala u okviru vjerskih i svjetovnih institucij a na širenj
u prosvjete i kulture među omladinom. Radila j e i na skupljanju pomoći izbjeglicama -
muhadžirima koji su pobjegli sa svojih ognjišta ispred četničkih pokolja. Njeno rukovodstvo
je podržavalo one građanske muslimanske političke vrhove koji su se zalagali da Bosna i
Hercegovina bude pod protektoratom hitlerovske Njemačke. Nije

82) Začetak organiziranja “Mlađih Muslimana” datira od 1939. godine. Njeni začetnici su,
mahom; polaznici sarajevskih srednjih škola; Tarik Mufiić, Esad Karadžozović, Emin
Granov, Husref Bašagić, Asaf Serdarević, Edhem Šahović, Murta Dervišević, pa mlađi đaci
Ešref Čampara, Alija Izetbegović, Vahid Kozarić i Nedžib Šaćirbegović.

238
postavljala pitanje nacionalnog identiteta Muslimana. 73 74> Od programskog cilja i ideje o
stvaranju Islamistana kao zajednice islamskih zemalja nakon Drugog svjetskog rata je počela
da propovijeda da se kod bosanskih Muslimana ne radi samo o vjerskoj pripadnosti.
Sazrijevala je svijest o nacionalnoj i političkoj posebnosti Muslimana. U poratnim godinama
djelovala je nelegalno i prema konspirativnim principima. Imala je svoje organizacije sa
relativno malim brojem članova. Uništena je 1949. godine. Bilo je to u jeku najveće kampanje
protiv pristalica Staljina i Rezolucije Informbiroa koja je usmjerena protiv KPJ i Jugoslavije.
Tada je uhapšeno i osuđeno na razne vremenske kazne oko 1000 članova te organizacije. U
Sarajevu su strijeljana dvojica, a u Mostaru četverica njenih pripadnika.
Kasim Suljević pojavu organizacije “Mladi Muslimani” sagledava kao jednu varijantu
građanske muslimanske svijesti koja je institucionalno otpočela pred rat, a organizaciono i
politički se uobličila poslije rata. Njeno duhovno ishodište je panislamizam. 84} Naziv “Mladi
Muslimani” u značenju “neke vojske” pomenuo je i proglas Muslimana vijećnika
ZAVNOBiH-a iz decembra 1943. godine. Njihova organizaciona i programska strana
razotkriće se teku godinama poslije pobjede NOP-a. Organizacija “Mladi Muslimani” nastala
je, ustvari, pod utjecajem sličnih organizacija u islamskim zemljama. Njeno stvaranje je
podudarno sa postankom sličnih organizacija i kod drugih konfesija. Njene idejne inspiracije
preuzete su iz panislamskih koncepcija sa Istoka, gdje su težile reformi i drukčijoj koheziji
islamske zajednice svijeta. U toku rata su angažirani u prosvjetno- obrazovnoj djelatnosti.
Ustaški režim nije odobravao njihov politički program. Programski cilj im je da “Muslimani
povrate izgubljenu moć orijentacije i moć shvatanja islama”. Reafirmaciju islama zamišljali
su, prema istraživanjima dr. Kasima Suljevića, putem likvidacije neukog hodžinskog staleža
koga ne interesira “sloboda misli, ekonomski prosperitet i kulturni napredak”. Reafirmaciju
islama su zamišljali i suprotstavljanjem maniru evropeizacije u oblasti znanosti, tehnike i
praktičnog duha, a s njima i kapitalizmu i komunizmu, jer im je islam predstavljao sintezu
“bez klasa i klasnih suprotnosti”, a Muhammed Karla Marksa. Po tom učenju su bosanski
Muslimani dio islamske zajednice svijeta. Oni bi putem autonomije trebali postati dio buduće
federalne države islamskih zemalja
- Islamistana. Dr. Kasim Suljević piše da se organizacija “Mladih Muslimana protivila
zatvaranju vjerskih škola, ukidanju šerijatskog prava i sudova, vakufa i drugih konfesionalnih
institucija. Na toj osnovi je postratno vrijeme oglašavala “antimuslimanskim”. Tome treba
dodati ukidanje nacionalnih institucija u Bosni i Hercegovini, te još živo prisutne ostatke
239

73 Jedan od pripadnika te organizacije, politički emigrant u vremenu komunizma i jedan od osnivača SDA, Teufik Velagić je na
seminaru predstavnika i simpatizera stranke u inostranstvu početkom septembra 1995. u Štutgartu rekao: “Ovdje spominju
‘Mlade Muslimane’ i daju im značaj koji oni nemaju. Ja sam bio jedan od tih ‘muslimana’. Mi nemamo to značenje; mi smo bili
jedna grupa koja se zanimala samo za islam, samo za svoju vjeru, da se sačuvamo kao muslimani. Nismo imali političkih,
nacionalnih i državnih misli”.
74 Kasim Suljević, Nacionalnost Muslimana, Otokar Keršovani, Rijeka, 1981, str. 217-218.
poraženih kvislinških snaga. Uz to i psihološke i materijalne posljedice rata. U tome je ostvarena
uporišna tačka za metarmofozu panislamske koncepcije, koja je organizaciono, politički,
taktički, konspirativno došla na pozicije kontrarevolucije. 75> Suljević mladomuslimanstvo
ideološki i doktrinamo smješta u utopijski program muslimanskog konfesionalnog i etničkog
kompleksa koji je nastao u procjepu između islamizacije i evropeizacije. Ni jednu ni drugu
mladomuslimanstvo nije smatralo autentičnim duhu i filozofiji islama.
Neprincipijelan stav u KPJ o nacionalnosti Muslimana mladomuslimanska organizacija je na
političkom planu koristila za ponovno oživljavanje njihovog “nacionalnog opredjeljivanja”. Da
je utemeljeni principijelan stav o Muslimanima iz NOB-e konsekventno nastavljen i u godinama
nakon oslobođenja zemlje od okupatora obespredmetilo bi i izbilo tlo ispod nogu
mladomuslimanske orijentacije.Ta organizacija u svojim ranijim koncepcijama nije imala
“muslimansko nacionalno pitanje”. Tada ga nije ni uvrštavala u svoju politiku, nego je nosila
isključivo islamsku koncepciju. U godinama poslije rata mladomuslimanska će orijentacija
početi da gradi shvatanje da se kod Muslimana ne radi samo o vjerskoj pripadnosti, nego i o
nacionalnoj i političkoj pripadnosti. Isticali su u tom smislu dva stava: prvi, “mi nemamo ništa
protiv bratstva i jedinstva, ali mi hoćemo da očuvamo svoju muslimansku individualnost”;
drugi: “dosta je bilo opredjeljivanja prema Zagrebu i Beogradu, to treba da zna svatko, a naročito
naša inteligencija”.
Mladomuslimanska koncepcija autonomije u suprotnosti je sa onom idejom koju je do rata
isticala muslimanska građanska demokratska

75 Arhiv RSUP BiH, dokumentarna građa bez signature; dr. Kasim Suljević,
240
Nacionalnost Muslimana između teorije i politike, Otokar Keršovani, Rijeka, 1981, str. 217-218.1 Kasim Suljević piše da ta mladomuslimanska
organizacija u svojim ranijim koncepcijama nije imala “muslimansko nacionalno pitanje”. Tada ga nije ni uvrštavala u svoju politiku, nego je
nosila isključivo islamsku koncepciju. U godinama poslije rata (1945-1949) mladomuslimanska će orijentacija početi da gradi shvatanje da se
kod Muslimana ne radi samo o vjerskoj pripadnosti. Isticali su u tom smislu dva stava: prvi, “mi nemamo ništa protiv bratstva i jedinstva, ali
mi hoćemo da očuvamo svoju muslimansku individualnost”; drugi: “dostaje bilo opredjeljivanja prema Zagrebu i Beogradu, to treba da zna
svatko, a naročito naša inteligencija”. Zastupali su i stajalište da Muslimani nisu ni Srbi ni Hrvati, nego da ih ijedni i drugi svojataju samo iz
špekulantskih i političkih razloga.
svijest. I JMO je tražila autonomiju Bosne i Hercegovine. Takvu autonomiju zahtijevali
su i komunisti u doratnom periodu. Po tim shvatanjima je to bila autonomija Bosne i
Hercegovine i svih etničkih struktura istovremeno, u isti mah. Mladi Muslimani su tražili
samo autonomiju Muslimana. Mladomuslimanski koncept je zbog toga u potpunosti
suprotstavljen historijskoj realnosti, prostornim i etničkim relacijama, ali i
tradicionalnom gledanju i opredjeljenju Muslimana na svoj identitet u okrilju
jugoslavenske zajednice-kako piše i dr. Kasim Suljević u već spomenutom svom djelu
“Nacionalnost Muslimana između teorije i politike”.
Ustanak Muslimana u Cazinskoj krajini
Pored organizacije “Mladih Muslimana” nacionaliziranju Muslimana u Srbe ili
Hrvate, najveći otpor pružali su zemljoradnici i rudari, i to putem pasivne rezistencije.
Zemljoradnici su davali otpor i zbog nasilnog otkupa živežnih namirnica, kolektivizacije
zemlje i njihovog prisilnog učlanjivanja u zemljoradničke zadruge. Krajem 4O-tih i
početkom 50- tih godina uhapšeno je i fizički maltretirano više hiljada ljudi. I to ne samo
Muslimana, već i Srba i Hrvata.
Iz tih razloga najveći otpor, oružanom pobunom, pružili su Muslimani Cazinske
krajine 1950. godine. Na čelu ustanka bila su četvorica Srba iz susjedne Banije. Svi su
bili bivši partizanske stagešine. pokušaj oružanog ustanka vlasti su surovo ugušile.
Uhapšeno je, maltretirano na razne načine i raseljeno više stotina ljudi i njihovih
porodica. Vođi pobune - njih šesnaest je strijeljano. Čitava Cazinska krajina bila je
kažnjena i kolektivnom stagnacijom - višegodišnjom obustavom bilo kakvih investicija
i potpunim nepovjerenjem države u to stanovništvo (a tu je živjelo preko 95 odsto
Muslimana).
Prema kazivanju Hamdije Pozderca, jednog od vodećih političkih ljudi 70-tih i 80-tih
godina u bosanskim i saveznim vrhovnim tijelima, autoru ovoga djela, za 40 godina
socijalističkog uređenja niko iz vrhova vlasti i Partije BiH nije posjetio ovaj kraj.
Stanje i razvoj Bosne i Hercegovine u poslijeratnom periodu (1945-1965)
U razdoblju centralističkog državnog uređenja Bosna i Hercegovina je postigla velike
uspjehe na svim područjima privrednog i društvenog života. Pri oslobođenju zemlje
1945.
241
godine bila je u najtežim prilikama. Kraj rata je dočekala sa gubitkom nekoliko
stotina hiljada stanovnika. Najveći dio zemlje je bio potpuno uništen: spaljeni su mnogi
gradovi, varoši i sela, uništena gotovo sva privreda, svi rudnici i električne centrale,
Karta X (SFR Jugoslavija)
 ije pripojene

Podjela Jugoslavije poslije

okupacije (1941.)

LEGENDA
________ I Državna
______ J granica
lavije. gef Njemačkoj
Banat pod njemačkom upravom
Teritorija priključena Italiji

Teritorija koju su Talijani priključili

Albaniji
Teritorija Crne Gore pod guvernerom
Italije

i Njemačko-italijanska demarkaciona
linija u Nezavisnoj državi Hrvatskoj
Teritorija Nezavisne Države
| Ven^onja6 anektirana od
Ugarske
I Teritorija anektirana I od
Bugarske
Teritorija Srbije pod okupacijom
Njemačke
porušene škole, uništen stočni fond (65%), uništene željezničke pruge i mostovi (75%) i drugo.
U 1946. godini bilo je samo 147 školskih objekata, 220 ljekara i 2000 postelja za bolesnički
smještaj. Zaposlenih je bilo samo 165.000 ili 6,7% stanovništva. Stanovništvo je uglavnom bilo
nepismeno. Već iduće 1946. godine bilo je 1010 osnovnih škola, 44 gimnazije i 6 učiteljskih
škola. Te godine je osnovan Medicinski fakultet a naredne godine Pravni fakultet i Savezna
visoka poljoprivredna škola za plansko gazdovanje. Ona je 1948. godine pretvorena u
Poljoprivredno- šumarski fakultet. Iduće godine otvoren je Tehnički fakultet, a 1950.
Veterinarski i Filozofski u Sarajevu, a dvije godine kasnije i Ekonomski. Tih godina je izgrađeno
preko 1000 kilometara željezničkih pruga i drugih puteva.
Privredni rast je veoma intenzivan u periodu 1951 - 1962. Stopa privrednog rastaje tada jedna
od najvećih u Jugoslaviji. Iznosila je od 8% do 12% godišnje. Koliko je bio nizak životni standard
pokazuje činjenica daje u toku 1956. godine od ukupno 580.000 domaćinstava električnu rasvjetu
imalo samo 116.000. U tom periodu društveni proizvod povećan je za preko dva puta, a
nacionalni dohodak za 11 %. U društvenom sektoru privrede bilo je zaposleno preko 350.000
ljudi. Pokrenute su mnoge nove proizvodnje i razvijene društvenie djelatnosti. Izgrađeni su
industrijski kapaciteti koji prije rata nisu postojali: metaloprerađivačka industrija,
elektroindustrija, proizvodnja motora i motornih vozila, proizvodnja aviona. Značajno su
napredovale i tradicionalne industrijske grane: crna metalurgija, proizvodnja uglja, drvna
industrija, industrija celuloze i papira. Izgrađeno je više hidroelektrana: 7/E Jajce I i II, HE
Slapovi Une, HE Bogatić, HE Jablanica, kao i veći broj manjih.
Za osposobljavanje kadrova u geologiji i rudarstvu osnovane su institucije za istraživanje i
projektovanje: Geološki zavod BiH; Institut za ekstraaktivnu industriju BiH, Rudarski projektni
biro u Sarajevu; u Tuzli je na Rudarskom fakultetu osnovan i Institut za rudarsko-hemijska i
tehnološka istraživanja.
U Sarajevu je osnovano Radio Sarajevo (1945), Sarajevska Opera (1946), Balet (1941), prvi
Univerzitet (1949), zatim Naučno društvo BiH (1951) koje je 1966. godine preraslo u Akademiju
nauka i umjetnosti BiH. Sarajevska televizija je počela rad 1961. godine. U toj godini u okviru
Sarajevskog univerziteta bilo je 15 fakulteta sa 17 odsjeka, a otvoreni su i fakulteti u Zenici
(Metalurški) i Tuzli (Tehnološki i Rudarsko- geološki).
U periodu državno-centralističkog društvenog uređenja brzo su se razvijale i
naučnoistraživačke
242
ustanove. Pored Naučnog društva BiH, na Univerzitetu su se razvila
istraživanja u oblasti medicine, prava, filozofije,
sociologije, kao i više filozofskih disciplina. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine (osnovan
1885), u okviru kojeg je i Istraživački centar muzeja, ostvario je velike rezultate u oblasti
arhelogije, etnologije, mineralogije i petrografije. U BiH je u ovom razdoblju osnovano više
instituta i zavoda, među kojima: Biološki institut Univerziteta u Sarajevu (1946), koji se bavi
istraživanjem iz područja fundamentalne i primijenjene biologije; Zavod za zaštitu spomenika
kulture BiH u Sarajevu (1947); Institut za geologiju “Geoinženjering” u Sarajevu (1949);
Orijentalni institut u Sarajevu (osnovan 1950. godine; osnovna mu je djelatnost prikupljanje,
obrada i publiciranje historijskih i književnih izvora za historiju jugoslavenskih naroda na
turskom, arapskom i perzijskom jeziku); Zavod za vodoprivredu u Sarajevu (1952).
Tada su osnovani i naučnoistraživački i razvojni centri pri velikim preduzećima, kao što
su: Naučnoistraživački centar “Rudi Čajavec” u Banjoj Luci (obavlja bazna istraživanja i
programiranje razvoja, prati naučno-tehnološka dostignuća i njihovu primjenu u oblasti
elektronike); Hemijski institut Prirodnomatematičkog fakulteta u Sarajevu (1953) bavi se
istraživanjem iz područja fundamentalne i primijenjene hernije; Zavod za inženjersku
geologiju i hidrologiju Građevinskog fakulteta u Sarajevu (1953); Institut za istoriju u
Sarajevu (1950); Institut za rudarska i hemijsko-tehnološka istraživanja u Tuzli (1960);
Istraživačko-razvojni centar za elektroenergetiku “Energoinvesta” u Sarajevu (1961) bavi se
istraživanjem, razvojem i ispitivanjem u oblasti elektroenergetskih sistema i postrojenja,
aparata, uređaja i materijala; Istraživačko-razvojni centar za termotehniku i nuklearnu tehniku
“Energoinvesta ” u Sarajevu (1961), služi za istraživanje u oblasti toplotnih i difuznih
aparata, enrgetike i nuklame tehnike, termotehnike itd; Metalurški institut “Hasan Brkić” u
Zenici (1961) vrši naučna i razvojna istraživanja u crnoj metalurgiji; Institut za fiziku
Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (1964) za fundamentalna
istraživanja u oblasti teorijske i eksperimentalne fizike; Institut za automatiku i računarske
nauke-IRCA u Sarajevu (1964), čija je osnovna djelatnost istraživanje u oblasti informatike i
kibernetike; Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u
Sarajevu (1964).
U dvadesetogodišnjem periodu državnog socijalizma u značajnoj mjeri je razvijena i
izdavačka djelatnost. Nju obavljaju Akademija nauka i umjetnosti BiH, Zemaljski muzej BiH,
Arhiv grada Sarajeva, razni instituti i društveno-političke organizacije. Posebno su
organizirana izdavačka preduzeća, ka© što su: “Svjetlost” (1945), “Seljačka knjiga' (1948),
<r
ATawdhapwsTyeto”(1951), “VeselinMasleša” (\95fy, “Džepna
243 (1953), Zavod za izdavanje
udžbenika (1960) i još neka druga.
 U tom razdoblju u Bosni i Hercegovini je izdavano više dnevnih, nedjeljnih i periodičnih
listova (u Sarajevu i u unutrašnjosti zemlje), te veći broj naučnih, književnih i književnokritičkih
časopisa i listova. U njima, nakon oslobođenja, pišu i sarađuju predratni književnici i pjesnici svih
nacionalnosti a u izdavačkim preduzećima objavljuju se njihova djela. Od književnika i pjesnika
Muslimana iz tog perioda najznačajniji su: Hamza Humo, Mak (Mehmedalija) Dizdar (1917-
1971), Skender Kulenović, Ahmed Muradbegović, Hamid Dizdar (1907-1967), A. Hifzi Bjelavac
(1886-1972), Šemsudin Sarajlić (1887-1960), Alija Nametak, Husnija Čengić, Atif Ljubović
(1904-1955), Rizo Ramić i Rasim Filipović.
Među predratnim književnicima Muslimanima, koji su kao antifašisti ubijeni od četnika, ustaša
i okupatora, a čija su djela štampana ili o kojima se pisalo nakon oslobođenja su Hasan Kikić (-
1942), Zijo Dizdarević (1916-1942), Džemo Krvavac (1913H1942), Huso Salčić (1911-1942),
Safet Krupić ( - 1942) i drugi.
U poslijeratnom periodu (1945-1965) svojim književnim stvaralaštvom, pored već pomenutih,
isticali su se pjesnik, dramatičar, esejist, pripovjedač i romansijer Skender Kulenović, Mak Dizdar
(1954. objavio poemu “Plivačica”), i svojim pripovijetkama i književnim kritikama Mesa
(Mehmed) Selimović (1910-1982). U ovom vremenu javlja se više mlađih autora, pretežno
pjesnika. Od njih su najznačajniji pjesnici Izet Sarajlić (1931) i Husein Tahmiščić (1931), zatim
pripovjedači i romansijeri Derviš Sušić (1925 -), Zaim Topčić (1920), Sead Fetahagić (1935),
Alija Isaković (1932) i Muhamed Kondžić (1933). Iz oblasti književnost za djecu najvažniji
predstavnici su Šukrija Pandžo (1915), Ahmet Hromadžić (1923), Nasiha Kapidžić-Osmanagić
(1923). Iz obalsti nauke o književnosti, kritike, estetike i esejistike ističu se Midhat Begić, Muhsin
Rizvić (1930) i Kasim Prohić (1937 - ).
Nakon oslobođenja stvoreni su bolji uvjeti i za razvoj likovnog stvaralaštva, osobito nakon
osnivanja Udruženja likovnih umjetnika BiH (ULUBiH) i Državne škole za slikarstvo i umjetničke
zanate, prve školske ustanove te vrste u BiH. U Sarajevu je osnovana i Umjetnička galerija (1959).
U njoj tih godina izlažu zapažene radove A. Ramić, Ibrahim Ljubović i M. Zaimović. U Banjoj
Luci se već 1954. godine javlja Grupa četvorice (D. Simić, B. Misirlić, A. Ćurić i E. Staljo) iz
koje će izrasti dvojica izuzetno talentiranih umjetnika, kao što su Mersad Berber i Kemal
Širbegović. Likovni život se razvija još u Mostaru, Tuzli i Zenici. U Tuzli je najplodniji i
najpoznatiji slikar i grafičar Ismet Mujezinović.
U Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru i Bihaću otvorene su srednje muzičke škole, a u
Sarajevu i Muzička akademija (1955). U Sarajevskoj
operi
244 (1946) bili su angažirani brojni vokalni solisti, među kojima i istaknuta Badema
Sokolović. A u Orkestru Sarajevske filharmonije (1948) jedan od dirigenata bio je i Abid
Kusturica.
Pored Narodnog pozorišta u Sarajevu (osnovano 1913), u BiH su radila i slijedeća:
Pozorište u Banjoj Luci (1930), Narodno pozorište u Mostaru (1949), Narodno pozorište u Tuzli
(1949) i Narodno pozorište u Zenici (1950), zatim Kamerni teatar ‘55 u Sarajevu (1955) i
Gradsko pionirsko pozorište (1950).
 Fizičkoj kulturi i sportu pridavanje izuzetan značaj, osobito masovnim sportskim
takmičenjima-u atletici, boksu, fudbalu, gimnastici, hrvanju i Stonom tenisu. Savez sportova
imao je 1952. godine u svojim redovima 93 organizacije sa 6 630 Članova a već 1954. godine
bilo je 400 društava sa više od 60 000 članova. Godine 1964. je u Sarajevu osnovana Visoka
škola za fizičku kulturu, koja će kasnije prerasti u fakultet. U Bosni i Hercegovini je 1966. godine
bilo 1314 objekata za fizičku kulturu sa površinom od 2 566 698 kvadratnih metara.

Položaj Muslimana u periodu samoupravnog socijalističkog sistema (1963-1990)

Šesta decenija XX vijeka biće u Jugoslaviji, a time i u Republici Bosni i Hercegovini,
obilježena je konfrontacijom između unitarističko- centralističkih86} i dogmatskih snaga, sjedne, i
snaga za jačanje republičke samostalnosti i reafirmacije nacionalnih interesa, s druge strane. To
je, u suštini, bilo doba borbe između samoupravnih i antisamoupravnih snaga. I savezni Ustav i
republički Ustav BiH iz 1963. godine označavali su izvjesnu prekretnicu i početnu nadmoć snaga
koje su bile za reformu, ali ne i njihovu prevagu. Tek nakon skidanja s vlasti rukovodeće grupe
Službe državne bezbjednosti sa Aleksandrom Rankovićem na čelu (1966) u čitavoj zemlji se
razvila otvorena kritika centralizma, birokratizma i samovolje. Parola jedinstva sve se više
upotpunjavala parolom o ravnopravnosti naroda i republika. Centralističko društveno uređenje

86) O unitarističko-centralističkim shvatanjima dr. Stipe Šuvar napisao je u svom radu “Nacije
i međunacionalni odnosi u socijalističkoj Jugoslaviji1'. “... Unitaristička shvatanja plediraju
na jedan (“državni”) jezik, za jednu kulturu, zajedno pismo. Pri tome unitaristi u pravilu misle
na jezik svoje nacije, na kulturu svoje nacije, na pismo svoje nacije... U samoj osnovi
unitarističkog shvatanja i postupaka... nalazi se podjela nacije na “velike” i “male”, na
“značajne” i “beznačajne”, na “državotvorne” i “nepouzdane”, na “vodeće” i “pomoćne”, na
“središnje” i “periferne”, itd.
Drugim riječima, unitarizam je imanentna tendencija hegemonije većih nacija nad manjima,
tendencija integracije nacije u kojoj bi veće apsorbirale i asimilirale manje...” (Naše teme,
Zagreb, 1970, s. 355).
nespojivo je s principom ravnopravnosti nacija i s razvojem samoupravljanja. Formiranje nov
savezni vrh i u Partiji i u državi, u koji su ušli do tada manje poznate ličnosti. I u Bosni je Đuro
Pucar-Stari ustupio funkciju šefa Partije Cvijetinu Mijatoviću. Za sekretara Sekretarijata CK SK
BiH izabran je Nijaz Dizdarević. Avdo Humo i Osman Karabegović obavljali su značajne funkcije
u federalnim organima Partije i države. Za novog predsjednika Skupštine BiH izabran je Džemal
Bijedić, a za predsjednika Izvršnog vijeća Branko Mikulić.
Nakon uklanjanja Aleksandra Rankovićau zemlji je otpočeo,245 gledano u odnosu na druge
socijalističke zemlje, snažan zamah društveno- političke demokratizacije. Krajem 60-tih godina
građani su mogli putovati u sve zemlje svijeta. Jugoslavija je smatrana jednom od najotvorenijih
zemalja. Više stotina hiljada ljudi otišlo je na rad u evropske i druge zemlje. Ekonomske prilike
su počele naglo da se poboljšavaju. U žemlji je nesmetano prodavana svjetska štampa, časopisi i
knjige. U javnosti su oživjele rasprave o međunacionalnim odnosima. Zahtijevana je reforma
Ustava federacije kako bi se osiguralo jačanje suverentieta republika i autonomnosti pokrajina.
 Izvjesna politička demokratizacija društva, naročito od sredine 60- tih godina, omogućila je
i proces nacionalnog identificiranja i svestranijeg nacionalnog iskazivanja kod svih naroda, te
reafirmaciju Muslimana u savremenu naciju. Novo bosansko partijsko i državno rukovodstvo
intenziviralo je započeti proces afirmacije državnosti Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina
je kao republika postala značajan subjekat u Jugoslaviji. Samostalno je rješavala međunacionalne
odnose, energično odbacujući uplitanja susjednih republika u ta pitanja. Oblikovala je svoju
ekonomsku i kulturnu politiku i svoj ukupan društveni razvoj. Bosna i Hercegovina je saveznim
ustavnim promjenama iz 1971. godine, zatim i saveznim Ustavom iz 1974. godine, dobila, isto
kao i ostale republike, svoju suverenost. Istina, republička rukovodstva su bila samostalna u
vođenju politike samo u granicama jedinstveno dogovorene politike na saveznim kongresima
Saveza komunista Jugoslavije,. Nakon IX kongresa SKJ (1969), u Izvršni biro Predsjedništva SKJ
izabrane su najutjecajnije ličnosti iz svih republika, među kojima iž Bosne i Hercegovine Cvijetin
Mijatović. Nijaz Dizdarević je od 1966. član Izvršnog komiteta CK SKJ. Ovo je bilo prvi put u
dvadeset i pet godina socijalističke vladavine da na tako visoku funkciju bude izabran neko iz
redova muslimanskog naroda. Dvije godine kasnije za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća
(vlade) izabran je Džemal Bijedić. To je, također, prvi put da je najednu od najviših saveznih
funkcija izabran Musliman.

244
 Partijsko i državno vodstvo Bosne i Hercegovine tada su činili mlađi kadrovi. Ono je podsticalo
izgradnju modernijeg društva i stvaranje jake države zasnovane na “politici ravnopravnsoti i
bratstva naroda”87 \ neprekidnoj borbi “protiv dogmatskih i unitarističko-centralističkih snaga”. To
se dešavalo i u nekim drugim republikama. Neprekidno se morala voditi i “odlučna i konkretna
borba protiv svih oblika nacionalizma u vlastitoj sredini...” te borba “za socijalistički i klasni
sadržaj nacionalne politike i afirmacije...”

***

Proces reafirmacije Muslimana kao nacije i kao jednog od ravnopravnih južnoslavenskih

naroda trajao je skoro petnaest godina. Partija je prisiljena da ispravi “grešku” ranijeg političkog
nepriznavanja i “dozvoli” da se o Muslimanima ponovo javno govori kao o posebnom narodu.
Šezdesetih i početkom 70-ih godina održano je više značajnih konferencija i sastanaka na kojima
se diskutiralo o Muslimanima kao posebnoj naciji. Publicirano je više članaka, studija, govora, pa
i prvih knjiga-monografija o bosanskim Muslimanima. Nosioci tih prvih javnih stremljenja, kao i
autori prvih pisanih radova (od 1961. do 1972) o Muslimanima bili su: Muhamed Filipović,
Hamdija Ćemerlić, Nusret Redžić, Atif Purivatra, Cvijetin Mijatović, Avdo Humo, Nerkez
Smailagić, Hadžiomerović, Ruža Petrović, Šalim Ćerić, Muhamed Džemaludinović, Hadži Husein
Dozo, Mustafa Imamović, Avdo Sućeska,

87) Za to su postojale dobre osnove. Prema popisu stanovništva iz 1971. godine etnički sastav
rukovodnih i elitnih sektora izgledao je ovako:
Nacionaln Ukupno e1itn i se ktori
porijeklo
o stanov.197 SKJ Osoblje u Rukov. Tehnička
1. funkc zakonoda u privredi inteligencij
Srbi 37,19 . v. a
37,5
Muslimani 39,57 29,9
47,4 30,4
43,3 31,1 32,4
35,7
Hrvati 20,62 14,1 15,9 19,7 9,9
Jugoslove 1,2 5,6 6,0 6,7 6,9
ni
Nacionalo e 1 i t n i ____ se k t o r i
porijeklo naučnici u naučnici u književna ukupno
medicin. prirodnim i
Srbi naukama naukama umjetničk 37,3
37,6
Muslimani 34,0 45,3
24,6 a29,7 31,1
Hrvati 20,3 22,3 inteligen. 19,9
233
Jugoslove 5,0 3,5 8,6
38,9 6,5
(Rezultati popisa stanovništva
ni po republikama, Knj. III, Savezni zavod za statistiku Beograd,
1974.)
Hamdija Pozderac, Kasim Suljević, Midhat Begić, Branko Mikulić, Rasim Muminović, Alija
Isaković i drugi. Svi su oni imali potrebnu naučnu podlogu i građansku hrabrost da pišu i objavljuju
svoja naučna istraživanja, saznanja i uvjerenja koja su ponekad bila izvan zahtjeva i stavova Partije
da se piše samo u okviru “klasnog sadržaja nacionalne afirmacije”.247 Neki od pomenutih autora imali
su zbog toga ne malo političkih, pa i policijskih teškoća. 76 77)
Ujesen 1972. godine, u vrijeme demokratizacije političkog života, smijenjena je grupa
muslimanskih intelektualaca sa svih položaja u Federaciji. To su Avdo Humo, Osman Karabegović
i Hajro Kapetanović.
S njihove strane je potekla kritika rukovodstva SKBiH za “nedemokratske odnose” unutar Partije
i društva. Avdo Humo je bio poznat i kao visoko uvažavan rukovodilac iz rata. On se prilikom
izrade amandmana na novi savezni Ustav zalagao za “više nacionalnih prava za Muslimane”. Sad
je bio žrtva međusobnog obračuna u vrhu Partije. Tri godine kasnije u tzv. “Tuzlanskom procesu”
šest Muslimana je osuđeno na 27 godina robije. Javnosti su predstavljeni kao “neprijateljska
nacionalistička grupa . U njoj je sa političke scene uklonjen i narodni heroj iz rata i narodni tribun
iz tuzlanske regije Pašaga Mandžić - Murat. Članovi te grupe nisu imali nikakve veze sa
nacionalnim stremljenjem Muslimana. Oni su, moglo bi se reći, žrtve obračuna u borbi za vlast. I
pored toga rašireno je shvatanje daje to bio politički proces vođen radi zastrašivanja Muslimana.
U ljeto 1983. godine u Sarajevu je suđeno dvanaestorici Muslimana intelektualaca optuženih
za “islamski fundamentalizam”. Suđenje je u javnosti poznato kao “Sarajevski proces”, za koji se
zainteresovala i Jugoslavenska koordinacija institucija za zaštitu ljudskih prava.89} S njene

76 Primjera radi, Šalim Ćerić je napisao studiju Muslimani srpskohrvatskogjezika, 1968.

Zbog dosljednog stava da su bosanski Muslimani poseban narod, premda je bio član
Centralnog komiteta SK BiH, a u ratu komandant 16. muslimanske udarne brigade, jedva je izbjegao sudski politički proces; akademik
dr. Midhat Begić, jedno od dva-tri najveća imena svekolike jugoslavenske kritike i esejistike, zbog podrške objavljivanju “2?«e/7'a”-
”antologije muslimanske književnosti” koju je načinio Alija Isaković, išao je “na političku odgovornost”, dok je A. Isaković zbog te
antologije imao policijskih i drugih neprijatnosti. Mustafa Ćeman, bibliograf iz Tešnja i Isakovićev saradnik na Biserju i radu na remek-
djelu muslimanske književnosti Hasanaginici, dva mjeseca bio izložen policijskoj torturi u Doboju. Muhamed Filipović je zbog članka
objavljenog u književnom časopisu “Život” (Sarajevo, 1967) pod naslovom Bosanski duh u književnosti - Staje to7 proglašen
muslimanskim nacionalistom, a zatim islamskim “fundamentalistom” i ostalim u to doba veoma neugodnim etiketama.
Melika Salihbegović, politolog i pjesnikinja iz Sarajeva, Salih Begović, autor jednog broja filmskih scenarija, Derviš Đurđević,
248
pravnik i Đula Bičakčić, službenica iz Sarajeva.
Članice Koordinacije su bile: Odbor za odbranu sloboda misli i izražavanja u
Beogradu, Forum za ljudska prava pri Saveznoj konferenciji SSRN Jugoslavije,
Odbor za zaštitu ljudskih prava u Ljubljani (“Bavčarov odbor”), “Bavcinov odbor” pri Republičkoj konferenciji SSRN Slovenije,
Amnesty International ža Jugoslaviju, Fond solidarnosti Beograd; Jugoslavenska skupština Helsinške federacije iz Slovenije,
Hrvatske i Srbij e, Republički centar klubova UN Slovenije, Komitet ža zaštitu ljudskih prava u Beogradu i Odbor za zaštitu prava
i sloboda pojedinaca i grupa pri Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
strane je okarakterisan kao “politički proces” koji je — kako se govorilo — “montiran po
poznatom staljinističkom modelu”.
Istrazi koja je trajala skoro tri mjeseca podvrgnuti su mnogi građani u Zenici, Sarajevu,
Mostaru i drugim gradovima. Optuženi su osuđeni na ukupno 90 godina robije. Najmanja
kazna iznosila je šest, a najduža 15 godina zatvora. U prvostepenoj presudi optuženima je
pripisano kako su isticali “da Muslimani treba da budu jedinstveni kako bi se
organizovanije oduprli shvatanjima da su vještačka tvorevina koja treba da pripadne Srbima
ili Hrvatima”. U presudi se nalazi i kontraverzna tvrdnja daje cilj optužene grupe bio “... da
se potre nacionalno biće Muslimana, da se eliminiše revolucionarno-klasna dimenzija
Muslimanske nacionalne emancipacije, da se rasture, bosanskohercegovački Muslimani
kao narod...”. Suđenje i izrečene presude naišle su na veliki odjek u jugoslavenskoj
javnosti. U Srbiji se u to vrijeme vodila antimuslimanska kampanja zbog “secesionističkih
i kontrarevolucionamih događaja na Kosovu”. Ta kampanja je sarajevskim suđenjem dobila
na intenzitetu. Od tada se u toj propagandi “albanska kontrarevolucija” obavezno povezuje
sa bosanskim “muslimanskim fundamentalizmom”. Te dimenzije će spomenuta
propaganda isticati kao politički “fenomen” koji je svrstan rame uz rame sa hrvatskim i
slovenačkim “separatizmom”, a samo sporadično je istican i srpski “unitarizam” sve kao
faktori koji razaraju Jugoslaviju, Zbog zatvorenosti sudskih i drugih arhiva stvarni motivi
za to suđenje još nisu U potpunosti osvijetljeni. Pitanje je koliko te motive iskazuje
Zaključak Jugoslavenske koordinacije institucija za zaštitu ljudskih prava o motivima
pokretanja “Sarajevskog procesa”. Po tom zaključku je to suđenje u funkciji “održanja
stalne napetosti u društvu, progon neistomišljenika a sve u funkciji borbe za vlast i
održavanja postojećeg poretka”.
Četiri godine nakon sarajevskog poveden je još jedan sudski proces 1987. i naredne dvije
godine. To je poznata “afera Agrokomerc”, tako nazvana u javnosti. “Agrokomerc” je
agroindustrijski kombinat sa više poljoprivrednih i prerađivačkih pogona na području
Cazinske krajine, koju
u većini nastanjuju Muslimani. Taj kombinat i njegova čelna ličnost Fikret Abdić su, uz
asistenciju onih koji će kasnije organizirati aferu i okrenuti je protiv Bosne i
Hercegovine, ubacili velike količine tzv. nepokrivenih mjenica, izvršivši upad u platni
sistem zemlje. Od toga je iskonstruisana afera koja je dugo trajala. Sudski proces protiv
Fikreta Abdića iskorišćen je za povod da se izvrši “politički obračun” sa braćom
Pozderac, Hamdijom i Hakijom. Obojica su potjecali iz Cazinske krajine i važili za
ugledne predstavnike bosanskih Muslimana. Hamdija249je tada bio na funkciji
potpredsjednika Predsjedništva SFRJ. Bio je istovremeno i predsjednik Savezne
komisije za izradu novog ustava države. U tom svojstvu se zalagao za zadržavanje u
ustavnim odredbama osnovnih principa sadržanih u Ustavu SFRJ iz 1974. godine. To
nije odgovaralo rukovodstvu Republike Srbije, koje je ustavna rješenja iz 1974. godine
smatralo najvećim protivnikom srpskog naroda i Srbije. Iz beogradskih političkih
krugova je stoga inspirisano pokretanje velike afere “Agrokomerc” zbog mjenica.
Aferaje, ustvari, usmjerena protiv Hamdije Pozderca i Bosne i Hercegovine. Hakija je
bio član Savjeta Fderacije. U organiziranoj kampanji obojica Pozderaca su, na različite
načine, dovođeni u vezu sa “Agrokomercom . Afera j e poprimila neslućene razmjere.
Još prij e sudskog procesa mj esecima je, iz dana u dan, vođena najprljavija kampanja
protiv braće Pozderac, naročito protiv Hamdije, i njihovih porodica. Organizirana je iz
Beograda i njegovih najjačih listova i elektronskih medija. Upravljena je i protiv čitave
Cazinske krajine, dijelom i protiv bosanskih Muslimana. Kampanja je naišla na podršku
većeg dijela partijskog i državnog rukovodstva Bosne i Hercegovine. Njen ishod je
podnošenje ostavke Hamdije Pozderca na sve funkcije u rukovodstvu Saveza komunista,
u Predsjedništvu SFRJ i u Komisiji za izradu novog saveznog ustava. Uhapšeni su Fikret
Abdić i Hakija Pozderac, jedan broj privrednih stručnjaka “Agrokomerca” koji se kao
kombinat raspao; njegovi stručnjaci su vrbovani za konkurentske firme u Hrvatskoj i
Srbiji, razvučena je imovina preduzeća, ostavljajući bez posla više hiljada radnika. I
Cazinska krajina je zapala u privredno rasulo.
Na upražnjeno mjesto potpredsjednika Predsjedništva SFRJ u Bosni i Hercegovini je
izabran Raif Dizdarević. On je zatim izabran i za predsjednika toga predsjedništva na
godinu dana. Prije toga je Raif Dizdarević bio prvi i jedini iz redova bosanskih
Muslimana na funkciji predsjednika Savezne skupštine SFRJ, a zatim i na položaju
državnog sekretara za inostrane poslove. Sada je, također, prvi i jedini bosanski
Musliman bio na čelu državnog Predsjedništva SFR Jugoslavije. 78!
Proces postepenog napuštanja centralističkog državnog uređenja
Period od 1948. do 1952. godine karakterizira otvaranje procesa postepenog
napuštanja etatističke koncepcije izgradnje socijalizma. Postavljeni su osnovni principi i
prvi politički oblici društvenog samoupravljanja. Godine 1950. donesen je Zakon o
predaji fabrika radnicima na upravljanje. Formirani su radnički savjeti i upravni odbori
u preduzećima. Njihovo konstituisanje, međutim, nije unijelo promjene u način
raspodjele nacionalnog dohotka. To je pokazalo da su duboki korijeni etatističke

78 O svom angažiranju u radu na čelu Predsjedništva SFRJ, jedno vrijeme u svojstvu potpredsjednika tog “kolektivnog šefa
250države ’, kako je taj državni Organ nazivan zbog rotirajuće funkcije predsjednika kao “prvog među jednakima”, te godinu
5

dana predsjedavanja tim najvišim rukovodnim organom bivše Jugoslavije, Raif Dizdarević
je napisao opsežno i zapaženo djelo “Od smrti Tita do smrti Jugoslavije” (izd, OKO, Sarajevo, 1999). Knjiga je u izdanju
Instituta za jugoistočnu Evropu u Bolonji štampana na italijanskom i engleskom jeziku, te od izdavača u Pragu na češkom
jeziku. Zbog mnogih povijesno relevantnih činjenica obznanjenih o stanju i odnosima u Jugoslaviji u tome periodu njegova
knjiga je naišla na veliki odjek i živo interesovanje u najširoj j avnosti ne samo ex-Jugoslavije nego i u evropskim
zemljama.
 ekonomske strukture i upravljanja društvenim poslovima od države. Takav način
upravljanja društvenim poslovima prevladavao je sve do 1964. godine. Državni aparat je
planirao proizvodnju, raspodjelu i razmjenu materijalnih dobara. Raspolagao je
cjelokupnom akumulacijom. Od preduzeća i kolektiva kojima su ona predata na
upravljanje uzimao je gotovo sav višak rada i njime samostalno raspolagao. Sve do kraja
šezdesetih godina sistem samoupravljanja je počivao na tri nivoa: radnih organizacija,
komuna i federacije. To otkriva i stepen tadašnje (ne) samostalnosti republika. Njihov
položaj se sveo na administrativno-teritorijalnu stepenicu centralističkog društvenog
sistema. Centralizam je još bio dominantan i u ekonomskom i u političkom sistemu
Jugoslavije. Tek ustavne promjene s početka šezdesetih godina označiće i početak,
odnosno dalji nastavak započetih demokratskih procesa u upravljanju društvenim
poslovima.
Ni donošenje Ustava kao “Povelje samoupravljanja”, međutim, nije istovremeno
značilo automatsku likvidaciju i prestanak doba konfrontacije između unitarističko-
centralističkih i dogmatskih snaga, s jedne, i snaga za jačanje demokratskih procesa i
političke demokratizacije društva, samostalnosti republika i reafirmacije nacionalnih
interesa, s druge strane. I savezni i republički ustavi 1963. godine označavali su praktično
stanovitu prekretnicu i početnu nadmoć snaga koje su bile za društvenu reformu, ali nisu
donijeli i njihovu prevagu. To se odražavalo i na međunacionalne odnose, a posebno
reafirmaciju nacionalnog identiteta Muslimana u društvenoj praksi nakon 1963, godine.
Prije nego što su započeli demokratski procesi u zemlji je, naročito prvih godina nakon
svršetka Drugog svjetskog rata, uspostavljeno centralističko državno-socijalističko
društveno uređenje. Utemeljeno je
Ustavom DFJ u januaru 1946. godine i Ustavom Bosne i Hercegovine u decembru te
godine. Upravljanje društvom nalazilo se u rukama partijsko- državnog centra federacije.
Taj centar je predstavljao produžetak ranijeg štaba narodnooslobodilačkog rata i revolucije.
Imao je neograničena ovlašćenja i u poslijeratnom razdoblju. Na njegovom čelu bio je
Politbiro Centralnog komiteta KPJ od desetak ljudi. Čitav sistem upravljanja utemeljenje
sveopćim državno-vlasničkim monopolom nad sredstvima za proizvodnju. Centar je
rukovodio cjelokupnim društvom i zemljom pomoću moćnog i brojnog centralnog
federativnog partijsko-državnog aparata i horizontalne federalne republičke komponente.
Totalni centralistički sistem zasnovan je na principu hijerarhijske
251
subordinacije. Sve do
sredine 1948. godine Jugoslavija se naslanjala na blok zemalja sa SSSR-om na čelu.
To je i vrijeme zaoštravanja odnosa između SSSR-a i Zapada. Iz toga je proisteklo
obrazovanje dvaju međusobno suprotstavljenih vojno- političkih blokova. Na tome je
izrastala situacija puna opasnosti. Svijet se suočio sa prijetnjom od izbijanja novog
svjetskog rata. SSSR je pokušao da potpuno potčini i Jugoslaviju poput istočno-evropskih
zemalja. Rukovodstvo zemlje sa Titom na čelu se tome odlučno suprotstavilo. Odupirući
se dominaciji Sovjetskog saveza ono je povelo zemlju nezavisnim putem van svrstavanja u
bilo kakve blokove. Na Jugoslaviju je vršen strahovit pritisak da se povinuje bloku koji je
predvodio SSSR. Pri tome su upotrebljena sva sredstva. Zaprijetila je opasnost po opstanak
države. Borba za opstanak je dovela do još čvršće kontrole nad svim društvenim procesima.
Primijenjena potpuna ekonomska blokada nužno je proizvela pojačane napore za
industrijalizaciju zemlje. Porastao je administrativni i upravljački aparat. U ustanovama
federacije bilo je zaposleno blizu 140000 službenika.
U to vrijeme preovladavajuća simbioza Partije i države proizvod je kompleksnih uzroka
sadržanih u međunarodnom, blokovskom, geopolitičkom položaju države, socijalnim
posljedicama rata, klasnim i ideološkim i drugim. Ona je proizvodila koliziju između
utemeljenih načela federalizma i uspostavljenog totalnog centralizma. U društvenom
razvoju Jugoslavije uspostavljena je “centralističko-etatističkapolitičko- ekonomska
struktura” koja je “u svojoj biti inkopatibilna s nacionalnom ravnopravnošću”. 79> Doduše,
principi federativnih i nacionalnih odnosa niti su dovedeni u pitanje niti su odbačeni. Bili
su, ustvari, potisnuti u drugi plan. Stvaran je privid da je oružanom revolucijom nacionalno
pitanje definitivno riješeno i u principu i u praksi. Odgađana je ideja
prema kojoj “do maksimuma treba razvijati stvaralačku inicijativu odozdo, a u prvom
redu inicijativu federalnih jedinica”. Time bi se, kako je rečeno, iskazivala “za sve naše
narode još jedna garancija njihove prave slobode i ravnopravnosti”. 80> Pokazalo se da se
centralizacija ekonomskih i političkih odnosa itekako reflektira i na nacionalne odnose i
na federativno ustrojstvo. Odgađa njihovu demokratizaciju. A u odsustvu demokratizacije
socijalnih odnosa odlaže se afirmacija naroda i narodnosti. Etatističko-centralistička
praksa nigdje ne rješava emancipaciju čovjeka kao autonomnog kreativnog pojedinca, te
nacije kao kultumo-povijesne stečevine. Sve ih sputava i odgađa. Osim toga, i krizne
situacije u poslijeratnom razvoju Jugoslavije zahvatale su i socijalne odnose i
komunističku avangardu a preko njih i nacionalne odnose, udaljavale od samoupravne
orijentacije i avnojskih načela. Repriza AVNOJ-a bila je ustavna reforma iz 1974. godine.
To znači daje centralistička organizacija i praktično i psihološki unosila negativnosti u
nacionalne odnose: nacionalno je velikonacionalistički ignorisano, nacionalno je
252
potiskivano u sferu konfesionalnog, oživjela je etnocentralističke i svojatarske koncepte,

79 Dr. Dušan Bilandžić, Ideje i praksa društvenog razvoja Jugoslavije, 1945-1973,

Komunist, Beograd, 1973, str. 72;
80 Edvard Kardelj, Govor na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a, Dokumenti, II, str. 398.
obnovila negiranje muslimanskog naroda, stvarala krupne političke pogreške prema
nacionalnim manjinama itd.
To znači da pobjedom oružane revolucije nisu automatski dokinuti pokreti koji su se
negatorski i paternalistički odnosili prema Bosni i Hercegovini. Time nije prevladan ni
organizacioni ni programski nacionalno-građanski odnos prema muslimana uopće.
To znači da nije radikalno prekinuto sa svim građansko- institucionalnim formama na
tom planu. Njihovi idejni sadržaji su se i dalje pojavljivali od prvih godina nakon
završetka rata i oslobođenja zemlje. Obnavljani su i zagovarani u raznim vidovima i u
svim potonjim decenij ama poslije oslobođenja zemlje od okupatora i kvislinga 1945.
godine pa sve do raspada i razaranja bivše SFRJ 1991. godine.

Antimuslimanska kampanja u Srbiji. Podaci o stvarnom procentualnom učešću

bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana u vrhovnim tijelima Republike BiH i u SFRJ
Krajem 80-tih godina u SR Srbiji je antimuslimanska i antiislamska propaganda
neprekidno povećavana. Na čelu albanskih nacionalista i secesionista na Kosovu nalazili
su se članovi SKJ, a nelegalni pokret vodili “marksisti-lenjinisti” Envera Hodže iz
Albanije. I oni su, također, žestoko bili protiv islama i njegovih sljedbenika. I pored toga
srpska zvanična propaganda je na razne načine nastojala da prikaže kako ti

251
albansko-komunistički pokreti imaju “oslonac i podršku u domaćem i svjetskom islamskom
fundamentalističkom pokretu”. Uzaludna su bila negiranja te podrške i izražavanje lojalnosti
Srbiji od Islamske zajednice na Kosovu.
Tada je vođena i žestoka propaganda protiv nacionalnog identiteta bosanskih Muslimana.
U brojnim Člancima, izjavama, feljtonima, intervjuima, raznim publikacijama, negirana je
njihova historija, kulturna i književna baština, tradicija, običaji i druge tekovine. Nasuprot
tvrđenjima hrvatskih nacionalista da su bosanski Muslimani “dio hrvatskog nacionalnog
korpusa”, u Srbiji je isticano srpsko porijeklo Muslimana. Osobito je bila zloupotrebljavana
teza da su muslimansku nacionalnost (kao i crnogorsku i makedonsku) izmislili Partija i Josip
Broz Tito. Učinili su to, navodno, da bi oštetili srpsko narodnosno stablo. U toj propagandi su
bili angažirani i najugledniji naučnici i književnici, kao što su Dobrica Ćosić, Milorad Pavić,
Milorad Ekmečić, Bogdan Maglić, Aleksandar Popović, Darko Tanasković i drugi. I u
političkom dokumentu programskog karaktera Centralnog komiteta SK Srbije Muslimani su
negirani kao narod. Na plenumu CK SK Srbije (održanom 1989) na islam je ukazano kao na
glavnog neprijatelja, a islamska svijest, kultura i mišljenje okarakterisani kao “islamski
fundamentalizam” i najveća opasnost ne samo za Srbiju i Jugoslaviju već i za Evropu.
Američki fizičar srpskog porijekla Bogdan Maglić, bivši komunistički omladinac-
skojevac, osnivač srpskog lobija u SAD, u pismu od 8. decembra 1989. senatoru iz New Yorka
Alfonsu D’Amatu napisao je: “... da su muslimanski elementi u stanju da trenutno diktiraju
jugoslavensku proarapsku terorističku politiku koja daje utočište i snabdeva oružjem najgore
teroriste u Evropi. Jačanjem Srbije to će biti zaustavljeno. Sa slabom Srbijom gotovo je sigurno
da će biti osnovana druga staljinistička albanska država...”81 82 I Milorad Pavić, jedan od
najpoznatijih savremenih srpskih književnika, u intervjuu beogradskom listu “Borba” ukazao
je na Muslimane kao na općedruštvenu opasnost. Tom prilikom je izjavio da bi trebalo da se
Srbi obrate Evropi kao njeni branioci od agresivnog orijentalno-despotskog, militantnog,
džihadskog islama, da bi trebalo stvoriti jedan novi zid za zaštitu od islama na Kosovu. I
književnik i akademik Dobrica Ćosić, “otac novog srpskog nacionalizma”, bavi se često
muslimanskim pitanjem. Prema njemu . KPJ je u duhu svog ‘internacionalizma’... partijskim
odlukama proizvela i nove nacije, najprije crnogorsku, pa zatim, u ime samoupravnog
socijalizma i muslimansku, prvu takvu naciju u čitavom svetu..

254

81 List “Borba” od 17, januara 1989, s, 7., Beograd

82 List “Politika”, od 21, januara 1991, s, 9., Beograd
Njegova omiljena tema je ukazivanje na “islamsku opasnost”. O tome je govorio u
aprilu 1990. godine i na američkom Capitol Hillu (Kongresu): “U Republici Bosni i
Hercegovini etnička i politička majorizacija Muslimana nad srpskom i hrvatskom
populacijom, koju sve izraženije obuzima militantni islam iz arapskog sveta, izazvala
je depresiju, osećanje neravnopravnosti i migraciju hrišćana, najviše pravoslavnih Srba,
prema kojima je deo muslimanske populacije tradicionalno antagonističan. Ne može se
ne uočiti agresija islama u poslednjim decenijama na jugoslavenskom prostoru, osobito
u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u srpskom Sandžaku. Ta vesto i planski sprovođena
i agresivna islamizacija izaziva međureligijsku napetost i sukobe u etnički mešanim
sredinama i uzrokuje potiskivanje hrišćanske kulture u ovom delu Evrope.. .”95}
I orijentalista iz Nacionalnog centra za naučna istraživanja u Parizu Aleksandar
Popović, uključio se tih godina u “dnevnu politiku” vladajućeg režima u Srbiji a protiv
Muslimana. U nedavno objavljenoj studiji (knjižici) Jugoslavenski muslimani
(Beograd, 1990) govori “neobaveštenom” zapadnom svijetu o “... jednom od gorućih,
dugo vremena prikrivenih pitanja”, o “... ostvarenom šurovanju (u političke svrhe)
Komunističke partije na vlasti i jedne verske zajednice i njenih ‘predstavnika’”... Autor
bez navođenja ikakvih argumenata pokušava prikazati kako je Titov režim imao
posebne razloge da favorizuje jugoslavenske M(m)uslimane “nasuprot drugim verskim
ili etničkim grupama u zemlji”. Tito se “njima poslužio za potrebe svoje međunarodne
politike...”; po Popoviću “jugoslavenska muslimanska zajednica uživa od Bandunga
(1955) naovamo krajnje privilegovan položaj...” Prema A. Popoviću taj “euforični
period jugoslavenske muslimanske zajednice” trajao je “dvadeset pet godina”. Pošto su
uživali “ogromne pogodnosti u praktično svim oblastima” autor servira čitaocima, opet
bez konkretnih činjenica, netačan zaključak: “Nije, prema tome, nimalo začuđujuće što
upravo oni (Muslimani) predstavljaju jedan od glavnih bastiona (ako ne i glavni
bastion) sadašnjeg jugoslavenskog komunističkog režima”. 83 84 >
Takav zaključak nema uporišta u historijskim činjenicama. U svakoj državi uz
privredu, najvažnija tri stuba su: vojska, unutrašnji poslovi (policija) i spoljni poslovi,
a u socijalističko-komunističkim zemljama najveću moć imala je Partija. U SFRJ je
izuzetno važno bilo ko se nalazi u predsjedništvima Partije i države, na čelu Savezne
skupštine, Saveznog izvršnog vijeća i resora ministarstava
255 odbrane, unutrašnjih i
inostranih poslova.

83 NIN, 29. april 1990, s. 13., Beograd

84 Vidi: Aleksandar Popović, Jugoslavenski muslimani, izd. Akvarijum, Beograd, 1990, s. 34.
 Činjenice i arhivski izvori govore da su jugoslavenski M(m)uslimani za čitavo vrijeme
postojanja socijalističke države imali marginalnu ulogu. Evo jednog između mnoštva drugih
dokaza. U Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) starješinskog kadra iz redova Muslimana
decenij ama nije bilo više od 0,5 do 2,4 odsto, a u redovima partijsko-političkog kadra u Armiji
bilo je svega 0,05 odsto. Najveći dio vojnostaiješinskog i političko- partijskog kadra bili su Srbi
(preko 60 odsto) i Crnogorci (preko 6 odsto), dok je svih ostalih naroda i narodnosti, a koji su,
prema popisima stanovništva od 1971, 1981. i 1991. godine, činili preko 60 odsto stanovništva
zemlje, bilo oko 30 odsto. Krajem 80-tih godina u JNA je bilo samo 3-4 aktivna generala
Muslimana (a Srba 77, te Crnogoraca 19; pukovnika Muslimana bilo je 28 (Srba 1511,
Crnogoraca koji čine svega 2,6 odsto stanovništva zemlje bilo je 257).85.?
U Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove od ukupnog broja zaposlenih bio je krajnje
zanemarljiv broj Muslimana. Posljednjih godina od 14 visokih funkcionera SSUP-a koje je
uputila vlada SR Bosne i Hercegovine niko nije bio Musliman. U Državnom sekretarijatu za
inostrane poslove za 45 godina bio je samo jedan ministar (R. Dizdarević), a od službenika samo
njih nekoliko. Na ambasadorskim položajima (ukupno 81) bila su u prosjeku 3-4 Muslimana
(Srba 27-30, Crnogoraca 12-16). U generalnim konzulatima (ukupno 22) bila su samo dva
Muslimana, dok u stalnim misijama SFRJ (ukupno 7) i kultumo- informativnim centrima
(ukupno 14) nije bio nijedan.
U strukturi KPJ/SKJ, kroz čitavo vrijeme postojanja socijalističkog državnog uređenja bio je,
u odnosu na Srbe i Crnogorce, veoma mali procenat članova Muslimana, Albanaca i Turaka (a
također i Hrvata i Slovenaca). A treba znati daje u periodu 1978-1982 bilo ukupno 2111730
članova SKJ. U saveznim visokim partijskim forumima, gdje se odlučivalo, Muslimana nije bilo
sve do 1969. godine, kad je za članove Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ bio kooptiran na kraće
vrijeme Nijaz Dizdarević. U sljedećih 23 godine na visokim partijskim funkcijama, od njih
nekoliko stotina bila su još samo dvojica: Munir Mesihović (izabran 1972. godine u
Predsjedništvo SKJ) i Džemil Šarac (u JNA). Struktura članstva SKJ u SFRJ, kao i u Bosni i
Hercegovini, je bila takva da je za čitavo vrijeme od oslobođenja do kraja postojanja
socijalističkog društvenog uređenja u KPJ/SKJ bilo uvijek oko polovine (50 odsto) iz redova
Srba (prema popisima stanovništva od ukupnog broja stanovništva u BiH Srba je bilo 1971.
godine 37,19,1981. godine 32,02 a u 1991. godini 31,3 %) a Crnogoraca je bilo stalno
dvostruko više u članstvu SKJ nego u stanovništvu SFRJ. Nacionalni sastav Centralnog
komiteta SK BiH izabranog na X kongresu (1989) bio je: Srba 32 (ili 39,5%), Muslimana 26

254
85 Početkom 90-tih godina starješinski sastav (oficiri i podoficiri, prema etničkom sastavu stanovništva), izgledao je ovako:Cmogoraca (2,5 odsto
stanovništva u SFRJ) 4 873 (ili 6,2 odsto ), Hrvata (22,1) 9903 (ili 12,6 odsto), Makedonaca (5,8) 4 952 (ili 6,3), Muslimana (8,2) svega 1 896
(ili 2,4 odsto), Slovenaca (8,2 ) svega 2 201 (2,8), Srba (39,7 odsto) 47 160 (ili 60 odsto), Jugoslovena (1,3) 5 266 (ili 6,7). Albanaca je bilo
svega 472 (0,7 odsto) a Mađara 550 (ili 0,7). Vidi ambasadorske i konzulske liste u dnevnom listu “Borba” od 11 do 12. marta i od 25-26. marta
1989. godine.
(32%), Hrvata 11 (13,6%), Jugoslovena 11 (13,6) i ostalih jedan. 86 >
Zatim, za 45 godina socijalističkog društvenog uređenja na položaju predsjednika
Predsjedništva SFRJ, zatim predjednika Savezne skupštine SFRJ i predsjednika Saveznog
izvršnog vijeća bila su tri Muslimana.
Dakle, u mnogim područjima života Srbi su imali prevagu u hijerarhijskoj strukturi
društva. Na to ukazuju svi relevantni podaci o njihovom mjestu, po brojnosti i položajima, u
policiji, u nekim periodima u vojnim preduzećima, državnoj upravi, prosvjeti i drugim
društvenim djelatnostima. U njima su - protivno nacionalnoj strukturi stanovništva - čelna
mjesta i druge rukovodne funkcije često zauzimali pripadnici srpskog naroda. Otuda i
floskula A.Popovića o Muslimanima “kao bastionu komunističkog režima” spada u
antiislamsku i kampanju protiv “Muslimana u nacionalnom smislu”. Sračunata je i da skrene
pažnju sa nepovoljnog položaja pripadnika drugih nacionalnosti potiskivanih sa ključnih
funkcija koje su uveliko zauzimali pripadnici srpskog naroda. Ona se uklapa u velikodržavnu
hegemonističku propagandu koja je dijelom proizvod i straha od mogućnosti od gubitka
privilegija .
Kada bi se zanemarile ove “kadrovske i političke greške” koje je Josip Broz Tito, pod
pritiskom unutrašnjih nacionalističkih i birokratski opterećenih snaga činio prema
Muslimanima, radi istorijske istine treba reći da su ga oni istinski poštovali i podržavali
njegovu spoljnu i unutrašnju politiku (posebno od 60-tih godina naovamo). Muslimani su
znali da bi bez Tita i njegovog odnosa prema brojčano malim narodima i manjinama
(narodnostima) bili u neuporedivo težem položaju. Tito je, bez sumnje, bio zaslužan i za
krupna ekonomska i

86 Brojno stanje članstva SKJ, prema nacionalnom sastavu, u 80-tim godinama bilo je ovako: iz redova Hrvata u 1981. godini bilo je 310 096
(ili 14,65%), 1985. i u 1987. godini bilo ih je svega po 12,75%; u Srbiji je u 1981. godini
257 bilo 973 323 (ili 47,11%), 1985 godine 973
209 a u 1987. godini 905 591 (ili 44,13%). Međutim, Muslimana u SKJ u 1981. godini ima 167 984 (ili 7,94%) dok ih je u 1985. godini
bilo 5,24%, a 1987. godine 7,60 odsto (Dušan Janjić, Bosna i Hercegovina između mira i rata, Beograd, 1992, s. 108-110). Godine
1988. članstvom u SK bilo je obuhvaćeno 23,18% populacije Crnogoraca, 13,91 odsto Makedonaca, 16,21% Jugoslovena, 13,83% Srba,
10,35% Muslimana, 8,66% Albanaca, 7,05% Slovenaca, i 6,9% Mađara (Ivo Komšić, Nedjelja, 29. april 1990.).
druga dostignuća u Bosni i Hercegovini. I drugi narodi ove republike - Srbi i Hrvati - prihvatili
su još u toku vođenja narodnooslobodilačkog rata njegov stav o ravnopravnosti svih naroda, a
nakon rata u BiH je svima osiguran jedan od najdužih perioda mira u njihovoj viševjekovnoj
zajednici.
Josip Broz je sebi, svojim djelima - prvenstveno boreći se za mir među narodima svijeta, za
ravnopravnost velikih i malih naroda i zemalja, doprinosom rušenju kolonijalizma, borbom -
preko međunarodnog pokreta nesvrstanih zemalja čiji je bio jedan od začetnika i organizatora,
protiv podjele svijeta na vojne antagonističke blokove - osigurao mjesto u historiji ne samo
jugoslavenskih zemalja, već i Evrope i svijeta. Pokušao je da stvori i pravedniji društveni sistem
- sistem samoupravljanja, ali u tome se nije uspjelo. Ipak, u posljednjoj deceniji njegove
vladavine, Jugoslavija je, kao i Republika Bosna i Hercegovina, doživjela, u poređenju s drugim
socijalističkim zemljama istočne Evrope, svoj najveći procvat." ) Međutim, zbog odsustva
višestranačkih partija i suštinskih promjena društvenog uređenja saprilagođavanjem savremenim
tokovima

99) Izuzimajući prvih 18 poslijeratnih godina, u kojima su dovedeni u poziciju da se

“opredjeljuju” u Srbe ili Hrvate, sudjelovanje Muslimana u starješinskom kadru bivše JNA ili
u članstvu i rukovodstvima SKJ približavalo se njihovom prisustvu u nacionalnoj strukturi
stanovništva Jugoslavije. To je posebno karakteristično u historijskoj fazi do Titove smrti,
naročito do polovine osamdesetih godina XX stoljeća. Do tada (do 1980.) u JNA je ukupno
bilo 36 Muslimana boraca antifašista iz Drugog svjetskog rata sa činovima generala. To su: Š.
Bijedić, S. Filipović, A. Humo, O. Karabegović, H. Omanović, H. Ćetić, S. Pozderać, M.
Šeremet, M. Dizdar, T. Pletilić, H. Kulenović, Z. Mutevelić, M. Mujkić, A. Hodžić, Ah.
Hodžić, Dž. Fejzo, E. Durić, Dž. Šarac, Dž. Muminagić, A. Deronja, L. Ahmetović, E.
Ćemalović, 0. Morgan, 0. Pezo, K. Buzaljko, A. Džubo, M. Hotić, A. Pervan, Z. Musić, H.
Hadžimurtezić, A. Bajrović, I. Ćejvan, I. Kulenović, Š. Kapetanović, K. Korajlić. Među
generalima je bilo i pet Albanaca, boraca učesnika NOR-a: R. Abduli, F. Ćuranovi, E. Rečica,
F. Hodža, A. Muhađiri, I. Ibrahimi. U1981. godini u JNA je bilo 10 generala pripadnika
muslimanskog naroda i 4 Albanca. Od 1970. godine u vojne i podoficirske škole primljeno je
između 8 i 14% Muslimana; u vojne gimnazije je primljeno 27,7% Srba, 23,3% Hrvata, 7,9%
Muslimana, 14,7% Slovenaca, 7% Makedonaca, 1,9% Crnogoraca, 9,6% Albanaca i 2,1%
Mađara. (Vidjeti: Važnije vojne ličnosti, jedinice i ustanove oružanih snaga SFRJ 1945-1985,
edicija Razvoj oružanih snaga SFRJ, Beograd, 1986). Među Muslimanima nosiocima
generalskih činova dvojica su bila podsekretari u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu
odbranu): Džemil Šarac i Asim Hodžić, jedan je bio komandant Armije i CWŠ (Centra visokih
vojnih škola) - Rahmija Kadenić, jedan komandant ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne
258odbrane - Enver Ćemalović, jedan sekretar organizacije SKJ u JNA - Džemil Šarac, dva
komandanta RŠTOBiH — Mujo Mujkić i Sakib Pozderać, komandanti korpusa Ismet
Kulenović i Ibrahim Alibegović i M. Fetahagić, dva vojna tužioca JNA — A. Bajrović i Ah.
Hodžić. Stanje se bitno izmijenilo u onoj fazi koja je nastala nakon Titove smrti kada se ovim
 prostorima približavao ratni požar i kada i JNA u njen starješinski kadar postaju, takoreći,
jednonacionalnog sastava.
iz kraja XX vijeka dogodilo se da je čitava zemlja ubrzo nakon njegove smrti (1980) doživjela
duboku krizu.
Dakle, u mnogim područjima života Srbi su imali prevagu u hijerarhijskoj strukturi
društva. Na to ukazuju svi relevantni podaci o njihovom mjestu, po brojnosti i položajima, u
policiji, u nekim periodima u vojnim preduzećima, državnoj upravi, prosvjeti i drugim
društvenim djelatnostima. U njima su - protivno nacionalnoj strukturi stanovništva - čelna
mjesta i druge rukovodne funkcije često zauzimali pripadnici srpskog naroda. Otuda i floskula
A. Popovića o Muslimana “kao bastionu komunističkog režima” Spada u antiislamsku i
kampanju protiv “Muslimana u nacionalnom smislu”. Sračunata je i da skrene pažnju sa
nepovoljnog položaja pripadnika drugih nacionalnosti potiskivanih sa ključnih funkcija koje
su sve više zauzimali pripadnici srpskog naroda. Ona se uklapa u velikodržavnu
hegemonističku propagandu koja je dijelom proizvod i straha od mogućnosti od gubitka
privilegija i dolazećeg kraja velikosrpske politike.

Bosna i Hercegovina u svestranom privrednom i društvenom usponu ’ 70-tih i ’80-tih

godina
Bosna i Hercegovina je u društvenom i privrednom razvoju 70-tih i 80-tih godina
doživjela svestrani preobražaj. Stvoreno je moderno agramo-industrijsko društvo. Imalo je
krupne privredne sisteme.87

87 Najveće učešće u društvenom proizvodu industrije imala je metalna industrija

(metalo-prerađivačka djelatnost, mašinogradnja i proizvodnja saobraćajnih sredstava), zatim energetske grane (elektroprivreda
i proizvodnja uglja), crna i obojena metalurgija, proizvodnja motora i niotornih vozila, proizvodnja aviona i automobila,
proizvodnja gotovih proizvoda od drveta i proizvodnja gotovih tekstilnih proizvoda. Značajno su bili razvijeni šumarstvo,
građevinarstvo, saobraćaj i trgovina. Industrijska proizvodnja rastaje (u periodu 1948-1980) po prosječnoj godišnjoj stopi od 9,4
odsto. Stvoreni su krupni industrijski kombinati kao što su: Energoinvest, Uniš, Šipad, Bosnalijek, Famos i Tas u Sarajevu,
Titovi rudnici uglja i Sodaso u Tuzli, Koksno-hemijski kombinat “Boris Kidrič” u Lukavcu, Elektrobosnau Jajcu, Incel u Banjoj
Luci, Azot u Goraždu, Soko u Mostaru, Rudarsko metalurški kombinat u Zenici, koji su se prema rezultatima ostvarenim u
proizvodnji i po broju zaposlenih radnika ubrajajali među najveća preduzeća u SFRJ. U toku 1980. godine u industriji BiH
proizvedeno je 18,8 odsto jugoslavenske proizvodnje električne energije, 28,3 odsto proizvodnje uglja, 84,4% željezne rude,
69,7% koksa, 42,9% čelika, 68,4% boksita. U BiH je tada radilo i 29 privrednih 257organizacija koj e su se bavile grafičkom
industrijom. Najznačajniji su: Oslobođenje, Svjetlost i Veselin Masleša u Sarajevu, Borac u Travniku, Glas u Banjoj Luci,
Univerzal u Tuzli, Dom štampe u Zenici. U sastavu Islamske zajednice u Sarajevu radilo je izdavačko preduzeće Kalem. I
poljoprivreda je doživjela puni procvat. Obrazovani su i krupni agroindustrijski kombinati (poslovni sistemi za proizvodnju i
promet prehrambenih proizvoda). Krupniji su bili: UPI -Sarajevo, Hepok - Mostar, Agrokomerc - Velika Kladuša, AIPK
“Bosanska krajina - Banja Luka, PTK - Tuzla, Bimal - Brčko.
 Stvorila je brojne visokokvalificirane radnike, tehničku i drugu inteligenciju raznih
profila.
Historijski razvitak Bosne i Hercegovine nakon završetka Drugog svjetskog rata dijeli
se na dva različita perioda. Prvi je trajao od 1945. do polovine šezdesetih godina. U njemu
je ova zemlja, kao i sve druge republike, imala u načelu ravnopravan status. Bitisala je u
centralističkom i unitarističkom uređenju. Podređena državnom centru i vezana uz
Beograd u kojem su dominirali srpski kadrovi kako u partijsko-političkom tako i u
upravnom i policijskom aparatu. Njeni privredni i industrijski resursi su usmjeravani na
tešku industriju, rudarstvo, eksploataciju šuma, velike hidroelektrane. Potisnut je razvoj
infrastrukture i civilizacijsko- tehnoloških uvjeta i standarda.101} Taj period je nazvan
idealiziranom slikom poleta u “obnovi i izgradnji”. To je bilo i vrijeme revolucionarnog
terora provođenog pod optužbama i usmjerenog prema ostacima vlasti starog društva,
saradnika okupatora, gazda i kulaka na selu. To je vrijeme zabrane rada svim nacionalnim
kultumo-prosvjetnim društvima. Razlaz Tita sa Staljinom nastao je 1948. godine. To je
povećalo progone onih koji su ostali sljedbenici Informbiroa (Informacionog biroa
komunističkih partija). Oni su izolirani iz društva tako što su zatvarani ili su odvedeni na
prisilna radilišta i Goli otok. Okončanje toga razdoblja počelo je polovinom šezdesetih
godina. Tada je sa svih državnih i policijsko- kadrovskih funkcija uklonjen Aleksandar
Ranković. Sa čelne funkcije u Bosni i Hercegovini povukao se i Đuro Pucar. Na čelo
republike i Partije došli su mladi političari iz sva tri naroda. Bili su vjerni Partiji, dosljedni
Titovi sljedbenici i, usto, vezani za ideju napretka Bosne i Hercegovine
- Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Dragutin Kosovac
- Braco i drugi.
Taj zaokret počinje 1966-1968. godine. Ivan Lovrenović taj period naziva drugom
epohom bosanskohercegovačke povijesti u Jugoslaviji. Taj zaokret će izmijeniti
civilizacijsku sliku zemlje. Bosna je u dubokoj prošlosti bila pojam neprohodne zemlje. Za
austrougarske uprave sagrađeni su novi putovi i uskotračne željezničke pruge. One su
približile rudna i šumska bogatstva za eksploataciju. Na njihovu izgradnju potpuno je
zaboravljeno za Kraljevine Jugoslavije u periodu između dva svjetska rata. Tako je ova
zemlja na kraju Drugog svjetskog rata imala ukupno 56 km asfaltnih putova zajedno sa
gradskim ulicama. Godine 1968. raspisan je narodni zajam za izgradnju novih putova s
ciljem da asfaltni put poveže sva veća naseljena mjesta. Kako je ta akcija uspjela najbolje
se 260
može vidjeti po tome što je Bosna i Hercegovina za kratko vrijeme izgradila 3.000 km
asfaltnih putova.

101) Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i
Hercegovine, izd. Durieux, Zagreb, 1988.
 Potom je pokrenuta akcija za izgradnju 1.000 škola i toliko javnih biblioteka. Širom
republike je razvijena mreža osnovnog, srednjeg i visokog školstva uključivši i razne
visokoškolske institucije.88)
Visoke škole i fakulteti su otvoreni u mnogim gradovima u unutrašnjosti zemlje (Doboj,
Zenica, Bihać i dr.). Sada je i do najzabačenijih naselja i kuća u selima i okolini gradova
dospjela električna struja, voda, telefoni. Vlastitom inicijativom i samodoprinosima građani su
u svim područjima, takoreći, do najzabačenijih naselja i kuća u selima i bližoj i daljoj okolini
gradova doveli električnu struju, izgradili vodoopskrbne objekte i osigurali vodu, instalirali
telefone, unijeli bijelu tehniku u domaćinstva. Na svojim imanjima su poljoprivredne
djelatnosti obavljali najsavremenijom mehanizacijom, formirali stočarske farme, podizali
voćarske i vinogradarske plantaže itd. U privredi je sačuvana bazična i teška industrija, uz
diversifikaciju privrednog života; uvode se nova postrojenja, modeme proizvodne linije,
prerađivačka industrija, tekstilna, te najsavremenije tehnologije kojima bosanskohercegovačka
privreda uspješno konkuriše na svjetskom tržištu. Razvija se i turizam, podižu mnogi novi
hoteli, sportsko-rekreativni centri za zimske i sve druge sportove, oblikuju se stambeni
kompleksi bez prijašnje urbanističke uniformnosti i daleko boljim kvalitetom gradnje. Ljudi
svih uzrasta su dobili mogućnost putovanja u sve zemlje svijeta, a komunikacija sa tamošnjim
načinom života postaje redovita i sve češća. Obnavljaju se stare i grade nove bogomolje, za
pripadnike svih vjera. Dio toga blagostanja stečen je i masovnim odlaskom domaćih ljudi na
privremeni rad u inostranstvo. Tamo je jačana finansijska podloga ne samo domaćinstava nego
i državae u cjelini, pa i spremnost da se odvoje prilozi
za crkve i džamije. Itd.
Brojem stanovnika (4,354.911) Bosna i Hercegovina je gotovo dostigla republiku
Hrvatsku (4,761.344). Po svom mjestu i ulozi u okviru federativne zajednice republika i
naroda Bosna i Hercegovina nije više bila objekat o koji bi se, kao u prošlosti, mogli otimati
njeni susjedi - Srbija i Hrvatska. Sad je ona ravnopravan subjekat koji je u svemu uvažavan.
Zahvaljujući politici oslonca na vlastite snage ona se uzdigla i ekonomski i kulturno; svi
njeni narodi - Muslimani, Srbi i Hrvati i

88 Od 1975. godine formirana su, uz Sarajevski, još tri univerzitetska centra: u Danjoj 257
Luci (1975.), Tuzli (1976.) i Mostaru (1977.). U njima je studiralo više desetina hiljada redovnih i vanrednih studenata. Studije su bile
besplatne. Na fakultete se mogao upisati svako ko ima završenu srednju školu i koje to želio. Uz te centre nikli su i studentski domovi.
Đaci iz redova sva tri naroda, među njima i Muslimani, obilato su se koristili tim pogodnostima. Tako je od 1965. do 1990. više desetina
hiljada bosanskih Muslimana steklo akademsko obrazovanje i visoke titule raznih profila i dalo svoj doprinos izgradnji zajedničke im
domovine Bosne i Hercegovine.
ostali građani su i po ustavu i u praksi u istom položaju i ravnopravni. Nije bilo privilegiranih
nacija. Veliki nedostatak i greška u ovako svestranom razvoju zemlje bio je taj što Partija i
postojeća vlast nisu dozvoljavale razvoj nacionalnih kultura i njegovanje nacionalnih tradicija
njenih naroda. Tu prazninu će koristiti u manjoj ili većoj mjeri sve konfesije i njihove će
institucije postati gotovo jedini čuvari tih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini, što će
kasnije imati dalekosežnih posljedica. Bez obzira na političke stege i kalupe Partije, međutim,
izrastao je veliki broj književnika, pjesnika, znanstvenika, umjetnika, muzičara, pjevača,
sportista. Mnogi od njih su po kvalitetu svog stvaralaštva, bili poznati i priznati i van zemlje.

Preobražaj u kulturnom životu Bosne i Hercegovine

Ubrzano se mijenjala i slika kulturnog života Bosne i Hercegovine. Prvi znaci toga razmaha
počinju sa Titovim razlazom sa Staljinom 1948. godine. Tada je bila povoljna prilika da se na
intelektualnom i fizičkom planu načini razlaz sa svim onim što je značilo dirigiranu misao i
dirigirano stvaranje u umjetnosti.103} Obično se uzima daje tu epohalnu operaciju obavio
Miroslav Krleža svojim poznatim govorom na kongresu Saveza književnika Jugoslavije u
Ljubljani 1952. godine. Ivan Lovrenović piše daje to svakako u određenom smislu tačno. No,
niti je sva književnost čekala Krležu da se oslobodi od socrealističkih normi i dogmi, niti je
poslije Krležina govora nestalo književnih socrealista i partijskih lirskih dekoratera. Otuda ni u
Bosni i Hercegovini još nije bila prilika da se pokaže viša kvaliteta u književnosti. Za Bosnu i
Hercegovinu je, međutim, imalo veliko značenje razlaz sa SSSR-om. To je iskazano u širem
političko-kultumom i kultumopovijesnom kontekstu Krležine akcije. “Riječ je o grandioznoj,
ako ne i u svim elementima i tezama održivoj, Krležinoj zamisli o ‘našemu’,
‘južnoslavenskomu’, kulturnomu identitetu kroza stoljeća, kao i vertikali koja jednako suvereno
i samosvojno stoji spram Istoka i spram Zapada. Najvitalniju, pak, potvrdu i najviše
duhovnoestetske domete toga identiteta Krleža nalazi u starohrvatskoj sakralnoj arhitekturi, u
srpskom i makedonskom fresko slikarstvu, te u- bosanskim srednjovjekovnim mramorovima,
stećcima, prije svega u njima. Osim brilijantnih eseja i članaka u kojima je formulirao te svoje
teze, Krleža je ogromnom energijom prionuo i u praktično ostvarenje nekih zamisli koje su
proizilazile iz njih. Jedna od njih bila je osnivanje Leksikografskog zavoda i započinjanje
velikoga posla na izradi Enciklopedije Jugoslavije, a druga-priprema i organizacija velike
izložbe

103) Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i
Hercegovine, izd. Durieux, Zagreb, 1998., 172-173.

262
srednjovjekovne umjetnosti koja je održana u Parizu 1950., i na kojoj su po Krležinoj
ideji glavni element i najveće otkriće bili stećci”. 89 90
U isto vrijeme s tim su se Krležinim aktivnostima podudarili, takoreći, počeci
arheoloških ispitivanja na terenu i znanstvenoistraživački rad stručnjaka nove generacije
medijevalista i arheologa oko Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Rezultati njihovih
istraživanja su se naslanjali na one što su postignuti spočetka XX stoljeća na tom području.
Ta traganja za vlastitim koljenima vjerovatno predstavljaju začetak one klime koja će u
narednom desetljeću početi donositi izvanredno zanimljive transpozicije tih drevnih
motiva i inspiracija u poeziji, u slikarstvu, grafici i skulpturi, u filmskoj dokumentaristici,
čak u muzičkim partiturama. Ivan Lovrenović, i ne samo on, nego i drugi povjesničari
umjetnosti, nalaze vezu između tih istraživanja i borbe za novi identitet Bosne i
Hercegovine.
Ta borba će se naročito voditi na području kulture. Najžešći su otpori usmjereni protiv
stvaranja Akademije nauka i umjetnosti, vlastitog bosanskohercegovačkog televizijskog
programa, uvođenja pojedinih katedri na Filozofskom fakultetu, istraživačko-izdavačkog
projekta, edicije Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, protiv antologijske prezentacije
muslimanske književne baštine... Protivnici ovih i drugih inicijativa, za koje se valjalo
boriti, utoliko više ukoliko su iskazivale bosanskohercegovačku autohtonost, bili su srpski
nacionalisti, bosanski ili oni iz Beograda, sa partijskim pravovjernim licem, kako ih naziva
Ivan Lovrenović, i starokomunistički dogmati unitarizma neprilagođeni novom vremenu,
ali je među njima bilo i Muslimana i Hrvata. Neki od njih su sve te inicijative okarakterisali
“razbijanjem bratstva i jedinstva i Jugoslavije”. U mnogim interpretacijama toga razdoblja
ignorirana je važnost zalaganja za autonomnu i kozmopolitsku Bosnu i Hercegovinu. I
pitanje jezika je iskrslo među svakodnevne teme pokretane u tim borbama za novo
bosansko razdoblje. Do početka tih procesa je period potpune dominacije srpskog jezika. 105}
Bosanskohercegovačka književnojezička politika, inicirana od partijskih krugova, začeta je
organizacijom velikog simpozijuma u Sarajevu 1970. godine o
“hrvatskosrpskom/srpskohrvatskom jeziku”. Na tome su se angažirali vrsni
sociolingvistički stručnjaci sa ciljem da se znanstveno artikulira i praktično operacionalizira
standardnojezički izraz kao kategorija u istoj
ravni s “varijantama” istočnom i zapadnom, kako su nazivani srpski i hrvatski jezik.
Slična borba se zametnuta i u vezi sa definiranjem književnosti. Je li
263

89 Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, izd. Durieux, Zagreb, 1998., 173.
90 Pisac i istraživač povijesti Alija Isaković pokazivao je na primjerima kako je jezik štampe i javne komunikacije u Bosni i Hercegovini
od 1947748. godine nadalje planski srbiziran. Podlogu za to je dao Novosadski dogovor o jeziku 1954. godine. Taj dogovor je donesen
pod velikim pritiskom Beograda. Na njemu nije sudjelovao niko iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
bosanskohercegovačka književnost zbroj književnosti koje se mogu proučavati samo u
sklopu nacionalnih njihovih korpusa - srpskog i hrvatskog? Ili je riječ o pojmu i korpusu
bosanskohercegovačke književnosti, unutar kojega tzv. dvojne pripadnosti ne predstavljaju
nikakvu smetnju? Pri tome je uvijek nejasno što s piscima Muslimanima. Stanovište o
zbroju književnosti nacionalnih korpusa - srpskog i hrvatskog - nije Muslimanima “davalo”
pravo na njihovu nacionalnu književnost. Ono je uvijek pretpostavljalo opredjeljivanje
pisaca Muslimana za srpsku ili hrvatsku pripadnost.91) Tim pitanjima je posvećen poseban
simpozij u organizaciji izdavačke kuće “Svjetlost” 1970. godine. Esejist i teoretičar
profesor Midhat Begić je na tom skupu ponudio lucidno razmišljanje o bosanskoj
književnosti kao jedinstvenom korpusu s karakterom kompozitne dinamičnosti, ali na tragu
tih Begićevih sugestija niko se nije upuštao u istraživački i teorijski rad koji bi na toj liniji
doveo do najcjelishodnijih iješenja.
Od početka toga razdoblja, od šezdesetih godina naovamo, kulturni život Bosne i
Hercegovine sve snažnije savladava mnoga ograničenja, izlazeći iz kolonijalne i
provincijalne zaturenosti. Sve uočljivije se konstituiše i institucionalno, i organizacijski,
pogotovo u stvaralačkom smislu. Uz radio, koji djeluje od 1945. godine, do kraja šezdesetih
godina otpočinje emitiranje i samostalnog televizijskog programa; kulturni život obogaćuje
razvoj štampe, filma; sve su brojnije likovne izložbe, kazališne predstave, razvijaju se
bogate publicstičke aktivnosti i izdavačka produkcija ne samo domaćih nego i stranih
autora; sve su razvijenije forme popularne kulture; afirmirajući domaća ostvarenja i
svjetska likovna zbivanja, snažno djeluju Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine,
Galerija portreta u Tuzli, Jesenji salon u Banjoj Luci, Collegium artisticum sa drugim
sarajevskim galerijama; startao je i Festival malih scena MESS koji postaje jedna od
centralnih kazališnih smotri u Jugoslaviji; zapaženu pojavu u kulturnom životu Bosne i
Hercegovine predstavljaju časopisi “Izraz” (za književnu i umjetničku kritiku i teoriju),
naročito u godinama kada su ga uređivah Midhat Begić i Kasim Prohić, pa časopis za film
“Sineast”.
Uz književnost i slikarstvo nagli razvoj i visoke domete dostižu film i televizijska
produkcija, arhitektura, scenske umjetnosti, te produkcija u masovnoj i popularnoj kulturi,
grafičkom dizajnu, video-produkciji, pop-muzici i drugim stvaralačkim područjima.

264

91 Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i

Hercegovine, izd. Durieux, Zagreb, 1998., 176.
 Uz Ivu Andrića kao pisca situiranog u drugi beogradski milje koji je bio neka vrsta
zaštitnoga znaka bosanske proze i književnosti uopće, i njegovu sudbinsku vezanost za svoje
bosansko izvorište, u Bosni i Hercegovini su od 1966. do 1970. godine nastali takvi
književnoumjetnički tekstovi, koje Ivan Lovrenović svrstava među “najzrelija i ujedno
prijelomne točke možda u cijelom stoljeću”. Tim ostvarenjima na najbolji način je u isti mah
potvrđena “legitimnost” Andrićeve pojave i “stvaralački dokinuta njegova apsolutna
supremacija”. Godine 1966. izlaze jedna za drugom dvije ključne knjige nove bosanske
literature. To je pjesnička sinteza Maka Dizdara “Kameni spavač” i roman “Derviš i smrt”
Meše Selimovića. U te visoke književnoumj etničke vrijednosti poezije Maka Dizdara i
romana Meše Selimovića nadovezuje se tih godina i izlaženje romana “Ugursuz” Nedžada
Ibrišimovića (1968), i “Karabeg”. Javlja se i Derviš Sušić sa svojim romanima “Pobune”
(1967) i “Uhode” (1969). Skender Kulenović objevljuje prvu knjigu “Soneta” (1968).
Njegova druga knjiga “Soneta” pojaviće se 1973. godine, te roman “Ponornica” (1977).
Ćamil Sijarić je objavio više dobrih romana, među njima i “Miris lišća orahova”. U rasponu
od deset godina Midhat Begić objavljuje “Raskršća I” (1967), “Raskršća II” (1969) i
“Raskršća III” (1978). Uz ove stvaraoce 70-tih godina vrijedna djela daju Alija Isaković i
Muhamed Kondžić. Pojavljuju se i mladi pjesnici i književnici. Među njima Abdulah Sidran
(1944), Enes Kišović, Džemaludin Alić (1947), Irfan Horozović (1947), Salih Alić, Dževad
Karahasan, Fehim - Feđa Šehović, Nedžad Ibrišimović, Jasmina Musabegović, Mubera
Mujagić, Aiša Zahirović, Bisera Alikadić i dr. Uz pojavu još i djela “Album” Vitomira Lukića
(1968), knjiga priča Branka Ćopića “Basta šljezove boje” (1970) u bosansku književnost je
unesen raskid sa dominacijom tradicionalnih realističkih obrazaca, postavljana i ostvarena
visoka estetska mjera, koju je do tada u ovoj književnosti posjedovalo jedino Andrićevo djelo.
Mnoge od pomenutih djela karakterizira tematiziranje Bosne i njezine povijesne sudbine, ali
i pokušaji reinterpretacije do tada prevlađujućih klišeja o Bosni i Hercegovini kao “tamnom
vilajetu” i
zemlji uklete sudbine.
Iz oblasti nauke o književnosti, kritike, esejistike i estetike - uz
Midhata Begića i Kasima Prohića - ističu se i druga imena. Muhsin Rizvić je 1973. godine
u dva toma objavio knjigu “Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini
u doba austrougarske vladavine”, a 1980. godine knjigu “Književni život Bosne i
Hercegovine između dva rata”. Među njima su Muhamed Traljić, Muris Idrizović, Ismet
Smajlović, Ibrahim Čedić, Hazim Šabanović je 1973. objavio”Književnost
265 Muslimana BiH
na orijentalnim jezicima”, a Enes Duraković 1990. godine prvu “Antologiju muslimanskog
pjesništva -
Muslimanska poezija XX vijeka”. Duraković je ukazao “daje vjerska i kulturna tradicija
muslimanskog naroda dala djela koja ne zaostaju za najboljim ostvarenjima srpske i hrvatske
literature”. Od istog autora je izdavačka kuća “Svjetlost” izdala značajno kritičko djelo
“Muslimanska književnost XX vijeka” u 25 knjiga.
Objavljeno je i više zapaženih putopisnih tekstova i knjiga. Među njima se ističu djela
Zulfikara - Zuke Džumhura (1921-1991) i Tvrtka Kulenovića (1935).
Osim već pomenutog “Izraza” i “Sineasta” u Bosni i Hercegovini su na javnoj sceni do
1992. godine i drugi časopisi i listovi-“Život”, “Treći program”, “Odjek”, “Lice” (u
Sarajevu), “Putevi” (u Banjoj Luci) te “Most” u Mostaru. U njima su štampani radovi
pripadnika sva tri naroda, među njima i brojnih stvaralaca Muslimana.
Likovni život u Bosni i Hercegovini je oživio odmah nakon završetka Drugog svjetskog
rata. Među umjetnicima od početka su Roman Petrović, Mica Todorović, Branko Šotra, Ismet
Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Ivo Šeremet, Hakija Kulenović, Rizah Štetić i drugi. Kasnije
će se njima pridružiti iz livanjskog franjevačkog samostana i djela Gabrijela Jurkića. Iz
Državne škole za slikarstvo, koja je osnovana 1945. godine u Sarajevu, nastaće generacije
vrsnih bosanskohercegovačkih grafičara, među njima i pripadnika muslimanskog naroda. U
likovnom izrazu se probijaju modemi trendovi koji brzo potiskuju kratkotrajnu epohu
socrealizma. Osim u Sarajevu likovni život se razvija i umjetnici i slikarske grupe se javljaju
i u drugim centrima Bosne i Hercegovine - Tuzli, Banjoj Luci, Mostaru, Zenici.
Reorganizirana Škola za primijenjenu umjetnost je 1949. godine otvorila i grafički odsjek. Iz
njega će izrasti generacija istaknutih grafičara koji po završetku višeg školovanja u Zagrebu,
Ljubljani i Beogradu ostaju u tim sredinama ili odlaze u inostranstvo: Memnuna Vila
Bogdanić, Halil Tikveša, Dževad Hozo, Radovan Kragulj, Mersad Berber, Kemal
Širbegović, Emir Dragulj, Virgilije Nevjestić, Borislav Aleksić, Enes Mundžić, Radmila
Jovandić, Petar Waldegg i dr. Osnovana je, 1972. godine, i Akademija likovnih umjetnosti u
Sarajevu, sa već spomenutim izložbenim salonima - Collegium Artisticum, Galerija Bosne i
Hercegovine, druge galerije (Roman Petrović, Stari hram i dr.) u bosanskohercegovačkoj
sredini javlja se veliki broj izvrsnih umjetnika koji su svojim stvaralaštvom dostizali ne samo
vrhove tadašnjeg jugoslavenskog likovnog konteksta nego su se afirmirali i u inostranstvu:
Behaudin Selmanović, Radenko Mišević, Franjo Likar, Ljubo Lah, Mario Mikulić, Mirko
Curić, iz prve poslijeratne generacije za kojom slijede imena Afana Ramića, Mevludina
Ekmečića, Milorada Ćorovića, Nade Pivac, Tomislava Dugonjića, Viktora Majdandžića,
Borislava Aleksića,
Alojza Ćurića, Bekira Misirlića, Ibrahima Ljubovića, Mehmeda Zaimovića, Seida
Hasanefendića, Kemala Širbegovića, Mersada Berbera, IsmaraMujezinovića, Ljubomira
266
Perčinlića, MilivojaUnkovića, Salima Obralića, RatkaLalića, SeadaMusića, SafetaZeca,
EdinaNumankadića, Brace Dimitrijevića, Nusreta Pašića, Mustafe Skopljaka, Muradifa
Čerimagića, Perice Vidića, Alije Kučukalića i dr.
 Značajni su usponi i dometi i u ostalim likovnim umjetnostima. U skulpturi te domete
su ostvarili Zdenko Grgić, Arfan Hozić, Mirko Ostoja, Boško Kućanski, Ibrahim Bjelajac,
Alija Kučukalić.
Najprije je na Tehničkom fakultetu u Sarajevu osnovan 1949. godine arhitektonski
odsjek, a potom i Arhitektonski fakultet. Iz njih Su izašli mnogi arhitekti koji su svojim
ostvarenjima označili modemu epohu arhitektonsko-urbanističkog razvoja Bosne i
Hercegovine. Za sve njih je bila veoma važna praktična i teorijska djelatnost Dušana
Gabrijana i Jurja Neidhardta. Iznikla je i “sarajevska arhitektonska škola” čiji su
najistaknutiji predstavnici Zlatko Ugljen, Ivan Štraus, Živorad Janković, David Finci,
Mirko Ovadia, Nedžad Kurto, Halid Muhasilović, Branko Bulić i dr.
Znatne stvaralačke uspjehe bilježi i bosanskohercegovački film. Spočetka u
dokumentarnom i kratkom filmu šezdesetih godina sa vrlo snažno razvijenom klimom
istraživanja i kreativnim poimanjem filmskog jezika. Iz te klime izrasla je, uz rano
preminulog Ivicu Matića, vrlo prepoznatljiva struj a sarajevskog dokumentarnog filma -
Bakir Tanović, Midhat Mutapčić, Bato Čengić, Vlatko Filipović, Mirza Idrizović, Vefik
Hadžismajlović, Zlatko Lavanić, Suad Mrkonjić i dr. Kao cjelovita autorska ličnost se u
tom periodu ističe Bato Čengić, pa za akcijske i komercijalno uspješne filmove sa ratnom
tematikom Hajrudin Šiba Krvavac. Najveći autorski prodor pripao je Emiru Kusturici i
njegovim filmovima “Sjećaš li se Doli Bel” i “Otac na službenom putu” rađenih prema
scenarijima pjesnika Abdulaha Sidrana. Među tim stvaraocima je i Ademir Kenović.
Sa početkom politike “glasnosti” i “perestrojke” Mihaila Gorbačova u SSSR-u još
više opada ideološko uplitanje u kulturu u domaćim okvirima. Posve otvorena i veoma
intenzivna komunikacija sa svijetom doprinosi savršeno realiziranoj Zimskoj olimpijadi
1984. godine u Sarajevu. Organizacija XIV zimskih^olimpijskih igara koja je od
Međunarodnog olimpijskog komiteta povjerena Sarajevu naslanjala se i na dotadašnji
višedecenijski razvoj fizičke kulture u Bosni i Hercegovini. U njoj je 1979. godine bilo
2.840 objekata fizičke kulture i sporta sa površinom od 4.849.946 kvadratnih metara,
2.542 organizacije sa 364.488 članova i 1.7x20 nastavnika fizičke kulture. Za tu oblast
je u Sarajevu
osnovan i poseban fakultet. Olimpijada je ocijenjena kao jedna od najuspješnije organiziranih
zimskih olimpijada do tada. Ona je posvjedočila da Bosna i Hercegovina definitivno izlazi iz
jednog i ulazi u drugi sistem i vrijeme. Na to novo vrijeme ukazuju objavljane knjige,
postavljene izložbe, kazališne predstave i filmovi koji su prikazivani, tekstovi u časopisima,
267
javna predavanja i tribine, alternativna i omladinska štampa i druga strujanja u kulturnom
životu Bosne i Hercegovine. 92>

92 Opširnije o tome Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, izd. Durieux, Zagreb, 1998.,
 Bosna i Hercegovina je dotle već razvila i sve druge umjetnosti. Među predstavnicima
klasične muzike, u zabavnoj muzici, Sarajevskoj Operi, Baletu i Filharmoniji djeluju i ističu
se, uz umjetnike iz redova hrvatskog i srpskog naroda, i umjetnici Muslimani. Tako je i u
pozorištima u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Banjoj Luci, Mostaru u kojima su poznati glumci Safet
Pašalić, Rejhan Demirdžić, Adem Čejvan, Mustafa Nadarević, Zijah Sokolović, Mensur
Irfan, reditelji Haris Pašović, Safet Burina itd.
Kao istraživači i naučnici istakli su se mnogi Muslimani u raznim oblastima
humanističkih, tehničkih, medicinskih i pravnih nauka. Među njima valja spomenuti
naučnika svjetskog glasa u ginekologiji dr. Asima Kuijaka, zatim dr. Nedima Filipovića, dr.
Hazima Šabanovića, dr. Smaila Balića, sva trojica iz oblasti orijentalistike. Među onima koji
su dosegli visoka dostignuća su akademici dr. Muhamed Filipović, Enver Redžić, Avdo
Sućeska, Arif Tanović i dr.
Uprkos ovakvom ekonomskom i društveno-kultumom razvoju, Bosna i Hercegovina je,
u poređenju sa drugim jugoslavenskim republikama- Slovenijom, Hrvatskom i Srbijom - u
značajnom procentu zaostajala. To zaostajanje je uočljivije kada se uporedi sa regijama i
provincijama većine zapadnoevropskih zemalja. U njoj je, prema popisu stanovništva iz
1981. godine, još bilo 14,5 odsto nepismenih; sa četiri do sedam razreda osnovnog
obrazovanja registrirano je 24,3 odsto stanovništva, a sa srednjom školom 21,7 odsto. Te
godine je u toj republici zabilježeno 36,2 odsto gradskog stanovništva.

266
182. i d.; Nakon objavljivanja antologije muslimanske književnosti “Biserje” Alije Isakovića (Stvarnost, Zagreb, 1972), ubrzo su u ediciji
Kulturno nasljeđe BiH u izdanju Svjetlosti publicirana djela glavnih preporodnih pisaca: Edhem Mulabdić, Izabrana djela I-H (1974); A.
Hivzi Bjelavac, Izabrana djela I-II (1979); OsmanAziz, Izabrana djela I-II (1980); djela Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka u tri knjige:
Narodno blago, Istočno blago i Prirodno blago (1987); Svjetlost je uz Izabrana djela Safvet- bega Đašagića štampala (1971) i njegovu
monografiju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1986). Iste godine objavljane su i Teme Nafije Sarajlić (Zadrugar, Sarajevo).
 U okviru Jugoslavije su postojale nedovoljno razvijene republike i pokrajina
Kosovo. Tri pomenute republike, u međusobnim obračunima, netolerantno su se
odnosile prema nedovoljno razvijenim krajevima u zemlji. Pri tome su imale snažan
utjecaj na odluke za dobijanje i lociranje stranih investicija u zemlji. Tako su Srbija,
Slovenija i Hrvatska u 1989. godini od 578 prispjelih stranih investicija dobile daleko
najveći dio. Bosna i Hercegovina je od toga dobila samo 29 ili svega 5 odsto. Po
vrijednosti je to iznosilo svega 4 odsto ukupnih investicija. I u prva četiri mjeseca
naredne 1990. godine sklopljeno je 1.300 novih ugovora o zajedničkom ulaganju
inostranih investicija. Lavovski dio su opet uzele Srbija, Slovenija i Hrvatska. Bosni i
Hercegovini je od toga ostalo svega 4 odsto.108} Plate zaposlenih u Bosni i Hercegovini
bile su 16,3 odsto niže od jugoslavenskog prosjeka, a 32 odsto niže od slovenačkog
prosjeka.
Na sve to nadovezala se ekonomska i društvena kriza krajem 80-tih godina.
Zahvatila je cijelu zemlju, a posebno Bosnu i Hercegovinu. Jugoslavenski dugovi u
inostranstvu su dostigli preko 20 milijardi dolara. Potresali su cijelu zemlju, u njoj i
Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je zabilježeno opadanje životnog standarda, porast
nezaposlenosti i rast inflacije.
Tu krizu i sve masovnije nezadovoljstvo naroda je pojačavalo više različitih
faktora: odsustvo efikasnosti saveznog i republičkih rukovodstava da rješavaju
nagomilane probleme; eksplozija albanskog nezadovoljstva na Kosovu i težnja te
pokrajine ka otcjepljenju; ekspanzija nacionalističkih ideologija, težnja Srbije za
ukidanjem Ustava iz 1974. godine; masovni populistički mitinzi u Srbiji i Crnoj Gori
sa pokušajima da se oni prenesu u druge republike radi njihove destabilizacije;
pojačavanje političkih procesa u nekim sredinama. Na tim osnovama su izvršeni
napadi i pokušaji rušenja federalnih institucija. Državi SFRJ je zaprijetila destrukcija
i razaranje.. Rat(ovi) su na pomolu.

269
^8) Bogić Bogićević, Nedjelja,3. jun 1990., str. 6.
Sarajevo,

269
 VII
RASPAD SFR JUGOSLAVIJE I ODBRANA
DRŽAVNOSTI I SUVERENITETA BOSNE I
HERCEGOVINE (1990-1991)

Raspad vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije, Vanjski pokušaji rušenja državnosti

Bosne i Hercegovine. Izbori i obrazovanje vlasti vodećih nacionalnih stranaka - SDA,
SDS, HDZ-a
Na globalnom planu kraj osme decenije XX stoljeća donosi velike promjene u
bipolarnom ideološko-političkom odnosu između Istoka i Zapada. Simbolično je srušen
Berlinski zid i ujedinjena Zapadna i Istočna Njemačka; mirnim putem se raspao Sovjetski
savez. Raspao se i sistem državnog socijalizma u istočnoj i srednjoj Evropi. Jugoslaviju je
potresala snažna kriza. Ta kriza je u ekonomskom smislu uzdrmala dogovornu privredu i
usporila njeno ustupanje mjesta tržišnoj ekonomiji koja će se vladati po tržišnim
zakonitostima. Republike i pokrajine su zahtijevale viši stupanj samostalnosti u okviru
federativnog uređenja zemlje. Srbija je pružila snažan otpor tim procesima. Ona je u savezu
sa Crnom Gorom i u sprezi sa nacionalističkim snagama nastojala da nametne svoja
shvatanja u vezi sa ostvarenjem strateških političkih planova projektiranih u Memorandumu
SANU.93 Htjela je da uspostavi svoju dominaciju

93 U septembru mjesecu 1986. godine od grupe akademika Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu (SANU) objavljenje
“Memorandum o aktuelnim društvenim pitanjima u našoj zemlji”. U prvom dijelu toga dokumenta analizira se “kriza
jugoslavenske privrede i društva”, a u drugom se bavi položajem Srbije i srpskog naroda u Jugoslaviji. U dokumentu se kaže da
je karakteristična “dugoročna diskriminaciona politika prema Srbiji” koja je, kako se navodi, “dovela do dominacije nad njom”
u SFRJ. “Revanšistička politika prema Srbiji ... s vremenom nije slabila...naprotiv, sve više je jačala da bi se konačno izrazila i
u genocidu”. Kao nosioci “antisrpske koalicije” prozivaju se Slovenija i Hrvatska,271
ali i ostale republike i pokrajine. “Tu koaliciju
je učvrstila dugoročna saradnja Tita i Kardelja”. Uzroke krize društva autori Memoranduma vide u “stavu KPJ između dva rata
prema nacionalnom pitanju, a pod utjecajem Kominteme”. Tvrde da jedino “srpski narod nije rešio nacionalno pitanje, niti je
dobio državu kao ostale nacije”. Optužuju zvaničnu historiografiju zbog uskogrudnosti i neobjektivnosti koja je “ostala sve do
nedavno potpuno u senci srpskog socijalističkog radničkog pokreta”. Oštro se kriticizira AVNOJ uz tvrdnju daje bez autentičnih
predstavnika Srba u njemu i ističe “još uvek
nad ostalim republikama kroz tzv. čvrstu federaciju. Odupirala se reformškom bloku Slovenije
i Hrvatske, koje su težile uvođenju političkog pluralizma (višepartijskog sistema), tržišne
ekonomije, pretvaranju države U labavu konfederaciju sa osloncem na Evropsku zajednicu. U
sukobu su bile partijske i državne elite koje su našle oslonac i podršku u nacionalističkim
inteligencijama svojih zemalja. Reformski blok su otvoreno podržavale SAD i Evropska
zajednica.
Rukovodstvo Bosne i Hercegovine se opiralo priključivanju bilo kojem od ova dva bloka.
Praktično je prikliještena između njih i izložena snažnom političkom pritisku i utjecaju raznih
nacionalnih partija i pokreta, posebno snaga koje su iskazivale pretenzije ka razbijanju
jedinstva Jugoslavije. Srpske i hrvatske opozicione snage u Bosni i Hercegovini vremenom su
se uključile u tu političku igru svojih matičnih republika - Srbije i Hrvatske.
Sukob između dva spomenuta bloka bio je najžešći krajem 1989. i
1990. godine. Slovenija i Hrvatska su se tada definitivno opredijelile za višepartijski sistem.
Zakazale su izbore za proljeće 1990. godine. Srpski blok je pomoću masmedija nastavio
žestoku, kritiku reformske politike Ante Markovića kao predsjednika savezne vlade koja je
odlučno stajala na pozicijama primjene mjera reformi u društvu. Taj blok je satanizirao sva
rukovodstva i sve one političke ličnosti iz ostalih republika i vrha federacije koji se nisu slagali
sa politikom režima Slobodana Miloševića u Srbiji. Otuda je izvršena i politička blokada
Saveznog izvršnog vijeća (vlade) i Savezne skupštine. Sličnu demonizaciju Miloševića i
njegovih pristalica vršio je i antisrpski blok.
Najžešći sukobi te dvije struje očitovani su na mnogim sjednicama koje je u to Vrijeme
sazivao Centralni komitet SKJ. Sukobi su se širili putem štampe, televizije i radija. Sve se
iskazivalo i kao kriza Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). U njegovim okvirima će doći do
kulminacije sukoba i definitivnog razlaza među njima. Dogodilo se to na 14. vanrednom
kongresu SKJ održanom u Beogradu od 20. do 22.

živo komintemovsko nasleđe u nacionalnoj politici KPJ i sledbeništvo srpskih komunista

u toj politici,..” I skupština Republike Srpske 1993. godine “poništava” poznate odluke
ZAVNOBiH-a od novembra mjeseca 1943. godine s motivacijom da su donesene bez
pravih predstavnika srpskog naroda. Na to “poništavanje” odgovorio je još jula 1993.
godine Republički odbor SUBNOR-a BiH (Saveza boraca antifašističkog
narodnooslobodilačkog rata BiH: na zasjedanju ZAVNOBiH-a bili su “najbolji sinovi naših
naroda—Srba, Muslimana i Hrvata; navode se imena učesnika “istinskih, časnih sinova
srpskog naroda” u BiH). Neki akademici ističu da je 'Memorandum SANU “shvaćen i kao
svojevrsni nacionalni program za hod srpskog naroda u budućnost”. Istina je da su
272nacionalističke snage orijentisane na osvajačke ratove i genocid prihvatile tu definiciju, I tu
j e početak rata za Veliku Srbiju.
 januara 1990. godine. Zbog preglasavanja i odbijanja svih njihovih amandmana na
prijedlog kongresne rezolucije u vezi sa preuređenjem zemlje slovenački delegati su
demonstrativno napustili kongres. Rekli su da “ne žele biti suodgovorni za agoniju SKJ
u koju vode sadašnja nametanja volje i nosioci tih nametanja” (S. Milošević i njegove
pristalice). Delegati iz Hrvatske su predložili da se zbog toga “kongres odmah prekine
i pripremi ozbiljna rasprava”. I njihov prijedlog je odbijen, pa su i oni definitivno
napustili kongres. Njihov odlazak su, štaviše, pozdravili delegati iz Srbije, Vojvodine
i Crne Gore. Oni su “frenetičnim aplauzom” prihvatili i prijedlog
SlobodanaMiloševićakao delegata (tada je bio na funkciji predsjednika Predsjedništva
SR Srbije) da kongres nastavi rad.
Kongres je potom napustila i većina delegata iz Bosne i Hercegovine i Makedonije.
Njegov krah je označio i konačan raspad SKJ. Time je otpočeo i raspad Titove
Jugoslavije. Iz Srbije su stizale otvorene prijetnje. Dolazile su od njena predsjednika S.
Miloševića i vojnog vrha Jugoslavenske narodne armije (JNA). Upravljene su ka
osamostaljenju republika. Njihovo osamostaljivanje, poruka je nedvosmislena, ne
može proći bez promjene granica kako bi se zaokružile u jednu državu sva područja na
kojima žive Srbi. Srpska nacionalna ideologija je Jugoslaviju posmatrala kao političku
metaforu velike Srbije. Sa dolaskom demokratije, međutim, nestaje i ona supstanca
kojom je bilo moguće održavati Jugoslaviju kao metaforu velike Srbije. Sada je trebalo
ostvarivati ovladavanjem što većim vitalnim prostorom Jugoslavije do Jadranskog
mora. A u to su uključeni dijelovi Hrvatske, gotovo cijela Bosna i Hercegovina i već
anektirana Crna Gora.
Nakon raspada SKJ u Bosni i Hercegovini je pojačan proces nazvan
demokratizacijom političkog života. Centralni komitet Saveza komunista Bosne i
Hercegovine (CK SKBiH) donio je odluku o slobodi organiziranja političkih partija.
Jedini uvjet je da one nisu zasnovane na nacionalističkim platformama. Drugim
riječima, na tlu Bosne i Hercegovine mogu se registrirati i politički djelovati samo
one stranke koje priznaju njen teritorijalni integritet i ravnopravan status u zajednici
jugoslavenskih naroda. U proljeće 1990. godine Centralni komitet je donio odluku
po kojoj treba da “suverenitet Bosne i Hercegovine i otvorenost prema vjernicima
budu programska i strateška opredjeljenja SKBiH” ne samo 273 u postojećim političkim
okolnostima i odnosima u Jugoslaviji “već i u onim odnosima bi se u neizvjesnim
društvenim okolnostima mogli uspostaviti”. Centralni komitet je polazio od
uvjerenja i činjenice da država BiH nije vještačka tvorevina kako su stalno ponavljali
 iz susjednih zemalja pretendenti na njenu teritoriju. Ona je suverena država kao i sve

274
druge, čije je rukovodstvo, poput onog iz Srbije, sudbinu svoje republike uzelo u svoje ruke
“sada i zauvek”.
U srpskim građanskim i pravoslavnim medijima i intelektualnim krugovima prva polovina
1990. godine bila je ispunjena propagandom protiv zapadnih ‘katoličkih’ republika kao i protiv
islama i Muslimana. Stalno se govorilo i pisalo o ‘islamskom fundamentalizmu’ u Bosni i na
Kosovu, o džihadu i vatikansko-komintemovskoj zavjeri protiv Srbije. U takvoj propagandi
prednjačila su izdanja Novinsko-izdavačke kuće “Politika”, među njima sam list “Politika”,
zatim “Ekspres politika”, “NIN”, “Duga”, “Svet”, “Večernje novosti” i časopis “Intervju” iz
Novinsko-izdavačke kuće “Borba”. Svi su proizvodili ogromnu količinu mržnje i.stvarali
svakodnevni strah. Izgledalo je da će Muslimani kao “vječiti neprijatelji” neminovno stupiti u
rat protiv Srba.
Omiljene teme te propagande bile su “opasnost od muslimanskih fundamentalista”, “o
izmišljenoj muslimanskoj naciji”. Tu su i tvrdnje da su Muslimani tvorevina antisrpske politike
komunista, da su oni, ustvari, Srbi “koji su izdali pradedovsku veru”, da su anacionalni,
nerodoljubivi i slično. Jedna od glavnih tema u političkim kampanjama i napisima bila je da su
država Jugoslavija i Republika Bosna i Hercegovina isključivo Brozova vještačka tvorevina i
daje zato treba uništiti. Na tome su insistirali i mnogi poznati historičari, pravnici, politikolozi.
Oni su zajedno sa liderima pojedinih nacionalnih stranaka krojili i iscrtavali bosanske mape i
zemlje u okviru velike Srbije. Njihova geografija se, u suštini, svodila na to da će “srpska
Hercegovina”, “srpska Bosna” i “srpska Krajina” bez ikakve sumnje biti dijelovi buduće srpske
države.
Državno rukovodstvo Srbije i vladajuća Socijalistička partija Srbije (SPS) nisu se obazirali
na to da se takva propaganda direktno suprotstavlja prihvaćenim međunarodnim principima i
obavezama prema OUN i KEBS-u. Ignorirali su i činjenicu da u svijetu ima preko milijardu
sljedbenika islama, da ih je u Jugoslaviji preko pet miliona, a u samoj Srbiji preko dva, te da
su Islamska vjerska zajednica i njeno staiješinstvo uvijek podržavali opciju jugoslavenskog
jedinstva kao svoj vitalni interes, a u političkim zbivanjima držali su se po republičkim i
saveznim ustavnim principima, što znači po strani od politike.
Kako M(m)uslimani u čitavoj Jugoslaviji nisu imali svoje političke organizacije, kao ni
svoja sredstva informisanja (TV, radio, štampa), prirodno je da se osjećao strah i postavljalo
pitanje kuda sve to vodi i kakva će biti budućnost. Vremenom je žestoka i sve beskrupuloznija
antimuslimanska kampanja u Srbiji pospješila nacionalno buđenje u najširim slojevima
muslimanskog naroda širom Srbije i Bosne i Hercegovine.
275
 Na geslo oficijelne politike “Svi Srbi u jednoj državi!” Muslimani su otpočeli svoje
aktivno političko organiziranje. Pojavile su se mnogobrojne studije, Članci, intervjui u
javnosti o politikantstvu i šovinističkoj upotrebi islamskog fundamentalizma, o raznim
političkim i psihološkim pritiscima na Muslimane, itd. Među najaktivnije autore svakako
spadaju prof. dr. Muhamed Filipović, dr. Fikret Karčić i drugi. Januara 1990. Islamsko-
teološki fakultet u Sarajevu, list Preporod i časopis Islamska misao organiziraju okrugli
sto na temu Islamski fundamentalizam - šta je to, kojem su prisustvovali naučnici i teolozi
- pripadnici raznih vjera i nacija. Tom prilikom su muslimanski naučnici odlučno i
argumentirano negirali i odbacili, ustvari, sa strane im stalno podmetnute planove o
tobožnjem stvaranju islamske republike na području Jugoslavije. Dr. F. Karčić je u ime
Islamske zajednice izjavio da “... razmatranja o nekakvoj islamskoj republici spadaju u
domen fantastike ili špekulacije”, a dr. M. Filipović je, razobličavajući metode i ciljeve
antimuslimanske propagande u Srbiji, primijetio da je i “naša dužnost bila i jeste da se
suprotstavimo svemu što je protiv pravoslavlja ili protiv Srbije”.
Zvaničnici u SR Hrvatskoj su priznavali SR Bosnu i Hercegovinu, njen legitimitet i
suverenost, a bosanske Muslimane priznavali kao narod. U hrvatskim masmedijima tada
nisu izražavane bilo kakve pretenzije prema susjednoj republici.
Tako je bilo sve do odluke o uvođenju višestranačkog sistema. U proljeće 1990. godine
po republikama su raspisani izbori. Prethodno su osnovane nove političke stranke. To su
bili prvi višestranački izbori u Jugoslaviji. U Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini na
izborima su pobijedile novoosnovane stranke. Savez komunista je svuda reformiran u
socijaldemokratske partije. Sada je izgubio vodeću društvenu i državnu poziciju. U
Hrvatskoj su, uz ostale, formirane nacionalne partije - .Hrvatska demokratska zajednica
(HDZ) sa dr. Franjom Tuđmanom na čelu i desničarska Hrvatska stranka prava (HSP). U
predizbomoj kampanji obje te stranke su otvoreno izražavale pretenzije prema Bosni i
Hercegovini. Svrstavale su je u “Hrvatsku u prirodnim i povijesnim granicama”. Neki
političari su stavljali “hrvatski barjak na Romaniju”, drugi su “branili” hrvatske granice
na Drini. Imajući u vidu osjetljivost Bosne i Hercegovine na svoju samostalnost i
suverenitet, dr, Tuđman u toj kampanji nije stavljao akcenat na prisvajanje bosanskih
teritorija već napridobijanje Muslimana. O njima je govorio kao o “dijelu hrvatskog
nacionalnog korpusa”. Po njemu je to “etnički, lingvistički i historijski dokazivo”.
276
Njegova stranka je od svog postanka aktivno radila na pridobijanju bosanskih Hrvata. U
glavnom stožeru HDZ u Zagrebu u
proljeće 1990. godine tvrdili su da samo u Bosni i Hercegovini HDZ ima oko 100000
registriranih članova.
U jesen 1990. godine na izborima u Bosni i Hercegovini pobijedile su zajedno tri
nacionalne stranke: muslimanska Stranka demokratske akcije (SDA) pod vodstvom Alije
Izetbegovića; Srpska demokratska stranka (SDS) pod vodstvom Radovana Karadžića. Ona je
nosila isto ime kao i srpska stranka Jovana Raškovića u Hrvatskoj. Obje te stranke direktno su
povezane sa Slobodanom MiloŠevićem i režimom u Srbiji. Hrvatska demokratska zajednica
(HDZ) je kao stranka postala filijala istoimene političke organizacije u Hrvatskoj. Te tri
nacionalne stranke pobjednice ustrojile su vlast u Bosni i Hercegovini po modelu trojne
podjele. U javnosti su još od samog početka njihove vlasti analitičari političkih zbivanja
ukazivali na neprirodnost i nefunkcionalnost takve trojne podjele koja je, uostalom, nesaglasna
i sa demokratskim principima.
Da su bili u pravu i da su ta upozorenja realno utemeljena pokazalo se već od prvih dana
novouspostavljene vlasti. Cijela 1991. i početak
1992. godine protekli su u blokadama rada Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. U isto
vrijeme su zaoštravani odnosi između Srbije, na jednoj, i Slovenije i Hrvatske, na drugoj strani.
U Bosni i Hercegovini je HDZ kao jedna od pobjedničkih stranaka “ne samo znatno ublažila
svoja ranija stajališta o hrvatskom pravu na Herceg-Bosnu, nego ih je i radikalno
promijenila”.94 JI Tuđman i zvanični organi vlasti u više navrata su davali izjave o poštovanju
suvereniteta Bosne i Hercegovine, o nepovredivosti njenih granica. I sve opozicione stranke,
osim Hrvatske stranke prava (HSP), izjašnjavale su se protiv bilo kakvog i bilo čijeg svojatanja
te republike i Muslimana. Sve su insistirale na suverenitetu, nedjeljivosti i integritetu ne samo
BiH nego i svih drugih republika.
U Srbiji se i dalje vodio pravi propagandni rat protiv Muslimana.95 } U Hrvatskoj su građani,
gotovo sve političke partije i Katolička crkva, međutim, posve korektni prema Muslimanima
i Islamskoj zajednici. Beogradska vlast nije odgovarala na mnogobrojne zahtjeve tamošnjeg
muftije za izgradnju džamije. U Zagrebu je bez većih problema podignut Islamski kulturni i
vjerski centar. Tamo nisu postojali razlozi za bojazan
od utjecaja i snage “islamskog fundamentalizma” iz Bosne i Hercegovine kao što je to isticano
u srbijanskoj propagandi.
Dok su se zvanične vlasti BiH i vladajući Savez komunista borili protiv formiranja
nacionalnih stranaka, dotle su susjedne republike uveliko “bušile” njeno državno jedinstvo.
Nelegalno su stvarale svoja uporišta i organizacije nacionalnog karaktera. Ali, kako bosanske
277

94 Suada Vranić, Bosna i Hercegovina - Ogledalo razuma, Borba, 1992.

95 U kakvom su položaju islamski vjernici u Srbiji (bez Kosova i Sandžaka) donekle se vidi iz peticije Islamske zajednice i vijesti u “Borbi”
od 7. aprila 1990. godine: “Vemici Islamske zajednice u Beogradu, okupljeni juče na redovnoj molitivi u Bajrakli džamiji uputili su peticiju
skupštinama Beograda i Srbije u kojoj, kako kažu, izražavaju ‘nezadovoljstvo zbog nerešavanja egzistencijalnih pitanja Islamske zajednice
na području Beograda’ i protestuju zbog, kako tvrde, ‘teških napada na džamije i verske obekte u Beogradu, Nišu i Novom Sadu, na vemike
i verske dostojanstvenike”.
vlasti nisu mogle da spriječe utjecaje i djelatnosti masmedija i političkih partija iz Srbije i
Hrvatske,96 > ispalo je po toj propagandi da se odluka o zabrani formiranja nacionalnih partija
u praksi svela na to da še sprječava formiranje samo muslimanskih partija i institucija.
Agresivni nasrtaji nacionalnih vođa i pokušaji priređivanja antibirokratskih “mitinga istine”
u BiH, formiranje nacionalnih partija u Srbiji i Hrvatskoj sa pretenzijama prema Bosni i
Hercegovini, nesmanjena antimuslimanska propaganda u Srbiji, višegodišnja svojatanja i
negiranja Muslimana kao naroda, utjecali su da se probudi otpor prema uspavljujućoj
zvaničnoj politici, i da se nagomilani revolt usmjeri ka formiranju muslimanskih političkih
partija.
Prva politička stranka sa muslimanskim predznakom formirana je marta 1990. godine na
području Slovenije pod nazivom Muslimanska demokratska stranka (iz Kopra). Ubrzo, pod
istim nazivom formirana je takva stranka i u Zagrebu. Obje su pretežno okupljale radnike i
njihove porodice privremeno zaposlene ili sa stalnim boravkom u tim

96 Razvijenost medijskog sistema u BiH i njegov utjecaj u odnosu na sisteme iz drugih jugoslavenskih republika (posebno Srbije i Hrvatske)
može se vidjeti iz ovih podataka: Od 11 TV centara u Jugoslaviji u 1990. godini bio je samo jedan u BiH, koji je emitirao tek 6 odsto
jugoslavenske TV produkcije; u BiH je tada bilo 48 radiostanica stoje činilo 22% od ukupnog broja jugosl. radiostanica; one su davale svega
13% ukupnog programa jugosl. radiostanica. Broj dnevnih listova iznosio je svega 10,7 odsto, a njihov tiraž svega 8,7 odsto ukupnog tiraža
jugoslavenskih listova; BiH je imala četiri dnevna lista sa prosječnim godišnjim tiražom od 2 500 000 primjeraka (ili 10,4% jugosl.
produkcije).
Iz pregleda plasmana štampe iz drugih republika u BiH vidi se da je od ukupnog tiraža informativno-političkih listova distribuiranih u BiH
u 1989. godini bilo 25,8 odsto dnevnih listova iz Srbije i 11,2 % iz Hrvatske, a nedjeljnih novina i časopisa 28,1% iz Hrvatske i 25,1% iz
Srbije. Istovremeno, izvoz dnevne informativno- političke štampe iz Bosne u Srbiju i Hrvatsku bio je sasvim neznatan: svega 0,8% odnosno
2,1% štampanog tiraža. 278
Utjecaj TV i radiostanica iz Srbije i Hrvatske bio je još veći, jer je 88% domaćinstava u BiH imalo TV prijemnike i gotovo svako
radioprijemnik, tim prije što su u programima TV Sarajeva dominirali programi preuzimani od drugih republičkih TV centara. Samo u 1988.
godini, kako piše dr. Vladimir Goati, TV Sarajevo je emitiralo 29,7% vlastitog programa, dok je 28 odsto bilo preuzeto od TV Beograda,
27,4 odsto od TV Zagreba i 14,5% od drugih jugosl. i stranih TV stanica (dr. Vladimir Goati, Politički život BiH 1989-1992, u knj. BiH
između mira i rata, Beograd, 1992, s. 63-64)
republikama. Muslimanska demokratska stranka iz Zagreba nastojala je da pridobije i
stanovništvo iz Velike Kladuše, kao i iz ostalih mjesta Cazinske krajine. Aktivnost ovih
stranaka i dalje je bila zabranjena na teritoriji Bosne i Hercegovine.
U to vrijeme prof. dr. Muhamed Filipović osnovao je Muslimanski forum. Nije to bila
politička stranka nego organizacija koja bi štitila nacionalna prava Muslimana bez obzira na
njihov nacionalni identitet i političku orijentaciju. Filipović je tih dana objavio i studiju
Muslimani u uslovima političkog pluralizma, u kojoj piše: “Smatram da je Bosna i
Hercegovina ključna i bitna za politički identitet i interese svih Muslimana u Jugoslaviji. S
druge strane, mislim da oni treba politički tako da se postave da omoguće saradnju i Srba i
Hrvata na platformi očuvanja i razvoja historijskog i političkog integriteta Bosne i
Hercegovine i razvijanja međusobnih odnosa kakvi su u skladu sa hiljadugodišnjom
tradicijom multikulturalne Bosne koja živi u uvjetima tolerancije i razumijevanja”?^
U martu 1990. godine u Sarajevu je održan javni sastanak Inicijativnog odbora za osnivanje
Stranke demokratske akcije (SDA). Odbor je imao 40 članova raznih profesija iz
bosanskohercegovačkih gradova, te iz Maribora, Ljubljane, Zagreba, Splita i Novog Pazara.
Na čelu odbora bio je pravnik Alija Izetbegović. Strankaje formirana dva mjeseca kasnije, 26.
maja 1990. godine u Sarajevu. Od početka se deklarirala kao demokratska građanska stranka
ili “politički savez građana Jugoslavije koji prihvataju program i ciljeve stranke” - kako je
rečeno u programskoj deklaraciji. U tom dokumentu, kao i na osnivačkoj skupštini, istaknuto
je da se stranka zalaže za novi dogovor “šest historijskih naroda Jugoslavije”. Izjasnila se
protiv prekrajanja republičkih i državnih granica, daje za očuvanje Jugoslavije i u njenim
okvirima suverene i ravnopravne Bosne i Hercegovine. U referatu Alije Izetbegovića
istaknuto je, pored ostalog, da “s jednakom odlučnošću odbacujemo svojatanja daje Bosna
srpska, odnosno hrvatska, ali i da je samo muslimanska. Ovo pitanje svojatanja jednako prijeti
njenoj dezintegraciji i haosu, kao i srpsko i hrvatsko (svojatanje)”. SDA je, prema tome,
prihvatila formulu AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a “da je Bosna i Hercegovina i muslimanska, i
srpska, i hrvatska”. Izetbegović je tada izjavio da će “takvo stanje za njega važiti bar narednih
stotinu godina” 1,4 >
Za predsjednika stranke izabran je Alija Izetbegović, a za potpredsjednika Adil
Zulfikarpašić. Ovaj potonji je bio jedan od inicijatora formiranja SDA. 97 98 99 > On je u tu
279

97 Borba, 17-18. marta 1990, s. 2.

98 Manojlo Tomić, Nedjelja, Sarajevo, 3. jun 1990.
99 Adil Zulfikarpašić je tada živio kao biznismen u Švajcarskoj. Bio je politički emigrant od 1946. godine. Jedan je od inicijatora Demokratske
alternative osnovane u Londonu 1963. godine. Bio je i član Liberalne intemacionale.
stranku uključio i predsjednika
Muslimanskog foruma dr. Muhameda Filipovića. Njihovo prisustvo u vrhu SDA je znatno
utjecalo na njenu spočetka naglašenu građansku i pretežno demokratsku orijentaciju.
Zulfikarpašić je do tada više godina bio angažiran na problemu “bošnjaštva”. Nastojao je da
SDA i u nazivu dobije pridjev “Bošnjačka”, ali u tome nije uspio.
Srpska pravoslavna crkva, zajedno sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti (SANU),
podržala je Miloševićev režim u Srbiji. Podržavale su ga i novoformirane nacionalne stranke.
Crkva je direktno učestvovala u svim značajnijim političkim manifestacijama i akcijama.
Slično je radila i Katolička crkva u Hrvatskoj. Ona je u predizbomoj kampanji stala na stranu
Tuđmanove HDZ i stvaranje nove hrvatske države.116 > U pogledu odnosa Islamske zajednice
i SDAAdil Zulfikarpašić je izjavljivao: “Naša je stranka laička i tu nema nikakvih dvojbi.
Nećemo dopustiti da se u Islamskoj zajednici kroji naša politička aktivnost. Naši odnosi će se
temeljiti na obostranom uvažavanju”.117} I vršilac dužnosti reisu-l-uleme hadži Jakub
Selimoski u više navrata je u to vrijeme izjavljivao daje vitalni interes muslimana da se očuva
jedinstvo Jugoslavije, On je u vrijeme priprema za osnivanje SDA izjavio u časopisu
“Islamska misao”: “Homogenizacija na nacionalnoj osnovi unutar Islamske zajednice nije
moguća ... jer nacionalni faktor ne igra primarnu ulogu u islamskom učenju. On se ne negira,
ne odbacuje ali nema takvu snagu, niti značaj, kakav ima u evropskim nacionalnim pokretima
... Ako homogenizacija treba da bude jedno novo jednoumlje, pa makar se radilo o Islamskoj
zajednici, mislim da nam takva ‘homogenizacija’ nije potrebna ... “ 100 101 102
Novi Ustav Islamske zajednice usvojen je u aprilu 1990. godine. Saglasno novim odredbama
izvršena je reorganizacija njenih organa. Tada su, pored ostalog, uvedeni i nazivi Mešihat -
prije staiješinstvo i Rijaset - ranije Sabor. Od aktuelnih vlasti zatražena je
denacionalizacija2.000 vakufa (zadužbina). Zauzet je i stav o “neutralnosti” prema
političkim strankama.
0 tom stavu je, nakon formiranja više političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, docent
Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu dr. Fikret Karčić izjavio: “Osnovno polazište za
definisanje odnosa Islamske zajednice prema stranačkoj aktivnosti u političkom životu jeste
njeno opredjeljenje za autentičnu sekularnu državu, tj. državu koja nije u funkciji nijedne
religije niti ideologije, u kojoj postoje pune vjerske slobode u skladu sa međunarodnim
standardima i u kojoj je područje iskazivanja
vjere određeno pravednim zakonima... U skladu s ovim temeljnim opredjeljenjem Islamska
280

100 Fra Marko Oršolić, u intervjuu “Nedjelji” (30.12.1990) o tome kaže: “Gospodina
Tuđmana, izvjesno je, na vlast nije ustoličio Kapitol, ali je činjenica da se on veoma lukavo poslužio crkvenim i vjerskim faktorom da bi
lakše došao do politički amorfnih masa birača.”
101 Danas, Zagreb, Intervju; 19. 6. 1990.
102 Politika, Beograd, 18. 4. 1990.
zajednica će u višestranačkom sistemu biti politički neutralna, to znači da instituconalna
struktura ove zajednice ne može biti korišćena u političke ciljeve i da njeni funkcioneri i
službenici ne mogu svoj vjerski autoritet, službena svojstva i vjerske objekte koristiti u
stranačke svrhe. Na drugoj strani, vjernici i vjerski službenici u svojstvu građana mogu i
treba da se angažiraju u javnom životu...103/
U proljeće 1990. godine na tlu Jugoslavije su se zbili značajni događaji. Raspisivani su
izbori po republikama. Prethodno su osnovane nove političke stranke i održani prvi
višestranački izbori. U Sloveniji i Hrvatskoj došlo je do mirne smjene vlasti. Umjesto
reformisanog Saveza komunista u Sloveniji je na vlast došla koalicija DEMOS A, a u
Hrvatskoj HDZ sa dr. Franjom Tuđmanom na čelu. I u Bosni i Hercegovini su na izborima
pobijedile novoosnovane stranke. Savez komunista je svuda reformisan u
socijaldemokratske partije ali je na tim izborima izgubio vodeću društvenu i državnu
poziciju.
Slovenija je u martu 1990. godine postala Republika Slovenija (bez odrednice
socijalistička). Nova hrvatska država nastala je 30. maja 1990. godine i postala - Republika
Hrvatska. Tada su u Jugoslaviji postojala dva vladajuća sistema: jednopartijski sa SK u
istočnim republikama i sistem parlamentarne demokratije u zapadnim republikama.
Jednopartijske republike su tražile da se zadrži federacija, aparlamentame da se SFRJ
(Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija) pretvori u konfederaciju.
Neposredno prije izbora, u toku ljeta i jeseni 1990. godine, u Bosni i Hercegovini je SD
A održavala mitinge, organizirala odbore i ogranke. Ubrzo je održano 50 mitinga. I u Foči
je 25. augusta nakon osnivačke skupštine SDA za područje te općine klanjana dženaza za
muslimane poklane u Drugom svjetskom ratu. Bačeno je i cvijeće u najveću grobnicu
muslimana iz toga perioda - u rijeku Drinu. Položeno je i cvijeće na grobove 70 nevinih
srpskih žrtava iz toga rata u tom kraju. Potom je u Novom Pazaru osnovan ogranak SDA za
Srbiju. Za predsjednika je izabran dr. Sulejman Ugljanin. Taj ogranak je osnovan i u
Hrvatskoj sa dr. Šemsom Tankovićem na čelu. Tanković je nakon izbora izjavio da “SDA
neće ni s kim kontaktirati”, da “bosanski Muslimani moraju biti most saradnje između
zapadne, odnosno evropske civilizacije i milijarde muslimana” u svijetu. Rekao je da SDA
“neće sarađivati ni sa onima koji žele Bosnu i Hercegovinu, s onima koji ne priznaju
muslimanski narod, kao ni sa terorističkim organizacijama...”

281

103 Naši dani, Sarajevo, juni 1990.

 U vrijeme i nakon formiranja SDA u Bosni i Hercegovini je obrazovano petnaestak
političkih partija i stranaka, pokreta i inicijativnih odbora. Najveći broj ih je u nazivu imao
predznak demokratski.120} U julu je u Sarajevu formirana Srpska demokratska stranka (SDS)
sa dr. Radovanom Karadžićem na čelu. Njen program se zasnivao na parlamentarnoj
demokratiji i uređenju Jugoslavije kao modeme države na federativnom principu. Istaknut
je i cilj da se okupe svi Srbi u Bosni i Hrecegovini. Na osnivačkoj skupštini SDS Karadžić
je rekao: “Bosna i Hercegovina i Srbija nikad nisu bile, a niti će biti daleko. Srpski narod
neće nikad i nikom robovati pa makar zato bio uslov i građanski rat”. 104 105 >
SKBiH je promijenio ime u SDP (Socijalistička demokratska partija). U svom novom
programu se izjasnila za parlamentarnu demokratiju, tržišnu privredu, za Bosnu i
Hercegovinu kao državu građana, za federativnu Jugoslaviju i unutar nje za Bosnu i
Hercegovinu kao suverenu republiku.
U Sarajevu je, u augustu 1990. formiran i Savez reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ) za
Bosnu i Hercegovinu. Njen osnovni cilj je politička podrška premijeru savezne vlade Anti
Markoviću i njegovim reformama. Taj savez se u svom programu izjasnio za održanje
Jugoslavije i unutar nje Bosne i Hercegovine “kao ekonomski cjelovite i suverene države
svih građana koji u njoj žive bez obzira na vjeru, spol i klasnu pripadnost”.
Potom je, u septembru, osnovana i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) za Bosnu i
Hercegovinu. U njenom programu je istaknuto “pretvaranje Bosne i Hercegovine u
demokratsku, parlamentarnu višestranačku državu”. Što se tiče Jugoslavije ta stranka je
slijedila stavove svoje matice u Hrvatskoj. Dr. Franjo Tuđman je na Prvom općem saboru
HDZ-a istakao daje Bosna i Hercegovina “i nacionalna država hrvatskog naroda”. U
rukovodstvu HDZ-a za BiH gotovo četvrtinu članova su činili Muslimani. Na njenom čelu
je bio Davor Perinović koji je insistirao “na integritetu i suverenosti Bosne i Hercegovine”.
I njega, i Muslimane iz toga rukovodstva smijenila je centrala HDZ-a iz Zagreba. HDZ-u za
BiH nametnuto je “da Bosnu i Hercegovinu ne vide bez Hrvatske, ni Hrvatsku bez Bosne i
Hercegovine”.

282
104 Tada su se formirale ili bile pred registracijom slijedeće stranke: Socijalistički demokratski savez (bivši SSRN), Savez socijalističke
omladine - demokratski savez, Demokratska stranka (Mostar), Muslimanska demokratska stranka (Velika Kladuša), Bosanska
demokratska stranka (Bihać), Demokratska stranka (ogranak beogradske stranke u Tuzli), Srpska narodna obnova (ogranci), Pučka
stranka (Grude), Podružnica Stranke Jugoslovena (Kusturica, Sidran, beogradski muftija Hamdija Jusufšpahić, Davor Perinović),
“Zeleni”, UJDI, Zemaljski inicijativni odbor narodnog vijeća za zaštitu Bosne i Hercegovine (Gradačac) i dr.
105 Borba, jul 1990.
 Previranja su registrirana i u rukovodstvima još nekih stranaka. U septembru 1990.
godine SDA su napustili Adil Zulfikarpašić, dr. Muhamed Filipović, predsjednik SDA
u Banjoj Luci Hamza Mujagić, te predsjednik SDA za Sarajevo Fehim Nametak.
Objašnjenje je u javnosti dao Adil Zulfikarpašić. Uzrok njihovog napuštanja čelništva
SDA on je označio pojačanim djelovanjem “klerikalnog krila” unutar stranke. Rekao je
da se na zborovima SDA “pojavljuju grupe fundamentalista obučene u istočnjačke
nošnje” (arapske galabije), da se “na njima nose i maše islamskim zelenim zastavama”.
“Našom strankom se diriguje iz Zagreba”
- rekao je Zulfikarpašić i dodao da su “u igri i neki savezni organi (KOS, JNA) i si.”
Prema dr. Muhamedu Filipoviću, u SDA su postojale “dvije vrste neprijatelja”. U prvoj
su karijeristi, osvetoljubivci, fanatici, ljudi uskih pogleda... koji u prvi plan stavljaju
vjerske, ideološke ili nacionalne ciljeve”. U drugoj vrsti su “ljudi dirigovanog
djelovanja, koje u stranku dovodi neprijatelj demokratije, Bosne i Hercegovine i svih
Muslimana”. Alija Izetbegović je ta principijelna razilaženja u vrhu stranke prebacio na
borbu za vlast. On je “glavni uzrok sukoba vidio u tome što, navodno, Adil Zulfikarpašić
“hoće da prigrabi vlast kako u stranci tako i u Republici”122 \
Stranci je pristupio i Fikret Abdić iz Cazinske krajine. On je pokušao da izgladi taj
spor, ali u tome nije uspio. Disidenti iz SDA su ubrzo formirali svoju stranku -
Muslimansko-bošnjačku organizaciju (MBO). Za njenog predsjednika je izabran Adil
Zulfikarpašić, za potpredsjednika dr. Muhamed Filipović. Među ciljeve stranke uvršteno
je propagiranje bošnjaštva, rušenje jednopartijskog sistema, uvođenje demokratije,
tržišne ekonomije itd. U pogledu uređenja Jugoslavije Zulfikarpašić je izjavio da je “naša
stranka za konfederaciju, ali je ona spremna, kao i cijeli muslimanski narod, na sve uslove
koji će omogućiti naš zajednički život sa Srbima i Hrvatima”. 106 107
Na zbivanja u Bosni i Hercegovini, u ljeto 1990. godine, znatno su utjecali događaji
u susjednoj Hrvatskoj. Nakon izbora i proglašenja hrvatske države tamo su sami Srbi
organizirali nacionalističke manifestacije. Zbog pojedinih restriktivnih mjera nove
države prema njima oni su se osjetili ugroženim. Pri tome su punu podršku dobij ali iz
Srbije. U augustu su Srbi u Kninskoj krajini podigli oružani ustanak, tzv. “balvan
revoluciju”. SDS iz Hrvatske i SDS iz Bosne i Hercegovine su uspostavili prisne odnose
saradnje. Posredstvom SDS-a za BiH slata je pobunjenicima u Hrvatskoj pomoć iz Srbije.
Najviše su to bile paravojne jedinice Vuka Draškovića, Vojislava
283 Šešelja i drugih čelnika

106 Mirko Carić, Muslimani protiv Muslimana, NIN, 21. sept. 1990. str. 10-11.
107 Danas, 30. 10. 1990.
i organizatora
dobrovoljačkih paramilitantnih formacija. Ta “pomoć” nije mogla mimoići ni Bosnu i
Hercegovinu. U njena područja su, i pored zabrane državnih organa, dolazili organizatori i
učesnici tzv. “mitinga istine” sa ciljem da se unese destabilizacija institucija vlasti u Bosni i
Hercegovini.
Hrvatska država je pokušala da spriječi rasplamsavanje ustanka Srba na svom teritoriju.
Njeni pokušaji nisu uspjeli. Jugoslavenska narodna armija (JNA) j e ne samo podsticala Srbe
na pobunu nego j e stala u njihovu
odbranu. Od tada će ta vojna sila sve više primati ulogu jednog od odlučujućih činilaca krize
u Jugoslaviji. Postajaće* u stanovitom smislu, i politički subjekat te krize, stavljajući se u
službu velikodržavnog projekta Srbije i tamošnjeg režima. Aleksandar Vasiljević kao
načelnik kontraobavještajne službe (u JNA), izjavio je docnije daje “Generalštab JNA u ljeto
1990. godine imao izrađene planove za rušenje hrvatskog i slovenačkog rukovodstva”,
odnosno tih novoformiranih država. Spomenuo je i plan za likvidaciju SDA u Bosni i
Hercegovini. 108H

Obnavljanje rada KDM “Preporod”

Odlukom Saveza komunista i državnih organa Bosne i Hercegovine o uvođenju
višepartijskog sistema dozvoljeno je obnavljanje i formiranje kulturnih i prosvjetnih
nacionalnih društava. Tako je ponovo u Sarajevu obnovljeno Srpsko kulturno prosvjetno
društvo Prosvjeta, u septembru Hrvatsko kulturno društvo Napredak, te 5. oktobra 1990.
godine Kulturno društvo Muslimana Preporod.
Na osnivačkoj skupštini dr. Muhsin Rizvić je okarakterisao Preporod kao maticu
okupljanja Muslimana u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, kao i brojnih bosanskih iseljenika
širom svijeta. Govoreći o nacionalnoj politici vladajućeg režima, istakao je: “Tako smo mi
četrdeset godina bili i ostali do danas jedini narod ne samo u jugoslavenskoj zajednici naroda
nego i u Evropi, koji nema kulturne autonomije, koji je bez svojih vlastitih kulturnih
institucija pa zbog toga - sa književnošću koja je osporavana, i jezikom koji u jugoslavenskoj
lingvistici nema prava ni na svoje tradicionalno ime a kamoli na leksičko učešće, sa
historijom koja se potiskuje povijesnim krivicama i otomanskim kompleksima, sa kulturnom
optužbom daje prekinula razvoj duhovnog života u Bosni.”
Programski cilj društva je očuvanje svih vrijednosti nacionalnog bića Muslimana u skladu
sa pozitivnom historijskom tradicijom. To podrazumijeva stalno unapređivanje i njegovanje
284

kultumo-društvenog života muslimanskog naroda prema savremenim dostignućima

124) Aleksandar Vasiljević, intervju, NIN, 19. jun 1992.

humanističkih, tehničkih i drugih nauka, kao i održavanje kulturnih veza sa svim narodima
Jugoslavije i van nje.
Proklamirani zadaci Društva su: istraživanje i izučavanje historijskog, kulturnog,
književnog, umjetničkog i društvenog razvoja Muslimana od najstarijih vremena do danas;
objavljivanje i prikazivanje rezultata ovog djelovanja; podsticanje razvoja nacionalne
historiografije radi pripremanja i objavljivanja potpune istorije Muslimana u našim
krajevima; nastavljanje sveobuhvatnog istraživanja muslimanskog narodnog i književnog
jezika; istraživanje, sakupljanje i objavljivanje podataka i dokumentacije o genocidu
izvršenom nad Muslimanima i drugim stanovnicima naših krajeva u toku XIX i XX vijeka.
Za predsjednika Društva izabran je dr. Muhsin Rizvić, a za potpredsjednike dr. Halid
Čaušević, Alija Isaković, dr. Rusmir Mahmutćehajić, dr. Hajrudin Numić i dr. Atif Purivatra.
U Glavni odbor izabrani su najeminentniji muslimanski intelektualci, među kojima su dr.
Asim Kurjak i Mersad Berber.
Prvi višestranački izbori
Jesen 1990. godine u Bosni i Hercegovini bila je ispunjena do tada neuobičajenom
predizbomom višestranačkom kampanjom i neviđenim koloritom. U tome su dominirale
nacionalne stranke SDA, SDS i HDZ, a također i SK-SDP i MBO. Prve tri su nastojale da
što više probude nacionalna osjećanja. U takvoj kampanji pomagali su im mas-mediji iz
Srbije i Hrvatske uz obavezne napore da se “drugi” sataniziraju, a vlastita nacija što više
homogenizira. Stranci SDA, ma koliko to čudno izgledalo, njenom naporu u podizanju
nacionalne svijesti Muslimana i njihovoj homogenizaciji, najviše su doprinosili politički
lideri iz šezdesetak partija, stranaka i pokreta iz Srbije. Oni su, sa izuzetkom samo lidera
jedne male partije, redovno i uporno u predizbomim kampanjama istovremeno vođenim u
Srbiji i u Bosni i Hercegovini govorili o Muslimanima u negativnom kontekstu, vrijeđali ih,
odricali im identitet, prozivali ih da se “vrate u veru pradedova”, prijetili, a u Crnoj Gori i
ubijali.
Propaganda iz Hrvatske u pridobijanju Muslimana vođena je suptilnije. Samo su pojedini
“jastrebovi” iz HDZ-a i HSP i dalje izražavah pretenzije na Bosnu do Drine. Hrvatskoj i
Sloveniji bilo je tada važnije da pridobiju SDA i neke druge stranke u Bosni i Hercegovini
da prihvate i podrže njihovu konfederalnu koncepciju. Tu koncepciju su početkom oktobra
izložili u Političkoj platformi o budućnosti Jugoslavije. U njoj je predlagano da svih šest
republika prerastu u samostalne države i da zatim, u postojećim granicama, među sobom
285
zaključe konfederalni ugovor po ugledu na Evropsku zajednicu. Platformu je bez ikakve
rezerve podržalo rukovodstvo HDZ za BiH, dok ju je SDS odbacila. SDA ju je primila sa
rezervom. Isticala je da ta platforma “ne osigurava optimalan nivo zajedništva”, “da znači
nepotrebno parcijaliziranje JNA”. Alija Izetbegović je bio za održavanje Jugoslavije sa
čvrstim unutrašnjim vezama, ali je odbijao obrazovanje “jake federacije” kako su to
predlagale Srbija i Crna Gora. Nije prihvatao ni tvrdnje ovih republika da su granice između
svili republika “isključivo administrativne i da su podložne promjenama”. MBO je od
početka svog djelovanja bila za konfederalno uređenje zemlje. 125} U Bosni i Hercegovini je
tada, prema izvršenim anketama, bilo 69,3 odsto ispitanika za federalnu opciju, a za
konfederaciju se izjasnilo 30,7 odsto.
Prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini održani šu sredinom novembra 1990.
godine. Pobijedile su zajedno tri nacionalne stranke. SDP i savez reformskih snaga su
pretrpjeli poraz. Prvi j e dobio 8% glasova i 14 poslaničkih mjesta, a drugi 13 poslanika.
SKBiH kao stranka koja se dobrovoljno odrekla vlasti i omogućila višestranačke izbore, u
poređenju sa komunističkim partijama u drugim republikama, doživjela je najveći poraz u
Jugoslaviji.126} Taj poraz je uglavnom posljedica dominacije i utjecaja nacionalističkih
partija unutar Bosne i Hercegovine, a naročito izvan nje iz susjednih republika i njihovih
mas-medija. Poraz je doživjela i MBO, dobivši 1 % glasova i dva poslanička mjesta u
republičkom parlamentu.
SDA je dobila 87 poslaničkih mjesta. Pošto nijedna stranka nije imala apsolutnu većinu,
pobjedničke nacionalne stranke su se dogovorile o partnerstvu. Zauzele su sve funkcije u
parlamentu. Za predsjednika Skupštine izabran je Momčilo Krajišnik iz SDS-a, za
potpredsjednika

125) MBO je u predizbomim plakatima isticala: “MBO - Muslimanska bošnjačka

organizacija će se boriti za: naše istinsko narodno ime - Bošnjak; za samosvojnu i
punopravnu Bosnu; demokratsko uređenje i ljudska prava; minimum države u privredi;
slobodu vjerovanja...” Na glavnom predizbomom plakatu bila je pjesma Muse Ćazima
Ćatića:
“Ja sam Bošnjak, dičan junak,
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavnih svojih djeda, i narodu Bosanskome^
126) Na prvim višestranačkim izborima reformisani savezi komunista u jugoslavenskim

republikama ostvarili su sljedeće rezultate: SK Crne Gore dobio je 64% glasača, odnosno
83 poslanička mjesta, SK Srbije (nakon preimenovanja u SPS) dobio je 45,8% glasova i
194 poslanika (77,6% svih poslanika u Skupštini), SK SDP Makedonije imao je 17,2%
glasača -31 poslanika, SK-SDP Hrvatske dobio je 23,6% svih glasova i 73 poslanika
286
(20,5%), SK-SDP Slovenije dobio je 17,5 glasova - 38 poslanika (15,8), dok je SK-SDP
za BiH dobio 8,0% glasova - 14 poslanika (svega 5,8% u Parlamentu). Dr. Vladimir Goati,
Politički život u BiH 1989-1992, str. 56.
Mariofil Ljubić iz HDZ-a, dok je za generalnog sekretara izabran Avdo Čampara iz SDA,
za predsjednika Vijeća građana - dr. Abdulah Konjicija iz SDA, a Petko Čančar iz SDS-a za
predsjednika Vijeća opština. Predsjednik vlade je postao Jure Pelivan iz HDZ-a. Od ukupno
22 ministarska položaja deset je pripalo SDA, sedam SDS-u, pet HDZ-u. Vlada je formirana
tek krajem januara naredne godine.
U sedmočlanom Predsjedništvu za predsjednika je izabran Alija Izetbegović, a za članove
Nikola Koljević i Biljana Plavšić iz SDS-a, Franjo Boraš i Stjepan Kljuić iz HDZ-a, Fikret
Abdić iz SDA i Ejup Ganić kao Jugosloven.
Tri vodeće stranke su od početka, uprkos dogovoru o podjeli vlasti, nastojale da svu vlast
preuzmu u općinama. Istraživač dr. Vladimir Goati u svojoj studiji Politički život u Bosni i
Hercegovini 1989-1992. godine o tome piše: “Dolaskom opozićionih partija na vlast u Bosni
i Hercegovini, kao i u ostalim postkomunističkim zemljama, počinje proces ‘čišćenja starih
kadrova’. U važnim institucijama, uključujući državnu upravu, ostvaruje se nacionalna
homogenizacija, što se bitno razlikuje od ranijeg razdoblja kada se nastojalo da se u svim
društvenim i državnim institucijama ostvari mešovito nacionalni sastav. Trend nacionalne
homogenizacije ostvaruje se ne samo na nivou Republike, nego i u opštinama. Umesto
podele vlasti između stranaka, kao što je slučaj na republičkom nivou, na opštinskom nivou
ostvaruje se via facti ‘jedinstvo vlasti’, tj. partija većinske nacije postavlja na sva ključna
mesta svoje ljude...” 109 &
Novembarska pobjeda opozicionih stranaka značila je kraj socijalističkog društvenog
uređenja i u Bosni i Hercegovini. Kako je i u Republici Makedoniji pobijedila opozicija, u
Jugoslaviji je krajem 1990. godine uspostavljen novi odnos snaga: četiri republike su
otpočele stvaranje novih društvenih odnosa zasnovanih na kapitalističkom uređenju, a dvije
- Crna Gora i Srbija - opredijelile su se za konzerviranje socijalističkih odnosa uz oslonac na
nacionalne partije i pokrete i Pravoslavnu crkvu. Otvoreni i žestoki sukobi među njima, uz
miješanje i međunarodnog faktora, bili su neizbježni i sa krajnje neizvjesnim ishodom.

***
Od izbora 1990. godine do početka rata govorilo se da SDA uvažava činjenicu da su SDS
i HDZ dobili povjerenje bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata. Time je ona objašnjavala
svoje stupanje s njima u koaliciju

287

109 Dr. Vladimir Goati, Politički život u BiH 1989-1992, str. 58.
kojom su zajednički ustrojili novu vlast. Ta koalicija je, zapravo, načinjena još prije izbora.
Sve tri nacionalne stranke su sačinile (pred)izbomu strategiju. O tome, uz ostalo, svjedoči i
broj glasova za članove novog Predsjedništva. I glasovi pristalica i simpatizera SD A su
doveli na vlast srpske i hrvatske velenacionaliste. Glavni cilj je bio skidanje s vlasti
komunista po svaku cijenu. S takvim ciljem je i SDA ušla u savez sa tim filijalama iz
Beograda i Zagreba u Bosni i Hercegovini. Ni Izetbegović, ni SDA nisu paktirali sa onima
koji su opredijeljeni za Bosnu i Hercegovinu i demokratske reforme. Pobjedničke stranke Su
gradile koncept tronacionalne vlasti. Taj koncept sam po sebi, u svojoj suštini, vodi ka
podjeli zemlje.
Na prvi pogled se moglo pomisliti daje tronacionalna vlast i koalicija među strankama sa
nacionalnim predznakom u osnovi strateška greška. Ali nije tako. Prije bi se reklo daje to
bilo strateško opredjeljenje i vodstva SDA i njenog čelnika Alije Izetbegovića.

Odnosi i držanje vladajućih stranaka, opozicionih partija i grupa nezavisnih

intelektualaca prema odbrani državnosti BiH. Pokušaji lidera Srbije i Hrvatske da je
podijele
Cijela 1991. i prvo tromjesečje 1992. godine ispunjeni su događajima značajnim za
sudbinu Bosne i Hercegovine. Uporedo sa permanentnom blokadom republičke skupštine,
ubrzanim tempom je tekao proces razgrađivanja Jugoslavije. Teklo je i zaoštravanje odnosa
između Srbije, na jednoj, te Slovenije i Hrvatske, na drugoj strani. Sukobi između Slovenaca
i Srba, Srba i Hrvata, u koje se umiješala i JNA, prerasli su u ljeto 1991. godine u prave
ratove. To će se neposredno i teško odraziti na političke, ekonomske i društvene prilike u
Bosni i Hercegovini.
Otvoreni rat je izbio pošto je proglašena samostalnost najprije Slovenije, pa Hrvatske. U
oružanoj kampanji, koja je trajala 13 dana, JNA je primijenila brutalnu silu u Sloveniji.
Potom se povukla iz te republike pa svom silom izvršila agresiju na Hrvatsku. U toj republici
je okupirala ona područja koja je nastanjivalo srpsko stanovništvo. Bilo je jasno da se time
realizira namjera da se značajan dio otkine od Republike Hrvatske i pripoji velikoj Srbiji. Sa
zaoštravanjem odnosa između Srbije i Hrvatske vladajući režimi su sve više u te sukobe
uvlačili SDS za BiH i HDZ za BiH. SDS je od početka formiranja trojne vladavine u BiH na
strani Srbije. Provodila je njen nacionalni program. Taj program je krajem 80-tih godina
288
jasno definisan prema Bosni i Hercegovini. To je značilo uključenje te republike u sastav
Jugoslavije kao primamo rješenje ili njeno rasturanje i podjela sa Hrvatskom kao sekundarno
rješenje. SDS je cijelo vrijeme provodila politiku i naloge koje je dobijala od srpske vlade iz
Beograda, pa i takve koji su direktno išli na štetu interesa bosanskohercegovačkih Srba.
poslanici SDS-a u republičkoj skupštini, članovi Predsjedništva Republike iz njenih redova,
ministri u Vladi, gotovo svi odbornici i članovi izvršne vlasti u općinama vršili su opstrukciju
svih prijedloga i mjera najviših organa republičkih vlasti. Ta blokada je vršena u svemu što
je moglo imati makar i prizvuk o suverenitetu i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine.
I HDZ za BiH je provodila, doduše postepenije i suptilnije, program hrvatske nacionalne
politike iz Zagreba. Franjo Tuđman je u toku te godine više puta pokušavao da se nagodi
sa Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine. Polovinom marta 1991. godine
tajno su se sastali u Karađorđevu, a zatim i više puta nakon Karađorđeva. U tim prilikama
su se dogovarali o načinima na koje će podijeliti teritorij Bosne i Hercegovine između Srbije
i Hrvatske. Obrazovali su i grupe eksperata koji su nastojali da na mapama praktično
primijene ono što su oni dogovorili oko granica i “diobnog plijena”. Ni njima, kao ni
njihovim prethodnicima u posljednjih dvije stotine godina, nije polazilo za rukom da
postignu paklene velikodržavne planove na račun Bosne i Hercegovine. Najveća prepreka
i nesavladiva snaga koja je onemogućavala takve podjele bio je politički i nacionalno
osvješćeni dvomilionski muslimanski narod. U tome otporu podjelama zemlje Muslimane
su odlučno podržavale patriotske snage iz drugih bosanskih opozicionih stranaka, te
nevladinih udruženja sa pripadnicima sva tri naroda i raznih vjera, kao i mnogi istaknuti
intelektualci, javni radnici, patriotski opredijeljeni antifašistički borci NOP-a iz Drugog
svjetskog rata te mnogi drugi.
Ne samo dogovori Milošević-Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine nego mnoga druga
politička pitanja i problemi ispoljavani su i u sve jačem vezivanju SDS-a i HDZ-a za njihove
centrale u Beogradu i Zagrebu. S tim u vezi je i uplitanje JNA u političke sukobe. To je, s
druge strane, dovelo do podijeljenosti stanovništva na tri nacionalno i međusobno
suprotstavljene etničke grupe. Njihovu podijeljenost intenzivno je potpaljivala medijska
propaganda iz Srbije i Hrvatske. Stalna eskalacija sukoba između ove dvije republike,
ponašanje JNA i ubacivanje paravojnih formacija na područja Hrvatske i Bosne i
Hercegovine još više su zaoštrili te suprotnosti. Otvoreni rat najprije protiv Slovenije pa
Hrvatske brzo se približavao i granicama Bosne i Hercegovine. JNA je u saradnji sa
Karadžićevim SDS-om, u vrijeme ratnih požara u Hrvatskoj, tajno naoružavala civilno
srpsko stanovništvo u cijeloj Bosni i Hercegovini. Dobro naoružanim Srbima pridružiće se
289
paravojne jedinice iz Srbije i Crne Gore. Ijedni i drugi ćeupropagandi
biti predstavljeni kao “samoorganizirani narod, koji brani svoja vjekovna ognjišta”.
U isto vrijeme kad su se u rješavanje jugoslavenske krize angažirale zemlje Evropske
zajednice i SDA, te razne međunarodne organizacije, a Srbija i Hrvatska ispoljavale
otvorene pretenzije prema Bosni i Hercegovini, JNA se u kratkom vremenu
transformisala od vojske svih naroda Jugoslavije u armiju koju su sačinjavali gotovo
samo Srbi i Crnogorci. Ta transformacija je posebno temeljito primijenjena u
starješinskom sastavu i komandnom kadru. Prestao je odziv vojnih obveznika iz svih
drugih nacionalnosti na regrutacijske pozive. Pripadnici tih nacionalnih sredina su, u isto
vrijeme, masovno bježali iz JNA svrstavajući se u odbrambene snage zavičajnih
republika.
U vojnom pohodu na Hrvatsku JNA se koristila i teritorijom Bosne i Hercegovine.
Snažan oružani otpor Hrvatske nije, nažalost, mogao zapriječiti strahovito razaranje
Vukovara i drugih gradova u toj novonastaloj državi, JNA sa paravojskama počinila je
tamo zastrašujuće zločine nad civilnim stanovništvom. Kada je posredstvom Ujedinjenih
nacija sklopljeno primirje JNA je svoje ogromne potencijale u materijalno-tehničkim
sredstvima i živoj sili povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.
Žarište krize i ratni pakao su se premjestili u Bosnu i Hercegovinu. Događaji u toku
1991. i početkom 1992. godine mogu se razumjeti U prema stavovima političkih stranaka
unutar Bosne i Hercegovini, susjednih zemalja, međunarodnih činilaca i JNA. Lideri
susjednih zemalja i dalje su pokušavali da svoje sukobe razriješe diobom Bosne i
Hercegovine uz negiranje Muslimana kao naroda: Početkom januara, pred
“svejugoslavenski samit o načinu razrješenja jugoslavenske krize”, grupa od 84
najpoznatija muslimanska intelektualca objavila je rezoluciju o aktuelnoj situaciji u zemlji.
U tom dokumentu su istaknuta tri bitna stanovišta bosanskih Muslimana, a to su:
suverenitet Bosne i Hercegovine mora biti uvažavan i poštovan u svim predstojećim
dogovaranjima; nacionalna zasebnost i nacionalni interes Muslimana moraju biti uvažavani
jednako kao i kod svih drugih jugoslavenskih naroda - Srba, Hrvata, Slovenaca,
Makedonaca, Crnogoraca, Albanaca i drugih; nepovredivost granica BiH, te zajednički
život unutar “demokratske i pravedne jugoslavenske zajednice naroda i republika”. Na
kraju teksta toga dokumenta piše: ”... .Mi pružamo podršku svim legalno izabranim
predstavnicima demokratske vlasti u Bosni i Hercegovini u zastupanju i odbrani navedenih
načela. Nezavisno o stranačkoj pripadnosti ili nepripadnosti potpisnika ove rezolucije mi
ističemo poseban značaj Stranke demokratske akcije i Kulturnog društva Muslimana
“Preporod’’
290
u zastupanju i tumačenju legitimnih interesa i ciljeva muslimanskog naroda. Mi stoga
izražavamo odlučnost i spremnost da stojimo u redovima s cij elim muslimanskim narodom i
svim drugim narodima i ljudima dobre volje u onemogućavanju ostvarivanja nakana o podjeli
Bosne, o čemu se sve češće govori.. .”110
Rezolucija je objavljena neposredno pred početak razgovora predsjednika predsjedništava
republika o budućem unutrašnjem ustrojstvu Jugoslavije, a unutar nje i pozicije Bosne i
Hercegovine. Tih dana, u januaru 1991. godine, na inicijativu SD A štavljenje u Skupštinu
SRBiH na raspravu tekst “Deklaracije o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Bosne i
Hercegovine”. Uz to je predloženo da se istovremeno donese i ustavni zakon o nazivu i
državnim simbolima (grbu, zastavi i himni) Republike. Prijedlog Deklaracije je naišao na oštro
protivljenje SDS-a. Taj prijedlog je uz pravu političku buru izazvao i jaz između SDS-a i SDA.
Ni modificirani tekst po kojem je Bosna i Hercegovina suverena država naroda i građana nije
naišao na podršku srpskih poslanika. Po nalozima i uputstvima iz Beograda taj dokumenat se
nije smio ni razmatrati, a kamoli prihvatiti u republičkoj Skupštini. I pored toga, njen tekst su u
cjelini podržali poslanici HDZ-a i gotovo svi poslanici iz opozicionih stranaka.
Slične dokumente su do tada imali Srbija, Hrvatska, Slovenija i Makedonija. Deklaracijom
o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine potvrđeno je nesporno pravo građana
i naroda da sami odlučuju o svojoj sudbini, a ne bilo ko izvan te republike. SDS je uvjetovala
da se u njen tekst “unese i obaveza da će Bosna i Hercegovina pod svim okolnostima ostati u
budućoj Jugoslaviji bez obzira kako ona može izgledati”. Za druge političke stranke to nije bilo
prihvatljivo. One nisu željele da se suverenost Bosne i Hercegovine uvjetuje opstankom “ma
kakve” Jugoslavije;.
Usvajanje Deklaracije je odlagano sve do jeseni 1991. godine kada je usvojena. Do tada je
SDS razgradio gotovo čitave državne strukture Bosne i Hercegovine. 129}
Nakon izbora i formiranja najviših republičkih tijela i organa vlasti, grupa od 92
bosanskohercegovačka intelektualca raznih nacionalnosti u Sarajevu je objavila bosansku
“Povelju 92” o novom historijskom dogovoru o BiH i Jugoslaviji. Povelja sadrži zahtjev i
preporuku od 14 tačaka, u kojima se, pored ostalog, ističe da su:
• Nosioci suvereniteta BiH svi njeni građani;
• Svi su ravnopravni;
• Sloboda nacionalnog izjašnjavanja i opredjeljenja je neprikosnovena;

110 Početak rezolucije muslimanskih intelektualaca, donijete u Sarajevu 3. januara 1991. godine, glasi: “Mi dolje potpisani, suočeni s
učestalim pokušajima isključivanja Muslimana kao ravnopravnog sudionika u svim razgovorima i sporazumima o sređivanju i
291unapređivanju odnosa među jugoslavenskim narodima i republikama, suočeni s pokušajima da budu zanemareni ili osporeni neki
od sudbinskih interesa Muslimana, obraćamo se ovom rezolucijom svim ljudima dobre volje, svim političkim i kulturnim
ustanovama, svim političkim i drugim predstavnicima jugoslavenskih naroda, svim sredstvima javnog obavještavanja, uvjereni da
će ovaj glas koristiti svima U razumijevanju sudbinske potrebe Muslimana da, zajedno sa Srbima i Hrvatima, Crnogorcima,
Albancima, Makedoncima i Slovencima, i zajedno sa svim drugim bliskim i dalekim, osiguraju najbolje uvjete međusobnog
uvažavanja, suradnje i natjecanja u zajedničkom hodu prema boljoj budućnosti... (“Preporod” br. 3/490, Sarajevo, 30. januara 1991
s 18).
• Bosna i Hercegovina je suverena i demokatska država koja zaj edno i ravnopravno sa drugim
republikama učestvuje u novom historijskom dogovoru o Jugoslaviji; zatim:
• Postojeće granice i teritorijalna cjelovitost BiH su trajni i nepovredivi;
• Niko nema prava na račun BiH rješavati međurepubličke i međunacionalne probleme i
dovoditi u pitanje njen mir i suverenitet;
• Zajednička jugoslavenska država ima historijsko opravdanje i smisao samo ako BiH ima
ravnopravan ekonomski i politički položaj sa drugim republikama;
• BiH i Jugoslavija moraju postati dio evropskih integracija na civiliziran, miran i demokratski
način.
129) S obzirom na značaj i posijedice koj e j e na razvoj države i odnosa u BiH izazvala
Deklaracija, evo kako tekst izgleda u cjelini:
“Polazeći od vjekovnog zajedničkog života, duge državnopravne tradicije i legitimne odluke
naroda i građana BiH da žive u zajedničkoj državi, građani BiH, preko svojih predstavnika
izabranih na slobodnim, demokratskim i višestranačkim izborima, riješeni da ostvare
demokratsku državu muslimanskog, srpskog i hrvatskog naroda i pripadnika drugih naroda
i narodnosti koji u njoj žive, donose:
Deklaraciju o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine
1. Republika Bosna i Hercegovina je suverena, jedinstvena i nedjeljiva demokratska država

svih građana koji u njoj žive, zasnovana na slobodi i pravima čovjeka i građanina, na
vladavini prava i socijalne pravde.
2. Suverenost pripada svim građanima Republike Bosne i Hercegovie. Građani ostvaruju

suverenost putem opštenarodnog referenduma i preko svojih slobodno izabranih

predstavnika. Suverenitet građana koji se ostvaruje kao državni suverenitet Republike Bosne
i Hercegovine, neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
3. Republika Bosna i Hercegovina samostalno i suvereno odlučuje o: očuvanju i

racionalnom korišćenju svih prirodnih i stečenih materijalnih i kulturnih dobara; uređivanju

svog privrednog, pravnog i političkog sistema i odnosa; saradnji i udruživanju sa drugim
republikama na osnovama pune ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja državnog
suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
4. Ustavni sistem Republike Bosne i Hercegovine zasniva se na garantovanju i

ravnopravnosti svih oblika svojine, na ostvarivanju i osiguranju slobode, jednakosti,

nacionalne i svake druge ravnopravnosti i svih drugih sloboda i prava čovjeka i
Za očuvanje cjelovitosti, državnosti i ravnopravnosti BiH - pored SDA, MBO i HDZ za BiH
- tada su bile i sve lijeve političke stranke izuzev SK-Pokreta za Jugoslaviju.’30> HDZ za BiH
je u martu na konferenciji u Mostaru usvojila političku platformu.
292 U toj platformi je naglašeno
da će HDZ za BiH kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini zastupati
interese Hrvata i “zalagati se za zastupljenost hrvatskog naroda u svim oblastima gdje se
ostvaruju njegova politička i ljudska prava, za demokratske i ravnopravne nacionalne odnose u
Republici BiH, zalagati za njenu suverenost, nepovredivost granica i potpunu ravnopravnost sa
ostalim republikama”. Tom prilikom izabrano je i Predsjedništvo i novi Glavni odbor stranke
sa Stjepanom Kljuićem na čelu, koji je zagovornik suverene BiH.
Grupa nezavisnih intelektualaca (Zdravko Grebo, Tarik Haverić, Martin Raguž, Desimir
Međedović, Đorđe Latinović i Ivan Lovrenović) objavila je Memorandum BiH - prijedlog
novog Ustava BiH, pod pokroviteljstvom SSO-Demokratskog saveza BiH. Ustav se zasniva na
narodnom suverenitetu a Republika definiše kao “država građana” zasnovana na ljudskim
pravima, slobodama, vladavini prava i socijalnoj pravdi, dok državna vlast počiva na dosljednoj
podjeli zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
Dokument je nastao zbog "nezapamćene opstrukcije postojećeg ustavnog sistema u
Jugoslaviji”. Nastao je i zato što je Srbija do tada prekršila savezni Ustav 36 puta. Hrvatska 32
puta i Slovenija 24 puta, dok Republika BiH nije niti jedanput i što su plebiscitom i raznim
deklaracijama oko BiH. stvarane neke nove državne cjeline, zbog čega se “Bosna i Hercegovina
našla u neravnopravnom položaju u Jugoslaviji.”111 112 113 >

građanina, na višestranačkom sistemu i parlamentarnoj demokratiji, na vladavini prava i očuvanju i unapređivanju prirode i
čovjekove okoline.
Na ovim pravima treba što prije, a najkasnije u roku od šest mjeseci, donijeti novi Ustav Republike Bosne i Hercegovine.
5. Čvrsto opredijeljeni da se razrješenje jugoslavenske krize ostvari u odnosima ravnopravnosti, ha miran demokratski način,
građani, narodi i narodnosti Bosne i Hercegovine su odlučni U odbrani mirnog zajedničkog života, suverenosti, nedjeljivosti i
teritorijalne cjelokupnosti Republike Bosne i Hercegovine.
6. Ova Deklaracija stupa na snagu kada je, na osnovu tačke 5. Amandmana LXXI usvoje i svečano proglase vijeća skupštine SR
Bosne i Hercegovine na zajedničkoj sjednici. (“Oslobođenje, 31. januara 199-1. s. 3; “Borba”, 27. februara 1991., s. 4).
112 U SK-Pokretu za Jugoslaviju u BiH se učlanila većina oficira JNA, manji dio članova
293
Saveza boracaNOR-a i nešto mlađih ljudi. Zbog odricanja nekih važnih tekovina NOR- a - umjesto federalnog uređenja zemlje
usvojen je unitaristički koncept, a rješavanje nacionalnog pitanja vraćeno je na koncepcije KP J od prije 1936. godine, nije mu
pristupio niko od uglednijih Muslimana i Hrvata (Čak ni iz Saveza boraca NOR-a).
113 Grupa autora je prilikom izrade tog ustava polazila od činjenice da, uprkos teškoj krizi, Jugoslavija postoji, mada je predviđala
i rješenje za BiH i u drugačijem ishodu jugo - krize. Zato u članu 150. piše: “U slučaju razdvajanja republika koje čine SFRJ
Republika Bosna i Hercegovina, ravnopravno s drugim republikama, nasljeđuje prava i obaveze SFRJ”.
 Stranka demokratskih promjena (SDP)\Q početkom proljeća objavila Povelju opolitičkoj
neutralnosti države Bosne i Hercegovine i osnovama za njeno učešće u novoj Konvenciji o
Jugoslaviji. Reformisani komunisti bili su za očuvanje cjelovite i suverene BiH u okviru
Jugoslavije kao državne zajednice ravnopravnih republika i naroda, s tim da BiH prenese dio
svog suvereniteta “u mjeri koliko će to učiniti ostale republike”. Poveljom o neutralnosti BiH, u
sukobu između drugih republika, precizirana je i mogućnost raspada jugoslavenske zajednice i
ugrožavanja teritorijalnog integriteta BiH. Bosna i Hercegovina bi, prema toj povelji, u tom
slučaju proglasila samostalnost Republike i primjenjivala samo one zakone koji nisu u
suprotnosti sa njenim postojećim Ustavom i samostalnošću. U Povelji je, također, istaknuto da
će BiH za svoj samostalni i neutralni položaj zatražiti garanciju od Evropskog parlamenta i o
tome obavijestiti Ujedinjene nacije.
Oba prethodna dokumenta nisu dobila podršku republičke Skupštine.
Integritet i suverenitet BiH, ugrožavani su svekolikim opstrukcijama SDS-a. Ona je uveliko
provodila nelegalnu regionalizaciju unutar BiH. Zbog ubrzanog i otvorenog naoružavanja
Srba, upada paravojnih formacija iz Srbije i Hrvatske i učestalih napada i ubistava
muslimanskog stanovništva i nasrtaja na njegovu imovinu u istočnoj Hercegovini, Bosanskoj
krajini i istočnoj Bosni, u Sarajevu su se sredinom maja 1991. godine, prvi put nakon sukoba,
sastale delegacije MBO i SDA koje su predvodili Muhamed Filipović i Alija Izetbegović.
Dogovoreno je da se ove dvije stranke, koje se u temeljnim programskim načelima ne razilaze,
zajednički angažirau na očuvanju Republike BiH i samostalnosti bosanskih Muslimana.
Nažalost, ovaj dogovor trajao je svega dva mjeseca. Nakon prijedloga MBO da i SDA potpiše
sa SDS novi Sporazum između Muslimana i Srba BiH obnovljeni su raniji obostrani politički
sukobi.
***
Političku, društvenu i ekonomsku krizu u kojoj se našla Republika
Bosna i Hercegovina naročito je otežavala Srpska demokratska stranka.
Ona je ne samo svojim odnosom prema koalicionim partnerima u vlasti nego i na
najrazličitije načine razgrađivala temelje državnosti Bosne i Hercegovine. To pokazuju sve
ondašnje izjave čelnika SDS-a, te stavovi njenih saveznika iz Srbije, Cme Gore i Kninske
krajine. Partneri iz drugih nacionalnih stranaka trebalo
294 je da posluže SDS-u isključivo za
rušenje starog društvenog sistema i Saveza komunista kao najopasnijeg protivnika, a potom
i radi učešća u novoizabranoj vlasti kako bi onemogućavala konsolidaciju Republike. Njen
cilj od prvog dana je
rušenje Bosne i Hercegovine radi postizanja svesrpskog nacionalnog programa iz
Memoranduma SANU iz 1986. godine. Taj program je pretpostavljao povezivanje Kninske i
Bosanske krajine, zatim i drugih bosanskohercegovačkih teritorija (izuzev zapadne
Hercegovine) sa krnjom Jugoslavijom, tj. stvaranje velike Srbije.
Otudaje SDS-u dobro došao prijedlog Deklaracije o suverenosti Bosne i Hercegovine.
Poslužio je kao povod za sistematsko razbijanje partnerstva u vlasti i kao početak stvaranja
srpskih autonomnih oblasti (saoizacija) u Bosni i Hercegovini. Uvedena je srbizacija svega-
počev od naziva oblasti i općina, do naziva gradova, preduzeća, fabrika, zdravstvenih
ustanova i dječijih obdaništa. Iz svega što je tako prisvajano izbacivanje pridjev “bosanski”.
Sračunato je zatirano ime i pojam Bosne i bosanstva. Osnova za to je u već spomenutom
Memorandumu. Počelo je sa banjalučkom regijom. Ona je trebalo da pruža svestranu podršku
Srbima u Hrvatskoj i da se spoji sa Kninskom krajinom. Od početka je predstavljala “državu
u državi”. Predsjednik SDS-a Kninske krajine dr. Jovan Rašković je na skupu u Banjoj Luci
prijeteći izjavio: “Mi nećemo klati, mi ćemo ubijati”. Radovan Karadžić je nakon objave
Deklaracije usvojene u Skupštini otvoreno rekao da je on “molio godinama Miloševića da u
susretima sa ostalim jugoslavenskim političarima zastupa interese Srba iz BiH i zato smo mu
dali mandat”114 >•
Tom izjavom je pokazao da uopće ne drži do konstitutivnosti Srba kao jednog od
ravnopravnih naroda u Bosni i Hercegovini. Primarna mu je bila velika Srbija. Znao je šta
priprema JNA u BiH. Uzdao se i u punu podršku Srbije, Miloševića i vojnog vrha koji se
priklonio u borbi za velikodržavne planove Srbije. U više navrata je, kao i ostali čelnici SDS-
a, prijetio Muslimanima. U intervjuu beogradskom listu “Večernje novosti” početkom maja
1991. godine je izjavio: “Uđu li Muslimani ponovo u koaliciju protiv Srba proći će onako
kako su već jednom prošli” (misleći na genocid koji su četnici Draže Mihajlovića počinili nad
Muslimanima u Drugom svjetskom ratu). Ili: “Mi ćemo regionalizaciju dosledno sprovesti
ostala Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji ili ne”, a “granice će, ako bude krvi, biti tamo gde
ih odredi jači”.115 116 >
Protivno saveznom i republičkom ustavu SDS je počela formirati nove regije (srpske
autonomne oblasti) navodno iz ekonomskih razloga.134) I pored protivljenja Skupštine i Vlade
BiH najprije je, krajem
295

114 List “Borba”, Beograd, 26. II 1991. - Intervju R. Karadžića

115 Muslimanski glas, 3. maj 1991. s. 26.
sa pretežno srpskim stanovništvom bile zapostavljene, a sa muslimanskim i hrvatskim favorizirane. Međutim, računajući po stanovniku, najviše
sredstava (Fonda Federacije, Republičkog fonda, nepovratnih sredstava za poljoprivredu, zajmova, za zapošljavanje, doprinosa dohotka, poreza
za finansijsku konsolidaciju) dobijale su upravo srpske općine - Šipovo, Kupres, Nevesinje, Kalinovik, Ljubinje, Bosansko Grahovo itd. Iz
republičkih pregleda vidi se da su te općine dobij ale čak preko 750 puta više od sredstava koj e su dobij ale općine Busovača, Banovići, Zivinice,
Jablaniea, Kiseljak, Velika Kladuša i druge, a u kojima je živjelo muslimansko i hrvatsko stanovništvo.
aprila 1991. godine, formirana Zajednica opština Bosanska krajina. Slijedila je slična zajednica
za istočnu i staru Hercegovinu. Ubrzo su te zajednice pretvorene u srpske autonomne oblasti
(SAO). Razbijanje Bosne i Hercegovine je nastavljeno formiranjem i drugih novih regija -»
SAO Semberije i Majevice, SAO - Ozrena i dr. Te oblasti su, prema planu iz Beograda, stvarane
ili su obuhvatale teritorije i općine u kojima većinu čine Muslimani ili Hrvati. 117 J
U toku ove nasilne regionalizacije u većini općina su održavani protestni skupovi. U
Trebinju su, primjera radi, krajem aprila 1991. godine, na mitingu govorili i funkcioneri iz
Glavnog odbora SDA - Fikret Abdić, Muhamed Čengić i Irfan Ajanović. Sa zbora u Trebinju
su poručili: suverenitet Bosne i Hercegovine će se braniti svim sredstvima parlamentarne
demokratije, ali ukoliko na to budu prisiljeni, Muslimani će se braniti i oružjem. Muhamed
Čengić, potpredsjednik Vlade BiH i SDA, izjavio je: “Ako dođe do građanskog rata, onda neće
biti pobjednika... Mi smo za očuvanje Bosne i Hercegovine razumom, a ne oružjem, ali ako
neko hoće da upotrijebi oružje, mi kažemo ćemo braniti BiH i oružjem. Muslimanski narod
jeste i biće i zalagaće se za očuvanje zajednice jugoslavenskih naroda, ali kao demokratske a
ne unitarne”. Podsjetio je Srpsku demokratsku stranku na dogovor sa SDA i HDZ za BiH u vezi
sa podjelom vlasti i očuvanjem Republike BiH: “Tada smo se dogovorili”, izjavio je Čengić,
“oko tri stvari, prvo, očuvanje Republike BiH, drugo, uvođenje demokratske vlasti i, treće,
očuvanje ravnopravnosti sva tri naroda u Bosni i

117 To najbolje pokazuju ovi podaci: u dolini rijeke Drine većinu stanovništva čine 296
Muslimani, i to u opštinama Zvomik (59,4) a Srbi 38,0%, Bratunac 64,2 a Srbi 34,2,
Višegrad 62,8, a Srbi 32,8%, Goražde 70,2 a Srbi 26,2%, Foča 51,6 a Srbi 45,3%; u dolini rijeke Sane Muslimani čine većinu u općinama
Sanski Most 47,9 a Srbi 42,2% i Prijedor 44,0 a Srbi 42,5%, dok u Ključu ima 49,5% Srba i 47,6% Muslimana. U SAO Bosanska krajina
većina Muslimana živi još u općinama Bosanska Krupa 74,5% Muslimana i 23,6% Srba i Bihać 66,6% Muslimana i 17,8% Srba. U SAO
sjeveroistočnoj Bosni od 16 općina samo je u općini Teslić bila većina srpskog stanovništva, dok je u ostalih 15 općina većinu sačinjavalo
muslimansko i hrvatsko stanovništvo, (Republički zavod za statisktiku BiH, Statistički bilten br. 219, Sarajevo, maj 1991. godine)
Vjerovatno je već tada planirano da će nakon “etničkih čišćenja” nestati Muslimana.
Hercegovini”. Irfan Ajanović, sekretar SDA, izjavio je: “Muslimani su jedini narod koji se
odrekao prava na svoju vlastitu domovinu, na svoju vlastitu državu, državu samo za sebe, a
sve zbog toga da bi u slozi i zajedništvu živjeli sa svojom braćom. Neće biti dogovora o novoj
Jugoslaviji bez muslimanskog naroda koji će aktivno u tome učestvovati”. A poruka Fikreta
Abdića, člana Predjsedništva BiH, glasila je: “Treba se suprotstaviti svakom djelovanju koje
dovodi u pitanje suverenitet i stabilnost Bosne i Hercegovine”.
Uporedo sa stvaranjem srpskih autonomnih oblasti u Srbiji i u Bosni i Hercegovini pojavile
su se tzv. etničke karte Bosne i Hercegovine sa mogućim granicama pojedinih “kantona”. Bile
su to već iscrtane mape rasturene teritorije Republike BiH koje bi zatim obrazovale veliku
Srbiju. Lider Srpske demokratske stranke za Kninsku krajinu dr. Jovan Rašković u Banjoj
Luci, na promociji društva “Zmijanje”, izjavljuje:
“Prva država stvorena poslije raspada Jugoslavije zvaće se Demokratska krajina i imaće
najmanje tri miliona stanovnika. Međutim, teško je verovati da će ona biti zasebna država jer,
što reče Velibor Ostojić (ministar za informisanje u Vladi BiH), Srbima ne trebaju državice
već jedna država s ‘mostovima na Drini’.. .”118 119
Nakon odluka Slovenije i Hrvatske o razdruživanju, SDS za BiH krajem jula ujedinjuje
Bosansku krajinu sa Kninskom, a SAO istočnu Hercegovinu sa Republikom Crnom Gorom.
Sve do pojave nacionalističkih partija i pokreta srpski narod je sa Muslimanima u Bosni i
Hercegovini živio u dobrim odnosima. Zato su SDS i Karadžić nastojali da pokidaju te spone
zajedništva. Da bi opravdao stvaranje SAO-regija i za to naišao na podršku među Srbima
Karadžić je često na konferencijama za štampu i drugdje stalno ukazivao na, navodnu,
opasnost od formiranja islamske republike Bosne i Hercegovine. Govorio je i o “novom
turčenju Srba”. Tako je izjavljivao i neposredno pred popis stanovništva 1991. godine. 137 >
Na toj liniji je jedan od čelnika SDS-a i

297

118 Manojlo Tomić, Nedjelja, 21. april 1991. s 12.

24,4% i Srba 19,5%. U tzv. istočnoj Hercegovini tada je živjelo 53 000 Srba ili 72,5% i 14 900 Muslimana (Nedjelja, 16. jun
1991.).
Tada je u BiH državi pripadalo ukupno 46% cjelokupnog zemljišta (pašnjaci, šume, rijeke, rudnici). Od zemlje koja je
obradiva u posjedu bosanskih Muslimana bilo je 44,8% zemlje, u posjedu Srba 42,6% i oko 13% u posjedu Hrvata.
 tadašnji ministar u Vladi BiH Velibor Ostojić. On u to vrijeme izjavljuje da su
“Muslimani najveći neprijatelji srpskog naroda”.120 121
Ni čelnici vladajućeg režima u Hrvatskoj Franjo Tuđman i predsjednik Vlade
Josip Manolić, nisu odustajali od podjele Bosne i Hercegovine i njene regionalizacije.
Slobodan Milošević se u tajnim dogovorima sa Tuđmanom složio da postojanje
dotadašnje Jugoslavije više nije moguće. On u tim dogovorima dobij a, navodno,
najveći dio Bosne i Hercegovine kao i Kninsku krajinu u zamjenu za zapadnu
Hercegovinu, dio bosanske Posavine i zapadne Slavonije. Muslimanima je bilo
ostavljeno, isto kao i u vrijeme sporazuma Cvetković-Maček augusta 1939. godine,
“da biraju ili da se s tim pomire ili da se bore”. Josip Manolić je u junu u intervjuu
bečkom “Profilu” nagovijestio moguću podjelu Bosne i Hecegovine, kao i moguće
preseljavanje više stotina hiljada ljudi.139?
Pripreme, mjere i sprega Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Srpske
demokratske stranke (SDS) za oružano rušenje Republike BiH, njihovi politički i
vojni planovi, ubacivanje paravojnih formacija iz Srbije i Crne Gore i izazivanje
ratnih sukoba
Bez sagledavanja uloge i djelovanja armijskih komandi, tj. JNA u cjelini, ne može
se objektivno sagledati raspad Jugoslavije. Bez toga nije moguće ni shvatiti događaje
iz kraja 8O-tih i prve dvije i po godine 90-tih godina XX vijeka u Republici Bosni i
Hercegovini. JNA je nastala u toku Drugog svjetskog rata u narodnooslobodilačkoj
borbi protiv nacističkih njemačkih i fašističkih talijanskih okupatora i njihovih
domaćih pomagača - kvislinga, ustaša, četnika i raznih milicija. Josip Broz Tito je sa
Vrhovnim štabom i glavninom snaga Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih
odreda Jugoslavije na prostoru BiH boravio 853 dana. Tada je i rođena tzv. druga ili
Titova - avnojevska Jugoslavija, a u njenom okviru i federalna republika Bosna i
Hercegovina (1943).
Nakon oslobođenja zemlje (1945) JNA je više od četiri decenije u narodu uživala
neprikosnoveni ugled. Smatrana je narodnom armijom. Bila je čuvar najvažnije
tekovine NOB - ravnopravnost naroda i republika (bratstvo i jedinstvo). Zatim, u BiH
je izgrađena vojna industrija od koje

298

120 Bosanski pogledi, dokumenti. Kako je okupirana BiH, januar-august 1992.

121 “Borba” 22. juni 1991., s. 10.
su svi narodi imali koristi. JNA je dala veliki doprinos materijalnoj izgradnji zemlje, osobito
na podizanju infrastrukture, i, najzad, nije se miješala u rad i odnose postojeće vlasti.
Čitavo poslijeratno vrijeme JNA se organizirala isključivo za eventualni svenarodni otpor
za slučaj agresije armije zemalja Varšavskog ugovora ili NATO zemalja Zapada. Po udarnoj
snazi spadala je među najmoćnijie armije u Evropi.
Svoj općenarodni karakter počela je gubiti od sredine 8O-tih godina, pojavom opće
društvene i ekonomske krize u zemlji, a naročito narastanjem nacionalističkih i šovinističkih
snaga i pokreta. Tada je izvršena satanizacija tekovina NOB-a i Josipa Broza Tita u tri
najrazvijenije republike - Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji. I sama JNA se u proces vlastitog
destruktuiranja uključila izjavom Veljka Kadijevića, tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu
odbranu, daje teritorijalna odbrana140} formirana 1968/69. godine bila “najveća podvala”. Ta
destrukcija je nastavljena angažiranjem armijskih jedinica u gušenju albanskih demonstranata
na Kosovu 1989. godine, i zavođenjem vanrednog stanja u toj pokrajini. Formirala je svoju
političku partiju - Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju 1990. JNA je pripremala i rušenje
legitimno izabranih vlasti u republikama Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini.141} U
cilju gušenja demonstracija dijela Beograđana protiv Miloševićevog režima izvela je oklopne
jedinice na beogradske ulice 9. marta 1991. godine. Konačno je od općenarodne JNA postala
srpska kada se u ratu između Srba i Hrvata (Srbije i Hrvatske) “u 122 123

140) Oružane snage SFRJ sastojale su se od Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Teritorijalne odbrane (TO). Teritorijalna
odbrana je sistem vojne i administrativno- upravne organizacije, namijenjen zaštiti državne teritorije od dejstva protivnika u miru
i ratu. Postoji u mnogim zemljama (Švajcarska, Švedska, Francuska,V. Britanija, Poljska, Rumunija, itd.). Osnovni zadaci
299
organizacija i vođenje neposredne odbrane teritorije od dejstva ubačenih snaga neprijatelja; čuva vojne, administraativno-
političke, ekonomske i druge objekte od značaja za odbranu zemlje; osigurava komunikacije; sadejstvuje jedinicama operativne
armije; koordinira rad sa organima unutrašnjih poslova. TO je bila dio jedinstvenih oružanih snaga SFRJ i činila najširi oblik
masovnog organiziranja građana za oružanu borbu i općenarodni otpor. TO se sastojala od štabova, jedinica i ustanova TO. U
ratu sastavni dio TO čini i milicija.
141) Prvi državni udar JNA je pripremala početkom januara 1991. godine. Drugi je trebalo da bude izveden sredinom marta te
godine. Tada je vojni vrh države zatražio od Predsjedništva SFRJ uvođenje vanrednog stanja u Jugoslaviji. U atmosferi usijane
krize u državi, pri diobi glasova osmočlanog Predsjedništva, presudio je glas Bogića Bogićevića time što nije glasao “za”. Znalo
se ko će u tom organu glasati potvrdno - sateliti beogradskog režima - predstavnici Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova. Stipe
Mesić (Hrvatska), Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Janez Dmovšek (Slovenija) bili su protiv. Presudan je bio glas Bogića
Bogićevića. On je svojim glasom “protiv” onemogućio Generalštab, JNA i S. Miloševića da dobiju legalnu osnovu za vojni udar
na prostorima bivše SFRJ.
cilju odbrane saveznog Ustava i spašavanja SFRJ” stavila na stranu vladajućeg režima
u Srbiji.
Kako se proces prerastanja JNA u srpsku vojsku odražavao u Republici Bosni i
Hercegovini. To se može vidjeti kroz odnos i postupke između komandi JNA i
republičkih vlasti i političkih stranaka, kroz masovno naoružavanje Srba u BiH, upade
paravojnih formacija iz Srbije i Hrvatske te kroz formiranje stranačkih oružanih
formacija - SDS-a, HDZ-a, SDA i SK-Pokreta za Jugoslaviju.
U toku konstituisanja vlasti nakon izbora SDA je povodom teške situacije u
Jugoslaviji i BiH, krajem januara 1991. izdala Proglas “svim članovima SDA,
muslimanskom narodu i svim građanima BiH”. U njemu je dala i stav o uređenju
Jugoslavije. Muslimani se zalažu za Jugoslaviju kao modemu i rekonstruisanu državnu
zajednicu suverenih i ravnopravnih republika i naroda, s jedinstvenom spoljnom
politikom, jedinstvenim osnovama kreditno-monetarnog, poreskog i carinskog sistema,
s jedinstvenom, ah moderniziranom i kadrovski nacionalno izbalansiranom armijom.
Naglašeno je da su suverenitet, integritet i teritorijalna cjelokupnost Bosne i
Hercegovine vrijednosti koje je SDA stavila u vrh svojih ciljeva koje će braniti svim
sredstvima, onako kako se svugdje u svijetu brane i čuvaju zemlja i sloboda. Slobodna
i suverena BiH, kaže se u Proglasu, prvi je uvjet svih naših nastojanja, a opstanak
muslimanskog naroda je direktno zavisan od opstanka i suvereniteta BiH.
O stavu prema Armiji piše:
“Smatramo da su samo vlade izabrane na višestranačkim i slobodnim izborima
legalne i legitimne vlasti. Niko se ne može pozvati na zakone čije je vršenje protiv volje
naroda, jer je volja naroda zakon viši od svih drugih ljudskih zakona. Neosporno je
pravo i dužnost Armije da brani vanjske i unutarnje granice i spriječi genocid ako do
njega dođe ili ako on neposredno predstoji. U svim drugim slučajevima bilo bi korisno
da Armija stoji po strani.. .”124 125
Alija Izetbegović je nakon Proglasa, govoreći o platformi BiH za rješavanje
jugoslavenske krize, u intervjuu “Borbi”, pored ostalog, izjavio: “Ta buduća zajednica
biće država i imaće međunarodno-pravni subjektivitet. Zajednički poslovi bi, svakako,
bili odbrana i vanjski poslovi. Išli bi na jednu depolitiziranu Armiju a razmotrili bi i
300
problem personalnog sastava vojnog vrha.. .”143>
Potaknut teškim sukobima između Srbije i Hrvatske, A. Izetbegović je izjavio: “...
Ključni stavovi u Proglasu jeste poziv Muslimanima da

124 Preporod, 30. januara 1991; “Oslobođenje”, 30. januar 1991. s. 3.

125 Intervju, “Borba”, 9-10. februar. 1991. s. 12.
 ne budu uvučeni u podjele, a ako bi došlo do vanrednih prilika da štite živote svojih
komšija Srba i Hrvata i drugih. Mi ovdje poštujemo srpski narod, živimo u slozi, kao i
sa hrvatskim, ali sudbinu Bosne više određuju srpsko-muslimanski odnosi nego srpsko-
hrvatski, i to jednostavno stoga jer su Srbi ovdje brojniji od Hrvata... Istina, u našim
rukama nije da li će doći do vanredne situacije, drugi je zakuhavaju van BiH.. .” 144
Na pitanje novinara dnevnog lista Borba (Beograd) šta misli o uplitanju Armije u
iješavanje jugoslavenske krize, Izetbegović je rekao: “Mi svi - ili većina nas - osjećamo
daje Srbija onaj neki sedmi faktor... koji je prisutan u svemu... Moj stav i bosanske
delegacije prema JNA: mi podržavamo Armiju ali u novoj Jugoslaviji treba i nova
jugoslavenska armija. Ne bismo htjeli da imamo šest vojski, niti nam to treba iz
političkih a ni iz financijskih razloga.. .”126 127 128
Izetbegović je prema tome bio protiv republičkih vojski.
Pozivajući se na najavljenu modernizaciju Armije i na obaveze preuzete po
međunarodnim konvencijama, Muslimanski omladinski savez SDA je početkom 1991.
godine ponovio zahtjev Saveznom sekretarijatu narodne odbrane da se vojnicima
muslimanske vjerske ispovijesti osigura ishrana u skladu sa vjerskim propisima.
Ukoliko se to ne odobri, muslimanska omladina će odbiti služenje JNA, pošto ni JNA
ne poštuje ljudska prava i slobode, u koje spadaju i vjerska osjećanja. Armija, u kojoj
je dominantnu ideološku snagu činio SK-Pokret za Jugoslaviju, a ne shvatajući
pravovremeno promjene koje se odigravaju velikom brzinom u društvu, i ovaj zahtjev
odbija.
Eskalacija sukoba između Slovenije i Srbije, i Hrvatske i Srbije, dovela je do silnog
narastanja paravojnih formacija i sve masovnijeg nelegalnog naoružanja stanovništva.
Zbog otkrivanja afere uvoza većih količina oružja preko Mađarske za paravojne
formacije vladajuće stranke HDZ- a i TO Hrvatske, moglo je doći u januaru i do vojnog
udara JNA u toj republici. Puč je u posljednjem času izbjegnut. I Srbija je nelegalno
upućivala veće količine oružja Srbima i njihovim paravojnim formacijama van njene
teritorije. Kako piše dr. Radoslav Stojanović, profesor Univerziteta u Beogradu, u Srbiji
je “... na izborima u decembru 1990. godine pobedila partija iz čijeg je programa
proizilazilo rušenje Jugoslavije i stvaranje Srbije u granicama Karlobag-Virovitica..
.Još
301 pre izbora Vlada Srbije je počela naoružavati Srbe u Bosni i Hercegovini i
Hrvatskoj čime se opredelila za ratno rešenje jugoslavenske krize. Time je na sebe
navukla gnev međunarodne zajednice.. .”,46)

126 Isto.
127 Borba, 8. februar 1991.
128 VREME, Beograd, 21. decembar 1992. s. 24.
 Zbog prijetnji, siledžijstva, proizvodnje mržnje i straha putem mas- medija iz Srbije i Crne
Gore, već u martu napetost između Muslimana i Srba u istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni
dostiže zabrinjavajuće razmjere. Tada već počinju prva iseljavanja muslimanskog stanovništva
iz jednih krajeva BiH u druge, sigurnije (iz Bileća i Gacka u Sarajevo i drugdje). U Bratuncu,
Šipovu i još nekim mjestima Muslimani traže da se, po uzoru na Srbe, osnivaju i muslimanska
nacionalna vijeća. Na ovo Armija reagira tako što preko SK-Pokreta za Jugoslaviju postavlja
svoje ljude na mnoga važna mjesta u Republici a sve u cilju njene destabilizacije. Vlada i
Ministarstvo za odbranu su tada, nažalost, bez ikakvog plana i koncepta za zaštitu BiH. 129 130 U
Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) je bilo skoro sasvim blokirano. 148}
Krnje Predsjedništvo SFRJ sa Borisavom Jovićem na čelu je, u svojstvu Vrhovne komande,
razmatralo prijedlog JNA da se uvedu vanredne mjere u cijeloj državi. 131 132 133 > Pošto
prijedlog za vojni udar nije prihvaćen,150} i pošto Veljko Kadijević - ministar odbrane za ovo
nije dobio podršku iz Moskve, Borislav Jović je podnio ostavku, čime je pokušao izazvati još
veću krizu Predsjedništva i zemlje.151}

***

Kad je JNA izvela tenkovske jedinice na beogradske ulice još jednom je u kritičnom
momentu podržala Miloševića (prvi put su na Osmoj sjednici CK SK Srbije penzionisani,
generali ali aktivni i utjecajni političari N. Ljubičić i P. Gračanin, odigrah odlučujuću ulogu, a
ubrzo mu je bezrezervnu podršku dao i armijski vrh sa admiralom Brankom Mamulom na čelu).
Milošević je vjerovao da će uz njenu pomoć sruštiti

tada nemoćno Predsjedništvo SFRJ i doći na čelo zemlje. Sa svoje strane je podsticao i
podržavao Armiju i generala Kadijevića da bez oklijevanja izvrše vojni puč, kojim je trebalo
slomiti opozicione snage u Beogradu i postojeće režime u zapadnim republikama Jugoslavije.
To podsticanje na vojni puč vidi se i iz MiloŠevićevih riječi:
“O kakvom je puču reč ako sutra Armija, vršeći svoja ustavna ovlašćenja, ode pa razoruža
one hadezeovske formacije. To nije nikakav puč. Armija mora da razoruža paravojne formacije
u interesu zaštite ustavnog poretka, a u Ustavu piše da ona mora da zaštiti od nasilja, daje dužna
da zaštiti mir u zemlji i teritorijalni integritet u zemlji. Ako neko hoće nasiljem, napadom na

129 U Ministarstvu za narodnu odbranu BiH nacionalna struktura bila je slijedeća:

Srba 44%, Muslimana 28,5%, Hrvata 15,9% i ostalih 11%. U njemu je radilo 38 aktivnih oficira, od toga 63,2% Srba, Hrvata 10,5%,
Jugoslovena 10,5%, Muslimana 7,9%, Crnogoraca 5,3% i Makedonaca 2,6% (List MG, 24. maj 1991).
130 Struktura zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova BiH u junu 1991. godine izgledala
302 je ovako: Srba 39%, Muslimana 33% i Hrvata
14%; struktura zaposlenih u Službi državne bezbjednosti (SDB) BiH bila je: Srba 38%, Muslimana 33% i Hrvata 19%; na 842 rukovodna
mjesta u MUP BiH, bilo je: Srba 40,1%, Muslimana 32,5% i Hrvata 14,6%; u Saveznom serketarijatu za unutrašnje poslove bilo je devet
rukovodnih funkcionera iz BiH i svi su bili Srbi. Oružja po odobrenju MUP-a BiH imalo je Srbi 48,7%, Muslimani 34,18% i Hrvati 15,89%
(List MG, 7. jun 1991, s. 26).
131 General Aleksandar Vasiljević, šef Uprave bezbjednosti JNA, tvrdi daje vanredne mjere trebalo zavesti samo na teritoriji Hrvatske (vidi
njegov intervju NIN-u od 19. juna 1992.).
132 Odlučan otpor uvođenju vanrednih mjera dali su članovi Predsjedništva iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije i BiH (Bogić Bogićevi).
133 VREME, intervju Janeza Dmovšeka, 24. augusta 1992. s. 17.
srpska naselja, da otme taj deo i da se izdvoji iz Jugoslavije, valjda je logično očekivati da
Armija mora intervenisati...”134
Od tog momenta sprega između Miloševića i armijskog vrha je potpuna. Njihovi interesi su
se i dotle podudarali. Da politika Slobodana Miloševića nije bila opcija mira već rata pokazuje
i sljedeći primjer. Nakon Jovićeve ostavke Milošević je pred okupljenim predsjednicima općina
Srbije, 15. marta 1991. godine, a prema stenogramu sate sjednice koju je objavio NIN, izjavio:
“Ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo... Jer, ako ne umemo dobro da radimo
i privređujemo, bar ćemo znati da se tučemo. A što se tiče armije, pa, evo, ovde je general armije
(Tomislav Simović)...”135
U JNA su od vremena eskalacije albanskog nacionalizma i primjene represivnih mjera vlade
Srbije, a naročito nakon uvođenja vanrednog stanja na Kosovu, egzistirale dvije struje. Jedna
općejugoslavenska, odgojena na tradicijama narodnooslobodilačke borbe i jugoslavenskog
socijalističkog patriotizma, kojoj je pripadao veći broj generala, i druga, prosrpska, koju su
većinom činile starješine na visokim komandnim položajima u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, sa
generalima Životom Panićem, Ljubomirom Domazetovićem i Tomislavom Simovićem (bio
ministar odbrane u vladi Srbije) na čelu, kao i oni koji su podržavali Miloševićev koncept “čvrste
federacije” i stvaranje “jake i jedinstvene Srbije”. Milošević je pridobio za sebe mnoge oficire
kada je juna 1989. godine na Gazimestanu (Kosovu) izjavio: “... Opet smo danas u bitkama.
One nisu oružane mada i takve još nisu isključene”.
Ta struja dugo nije bila na javnoj sceni i nije se konfrontirala sa prvom, mada je djelovala na
terenu čak i protiv zvanične politike armijskog vrha.

303

134 Borba, 5. februar 1993. s. 10;

135 NIN, 12. aprila 1991.
 Taj vrh su decenij ama sačinjavali, uz maršala Josipa Broza Tita, državni sekretar za
narodnu odbranu, šef Partije u JNA, te načelnici političke uprave i uprave bezbjednosti
JNA. Svi su provodili Titovu politiku. Nakon njegove smrti novi ljudi u tom vrhu kreirali
su vlastitu, a najveću podršku davao im je upravo Slobodan Milošević i njegovi
sljedbenici.
Nosioci druge armijske struje u BiH, komandanti korpusa, sve su činili da poremete
međunacionalne odnose, da potčine Muslimane i razbiju cjelovitost Republike. I armijski
vrh je sa generalom Veljkom Kadijevićem i Blagoj em Adžićem na čelu bio izuzetno
zainteresiran za kontrolu i potčinjavanje BiH prevashodno iz strateških razloga. Težili su
daje pretvore u “neosvojivu tvrđavu”, da u nju dovedu najveći dio jedinica u slučaju
napuštanja Slovenije i dijela Hrvatske, a i zbog velike koncentracije vojne industrije (oko
60%). Trebalo je to postići vojnim i političkim pritiscima i uplitanjem u život BiH “milom
ili silom”.
SDS je u sprezi sa komandama JNA nastavila pojačano i tajno naoružavanje Srba u
Bosni i Hercegovini. Činila je to uprkos dogovoru tri vladajuće stranke da će štititi
integritet svoje republike. Kada je uhvaćen kamion sa oružjem u Bileći, otkriveno je da
naoružanje Srbima u istočnoj Hercegovini stiže iz Crne Gore. Sljedeći kamion sa 1119
pušaka bez ikakvih isprava zaustavljen kod Visokog aprila 1991. godine pojačao je strah
kod muslimanskog stanovništva. Tim prije što je i ono malo oružja iz općinskih štabova
TO Armija još ranije oduzela.
Iz objavljenog dokumenta o Udruživanju u zajednicu opština Bosanske krajine
(također iz aprila) jasno se vidjelo da se radi na stvaranju državnopravne i
vojnoodbrambene samostalne “države unutar države”. Najznačajniji član u ovom
dokumentu-dogovoru upravo razrađuje način organiziranja odbrane ove zajednice. Očito
je da se nije mogao uraditi bez konsultacija i saglasnosti Štaba Banjalučkog korpusa JNA.
Sve je ukazivalo da će se i Bosanska krajina poput istočne Hercegovine ubrzo osamostaliti
i odvojiti od Bosne i Hercegovine.
Devetog maja 1991. godine kod Lištice u zapadnoj Hercegovini umalo daje došlo do
teškog sukoba i krvoprolića između hrvatskog stanovništva i oklopnih jedinica JNA.
Naime, toga dana je narod Lištice i okolnih sela kod Pologa prepriječio tenkovsku kolonu
JNA,304koja je iz istočne Hercegovine sa rezervistima iz Srbije i Crne Gore marševala ka
Kupresu. Kraj trodnevne drame riješila je republička delegacija sa Alijom Izetbegovićem
na čelu. Sačinjavali su je predsjednik Vlade BiH Jure Pelivan, predsjednik HDZ BiH
Stjepan Kljuić i potpredsjednik Skupštine BiH Mariofil Ljubić. Tenkovi su prošli do
odredišta za “planirane” manevre tek kada je ispred kolone počeo da korača predsjednik
Izetbegović, pa se narod razišao mimo i bez incidenata.
U maju i junu mjesecu 1991. širom BiH razlijeva se strah. Narod po selima drži straže,
podiže barikade, ljudi se samoinicijativno snabdijevaju oružjem, dok ga Srbi direktno
dobijaju od JNA. Jače paravojne policijske snage iz Knina demonstrativno prelaze
bosansku granicu i dolaze u Titov Drvar. Nakon izvršene smotre “Martićevih
specijalaca”, uz prisustvo čak i predsjednika općine, neometano se vraćaju. Ovaj upad
SUP-a tzv. SAO Krajine na teritoriju suverene Republike BiH izazvao je više reakcija. I
ovog puta se pokazalo da armijski vrh nije osudio neustavno formiranje srpskih
autonomnih oblasti, niti je spriječio formiranje i djelovanje srpskih paravojnih formacija.
Sve je to izazvalo podozrenje muslimanskog naroda u JNA, dok su je bosanski Hrvati
već odavno smatrali “okupatorskom”. Pošto MUP BiH nije bio u stanju da čuva granicu
i spriječava ovakve provokativne incidente, Savjet za Narodnu odbranu i Savjet za zaštitu
ustavnog poretka Predsjedništva BiH zaključili su daje “potrebno zatražiti odgovarajuću
pomoć Saveznog SUP-a i JNA”. Međutim, pomoć niti bilo kakvo razumijevanje nisu
stizali. Naprotiv, JNAje išla na rušenje Republike BiH uz oslonac na srpski narod.
Predsjedništvo, Skupština i Vlada BiH “nisu imah nikakav uvid, kontakt ni komunikacije
sa jedinicama JNA stacioniranim u Bosni i Hercegovini”. Ajedinice JNA su već u maju
i junu zauzele sva važnija geostrateška mjesta u Republici, kako bi se, u slučaju da se
Hrvatska otcijepi, sličan pokušaj spriječili u Bosni i Hercegovini.
Donošenjem Rezolucije o nezavisnosti i usvajanjem Ustava o samostalnosti Slovenije,
slovenačka Skupština se ovim aktima razdružila od Jugoslavije 25. juna 1991. godine.
Međutim, to nije značilo i njeno otcjepljenje. Slovenačko rukovodstvo je tada odlučilo
da postepeno realizira nove zakone. Prema izjavi njenog lidera Milana Kučana, bila je
čak ostavljena mogućnost iješavanja vojnih pitanja u naredne tri godine. Trebalo je da se
u tome periodu JNA povuče sa slovenačke teritorije (do 31. decembra 1993. godine), te
da Slovenija i dalje bude tržišno povezana sa čitavom Jugoslavijom.
Istog dana je i hrvatski Sabor proglasio samostalnost i razdruživanje Hrvatske od
Jugoslavije.
Pošto JNA nije imala vrhovnog komandanta zbog opstrukcije dijela Predsjedništa
SFRJ da na mjesto predsjednika izabere Stipu Mesića (člana Predsjedništva iz Hrvatske),
Savezno izvršeno vijeće je odlučilo da angažira JNA305 u Sloveniji za zaštitu integriteta

zemlje. Slovenci su odgovorili oružanim otporom. Nakon kratkotrajnog rata, odlukom

Predsjedništva SFRJ, JNA se povukla iz Slovenije. Protiv povlačenja JNA jedino je bio
S. Mesić, novoizabrani predjednik Predsjedništva SFRJ. U Sloveniji je taj rat doživljen
kao “briljantna pobjeda male Slovenije nad glomaznom Jugoslavijom i njenom
armadom”.
Odluka o učešću i, potom, naglom povlačenju JNA iz Slovenije imala je krupne
posljedice i na događanja u Republici BiH. Rat protiv Slovenije i zbivanja u susjednoj
Hrvatskoj JNA je iskoristila za mobilizaciju rezervnog sastava JNA iz Bosne i Hercegovine.
Krajem juna 1991. mobilisano je 16 hiljada rezervista, a prvih dana jula, još 7,5 hiljada.
Prema naredbi Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu mobilizacija je izvršena samo u
tri bosanskohercegovačke regije: banjalučkoj, trebinjskoj i hanpješačkoj (sarajevskoj).
Provedena je “bez ikakve koordinacije i iza leđa republičkih organa vlasti”. Nije vršena na
područjima Republike sa većinskim hrvatskim stanovništvom. To je značilo pripremu
vojske za njeno angažiranje protiv Slovenije i Hrvatske. U BiH je to shvaćeno kao još jedno
uplitanje u političko razrješenje jugoslavenske krize u korist Miloševićevog režima u Srbiji,
što je izazvalo burne reakcije kod muslimanskog i hrvatskog stanovništva.
Iako je naredba o mobilizaciji imala oznaku stroge tajnosti, Radio- Banja Luka i
Radio-Prijedor neprestano su i otvoreno pozivali da se ona provede. Kada se vidjelo da se
u raznim mjestima BiH rezervisti ne samo da ne odazivaju, već i da pružaju otpor,
Predsjedništvo BiH je 2. jula 1991. donijelo odluku-zahtjev “da se obustavi mobilizacija
koja je u toku, osim ako je ona u funkciji provjere bojeve gotovosti”.
Rezervisti iz Tuzle, Živinica, Lukavca, Kalesije, Banovića, itd. pružah su otpor da
preuzmu oružje da ne bi bili poslati na ratna područja Hrvatske i postali “tampon zona”
između srpske i hrvatske strane. LI toku jula 1991. u regionima Banje Luke i istočne
Hercegovine vršena je mobilizacija jedinica Teritorijalne odbrane i bez znanja komandanta
Ratnog štaba generala Vukosavljevića. Na tim područjima proglašavano je vanredno
stanje bez saglasnosti Republike, a rezervisti su upućivani na ratna područja Hrvatske.
Muslimani su na zborovima širom BiH izajvljivali “da se neće boriti ni protiv jednog
naroda u Jugoslaviji”, da “ne žele biti u jedinicama gdje se pjevaju četničke i ustaške
pjesme i nose njihova znamenja”, da “ne žele braniti granice velike Srbije”, ali “da će se
boriti samo ako Jugoslavija bude napadnuta od spoljnjeg agresora”. 136 >
Zbog narasle napetosti u vezi sa samovoljom armijskih komandi, zbog negiranja
suvereniteta BiH, a u cilju odbrane naroda i očuvanja nacionalnog bića Muslimana,
Glavni odbor MBO je sredinom jula 1991., održao savjetovanje u Srebrenici. Predstavnici
306MBO iz najkriznijih područja BiH prenijeli su zahtjeve naroda za samoorganiziranjem
kako bi se odbranili od sve češćih nasrtaja na njihove domove, imovinu i živote.
Armijske komande nisu ništa pitale ni konsultirale Predsjedništvo Republike,

136 Muslimanski glas, 16. jul 1991. s. 11.

Skupštinu i Vladu BiH. Ponašale su se kako im je odgovaralo i povlačile poteze koji su
izazivali negodovanje i Muslimana i Hrvata. Armija je neprestano pokušavala da nameće
rješenja koja su bila uperena protiv suverenosti BiH. Međutim, republike Makedonija,
Slovenija i Hrvatska nikad nisu prihvatale takva rješenja, niti su ih provodila. Odluku o
upućivanju vojnika u JNA odbacile su, a starješinski kadar iz tih republika uveliko je
napuštao svoje jedinice i položaje. Što se tiče Republike Srbije, njenim Ustavom je bilo
utvrđeno daje predsjednik Republike ujedno i vrhovni komandant oružanih snaga,
teritorijalne odbrane i svih operativnih jedinica. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević
imao je, neosporno, ogroman utjecaj na sve odluke i ponašanje JNA, koja se već ljeta
1991. godine izdigla iznad društva kao posebna sila. Savezna vlada (SIV) nije više bila u
stanju, kao što je to u svim savremenim državama, daje kontrolira, a Predsjedništvo SFRJ
bilo je samo prividno vrhovni komandant oružanih sila.
Odluku o povlačenju JNA iz Slovenije su, uz saglasnost rukovodstva Srbije, faktički
donijeli generali kojima je cilj bio da dovedu ratnu tehniku na mjesta sa kojih je
najefikasnije mogu upotrijebiti za odbranu granica Srbije. Taj plan je odavno bio
napravljen, zasnivao se na poznatom Memorandumu Srpske akademije nauka i
umjetnosti.
Prebacivane su zrakoplovne, oklopno-mehanizirane, pješadijske1,5 artiljerijske snage,
jedinice i sredstva iz Slovenije i Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu bez saglasnosti ove
Republike. Odlaskom slovenačkih, hrvatskih a dijelom i makedonskih starješina JNA je
brzo postajala srpska, prerastajući u udarnu pesnicu velikosrpskog nacionalizma i
hegemonizma.
Grupa od 12 najuglednijih intelektualaca bosanskih Hrvata je sredinom augusta uputila
raznim institucijama u zemlji i međunarodnim organizacijama u inostranstvu
Promemoriju za spašavanje Republike BiH. U njoj se o JNA u BiH kaže:
“Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, kao izravni eksponent politike
srbijanskog rukovodstva, izvršila je nacionalizaciju bosanskohercegovačke teritorije... te
stvorila sve paradržavne strukture, organe i institucije na tim teritorij ama. Blokadama u
Predsjedništvu, Vladi i Skupštini BiH ova stranka nastoji politikom pritisaka i gotova čina
ostvariti velikosprsku ideju da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Najstrašnije je to
što se ta politika provodi uz otvorenu podršku vrha jugoslavenske
307 vojske, koja vrši očitu
dodatnu militarizaciju državne teritorije Bosne i Hercegovine. Uz to, vojni rukovodioci i
organi, a sada već i oblasni komandanti, flagrantno se uplićući u poslove civilne vlasti,
upućuju joj
neskrivene prijetnje i izravno se opredjeljuju za jednu nacionalno i politički markiranu
stranku - Srpsku demokratsku stranku BiH.. .”137 138 139 ?
Alija Izetbegović je već prvih dana augusta 1991., komentarišući tadašnje javne izjave
generala Kadijevića da “JNA ne želi građanski rat i da je njen zadatak da razdvaja, a ne da
podstiče sukobljene strane” na konferenciji za štampu, na pitanje: da li bi opet, kao što je
već jednom izjavio, između haosa i Armije izabrao Armiju, izjavio potvrdno: “Možda danas
sa malo manje oduševljenja, ali Armija je manje zlo...”156) U “Muslimanskom glasu”,
organu SD A, 2. augusta o odnosima između JNA i Muslimana piše:
“Kod većine Muslimana izgrađivanje odnos povjerenja prema JNA i partizanima kao
svojoj, oslobodilačkoj vojsci, koja je imala i muslimanske jedinice u svom sastavu...
Građenje osjećaj sigurnosti i na temelju činjenice da su partizani zaštitili Muslimane u
istočnoj Bosni od četničkih pokolja.
Takav odnos povjerenja je znatno narušen poslije nizakontroverznih postupaka nekih
jedinica JNA i nekih članova Štaba Vrhovne komande... ‘Popustljivost’ oficira JNA prema
nekim novim ‘dobrovoljačkim odredima’ u Hrvatskoj i Hercegovini te naoružavanje
tamošnjeg srpskog stanovništva samo je dodatni razlog za strah od toga kakvu zaista ulogu
ima JNA u jugoslavenskoj krizi. Kod bosanskih Muslimana jača uvjerenje da bi ta uloga
mogla u BiH da postane ‘porobljivačka’ a ne ‘zaštitnička’ ... Muslimani strahuju daje pod
šapkama ostala samo mržnja. A mi te mržnje niti smo svjesni, niti pripravni za odbranu od
nje.. .”157)
Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je, pod pritiskom i zahtjevima raznih
republičkih struktura i naroda, o problemu odnosa između JNA i Republike, sredinom
augusta 1991. na konferenciji za štampu izjavio:
“Ovih dana tražićemo od predstavnika JNA suštinske promjene kada je riječ o njenom
ponašanju u Bosni. Prvo, da se izbalansira nacionalna struktura vojnog rukovodstva u ovoj
republici jer je svih pet generala srpske nacionalnosti, nema nijednog Muslimana, a naš
narod pita šta je to, i drugo, da se postigne apsolutna saradnja između JNA u Bosni i vlasti
ove republike. Ukoliko se ne bude moglo dogovoriti, revidiraćemo stav prema JNA. Mi
hoćemo da utvrdimo da li je JNA jugoslavenska ili srpska. Bosna hoće da zna šta JNA radi
na njenoj teritoriji.. ,”140)
Slične izjave i poruke davane su u više navrata. Za razliku od “tvrde srpske armijske
struje” general Veljko Kadijević je, izgleda, u to vrijeme,

308

137 Bosanski pogledi, 17. august 1991. s. 9.

138 MG, 14. august 1919.
139 MG, 2. august 1991. s. 26.
140 MG. 16. august 991. s. 27.
bar na riječima bio za to da se nađe sporazum i da se bosanski Muslimani tretiraju kao
ravnopravan narod i u budućoj “krnjoj Jugoslaviji”. A temelje takve Jugoslavije organizacijski
je postavio Slobodan Milošević 12. augusta
1991. godine. Tada je objelodanjena tzv. Beogradska inicijativa. Za formiranje te “krnje
Jugoslavije” bosanski Muslimani nisu ni pitani ni konsultiram, niti su na bilo koji način u tome
učestvovali. Čak ni lider MBO Adil Zulfikarpašić, koji je upravo sa Miloševićem (i Karadžićem)
sačinio tzv. “Historijski sporazum” i pristao da BiH ostane u sastavu Jugoslavije čak i u slučaju
da iz nje iziđe i Hrvatska, nije konsultovan. 141

***
Uključivanje Bosne i Hercegovine u “krnju Jugoslaviju” odlučeno je na sastanku tzv.
Beogradske inicijative. Miloševićev režim, Karadžićeva SDS i JNA su ubrzano, tokom
septembra i oktobra 1991. godine pokušavali da provedu u život tu inicijativu. Tih mjeseci
Republika BiH potresana je do temelja. Carovalo je bezvlašće. Štabovi JNA su radili šta su htjeli.
Zemlja je dobrim dijelom uvučena u rat koji se vodio između Srbije i Hrvatske. Ekonomija je
bila u stanju kolapsa, dok su Muslimani i dalje zastrašivani, vrijeđani i izazivani da se dignu na
ustanak. Čitava BiH pretvorena je u vojni logor sa ogromnom

141 KadijeVić je znao šta planira vladajući režim u Srbiji. Htio je da ustanovi šta Muslimani - članovi Predsjedništva BiH zahtijevaju na
relaciji odnosa između JNA i RBiH. U tu svrhu je sredinom augusta 1991. uputio general-potpukovnikalbrahima Alibegovića u “misiju
dobre volje” u Sarajevo. Alija Izetbegović i Ejup Ganić su pri tom razgovoru tražili da se narodi i starješine u JNA izjednače po
demokratskim, a ne po etničkim nacionalnim principima, da Armija prihvati Muslimane kao ravnopravne sa svim drugim narodima,
da se razoružaju sve nelegalne vojne formacije, ponovo su se izjasnili protiv postojanja republičkih armija. Iskazali su spremnost da
se skine zabrana slanja regruta van teritorija BiH ukoliko se na čelo dva od ukupno pet korpusa u BiH postave dva Muslimana. Svi ti
zahtjevi su bili na liniji očuvanja Jugoslavije. Kadijević ih, međutim, nije prihvatio. Armijski vrh je iznosio netačne podatke kako
309nema pogodnih Muslimana za visoke komandne funkcije. Nije mu odgovarao ni general Ibrahim Alibegović. General-potpukovnik
Ibrahim Alibegović je završio prvo nižu, a zatim i višu Vojnu akademiju a također i najvišu školu - Školu za narodnu odbranu JNA
sa najboljim ocjenama, a u SSSR-u najvišu Četverogodišnju Raketnu školu, u kojoj je proglašen za jednog od najboljih slušalaca u
svojoj generaciji. Zatim, Alibegović je bio na dužnostima komandanta diviziona, divizije (u Tuzli šest godina), korpusa, uvijek
ocjenjivan sa “naročito se ističe”. Dva puta je bio na dužnosti načelnika Škole narodne odbrane. Po svom Vojničkom obrazovanju
i iskustvu, među svojim drugovima i prema ocjenama koje je dobijao smatran je ža jednog od najobrazovanijih i najiskusnijih generala
u JNA. Po uvjerenju je bio pobornik i pripadnik “škole jugoslavenskog socijalističkog patriotizma”. Ništa od ovoga nije bilo dovoljno
za njegovo postavljanje na “odgovornu” dužnost. Najvjerovatnije zbog toga što je pred načelnikom Generalštaba otvoreno izjavio da
ne bi učestvovao u ratu protiv svog naroda - bosanskih Muslimana
 količinom teškog naoružanja, jedinica i vojnika. Mnogima se činilo da će Srbija uz
pomoć JNA ostvariti svoje planove. Hrvatska i Bosna i Hercegovina koje su tim
planovima stajale na putu izgledale su bespomoćne.
Plan o stvaranju “krnje Jugoslavije” (ili velike Srbije) akademik Mihajlo Marković,
ideolog Socijalističke partije Srbije, podrobnije je izložio u beogradskom listu
“Politika”, krajem augusta 1991. Njegovi stavovi se oslanjaju na poznati Memorandum
SANU. Izlažući težnje Srbije, pored ostalog je zaključio da “veliki romantični san o
zajedničkoj državi sa Slovencima i Hrvatima sad pripada prošlosti... Predstoji jedino
razgraničenje... Takva državna granica (Jugoslavije) mora u Hrvatskoj ići linijom
razgraničenja srpskog i hrvatskog naroda. JNA treba da posjedne tu novu granicu i
spriječi dalje napade državnih i paravojnih terorista na nezaštićeno civilno
stanovništvo, jer Hrvatska vodi agresivni rat protiv srpskog naroda u Hrvatskoj...”
Prema njemu, postojanje bilo kakve Jugoslavije predstavlja veliku opasnost i zato “...
moramo po svaku cenu sprečiti konzervaciju Jugoslavije kao saveza država u njihovim
dosadašnjim granicama....”
Za njega je Bosna i Hercegovina kao država realnost i nova Jugoslavija bi, i za Srbe
i za Muslimane kao savezna država bila jedino rješenje, pa je zato Srbima i
Muslimanima uputio upozorenje:
“Kad kažem da u ovu zajednicu treba da uđemo bez euforije i lažnih iluzija onda
imam u vidu to da bosanski Muslimani ne treba da sanjaju o osnivanju ujedinjene
muslimanske države (sa Sandžakom i Kosovom) na teritoriji nove Jugoslavije a Srbi
ne treba da se zanose predrasudama da su Muslimani - Srbi muslimanske vjere i da će
u bilo kom smislu Jugoslavija postati savez srpskih država...” ,60)
Zadatak da ostvare plan “Beogradske inicijative^- da stvore saveznu “krnju
Jugoslaviju” imali su JNA (osobito “srpska linija” u njoj) i Karadžićeva Srpska
demokratska stranka za BiH. Kako su to oni tada radili?
Predsjednik Republike Srbije Slobodan Milošević je na Konferenciji mira u Den
Haagu 7. septembra 1991. godine, bez ikakvih skrupula, pred predstavnicima Evrope
i predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem izjavio daje
“Beogradskom inicijativom” stvorena nova Jugoslavija koju čine Srbija, Crna Gora i
Bosna i Hercegovina. Takav pokušaj svršenog čina (fait accompli) naravno, nije
310 prošao, ali je otkrio i Evropi svu ozbiljnost položaja Republike Bosne i Hercegovine
u jugo- krizi.

160) Politika, 30. i 31. august 1991.

 ***
Kako se radilo na pridobijanju muslimanskog naroda u BiH, Srbiji i Crnoj Gori za “krnju
Jugoslaviju”? Čim je sklopljen tzv. “historijski sporazum”, Vojisilav Šešelj, vođa Srpske
radikalne stranke u Srbiji, izjavio je:
“Muslimane smo upozorili da ponovo ne budu oružje u zločinačkim hrvatskim rukama.
Ako se ponovi historija, srpska će osveta biti strašna. Kadaprimenimo mere odmazde, nećemo
se zaustaviti do Anadolije.. .”161}
Ubistva Muslimana iz političkih i šovinističkih pobuda nisu bila rijetka. Jedan Musliman
iz Bijelog Polja (u Crnoj Gori) ubijen je sredinom augusta 1991. samo zato što nije htio da
poljubi sliku Slobodana Miloševića. Tu je, također, iz lovačke puške i s leđa ubijen jedan
mladić od 17 godina samo zato što je “porijeklom Turčin”. U ovoj općini u kojoj žive Srbi,
Crnogorci i Muslimani ubijeno je deset Muslimana “iz nacionalističkih pobuda”, 162} dok
Muslimani nisu ubili nijednog. Početkom septembra u selu Kravici kod Bratunca “četnici su
ubili dva muslimanska mladića a dvojicu drugih ranili”.’63} Ubice su pobjegle u Srbiju.
U Bosanskoj krajini Muslimani su zbog pograničnih sukoba i rata sa Hrvatskom masovno
bježali iz Bosanske Gradiške, Bosanske Dubice i Bosanskog Novog u unutrašnjost zemlje.
Oni od novouspostavljene tzv. srpske vlasti nisu imali nikakvu zaštitu i pored toga što se znalo
da su svakodnevno bili izlagani raznim prijetnjama i ucjenama.
U gradovima istočne Hercegovne - Bileći, Gackom, Nevesinju pucalo se po
muslimanskim kućama i radnjama. Iznenadni dolazak velikog broja rezervista iz Srbije i Crne
Gore na područje Stoca, Čapljine i Mostara izazvao je veliki strah i neizvjesnost kod
Muslimana i Hrvata. U tim gradovima, kako su pisale novine, “ne prestaju rafalne paljbe,
posebno noću, zastrašivanja građana, pljačke prodavnica, voćnjaka, vinograda”. Opijanja,
prijetnje i napadi na Muslimane bili su svakodnevna pojava, U kafanama su se pjevale pjesme
“Vjetar piri, Srbija se širi, Muslimani mali mravi, došli su vam crni dani”. Bilo je i rafalnih
paljbi topovskim granatama po nekim selima (Rodoč, Jesenice, Dračevice, Blagaj). U selu
Opličiću između Stoca i Čapljine je 23. septembra 1991. vršena rafalna paljba iza leđa
Muslimana koji su obavljali sahranu-dženazu. U mnogim tim selima Muslimani, Srbi i Hrvati
živjeli su od davnina u dobrim odnosima. Pravoslavni svećenik iz Blagaja Gojko Terzić
izjavio je: ‘Meni ovdje nikada

161) Borba, 1. august 1991. s. 12.

311
162) MG, 16. august 1991, s. 13.
163) MG, 6. septembra 1991.
 nije falila dlaka s glave. I onu noć kada je došlo do paljbe po našim selima ja sam s
porodicom prešao u muslimansku kuću mojih komšija”.142 143
Da bi se izvršio dovoljan pritisak i izazvao oružani otpor Muslimana organizirani su
napadi i diverzije na muslimanska svetilišta - džamije i njihove velikodostojnike i
svećenike. Sredinom septembra 1991. bačena je eksplozivna naprava u dvorište Idriz-
pašine džamije u Sarajevu. U Titogradu, glavnom gradu Crne Gore, krajem toga mjeseca
bačena je jaka eksplozivna naprava u dvorište Stare Doganjske džamije iz 16. vijeka i
zgrade Mešihata Islamske zajednice Crne Gore.
U Đakovici na Kosovu srpska policija je bez ikakvog razloga uhapsila, maltretirala i
pod oružjem kroz čitav grad provela reisul-ulemu Islamske zajednice Jugoslavije hadži
Jakuba Selimoskog sa 43 islamska velikodostojnika. Ovaj događaj izazvao je ogorčenje
Muslimana i osudu čitavog svijeta. Tako nešto u Evropi, a vjerovatno ni u svijetu, nije
se dogodilo nakon Drugog svjetskog rata. Sve su ocjene govorile daje ovim činom,
smišljenim u vrhovima vladajućeg režima u Beogradu, trebalo izazvati M(m)uslimane
Jugoslavije na oružani ustanak, i time dati povod za otpočinjanje rata i protiv njih.
Pred polazak reisul-uleme na Kosovo posjetio ga je predsjednik PredsjedništvaBiH
Alija Izetbegović. Obojica su, dosljedni miroljubivom rješavanju jugokrize, izdala
saopćenje koje nije odgovaralo utemeljivačima “Beogradske inicijative”:
“Islamska zajednica u Jugoslaviji ostaje dosljedna svom opredjeljenju za mimo
rješavanje svih nastalih sporova i održavanje jugoslavenske zajednice onako kako se o
njoj dogovore sve njene republike, narodi i građani...
Islamska vjerska zajednica u Jugoslaviji, njeni organi, službenici i Vjernici spremni
su učiniti sve potrebne napore kako bi doprinijeli jačanju uzajamnog povjerenja, mira,
tolerancije i suživota na ovim prostorima”.165}
Zbog ogorčenosti muslimana u zemlji i realne procjene što se htjelo postići tim
hapšenjem, član Predsjedništva BiH i predsjednik novouspostavljenog Kriznog štaba
BiH dr. Ejup Ganić, uputio je poruku poglavaru Islamske zajednice:
“U ime Kriznog štaba Predsjedništva SR BiH molimo Vas da svojim autoritetom
utičete i apelirate na građane islamske vjeroispovijesti širom ove zemlje na “sabur”
(trpljenje do krajnjih granica) i predupredite ishitrene akcije negodovanja većih
razmjera. Počinioci ovog incidenta,
312

142 MG, 27. septembra 1991.

143 MG, 20. septembra 1991.
 uvzJPuacuaua u uvuj zemiji, su upravo to željeli da stvore haos i prikriju svu bijedu
nacionalističkih i velikodržavnih ambicija.”
Protesti zbog hapšenja i maltretiranja reisul-uleme i drugih islamskih velikodostojnika
nisu se ni stišali, a u Sarajevu je nakon više raznovrsnih prijetnji upućivanih vjerskim
predstavnicima, početkom oktobra fizički napadnut sekretar Mešihata za Bosnu i
Hercegovinu i profesor Islamskog teološkog fakulteta Adnan Silajdžić, naravno, bez ikakvog
razloga i povoda.
Napadi na vjerske muslimanske objekte nisu, uprkos vjekovnom zajedničkom življenju i
primjernoj toleranciji i saradnji svih konfesija, mimoišli ni Tuzlu. Ovaj grad je do dolazaka i
prolazaka rezervista iz Srbije u rat u susjednu Hrvatsku bio jedan od najtolerantnijih-
jugoslavenskijih. Tu nisu pobijedile na višestranačkim izborima nacionalne stranke, čak ni
SDA, već reformske i lijeve liberalne. Tuzla je univerzitetski grad, sa veoma razvijenom
industrijom i rudarstvom. U njenoj najbližoj okolini nalazi se više rudnika uglja i soli. Tu je
izgrađena i moćna hemijska industrija, kao i više termocentrala velike snage.
U tuzlanskoj oblasti, kao i u gradu, tada je živjelo blizu 600 000 Muslimana. I tamo su
htjeli da ostvare ranije urađeni i prihvaćeni scenarij remećenja i zaoštravanja
međunacionalnih odnosa. U Tuzli su vojnici- rezervisti jedne jedinice iz Srbije prolazeći
vozilima kroz grad, 13. oktobra 1991. rafalima iz automatskog oružja otvorili vatru na čuvenu
Jalsku džamiju sagrađenu daleke 1600. godine. Učinili su to u vrijeme kada su vjernici upravo
obavljali podnevnu molitvu. To je bilo njeno prvo skmavljenje u viševjekovnoj i burnoj
prošlosti Tuzle.144 Ovo je, kao i niz drugih incidenata koje su izazvali rezervisti iz Srbije,
prema zaključcima dr. Dušana Janjića “bilo, po stvarnim efektima, testiranje volje Muslimana
za oružani ustanak odnosno za tzv. krnju Jugoslaviju”. 145
U Bosanskoj krajini i istočnoj Hercegovini Muslimani su neprekidno izazivani. Početkom
oktobra 1991. iz općne Šipovo je oko 2 000 Muslimana izbjeglo u Jajce i Travnik zbog ubistva
nevinog Muslimana Mehmeda Ganibegovića i svakodnevnih maltretiranja i prijetnji. U
Trebinju je nakon

313

144 Uprkos ovakvim izazovima bosanski Muslimani nisu nigdje u Bosni i Hercegovini oskmavili sakralne objekte Srpske pravoslavne crkve
ili vrijeđali njihove svećenike. Međutim, planeri i proizvođači mržnje prema Muslimanima sami su izvršili diverzije na dvije pravoslavne
crkve. U selu Potpeć, kod Srebrenika, pop Neđo je sam podmetnuo i aktivirao eksploziv u crkvenom dvorištu od čega su u crkvi popucala
prozorska stakla. To je vidjela njegova komšinica Joka Pantić, supruga Ljubomira Pantića iz Potpeći, i prijavila ga vlastima. Ekstremisti
SDS-a su 23. oktobra 1991. bacili dvije bombe na Pravoslavnu gradsku crkvu u Visokom. SUP je utvrdio da bomba potiče iz skladišta
oružja u Vratnici, koje je pod kontrolom SDS-a iz Visokog (MG, 1. novembra 1991. s. 3).
145 Dr. Dušan Janjić, BiH između mira i rata, BGD, 1992, s. 122.
raznih prijetnji koje je veoma često upućivao vođa Srba u istočnoj Hercegovini Božidar Vučurović
bačena bomba na Osman-pašinu džamiju iz 17. vijeka, a tih dana je pucano i na džamiju u
Nevesinju.
***
Zaoštravanje odnosa između JNA i republikčkih vlasti BiH sve više je pojačavano razvojem
rata u Hrvatskoj. Republika BiH nije željela da u njemu učestvuje, a Armiji je bila potrebna vojska
- rezervisti. Za tu svrhu ih nije mogla dovoljno prikupiti ni u Srbiji. I tamo su pod utjecajem
mirovnih pokreta i opozicije ljudi izbjegavali da “dobrovoljno” učestvuju u tome ratu. Beogradska
Štampa i neki političari pisali su i govorili daje tada iz Srbije izbjeglo u inostranstvo preko 100.000
mladih stručnih ljudi.
Zbog potrebe popuna ratnih jedinica, krajem augusta i početkom septembra 1991., u mnogim
dijelovima BiH samo što nije izbio oružani sukob zbog nasilnih upada jedinica JNA u općinske
sekretarijate za narodnu odbranu i zbog oduzimanja vojne dokumentacije - evidencije i kartoteka
vojnih obveznika. Pokušaji tuzlanskog korpusa da preotme takvu dokumentaciju u općinama
Vlasenica, Srebrenica, Lukavac, Modriča, Banovići i u Tesliću pretrpjeli su, zahvaljujući
odlučnom otporu građana, neuspjeh. Jedino su, nakon upada jačih naoružanih snaga, specijalci
JNA odnijeli svu dokumentaciju i evidenciju u općinama Tuzla i Brčko.
Sve je to rađeno po naređenju Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu od 1. septembra 1991.
godine. Tim aktom još jednom je prekršen savezni Ustav iz 1974. godine. Zbog nepoštovanja ovog
i bosanskog Ustava, Vlada BiH je uputila depeše općinama sa nalogom da ne daju Armiji traženu
evidenciju. Tako je postupila i Makedonija. Sličnih incidenata u Bosanskoj krajini i u istočnoj
Hercegovini nije bilo. Tamo je između JNA i novouspostavljenih tzv. srpskih vlasti i paravojnih
formacija iz Srbije i Crne Gore postojala potpuna saradnja.
Zbog takve saradnje moglo se desiti da se tzv. zajednice općina Bosanske krajine i istočne
Hercegovine sredinom septembra proglase srpskim autonomnim oblastima i samo formalno
ostanu još neko kraće vrijeme u sastavu Republike BiH. Uz raniji razmještaj jednog korpusa iz
Slovenije (Četmaestog-Slovenačkog), sredinom septembra su stigla u Bosnu i Hercegovinu još
dva korpusa, jedan iz Srbije i drugi iz Crne Gore. Beogradski časopis “Vreme” tim povodom je
pisao:
“U Bosni su mnogi uvereni da je ovde rat otpočeo314 20. septembra 1991. godine, kad su iznebuha
banule pljačkaške i ratnički raspoložene dobrovoljačke snage Srbije i Crne Gore, uključene u
jedinice JNA Titogradskog i Užičkog korpusa...”
 Sarajevski Muslimanski glas je toga dana, u napisu Četničke falange haraju Bosnom, u
zaključku napisao:
“Sužnji u vlastitoj zemlji, Muslimani Bosne i Hercegovini živeći bez benzina, bez
saobraćajnih veza, bez uvoza, bez izvoza, svoj čemer će još neko vrijeme moći sabijati u sebe.
Onoga časa kad čemer prekipi, zajedno s njima, svi će ‘poletjeti u nebo’. Dotle, ovaj narod može
generalima pisati ‘otvorena pisma’ a oni će im djecu vraćati u sanducima. A kada im tenkovi budu
dolazili u susret, s kućnog praga će ubiti svakoga ko im se s kuršumom u cijevi primakne!” 16?)
U broju od 2. oktobra taj list u tekstu Budućnost Muslimana u krnjoj Srbo-federaciji, o ulozi i
ponašanju JNA, piše:
“Federalna armija se u potpunosti stavila na raspolaganje srpskim hegemonistima i prisvojila
naoružanje i ratnu tehniku koju su kupovali svi jugoslavenski narodi. Sada ta armija, nekad
jugoslavenska a sada čisto srpska, avionima, tenkovima i topovima puca na goloruki narod, ruši
bolnice, bogomolje, škole i obiteljske kuće... Enormno skoncentrisani korpusi federalne armije i
srpski i crnogorski rezervisti na teritoriji BiH vrše represiju nad nesrpskim stanovništvom i
blokiraju rad legalnih organa vlasti. Infantilni izgovor vojnog vrha da rezervni sastavi Armije
imaju zadatak spriječiti međunacionalne sukobe u Hercegovini pokazao se kao beskrupulozna laž
kad su pijani rezervisti nasumice počeli mitraljirati okolna sela i džamije, pljačkati prodavnice i
batinati muslimansku djecu. To je stanovništvo mirnih hercegovačkih sela nagnalo u zbjegove što
je izgleda i bio krajnji cilj pijane soldateske da ove krajeve očisti od nesrpskog življa ili da po
svaku cijenu izazove ratni sukob u Bosni...”
List je u prethodnom broju objavio “Naredbu svim sekretarijatima za narodnu odbranu”, koju
je izdao vođ Srba u BiH, a u kojoj se, pored ostalog, navodi:
“Da naše oslobodioce - jedinice iz Crne Gore i Srbije pomognete uključivanjem dobrovoljaca,
da ih moralno i materijalno podržite u njihovoj misiji stvaranja Saveza srpskih država...
sekretarijati za Narodnu odbranu u SAO Krajina, Romanija i Severoistična Bosna /treba da/ iz
svojih redova eliminišu ustašoidne i druge muslimanske elemente koji ometaju uspostavljanje
jedne pravedne srpske vlasti u svesrpskim zemljama...”
Kada je crnogorska vojska sa teritorije istočne Hercegovine upadala, pljačkala, palila i razarala
sve na što je nailazila u Dubrovačkom primoiju, kada je artiljerijom rušila Dubrovnik, jedan od
najljepših i najstarijih

168) Fahira Fejzić, Muslimanski glas, 20. septembra 1991. s.2.

315
gradova na svijetu, vođa hercegovačkih Srba Božidar Vučurović je, na proteste iz čitavog
svijeta, kao i jednog broja Beograđana, odgovorio: “Pa šta, poslije oslobođenja
izgradićemo Dubrovnik ljepšim i starijim”. Titogradskoj “Pobjedi” je nakon totalnog
razaranja hrvatskih sela Ravno i drugih, i to na teritoriji Republike BiH, prvih dana oktobra
1991. godine B. Vučurović je izjavio:
“Mogu slobodno reći: Bosne i Hercegovine više nema, niti će je ikada više biti na ovim
prostorima. Ta vještačka tvorevina i te avnojevske granice, administrativne, umjesto da
nas spoje, još više su nas zavadile. Naši borci zauzimaju naša izgubljena mjesta i krajeve
i nećemo stati dok to jedanput za svagda ne riješimo...”
Također je jedan od vođa Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i visoki funkcioner
vlade Srbije (Mihalj Kertes) prilikom obilaskaTrebinja u julu 1991. izjavio da će
“Dubrovnik biti prestonica srpske Hercegovine”, a dr. Milan Babić, vođa Srba iz Kninske
krajine, ustvrdio “da se Srbija prostire do leve obale Neretve”. 169}
Reagiranje i postupci republičkog vrha, muslimanskih lidera i opozicionih stranaka
prema izazovima JNA i SDS-a - objava Platforme o položaju BiH, formiranje
republičkog Kriznog štaba, usvajanje Memoranduma o suverenoj Bosni i Hercegovini
Kakve su bile reakcij e i postupci republičkog vrha i funkcionera BiH, stranaka SD A,
SDS-a, HDZ-a i opozicije?
U vrijeme kada SU otpočele prave ratne operacije u Hrvatskoj Alija Izetbegović u
Foči 25. augusta 1991.godine o prijetnjama i ponašanju vojnog vrha poručio:
“Generali bi htjeli da svi drugi budu regruti, a oni gospodari svih naših sudbina i
života. Tako se i načelnik Generalštaba JNA upliće u to šta predsjednik Predsjedništva
BiH treba da radi i kako da se ponaša”.
Izetbegović je bio izričit u stavu da Bosna i Hercegovina “ne smije dozvoliti da njezina
mladost gine na divljim balkanskim ratištima zarad tuđih, suludih ciljeva” i da “Bosna
mora ostati građanska republika ravnopravnih građana i naroda”. Izjavio je da “Muslimani
neće dići ruku ni na jedan drugi narod u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji” i pozvao
predsjednika Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića da i on izjavi “da sprski
narod nikada neće napasti na drugi narod u Bosni i Hercegovini”.
Potpredsjednik SD A Muhamed Čengić je poručio:
316

169) Vreme, Beograd, 29. januar 1992.

 “Bosna neće rat! Ali Bosni se prijeti haosom, blokadom, hajdučijom, kantonizacijom,
regionalizacijom, vojskom. Armijske vrhuške ne žele da pitaju Bosnu i bh. narode kakvu
budućnost žele i hoće. A oni žele svoju mirnu građansku republiku! Ne bježe od zajednice
jugoslavenskih naroda, ali da zajednica bude ravnopravna i bez torture brojnijega naroda nad
onima koji ima manje podignutih prstiju u skupštinskim salama. Žele miran i čist suživot
Muslimana, Srba i Hrvata i svih drugih s kojima dijele vodu i zrak na ovim prostorima,..”
Sredinom septembra 1991. SDA je objavila Platformu o položaju BiH i budućem
ustrojstvu jugoslavenske zajednice. U njoj je istaknuto da se SDA zalaže za “uzajamnost i
povezivanje BiH sa sadašnjim republikama kao članicama buduće jugoslavenske zajednice
koja će biti povezana u evropsku zajednicu država i naroda’ 7, da “o pitanjima teritorijalne
cjelovitosti i njezine državne suverenosti ne može biti odlučivano vaninstitucionalno niti
pogodbama bilo koje vrste”; da će se “BiH razvijati kao sekularna građanska država u kojoj
je, u skladu s normama pravne države i u skladu s međunarodnim normama i dokumentima,
osigurano uvažavanje svih ljudskih prava i sloboda svih građana...”, te da su “granice
Republike BiH nepovredive i nepromjenjive te historijski i međunarodno priznate”; osim toga,
zalagaće se da buduća Jugoslavija, pored ostalog, ima “zajedničke odbrambene snage” a
“snage Teritorijalne odbrane u Republici BiH biće pod kontrolom Predsjedništva Republike.
U slučaju spoljnjeg napada na jugoslavensku zajednicu te će snage biti stavljene pod
zajedničku komandu”.
Platforma SDA bila je progresivna sa stanovišta očuvanja zajednice jugoslavenskih naroda i
mira u BiH. Ali je bila i nerealna pošto jugoslavensku zajednicu, osim Makedonije, niko nije
podržavao, pa ni Srbija koja se smatrala nadmoćnom i na putu ostvarenja države “saveza srpskih
zemalja”, kao ni Hrvatska koja je već tada prešla iz faze odbrane u fazu napada na JNA.
U kakvom je izuzetno teškom položaju bila BiH i nenaoružani muslimanski narod govori
Alija Izetbegović u intervjuu krajem septembra 1991. godine. Na pitanje da li se uzda “samo
u muslimanski merhamet” i hoće li Muslimani opet neizbježno nastradati, izjavio je:
“Svaki narod dođe u situaciju da bude suočen sa prijetnjom golog opstanka, kao što je
naš narod danas. Ali, nema druge nego stisnuti zube i, za sada, izdržati. Ta sila će početi da
se raspada, jer iza nje ne postoji jedno moralno opravdanje i razuman politički koncept. Zar
mislite da nekakva država Romanija može da opstane u današnje vrijeme?”
317Nezadovoljni odgovorom, reporteri su replicirali: “Merhamet, pa merhamet?!”..
 “Ne, to ni u kom sluačaju ne isključuje našu odbranu ako budemo napadnuti. Mi imamo
mogućnosti da se branimo... Niko naš narod ne može nekažnjeno napasti, ko ne vjeruje neka
proba! Sila u Bosni neće proći. I zbog odnosa snaga unutra i zbog odnosa snaga napolju..
Na pitanje da li vjeruje u moć i uspjeh političke borbe, pošto je intemacionalizirao problem
Bosne i Hercegovine, Izetbegović je odgovorio:
“Naš je stav da rasplet u Jugoslaviji treba ići mirnim putem... Moramo vjerovati da demokratija
u Evropi koncem XX vijeka ne može izgubiti...”146 147
Veliku polemiku u BiH izazvala je i njegova izjava data nakon brojnih kritika zbog
nenaoružanosti Muslimana i njihovih zahtjeva za nabavkom oružja radi odbrane: “Muslimanski
narod nismo naoružali, i ja za to ne osjećam nikakvu odgovornost”. Zbog ove izjave u listu SD A
Muslimanskom glasu prozvan da to objasni narodu Vedad Spahić gaje upozorio: “SDA mora
Muslimane pripremiti /bar/ za gandijevske metode otpora. U protivnom; Muslimani će na sebe
navući ostavljenu i krvožednu jugo-soldatesku koja je ‘jugoslavenska’ samo na papiru”. 171}
I iz intervjua Salima Šabića potpredsjednika SD A datog početkom oktobra jasno se vidi da
SD A ništa nije učinila da se muslimanski narod naoruža za odbranu svojih života:
“Ja sam često na terenu, dakle znam dobro šta ljudi misle i traže, a pitanje oružja je ono s kojim
se počinju i završavaju razgovori s ljudima na terenu. Imam informacije daje Armija podijelila
Srbima u BiH oko 120 šlepera oružja, daje oko 300 000 Srba naoružano. Ja ne znam protiv koga
drugoga, osim protiv Muslimana, Srbima treba toliko oružja. Mislim da je nastupilo vrijeme da
se svaki punoljetan, svjestan i odgovoran Musliman pobrine za zaštitu svoga života, svog imetka
i časti porodice. S te strane opravdanje prigovor ljudi s terena. Mi moramo učiniti sve za mir, ali
i sve za odbranu... ”148 149)
U istom broju toga lista povodom neprekidnih izjava nekih stranačkih lidera o miru i
miroljubivoj politici i to u doba kada su se nad Bosnom nadvili najcrnji oblaei, Fahira Fejzić
upućuje upozorenje:
“Istorija će biti najbolji svjedok u tvrdnji da će Bosnu u crno zaviti upravo SDS BiH l73) svojim
smrtonosnim velovima. Svojim sedativnim

146 Dž. Latić i F. Fejzić, intervju sa Alijom Izetbegovićem, Muslimanski glas, 27. septembra 1991'. s. 7.
147 Dž. Latić i F. Fejzić, intervju sa Alijom Izetbegovićem, Muslimanski glas, 27. septembra 1991, s. 11.
148 Muslimanski glas, 5. oktobra 1991. s. 11.
149 U originalu odštampano SĐA BiH.
prijedlozima mira, a zapravo ložeći vatru za najžešći građanski rat ikad viđen na ovim prostorima.
I ‘beogradskom inicijativom’ i ‘srpsko- muslimanskim sporazumom’, i najnovijim ‘prijedlozima
za razmišljanje’. Radi se o tome da se Muslimani uhvate na udicu šarene laže, opuste i
zadrijemaju.. .”150 151
***
U ljeto 1991. godine u Bosni i Hercegovini su enormno povećane oružane snage JNA. Najprije
su na njenu teritoriju iznenada upala dva armijska korpusa (Užički i Podgorički) sa rezervistima i
“dobrovoljcima” iz Srbije i Crne Gore. Onda su predislocirana dva armijska korpusa (Četrnaesti-
Slovenački i Deseti-Zagrebački) također na bosanskohercegovačko tlo. Iz Slovenije i Hrvatske su
prešle i brojne zrakoplovne snage (Peti RV i PVO). Sva ta vojna sila se koncentrisala na
područjima na kojima su otprije postojala tri korpusa. Sa eskalacijom rata u Hrvatskoj, uz
ekonomsku blokadu sa svih strana, Republika Bosna i Hercegovina se našla pred totalnim
raspadom.
U toj situaciji komandant Banjalučkog korpusa JNA, koji ni do tada nije korespondirao sa
bosanskim vlastima u bilo čemu, krajem septembra 1991. je zaveo vanredno stanje u Bosanskoj
krajini. Proglasio je opću mobilizaciju “svih sposobnih muškaraca od 20 do 60 godina starosti”.
General Nikola Uzelac je tim povodom preko Radio Banje Luke izjavio “Pobjedu ćemo izvojevati
ih nas neće biti... Cilj moje korpusne operacije biće dosezanje granice onih teritorija koje žele
ostati u Jugoslaviji.. .”175} Na to je Republika BiH odgovorila formiranjem Kriznog štaba za Bosnu
i Hercegovinu. Završena je i mobilizacija rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova i
jedinica Teritorijalne odbrane koje su bile pod njenom kontrolom. Krizni štab su sačinjavala tri
člana Predsjedništva BiH (Fikret Abdić, Biljana Plavšić i Ejup Ganić kao predsjednik), ministri
za narodnu odbranu i unutrašnje poslove i komandant Teritorijalne odbrane. Zadatak mu je bio da
povezuje rad političkog vrha zemlje i operativnih organa vlasti, da neprekidno prati i analizira
političko sigurnosnu situaciju, da daje sugestije Predsjedništvu i vladi Republike radi donošenja
odgovarajućih odluka, da priprema stanovništvo za odbranu, izdaje saopćenja za javnost, da
kontrolira i ažurira odgovorne organe da nabave i osiguraju potrebne količine živežnih namirnica
za duži period, da otklanja blokade puteva i preotetih releja itd.
Među prvim odlukama Kriznog štaba i Vlade BiH bilo je saopćenje da je “opća mobilizacija
koju
318 je proglasio komandant banjalučkog

150 Fahira Fejzić, Odmazda, MG, 5. oktobra 1991. s. 5.

151 R. Ninčić i dr. BiH ogledalo razuma, “Borba”, 1992. s. 58-59.
korpusa generalpukovnikNikola Uzelac samovoljan i nezakonit čin”, te da sva mobilisana lica
treba raspustiti.152 153)
Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je, obraćajući se građanima BiH, putem TV
Sarajeva, objavio neutralnost Republike BiH u ratu koji se vodi između Srba i Hrvata. O tome je
dr. Ejup Ganić izjavio:
“U skladu sa proglašenjem neutralnosti mi ćemo graditi koncept demilitarizacije Bosne i to
će biti osnova naše politike za buduće uređenje Jugoslavije... Naša politika će se kretati u smjeru
miroljubivog rješenja i formiranja asocijacije ili saveza suverenih država pri čemu će se prava
naroda i oblici autonomija u tim državama regulisati prema evropskim standardima. U takvom
odnosustvari mnogi će se razočarati, jer u BiH neće dobiti ono što su očekivali, jer prema takvim
standardima, nemoguće je formirati neke minorne državice u okviru jedne države. Bosna i
Hercegovina će zadržati isti intenzitet odnosa sa Srbijom i sa Hrvatskom i neće pristati na krnju
Jugoslaviju bez obzira na sve prisustvo tenkova i sile, jer se tenkovima ne uređuje demokratija.
Bolje je i pametnije praviti kompletnu nego krnju Jugoslaviju... BiH će se okrenuti budućnosti
onako kako to radi razvijeni svijet... Bosnu ne može niko silom natjerati u krnju Jugoslaviju.
Ona može biti okupirana, ali to nije kraj procesa. Ko misli da živi u Evropi mora odustati od te
sile.. .”177}
I u mnogim općinama širom BiH formirani su krizni štabovi. U odluci o njegovom formiranju
u Skupštini općne Stari Grad (Sarajevo) istaknuto je “daje Krizni štab nadstranačko tijelo” i da
kao takvo “zahtijeva od svojih članova da u vršenju svojih funkcija ne mogu unositi svoja
ideološka i stranačka opredjeljenja, već patriotsko ponašanje koje ih obavezuje da u svakom
trenutku pokažu svoju odlučnost u odbrani zajedničkog života i ravnopravnsti građana bez obzira
na njihovu nacionalnu, vjersku ili stranačku pripadnost”.
U Proglasu koji je povodom formiranja tog kriznog štaba upućen javnosti kaže se:
“Ne smijemo zaboraviti da su u prošlosti u Sarajevo dolazili i glad i kuga i osvajači, dolazili
i prolazili, a ljudi su ostajali, jer su znali i umjeli da u najtežim vremenima budu ljudi i da
sačuvaju zajednički život, imali su osjećaj za radost i tugu svih onih sa kojima su živjeli.”
***
Po isteku tromjesečnog Brionskog moratorijuma, Sabor Republike Hrvatske je 8. oktobra
1991.godine donio odluku o raskidu državno-

319

152 Ejup Ganić, intervju, Muslimanski glas, 11. oktobra 1991. s.6.7; Politika ekspres,
1.oktobar 1991. s. 7.
153 Ejup Ganić, intervju, Muslimanski glas, 11. oktobra 1991. s.6.7; Politika ekspres,
1.oktobar 1991. s. 7.
pravne veze sa SFRJ i proglasio samostalnost te republike. Toga dana je Skupština Republike
Slovenije proglasila samostalnost Slovenije. Nakon Šest dana, 14. oktobra, i Skupština BiH
(izuzev poslanika SDS-a) je usvojila Memoradum o suverenoj Bosni i Hercegovini. Sutradan je
JNA skinula zvijezdu petokraku - simbol pod kojim su se narodi Jugoslavije u Drugom svjetskom
ratu borili protiv fašizma. U jedinicama jugoslavenske vojske u Hrvatskoj i BiH već su se od ranije
počela nositi različita znamenja, počev od državne trobojke pa do Četničkih i nacionalnih oznaka,
sve do ustaških.
ostvarivanja strateškog ratnog plana “RAM”, vrh JNA organizira infrastrukturni rat
protiv Republike BiH, proglašava Slovence, Hrvate i Muslimane “kolektivnim krivcima” za
raspad SFRJ i čitavu JNA stavlja “u odbranu srpskog naroda”
JNA ni nakon promjena znamenja i vojničkog sastava nije demokratizirala svoj odnos prema
drugim narodima. Naprotiv, pogoršala ga je. Postala je jedan od dominirajućih faktora i subjekata
u zemlji. Umjesto dapodstiče politička iješenja ona se odlučila, koristeći i bosansku teritoriju, na
vođenje rata u Hrvatskoj.
Ovdje nije riječ o tome ko je odgovoran za otpočinjanje toga rata. Historija svakog naroda
objašnjavaće to sa stanovništa viđenja događaja očima vlastitih nacionalnih historičara. Uvijek će
biti kriva “druga strana”, pogotovo kod historičara sa balkanskih prostora.
Pri ocjeni ponašanja JNA u septembru i oktobru 1991. godine u BiH treba imati u vidu i njeno
vođenje tzv. infrastrukturnog rata protiv te republike. On je otpočeo kada je u borbama između
srpskih i hrvatskih ratnika bio oštećen Jugoslavenski (Jadranski) naftovod. Time je bila prekinuta
isporuka nafte jedinoj rafineriji u BiH u Bosanskom Brodu, a također i rafinerijama u Novom Sadu
i Pančevu. Ni nakon dvije sedmice pregovora sa JNA i srpskim vlastima u Vrginmostu predsjednik
Vlade BiH nije mogao dobiti dozvolu za protok oko 55 000 fona nafte od Omišlja kod Rijeke do
rafinerije u Bosanskom Brodu. Uporedo s tim, JNA je blokirala luku Ploče i tako onemogućila
transport roba - proizvoda Željezare “Ženica”. Onemogućen je i transport 36 000 tona uglja
potrebnog za koksovanje u Koksnohemijskom kobinatu “Boris Kidrič” u Lukavcu, željeznicom
od Ploča do Zenice i Tuzle. Ovim su, zbog armijske blokade, propali poslovi vrijedni više desetina
miliona dolara. Predsjednik Vlade Jure Pelivan je očajnički iz Željezare Zenica - kojoj je prijetilo
da prvi put obustavi postrojenja a radila je i za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, znači nakon
stotinu
320 godina postojanja - poručivao “da je ključ za deblokadom u rukama JNA i da će onaj koji
je izdao
naredbu za blokadu luke u Pločama snositi odgovornosti za posljedice i potpunu propast
privrede BiH”. I mostarski kombinat “Aluminij” kolektiv od 5 5,00 radnika pripremao se za
obustavu proizvodnje.
Zbog prekida željezničkog prometa prema Vinkovcima, u Tuzli, Banovićima, Lukavcu i
Brekom stajalo je na utovamim stanicama po hiljadu i više stotina vagona punih uglja, soli i
drugih roba iz tuzlanskog industrijskog bazena.
Nekoliko mostova na Uni i Savi minirale su, navodno, hrvatske jedinice kako bi spriječile
upad jedinica JNA iz Bosne u Slavoniju i Baniju. Istovremeno, Srbija je ubrzano gradila most
preko Drine kod sela Popovi u Semberiji koji je bio od velikog operativnog značaja. Karadžić
je izjavio prilikom postavljanja temelja da će to “biti most preko kojeg će budući Karađorđe
prelaziti u Bosnu”.
Sve ove blokade, naročito obustavljanje prometa dolinama rijeka Neretve i Bosne i
sjeveroistočne Bosne, imalo je, svi su izgledi, osnovni cilj da izazovu gnjev i socijalni bunt
muslimanskog naroda koji je na tim područjima činio 80% stanovništva. Međutim, desetine
hiljada industrijskih radnika i rudara ubrzo su prozrjeli te armijske ciljeve. 154 >
I većina od 32 000 radnika i inžinjera zaposlenih u najsavremenijim vojnim fabrikama u
Vitezu, Bugojnu, Novom Travniku, Vogošći, Goraždu, Konjicu, Mostaru i drugim gradovima
ostajala je sve više bez ikakvog posla zbog demontaža i odvoženja čitavih postrojenja iz Bosne
i Hercegovine u Srbiju.
Vojna delegacija sa ministrom odbrane generalom Veljkdm Kadijevićem na čelu posjetila je
Predsjedništvo BiH. Tada je, pored ostalog, dogovoreno da se izvrši deblokada luke Ploče i
omogući otvaranje drugih saobraćajnica. Ali ništa nije učinjeno. Realizaciju obećanja koja su
Kadijević i Generalštab JNA dali vladi i sindikatu BiH, Željezari u Zenici, Koksari u Lukavcu
i drugima, onemogućili su oni koji su imali zadatak da po svaku cijenu onemoguće konsolidaciju
Republike BiH i da provedu u život tzv. plan RAM. A iza plana RAM stajale su armijske
jedinice sa komandantima korpusa na čelu i Srpska demokratska stranka za BiH.
O planu RAM je tokom jeseni 1991. godine sva štampa u BiH mnogo pisala. Među prvima
o njemu su govorili Irfan Ajanović, potpredsjednik Savezne skupštine i Muhamed Čengić,
potpredsjednik Vlade BiH: Na konferenciji za štampu početkom oktobra o RAM-u su izjavili:
“Aktivnosti koje vojska sada provodi nezamislive su zdravom razumu. Upravo ruši

spomenik-grad Dubrovnik, crkve, džamije, širom Hrvatske,

321

154 Esad Hećimović, Ratna i armijska blokada BiH, MGG, 11. oktobra 1991. st. 8.
 reprezentativne privredne objekte... Okupira terene u kojima uopće nema kasarni i gdje živi
jednonacionalno stanovništvo. General Uzelac nezakonito mobilizira Teritorijalnu odbranu, ne drži
se dogovora s Vladom o obezbjeđenju releja na Kozari. Stanovnicima teritorijalcima srpske
nacionalnosti ne tako davno podijelio je oružje, rekavši da će ga oni vratiti i ništa od toga. Sve nam
ovo govori o realizaciji plana RAM...,79)
Infrastrukturni rat prema BiH je, ustvari, samo dio strategijskog plana ostvarenja “krnje
Jugoslavije”. Očito je da su planeri RAM-a smatrali da će Republika BiH organiziranim privrednim,
saobraćajnim i političkim haosom biti primorana da uđe u ovu novu državnu formaciju.
Prema podacima koje je bosanski ministar Begtić objelodanio u oktobru, zbog blokade je
privreda BiH imala dnevne gubitke od 50 do 70 miliona dolara. Dotadašnje “štete premašile su
inodugovanja ove republike koja iznose 7 milijardi i 870 miliona dolara”.
Da se upravo radilo o strategijskom planu rušenja Republike Bosne i Hercegovine dokazuju i
prijetnje komandanta Tuzlanskog korpusa generala Jankovića predsjedniku Skupštine općine
Lukavac Seadu Hasanhodžiću. Ovaj gaje posjetio i zahtijevao deblokadu luke Ploče: “Neće biti
Bosne i Hercegovine ako ne bude Jugoslavije, pa makar vas sve pobili i krvi bilo do koljenja..” A
na pitanje zašto se koncentriše vojska u srpskim selima oko Lukavca, posebno na planini Ozren,
odgovorio mu je da pripadnici SUP-a iz njegove opštine ne smiju tamo više zalaziti.180}
Sve se to dešavalo neposredno nakon posjete najviših predstavnika Armije sa generalom
Kadijevićem na čelu Predsjedništvu BiH. Tada je obećano “da će sa svoje strane sve učiniti da
osiguraju stabilnost u BiH”. Dogovoreno je da će i Armija uz SUP i organe TO, ukoliko zatreba, 155
156

garantirati sigurnost BiH. Predstavnici Armije su, dakle, uz preuzimanje odgovornosti za

zaštitu Republike, garantirali, kako je izjavio Alija Izetbegović na konferenciji za štampu, da
“sudbina BiH neće preći u ruke nekih paravojnih formacija i raznih naoružanih grupa, koje
ćemo zajedničkim snagama energično suzbijati”.
U.oči ove armijske posjete Izetbegović je u republičkoj Skupštini o odnosu prema Armiji
pred poslanicima izjavio:
“Da kažem i jedno objašnjenje što se tiče Armije. Pokušavaju nas na razne načine zavaditi
s njom. Govore kako mi radimo protiv Armije... želim da kažem: odnedavno, mi Armiju
dijelimo na dva dijela. Jedan dio čini redovni sastav sa regrutima, oficirskim kadrom, s kojim

179) Dr. Dušan Janjić, u knjizi BiH između mira i rata piše da se plan RAM “spominje
od početka rata u Sloveniji, a koji je, po mišljenju mnogih analitičara, bio plan državnog i vojnog vrha Jugoslavije i Slobodana Miloševića
322
za uspostavljanje ‘jedne države za sve Srbe’ tzv. Krnje Jugoslavije. Ostvarivanje ovog plana, navodno, počinje u Hrvatskoj i sadrži,
odnosno, koncentrira se na dvije operacije nazvane “Drina” i “Most”. Koridor koji bi prešao preko rijeke Drine (dakle, preko republičke
granice između Srbije i BiH) trebalo bi da poveže istočnu Hercegovinu sa sjeveroistočnom Bosnom i Srbijom. Operacija “Most” trebalo
je da (izgradnjom tzv. Pavlovićevog mosta preko Drine u originalu omaškom piše Save) poveže Bosansku krajinu (a time i srpske teritorije
iz Hrvatske) sa Srbijom. Među gradovima koje je trebalo na ovaj način spojiti su Bosanski Brod i Bijeljina (svi su bez srpske većine). 0
planu RAM vidi: Mensur Đamđić ‘Milosevic’ s Last Štand, Almost, Ex-Jugofax, No 11,7. may 1992. p. 2.
180) R. Hasković, Muslimanski glas, 25. oktobar 1991. s. 8.
mi nismo imali nikakvih problema i neće ih ni biti. Ovaj drugi dio Armije, koji dolazi bez
opasača, raspojasani, što pucaju u zrak, u džamije, mi imamo protiv tog dijela Armije. A
mislim da ima protiv i razumni dio ostale Armije. Poručujem građanima-nemojte ništa činiti
protiv Armije! Nemojte praviti probleme njihovim porodicama! Nama je Armija kao
stabilizirajući faktor potrebna u ovim okolnostima. Ali, nama rezervisati ne trebaju!” 157>
Kadijevićeva posjeta Bosni i Hercegovini i Predsjedništvu BiH ocijenjena je uspješnom.
Dogodila se dan nakon održane burne sjednice Skupštine BiH na kojoj je, najzad, usvojena
Platforma Predsjedništva BiH o položaju Bosne i Hercegovine i budućem ustrojstvu
jugoslavenske zajednice (kao i Memorandum SD A - pismo o namjerama). Ona je zbog
neprekidne opstrukcije poslanika SDS-a odlagana još od početka februara 1991. godine. Bilo
je špekulacija daje posjeta obavljena namjerno tada u cilju vršenja pritiska da SDA odustane
od Platforme. Međutim, to je lično demantirao Alija Izetbegović.
Ocjena Predsjedništva BiH o toj Kadijevićevoj posjeti bila je pogrešna. Savezni ministar
odbrane je, kako su to kasniji izvori i događaji potvrdili, i ovog puta zavarao Izetbegovića
govoreći o dobrim namjerama JNA prema Republici BiH - “pošto je glavni zadatak Armije -
kako je izjavljivao i ranije - da spriječi izbijanje građanskog i bratoubilačkog rata, a ne rušenje
Republike BiH”. A kakav je stvarni zadatak JNA u 1991. godini bio može se saznati iz
Kadijevićeve publikovane knjige Afo/e viđenje raspada - vojska bez države (Beograd, 1993).
U toj knjizi piše: “... zadatak oružanih snaga (u tzv. trećoj fazi) se bitno mijenja i sastoji se
od: 1) odbrana sprskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog interesa; 2) puna kontrola
Bosne i Hercegovine sa krajnjim ciljem da se odbrani sprski narod i njegova nacionalna prava
kad to dođe na dnevni red; 4) kad postane aktuelno, stvaranje i odbrana nove jugoslavenske
države onih jugoslavenskih naroda koji to žele, u ovoj

323

157 Alija Izetbegović, Muslimanski narod neće nestati, MG, 18. oktobar 1991, s. 2.
fazi srpskog i crnogorskog naroda. Tako izmijenjenoj zadaći prilagođena je i osnovna zamisao
upotrebe oružanih snaga.”
U knjizi Kadijević pojašnjava daje zadatak JNA bio “... na cijelom jugoslavenskom prostoru vršiti
transformaciju JNA u vojsku buduće Jugoslavije kako po unutrašnjoj nacionalnoj i organizacijskoj
strukturi, tako i po teritorijalnoj lokaciji...”
S takvim ciljevima bili su razrađeni i planovi upotrebe JNA: “Poraziti hrvatsku vojsku potpuno;
ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj krajini; posebno voditi racima da će uloga
srpskog naroda u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini. Tome
prilagoditi lociranje snaga JNA...”
Kadijević u svojoj knjizi kazuje i zašto se morala orijentisati isključivo na srpski narod, tvrdeći
bez ikakvih argumenata i ovo: “Pošto napori JNA da i muslimanski dio rukovodstva Bosne i
Hercegovine usmjeri ka novoj jugoslavenskoj državi (čitaj: velikoj Srbiji, prim. M. B.) onih
jugoslavenskih naroda koji to zaista hoće nisu urodili plodom, to smo se mi morali orijentisati na
konkretnu saradnju sa predstavnicima srpskog naroda i sa srpskim narodom u cjelini...” On tvrdi da se
i Predsjedništvo SFRJ “složilo sa takvom našom procjenom i predlog usvojilo”.
Kadijević se u ovom tekstu nigdje kritički ne osvrće na postupke srpskih i crnogorskih paravojnih
formacija, jedinica i starješina JNA prema Muslimanima i njihovim svetinjama. Ne piše o djelovanju
Miloševićevog režima i pojedinih političkih stranaka u Srbiji na razbijanju SFR Jugoslavije. Svu
krivicu svaljuje na Slovence, Hrvate i Muslimane, i to ne na pojedince ili njihove nacionalne stranke,
već na čitave narode koji su, po njemu, nametnuli rat “po diktatu Nijemaca i uz podršku pronjemačke
politike u Americi”.
O krivici i odgovornosti raznih političkih i drugih faktora za razbijanje SFRJ historija će donijeti
konačan sud. Važnu ulogu u njenom raspadu odigrao je i sam vrh JNA sa Veljkom Kadijevićem na
čelu. Taj vrh je, prije svega, izigrao Ustav SFRJ koji je Armiji nedvosmisleno nalagao odbranu
cjelovitosti i nezavisnosti zemlje. Armijski vrh je već tada, zbog neuspješnih napada jedinica JNA na
Vukovar, Dubrovnik i ostale gradove u Hrvatskoj, a i zbog teškog položaja JNA u toj republici, izgubio
svaki ugled čak i među protagonistima velike Srbije. Zato se sve češće u beogradskoj štampi i na TV
moglo čitati i čuti “o izdaji” generala sa Kadijevićem na vrhu. To je bio jasan znak da je kraj njegove
vojničke karijere veoma blizu. 182}

182) General armije Veljko Kadijević dao je ostavku na položaj saveznog sekretara za narodnu odbranu
već krajem decembra 1991. godine. Na tu funkciju ubrzo je imenovan general-pukovnik Đlagoje
Adžić, do tada na dužnosti načelnika Generalštaba JNA. O zadacima i upotrebi oružanih snaga
JNA i stvaranju “krnje Jugoslavije” imao je identična gledišta kao i njegov prethodnik Kadijević.
Muslimanski predstavnici u Predsjedništvu BiH ništa nisu znali o ovim tajnim zadacima JNA i
kmjeg
324 Predsjedništva SFRJ. Naprotiv, čak su iskazivali povjerenje Veljku Kadijeviću. Naivno su
vjerovali da već tada mnogobrojni negativni postupci pojedinih visokih starješina JNA i njegovih
jedinica u Republici BiH nisu izraz politike armijskog vrha već lokalnih komandi. Zato su,
uključujući i Aliju Izetbegovića, dugo bili u iluziji o dobronamjernoj ulozi JNA, iskreno vjerujući
u opstanak zajednice jugoslavenskih naroda i zemalja. Tako je bilo sve do sredine marta 1992.
godine, do općeg napada JNA, Srbije, Crne Gore a zatim i Hrvatske na njihovu republiku.

Usvajanje Platforme Predsjedništva BiH o položaju BiH (14. oktobra ’91), prijeteća izjava
lidera SDS-a da će “Muslimani potpuno nestati”
Usvajanje Platforme Predsjedništva BiH (i Memoranduma SD A) o položaju BiH i budućem
ustrojstvu jugoslavenske zajednice u mnogo čemu označava prekretnicu U političkom životu
Republike Bosne i Hercegovine. Platforma je donijeta na osnovu Ustava SRBiH i skupštinskih
zaključaka. Usvojena je većinom poslaničkih glasova (142 od 240 mogućih) na zajedničkoj sjednici
vijeća Skupštine BiH 14. oktobra 1991. godine. 183}

183) Tekst Platforme, pored ostalog, sadrži: da će se BiH razvijati kao građanska republika; daje
Republika BiH demokratska suverena država ravnopravnih građana; naroda BiH - Muslimana,
Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti; daje teritorija Republike BiH jedinstvena
i nedjeljiva. U pogledu integracije sa Jugoslavijom, u Platformi se ističe: daje “najprirodnija i
najprioritetnija politička integracija koju će naša republika ostvarivati sa državama - članicama
sadašnje SFRJ; da će se Republika BiH zalagati... da se buduća jugoslavenska zajednica sastoji
od svih šest republika... da buduća jugoslavenska zajednica ima: jedinstveno tržište roba, usluga,
rada i kapitala; zajedničke spoljne poslove i zajedničke odbrambene snage”.
U tekstu Plaforme također se kaže da “u procesu dogovaranja o ustrojstvu buduće jugoslavenske
zajednice treba prethodno izraditi i istovremeno potpisati dva akta (konvencije), i to: Konvenciju
o međusobnom priznavanju suvereniteta i nepovredivosti i nepromjenjivosti granica sadašnjih
republika, te Konvenciju o konstituisanju nove jugoslavenske zajednice koja bi u sebi sadržavala
konstitutivna načela te zajednice.
U ovom dijelu je istaknuto: “Zbog izvorne strukture nacionalnog sastava stanovništva Republike
BiH, ova republika prihvata i zalaže se za jugoslavensku zajednicu čiji su sastavni dijelovi i
republika Hrvatska i Srbija”. I, dalje, “u eventualnom sukobu republika Hrvatske i Srbije,
Republika BiH će uvijek i u skladu sa međunarodnim normama biti neutralna...”
U pogledu odbrane u Platformi se ističe da će, uz zajedničke odbrambene snage, u Republici
BiH snage teritorijalne odbrane biti “pod kontrolom Predsjedništva Republike , a ‘u slučaju
spoljnjeg napada na jugoslavensku zajednicu ove snage se stavljaju pod Zajedničku komandu”.
Tekst Platforme u cjelini objavljen u Muslimanskom glasu od 18. oktobra 1991. godine.

325
 Poslanici Srpske demokratske stranke su i ovog puta, kao i u vise navrata tokom godine,
pokušavali da odlože usvajanje ovog akta. Kada je, konačno, trebalo da se usvoji svi su nakon burnih
protesta, prijetnji i ucjena demonstrativno i definitivno napustili Skupštinu BiH i sva njena tijela. Vođa
ove stranke Radovan Karadžić je preneraženim i ogorčenim poslanicima i čitavoj javnosti, koja je
preko TV pratila zasjedanje, uputio do tada nedoživljenu i stravičnu prijetnju, upozorivši muslimanski
narod u Bosni i Hercegovini da će potpuno nestati ukoliko se u Parlamentu izglasa suverenost
Republike.
Poslije ove stravične Karadžićeve genocidne prijetnje Skupštini se obratio Alija Izetbebogić i u
svojstvu predsjednika Predsjedništva SR BiH i, pored ostalog, rekao:
“Riječi gospodina Karadžića na najbolji način pokazuju zašto mi nećemo da ostanemo u krnjoj
Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju koju hoće gospodin Karadžić više niko neće. Takvu Jugoslaviju su
ovakve prijetnje u očima jugoslavenskih naroda, Albanaca, Makedonaca, Slovenaca, Hrvata,
Muslimana, jednostavno omrzli. I u očima Evrope... Ovaj način istupanja, ove prijetnje, ne služe mu
na čast.184} Muslimanski narod neće

184) Radovan Karadžić je rodom sa planine Durmitor u Crnoj Gori. Odrastao je u jednonacionalnoj
sredini, gdje su gusle bile glavni muzički instrument i gdje su se pjevale junačke pjesme uglavnom o
borbama protiv Turaka. S koljena na koljeno su • se prenosili tradicija i razni mitovi. Sa mržnjom
prema gradu i drugim konfesijama Karadžić nikada nije mogao shvatiti, a kamoli prihvatiti,
multikonfesionalno, multikulturno i multicivilizacijsko višestoljetno Sarajevo koje je, pak, njega
prihvatilo sa otvorenošću i dobrodošlicom kao i sve ljude koji su dolazili iz raznih krajeva zemlje.
Premda je baš u Sarajevu stekao svoje titule i ostvario zavidne materijalne i društvene privilegije,
Karadžić je prema gradu i njegovim ljudima (izuzev pema srpskim šovinistima kojih nije bilo mnogo)
gajio i iskazivao samo prezir i mržnju. Došavši na čelo Srpske demokratske stranke (što je prvi slučaj
u 150-godinšnjoj političkoj tradiciji bosanskih Srba da neko sa strane bude na njihovom čelu) činio je
sve da razbije viševjekovno zajedništvo Srba, Muslimana i Hrvata, kao i njihovu Republiku, koju su
u toku Drugog svjetskog rata zajednički stvorili. On je kao pogodna ličnost došao za lidera SDS-a
najvjerovatnije izborom i nastojanjima izvan BiH, a sa glavnim zadatkom da Muslimane i Srbe što
više razdvaja, zavada i da ih, najzad, dovede do međusobnog rata, ukoliko se Muslimani silom ne
potčine i ne svedu na minornu vjersku zajednicu. To potvrđuju mnoge Karadžićeve prijetnje, izjave i
podmetanja upućivana muslimanskom narodu tokom 1991. godine. Povodom Karadžićeve izjave da
bi muslimanski narod mogao potpuno nestati, Dž. Hodžić je u “Muslimanskom glasu” sumirao
postupke vladajućeg režima u Srbiji i njegovog eksponenta R. Karadžića, a koji su pomogli
Muslimanima “da definitivno razriješe neke dileme:
“Prva dilema koju je Karadžić definitivno otklonio sastojala se u sljedećem: Ako je srpskom narodu
u interesu da bosanske Muslimane i Bosnu i Hercegovinu zadrži u jedinstvenoj (užoj ili krnjoj)
Jugoslaviji, zašto aktuelna srpska politika i srbijanska vlast u vrijeme kada se rješava jugoslavenska
ustavnopravna i politička kriza čini sve da kod Muslimana stvori nepovjerenje prema srpskoj politici,
da Muslimane
326
zjestoft'/To ja poručujem gospodinu Karadžiću... Ja ipakže/zzM da poručim građanima Bosne i
Hercegovine da do rata neće doći...
Muslimanski narod - izjavljujem svečano: muslimanski narod neće dići ruku ni na koga. Ali,
isto tako svečano izjavljujem da će se energično braniti, dakle, nestati ne može!” ,85)
 Odgovarajući R. Karadžiću na njegove prijetnje, dr. Naim Kadić, član Glavnog odbora SD A
i njen poslanik, svoje izlaganje za skupštinskom govornicom zaključio je riječima:
“Ova naša država BiH ima sudbinu i čast da premošćuje svjetove, Iz takve njezine sudbine i
časti ona ponovo može biti činilac dogovora, pod uvjetom da sama sebe dovede u položaj
ravnopravnog sudionika u dogovorima.
Ona nema budućnost ukoliko će više biti vezana za Srbiju negoli za Hrvatsku. Neshvatanje te
činjenice znači sljepoću naspram historijskih i današnjih očitosti. A njezina stabilnost kao
suverene i ravnopravne republike najbolji je zalog i najbolje jamstvo za uspostavljanje novog
povjerenja među svima nama.”
Lider HDZ-a za BiH Stjepan Kljuić je nakon izglasavanja Memoranduma o suverenosti BiH
izjavio da taj dokument “nije nikakav secesionistički akt niti akt koji bi na bilo koji način mogao
povrijediti interese ijednog od naroda BiH”. Treba imati u vidu da ni Deklaracija od februara
1991. godine, ni Platforma o položaju BiH, kao ni Memorandum SD A kao dokumenti zaista
nikada i ničim nisu dovodili u pitanje ravnopravnost naroda u BiH. Osim toga, nisu predstavljah
ustavne već političke akte.
Usvajanje Platforme i Memoranduma - pisma o namjerama, značilo je, ustvari, samo potvrdu
suverenosti, potvrdu amandmana 60 i Ustava;

okrene protiv sebe? Zašto Armija u koju se zaklinju Srbi puca na džamije? Zašto
Srbija hapsi vrhovnog poglavara Islamske zajednice u Jugoslaviji? Zašto se Karadžić grli sa
četnicima kada zna da su upravo četnici počinili genocid nad muslimanskim narodom u toku
Drugog svjetskog rata ? Zašto se u Srpskoj politici nisu ostavili mirnim džamijski minareti od
hitaca, zašto se Karadžić nikada nije ogradio od četništva? Zašto sve to nije učinjeno da bi se
tako izbjegle nepotrebne smetnje, da bi se Muslimani pridobili za zajedničku državu sa
srpskim narodom u Jugoslaviji? Karadžić je svojom prijetnjom u bosanskohercegovačkom
parlamentu o nestanku muslimanskog naroda otkrio da se srpska politika... u nastojanju da
pridobije Muslimane opredijelila za metod ‘prijetnje’...
Druga dilema koju je Karadžić otklonio sastojala se u sljedećem: Da li srpska politika zaista
želi sačuvati jugoslavensku zajednicu i Muslimane u njoj i da li Muslimani imaju perspektivu
u ostatku Jugoslavije? Karadžić je muslimanski narod definitivno opredijelio za samostalnu
Bosnu i Hercegovinu...” (Dž. Hodžić, U živom blatu prijetnje, MG, 18. oktobar 1991. s. 6).
185) Alija Izetbegović, Muslimanski narod neće nestati, govor u Skupštini BiH, MG,
18. oktobar 1991.S. 2.
BiH koji je usvojen prije višestranačkih izbora - a na osnovu Ustava SFRJ i Ustava SR BiH.
Izglasavanjem i potvrdom suvereniteta BiH je dobila dokument koji su imale sve ostale republike,
počev od Slovenije i Srbije do Makedonije. Tako je i BiH ovim činom mogla ravnopravno da učestvuje
u dogovorima o budućnosti Jugoslavije i na međunarodnim tijelima i organizacijama. Upravo je to
327
bilo ono što je po svaku cijenu trebalo spriječiti - pravo BiH da bude ravnopravna sa ostalim
republikama.

***

Kada su, najzad, propali svi desetomjesečni pokušaji SDS-a da spriječi izglasavanje akta o
suverenosti (ne i otcjepljenju od SFRJ), ta stranka je proglasila otcj ep ljenje SAO-Hercegovine, SAO-
Romanije, SAO- Bosanske krajine od BiH. Ona je 25. oktobra 1991. konstituisala Skupštinu srpskog
naroda u BiH. Tim činom SDS je raskinula učešće u dotadašnjoj trojnoj koaliciji i, neustavno,
proglasila svoje SAO “državama u državi”, a 9. i 10. novembra 1991. održala je plebiscit srpskog
naroda u BiH za ostajanje u tzv. krnjoj Jugoslaviji.
Otpočinjanje rata uz oslonac na Srbiju, JNA i Kninsku SAO krajinu bilo je pitanje izbora pogodnog
trenutka i odluke onih koji su stajali iza SDS-a za BiH. Pripreme za rat su bile još u novembru u
završnoj fazi, pod rukovodstvom Radovana Karadžića. 158 >
O sprezi SDS-a za BiH i Vlade Srbije u vezi sa naoružavanjem, pripremama za agresiju i
vezivanjem BiH za ovu republiku pisale su tada i mnoge beogradske novine i časopisi. Najiscrpnije i
najvjerojatnije podatke o tome objavila je Dobrila Gajić-Glišić, savjetnik ministra

328

Gospodine Karadžiću, Vi niste Srbin a ponajmanje behaovac, jer ste Crnogorac. Rasturate nam BiH i niste se pokazali kao mudar političar,
jer Vašim stavovima zastrašujete Srbe, širite nepovjerenje među našim narodima, a time razarate i Jugoslaviju... Molim Vas da u našem
Parlamentu ne govorite u moje ime. Govorite Vi, gospodine Karadžiću, u ime stranke SDS, a ne u ime svih Srba koji Vas nisu ovlastili da tako
govorite, jer Miloševićevom i Vašom politikom smo mi Srbi postali najomrznutija nacija...” (Vukosavljevo pismo je datirano 18. oktobra
1991. a objavljeno je u “Muslimanskom glasu” 25. oktobra 1991. godine).
 odbrane u Vladi Republike Srbije od septembra 1991. do januara 1992. godine i ujedno sef
kabineta ministra odbrane generala Tomislava Simovića. Njezina kazivanja objavljivana su u
više časopisa u nas i u svijetu (među kojima najiscrpnije u beogradskom NIN-u), a objavila je
i knjigu pod naslovom “Srpska vojska' (1992).
Dobrila Gajić-Glišić piše da se ujesen 1991. godine, u vrijeme kada su se vodile ogorčene
borbe u Hrvatskoj i pokušavala ratna djejstva prenijeti i na teritoriju BiH, povećavao broj
dolazaka “zvaničnih i nezvaničnih” Srba iz Bosne i Hercegovivne “koji su kontaktirali sa
Ministarstvom odbrane i ministrom lično, prezentirali situaciju u pojedinim regijama BiH, a
nudili su se i predloži za vojno organizovanje Srba”. U tom smislu, piše dalje D. Gajić-Glišić,
“ministar odbrane general Tomislav Simović je nastojao da preko ovog ministarstva ne uvlači
Republiku Srbiju u nastupajuće događaje. Ali isto tako, nije ih odbijao u pružanju saveta,
određenih oblika pomoći, kao i za buduće kontakte”. Gajićeva navodi daje “najviše
sagovomika bilo iz Bosanske krajine, Romanije, Glasinca, Semberije, istočne Hercegovine”. U
svom Dnevniku zapisala je kako se u Ministarstvu odbrane Srbije tada ocjenjivao položaj BiH:
“Sada Bosna nije ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska. Budućnost se sada videla samo u
okvirima bilo kakve Jugoslavije. Zato je Simović tražio da se odrede zapadne granice zemlje,
pa da se one brane, da Srbija kao federalna jedinica ima svoju vojsku i samo je tako video
mogućnost da sve bude rešeno mirnim putem, da ne dođe do oružanih sukoba u Bosni. Ali...
žitelji Bosne su se spremali za međusobne obračune... U ‘bosanskom loncu’ se kuvala samo
politika... U to vreme zapadne republike su činile sve da deo rata izvezu u Bosnu. Dosta
neuspešno. Muslimani nisu želeli da budu sa Hrvatima. Oni su vodili neku svoju politiku, a
Srbi samo da ostanu uz Srbiju i da žive u jednoj državi...”
Iz zapisnika koji je vodila i u knjizi objavila D. Gajić, sa sastanka 20. novembra 1991. godine
jedne srpske vojne delegacije Bosne i Hercegovine sa generalom Simovićem, a koju mu je
uputio Radovan Karadžić, jasno se vidi daje Republika Srbija stajala iza svih planova u vezi sa
pripremama bosanskih Srba za rat u Bosni i Hercegovini. Već do
tada bilo je izvršeno oko 80% planova za uspješno vođenje rata bosanskih Srba protiv Republike
Bosne i Hercegovine.159 > '

159 Tekst u izvodima o posjeti pomenute bosanske delegacije Srba generalu Simoviću glasi:
“Delegacija iz Bosne i Hercegovine koju je poslao Radovan Karadžić bila je na sastanku sa Simovićem 20. novembra 1991. Imena članova
delegacije bila su konspirativna.
Gvozden, major, koordinator za naoružavanje i organiziranje TO i komandant združenih jedinica Romanije:
- Cilj je bio da se prekinu sve paralelne vojske i da se stave pod jednu komandu. Protiv smo nacionalne isključivosti. Svi pod
komandu TO Sarajeva. U Sandžaku imate 10 000 naoružanih. Na Igmanu se obučavaju mupovci (Sokolović kolonija). Paraga
(HOS) formira svoje kolone... i mi smo se organizovali. Sve je pod komandom srpske vojske, a komandant je Radovan Karadžić.
Simović: Nemojte tu grešiti. Koliko ste srpskih oblasti do sada formirali?
Gvozden: Krajina, Hercegovina, Birač-Romanija, Semberija i sevema Bosna... Formiramo brigadne sastave. To su naše neke
modifikovane formacije. Osamdeset odsto organizacije je završeno... Imamo 329 problem sa obučavanjem dobrovoljaca, sa
obučavanjem specijalaca. Razgovarao sam sa generalom Uzelcom. I za to nam urgentno treba 2 000 cevi.
Simović: Da lije moguće da nemate nikog obučenog i da nemate nikakav sistem veza? Gvozden'. Mi nemamo ni odela ni cipela.
Kad vam kažem, generale, ništa nemamo. Simović: Koliko znam tamo ima sedam korpusa (JNA)... Mi nemamo para. Vi pare
 Pri kraju sverazarajuće bitke za Vukovar (odatle novi termin vukovarizacija) Tuđman doživljava
teške udarce od JNA, srpskih ustanika i paravojnih formacija iz Srbije i u drugim dijelovima
Hrvatske. Centrala HDZ-a u Zagrebu naređuje HDZ-u za BiH da po uzoru na Karadžićeve
novoformirane tzv. srpske općine a i na osnovu višemjesečnih tajnih razgovora i dogovora između
Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne formira - Zajednicu hrvatskih općina ili hrvatsku autonomnu
oblast (HAO) Herceg-Bosnu. Primjer za grabljenje teritorija bile su, znači, tzv. srpske SAO, odnosno,
uključivanje čak i onih općina u kojima Hrvati ne čine većinu, nego se to radilo po kriterijumu kojim
se rukovodila i vlada
Cvetković-Maček, a i princ Pavle Karađorđević prilikom formiranja Banovine Hrvatske augusta
1939. godine.160) Jasno je da je to bio kriterijum za stvaranje Velike Hrvatske, te da se HDZ za BiH,
baš kao i Karadžićeva SDS, rukovodila sa pozicije hrvatskog, odnosno srpskog nacionalizma. U ovu
isto tako nelegitimnu i nelegalnu tvorevinu (kao što su to bili i srpske SAO) uključene su i proglašeni
hrvatskim i gradovi koji su oduvijek bili simbol muslimanske prošlosti, kao što su, naprimjer,
nekadašnje vezirske prijestonice Travnik i Mostar, ili Gradaščevićev GradaČac, ili one u kojima su
Muslimani ili Srbi predstavljali većinu

- mi robu. Za prigušivače možete videti preko pukovnika R. Panciri su uvozni... Nemamo viška komandnog kadra. Mi ne smemo
više misliti partizanskom logikom. Vodite računa o uglednim ljudima, a prava akcija će izbaciti pravog komandanta. Vi imate uslova
da se oslonite na 4. korpus. Tražite od njih i proučavajte rezervna dokumenta. To grabite u prvoj fazi, što pre. Nije to klasična
tehnika. Pretresi, zasede, kidnapovanja, diverzije. Sredstava veze nema... Treba planirati akcije za plansko i nasilno izuzimanje
materijalno-tehničkih sredstava iz magacina. Istražujte i izučavajte ko sve rukovodi magacinima.
Gvozden: Sada ne poznajemo ni teoriju izviđanja ni obavještavanja.
Simović: Izučite šta je TIOO. Postoje posebna uputstva a to su ljudi koji rade tamo gde žive i rade samo okom i uhom. To je sistem
obaveštavanja.
Gvozden: Njihove akcije TO su u toku. Neprijatelji rade. Izgleda da su u njihovim rukama vitalni sistemi, vodovodi, pošte, sistemi
veza, oni sve to osmatraju i kontrološu, prate nas, planiraju akcije rušenja puteva. Ovo su nam izdajnici za samo trideset godina
pripremili, ovaj građanski rat.
Simović: Samo je sada JNA ‘prava strana’. Srpskoj naivnosti i poverenju se jednom mora stati na kraj. Naša preorijentacija da i među drugim
ljudima i drugim nacijama ima dobrih ljudi se sada moraju proveravati. To je zasad i ubuduće. To su različiti kriterijumi. Treba da
kontaktiramo na terenu i da izvučemo koje su to srodne partije i koje se slažu s našim ciljevima. A cilj je srpska vojska. Ako ocenite da vam
SK-PJ ruši moral, nemojte da sarađujete, ako ocenite drugačije - zašto da ne sarađujete. Ja nisam prinuđen, ali sam vrlo zainteresovan da
sarađujem sa svima, od Vuka Draškovića pa do svih ostalih kada je u pitanju zajednički interes - odbrana srpstva i srpskih nacionalnih
interesa...
Gicko (Gvozdenov saradnik): Šta ćemo sa sanitetskim materijalom? Koga vrbovati za naše potrebe?
Simović: Bezbednost Bosne je danas veća nego pre dvadeset dana, ali... Fikret Abdić nam može biti od pomoći... Mnogo znači da Cazinska
krajina bude na našoj strani. Sve ovo sam samo glasno razmišljao a vama je zadatak: u se i u svoje kljuse! Srbija se ne meša. Izvidite
mogućnost organizovanja obuke... U Srbiji, Bubanj Potoku, Pančevu moglo bi, ali se to ne srne, jer se to može provaliti...”
160 U Zajednicu Herceg-Bosnu uključene su sljedeće općine i gradovi i proglašeni hrvatskim: Bosanski Brod (Hrvati 41%, Srbi 33,8%,
Muslimani 12,2 i Jugosloveni 10,6%), Bosanski Šamac (Hrvati 44,7, Muslimani 6,8, Srbi 20,8 i Jugosloveni 5,2%), Brčko (Hrvati 25,4,
Muslimani 44,4, Srbi 20,8 i Jugosloveni 6,4%), GradaČac (Hrvati 15,1, Muslimani 60,2, Srbi 19,8 i Jugosloveni 2,5%), Derventa (Hrvati
39, Srbi 40,8, Muslimani 12,6 i Jugosloveni 5,9%), Modriča (Hrvati 27,3, Srbi 35,5, Muslimani 29,5 i Jugosloveni 5,1%), Odžak (Hrvati
54,2, Muslimani 20,3 i Srbi 19,8%), Orašje (Hrvati 75,3%); zatim Jajce (Hrvati 35,1, Muslimani 38,8, Srbi 19,3 i Jugosloveni 5,5%),
Bugojno (Hrvati 34,1, Muslimani 42,1, Srbi 18,9%), Novi Travnik (Hrvati 39,6, Muslimani 38, Srbi 13,3%); Sender Vakuf (Hrvati 24,8 i
Srbi 68,4%); Kotor Varoš (Hrvati 29, Srbi 38,1 i Muslimani 30,4%); Gornji Vakuf (Hrvati 42,6, Muslimani 56,l%);Travnik (Hrvati 36,9,
Muslimani 45,3, Srbi 11 i Jugosloveni 5,3%; Vitez (Hrvati 45,7, Muslimani 41,4, Srbi 5,4 i Jugosloveni 5,9%; Busovača (Hrvati 48,1,
Muslimani 44,9, Srbi 3,4%; Fojnica (Hrvati 40,9, Muslimani 49,4%); Kakanj (Hrvati 29,8 i Muslimani 54,5%); Vareš (Hrvati 40,6,
Muslimani 30,4, Srba 16,4 i Jugosloveni 9,3%); Livno (Hrvati 72%), Tomislavgrad (Hrvati 86%), Prozor (Hrvati 62,3%), Jablanica (Hrvati
330 18,7 i Muslimani 72,1%); Konjic (Hrvati 26, Muslimani 54,5 i Srbi 15,2%); Posušje (Hrvati 99%); Mostar (Hrvati 33,8, Muslimani 34,8,
Srbi 19, Jugosloveni 10%), Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina i Neum - hrvatsko stanovništvo je u većini. Međutim, u Trebinju
ima svega 4% Hrvata, 17,9% Muslimana i 69,3% Srba, dok u Stocu ima 32,4% Hrvata, 44,5% Muslimana i 20,8% Srba {Statistički bilten
br. 219, Sarajevo, maj 1991. godine, Republički
zavod SR BiH za statistiku^.
(Brčko, Derventa, Modrica, Jajce, Bugojno, Skender Vakuf, Kotor Varoš, Gornji Vakuf, Travnik,
Fojnica, Kakanj, Vareš, Jablanica, Konjic, Mostar, Trebinje i Stolac).
Za predsjednika Zajednice Herceg-Bosne izabran je Mate Boban, kao predstavnik HDZ za BiH.
Do tada osvjedočeni pobornik za suverenu Republiku BiH i čelnik HDZ-a za BiH Stjepan Kljuić je
na konferenciji ža štampu izjavio:
“Osnutak ovih zajednica hrvatskih općina na području Bosne i Hercegovine ima značenje
upozorenja i nije još u fazi realizacije. Ove zajednice općina štovat će demokratski izabranu Vladu
BiH, dok postoji nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju .”,89)
Ovim događajem, a prije toga održanim plebiscitom Srba u BiH od 9. novembra o ostajanju u
Jugoslaviji, Muslimani i Republika BiH bili su dovedeni u težak položaj. Srpski nacionalisti su,
pomičući granicu hrvatske nacionalne države što dalje na zapad, nudili Muslimanima Bosnu i
Hercegovinu, istina bez zapadne Hercegovine, pod uvjetom da pristanu da ostanu u sastavu “krnje
Jugoslavije”. Hrvatski nacionalisti su iz straha od eventualnog sporazuma između Muslimana i Srba
bili prisiljeni, uprkos Tuđmanovoj konstanti o diobi Bosne sa Miloš ević em, da podržavaju
Muslimane i na taj način drže srpske granice što dalje na istoku, makar to bilo i po cijenu pristajanja
na suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Muslimanski lideri su bili svjesni da do realizacije
nagodbe između Srba i Hrvata o podjeli BiH nikad neće doći. Da se to moglo, bilo bi već urađeno u
protekla dva vijeka. Pored ovoga, ni srpski ni hrvatski nacionalni lideri nisu shvatili da su bosanski
Muslimani postali snažan subjekt o kome se i te kako u svim procjenama moralo dobro voditi računa.
Tim prije što su muslimanski političari u toku 1991. godine svojom političkom i diplomatskom
aktivnošću Republike BiH osigurali punu međunarodnu podršku. Njene historijske granice
garantirala je Evropa i SAD. To je još više učvrstilo njihovu svijest o neuništivosti njihove jedine
matične republike, za koju su bili odlučni da se bore do kraja.
Saoizacijama i haoizacijama BiH je faktički prestala da funkcioniše kao vladavina trojne
koalicije. Mnoge analize pokazuju daje ta koalicija bila vještačka tvorevina od samog početka. Zašto
SD A nije raskinula predizbomi dogovor sa SDS-om i HDZ-om o zajedničkoj podjeli vlasti? Zašto
nije ponudila savez opozicionim građanskim strankama koje su, također, bile za suverenu BiH? Čini
se daje to bila jedna od najvećih grešaka koju je SDA učinila u 1991. godini. Tim prije što je
raspoloženje

189) Nedjelja, 24. novembar 1991, s. 9.

331
 većine naroda, a naročito žitelja gradova- predstavnika svih nacija i vjera bila, kako su to i
ankete pokazivale, protiv rata, za suživot i građansku demokratiju. Ilije to bila stalna
pozicija SDA od početka?
Optužbe SDS da je Stranka demokratske akcije neprekidno bila u koaliciji sa HDZ za
BiH ne mogu se dokazati. Poslanici HDZ su podržavali u Skupštini BiH prijedloge
poslanika SDA kada se radilo o bitnim pitanjima za život Republike jer im je sve to bilo
prihvatljivo i jer im je odgovaralo, znači iz vlastitog interesa, a ne zbog bilo kakvog
dogovora između lidera ovih dviju stranaka. Treba naglasiti da su planovi JNA i SDS-a za
rušenje Republike BiH i njeno nasilno uključivanje u krnju Jugoslaviju podjednako
pogađali i bosanske Muslimane i bosanske Hrvate. Pored ovoga, gotovo sve političke
stranke iz Srbije nastojale su da svojom gotovo ujednačenom propagandom Muslimane
praktično gumu prema Hrvatskoj, kako bi onda obje ove nacionalnosti zajedno uništili ili
ih bar definitivno potčinili. Zbog toga se stvarao privid o navodnoj koaliciji između SDA i
HDZ-a protiv Srpske demokratske stranke i Srba uopće.
Reagiranja na stvaranje Zajednice hrvatskih općina bilo je sa raznih strana. Jedino gaje
pozdravila Karađžićeva SDS, pošto je u tome vidjela definitivno rasturanje Bosne i
Hercegovine kao države. Muslimanski narod gaje primio sa ogorčenjem. Nestajale su i
posljednje iluzije u korektnost Tuđmanove politike. Reagirao je i reisul-ulema prilikom
polaganj a kamena temeljca za Islamski centar u Kaknju 24. novembra 1991. godine. O diobi
i rasturanju Republike BiH, između ostalog, je rekao:
“Ova Bosna i Hercegovina se pokušava rasturiti raznim krčmljenjima i diobama na
nacionalnoj osnovi ili prisajediniti tvorevini bez smisla, a to ne možemo nikako i nikada
prihvatiti. Bosna i Hercegovina je država svih onih koji u njoj žive i zato Muslimani ne
priznaju nikakve podjele: svaka stopa, svaki grm, svaki potok u njoj je podjednako i
muslimanski, i sprski, i hrvatski; ono što tražimo za sebe dopuštamo i drugima, ono što imaju
drugi tražimo i za sebe - ni više ni manje, jer ovo je naša zemlja, naš vatan, naša djedovina,
u njoj se rađamo, u nju i za nju umiremo... Muslimani trebaju biti uvijek u matipi zbivanja,
nikad ekstremni, njihov put je srednji put. Put razbora i razuma, put istine...”
Odluka Prvog kongresa SDA (krajem novembra ‘91) - Bosna i Hercegovina kao moderna
građanska republika
Krajem novembra 1991. godine prilike u Bosni332i Hercegovini su krajnje dramatične.
Prikazao ih je Alija Izetbegović U uvodnom izlaganju -raportu, kako gaje sam nazvao, na
Prvom kongresu SDA u Sarajevu. Kongres je trajao od 29. novembra do 1. decembra 1991.
Pred 1 200 delegata i gostiju o prilikama u kojima se nalazi Republika BiH rekao je:
 “Prilike i trenutak su zaista neobični, nažalost neobični u lošem smislu riječi. Bosna i
Hercegovina i njeni građani, a time i muslimanski narod, prolaze kroz najdramatičnije trenutke u
posljednjih stotinu godina svoje historije. Najkraće, to je izbor između rata i mira. Bosna je ranije
znala i za rat i za mir. Ono što sadašnju situaciju čini iznimno i bez upoređenja je što rat koji se
nama prikazuje ne bi bio običan rat. Rat u današnjoj Bosni bi bio totalni rat, a mnogi važni akteri
događaja toga ili nisu svjesni ili se ponašaju kao da nisu svjesni. Armija šparta Bosnom uzduž i
poprijeko, kao daje sve potaman, a neki novi kartografi, potpuno lišeni svijesti da sjede na buretu
baruta, iscrtavaju neke nove karte i naveliko dijele Bosnu. Kao, ove im se granice Bosne, stare
tristo i više godina nastale političkim pomjeranjem tektonske snage u toku duge i burne historije,
ne sviđaju, one su administrativne, proizvoljne, a ove što ih oni sada povlače u zadimljenim
kancelarijama stranačkih ureda su prave i historijske. One nisu proizvoljne i administrativne. Ako
bure baruta eksplodira, nestaće sve u dimu i sramoti, kartografi i generali, i sve stranke i sve vođe,
svi zakoni i institucije, i najveći dio onoga što je na ovom prostoru godinama izgrađeno
mukotrpnim radom desetina generacija. Pošto imaju nesreću da su neuništivi, ostaće samo tri
iskrvavljena i poražena naroda izbezumljena i srozana na granice barbarstva...
Crni opis koji sam naveo može da objasni našu politiku i naš način razmišljanja: potrebno je
na svaki način izbjeći sukob, jer u slučaju konflikta ■r pošto to ne bi bio običan ni ograničen
konflikt - sve postaje besmisleno. Mi smo to potpuno shvatih. Potrebno je da to i svi drugi akteri
shvate. Naše opredjeljenje za mir je dakle više od obične miroljubivosti...”
Izetbegović je u ovom raportu objasnio i zalaganje za opstanak Jugoslavije, ili bar za neki od
oblika jugoslavenske zajednice. Međutim, po njemu, Slovenci i Srbi su bili oni koji su odbacili
dotadašnju strukturu i ustrojstvo Jugoslavije. Slovenci su u ime nezavisnosti otvoreno i potpuno
odbacili bilo kakvu novu buduću Jugoslaviju, dok su Srbi ponuđenim Haškim dokumentima
Jugoslaviju odbacili u ime tzv. njihove “krnje Jugoslavije”. 161 >
A tu “krnju Jugoslaviju” koja se nudila tzv. Beogradskom inicijativom (od 12. augusta 1991.)
Bosna i Hercegovina nije mogla prihvatiti, pošto nije bila demokratska. Dio izlaganja o poželjnosti
jugoslavenske zajednice Izetbegović je zaključio: “Mogli bismo živjeti bilo sa kim i u bilo kojoj
zajednici, pod uvjetom da je demokratska, ali demokratija na ovim prostorima je, po svemu sudeći,
stvar dugog procesa i prilično daleke budućnosti”.

333

161 Alija Izetbegović, Raport na Prvom kongresu SDA - za građansku Republiku

BiH, Muslimanski glas, 6. decembra 1991. s. 4.
 Kongres je prihvatio da se Republika BiH s obzirim da je multikonfesionalna,
multinacionalna i multikulturna zajednica oblikuje isključivo kao moderna građanska
republika.
Pozivajući Srbe i Hrvate i sve građane koji žive u BiH na njegovanje suživota i dobrih
komšijskih i ljudskih odnosa, predsjednik SDA je upozorio one koji planiraju uništenje BiH
i Muslimane:
“Neka niko ne pokušava da nas podjarmi jer nas podjarmiti ne može, niti da nas liši naših
prava jer ćemo ta prava kad-tad vratiti. Niti volimo život više od drugih, niti se bojimo smrti
više nego drugi, a rane nas podjednako bole. Mi smo proglasili neutralnost u ovom ratu, jer
je to prljavi bratoubilački rat u kojem ne smijemo i ne trebamo uprljati ruke.”
Nakon trodnevnog zasjedanja, Kongres je uz novi Statut stranke usvojio i rezoluciju o
općim ciljevima muslimanske nacionalne politike: o ekonomskoj politici, međunarodnoj
saradnji, unutrašnjoj politici, politici u oblasti pravosuđa i uprave, o obrazovanju, kulturi i
vjerskim pitanjima. Opredijelio se da SDA preraste u građansku stranku 162i da se bori za
suverenu BiH kao republiku građana. Izabran je Glavni odbor od 100 i Izvršni odbor od 25
ljudi, predsjednik i tri potpredsjednika. Stranka je tada u Jugoslaviji, Evropi, Americi i
Australiji imala blizu milion članova. Za predsjednika je ponovo izabran Alija Izetbegović.

Dogovori Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Odbijanje prijedloga Izetbegovića i

Gligorova o asimetričnoj federaciji
Paul M. Weyrich (Pavao Vejriš) je jedan od “najcjenjenijih mislilaca konzervativnog
pokreta”, političar i član elitnog “Kluba 150 najvažnijih Amerikanaca”. Početkom februara
1991. godine on je u intervjuu zagebačkom tjedniku Danas izjavio daje za njega “najveće
iznenađenje brojnost, utjecaj i politička orijentacija bosanskih Muslimana”. Po njemu,
prožimanje različitih svjetonazora, međusobno obogaćivanje različitih civilizacijskih
vrijednosti može imati zanimljive posljedice za budućnost zemlje. Potom je zaključio:
“Muslimani su jednostavno faktor, i svatko onaj ko želi voditi ovu zemlju morat će o njima
voditi računa, bez obzira na kojim se osnovama karakterisala buduća Jugoslavija i bude li je
uopće...”163
A kako su se odnosili lideri vladajućih režima u Srbiji i Hrvatskoj prema bosanskim
Muslimanima, Republici BiH i Jugoslaviji? Donekle se to

334

162 Alija Izetbegović i u intervjuu koji je objavljen u vrijeme održavanja Kongresa opovrgao je priče da u stranci postoje dvije struje - građanska i
klerikalna. Kao dokaz kojim bi to opovrgnuo naveo je i podatak da se u Glavnom odboru SDA nalaze samo dva teologa od ukupno 100 članova.
163 Danas, 5. 2. 1991. s. 65.
može sagledati po njihovim tajnim dogovorima i izjavama u štampi i TV o podjelama Bosne, kao
i na osnovu saopćenja sa njihovih brojnih jugoslavenskih samita na kojima su razmatrali načine
rješavanje jugokrize. I pored toga što su državni interesi Srbije i Hrvatske bili veoma
suprotstavljeni, Milošević i Tuđman su, uz Srpsku demokratsku stranku za BiH i JNA, bili glavni
protagonisti rušenja i podjele ove republike; oni su uporno pokušavali da desubjektiviziraju i unište
bosanske Muslimane.
Za Miloševićev koncept “države svih Srba” i Tuđmanove vizije Hrvatske “u povijesnim
granicama na Drini” Dragica Pušonjić kao vrstan poznavalac savremenih jugoslavenskih problema
piše u svojoj studiji da je za njih “Bosna željena teritorija, skup brda i dolina, ali i ‘tvorevina’ koju
valja pretvoriti u državno-politički prah, da bi se svijetu pokazalo kako Jugoslavija više nije
moguća”.193}
Za obojicu državnika taj problem je izgledao utoliko lakši ukoliko se BiH nalazila u težoj
političkoj, ekonomskoj i društvenoj krizi, razrivena političkim strankama direktno vezanim za
centrale u Beogradu i Zagrebu. Novo muslimansko rukovodstvo bilo je prilično neiskusno u
državnim poslovima, posebno u diplomatskim, nedovoljno poznato u jugoslavenskim i svjetskim
okvirima. Međutim, na iznenađenje mnogih BiH je ubrzo izborila samostalnu poziciju
ravnopravnog partnera čiji su se stavovi morali uvažavati. Još dok se nije bila konstituisala ni
Vlada, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je od prvog dana upao u politički vrtlog
rješavanja jugoslavenske krize i pri time sticao prva državnička iskustva. 164 165 Drugi čelnici jugo-
republika su već imali izglasane nove ustave i ostale potrebne odluke. Tako je i rukovodstvo SDA
u republičkoj Skupštini postavilo zahtjev da se izglasa Deklaracija o državnoj suverenosti i
nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine. Načela iz ove Deklaracije, kao i iz postojećeg Ustava
SR BiH u kojima se ističu suverenitet, integritet i teritorijalna cjelokupnost BiH, valjalo je uporno,
odlučno i svim sredstvima braniti.
Sarajevo je bilo domaćin jugoslavenskog samita 18. februara 1991. godine. Na njemu je Alija
Izetbegović u svoje i u ime predsjednika

335

164 Dragica Pušonjić, Poslednji ‘talac’ Jugoslavije, u knj. BiH ogledalo razuma, Borba, 1992, s. 55-57.
165 Alija Izetbegović je na konferenciji za štampu krajem januara 1991. na pitanje o utisku sa međurepubličkih razgovora izjavio: “Što se
tiče utisaka sa međurepubličkih razgovora o budućnosti Jugoslavije, čas mi se čini da smo došli do rješenja otvorenih pitanja, čas
posumnjam u sve to. Tom dvojakom utisku doprinose pojedini učesnici u razgovorima čije riječi i ponašanje katkad nisu u skladu.
Verbalno postoji saglasnost za očuvanje jugoslavenske zajednice, međutim ponašanja nisu u skladu sa tim... Bosna i Hercegovina je u
mogućnosti da uskoro ponudi svoj koncept budućeg ustrojstva zemlje i njenog izlaska iz krize ..” (Oslobođenje, 31. januar 1991. s. 3).
 Makedonije Kire Gligorova ponudio projekat asimetrične federacije.
Projekat je podrazumijevao1 ostajanje svih republika u Jugoslaviji sa zajedničkim poslovima
u privredi i odbrani, dok bi se “ostali odnosi stepenasto uređivali”. Na konferenciji za štampu
je izjavio da se ovim projektom BiH ne priklanja ni istočnom ni zapadnom bloku, da BiH
neće ostati u četveročlanoj federaciji ukoliko bi i Hrvatska otišla iz Jugoslavije, da BiH
zadržava princip ekvidistance prema istočnim i zapadnim zemljama. Izjavio je tada daje
Sarajevski samit završen prema shemi - dvije republike za konfederaciju, dvije za federaciju
i dvije ‘negdje između toga’.166
Izetbegović je u intervjuu reviji “Nedjelja” od 24. februara 1991. pojasnio stav u pogledu
odnosa BiH i asimetrične federacije: “Mi insistiramo da u budućoj Jugoslaviji, kao njen
konstitutivni i nezaobilazni dio, bude Hrvatska. Oni (Srbija i Crna Gora) se već mire s tim da te
hrvatske republike nema u budućoj Jugoslaviji, što mi naravno ne prihvatamo.~..” 167
Ni ovaj samit, poput ranijih, nije uspješno okončan. Slovenija i Hrvatska su isključivo bile
za konfederalni princip uređenja buduće Jugoslavije, Predsjedništvo SFRJ za federalnu
organizaciju s tim što bi građani bili nosioci suvereniteta u svojim republikama. Plan za uređenje
“jake federacije” predložili su predsjednik Srbije i predsjednik Predsjedništva Crne Gore.
Ove suštinske razlike ipak nisu smetale Tuđmanu i Miloševiću da se 25. marta sastanu negdje
“u pograničnom području obeju republika” (Karađorđevu) i da u tajnosti kroje planove o
uređenju nove Jugoslavije, da raspravljaju o međusobnim granicama a najviše o načinu podjele
Bosne i Hercegovine.
Ni na zajedničkom sastanku “šestorice” na Brdu kod Kranj a održanom u aprilu 1991. ništa
suštinsko nije dogovoreno.
Ubrzo nakon ovih sastanaka 22 općine u sjeverozapadnoj Bosni pristupile su novoj
nelegalno uređenoj tzv. Zajednici općina Bosanska krajina. Bilo je najavljeno skorašnje
formiranje slične zajednice u istočnoj Hercegovini. Tuđman je, navodno prema tajnom
dogovoru sa Miloševićem iz Karađorđeva, trebalo na sličan način da prisajedini zapadnu
Hercegovinu Hrvatskoj, i da se na taj način praktično pocijepa država Bosna i Hercegovina.
O tajnom paktu Milošević - Tuđman tokom aprila 1991. godine uveliko su pisala mnoga
javna glasila. Novosadski magazin Stav pisao je da su “Milošević i Tuđman postigli sporazum

166 M. Lučić-D. Pušonjić, Teško razrešiva pat pozicija, Borba, 25.5.1991. s. 2.

167 0 Izetbegovićevom prijedlogu o “asimetričnoj federaciji” Radovan Karadžić je izjavio: “Mislim da nisu mogući bastardni, već samo
čisti oblici države. Neće biti moguće napraviti stepenastu federaciju. Moguće je sa jedne strane imati dvije nezavisne države i, sa
336
druge, novu federalnu zajednicu...” Dalje je izjavio da se “za pitanje granica mora primijeniti etnički, a ne istorijski princip...”
(“Borba”, 26. februar 1991). Zagrebački “Večernji list” nakon ovog samita je napisao: “... Muslimani su ključno pitanje. Oni treba da
kažu hoće li u veliku Srbiju, velikosrpsku Jugoslaviju, u konfederalni savez ili nešto četvrto. Dr. Tuđman ne pravi greške koje su činili
Maček i Pavelić (prvi pregovarajući s Beogradom, a ne vodeći računa o Muslimanima; drugi, izjednačavajući Muslimane s Hrvatima
i ne dajući im pri tom autonomiju kojom bi oni izrazili svoj individualitet). Hrvatski predsjednik inzistirana granicama BiH... On nudi
koncepciju koja bi Jugoslaviju učinila savezom ravnopravnih država i time sačuvala značajan dio nacionalne povezanosti. Srbijanskoj
politici takvo stajalište ne odgovara jer to znači ukinuće velikosrpske dominacije...” (“Oslobođenje”, 28. februar 1991).
 o postepenom komadanju Bosne i Hercegovine”. Dodao je da će se granica protezati dolinom
Neretve i do Konjica “pa ispred Sarajeva skreće ka Kreševu i dalje deli Bosnu dolinom reke
Bosne...” Tihomir Lozo u sarajevskoj Nedjelji u napisu Forsiranje bosanskih rijeka pisao je:
“Sve se glasnije govori o nekakvoj velikoj nagodbi između Srba i Hrvata, o paktu Milošević-
Tuđman, o nekakvoj liniji Neretva-Bosna-Vrbas... Da lije famozna komisija eksperata koje su
naimenovala dva predsjednika u suštini skupina političkih kartografa koja u tami neke
rezidencije povlači linije... ”168
Na priče o nagodbi između Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH, na izjavu Dobroslava
Parage, lidera Hrvatske stranke prava o “Hrvatskoj do Drine”, kao i na Deklaraciju o suverenosti
BiH reagirali su SD A za Hrvatsku i Bosanska demokratska stranka sa sjedištem u Zagrebu.
Potpredsjednik SD A Šalim Šabić izjavio je da ova stranka “neće dozvoliti da BiH svojataju
zagovornici onih političkih programa i onih republika čija se sadašnja rukovodstva oglušuju o
demokraciju i ljudska prava”. Dr. Šemso Tanko vić, predsjednik SD A za Hrvatsku, povodom
izjave D. Parage o “Hrvatskoj do Drine” rekao je, da je to samo dokaz da se sa Hrvatskom
strankom prava “nema što i o čemu razgovarati”.
Nakon već otkrivenih tajnih planova o komadanju Republike BiH, Alija Izetbegović je 10. juna
u Sarajevu skupio mnoge značajne ličnosti

iz zemlje. Bilo je prisutno 356 ljudi koji su bili za očuvanje BiH kao suverene Republike.
Htio je da ih “obavijesti o dramatičnom trenutku BiH i položaju muslimanskog naroda i da
čuje njihova mišljenja”. Pored Glavnog odbora i poslanika SDA u Parlamentu, skupu su
prisustvovali i predstavnici lijevih partija, nezavisni intelektualci, predstavnici društava,
institucija i udruženja muslimanskog naroda. Tada je odlučeno da se pruži odlučan otpor
podjeli BiH, da se jednodušno podržava borba za suverenitet koji bi se branio svim sredstvima.
Zbog sve češćih zastrašivanja Muslimana u istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, zbog
onemogućavanja fiinkcioni sanja i organiziranja vlasti, zbog “ubijanja Muslimana u Crnoj
Gori i Albanaca na Kosovu, psihološkog rata protiv Muslimana u Sandžaku i Beogradu,
regionalizacija, stvaranja haosa... a sve sa ciljem da se Muslimani zbiju u enklave, prisile na
iseljavanje, onemoguće u razvoju i afirmaciji” odlučeno je da se obavijesti
međunarodna javnost Evrope, SAD-a, Ujedinjenih nacija i muslimanski istok. Tom prilikom
je rečeno daje Stranka demokratske akcije formirala Nacionalni savjet za odbranu

197) Nedjelja, 21. april 1991, s. 11. 337

Mirko Jović, lider Srpske narodne obnove je u intervjuu sredinom maja rekao o stvaranju srpske nacionalne države, pored ostalog i ovo: “...
Moraćemo da ispravljamo greške naših dedova i stvorimo nacionalnu državu Srba... Zato smo osnovali Srpsku nacionalnu stranku... Srbija je
suspendovala mnoge nadležnosti savezne države a srpski krajevi su pokazali da su stvarno toliko jaki da se polako pripajaju Srbiji: prvo
Slavonija, Baranja, zapadni Srem, pa Srpska krajina, a poslednjih dana istočna Hercegovina, stara Hercegovina, Romanija, severoistočna
Bosna se pripaja Krajini i nagoveštava pripajanje Srbiji... Reč je o oslobođenju i ujedinjenju srpstva, oslobođenju od Titove Jugoslavije...”
(MG, 17. maj 1991).
 muslimanskog naroda.
Sa skupa je upućen i Proglas u kojem su iznijeti stavovi i težnje Muslimana Jugoslavije. 198}
Na šestom po redu Samitu lidera jugoslavenskih republika održanom 6. juna 1991. u Sarajevu
prvi put se nakon dužeg vremena u narodu pojavio zračak nade o mogućem sporazumu. Tada je
Alija Izetbegović zajedno sa predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim ponudio novi
koncept za razrješenje jugokrize. Bila je to tzv. Platforma o budućoj

198) U Proglasu se, pored ostalog, kaže:

1. Muslimanski narod u Jugoslaviji našao se na historijskom raskršću i pred izborom koji se ne
može odgađati. Potvrđujemo punu saglasnost sudionika ovoga skupa u ocjeni da taj izbor jeste
i da može biti samo suverena i cjelovita Bosna i Hercegovina. Kao domovina bosanskih
Muslimana, kao otadžbina svih jugoslavenskih Muslimana. Za taj izbor spremni smo boriti se.
2. Do sada su Muslimani mnogo puta dokazali da su za Jugoslaviju. Od sada Muslimani su
samo za onu Jugoslaviju koja priznaje suverenost i ravnopravnost Bosne i Hercegovine. Za
takvu Jugoslaviju spremni smo zalagati se.
3. Bosna i Hercegovina je domovina Muslimana, Srba, Hrvata i svih građana koji u njoj žive.
Ona nije djeljiva, jer je izmiješana... Stoga pozivamo sve Muslimane, sve Srbe i sve Hrvate,
sve građane BiH, da brane svoju domovinu.
4. Opredjeljujemo se za BiH kao građansku republiku u kojoj će biti poštovani sloboda i prava
čovjeka i građanina i nacionalna prava naroda i manjina, u kojoj će vladati ekonomska i
politička demokracija. To je trajno opredjeljenje muslimanskog naroda...
6. Vjerujemo u potrebu i budućenost integracije na jugoslavenskom i evropskom prostoru.
Stoga bosanskohercegovačke granice trebaju biti trajno otvorene prema Hrvatskoj, Srbiji i
Crnoj Gori i dalje, preko njih, prema Evropi...” (Muslimanski glas, 14. VI1991. s. 2).

338
jugoslavenskoj zajednici. Prihvaćena je od svih učesnika “kao dobra osnova” za nastavak razgovora
i postizanje kompromisa. Dr. Janez Dmovšek i Milan Kučan, lideri iz Slovenije u načelu su je i
podržali. Platforma je pokušavala da približi do tada suprotstavljene planove i krajnosti istočne
(Srbije i Crne Gore) i zapadne varijante (Hrvatske i Slovenije).199} Međutim, oba suprotstavljena
bloka su ubrzo, uprkos pozitivnim izjavama za javnost, ocijenila daje ona ipak, u suštini, po njima
protivna interesima njihovih nacija i republika, pa su je odbacili. Tuđman i Milošević su nastavili da
razrađuju plan o podjeli BiH. Milan Babić “predsjednik vlade sedme jugoslavenske republike 4
Kninske krajine” ili “druge srpske države” u Bosansku krajinu je uputio radi “rušenja granice” svoje
policijske snage. Zatimje u Skupštini Vojvodine razmatran prijedlog o spajanju BiH sa Kninskom
SAO krajinom i njihovom pripajanju Srbiji. Premijer hrvatske vlade Josip Manolić je u bečkom
magacinu “Profil” otvoreno razrađivao način podjele BiH između Hrvatske i Srbije. Milovan Đilas,
jedan od najviših rukovodilaca i Titovih saradnika u toku Drugog svjetskog rata, te najpoznatiji
disident i njegov oponent nakon oslobođenja zemlje, u junu je izjavio: “Tuđman i Milošević nemaju
o čemu da se dogovaraju osim o podjeli Bosne i Hercegovine... ” 200}
Platforma Izetbegović-Gligorov” bila je definitivno odbačena kad su Slovenija i Hrvatska
donijele ustavne deklaracije o razdruživanju od Jugoslavije. Tada je politički sukob ovih država sa
Miloševićevim režimom u Srbiji prerastao u otvoreni rat. Međutim, Jugoslavija će bar

199) Osnove Platforme Izetbegovića i Gligorova su:

Buduća Zajednica jugoslavenskih republika izvorni suverenitet daje republikama, koji dio
-

suvereniteta prenose na Zajednicu. Zajednica će imati međunarodno-pravni subjektivitet, a

republike - u skladu sa međunarodno-pravnim priznanjem; republike će voditi samostalno spoljnu
politiku i učestvovati u utvrđivanju ukupne politike Zajednice.
- Zajednica će imati zajedničke oružane snage iz svih republika koje bi čuvale vanjske i unutarnje

granice, a republike će imati vlastite oružane snage.

- Organi Zajednice konstituisaće se na paritetnom principu - s jednakim brojem članova iz svake

republike; izvršiće se racionalna dislokacija najvažnijih organa i institucija Zajednice u svim

republikama.
- Zajednica će strogom kontrolom vladinih, nevladinih, evropskih i drugih institucija garantirati

prava građana i manjina na čitavom svom prostoru, pri čemu se pohvataju evropski standardi i
tijela.
- Zajednica obezbjeđuje zajedničko tržište, jedinstven carinski režim, centralnu emisionu banku

sa zajedničkom valutom, jedinstven bankarski i devizni, spoljnotrgovinski, carinski i sistem

339kreditnih odnosa s inostranstvom, itd.” (Muslimanski glas, 7. VI1991, s. 2).
200)Milovan Đilas, Griješili smo prema Muslimanima, intervju “Muslimanskom glasu”, 7. jun

1991. s. 12-13-
 formalno kao cjelina još egzistirati zahvaljujući zemljama Evropske ekonomske zajednice,
SAD i međunarodnim organizacijama. I lideri Stranke demokratske akcije su, nakon
razdruživanja Slovenije i Hrvatske, izjavili da “SDA čvrsto ostaje pri svojim stavovima i
opredjeljenjima da Jugoslavija ostane u onim granicama u kojima je bila i da se dalje nastave
razgovori o njenom budućem političkom ustrojstvu”. 169
Evropska zajednica je 8. juna 1991.godine nakon Sarajevskog samita donijela novu
Deklaraciju o Jugoslaviji. Samit je ocijenila “kao ohrabrujući korak” u daljim demokratskim
procesima, Ponovo je pružila podršku ekonomskoj reformi saveznog premijera Ante
Markovića.
Čim šu Slovenija i Hrvatska proglasili samostalnost i razdruživanje od Jugoslavije, Ustavni
sud BiH je, “polazeći od svoje ustavne odgovornosti za zaštitu ustavnosti i zakonitosti
ustavnog poretka”, već sutradan dostavio republičkoj Skupštini dokument pod naslovom
Konstatacije i prijedlozi. U njemu se u devet tačaka, pored ostalog, navodi; “... Promjene
ustavnog uređenja Jugoslavije mogu se vršiti samo na legalan način; Ustavni sud smatra da
principi sadržani u platformama predsjednika Predsjedništva SR BiH i predsjednika Republike
Makedonije, te Saveznog izvršnog vijeća predstavljaju realnu osnovu i polazište za iznalaženje
opšteprihvatljivih rješenja;... Samo su građani BiH nosioci vlasti u Republici i jedino oni
mogu, u okviru ustavnih institucija i na propisan način, odlučivati o pitanjima položaja i
unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine; ... Teritorija Republike je jedinstvena i nedjeljiva.
Niko izvan Bosne i Hercegovine nema pravo niti može mijenjati njene granice. Na ustavan
način one se mogu mijenjati samo odlukom Skupštine SR BiH u skladu sa voljom građana
cijele Republike, izraženo njihovim prethodnim izjašnjavanjem putem referenduma i ako se
za mijenjanje granica izjasne dvije trećine ukupnog broja birača;... Neprikosnoveno i
neotuđivo je pravo i dužnost - izričito se propisuje Ustavom SR BiH - naroda i narodnosti,
radnih ljudi i građana SR BiH da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalnu
cjelokupnost i Ustavom utvrđeno društveno uređenje SFRJ i SR BiH. Svako ko ih u tome
sprječava čini proti vustavan i kažnjiv akt koji se smatra izdajom;... U ostvarivanju odbrane i
zaštite ustavnog poretka i teritorijalnog integriteta Republika treba da što tješnje sarađuje sa
Jugoslavenskom narodnom armijom, koja je kao dio jedinstvenih oružanih snaga zemlje,
dužna i po Ustavu odgovorna da to obezbijedi, uključujući i zaštitu nepovredivosti granica
Bosne i Hercegovine;... Neodrživi su samovlasno preuzimanje i vršenje državnih
kompetencija,
340
stvaranje paralelnih i konkurentnih organa vlasti, nacionalne teritorijalizacije i drugi oblici

169 “Oslobođenje”, 27. jun 1991. s. 5.

ugrožavanja ustavnog poretka, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike”. 170 171 172 >

Odnos zemalja Evropske zajednice i SAD-a prema jugokrizi

Nakon razdruživanja Slovenije i Hrvatske jugoslavenska kriza je potpuno
intemacionalizirana na svim nivoima (EZ, KEBS, SAD) a ubrzo i u OUN, u svakom pogledu -
političkom, ekonomskom i vojnom. I Vlada SSSR-a imala je identičan stav kao Evropa i
Amerika prema krizi u Jugoslaviji. Zajedničko im je svima bilo da se očuva jugoslavenska
zajednica bilo kao federacija, konfederacija ili kao neko treće rješenje pod uvjetom da to svima
odgovara. Zato je Platforma Izetbegović- Gligorov imala njihovu podršku.
Zabrinuta događajima u Jugoslaviji, Evropska zajednica je 15. marta 1991. izdala
Deklaraciju o Jugoslaviji. U njoj je istaknuto da “ujedinjena i demokratska Jugoslavija ima
najbolje šanse da se skladno integrira u novu Evropu”. Zbog eskalacije sukoba i pošto se nije
postizao dogovor o budućem ustrojstvu Jugoslavije, a očekivao se i vojni puč, Senat SAD je 17.
maj a jugoslavenskom vrhu uputio upozorenje u kojem “apelira na jugoslavenskog predsjednika
Jovića i JNA da se uzdrže od primjene taktike prinude i sile protiv demokratski izabranih vlasti
u republikama Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji”.203}
Kako se kriza unutar Jugoslavije pogoršavala vlada SAD je u maju donijela odluku kojom
se obustavlja stručno-tehnička pomoć i podrška Jugoslaviji u međunarodnim finansijskim
institucijama. Vlada SAD je tada uvela i sistem različitog ponašanja prema jugoslavenskim
republikama. Tim povodom izdala je i saopćenje od pet tačaka o svojoj politici prema
Jugoslaviji. U saopćnju je, pored ostalog, istaknuto:SAD neće podržati i nagraditi secesiju; one
će poštovati bilo koji okvir, federalni, konfederalni ili neki drugi o kome narod Jugoslavije
odluči mimo i demokratski; čvrsto stojimo da se spoljne i unutarnje granice ne mogu mijenjati
osim mirom i dogovorom.” U saopćenju piše i ovo: “Smatramo da je rukovodstvo Srbije
odgovorno za krizu u jugoslavenskom Predsjedništvu što se može tumačiti samo kao namjerno
nastojanje da se pogorša politička situacija i povećaju mogućnosti dezintegracije i nasilja.”
Vlada SAD je izrazila i “zabrinutost zbog kršenja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj”. 204}
U cilju pružanja pomoći u razrješavanju jugo-krize početkom druge polovine juna 1991.
godine u Beograd je došao i američki državni sekretar Džejms Bejker. Tom prilikom je
Izetbegović predložio Bejkeru da SAD usmjeri svoj utjecaj na Srbiju kako bi ova prihvatila
Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništa SFRJ te na zapadni dio Jugoslavije kako bi
Hrvatska i Slovenija prihvatile minimum državnih ingerencija jugoslavenske zajednice.
Izetbegović je još zatražio “da međunarodna zajednica fokusira Bosnu i Hercegovinu”, sa čime
341
se Bejker složio.

170 Čitav tekst dokumenta Konstatacije i prijedlozi objavljen je u listu Borba, 27. jun 1991. S. 7.
171 Muslimanski glas, 17. maj 1991., s. 24.
172 Borba, 27. maj 1991. s. 6.
 Otcjepljenjem Slovenije i Hrvatske i izbijanjem rata u Sloveniji jugo- kriza je dostigla takav
domet da su predstavnici zemalja EZ nametnuli 30. juna 1991. Stjepana Mesića za šefa države. S
tim su se, najzad, pod pritiskom saglasili i lideri Srbije i Crne Gore. Tada je Predsjedništvo SFRJ,
uključujući slovenačke i hrvatske članove, prihvatilo da se zavede tromjesečni moratorijum na
slovenačko i hrvatsko proglašenje suvereniteta i nezavisnosti, te da se odmah prekine rat u
Sloveniji.
Direktna posljedica rata bilo je uvođenje suspenzije o pomoći Jugoslaviji od SAD i EZ.
Zaveden je i embargo na uvoz oružja i vojne opreme. Dva dana nakon toga, 7. jula 1991. godine,
na sastanku evropske “Trojke” sa saveznim i republičkim rukovodstvima i članovima
Predsjedništva SFRJ na Brionima je potpisana Deklaracija sa dva aneksa. Tim dokumentom se
“obnavlja stanje na granicama koje je važilo do 25'. juna (1991), ukida blokada jedinica JNA (koja
treba da se povuče u kasarne), a odluke Slovenije i Hrvatske o razdruživanju privremeno se
suspendiraju na tri mjeseca - do 7. oktobra 1991. godine.205}
Međutim, obećanje čelnika Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore da će ispuniti preuzete
obaveze bilo je kratkotrajno. U tome su im, donekle, pomogle i neke evropske zemlje, osobito
Njemačka i Austrija, čak i SAD. Njihovi različiti strateški, ekonomski i politički interesi na ovim
prostorima doveli su do različitog i ponašanja. U rješavanju jugo-krize sve više su se angažirale i
razne međunarodne političke organizacije, među kojima i Liberalna intemacionala. Izvršni
komitet ove intemacionale (Liberal International Executive Committee) je već 6. jula 1991. u
Berlinu, na prijedlog Adila Zulfikarpašića, člana ove utjecajne evropske političke grupacije i
predsjednika Muslimanske bošnjačke organizacije u Jugoslaviji, donio o tome rezoluciju. Tom
rezolucijom se, pored ostalog, “izražava poštovanje prema demokratskoj odluci naroda Slovenije
i Hrvatske u

205) U Rr/onsAoj deklaraciji su istaknuti principi za rješavanje jugo-krize: prvo, narodi

Jugoslavije jedino mogu odlučiti o svojoj budućnosti; drugo, hitno moraju otpočeti pregovori
o svim aspektima budućnosti Jugoslavije i to bez ikakvih preduvjeta; treće, Predsjedništvo
SFRJ mora imati puna ovlašćenja nad oružanim snagama Jugoslavije... (Manojlo Tomić,
MG, 12. jul 1991, s. 2).

342
pogledu nezavisnosti” i daje podrška inicijativi EZ i KEBS-a za postizanje primirja u Sloveniji i
stvaranje atmosfere koja će biti konstruktivna za otpočinjanje pregovora o budućnosti Jugoslavije..
.”173
Ni naredbi sastanci jugoslavenskih lidera održavani u raznim mjestima Jugoslavije, kao ni
sastanci i odluke “Dvanaestorice” EZ i “Sedmerice” najrazvijenijih zemalja svijeta i njihovih
predstavnika sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom nisu doveli do pomaka u
razrješavanju jugo-krize. Naprotiv. Eskalacija sukoba između Srba i Hrvata se od oružanih
incidenata pretvorila u drugoj polovini augusta 1991. u pravi rat. U međuvremenu, Ministarski savjet
EZ usvaja deklaraciju (6. augusta u Hagu) u kojoj se prvi put ističu principi p nepovredivosti
granica-spoljnih i unutrašnjih, Izričito se kaže da njihova promjena putem sile nije prihvatljiva.
Krajem istoga mjeseca, 27. augusta 1991. u Briseslu, “Dvanaestorica” usvajaju deklaraciju kojom
nedvosmisleno osuđuju Srbiju i JNA. Ponovo ističu odlučnost u tome da se neće priznati nikakva
promjena granica i “politika svršenog čina”. Podršku ovakvim stavovima dali su Državni sekretarijat
SAD i Sekretarijat KEBS-a.
Kada su sukobi u Hrvatskoj došli do tačke usijanja, u prisustvu ambasadora “Dvanaestorice”
kompletno Predsjedništvo SFRJ, predsjednik SlV-a Ante Marković i svi lideri jugoslavenskih
republika, uključujući Slobodana Miloševića, 2. septembra 1991. potpisali Memorandum o potpunoj
obustavi vatre i o proširenju posmatračke misije i na Hrvatsku. Ali do toga nije došlo. Konferencija
o Jugoslaviji održana je 7. septembra u Hagu sa lordom Karingtonom kao predsjedavajućim. S
kraćim i dužim prekidima trajala je čitavu godinu. Na njoj će jugoslavenski lideri svaki put davati
svečane obaveze i potpisivati akta, a zatim ih bezobzirno kršiti. Zbog toga u lješenju jugo-krize ništa
nije učinjeno. Jedino će se definitivno završiti proces raspadanja SFRJ, stvoriti se države, koje će
međusobno, osim Slovenije i Makedonije, i dalje ratovati.
U međuvremenu, dok su se Evropa, SAD i OUN bavile problemom Jugoslavije, naročito
odnosima i ratom između Srbije i Hrvatske, lideri ovih republika su se i dalje, i pored stalnih
inostranih upozorenja, bavili rasturanjem i diobom Bosne i Hercegovine.
A. Milošević -glavni strateg i kreator politike rušenja SFR Jugoslavije. Politika Tuđmanovog
režima prema Bosni i Hercegovini
Još se potpisi na Brionskoj deklaraciji nišu hi ©Sušili kada se Narodna skupštinu Republike Srbije
- mimo Ustava SFRJ i Ustava Srbije -

343

173 Bosanski pogledi, 11. jul 1991. s. 5.

 proglasila vrhovnim zaštitnikom srpskog naroda u čitavoj Jugoslaviji. Bilo je to 8. jula 1991.
Pri tome se nije obazirala na prava drugih naroda. U zaključcima j e naglašeno daje “Narodna
skupština Republike Srbije odlučna u nastojanju da se sačuva Jugoslavija kao demokratska
savezna država, na osnovu neotuđivog prava naroda na samoopredjeljenje... u granicama
istorijskih i etničkih teritorija koje ti narodi naseljavaju”. Tim se Srbija opredijelila za krnju
Jugoslaviju. U pogledu JNA je zaključeno da će ostati oružana snaga u toj novoj Jugoslaviji.
Vladi Srbije je naloženo “da preduzme neophodne mere kako bi jedinice Teritorijalne odbrane
Republike Srbije bile u potpunosti osposobljene da u potrebnom trenutku preuzmu na sebe
zadatke odbrane Republike Srbije i srpskog naroda, kao i zadatke zajedničke odbrane sa
drugim narodima koji su se odlučili da žive u Jugoslaviji”. Tih dana nakon održane smotre
dijela jedinica Teritorijalne odbrane, Slobodan Milošević je izjavio da oružane snage Srbije
“nadmoćno prevazilaze slične snage izvan Srbije”. Bio je upravu, postoje JNA bila pod
njegovom kontrolom.
Vlada Bosne i Hercegovine je znala da se rezervisti iz Srbije masovno upućuju u ovu
republiku. Znala je da se u Bosanskoj krajini vrše grozničave pripreme za mobilizaciju i da se
masovno dijeli oružje srpskom stanovništvu. Zato je u Sarajevu 10. jula 1991. godine sazvala
vanredno zasjedanje Skupštine BiH. Na njemu je razmotrena političko- sigumosna situacija u
Republici. Predsjednik Vlade Jure Pelivan izjavio je daje “upravo dobio informaciju iz
Beograda da SIV ocjenjuje kako je stanje u zemlji na ivici političke i ekonomske katastrofe”;
“ima saznanja kako se rezervisti kreću iz Srbije preko Bosne i Hercegovine”; radi se na
mobilizaciji Teritorijalne odbrane i rezervnog sastava milicije, u to se uključuje i šef jedne
republike (S. Milošević) i šef jedne političke stranke (Karadžić) iz BiH na potpunoj
koordinaciji tih akcija i podjeli oružja sa konkretnim planom.” Pelivan je još rekao da “Vlada
traži da se hitno okonča i opća mobilizacija posebno zato što se JNA finansira upravo iz
štampanog novca, odnosno primame emisije”. Završio je izlaganje riječima daje “posljednji
čas da se nešto uradi, jer su međunacionalni odnosi u BiH na rubu propasti”. 174
Na istom zasjedanju je Izetbegović, ocjenjujući situaciju u BiH i njen odnos prema
Jugoslaviji, rekao: “Bosna i Hercegovina će ostati u Jugoslaviji u kojoj će biti i Srbija i
Hrvatska a neće ostati tamo gdje nema Hrvatske. Ko god kroji druge planove, taj pravi
račun bez krčmara, neće uspjeti silom da zadrži Bosnu i Hercegovinu. Može se samo
pokušati silom, ali na godinu, dvije ili tri - međutim, Bosna
344 se ne može pokoriti...”
Utom su prva dva čelnika MBO u listu Bosanski pogledi objavila svoje stavove o BiH. Adil
Zulfikarpašić u tekstu Mir pred buru piše: “Armija koja se raspada ima veliki potencijal u modemom

174 Borba, 11. jul 1991. s. 27.

oružju, a izgleda i u opasnim glavama i opasnim idejama, ali nad njom nema jednog centralnog
autoriteta. Armiju je očigledno zahvatila stihija, ona se predala u ruke jedne klike i to našem narodu
može da priredi neviđene nevolje. Također, velikosrpski faktor koji je do sada u teoriji stvarao razne
planove došao je danas u fazu njihove političke realizacije... Bosni i Hercegovini, očevidno, prijeti da
u budućim sukobima bude mjesto najžešćih razračunavanja. Slovenija je bila uvertira prema onome
što čeka Hrvatsku, ali prava tragedija i katastrofa dogodiće se u Bosni i Hercegovini. Da je to tako,
vidi se iz konkretnih planova koji egzistiraju. Scenario bosanske drame već je napravljen... Alternativa
je u općem pomirenju i samostalnosti Bosne i Hercegovine. Bosna neće biti porobljena.. .”175
Muhamed Filipović u istom broju u tekstu Milošević je najavio rat Bosni, između ostalog, piše:
“... Svojim nastupom na TV Slobodan Milošević je potvrdio ono što smo svi mi i inače znali i
pretpostavljali, tj. daje on glavni strateg i kreator politike rušenja Jugoslavije. On misli da se konačno
rješavanje unutarnje krize mora odigrati oružanim putem, te je za to spremio srpski narod...
Proglasivši poraz Armije kao oblik njene suspenzije i vraćanje na njen srpski osnov, te uputivši svima
jasnu prijetnju da su Srbi najbrojniji, najviše i najbolje naoružani i spremni da. ostvare silom oružja
svoje planove, Milošević nije ostavio više nikakve sumnje u svoje namjere, mada još nije jasno koliku
podršku stvarno u srpskom narodu ima za svoju politiku; Ali, On nije ostavio više sumnje ni u sve
one naše sumje u postojanju tzv. planova srpske politike prema nama... Sada se kao realnije javljaju
sve one priče o projektiranom danu ‘D’, kada će, kako se tvrdi, proraditi nagomilano oružje i kada će
već formirane trojke i odredi lješavati pitanje političkih opcija i prava po već oprobanim principima...
Budući da takvoj politici najviše smeta Bosna i Hercegovina, sa svojom nesumnjivom
državnopravnom tradicijom i međunarodnopravnim subjektivitetom u evropskoj politici nedavnih
godina, kao i njen narod, tj, Bošnjaci, to se glavna oštrica napada usmjerava na Bosnu i Hercegovinu
i na muslimanski bošnjački narod... Svima je jasno da je srpsko-hrvatski spor projiciran na Bosnu i
Hercegovinu, te da su pripremljene opciju koje zapravo znače destrukciju i nestanak Bosne i
Hercegovine sa međunarodne i državnopravne političke karte .. .”176

345

175 Bosanski pogledi, 11. jul 1991. s.3.

176 Bosanski pogledi, 11. jul 1991. s.3.
 ***
Tvrdnje dvojice čelnika MBO - Adila Zulfikarpašića i Muhameda
Filipovića- o opasnosti koja je prijetila Republici BiH i muslimansko- bošnjačkom narodu od
vladajućeg režima u Srbiji svakodnevno su se potvrđivale. Međutim, opasnost za opstanak
cjelovitosti ove republike prijetila je i od vladajućeg režima u susjednoj Hrvatskoj. Na to je
ova stranka, zajedno sa Socijalističkom demokratskom partijom (SDP) BiH, samo povremeno
ukazivala. Preokret u ocjenama politike Tuđmanovog režima prema Bosni i Hercegovini
nastao je nakon Tuđmanove izjave “The Daily Mirroru”, “The Europi” i “Timesu” “o podjeli
Bosne” i nakon njegovog kumstva prilikom pokatoličavanja osmero djece Nezira i Marije Pečo
iz Zagreba. Ta dva događaja izazvala su ogorčenje među bosanskim Muslimanima u čitavoj
zemlji, odlučno reagiranje SD A i većine opozicionih stranaka u Bosni i Hercegovini.
Tuđman je u “Timesu' izjavio: “Posljednji je trenutak da se prihvate principi razgraničenja
za koje sadašnje hrvatsko-srpske granice neće predstavljati svetinju. Nema nikakvog razloga
da se ne razgovara o dijelovima srpskog stanovništva koje u Hrvatskoj živi teritorijalno
kompaktno, kao i dijelovima hrvatskog naroda u Srbiji na onom teritoriju gdje je, također,
kompaktno. Ti principi trebalo bi obuhvatiti i srpski narod u Bosni i Hercegovini. U tom smislu
ne treba odbaciti mogućnost ni razmjene stanovništva. Bolje i to nego zbjegovi i strahovi... I
muslimanskim bi se vođama najzad valjalo izjasniti. Njihovo taktiziranje, čekanje da prođe
desetak godina da postanu većinom u Bosni i Hercegovini, predstavlja iluziju. U trenucima
kada više nema Jugoslavije kakvu smo poznavali, postojanje polustoljetne fame o Bosni i
Hercegovini kao Jugoslavije u malom, nije više realno.”
Mario Nobilo, savjetnik predsjednika Hrvatske Tuđmana, a po njegovom ovlaštenju,
dopisniku “Timesa” (Tim Džudi) o susretima Milošević-Tuđman u Tikvešu i Karađorđevu,
izjavljuje da su dr. Tuđman i Slobodan Milošević prilikom najmanje dva susreta raspravljali i
o nagodbi. Predloženi su i novi razgovori, ali su odgođeni zbog situacije u Sloveniji. Ključni
dio pregovora bilo bi stvaranje muslimanske države u središtu Bosne i Hercegovine, te
dobrovoljna razmjena stanovništva..
Pitanje “nagodbe i diobe Bosne i Hercegovine” izazvalo je burno reagitanje jugoslavenske i
svjetske javnosti. BBC iz Londona je 12. jula 1991. godine emitirvao izvode iz razgovora sa
Franjom Tuđmanom, a zatim i reakciju Adila Zulfikarpašića, Radovana Karadžića i sutradan
Alije Izetbegovića.
Na talasima BBC, Tuđman je, pored ostalog, kazao: "... Ali, isto tako smo kazali, ako srpska
politika postavlja pitanje granica, štoviše, 347
stvaranje Velike Srbije, onda mi postavljamo, isto tako, pitanje onog dijela hrvatskog naroda koji
živi izvan Republike Hrvatske... Smatrani da treba ići takvom rješenju u kome bi se našlo
zadovoljenje za muslimansko stanovništvo u Bosni..Na pitanje BBC-ja da li to znači da će se od
Evropske zajednice zatražiti da razmotri mogućnost osnivanja muslimanske države u Bosni i
Hercegovini, Tuđman je odgovorio: “Mi ćemo zamoliti Evropsku zajednicu da nam pomogne u
rješavanju toga pitanja na način koji bi bio najsvrsishodniji za sve. A kod toga podrazumijevamo
da to pitanje rješavanja jugoslavenske krize nije samo problem Hrvatske, Srbije i hrvatskih
muslimana, nego je i pitanje sigurnosti u ovom dijelu Evrope, pa znači i Evrope u cjelini...”
Adil Zulfikarpašić je na BBC izjavio da bi “pokušaj podjele Bosne i Hercegovine značio
početak jednog općeg sukoba i građanskog rata u cijeloj Jugoslaviji... Politikom gospodina
Tuđmana to bi sve propalo (odnosi se na zajednički život u BiH bez nacionalnih sukoba), i mi bi
smo prešli na put jednoga sukoba nacionalnog razračunavanja. Gospodin Tuđman bi trebao da
bude jako pažljiv u ocjeni ove situacije. Jedna od alternativa s kojom se možda ne bi složio
bošnjački muslimanski narod u prvome momentu jeste spremnost da mi radije ostanemo u jednome
odnosu ravnopravnih republika sa Srbijom - u krnjoj Jugoslaviji, nego da budemo podijeljeni
između Srbije i Hrvatske. Dakle, njemu se može dogoditi da se napravi jedan historijski sporazum
između Srbije i Bosne, i ja bih onda želio da upitam njega i hrvatski narod šta će se dogoditi u
tome slučaju kad se mi dvoje zaslonimo na Slavoniju... Mi Muslimani Bosne i Hercegovine želimo
da živimo u Jugoslaviji gdje su sve republike ravnopravne i suverene, ali ni u kom slučaju i ni pod
kakvim okolnostima ne možemo i nećemo pristati na podjelu Bosne.”
Tom izjavom Zulfikarpašić je jugoslavenskoj javnosti nagovijestio nešto što zbog višegodišnje
satanizacije Muslimana i islama preko mas- medija Srbije i njenog pokušaja da preko Srpske
demokratske stranke i JNA sruši Republiku BiH nije izgledalo vjerovatno. Toga dana su
Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, navodno uz konsultaciju sa SDA, Radovanu Karadžiću
ponudili prijedlog o eventualnom muslimansko- srpskom sporazumu. Karadžić je to odmah
prihvatio.
Alija Izetbegović je Tuđmanovu izjavu ovako prokomentarisao na BBC: “Ta me izjava
začudila. Ja mislim potpuno obratno - daje podjela Bosne i Hercegovine najgore rješenje
jugoslavenske krize, najgore, najnepovoljnije. Objasniću zašto... Ovdje postoji izvjesna, da kažem
tako najblaže, dvoličnst u ponašanju nekih hrvatskih rukovodilaca. Jer, oni nas ovdje suprotno
ubjeđuju - da su oni za održavanje suvereniteta i cjelovistoti BiH. Ako išta zapali sukob u
Jugoslaviji, a odatle i u Evropi,
348
to će biti podjela Bosne i Hercegovine. Mi znamo daje nama ovdje u interesu održavanje cjelovitosti
i integriteta BiH... Ovo je jedno područje koje nije apsolutno moguće podijeliti bez krvi... U Bosni i
Hercegovini bi to bio pravi pravcati građanski rat - u najgorem izdanju.. .”21°)
Reakcije i neslaganja povodom Tuđmanove izjave TIZTI&SU o podjeli Bosne su dospijevala i sa
drugih strana. Tako su Ivan Markešić, generalni tajnik HDZ BiH, i Mariofil Ljubić, potpredsjednik
Skupštine; BiH, na konferenciji za štampu 16. jula 1991. izjavili da ‘‘Hrvatska demokratska zajednica
BiH, od prvog dana do danas, i Ubuduće će biti za suverenu Bosnu i Hercegovinu u postojećim
granicama, pa jedna neodmjerena izjava ma od koga dolazila ne može utjecati na osnovne stavove
HDZ BiH”.
Predsjendik SDA za Hrvatsku dr. Šemso Tanković, je povodom Tuđmanovih “dogovora i izjava o
podjeli Bosne”, izjavio: “Većina je konstemirana: je li moguće daje on tako nešto o podjeli Bosne
rekao? Slušam uzbuđene glasove, razmišljam i ne znam treba li se svemu radovati ili pak tugovati.
Radovati — jer je konačno muslimanski narod stao na svoje noge, o svemu razmišlja i ništa ne
prepušta slučaju. Radovati, jer smo konačno iz višedesetljetne letargije pokrenuli muslimanski plimni
val koji postaje svjestan da je prestao biti objektom nečijih interesa i postao odlučan faktor koji će
sudbinski djelovati na buduće odnose na ovom prostoru...
Sviđalo se to nekome ili ne, ali sudbina Hrvatske i Bosne su tijesno povezane. Samostalna, suverena
i neovisna Bosna je potrebna Hrvatskoj. Samostalna, suverena i neovisna Hrvatska je pretpostavka da
i Bosna može postati samostalnim faktorom odlučivanja na ovim prostorima. Komadanje Bosne
neminovno dovodi do komadanja Hrvatske, koja bi, u najboljem slučaju, bila svedena na ‘zagrebačko-
varaždinski okrug’...
0 Herceg-Bosni se neće odlučivati u Zagrebu i Beogradu, odlučivat će se u Sarajevu. O Herceg-
Bosni neće odlučivati političari koji na nju gledaju kao na ‘objekat dogovaranja’ i, u pravilu, žive
izvan Bosne i nemaju pojma o fluidu zajedništva koji karakterizira bosanski milje... ”177 178>
U tom kontekstu dr. Slaven Letica, profesor Zagrebačkog sveučilišta ijedan od ranijih Tuđmanovih
političkih savjetnika, sredinom jula 1991. godine izjavljuje: “Jedna od osnovnih ambicija većine
vlastodržaca u Jugoslaviji jest desubjektivizacija bosanskih Muslimana. Položaj bosanskih
Muslimana u Jugoslaviji i u svijetu se za 60 godina radikalno promijenio... Svaki racionalni pristup
muslimanskoj etničkoj zajednici

349

177 Amir Zimić, su za BBC rekli Tuđman, Zulfikarpašić, Karadžić i Izetbegović,

Muslimanski glas, 19. jul 1991. s. 24.
178 Dr. Šemso Tanković, Bosna Bosancima, MG, 19. jul 1991. s. 3.
u Jugoslaviji je prepuštanje toj zajednici da artikulira vlastiti subjektivitet, kako god njoj padne
napamet, jer su bosanski Muslimani preznačajni za muslimanski svijet da bi bili žrtvovani u ime
srpstva ili hrvatstva. I oni će se, kao narod s posebnim subjektivitetom, ravnati prema svojim
povijesnim, ekonomskim i političkim interesima i uspostavljat će koalicijske veze s onim državama
na jugoslavenskom prostoru koje im ponude više šanse za evropeizaciju, za stvaranje vlastitog
blagostanja, za rast i razvoj. Moje je duboko uvjerenje da samo poštovanje subjektiviteta bosanskih
Muslimana i pretvaranje Bosne i Hercegovine u YU-konfederalnu Švaj carsku, s visoko
decentraliziranim sistemom organizacije vlasti, bez raseljavanja, pretvara taj prostor u potencijalnog
suradnika Hrvatske, Slovenije i drugih evropskih država, a zapravo i Srbije, ako se ona odluci za
evropeizaciju.”
Akademik Srpske akademije nauka i umjetnosti dr. Sima Ćirković je, povodom rasprava o podjeli
Bosne i eventualnog sporazuma između Srba i Muslimana izjavio: “Individualnost Bosne i
Hercegovine valja podržati ne zbog srednjovjekovne historije, već zbog misije koju ona ima u
savremenom svijetu: otklanja sukob Srba i Hrvata oko spornog prostora, ostavlja mogućnost
autonomnog razvoja Muslimana oslobađajući ih pritiska da se priključuju bilo Hrvatima, bilo Srbima.
Bosna i Hercegovina se ne bi smela realizovati kao nacionalna država, morala bi dopuštati svojim
stanovnicima Srbima i Hrvatima punu slobodu učešća u nacionalnom životu svojih matica. Takva
Bosna i Hercegovina bi mogla biti stabilna i kao karika povezivati susedne republike.. .” 179
I profesor na Beogradskom univerzitetu dr. Ivan Đurić (lider stranke Reformskih snaga Srbije),
povodom kampanje oko podjele Bosne, dao je u julu 1991. godine intervju Muslimanskom glasu
(Sarajevo). On je rekao:
“Gospodine Đuriću, od trenutka priznavanja Muslimana kao nacije ne prestaje jedan paralelni
proces negiranja njihove samobitnosti. Aleksandar Popović, islamolog na Sorboni, tvrdi daje bez
presedana u historiji dajedna vjerska zajednica postane nacija-takve ocjene najčešće potječu od
pojedinih srpskih političara i intelektualaca. Vi ste historičar i bilo bi veoma zanimljivo čuti Vaš sud
o tome?
Dr. Đurić: “U velikim sam nedoumicama kada treba da se izjasnim oko etničkog imena nekog
naroda... Moram vas upozoriti na’nešto kao historičar: nigdje nikada nauka nije stvorila naciju, niti
ukinula naciju, niti nekome dala naciju. To se nikada ne dešava u sferi nauke ... Bitno je kako se
Muslimani međusobno zovu i osjećaju... U osnovi vaše nacionalno osećanje je nešto što vi nosite
nezavisno od nauke, Vi se ne rađate kao naučnik..
Napitanje o podjeli Bosne i Hercegovine, dr. Đurić je izjavio: “U Bosni se vodi jedna žalosna
igra koja se svodi na podelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. Daje tu podelu bilo
moguće izvšiti, ona bi do sada bila ostvarena. Mislim da podela BiH nije moguća.. .”2b >
350

179 Dr. Šemso Tanković, Bosna Bosancima, MG, 2. august 1991. s. 25.
 Pokušaj ostvarenja i krah “historijskg sporazuma između Muslimana i Srba”
Nagoviještena Zulfikarpašićeva inicijativa o eventualnom “historijskom sporazumu” između
Muslimana i Srba upućena preko londonskog BBC počivala je na realnim zamislima. Dvojica
vodećih lidera MBO Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović su već 16. jula 1991. održali
sastanak sa vođama Srpske demokratske stranke Radovanom Karadžićem, Nikolom Koljevićem i
Momčilom Krajišnikom. Tada im je ponuđen tzv. sporazum između Muslimana-Bošnjaka i Srba.
Iako za tako odgovoran čin ni od koga, navodno, nisu imali ovlašćenje, a naročito ne od najjače
muslimanske stranke SD A, vođe Srpske demokratske stranke su ga odmah prihvatile. Vidjeli su
u njemu mogućnost za ostvarenje svojih planova a to je uključivanje Bosne i Hercegovine u krnju
Jugoslaviju. Sljedećeg dana Zulfikarpašić je u Beogradu razgovarao sa Miloševićem o “svim
aspektima jugoslavenske političke krize” i o “pitanju srpsko-muslimanskih odnosa danas i u
budućnosti”. Slobodan Milošević, a sutradan i Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta obnove, dali
su punu podršku Zulfikarpašiću i njegovim planovima.
0 tom dogovoru su predstavnici MBO i SDS-a obavijestili Izetbegovića23. jula 1991. Tadaje
onprisustovao dijelu razgovora vođa MBO i SDS-a. Tom prilikom, kako piše Zulfikarpašić, zamalo
nije došlo do “hvatanja za vratove” između Karadžića i Izetbegovića. Prema nekim izvorima,
Izetbegović je bio za razgovor isključivo uz prisustvo i treće strane tj. bosanskih Hrvata i
predstavnika HDZ-a za BiH. Izjasnio se protiv Jugoslavije koja bi se temeljila samo na Srbiji, Crnoj
Gori i Bosni i Hercegovini. Izetbegović u daljim razgovorima nije učestovao, a isto tako ni Glavni
odbor SDA.
Sutradan je bila napisana prva verzija nacrta tzv. muslimansko-sprskog sporazuma, odnosno
“historijskog dogovora”. Po njoj su se lideri MBO odrekli konfederacije. Pristali su da BiH kao
jedna od ravnopravnih republika uđe, i u slučaju otcjepljenja Hrvatske, u sastav krnje Jugoslavije.
Vođe SDS-a su se odrekli regionalizacije unutar BiH.
0 motivima ovog, tada još nepotpisanog sporazuma, javnost je bila obaviještena posljednjih dana
jula 1991. Oštro su mu se suprotstavili

213)Lidija Soldo, Intervju sa dr. Ivanom Đurićem, Muslimanski glas, 5. jul 1991 s
12-13.

351
SDA i HDZ za BiH, neke opozicione stranke i veliki broj nezavisnih intelektualaca. Podržali su ga
SDS BiH i veći broj političkih stranaka iz Srbije, naročito vladajuća Socijalistička partija Srbije.
Mas-mediji iz ove republike su ovaj nepotpisani sporazum glorificirali riječima “historijski
sporazum”, “Sporazum između Srba i Muslimana”, iako se radilo o dogovoru samo dvije političke
partije - Srpske demokratske stranke, sjedne, i Muslimansko-bošnjačke organizacije, s druge strane.
Čitavog augusta političke stranke i mediji u Srbiji i Bosni i
Hercegovini bavili su se ovim pitanjem. Zulfikarpašić i Filipović su napisali mnoge članke i dali
veliki broj intervjua širom zemlje, objašnjavajući motive i koristi takvog sporazuma. 214} Kada se
analiziraju

214) Glavni odbor MBO (Sarajevo) je u cilju obavještavanja članstva i javnosti o uzrocima,
ciljevima i sadržaju pokretanja inicijative radi sklapanja “srpsko- muslimanskog sporazuma”
početkom augusta 1991. godine u listu Bosanski pogledi objavio, uz ostale informacije o
pregovorima, i Osnovne strateške ciljeve politike MBO. U izvodima taj cilj glasi: “Glavni i osnovni
strateški cilj naše ukupne politike, a mi smatramo da to mora biti i osnovni cilj svake politike kojom
se žele izražavati i zastupati interesi muslimansko-bošnjačkog naroda, sastoji se u naporima da se
naš narod održi u uvjetima u kojima živi, a to su sasvim nepovoljni povijesni uvjeti... Osnovu za
afirmiranje i održavanje, pa čak i fizičko preživljavanje našeg naroda, čini egzistencija države BiH.
Stoga je održavanje Bosne: i Hercegovine, kao suverene države, nepovredivog teritorija, u njenim
povijesnim granicama, drugi bitni strateški cilj naše politike. Mi, Muslimani-Bošnjaci, nikako, ni
pod kakvim uvjetima, ne smijemo dozvoliti da se Bosna i Hercegovina dijeli i da se na posredan, ili
neposredan način cijepa njena teritorija kao jedinstveno državnoj upravno, kulturno i privredno
područje... Treći, bitni, povijesni i strateški clj naše politike mora biti sadržan u nastojanju da se
sačuvaju sva pozitivna postignuća borbe Muslimana-Bošnjaka. To je diktirano sa dva bitna
momenta, o kojima moramo voditi računa. Prvi je da postoje Muslimani-Bošnjaci, kojih ima dosta
izvan Bosne i Hercegovine. Drugi je da postoji jedna velika i snažna duhovna zajednica muslimana,
tj. pristalica i vjernika islamske vjere, koja postoji već 70 godina i koja je bitni faktor duhovnog i
kulturnog jedinstva i snage našeg postojanja na ovim prostorima;- Zbog toga i taj naš strateški cilj,
tj. da u jednoj eventualnoj demokratskoj zajednici slobonih i suverenih, odnosno ravnopravnih
država, bez dominirajućeg naroda, države', ili posebnog faktora, sačuvamo i osnovni preduvjet
održavanja jedinstva islama i islamske zajednice kao duhovnog i moralnog središta našeg
postojanja. U ostvarivanju ovih ciljeva mi se Muslimani-Bošnjaci ne možemo pouzdati u vojnu i
oružanu silu, kako zbog našeg broja i disperzije, tako i zbog činjenice da sami ne raspolažemo
osnovnim instrumentom organizacije i upotrebe oružane sile,a to je sopstvena država. Mi našu
državu dijelimo sa Srbima i Hrvatima. U toj našoj državi živi preko 3.0% Srba, i to na velikom
području naše države, a pri tome imaju najdužu granicu sa državama koje ih direktno pomažu, tj. sa
Srbijom i Crnom Gorom. To sve govori u prilog stavu da su politika, pregovori i pamet osnovni i
bitni instrumenti ostvarivanja naših strateških ciljeva. Muslimani-Bošnjaci se pri tome ne mogu
hitnije osloniti napomoć iz inozemstva. Oslanjanje države BiH na neke naše islamske prijatelje
donijela bi negativne konotacije za naš položaj. To bi bilo protumačeno u smislu već postojećih
optužbi u vezi sa našom namjerom da stvaramo islamsku republiku i da se povezujemo sa islamskim
fundamentalizmom...
352 Dakle, samo mirnim putem možemo ostvarivati sopstvene strateške interese,
barem u sadašnjim uvjeitma.” (Adil Zulfikarpašić, Članci i intervjui, povodom 70-godišnjice,
Sarajevo, 1991. s. 658-660).
njihovi napisi i izjave, može se izvući zaključak da su u prilazu imali dobre namjere - očuvanje
Republike BiH i bosanskih Muslimana od strahota rata do kojeg bi došlo ukoliko bi se dijelila
BiH između Srbije i Hrvatske. Ovim sporazumom željelo se, kako je Zulfikarpašić izjavio, da
se otkloni i “ogromna količina mržnje Srba prema Muslimanima”.
Muhamed Filipović je u “Oslobođenju” sredinom augusta 1991. godine objavio tekst Zašto
smo ušli u sporazum. Iz toga članka se jasno vidi da je upravo zabrinutost i strah za sudbinu
Bošnjaka-Muslimana bio glavni pokretač za tu inicijativu. Koliko je dr. Filipović bio obuzet
brigom za njihovu sudbinu i procjenom o mogućem njihovom uništenju pokazuju posljednje
rečenice pomenutog teksta:
“ ..... Ako se mir između nas ne bi uspostavio, tada najvjerovatnije
neće biti ni nas ni Bosne i Hercegovine. Tada će nad nama vladati jedan drugi, vječni mir. Bosna
će biti podijeljena i nestaće kao država, u svojim državotvornim, povijesnim, političkim
dimenzijama, i kao kultumo- civilizacijska tvorevina milenija. Anas Muslimana—Bošnjaka
neće biti...”
Premda su se nalazili u procijepu između dva relativno snažna naroda - Srba i Hrvata i
njihovih nacionalističkih vođa koji su uveliko pregovarah o komadanju njihove jedine
domovine - Bosne i Hercegovine, bosanski Muslimani nisu defetistički gledali na svoju
budućnost. Oni su bili nacionalno i politički zreli, svjesni svoje pozicije i snage, kao i
neuništivosti naroda koji hoće da brani svoju slobodu. Oni su bih spremni da, i pored svestrane
nadmoćnosti oba protivnika, prihvate, ako budu morali, voditi i dugotrajan odbrambeni rat.
Njima je više puta u prošlosti prijetila opasnost od bukvalnog uništenja (1737, 1790. i 1878.
godine), pa su, i pored silnih stradanja, opstali. Bosanski Muslimani su natčovječanskim
naporima branih Bosnu i Hercegovinu i onda kada su im otomanski sultani naređivah
(pomenutih godina) da kapituliraju pred armijama Habsburškog carstva ih da se povuku u
Otomansku imperiju. Pokušaj da se sklopi sporazum sa Karadžićem i Miloševićem Muslimani
su shvatih kao kapitulaciju pred neprijateljem. Pogotovo što su sa te strane nekoliko godina
unazad putem mas-medija neprekidno ponižavani, negirani, što im je priječeno
iskorjenjivanjem i svojatanjem.
SDA je sporazum odbacila. Lideri HDZ za BiH su odbili da o njemu razgovaraju, smatrajući
daje direktno uperen protiv njih. I dalje su bih uporni zagovornici, poput Hrvatske, za
konfederalnu Jugoslaviju, ih, pak u slučaju njenog raspada, za samostalnu Bosnu i Hercegovinu.
U protivnom, predstavnici bosanskih Hrvata su prijetili ustankom.180 > I SDP

353
180 Odgovarajući Stjepanu Kljuiću, lideru HDZ za BiH, da će Hrvati podići ustanak ako BiH bude u krnjoj federaciji, R. Karadžić je
izjavio da su se SDS i MBO sporazumjeli “da su protiv cepanja BiH... Prema sporazumu, glavna opcija je
 je bila protiv sporazuma “na račun trećeg naroda”. Predsjednik Liberalne stranke Rasim
Kadić je, povodom publiciranja nacrta sporazuma, izjavio:
“•.. Ubijeđen sam da bi stavljanje Muslimana na stranu samo Hrvata ili samo Srba značilo
eliminisanje Bosne i Hercegovine kao države i historijsku eliminaciju Muslimana kao naroda.
Jedini spas za Muslimane je da budu jednako blizu ijednima i drugima, jer jedino tako BiH
može biti država i Muslimani kao narod...”
Alija Izetbegović je povodom “historijskog sporazuma” dao veliki broj izjava, pa tako i
“Borbi” sredinom augusta 1991. godine:
“Mi držimo čvrst kurs - Bosna i Hercegovina i Muslimani se ne priklanjaju ni jednoj ni
drugoj strani... To je jedna od konstantu jasna je poput matematike. Ne mogu sad da
zamislim okolnosti pod kojim bismo se priklonili samo jednoj strani, jer bismo automatski
doveli u pitanje naš najviši interes a to je Bosna i Hercegovina. Čudno je to da kreatorima
sporazuma to nije jasno. Oni valjda procjenjuju daje Milošević pobjednik i da mu se treba
prikloniti. Ja lično ne vidim da je tako... Vjerujem da demokratija izgubiti ne može.. .” 181 182
Bilo je pojedinaca iz vrha Islamske zajednice koji su, istina ne javno, podržavali sporazum.
Odgovaralo im je da svi muslimani budu u jednoj, pa makar i krnjoj Jugoslaviji. Nakon posjete
lidera MBO 6. augusta 1991. reisul-ulemi hadži Jakubu Selimoskom, a u cilju pridobijanja
njegove podrške za “historijski sporazum”, Rijaset Islamske zajednice u Jugoslaviji izdao je
saopćenje: “Treba uložiti napore da se Bosna i Hercegovina očuva kao jedinstvena i
ravnopravna u okviru jugoslavenske zajednice. Cjelovita Bosna i Hercegovina treba da osigura
ravnopravan položaj sva tri naroda.”
Sarajevske “Večernje novine' su prije toga objavile daje “vrhovni poglavar Islamske
zajednice apelirao da građani istraju u zahtjevima za Jugoslavijom, jer su Muslimani vrlo
zainteresirani za jedinstvenu i zajedničku Jugoslaviju... i za tu ideju daćemo sve od sebe...”
Uz više pozitivnih članaka i izjava čelnika Socijalističke partije Srbije i nekih lidera
opozicionih stranaka (SPO i DS), bilo je i onih kritičkih i upozoravajućih. Tako je lider
Reformskih snaga Srbije dr. Ivan Đurić izjavio daje Sporazum SDS i MBO “jedan sasvim
legitiman politički sporazum dveju stranaka”, jer to nije “sporazum dva naroda” pošto one “ne
mogu

354

Jugoslavija, odnosno ‘što veća federacija’, od svih šest republika, a ako Slovoenija ode, može od pet, a ukoliko Hrvatska neopozivo
odluči da ode, ili nastavi da se ovako ponaša, moraćemo prihvatiti da hrvatski narod sa svojim teritorij ama ode”. (Borba, Sa konferencije
za štampu SDS BiH i MBO, 30. jula 1991.).
182 Dragica Pušonjić, Intervju sa Alijom Izetbegovićem, Borba, 16. augusta 1991, s. 14-15.
pretendirati da predstavljaju narode”. Bivši dugogodišnji funkcioner Srbije Draža
Marković je u intervjuu “Borbi” o sporazumu izjavio:
“Mislim daje to loš potez, zato što je u Bosni jedini dobar sporazum - trojni sporazum. To
je jedini sporazum koji je jedna srpska stranka uspela da za poslednje dve godine napravi s
bilo kim. I to je stvarno s bilo kim, jer MBO nije vodeća muslimanska stranka, ona ima samo
1% muslimanskih glasova... Ja podržavam napore koje čini Alija Izetbegović zajedno s
Kirom Gligorovim da se izađe iz ovoga i da se na miran način dogovorimo.
Stojan Cerović, novinar i dobar poznavalac bosanskohercegovačke stvarnosti, u
beogradskom nedjeljniku “Vreme”, pored ostalog, napisao je i sljedeće:
“U sukobu između straha i ponosa, Zulfikarpašić je ponudio sporazum koji smanjuje strah
ali vređa ponos. Njegove reči: ‘Ja vjerujem Miloševiću’ šokirale su Hrvate, skandalizovale
Bosnu i zasmejale dobar deo Srbije. Nijedan valjan srpski nacionalista ovo neće shvatiti
ozbiljno. Njima će se svakako učiniti da im Zulfikarpašić Bosnu donosi na tanjiru. Sam
Milošević požurio je da realizuje to što mu izgleda kao velika pobeda, pa je pozvao Bosance
i Crnogorce (odnosi se na dogovor o tzv. Beogradskoj inicijativi). Pogrešio je. Nije došao
niko od Muslimana, a Izetbegović je čak odlučno odbio krnju Jugoslaviju. On je, za sada,
izabrao ponos i strah.,.”-8}
U istom tekstu Stojan Cerović je predvidio da će sporazum uskoro i upravo krivicom
Srbije doživjeti neuspjeh:
“Ono što će, međutim, najprije sprečiti sporazum jeste sama Srbija .kojoj tako nešto
najviše odgovara. Miloševićeva diplomatija diktata, pretnji, učena ne ume da pridobije
nikoga ma koliko se on sam trudio da lepo primi Zulfikarpašića prilikom nedavnih susreta.
Treba samo sačekati da se čuje kanonada najtežih optužbi na račun Izetbegovića. Srpska
politika i mediji usmereni su na to da vode rat a ne da sklapaju saveze. Sva oklevanja i
kolebanja se žigošu, prihvataju se samo kapitulacije i nikome se ne ostavljaju nikakvi časni
izlazi. Oni prosto nisu dobar partner za političara tipa Zulfikarpašića..:”
Dr. Vesna Pešić, sociolog ijedan od osnivača i organizatora Mirovnog pokreta u Srbiji, tih
dana je u “Bosanskim pogledima”, a u vezi sa dogovorima oko podjele Bosne, izjavila:
“Oko Bosne postoje velike hrvatske i srpske igre, da se Bosna rasturi. To ne bi bilo
dobro, jer nijedna od ove dve nacije nije u stanju da proguta

217) Borba i Muslimanski glas (23. august 1991. s. 24). 355

21.8) Vreme i Bosanski pogledi, 61. Muslimani na muci (22. august 1991. godine).
muslimansko stanovništvo. Srbija i Hrvatska su, bez obzira na to šta piše u njihovim ustavima,
nacionalne države koje se baziraju na homogenizaciji većinskog naroda. U takvim državama, sve
grupe koje su druge nacije ne mogu da se osjećaju dobro. Smatram daje zato najbolje da, ukoliko
dođe do saveza samostalnih republika, Bosna i Hercegovina učestvuje kao samostalna republika u
tom savezu. Ni Srbija, ni Hrvatska nemaju dovoljno demokratskog potencijala da Muslimanima
ponude nešto bolje. Dakle, najbolje bi bilo da se Bosna konstituiše kao samostalna republika.”183
184
>
“Historijski sporazum” između MBO i SDS trajao je oko mjesec dana. Krajem augusta 1991.
Muhamed Filipović je vođi SDS-a Radovanu Karadžiću uputio pismo u kome ga obavještava da
je MBO donijela odluku o”zamrzavanju dalje aktivnosti na procesu sporazumijevanja” između
Muslimana i Srba. U pismu se navode razlozi za takvu odluku. Konstatira se da “ova akcija
(diskvalifikacije, difamacije i rušenja stranke MBO) ide tako daleko da su već stvoreni planovi i
određeni izvršioci atentata na ličnosti Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića. ,.” 220)
Na konferenciji za štampu Filipović je izjavio da ne postoje uvjeti za sporazum između
suprotstavljenih političkih, snaga. MBO ne želi više da snosi odgovornost za “ono što će se desiti”,
pa tu odgovornost prenosi na vladajuće stranke u Bosni i Hercegovini - SDA, SDS i HDZ.185 >
U međuvremenu, tokom augusta, u BiH i Jugoslaviji desili su se mnogi važni politički događaji
koji zaslužuju da se, bar ukratko, pomenu.
Smatrajući daje “historijskim sporazumom” Bosna poljuljana i daje stala na stranu Srbije, na
inicijativu Slobodana Miloševića je u Beogradu 12. augusta 1991. održan sastanak na kome su bili
predsjednici skupština Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine (Momčilo Krajišnik) i predsjednici
republika Srbije i Crne Gore. Tada je donesena tzv. “Zajednička inicijativa za mimo i demokratsko
rješenje jugoslavenske krize i donošenje novog ustava Jugoslavije”. 7h nazvana
Beogradskom, ponudila je tekst o kome je trebalo da se izjasne parlamenti ove tri republike.
Upućena je i ostalim republikama, Predsjedništvu SFRJ i Skupštini SFRJ. Na sastanku je, iako
niko od Muslimana nije bio prisutan, pozitivno ocijenjen tzv. “srpsko-muslimanski sporazum”.
Zbog samoinicijativne i nelegitimne odluke da prisustvuje toj Beogradskoj inicijativi
predsjednik Skupštine BiH je kritiziran “jer je prekršio Ustav ove republike”. Vođa HDZ za BiH
je izjavio da “Momčilo Krajišnik nije imao nikakva ovlašćenja da u Beogradu

88

183 Vesna Pešić, BiH - Samostalna republika, Bosanski pogledi, 29. august 1991. s. 14.
184 Politika, 1. septembar 1991. s. 12.
185 Politika, 1. septembar 1991. s. 12.
zastupa Hrvate i hrvatski narod.”. Alija Izetbegović je rekao “da je jugoslavenska
zajednica od šest republika optimum koji osigurava ravnotežu, dok bi u hipotetičnoj
zajednici Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine neizbježno bila hegemonija
najbrojnijeg naroda. Zato je nama neprihvatljiva “krnja Jugoslavija, a na polaganje
kamena temeljca za nju ličio je susret u Beogradu”. 186 187
0 Beogradskoj inicijativi Adil Zulfikarpašić je u intervjuu “Borbi” kazao:
“Mi nismo bili za to. To je bio ijedan mali udar sporazumu. O tome nismo bili ni
obaviješteni, ni konzultirani. Drugo, to je bilo preuranjeno i po mom mišljenju
nepotrebno. Prije toga trebalo je da se stvori konsenzus, da se povedu razgovori. Ne može
se takav sastanak napraviti prije nego što se zna da će doći jedan muslimanski
predstavnik.”223}
Kao odgovor na Beogradsku inicijativu Predsjedništvo Republike BiH je na sjednici
od 14. augusta 1991. usvojilo ranije pripremljeni tekst Platforme o položaju BiH i
budućem ustrojstvu jugoslavenske zajednice. Prema Platformi, Bosna i Hercegovina je
građanska republika, suverena i nedjeljiva država s nepovredivim i nepromjenjivim
granicama. BiH se, prema Platformi, zalaže za jugoslavensku zajednicu čiji će sastavni
dio biti republike Hrvatska i Slovenija, a obavezno Srbija i Hrvatska.
Tih dana je i Vlada Republike Hrvatske donijela Plan u pet točaka za iješavanje
jugoslavenske krize. “Plan se temelji na priznavanju suverenih i samostalnih država tj.
međunarodnog subjektiviteta svih jugoslavenskih republika”, “međusobnim odnosima
na načelima međunarodnog prava:”, “razdruživanju između republika te između
republika i federacije”, “zaključenju ugovora o savezu suvemih država prema modelu
Evropske zajednice”, te na “stabilnom poštovanju ljudskih prava i prava nacionalnih
manjina pod internom i međunarodnom kontrolom”.
Zbog nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu i težnji vladajućih režima u Srbiji i Hrvatskoj
daje raskomadaju, 17. augusta 1991. je 13 intelektualaca Hrvata iz cijele BiH u Sarajevu
objavilo Promemoriju za spašavanje Republike Bosne i Hercegovine. U njoj se, pored
ostalog, navodi: “Bosna i Hercegovina, naša jedina stvarna domovina, formacija je
stvorena u povijesnom procesu dugoga trajanja, nastala na plodotvornom tlu dodira triju
svjetskih civilizacija (zapadnog kršćanstva, islama 357i bizantskoga pravoslavlja) i kao
zajednički životni i državno-politički prostor triju naroda -hrvatskog, muslimanskoga i
srpskoga. Takav osamstogodišnji kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine, njezin
suverenitet i njezine republičke

186 Muslimanski glas, 16. august 1991. s. 27.

187 Borba, intervju, 31. VIII - 1. IX 1991. s. HI.
granice nastoje se danas osporiti i negirati...” U Promemoriju se, ukazujući argumentima odakle dolaze
opasnosti za rušenje BiH, u zaključku navodi: “Zato bi bilo neophodno urgentno pokrenuti sve
odgovarajuće međunarodne političke mehanizme, kako bi se sačuvao suverenitet i teritorijalni integritet
Bosne i Hercegovine, i tako spriječilo proširivanje ratnoga sukoba između Srbije i Hrvatske na ovu
tronarodnu republiku. Samo urgentna i aktivna internacionalizacija ovih pitanja, i garancije evropske i
međunarodne zajednice, mogu donijeti neku nadu da će opasna konflagracija biti izbjegnuta u Bosni i
Hercegovini, i ona biti sačuvana u svojemu povijesno pluralističkom identitetu...” Promemorija je
upućena velikom broju međunarodnih organizacija, OUN, Savjetu EZ, Konferenciji islamskih zemalja,
Helsinškom parlamentu građana, Amnesty Intemational- u, Svjetskom PEN klubu, republičkim centrima
PEN-a, većem broju poznatih književnika i političara Evrope, predsjedništvima SFRJ i Bosne i
Hercegovine.
Internacionalizacija jugo-krize i statusa Bosne i Hercegovine - međunarodne konferencije (1991)
Zbog događaja u drugoj polovini augusta i u septembru 1991. godine na tlu Jugoslavije, naročito zbog
izbijanja rata između Srbije i Hrvatske i stalnih pokušaja njegovog prenošenja na teritoriju Republike
Bosne i Hercegovine, jugo-kriza je postala i međunarodni problem. Srbija je nakon tzv. Beogradske
inicijative, a uz svestranu podršku JNA i Srpske demokratske stranke za BiH, pokušavala da rasturi
državnu strukturu Bosne i Hercegovine i da njene teritorije (izuzev zapadne Hercegovine) pripoji “krnjoj
Jugoslaviji”. Predsjedništvo i Vlada BiH su bili primorani da preduzmu niz mjera za odbranu Republike
i da intemacionaliziraju problem Bosne i Hercegovine.
U Beogradu je 1. septembra 1991. potpisana Deklaracija Ministarskog savjeta Evropske zajednice o
Jugoslaviji (usvojena u Hagu 27. augusta). Nakon dva dana u Hagu je usvojena još jedna Deklaracija EZ
o Jugoslaviji. U njoj se izričito kaže da se ne mogu vršiti izmjene granica upotrebom sile, da se ne mogu
nametati nikakva jednostrana rješenja, već da se moraju štititi prava svih u Jugoslaviji i osigurati
poštovanje svih legitimnih interesa i legitimnih težnji. U Hagu je 7. septembra 1991. održana
Konferencija o Jugoslaviji. Nazvana je “mirovna” a prisustvovao joj je i Alija Izetbegović. Po povratku
je održao ekspoze u Skupštini BiH. U njemu je, između ostalog, naveo da je u pogledu budućnosti
Jugoslavije izložio sljedeće stavove:
“Prvo, vjerujemo da je jugoslavenska zajednica naroda i republika poželjna i još uvijek moguća...
Drugo, vjerujemo daje ta zajednica više
moguća
358 ili vjerovatnija kao savez suverenih republika, odnosno država, nego kao bilo kakav oblik
savezne države. Treće, zajednica bi djelovala na principu prijenosa ovlašćenja država članica u četiri
bitne oblasti: ljudskih prava, ekonomskih odnosa, odbrane i vanjskih poslova.”
Na toj konferenciji u Hagu je predsjednik Srbije Slobodan Milošević bez saglasnosti predsjednika
Predsjedništva BiH, na iznenađenje prisutnih, rekao “da u Bosni i Hercegovini teče jedna inicijativa tri
republike - Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a koje nisu donele odluku o otcepljenju od
Jugoslavije, od kojih se stvara jedna celina, kao osnov za buduću Jugoslaviju”, a “koja će biti, naravno,
otvorena i za druge”.
Na tu neistinu je reagirao Alija Izetbegović. Upoznao je učesnike Konferencije da Republika BiH u
tome nije učestvovala. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine Republiku predstavlja Predsjedništvo BiH,
“odnosno ja u ime Predsjedništva ako sam tamo, ili Član Predsjedništva koji je za to ovlašten”.
Istog dana, po nalogu iz Beograda, predstavnici srpskog naroda u Predsjedništvu BiH dr. Nikola
Koljević i dr. Biljana Plavšić uputili su pismo kojim “obezvlašćuju predsjednika Izetbegovića da ih
predstavljau Hagu”.
Taj incident ostaće zabilježen u analima evropske, jugoslavenske i bosanske diplomatije kao poseban
kuriozitet.
Stavovi i zalaganje za savez suverenih republika bili su prihvatljivi za većinu evropskih zemalja, za
SAD i Rusiju. To se vidjelo i po pisanju evropske i američke štampe, naročito američke, koja je
podjednako kritikovala i Hrvatsku i Srbiju. Američki ambasador u Jugoslaviji je 16. septembra 1991. na
sastanku Američko-jugoslavenskog ekonomskog savjeta u Njujorku okrivio upravo Tuđmana i
Miloševića za raspad Jugoslavije. Američki državni sekretar Bejker je tada izjavio Budimiru Lončaru
(ministru inostranih poslova SFRJ) “daje sada ključno da se borbe ne prenesu u Bosnu i Hercegovinu”.
Uprkos raznim diplomatskim intervencijama jugo-kriza je svakim danom eskalirala. Rat u Hrvatskoj
je dobijao zabrinjavajuće razmjere. JNA i Karadžićeva SDS su svojim postupcima neprekidno izazivali
bosanske Muslimane na oružani otpor. Upad dva korpusa iz Srbije i Crne Gore i brojnih i razuzdanih
rezervista i paravojnih formacija iz ovih republika, činio je veoma napetom situaciju u BiH. Zato je
predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović 17. septembra 1991. godine uputio pismo svim
ministrima inostranih poslova članica Evropske zajednice. U pismu je tražio da posmatračke misije
stignu na granična područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Tada je i predsjednik Predsjedništva SFRJ
uputio pismo predsjedniku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.
Tražio je hitno sazivanje sjednice Vijeća sigurnosti i predložio upućivanje mirovnih snaga UN na granice
između Srbije i Hrvatske.
Istoga dana (17. septembra 1991.) u Igalu su Franjo Tuđman, Slobodan Milošević i general Veljko
Kadijević bili primorani da pod pritiskom Evrope zajedno sa lordom Karingtonom potpišu Izjavu o
prekidu vatre u Hrvatskoj. Svojim potpisima sva trojica su pred jugoslavenskom i svjetskom javnošću
priznali da su odgovorni “za sukobe, ljudske živote i materijalna razaranja u Jugoslaviji; uz to, Kadijević
je priznao da Armija u jugoslavenskoj krizi djeluje izvan institucija sistema i daje najdirektnije
odgovorna za rat u Hrvatskoj”.188 !
Lord Karington je tokom dana iz Igala telefonski razgovarao sa Alijom Izetbegovićem o
jugoslavenskoj krizi i prilikama u Bosni i Hercegovini.
Dok je Izetbegović u svojstvu predsjednika Predsjedništva BiH bio na Mirovnoj konferenciji u Hagu,
Haris Silajdžić, ministar u Vladi BiH za međunarodne odnose,
359 boravio je u zvaničnoj posjeti Beču. Tamo
je razgovarao sa austrijskim kancelarom Francom Vranickim. Tom prilikom se založio za još veću
internacionalizaciju jugoslavenske krize i upućivanje mirovnih trupa Ujedinjenih nacija u Jugoslaviju,
kao i za priznavanje svih šest republika “ako već govorimo o priznavanju”.
Nakon posjete Austriji Silajdžić je od 12. do 19. septembra 1991. učestvovao u Hagu na plenumu
Konferencije o Jugoslaviji. Na njoj su, pored saveznog ministra, bili i ministri inostranih poslova šest
republika iz Jugoslavije, kao i visoki funkcioneri Evropske zajednice. Na toj konferenciji Hrvatska je
19. septembra pristala samo na savez suverenih država, dok je Crna Gora izrazila spremnost na

188 Dž. Hodžić, Potpisivanje krivice, MG, 20. septembar 1991. s. 14.
kompromise u ime zajedništva. Bosna i Hercegovina i Makedonija su se izjasnile za prijedloge koji
korespondiraju Platformi Izetbegović-Gligorov.
Ministar Silajdžić je na Konferenciji zapitao ministra Srbije Jovanovića zašto, kad je riječ o BiH,
izričito osporava upućivanje mirovnih trupa u BiH. Silajdžić je podržao stav makedonskog ministra
Maleskog da u pregovorima treba istrajati, kao i stav saveznog sekretara B. Lončara da su posmatrači
OUN neophodni i na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Izjava o neutralnosti BiH u ratu između Srbije i Hrvatske, Haška deklaracija o Jugoslaviji
Uprkos sporazumu i stavljenim potpisima na Izjavu o prekidu vatre, borbe u Hrvatskoj i zaoštravanje
prilika u Bosni i Hercegovini su nastavljene. Cilj je bio da se BiH prisili na priključenje “krnjoj

360
Jugoslaviji”. To se uočavalo i u Evropi i u SAD. Državni sekretar SAD Džejms Bejker je
početkom oktobra 1991. izjavio: “Očito ciljevi srpskog rukovodstva i Jugoslavenske armije, koji
djeluju zajedno, jesu da stvore ‘malu Jugoslaviju’ ili ‘veliku Srbiju’ koja bi isključila Sloveniju i
ostatak Hrvatske. Ova nova tvorevina bila bi zasnovana na svojevrsnoj represiji kakvu sipske
vlasti primjenjuju na Kosovu već nekoliko godina, Ova tvorevina bila bi zasnovana na primjeni
sile koja se već uveliko... počinje da zameće i oblikuje i u Bosni i Hercegovini, sve sa ciljem da
bi se uspostavila kontrola i nad teritorijama izvan Srbije..,”
Rat u Hrvatskoj je eskalirao. Prijetio je da se prenese i na teritoriju BiH koju je JNA koristila
za napade na Hrvatsku. Predsjednik Predsjedništva BiH je 6. oktobra 1991. godine građanima
BiH uputio putem TVSarajeva proglas-poruku o neutralnosti Bosne i Hercegovine u ratu između
Srbije i Hrvatske. Navodeći razloge za takvu odluku, Alija Izetbegović je izjavio da će o tome
obavijestiti svjetsku javnost, Evropsku zajednicu, članove KEBS-a i SAD:
“Stavit ću im svima do znanja da Bosna i Hercegovina ne želi da bude učesnik u ovom
bezumnom činu. Na osnovu navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o
mobilizaciji, vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv
da učestvujete u građanskom ratu. Niste dužni, zapamtite, ništa vas ne obavezuje na to, da dižete
ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge... Ja znam da će za ovako nešto trebati hrabrosti. Ja
sam svjestan rizika kojima se i lično izlažem, pozivajući vaš na mir. Danas je, nažalost, došlo
vrijeme da treba više hrabrosti da spašavamo mir, nego da učestvujemo u ratu.,. Zapamtite, ovo
nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle,
zajedno sa nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.”
Dva dana poslije isteka tromjesečnog Brionskog moratorijuma, uprkos nastojanjima
međunarodnih političkih faktora da ga produže, Sabor Hrvatske je 8. oktobra 1991. donio odluku
o raskidu državno-pravne veze sa SFRJ i proglasio samostalnost ove Republike. Tako je postupila
i Slovenija. Makedonija je u skladu sa svojim ranijim stavovima i izjašnjavanjima rezolutno
branila stanovište da ni ona neće ostati u ‘/krnjoj Jugoslaviji” ukoliko se odvoje Hrvatska i
Slovenija.
Skupština BiH je na to odgovorila tako što je na zasjedanju 14/15. oktobra 1991. izglasala
dva akta - Platformu o budućnosti BiH i Meroora«ć/w7w-pz.s7no o namjerama. U njima se
izjasnila za suverenu Bosnu i Hercegovinu, ah ne i za otcjepljenje BiH iz Jugoslavije.
Izetbegovićeva izjava-proglas o neutralnosti BiH u Evropi je primljena s odobravanjem.
Shvaćena je kao kontinuitet politike BiH, “politike koja
361
igra ulogu koordinatora”, “politike pomirenja i nenasilnog političkog rješavanja krize” u
Jugoslaviji. Zato je više zemalja poput Italije, Austrije, Turske i još nekih, izrazilo želju da otvore
diplomatsko-konzulama i privredna predstavništva u Sarajevu.
Povodom usvajanja Memoranduma o suverenosti BiH agencija Frans-pres obratila se reisul-
ulemi hadži Jakubu Selimoskom s molbom da iskaže svoje mišljenje o tome. Reisul-ulemaje
izjavio daje jedina opcija za Republiku BiH da i dalje ostane dio jugoslavenske zajednice. “Niko
u religijskim krugovima jugoslavenskih muslimana ne razmatra mogućnost stvaranja
muslimanske države na jugoslavenskom tlu”; “da konflikt u Jugoslaviji nije vjerski već etnički”;
“da Islamska zajednica ima dobre odnose sa vrhom i Pravoslavne i Katoličke crkve”. Zaključio
je: “Mada smo duhovni dio islamskog svijeta, mi smo dio evropskog kontinenta”. Hadži Jakub
Selimoski se založio za okončanje rata i naglasio da su od tri religijske grupe u Jugoslaviji
muslimani najnenaoružaniji.225}
Tri dana nakon Izjave o neutralnosti BiH u Hagu je 18. oktobra 1991. održano drugo
zasjedanje Konferencije o Jugoslaviji. Predsjedavajući Konferencije lord Karington je predložio
tekst Deklaracije o Jugoslaviji. U njoj se prijedlozi za rješenje krize zasnivaju na priznavanju
suverenosti i nezavisnoti republika, dotadašnjih federalnih jedinica, i njihovom međunarodnom
priznanju kao država. Zatim, ostavlja im se mogućnost slobodnog udruživanja kao suverenih
država, uz poštovanje mehanizama za zaštitu ljudskih prava i prava nacionalnih i etničkih
grupa.189 190 191
Prema riječima Harisa Silajdžića, koji je sa Alijom Izetbegovićem učestvovao na toj
konferenciji u Hagu, delegacija BiH je zastupala stav da će se BiH, zbog njenog nacionalnog
sastava uključiti u asocijaciju jugoslavenske zajednice. U intervjuu koji je tim povodom dao, o
tome je još kazao:
“Mi smo zastupali isti intenzitet odnosa i prema Srbiji i prema Hrvatskoj. Takvo opredjeljenje
je sasvim prirodno i na privrednom planu za BiH. Činjenica je da i inostrani faktori podržavaju
takav stav BiH, pa je zbog toga izražena želja više zemalja da otvore svoja diplomatska i
privredna predstavništva u Sarajevu...”227>
Krajem oktobra razmijenili su pisma međusobno lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković i
predsjednik SDA Alija Izetbegović. Povod je

10.

362

189 Politika, 20. oktobar 1991.

190 Integralni tekst Deklaracije EZ za rješavanje jugo-krize objavila je Borba, 31. oktobra 1991, s. 10-11.
191 Haris Silajdžić, intervju vodili N. Čančar i E. Karić, MG, 25. oktobar 1991. s.
teška situacija u Jugoslaviji i iznalaženje načina rješenja krize, posebno u BiH. Dajemo u
skraćenom obliku sadržaj oba pisma.228 >
Karingtonovu formulu na Konferenciji u Hagu o šest suverenih država na prostoru SFRJ
prihvatile su, osim Srbije, sve ostale republike. Zato su

228) Pismo Vuka Draškovića, datirano 23. 10. 1991. godine u izvodima glasi:
“Dragi i poštovani gospodine Izetbegoviću!
Vi sutra idete u Hag, a ja u Moskvu,.. Sudbina mira u ovoj divnoj i nesrećnoj zemlji u
Vašim je rukama. Sudbina desetine hiljada života također:
Haški papir ne donosi mir, već rat: Krvavi rat koji će se preneti u BiH. Molim Vas da to
shvatite i da apokalipsu sprečite.
Mir bi, duboko verujem, bio spašen, ako bi BiH prihvatila čvršći državni savez Sa Srbijom,
Crnom Gorom i Makedonijom - neku vrstu federacije sa velikim stepenom suverenosti
njenih članica. Interes BiH je baš taj, a pre svega Muslimana, jer bi tako, manje-više, svi
Muslimani i muslimani ostali pod jednim državnim krovom. Istovremeno, BiH bi morala
insistirati i na čvrstoj Vezi sa suverenom Hrvatskom i Slovenijom...
Molim Vas, razmislite o ovim mojim predlozima. Ključevi mira i rata su, bez Vaše volje, Sada
u Vašim rukama. Rat ne želite, u to sam ubeđen. I zato Vam i pišem. Onaj ko spasi MIR i razum
zadužiće dobrim istoriju. Ta prilika Se Vama ukazala...
Sa strahom putujem u Moskvu, a opet se nadam da ćete Vi, Sutra, u Hagu, mudrošću sprečiti
kataklizmu...”
Pismo-odgovor Alije Izetbegovića Vuku Draškoviću, u izvodima, glasi:
“Gospodinu Vuku Draškoviću, predsjedniku Srpskog pokreta obnove,
Vrlo poštovani gospodine Vuče,
... Sa većim dijelom Vaših razmišljanja se slažem, neka gotovo da su istovjetna sa mojima. Na
žalost, u bitnoj stvari naši pogledi su različiti. Riječ je o onome što zovemo ‘haški papir’. Ja
lično vjerujem da je taj dokumenat - uz neke (možda i znate) modifikacije - prihvatljiva osnova
za definisanje budućih odnosa između jugoslavenskih naroda - republika. Također, vjerujem
da bi njegovo potpuno odbacivanje proizvelo opću nedoumicu i moglo voditi sukobu...
U vezi sa ovim želim da ukažem na jednu činjenicu: skoro opću saglasnost svijeta (Evrope,
SAD i SSSR-a) o ovom dokumentu kao i većeg dijela građana koji sada čine jugo-zajednicu:
Slovenaca, Hrvata, Muslimana, Makedonaca, Albanaca, Mađara i drugih. Ne želim
dramatizovati crnogorski zaokret, ali on pokazuje da na sličan način razmišlja i veliki broj
Crnogoraca... Mi ovdje smatramo da bi takve posebne aranžmane Bosna trabala imati sa
Srbijom i Hrvatskom (npr. mogućnost monetarne unije, istih pasoša, nekih rodova oružanih
snaga, posebno onih osobito složenih, itd.). Treba računati i sa faktorom vremena. U
budućnosti, kada se rane zaliječe, možda će se moći učiniti i nešto više, a neke danas nemoguće
stvari možda će postati mogućim.
Moram Vam još nešto iskreno i otvoreno reći. Ovdje postoji nepovjerenje između Srba i
Muslimana... Ne znam kako je do toga došlo i ko god je to nepovjerenje posijao neka je proklet.
Ali, ono je činjenica. I Vi i ja ga u svim proračunima moramo uzeti u obzir.
Na kraju, Vi kažete da se ključ mira (ih rata) trenutno nalazi u mojim rukama. Ovo mišljenje,
pogotovo od tako uvaženog čovjeka, moglo bi da laska mojoj sujeti. Ali, reći ću Vam
najiskrenije: u ovom krajnje bumom vremenu, meni se čini daje svako od nas prije ‘slamka
među vihorove’. Ipak, sa ono snage što čovjeku ostaje u ovoj situaciji, nastaviću se boriti za
mir i slogu među našim narodima...” (Tekstovi oba pisma su objavljeni u listu Slobodna Bosna,
5. novembra 1991. s. 4).
ministri inostranih poslova zemalja Evropske zajednice krajem oktobra u Briselu donijeli odluku
da će se prema Srbiji uvesti ekonomske sankcije ukoliko do 4. novembra ne prihvati evropski
plan o razrješenju jugoslavenske krize. Dani De Mikelis je izjavio da će “Srbija morati da kaže
hoće li da bude tretirana kao Sadam Husein (Irak) ili hoće da pregovara.”
Pošto lideri jugo-republika nisu uspijevali da se dogovore, a rat u
Hrvatskoj je i dalje trajao, Savjet ministara EZ je 8. novembra 1991. donio odluku o uvođenju
sankcija prema Jugoslaviji. Toga dana je u Rimu na zasjedanju NATO-pakta o jugo-krizi izričito
zaključeno: “Svaki pokušaj usmjeren na promjenu postojećih granica silom neprihvatljiv je, i
nikakva promjena granica - spoljnih i unutrašnjih - postignuta upotrebom oružja neće biti
priznata’’.
Srbija i Crna Gora su uvidjele da njihovo odbijanje zajedničkog prijedloga Bona i Pariza da
se u Jugoslaviju upute mirovne snage OUN neće proći. S tim u vezi je krnje - četveročlano
Predsjedništvo SRFJ, koje niko u svijetu više nije priznavao, uputilo Vijeću sigurnosti UN 9.
novembra 1991. pismo sa molbom da se hitno upute mirovne snage u Hrvatsku. Tim potezom
Miloševićev režim je, ustvari, želio da cjelokupno rješavanje jugo- krize prenese iz evropskih
organizacija na Ujedinjene nacije. Nadao se da će tamo imati veće razumijevanje i podršku za
svoje stavove. Vijeće sigurnosti je krajem novembra 1991. usvojilo Rezoluciju 721 o potrebi
upućivanja mirovnih snaga UN u Jugoslaviju. 192 > Savjet ministara Evropske zajednice
početkom decembra 1991. odlučio je da ekonomske sankcije primijeni samo prema Srbiji i
Crnoj Gori. Ova odluka EZ nije popravila ekonomski položaj ni Bosne i Hercegovine. Naprotiv.
Srbija je već od ranije potpuno blokirala ovu republiku i uz podršku JNA izolirala je od ostalog
sVijeta. Osim toga, Srbija je tada uvela više mjera i donijela nekoliko uredaba kojima je
prekinula svaku vrstu uvoza i izvoza iz drugih jugoslavenskih republika, pa i iz BiH. S druge
strane, Srbija je, koristeći izuzeće BiH od evropskih sankcija, moglapreko preduzeća i regija
(raznih tzv. SAO), koja su bila pod kontrolom SDS-a, da uvozi i izvozi šta je htjela. Ipak, odluka
EZ za izuzeće Bosne i Hercegovine od sankcija imala je političku težinu. Bosna i Hercegovina
je prilikom “pomilovanja” četiri jugoslavenske republike pomenuta na prvom mjestu kao
primjer među republikama koje u svemu sarađuju sa Evropom.

365

192 Raniji član Predsjedništva SR Bi H i jedan od lidera Srpske demokratske stranke dr. Nikola Koljević je povodom prijedloga zemalja EZ o
upućivanju vojnih mirovnih snaga UN, koji bi nadgledali poštovanje prekida vatre u Hrvatskoj, izjavio “Večernjim novostima”: “Mi smo
energično protiv dolaska mirovnih vojnih snaga i njihov eventualni dolazak smatraćemo nasilnom agresijom. Ustvari, one mogu da dođu, ali
se neće nikada Vratiti! Jer, zna se kako mi postupamo sa agresorom pa makar to bile i mirovne snage Ujedinjenih nacija?’
Posljednji dani SFR Jugoslavije
Zbog izuzetno teškog političkog i ekonomskog položaja BiH, novembar 1991. godine bio
je ispunjen bogatom međunarodnom diplomatskom aktivnošću njenih funkcionera.
Predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović i ministar za međunarodne odnose u Vladi BiH
dr. Haris Silajdžić bili su u zvaničnim posjetama Sudanu, Grčkoj i Njemačkoj, dok je član
Predsjedništva BiH Fikret Abdić posjetio Albaniju a potpredsjednik Vlade Muhamed Čengić
Tursku.
Sredinom novembra Aliju Izetbegovića je u Sarajevu posjetio predsjedavajući Haške
konferencije lord Karington. Razgovarali su o upravo održanom plebiscitu Srba u BiH o
ostajanju u Jugoslaviji. Izetbegović mu je povodom toga predložio “da EZ formira jedno tijelo
koje bi nam pomoglo u daljim razgovorima o tome pitanju”. Potvrdio je da “što se tiče nas,
prihvatljivo je svako rješenje koje ne dovodi BiH u pitanje”. Saglasili su se i o upućivanju
“plavih šljemova” u Bosnu i Hercegovinu. Izetbegović je pojasnio da bi “plavi šljemovi”
trebalo da budu raspoređeni da bi se sačuvao mir, i da ne bi eksplodirao krvavi rat, koji bi
mogao da zapali Balkan, Evropu a možda i svijet.
Izetbegović i Silajdžić su 22. novembra 1991. na poziv kancelara Kola i ministra Genšera
došli u Bon. Tom prilikom razgovarali su o tri glavna problema Bosne i Hercegovine. Upoznali
su domaćine i spoljno- politički odbor njemačkog Bundestaga o postojanju planova o podjeli
Bosne između Srbije i Hrvataske, o demografskoj strukturi stanovništva i nedjeljivosti BiH. U
pogledu primjene ekonomskih sankcija, domaćini su se saglasili daje “Bosna i Hercegovina
prva na listi republika koje bi trebalo da budu izuzete, odnosno potpomognute kao republike
koje se zalažu za mimo i demokratsko razrješenje jugoslavenske krize”.
Kancelar Kol i ministar Genšer su prihvatili i zahtjev BiH da se “plavi šljemovi” upute i u
ovu republiku. “Bon je sa svoje strane potvrdio i svoju energičnu podršku Bosni i
Hercegovini”, a “mogućnost njene podjele okarakterizirali kao apsurdnu”. 193
Lord Karington je 9. decembra 1991. održao sastanak u Hagu sa predsjednicima svih
jugoslavenskih republika. Postignut je jedino dogovor o nastavku Konferencije o Jugoslaviji.
Savjet ministara EZ je 16. decembra iste godine usvojio Deklaraciju o kriterijumima za
priznavanje novih država u Istočnoj Evropi i SSSR, i Deklaraciju o Jugoslaviji. U ovoj
posljednjoj je navedeno da će Evropska zajednica priznati nezavisnost svih jugoslavenskih
republika koje to žele ukoliko ispunjavaju uvjete iz Deklaracije o kriterijumima za priznanje
novih država. Jugoslavenske republike su pozvane da do 23. decembra 1991. godine podnesu
366

193 Nakon obavljenih službenih posjeta Njemačkoj, Izetbegović i Silajdžić su učestvovali na skupu u Bonu, na kome je bilo prisutno oko 2 000
bosanskih Muslimana iz Njemačke i ostalih zapadnoevropskih zemalja. Razgovarali su o njihovim prilikama i problemima, kao i o
aktivnosti ogranaka SDA u Njemačkoj i Evropi. U Njemačkoj je ujesen 1991. godine radilo oko 200 000 bosanskih Muslimana. Od
muslimanskih političkih stranaka, jedino je politički djelovala SDA, sa više desetina hiljada članova. Sredinom septembra u Štutgartu je
održana Osnivačka skupština Zajednice ogranaka SDA u Evropi. Na skupu je učestvovalo 120 delegata i gostiju iz Njemačke, Austrije,
Švajcarske, Nizozemske, Belgije. Tada je izabran i Glavni odbor Zajednice, koji po funkciji sačinjavaju predsjednici svih ogranaka SDA
u Evropi i direktor lista za Muslimane u svijetu Naš svijet, te Izvršni odbor sa predsjednikom Dževadom Šaldićem
prijave i dokaze o ispunjenju uvjeta. Prijave će procijeniti Arbitražna komisija Konferencije o
Jugoslaviji (tzv. Badenterova - Robert - Arbitražna komisija), a odluke o eventualnom
priznanju trebalo je da donese Savjet ministara EZ poslije 15. januara 1992. godine.
Do određenog roka prijave za priznanje podnijele su Slovenija, Hrvatska, Makedonija i
Bosna i Hercegovina. Ostale dvije republike, Srbija i Crna Gora, to nisu učinile.
U međuvremenu je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković podnio ostavku.
Prije njega je, na opoziv Sabora Republike Hrvatske, isto učinio Stjepan Mesić, predsjednik
Predsjedništva SFRJ. Druga Jugoslavija je krajem 1991. godine preživljavala svoje posljednje
dane. Na njenom tlu će od međunarodne zajednice prvih mjeseci naredne godine biti priznate
četiri nove države;

na Čelu (iz Štutgarta), Teufikom Velagićem (iz Beča) kao političkim sekretarom i
Hajrudinom Suljčićem kao poslovnim sekretarom (tajnikom).
U Minhenu je u septembru osnovan odbor Dobrotvornog društva Merhamet. U Berlinu, u
kojem živi oko 4 000 bosanskih Muslimana, djeluje Kulturna zajednica Behar. U Cirihu je
26. oktobra 1991. održan skup “SDA-Evropa”.

367
 VIII
MEĐUNARODNO PRIZNANJE NEZAVISNOSTI
REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE. POČETAK
AGRESIJE I GENOCIDA NAD MUSLIMANIMA-
BOŠNJACIMA (JANUAR-MAJ 1992)

Kraj 1991. i početak 1992. godine obilježen je sporazumom o Planu mirovnih operacija
u Jugoslaviji. Nakon dugih pregovora sporazum su potpisali predsjednici Srbije i
Hrvatske, ministar odbrane i dva člana Predsjedništva SFRJ, sjedne, te specijalni izaslanik
generalnog sekretara OUN Sajrus Vens, s druge strane. Prethodno je postignut i dogovor
predstavnika JNA i Ministarstva obrane Hrvatske. Time su prekinute višemjesečne ratne
aktivnosti između Srba i Hrvata na području Hrvatske, odnosno Srbije i Crne Gore , sjedne
i Hrvatske, s druge strane.
Nedjelju dana nakon toga primirja lideri SDS-a u BiH su sazvali Skupštinu Srba u
Sarajevu. Skupštinaje 9. januara 1992. godine proglasila “Republiku Srpsku” u Bosni i
Hercegovini. Smatrali su je federalnom jedinicom “krnje Jugoslavije”. Učinili su to
potaknuti uspjesima pobunjenih Srba Kninske krajine. Nisu čekali mišljenje i stav
Badenterove komisije i Evropske zajednice o tome da li BiH ispunjava kriterijume o
priznavanju nezavisnosti novih država na prostorima Jugoslavije. Proglašenje “Republike
Srpske” oni su na teritoriji BiH uspostavili svoju državu. Time su istodobno uputili novi
izazov Muslimanima, Hrvatima i opozicionim snagama koje su čvrsto opredijeljene za
suverenu Bosnu i Hercegovinu i suživot sa ostalim jugoslavenskim republikama i
narodima. Bio je to, isto tako, i izazov Evropskoj zajednici.

Prekid ratnih aktivnosti u Hrvatskoj. Prijedlog Badenterove Arhitraine komisije Evropske

zajednice o referendumu u Bosni Hercegovini.
Nakon toga nelegitimnog čina SDS-a, u Sarajevu je održan Okrugli sto-vlasti i opozicije
u Jugoslaviji. Na njemu su učestvovali predstavnici gotovo
368
svih vladajućih i opozicionih
stranaka BiH, zatim predstavnici opozicionih stranaka iz Srbije, Crne Gore, Kosova i
Hrvatske. Alija
Izetbegović je tada predložio da sve države - republike potpišu pakt o međusobnom prijateljstvu
i nenapadanju te objave priključenje Evropskoj zajednici kao pridruženi članovi. Predlagao je da
se u BiH konstituira Vijeće naroda ili da se u Skupštini BiH ozakoni pravo veta za određena
ključna pitanja u vezi sa ravnopravnošću naroda. Svi ostali problemi mogu se rješavati na
principima građanske demokratije, te da BiH ima istovjetan otvoren odnos prema Srbiji i
Hrvatskoj. Predložio je da sve republike imaju vlastitu vojsku a dazrakoplovstvo, mornarica i
raketni sistemi budu zajednički. Republičke vojske bi nastale postepenom transformacijom JNA
kojom bi se prilikom rješavali i problemi viška staiješinskog kadra te njihova prekvalifikacija.
Predstavnik SDS Aleksa Buha bio je protiv Izetbegovićevog prijedloga o fomiranju građanske
republike “jer u njoj žive različiti narodi i nacije”. Predložio je da se BiH, ukoliko se ne nađe
zajedničko iješenje, podijeli između tri naroda. Tome se odlučno suprotstavio Izetbegović.
Tvrdio je daje BiH nedjeljiva i daje on protiv “hajdučke podjele Bosne, po principu sve sebi”. I
lider Srpskog pokreta obnove iz Srbije Vuk Drašković je bio protiv podjele Bosne na tri dijela.
Po Draškoviću, “BiH mora biti jedna, suverena i nezavisna, sa međunarodnim legitimitetom i
priznanjem”. Predložio je da se unutar BiH uvede princip regionalizacije i kantonizacije, da se
oforme skupštine srpskih, muslimanskih i hrvatskih kantona koji bi činili jedinstvenu skupštinu
BiH.
U vrijeme žestokih polemika oko budućeg uređenja BiH Badenterova Arbitražna komisija
Konferencije Evropske zajednice o Jugoslaviji je, imajući u vidu prijetnje i svršen čin
Karadžićeve SDS o formiranju “Republike Srpske”, sredinom januara 1992. podnijela Evropskoj
zajednici Mišljenja o ispunjavanju uvjeta za priznavanje nezavisnosti pojedinih jugoslavenskih
republika. Za Bosnu i Hercegovinu je sugerirano da se za dobijanje nezavisnosti i suverenosti
prethodno referendumom mora izraziti volja stanovništva čitave Bosne i Hercegovine. Slovćniju
i Hrvatsku je upravo tih dana priznalo oko 50 država, dok je pitanje priznanja Makedonije zbog
protivljenja Grčke ostavljeno za kasnije.
U pogledu granica Arbitražna komisija je u svom izvještaju Evropskoj zajednici navela: “da
se spoljne granice moraju poštovati u svim slučajevima” a “demarkacione linije između Srbije i
Hrvatske ili između Srbije i Bosne i Hercegovine, ili, eventualno, između drugih susjednih
nezavisnih država, moći će da se mijenjaju samo putem slobodnog i međusobnog dogovora”. U
izvještaju još stoji da “ako se ne dogovori suprotno, ranije granice poprimaju karakter granica
koje štiti međunarodno pravo”.

369
 Portugalski ministar inostranih poslova Žoao de Deuš Pinjeiro, tada predsjednik Savjeta
ministara EZ, krajem januara 1992. u Vašingtonu je izjavio da bi Evropska zajednica odmah
nakon referenduma, ukoliko se većina stanovništva pozitivno izjasni, mogla priznati nezavisnost
Bosne i Hercegovine.
Naredna dva i po mjeseca biće ispunjena brojnim međunarodnim konferencijama o Bosni i
Hercegovini i Jugoslaviji, o upućivanju mirovnih trupa OUN (UNPROFOR - United Nations
Protection Forces) na područje Hrvatske i BiH, pripremama za referendum naroda o nezavisnosti
i suverenosti BiH. Tome se odlučno odupirala SDS. Događali su se oružani napadi na Muslimane.
Postavljane su barikade na drumovima i po gradovima širom BiH. JNA se ubrzano preobražavala
u srpsku vojsku.
Polemike i sukobi između vladajućih stranaka u vezi sa budućim položajem i uređenjem
Republike BiH, osobito oko-referenduma poprimali su već od druge polovine januara 1992. široke
i žučne razmjere. Dr. Jovan Rašković, lider SDS u Kninskoj krajini, nazvao je dr. Radovana
Karadžića ratnim huškačem. Polemike i napadi svih protiv svih u glasilima SDS-a i HDZ-a
poprimali su histerična obilježja. Tome su u velikoj mjeri doprinosili mediji u Srbiji i Hrvatskoj.
Tamo su njihovi lideri i većina političkih stranaka olahko dijelili i prekrajali teritoriju Bosne i
Hercegovine.
Pitanje statusa BiH - najakutniji problem Evrope i Evropske zajednice. Formiranje
Međunarodne konferencije o BiH, ishodi njenih sastanaka u Sarajevu (14. februara) i
Lisabonu (21-22. februara), rezultat Prvomartovskog referenduma o nezavisnosti i
suverenitetu BiH, podizanje srpskih barikada u Sarajevu i drugdje
Nakon Sporazuma o prekidu ratnih aktivnosti između Srba i Hrvata, te priznavanjem
nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, bosansko pitanje je postalo jedno od najakutnijih problema
Evropske zajednice i Evrope u cjelini. Uz Konferenciju Evropske zajednice o Jugoslaviji
paralelno je radila i Međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini pod pokroviteljstvom EZ.
Prvi sastanak je održan, ali i bezuspješno završen 14. februara 1992. u Sarajevu. Ipak, odlučeno
je da se razgovori predstavnika vladajućih nacionalnih stranaka i predstavnika Evropske zajednice
nastave u glavnom gradu Portugalije.
Lisabonski razgovori predstavnika SDA (A. Izetbegović, H. Silajdžić i R. Mahmutćehajić),
SDS-a (R. Karadžić, M. Krajišnik i N. Koljević) i HDZ-a
370 (M. Lasić, M. Boban, I. Stanić) održani
su 21. i 22. februara, pod
pokroviteljstvom EZ koju su predstavljali J. Kutiljero (Cuteleiros), J. Soareš (Soares) i C.
Darwin. Tada je jasno kazano da međunarodna zajednica odlučno podržava cjelovitost BiH i
neizmjenjivost njenih granica. Iskazano je uvjerenje da će BiH postati nezavisna i suverena
država. Usvajajući argumentaciju srpske i hrvatske delegacije, predloženo je da se buduća
republika BiH organizuje decentralizirano i po etničkom principu. Pritiješnjena sa tri strane,
delegacija SD A, koja se zalagala za građansku republiku sa zajamčenim nacionalnim i
pojedinačnim pravima, uvjetno je prihvatila taj prijedlog predstavnika EZ, SDS-a i HDZ-a.
Smatrala je da će SDS prestati da se suprotstavlja nezavisnosti i suverenosti BiH, da će odustati
od neustavne i nezakonite aktivnosti na formiranju “srpskih općina”, “Republike Srpske”,
“skupštine srpskog naroda u BiH”. Htjela je da pokaže i Srbima i Hrvatima da im ne prijeti
nikakav “unitarizam”, “islamski fundamentalizam”, “stvaranje islamske dražve” i si. Delegacija
SDA je rezolutno odbila prijedlog Evropske zajednice o formiranju “Nezavisne BiH od tri
države”, ali je nevoljno prihvatila prijedlog o eventualnom obrazovanju federacije BiH
sastavljene “od tri nacionalne jedinice”.
Bitno je istaći da tom prilikom u Lisabonu nije potpisan nikakav dokument o postignutom
verbalnom dogovoru. Ipak, praktično odustajanje od građanske opcije i prihvatanje “etničke
regionalizacije BiH” iznenadilo je ne samo Muslimane već i sve opozicione političke stranke u
BiH. Znalo se da je delegacija SDS-a to prihvatila u nadi da predstojeći referendum građana BiH
neće uspjeti i da će se rušenje Republike BiH, uz svestrano učešće JNA, ubrzo početi ostvarivati.
Ni HDZ nije mislila ozbiljno. Njen vrhovnik u Hrvatskoj Franjo Tuđman već je imao više
kontakata sa liderom Srbije Slobodanom Miloševićem oko podjele BiH. Jedan je želio da na
račun BiH stvori veliku Hrvatsku a drugi veliku Srbiju.
Lisabonski dogovor bio je samo jedan u nizu neuspjelih diplomatskih pokušaja Evropske
zajednice da razriješi veoma zamršeni bosanski politički čvor.
Uprkos upornih nastojanja SDS-a BiH i raznih političkih partija i pokreta iz Srbije i
njihovih mas-medija da se referendum građana BiH o nezavisnosti spriječi on je ipak održan
29. februara -1. marta 1992.godine. Na referendum je izišlo 63,4% (1 997 644) od okupnog
broja birača (3 190 031). Od toga je 62,68% (1 986 202) glasalo za suverenu i nezavisnu Bosnu
i Hercegovinu. Prema tome, na referendumu je od onih koji su izišli za suverenu BiH glasalo
99,78% glasača. Uz Muslimane, za nezavisnost BiH masovno su glasali i bosanski Hrvati, te i
značajan procenat bosanskih Srba. Referendum je održan pod međunarodnom kontrolom.

371
 Danima su pred referendum pristalice SDS-a i učesnici paravojnih formacija, pa i
komande JNA, izazivali napetost. Provocirli su na razne načine muslimansko stanovništvo
(vršeni su diverzantski napadi na džamije i rušena mezarja, pa i ubistva nedužnih ljudi).
Nakon objavljivanja zvaničnih rezultata referenduma SDS je pokušala da barikadama i
ostalim nasilnim akcijama anulira njegov ishod. Sjedinjene Američke Države su 4. marta
1992. izdale zvanično saopćenje u kome se rezultatima referenduma daje snažna podrška
“ovoj manifestaciji i njenom ishodu”. SAD su po drugi put u roku od petnaestak dana
javno obznanile svoju podršku teritorijalnom integritetu BiH: “Osuđujemo sve koji
pokušavaju da izazovu i podstaknu nasilje sa ciljem da se preokrenu rezultati referenduma
i podijeli Bosna i Hercegovina,.. Smatramo, također, da sprska vlada u Beogradu ima
posebnu odgovornost da osigura da se sadašnja situacija u Bosni riješi na miran način,
imajući u vidu njene posebne veze sa rukovodstvom Srpske demokratske stranke u Bosni.
Sve strane u BiH trebalo bi da pokažu uzdržanost i nastave dijalog o budućnosti Bosne,
uzimajući u obzir rezultate referenduma i višenacionalni karakter republike.”
Izaslanik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Sajrus Vens 5. marta 1992.
razgovarao je u Beogradu sa predsjednikom Srbije i načelnikom Generalštaba JNA o
događajima u BiH, kao i o slanju mirovnih snaga UN u Hrvatsku i Bosnu. Nakon toga je
Sajrus Vens u Sarajevu razgovarao sa Izetbegovićem, Karadžićem i Kljuićem o situaciji u
BiH, o predstojećem sastanku u Briselu Međunarodne konferencije o BiH i o dolasku
mirovnih snaga u Sarajevo.

Četvrta Međunarodna konferencija o BiH (Brisel, 7-9. mart) i sadržaj

“Briselskogpapira”. Deklaracija EZ i SAD o priznanju bivših ju-republika. Ishod Pete
Konferencije o BiH (16-18. mart, Sarajevo) i sadržaj “Sarajevskog papira”.
Etnička podjela i reagiranja političkih stranaka
Četvrta runda razgovora Konferencije o BiH održana je u Briselu 7, 8. i 9. marta
1992.godine.Sastav delegacija SD A i SDS bio je isti kao i na Lisabonskoj konferenciji,
dok je delegacija HDZ-abila izmijenjena. Na njeno čelo došao je Mate Boban (članovi
Vlado Šantić i Iko Stanić). I Briselska konferencija je održana na inicijativu i pod
pokroviteljstvom Evropske zajednice. Tih dana je u Briselu održana i Deseta plenarna
sjednica Konferencije o Jugoslaviji, zasjedao je Savjet ministara NATO- a, održan je
372
“transatlantski dijalog EZ - SAD”. Događaji u BiH u to vrijeme bili su u centru pažnje i
razmatranja i na zasjedanju Evropskog parlamenta u Strazburu. Na svim tim skupovima
usklađivani su principi,
ciljevi i sredstva buduće međunarodne akcije na iješavanju jugoslavenske i bosanske krize.
Na ministarskoj konferenciji EZ-SAD usvojena je Deklaracija ministara Evropske
zajednice i SAD opriznanju jugoslavenskih republika. U njoj se ističe i zahtijeva mimo
rješenje jugoslavenske krize, uključujući i političko rješenje u Bosni i Hercegovini na bazi
sporazuma sva tri naroda. To će se osigurati dolaskom mirovnih snaga UN i nastavkom
konferencije o Jugoslaviji. Međutim, jasne poruke Evrope i SAD o očuvanju Republike Bosne
i Hercegovine i rješavanju njene krize mirnim putem u Bosni nije imalo posebnog odjeka.
Na Konferenciji o Bosni i Hercegovini u Briselu utvrđivani su principi ustavnog rješenja
BiH, diskutirano je o prijedlogu delegacije SDS-akako da se četiri srpske autonomne oblasti
povezu u jednu cjelinu, a potom opet povezu sa maticom Srbijom. Ponuđenu SDS mapu o
geografiji regija i koridora predsjedavajući Ž.Kutiljero nije pokazao drugim dvjema
delegacijama uz obrazloženje da se radi o “radnom materijalu’?^
Na kraju trodnevnog zasjedanja Kutiljero je ponudio da se prihvati i potpiše Izjava o
principima za novo ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. U preambuli o nezavisnosti piše:
“Bosna i Hercegovina bila bi država, sastavljena od nekoliko sastavnih jedinica, zasnovanih
na nacionalnom principu a uzimajući u obzir ekonomske, geografske i druge kriterije...
Suverenost počiva na građanima muslimanske, srpske i hrvatske nacionalnosti i ostalih naroda
i nacionalnosti...”
Briselsku izjavu ili “Briselski papir” su prihvatili i potpisali Alija Izetbegović, u ime
Stranke demokratske akcije; Mate Boban, u ime Hrvatske demokratske zajednice, dok je
Radovan Karadžić iz Srpske demokratske stranke odbio da je potpiše pod izgovorom da mora
da konsultira Skupštinu srpskoga naroda. A ova skupština je već 11. marta
1992. odbila “Briselski papir” i postavila zahtjev da se BiH konfederalizira na tri konstitutivne
države zasnovane na nacionalnom principu.
I Reformska partija BiH odbila je “Briselski dokumenat” o BiH sa obrazloženjem da bi se
njime nacionalne podjele produbile a “država konstituisana na predloženi način ne bi mogla
funkcionirati”.
U Briselu je i Sandžak priznat kao “entitet koji će biti razriješen na isti način kako budu
razriješeni i ostali entiteti, saglasno Povelji i saglasno KEBS-ovim dokumentima”. Delegacija
SDA je zahtijevala da Muslimani u Sandžaku imaju isti status kao i Srbi u Kninskoj krajini i
na ostalim prostorima Hrvatske.
Nova, peta po redu runda pregovora u okviru Konferencije o BiH održana je 16-18. marta
1992. u sarajevskom “Konaku”. Žoze Kutiljero
373
je na kraju pregovora na konferenciji za štampu izjavio: “Tri vodeće stranke su se složile
sa tekstom dokumenta po kome će BiH biti država od tri sastavna konstitutivna dijela koji su
zasnovani na nacionalnom principu uzimajući u obzir ekonomske, geografske i druge
kriterijume. Bosna i Hercegovina će ostati u svojim granicama i biće nezavisna. U dokumentu
su napisane nadležnosti koji će se odnositi na dijelove nacionalnih kao i centralne države.
Biće oko toga još rasprava. Ovo je samo osnova za nastavak razgovora.”
 Kutiljero je uz dokument - Izjavu o principima novih ustavnih rješenja za Bosnu i
Hercegovinu (sličnu “Briselskom papiru”) pokazao novinarima i mapu BiH koju su sačinili
stručnjaci Evropske zajednice. Rekao je da su se s tom mapom saglasile delegacije sve tri
nacionalne vladajuće stranke. Međutim, Izetbegović, Karadžić i Boban nisu stavili potpise ni
na ovu Izjavu, kao ni na mapu, a ni na završni komunike. Saglasili su se samo sa tim da
nastave razgovore 30. marta 1992. u Briselu.
Reagiranja na “Sarajevski papir” bila su različita. Delegacija SDA dala je verbalni
pristanak na unutrašnju etničku podjelu BiH samo zbog pritiska EZ i njenog obećanja da će
BiH ostati u postojećim granicama i biti priznata kao nezavisna dražava. Inače, članstvo i
veći dio Glavnog odbora stranke burno su reagirali što se, makar i verbalno, odustalo od
koncepta jedinstvene građanske države BiH.
Muslimanska bošnjačka organizacija ocijenila je Izjavu “neprihvatljivom, pošto se njome
ne osigura teritorijalno jedinstvo, niti jedinstvo vlasti, kao ni suverenitet građana na cijeloj
njenoj teritoriji”. Predložila je da se dokument odbije na Skupštini Republike.
“Sarajevski papir” je izazvao potres i unutar HDZ BiH i sukob dva suprotstavljena
koncepta. Jedni su bili za suverenu i cjelovitu BiH, a drugi za regionalnu i pocijepanu BiH
(na tri dijela), što je bilo “u suprotnosti sa globalnim nacionalnim interesom hrvatskog naroda
u BiH”. Drugu opciju su zastupali Mate Boban, Vlado Šantić, Iko Stanić, novi v.d.
predsjednika HDZ-a BiH Miljenko Brkić i ostali. Preko devedeset najistaknutijih
bosanskohercegovačkih Hrvata - znanstvenika, književnika, umjetnika, filmskih radnika,
novinara, slikara, kompozitora, profesora, pravnika i drugih uputili su 25. ožujka 1992.
godine Kutiljeru, lordu Karingtonu, predsjedniku Konferencije o Jugoslaviji, kao i sredstvima
javnog informisanja “Pledoaje za izvorne interese hrvatskog naroda u BiH”. U njemu iznose
da je “hrvatska javnost u BiH sa zaprepašćenjem primila rezultate pregovora o BiH, što su
vođeni u Sarajevu pod pokroviteljstvom Evropske zajednice”. Podvrgavali su oštroj kritici
sarajevsku Izjavu o principima novog ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.

374
 Sarajevskim sporazumom, a naročito mapom o podjeli BiH, koju su sačinili stručnjaci
Evropske zajednice (iako je Mato Boban prihvatio), bosanski Hrvati, kao ijedan dio
hercegovačkih, nisu bili zadovoljni, pošto je njome u Herceg-Bosni bilo obuhvaćeno svega 41
procenat svih bh. Hrvata i svega 12 odsto ukupnog bh teritorija. Izvan Herceg-Bosne našle su se
općine i gradovi Mostar, Stolac, Gornji Vakuf, Bugojno, Jajce, Travnik, Fojnica (sve su bile
obuhvaćene u okviru muslimanske etničke jedinice), kao i Derventa i Brčko (na koje su Hrvati
pretendirah po osnovu Sporazuma Cvetković-Maček još iz 1939. godine). Tom mapom bi
hrvatska etnička jedinica bila sastavljena od tri međusobno odvojena područja: zapadne
Hercegovine, hrvatske Posavine i hrvatske srednje Bosne.
“Sarajevski papir” su smatrali neprihvatljivim i opoziciona Socijalistička demokratska partija
BiH, Liberalna stranka BiH, Narodni front Jugoslavije za BiH, kao i veliki broj istaknutih i
nezavisnih javnih i društvenih radnika, znanstvenika, privrednika i drugih.
Dokumentom i mapom bili su najzadovoljniji čelnici Srpske demokratske stranke. Time je, po
Karadžićevim riječima, “nakon usvojenih principa o regionalizaciji BiH pređena tek trećina puta”.
Već dva dana nakon objavljivanja u javnosti, izjavio je daje “odluku iz Konaka prihvatila i
Skupština srpskog naroda u BiH”.
Kongres srpskih intelektualaca Srbije i BiH (27. mart, Sarajevo), usvajanje Deklaracije —
“velikosrpske doktrine” o tobožnjoj pravednoj podjeli BiH. Zamjerka Evropi što “formalno i
de factopriznaje status ‘muslimanske nacije9”
Vođe SDS-a BiH su 27. marta 1992. godine u Sarajevu sazvali Skupštinu srpskog naroda BiH,
koja je proglasila Ustav Srpske Republike BiH. Učinili su to ne čekajući nastavak razgovora u
Briselu o unutrašnjem uređenju zemlje. Još su bili u jeku i oružani sukobi sa Hrvatima u
Hercegovini i Bosanskoj posavini. Donošenjem ustava SDS je, ustvari, ubrzano produžila
razgrađivanje Republike BiH. Time je još jednom pokazala da joj je isključivo stalo do stvaranja
nove srpske države koja će jednog dana “postati dio zajednice država svesrpskog naroda”. 231}
Skupština je usvojila i Prijedlog zakona kojim se utvrđuje 70 srpskih općina u Bosni i Hercegovini
od ukupno 106 koliko ih je bilo tada u ovoj zemlji. Donesenaje i Preporuka o prestanku isticanja
obilježja ša imenom i likom Josipa Broza Tita.
231;) Odluka o stvaranju sjedinjenih srpskih država donijeta je na prijedlog mitropolita
primorsko-cetinjskog Amfilohija Radovića i predsjednika Radovana Karadžića na Osnivačkoj
skupštini Udruženja Srba iz BiH u Srbiji, koja je održana 31. marta 1991. godine u Beogradu.
Prisustvovali su joj i odluku burno pozdravili akademici Dobrica Ćosić, Milorad Ekmečić,
Antonije Isaković, Matija Bećković.
Pod pokroviteljstvom SDS-a BiH i Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta je u Sarajevu 27.
marta 1992. održan Kongres srpskih intelektualaca iz Bosne 375 i Hercegovine i Srbije. Oko 500

učesnika raspravljalo je o temi “Jugoslavenska kriza i srpsko pitanje”. Kongresu su mogli

prisustvovati samo oni intelektualci čije “angažiranje nije usmjereno protiv interesa srpskog
naroda.” Na Kongresu je formulirana doktrina za neposrednu budućnost. Formulirana je na
osnovu pisma književnika Dobrice Ćosića, izlaganja akademika Milorada Ekmečića i
predsjednika Matice iseljenika Srbije Brane CmČevića. U pismu D. Ćosića kojim se obraća
Kongresu pisalo je:
"... Strane sile nas rasturaju u ime svoga mira i svoje koristi. U to ime, u ime ‘novog evropskog
poretka’, određuju nam identitet i granice a te granice nisu granice prava, pravde i mira, nego
novih sutrašnjih i budućih ratova...
Mi Srbi, Muslimani i Hrvati uvažavanjem istorijskih iskustava i sadašnjeg stanja među nama,
moramo se što pravednije razdeliti i razgraničiti (podvukao, M. B.) da bismo uklonili razloge da
se mrzimo i ubijamo i da sutra možemo sa što manje prepreka da se ujedinjujemo u svemu što
nam je obostrano razumno i korisno...
Istorijsko iskustvo nam nalaže da u stvaranju nove države uskladimo načelo jedinstva srpskog
naroda sa načelom demokratskog policentrizma u organizaciji države i društva... Mi želimo da
stvorimo državu koja će sve nacionalnosti i sve vere smatrati svojom.” 194 >
Na Kongresu je Milorad Ekmečić, kojeg mnogi smatraju “ocem srpskog savremenog
nacionalizma”, govorio o konfederalnom ustrojstvu BiH. Izjavio je daje to, ustvari, “istorijska
žrtva da se spasi nezavisnost matice - Republike Srbije i Crne Gore”, dok je “muslimanskom
narodu konfederalna veza jedino sredstvo da se oslobodi srednjobosanskog rezervata kojeg im
Evropa nameće kako bi se zaštitila od islama”. S druge strane, zamjerio je Evropi što “formalno i
de facto priznaje status ‘muslimanske nacije’, koji nigdje drugde u Evropi i svetu ne postoji, iako
ga trpa u jedan strogo čuvani rezervat”. Zaključio je da je “muslimanskoj masi namenjeno gore
stradanje od nas, jer to uzajamno stradanje će njih više pogoditi nego nas”.
Ekmečić je govorio i o “nemačko-vatikanskoj zaveri” i povratku Čovječanstva u
srednjovjekovnu prošlost religiozne konfrontacije i vjerskih sukoba. Plašeći bosanske Muslimane
namjerama Evrope da ih, po uzoru na sjeveroamerički rezervat za Indijance, nagura u
srednjobosanski rezervat, ustvari, je otkrio već urađene planove velikosrpskih stratega za
uništenje bosanskih Muslimana i njihovo satjerivanje u planinske masive srednje Bosne. Tamo ne
bi imali uvjeta za opstanak. Trebalo je odvratiti pažnju Muslimanima od stvarne opasnosti i rata
koji se već vodio na prostoru BiH između Srba i Hrvata oko podjele BiH. Bio je to i pokušaj da
ih konfrontira sa Evropom da bi nakon tog sukoba ostali potpuno izolirani i nezaštićeni. Međutim,
on i drugi planeri uništenja Muslimana nisu imali u vidu da su Muslimani u Evropi bili već
prihvaćeni kao most povezivanja islamske i evropske kršćanske civilizacije, da su Evropa, SAD i
zemlje Dalekog istoka, kao i najveći broj islamskih zemalja, okrenuti ne srednjem, već 21. vijeku.
376 toga, zemlje NATO-a i Evropske zajednice bile su, svaka zbog svojih interesa, protiv
Osim
stvaranja i velike Srbije (SAD, Njemačka, Austrija, Italija, Republika Turska) i velike Hrvatske
(Italija, Francuska, V. Britanija, Republika Turska). Odlučno su bile za očuvanje integriteta

194 Borba, 31. mart 1992. s. 9.

postojećih granica i suvereniteta Republike BiH. U više navrata izjavljivale su da će poštovati
njeno unutrašnje ustrojstvo “kako se dogovore sva tri naroda”. Evropa je, nažalost, i protivno svim
dotadašnjim utvrđenim međunarodnim principima, ipak prihvatila etnički princip razrješenja krize
u BiH nakon dogovora i pritisaka Miloševića i Tuđmana, odnosno, njihovih eksponenata
Karadžića i Bobana.
Iako su znale sve ovo, lideri bosanskih Muslimana u to vrijeme pouzdali su se u odbranu države
BiH s osloncem na SAD, Evropu i islamske zemlje, i to više nego na vlastite snage, što će ih ubrzo
stajati ogromnih ljudskih žrtava i neslućenih patnji.
U Deklaraciji Kongresa srpskih intelektualaca kao prevashodni zadatak, kako piše beogradski
filozof dr. Miladin Životić, postavlja se dovršetak nacionalnih dioba. “Osnovno merilo ispravnog
političkog delovanja postaje - nedeljivost sudbine srpstva, jedinstvo Srba, srpski nacionalni
interes, koji će ovaj forum srpskih mudraca formulisati i od kojeg nikad više ne srne biti
odstupanja”.195 >
Dr. Dušan Janjić o zauzetim stavovima na tom kongresu piše:
“Ovakvi stavovi trebalo je: prvo, da daju legitimitet građanskom ratu koji će se voditi zarad
tzv. razgraničavanja i dovršavanja stvaranja Srpske Republike BiH, formalno započetog 12.
septembra 1991. godine, proglašenjem Srpske autonomne oblasti Bosanske krajine, i ojačano
prihvatanjem federalizacije BiH, januara 1992. i završen proglašenjem Srpske Republike BiH;
drugo, da opravda sve one intelektualce koji su podržavali nacionalističke vođe; treće, da osudi
sve one koji su se - poput “Mostarske transverzale” koju su, 7. marta 1992. godine, osnovali

377

195 Dr. Miladin Životić, Poruka učitelja srpstva, Borba, 31. mart, 1992. s. 9.
 intelektualci iz BiH i Beograda - izjasnili protiv svih daljih nacionalnih podjela, mržnje i
uzajamnog istrebljenja; četvrto, stavom da “jedino rešenje za BiH bude trodelna državna
zajednica u koju će Srbi suvereno stati na svoje međe... trebalo je opravdati i nastaviti
politiku nacionalističke hegemonizacije ali u novoj formi.” 196 >
Na poruku Kongresa srpskih intelektualaca i njihovu Deklaraciju “o što pravednijem
razdeljenju i razgraničenju u BiH”, te na sarajevsku Kutiljerovu Izjavu o principima
ustavnog uređenja BiH, odgovorilo je 399 muslimanskih znanstvenika, književnika,
umjetnika, muzičara, političara, privrednika iz Sarajeva 29. marta 1992. godine svojom
Deklaracijom o budućnosti BiH. U njoj kažu da kao nosioce suverenosti države Bosne i
Hercegovine vide, u prvom redu, slobodne građane i ravnopravne državotvorne narode, a
prosperitet republike sagledavaju u njenoj cjelovitosti i nedjeljivosti. Smatramo daje
zajednički život građana ne samo suštinski osnov demokratije, nego i bitno obilježje
kulture i civilizacije svakog pojedinca, bez obzira na vjeru i naciju.
Ponuđenim nacionalnim razgraničenjem, kaže se u Deklaraciji, više od jedne trećine sva
tri naroda, ili oko milion i sedam stotina hiljada ljudi, našlo bi se izvan svoje nacionalne
jedinice, odnosno, u poziciji nacionalne manjine. Zato je svaka kantonizacija i
regionalizacija na etničkom principu anahrono rješenje, u suprotnosti sa provjerenim
standardima demokratskih društava... Decentralizacija treba da bude izvedena radi
poboljšanja funkcionisanja demokratske vlasti, a ne blokiranja centralne uprave.
Provedena po evropskim standardima, nova teritorijalna organizacija, odnosno
regionalizacija, morala bi uzeti u obzir i ekonomske, komunikacijske, geografske,
historijske i kulturne, kao i etničke kriterije.197 >
Šesta Međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini i njen ishod (Brisel, 30. marta
-1. aprila 9 92)
Između Sarajevskog dogovora triju delegacija nacionalnih vladajućih stranaka (18.
marta) i nastavka njihovog dogovora u Briselu (30. marta - 1. aprila 1992.), u Bosni i
Hercegovini su se prilike neprekidno pogoršavale. U Bosanskoj posavini i u Hercegovini
vodio se pravi rat. I u ostalim krajevima je vladalo bezakonje, ubijani su nedužni građani,
skoro svakodnevno su minirane muslimanske radnje, džamije. Na prostoru Bosanski Brod-
Derventa-Odžak ratni okršaji između hrvatskih mjesnih i ubačenih paravojnih i regularnih
378
formacija i sprskih paravojnih
i jedinica JNA vođen je pravi rat sa svim mogućim surovostima već viđenim u vrijeme
borbi za Vukovar i ostala mjesta u Hrvatskoj. Početkom aprila otpočela su ratna djejstva i

196 Dr. Dušan Janjić, Građanski rat i mogućnosti mira u BiH, u knjizi Bosna i
Hercegovina između mira i rata, Beograd, 1992, s. 114-115.
197 Muslimanski glas, 3. aprl 1992.
u Semberiji.
Predsjednik Kriznog štaba BiH dr. Ejup Ganić je 28. marta 1992. uputio pisma istog
sadržaja generalnom sekretaru UN, predsjedavajućem Ministarskog savjeta Evropske
zajednice i predsjedniku Konferencije EZ o Jugoslaviji. U njima je ukazano da Srpska
demokratska stranka BiH nakon održanog referenduma naroda BiH o nezavisnosti
“preduzima seriju akcija terorističke prirode, koje znače objavu rata legalnim institucijama
BiH”. Ukazujući na neprekidno prodiranje paravojnih formacija iz susjednih republika -
Srbije, Crne Gore i Hrvatske - na teritoriju Bosne i Hercegovine, zatražio je da “Viječe
sigurnosti OUN preduzme odgovarajuće akcije” i da “vojni posmatrači UNPROFOR-a -
čiji se Glavni štab Mirovnih snaga UN za Jugoslaviju, sa indijskim generalom Satišem
Nambijarom na čelu, od 13. marta ‘92. nalazio u Sarajevu - hitno dođu u ovu republiku”.
Na šestoj rundi pregovora o BiH održanoj u Briselu predstavnici sve tri nacionalne
stranke - SDA, SDS i HDZ su, i pored nekih rezervi, potvrdili načelne principe novih
ustavnih rješenja za BiH usvojene na Sarajevskom samitu. Sve tri strane su se dogovorile
da i dalje rade na usaglašavanju izgleda konstitutivnih jedinica po etničkom principu, ali
da se pri tome vodi više računa i o ekonomskim, geografskim, saobraćajnim, vjerskim,
kulturnim, historijskim i drugim principima.
Kutiljerov prijedlog da se formira zajednička armija BiH naišao je na različito
reagiranje. Karadžić ga je odbio. Zastupao je stav o potrebi formiranja posebnih
nacionalnih gardi ili armija. Inače, po njemu, “JNA treba da ostane u BiH ‘najmanje još
deset godina”’. Miljenko Brkić, vođa delegacije HDZ-a, smatrao je daje armija od 18 000
ljudi “prevelika”. Rekao je da se prilikom njenog formiranja treba primijeniti paritetni
princip o njenom sastavu. Zahtijevao je da se u Briselu razgovara i o JNA. Predložio je
njeno “povlačenje u kasarne” i stavljanje “pod civilnu kontrolu”. Alija Izetbegović je
predložio da se odredi petogodišnji prelazni period za JNA, a da se republička armija koristi
u slučaju spoljne opasnosti za zemlju, kao i za upotrebu u “unutrašnjim sukobima većih
razmjera”.
Izetbegovićev prijedlog da se problem armije ostavi “za drugi forum” (Karingtonovu
Konferenciju o Jugoslaviji) i “drugu priliku” (nakon priznavanja nezavisnosti BiH)
podržao je i Kutiljero.
379
U vezi sa nastavkom rada na unutrašnjem uređenju BiH u Briselu je dogovoreno da se
fomrira stručna komisija (od po tri predstavnika). Ta komisija bi do 15. maja 1992. godine
trebalo da sačini konačan prijedlog
novog ustrojstva BiH. Zaključeno je da jedna bosansko-evropska komisija (ne koristeći
onu iz Sarajevske sesije) pripremi novi prijedlog buduće mape Bosne i Hercegovine.
UBriseluje 1. aprila 1992. održana Jedanaesta sjednica Konferencije o Jugoslaviji.
Raspravljano je o pitanjima sukcesije i o mogućnosti ponovnog uspostavljanja
ekonomskih odnosa između bivših jugoslavenskih republika.
Dogovori (januara i februara ’92) Hrvatske i Srbije oko podjele BiH. Prenošenje rata
iz Hrvatske u BiH. Dolazak Glavnog štaba Mirovnih snaga za Jugoslaviju
(UNPROFOR) u Sarajevo. Sprega JNA i SDS paravojnih formacija. Teror i
zastrašivanja Muslimana
Sklapanjem Sporazuma o prekidu neprijateljskih vojnih aktivnosti (koji je stupio na
snagu 3. januara 1992.) između JNA i Hrvatske stanje u BiH se nije smirilo. Naprotiv, iz
dana u dan se pogoršavalo. Na tome su radili vladajući re*imi Hrvatske i Srbije, kao i
JNA. Njima nije odgovarala stabilna Republika BiH, a naročito njeno očekivano
priznanje nezavisnosti od Evropske zajednice. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević već
ranije su postigli sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine. JNA je imala razrađene
planove o priključenju BiH milom ili silom “krnjoj Jugoslaviji”. Bilo je samo pitanje
vremena i načina kako će se to ostvariti.
Međutim, takvim težnjama Hrvatske i Srbije odlučno su se suprotstavile sve snage
koje su zastupale stanovište o cjelovitosti, nezavisnosti i demokratskom (građanskom)
uređenju BiH. One su u tome imale punu podršku zemalja Evropske zajednice i SAD,
koje opet zbog svojih interesa i principa nisu željele da se stvori ni velika Srbija, ni velika
Hrvatska. Ali, uprkos tome, vladajući režimi u Srbiji i Hrvatskoj, kao i vrh JNA, nadali
su se da će dovođenjem međunarodne zajednice pred svršeni čin, spriječiti stvaranje
ravnopravne i nezavisne Bosne i Hercegovine. Sklapanjem sporazuma između Hrvatske
i JNA (Srbije i Crne Gore) rat se ubrzano prenosio na teritoriju BiH. SDS BiH je, uz
svestranu pomoć JNA, prigrabila i zaposjela gotovo sve opštine koje je zamislila da će
biti u sastavu tzv. Srpske Republike. Vladajuća HDZ BiH je uz pomoć vlastitih a i
ubačenih oružanih snaga iz Hrvatske, također, zaposjela općine koje su po planu trebalo
da pripadnu tzv. Herceg-Bosni. Bitka za zaposjedanje ovih teritorija počela je već od
jeseni 1991. godine. Nastavljena je i u prvom tromjesečju 1992. godine, osobito na
prostoru Bosanske posavine, srednje i zapadne Hercegovine. Prema procjenama
Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade BiH, početkom te godine na području općina
Bosanski Brod i
380
Derventa pod oružjem je bilo oko 1 500 Hrvata svrstanih u jedinice Zbora narodne garde (“zenge”)
i naoružanih raznim vrstama naoružanja. Cilj je bio da se ne dozvoli “srpskoj općini” Bosanski
Brod da uz pomoć JNA zauzme jedinu rafineriju nafte u BiH, niti da zaposjedne operativno-
strateŠki put Brod-Doboj (Sarajevo) i da se tako spriječi stvaranje (preko teritorije tzv. Herceg-
Bosne) koridora Brčko-Šamac- Brod-Banja Luka. U zapadnoj Hercegovini je u sastavu paravojnih
formacija HDZ BiH bilo više hiljada vojnika. U sastavu desničarskih Paraginih Hrvatskih oružanih
snaga (HOS) oko 5 000 vojnika, koji su držali pod svojom kontrolom veći dio ove oblasti.
Spremali su se da od JNA preotmu i zaposjednu Kupres i operativno veoma značajna Kupreška
vrata (ulaz u srednju Bosnu).
U Hrvatskoj je januara i februara mjeseca 1992. objavljeno više tekstova o Muslimanima u
Hrvatskoj i BiH, o Stranci demokratske akcije i Aliji Izetbegoviću. Neprekidnom pogoršavanju
odnosa doprinio je lično lider HDZ i vrhovnik Hrvatske Franjo Tuđman svojim kartografskim
vizijama i direktnim miješanjem u unutrašnje prilike susjedne Republike BiH. Kako bi
marginizirali Stranku demokratske akcije Hrvatske, u Republici Hrvatskoj je pod utjecajem i uz
angažiranje vladajuće stranke HDZ formirano više muslimanskih stranaka nego što ih je bilo u
BiH i Srbiji zajedno. Prema izjavi predsjednika SDA Hrvatske dr. Šemse Tankovića “... položaj
Muslimana u Hrvatskoj je bio teži nego ikad u posljednje tri godine”. U takav položaj su došli
kada je vladajućem režimu bilo savršeno jasno da se Muslimani nacionalno ne osjećaju Hrvatima,
te da se ne žele uklopiti u hrvatski nacionalni korpus. Zato su se pojedini političari na vlasti, a
naročito znatan dio štampe (tiska), ubrzano takmičili ko će snažnije napasti Izetbegovića, njegovu
stranku i okriviti njihovu politiku za hrvatsku ratnu tragediju. U to vrijeme su izrugivanja, pogrde
i vrijeđanja Muslimana i Izetbegovića u državnim mas-medijima bila svakodnevna. Umjesto
ranijeg “hrvatskog cvijeća” nazvani su kvazi-Arapima i Osmanlijama, a nakon Tuđmanove izjave
da “Hrvati ništa ne duguju Muslimanima” i daje “Bosna povijesna greška” propagandna
(promidžbena) kampanja protiv Muslimana je
još više pojačana.
Tuđman je ubrzo smijenio čelnika HDZ za BiH Stjepana Kljuića i sve ostale koji su se iskreno
borili za suverenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Umjesto njih postavio je Matu Bobana. Ojačao
je položaj desničarski orijentisanog Franje Borasa. Oni su bili za podjelu ove republike između
Hrvatske i Srbije. U februaru je dr. Slaven Letica, savjetnik Franje Tuđmana, jednom berlinskom
listu izjavio da su
“nezavisna Hrvatska i Slovenija potrebni Evropi kao zaštitni zid od islama i pravoslavlja”. 236}
Unatoč teškim antagonizmima između vladajućih režima Srbije i Hrvatske, a uz to posebno
zbog njihovih nacionalističkih aspiracija i još nedovršenog rata među njima, čelnici ovih republika
i381
njihove ekspoziture u BiH (SDS i HDZ) slagali su se u tome da Bosnu i Hercegovinu svakako
treba podijeliti. Nakon više održanih sastanaka i dogovora između Tuđmana i Miloševića o podjeli
BiH u 1991. godini, u Gracu (Austrija) 26. februara 1992. godine tajno su se sastali i dogovarali
Radovan Karadžić i Tuđmanov specijalni izaslanik Josip Manolić. Razmatrali su kako to praktično
ostvariti. Tome susretu se, prema nekim podacima, nakon postignutog saglasja priključio i Franjo
Tuđman. Ovaj sastanak je održan poslije završene Međunarodne konfernecije o budućnosti BiH u
Lisabonu (21. i 22. februara), i u vrijeme priprema za nastavak te konferencije za novo ustavno
uređenje BiH. Definitivni dogovor o načinu podjele BiH između Karadžića (za srpsku) i Mate
Bobana (za hrvatsku stranu) biće potpisan 6. maja iste godine opetu Gracu, u jeku najveće
unutrašnje i spoljne agresije na suverenu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Ovi dogovori obavljani su iza leđa i protiv Muslimana i Evropske zajednice. Na prvom sastanku
u Gracu dogovoreno je, također, da obavještajne službe Karadžića i Bobana vrše razmjenu
informacija o Bosni i Hercegovini, njenim državnim institucijama i Muslimanima, te da se radi na
diskriminaciji ličnosti iz redova Muslimana.
Ipak, Evropska zajednica je bila dobro obaviještena o njihovim dogovorima i planovima. Već
nakon njihovog prvog sastanka u Gracu prisilila je Tuđmana da utiče na lidere HDZ-a za BiH da
prihvate i podrže

236) U to vrijeme je u Hrvatskoj bilo i suprotnih gledišta o Muslimanima. Tako je, primjera radi,
dr. Zvonimir Šeparović, ministar vanjskih poslova Hrvatske, u zagrebačkom listu “Globus”,
odgovarajući na pitanje o opasnosti od panislamizma, izjavio: “Ja bih to, s hrvatskog motrišta,
odlučno osporio. Islam je u našim prostorima posve miran. Po mome mišljenju, ne postoje
nikakve tendencije izrastanja bilo kakve snažne muslimanske sile, bilo kakvog muslimanskog
hegemonizma. Ne vidim, u tom kontekstu, niti mogućnost spoja muslimana s Kosova i
bosanskih Muslimana. Oni imaju različit jezik, kulturu, tradiciju. Uvjeren sam, zapravo, da
panislamističke ambicije, o kojima govore srpski ideolozi, završavaju ispred prelijepe zgrade
zagrebačke džamije, ispred najljepše džamije u ovom dijelu Evrope...” (Muslimanski glas, 6.
mart 1992. s. 25).
Hrvatski akademik Ivan Aralica je tih dana u listu “Vjesnik” o bosanskim Muslimanima napisao
i ovo: “Kad je u pitanju nacija muslimansko se klatno više ne njiše: ono miruje zadovoljno
svojom samobitnošću... Muslimani, prema tome, nacija danas neosporno jesu. Oni su to, kao i
svaka druga nacija, prevenstveno sopstvenom sviješću i osjećanjem, a ne blagodareći
etnogenetičkim dokazima i tuđem priznavanju.” (Politika, 23. februara 1992.).
referendum o nezavisnosti i suverenosti BiH, čak i da preporuče hrvatskom narodu da na njega
iziđe i pozitivno glasa. Pošto su bosanski Hrvati za razliku od Hrvata iz zapadne Hercegovine od
ranije bili za cjelokupnost i nezavisnost BiH, to je referendum, održan 29. februara i 1. marta
1992., u potpunosti uspio.
Koncentracija oružanih snaga JNA iparavojski u Bosni i Hercegovini
Prvo tromjesečje 1992. godine u Bosni i Hercegovini bilo je ispunjeno još većom spregom
između Karadžićeve desničarske SDS i JNA. Oni su pojačali 382pripreme za rušenje (ako zatreba i
ratom) ove republike i potom njeno uključenje u sastav velike Srbije, odnosno “krnje Jugoslavije”.
Relevantni dokumenti o tome još zadugo neće biti otvoreni za javnost. Ali analizom javnih izjava
i postupaka glavnih protagonista tih stremljenja može se sagledati ko se ozbiljno i sistematski
pripremao za rat i koliko je čiji doprinos rušenju do tada zajedničke države Jugoslavije
Iz objavljene knjige generala Veljka Kadijevića “Moje viđenje raspada' vidi se da su vrh i krnje
Predsjedništvo SFRJ u 1991. godini u svojim procjenama Muslimane i Hrvate smatrali glavnim
neprijateljima Jugoslavije. Oni su pokušavali da za tešku krizu u koju je upala Jugoslavija, svu
odgovornost svale na čitav muslimanski i hrvatski narod.
Bosanske Muslimane nije kao što je bio slučaj u razvijenim republikama - Srbiji, Hrvatskoj i
Sloveniji - zahvatila nacionalistička a pogotovo ne šovinistička egzaltacija. To je, pored ostalih,
utvrdio i general Stevan Mirković koji je do 1990. godine bio načelnik Generalštaba JNA: “Tih
godina, 1988. i 1989. i u Armiji rastu pojave nacionalizma, i to, koliko se sećam, ovim redom:
albanski, hrvatski, slovenački, srpski. Toga nije bilo među pripradnicima Armije makedonske,
muslimanske i mađarske nacionalnosti. To je /bio/ odraz stanja u društvu”. 198
Međutim, pokušaj Muslimana da nakon raspada SFRJ sebi i svojoj domovini uz pomoć
međunarodnih institucija osiguraju ravnopravan položaj u odnosu na Srbiju i Hrvatsku dočekan je
na nož, naročito u Srbiji. Politički stratezi u Srbiji i JNA su ranije izrađene planove o pokoravanju
i priključenju BiH (osim zapadne Hercegovine) “krnjoj Jugoslaviji” počeli ostvarivati već u ljeto
i jesen 1991. godine. Tada su masovno naoružavali bosanske Srbe, uputili brojne paravojne
formacije i rezerviste iz Srbije i Crne Gore; stacionirali veliki broj jedinica JNA povučenih iz
Slovenije (14. Ljubljanski korpus-u rejon Zenice i Doboja) i Hrvatske (9. Kninski korpus - u
zapadnoj Bosni, (10. korpus Zagrebački

383

198 Stevan Mirković, Jedan komandant a ne tri, intervju listu Borba, 23.2.1993. s. 13.
u Bihać), (13. korpus iz Rijeke u Hercegovinu). Tako je Bosna i Hercegovina postala najveći
vojni logor u Evropi.
Kolika je tada bila snaga JNA u BiH za sada još nema pouzdanih podataka. Zna se daje, pored
dovedenih iz Slovenije i Hrvatske, postojalo pet korpusa kopnene vojske (Sarajevski, Tuzlanski,
Banjalučki, Bihaćki, Hercegovački), te jedan doveden iz Srbije (Užički) ijedan iz Crne Gore
(Titogradski). Također je prebačen iz Zagreba (na Bihaćki i Banjalučki aerodrom) jedan
aviokorpus (5. RVO i PVO), sa nepoznatim brojem ljudstva. I paravojne formacije su bile
integrisane u sastav JNA, te rezervisti. Korpusi su bili opremljeni najsavremenijim naoružanjem,
ogromnim količinama municije i svim drugim potrebama za vođenje rata. Prema nekim
pouzdanim podacima, tada je na bosanskoj teritoriji u sastavu JNA bilo oko 700 tenkova, 1000
oklopnih vozila, 100 aviona, 500 helikoptera i oko 2000 topova. Nasuprot sebi, te snage su imale
razbijene i podijeljene jedinice Teritorijalne odbrane BiH i Sekretarijata za unutrašnje poslove,
slabo opremljene paravojne formacije HDZ BiH i HOS-a, kao i neznatne snage {Zelenih beretki
i Patriotske lige - sve u početnoj fazi formiranja), ukupne jačine između 100 000 i 150 000 ljudi.
Početak agresije na suverenu državu Bosnu i Hercegovinu
Pitanje početka agresije ili organiziranog izazivanja rata početkom 1992. godine bilo je samo
izbor trenutka i pronalaženja “pravog povoda”. To mnogi čelnici SDS-a BiH i Srbije nisu ni
krili. Formalni član Predsjedništva BiH ijedan od vođa SDS-a Nikola Koljević je u jednom
londonskom listu zaprijetio ratom ukoliko Bosna i Hercegovina bude međunarodno priznata
kao nezavisna država.
I Borisav Jović, član kmjeg Predsjedništva SFR Jugoslavije, u više navrata je upućivao
direktne prijetnje ratom i BiH i Evropi. “Referendum u BiH vodi u katastrofu”, izjavio je
francuskom listu “Figaro”. Ako se u BiH izjasne za suverenitet “Bosna će se raspasti i rat će
početi”, “sa armijom ili bez armije to će biti strašno” To je izjavio nakon već porušenih gradova
i sela u Hrvatskoj, nakon više hiljada ubijenih i osakaćenih i više stotina hiljada izbjeglih i
prognanih i Hrvata i Srba. Joviću i drugim članovima Predsjedništva Jugoslavije, kao i čelnicima
JNA, smetao je legalno najavljeni referendum o suverenosti BiH. Da bi ga spriječili, bili su
spremni da gumu narode ove republike i u rat Međutim, nije im smetalo to što lideri SDS-a BiH
organiziraju nelegitimne referendume kada i kako oni hoće, kada razgrađuju postojeće i
postavljaju svoje paraorgane vlasti, stvaraju paravojne formacije, otimaju državne TV repetitore,
protivustavno formiraju “Skupštinu srpskog naroda” i proglašavaju “Srpsku republiku BiH”.

384
 Po učestalim i žestokim prijetnjama ratom i uništenjem Muslimana prednjačio je lider SDS-a
Radovan Karadžić. A te prijetnje, kako se sada vidi iz raznih izvora, imale su realnu osnovu, pošto
je njegova saradnja sa višim komandama JNA bila potpuna. Uostalom, zadatak JNA u ovoj “trećoj
fazi”, kako je to napisao general Veljko Kadijević u ranije pomenutoj knjizi, bio je: “Odbrana
srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog interesa; izvlačenje garnizona JNA iz Hrvatske
(u BiH i Srbiju) puna kontrola Bosne i Hercegovine sa krajnjim ciljem da se odbrani srpski narod
i njegova nacionalna prava kada to dođe na dnevni red...” O upotrebi oružanih snaga u ovoj fazi
Kadijević piše: “Posebno voditi računa da će uloga srpskog naroda u Bosni i Hercegovini biti
ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini. Tome prilagoditi lociranje snaga JNA...”
Nakon Kadijevića na položaj saveznog sekretara za narodnu odbranu došao je dotadašnji
načelnik Generalštaba JNA generalpukovnik Blagoje Adžić. On je rukovodio izradom ratnog plana
za napad i uništenje Republike BiH. Kada više nije bilo sumnje da će se ipak održati referendum o
suverenosti BiH, Savezni sekretarijat za narodnu odbranu je 12. februara 1992. godine izdao
naredbu Štabu Druge vojne oblasti da 4. aprila 1992. godine u 08.00 sati (na prvi dan Ramazanskog
bajrama) izvrši opći napad po svim ciljevima Republike Bosne i Hercegovine. 199 >
Na dan izdavanja ove naredbe najviši predstavnici republika Srbije i Crne Gore su u Titogradu
(Podgorici) usvojili Osnove uređenja i junkcionisanja Jugoslavije kao zajedničke države. Tim
dokumentom je ostavljena otvorena mogućnost da ovoj državi, pored Srbije i Crne Gore, pristupe,
ukoliko to žele, i druge republike. Očito, za Republiku BiH bili su predviđeni i izrađeni drugi
planovi, po kojima bi morala da se, ako treba i silom oružja, priključi novoj tvorevini. Trebalo je
samo još naći za to pravi povod i još bolje psihološki pripremiti srpski i crnogorski narod. Naročito
je trebalo u opravdanost tog čina pripremiti Srbe u gradovima BiH koji u znatnom procentu nisu
odobravali propagandu Karadžićeve SDS prema Muslimanima. Protagonisti rata nisu vodili računa
kako će reagirati svjetska javnost, UN, Evropska zajednica, KEBS i druge međunarodne institucije.
Vjerovatno se računalo da će ih sve, a prije međunarodnog priznavanja suverenosti BiH, brzo
dovesti pred svršen čin.
Da bi se stvorili psihološki uvjeti za otpočinjanje rata, čelnici SDS-a i pojedine komande JNA u
BiH, a prije svih paravojne formacije pristigle
385

199 Advokat Faruk Balijagić, u napisu Kako se rušila BiH(Bosna-press, 2.09.1993.) navodi daje ova naredba nađena među zaplijenjenim dokumentima
u torbi generala Milutina Kukanjca (prilikom napada na kolonu Druge vojne oblasti koja se izvlačila iz centra Sarajeva - 2. i 3. maja 1992). Ova
naredba je zavedena pod brojem Strogo pov. 359-1 od 12.02.1992., a izdana od Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu.
iz Srbije i Crne Gore koje su se uključile u sastave JNA, nastavile su izazivanja, napade i ubijanja
Muslimana i, naročito, diverzije na džamije i mezaga. Od jeseni 1991. godine i do početka 1992.
godine ubili su bez ikakvog povoda 26 Muslimana. U to nisu uračunati oni koji su u redovima JNA
zauvijek nestali na ratnim poprištima istočne Slavonije i Kninske krajine samo zato što su bili
pripadnici ovog naroda i islamske vjere. U to vrijeme, a i kasnije, vođena je prava kampanja rušenja
džamija i muslimanskih mezaija (Trebinje, Banja Luka, Tuzla, Foča, Nevesinje, Šipovo, Prnjavor).
Kako niko za to nije odgovarao, pred sveti mjesec posta - Ramazan, u Banjoj Luci je 26. februara
1992. godine izvršena diverzija čak i na čuvenu Ferhad-pašinu džamiju sagrađenu u 16. vijeku. Tri
dana kasnije srušena je i džamija u Bosanskoj Kostajnici.
Organizatorima ovih anticivilizacijskih i vandalskih radnji uspjelo je da isprovociraju dvojicu
Muslimana da uzvrate na isti način. Oni su 1. marta 1992., upravo pred svršetak održavanja
referenduma o suverenosti BiH, na vjenčanju organiziranom u pravoslavnoj crkvi u samom centru
muslimanskog dijela Sarajeva ubili u blizini crkve mladoženjinog oca koji je nosio srpsku
zastavu.239} To je bio prvi slučaj u čitavoj Bosni i Hercegovini daje neko od M(m)uslimana na bilo
koji način uzvratio na silne provokacije maltretiranja i ubistva organizovana i vršena od Srba.
Taj incident je organizatorima nemira i rušenja postojeće vlasti u BiH upravo dobrodošao.
Maksimalno je iskorišten za razvijanje tenzije straha,

239) Ovaj tekst je napisan na osnovu izvještaja dnevne štampe. Kasnije, danima i mjesecima su
štampa, radio i TV tzv. Republike Srpske prikazivali ovaj događaj kao “uzrok ustanka Srba u
Sarajevu”. Događaj je na Palama i filmovan, a akteri izmišljeni. Kao glavni organizator
“mudžahidina” i “ubica starog svata” naznačen je neki Delić. Međutim, prema istraživanjima autora
ovih redova, a prema kazivanju tadašnjeg komandanta “Zelenih beretki” za Bistrik i Vratnik Emina
Švrakića, koji je bio neposredni svjedok ovog događaja, incident se desio ovako. Na drugi dan
referenduma za nezavisnost BiH (1. marta ’92) dio njegovog ljudstva (ZEB-a), među kojima je bio
i njegov sin, imao je zadatak da se na Baščaršiji brine upravo o održavanju reda i sprečavanju bilo
kakvih incidenata. No, srpski svatovi su, uprkos referendumu, idući gradom prema pravoslavnoj
crkvi uz nošenje raznih zastava pjevali nacionalističke i četničke pjesme i uzvikivali, podižući tri
prsta, antimuslimanske i šovinističke parole. Činili su to vjerovatno organizirano i sa namjerom da
provociraju Muslimane koji su šetali, ili išli svojim poslom, ulicama grada. Kad je neko od njih
uzvratio slično, iz svatova se izdvojila veća grupa ljudi, među kojima je bio i otac mladoženje,
napala Muslimane i počela ih tući pesnicama, nogama, držačima zastava i pištolja. U napadnutoj
grupi našao se i Eminov sin. Pošto je bio pritisnut uz neki zid, udaran raznim predmetima a uplašen
da će biti ubijen, potegao je pištolj i, u samoodbrani, nasumice ispalio jedan metak u gomilu
napadača. Slučaj je htio, kaže Emin Švrakić, daje stradao “stan svat”, a ne neko drugi. Premda je
Emin ovu izjavu dao u vrijeme (maja ’94) kada su se još uveliko veličala i slavila “gazijska djela”
386
i “zasluge za obranu domovine”, on je ovaj incident okarakterisao samo kao “čin
učinjen u samoodbrani života”, te da je “bio krajnje iznuđen” i ništa više.
mržnje, opasnosti od džihada i islamskog fundamentalizma. Propagandna mašinerija učinila je
sve da upravo to bude povod za ustanak srpskog naroda u Sarajevu i ostalim gradovima. Radovan
Karadžić je, kao i drugi srpski lideri, u tom smislu dao više intervjua u iščekivanju ustanka.
 Zajedno sa Momčilom Krajišnikom i Nikolom Koljevićem još istog dana je, nakon održanog
sastanka sa kriznim štabom i izdavanja uputstava, otputovao u Beograd. Sa članovima kmjeg
Predsjedništva Jugoslavije i Vrhovne komande razmatrali su šta dalje da se radi. Karadžić je
sredstvima informi sanja tada izjavio da “verovatno neće biti moguće da se izbegne međuetnički
i verski rat”. Još iste noći između 1. i 2. marta 1992., u raznim dijelovima grada Sarajeva bilo je
podignuto oko 20 barikada. Na njih su, uz pomoć nekih armijskih službi i aktivista Srpske
demokratske stranke, sa Pala i drugih unaprijed pripremljenih centara dovedeni maskirani
snajperisti i pripadnici raznih paravojnih formacija. Čitavom akcijom je rukovodio Krizni štab sa
Rajkom Dukićem na čelu, predsjednikom Izvršnog odbora SDS-a. Štabom brigade za barikade
rukovodio je “major Gvozden”, koji je već od ranije održavao vezu sa Sekretarijatom za narodnu
odbranu Srbije. Štab je još u toku noći objavio Spisak svojih zahtjeva, među kojima su bili:
pronalaženje i izvođenje pred sud ubica srpskog svata; zaustavljanje svih radnji oko referenduma
i proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine do postizanja konačnog dogovora o političkom
ustrojstvu BiH i podjela Televizije Sarajevo na nacionalne kanale.
Na srpske barikade su Muslimani i njihove antiterorističke paravojne jedinice (“Zelene
beretke”) odgovorili identično. Po uzoru na Sarajevo, brojne barikade su postavljene širom BiH
tako da je u gotovo čitavoj republici bio obustavljen Čitav saobraćaj.
Muslimani Sarajeva su iskazali krajnju odlučnost da brane svoj grad. Podržali su ih i građani
drugih nacionalnosti koji su još bili za zajednički život i odbranu cjelovitosti BiH. Sarajevski Srbi
koji su tada činili 29,9 procenata stanovništva većinom su ostali u svojim kućama, ne nalazeći u
ubistvu svata i referendumu (u kome su i sami znatnim procentom učestvovali) dovoljne i
potrebne razloge za otpočinjanje bratoubilačkog rata.
Gotovo sva brda i okolne planine već od jeseni 1991. godine bile su zaposjednute vojskom
opremljenom velikom količinom artiljerije i drugog teškog naoružanja. Jedinice JNA
pripremljene su za napad na grad (u okviru plana RAM). Komandant Druge vojne oblasti,
svakako u saglasnosti sa armijskim vrhom i Predsjedništvom Jugoslavije, suočen sa odlučnošću
građana Sarajeva i Predsjedništva BiH da brane svoj grad, izbjegao je da iskoristi ubistvo svata za
povod i otpočinjanje sveopćeg
razaranja BiH - kako je to bilo predviđeno naredbom Saveznog sekretarijata za narodnu
odbranu od 12. februara 1992. On je, svakako po odluci Vrhovne komande, ubrzo otpočeo da
ostvaruje operativne zadatke po planu “Drina”.
Povodom događaja u Sarajevu i drugim dijelovima BiH ambasador
SAD Voren Zimermman u Beogradu je sarajevskom listu “Oslobođenje” izjavio:
“Vlada SAD snažno podržava referendum u Bosni i Hercegovini, koji je održan prošlog
vikenda. Moja vlada je zaprepašćena nasiljem koje se desilo u Bosni i Hercegovini i za vrijeme
referenduma
387 uključujući ubistvo dva Hrvata, članova lokalne referendumske komisije, ubistvo
više od dvanaest Muslimana, kao i ubistvo Srbina na svadbenoj svečanosti. Vlada SAD oštro
osuđuje akcije članova Srpske demokratske stranke, koji su blokirali Sarajevo i tako zarobili
cjelokupno stanovništvo grada kao i stotine stranih posmatrača i novinara. Odgovorni za
izazivanje i ohrabrivanje nasilja radi cijepanja Bosne i Hercegovine Suočit će se sa
međunarodnim sudom. Vlada Srbije, isto kao i SDS, imaju posebnu odgovornost u vezi sa
ovim. Ostajemo čvrsto opredijeljeni za očuvanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i
Hercegovine.^240}
Mnogi izvori potvrđuju da su barikade organizirane u svrhu poništavanja ishoda
referenduma; Cilj im je i vršenje pritiska na Evropsku zajednicu da ne prizna suverenost
Republici BiH. Trebalo je onemogućiti smještaj “plavih šljemova” u glavnom gradu BiH.
Namjera je da Se dovede u pitanje Sarajevo kao centar ove misije. Zato će se pojačanim tempom
nastaviti eskalacija sukoba, izazivanje incidenata, vršenje pritisaka na Muslimane, napadi i
diverzije na džamije u jeku mjeseca Ramazana, razgradnja državnih insitucija i ekonomike,
uprkos pritisaka i upozoravanja SAD i Evropske Zajednice. Izazivanjem haosa trebalo je
pokazati Evropi i svijetu da ova republika nije sposobna ža samostalan život. Uz pomoć
Međunarodne konferencije o budućnosti BiH trebalo ju je najprije podijeliti na etničke j edinice,
konfederalizirati je, a potom po dijelovima pridružiti Srbiji, odnosno Hrvatskoj.
U ovim dramatičnim danima, a uoči početka ramazanskog pošta, poglavar Islamske
zajednice reisul-ulema hadži Jakub Selimoski uputio je poruku mira svim građanima BiH:

240.) “Borba”, 6. mart 1992., s. 2. U istom broju “Borba” je objavila i izvod sa konferecije
za štampu Radovana Karadžića koji je, pored ostalog, o referendumu u BiH kazao i ovo:
“Ako Evropa bude i dalje ‘gurala’ ovako, niko neće moći da; zaustavi građanski rat, jer ta
odluka nije u rukama lidera, a to može zapaliti Balkan i Evropu. Evropska zajednica ne srne
ni pomisliti da prizna Bosnu i Hercegovinu prije nego što se ona ne transformiše. Samo
silom BiH može biti održana jedinstvenom, jer već sada postoje tri Bosne i Hercegovine”.
“Koristim se ovom prilikom da pozovem i sve komšije, bez obzira na vjeru i naciju, kao
i sve ljude dobre volje, da se oslobodimo svih uskogrudnosti i nepovjerenja, straha jednih od
drugih i svega onoga što nas dijeli. Vratimo se svojim tradicionalnim vrijednostima,
komšiluku, prijateljstvu, iskrenom suživotu, budimo ljudi u najljepšem smislu riječi. Ne
pucajmo na čovjeka i na vjerske objekte, ne uništavajmo ono što smo vijekovima strpljivo
gradili, jer sve je to zločin, ma sa koje strane dolazio.”200
Ova pružena ruka nije prihvaćena. Odbacivali su je planeri bratoubilačkog rata.
Nakon ubistva sedamnaestogodišnjeg Kenana Demirovića iz Sarajeva (Vogošća) uoči
Ramazana i to na djedovom mezaru, nakon ubistva dvojice muslimanskih mladića (Armina
Paškovića i Zorana Grebovića) kod Čemerna (Gacko), nakon diverzije na Turbe legendarnog
muslimanskog junaka Đerzelez Alije iz 17. vijeka u Gerzovu (Mrkonjić-Grad) i nakon ostalih
brojnih stradanja u vrijeme podizanja prvomartovskih barikada - eskalacija vandalizma prema
vjerskim objektima je nastavljena. Na prvu noć Ramazana, vrijeme molitve (teravije) većeg
388

200 Reisul-ulema Selimoski je, premda je pred sam Ramazan išao na sahrane ljudima
koji su ginuli na radnom mjestu ili pred kućom bez oružja i bez sukoba, premda je bilo napada na džamije, preko lista “Borba”
poručivao vjernicima: “Ništa se ne smije uzvratiti nego se mora stalno dokazivati daje zajednički život moguć, moramo svi da
pokažemo toleranciju, ljubav, uvažavanje razlika, poštovanje drugih mišljenja; to je civilizacijska tekovina, najpotrebnija ovom
prostoru. Uostalom, početkom ovog praznika počinje i objavljivanje Kur’ana, a prva poruka ove svete knjige je pismenost, poziv
čovjeku na obrazovanje u ime humanizma, ljubavi, a ne na mržnju. To treba da uvažavaju i ljudi drugih konfesija, građani da
ponovo budu braća. To neka bude poruka Ramazana. (“Borba”, 6. marta 1992. str. 3.).
broja muslimana, ispaljena je mina na džamiju u Kamengradu (Sanski Most). U Bosanskom
Brodu su, pored mitraljiranja po džamiji, bačene mine na nekoliko muslimanskih kuća. U
Banjoj Luci je tada pod zidove džamije Ferhadije i Turbeta uz nju ponovo postavljen
eksploziv kojim su teško oštećeni. Na isti način teško je oštećena (noću 8. na 9. marta 1992.)
u Banjoj Luci i džamija Amaudija koja je zbog svoje monumentalnosti i ljepote bila “pod
zaštitom države”. Sutradan je skrnavljena džamija u Donjim Kalendarevcima (Derventa). U
većini mjesta BiH muslimani su za vrijeme noćnih molitvi u blizini džamija morali
organizirati vlastite straže.
Sve se ovo, dakle, činilo i u mjesecu muslimanskog svetog posta Ramazana. Ali i u vrijeme
kada je (15. marta), na inicijativu srpskog patrijarha Pavla, vaseljenski patrijarh održavao sa
čelnicima pravoslavnih crkava svijeta svepravoslavnu liturgiju u Patrijaršijskoj crkvi svetog
Đorđa u Istambulu. Na skupu je težište razgovora i dogovora bilo
posvećeno “zavjeri Vatikana” da nakon pada komunizma u “historijskim zemljama
pravoslavlja” pravoslavne prevede u katoličku vjeru. Nema podataka da li se na skupu
govorilo i o odnosu srpskih pravoslavnih vjernika prema muslimanima i njihovim svetinjama
u Bosni i Hercegovini.242}
Čini se da je u martu najteže bilo Muslimanima u istočnoj Hercegovini i jugoistočnoj
Bosni. U istočnoj Hercegovini tada je živjelo svega oko 15000 Muslimana naseljenih u
raznim mjestima: Bileći, Gacku, Ljubinju, Trebinju i Nevesinju, kao i u nekim selima tih
općina. Dakle, tako raspršeni ni za koga nisu bili opasnost. Međutim, oni su već od ljeta 1991.
godine (od početka formiranja Srpske autonomne oblasti istočne Hercegovine) bili izloženi
raznim maltretiranjima, pljačkama, progonima i ubistvima. Od tad su živjeli u atmosferi
svojevrsne okupacije i straha da se ne ponovi genocid poput onog iz Drugog svjetskog rata.
Jer, na ovom malom prostoru bio je stacioniran čitav Bilećki armijski korpus, kao i dio
Titogradskog. Kad se tome pridodaju i jedinice Teritorijalne odbrane vojvode Božidara
Vučurovića, na jednog Muslimana dolazilo je više od dva naoružana vojnika. To su bili uzroci
velike seobe muslimanskog življa iz ovog dijela bosanskohercegovačke zemlje.
Najveća zategnutost i najviše incidenata među stanovništvom u Hercegovini tada je bilo u
dolini srednjeg i donjeg toka Neretve, u Mostaru, Čapljini, Neumu, Stocu i Ljubinju. Tu je
bila najveća koncentracija jedinica JNA, kao i srpskih i hrvatskih paravojnih formacija, ali i
muslimanskog stanovništva.
U jugoistočnoj Bosni, Foči, Goraždu, Čajniču, Višegradu, Rogatici, teritoriju koju je SDS
nasilno uključila u tzv. Srpsku autonomnu oblast Hercegovina, napetost i trvenja između
Muslimana i Srba u martu 1992. godine su, također, bila na vrhuncu. Jedinice JNA u kojoj su
bile uključene i paravojne formacije SDS-a i one koje su došle iz Srbije (Šešeljeve, Jovićeve,
Bokanove, Ražnjatović-Arkanove i druge) držale su sve389najvažnije saobraćajne i druge
punktove. Barikade, rovovi, mitraljeska i snajperska gnijezda bila su već od ranije postavljena
u cilju ostvarenja ratnog plana “Drina” širom ove teritorije. Izazivanja i zastrašivanja
Muslimana bila su svakodnevna. Kad su jedinice SDS-a, uz pomoć JNA, 23. marta 1992.
zauzele TV relej Tro vrh, Teritorijalne jedinice općine Goražde čvrsto su zaposjele fabriku
“AZOT”.
242) Bosanski M(m)uslimani su, saznavši za posjetu patrijarha Pavla Istambulu, tih dana za
vrijeme iftara (ramazanske večere kojom se prekida dnevni post) tu posjetu komentarisali
ovako: “Neka Bog podari muslimanima ono što oni misle i žele hrišćanima, kršćanima,
jevrej ima i protestantima, a neka i njima Bog podari ono što oni misle i žele
muslimanima.”

390
 Na prostoru jajačke, mrkonjićgradske i šipovačke općine u zapadnoj Bosni vladalo je
tada pravo bezvlašće prema muslimanskom življu. Sva vlast je bila u rukama pristalica
SDS-a i njenih ili dovedenih sa strane paravojnih formacija. Njihovi uniformisani
pripadnici bili su “do zuba naoružani”. Na glavama su nosili beretke, neki sa petokrakim
zvijezdama, neki sa značkama srpske ili jugoslavenske zastave, sa oznakama SDS-a i Četiri
točila (CCCC). Po tučama, prebijanjima i pljačkama Muslimana isticao se njihov
saobraćajni kontrolni punkt u mjestu Rogolje (Mrkonjić- Grad) na raskrsnici puteva koji
vode prema Ključu, Petrovcu i Bihaću, zatim Glamoču, Livnu i Splitu, ka. Banjoj Luci i
Jajcu. Slični postupci prema muslimanskom stnanovništvu primjenjivani su i na
saobraćajnim punktovima u Stupnoj i Jezeru kod Jajca. Ove kontrolne tačke bile su pod
komandom Banjalučkog vojnog korpusa.

Unutarnja i spoljnja agresija na BiH- početak provođenja velikosrpskog ratnog plana

“DRINA” i velikohrvatskih ratnih planova i njihove međusobne borbe na ratištima
Neretve., Kupreške visoravni i u Bosanskoj posavini
U težnji da prošire svoje države međusobnom diobom bosanskohercegovačke teritorije
vladajući režimi u Srbiji i Hrvatskoj su ulagali silne napore kako bi spriječili oficijelno
priznanju Republike Bosne i Hercegovine na međunarodnom planu. Njihovi lideri Su
redovno otpremali sve potrebne poruke i naloge Svojim ekspoziturama SDS-u za BiH i HDZ-
u za BiH. Održali su i više međusobnih tajnih sastanaka. Pri tim susretima Su uglavnom
lahko dolazili do dogovora o tome kako da rasparčaju teritorije susjedne im države. Ono što
im je otežavalo te razgovore je problem sporazumijevanja o konkretnoj veličini diobnih
teritorija. Pri tome su se i oni i njihovi ekspertni timovi koristili prijedlozima mapa koje su
izradili stručnjaci Evropske zajednice sa Kutiljerom na čelu. Te mape su, inače, bile
zasnovane na podjeli Bosne i Hercegovine po etničkom principu. Politički vojni stratezi
Srbije i Hrvatske su omeđili teritorije koje su te države otpočele silom i ratnim dejstvima da
zaposijedaju. Htjeli su na taj način da Evropu i svijet dovedu pred svršen čin.
Ratni plan “Drina” izradio je Generalštab JNA uz saglasnost kmjeg Predsjedništva
Jugoslavije (Vrhovne komande). Po tom planu trebalo je da jedinice JNA zauzmu i čvrsto
drže sve strategijske prostore bitne za srpski narod i njihovo uključenje u sastav buduće
Jugoslavije (velike Srbije), U prvoj fazi trebalo je ‘‘osloboditi” sve gradove uz Drinu u
istočnoj Bosni, zatim prostor Semberije i Bosanske posavine (od Drine do Bosanske krajine)
i napraviti prirodnu vezu sa Republikom Srbijom.
391
 U Hercegovini čvrsto držanje granice na lijevoj obali Neretve, uključujući i luku Ploče na
Jadranskom moru.
Plan “Drina”, niti druga uputstva u vezi s njim, nisu predviđali da se muslimansko i
hrvatsko stanovništvo na bilo koji način pridobija, već da se pokorava, raseljava, pa i
uništava. Prethodno'je trebalo primjenjivati razne vrste terora i represalija. Taje uloga data
raznim dobrovoljačkim i paravojnim formacijama. One bi stanovništvo zastrašile u mjeri da
samo odlazi ili da mu se slomi volja za bilo kakvim otporom.
Hrvatski planovi i njihovi šifrirani nazivi - na osnovu prakse upotrebe i djelovanja
njihovih paravojnih (HOS-a i HVO) i regularnih jedinica u martu 1992. godine na teritoriji
BiH - određivali su ratna djejstva koja su izvodila na dva odvojena operativna pravca: na
sjeveru na prostoru Bosanski Bord - Orašje u pravcu Dervente i Modriče (Bosanska posavina)
i na jugu u dolini srednjeg i donjeg toka Neretve - na prostoru Mostar, Čapljina, Neuni,
Stolac, u pravcu Trebinja, Ljubinja i Nevesinja.
Vladajući Tuđmanov režim i desničarske stranke u Hrvatskoj svojatali su bosanske
Muslimane i nazivali ih Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Kao takve su ih javno uključivali
u svoje vojne formacije. Njihovi lideri u BiH, pa donekle i u Hrvatskoj, javno su iskazivali
podršku liderima SD A, a suštinski - izuzev pojedinaca kakav je Stjepan Kljuić i drugi - radili
sistematično i intenzivno na rušenju Republike BiH i uništenju Muslimana kao naroda.
***
U procijepu između dva moćna nacionalistička pokreta (i njihovih država) Muslimani su
bili u veoma teškom položaju, Njihove vođe i najjača politička stranka - Stranka demokratske
akcije znali su za ove planove i dogovore između Miloševića i Tuđmana, Karadžića i Bobana.
0 tome su pisala i mnoga javna glasila. Malo šta su blagovremeno i efikasno preduzeli za
odbranu vlastitog naroda i države. Angažirali su se na očuvanju cjelovitosti i samostalnosti
Republike BiH uz podršku i pomoć međunarodne zajednice. U martu 1992. su preduzimali
očajničke korake i ulagali napor da organiziraju jedinice Teritorijalne odbrane (TO) i
Sekretarijat za unutrašnje poslove (miliciju) u općinama u kojima su na vlasti bili
predstavnici Stranke demokratske akcije ili opozicionih stranaka (naprimjer, u Tuzli).
Nastojali su da nabave makar izvjesnu količinu pješadijskog naoružanja za TO i
antiterorističke jedinice “Patriotske lige Bosne” i “Zelene beretke”. Međutim, te snage, nakon
unutrašnjih
392 lomova i diferencijacija u MUP-u u svim općinama i gradovima uključujući i
Sarajevo, po vatrenoj i udarnoj moći bile su “kap vode u moru” u odnosu na moćno
naoružanje kojim su raspolagale JNA, Karadžićeve jedinice i
paravojne formacije. Ovi potonji su na svojoj strani imali sedam korpusa kopnene vojske
ijedan korpus ratnog zrakoplovstva. Uz njih su i jedinice ubačene iz Srbije (Dobrovoljački
odredi Srpske radikalne stranke - Šešeljevci, “Beli orlovi” Dragoslava Bokana, “Srpski
sokolovi” Siniše Vučinića, odredi “Dušan Silni” Srpske narodne obnove (Mirka Jovića) i
“Tigrovi” pod komandom Željka Ražnjatovića-Arkana).201
***
“Rata u Bosni i Hercegovini neće biti”. “Sada se vještački insceniraju sukobi...” “Armija
u Bosni i Hercegovini nije okupatorska”. “Mi imamo prigovora na armiju, ali nismo prešli
crtu daje nazovemo okupatorskom”.
To su samo neke od mnogih izjava Alije Izetbegoviča date krajem marta i u aprilu
mjesecu 1992. godine. Tada su rubna područja Bosne i Hercegovine uveliko bila zahvaćena
ratnim požarom. Do tih izjava je JNA iza sebe već imala oružani nasrtaj na Sloveniju.
Izvršila je potom i agresiju na Hrvatsku. Koncentrisala enormne oružane snage na tlu Bosne
i Hercegovine. Iz njenih regularnih jedinica pucale su paravojske iz Srbije i Crne Gore.
Napali su na muslimanska naselja i gradove u Semberiji i duž rijeka Drine i Save. Okupirah
su čitava područja zemlje i u njima izvršili prve masakre nad civilnim stanovništvom.
Otpočeli su pogrome nesrpskog stanovništva, koje je u velikim kolonama već krenulo u
izbjeglištvo.
Sve to otkriva duboke iluzije koje su o JNA gajili i Alija Izetbegović i čelništvo SDA.
Kobno je što su te iluzije pothranjivane i u vrijeme kada ta vojska već dugo više nije bila
kao u prethodnim decenij ama od svog postanka. Izrodila se iz titovske faze svoga
multinacionalnog sastava i postala jednonacionalna. Kao da čelnicima SDA nije bilo jasno
daje već izvršena njena transformacija. Daje krenula ka krvavom bespuću agresije i
genocida. Znalo se da je prije toga armijski vrh ostao bez partizanskih kadrova i njihovog
neposrednog iskustva iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Kao da nisu još uviđali,
uprkos krvavih signala sa terena, da je ta armija izigrala sve građane i narode na prostorima
Jugoslavije. Iznevjerila je svoje tradicije u kojima je stasala još od kolijevke i prvih povoja
1941. godine. U tom periodu su građani za njeno stasanje neštedimice od usta odvajali.Ona
je građena da bude pripravna da se odupre svakoj agresiji spolja, ta vojska građanima i
narodima kao svojim hraniocima osigura miran život i rad u spokojstvu. Tada se htjelo da
ona, izrasla iz golorukog naroda i srasla s njim u toku NOB-a, vječno služi tom narodu.
Uzdizali su je i usavršavah, kao oružanu
snagu, u dvokomponentnoj strukturi: operativne armije i teritorijalne odbrane. Ova druga je
nazvana “partizanskim ešalonom” ako ustreba. 393

201 Naredbom tzv. “kmjeg” Predsjedništva SFRJ od 10. decembra 1991. godine sve ove dobrovoljačke jedinice su stavljene pod
jedinstvenu komandu - JNA. Bilo im je dozvoljeno da nose svoje partijske zastave i ambleme.
 Bila je to izvorna strategija Armije zemlje u odbrani. Sada je ta strategija, odjednom,
napuštena i puštena- “niz vodu”. Umjesto strategije odbrane zemlje i države njen vojni vrh je
inaugurisao novu strategiju vojske za ubijanja, razaranja, pljačku, za rušenje gradova, sela,
naselja, sakralnih i drugih kulturnih objekata, za silovanja, masovne progone i koncentracione
logore. Pred očima građana i naroda kojima je do tada služila ta vojska je bezočno gazila
najbolje tradicije na kojima je utemeljena i sazdana.Drastično i krvavo je bacila pod noge svoj
višedecenijski moralni kapital, prekinula politički i vojni kontinuitet zametnut od čistih izvora
antifašističke narodnooslobodilačke borbe, njegovan pet decenija - do uvira pod skute
eruptivnih nacionalističkih strasti, hegemonističke politike i agresivnih osvajanja - u kaljugu
agresije i genocida.

Formiranje fronta otpora oružanoj agresiji

Vodstvo SD A kao vladajuće stranke u zemlji i njen čelnik Alija Izetbegović gajili su iluzije
o Armiji kao “kovačnici bratstva i jedinstva” i u trenucima kada je ona već prestala to da
bude, kada je izvršen profesionalni, moralni, politički i historijski slom ove vojne sile. Dok
su oni dijelili uvjerenje da JNA neće dopustiti “da se međunacionalni sukobi pretvore u
građanski rat”, kako je govorio Izetbegović, armija je već bila prestala da bude jugoslavenska
i narodna. Dobrano je već bila prerasla u nenarodnu ili protivnarodnu vojsku. Ona je posrnula
u agoniju i poduboko potonula u smetljište modeme historije. To povjerenje u JNAu
nevrijeme donosilo je kobne posljedice. Možda se i time može objasniti činjenica da se i u
vodstvu države, pogotovo u vodstvu vladajuće stranke, kao što je SD A, odsudno kasnilo sa
definicijom daje izvršena agresija, unutrašnja i spoljna, od Srbije i Crne Gore, JNA, odnosno
od SR Jugoslavije, na suverenu državu Bosnu i Hercegovinu. Zbog iluzija u JNA
odsustvovala je kvalifikacija daje riječ o agresiji. Otuda i zakašnjenje u mobilizaciji svih
patriotskih snaga za formiranje jedinstvenog fronta otpora toj agresiji. Time se ni u kom
slučaju ne spori doprinos i vodstva i najšireg članstva SD A, pa i čelne ličnosti države i te
stranke u odbrani Bosne i Hercegovine. Ali, ne može se, i pored toga, osporiti nepobitna istina
daje odbrana te države prvenstveno zasluga bosanskohercegovačkih patriota.
Ispočetka, u prvim mjesecima agresije, te snage otpora stvarane su samoinicijativno. Tek
nešto kasnije su rasle i jačale organiziranije Iz bošnjačkomuslimanske strukture postojala je
i stanovita organizirana akcija u više pravaca. Ta akcija je u prvim danima rata pokazala
svoje
postojanje kroz tzv. Zelene beretke i Patriotsku ligu. U isto vrijeme su pod vodstvom
394
državnih organa nastajali oblici vojne organizacije u vidu Teritorijalne odbrane. Ta
odbrambena struktura je imala nešto nižeg staiješinskog kadra, i još manje viših oficira.
Pogotovo je raspolagala sa malo naoružanja i to onog što je eventualno preostalo od
posvemašnje pljačke magazina oružja koje je pripadalo bivšem Republičkom štabu TO, a
koje je, po odluci Predsjedništva SFRJ, preuzela JNA, prebacila u svoja skladišta, a potom
 hametice dijelila članovima SDS-a i srpskom žiteljstvu širom zemlje.
***
Tako su nastajali naoružani mali sastavi dobrovoljaca i patriota koji često nisu imali ni
najnužnije vojne obuČenosti. Oni su, uprkos tome, u lokalnim uvjetima postizali izvanredne
rezultate u odbrani protiv zastrašujuće vojne mašinerije na strani agresora. Ta će
odbrambena struktura domalo prerasti u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. ARBiH je
u toku rata okupljala i do 200.000 boraca.
U stvaranju ARBiH je učestvovao i veliki broj dotadašnjih oficira koji su napustili JNA i
svrstali se u redove branilaca Bosne i Hercegovine. General Hasan Efendić, prvi komandanat
RŠTO (Republičkog štaba Teritorijalne odbrane) obznanio je podatak da je 500 oficira JNA,
uglavnom Bošnjaka, u Sarajevu i tuzlanskoj regiji učestvovalo u stvaranju ARBiH 1992.
godine. On svjedoči da je oko 50 odsto komandanata općinskih štabova TO, po pravilu
rezervne vojne starješine, ostalo vjerno odbrani svoje zemlje. Ujednom intervjuu general
Atif Dudaković navodi daje 270 oficira JNA svrstano u jedinice Petog korpusa. General
Rasim Delić u razgovoru sa delegacijom SUBNOAR-a BiH je rekao daje više od 1.000
aktivnih oficira bivše JNA i više hiljada rezervnih vojnih staiješina najneposrednije
učestvovalo u odbrani Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Među njima je znatan broj
oficira patriota pripadnika drugih naroda - srpskog i hrvatskog.
U prvo vrijeme, iako s većinom iz muslimanskobošnjačkog stanovništva, vojska Bosne i
Hercegovine je bila istinski svenarodna. To potvrđuju mnogobrojna svjedočenja živih
sudionika i organizatora odbrane zemlje. Mnogi od tih svjedoka su komandovali
odbrambenim jedinicama. Kasnije su djelovali u štabovima i komandama oružanih formacija
TO i ARBiH. O multietničkom sastavu branitelja u prvim mjesecima agresije na Bosnu i
Hercegovinu i danas svjedoče dostupna arhivska građa, objavljene hronike, te živa sjećanja
učesnika sudbonosnih zbivanja.
Objavljeni su podaci A. Hubana, aktiviste SUBNOAR-a BiH. On je prvih mjeseci ratnog pakla
pratio čitulje u “Oslobođenju”. Utvrdio je da

395
među poginulim braniteljima Sarajeva ima oko 500 Srba i Hrvata i više stotina boraca koji
su poticali iz nacionalno mješovitih brakova. I.Hadžić, komandant brigade kojaje branila
sarajevsku Dobrinju, svjedoči daje u toj jedinici bilo oko 30 odsto Srba i Hrvata. Kerim
Lučarević navodi da je u vojnoj policiji, dok je on stajao na njenom čelu, zastupljen
izrazito multietnički sasatav. General Stjepan Šiber u svojoj knjizi “ Zablude, prevare,
istina” (RABIC Sarajevo, 2000) piše daje 8. aprila 1992. godine od 85 pripadnika
Republičkog štaba TO 50 oficira potpisalo vjernost Republici Bosni i Hercegovini - svi
bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. General Jovan Divjak ističe da je u ljeto 1992. godine
u Generalštabu Armije RBiH bilo oko 20 odsto Srba i Hrvata, dok general Sefer Halilović
cijeni da ih je bilo i više. Grupa generala i nekoliko pukovnika bivše JNA, penzionisanih
spoČetka osamdesetih godina, gotovo svi borci NOR- a (11 Bošnjaka, 5 Srba i 4 Hrvata)
u Sarajevu su već 8. aprila 1992. godine utvrdili i objavili svoje stavove o odbrani RBiH.
Upad vojnih jedinica iz Srbije u Bosnu nazvali agresijom, osudili agresora i genocid,
pozvali pripadnike JNA u kasarnama da se priključe braniocima Bosne i Hercegovine itd.
O svemu tome svjedoči i Dragan Vikić, legendarni borac za slobodu Sarajeva, u
intervjuu u listu ‘‘Svjetlo riječi”, koji je prenijelo i “Oslobođenje” 14. novembra 2000.
godine On također potvrđuje multietnički sastav patriotskih snaga branilaca Sarajeva i
Bosne i Hercegovine. “ Ja sam bio zapovjednik jedinice nad kojom nije imala šapu nijedna
politička partija. Kao takav i kao takva jedinica im nije baš odgovarala. Imao sam doista
multietničku jedinicu. Negdje oko tisuću ljudi, od toga oko 22,5% Hrvata, oko 17% Srba
i 60% Bošnjaka- Muslimana i pet Slovenaca. Mislim da im kao takav nisam odgovarao”.

Prva ratna djejstva s ciljem komadanja Bosne i Hercegovine i provođenja genocida

Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini? Više srpskih pisaca i političara za neposredan
početak uzimaju ubistvo srpskog svata u Šarajevu i podizanje barikada (1.-3. mart). Ostali
taj početak vide u priznanju suverenosoti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine (6. april
1992. godine). Međutim, ova dva događaja su samo dva povoda koji prikrivaju suštinu
uzroka rata. Zato je sam početak teško odrediti a pogotovo zato što se taj rat pripremao
otprije. Jer, sarajevski incident sa svatom nakon trodnevnih nemira završio se smirivanjem
prilika u tom gradu. Moguće je daje u planu podizanja barikada bila namjera da se to
iskoristi za gušenje svih najviših državnih institucija - parlamenta, vlade, Predsjedništva
Republike, a potom proglasi vojna uprava u BiH, ali to ipak nije učinjeno. Drugo, vojne
operacije u 396

Hercegovini, a potom i u Semberiji i Podrinju, vođene su i prije priznanja suverenosti

BiH u takvim razmjerama da se isključivo smatraju baš ratnim, a ubrzo su se raširile na
čitavu teritoriju BiH.
Prva ratna djejstva s ciljem komadanja Bosne i Hercegovine počinju sredinom marta
1992. godine. Najprije unutrašnjom agresijom jedinica JNA, a zatim i ubačenih
paravojnih i regularnih oružanih snaga. Bilo je to nakon verbalnih dogovora lidera triju
vodećih nacionalnih stranaka i predstavnika Evropske zajednice o podjeli BiH po
etničkom principu (prvo na Konferenciji o BiH u Lisabonu, 21-22. februara, zatim u
Briselu, 7.-9. marta, i najzad, u Sarajevu, 16-18. marta 1992.)
Sa stvarnom podjelom i silom oružja grabljenjem teritorija Republike BiH prva je
počela Skupština SAO Hercegovine. Ona je uprkos “Sarajevskom papiru” i
Karadžićevom pristanku na Kutiljerovu mapu donijela odluku po kojoj su sva mjesta u
kojima živi srpsko stanovništvo u dolini srednjeg i donjeg tokaNeretva-Mostar, Čapljina,
Stolac i Ljubinje (bez obzira na njihov procenat u ukupnom broju stanovništva) morala
da uđu u sastav srpske Hercegovine. Nesrpsko stanovništvo, znalo se, moralo je da sa
toga prostora nestane planskim etničkim čišćenjem. U tom cilju su na tom prostoru
proglašene srpske općine Mostar, Čapljina i Stolac. Uopće im nije bilo važno što su Stolac
i Mostar po Lisabonskom i Sarajevskom sporazumu pripali muslimanskoj etničkoj
jedinici, kao najbrojnijim na tom prostoru.
Većina srpske autonomne oblasti Hercegovine je, direktno sa JNA i srpskim
paravojnim formacijama u drugoj polovini marta 1992. godine pokušala da silom oružja
uspostavi granicu na rijeci Neretvi. Vodila je oštre borbe oko Neuma, minirajući most u
Žitomislićima. Tenkovi JNA su sa platoa Pijesci kontrolisali zapadnu obalu Neretve. Po
tom planu ii sastav SAO Hercegovine trebalo je da se uključi i luka Ploče na Jadranskom
moru. Već 18. marta 1992. (prije Međunarodne konferencije o ustrojstvu BiH u Sarajevu)
“vlada” SAO Hercegovine formirala je Krizni štab da rukovodi akcijama na uspostavlj
anju i održavanju granica na Neretvi. Sjednici “vlade” prisustvovali su i komandanti
Titogradskog i Bilećkog korpusa, koji su se saglasili sa svim odlukama o formiranju
Kriznog štaba i njegovim zadacima.
Međutim, na istu teritoriju je pretendirao i ucrtavao ih u svoje mape (zemljovide) i
predsjednik samozvane Herceg-Bosne Mate Boban. Zato je već od jeseni 1991. godine
bilo sukoba između jedinica JNA sa hrvatskim paravojnim formacijama (HOS-a), kao i
regularnim jedinicama Republike Hrvatske na području od Popova polja do Hutova blata,
te u trouglu Mostar - Neum - Čapljina. U martu 1992. godine skoro svakodnevno su se
dešavali žestoki incidenti sa JNA U Čapljini i Mostaru.

397
HDZ je zahtijevala da se jedinice JNA potpuno povuku sa područja Mostara u kasarne, uz uvjet
da rezervisti iz Srbije i Crne Gore napuste grad. Pored tih incidenata su u dolini Neretve oko
Mostara i u samom gradu, zatim oko Čapljine, na putu Mostar-Nevesinje i drugdje, svakodnevno
nicale barikade. Postavljali su ih i Srbi i Hrvati (a ponegdje i Muslimani), tako da je nastala
potpuna paraliza međugradskog i gradskog saobraćaja. U zemljovide su ucrtavane i
novoosnovane hrvatske zajednice, prvo Bosanske posavine u Bosanskom Brodu 12. studenoga
1991. a zatim i Herceg-Bosne u Grudama 18. studenoga 1991. godine. Njihovo osnivanje pratilo
je i dovođenje na čelo stranke HDZ-a Mate Bobana. Tako definisan hrvatski interes
podrazumijevao je neophodnost prerazmještanja stanovništva s ciljem postizanja etničko-
teritorijalne homogenosti i neminovno izazivanje konflikta sa Bošnjacima.
Borba između Srba i Hrvata u dolini Neretve je vođena, u suštini, za gradove i teritorije sa
većinskim muslimanskim stanovništvom. Evo činjenica: prema popisu stanovništva iz 1991.
godine u Mostaru je živjelo 43 931 (ili 34,8%) Muslimana, Hrvata 42 648 (33,8%), Srba 23 909
(19%), u Stocu je bilo 44,5% Muslimana, 32,4 odsto Hrvata i 20,8% Srba. Jedino je u Čapljini
bilo više Hrvata - 53,9%, Muslimana 27,7%. Prema Kutiljerovoj mapi od 18. marta 1992. godine
(a i prethodnim) i Mostar i Stolac je trebalo da uđu u sastav bosanske, odnosno muslimanske
etničke jedinice. I pored toga hrvatsko rukovodstvo je odredilo da Mostar postane glavni grad
buduće zajednice Herceg-Bosna.
Kada je 23. marta 1992. u oružanim sukobima između Hrvata i JNA (Srba) potpuno razoreno
selo Hrasno u blizini Stoca,202 Hrvati su izbjegli uNeum, Srbi ka Ljubinju, a Muslimani u Stolac.
Iako su to bili pretežno muslimanski gradovi i sela, u njihovoj odbrani Muslimani, kao ni
jedinice Teritorijalne odbrane i milicije Republike BiH, u početku gotovo da nisu ni učestvovali.
Oni sve do krajamarta 1992. godine nisu imali svoje organizirane oružane jedinice, a nisu ni
htjeli da učestvuju u ratu između Srba i Hrvata. \Inače su hercegovački Muslimani u dolini
Neretve radan i miroljubiv narod, koji je u toku Drugog svjetskog rata učestvovao u
Narodnooslobodilačkoj vojsci i iskreno prihvatio bratstvo i jedinstvo svih naroda Jugoslavije.
To su razlozi za njihovo neučestvovanje na bilo čijoj strani naročito ne u paravojnim
nacionalističkim formacijama. Istina, u srpske se, i da su htjeli, ne bi mogli uključiti, jer ih nisu
željeli, a u hrvatske su mogli, ali im je pripremana asimilacija u Hrvate nakon
rata. Zatim, Teritorijalna odbrana i milicija su i u ovom dijelu Hercegovine već odavno bile
pocijepane između Srba i Hrvata. Nalazile su se u rasulu i nisu mogle braniti cjelovitost
Republike BiH koju su, kao građansku državu, multietničku, multikonfesionalnu i demokratsku
podržavali Muslimani Hercegovine. 203 )
398

202 Napad na Hrasno su artiljerijom i pješadijom 23. marta iz pravca Neuma izvele Paragine “Hrvatske obrambene snage (HOS)”. Tada
je poginulo šest pripadnika rezervnog sastava JNA.
203 Na pitanje novinara lista “Slobodna Bosna’, da li se grad i okolina mogu podijeliti, predsjednik Izvršnog odbora općine Stolac Alija
Rizvanbegović je izjavio: “Prisvajaju ga i jedni i drugi, a on pripada onim trećima. Stolac nikad nije bio hi srpski ni hrvatski, već od
pamtivijeka muslimanski grad. To je bio vezirski grad. Nama Muslimanima nije stalo do rata. Da li će ga biti ovdje, to zavisi od
Hrvata i Srba. Bosnu i Hercegovinu, je također, nemoguće podijelili. A ako do toga dođe, onda bi to bio totalan građanski rat. Više
 U hrvatskim općinama zapadne Hercegovine jedinicama TO rukovodio je potpredsjednik
Skupštine BiH Mariofil Ljubić.
Kada su počela gpijeti muslimanska sela i stradati njihove obitelji i prijatelji, ostavši bez ičije
zaštite, jedan dio omladine (naročito izbjeglih i protjeranih iz istočne Hercegovine) sve više se
postepeno uvrštavao u Paragine Hrvatske odbrambene snage (HOS). U Hercegovini je tim
snagama komandovao Blaž Kraljević. Slično se dešavalo i u Bosanskoj posavini, gdje su
relativnu većinu stanovništva činili Hrvati.
U prvim mjesecima 1992. godine glavninu hrvatskih paravojnih formacija u čitavoj BiH
činile su Hrvatske odbrambene snage. Njih je organizirao lider Hrvatske stranke prava
(Starčevićeve) iz Zagreba - Dobroslav Paraga. Već u martu u zapadnoj Hercegovini HOS ima
između 12 i 15 hiljada ljudi. Prema tvrđenju Mila Dedakovića Jastreba, zapovjednika Ratnog
stožera HOS-a (u 1991. godini bio zapovjednik jedinica Hrvatske odbrane Vukovara), jedinice
HOS-a su u aprilu 1992. godine pod svojom kontrolom držale čitavu zapadnu Hercegovinu,
Bosansku posavinu (Bosanski Brod, Derventu, Odžak), kao i dio srednje Bosne (područja oko
Zenice, Travnika i Bugojna).
Međutim, uz.pomoć Tuđmanovog vladajućeg režima u Hrvatskoj u BiH od tada sve više
jačaju jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO), potčinjene novom lideru HDZ-a za BiH Mati
Bobanu. Za razliku od Dobroslava Parage, koji je smatrao da se Hrvatska mora braniti na Drini,
M. Boban je u skladu sa sporazumom Tuđman - Milošević radio na razbijanju Republike BiH,
koja bi se podijelila između Hrvatske i Srbije.
Rivalstvo između HOS-a i HVO-a se tokom rata u BiH pojačavalo. Mate Boban i njegovo
HVO je najprije uspostavio punu kontrolu u zapadnoj Hercegovini. Zatim je u saradnji sa svojim
članovima u

399

tu ne bi ratovali Srbi i Hrvati. Tu bi ratovali Hrvati protiv Srba i Muslimana, Srbi protiv Muslimana i Hrvata, Muslimani protiv Srba
i Hrvata”. (Alija Rizvanbegović, Niko nas odavde istjerati neće, intervju, “Slobodna Bosna”, 26. mart 1992. s. 3).
Predsjedništvu i Vladi u Sarajevu preuzeo i komandu nad hrvatskim jedinicama u sjevernoj
i srednjoj Bosni. Nakon ubistva generala Blaža Kraljevića (august 1992), gotovo sve
jedinice HOS-a ušle su u sastav HVO-a, koji je od tada bio pod komandom Republike
Herceg-Bosna, a administrativno pod kontrolom Ministarstva obrane Herceg-Bosne. Kada
se muslimansko stanovništvo marta 1992. godine konačno uvjerilo daje cilj domaćih
hrvatskih paravojnih i ubačenih regularnih oružanih snaga Hrvatske stvaranj e hrvatske
Herceg-Bosne, shvatilo j e da bi u tu tvorevinu bili uključeni i gradovi i općine sa
većinskim muslimanskim stanovništvom. Zato je u Hercegovini (poput onih u Bosanskoj
posavini) počelo formirati svoje vojne jedinice tzv. “Zelene beretke” i “Patriotsku ligu”,
sa jedinim ciljem: odbrane vlastitih naselja i domova od srpskih napada i za cjelovitost
građanske Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, oružje su mogli nabavljati isključivo
preko hrvatskih paravojnih jedinica HOS-a i lokalnih organa HDZ-a za BiH. Kako su SDS
i JNA sve Muslimane i Hrvate smatrali kolektivnim neprijateljem, muslimanske jedinice
su, uprkos ispoljenim aspiracijama i antagonizmima između Hrvatske i BiH, bile
primorane da na terenu sadjejstvuju sa hrvatskim jedinicama protiv tada zajedničkog
naprijatelja. To sadjejstvo je posebno došlo do izražaja početkom aprila 1992., kada je JNA
u borbama oko Čitluka, Lištice, Čapljine i Mostara koristila raketna i artiljerijska oružja i
ratno zrakoplovstvo, koje Hrvati i Muslimani nisu imali.
Sa priznanjem suvereniteta BiH i u Mostaru je Savjet za narodnu odbranu općine
objavio mobilizaciju jedinica Teritorijalne odbrane. Komanda TO zapadne Hercegovine je
tada uputila zahtjev Komandi JNA u Mostaru da povuče sve jedinice iz Mostara, Čapljine
i drugih mjesta, jer su je proglasili ^-okupatorskom armijom”. Radi “oslobođenja” ovih
gradova i njihovog priključenja Herceg-Bosni, u aprilu je između JNA i hrvatskih snaga
vođen pravi rat. Sredinom toga mjeseca iz Hrvatske je, bez saglasnosti Predsjedništva BiH,
u zapadnu Hercegovinu i dolinu Neretve upalo oko 10 000 “zengi”.
Krajem marta 1992. drugo žarište (koje se ubrzo pretvara u pravo ratište) u Hercegovini
postaje Kupres. Kupreška visoravan i Kupreška vrata oduvijek su imali operativno-
strategijski značaj za prodor iz Dalmacije u srednju Bosnu i obratno. Obje suprotstavljene
strane, i srpska i hrvatska, reflektirale su da u svojim “etničkim državama” imaju ovu
visoravan. Inače, u općini Kupres živjelo je oko 48% Srba, 38% Hrvata, 10 odsto
Muslimana i 4% drugih nacionalnosti. Tada su u Kupresu400 paralelno egzistirali i Štab srpske
teritorijalne odbrane, i Krizni štab hrvatskog naroda. U cilju ovladavanja ovim područjem
u Bosanskoj krajini je vršena ubrzana mobilizacija u “srpskim opštinama” Šipovo,
Mrkonjić Grad, Glamoč, Drvar, Grahovo i Bosanski Petrovac. Još od ranije su na susjednoj
Janjskoj visoravni bile stacionirane srpske dobrovoljačke paravojne formacije. Sa hrvatske
strane, sa pravca Livna i Duvna, ka Kupresu su marševale paravojne formacije HOS-a, HDZ-
a i dijelova oružanih snaga (“zenge”) iz Republike Hrvatske. Jedinice JNA iz sastava
Kninskog i Banjalučkog vojnog korpusa bile su (već od ranije) spremne da preuzmu glavnu
ulogu u ovoj bici, da bi zadržali ovo područje u sastavu Srpske autonomne oblasti Bosanska
krajina.
Bitka za Kuprešku visoravan između Srba i Hrvata vodila se više dana. U njoj su
učestvovali svi rodovi vojske, uključujući tenkovske formacije i Ratno zrakooplovstvo JNA.
Snage JNA su “nakon žestokih borbi” slomile otpor “ustaških snaga koje su imale velike
gubitke u ljudstvu i tehnici”,204 i produžile nastupanje ka Prozoru i Duvnu. Nakon zauzimanja
Kupreških vrata ovladale su i značajnom komunikacijom Bugojno-Livno.
Tom unutrašnjom (HDZ BiH i SDS BiH) i spoljnom agresijom (Hrvatske i JNA,
potpomognute raznim dobrovljačkim formacijama iz Srbije), otpočeo je u zapadnoj
Hercegovini i zapadnoj Bosni rat za podjelu i uništenje Republike Bosne i Hercegovine.
***
Ratna djejštva u Hercegovini i zapadnoj Bosni sinhronizirano su izvođena s onima u
Bosanskoj posavini, Semberiji, srednjoj i istočnoj Bosni. Sve je to rađeno prema planu
“Drina” Generalštaba JNA. Plan je provodila Komanda Druge vojne oblasti na čelu sa
generalpukovnikom Milutinom Kukanjcem. Plan “Drina” urađen je nakon međunarodnog
priznanja Republike Hrvatske (sredinom januara 1992). Po tom planu Bosna i Hercegovina je
morala ostati u sastavu “krnje Jugoslavije” (velike Srbije) po svaku cijenu, dok je ranijim
planom “RAM” trebalo stvoriti “jednu državu za sve Srbe” (do linije Karlobag-Virovitica).
Planom “Drina”, kao i planom “Tigar”, uz hercegovačko je razrađeno i sjeverno bosansko
ratište (front): Bosanska posavina i sjeverna Bosna. Planirano je da se zauzmu Bosanski Brod,
Odžak, Bosanski Šamac, Brčko, a po dubini Derventa, Gradačac i Doboj. Time bi se prekinule
sve komunikacije prema Hrvatskoj. Kako je na ovom području živjelo u većini muslimansko
i hrvatsko stanovništvo, planom “Drina” je bilo predviđeno da se prinudno iseli oko 400 000
ljudi nesrpskog porijekla, da se na taj način stvori srpski koridor u cilju spajanja Bosanske
krajine sa SAO Semberijom i Republikom Srpskom. A osvajanjem i čišćenjem

401

204 U bici za Kuprešku visoravan su od regularnih jedinica Hrvatske učestvovale, pored drugih, i Vukovarska brigada, 106. osječka brigada i
Prva zagrebačka brigada.
općina nastanjenih većinskim muslimanskim stanovništvom u Podrinju Zvomika, Bratunca,
Višegrada, Goražda i Foče trebalo je taj prostor spojiti sa SAO Hercegovinom, odnosno sa
Srbijom i Crnom Gorom.
I plan “Drina” i plan “Tigar” su predviđali da se nastavi demontiranje i prebacivanje u
Srbiju i Crnu Goru Čitave vojne industrije i kadrova srpske nacionalnosti iz srednje Bosne i
doline Neretve - Vogošće (Sarajevo), Hrasnice (Sarajevo), Busovače, Viteza, Novog
Travnika, Bugojna, Konjica, Mostara i Goražda.
Nastavljanjem ekonomskog rata Srbije prema BiH, pojačanim izvlačenjem iz Bosne
sirovina preko Drine, rušenjem mostova koji su preko Save povezivali BiH sa Hrvatskom,
razaranjem gradova i svih industrijskih objekata u unutrašnjosti BiH, trebalo je u Slučaju
međunarodnog priznanj a suverenosti BiH onemogućiti Muslimanima bilo kakav život u ovoj
republici.205 206
Nakon propalog pokušaja zauzimanja Sarajeva, i u pripremama za realizaciju plana
“Drina” Komanda Druge vojne oblasti u Sarajevu je u prvoj polovini marta 1992- ubrzano
prebacivala jedinice, teško naoružanje, opremu, gorivo i mazivo i razna skladišta iz gradova
u ruralna srpska područja. Tako su, na očigled Sarajlija, velikim vojnim konvojima tada prema
Glasinačkoj visoravni i planini Romaniji iz kasarni “Slobodan Princip-Seljo” u Lukavici
(Sarajevo) odvožena najvrjednija borbena i tehnička sredstva, više stotina kamiona,
artiljerijskih oruđa i oklopnih vozila koja su pripadala Raketnom puku. Prebacivanje jedinica
i tehnike je vršeno i iz Visokog i Kiseljaka. Prenijeti su gotovo kompletni tehničko- remontni
zavodi iz Rajlovca, Hadžića i Travnika. Sve je pretežno prebačeno na Romaniju, Glasinac i
Han-Pijesak. Dio snaga i ratne tehnike (osobito teške artiljerije) zadržan je na Trebeviću i
drugim brdima okrenutim prema Sarajevu.
Tih martovskih dana JNA je dovršavala naoružavanje Karadžićevih SDS formacija u
srpskim autonomnim oblastima - Bosanskoj krajini, Hercegovini, Semberiji, Romaniji,
Ozrenu, i sa njima užurbano izvodila obuku u rukovanju teškim naoružanjem.
“Nema više Jugoslavije, nema više JNA, sada smo srpsko-cmogorska Vojska”.248 > To su
riječi generalmajora Vuka Obradovića, tada načelnika
Uprave za moral u Savezanom sekretarijatu za narodnu odbranu Jugoslavije, prije toga
portparol JNA i načelnik Kabineta ministra odbrane generala Kadijevića. Pošto je na
Međunarodnoj konferenciji o BiH u Briselu 30. marta 1992. bilo riječi o stvaranju zajedničke
armije u BiH, potpredsjednik Skupštine Srbije Pavić Obradović (rođeni brat Vuka
Obradovića) izjavio je: 402

205 Sve ovo je rađeno pod neposrednom komandom komandanta 4. korpusa

(Sarajevskog) Vojislava Đurđevca, koji je u javnosti upamćen po javno izrečenoj prijetnji da će, prije nego što i sam umre, “ucmekati bar
trojicu, a među njima svakako Aliju (Izetbegovića) i onog ustašu Doka” (Jerko, ministar odbrane u vladi BiH - Slobodna Bosna, 26. mart
1992., s. 5.).
206 Politika, 26, mart 1992. Jedinice JNA su napustile Republiku Makedoniju odlukom kmjeg Predsjedništva SFRJ 22. marta 1992. godine,
također, izvlačeći sve što se moglo izvući i prebaciti u Srbiju.
 “U ovom trenutku neprihvatljivo je zalaganje (Alije Izetbegovića i Evropske zajednice) za
demilitarizaciju BiH... Duboko sam uveren daje za Srbe u BiH apsolutno neprihvatljivo
zalaganje Evropske zajednice za stvaranje jedinstvene armije. Sa jedinstvenom armijom u BiH
fašistička nezavisna Hrvatska vrlo brzo bi se našla na Drini, a možda i ispred Beograda. Zato
ideja o stvaranju zajedničke armije u Bosni i Hercegovini trebalo bi i ubuduće odlučno
odbacivati ”207 208 I
Dok su se vodile prave ratne operacije u Hercegovini, zapadnoj Bosni i Posavini i dok su
emitirane u javnost ovakve izjave, predsjednik Predsjedništva BiH je na konferenciji za
štampu u Sarajevu, nakon završene Konferencije o ustrojstvu BiH u Briselu, o JNA rekao:
“Rata u Bosni i Hercegovini neće biti. Sada se vještački insceniraju sukobi, jer se približava
rasprava o priznanju nezavisnosti BiH. Želi se stvoriti slika o nestabilnosti situacije u
Republici. Čim prođe 7. april sva napetost će nestati...
Na pitanje novinara da li je stav Irfana Ajanovića (člana Glavnog odbora SDA i bivšeg
potpredsjednika Skupštine SFRJ) o okupatorskoj JNA ujedno i stav Stranke demokratske
akcije, Izetbegović je odgovorio:
“Armija u BiH nije okupatorska. Ako je Ajanović to rekao, onda je prekoračio
ovlašćenja. To nije stav SDA. Mi imamo prigovora na Armiju, ali nismo prešli crtu daje
nazovemo okupatorskom. Problem Armije će se rješavati pregovorima, bez
konfrontacije.”250 \
Teško se može shvatiti ovakav Izetbegovićev stav prema JNA u vrijeme kada se već
uveliko vodio rat na više fronto va u Bosni i Hercegovini. Proširivanje ratnog požara
Prva ratna djejstva u Bosanskoj posavini između JNA i paravojnih formacija iz Srbije, s
jedne, te paravojnih formacija HVO-a i regularnih jedinica ubačenih iz Hrvatske, s druge
strane, otpočela su borbama za Bosanski Brod. Bilo je to u vrijeme kada se u Hercegovini već
rasplamsavala bitka između JNA, Karadžićevih paravojnih jedinica i vlasti SDS-a, sjedne, i
formacija HDZ-a za BiH, te ubačenih regularnih trupa iz

403

207 Borba, 3. april 1992. s. 6.

208 Borba, 3. april 1992. s. 6.
Hrvatske, s druge strane. Tamo su se i jedni i drugi borili za pretežno muslimanske gradove. 251}
U Bosanskoj posavini su sa hrvatskim oružanim snagama zajednički nastupali i pripadnici
bosanske “Patriotske lige”. Na kapama su nosili amblem ljiljana i bili pod komandom
potpredsjednika Kriznog štaba za Bosanski Brod Muslimana Armina Pohare. Ne treba posebno
isticati da su u početnoj fazi oružanih sukoba i u Patriotskoj ligi, i u svim drugim jedinicama koje
su branile Bosnu i Hercegovinu učestvovali ljudi - pripadnici različitih nacionalnosti koje žive u
zemlji.
Jedinice JNA su, zbog upada hrvatskih regularnih snaga u ovaj grad, artiljerijom tukle po
ulicama Bosanskog Broda, izazivajući gnjev svih njegovih stanovnika koji su još živjeli zajedno.
Bombardovanje grada artiljerijom pojačano je nakon održanog referenduma za suverenost Bosne
i Hercegovine. Pljačke i incidenti po okolnim selima, i hrvatskim, i srpskim, i muslimanskim
dešavali su se svakodnevno. Najveći artiljerijski napad jedinica JNA odigrao se noću između 24.
i 25. marta 1992. Tada je na grad palo 1100 granata iz teškog artiljerijskog naoružanja. U napadu
je učestvovalo i pet tenkova. Sa 50 granata pogođena je Rafinerija nafte. Grad je bombardovan i
sljedeće noći. Upozorenje Ujedinjenih nacija da će onaj ko pogodi Rafineriju nafte i izazove
ekološku katastrofu biti proglašen ratnim zločincem nije ništa značilo.
Nemirima i incidentima tada je bila zahvaćena i susjedna općina Derventa. Predstavnici
HDZ-a i njihovih općinskih vlasti su 25. marta postavili Komandi JNA ultimativne zahtjeve:
“Obustava agresije na Bosanski Brod, povlačenje Armije iz Dervente,vraćanje naoružanja
Teritorijalne odbrane Dervente, vraćanje otetih omladinaca Ivice Katalića i Vlade Barišića” u
roku od 24 časa. Komandant garnizona je bio spreman

251) Bosanski Brod je u prošlosti uvijek imao veliki strategijski značaj u slučaju
napada sa sjevera na Bosnu. Kroz Brodska vrata u pravcu Doboja i dolinom Bosne, pa sve
do Sarajeva, u XVIII vijeku prodro je sa svojom habsburškom vojskom čuveni feldmaršal
princ Eugen Savojski. Ovim pravcem je vodio i glavni pravac austrougarske armije prilikom
nastupanja 1878. godine radi okupacije Bosne nakon odluka Berlinskog kongresa. U agresiji
hitlerovske Njemačke na Jugoslaviju u ©rugom svjetskom ratu 1941. godine ovim pravcem
su prodirale jake njemačke snage. Osim toga, u Bosanskom Brodu i obližnjem gradu Modrici
nalazile su se jedine rafinerije nafte u Bosni i Hercegovini. Tako je i za Srbiju i JNA Bosanski
Brod imao strateški značaj, jer se preko ove i derventske općine, u slučaju stvaranja koridora,
povezivala SAO Semberija sa Srbijom i SAO Bosanskom krajinom i dalje za Kninsku krajinu
u Hrvatskoj. Bosanski Brod je tada imao 33 962 stanovnika. Od toga 13 923 Hrvata (41%),
Srba 11 464 (ili 33,8%), Muslimana 4 140 (12,2) i Jugoslovena (10,6%). Na izborima 1990.
godine pobijedila je HDZ BiH i formirala svoju vlast. U njemu je već početkom 1992. godine
formiran Krizni štab “za općinu Bosanski Brod” sa sjedištem 404 u gradu, kao i Krizni štab “za
srpsku opštinu Bosanski Brod” sa sjedištem u susjednom srpskom selu Liješće.
da ispuni sve zahtjeve ali ne u traženom roku. Situacija se pogoršala kada je stigla vijest o smrti
zarobljenog Ivice Katalića.
Sutradan, noću 26/27. marta 1992., hrvatske snage (“zenge”) izvršile su masakr nad pet
srpskih porodica u selu Sij ekovac, nadomak Bosanskog Borda, ubivši 15 osoba. Jedinice JNA
su na ovo žestoko uzvratile teškim dvodnevnim bombardovanjem grada i okolnih hrvatskih i
muslimanskih sela koja su razorili. Tada su vođene i teške borbe na putu Brod-Derventa između
pripadnika hrvatske 108. brigade (“zenge”) i jedinica JNA. Bilo je više poginulih i ranjenih.
Hrvatsko i muslimansko stanovništvo je u panici bježalo u Slavoniju, a srpsko ka Doboju, Banjoj
Luci, Tuzli, Bijeljini, ostavljajući pljačkašima svu svoju imovinu.

Napadi JNA i paravojnih formacija iz Srbije i Crne Gore na muslimanska naselja i gradove
u Semberiji i duž rijeka Drine i Save - pogromi nesrpskog stanovništva
Ratni požar se Bosanskom posavinom širio velikom brzinom. Napadom paravojnih formacija
pristiglih iz Srbije na grad Bijeljinu rat protiv golorukog muslimanskog stanovništva zahvatio je
i Semberiju. Još dok se nije saznalo šta se stvarno tu krajem marta i početkom aprila zbilo,
Regionalni odbori SDA i HDZ-a za sjeveroističnu Bosnu u Tuzli “zaključili su da je borbama za
Bosanski Brod, Srpska demokratska stranka u sadjejstvu sa Armijom i dobrovoljcima iz Srbije i
Crne Gore otpočela rat i to u općinama gdje su Srbi bili relativna manjina”. “Oni u takvim
općinama” - navodi se u pismu ovih regionalnih odbora Predsjedništvu BiH - “namjerno
izazivaju oružane sukobe, a domaćoj i svjetskoj javnosti govore da su tamo ugroženi. A gdje su
imali apsolutnu većinu zaveli su jednonacionalnu vlast i teror nad drugim narodima”. Ovi odbori
su od Predsjedništva BiH energično tražili da se Armiji uputi ultimatum za povlačenje ljudstva i
tehnike u kasarne, da se rezervisti i paravojne formacije Srbije i Cme Gore povuku iz Bosne i
Hercegovine. “Ukoliko se to ne ostvari, tražimo da Predsjedništvo pristupi formiranju
odbramene oružane sile BiH u kojoj bi bilo mjesta za sve patriotski raspoložene građane za
očuvanje suvereniteta države.”252}

252) Muslimanski glas, 3. april 1992. U istom broju ovog lista objavljeno je i Otvoreno pismo
Udruženja Sandžaklija u BiHBulrosu Galiju, Sajrusu Vensu, lordu Karingtonu i Hoze
Kutiljeru o početku rata u BiH, u kome piše: “Rat u Bosni i Hercegovini je počeo i odvija se
po sličnom scenariju rata u Hrvatskoj. Sada je jasno da taj rat pokreću režiseri Beograd i
Zagreb sa željom da Vas i nas natjeraju da se ova republika prvo konfederalizuje,a zatim
ubrzo i podijeli između Srbije i Hrvatske. Svi narodi ove republike to ne žele. Zato Vas
molimo: poslušajte glas najvećeg broja svih ljudi, naroda ovog područja, koji Vam poručuju
da ne žele bilo kakve podjele na etničkoj osnovi, već jedinstvenu, nezavisnu demokratsku
državu ustrojenu na savremenim civilizacijskim dostignućima U tom domenu/’

405
 Plan o etničkom čišćenju Semberije od Muslimana počeo se provoditi kada su, krajem
marta 1992. u Bijeljinu i okolna srpska sela iz Srbije stigle dobrovoljačke paravojne formacije
Željka Ražnjatovića-Arkana, te dobrovoljci Srpske narodne obnove Mirka Jovića. One su već
tada zavladale gradom, premda se u njemu nalaze jak garnizon JNA i poveće snage milicije.
Radi zastrašivanja Muslimana nosile su i maskime čarape na glavama. Ti dobrovoljci su u
ramazanskim danima izazivali; prijetili i provocirali Muslimane. Istovremeno se među
srpskim stanovništvom širila propaganda kako se Muslimani spremaju da izvrše “pokolj svib
Srba”, da su im u tu svrhu u pomoć stigle i “zenge” iz Hrvatske i si.
Kada ni bačena bomba na lokal u gradu, čiji je vlasnik bio Musliman, pa ni ranije ubistvo
aktiviste MBO Abdulaha Kovačevića nije izazvalo Muslimane na oružani otpor,
dobrovoljačke formacije iz Srbije, U sadjejstvu sa jedinicama Teritorijalne odbrane i vlasti
“srpske” Operne Bijeljina, primijenile su scenarij već oproban u Hrvatskoj. Blokirali su grad
sa svih strana, dva dana su žestokom vatrom obasipali ulice naselj ene pretežno muslimanskim
življem. Zatim su uz podršku oružja iz oklopnih kola i tenkova, nakon “trodnevne bitke
oslobodile tobože grad od Turaka”. Za sve to vrijeme jedinice Tuzlanskog vojnog korpusa
JNA bile su posmatarči ubijanja i ranjavanja po kućama, baštama i radnjama velikog broja
nedužnih ljudi. Zatrte su gotovo čitave porodice Muslimana- Goranaca, koji su držali
poslastičamice u gradu, samo zato Što su napadači smatrali da su oni Albanci sa Kosova.
Prilikom toga napada poginule su i četiri osobe srpskog porijekla (među njima i dvije žene
koje su stradale od zalutalih metaka i rasprslih granata). Napadač nije imao gubitaka pošto i
nije bilo otpora bijeljinskih Muslimana,
Nakon “oslobođenja” grada ubrzo su po čitavoj Semberiji počela etnička čišćenja. Ubijeno
je na stotine Muslimana dok ih je nekoliko hiljada protjerano ili su sami potražili spas u
izbjeglištvu.253}
Pogrom Muslimana u Bijeljini je prenerazio javno mnijenje Evrope. On će imati značajan
učinak na vlade Evropske zajednice i SAD prilikom donošenja odluke o priznavanju
suvereniteta i nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine.
Lider stranke Narodne obnove u Srbiji Mirko Jović izjavio je prvih dana aprila 1992. godine
da se njegovi dobrovoljci nalaze na svim ratištima Bosne i Hercegovine. Rekao je da ih je
najviše na području Zvomika, Bijeljine, Brčkog i Tuzle. Podvukao je da “je teritorija omeđena

253)Prema zvaničnom popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Bijeljina živjelo je 96 796
ljudi. Od toga 57 540; ili 59,4% Srba, 30 314 (ili 31,3% 406
Muslimana); zatim Jugoslovena 4
256 (4,4) i ostalih 4 168 (4,4%).
ovim gradovima od ključnog strateškog interesa za Srbiju, jer je povezuje sa Krajinom”, i da
će “tu biti rešen srpsko-hrvatsko-muslimanski sukob”.
Zanimljivo je da je povodom ratnih zbivanja na području Bosanskog Broda i u Semberiji
Savezno izvršno vijeće Jugoslavije u Beogradu 2. aprila 1992, održalo sjednicu (predsjedavao
Aleksandar Mitrović). Nanjoj je osuđen upad oružanih snaga iz drugih republika u Bosnu i
Hercegovinu, Tada je rečeno: “Savezna vlada smatra daje rasplamsavanje sukoba u BiH
pokušaj da se osujeti ili uspori mirovna operacija u Jugoslaviji”. Savezno izvršno vijeće je
ukazalo “da se ubacuju tuđe oružane snage na teritoriju BiH, što je posebno na području
Bosanskog Broda i Semberije dovelo do oružane eksplozije koja preti ratom u toj Republici”.
Ono je, očito bez saglasnosti sa “krnjim Predsjedništvom” Jugoslavije i vrhom JNA; a bez
poznavanja stvarnog stanja u BiH, “zaključilo da se uputi zahtjev Vladi BiH da odmah, bez
odlaganj a, spreči dolazak oružanih snaga iz drugih republika, kao i stvaranje i naoružavanje
nacionalnih vojnih formacija u samoj Bosni i Hercegovini”.
To je bila posljednja “Labudova pjesma” Saveznog izvrsnog vijeća Jugoslavije. Ono nije
vise imalo nikakve vlasti u zemlji, naročito u Srbiji.

Ratnohuškačka propaganda iz Srbije

Istovremeno sa pripremama ža napad na Muslimane u Bijeljini iž Radio-Loznice i drugih
radio stanica Srbije, te od SDS za BiH, danima je vršena agresivna medijska psihološka
priprema srpskog stanovništva za rat protiv Muslimana u zvomičkom kraju. Isti scenarij se
ponavljao kao i u drugim krajevima. Lokalni organi SDS-a zahtijevali su totalnu podjelu
općine i svih vlasti na srpsku i muslimansku, sve do podjele po obdaništima, zdravstvenim
ambulantama, školama, fabrikama. Pri tom su širene glasine daje SD A masovno naoružala
Muslimane za “pokolj Srba”, da je milicija pod njihovom kontrolom. Ovakve klevete i
dezinformacije imale su odjeka. Srpsko stanovništvo je već krajem marta 1992. počelo da
napušta grad i odlazi u Srbiju ih u sprska sela zvomičke općine. Pri tome je širilo te nametnute
glasine o velikoj opasnosti od Muslimana, iako se, u suštini, znalo da to nije tačno. Napetost i
strah su postojali i kod muslimanskog stanovništva. Ono je predosjećalo da se protiv njega
sprema katastrofa. Bili su nemoćni da bilo čim pobiju organizirane glasine koje su protiv njih
širene. Ipak, nadajući se da im se neće desiti baš genocid koji su već doživjeli u toku Drugog
svjetskog rata, naivno su i dalje vjerovah da će ih, u slučaju opasnosti odparavojnih formacija
iz Srbije, zaštititi upravo zvomički garnizon JNA.
Međutim, ubrzo je i Zvomik doživio sudbinu bijeljinskih Muslimana. Ne samo Što ih JNA
nije zaštitila, nego je ona sa svojim oklopnim snagama
sadjejstvovalaparavojnim formacijama iz Srbije (Jovićeve i Arkanove) i jedinicama
Teritorijalne odbrane “srpske” općine Zvomik. Te formacije su iznenada, a nakon
407
artiljerijske pripreme, napale Muslimane i veliki broj masakrirale. Ljudi su na pozive preko
razglasnih uređaja, kojima su se koristile jedinice napadača i pogromaša, i dalje u nadi da
će biti spaseni u okrilju JNA u očaju izlazili iz stanova i kuća i predavali se. Kako je ko
izlazio, bivao je ubijen naočigled svojih najbližih, kao i svojih komšija Srba. Tih dana,
prema izjavi banatskog vladike Atanasija Jeftića, ubijeno je oko 500 Muslimana. Prema
 podacima iz muslimanskih izvora, u aprilu i maju 1992. godine u gradu i po zvomičkim
selima ubijeno oko 4500 Muslimana, mahom odraslih muškaraca.
Nakon tog stravičnog pogroma komandant Tuzlanskog korpusa generalmajor Sava
Janković, čije su se jedinice tada nalazile u Zvomiku i sadjejstvovale sa paravojnim
formacijama i jedinicama TO, 12. aprila 1992. godine je, izbjegavajući da kaže šta se
desilo Muslimanima u Zvomiku, a povodom glasova da se dogodio genocid i u
muslimanskom selu Gornji Sepak, izjavio:
"... Nema govora o bilo kakvom genocidu. To je čista dezinformacija. Armija svima u
ovom kraju garantuje bezbjednost... JNA kontroliše sve mostove na Drini, industrijsku
zonu Zvornika i hidroelektranu. U Zvomiku je inače mimo i ne puca se”.
General Janković je, nažalost bio u pravu: u Zvomiku je za Muslimane zavladao
grobni mir i nije se pucalo. Grad je bio “očišćen od Turaka”. Sa mnogih džamijskih
minareta (munara) umjesto glasova mujezina, odzvanjale su, preko razglasnih džamijskih
uređaja četničke i srpske borbene i šovinističke pjesme.
Sudbinu Zvornika ubrzo je doživjelo i Brčko na sjeveru Bosne, grad na rijeci Savi. 209
To je bio samo početak ostvarenja etničkog čišćenja sjeveroistočne Bosne kako je to bilo
predviđeno i ratnim planom ‘ ■Drina;”.
Drugi gradovi koji su očekivali sličnu sudbinu imali su pouku Bijeljine i Zvornika.
Mnogi su konačno shvatili šta znači nepripremljenost za odbranu i pogrešno povjerenje
u JNA. Mogli su znati kakva ih sudbina čeka ako se predaju bez borbe. Zato je
muslimansko stanovništvo u mnogim drugim općinama i gradovima u Podrinju narednih
dana i nedjelja vršilo pripreme za otpor. U Bratuncu, Srebrenici, Višegradu, Goraždu i
Čajniču su ga pružili iako su na njih iz Srbije napadale velike

408

209 Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Zvornik živjelo je 81 111 žitelja, od čega 48 208 (ili 59,4%) Muslimana, 30, 839 (38%)
Srba i 1225 (1,5%) Jugoslovena. U općini Brčko živjelo je 87 332 ljudi. Od toga Muslimana 38 771 (ili 44,4%). Srba 18 133 (20,8), Hrvata 22
163 (25,4) i Jugoslovena 5 621 ( 8,64%).
snage JNA (Valjevski i Užički korpus). U te korpuse su svrstane i mnoge paravojne jedinice iz
Srbije i Crne Gore. Svojim otporom su stekli simpatije i u Republici Bosni i Hercegovini i u
Evropi. Bili su to počeci organizovanja Muslimana za vođenje dugotrajnog odbrambenog
oslobodilačkog rata protiv agresora.
Rušenje državnih stupova Republike BiH - SDS izaziva raspad jedinica milicije i
državne bezbjednosti (4. aprila), formira vlastiti SUP u Sarajevu i drugdje, a
Predsjedništvo BiH izdaje proglas o mobilizaciji jedinica Teritorijalne odbrane, rezervne
milicije i Civilne zaštite
Dok su izvođena prava ratna djejstva u zapadnoj Hercegovini i Bosanskoj posavini (a u
sjevernoj Bosni počelo etničko uništavanje Muslimana), lideri SDS-a su posljednjih dana marta
1992. otpočeli rušenje još jednog od četiri najvažnija stupa svake države - Ministarstva
unutrašnjih poslova (milicije i državne sigurnosti). Krenuli su od glavnog grada Republike
Sarajeva. Tih dana je u gotovo svim općinama u Hercegovini, u istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini
(u kojima to već do tada nije bilo izvršeno), provođeno preotimanje stanica javne sigurnosti
(milicije), nasilno razoružavanje i istjerivanje svih Muslimana i Hrvata iz te službe. Umjesto njih
postavljali su pristalice Srpske demokratske stranke i od njih formirali tzv. srpski MUP.
Rasturanje Ministarstva unutrašnjih poslova i svih njegovih organa počelo je ubrzano da se
ostvaruje odmah nakon tobožnjeg pristanka sve tri vladajuće stranke na formiranje konstitutivnih
jedinica (država) po Kutiljerovom etničkom principu. Čim je završena konferencija o BiH ii
sarajevskom “Konaku” (18, marta), Radovan Karadžić je na konferenciji za štampu izjavio da je
“apsolutno jasno kako MUP BiH ne postoji, podijeljen je po nacionalnoj osnovi, a ni milicioneri
na terenu ni funkcioneri u MUP-u nemaju jedni u druge povjerenja... U MUP-u se dešava svašta
i u njemu što prije treba razdvojiti odgovornosti prema konstitutivnim jedinicama”;
Izvršavajući nalog Radovana Karadžića, tadašnji pomoćnik ministra za unutrašnje poslove
BiH Momčilo Mandić uputio je 31. marta 1992. depešu svim zaposlenima u MUP-u sa
obavještenjem: “Od danas stupa na snagu zakon o unutrašnjim poslovima Republike srpskog
naroda u BiH”. Njime j e nelegalno i nelegitimno ukinuta nedležnost MUP-a BiH i naloženo
formiranje centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci, Trebinju, Doboju, Sarajevu i Ugljeviku (kao
centrima pet srpskih autonomnih oblasti u BiH), Ovim je za SDS prestalo da postoji legalno
Ministarstvo
409 unutrašnih poslova BiH.
 Tako je bilo i u zapadnoj Hercegovini te dijelu Bosanske posavine. Tamo je Hrvatska
demokratska zajednica za BiH, također, u to doba uspostavila svoje organe javne sigurnosti.
Tim unutrašnjim pučevima zadan je snažan udarac jedinstvu Republike Bosne i Hercegovine.
Pripadnici srpskog MUP-a i milicije, koji su podržavali ovu odluku, pokušali su u više općina
u kojima su većinu žitelja činili Muslimani i Hrvati da nasilnim putem dođu do imovine i
noružanja Republike BiH. To će u pojedinim mjestima dovesti do njihovih međusobnih sukoba,
u Sarajevu i do prvih oružanih borbi, krvoprolića. Dovešće i do demonstracija više desetina
hiljada ljudi koji su klicali miru, a protiv rata, za suživot svih naroda BiH, za građansku, a ne
nacionalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Uz nelegitimno formiranje srpskog MUP-a i nasilno razoružavanje republičke milicije,
izveden je oružani napad na Školu MUP-a na Vracama (Sarajevo). Potom su srpski specijalci,
srpski rezervisti i teritorijalci sa obronaka obližnjih planina napali na gradske četvrti starog,
pretežno muslimanskog dijela Sarajeva. Oglasilo se i Predsjedništvo Republike BiH. Ono je 4.
aprila 1992. proglasilo mobilizaciju jedinica Teritorijalne odbrane, rezerve milicije i jedinica
Civilne zaštite u svim općinama Republike, kao i u gradu Sarajevu.
Tu odluku Predsjedništva BiH, donijetu na osnovu postojećeg Ustava SR BiH, lideri SDS-a
za BiH, krnje Predsjedništvo SFRJ i vrh JNA dočekali su sa iznenađenjem i protivljenjem.
Radovan Karadžić je nakon objave mobilizacije cinički izjavio daje “muslimanska milicija
izvršila državni udar u Sarajevu”. Krnje Predsjedništvo SFRJ (predsjedavao Branko Kostić)
hitno je održalo sjednicu na kojoj je razmotrena političko-sigurnosna situacija “povodom daljeg
dramatičnog pogoršavanja stanja u BiH”. Tom prilikom je zaključeno da “Predsjedništvo BiH,
umjesto dapodstiče politički dijalog, ono podstiče naoružavanje i donosi protivustavnu odluku
o mobilizaciji Teritorijalne odbrane, Civilne zaštite i rezervnog sastava milicije”. Ni riječi o
prethodnim akcijama i neustavnim odlukama SDS-a, JNA i drugih saveznih organa.
Krnje Predsjedništvo SFRJ je dobro bilo obaviješteno o tome šta se zbiva u Republici BiH i
koliko strada nedužno muslimansko stanovništvo. I pored toga ono nikada nije osudilo
postupke Karadžićeve SDS, srpskih paravojnih formacija, a kamoli, kao Vrhovna komanda,
postupke JNA. Naprotiv. Ono je podsticalo sve njihove akcije koje su bile uperene prema
rušenju legitimnih institucija Republike Bosne i Hercegovine. Muslimane i Hrvate stalno je
smatralo neprijateljima srpskog naroda i Jugoslavije.

409
s
Bosna i Hercegovina najveći vojni logor u Evropi —
organizacija, formacija, naoružanje i jačina raznih vojnih i paravojnih formacija
Odluka Predsjedništva BiH o mobilizaciji Teritorijalne odbrane, Civilne zaštite i
rezervnog sastava milicije donijeta je na osnovu Ustava SR BiH. Ona je narednih dana bila
od presudnog značaja za odbranu i održanje Republike BiH. Na čelu Republičkog štaba TO
BiH do tada je bio general Drago Vukosavljević, porijeklom sa Romanije. Komandovao je
nekad sa sedam područnih i 75 općinskih štabova. U njegovom štabu bili su 122 aktivna
oficira i 33 građanska lica. Među njima je najviše bilo Srba, zatim Muslimana i Hrvata.
Nakon priznanja nezavisnosti BiH na njegovo mjesto je postavljen pukovnik Hasan Efendić,
dotadašnji komandant TO Sarajeva. Ubrzo su za njegove pomoćnike postavljeni Jovan
Divjak (Srbin) i Stjepan Šiber (Hrvat), pukovnici bivše JNA.
Štabovi jedinica TO i milicije BiH bili su već od ranije praktično u rasulu. Od njih je još
1990. godine JNA oduzela i u svoja skladišta smjestila sve naoružanje koje je naredne 1991.
godine u velikim količinama podijelila isključivo srpskim jedinicama TO i srpskom narodu.
Svi općinski štabovi na područjima “srpskih autonomnih oblasti”, zatim u Herceg-Bosni
(osobito u zapadnoj Hercegovini) već tada su bili pod komandama srpske TO (JNA),
odnosno Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za BiH. Od
općina sa pretežno muslimanskim stanovništvom već u ljeto i jesen 1991. godine komande
JNA dobrim dijelom nasilnički su oduzele svu evidencionu i regrutnu arhivu.
Republika BiH se mogla, prilikom proglasa mobilizacije, osloniti samo na ove
muslimanske i neke općine sa većinskim hrvatskim stanovništvom u Bosanskoj posavini i
srednjoj Bosni. Starješinskog kadra je u ovim štabovima bilo veoma malo sve do priznavanja
nezavisnosti BiH. Međutim, za odbranu Bosne i Hercegovine od spoljnje agresije od tada pa
do sredine aprila 1992., iz JNA u TO BiH prešlo je preko 1500 podoficira i nižih oficira -
muslimanske i hrvatske nacionalnosti, kao i izvjestan broj viših oficira koji su se zatekli na
teritoriji BiH. Od starješina JNA porijeklom Muslimana sa drugih područja bivše Jugoslavije
u jedinice TO BiH stupili su i drugi patriotski opredjeljeni oficiri (tada je u JNA bilo ukupno
oko 1900 starješina Muslimana, dok je Srba bilo preko 47000, a Crnogoraca blizu 5000.
Kao i TO, istu sudbinu rasula doživjela je i milicija (policija) BiH. Već tokom prvih
mjeseci 1992. godine podijelila se na srpsku, hrvatsku i muslimansku. Ministarstvo
unutrašnjih
410 poslova Vlade BiH je od pobjede nacionalnih stranaka (SDA, SDS i HDZ) na
izborima čitavo vrijeme funkcionisalo “kao nezavisni politički subjekat izvan utjecaja i
kontrole
Vlade BiH i Parlamenta”. To je, kako piše dr. Dušan Janjić, “doprinijelo porastu nelegalnih
akcija tzv. zaštite posebnih etničkih interesa i stimulisanju raspada Bosne i Hercegovine”. A
“samo ministarstvo je bilo unutar sebe podijeljeno po etničkom principu i uveliko učestvovalo
u pripremama za međusobne oružane sukobe. Ono je bilo uključeno i u organizirani
kriminal.”210 > Preko milicije se najviše vršilo nelegalno naoružavanje paravojnih i partijskih
oružanih formacija širom BiH, počev od sve tri vladajuće nacionalne stranke., pa do
opozicionog Saveza komunista - Pokreta za Jugoslaviju.211 212 >
SD A je posljednja počela da radi na organiziranju svojih stranačkih jedinica i njihovom
naoružavanju. Zbog pristrasnog držanja JNA i njene podrške samo srpskom narodu u BiH,
posebno zbog aktivnosti SDS-a na destrukciji Republike i njenom uključenju “u zajednicu
srpskih zemalja”, u Sarajevu je 10. juna 1991. godine pri Glavnom odboru SDA formiran Savjet
za nacionalnu odbranu. Sa skupa nekoliko stotina najistaknutijih muslimanskih intelektualaca
Muslimanima i građanima BiH tim povodom je upućen proglas.
U proglasu je istaknuto opredjeljenje za Bosnu i Hercegovinu kao građansku republiku u
kojoj će biti poštovani sloboda i prava čovjeka i građanina i nacionalna prava naroda i manjina,
i u kojoj će vladati ekonomska i politička demokratija.
Stvaranju ovog Savjeta prethodilo je (po ugledu na srpsko od marta 1991.) stvaranje
muslimanskih nacionalnih vijeća u više mjesta (u Bratuncu i dr.) i oružane organizacije
Patriotska liga Bosna. Patriotska liga (PL) formirala je vremenom devet regionalnih i 103
područna štaba.257) Od 1992. godine bila je pod komandom republičkih vlasti.

210 Dr. Dušan Janjić, BiH između mira i rata, Beograd, 1992, s. 127.
211 Muslimanski glas je 18. oktobra 1991. objavio Uputstvo o organizovanju Narodne fronte Jugoslavije, organa i jedinica za odbranu
teritorijalne cjelokupnosti i suvereniteta SFRJ i sprečavanja međunacionalnih i drugih sukoba u zemlji. Potpisao gaje lider SK-PJ za BiH dr.
Dragan Kecman.
411 (civilno lice) Republike BiH Munib Lasić. Ali,
212 Patriotsku ligu Bosna počeo je da osniva, u aprilu 1991. godine, zamjenik ministra odbrane
začetnik stvaranja ove nelegalne i patriotske oružane formacije za odbranu Republike BiH bio je kapetan Sulejman Vranj, koji je početkom te
godine dezertirao iz JNA. Lasić i Vranj su, nakon izdatog uputstva o načinu organizovanja i djelovanja oružanih grupa na terenu, prihvatili
više ljudi širom BiH. Vranj je u maju 1991. godine osnovao Ligu i u Sarajevu. Do kraja godine gotovo sve općine u BiH imale su štabove PL.
Formirani su i regionalni štabovi za Banju Luku (sa sjedištem u Prijedoru), Tuzlu, Bihać, Mostar, Livno i Sarajevo. Štabovi PL su radili na
formiranju jedinica i izradi operativnih planova za djejstva, na sistemu veza, prikupljali su podatke o protivnicima Republike BiH, nabavljali
naoružanje. PL je početkom 1992. godine imala “u evidenciji” oko 100 000 ljudi. Tada je oformljeno vrhovno vojno i političko rukovodstvo
PL. Politički vrh predstavljali su Munib Lasić, Rešad Bektić i Safet Hodžić.
Sastav TO i PL pretežno su činili Muslimani i Hrvati, ali je bilo i Srba i Jugoslovena. Pripadnici
PL bili su naoružani lahkim pješadijskim naoružanjem. Na uniformama i kapama imali su grb
Bosne (štit sa ljiljanima), a na rukavu skraćenicu “PL BiH”. Službeni pozdrav bio je - dva prsta
u znaku slova “V” (“Victoria” - pobjeda).
Kasnije, u nekim gradovima su formirane muslimanske antiterorističke jedinice pod nazivom
Zelene beretke, Bosna, Bosanski vitezovi. Sve su formirane gotovo spontano kao odgovor
muslimanskog naroda na paravojne formacije koje su upadale iz Srbije (“Beli orlovi”, Arkanove,
Šešeljeve i Jovićeve garde i Hrvatske (HOS) u Bosnu i Hercegovinu. “Zelene beretke” (ZEB) su
imale jedinstven štab u Sarajevu, pod čijom komandom je početkom marta 1992. godine bilo oko
6 000 “Zeba”. Formirane su gotovo u svim mjestima u kojima su Muslimani činili većinsko
stanovništvo. Formacijski sastav im je bio od grupe, voda do brigade (manjeg brojnog stanja), a
naoružanje koje su sami nabavljali bilo je pješadijsko - automatske puške, ručni raketni bacači
(“osa” i “zolja”) i minobacači (od 60 mm i 82 mm). Sastav su činili Muslimani dobrovoljci
između 18 i 60 godina.- “Zelene beretke” su imale svoje jedinice u inostranstvu. U njih su
primane uglavnom bosanske muslimanske izbjeglice.
Štabovi i jedinice sve tri grupe su se početkom spoljnje agresije na Bosnu i Hercegovinu, a
naročito nakon njenog međunarodnog priznanja, uključile u sastav Teritorijalne odbrane Bosne
i Hercegovine.
Zbog organiziranja i djelovanja ubačenih četničkih i domaćih Karadžićevih SDS formacija, i
njihovih prijetnji osvetom za navodno “ugrožavanje golorukih Srba” 213 u nekim gradovima se
sredinom maja 1991. godine pristupilo i stvaranju “Patriotskog fronta za zajedništvo”. Taj front
je širom BiH organizirala Socijalistička demokratska partija (SDP) za Bosnu i Hercegovinu. Njen
sastav su činili pripadnici sva tri naroda BiH.
Početkom aprila 1992. godine u Bosni i Hercegovini je Karadžićevom SDS-u na raspolaganju
stajala JNA sa sedam armijskih

412

213 Sarajevski književnik i filmski scenarist Abdulah Sidran je o godinama pripremanom scenariju za rušenje Republike BiH i uloži u
tome srpskih mas-medija napisao: “Sjetite se samo prije deset godina plasirane sintagme o ‘golorukom i napaćenom srpskom narodu”
a “koji je u Bosni i Hercegovini osvanuo sa hiljadama tenkova i oklopnih kola i pet hiljada artiljerijskih oruđa. Na svim strategijskim
kotama iznad svih sela i gradova obuhvaćenih kartom velike Srbije. Zabilježen je i slučaj Sarajlije, Srbina iz Nedžarića koji je Od tzv.
Jugoslavenske narodne armije kupio tenk. Prodao dva traktora, kupio tenk, da nije goloruk” (A. Sidran, Intervju, “Borba”, 30. april-
3.maj 1993. s. XIII).
korpusa pod komandom Druge vojne oblasti (sa sjedištem u Sarajevu) stacioniranih širom ove
republike. Ta oblast se u pogledu podrške u ljudstvu, logistici i ratnom zrakoplovstvu potpuno
naslanjala na Srbiju i Crnu Goru. U BiH je već tada iz Srbije djejstvovalo više desetina hiljada
ubačenih dobrovoljaca raznih paravojnih formacija. Oni su najvećim dijelom bili uključeni u
sastav jedinica JNA. Njihovo naoružanje, prema njemačkim procjenama, sastojalo se od 1.100
tenkova, 1. 000 oklopnih kola, 5.000 artiljerijskih i raketnih oruđa, te velike količine raznog
pješadijskog naoružanja i opreme (sa oko 300.000 tona municije). 214> Tome treba dodati daje
gotovo sve muško odraslo stanovništvo u svim autonomnim srpskim oblastima (SAO- ima) već
od ranije bilo potpuno naoružano i spremno za rat protiv Muslimana i Hrvata. To naoružanje
su svi narodi Jugoslavije, uključujući i bosanske Muslimane i Hrvate, zajedno kupovali,
proizvodili i pripremali se za odbranu zemlje od spoljnjeg, a ne unutrašnjeg agresora, i to više
od 45 godina.
Bosanskohercegovački Hrvati su se, pod utjecajem političkih i ratnih zbivanja u Hrvatskoj,
počeli vojnički organizirati još u prvoj polovini 1991. godine. Računa se daje početkom aprila
naredne 1992. godine u raznim oružanim formacijama bilo između 55.000 i 80.000 Hrvata (od
čega oko 35.000 na području Bosanski Brod - Odžak - Derventa, zatim oko 20.000 vojnika u
zapadnoj Hercegovini, oko 10.000 do 12.000 u sjevernoj Bosni, od 6.000 do 8.000 u srednjoj
Bosni, oko 2.000 u rejonu Bihaća i oko 2.000 na području Sarajeva. Bilo ih je u formacijama
HOS- ai u istočnoj Bosni.215> Dio hrvatskih snaga, posebno onih u sjevernoj, istočnoj, srednjoj
i sjeverozapadnoj Bosni od početka je bio u sastavu TO i milicijskih jedinica Republike BiH,
pa će učestvovati, zajedno sa Muslimanima, u odbrani njene cjelovitosti i nezavisnosti.
Koliko je bilo bosanskih Muslimana u raznim vojnim formacijama - jedinicama
republičke TO i milicije, Patriotskoj ligi, Zelenim beretkama, Bosni, Bosanskim vetezovima
nema pouzdanih podataka. Prema izvorima koje je objavila JNA, u BiH je u aprilu 1992.
godine bilo u sastavu raznih muslimanskih vojnih formacija oko 60.000 Muslimana.
Zahvaljujući ratnoj tehnici, broju starjesinskpg kadra i njihovoj obučenosti, logističkom i
ljudskom potencijalu Karadžićeve SDS i JNA

413

214 Miroslav Stojanović, Njemačke procjene o ratu u Bosni, list Politika, 27. septembra 1993.
215 Prema izjavi dr. Davora Perinovića, ranijeg čelnika HDZ-a za BiH, u formacijama HOS-a u istočnoj Bosni bilo je “oko 9,5
hiljada pripadnika Hrvatske stranke prava, od čega su najveći postotak činili Muslimani” (Borba, 30. mart 1992. s. 11).
Zapovjednik Legije HSP u Foči bio je Alija Šiljak.
rat je Bosni i Muslimanima silom i planski nametnut.261 1 Lideri vladajućih režima u Srbiji i
Hrvatskoj su od uspostavljanja vlasti bili za rasturanje i međusobnu podjelu teritorija BiH. Radi
ostvarenja toga cilja oni su se više puta tajno sastajali i dogovorali, dok su njihovi generalštabovi
(glavni stožeri) izrađivali ratne planove za pokoravanje i uništenje Bosne i Hercegovine. Oni su
bosanske Muslimane (Bošnjake) tretirali na isti način kao što su to činili 1939. godine Dragiša
Cvetković i Vladko Maček - "kao da Muslimani ne postoje”. Muslimani su imali da nestanu ili
da se najzad jednom asimiliraju u Srbe i Hrvate. Ni bosanskim Hrvatima u ovim planovima
budućnost nije bila perspektivna. Oni su morali da se presele sa vjekovnih ognjišta u druga
područja Hrvatske, ili, pak u zapadnu Hercegovinu. Da li su to željeli lider Hrvatske Franjo
Tuđman nije ih pitao.
Planeri podjele BiH, znajući kakvim minimalnim odbrambenim snagama raspolažu
Republika i Muslimani, bili su uvjereni da će se to lahko i brzo ostvariti. Čelnici SDS-a i njihovi
vojni stručnjaci su cijenili da će zauzeti čitavu BiH i slomiti u njoj svaki otpor za svega 10-15
dana,2fi2) a Sarajevo, glavni grad BiH sa oko 600 000 stanovnika, za samo dva sata. 216 217 218

216 Neki istraživači bosanske ratne kataklizme pitaju se da li su muslimanski i drugi bosanski lideri koji su se opredijelili za vođenje
odbrambenog rata i odlučili da po. Svaku cijenu brane slobodu i cjelovitost Republike BiH mogli više da učine da bi se pripremili za
dugotrajan, nametnuti rat, a naročito da li su mogli da više nabave teškog naoružanja i razne druge skupocjene opreme. Odgovora na
ovo može biti više. Međutim, pri kritičkim ocjenama i analizama mora se imati u vidu vrijeme (nepuna godinu dana od smjene vlasti
i rasula SFRJ), mogućosti nabavke takvog naoružanja (prema rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN br. 713/91, a potvrđenim naknadnim
rezolucijama, postojao je opći i potpun embargo na kupovinu i isporuku oružja i vojne opreme na prostoru svih repulika bivše SFRJ),
cijene (novca za takvo nešto Republika BiH nije imala), a da se ne pominje problem stvaranja sposobnih kadrova za njegovo
rukovanje. Čini se da su ipak vjerovali da, zbog međunarodnog faktora, protiv Republike BiH neće smjeti povesti otvoreni rat ni
Srbija ni Hrvatska, a ni JNA. Osim toga rezolucijama o “Općem i potpunom embargu na isporuku oružja” pogođeni su samo
Muslimani i Republika BiH, jer su Srbija i JNA koji su bili na strani agresora, bili maksimalno naoružani. Ovom i drugim
rezolucijama je, ustvari, oduzeto osnovno pravo iz Povelje OUN — pravo na samoodbranu.
217 Generalpotpukovnik Ratko Mladić, komandant Srpsko vojske u BiH, izjavio je 2. marta 1993. godine na beogradskoj TV (Pala)
414“daje muslimanska strana imala, tj. uzela naoružanja od JNA toliko daje mogla voditi rat svega 10-15 dana”.
218 Radovan Karadžić je, znajući koliko JNA i njegove paravojne formacije imaju snagu u i oko Sarajeva, 14. aprila 1992. godine,
izjavio je da “Sarajevo može zauzeti za dva sata”.
Bitka za Sarajevo — napadi Karadžićevih paravojnih snaga, otpor “Patriotske lige", “Zelenih
beretki” i dobrovoljaca. Masovan izlazak građana na ulice i demonstracije za mir.
Predsjedništvo BiHproglašava vanredno stanje. Štabovi TO preuzimaju i organiziraju
odbranu zemlje
Bitka za osvajanje (ili odbranu sa druge strane) Sarajeva počela je 6. aprila 1992. godine
napadom Karadžićevih snaga na Školu ministarstva unutrašnjih poslova BiH. Slijedila su nastupna
djejstva njegovih paravojnih formacija i Teritorijalne odbrane (sa okolnih srpskih naselja -Pala,
Crepoljskog, Vraća, Lukavice, Vojkoviea) na periferiju grada. Ta djejstva su pojačana
artiljerijskim gađanjima pojedinih muslimanskih četvrti. Na iznenadni napad, u krajnje otsusnim
trenucima, odbranu grada preuzeli su na sebe specijalci MUP-a (pod komandom Dragana Vikića),
koji su ostali vjerni Republici, zatim pripadnici “Patriotske lige” i “Zelenih beretki” te dobrovoljci
počev od Jusufa-Juke Prazine i njegovih ljudi pa do patriota više hiljada mladih svih vjera i
nacionalnosti.
Na poziv mirovnih pokreta, Radija i TV Sarajevo i pojedinih opozicionih političkih stranaka u
centar grada se slilo više desetina hiljada građana. Njima su se priključile hiljade ljudi pristiglih
iz Visokog, Kaknja, Zenice, Tuzle, Mostara i drugih gradova. Nosili su transparente na kojima je
pisalo “Bosna umrla nije”, “Ne dajmo se dijeliti”, “Nezavisna suverena Bosna”, “Dolje lideri,
grobari naroda”, “Hoćemo vladu nacionalnog spasa” i slično. Isticali su jugoslavenske i bosanske
zastave i portrete isključivo Josipa Broza Tita. Svi manifestanti su zahtijevali mir. Oni su zauzeli
zgradu Skupštine BiH i proglasili “Svenarodni parlament građana Bosne i Hercegovine”.
Ovo raspioženje i masovan izlazak naroda na ulice pokušale su da iskoriste one snage koje su
željele da prigrabe vlast ili da bar kanališu stremljenje naroda ka njihovim ciljevima i planovima.
I dok su se na “svenarodnom parlamentu” redali govornici, po ulicama i Oko zgrade Skupštine
BiH narod je klicao miru. Sa Trebevića su počeli gađati artiljerijom po ulicama i kućama općine
Stari Grad. Iz pojedinih zgrada pucali su iz snajpera po golorukom narodu. Tada su naselje
Grbavica i Vraća podrhtavala od detonacija. Karadžićevi Snajperisti su sa hotela “Holidej in”, u
kojem je do tada bi-lo i sjedište Srpske demokratske stranke, pucali u masu. Tada su ubili
studenticu Suadu Dilberović. Nakon toga je ogorčena masa upala u hotel i uz pomoć specijalaca
jedinice MUP-a savladala osmericu srpskih snajperista. Samo toga dana u Sarajevu je poginulo
osam ljudi, a više od pedeset ih je bilo ranjenih i povrijeđenih.
415
Koordinacioni odbor mitinga je toga dana predložio tekst Deklaracije svenarodne skupštine i
sastav Komiteta nacionalnog spasa sa imenima
dvadesetak “poštenih građana i intelektualaca” sa profesorom Univerziteta Radetom
Petrovićem na čelu. Među njima je bilo i onih koji nisu bili ni konsultirani da li žele da uđu
u taj komitet. A bilo je i onih koji su godinama bili saradnici organa Državne bezbjednosti
(UDBE). Komitet se pod ovim nazivom i sastavom nikada nije ni sastao. Kada se narod
povukao sa ulica (ostalo ih je svega oko 500 ljudi) preimenovanje u Komitet svenarodnog
parlamenta.
Kako se borba oko grada sve više rasplamsavala Predsjedništvo BiH je tokom noći (6/7.
aprila) donijelo odluku o uvođenju vanrednog stanja i policijskog Časa u Sarajevu. Prije toga
je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, posredstvom Radio i TV Sarajevo,
razgovarao sa generalom Milutinom Kukanjcem: “Imam podatke da se čak sa 500 mjesta
puca u Sarajevu, da se gađa iz teške artiljerije. Ako se to ne zaustavi, pozvaću sve građane
da ustanu u odbranu grada. Muslimani i “Zelene beretke” nemaju artiljeriju i bacače. Nudim
Radovanu Karadžiću i generalu Kukanjcu da skupa idemo na mjesto gdje oni tvrde da postoje
paravojne muslimanske formacije kako bi se one razoružale.”
Uprkos raznim nastojanjima mir nije uspostavljen. Gradonačelnik Sarajeva Muhamed
Kreševljaković je iste noći pozvao sve građane “da sa svim oružjem i sredstvima iziđu na
ulice i suprotstave se agresorima”.
Scene sarajevskog “ustanka naroda za odbranu mira” su, zahvaljujući TV Sarajevo i TV-
JUTEL, obišle cio svijet. Reagiranja na svenarodni miting mira bila su različita. Prema
Radovanu Karadžiću, miting je bio uperen protiv srpskog naroda i JNA. “Mirovnjaci” i
“propali političari” su “pravili novi parlament od ljudi sa ulica”, a koji su izigravali
“građansku opciju”. Glavni odbor SDA u svom saopćenju od 6. aprila 1992. o događajima
“na svenarodnom parlamentu” naveo je: “... Dok su trajali i još uvijek traju žestoki okršaji
za odbranu Sarajeva, tzv. Svenarodna skupština na Marindvoru vještom manipulacijom pred
TV kamerama već noć i dan izjednačava heroje i zločince. Televizija Sarajevo je malom
broju vještih manipulanata dala veoma veliki prostor. Zajednički cilj je jasan - ostaviti BiH
bez Vlade i Palamenta na dan kada treba biti međunarodno priznata”. Ni lideri HDZ za BiH
nisu dali podršku “svenarodnom parlamentu”. Smatrali su da iza njega stoji JNA, koju su
smatrah okupatorskom. Predstavnici opozicione Muslimanske bošnjačke organizcije (MBO)
su pokušah da se nametnu, ali ih je Koordinacioni odbor eliminisao i nije dopustio da dođu
do izražaja. Komanda Druge vojne oblasti se, povodom događaja u Sarajevu, obratila
“Poštovanim građanima Sarajeva i Bosne i Hercegovine” posebnim saopćenjem u kome,
pored
416 ostalog, piše: “Sve naše jedinice se nalaze u punoj borbenoj gotovosti i na raznim
punktovima i prostorima u funkciji prekida oružanih
sukoba... Do sada smo razdvojili sukobljene snage u Školi MUP-a i odbili napade na aerodrom
Butmir... U ovoj situaciji preduzeli smo sve da se spriječi ulazak svih paravojski u Sarajevo.” 219>

219 Povodom mitinga mira i podrške Sarajlijama, u Beogradu je 6. aprila održan antiratni miting na kome je govorilo više opozicionih
političara i istaknutih intelektualaca. Na otvaranju skupa dr. Vesna Pešić je rekla: “Ne možemo vise da gledamo kako hiljade ljudi
Pokušaj stvaranja “Patriotskog demokratskog pokreta"
S prvim hicima snajperista i salvama topova i minobacača, u gradu sa svih strana zasutim
mitraljeskim rafalima, sarajevski generali su bili sa narodom i borcima, sa svojom državom i
Armijom Bosne i Hercegovine. U gradu ih je ostalo šesnaest. Sarajevo se branilo puškom, i
ostajanjem na licu mjesta, a ne bježanjem iz grotla ratnog pakla. I oni su ostali sa svojim
sugrađanima i u najvećoj nevolji: ratnoj kataklizmi. Dugo prije ratnog meteža, početkom ili
sredinom osamdesetih godina, oni su već bili skinuli generalske epolete i sivomaslinaste
uniforme. Kao osvjedočeni patrioti i antifašisti ovi doskorašnji istaknuti vojni funkcioneri
okupili su se trećeg dana nakon što je otpočelo stezanje čeličnog obruča oko Sarajeva. Na svom
sastanku 8. aprila 1992. godine oni su prve upade paravojnih formacija iz Srbije preko Drine u
Bosnu nazvali pravim imenom: agresijom na Bosnu i Hercegovinu, agresijom snaga
nacionalizma i neofašizma. U svom saopćenju za j avnost, koje su potpisali svaki ponaosob,
osudili su napade na Sarajevo. Okarakterisali su ih “putem u besmisleno produbljivanje mržnje,
raskola i samoubistva naše zajednice”. Klanjajući se žrtvama palim na obalama Miljacke u
Sarajevu i širom BiH, oni su osudili ubice nevinih ljudi, u Bijeljini, Kupresu Bosanskom Brodu
i drugim rejonima zemlje zahvaćenih ratnim požarom. Zahtijevali su “da se zaustavi vojna i
politička intervencija u BiH iz Srbije i Hrvatske. Protestnu izjavu su potpisali generali, narodni
heroji iz Sarajeva: Milan Aćić, Adolf Dančević, Abaz Deronja, Ahmed Džubo, Sakib Pozderac,
Džemil Šarac, Mirko Vranić, Milenko Anđelić, Idriz Čejvan, Ahmed Hodžić, Džemal
Muminagić i Milan Vuković. Istog dana su je podržali generalpukovnik Enver Ćemalović iz
Zagreba, Asim Pervan iz Mostara, Jakov Jurišić,

417

ginu. Podržimo Sarajlije i taj narod koji je postao talac bezumne politike. Ne dajmo svoje živote razbojničkim bandama koji
šovinizmom žele da podele nedeljivo”. Lider Seljačke stranke dr. Dragan Veselinov je optužio vlasti iz Beograda da “vuku konce u
Bosni i Hercegovini” i direktno prozvao Predsjedništvo Srbije i Generalštab JNA. Lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković je
uputio apel građanima BiH: “U ovim odsudnim časovima, kada se BiH klati između rata i mira, između smrti i života, pridružuje m
se svenarodnoj pobuni protiv šovinističko-fašističkog bezumlja.” Obraćajući se Srbima u Nevesinju, Gacku, Bileći, Trebinju i
mjestima gdje su u većini, pozvao ih je da odbrane Muslimane i Hrvate od ekstremista. Drašković se obratio i Muslimanima: “Molim
Muslimane da istu zaštitu pruže Srbima i Hrvatima u mjestima gdje su Muslimani većina.”
kjiževnik, narodni heroj Došan Grk i general Ekrem Durić iz Herceg- Novog, te Anton Lukažić
iz Sarajeva.
Oglasili su se, potom, još jednom 3. juna 1992. U haosu koji je nastao oni su vidjeli izlaze i
javno ih obznanili. Razumni i hrabri ljudi svih naših nacionalnih sredina ukazuju na te izlaze: ti
ljudi se bore. Baš tako su rekli: razumni i hrabri ljudi se bore. Iskazali su uvjerenje “da su i oni
borci u istom frontu”. Njima se pridružila i grupa visokih vojnih starješina, uglavnom pukovnika,
umirovljenih u bivšoj JNA (Salih OsmanbegOvić i Milan Inđić), te generali Muharem Fetahović,
Fikret Jakić, Ante Karanušić i Boško Milutinović. Na liniji svog antifašističkog opredjeljenja oni
su se stavili na raspolaganje tadašnjem Štabu Teritorijalne odbrane, docnije Generalštabu Armije
RBiH. Stavili su, u domenu svojih mogućnosti, ono što su najviše imali. Ono što je bilo
najpotrebnije legalnim državnim organima i odbrambenim snagama njihove zemlje: vojna
znanja, svoje ratničke vještine i poratna iskutva i opredjeljenja, svu stručnu pomoć, praktičnu
spremnost da se angažiraju sa braniocima u mjeri u kojoj im to dopuštaju njihove objektivne
fizičke mogućnosti. I sa najodgovornijim vojnim organima, u tom smislu, odmah su se
dogovarali o mogućim vidovima saradnje i zajedničkog djelovanja usmjerenog odbrani zemlje i
oslobođenju od agresora. Značajan broj njihovih doratnih drugova, umirovljenih oficira mlađih
od 70 godina uključio se u aktivnu službu Armije RBiH, a oni stariji ponudili su svoje savjetničke
usluge po pozivu i potrebi. Trojica generala - Milan AČić, Đžemil Šarac i Mirko Vranić -
imenovani su, u junu 1992., za članove Vojnog savjeta pri Predsjedništvu Republike kao
vrhovnoj komandi oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Odlučno su zatražili da bez odlaganja
dijelovi bivše JNA i sve paravojne formacije iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske odmah budu
povučeni sa teritorije BiH ili razoružani. Za ostvarenje ovih ciljeva, preporučili su, neophodno
je organiziranje jedinstvenih oružanih snaga Republike. Pozvali su sve svoje doskorašnje
saradnike, vojne staiješine i vojnike iz kasarni JNA da se svrstaju među branioce i stave u službu
odbrane svih građana. S opredjeljenjem za podršku onim snagama koje u borbi za mir i slobodu
svoju zemlju vide kao modemu demokratsku, cjelovitu, nezavisnu građansku državu
ravnopravnih građana i naroda smatrali su da na osnovama Platfonne Predsj edništva BiH220>
valja proširivati front otpora

418

220 Predsjedništvo RBiH je 26. juna 1992. godine usvojilo Platformu kao najširi politički okvir za okupljanje svih patriotskih Snaga u
zemlji. U njoj se kaže da se BiH, kao suverena i nezavisna država građana i konstitutivnih naroda, Muslimana, Srba i Hrvata i
pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive, konstituira na principima parlamentarne građanske demokratije, a njeno unutrašnje
ustrojstvo - kao multinacionalne i multireligijske zajednice — zasniva se na regionalnoj i lokalnoj samoupravi koja uvažava
ekonomske, kulturne, historijske i etičke kriterije. Ta samouprava ne može biti u suprotnosti sa principima teritorijalnog integriteta i
jedinstvenog fimkcionisanja vlasti na cijeloj teritoriji. U Platformi se kaže da tri
korišćenjem najboljih iskustava iz antifašističke NOB-e i partizanskog ratovanja u skladu sa
savremenim uvjetima.
U okviru SUBNORA-a kao organizacije antifašistajoš spočetkarata su - zajedno sa istaknutim
naučnim, kulturnim i javnim radnicima različitih nacionalnosti, vjerskih i političkih uvjerenja -
nastojali da se širom zemlje okuplja i organizuje sveopći “Patriotski demokratski pokret za Bosnu
i Hercegovinu”. Osnovna namjera i želja je bila da se za spas domovine u njegove redove svrstaju
svi patrioti, antifašisti, građani svih nacionalnosti i vjera kojima je na srcu odbrana države. Taj
pokret, višenacionalni i antinacionalistički bio je osnovan, ali nije postao ona snaga koja je
priželjkivana i za koju su se Zalagali njegovi osnivači. Uglavnom zbog toga što ga nisu prihvatile
i podržale političke stranke, u prvom redu nacionalne, koje žive u uvjerenju da su one same
dovoljne kao masovni pokret za mobilisanje širokih narodnih Sloj eva u uspješnom
suprotstavljanju najezdi agresora.
2a razliku od onih u Srbiji i Crnoj Gori, odnosno SR Jugoslaviji, a pretežnim dijelom i onih u
Republici Srpskoj ha liniji podrške beogradskom režimu, stari partizanski ratnici su cijelo vrijeme
djelovah i u organizaciji antikrista okupljenih u Članstvu SUBNOAR-a BiH. Njih 80-erica su
osudili plebiscit u režiji SDS-a i podržali ideju o referendumu za nezavisnu Republiku Bosnu i
Hercegovinu, U aprilu 1992. godine Oglasila se i grupa od 79 pripadnika srpske nacionalnosti
posebnom izjavom na liniji podrške Bosni i Hercegovini; upućen je ed memoar Generalštabu
Oružanih snaga i Predsjedništvu Republike o obliku rata i ratnoj vještini u odbrani Bosne i
Hercegovine; iz njihove sredine je otpremljeno pismo generalima komandantima oružanih snaga
Republike Hrvatske čim su otpočele prve oružane čarke između HVO-a i ARBiH; sarajevska
boračka organizacija obratila se ratnim drugovima glavnih i drugih gradova u državama nastalim
na tlu ex-Jugoslavije. Suština tih dokumenata je u osudi agresije, pozivu na odbranu zemlje u
njenim historijskim granicama i zalaganje za izgradnju BiH kao demokratske i multietničke
države.
konstitutivna naroda imaju svoje nacionalne interese, ali i interese koji proistječu iz tradicije
viševjekovnog zajedničkog življenja, a politički i društveni život se zasniva na ravnopravnosti
svih naroda i narodnosti u upravljanju državnim poslovima. Po nacionalnom sastavu,
geografskom položaju-, historijskim vezama, prirodnim potencijalima i strukturi privrede BiH
je zainteresirana za povezivanje sa svim susjednim državama na bazi uzajamnog poštovanja i
ravnopravnosti. Ona neće prihvatiti pregovore koji za osnovu imaju stvaranje čistih etničkih
teritorija ili regionalnu podjelu BiH na isključivo etničkoj osnovi, te bilo kakve teritorijalne i
demografske promjene i prednosti izdjejstvovane ratom i nasiljem. “Ova platforma je poziv
Svim građanima i s vim narodima u BiH da se aktivno419uključe u patriotski front borbe za
suzbijanje agresije i uspostavljanje mira i slobode, reda i zakonitosti na cijeloj državnoj
teritoriji” - kaže se, pored ostalog, u tom dokumentu.
Odupirući se snagama nacionalizma i agresije, iz ove sredine je već prvih aprilskih dana 1992.
godine upućen poziv svim njihovim ratnim drugovima, borcima antifašističkog NOR-a (1941-
1945) da se zajedno sa demokratski opredijeljenim građanima suprotstave genocidnim progonima
Bošnjaka u Banjoj Luci, Bijeljini, Zvomiku, Višegradu, Foči i drugim gradovima i selima pod
kontrolom agresora. Podsjećali su kako su i u Drugom svjetskom ratu branili sve ljude i sve narode
žrtve genocida okupatora, ustaško-Četničkih i drugih kvislinških formacija. U julu 1992. godine
osudili su rješenje kojim paljanska skupština i SDS poništavaju odluke ZAVNOBIH-a o
državnosti BiH i ravnopravnosti Srba, Muslimana i Hrvata i drugih, te Deklaraciju ZAVNOBiH-
a o pravima građana.266}

Priznanje nezavisnosti Republike BiH od Savjeta EZ (6, aprila 1992.), SAD i niza drugih
zemalja. Međunarodna zajednica - OUN, EZ, KEBS, Islamska konferencija i gotovo čitava
svjetska javnost osuđuju agresiju. Generalna skupština UN 22.maja‘92. aklamacijom prima
Republiku BiH u članstvo Ujedinjenih nacija
Potresne scene sa sarajevskih ulica posredstvom TV Sarajevo počev od 6. aprila 1992. godine
obilazile su čitav svijet. Savjet ministara Evropske zajednice je nakon tročasovnog vijećanja i
jednomjesečnog odlaganja jednoglasno donio odluku o priznavanju nezavisnosti Republike Bosne
i Hercegovine. Odmah je stupila na snagu 7. aprila 1992. godine, kako bi i SAD mogle, uz
priznanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine, isto učiniti i bivšim jugoslavenskim republikama
Hrvatskoj i Sloveniji. Izvještač lista “Borba” (Beograd) iz Luksemburga Mirko Klarin javio je da
je jedan od učesnika zasjedanja izjavio kako se ono održava u svjetlu i pod utjecajem eskalacije
nasilja, da su ministri “imali u vidu ono što se u Bosni trenutno dešava uzviknuvši pred
novinarima: “Mislite li da smo mogli pred tim da ustuknemo. Da pokažemo da se nasilje isplati?”
Italijanski ministar inostranih poslova Dani de Mikelis kazao je da nije siguran da će priznanje
odmah zaustaviti nasilje, ali je siguran da nepriznavanje ne bi smirilo situaciju. 267} Sutradan je
Mirko Klarin javio da su učesnici zasjedanja istakli da su upravo nasilje i otvorene prijetnje
njegovim širenjem učinili nemogućim povlačenje od najavljenog priznanja. “Ustuknuti pred tim
prijetnjama”, rečeno je u Luksemburgu, “značilo bi priznati da ‘šačica naoružanih i
beskrupuloznih

266) Dr. Fadil Ademović, JNA - beznađe zla, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1997.,
predgovor, te intervjui sa generalima Ahmedom Džubom, Džemilom Šarcem, Antonom
Lukežićeni.
267) Mirko Klarin, Nasilje se ne isplati — Savet ministara priznao nezavisnost BiH, “Borba” 7.
april 1992. str. 2.

420
ekstremista’ može uspješno da uvjetuje politku ne samo Evropske zajednice, već i Sjedinjenih
Američkih Država”. Portparol ministra inostranih poslova Holandije kazao je novinarima daje
“oslobađanje” ili “osvajanje” Bijeljine bilo presudno za njegovog ministra da odustane od rezervi
i izjasni se za priznanje BiH. Tim priznanjem željelo se staviti na znanje svima - a posebno
Beogradu i Zagrebu - da su granice Bosne i Hercegovine zaštićene međunarodnom garancijom i
da će pitanje unutrašnjeg uređenja biti ubuduće u nadležnosti Evropske zajednice i SAD, a ne
“historijskih dogovora” lidera Srbije i Hrvatske. 268}
Nakon priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od EZ i SAD uslijedila je serija priznanja
i od drugih država. Među prvima priznale su je Hrvatska i Slovenija, pošto su SAD zahtijevale,
posebno od Republike Hrvatske, da to obavezno učini ukoliko želi da i njoj bude priznata
nezavisnost.269} Muslimanske zemlje su Bosni i Hercegovini počele priznavati nezavisnost čim je
ona pred svijet postavila to pitanje.
Evropske zemlje i SAD su bile saglasne da se ne dozvoli stvaranje ni velike Srbije ni velike
Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine. Pogotovo Italiji, zbog vjekovnih aspiracija na Dalmaciju
i Istru, nije odgovaralo da se stvori takva Hrvatska. Njemačkoj, zbog njenih interesa na Balkanu,
također, nije odgovaralo da se stvori velika Srbija. Vatikan se negativno izjašnjavao o stvaranju
velike Srbije na račun Bosne. Znao je za tajne planove Srpske pravoslavne crkve o uništenju
Islamske vjerske zajednice i njihove duhovne i materijalne kulture. Ti planovi su pravljeni radi
prevođenja Muslimana na prostoru BiH na tobožnju “veru pradedova”. Time bi direktno bila
ugrožena i Katolička crkva u ovoj i susjednoj Republici Hrvatskoj. Vatikan nije podržavao ni
aspiracije vladajućeg režima u Hrvatskoj prema BiH i bosanskim Muslimanima, prvenstveno zato
što je očekivao negativne reakcije islamskog svijeta od preko milijarde vjernika. Da je Vatikan
podržao aspiracije Tuđmanovog nacionalističkog režima protiv BiH, ugrozio bi položaj katolika
i Katoličke crkve u muslimanskim zemljama. Osim toga, relativno mala islamska zajednica u BiH
nije bila opasna kao takmac Katoličkoj crkvi. Jer islam se širio samo svojim reproduciranjem -
natalitetom, a bio je i prirodna brana prodiranju “šizmatske” Srpske pravoslavne crkve ka Zapadu.
Čak ni pravoslavna Rusija, koja je više vijekova bila zaštitnik pravoslavlja na Balkanskom
poluostrvu i često saveznik Srbije u njenim aspiracijama, ovoga puta nije podržala stvaranje
velike Srbije. Rusija je

268) Mirko Klarin, Zaštita od “zaštitnika” — EZ dan posle priznanja nezavisnosti

BiH, “Borba”, 8. april 1992. str. 13.
269) Britanski historičar Džon Zametica u svom radu “Jugoslavenski konflikt' piše daje
“Državni sekretar SAD Džejms Bejker prinudio režim u Zagrebu da prizna svog susjeda
Bosnu i Hercegovinu” (The International Institute for 421
Strategie Studies, London).
bila zauzeta svojim teškim unutrašnjim problemima. Osim toga je vladajući režim u Srbiji
podržavao partije i nacionalističke pokrete protivnike reformi Gorbačova, a kasnije i Jeljcina.
Također, ni jednoj susjednoj zemlji nije odgovaralo stvaranje velike Srbije ili velike Hrvatske
prvenstveno zbog njihovih nacionalističkih režima i težnji ka dominaciji na ovom dijelu
Balkanskog poluostrva.
Bez obzira na priznanje nezavisnosti BiH i brojna upozorenja pojedinih zemalja Evropske
zajednice i SAD, Hrvatska je nastavila da ubacuje svoje regularne jedinice kao pomoć paravojnim
snagama HDZ za BiH i da vodi rat za osvajanje pojedinih dijelova teritorije BiH (zapadne
Hercegovine i Bosanske posavine). To je isto činila i Srbija preko JNA u BiH (sedam armijskih
korpusa) koja je već od ranije bila transformirana u srpsku vojsku. Jugoslavenska narodna armija
je čvrsto držala u Svom posjedu sva najvažnija strateška područja, gradove, objekte i
komunikacije. Rat Srba sa Hrvatima vođenje radi stvaranja i očuvanja koridora na sjeveru Bosne
i zaštite “srpske granice” na rijeci Neretvi. Početkom aprila 1992. SDS za BiH, Srbija, Crna Gora
i JNA otpočeli su, upravo pred zasjedanje Parlamenta Evropske zajednice, rat protiv Muslimana.
Taj rat će ubrzo eskalirati u sveopću totalnu agresiju S ciljem njihovog etničkog uništenja, i
Muslimana i države Bosne i Hercegovine.
Kao odgovor na priznanje nezavisnosti BiH lideri Srpske demokratske stranke su u Banjoj
Luci 7. aprila 1992. proglasili nezavisnu srpsku republiku u BiH. Time su otpočeli secesiju od
BiH i priključenje “krnjoj Jugoslaviji” ili velikoj Srbiji.
Na ovu odluku poslanici u Skupštini BiH - članovi klubova SD A, HDZ, SDP, MBO, SRS, LS
- su 7. aprila uputili apel javnosti Bosne i Hercegovine i međunarodnoj zajednici. U apelu su
istakli:
“Bosna i Hercegovina, nezavisna i suverena država, koja je kao takva priznata aktom Evropske
zajednice od 6. aprila 1952, godine i jednog broja suverenih država, izložena je gruboj unutrašnjoj
i spoljnoj agresiji i nasilnoj secesiji dijela Bosne i Hercegovine.
Poslanici u Skupštini Bosne i Hercegovine obraćaju se organima međunarodne zajednice,
posebno Evropske zajednice, organima Organizacije Ujedinjenih nacija i Konferencije o
evropskoj bezbjednosti, da pruže zaštitu i pomoć na način koji će efikasno i u saradnji sa legalnim
organima Bosne i Hercegovine očuvati mir; integritet i demokratsku transformaciju Bosne i
Hercegovine.
Poslanici u Skupštini Bosne i Hercegovine smatraju da su ovi akti secesije zasnovani na
principima sile i pritiska, bez obzira od koga dolaze, ustavno ništavni.”
Zbog neprekidnog pojačavanja ratnih djejstava, unutrašnje i spoljne agresije i
nemogućnosti poslanika da u potrebnom broju prisustvuju Skupštini BiH, Predsjedništvo Bosne
i Hercegovine je, u skladu sa postojećim Ustavom SR BiH, proglasilo stanje neposredne ratne
opasnosti u Republici i preuzelo ingerencije Skupštine Bosne i Hercegovine.
Nije uspio pokušaj Žozea Kutiljera, koordinatora Konferencije Evropske zajednice o Bosni
i Hercegovini, da u Sarajevu 11-12. aprila 1992. održi sastanak predstavnika triju nacionalnih
vodećih stranaka. Trebalo je da se tada postigne sporazum o totalnom prekidu vatre, prestanku
bombardovanja gradova, stavljanju artiljerijskog oružja pod kontrolu posmatrača EZ,
raspuštanju
422 paravojnih formacija i definisanju zona konstitutivnih jedinica BiH. Naprotiv.
Jugoslavenska narodna armija je, do kraja postupala po svom ranije pripremljenom planu
“Drina”. Dobro obaviješteni State Department SAD je već 14. aprila zvanieno osudio JNA zbog
vojnog miješanja u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine “nezavisne države s međunarodnim
priznatim granicama”. Označio je predsjednika Srbije kao glavnog krivca za Sukobe u BiH.
Upozorio je da će se preduzeti mjere ekonomske i političke izolacije Srbije.
Nepripremljeni za rat i krajnje slabo naoružani Muslimani su napadani po čitavoj teritoriji
Bosne i Hercegovine od moćnih jedinica Jugoslavenske narodne armije i srpskih, domaćih i
ubačenih iz Srbije, paravojnih formacija. Svakodnevno su trpjeli ogromne gubitke. Zbog
primjenjivane užasne surovosti prema tom narodu međunarodna zajednica - Ujedinjene nacije,
Evropska zajednica, KEBS, Islamska konferencija i gotovo čitava svjetska javnost stala je na
stranu Muslimana i Bosne i Hercegovine. Republika Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992,
godine na plenarnom zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija aklamacijom primljena
u članstvo Ujedinjenih nacija. Od tada će ova svjetska organizacija činiti mnoge napore u prilog
Bosni i Hercegovini počev od upućivanja humanitarne i diplomatske pomoći, preko slanja
mirovnih snaga i izglasavanja rezolucija o osudi agresije i imenovanju agresora na ovu
slobodoljubivu i miroljubivu zemlju.
Uprkos te međunarodne pomoći i podrške, te osude agresora, ratne strahote su se neprekidno
povećavale. Rat ne samo protiv Muslimana - Bošnjaka nego i svih građana koji Bosnu i
Hercegovinu smatraju svojom domovinom ubrzo je poprimio karakteristike sveopćeg,
sverazarajućeg, antivjerskog i anticivilizacijskog rata. Krajnji cilj je bio osvajanje tuđih teritorija
i etničko istrebljenje čitavog jednog evropskog naroda.

423
 Drugi
dio
MUSLIMANI IZVAN BOSNE I HERCEGOVINE

B88
 I
MAKEDONIJA I M(m)USLIMANI (XIV-XX VIJEK)

Makedonija u doba osmanske vladavine i položaj Makedonske pravoslavne crkve

Od svih južnoslavenskih naroda i zemalja Makedonija je prva potpala pod osmansku vlast.
Kad su kralj Vukašin i despot Uglješa Mmjavčević poraženi u bici na Marici 1371. godine,
Vukašinov sin Marko (Kraljević) i braća Dejanovići postali su osmanski vazali. Makedonija
je uključena, zajedno sa Trakijom, u pokrajinu pod imenom Rumelija, koja je na istoku
graničila Crnim morem i Bosforom, na jugu Mramornim morem i Egejom, a onda brdskim
lancem Olimpa, na zapad brdskim lancima Pinda, Bama i Šar-planine. U njoj su živjeli, pored
Turaka, Slaveni: Bugari, Makedonci i Srbi, zatim, Grci, Tatari, Albanci, Armenci, Cincari,
Jevreji i Romi (Cigani). Sjedište beglerbega bilo je u Plovdivu, a od 1385. godine, u Sofiji. Od
1836. godine sjedište je u Manastiru (Bitolju). Rumelija je bila podijeljena na pašaluke. Pored
Makedonije (pašaluci,u Skoplju i Tetovu), u sastavu ove pokrajine bili su pašaluci Skadar,
Prizren, Peć i ajanluci Podgorica, Bar i Ulcinj. Nakon Berlinskog kongresa (1878) i stvaranjem
nezavisne Srbije i Bugarske nastale su Istočna Rumelija i Zapadna Rumelija (sa tri vilajeta-
provincije Jedrene, Solun i Bitolj). Poslije balkanskih ratova (1912- 1913) Vardarska
Makedonija (sa Bitoljem) uključena je u sastav Srbije, Solun je pripao Grčkoj, dok je Jedrene
ostalo u Turskoj.
Zahvaljujući svom centralnom geografskom položaju na Balkanu Makedonija je krajem
XIV i u XV vijeku bila osmansko vojno krajište, čije je sjedište od 1392. godine bilo Skoplje.
Da bi osigursli strateške puteve i tvrđave u Makedoniji Osmanlije su rano počeli naseljavati
ovu zemlju svojim narodom, posebno turkmenskim plemenima koje su dovodili na opustošenu
zemlju i u novopodignute gradove, naročito oko makedonskog primorja i duž puteva koji su
vodili za Strumicu, Štip i Skoplje, kao i od Soluna za Skoplje. Posebno je bio jak priliv Juriika
koji su dobili odlična pasišta za svoja stada u Solunskoj niziji i po plodnim kotlinama
Nevrokopa, Strumice, Ketana, Ovčeg polja, sve do427Kumanova. Krajem XV vijeka Osmanlije
su naselili veći broj Jevreja u
Makedoniju. Njih su tada protjerali katolički kraljevi iz Španije. Najviše
ih je naseljeno u Solunu, Bitolju, Skoplju i Strumici. Krajem XVII vijeka Solun je bio pretežno
jevrejski grad. Osmanska vlast je rado prihvatala Jevreje, dopustila im slobodno ispovijedanje
vjere, mogli su da osnivaju škole, biblioteke i Štamparije. Bili su veoma korisni za osmansku
privredu i razvoj zanatstva i naoružanja.
Dolaskom Osmanlija naselile su se u Makedoniju i veće grupe Roma.
Padom Makedonije pod osmansku vrhovnu vlast Ohridska arhiepiskopija ne samo što nije
ukinuta, kako piše akademik Ljuben Lape, nego je to bila jedina srednjovjekovna feudalna
ustanova u Makedoniji koja je sačuvala svoju organizaciju. Istovremeno, bila je to i prva i
najranija crkvena organizacija koja je u cjelini ušla u sastav osmanske države, pa je počela čak da
širi svoju crkvenu vlast i utjecaj i van svojih nekadašnjih granica. Širila se na račun drugih
pravoslavnih crkava, a od dvadesetih godina XVI vijeka do 1557. godine Pećka patrijaršija je njoj
bila potčinjena. Od pada pod osmansku vlast pa sve do druge polovine XVIII vijeka u crkvenom
pogledu gotovo sva teritorija Makedonije ostala je pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije, a
u pogledu upravljanja i izbora svojih velikodostojanstvenika arhiepiskopija je imala autonoman
položaj u Osmanskoj imperiji.

Širenje islama i etnički sastav muslimana

Još nije dovoljno istraženo kako je tekao proces islamizacije u ovoj zemlji. Svi izvori se slažu
da ni u Makedoniji, izuzev ekscesnih slučajeva, nije vršena nasilna islamizacija stanovništva. To
se dokazuje i činjenicom da je u ovoj zemlji u vrijeme Osmanskog carstva uvijek bilo više
kršćanskog nego muslimanskog stanovništva, a i samim položajem Makedonske pravoslavne
crkve za čitavo vrijeme vladavine Osmanlija.
Muslimani-Makedonci. Ima podataka da je nekih islamskih sekti bilo u Makedoniji, posebno
u dolini Vardara, još u vizantijsko doba. Ipak, masovno širenje islama vezano je za prodor
Osmanlija u ovu zemlju. Tokom vremena islamizacija slovenskog stanovništva zahvatila je ne
samo plemiće nego i znatan dio seljaka. U prvom vijeku osmanska vlast je vodila smišljenu
politiku prema manjim feudalcima. Krupnije je uklanjala, a sitnima ostavljala i položaje i posjede
u obliku timara (feudalni posjed, leno, spahiluk). Vremenom je većina ovih kršćana - spahija i
vojnika (lahki konjanici sa kopljem i štitom, korišćeni kao izviđači i čuvari granica), kao i
povlašćenih slojeva, derbendžijz (čuvari klisura i planinskih puteva), sokolara i drugih, da bi
zadržali svoje posjede, postepeno prelazila na islam. U isto vrijeme su u pojedinim krajevima
Makedonije na islam prelazila i mnoga sela, naročito na prostoru od Ohridskog jezera do Prizrena,
u slivu
428 rijeka Drima i Radike.

Za čitavo vrijeme osmanske vladavine ljubomorno su čuvali svoj makedonski jezik i mnoge
običaje, čime su se oduvijek razlikovali od doseljenih Turaka i Albanaca. U etničkim granicama
Makedonije ovakvih muslimana bilo je, prije balkanskih ratova, oko 150.000.
U Zapadnoj Rumeliji, u Makedoniji, a posebno u Skoplju, Štipu, Tetovu, Prilepu i Bitolju,
također, u Prizrenu i Prištini, vijekovima su postojala jaka žarišta islamskog duhovnog pa i
naučnog života. Iz tih gradova, naročito iz Skoplja, potječe veći broj istaknutih književnika,
historičara, hroničara, pjesnika, filozofa. Gotovo svi su južnoslavenskog porijekla.270}
Muslimane-Makedonce su u vrijeme oslobodilačkih buna i ustanaka, kao slovenske
Makedonce islamske vjere, redovno pozivali u zajedničku borbu protiv Osmanlija. Oni su se na
ove pozive odazivali i učestvovali na razne načine. Posebno je to učešće zabilježeno u ustanku
1878. godine, u historiji poznatijem pod imenom Kresnenski ustanak, zatim u Ilindenskom
ustanku 1903. godine,a naročito u narodnooslobodilačkom ratu Makedonije i Jugoslavije u
vrijeme Drugog svjetskog rata(l 941-1945).
Iz redova Muslimana potječe i žena narodni heroj Jugoslavije Ibe Šerifova Palikuća, rođena u
Debru 1927. godine. Premda je bila domaćica, rano je pristupila u Titov narodnooslobodilački
pokret. Poginula je 22. novembra 1944. godine kod sela Šutova u općini Kičevo.
Nažalost, Muslimani-Makedonci su samo zato što su pripadnici islamske vjere na razne načine
prisiljavani da se, posebno poslije

270) Kad je Skoplje bio jedan od najljepših i najbogatijih gradova na Balkanu spalio gaje, nakon
dogovora sa nadbiskupom Petrom Bogdanijem i patrijarhom Arsenijem III Cmojevićem, 26. i
27. oktobra 1689. godine austrijski feldmaršal Pikolomini (Giovanni Norberto Piccolomini). U
paljenju grada, pored habsburških vojnika, učestvovalo je i oko 14.000 makedonskih, srpskih
i oko 6.000 albanskih katoličkih dobrovoljaca. Pikolomini je ušao u grad bez borbe, pošto gaje
prethodno bio napustio Mahmud-paša. Grad je tada imao 60.000 stanovnika i bio jedan od
značajnih centara islamske kulture, a ijedan od najvećih trgovačkih centara na Balkanu. Skoplje
tada, prema izvještaju Pikolominija, nije bio “od Praga manji, a bogatstvom možda i veći”.
Ovaj osvajač i piroman je u svom izvještaju Beču, ističući svoju navodnu žalost zbog paljenja
grada, izrazio i divljenje prema arhitekturi “... i palatama kakvih u ovom ratu još nisam vidio,
džamije od najfinijeg mermera i profila sa hiljadama svjetiljki i pozlaćenih citatima iz Kur’ana
a ukrašenih tako da bi im i čovjek iz Rima poklonio pažnju. Te lijepe kuće, vrtove i zabavišta,
velike zalihe životnih namirnica, i sve to morao sam predati plamenu...”
Tad je srušen i Daut-pašin hamam iz XVI vijeka (kasnije obnovljen, sada se u njemu nalazi
Umjetnička galerija), čuvena Mustafa-pašina džamija i stotine drugih, stara čaršija sa brojnim
bazarima i bezistanima, mnoge medrese, biblioteke i tekije. Kako je grad bila zahvatila kuga,
Pikolomini se nakon uništenja grada i obavljene pljačke, ubrzo morao (6. novembra) povući na
Kosovo. Zaražen i sam kugom, u svojoj 40-toj godini života ubrzo umire. Habsburška
monarhija je u ovom ratu izgubila sve osvojene teritorije.
balkanskih ratova i između dva svjetska, masovno iseljavaju u Tursku. To se nastavilo i
poslije oslobođenja zemlje, naročito u periodu od 1953. do 1962. godine. Prema
istraživanjima dr. Nijaza Limanoskog “u raznim pogromima i asimilacijama nestalo je na
desetine hiljada islamiziranih Makedonaca, a više od 100 000429 zauvijek je napustilo svoju
domovinu”.
Oni vuku korijene od Južnih Slavena. Premda su znali kroz vijekove da očuvaju svoj
slavenski jezik, tradiciju i običaje, nikada polije oslobođenja i nestanka osmanske vlasti nisu
ravnopravno prihvaćeni od svojih sunarodnika kršćana.
Ovaj narod, koji najviše živi od pečalbarenja u zemlji i svijetu, prešao je na islam u vrijeme
kada su albanski brđani, također, primivši islam, nastojali da ih potisnu i da se nasele na
njihova zemljišta. Tako su ovi makedonski Slaveni, prihvatanjem islama, u osmansko doba
spriječili etničku promjenu ovog dijela makedonske teritorije. Njih u Makedoniji, u
enciklopedijama, dnevnim revijalnim časopisima, i danas nazivaju pogrdnim imenom
Zbrfreri. U najnovije doba ima pokušaja i nastojanja da se ovi makedonski M(m)uslimani
integriraju u makedonsku naciju, a oni se danas u većini etnički opredjeljuju i osjećaju kao
Muslimani. Nažalost, u zadnjem državnom popisu stanovništva (od aprila 1991. godine) njih
nigdje nema. Tako su zvanično pretopljeni u Makedonce.
Muslimani-Makedonci kompaktno žive u 65 naselja i u mnogim gradovima širom
jugoslavenskih zemalja. Njihova se naselja protežu ođ Šar-planine na sjeveru, duž
makedonsko-albanske granice, od Koritnika pa sve do Ohridskog jezera. Najviše ih ima u
općinama Makedonski Brod, Kučevo, Struga, Debar, kao i u okolini Titovog Velesa i južnim
skopskim selima. Najveća su im sela Žirovnica, Gomo Vranovci, Debelo Brdo, Labnovište.
Prema podacima Islamske zajednice, Muslimana- Makedonaca ima između 100 000 i 120
000. Bave se najčešće zemljoradnjom, stočarstvom, pečalbarstvom i zanatstvom, Danas iz
njihovih redova potječe i veći broj naučnika i akademski obrazovanih građana zaposlenih
širom bivše Jugoslavije. Posljednji poglavar Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji reisul-
ulema Jakub ef. Selimoski potjecao je iz ovog naroda.
Muslimani-Bošnjaci Pored muslimana slavenskoj makedonskog porijekla, u Makedoniji
živi i oko osamdeset hiljada ljudi koji su se doselili u ovu zemlju iz Bosne i Hercegovine,
Sandžaka i Crne Gore. Doselili su se poslije Berlinskog kongresa (1878), a zatim u doba
aneksije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske (1908), kao i u periodu od 1950. do 1964.
godine. Svi se oni nacionalno osjećaju i izjašnjavaju kao Muslimani-Bošnjaci, a po religijskoj
pripadnosti su islamske vjere.
Prema podacima profesora dr. Jovana Trifunovskog, poslijeratni doseljenici su naselili 26
sela u okolini Skoplja, Titovog Velesa i Prilepa. Samo u ovim selima 1981. godine bilo je 1
500 ovakvih domaćinstava. Muslimana-Bošnjaka u znatnom broju živi još u i oko Tetova,
Gostivara, Struge, Ohrida.
U Makedoniji živi i nekoliko hiljada žena Muslimanki-Bošnjakinja iz Bosne i Hercegovine
i Sandžaka koje su se udale za Albance ali su, uglavnom, zadržale svijest o svom nacionalnom
porijeklu i zavičaju.
Ni makedonski, ni bosanski Muslimani još nemaju svojih nacionalnih institucija, a kamoli
svojih srednjih i viših škola. Oni se ne pominju ni u kakvim zvaničnim državnim
430
dokumentima, a kamoli u Ustavu Makedonije. Oni su krajem 1991. godine energično
zahtijevali da se u preambulu novog Ustava unese i nacionalnost Musliman. Nažalost, ni
islamska vjera u Makedoniji nije ravnopravna sa makedonskom pravoslavnom vjerom.
Premda gotovo polovinu stanovništva čine pripadnici Islamske zajednice i u novom Ustavu
se pominje samo Makedonska pravoslavna crkva kao nosilac vjerskog života u Republici,
dok se Islamska zajednica svrstava u “ostale” vjerske zajednice.
 Zbog svog neravnopravnog statusa, a u svrhu organiziranja političke borbe ža ravnopravan
položaj sa Makedoncima kršćanskog porijekla, u Tetovu je augusta 1990. godine formirana
Par/f/a za demokratsku akciju (PDA) sa Kenanom Mazlanijem na čelu. Nju su osnovali
pripadnici muslimanskog kultumo-povijesnog kruga (Albanci, Turci, Muslimani, Romi). U
oktobru 1991. godine formirana je i Stranka demokratske akcije za Makedoniju (SDAM). Za
sjedište stranke izabrano je Skoplje a ža predsjednika SDA za Makedoniju izabran je profesor
Sadrija Hasanović. ©bje stranke su tada usko sarađivale sa Partijom demokratskog
prosperiteta Albanaca i Strankom demokratskog saveza Turaka za Makedoniju.
Pomaci U istočnim dijelovima Makedonije, naročito u Pirinskoj Makedoniji i u Rodopima
u Bugarskoj, žive muslimani makedonskog i bugarskog slavenskog porijekla, poznati pod
zajedničkim imenom Pomaci. Zadržali su svoj arhaični južnoslavenski jezik i mnoge stare
običaje. Prešli su na islam još u prvom vijeku osmanske vladavine. Najviše se i danas bave
stočarstvom i zemljoradnjom. Njihov društveni i materijalni položaj bio je i ostao veoma
težak i ža vrijeme vladavine Osmanlija (u odnosu na Turke),i u oslobođenoj Bugarskoj (u
odnosu na pravoslavne Bugare), kao i u oslobođenoj Makedoniji. Sredinom XIX vijekau
Rumeliji (današnjoj Bugarskoj i Makedoniji) bilo je oko 400-500 000 Pomaka. Poslije
ujedinjenja Bugarske i Istočne Rumelije
(1876-1885), zbog njihove seobe u Tursku, broj im se smanjio na oko 100 000. Pomaci su nakon
Prvog svjetskog rata povremeno bili izlagani žestokim šovinističkim represalijama i kampanjama
pokrštavanja u pravoslavlje. Poslije Drugog svjetskog rata i u vrijeme provođenja “naučnog
ateizma” bugarske vlasti su surovo lomile i najmanje ispoljavanje islamskog i muslimanskog
identiteta.
Koliko ima Pomaka u Makedoniji nije poznato. Zna se daje njihov društveni položaj
donedavno bio sličan onom njihovih sunarodnika u zapadnoj Makedoniji a koje kršćani nazivaju
Torbešima.
Albanci-muslimani U Republici Makedoniji je, prema zvaničnim statističkim podacima iz
1991. godine, živjelo 427 000 Albanaca, ili 21,01% od ukupnog broja stanovnika. Međutim,
albanski predstavnici već tada su tvrdili da ih ima oko 700 000. Najvećim dijelom su pripadnici
Islamske zajednice (95 %). Najviše ih je nastanjeno u zapadnim i sjevernim krajevima
Makedonije. U Republiku Makedoniju se posljednjih godina doselio veliki broj Albanaca sa
Kosova i tu se trajno nastanio. Veći broj Albanaca iz ove republike nalazi se na privremenom
radu u zapadnim evropskim zemljama, Americi i Australiji.
Albanci, prema zvaničnom popisu stanovništva, većinu stanovništva čine u Tetovu (71,1%) i
Gostivaru (62,7%), a veliki procenat ih je bio u Debru (44%), Kičevu (45,9%), Strugi (42,9%),
431
zatim u Kumanovu (47.719) i Skoplju (oko 99.225).
1Romi Prema državnoj statistici, Roma, naroda koji pripada islamskoj vjeri u Makedoniji je
1991. godine bilo oko 55 000 (ili 2,73% od ukupnog broja stanovništva). Najviše ih je bilo u
Skoplju (oko 30 000) i Kumanovu (oko 5 500). Njihova pradomovina je prednja Indija, odakle
su se početkom XIII vijeka raselili po Evropi. Mnogo ih se doselilo na Balkan i u Malu Aziju u
vrijeme vladavine Osmanlija. Kod nas najviše ima Roma- Arlija. Neki su sačuvali svoj prvobitni
romski jezik koji spada u indoevropsko jezičko stablo. Govore i jezikom sredine u kojoj žive, a
najčešće pripadaju i vjeri tih sredina. Neki još žive nomadskim načinom života. Uporno čuvaju
tradiciju svoje prapostojbine. U Makedoniji, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini većinom su
pripadnici islamske vjeroispovijesti. Njihov broj nije tačno utvrđen. Smatra se daje u SFR
Jugoslaviji tada živjelo preko milion Roma.
Egipćani U Makedoniji živi i nekoliko hiljada Egipćana. Njihovo se porijeklo i vrijeme
dolaska u Makedoniju tačno ne zna. Sami smatraju da vode porijeklo od starih Egipćana. Najviše
ih je u gradu i okolini Ohrida. Imaju svoje udružeje “Potomci faraona - Egipćani1. Svi su
pripadnici islamske vjere.
Juriiki (otomanski -jiiruk, nomad, putnik) su potomci turkmenskog nomadskog plemena. Oni
se, u potrazi za novim pašnjacima, doselili u XII vijeku u Anadoliju, gdje su prešli na islam. U
vrijeme osmanskog osvajanja u XIV vijeku prelaze u Trakiju i Makedoniju, gdje se koloniziraju,
a nomade stočare Vlahe potiskuju prema sjeverozapadu. Junici tokom XVI i XVII vijeka
napuštaju nomadski način života, krče Šume i naseljavaju se u Bugarskoj, Egejskoj, Vardarskoj i
Pirinskoj Makedoniji, gdje stvaraju juručka naselja, tzv. jurukluke.
Juriikluka je bilo u planinama istočno od Debra, gdje su naseljeni da bi Čuvali glavni put
Rumelija- Albanija. U Republici Makedoniji bilo je a i danas ima takvih juriikluka. Najznačajniji
suplačkovićki, ovčepoljski, tikveški, bojmiski i strumički. Govore jezikom koji je blizak turskom.
Najveći broj ih se odselio u vrijeme i poslije balkanskih ratova u Tursku. Tačan broj im se ne zna.
Vjerovatno ih ima još nekoliko hiljada, svi su muslimani.
Tbrci Turaka u Republici Makedoniji, prema popisu iz 1991. godine, bilo je 97 416 ili 4,79%
od ukupnog broja stanovništva. Najviše ih je bilo u Skoplju (22978) i Kumanovu (2314). Prije
balkanskih i Prvog svjetskog rata u Makedoniji je živjelo više stotina hilj ada Turaka. Najviše ih
se iselilo u Republiku Tursku nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Danas je njihov društveni,
politički i ekonomski položaj na zavidnom nivou kada se uporedi sa položajem turskih
nacionalnih manjina u susjednim balkanskim državama. U Republici Makedoniji turska
narodnost ima sva prava koja proistječu iz evropskih i međunarodnih ugovora i institucija. Turci
imaju svoje nacionalne škole, slobodno izučavaju i njeguju svoj jezik, kulturu i tradiciju, imaju
kulturno- prosvjetna društva, pozorišta. Po Ustavu su potpuno ravnopravni sa ostalim građanima
Makedonije.

Konfesionalni i etnički sastav

Koliko ima pripadnika Islamske zajednice u Makedoniji nije poznato. Statistički zavod
Republike Makedonije još nije objavio te podatke, premda je popis stanovništva izvršen još u
aprilu
432 1991. godine. Prema podacima Islamske zajednice, u Makedoniji je tada bilo oko milion
muslimana. Od toga broja muslimana južnoslavenskog porijekla bilo je između 150 000 i 200
000. Od čega Muslimana-Makedonaca oko 100 000, Pomaka nekoliko hiljada i Muslimana-
Bošnjaka preko 80 000, zatim Albanaca-muslimana oko 700 000 (a prema zvaničnim podacima
svega 427 313), Turaka ima oko 120 000 (aprema zvaničnoj statistici 97 116), Roma 55 575 (po
statistici) i Egipćana nekoliko hiljada. Od oslobođenja do 1987. godine izgrađeno je oko 30, a
isto toliko je i

433
renovirano džamija u čitavoj Makedoniji. U vrijeme oslobođenja (1944) u Makedoniji
je bilo oko 500 islamskih vjerskih objekata, dok ih je 1990. uz “enormnu izgradnju”,
kako se to često isticalo u antimuslimanskoj propagandi, bilo svega 440.221 >

434

221 NIN, 22. mart 1987. (Odgovor Vrhovnog staiješinstva IZ na članak NIN-a br. 1877 Etnički i drugi nesporazumi koji je
napisao Svetislav Spasojević, a u kome je tvrdio daje “Samo za deset godina u SR Makedoniji renovirano i izgrađeno 250
džamija).
 II
SRBIJA I M(m)USLIMANI (XIV-XX VIJEK)

Srbija u vrijeme osmanske vladavine i širenje islama

Teški poraz u Maričkoj bici (1371), gubitak zemalja u Makedoniji i nadiranje Osmanlija
ka unutrašnjosti Balkana nisu utjecali na srpske velmože da prestanu da se međusobno glože.
U te borbe umiješala se, pored Ugarske, i Banovina Bosna. Njen ban, budući kralj Tvrtko I,
podijelio je sa tada najmoćnijim srpskim velmožom knezom Lazarom zemlju ratobornog
velikaša Nikole Altomanovića. Tako sedamdesetih godina XIV stoljeća u sastav Kraljevine
Bosne ulazi najveći dio današnjeg Sandžaka (sve do izaPrijepolja) i današnje Crne Gore
(Kolašin-Žabljak) - (1374. godine), uključivši i Bokokotorski zaliv i tvrđavu Boku koju je
Tvrtko preoteo od Ugarske (1385).
U takvim uvjetima odigrala se i bitka na Kosovu polju 1389. godine između osmanske i
srpske vojske. Nakon pobjede Osmanlijama je bio otvoren put ka Panonskoj niziji, Ugarskoj
i prema zapadnim i primorskim južnoslavenskim zemljama. Tamo će se Osmanska imperija
u usponu (u tom vremenu bila je svjetska sila sa osobenim društvenim, vojnim i političkim
uređenjem) sudarati sa Habsburškom monarhijom i Mletačkom republikom više od tri i po
vijeka.
Nakon Kosovske bitke srpska država nije bila potpuno uništena. Njeno središte je sa
Kosova pomjereno u sliv Velike Morave i Podunavlja. Dobivši od bizantijskog cara (poslije
učešća u bici i poraza Bajazita I od Mongola kod Angore) titulu despota (1402) Stefan
Lazarević, sin i nasljednik kneza Lazara, osnovao je tu, u Podunavlju i Pomoravlju, jaku
državu - despotovinu. Pritiješnjena između moćnih sila Osmanskog carstva i Ugarske,
razrivena unutrašnjim sukobima između prootomanskih 222 i prougarskih snaga, Despotovina
će postojati samostalno ili u vazalnim odnosima sve do pada njene prijestonice Smedereva i
ukidanja ove države 1459. godine. Tada su njene zemlje administrativno podijeljenje na
sandžake (okruge) Kruševački i Smederevski, a na Kosovu još od 1448. godine na Pazarski
i Prištinski,

435

222 Kći despota Đurđa Brankovića, sultanija Mara i njen brat slijepi Grgur odlučno su bili za to da se Srbija potčini Osmanskom carstvu.
i pripojene pašaluku Rumeliji (evropskom dijelu Osmanskog carstva). Gornja i Donja Mačva,
Jadar, Rađevina i drugi krajevi u Podrinju pripadali su Zvorničkom sandžaku. Oblast Novog
Pazara, kojeg su osnovali Osmanlije, bila je u sastavu Bosanskog sandžaka.
Granični sandžaci su imali poseban položaj a stanovništvo znatne povlastice. U njima su se
domaći feudalci održali znatno duže nego u ostalim područjima Carstva. U XV i XVI vijeku u
čitavoj Srbiji, uz feudalce - islamizirane Slavene porijeklom iz Makedonije, Bugarske i Bosne,
bilo je i dosta spahija muslimana (islamiziranih starih feudalaca ili novih iz Srbije). Također je
bilo i spahija kršćana, posebno u sjevernim dijelovima. U tim vijekovima, prema istraživanju
historičara i akademika Branislava Đurđeva, u sandžacima na teritoriji Srbije bilo je kršćana
spahija (feudalaca) koji po veličini timara (posjeda) nisu zaostajali iza spahija muslimana. U
Smederevskom sandžaku je 1476. godine bilo 85 spahija kršćana i 64 spahija muslimana, sa
istim pravima i prihodima. I raja je, bilo muslimanska ili kršćanska, također, imala iste obaveze
na timarima spahija obje vjere. Iste su bile i vojne obaveze svih spahija prema osmanskoj državi.
Nakon pada Smedereva, Osmanlije su sve do zauzimanja Beograda (1521) i Šapca (1526)
radi odbrane granica mnoge vojničke dužnosti povjeravale domaćem srpskom stanovništvu.
Zauzvrat su im davali razne povlastice za tu graničnu službu. Kršćanskim vojnicima su
Osmanlije davali i plate. Od posebne koristi su im bih plaćeni vojnici zvani martolosi. I odbrana
Beograda je nakon njegovog zauzimanja dobrim dijelom bila povjerena kršćanskim
martolosima. Kršćani, građani Beograda, zbog obaveze da opravljaju i održavaju tvrđavu
Kalemegdan, bili su oslobođeni poreza i dažbine. U Beogradu je već 1536. godine bilo 40 oda
(desetina) martolosa sa ukupno 385 martolosa, 39 odabaša sa komandantom vojvodom Vukom
na čelu.
Znatan dio srpskog stanovništva se u vrijeme borbi iseljavao iz Despotovine u Ugarsku. Na
upražnjene zemljoradničke krajeve Osmanlije su useljavali veće grupe Vlaha - stočara iz oblasti
Starog Vlaha, sa gornjeg toka Drine, iz Hercegovine i crnogorskih planina. I njima su povjeravali
čuvanje granica. U vrijeme ratnih pohoda bili su obavezni da u njima učestvuju sa svojim
konjima. Na čelu ovih stočara bili su knezovi kao više staiješine, dok su primićuri predstavljali
niže starješine. Kao vrsni ratnici posebno su se isticali u izviđačkim (akindžijskim) poduhvatima
i upadima u dubinu napadnutih teritorija. Plijen do kojeg su dolazili — njima je pripadao. Zbog
odanosti i vjerne službe mnogi su dobijali za nagradu i timarz i tako postajali spahije. Izvjestan
broj vlaških knezova kao i njihovih saplemenika vremenom je prelazio na islam širom
južnoslavenskih zemalja. To se naročito događalo u drugoj polovini XV

436
i u XVI vijeku. Tada su ovi planinci, mahom slavenizirani Romani u kojima kršćanstvo nikad nije
uhvatilo čvrstog korijena, upravo pod Osmanlijama doživjeli najveću društvenu afirmaciju.
0 fenomenu islamizacije dijela stanovništva u Srbiji i u drugim južnoslavenskim zemljama
(izuzev Bosne i Hercegovine) malo se pisalo i istraživalo. Svi izvori pokazuju, a istraživači i
dokazuju da ni u Srbiji, izuzev krajnje sporadičnih slučajeva, nije bilo nasilne islamizacije.
Ljudi su i u Srbiji prihvatali islam iz ekonomskih, društvenih, a Čest© i psiholoških motiva.
Veliku ulogu u tome imali su i misionari iz raznih derviških redova (raznih sekti), kao i ulema u
gradovima. I u Srbiji se, kao i u drugim zemljama Balkanskog poluostrva, islam širio prvo u
gradovima, zatim postepeno u njihovoj okolini i selima. Popunjavanje gradova muslimanskim
stanovništvom vršilo se doseljavanjem iz raznih krajeva, a dobrim dijelom islamizacijom
domaćeg kršćanskog gradskog stanovništva. Svi gradovi su postepeno poprimali orijentalno-
islamski karakter, sa mnoštvom džamija, hamamima (javnim kupatilima), baštama sa cvijećem,
šadrvanima, raznim vjerskim školama i drugim objektima, sa posebno uređenim trgovinama
(sukovima i čaršijama, bezistanima) i zanatskim četvrtima. U gradovima su izmiješani živjeli i
muslimani i kršćani i Jevreji. Tako je u Smederevu, sjedištu Sandžaka, 1516 . godine bilo 11
muslimanskih i 7 kršćanskih mahala (ulica). Beograd se, poslije teškog razaranja i odvođenja
dijela stanovništva u zarobljeništvo u Istambul, a dijela u izbjeglištvo u Ugarsku - relativno brzo
oporavio. Postao je vojnički grad sa tvrđavom Kalemegdan. Bio je najjače strateško uporište u
Podunavlju i jedan od najvećih centara trgovine i zanatstva. Njegovo stanovništvo je bilo
miješano, većinom sastavljeno od doseljenih muslimana iz Bosne, Novog Pazara, Skoplja i drugih
južnoslavenskih gradova i krajeva. Bio je to grad Muslimana, Turaka, Srba, Grka, Jevreja,
Cincara, Cigana, a već u drugoj polovini XVI
vijeka Beograd je poprimio orijentalno-islamski karakter.
Beograd je u to doba istovremeno ijedan od kulturnih centara srpskog naroda, centar eparhije
beogradskog mitropolita sa sjedištem u manastiru blizu Beograda. U tom gradu je već sredinom
XVI vijeka radila štamparija kneza Radiše Dmitrovića. Kao trgovački, zanatski i prosvjetni centri
isticali su se još i Niš, Užice, Smederevo, Prizren i Priština. Osobito poletu razvoju tadaje imao
Novi Pazar, koji je bio u sastavu Bosanskog sandžaka (kasnije pašaluka).

Položaj Srpske pravoslavne crkve

Položaj Srpske pravoslavne crkve u Osmanskoj imperiji
437
često se u udžbenicima i u drugim
raznim djelima veoma kontradiktorno i najčešće negativno prikazuje i ocjenjuje.
 Kad su u Evropi vođeni istrebljivački vjerski ratovi, a inkvizicija harala zapadnom i srednjom
Evropom, naročito za istrebljivanje husita i drugih jeresi, sultan Mehmed II el-Fatih (Osvajač)
je samo tri dana nakon osvajanja Konstantinopolja izdao 1. juna 1453. godineferman-ahdnamu
kojim je pod svoju zaštitu uzeo Pravoslavnu crkvu. Dodijelio joj je povlastice, koje će se ubrzo
proširiti na sve pravoslavne crkve na Balkanu: neprikosnovenost pravoslavnih crkava, tj. da se
ne smiju pretvarati u džamije; pravo na nezavisnost i jurisdikciju crkve U pogledu građanskih
prava kao što su sklapanje brakova, vršenje obreda prilikom krštenja, pogreba i svih drugih akata
koje je propisivala Grčka pravoslavna crkva; da se svi vjerski praznici mogu slaviti kako je to i
ranije rađeno. Tada je grčki patrijarh (vaseljenski) i njegovo svećenstvo u Istambulu dobilo
jurisdikciju nad svim pravoslavnim kršćanima u Osmanskom carstvu.
Nakon pada Smedereva i sve do kraja XVII vijeka (do habsburško- turskog rata, 1683-1699)
položaj Srpske pravoslavne crkve nije bio onoliko težak koliko se u raznim prilikama uporno
ističe. O tome historičar ijedan od najeminentnijih poznavalaca osmanskog perioda na
Balkanskom poluostrvu akademik Branislav Đurđev piše:
“Tačno j e da su manastiri i crkve u gradovima prilikom otomanskih osvajanja paljeni, da su
neke najlepše crkve u gradovima pretvarane u džamije. Također je tačno da su najveći manastiri
izgubili veliki dio svojih imanja. Ali nije tačno da su bili sasvim zapušteni i da su sve izgubili...”
Tako i srpski akademik Vladimir Ćorović piše daje manastir Ravanica, u kojem su počivale
mosti kneza Lazara i njegovog sina Stevana Lazarevića, bio oslobođen poreza i imao je timar sa
prihodom od nekoliko hiljada akči. Timar j e imao i manastir Resava (Manasija). I Ljubostinja
je jedno vrijeme bila oslobođena poreza. Manastir Mileševo, u kome su počivale mosti Sv. Save,
zadržao je imanja ijedno vrijeme bio oslobođen od obaveza. U njemu je 1550. godine bilo 50,
kaluđera, što pokazuje daje bio prilično bogat. Manastir u Dečanima je, također, zadržao dosta
svojih imanja. Manastiri u Sremu i u drugim krajevima Vojvodine i Ugarske mahom su podignuti
upravo u vrijeme otomanske vladavine (manastiri Rakovac, BeoČin, Šišatovac, Petkovica,
Vrdnik), a imali su imanja kao čiftluke. Ati položaj manastiri su uživali i u Crnoj; Gori. I svi
pravoslavni manastiri u Bosni i Slavoniji podignuti su u otomansko doba.
O položaju Srpske pravoslavne erkve u prvim vijekovima osmanske vladavine akademik
Vladimir Ćorović u Istoriji Jugoslavije piše: “Pošto je srpski narod odigrao značajnu ulogu
prilikom otomanskih osvajanja u južnoj Ugarskoj, sultan Sulejman Veličanstveni je, na podsticaj
velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, obnovio 1557. godine Pećkupatrijaršiju i dao joj takva
prava da se ona sirila isto onoliko koliko se širila i

438
 AUSTRIJA

Mar
ibo
UUBtJAHA . ■ r
SLOVENIJA

karf
ovj

SARA
JEVO
.

Treb
Karla-X

inje-
Dubr
ovni Herc
k egno
vi
Osmanska imperija ka zapadu Evrope \ Ova patrijaršija je imala 40 mitropolita i episkopa.
Zato su pećki patrijarsi držali pod svojom jurisdikcijom ogromna prostranstva čije su se
granice protezale od sjeverne Makedonije na jugu, do sjeverno od Budima i do blizu Beča
i Zagreba, na zapadu. Dakle, Pecka patrijaršija je držala pod svojom jurisdikcijom sjevernu
Makedoniju, dio Bugarske, svu Srbiju, Crnu Goru, Vojvodinu i Bosnu, kao i sve teritorije
koje su Osmanlije osvojili u Hrvatskoj, Dalmaciji i Ugarskoj.
Srpska pravoslavna crkva bila je u XVI vijeku jedan od najvećih kršćanskih feudalnih
zemljoposjednika na Balkanu. Zato je mogla, kako navodi Ćorović, ne samo da obnavlja
stare, već i da podiže nove crkve i manastire i nabavlja još u ono vrijeme, a sa znanjem
osmanskih vlasti, za sebe brojne štamparije.
Poznato je da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo pravoslavnih crkava, manastira i
episkopija. Ovi sakralni objekti su se, upravo na podsticaj Osmanlija, počeli podizati tek
prilikom prvih doseljavanja i kolonizacije srpskog i pravoslavnog stanovništva u drugoj
polovini XV i u XVI vijeku. Tada su sa njima dolazili kaluđeri i svećenici. I u drugim
južnoslavenskim krajevima je u vrijeme Osmanlija izgrađeno mnogo pravoslavnih
manastira i crkava. Tako je u Dalmaciji podignuto devet crkava i nekoliko manastira samo
u periodu od 1524, do 1537. godine. Kaluđeri su se slobodno kretali po čitavom
Osmanskom carstvu, pa i van njegovih granica. Svetogorskom manastiru Hilandaru sultan
je priznavao sva materijalna i duhovna prava. Osmanlije nisu sprečavali prepisivanje i
Štampanje crkvenih knjiga i drugih rukopisa. Akademik Ćorović je zabilježio daje u XVI
vijeku prepisano preko 700 rukopisa. Jedna veća štamparija j e 1519. godine prenesena iz
Mletačke republike u Goražde, dok su male radile u Gračanici (1539), Mileševu (1544),
Beogradu (1552), te u još nekim mjestima.
Srpska pravoslavna crkva je imala potpunu samoupravu u vrijeme Osmanlija. Birala je
i postavljala patrijarhe i episkope. Crkva je imala jurisdikciju u bračnom i u ostalim
pravima. Što je bilo izuzetno važno, “i redovne i neredovne prihode garantiralo joj je
Osmansko carstvo - država”. To su patrijarsima i episkopima garantovali sultanovi borati
u ispravama o njihovim imenovanjima.
Obnovljena Srpska pravoslavna crkva od 1557. nije bila samo vjerska, nego u izvjesnom
smislu i politička organizacija srpskog naroda. To ističe i historičar Ćorović u Istoriji
Jugoslavije: “Pod vlašću obnovljene Pećke patrijaršije bio je ujedinjen, prvi put u svojoj
istoriji ceo srpski narod”
Korektni odnosi između Srpske pravoslavne crkve i otomanskih vlasti bili su - osim u
440
vrijeme ratova: Kršćanske lige protiv Osmanskog carstva
 (1592-1614), Kandijskog (1648-1656), Velikog (1683-1699), kao i u periodu 1714-1716. i
1736-1739. godine. Tada su i kršćani južnoslavenskih zemalja na poziv evropskih sila
učestvovali na strani Habsburške monarhije, Mletačke republike i Rusije protiv Porte sve do
1766. godine. Fanarioti su — Grci u Istambulu - nakon višedecenijskog nastojanja uspjeli da
ukinu Pećku patrijaršiju i da je priključe Istambulskoj. Od tada će se Srpska pravoslavna crkva
uključiti i staviti na raspolaganje svoja materijalna, organizacijska i duhovna sredstva i snage u
oslobodilačku borbu srpskog naroda. To će naročito doći do izražaja u ustancima Srba početkom
XIX vijeka.
***

Kada se razmatra status kršćanskih crkava i Jevreja u Osmanskoj imperiji koja je bila
teokratska država (kao što su to donekle bile i neke evropske zemlje) treba imati u vidu kako su
se evropske sile odnosile prema islamu. Dok je osmanska država priznavala i uvažavala sve vjere
Objave (kršćanstvo i judaizam), dotle su u Evropi proganjani ne samo pripadnici islamske i
Mojsijeve vjere, nego su vođeni i vjerski unutarkršćanski međusobni uništavajući ratovi. Postoje
primjeri masovnog proganjanja i istrebljivanja između katolika i luteranaca, katolika i
pravoslavnih, katolika i hugenota. Zatim, vođeni su ratovi za istrebljivanje husita i drugih jeresi.
Historičar dr. Ivan Đurić piše da su, mjereni današnjim parametrima, ratovi vođeni unutar
Nijemaca odnijeli više ljudskih života nego Drugi svjetski rat ukupno. To sve zbog različitih
vjerskih pravaca, iako je riječ o istom narodu istoga jezika, ali svrstanom u različite crkve unutar
iste kršćanske vjere. Takvih istrebljivanja i proganjanja i tako isključivog i netolerantnog odnosa
prema drugim vjerama u viševjekovnom Osmanskom carstvu nije bilo, kao ni ranije — u doba
arapskih halifata.

Položaj muslimana u Srbiji u doba oslobodilačkih ratova i borbi za nezavisnost (XIX

vijek)
Opadanje Osmanske imperije počelo je krajem XVII vijeka. Ona je u to vrijeme morala
prisilno napuštati Ugarsku, Slavoniju, Liku, Dalmaciju, Vojvodinu. Povučene su njene granice
na desnoj obali Une, Save i Dunava. Opadanje njene moći nastavljeno je sve do Berlinskog
kongresa velikih evropskih sila (1878). U tom čitavom periodu položaj muslimana se neprekidno
pogoršavao. 8 napuštenim zemljama i u toku ratova vođenih u XVIII vijeku, muslimani su bili
prisiljeni ili da se povlače ka jugu, najčešće u Bosnu i Hercegovinu i u Srbiju, ili da prevjeravaju
u drugu, najčešće katoličku vjeru. U svim osvojenim gradovima i naseljima

uništavane su sve kulturne i civilizacijske ustanove i objekti, sakralni i profani: bogomolje-

džamije, škole, građevine orijentalnog stila, hamami (javna kupatila), pa čak i sva groblja i
njihova obilježja. Tako se to činilo i u vrijeme provala habsburške
441 vojske u XVIII vijeku (1737-
1738. i 1788- 1791)223 \ kao i u vrijeme ustanaka srpskog naroda, pa i kasnije, u toku XIX vijeka

223 Prilikom upada u Beograd kršćanske habsburške trupe su pobile većinu muslimanskih i jevrejskih stanovnika.
(1804-1813, 1832-1834. i 1862) i u Srbiji.
Istrebljenje muslimana, u srednjoj Evropi i u nekim balkanskim zemljama predstavlja mračni
period historije Evrope. Nove balkanske države su, kako piše istraživač sudbine muslimana Đuro
Degan, “srednjovjekovnim metodama svim silama nastojale da svoju teritoriju ‘očiste’ od
muslimana, koji su po porijeklu i jeziku veoma često bili njihova braća, i da se na taj način
‘osvete’ za vjekovni otomanski zulum.”.
A muslimani u Srbiji (Beogradskom pašaluku), izuzimajući osmanske vojne garnizone i
posade, bili su južnoslavenskog etničkog porijekla. To pokazuju i istraživanja beogradskih
historičara Vuka Vinavera i VI. Stojančevića i drugih. Oni pišu daje među muslimanima bilo
vrlo malo Turaka i da su oni uglavnom živjeli u Beogradu i u još nekim gradovima. Šabački
muslimani, osim malog procenta, kao i oni iz Podrinja, bili su starosjedioci - Semberci. Najviše
muslimanskog stanovništva u Užicu bilo je doseljeno tokom vijekova iz Hercegovine. I seosko
muslimansko stanovništvo je bilo južnoslavenskog, većinom srpskog porijekla.
Q slavenskom etničkom porijeklu muslimana u Srbiji, kao i onih u Bosni i Hercegovini, te o
potrebi da se pridobiju za srpski nacionalni pokret i asimiliraju u Srbe, prvi je o tome govorio i
na tome rado književnik Dositej Obradović (1742-1811). Ukazujući na Turke - Bošnjake i,
artikulirajući srpski nacionalni pokret i težnje srpske države, Dositej je ukazivao da je
“slovenoserbska nacija u Serbiji, Bosni i Dalmaciji sa Ercegovinom”. Č7 Pismu o uređenju i
prosvećenju Srbije Dositej je 10. augusta 1806. godine pisao ustaničkim vođama kako da se
ponašaju prema narodu turskog i slavenskog etničkog porijekla (muslimanima) u Srbiji:
“Savetujem vam da sve one Turke koji nisu vojnici ne izgonite i ne proterujete iz vašeg
otečestva. Spahije, janjičare ijednom rečju svu vojsku proterajte da i(h) nema, istrebite iz vašeg
otečastva, inače bezopasni biti ne možete. A proče Turke, mirne trgovce, zanatlije,
zemljoradnike^ ubožnike i svakoga Turčina koji sam po sebi živi i ne želi vladati rajom, ostaviti
ode u svojim domovima živeti, kako i dosad, samo što položite i(h) pod vaše upravljanje, vlast i
sud - kako što ste vi dosad pod njihovim

440
bili. I rasprostranjavajte među njih vaš jezik i učenje i književstvo, pa tako po vremenu preliju
se u vas i priumnože jezik vaš i državu. I tako pravo i lepo uređujte s njima kako god samo
sobom, da oni takovim načinom ovo sostojanije novoje vazljube i protiv svakoga
odbranjuju.224
U “Pismu Haralampiju” Dositej je, pored ostalog, napisao o muslimanima: “Govoreći za
narode, koji u ovim kraljevstvam i provincijama živu, razmevam koliko Grčke crkve, koliko
i latinske sledovatelje, ne isključavajući ni same Turke-Bošnjake i Ercegovce, budući da
zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada. Bošnjak i Ercegovac Turčin, on se Turčin
po zakonu (odnosi se na vjeru, nap. MB) zove a po rodu i po jeziku, kako god su bili njegovi
čukundedovi, tako će biti i njegovi poslednji unuci: Bošnjaci i Ercegovci dogod Bog svet
drži... Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće što su njihovi stari bili... ”
Vuk Stefanović Karadžić, osnivač savremenog srpskog jezika, u pogledu nacionalnog
pitanja muslimana isto je mislio kao i Dositej.
Dositej evo i Vukovo shvatanje o muslimanima i njihove savjete kako se prema njima
treba odnositi vođe Prvog srpskog ustanka nisu prihvatile. Oni su sve muslimane Smatrali
neprijateljima. Istina, u početku su ustanici (1804) iz taktičkih razloga pravili razliku pa nisu
masovno ubijali muslimane tzv. starince (erlije) naseljene u varošima i palankama u Valjevu,
Žapcu, Rudniku, Smederevu, Jagodini i drugim mjestima, već samo prave Turke.
U početku ustanka bilo je među ustanicima i muslimana i zajedničke saradnje u borbi
protiv dahija-janičara. Među ovima bilo je i razvlašćenih muslimanskih spahija i prilično
siromašnih muslimana iz sela i palanki. Mnogi muslimanski vlasnici hanova, naročito oni na
raskrsnicama i po manjim mjestima, stavili su se na raspolaganje pojedinim ustaničkim
vođama, a bili su im veoma korisni za obavještajnu i izviđačku službu.
Kad se ustanak proširio i zahvatio sve nahije prema Bosanskom pašaluku, uključujući
šabačku i valjevsku, ustanici su zapalili ove dvije varoši u kojima su većinu žitelja činili
muslimani. Počeli su uništavati sva muslimanska naselja u Podrinju i Mačvi. Redom su ubijali
i sve nedužno stanovništvo, naročito kad su ovima u pomoć iz Zvomičkog sandžaka stigle
jedinice sastavljene od bosanskih Muslimana. Sukob i međusobno uništavanje nisu mogli da
se zaustave.
Ustaničke vođe su nakon likvidacije dahija pred Portu postavili nove zahtjeve. Ustvari,
tražili su izmjenu društveno-ekonomskih i političkih odnosa. To je bilo odbijeno. Ustanak je
ljeta 1805, godine prerastao u
pravi nacionalnooslobodilački rat protiv Osmanskog carstva. Tada su napadnute Užička,
Požeška i Sokolska nahija u kojima je bilo dosta muslimana. Naredne godine ustanička vojska
443
je prodrla do Višegrada, Nove Varoši i Novog Pazara. Pokušavala je da prodre preko Drine u
Bosnu. Borbe su vođene sa promjenljivom srećom sve do 1813. godine. U tom vremenu su se

224 N. Radojčić, Dositejevo pismo o uređenju iprosvećenju Srbije, Letopis Matice srpske, knj. 300, Novi Sad, 1921.
odigrale mnoge bitke između ustaničkih snaga i bosanske vojske sastavljene od Muslimana-
Bošnjaka. Gubici su bili obostrano veliki, stradao je i muslimanskobošnjački i srpski narod.
0 prvom srpskom ustanku napisane su mnoge knjige. Gotovo je sve istraženo, osim stradanja
i “istrebljenja muslimana”.
Kako piše historičar i političar Stojan Novaković, “generalno trebljenje Turaka iž naroda” u
Beogradu je počelo kad su ustanici ušli u ovaj grad 8. januara 1807. godine. To “trebljenje”
trajalo je puna dva mjeseca. Tada je gotovo sve muško odraslo stanovništvo od 15 godina naviše,
a također i veliki broj Jevreja, koji nisu na vrijeme izbjegli, bilo pobijeno u Beogradu i mnogim
drugim gradovima. Njihovim su se ženama i kćerkama, nakon mnogih surovih postupaka i
pokrštavanja, poženili ustanici ili su ih pretvorili u sluge po kućama i otetim imanjima. Sve je to
rađeno uz saglasnost komandanta grada Mladena Milovanovića. Ovom prilikom su stradali i
mnogi bogati Cincari i Grci, a i više beogradskih Srba- trgovaca i zanatlija.
Opći pokolj i istrebljenje nastalo je 7. marta 1807. Tada je beogradski vezir Sulejman-paša,
po dogovoru sa srpskim vlastima, krenuo sa svojom pratnjom i pod zaštitom jedne srpske
jedinice u pravcu Niša Nakon izlaska iz građa, kod Pašine česme, svi su pobijeni. To je bio signal
za opći napad na “Turke” u Beogradu. Samo jedan dio muslimanskih žena i djece je ukrcan u
lađe i upućen u Vidin, a dio jevrejskih žena i djece prebačen u Habsburšku monarhiju.
U kakvom su položaju bili muslimani koji su uspjeli da izbjegnu u Bosnu piše akademik
Tihomir R. Đorđević u knjizi Srbijapre 100 godina'.
“Francuski konzul u Travniku Šomet de Rose viđao je 1807. i 1808. godine u Bosni
muslimane i muslimanke koji su bili izbjegli iz Srbije za vreme ustanka pod Karađorđem. Bili
su u bednom stanju i prosili su po ulicama i drumovima. Povraćeni u Srbiju 1813. godine, oni se
nisu mogli lako oporaviti i podići...”
A historičar Miroslav R. Đorđević u knjizi Srbija u ustanku 1804- 1813 o postupcima
ustanika prema muslimanima piše:
“... Nijedno objašnjenje nije moglo da opravda (ta “istrebljenja”) s obzirom na ciljeve i
potrebe oslobodilačkog rata. U Beogradu je sve do 26. februara (prema njemu počeli su 26.
decembra) trajala pljačka, izgredi i nasilja nad Turcima...”
Ali, poslije poraza ustanika i sklapanja Bukureštanskog mira (28. maja 1812) između Carske
Rusije i Osmanskog carstva, a bez učešća Srbije, odlučeno je da Osmansko carstvo ponovo
okupira Srbiju. Za ostvarenje tog cilja Porti je trebalo više od godinu dana. Ulaskom njenih trupa
u Beograd (7. oktobra 1813) u Srbiji je obustavljen svaki otpor. U napadu na Beograd
učestvovala je i bosanskomuslimanska vojska. Nastupajući dolinama Save i Kolubare ka
Beogradu
444 ona je zbog paljenja sela i ubijanja nedužnog muslimanskog stanovništva u toku
ustanka izvršila odmazdu nad isto tako nedužnim srpskim stanovništvom.
Izbjegli muslimani u vrijeme ustanka, posebno oni iz Bosne, vratili su se i ponovo naselili u
gradovima u kojima su i ranije živjeli, najviše u utvrđene gradove na Dunavu i Savi i u onim
bliže Sandžaku i Bosni i§u Beogradu, Šapcu, Sokolu, Valjevu i Užicu, Smederevu i Kladovu.
Tada se vratilo i naselilo oko 9 -10.000 izbjeglica. U Srbiji je tada bilo između 600 - 650.000
stanovnika i 10 - 11.000 otomanskih vojnika.

Čišćenje muslimanskog stanovništva u Srbiji

U odnosu na broj stanovništva muslimana nije bilo mnogo u Srbiji. U selima ih je bilo samo
u Podrinju i Mačvi (34 veća i 55 manjih južnoslavenskih muslimanskih sela). Miloš Obrenović,
nasljednik Karađorđa je, bez obzira na njihovo etničko porijeklo i njegovu saradnju s Portom,
nastojao da ih sve ponovo “očisti” iz Srbije. Za njega su svi muslimani bili “Turci.” On je to
pitanje, između ostalih, postavio pred Portom nakon rusko-turskog rata (1828-1829). Porta se
Jedrenskim mirom obavezala da će Srbiji vratiti šest nahija, među njima i dvije iz Podrinja, koje
su se vijekovima nalazile u sastavu Zvomičkog sandžaka, akoje su mu oduzete 1813. godine.
Sultanovim Hatišerifom (od 3. augusta 1830) Miloš Obrenović je dobio, pored potpune
unutrašnje autonomije, i pristanak da se muslimansko stanovništvoo iseli iz Beogradskog
pašaluka u roku od godinu dana.
Tu obavezu Porte da na račun Bosne proširi Srbiju energično su odbili bosanski kapetani,
naročito oni sa područja Drine i sjeveroistočne Posavine, jer su se smatrali nasljednicima i
čuvarima kompaktnosti Bosne i Bosanskog pašaluka.
Porta je preko novopostavljenog vezira (valije) Namik-paše insistirala na predaji ovih nahija.
Bosanski kapetani su, uz podršku čitavog muslimanskog stanovništva, donijeli odluku da se
tome usprotive oružanim ustankom protiv “đaur” sultana. Organizatori su bili prvaci iz bosanske
Posavine i Podrinja na čelu sa Mahmud-pašom Fidahićem (“nasljedni gospodar Zvomičkog
sandžaka”), Mehmed-begom Tuzlićem i Husein-kapetanom Gradaščevićem. Uz podršku čitavog
naroda u Bosni

445
donijeli su odluku o ustanku protiv Osmanlija. Već početkom aprila 1831. godine srušili
su osmansku vlast i uspostavili svoju. Gradaščević je proglašen vezirom i dobio titulu
seraskera - vrhovnog komandanta bosanske vojske.
Porta je uputila vojsku sa velikim vezirom na čelu da slomi ustanak u Bosni.
Gradaščević je s vojskom od 25 000 ratnika krenuo ovome u susret ka Kosovu polju. Na
tom putu njemu se priključilo više hiljada Muslimana-Bošnjaka iz Novopazarskog
sandžaka, jer su se i sami osjećali stablom bosanskih Muslimana.
Gradaščević je o svojim planovima obavijestio, preko pljevaljskog Hafiz-paše,
crnogorskog vladiku Petra II Petrovića Njegoša, koji mu je na pregovore o saradnji uputio
igumana Moj šija. Znajući šta znači Kosovska bitka iz 1389. godine za srpski narod,
Gradaščević j e pozvao i kneza Miloša Obrenovića u taj odlučni boj protiv Osmanlija. Ali,
on ne samo što je odbio poziv, nego se stavio na raspolaganje sultanu i ponudio da s
vojskom upadne u Bosnu. Za tu svrhu, očekujući saglasnost sultana, mobilisao je 18 000
pješaka i 2 000 konjanika. Sultan je, prema turskom istoričaru Ahmetu Dževdetu
(Cevdet), odbio ovu Miloševu ponudu. Saznao je “daje dvolični Miloš Obrenović novčano
pomagao pobunjenika (u Albaniji) Mustafa-pašu Bušatliju”. Stoga je sultan samo zatražio
od Miloša da utiče na “bosanske pobunjenike da dobrovoljno prekinu svoj veleizdajnički
poduhvat”.
Gradaščević je dobio bitku od 22. juna 1831. godine kod Lipljana, na Kosovu polju.
Teško je porazio sultanovu vojsku. Nakon jednogodišnje vladavine u slobodnoj Bosni on
je na kraju ostao bez saveznika. Bio je poražen juna 1832. godine. Nakon toga iz Bosne
su 1833. godine izdvojene dvije sporne nahije i pripojene Miloševoj Srbiji. Od tada je
povučena granica na Drini između Srbije i Bosne, kakva će, uz neznnme izmjene, ostati
sve do danas.
Što se tiče muslimanskog stanovništva u Srbiji, te godine je rok za njihovo iseljenje
produžen za pet godina. Međutim, ono se i samo postepeno iseljavalo iz manjih i
udaljenijih naselja. Vremenom je ostalo da živi samo u šest mjesta: u Šapcu, Beogradu,
Smederevu, Kladovu, ©žicu i Sokolu.
U Vrijeme vlade ustavobranitelja i kneza Aleksandra Karađorđevića (1842-1858)
odnos
446
prema muslimanima u čitavoj Srbiji se izmijenio nabolje. Vjerovatno je tome
najviše doprinio tadašnji najznačajniji državnik i političar Ilija Garašanin. On je prihvatio
Dositejevo i Vukovo shvatanje o nacionalnom pitanju Srba, o Bosni i Hercegovini i o
odnosima srpskog nacionalnog pokreta prema muslimanima. Sve je to zapisano u
njegovom čuvenom Načertaniju 1844. U njemu je preporučivao i vođenje nacionalnih
akcija među bosanskim

446
 Muslimanima. Postavio je i zadatak “Štampati kratku i opštu narodnu istoriju Bosne u kojoj
ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih u muhamedanskoj veri prešavlji Bošnjaka”.
Garašaninje preporučivao još 1858. godine da se u hajdučke čete za borbu protiv Turaka
primaju i bosanski Muslimani. Jedan od takvih biće i čuveni muslimanski hajduk i jedan od
vođa ustanka protiv Osmanlija i otpora austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine Hadži-
Loja (Salih Vilajetović).
Etničko i vjersko čišćenje Srbije od Osmanlija, a naročito od muslimana, nastavljeno je
čim su na vlast vraćeni Miloš i njegov sin Mihailo Obrenović (1858-1868). Oni su došli na
vlast kad su uz pomoć Rusije i Francuske srušeni ustavobranitelji zbog toga što su se oslanjali
na Austriju. Po dolasku na vlast ovi vlastodršci su zaveli lični, despotski režim. Odmah su
počeli da propovijedaju ideju rata protiv Turaka. Ubrzo su stvorili relativno jaku Narodnu
vojsku ža odbranu zemlje i prava kneževstva. Tražena je prilika da se izbace osmanske trupe,
ukinu osmanski vojni garnizoni i “očisti zemlja od Turaka”. Kad su u Beogradu 3. juna 1862.
godine otomanski vojnici kod tzv. Čukur česme ubili jednog dječaka vlasti su organizirale
velike antiturske demonstracije. Osmanske vojne vlasti su na te demonstracije uzvratile
bombardovanjem grada iz artiljerije sa Kalemegdanske tvrđave. Knez Mihailo je uspio da te
događaje intemacionalizira. Na intervenciju konzula velikih sila u Beogradu borbe su
prekinute. Sazvana je Međunarodna konferencija koja je održana u Kanlidži (Kanlica -
predgrađe Istambula) od jula do septembra 1862. godine.
Na pritisak velikih sila-Francuske, Rusije, Engleske, Austrije, Pruske i Italije - Porta se
obavezala da će iseliti cjelokupno muslimansko stanovništvo iz Srbije, da će porušiti gradove-
tvrđave Soko i Užice, da će Osmansko carstvo moći imati svoje trupe u garnizonima u Šapcu,
Beogradu, Smederevu i Kladovu. Srpskoj diplomatiji je uspjelo da na toj konferenciji sve
muslimane prikažu da su po etničkom porijeklu Osmanlije.
Istraživači ovog egzodusa muslimana iz Srbije A. Musić i H. Suljkić u studiji Izgon
Muslimana iz Uzica 1862. godine - naroda pod tuđim imenom, pišu:
"... Političkom alhemijom muslimanski autentični domaći islamizirani živalj, ‘pretopljen’
je u Turke. Da bude ironija veća Cigani-muslimani protokolom su dobili pravo da ostanu u
Srbiji?! Zbog toga su jedan broj muslimanske sirotinje i nadničara u Uzicu, Valjevu, Krupnju
i Loznici odlučili da se nazovu Cigani samo da bi ostali u rodnom kraju... Međutim, u vrijeme
izvršenja dogovora iz Kanlidže tim očajnicima nije pomoglo ni to, pa su u bijegu preko Drine
u posljednji čas spašavali gole živote,,,”
447
U pomenutim gradovima većinu stanovništva su i poslije izgona (1804-1813 i 1834) činili
muslimani južnoslavenskog porijekla. Prema pisanju osnivača srpskog teatra Joakima Vujića u
Putešestvijama, Uzice je tridesetih godina XIX vijeka imalo 2.000 muslimanskih kuća, dvadeset
džamija i 80 srpskih domova. Engleski putopisac Arčibald Paton (Archibald Patton), koji je
1843. godine proputovao kroz Užice, navodi da u gradu ima 3 500 muslimanskih i 600 srpskih
kuća. Prema srpskim zvaniČnim izvorima, Užice je 1862. godine napustilo 2 966 muslimana.
Početkom 1863. godine srušene su i užička i sokolska tvrđava.
Još nije utvrđeno koliko se tada iselilo muslimana iz Srbije u Bosnu. Prema nekim podacima
oko 8.000. U Srbiji su tada ostali jedino Cigani, koji nisu smatrani “Turcima”, i muslimani u
selima Mali Zvomik i Sakar, koji su se odlučno oduprijeli iseljavanju i tu ostali da i dalje žive.
Najviše iseljenih muslimana iz zapadne Srbije i Posavine tada je naseljeno u bosanskoj Posavini,
gdje su za njih podignuti i gradovi: Brezovo Polje, Brčko, Orašje, Bosanski Šamac, Orahovo na
Savi, Bosanska Kostajnica, Kozluk. Manje grupe su tada stigle i naselile se u Višegradu,
Zvomiku, Srebrenici, Bijeljini, Tuzli, Gračanici, Gradačcu, Vlasenici, Kladnju i Sarajevu.
Sve ove represivne mjere i surovi postupci srpskih državnih vlasti u vrijeme vladavine
Obrenovića znatno su doprinijeli nacionalnom osvješćivanju Muslimana-Bošnjaka. Kasnija
nastojanja da se ostvare ideje o asimilaciji i “nacionalizovanju” Muslimana-Bošnjaka u Srbe
naići će na plodno tlo samo kod rijetkih muslimanskih intelektualaca.
Egzodus slavenskih muslimana iz Srbije završen je 24. aprila 1867. godine. Tada je Porta
pristala da napusti i ostala četiri grada - Beograd, Smederevo, Šabac i Fetislam (Kladovo). Tog
dana je Ali Riza-paša simbolično predao knezu Mihailu ključeve tih gradova, koje je sultan
“povjerio” knezu “na čuvanje”. Od tada Je na tvrđavama ovih gradova, pored srpske zastave,
visila i carska-otomanska kao znak vazalnosti Sjbije sultanu.
Od tog doba položaj preostalih nekoliko hiljada muslimana u unutrašnjosti Srbije, raznog
etničkog porijekla, živjelo je u zavisnosti od srpskih državnih vlasti. Prije nego što će poginuti
Mihailo je 1868. godine Ukazom priznao slobodu ispovijedanja islamske vjere. Tada je, po
njegovom naređenju, popravljena jedina preostala omanja džamija u Beogradu, Bajrakli
džamija, i predata islamskoj zajednici “da ne bi bež religiozne utehe bili”.
Nekoliko godina kasnije, 1874. godine, Beogradsku islamsku zajednicu činilo je svega 36
(trideset i šest) ljudi. Najbrojnija je bila u Aleksincu (1242), Knjaževcu (1101), Šapcu (688) i na
području Podrinja
- u Malom Zvomiku i Sakaru (973). Dakle, broj muslimana se nakon 416 godina (1459-
1874) osmanske vlasti sveo na svega 6.176 pripadnika islamske vjerske zajednice. Srbija
je još i tada bila u vazalnom odnosu prema sultanu.
Ovih nekoliko autentičnih podataka drastično opovrgavaju one historičare i političare
koji
448 još tvrde da su Osmanlije islam širili silom po Srbiji.

***
Kad se u Bosni i Hercegovini razbuktao ustanak srpskih seljaka i kmetova vlada Srbije
je, ponesena javnim mnjenjem i nestrpljivošću kneza Milana Obrenovića (1868-1889),
ušla 30. juna 1876. godine u rat s Portom. Srbija je mobilisala 124.000 vojnika i 160
topova, a Porta 133.000 vojnika i 192 topa (od toga 25.000 vojnika iz Bosne i 38.000 iz
Novopazarskog sandžaka i Kosova), te oko 20.000 bašibozuka. Pošto taj rat nije bio
pripremljen politički, diplomatski, finansijski, vojno, usamljena Srbija, kojoj se pridružila
samo Crna Gora, doživjela je poraz. Intervencijom velikih sila - Rusije, V. Britanije,
Austro-Ugarske, Njemačke, Italije i Francuske - Srbija je zaključila sa Portom krajem
februara 1877. godine mir sa stanjem kakvo je bilo prije otpočinjanja rata (status ante
bellum).
Međutim, kad Porta nije prihvatila da izvrši reforme u korist kršćanskog stanovništva
na Balkanu Rusija joj je krajem marta 1877. godine objavila rat. U taj rat, na zahtjev
Rusije, ušla je krajem decembra 1877. godine, i Srbija sa 90.000 vojnika. Srpski
Generalštab je namjeravao da glavninu snaga usmjeri ka Bosni. Ali od toga je morao
odustati zbog stava Austro- Ugarske i austro-ruskog ugovora o uključivanju Bosne i
Hercegovine u sferu utjecaja Austro-Ugarske. Iz tih razloga je glavnina srpske vojske
usmjerena ka jugu. U toku decembra zauzela je Kuršumliju i Pirot, a početkom januara
(1878) Niš, a zatim 31. istoga mjeseca i Vranje, u kojima je bilo dosta muslimanskog
stanovništva. Tog dana, poslije poraza osmanske vojske u Bugarskoj, zaključeno je
primiije između Rusije i Porte, a ubrzo, 3. marta, i Sanstefanski (kod Istambula) mir.
Njima je Srbiji, Crnoj Gori i Rumuniji priznata nezavisnost, dok je Bugarska postala
autonomna kneževina, sa velikim teritorij alnim proširenj em na račun Srbij e. Umjesto na
jugoistočnim granicama Srbija je trebalo da dobije proširenje na jugozapadnim-prema
Kosovu i Novopazarskom sandžaku. Tome se oštro usprotivila Austro-Ugarska, jer je tu
teritoriju smatrala, kao i Bosnu i Hercegovinu, svojom interesnom sferom.
Sanstefanskom ugovoru o miru usprotivila se V. Britanija i Njemačka koja je sa Austro-
Ugarskom zaprijetila ratom Rusiji. Na Berlinskom

449
kongresu preinačene su odredbe Sanstefžinskog mira tako što je Srbija dobila nezavisnost, i to
bez garantija velikih sila. Umjesto dijelova prema Novopazarskom sandžaku dobila je četiri
okruga s gradovima Nišem, Pirotom, Vranjem i Kuršumlijom, a na Drini još muslimanskim
stanovništvom naseljeni Mali Zvomik i selo Sakar. Sa ova dva mjesta i granicom na Drini
određenom još 1833. godine, ova rijeka je postala granica između Srbije i Bosne i Hercegovine
sve do danas. I Crna Gora je priznata kao nezavisna zemlja.
Dakle, Berlinskim ugovorom Srbija se morala odreći ekspanzije u pravcu Novopazarskog
sandžaka i Kosova, te prihvatiti okupaciju Bosne i Hercegovine. Tako je ekspanzija Srbije
potisnuta sa zapada i upućena na jug prema Makedoniji, ali će tu naići na veliko rivalstvo
Bugarske, a kasnije i na otpor Austro-Ugarske.
Ovi događaji su imali krupnih posljedica i za muslimansko stanovništvo. Srpska vojska je
iskoristila ta dva rata tako što je surovo postupala, naročito prema Albancima i Turcima.
Protjerala ih je bez igdje ičega, sa zauzetog teritorija na Kosovo, koje je od tada znatno ojačano
albanskim stanovništvom.225^
I drugi učesnici rusko-turskog rata, Rumunija i Crna Gora, također, su surovo postupale
prema muslimanskom stanovništvu, koje su čak istrijebile. Velike sile su zahtijevale i primorale
ove države da prije dobijanja nezavisnosti “priznaju načela koja su osnova društvene
organizacije svih evropskih zemalja”. To znači da su se morale obavezati da će poštivati ljudska,
vjerska i politička prava muslimana. Pošto ni Jevreji nisu bili u boljem položaju u ovim
zemljama, i oni su bili obuhvaćeni ovim pravima. Povod tome bila je, kako piše profesor dr.
Mustafa Imamović u studiji Prema sintezi historije genocida nad Muslimanima, žalba upućena
Berlinskom kongresu od Univerzalne izraelske alijanse (Alliance Israelite Universalle),
međunarodne organizacije sa sjedištem u Parizu na diskriminaciju Jevreja u Srbiji.

225 Akademik i historičar dr. Vladimir Dedijer u knjizi Genocid nad Muslimanima o uništavanju muslimanskog stanovništva u to doba
450piše: “... U tradiciji je vlastodržačkih krugova da primenjuju genocidne mere u cilju stvaranja čistih etničkih teritorija. To su, naprimer,
učinili vladajući krugovi kneževine Bugarske... Nova bugarska armijaje napravila kordon i isterala (1878) u Tursku ogroman broj
nebugarskih naroda, pre svega Turaka i Muslimana. To bugarska historiografija prešutkuje.
Nešto slično prešutkuje i srpska historiografija... Čim se saznalo (o predlogu Turske na Berlinskom kongresu za plebiscit u južnoj
Srbiji) vlada Kneževine Srbije hitno je naredila svojoj vojnoj komandi da nekoliko divizija razvije u lanac, naročito u Toplici i prebaci
sve albansko stanovništvo, dajući tim ljudima samo petnaest minuta vremena da povedu stoku i uzmu najnužnije stvari. Za ovu
historijsku Činjenicu prvi put sam čuo od profesora dr. Vaše Čubrilovića i zahvalan sam mu na ovom upozorenju../*
 Zato u članovima ugovora o priznanju nezavisnosti Crne Gore, Srbije i Rumunije piše i
ovo: “... razlike u vjerovanju i konfesiji neće moći biti povod da se ma ko isključi ili
proglasi nesposobnim u pogledu uživanja građanskih i političkih prava i počasti, primanja
u javne službe, stjecanja položaja i počasti ili vršenja različitih zanimanja i zanata. Biće
osigurani sloboda i javno vršenje svih vjerskih obreda svim državljanima...”
Velike sile su, ma koliko koristile oslobodilačke pokrete i kršćane na Balkanu za svoje
svrhe, ipak obuzdavale masakre koji su ih pratili. Može se reći da su i utjecaji Francuske
revolucije i civilizacijski pomaci u Evropi u pogledu zaštite ljudskih prava spasili
M(m)uslimane na Balkanu od potpunog uništenja. Velike sile - V. Britanija, Francuska i
Rusija su se još 1830. godine pri davanju garancija o nezavisnosti Grčke u Protokolu od 3.
februara “... saglasile da će svim podanicima te nove zemlje, bez obzira na njihovu
religioznu pripadnost biti pristupačne sve j avne službe, funkcije i počasti i da oni moraju
biti tretirani na osnovu potpune jednakosti, nezavisno od vjere, u svim religioznim,
građanskim i političkim odnosima...”276} I drugim ugovorima su evropske sile u XIX vijeku
štitile balkanske muslimane.
Velike evropske sile su bile dobro obaviještene o tome kako se oslobodilačke vlasti
odnose prema muslimanima uopće. O tome su ih redovno izvještavali njihovi konzuli i razne
obavještajne službe.
I Porta je, kao i druge balkanske zemlje, Berlinskim ugovorom preuzela obavezu
garantovanja potpunih vjerskih sloboda i jednakosti građana, što su velike sile redovno
kontrolisale.
***

Premda je Osmansko carstvo bilo u XVI i XVII, pa i u XVIII vijeku moćna teokratska
imperija, nije mu smetalo da o njenim kršćanskim podanicima i njihovim vjerskim pravima
vode brigu i evropske države. Tako je Porta već u XVI vijeku, da bi razvila trgovinske
odnose sa Francuskom, o tome sačinila i pišane ugovore, tzv. kapitulacije (taj naziv imaju
svi međunarodni ugovori zaključeni u vremenu od XVI do XVIII vijeka između Osmanske
carevine i evropskih sila). U njima se nalazila i garancija da se slobodno može ispovijedati
katolička vjera. Prvi takav ugovor potpisan je između sultana Sulejmana Veličanstvenog i
francuskog kralja Fransoaza februara 1535. godine. I Engleska je zaključila sa Visokom
portom još 1583. godine takve “kapitulacije”, a u XVII 451 vijeku i Holandija (1612),

Habsburška monarhija (1617) i još neke zemlje.

276) Dr. Ilija Pršić, Zaštita manjina, Beograd, 1933; C. A. Macamey, National States and
National Minorities, Oxford, 1934; Arthur Nussbaum, A Concise History of the Law of
 Nations, Revised Edition, New York, 1954.
Glavni i najopasniji neprijatelj Osmanske imperije u Evropi bila je Habsburška
monarhija, ona je pretendirala na njene teritorije na Balkanu. Da bi se neprekidno mogla
miješati u osmanske unutrašnje stvari, nakon svih ratova, prilikom zaključivanja ugovora o
miru nametala je klauzule kojima je dobijala i pravo intervencije u korist katolika u
Osmanskom carstvu. Habsburška monarhija je to prvi put postigla prilikom sklapanja
Karlovačkog mira 1699, godine. Ta su joj prava potvrđivana i ugovorima sklopljenim u
Požarevcu (1818), Beogradu (1739) i Svištovu (1791).
Pretendent na osmanske teritorije na Balkanu, Rusija, čim je na historijsku scenu izišla
kao velika sila, nametnula je Porti obavezu da štiti ruske podanike prilikom putovanja u
Jerusalim. Pravo zaštite Pravoslavne crkve prvi put je dobila Kučuk-Kanardžijskim mirom
iz 1774. godine, a potvrđivano j e i ugovorima sklopljenim u JaŠiju (1792), Bukureštu
(1812) i Jedrenu (1829).
Kad se analiziraju ugovori o miru i zaštiti kršćanskih podanika zaključivanih sa Portom
do XIX vijeka jasno se vidi da ova' imperija, i kad je bila u mogućnosti, uopće nije vodila
računa kakva će sudbina zadesiti muslimane na teritorij ama koje bude morala da napusti.
Zato su Muslimani-Bošnjaci odbranu Bosne i svojih života uzeli U svoje ruka još od kraja
XVII vijeka.

List “Bošnjak” i akcija srpskog nacionaliziranja Muslimana

I nakon obaveza preuzetih Berlinskim ugovorom društveni i ekonomski položaj
Muslimana se u Srbiji nije mnogo promijenio. Kako se muslimansko stanovništvo, izuzev
Cigana i nešto Turaka, iz četiri novopripojena okruga silom ili dobrovoljno potpuno iselilo,
to je broj muslimana - zbog onih iz Malog Zvornika i Cigana-muslimana i neznatno povećan.
U čitavoj Srbiji bilo ih je između 7-8 000. Uglavnom su živjeli u predgrađima varoši od
nadničarenja, poneko od zemljoradnje.. U svakom pogledu bili su na marginama života.
Srpska vlada je, ipak, ubrzo nakon Berlinskog kongresa pri donošenju Zakona o uređenju
oslobođenih predela članom 77. regulisala da se “građanima muhamedanske kao i građanima
svake druge zakonom priznate Vere” potvrđuje pravo i sloboda da ravnopravno obavljaju
“verozakonske obrede veroispovedi svoje”': Tom prilikom postavljenje U Nišu i muftija kao
muslimanski vjerski poglavar u Srbiji. Njegovo postavlj enje je potvrđivao Istambulski
šejhul-islam. Devedesetih godina ili nešto ranije sjedište muftije je premješteno u Beograd.
Tada je na mjesto muftije postavljen Sulejman Faladžić, rodom iz Mostara. On se nacionalno
izjašnjavao kao Srbin. Nakon njegove smrti (1902) z-a
453
 beogradskog muftiju imenovanje Mustafa Skopljaković, rodom iz Bosne, također
opredijeljen kao Srbin.
Povoljniji odnos prema Muslimanima u Srbiji dogodio se pod utjecajem izbjeglih
srpskih i muslimanskih prvaka iz Bosne i Hercegovine. Na to su utjecali intelektualni i
nacionalno usmjereni krugovi u Novom Sadu (Miletićeva Narodna stranka i listovi
Zastava i Branik) i Beogradu (Društvo Sv. Save za nacionalni rad u neoslobođenim
krajevima i Radikalna stranka). Bilo je to još osamdesetih, a naročito nakon abdikcije
kralja Milana Obrenovića (1889) devedesetih godina XIX i u prvoj deceniji XX vijeka.
U to doba je u Bosni i Hercegovini postojala uska saradnja između Muslimana i Srba
u borbi protiv Austrougarske. Iz Srbije, a i u srpskim književnim krugovima u BiH,
vršena je živa propaganda za pridobijanje i “nacionaliziranje” Muslimana u Srbe. List
Bratstvo, organ Društva Sv. Save je 1889. godine objavio pjesmu pod naslovom Braći
Muhamedove vere.
Srpska bosanska politička emigracija, izbjegla nakon srpsko- muslimanskog
zajedničkog ustanka u Hercegovini 1882. godine protiv Austro-Ugarske, formirala je
u Istambulu i Beogradu jake političke centre koji su djelovali u pravcu pretvaranja
Muslimana-Bošnjaka u Srbe. Bosanska emigracija u Istambulu imala je i svoj klub od
oko pet stotina članova Srba i bosanskih Muslimana. Jedan od članova bio je kasnije i
Ali Fehmi Džabić, vođa muslimanskog pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju u
Bosni i Hercegovini.
Dr. Muhsin Rizvić u knjizi Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda
1887-1918. piše daje drugi centar bosanske emigracije bio Beograd, u kome su se
“okupljali prvenstveno Srbi ali i Muslimani”. Među muslimanskim emigrantima u
Beogradu (nakon 1880) isticali su se Derviš-beg i Jusuf-beg Ljubović iz Nevesinja,
zatim Mostarci -4 beogradske muftije Sulejman Faladžić i Mehmed Spahić.
Emigrantima iz Bosne i Hercegovine, “a posebno Muslimanima ukazuje se velika
pažnja i daje značajna moralno-politička podrška”.
U to vrijeme se vodi i “posebna kritička političko-nacionalna oštrica u srpskim
listovima izvan Bosne i Hercegovine u polemikama na list ‘Bošnjak’, koji je svojim
stavom potkopavao akciju srpskog nacionaliziranja Muslimana”. U toj nacionalističkoj
polemici protiv Bošnjaka učestvovali su, pored pomenutih muslimanskih emigranata,
i pjesnici Osman A. Đikić (1879-1912), Omer-beg Sulejmanpašić Skopljak, Avdo
Karabegović Hasanbegov (1878-1900), i S./rbin/, Avdo Karabegović (1878-1908). Oni
će
452 dugo činiti jezgro propagandnih i političkih borbi “koje će u srpskoj nacionalnoj

sredini biti uzdignuti do simbola”. Od ove četverice “muslimanskih književnika

srpskog

453
opredjeljenja dvojica su postali nacionalni simboli muslimanskog srpstva: Osman Đikić u
Bosni i Hercegovini, a S. Avdo Karabegović u Srbiji. Srpska književna javnost im je davala
publicitet i stavljala ih na prva mjesta među najistaknutijim liričarima patriotskog tona”.
Srpska kraljevska akademija u Beogradu je 1899. godine otkupila zbirku koju je “naš
vrijedni sakupljač i brat Muhamedovac, darovit mladi pjesnik Osman A. Đikić ponudio pod
naslovom Hercegovački biser, Srpske narodne muhamedanske ženske pjesme. Đikić je bio
veoma omiljen u Beogradu, osobito u krugovima književnika okupljenih oko Zvezdt - Janka
Veselinovića, Stevana Sremca, Milovana GliŠića, Milorada Mitrovića, Pavla Marinkovića
i drugih, a u Mostaru oko lista Zora - Svetozara Ćorovića”, Alekse Šantića i Jovana Dučića.
S. Avdo Karabegović je 1905. godine završio učiteljsku školu u Aleksincu, kada je i
postavljen za učitelja u Malom Zvomiku. Umro je u Loznici i sahranjen u Beogradu
Srpski književnici u Beogradu imah su više takta i mudrosti upridobijanju bosanskih
Muslimana za srpsku nacionalnu stvar nego srpska država.
“Jer naši muhamedovci za još dugi i dugi niz godina”, objašnjavao je Stevan Sremac,
“imaju da ostanu u kućama svojim svoji... Tek onda će oni biti potpunce i naši... Bude li to
pre vremena, on će ih poderati, zatrovati i otuđiti, a time uništiti osećanj e koj e se tek budi
i ima probuditi prema Srpstvu i Srbizmu. Niži slojevi muhamedanskog življa, kad bi spazili
šta njihovi posvećeni i ‘posrbljeni’ sinovi rade, vratiće se veri i pobeći od narodnosti.”

Razvijanje posebne muslimanske nacionalne svijesti

Uprkos velikoj kampanji koja je vršena i sa srpske i sa hrvatske strane, odnosno iz
Beograda i Zagreba, za pridobijanje i “nacionaliziranje” bosanskih Muslimana početkom
XX vijeka među njima će se početi živo razvijati, i to u širokim narodnim slojevima, osjećaj
posebne muslimanske nacionalne svijesti. Prvo je tada došlo do razilažanja treće generacije
(iz vremena austrougarske okupacije) muslimanskih književnika sa književnicima
bošnjačke i hrvatske orijentacije a ubrzo i do konačnog raskida sa srpski orijetiranim
muslimanskim književnicima. Tada je prevladao, umjesto naziva Bošnjak-Bočnjaci, naziv
Musliman- Muslimani. Svojim književnim, kulturnim i političkim smjerom i djelovanjem,
isticanjem bosansko-muslimanskih duhovnih i narodnosnih vrijednosti i posebnosti tome je
doprinio književno-prosvjetni listite/jar, zatim Kultumo-prosvjetno društvo Gajret. Taj
doprinos je posebno uočljiv kad je Mmuslimanski autonomni pokret za vjersku i prosvjetnu
autonomiju prerastao 1906. u muslimansku političku organizaciju.

452
 Bitka zapridobijanje i “nacionaliziranje” bosanskih Muslimana u Srbe i Hrvate imaće za sve
M(m)uslimane i pozitivnih posljedica. I u Srbiji i u Hrvatskoj sve više će se publicirati
informacije i saznanja, pa i književna djela o njima. Time će, naročito književnici, doprinijeti
promjeni shvatanja o muslimanima kao “vječnim neprijateljima”. To će utjecati da i srpski
političari i državnici počnu da mijenjaju stav prema muslimanima u predstojećim krupnim
događajima koje će doživjeti Srbija i M(m)uslimani na čitavom Balkanu.

Prvi balkanski rat i Muslimani

U toku i nakon Prvog balkanskog rata (1912. i 1913) u sastav srpske i crnogorske države ušlo
je sve muslimansko stanovništvo Novopazarskog sandžaka. U sastav Srbije ušlo je i sve
muslimansko stanovništvo Kosova i Vardarske Makedonije, a broj muslimanskog življa
porastao je na preko pola miliona ljudi.
Velike sile su na Londonskoj konferenciji (1913) pokrenule pitanje zaštite nacionalnih i
vjerskih manjina u balkanskim državama. Uputile su im apel da Velike sile “smatraju apsolutno
neophodnim da Srbija i Crna Gora preduzmu neodložne mjere da osiguraju efikasnu zaštitu
katolika, muslimana i albanskog stanovništva na teritorij ama koje su im dodijeljene”. Vlade
obiju zemalja su odgovorile da njihovi “ustavi pružaju garantije svim mogućim pravima
manjina”.
Srpska vojska se, za razliku od crnogorske, ovog puta u svom dijelu Novopazarskog
sandžaka korektno odnosila prema muslimanskom življu. To se vidi iz zapisa turskog
činovnika Omera Koničanina o ulasku srpske vojske u Novi Pazar:
“Srpsku vojsku su svečano dočekali Srbi iz grada i masa Muslimana. Srpske žene su bile
obučene u svečane haljine sa niskama dukata oko glave i vrata. U razgovoru sa njima komandant
mjesta ih je kroz šalu pitao: ‘Je li to onaj turski zulum, što ste ga trpeli, pokazujući na zlatne
niske dukata’.
Istog dana srpska vojska je raspoređena po svim ulicama grada. Njen je odnos prema
Muslimanima bio korektan, njeni postupci su ostavljali odličan utisak na Muslimane u gradu.
Poštenje srpskog vojnika bilo je primjerno i osvajalo je ljude. Sve muslimanske kuće čiji su
vlasnici napustili grad za vrijeme borbi oko Novog Pazara čuvali su na smjenu srpski vojnici.
Kad bi se vlasnik vratio stražar bi mu predao kuću uz zapisnik koji je utvrđivao stanje kuće i
inventara. Zbog svega toga srpska vojska je stekla veliko povjerenje i uživala jak ugled kod
Muslimana.”277)
Za razliku od sandžačkih Muslimana-Bošnjaka, albanski muslimani na Kosovu, kao i oni u
Crnoj Gori, doživjeli su surovu sudbinu u toku
Prvog balkanskog rata.

453
Položaj Muslimana u doba Kraljevine Srbije
Slamanjem otpora Albanaca na Kosovu i pod pritiskom velikih sila stvorena je nezavisna albanska
država (1913) na prostoru današnje Albanije. Osvojene osmanske teritorije u Makedoniji, Kosovu i
Sandžaku bile su priznate i međunarodnim ugovorima. Srpska vlada je pokušala da regulira prava
muslimana na čitavoj teritoriji Kraljevine Srbije. Mirovnim ugovorom sa Turskom (od marta 1914)
Srbija je priznala široka prava svim pripadnicima islamske vjere. Tako je članom 8, srpska vlada
priznala “muslimanima srpskim državljanima jednaka ljudska i politička prava, kao i ona priznata
drugim srpskim podanicima koji pripadaju drugim verama na tim teritorijama...”
Ove i druge ugovorne odredbe o pravima muslimana bile su od dalekosežnog značaja. One su
nakon potpisivanja i ratificirane. Nažalost, nikad nisu bile ozakonjene, pošto je uskoro izbio Prvi
svjetski rat. Odnosno, Srbija je ovaj Istambulski ugovor, nakon što je Osmansko carstvo stalo na
stranu Centralnih sila (Austro-Ugarske i Njemačke) poništila decembra 1914. godine.
U toku Prvog svjetskog rata vlada Kraljevine Srbije i predstavnici Jugoslavenskog odbora u
Londonu su 20. jula 1917. godine potpisali Krfsku deklaraciju. Time su se sporazumjeli da će buduća
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca biti “ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija sa
dinastijom Karađorđevića na čelu”. U pogledu vjera i muslimana (7. tačka deklaracije) kazano je:
“Sve priznate veroispovesti vršiće se slobodno i javno. Pravoslavna, rimokatolička i muhamedanska
veroispovest, koje su po broju sledbenika najjače u našem narodu, biće jednake i ravnopravne prema
državi”.
U toku rata su austrijske okupacione vlasti vješto koristile međuvjerske i međuetničke razlike na
svim okupiranim teritorijama. Angažirale su razne pripadnike svih vjera protiv Srbije. Zbog sjećanja
na teška stradanja
1916. godine prilikom povlačenja srpske vojske preko Albanije sipska vojska je nakon proboja
Solunskog fronta zbog toga izvršila surove odmazde i nad nedužnim muslimanskim stanovništvom.
Prilikom napredovanja srpske i francuske vojske francuski štabovi i njihovi novinari bili su
svjedoci stradanja stanovništva.278} Velike sile su, upravo na prijedlog Francuske na Versajskoj
konferenciji, obavezale Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, članom 51, stavom 1. Mirovnog

277)Mustafa Imamović, Prema sintezi historije genocida nad Muslimanima, Znanstveni kolokvij,
Sarajevo, 20. nov. 1991.
278) Vidi o tome: Charle Rive, En Yugoslavie, Pariš, 1919.

452
ugovora s Austrijom, na zaštitu stanovnika “koji se po rasi, jeziku ili religiji razlikuju od većine
stanovništva”279}
Na Versajskoj konferenciji je Kraljevina SHS prihvatila i “poseban propis o zaštiti muslimana”.
Ovaj Ugovor je potpisan 10. septembra 1919. godine kad i Sen-žermenski mirovni ugovor sa
Austrijom. Član 10. Ugovora glasi: “Država Srba, Hrvata i Slovenaca pristaje da za muslimane u
pogledu njihovog porodičnog i ličnog statusa donese odredbe koje dopuštaju da se ta pitanja reguliraju
po muslimanskim običajima...” U tom članu piše i:
“Država Srba, Hrvata i Slovenaca obavezuje se da osigura zaštitu džamija, grobalja i drugih
muslimanskih vjerskih ustanova. Daće se sve potrebne olakšice i dozvole postojećim muslimanskim
zakladama (vakufima) i verskim dobrotvornim ustanovama, a Vlada Srba, Hrvata i Slovenaca neće
za ustanovljenje novih verskih i dobrotvornih ustanova uskratiti ni jednu od potrebnih olakšica, koje
su zagarantirane drugim privatnim ustanovama te vrste. 280}

Položaj M(m)uslimana u Srbiji u doba Kraljevine SHS (Jugoslavije) - planovi za njihovo

iseljavanje
Još se mastilo na potpisima toga ugovora nije ni osušilo, a vlada Kraljevine SHS i njene ekspoziture
u Makedoniji, na Kosovu, u Sandžaku i u Bosni i Hercegovini nastavile su sa represalijama prema
M(m)uslimanima. Agrarnom reformom (1918-1921) M(m)uslimani su u ekonomskom pogledu
dovedeni u izuzetno težak položaj.
U Kraljevini SHS se našlo, prema popisu stanovništva iz 1921. godine, milion i po muslimana
različitog etničkog porijekla. Bili su podijeljeni u dvije islamske vjerske zajednice: jednu za Srbiju i
Crnu Goru, sa muftijom na čelu u Beogradu, i drugu, za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Slavoniju,
Dalmaciju i Sloveniju, sa reisul-ulemom u Sarajevu.
Poslije ukidanja Vidovdanskog ustava i preimenovanja države u Kraljevinu Jugoslaviju, nakon
zavođenja monarhističke diktature (1929), donijet je Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici. Donesen
je i Ustav te zajednice po kojem “Svi muslimani u Kraljevini Jugoslaviji sačinjavaju jednu samostalnu
Islamsku vjersku zajednicu pod reisul-ulemom kao vrhovnim vjerskim staiješinom, sa sjedištem u
Beogradu”.
Iz političkih razloga, unatoč proklamiranom jedinstvu, u organizacijskoj strukturi su ustanovljena
dva medžlisa, dva vakufska vijeća i dvije vakufske direkcije, sa sjedištem u Sarajevu i Skoplju.

279) Martens, Nouveau Reciel General, 3 e serie, tom II.

280) Martens, n. d., vol. XIII, p. 521-526;
Manely O. Hudson, International Legislation, vol. 1,1919-1921, Washington, 1931.
Period diktature kralja Aleksandra Karađorđevića upamćen 457 je kod M(m)uslimana i po tome što

je tek tada, decembra 1931. godine, donesen Zakon o likvidaciji agrarne reforme iz 1918-1921.
godine. Ta likvidacija bi se izvršila puteni obveznica (obligacija) u vremenskom periodu od
četrdeset godina, odnosno najdalje do 1975. godine. Međutim, isplata ovih obveznica izvršiće se
samo četiri puta i to 1936., 1937., 193,8. i 1939. godine, a ostatak više nikad. Naišao je Drugi
svjetski rat i period socijalističkog društvenog uređenja. Tako su M(m)uslimani ostali i bež zemlje
i bez novčane naknade.
Sto se tiče položaja muslimana na teritoriji Srbije, značajno je bilo i njihovo iseljavanje u
Republiku Tursku i Kraljevinu Albaniju, Jugoslavensko-turski pregovori o iseljavanju
jugoslavenskih muslimana počeli su 1930. godine. Od nastanka Kraljevine SHS pa do tada, prema
istraživanjima Dragana Belića, “iselilo Se u Tursku oko 45.050 jugoslavenskih muslimana”. Već
1931. godine Republika Turska je, na insistiranj e jugoslavenske vlade, “dala načelnu saglasriost o
masovnijem iseljavanjumuslimana”.
Balkanski sporazum između Grčke, Jugoslavije, Rumunije i Turske sklopljen je u februaru
1934. godine radi zajedničke odbrane od pretenzija Bugarske i Italije i održavanja tadašnjeg stanja.
Jugoslavenska vlada j e u tom okviru sa Turskom zaključila i posebnu konvenciju o daljem
iseljavanju u ovu žemlju muslimanskog (pretežno albanskog) stanovništva iz Južne Srbije
(Makedonije, Kosova, Novopazarskog sandžaka). Međutim, ta konvencija nije bila nikad
ratificirana u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini, pošto se vlada bojala javnosti. U obnovljenim
pregovorima trebalo je da se iz Južne Srbije iseli.oko 200 000, ali je i to spriječio Drugi svjetski rat
i velike sile koje su se umiješale da to onemoguće.
Ekonomski, socijalni i politički položaj muslimana u Južnoj Srbiji, odnosno, banovinama
Žetskoj, Moravskoj i Vardarskoj, bio je izuzetno težak. Muslimani južnoslavenskog porijekla u
Novopazarskom sandžaku i Makedoniji, a pogotovo Albanci i Turci, nisu imali ni nacionalna ni
bilo koja manjinska prava. Svi su bili osuđeni na prisilno iseljavanje iz države, a bosanski
Muslimani na asimilaciju u Srbe i pretvaranje u “vjersku manjinu’’.
Ideja o preseljavanju muslimanskog stanovništva iz Južne Srbije u Tursku razrađivana je,
ustvari, još od završetka Prvog svjetskog rata. Ona je prerasla u jedno od značajnih pitanja, kojim
su se bavili i Generalštab Jugoslavenske vojske i srpske nacionalne stranke i udruženja. Na
“podsticaj vojnih krugova” u Srpskom kulturnom klubu održano je tih godina više predavanja o
nacionalnim manjinama i drugim problemima “značajnim za odbranu zemlje”.

458
 Jedno takvo predavanje sa temom Iseljavanje Arnauta održao je 7. marta 1938. godine
akademik i profesor nacionalne historije dr. Vaso Čubrilović. On je ukazao na vojno-
strategijski značaj teritorija koje naseljavaju muslimani. Svrstao ih je sve u Amaute, bez obzira
na njihovo etničko porijeklo. Podrobno je razradio historijat ovog pitanja i dao smjernice kako
da se ono “za sva vremena resi”.
Predlažući na koji način da se iz 18 srezova isele svi muslimani i na njihovo mjesto
kolonizira “nacionalni element”, V. Čubrilović je 6 Muslimanima Novopazarskog sandžaka
zaključio:
“Problem Novopazarskog sandžaka rešava se sam po sebi i on igra u našem državnom životu
onu ulogu koju je igrao od 1912. godine. Samo ćemo napomenuti da se raseljavanjem Arnauta
kida posljednja veza između naših muslimana u Bosni i Novom Pazaru i ostalog muslimanskog
sveta. Onz postaju verska manjina, jedina muslimanska na Balkanu, a ta će činjenica ubrzati
njihovo nacionalizovanje.”
Radi rješavanja toga muslimansko-albanskog pitanja, u sklopu kojeg je trebalo iseliti i sve
makedonske muslimane (Torbeše, Pomake) i Gorance, u Generalštabu Jugoslavenske vojske
i u Ministarstvu inostranih poslova napravljeno je više elaborata: Posljednji elaborat uradio je
2. februara 1939. godine poznati književnik i diplomata dr. Ivo Andrić. I on je predlagao iselj
avanje kao i, ukoliko se ne može drukčije, i podjelu Albanije između Italije i Grčke. Taj
prijedlog se ubrzo i ostvario. Italijani su se već 7. aprila 1939. godine okupirali Albaniju. Kroz
dvije godine Musolinijeva Italija će aprila 1941. godine okupirati i sve krajeve iz kojih je
trebalo iseliti muslimansko stanovništvo - svu zapadnu Makedoniju, Kosovo, Metohiju, veći
dio Novopazarskog sandžaka i Crnu Goru. Od Albanije i pridruženih teritorija Italijani će
napraviti veliku Albaniju, koja će joj poslužiti kao mostobran za dalje širenje italijanske
imperije na Balkanu.
***
Kad je u aprilskom ratu 1941. godine raskomadana Kraljevina Jugoslavija i muslimani su
bili podijeljeni na više okupacionih zona i okupacionih država. Muslimani Bosne i
Hercegovine ušli su u sastav kvislinške Nezavisne države Hrvatske; u sastav Koburške
Bugarske ušli su M(m)uslimani iz Makedonije (izuzev zapadnog dijela koji je bio u sastavu
Velike Albanije) i iz južnih dijelova Srbije i istočnih 459 dijelova Kosova; pod italijanskom

upravom bili su oni sa Kosova, Sandžaka, zapadnog dijela Makedonije i iz Crni Gore;
muslimani iz Srbije i sjevernog dijela Kosova potpadali su pod njemačkog okupatora. Njihova
sudbina i položaj bili su različiti, ali im je najteže bilo pod Bugarima.
Svaki okupator je nastojao da ih angažira za svoje ciljeve i uvrsti u pomoćne oružane
sastave. Znatan broj muslimana učestvovao je i u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske
a izvjestan je bio obuhvaćen i u četničkom ravnogorskom pokretu. Koliko je pripadnika
islamske vjere stradalo u Drugom svjetskom ratu tačno se ne zna. Prema nekim podacima
ubijeno ih je (najviše u bratoubilčkom- građanskom ratu koji su podsticali okupatori i
njihovi sateliti) oko dvije stotine hiljada (od toga u Bosni i Hercegovini oko 100.000 ljudi).
Položaj M(m)uslimana u Republici Srbiji (1945-1991)
Poslije oslobođenja u Federativnoj Republici Jugoslaviji prvi put u historiji
južnoslavenskih zemalja sve su religije i u teoriji i u praksi bile ravnopravne pred zakonom
i odvojene od države, baš kao što je bilo u mnogim evropskim i američkim zemljama. Tako
je bilo i u Srbiji. Status i utjecaj Islamske zajednice na svoje pripadnike u tom periodu bio
je sličan položaju ostalih vjera, koje su, na određen način, bile zakinute u pravima i
ekonomskom položaju. Istina, sve je bilo regulisano zakonima o pravnom položaju
vjerskih zajednica. Garantirane su slobode vjere i savjesti, kao i ravnopravnost vjerskih
zajednica. Za razliku od drugih istočnoevropskih socijalističkih zemalja vjerske zajednice
i crkve u Jugoslaviji imale su svoje škole i štamparije, izdavale su vjerske knjige, časopise
i listove, vršile su obuku djece i svojih sljedbenika, a gradile su, izuzev u velikim
gradovima, i vjerske objekte - džamije i crkve. Tako je u poslijeratnom razdoblju
Jugoslavije obnovljeno i podignuto oko 900 džamija i mesdžida, od čega znatan broj na
Kosovu, Makedoniji i u Novopazarskom sandžaku. Jedino u tzv. užem dijelu Srbije nije
podignuta ni jedna džamija ili bilo koji drugi vjerski objekat, premda u Beogradu živi,
prema podacima beogradskog muftije, oko 100 000 sljedbenika islama. U tom gradu za
posljednjih dvije stotine godina nije podignut nijedan vjerski islamski objekat. U
međuvremenu su podignute džamije u Rimu, Beču, Parizu, Londonu, Berlinu, Vašingtonu,
Moskvi, Zagrebu.
U užoj Srbiji i Vojvodini (u ovoj pokrajini je, prema popisu iz 1991.godine, živjelo 6079
Muslimana-Bošnjaka i 2959 Albanaca), bosanski M(m)uslimani nemaju nijednu kulturnu,
prosvjetnu, naučnu ili bilo koju drugu vjersku ili svjetovnu instituciju. A bosanskih
Muslimana, tako nacionalno opredijeljenih, samo u Beogradu je 1991. godine bilo 13624,
460
Albanaca 5370, Turaka 257. Tek 1991. godine osnovana su dva vanstranačka društva
srpsko-muslimanskog prijateljstva Udruženje Srba, Muslimana i Hrvata iz Bosne i
Hercegovine i Društvo južnoslavenskih Muslimana i Srba, oba sa sjedištem u Beogradu.
Tada je obrazovan i
 Glavni odbor kulturno-prosvjetnog društva Preporod. Na ovim prostorima do 1992. godine djelovao
je znatan broj istaknutih privrednika, naučnika, umjetnika, sportista Muslimana-Bošnjaka.
U Republici Srbiji, po religioznoj pripadnosti, a prema popisu iz 1991. godine, bilo je preko dva
miliona Muslimana (a u SFR Jugoslaviji preko pet). Najviše je Albanaca-muslimana. Tačan broj se
ne zna, pošto su bojkotirali posljednji popis stanovništva. Prema podacima organa Srbije bilo ih je
oko 1 700.000 stanovnika. U sastavu Srbije živjelo je preko 300.000 Muslimana-Bošnjaka. Najviše
ih je u Sandžaku (167.000), na Kosovu (oko 100.000), u južnoj Srbiji - u Bujanovcu i Preševu, zatim
u Beogradu, te u raznim gradovima uže Srbije, kao i u Vojvodini. Najveći broj Goranaca izjašnjava
se nacionalno kao Muslimani. Ima ih 16.088. U ovoj republici živi i veći broj Turaka (11 501) i
Roma-muslimana. Najviše Srba-muslimana živi u Beogradu.

1 461
 III
SANDŽAK I MUSLIMANI-BOŠNJACI
(REPUBLIKA SRBIJA)

Sandžak (oblast) je višestoljetni naziv za područje koje se danas prostire na dijelovima

teritorija dviju republika Jugoslavije - Srbije i Crne Gore. Sandžak, ustvari, obuhvata
jugozapadni dio Srbije i sjeveroistočni dio Crne Gore, a graniči se na sjeverozapadu sa
Republikom Bosnom i Hercegovinom, na jugu s Republikom Albanijom i na jugoistoku s
pokrajinom Kosovo (Srbija). Sve do Prvog balkanskog rata (1912) Sandžak je činio
jedinstvenu administrativno-teritorijalnu cjelinu sa upravnim i kulturnim središtem u Novom
Pazaru. Otuda je i dobio naziv Novopazarski sandžak. On se kao posebna administrativno-
teritorijalna cjelina prvi put spominje 1578. godine kao jedna od sedam oblasti koje su ulazile
u sastav Bosanskog sandžaka (od 1580. godine Bosanskogpašaluka). Granice
Novopazarskog sandžaka su određivane i međunarodnim ugovorima. One su potvrđene i
odlukom Berlinskog kongresa (1878)™} kada su određene i granice susjednih kneževina
Srbije i Crne Gore, a potvrđene su i Istambulskom ili Novopazarskom konvencijom (od 21.
aprila 1879).
Sandžak se prostire na površini od 8687 četvornih kilometara. Prema popisu stanovništva
od aprila 1991. godine, na tom prostoru živjelo je oko 440 000 stanovnika. Od toga broja
Muslimana-Bošnjaka je bilo 253 000 (ili 57%), a ostalih (Srba, Crnogoraca, Albanaca i
drugih) 187 000 (ili 43%). Muslimani Sandžaka čine nerazdvojnu etnogenetsku i nacionalnu
cjelinu sa Muslimanima-Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini.

281) Tačkom 25. Berlinskog kongresa Novopazarski sandžak je kao posebna cjelina ostao u
okviru Osmanskog carstva s tim da u Pljevljima,463Prijepolju i Priboju bude stacionirano
4.000 - 5.000 austrougarskih vojnika i oficira.
 Površine općina i broj stanovnika u Novopazarskom sandžaku (1991.)
općina km2 Muslimani % ostali % UKUPN
-Bošnjaci O
NOVI 742 69000 81 17000 19 86000
PAZAR
SJENICA 1056 28000 83 6000 17 34000
TUTIN 741 34000 98 1000 2 35000
PRIJEPOLJE 829 22000 48 24000 52 46000
PRIBOJ 552 12000 33 24000 67 36000
NOVA 579 2000 9 21000 91 23000
VAROŠ
ROŽAJE 432 19000 95 1000 5 20000
PLAV 486 16000 80 4000 20 20000
BIJELO 924 24000 48 26000 52 50000
POLJE
PLJEVLJA 1346 12000 30 28000 70 40000
BERANE 1000 15000 30 35000 70 50000
UKUPNO 8 687 253 000 57 187 000 43 440 000

Raška - prvobitna srpska država i njeno širenje, vjere u Srba, propast nemanjićke države,
Novopazarski sandžak u doba osmanske vladavine
Na prostoru današnjeg Novopazarskog sandžaka su južnoslavenski doseljenici još od VII
vijeka počeli stvarati političko-državno jezgro iz koga se tokom vremena razvila srpska država -
pod nazivom Raška. Premda će se vremenom širiti, naročito prema Jadranskom moru, njeno
središte će ovdje ostati sve do premještanja na Kosovo početkom XIII vijeka.
Prvobitna vjera Rašana (Srba) bila je paganska. Njegovali su je, vjerovatno, više hiljada
godina. Rašani su kršćanstvo primili prvo sa Zapada, iz Rima, i bili katolici, isto kao i njihovi
susjedi Dukljani (Zećani) s kojima će se vremenom ujediniti. Kada je Rastko Nemanjić (Sv.
Sava), sin StevanaNemanje, osnovao Srpsko-pravoslavnu crkvu početkom XIII v. i proglasio
njenu autokefalnost (samostalnost) u odnosu na Grčko- pravoslavnu (vizantijsku) crkvu počeo je
novi period u religioznom životu toga naroda. Uporedo s tim i nagli uspon i svestrani razvoj
srpske države pod dinastijom Nemanjića, koja će svoj zenit doživjeti u vrijeme cara Dušana
(1330-1355). Istovremeno se rađa i jača novo carstvo u Maloj Aziji pod Osmanom(l300-1326) i
njegovim sinom Orhanom (1326- 1360). Oba teže da osvoje i zamijene slavno Bizantijsko
carstvo i njegovu

464
prijestonicu Konstantinopolj. Odbivši Dušanovu ponudu za zajednički savez protiv Bizantije
Osmanlije zauzimaju Galipolje (1354) i usmjeravaju ekpanziju ka Balkanu i Evropi.
Nakon Kosovske bitke (1389) teritorija Kosova i današnjeg Novopazarskog sandžaka postaju
objekat stalnih napada Osmanlija. Preko tih teritorija, a i preko Gornje Zete koja je ušla u sastav
Kraljevine Bosne 1374. godine, Osmanlije će nekoliko decenija upadati u Bosnu, cesto i na poziv
pojedinih velmoža, pa i kraljeva. Već tada, a naročito od sredine XV vijeka, započinje proces
islamizacije stanovništva Sandžaka. U njemu je pored Srba živjelo i dosta Vlaha - bilo onih koji
su se poslije Maričke bitke (1371) i kolonizacije Juruka na njihova pasišta iz Makedonije prebacili
sa stokom u sandžačke planine, bilo starosjedilaca već slaveniziranih Romana u kojima kršćanstvo
nije ostavilo dubljeg traga.
Još prije pada Srpske despotovine (1459) veći dio teritorije današnjeg Sandžaka bio j e pod
stvarnom osmanskom vlašću. Nalazio se u sastavu Bosanskog krajišta osnovanog između 1448. i
1451. godine, a od pada Bosne (1463) u sastavu Bosanskog sandžaka. Bosanski sandžak je bio u
sastavu Skopskog krajišta čiji je sandžak-beg bio Isa-beg Ishaković, osnivač Sarajeva i još nekih
gradova, kao i Novog Pazara - varoši koju je podigao 1468. godine uz sami stari grad Ras
Osmanlije su u početku novoosvojene krajeve dijelili na osnovne vojnoadministrativne
jedinice-vilajete, koji su se sastojali iz više župa ili nahija podijeljenih na kadiluke (sudsko-
administrativna vlast). Tako je u sastavu Bosanskog sandžaka jedan od vilajeta-kadiluka bio i
Novi Pazar sanahijamaZvečan, Ras, Jeleč i Sjenica. Kad je vilajetsko uređenje postepeno izgubilo
vojno-politički značaj preraslo je u spahijsko-timarsku feudalnu orgnizaciju. Tako je krajem XV
vijeka Bosanski sandžak imao pet spahijsko-timarskih vilajeta. Među njima je bio i Novi Pazar sa
četiri nahije, dok su u okviru Hercegovačkog vilajeta iz sandžačke oblasti bili Prijepolje
(Miloševo) i Drina. Poslije približno 330 godina zajedničkog života u sastavu Bosanskog sandžaka
(pašaluka) vilajet Novi Pazar je 1790. godine (nakon habsburško-turskog rata) izdvojen i
pretvoren u Novopazarski sandžak. Taj je 1817. godine ukinut i pon'ovo priključen Bosanskom
vilajetu, da bi od 1865. godine postao zaseban kajmakamluk (okrug) u Bosanskom pašaluku, sa
sjedištem u Sjenici. Tada mu je priključen i pljevaljski srez (muselimluk), a od 1872. godine dobij
a i Niski sandžak od kojih je obrazovan poseban Novopazarski vilajet. Godine 1877. u vrijeme
srpsko-turskog rata Novopazarski sandžak je definitivno isključen iz Bosanskog vilajeta i
priključen novoosnovanom
Kosovskom vilajetu, u kojem će ostati do 1912. godine.
465
 Etničko porijeklo
Stanovništvo te bivše (dijelom srpske a većim dijelom bosanske - od 1374) teritorije
živjeće u sastavu najprije Kraljevine Bosne a zatim Bosanskog sandžaka, pašaluka i vilajeta
više od pet stotina godina. Miješajući se, putem seoba, ženidbi i udadbi i na druge načine sa
Bošnjacima, tj. bosanskim Muslimanima tokom vijekova etnički će upravo to postati. Zato
se danas gotovo svi nacionalno opredjeljuju kao Muslimani, odnosno Bošnjaci. Istina, jedan
manji procenat ih se i u crnogorskom i u srbijanskom dijelu Sandžaka opredjeljuje kao Srbi-
muslimani i Cmogorci-muslimani, a kod svih je kulturna i civilizacijska nadgradnja islam.
O etničkom porijeklu sandžačkih Muslimana, njihovom jeziku i povezanosti sa
bosanskim Muslimanima napisane su mnoge studije. U djelu dr. Muhameda Hadžijahića Od
tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana o tome piše:
“Karakteristično je i to da su se mnoge slavensko-muslimanske etničke grupe izvan Bosne,
počevši od Novopazarskog sandžaka pa dalje na istok, osjećale Bošnjacima i svoj jezik nazivate
bosanskim., ada se ne može’/ još/ dokazati da se tu radilo o eventualnim doseljenicima. Za
Novopazarski sandžak to j e i razumljivo s obzirom na njegovu viševjekovnu pripadnost Bosni,
a za ostale krajeve ti bošnjački osjećaji izgleda da proizlaze uprkos odsustvu teritorijalnog
jedinstva, iz njihove etničke /južnoslavenske/ i konfesionalne povezanosti sa bosanskim
Muslimanima, odnosno iz etničke izoliranosti od Arbanasa i Turaka i vjerske od susjednih
kršćana.”
I drugi istraživači, osobito etnografi, zaključivali su isto. Čuveni češki etnograf profesor
Lubor Niederle u djelu Slovenski svet (Prag;, 1909) “sve muslimane /Južne Slavene/ u
Novopazarskom sandžaku, Kosovu i Metohiji, kojih je 1901. godine bilo 90 000, pribraja
Bošnjacima”.
Engleskinje G. Mjur Makenzijeva i A. P. Irbijeva, su prilično poznavale srpskohrvatski
jezik. U putopisu Putovanja po slovenskim zemljama Turske u Evropi u Kosovskoj Mitrovici
u prošlom vijeku one su nailazile na žitelje koji su se izjašnjavali i osjećali Bošnjacima. Pri
susretu sa tadašnjim kadijom, rekao im je: “Baš mi je milo, što čujem gdje govorite bošnjački.
Ja sam Bošnjak...”
Američki istraživači muslimanskih narodnih pjesama Milan Parry i Albert Bates Lord 226 \
prilikom putovanja po Novopazarskom sandžaku gdje su snimali narodne pjevače godine
1934., 1935., 1950. i 1951.,
466

226 Parry-Lord, Srpskohrvatskejunačke pjesme, Kuj. II, izd. Srpska akademija nauka i Hanvard University Press (SAD), Beograd i
Kembridž, 1953.
ustanovili su da se svi sandžački muslimani osjećaju Bošnjacima, i da svoj jezik nazivaju
bosanskim.

Položaj sandžačkih Muslimana-Bošnjaka u vrijeme Kraljevine Srbije i Kraljevine SHS

(Jugoslavije)
Novopazarski sandžak je većim dijelom, od Berlinskog kongresa 1878. godine do 1908.
godine, bio pod turskom i austro-ugarskom upravom. U njemu su, u Pljevljima, Prijepolju i
Priboju, austrougarske trupe stacionirane od 1879. godine do aneksije Bosne i Hercegovine
1908. godine. Tada su, u sporazumu sa Turskom, bile povučene a čitav Sandžak je ostao u
sastavu Turske do Prvog balkanskog rata 1912. godine. Tada je teritorija Sandžaka podijeljena
između Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore. Godine 1911. u Sandžaku je živjelo 126.968
Muslimana i 90.461 Srba.
U Prvom svjetskom ratu sandžački Muslimani su masovno mobilisani u srpsku vojsku. Prema
sačuvanim dokumentima, hrabro su se borili, a pojedinci su se naročito istakli u odbrani
Beograda 1915. godine. Sandžački Muslimani i danas vjeruju u to da je na mjestu na kome je
podignut Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, hrabro se boreći protiv njemačkih
jedinica, poginuo Sulejman Balić, Musliman- Bošnjak iz Sandžaka.
Kad se srpska vojska povukla preko Albanije za Solun čitav Sandžak su okupirale
austrougarske trupe od decembra 1915. do novembra 1918. godine, kada je u njega ušla srpska
vojska.
Nakon toga, Sandžak je bio u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sa stvaranjem
banovine (1929) i unitarističkog uređenja u zemlji sva teritorija Sandžaka se administrativno
našla u sastavu Zetske banovine.
***

Ekonomski, politički i društveni položaj Muslimana u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) bio je

izuzetno težak. Osim vjerskih nisu imali nikakvih nacionalnih udruženja, institucija i društava.
U prvim godinama života te države Muslimani su često bili izloženi strahovitim fizičkim
progonima i maltretiranjima. O tome su tada pisali i mnogi listovi u zemlji. Tako je sarajevska
Pravda, organ Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), 29. jula 1920. godine pisala da
vlasti u Sandžaku “maltretiraju i ubijaju djecu u bešikama (kolijevkama) i bjelobrade starce,
nevine djevojke i trudne žene”, dok su “džamije pretvorene u smetljišta a sve sa namjerom da se
muslimani isele iz svojih ognjišta”. Zbog surovih postupaka vlasti i vojske prema narodu narodni
poslanici partije Džemijet
uputili su februara 1921. godine Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine
467 Kraljevine SHS protest:
“Potpisani zastupnici Sandžaka i Kosova, kao očevici a i na podlozi istinitih izvještaja, od
pouzdanih osoba, slobodni smo da uputimo upit na Predsjedništvo ustavotvorne skupštine, o
zulumima, koji se čine nad nevinim muslimanima u našim krajevima, od civilnog činovništva i
vojnika. Da ovo dokažemo, navodimo slijedeće: ‘U zadnje vrijeme se u krajevima i nahijama
Kosova, Prizrena, Sandžaka, Skoplja, Ohrida i drugih, od civilne vlasti, čine takvi zulumi nad
muslimanskim stanovništvom, da to prelazi svaku mjeru, i da se ne može dovesti nikako u sklad
s osjećanjima čovječnosti i humanosti. Svaki se dan ubija ha stotine nevine djece i žena. To se
neprekidno nastavlja i zulum i dalje traje premda su muslimani iz Sandžaka i Makedonije
prijateljski raspoloženi prema ovoj državi i premda žele da se u njoj uvede red i mir. Videvši
potpisani kako se ovi zulumi neprestano čine, dolazi nam u misao i dovodi nas do uvjerenja da
se ide sa sistematskim poništenjem i istrebljenjem islamskog elementa u ovim krajevima’...”
U predstavci - žalbi se dalje navodi:
“... Kako smo mi od pouzdanih osoba izviješteni usmrćeno je zadnjih dana od vojnika i
žandarma što puškom, što bajonetima, što sindžirom (lancima), što kundakom između 700 do 1
000 osoba, a medu njima većinom nevina djeca i žene. Desio se slučaj daje mati ubijena i daje
dijete ostalo šišajući sisu 24 sata, pa kad je došla druga patrola isto je dijete natakla na bodež,
usmrtila ga i bacila u vatru...”
U namjeri da se osigura izglasavanje Vidovdanskog ustava vlasti su obećale poslanicima iz
Džemijet partije, a isto tako i Jugoslavenski muslimanskoj organizaciji iz Bosne i Hercegovine,
da će osigurati red i zakonitost ako glasaju za predloženi Ustav. Iako su glasali “za”; u Sandžaku
se položaj M(m)uslimana nije poboljšao, kao ni u drugim krajevima južne Srbije. Naprotiv!
Progoni i ubistva nedužnih ljudi SU i dalje svakodnevna pojava. Tako, naprimjer, gotovo svi
Muslimani (500 ljudi) iz mjesta Šahovića u Crnoj Gori, iako potpuno nedužni, na zvjerski način
su pobijeni227
I agrarnom reformom (1918-1921) zahvaćeni su samo M(m)uslimani. Na hiljade porodica
nakon toga živjelo je na rubu gole egzistencije.
U kakvom su izuzetno teškom položaju živjeli M(m)uslimani u Sandžaku i u drugim
dijelovima južne Srbije vidi se iz predstavke koju je januara 1931. godine vladi dostavio tadašnji
reisul-ulema u Beogradu

468

227 Intervju Milovana Đilasa, jednog od vođa NOP-a Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata, u listu “Oslobođenje” od 20. juna 1990.
Ibrahim Maglajlić. On je na taj položaj došao zbog svog prosrpskog opredjeljenja i
podrške unitarističkom uređenju zemlje, a na prijedlog kralj a Aleksandra
Karađorđevića. U takav položaj M(m)uslimani su došli zbog državne politike kojom
se planiralo da se Muslimani natjeraju da napuste zemlju i odsele se u Tursku, ili bilo
gdje drugdje. Do te godine iz Sandžaka i sa Kosova iseljeno je 45 000 ljudi.
Radi iseljavanja M(m)uslimana iz južne Srbijo i Sandžaka pravljeni su i zvanični
aranžmani između vlada Kraljevine Jugoslavije i Republike Turske. Tih godina je
veliki broj ljudi prodavao u bescjenje imovinu i odlazio u pustare Anadolije ili
predgrađa Istambula i drugih gradova. Na osnovu Konvencije koje su zaključile vlade
Jugoslavije i Turske iz ljeta 1938. godine trebalo je da se iseli 40 000 porodica (oko
200 000 ljudi) u intervalima od 1939. do 1944. godine. Ostvarenje tih planova osujetio
je Drugi svjetski rat i snage koje su bile protiv tog nehumanog plana.

Muslimani-Bošnjaci Sandžaka u Drugom svjetskom ratu i prvih decenija nakon

oslobođenja
U toku Drugog svjetskog rata jedan dio Sandžaka je u 1941. godini bio u sastavu
tvorevine sila Osovine-Nezavisne države Hrvatske, zatim gotovo čitav pod okupacijom
Italije, a od jeseni 1943. godine pod okupacijom Njemačke. Muslimani su tada bili
plijen i uvrštavani su u razne pomoćne vojne formacije okupatora. Formirali su i svoje
odbrambene jedinice tzv. Muslimansku miliciju, ili su učestvovali u jedinicama
Narodnooslobodilačke vojske i Narodnooslobodilačkog pokreta pod vodstvom Josipa
Broza Tita. Jedan od organizatora ustanka i otpora protiv okupatora u Crnoj Gori i
Sandžaku - narodni heroj Rifat Burdžović-Trša (1913-1942) - bio je iz Sandžaka, Hali!
E. Hadžimurtezić (Nova Varoš, 1915) i Zećir S. Musić (Nova Varoš, 1919-1979),
također, su proglašeni narodnim herojima Jugoslavije^ U toku toga rata četničke
formacije ravnogorskog pokreta Dragoljuba Draže Mihailovića pobile su, u sklopu
planova o čišćenju zemlje od nesrpskog stanovništva, više desetina hiljada nedužnih
žena, djece i odraslih M(m)uslimana, dok Su
jexdan dio nasilno preveli u pravoslavlje.
Zbog specifičnosti Sandžaka, izmiješanosti stanovništva - (Muslimani /Bošnjaci/.,
Srbi, Crnogorci i Albanci) u kojem su vijekovima većinu 469 činili Muslimani-Bošnjaci,
pa i zbog historijskih tradicija, kada je stvarana nova Jugoslavija (u ratu, krajem 1943.
godine) obrazovano je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja za
Sandžak (skupština i izvršno vijeće - vlada)'5, kojim je ova teritorija dobila punu
autonomiju. Ali, ubrzo nakon oslobođenja marta 1945. je ukinuta uz obrazloženje
“da to žele narodi” koji će se svestranije razvijati “kada budu odvojeni i u sastavu Srbije i
Crne Gore”.
Premda je ekonomski, društveni i prosvjetni razvitak Sandžaka, u odnosu na stanje od prije
rata bio znatno poboljšan, ipak je položaj i razvoj Muslimana kao naroda sputavan na razne
načine. U periodu od 1950. do 1964. godine državne vlasti su vršile prešiju da Muslimani u
Što većem broju napuste Sandžak. Bio je to period raznih deformacija u državi i Partiji prema
religijama i nacionalnim manjinama. Zato u tom vremenu iseljava veći broj sandžačkih
Muslimana na Kosovo, u Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu i u Republiku Tursku. Samo je u
Sarajevo i okolinu tada iz Sandžaka naseljeno oko 150 000 Muslimana, a smatra se da ih na
teritoriji Bosne i Hercegovine ima oko 250 000. U Tursku je poslije Drugog svjetskog rata
emigriralo oko 30 000 ljudi, iz Sjenice, Novog Pazara i Tutina oko 15 000. Prema izjavi reisul-
uleme Jakuba ef. Selimoskog, iz oba dijela Sandžaka je nakon oslobođenja emigriralo preko
200 000 M(m)uslimana.
Treba znati da te migracije nisu samo iz ekonomskih razloga. Sandžački Muslimani u
odnosu na druge, naprimjer Muslimane u Bosni, imaju svojih posebnosti, kao što se i
sandžački Srbi i Crnogorci razlikuju od svojih sunarodnika iz drugih krajeva - potpuno su
svjesni svoga identiteta i petovjekovne prošlosti. Tu svoju posebnost prenosili su s koljena na
koljeno. Živeći u Srbiji i Crnoj Gori nisu imali nikakvih nacionalnih institucija, niti u školama
takvih udžbenika iz kojih bi mogli izučavati vlastitu historiju, književnost, umjetnost. Nije
bilo nacionalnih kulturnih institucija, štampe, TV i radija. Sve do jeseni 1990. godine nisu
magli imati svoje političke stranke i partije, čak ni kulturno- prosvjetna društva. A nastavni
programi iz historije i književnosti sastavljeni su isključivo iz duhovnog stvaralaštva Srba i
Crnogoraca, te uz dodatak baštine Hrvata, Slovenaca i Makedonaca, samo ne svoje.
Sandžački Muslimani-Bošnjaci su u svojoj prošlosti dali više desetina znamenitih
književnika, pjesnika, islamskih filozofa, historičara i hroničara i raznih vrsta umjetnika. Pisali
su, što je bilo uobičajeno jer su visoka obrazovanja sticali u Istambulu, na više jezika -
arapskom, turskom i perzijskom, kao i na svome bosanskom jeziku, kako su ga u prošlosti
zvali, ali sa arapskim pismom (tzv. alhamijado književn&st). Danas u oba dijela Sandžaka,
kao i u Bosni i Hercegovini, živi i stvara vise istaknutih književnika, naučnika i drugih
stvaralaca, o kojima se van njihove sredine gotovo i ne zna.

470
 Položaj Muslimana-Bošnjaka osamdesetih i početkom devedesetih godina XX vijeka
(1981-1991) i formiranje Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka (MNVS)
Sandžak je kroz vijekove većinom bio nastanjen muslimanskim stanovništvom. Ono
je sa Srbima, Crnogorcima i Albancima zajedno i korektno živjelo izuzimajući ekscesne
godine kada su sa strane dolazile nevolje. Tako je bilo donedavno, dok se politika nije
umiješala u njihov zajednički život i prilično ga poremetila.
U euforiji različitih suprotnosti, kada se nisu stvorile nove vrijednosti demokratskog
življenja na pragu XXI vijeka, pojedine političke stranke iz Srbije i Crne Gore okrenute
mitovima i prošlosti otvoreno su propagirale, čak i prijetile sandžačkim Muslimanima
da se “vrate u veru pradedova”, da skinu “turske krivice” ili da krenu u izgon u Tursku.
Istina, nisu kazivale na koju “veru pradedovsku” misle. Da li na pagansku, katoličku ili
sipsko-pravoslavnu?
Zbog ovakvih pritisaka i prijetnji, zbog izmišljanja i poturanja opasnosti od
“islamskog fundamentalizma”, “panislamizma” i “muslimanskog nacionalizma”,
sandžački Muslimani su od 1989. godine počeli da stvaraju svoje političke stranke i
kultumo-prosvjetna udruženja. Tako su tokom 1990. i 1991. u Sandžaku, uz postojeće
političke stranke i partije iz Srbije, formirane muslimanska Stranka demokratske akcije
(SDA), sa dr. Sulejmanom Ugljaninom na čelu, i Muslimanska bošnjačka organizacija
(MBO), kao i više odbora kultumo-prosvjetnog društva Preporod. ■
Zahtjev ovih stranaka, udruženja i građana da sandžački Muslimani dobiju kulturnu
autonomiju nije naišao na razumijevanje ni od Republike Srbije, ni od Republike Crne
Gore, kao ni kod većine postojećih političkih stranaka u ovim republikama. Zabilježeno
je više ubistava nedužnih Muslimana u Crnoj Gori. Neprekidno su ispoljavane prijetnje
Muslimanima za njihovo potpuno fizičko istrebljenje od pojedinih nacionalističkih
partija i njihovih vođa. Masovno je naoružavano srpsko i crnogorsko stanovništvo (1000
: 30 u korist Srba i Crnogoraca). Uzaludno su se obraćali Muslimani i stranke SDA
vladama Srbije i Crne Gore, kao i saveznim institucijama da im zaštite osnovna ljudska
i građanska prava i slobodu. Poučeni teškom prošlošću - na inicijativu Glavnog odbora
SDA održali su 19. maj a 1991. godine u Novom Pazaru osnivačku skupština, kojoj je
prisustvovalo 700 delegata iz svih sandžačkih opština, i formirah Muslimansko
nacionalno vijeće Sandžaka (MNVS). U to vijeće izabrani su predstavnici SDA i drugih
političkih stranaka, Islamske zajednice, raznih udruženja, kao i vanstranačke ličnosti.
Ono je ovom prilikom donijelo i objavilo Deklaraciju471o zadacima Vijeća. U njoj se,
pored ostalog, navodi i ovo: “Muslimansko nacionalno
vijeće Sandžaka radiće na obezbjeđenju građanske i nacionalne ravnopravnosti i slobode
građana muslimanske nacionalnosti i muslimanskog naroda u Sandžaku, kao i zaštiti života,
imovine i kulture. MNVS uzima u svoju nadležnost sve nacionalne interese brinući se o
narodu i njegovom položaju. MNVS je jedini legitimni predstavnik muslimanskog naroda u
Sandžaku u dogovorima o ustrojstvu Jugoslavije, kao i jedino kompetentno tijelo u donošenju
odluka o statusu Sandžaka u budućoj jugoslavenskoj zajednici. U slučaju cijepanja Jugoslavije
MNVS će proglasiti autonomiju Sandžaka koja mu je ukinuta 29. marta 1945. godine.
U slučaju neposredne opasnosti po muslimanski narod MNVS će formirati Odbrambeni
štab, koji će djelovati prvenstveno u cilju odbrane naroda i sprečavanja krvoprolića. U slučaju
građanskog rata MNVS preuzima zaštitu svih građana na teritoriji Sandžaka bez obzira na
vjeru, nacionalnost i stranačku pripadnost. MNVS se zalaže za saradnju među narodima,
poštovanje samobitnosti naroda i nacionalnu ravnopravnost”
Za predsjednika MNVS izabran je dr. Sulejman Ugljanin. Sandžak i sandžački Muslimani
su postali predmet interesovanja i u žemlji i u inostranstvu tek kada su preko svoje najjače
političke stranke - Stranke demokratske akcije i MNVS počeli energičnije postavljati zahtjeve
za rješavanje ljudskih i građanskih prava i kulturne autonomije uopće;. Posto vlasti u Srbiji i
Crnoj Gori to nisu htjele rješavati SDA je u drugoj polovini 1991. godine intemacionalizirala
problem sandžačkih Muslimana. O njima se od tada počinje raspravljati u Evropskom
parlamentu u Strazburu, Kongresu Sjedinjenih Američkih Država, zatim u Briselu i Ženevi.
Završetkom rata između Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Slovenije, zatim
izbijanjem rata između Srba i Hrvata, te pokušaji Beograda i Zagreba da rat prenesu na
teritoriju Bosne i Hercegovine, Jugoslavija je postala jedan od najvećih evropskih i
međunarodnih problema. Ti događaji imali su odraza i na položaj Muslimana u obra dijela
Sandžaka. Na Deklaracije Evropske zajednice izglasane u Hagu i Briselu te godine o
nepovredivosti i nepromjenjivosti republičkih granica, MNVS je postavilo zahtjev da Se
formiraju dvije autonomne oblasti Sandžaka, jedna za Srbiju (činile bije općine Novi Pazar,
Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš, Priboj), a druga za Crnu Goru (općine Rožaje, Petnica,
Plan, Pljevlja i Bijelo Polje);. Za slučaj spajanja dviju srpskih krajina (iz Hrvatske i BiH)
spojile bi se i obje oblasti u Sandžaku (postale bi pokrajina). MNV Sandžaka je, ustvari, tražilo
manja prava od onih što su ih zahtijevali Srbi u Hrvatskoj. Ono nije težilo ka secesiji i željelo
je da Sandžak ostane u okviru Jugoslavije.

472
Karta-XII (Geografski položaj Sandžaka u SFR Jugoslaviji)
 Stranka demokratske akcije i MNVS Sandžaka su krajem oktobra organizirali referendum
na kojem su se glasači velikom većinom izjasnili za potpunu političku i teritorijalnu
autonomiju.228 TJprkos prijetnjama i koncentraciji velikog broja jedinica JNA i milicije
referendum je pokazao pravo raspoloženje sandžaČkih Muslimana.
Dogovori čelnika Srbije i Hrvatske Slobodana Kfiloševića i Franje Tuđmana oko podjele
Bosne i Hercegovine, te njihova podrška Srpskoj demokratskoj stranci, odnosno Hrvatskoj
demokratskoj zajednici zaBiH u vezi sa etničkom regionalizacijom BiH, doveli su do toga da i
sandžački Muslimani postave zahtjev za stvaranjem administrativno-teritorijalne jedinice. U tu
svrhu dr. Sulejman Ugljanin 9. januara 1992. godine uputio pismo lordu Piteru Karingtonu,
predsjedavajućem Konferencije o Jugoslaviji. Istakao je da podržava nastavak Mirovne
konferencije o Jugoslaviji ali i zahtijevao “da se u daljem toku obavezno uvrsti i pitanje
Sandžaka kao posebne administrativno-teritorijalne jedinice, zatim da Sandžak bude
demilitariziran, da postane evropska regija i da Evropska zajednica i njene komisije vrše
direktan nadzor ostvarenja ljudskih prava i prava manjina”.
Gotovo čitav januar i februar 1992. godine delegacijaMNV Sandžaka, sa Sulejmanom
Ugljaninom na čelu, bila je u zvaničnim posjetama zemljama zapadne Evrope i u SAD. U svim
državama delegacija je primana sa pažnjom i razumijevanjem problema Sandžaka. Delegacija
se svuda susretala i sa ambasadorima islamskih zemalja. “Tamo nismo tražili oružje i pare, već
prava za Muslimane u Sandžaku’’. Ugljanin je po završetku posjeta izjavio još daje “svijet
prilično upoznat sa stanjem na Balkanu, pa i u Sandžaku, više i daleko više nego što mi možemo
i pretpostaviti”.
Muslimansko nacionalno vijeće za Sandžak je 28. februara 1992. uputilo pismo
predsjedavajućem Konferencije o Jugoslaviji u kome ga moli da na predstojećem zasjedanju
iznese zahtjeve sandžačkih Muslimana. U pismu se kaže i ovo: “Razlog tome je činjenica da
je položaj nesrpskih naroda u Srbiji sve nepodnošljiviji, da se nastavlja prisilna mobilizacija i
pored primirja (u Hrvatskoj), daje Sandžak sada i policijski i vojno okupiran”.
Lord Piter Karington je uvažio zahtjev MNVS. Upoznao je Konferenciju Evropske zajednice
u Briselu 7-9. marta 1992. sa sadržajem pisma. Na Konferenciji je prvi put Sandžak priznat kao
“entitet koji će biti razriješen na isti način kako budu razriješeni i ostali entiteti, saglasno Povelji
OUN i saglasno KEBS-ovim dokumentima”. Delagacija SDA je
zahtijevala da Muslimani u Sandžaku imaju isti status kao i Srbi u Kninskoj krajini i ostali
srpski entiteti na prostoru Hrvatske. Ovom odlukom Konferencije o Jugoslaviji Sandžak je
474

228 Od ukupnog biračkog tijela - 264 156 glasača na referendum je izašlo 185 437 glasača, što je iznosilo 70,9 % ukupnog glasačkog
tijela. Za političku autonomiju glasalo je 183 501 ili 98,92 % glasača.
postao problem Mirovne konferencije o Jugoslaviji, kao i problem Organizacije ujedinjenih
nacija.
Muslimani-Bošnjaci u Srbiji i Crnoj Gori početkom devedesetih godina XX vijeka u
svojim zahtjevima nisu tražili ništa više osim da bude uvažavan njihov nacionalni identitet.
Zahtijevali su da imaju pravo da organizuju kultumo-prosvjetna društva u kojima bi mogli da
izučavaju i njeguju svoju kulturu, istoriju i običaje. Tražili su da imaju svoju kulturnu
autonomiju i građanska prava u praksi, kao i ostali građani Srbije i Crne Gore. pošto to nisu
dobili u 1991. i u 1992. godini su počeli zahtijevati političku autonomiju i objedinjenje
teritorija na čitavom dijelu historijskog Sandžaka.

Književna i kulturna prošlost sandžačkih Muslimana-Bošnjaka

Sandžački Muslimani-Bošnjaci imaju bogatu kulturnu prošlost. O tome govore i sačuvana
djela usmene i pisane književnosti stvarane tokom nekoliko vijekova. Premda je većina
rukopisa sa ovog područja u ratnim vihorima sistematski uništavana, ipak je dosta sačuvano
u arhivima Istambula, Beča, Kaira i Sarajeva. Najznačajnija imena alhamijado književnosti
(pisana arapskim pismom a narodnim bosanskim jezikom) su Jahja Taslidži (Pljevljak),
Hadži-Hilmi Taslidži (obojica iz Pljevalja), Osman Kadić i Adem Hatem (obojica iz Bijelog
Polja), Šejh Mustafa i Osman-beg Ljubović (iz Herceg-Novog), Ahmed Alija Podgoričanin
(iz Podgorice), Alija Medović (iz Žabljaka). Značajni pisci starijih generacija su i Ahmed
Gurbi, Ahmed Akovi, Osman Akovi, Sakir Kurtćehajić, Salih ef. Gašević, Sulejman
Tabaković.
Sa ovog prostora iz sela Obrovo (kod Bijelog Polja) potječe i jedan od svjetskih velikana
epskog pjesništva Avdo Međedović (1860-1953). Srećnaje okolnost daje Harvardski
univerzitet (USA) prikupio i čuva pravu riznicu - najveću građu bosanskomuslimanske epike
u svijetu, oko dvanaest i po hiljada tekstova i oko hiljadu lirskih pjesama. Pod utjecajem
određenih srpskih i hrvatskih naučnih institucija vodi se pod odrednicom srpskohrvatske
pjesme, iako su njihovi prvi istraživači Milian Peri (Parry) i Bates Lord znali da pripadaju
tradiciji bosanskih Muslimana.229 > Ovaj Univerzitet čuva i 12 300 stihova Avde Međedovića.
Tu se nalazi i njegov ep Ženidba Smailagić Mehe koji je od 2 000 u narodu ranije ispjevanih
povećao na šest hiljada stihova.. Nažalost, u našim školama ni muslimanskobošnjačka djeca
ne uče iz ovog, u nas
štampanog djela, ni jedan stih, kao što ne znaju ni za stihove epskog pjevača Ćor-Huse
Husovića, rođenog u okolini Kolašina.
475

229 Vidi: Parry-Lord, Srpskohrvatske junačke pjesme, knj. II, izd. Srpska akademija nauka i Harward university Press (SAD), Beograd i
Kembridž, 1963.
 Muslimani-Bošnjaci iz Sandžaka su i u drugoj polovini XX vijeka iz svoje sredine dali veći
broj istaknutih književnika, naučnika, umjetnika, među kojima se ističu: Rifat Burdžović,
Muhamed Abdagić, Bećo Basic, Husejin Bašić, Ilijas Dobardžić, Rešad Dobardžić, Sait
Orahovac, Salih Ugljanin, Sabahudin Hodžić, Vehbija Hodžić, Ferid Muhić, Fehim Kajević,
Šefket Krcić, Muris Idrizović, Nusret Idrizović, Junuz Međedović, Mustafa Memić, Redžo
Mulić, Rasim Muminović, Bajram Redžepagić, Edib Hasanagić, Jašar Redžepagić, Ejub
Mušović, Behaudin Selmanović, Ćamil Sijarić, Izet Sijarić, Hamdija Šahinpašić, Zuvdija
Hodžić, Ibrahim Hadžić, Ismet Rebronja, Zaim Azemović, Fatima Muminović, Šefkija
Borančić, Maruf Fetahović, Hasan Hanić, Muvedeta Kreho, Ismet Čekić, Smail Čekić, Hilmija
Ćatović, Nurudin-Dino Trtovac, Ismeta Krcić, Enver Halilović, Džeko Hodžić, Refik Hadrović,
Nedžib Vučelj, Ibrahim Bakić, Alija Džogović, Safet Bandžović, Galib Omerbašić, Galib
Sulejmanović, Ismet Hadžić, Nedžad Bašić, Safet Sijarić, Ahmet Pupović, Bejto Redžepagić.

476
 IV
KOSOVO I M(m)USLIMANI (REPUBLIKA SRBIJA)

Iz prošlosti Albanaca
Albanci potječu od ilirskih plemena - starosjedilaca Balkana. Razni osvajači su ih
postepeno potiskivali u današnje planinske predjele Albanije odakle su se širili i tokom
vremena formirali kompaktnu cjelinu - narod. Od Četvrtog krstaškog rata (1204)
Albanci se postepeno šire prema srpskim teritorij ama, zatim ka Makedoniji i Epiru. U
srednjem vijeku bili su pod vlašću Bizanta, Makedonije, Normana, Mletačke republike,
u sastavu srpske države, pod Anžujcima iz Italije i, najzad, u sastavu Osmanskog
carstva. Albansko stanovništvo je pod srpskom vlašću, naročito u vrijeme vladavine
cara Dušana (1330-1355), služilo u srpskoj vojsci i vremenom je albanska vlastela
postala značajan činilac u zemlji. Od tog vremena se Albanci kao dobri i pokretljivi
stočari naseljavaju u neke dijelove Zete, Srbije, Makedonije, Epira i Tesalije.

Albanci i Kosovo u doba Osmanskog carstva

Poslije Maričke bitke (1371) i osvajanja Makedonije Osmanlije su često upadali i u
Albaniju. Borba Albanaca s Osmanlijama trajala je više od jednog vijeka. Sultan
Mehmed II, osvajač Konstantinopolja (1453), 1457. godine osvojio je više od polovine
Albanije. Nakon što je osvojio Srpsku despotovinu (1459) i Kraljevinu Bosnu (1463)
zauzeo je i cijelu Albaniju, osim Kroje. Do kraja vijeka Osmanlije su ovojili Kroju,
Skadar (1479), a zatim i Drač (1501).
Tada se u Albaniji islam postepeno širi. Prvo su ga primali feudalni gospodari, koji
su dobili timare od Osmanlija. Ni ovdje u prvim vijekovima nije bilo prelaženja na
islam nasilnim putem. Prema izvorima Rimokatoličke crkve iz 1622. godine u Albaniji
je tada bila samo jedna trećina muslimanskog stanovništva.
Pošto neka plemena (Velike Malesije, Dukađina i druga) nisu htjela da prihvate
osmanski timarsko-spahijski feudalni sistem, a u 477 tom otporu imala su podršku
Mletačke republike, Španije, Italije, Svete Stolice i Habsburške monarhije, kasnije i
Rusije, Osmanlije su u XVII i XVIII vijeku ulagale ogroman napor na širenju islama,
kako bi na taj način

478
suzbili utjecaj tih sila. Dajući značajne privilegije mnogim brdskim plemenima, Osmanlije su
u tome uspijevali. Proces islamizacije je trajao uglavnom do kraja XVIII vijeka. Oblasti su
podijeljene na bajrake sa Albancima bajraktarima na čelu (i sa nasljednom titulom), a davani
su im i Činovi i plate. Albanci su masovno regrutirani u osmansku vojsku i vremenom su stekli
veoma jak utjecaj u čitavoj Osmanskoj imperiji. Uz islam je u Albaniji za čitavo vrijeme
Osmanskog carstva bila jaka i Katolička crkva osobito na sjeveru zemlje, a Pravoslavna na
jugu.
Mnoga albanska plemena pružala su osmanskoj vojsci znatnu pomoć. Naročito su bili
cijenjeni katolički Mirditi. Albanci su, poput Muslimana- BoŠnjaka, brzo stekli značajno
mjesto i na Visokoj porti. Dali su preko 30 velikih vezira, kao i veliki broj najvećih vojskovođa.
Dvorsku gardu su većim dijelom, uz Bošnjake, oni činili. I ovdje se, kao što je bio slučaj u
Bosni, široko primjenjivao sistem đevsirme - uzimanje vojnika, “danak u krvi”. Albance su u
XVIII vijeku paše, begovi i ajani uzimali u svoju službu, jer su ovi planinci uživali ugled
najboljih i najvjernijih najamnika. Bili su organizirani u buljuke od oko 100 ljudi pod
zapovjedništvom buljukbaše, koji je zaključivao ugovore za svoje ljude, poput pravih
condotijera na Zapadu, sa iznajmiteljem.
Albanska plemena su u prvim vij ekovima osmanskog osvaj anj a izbj egla u planine.
Kasnije su, sa slabljenjem Carstva u pokrajinama, posebno u vrijeme ratova u XVII i XVIII
stoljeću, postala “strah i trepet Rumelije”. U to vrijeme Albanci se masovno šire u Rumeliji a
osobito se doseljavaju na Kosovu i u Makedoniju. Prema nekim istraživačima, ta albanska
naseljavanja su bila podsticana i sistemom zvanim mukati (dobro uzeto u zakup) koji je
prevladavao u to doba. Albanci su stizali sa planina i uzimali u zakup male komade zemlje od
veleposjednika. Tako su se trajno naseljavali. Pošto su većinom bili kršćani-katolici zajedno
sa domaćim srpsko-pravoslavnim stanovništvom pridružili su se habsburškoj vojsci prilikom
upada na Kosovo i u Makedoniju u osmansko-habsburškom ratu (1689-1690). Kad je
habsburška vojska poslije poraza bila prinuđena na povlačenje, veliki dio srpskog hrišćanskog
stanovništva, među kojima je bilo i Albanaca, sapatrijarhijom Arsenijem Čamojevićem na čelu
napustio je Kosovo i odselio u današnju Vojvodinu. Strahujući od represalija, najveći dio
ostalog albanskog stanovništva (mukatara) prešao je na islam, kao i dio Srba. Ubrzo su na
upražnjene prostore Osmanlije naselili nove albanske brđane, koji su tek po primanju islama
mogli da dobiju nove mukate i određene privilegije. Tako su se Albanci naselili u ravnicama
Đakovice, Prizrena, Peći, Tetova i drugih mjesta Kosova.
nakon habsburško-osmanskog rata (1736-1739), kada su Habsburgovci prodrli do Novog
479I

Pazara, a zatim se povukli sa većom

grupom Srba, na njihovo mjesto su naseljeni Albanci. Tada je ijedan dio srpskog življa oko
Novog Pazara primio islam. Narednih godina, a najviše u drugoj polovini XVIII stoljeća,
Albanci se naseljavaju u dolinu Labe i Južne Morave, do Leskovca i Surdulice, zatim u predjele
Skoplja, uz Kosanicu i Toplicu u prostor Kuršumlije i dalje prema Nišu. Osmanske vlasti su
omogućavali i podsticali ta naseljavanja jer su njima ojačavali svoje pogranične teritorije.
Poslije srpsko-osmanskog rata (1876-1878), priznanja nezavisnosti i određivanja granice
između Kraljevine Srbije i Porte na osnovu Berlinskog ugovora sve albansko stanovništvo,
navodno zbog učešća u ratu na strani Osmanske carevine, moralo je da napusti prostore
prisajedinjenih dijelova Srbiji i odseli u dobnu Labe, na Kosovo i u Metohiju.
Albanci su u vrijeme osmanske vladavine često, počev od kraj a XVI, pa do XX vijeka,
dizali bune i ustanke. U njima su zajedno sa katolicima i pravoslavcima učestvovali i
muslimani, koji su često bili organizatori i glavni učesnici. U Prizrenu na Kosovu je juna 1878.
godine obrazovana Albanska liga za odbranu prava albanskog naroda.. Njeno stvaranje je,
ustvari, podstakla Porta kako bi nakon revizije Sanstefanskog mira (marta 1878) mogla da
utječe na odluke Berlinskog kongresa (jun-jul 1878). Ligi je u početku cilj bio da očuva
ujedinjena četiri vilajeta: Skadarski, Kosovski, Bitoljski i janjinski u sastavu Albanije, a pod
zaštitom Porte. Ali, kada je Liga istupila sa idejom stvaranja samostalne Albanije Porta ju je
vojskom rasturila (1881). Velike sile, osobito Austro-Ugarska i Italija podsticale su taj
autonomistički pokret.
U doba kada je oformljen kod Albanaca široki nacionalni pokret 70% su već bih muslimani,
20% pravoslavni (uglavnom na jugu) i 10% katolici (na sjeveru).

Kosovo u sastavu Kraljevine Srbije i Kraljevine SHS (Jugoslavije)

Poslije Mladoturske revolucije 1908. godine, zbog turskih nacionalističkih i centralističkih
reformi, na Kosovu je - u Drenici, oko Peci, Prištine, Đakovice, Novog Pazara i Sjenice - (jula
1909. godine) izbio ustanak, koji je ugušen tek u oktobru. Iduće godine izbio je u Labu,
Gnjilanu, Lipljanu i Peći, zatim se proširio na Debar i srednju Albaniju. I taj ustanak je ugušen.
Nakon dvije godine (1912) obuhvatio je čitavu teritoriju Kosova i Novopazarski sandžak,
sjeverno Povardarje i južno Pomoravlje. Ovoga puta su turske trupe bile primorane da napuste
gradove. Upad Albanaca u dolinu Vardara i namjera Porte da im prizna autonomij u, bio je,
između ostalog, razlog i povod da Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka uđu u rat - Prvi
balkanski (1912). Nakon Drugog balkanskog rata (1913) velike sile su augusta iste godine
odlučile da se uspostavi nezavisna

480
Albanija, a da Kosovsko-metohijska oblast pripadne Srbiji. U Prvom svjetskom ratu
Kosovo su okupirale austrijskougarske trupe.
Nakon Prvog svjetskog rata Kosovo je sastavni dio Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca, odnosno Jugoslavije. Albansko stanovništvo, najvećim dijelom islamske vjere,
bilo je nacionalno potpuno obespravljeno. Nije imalo prava na upotrebu svoga jezika u
javnom životu i nastavi a u veoma malom broju škola predavalo se isključivo na srpskom
jeziku. Albanci nisu smjeli imati nikakvih svojih nacionalnih i kulturnih institucija.
U namjeri da se izmijeni etnička struktura stanovništva i dovedu kolonisti iz Srbije,
Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Like provedena je agrarna reforma koja je teško
pogodila ne samo feudalce već i siromašnije Albance i Turke. Između dva rata prema njima
su vršene razne represalije ne samo zbog njihovog nacionalnog porijekla, već i zbog
pripadnosti islamskoj religiji. U tom vremenu iselilo su u Republiku Tursku Kraljevinu
Albaniju više hiljada ljudi.
***

U toku Drugog svjetskog rata teritorija Kosova je bila podijeljena između Italije,
Njemačke i Bugarske. Najveći dio pripao je Italiji, koja ga je priključila svom protektoratu
Albaniji. Italijani su doveli veći broj Albanaca iz emigracije i preko njih organizirali
šiptarsku kvislinšku vlast. Uvođenjem administracije u kojoj su bili isključivo Albanci,
otvaranjem školana albanskom jeziku, odobrenjem nošenja oružja, plaćanjem viškova
poljoprivrednih proizvoda po visokim cijenama, povećanim uvozom artikala široke
potrošnje, povraćaj em agrarnom reformom oduzete zemlje italijanski okupator je uspio
da pridobije znatan dio albanskog naroda. Italijani su od Albanaca obrazovali poluvojničke
dobrovoljačke formacije i malobrojnu inteligenciju uključili u svoj aparat vlasti.
Tako je postupio i njemački okupator (1943-1944), s tim što je Albance više uvukao u
svoje vojne formacije, od kojih je formirana jedna SS divizija zvana Skender-beg.
Oba okupatora su imala korektan odnos prema islamskim institucijama. Nisu se
miješali u unutrašnje vjerske organizacije. Oformljeno je novo upravno tijelo - Ulema
medžlis. Pod njegovu vrhovnu vlast potpali su i muslimani iz okupiranih dijelova
Jugoslavije - Kosova, Crne Gore i zapadnog dijela Makedonije. Dio uleme je organizirano
pružao
481 otpor stranoj vlasti, a dio je, kao i drugdje, s njom sarađivao.
U vrijeme okupacije na Kosovu je organizirana i politička organizacija Bali kombetar
(Nacionalni front) čiji je centar bio u Albaniji. U njenom programu bilo je stvaranje velike
Albanije priključenjem Kosova i
Metohije i dijelova Makedonije i Crne Gore, borba protiv komunizma, itd. Oslanjala se na
oba okupatora.
U toku Drugog svjetskog rata Albanci sa Kosova postepeno su se uključivali u jedinice
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. U njima su u prvim godinama većinu činili Srbi
i Crnogorci. U gotovo svim partizanskim odredima, četama i bataljonima ili, pak, u
organima narodne vlasti i u političkim organizacijama narodnooslobodilačkog pokreta
(NOP-a), bilo je i Albanaca i Muslimana, pa i Turaka i Roma. Tu borbu je organizirala i
vodila Komunistička partija Jugoslavije sa Josipom Brozom Titom na čelu.
Ujesen 1942. godine na Kosovu je obrazovan i privremeni Glavni štab partizanskih
odreda za Kosovo i Metohiju. U proljeće 1943. godine formiran je i Glavni štab
Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda za Kosovo i Metohiju. Pored Prve
kosovsko-metohijske brigade (14. jun 1944) do kraja 1944. godine formirano ih je još
sedam od svih narodnosti na Kosovu. Dio Albanaca nalazio se i u sastavu albanskih brigada
Narodnooslobodilačke vojske (NOV) Albanije. Znatan broj ih je sa Kosova učestvovao
zajedno sa Srbima i Crnogorcima i drugim u završnim operacijama Jugoslavenske armije
sve do oslobođenja čitave zemlje.
U zimu i proljeće 1945. godine balisti su organizirali i podigli ustanak dijela Albanaca
na oslobođenom Kosovu. Ustanak je do kraja marta slomljen.

Položaj Albanaca i muslimana drugog etničkog porijekla u Autonomnoj pokrajini

Kosovo (1945-1991)
Nakon Drugog svjetskog rata, uspostavljanjem socijalističkih društveno-političkih
odnosa, položaj islamske vjere bio je različit od zemlje do zemlje. U Albaniji je do sredine
pedesetih godina režim uvažavao religiju i dozvoljavao ispovijedanje svih vjera, koje su
Ustavom iz 1946. godine odvojene od države. U Albaniji islam nikad nije proglašen za
državnu vjeru, iako su u njoj većinom pripadnici islamske vjeroispovijesti.
Dekretom Komunističke partije Albanije i države od 1967. godine u Albaniji su
ukinute sve vjere, srušene ili zatvorene gotovo sve džamije i crkve, dok su neke
pretvorene u kulturne ustanove. Prema albanskom Ustavu iz 1976. godine “država ne
priznaje nijednu religiju, ona podržava i razvija ateističku propagandu, kako bi se
ljudima usadila naučna materijalistička predstava o svijetu...”
Tako, zvanično, muslimana i kršćana nije bilo sve do ljeta 1991. godine, kada su
ukinute
482 sve ranije zabrane.
 Za razliku od Albanije, u socijalističkoj Jugoslaviji sve su religije, prema svim ustavima i
zakonima, ravnopravne i mogle su se javno ispovijedati. Država je i materijalno pomagala sve
vjerske institucije, ali im nije dozvoljavala javnu propagandu.
Položaj Albanaca, ako izuzmemo pedesete i početak šezdesetih godina XX vijeka, i prema
ustavima i prema svim zakonima, ali i u praksi, bio je povoljan. Albanci na Kosovu, za razliku
od svih pripadnika islamske vjere drugih nacionalnosti, imali su ne samo sva nacionalnu,
politička, kulturna, ekonomska, nego i vjerska prava. Kosovo je doživjelo takav duhovni,
materijalni i društveni napredak šezdesetih, sedamdesetih i početkom osamdesetih godina da je
služilo za primjer ostalim socijalističkim zemljama. Podignuta je snažna industrija, razvijeni su
mnogi gradovi, otvoreno je više stotina novih osnovnih i srednjih škola, također, i Univerzitet
sa više fakulteta. Albanci su imali potpunu političku, kulturnu i ekonomsku autonomiju. Čak je
Kosovo bilo po Ustavu SFRJ sastavni dio jugoslavenske federacije i države. Kosovo je u svakom
pogledu razvijenije od susjedne Albanije. Zatim, Albanci su gradili, izuzev u većim gradovima,
svoje džamije i druge vjerske objekte, u kojima su slobodno vjerski obrazovali djecu.
U vrijeme ovog Uspona i svestrane društvene afirmacije Albanaca na Kosovu, zbog albanske
nacionalističke partijske birokratije i njene osionosti, isti položaj na Kosovu nisu imali bosanski
Muslimani (Južni Slaveni) i Romi. Turci su, iako i oni izloženi pritiscima asimilacije u Albance,
bili u boljem položaju nego druga dva pomenuta etnikuma. Položaj Srba i Crnogoraca, premda
su učestvovali na važnim položajima u svim strukturama vlasti, također, je bio nepovoljan.
Zbog nacionalističke euforije među Albancima i njihove težnje za Kosovom republikom,
koja bi se, eventualno, pripojila Albaniji, sredinom osamdesetih godina dolazi do žestokog
sukoba između Albanaca sjedne, i Srba i Crnogoraca, s druge strane.
U tim sukobima Albanci su krajem osamdesetih godina promjenom Ustava u Srbiji", a
naročito provođenjem raznovrsnih mjera i zakona, vremenom izgubili ne samo povlašćeni
položaj na Kosovu, nego, kako njihove političke partije i vođi ističu, i sva autonomna, politička
i ©stala prava. Na desetine hiljada ljudi je istjerano iz fabrika, rudnika, škola, državnih ustanova.
Prema Pismu Helsinki Voč komiteta, krajem 1991. godine je “86 % Albanaca na Kosovu živjelo
ispod granica’ siromaštva”.2865 Više stotina hiljada je, zbog kršenja propisa, zakona, učešća na
demonstracijama i manifestacijama i iz drugih razloga prošlo policijski tretman. Prema izjavi
pokrajinskog sekretara za unutrašnje

286) Borba, 5. februar 1 992, str. 14.

poslove Rahmana Morine iz 1988. godine, do tada je “pročešljano”
483
580 000 Albanaca. U
toj deceniji (1981-1991) ubijeno je 105, a ranjeno 500 Albanaca. Kosovo je postalo ne samo
unutrašnji problem Republike Srbije i SFR Jugoslavije nego i Evrope.
Prilikom razgovora desetočlane delegacije Skupštine NATO-a, potkomisije za KEBS,
sa članovima Odbora za spoljnu politiku Skupštine Srbije o položaju i pravima manjina u
Republici Srbiji, predsjednik višestranačkog odbora Skupštine Srbije dr. Aleksandar Prlja
je istakao “... da se u svetu netačno interpretiraju odnosi Srbije prema njenim nacionalnim
manjinama, posebno prema albanskoj.... Istina je drukčija, a to je da Albanci imaju sva
prava priznata po međunarodnim standardima uključujući i šklovanje na matemj em jeziku
sve do univerziteta i to pravo im se i danas bez oklevanja priznaje... Ali problem je u tome
što albanske političke organizacije nastoje da teritorijalno izdvoje Kosovo i Metohiju iz
Srbije... Albanci su u odnosu na ćelu Srbiju, nacionalna manjina i da im autonomija, u
smislu kulturnih, obrazovnih i drugih prava, nije oduzeta, a da nijedna vlada u svetu ne
može dozvoliti stvaranje države u državi...” 230 >
U propagandističkim, a često i zvaničnim sopćenjima i djelovanjima, uporno se govorilo
daje Albance zahvatio i da ga podržava “islamski fundamentalizam”, i da tu, ustvari, treba
tražiti uporište albanskog nezadovoljstva i političkih deformacija. Ovakve zaključke
prvenstveno su plasirali šovinisti iz drugih nacija opterećeni i vlastitim vjerskim
fanatizmom, pa otuda i nisu mogli razlikovati vjeru od nacije.
Da su albanski nacionalsiti i šovinisti bili opterećeni i vođeni “islamskim
fundamentalizmom”, ne bi se asimilatorski i represivno odnosili prema pripadnicima
islamske vjere drugih nacinalnosti i narodnosti, kao što se to dešavalo. Osim toga, kod
Albanaca je, kako to zaključuje i beogradski historičar Ivan Đurić,vrstan poznavalac
historije albanskog naroda, važnija pripadnost plemenu i svom narodu od svih drugih
osjećaja. Još se nije desilo u njihovoj historiji da su međusobno vodili bilo kada i bilo kakav
vjerski rat, što je jedinstven slučaj u Evropi.
Gorani - Muslimani (Republika Srbija)
Do Drugog i nakon toga rata u Jugoslaviji, sve do popisa stanovništva 1981. godine, u
južnim dijelovima Srbije i na Kosovu za nekoliko desetina hiljada (prema najnovijim
podacima 100 000) južnoslavenskih Muslimana nije priznavan poseban etnikum, niti je
prikazivan u bilo kakvim državnim statistikama. U doba euforije albanskog nacionalizma
(šovinizma) šezdesetih i sedamdesetih godina, kao i u doba italijansko-albanske fašističke
okupacije, ovi Muslimani su bili izloženi potpunoj asimilaciji u
Albance. U vrijeme političkih i drugih sukoba između Albanaca i Srba osamdesetih godina, od
oba ova naroda su, kao i od njihovih zvaničnih vlasti i medija informisanja, sve do nedavno bili
prosto ignorisani. Najčešće su ih i Srbi i Makedonci “gurali” u albansku nacionalnost.
484
Isto kao Što je do skora bio slučaj sa Makedoncima-Muslimanima u zapadnoj Makedoniji,

230 Borba, 5. februar 1 992, str. 14.

tako je državna briga o Goranima i drugim južnoslavenskim Muslimanima na Kosovu
prepuštena Albancima, koji su za njih otvarali posebne škole na albanskom jeziku, albanizirali
njihova prezimena, čak im naturali tradicionalni stil odijevanja.
Ekonomski, politički i društveni položaj ovih Muslimana bio j e, ustvari, sličan položaju i
tretmanu južnoslavenskih Muslimana u Makedoniji.
Na Kosovu žive Muslimani (sa velikim početnim slovom M) različitog južnoslavenskog
etničkog porijekla. Jedni su Gorani (Goranci), koji se u zvaničnim statistikama najčešće
izjašnjavaju kao Muslimani, a drugi se nazivaju i izjašnjavaju samo kao Muslimani ili bosanski
Muslimani, ili, pak, Bošnjaci.
Mnogi se pitaju ko su zapravo Gorani i Muslimani. Ponekad se u nekim dnevnim listovima
i revijalnim časopisima o njima nešto i napiše, ali rijetko potpuno i tačno, zbog raznih
nastojanja da se ovaj narod asimilira bilo u Albance, Srbe ili Makedonce.
Etnikum Gorana danas živi na jugu Kosova, u 17 sela Gore, u općini Dragaš, ukliještenih
između Šar-planine i Koritnika u planinskom, sve do skora bespuću, uz samu granicu sa
Albanijom. Općina Dragaš je bila i Ostala najsiromašnija u Jugoslaviji. Naselja Goranaca ima i
u Makedoniji. Njihovo porijeklo Je južnoslavensko. Kroz vijekove su sačuvali svoj arhaični
jezik, običaje i tradiciju. I danas njeguju narodnu književnost. Istina, o jeziku Gorana i njegovom
nazivu stručnjaci za jezik iz Makedonije i Srbije, a i sami Gorani, oštro polemiziraju o tome gdje
ga svrstati i kako nazvati. Makedonski lingvisti, historičari, istraživači i političari tvrde daje taj
jezik istovjetan sa makedonskim, srpski da pripada tipu “prelaznih govora”', tj. da ima “crta i
makedonskog i srpskog jezika”. Međutim, sam narod ga naziva goranskim.
Gorana, koji govore goranskim jezikom i njihovih naselja ima i u Albaniji. Ustvari, Gora je
prilikom određivanja granice 1924. godine podijeljena između Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca i Albanije. Albaniji je pripalo devet a Kraljevini SHS osamnaest goranskih sela. 231

231 Goranska sela u kojima se govori goranskim jezikom a koja su tada pripala
485
Albaniji su: Borje, Šišteva, Orešak, Orgošte, Pašika, Cmovljevo, Novo Selo, Zapot i Košarište. Na Kosovu, u sastavu Srbije, nalaze
se ova goranska sela: Rastelica, Kruševo, Zli Potok, Globočica, Bačka, Dikance, Brod, Kukuljane, Ljubovište, Lještane, Radeša,
Vraništa, Oručuša, Veliki Krstec, Mali Krstec, Rapča, Mlike i varošica Dragaš. U Makedoniji se nalaze dva goranska sela: Urvič i
Jelovljane.
 Gorani su najviše bave stočarstvom, zanatstvom, poslastičarstvom i Često odlaze u
pečalbu. Goranci-poslastičari živjeli su u 250 gradova širom bivše Jugoslavije. Među
njima ima i doktora nauka, profesora, pravnika, ljekara i ekonomista. Svi su pripadnici
islamske vjeroispovijesti, koju su, prema nekim podacima, primili još prije Kosovske
bitke (1389).
Pošto je ovaj gorŠtački narod kroz vijekove, pa i u najnovije doba prepušten sam sebi,
odolijevajući bilo čijoj asimilaciji, razvio je jak osjećaj posebnosti. Sami se, dakle,
nazivaju Goranima, a u etničkom opredjeljivanju prilikom popisa stanovništva aprila
1991. godine gotovo su se svi izjasnili da su po nacionalnosti Muslimani (sa velikim
slovom “M”). Radi svog specifičnog jezika pripadaju Južnim Slavenima, a zbog
islamske vjere muslimanskom kulturnom krugu. Nacionalna svijest je proizvod XIX i
XX vijeka (i posljedica, između ostalog, francuske revolucije), koja se rađa, traje ili
izumire u skladu s historijskim razvojem društva u cjelini. U feudalno doba primarna
svijest je bila u pripadnosti feudalnom društvu - klasi, religiji, a u XX vijeku primarna
je još nacionalna svijest u mnogim zemljama, naročito kod naroda Balkanskog
poluostrva.
Prema popisu stanovništva iz aprila 1991. godine, Gorana-Muslimana je bilo 16 088.
Izjasnili su se, osim pojedinaca, kao pripadnici islamske vjere, a jazik označili kao
goranski, zatim bosanski, srpski i makedonski. Goranci pečalbari nisu učestvovali u
popisu stanovništva, jer su u tim proljetnjim danima živjeli i radili širom Jugoslavije i
Evrope. Inače, Gorana-pečalbara ima između pet i šest hiljada.
U Gori je tada djelovalo više političkih stranaka. Najviše članova i simpatizera imala
je Stranka demokratske akcije koja je u sastavu SD A za Kosovo. Osnivačka skupština
SDA za Goru održana je, u prisustvu više hiljada ljudi, 18. novembra 1990. godine u
Rastelici (najvećem selu Gore). U Gori je tada djelovala još Socijalistička partija Srbije
i Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju.

Muslimani-Bošnjaci na Kosovu
Pored Gorana ili Goranaca, na Kosovu (najviše u Kosovskoj Mitrovici - oko 6 000,
zatim u Prizrenu, Peći, Đakovici, Prištini, Istoku, dijelu Dečana) i u dijelovima južne
Srbije (Preševu, Bujanovcu i u nekim drugim mjestima), 486 živi više od stotinu hiljada

južnoslavenskih Muslimana. Oni se etnički i nacionalno u najvećem broju izjašnjavaju

kao Muslimani- Bošnjaci.
 Njihov društveni i politički položaj bio je sličan položaju Gorana premda se od njih
razlikuju i po jeziku, a čini se, i porijeklu. Jer, ovi Muslimani iz Bosne i Hercegovine
dobrim dijelom su se na Kosovo naselili poslije austrougarske okupacije (1878) i
aneksije Bosne i

487
Hercegovine (1908), a najviše iz Sandžaka u vrijeme Prvog balkanskog rata (1912), zatim nakon
Prvog svjetskog rata, te u vrijeme velikih pokolja muslimanskog stanovništva od Đurišićevih
Četničkih odreda 1942. i početkom 1943. godine. Posljednji veći talas iseljavanja Muslimana-
Bošnjaka iz Sandžaka na Kosovo dogodio se 50-tih i 60-tih godina u socijalističkoj Jugoslaviji.
Sačuvali su svoj jczz'k kojeg nazivaju bosanskim* običaje i tradiciju. Nažalost, u novoj sredini
oni nisu imali nikakvih nacionalnih, kulturnih ili nekih drugih (osim vjerskih) institucija. Dok su
Albanci i Turci u socijalističkoj Jugoslaviji imali i vjerske i svjetovne škole, dnevne listove,
revijalne i naučne časopise, pozorišta, sportska i druga udruženja, Čak i univerzitet do 1989.
godine, Muslimani na Kosovu i u južnoj Srbiji su se morali uklapati i snalaziti “u skladu sa općim
ustavnim pravima koja im pripadaju kao i svim građanima Srbije”. Ustvari, oni su bili osuđeni
na asimilaciju - bilo u Albance, bilo u Srbe. Muslimani-Bošnjaci su tome pružali otpor.
Međutim, nacionalno osvješćivanje Muslimana naglo je ubrzano nakon žestoke ne samo
antialbanske već i antimuslimanske i antiislamske kampanje vođene u Srbiji krajem 80-tih
godina. Pošto se nacionalno nisu osjećali Albancima, Turcima niti Srbima, Muslimani-Bošnjaci
su počeli da osnivaju svoje političke stranke i da ih formiraju uglavnom kao ogranke
muslimanskih političkih stranaka iz Bosne i Hercegovine.
Prva je osnovana (u Vitomirici, kod Peći, oktobra 1990) Stranka demokratske akcije za
Kosovo (SDAK). Za predsjednika je izabran dr. Numan Balić. Njen osnovni zadatak od početka
je bio razvijanje nacionalne svijesti i očuvanje nacionalnog identiteta Muslimana, zaštita svih
njegovih prava, osiguranje istinski demokratskog života na Kosovu, razvijanje dobrih odnosa
među narodima i republikama. Članovi ove stranke, kao i njeni simpatizeri, isticali su svuda da
Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom matičnom republikom. Isticali su i potrebu očuvanja
Jugoslavije;, kao garanta očuvanja bosanskih Muslimana u ostalim dijelovima zemlji - u
Makedoniji, Sandžaku, Hrvatskoj i u Sloveniji. Ovakav stav imala je i Demokratska reformska
stranka Muslimana za Kosovo (DRSM). Ona je djelovala, uglavnom, na području Prizrena.
Bliska je vladajućoj Socijalističkoj partiji Srbije, Držala se stava da su Muslimani “najmanje
doprinijeli nacionalnim podjelama i da stoga mogu poslužiti kao spona u prevazilaženju totalne
isključivosti između Srba i Albanaca”. Bosanskih Muslimana, kao i ©orana i Muslimana iz južne
Srbije, ima i u drugim političkim strankama i pokretima.
Muslimani su u više mjesta formirali i svoja kulturna društva Preporod. Prvo j e osnovano u
maju 1991. godine u Kosovskoj Mitrovici. Za predsjednika je izabrana inž. Hurija Džudžević.

488
 Izlazak Muslimana-Bošnjaka iz anonimnosti i njihovi zahtjevi za ravnopravnošću sa drugim
narodima i narodnostima u Srbiji nije primljeno sa razumijevanjem. Naprotiv, vladajućoj stranci
u Srbiji, Socijalističkoj partiji Srbije, pa i gotovo svim opozicionim političkim partijama, nije
odgovaralo da Muslimani, kao treći narod po brojnosti, predstavljaju bilo kakav politički činilac.
Jer, osim ovog srpsko-albanskog pitanja, otvoreno je i muslimansko-bošnjačko pitanje. Time je
kosovski problem postao multinacionalni problem.
Umjesto da se to rješava demokratskim putem u Srbiji je u čitavoj 1991. godini pojačavana
antimuslimanska i antialbanska kampanja, U javnim sredstvima informisanja Muslimanima je
osporavan nacionalni identitet. I političari Srbije su tvrdili da su Muslimani - Srbi islamske vjere.
Članovi, aktivisti, pa i rukovodioci SDA za Kosovo doživljavaju su različite oblike policijske
represije zbog javnog izražavanja svoje političke, kulturne i nacionalne posebnosti. Više ih je
hapšeno, fizički maltretirano i osuđeno bez ikakve krivice. To se desilo i predsjedniku Stranke
demokratske akcije za Kosovo dr. Numanu Baliću.
Takvo držanje zvaničnih vlasti i opozicionih partija prema Muslimanima dovelo je do
približavanja i uzajamne podrške Albanaca i Muslimana-Bošnjaka. To se osobito manifestiralo
na političkom referendumu za Kosovo. Albanci su se odrekli pretenzija da asimiliraju bosanske
Muslimane. Doduše, to treba da izdrži i probu vremena: Jer, premda bosanski Muslimani, kao i
Gorani-Muslimani, pripadaju Islamskoj vjerskoj zajednici, iz njihove sredine sve do kraja 1991.
godine nije bilo niti jednog imama, a kamoli nekog višeg vjerskog dostojanstvenika. Svi su bili
samo iz redova Albanaca. Takav sastav je bio i u najvišem organu - Mešihatu IZ za Kosovo.

Turci - muslimani
Na Kosovu i u drugim dijelovima Srbije 1991. godine živjelo je 11 500 Turaka (1981. godine
bilo je 13 890 Turaka a od toga broj a na Kosovu je živjelo 12 513)-. Na Kosovu i u Makedoniji
u vrijeme osmanske vladavine bilo ih je više stotina hiljada. U vrijeme balkanskih ratova, zatim
između dva svjetska rata, potom pedesetih i šezdesetih godina, u velikom broju su se iselili u
Tursku. Svi su pripadnici islamske vjere. U Srbiji i Makedoniji Turci imaju sva prava koja im
pripadaju po evropskim mjerilima (jedno vrijeme su bili izloženi gruboj asimilaciji u Albance).
Romi - muslimani
Na Kosovu, kao i u južnom dijelu Srbije živi više desetina hiljada Roma koji su islamske
vjeroispovijesti, Od toga broja na Kosovu, prema
popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo je 42 806 Roma. Mnogi od njih se izjašnjavaju i kao
489
Albanci ili kao Muslimani.
Njihov nezavidan društveni, ekonomski i politički status sličan je u svim krajevima
Jugoslavije. Istina, mnogi su stekli razne stepene obrazovanja i doživjeli u socijalističkoj
Jugoslaviji i značajniju društvenu afirmaciju, ali više kao pojedinci, a ne kao čitava narodnosna
grupa koja je i dalje na marginama sveukupnog života.

Brojno stanje stanovništva

Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija nalazi se u sastavu Republike Srbije, u njenom
jugozapadnom dijelu. Površina ove pokrajine iznosi 10 887 kvadratnih kilometara. Posljednji
popis stanovništva u SFRJ, izvršen 1991. godine, Albanci su bojkotirali. Prema zvaničnoj
statistici u SFRJ je živjelo 2.350.000 Albanaca (u Srbiji ih je tada ukupno bilo 1.686.661 ili
17,2% od ukupnog broja stanovništva - 9 791 475). Albanaca najviše živi na Kosovu -1.607.690
ili 82,2%. Albanske političke partije sa Kosova tvrde daje Albanaca u SFR Jugoslaviji bilo preko
tri miliona ljudi. Na privremenom radu u Zapadnoj Evropi i Americi bilo je tada oko 250 000
radnika Albanaca porijeklom iz Jugoslavije.
Prema Republičkom zavodu za statistiku u 1991. godini je na Kosovu i Metohiji bilo 1 954
747 stanovnika. Od toga 1.607.690 Albanaca, 195 301 Srba, 57 408 Muslimana-Bošnjaka, 20
045 Crnogoraca, 42 806 Roma, 10 741 Turaka i preko 20 000 ostalih.
Tačan broj pripadnika Islamske zajednice nije poznat, jer se albansko stanovništvo ni o tome
nije htjelo izjašnjavati. No, zna se da su Albanci, Muslimani, Romi i Turci ogromnom većinom
pripadnici islamske vjere.

490
 CRNA GORA I M(m)USLIMANI (XV-XX VIJEK)

Sažet pregled prošlosti (od VII do kraja XV vijeka)

Južni Slaveni su naselili prostore današnje Crne Gore u VII vijeku. Najprije su na
području omeđenom Jadranskim morem, Skadarskim jezerom i rijekom Zetom osnovali
državu Duklju. U njenim gradovima su ostali Romani (Latini), a u planinama romanizirani
tračko-ilirski stočari - Albanci i Vlasi. I ovdje su Južni Slaveni donijeli iz prapostojbine
pagansku vjeru i ispovijedali je sve do primanja kršćanske vjere iz Rima. Zemlja se zvala
Zeta od XI do sredine XV vijeka, a od tada Crna Gora. Zetom su sve do 1189. godine, kada
je Stefan Nemanja pripojio Raškoj, povremeno vladali Bizantinci, (u vrijeme Časlava
Klonimirovića) Makedonci. U sastavu Srbije će zadržati poseban položaj sve do pada pod
vladavinu Osmanlija krajem XV vijeka.
Zećani su bili rimokatoličke vjere sve dok ih početkom XIII vijeka Sv. Sava nije preveo
u pravoslavlje. Njegov brat Vukan, vladar Zete, a kao dobar katolik, u nekoliko navrata je
denuncirao i predlagao papi da se povede krstaški rat protiv patarenske (bogumilske) Bosne
i njenog bana Kulina.
Dukljani, odnosno Zećani, dolazili su u dodir s muslimanima još dok su Saraceni
(Arabljani) vladali južnom Italijom i Sicilijom, a i napadali u IX i X vijeku na obale Duklje.
Prave veze sa muslimanima, koje će trajati vijekovima i sve do danas, Zeta je počela da
ostvaruje poslije raspada Dušanovog carstva, kada se od Kosovske bitke (u kojoj jedino
Zećani nisu učestvovali) odvojila kao posebna oblast pod Balšićima. U to vrijeme njihov
vladar Đurađ II Stracimirović (1385-1403) imao je dobre odnose s Osmanlijama koji su već
tada prodirali u Albaniju. Po nagovoru Đurađa, Osmanlije su preko njegove zemlje pokušali
da s velikom vojskom upadnu u Kraljevinu Bosnu, ali su 1388. godine kod Bileće teško
poraženi. Tada se jedva spasio i najveći tadašnji osmanski vojskovođa Lala Šahin, koji je
rukovodio i čuvenom bitkom na Marici 1371. godine.
U to vrijeme unutar granica Kraljevine Bosne bila je sva današnja Hercegovina do
Polimlja, uključujući i Onogošt. Njen kralj Tvrtko I 491
podigao je na ulazu u Boku Kotorsku 1382. godine i luku Novi (Herceg- Novi). Potčinio je i
Kotor kojim je vladala Ugarska, dok će kasnije Stjepan Vukčić pripojiti (1441) Bosni i svu
 gornju Zetu.
U XV vijeku, u vrijeme čestih provala Osmanlija u Srpsku despotovinu i u Bosnu, poslije
vladavine Balšića (Balše III -1403-1421), Zetom (koja se od oko 1435. godine naziva Crnom
Gorom - na turskom Kara Dag), vladali su, nekad u okviru despotovine, a najčešće kao
osmanski ili mletački vazali, Crnojevići - Stefan (oko 1440), Ivan-beg (1465-1490) i Đurađ
(1490-1496). Tada je Crna Gora bila svedena na malu oblast koja se protezala zapadno od
Morače i od rijeke Zete na istoku do zaključno planinskih krajeva iznad Kotora i Budve na
zapadu. To je bila oblast koja se sada naziva Starom Crnom Gorom. Kada su Osmanlije najzad
zauzeli Skadar i Žabljak 1479. godine pokorili su i Zetu i podvrgli je skadarskom sandžak-
begu.
Ivanu Crnojeviću je uspjelo da se u vrijeme dinastičkih borbi u Osmanskom carstvu (1481)
vrati u Crnu Goru. Ubrzo, kako bi zadržao status, morao je da prizna osmansku, vrhovnu vlast, da
sina Stanišu pošalje na Portu gdje je primio islam i dobio ime Skender. Ivanova prijestonica bila
je na Cetinju. Tu je 1484. godine sagradio Bogorodični manastir i uspostavio sjedište zetske
mitropolije. Nakon Ivanove smrti Crnom Gorom je zavladao njegov sin Đurađ, koji je 1496. morao
da pobjegne i da preda vlast Svom bratu Stevanu. Pošto Osmanlije nisu ni njemu Vjerovah
skadarski sandžak-beg je s vojskom zaposjeo oblast Cmojevića i definitivno je 1499. L godine
pripojio svom sandžaku. Pošto pomoć nije dobijao ni od koga,
f Đurađ je morao da svog mlađeg sina Solomona pošalj e u Istambul, gdj e j e P kao i stric mu
Staniša primio islam. Nakon pokaj anja i prihvatanj a islama,
sultan gaje postavio za beglerbega Anadolije, gdje jer umro.
Premda je Crna Gora bila pripojena Skadarskom sandžaka, sultan je, da bi pospješio proces
islamizacije, obnovio Sandžak za Crnu Ćoru, a za sandžak-begapostavio Ivanovog sina
Skender-bega (1514-1528). On je pomagao i štitio Pravoslavnu crkvu, a u svojoj vojsci i pratnji
imao je i muslimane i kršćane. Sjedište mu je bilo u Žabljaku. Nakon njegove smrti Crna Gora
je ponovo pripojena Skadarskom sandžaku (bila je jedno vrijeme i u sastavu Hercegovačkog
sandžaka u 'Bosanskom pašaluku).

Širenje islama i Stara Crna Gora u doba osmanske vladavine

Tok i način islamizacije u Zeti, odnosno Crnoj Gori, bio je sličan onom u Makedoniji i Srbiji.
Razlika je što Osmanlije ovdje, kao stoje bio slučaj i s Bosnom, nisu vršili nikakvu kolonizaciju
življa osmanskog porijekla. Islam su prihvatili široki slojevi, osobito u župskim predjelima i na
prostorima crnogorskog dijela današnjeg Sandžaka. Najprije su islam

492
primali zetski feudalci iz despotovine, potom iz obnovljene Podgorice, koja je brzo postala
najveće islamsko središte, te Žabljaka, ranije prijestonice Zete. Postepeno se širio prema
planinskim dijelovima, kao i iz Skadra na Primorje. Vremenom su i u samom Cetinju i
okolini nastala muslimanska naselja od življa slavenskog porijekla.
Islamizacija je, prema historijskim izvorima, i u Crnoj Gori vršena postepeno i bez nasilja.
Taj proces je trajao preko 300 godina. I poslije propasti despotovine i Zete, uz muslimanske,
postojale su dugo vremena i kršćanske spahije. Takvih primjera u arhivskim izvorima ima
dosta: neke starješine kršćanskih bratstava koja će se kasnije razviti u plemena su osmanske
spahije (godine 1497. pominju se trojica iz Pipera); u oblasti Plava bilo je tada više kršćana
spahija, među kojima i dva Cmojevića iz dinastije Cmojevića; kršćanski spahija Vojin
Podblaćanin je sa stricem Georgijem 1592. godine obnovio manastir Sv. Trojice kod
Pljevalja; za Raškoviće u Starom Vlahu se zna da su kao stara vlastela imali svoje spahiluke
sve do XVIII vijeka. Istina, prelaskom na islam zetska vlastela je ne samo spašavala svoje
nasljedne baštine ili posjede već je zadržavala i dobijala i druga feudalna prava. Begovske
porodice u Crnoj Gori i Sandžaku dobrim dijelom potječu od te stare vlastele.
Za njihovim primjerom išao je i običan svijet, pa i seljaci, naročito stočari Vlasi. Njihovo
primanje islama, po historičaru dr. Vladimiru Ćoroviću, nije bilo, bar u početku, duboko
“kao u ostalom ni naše primanje kršćanstva”. I do danas su zadržani među njima neki
zajednički, pa i paganski kultovi vezani za pojedine narodne običaje.
Islam je već u XVI vijeku bio prihvatan i po župnim krajevima, i u Staroj Crnoj Gori,
naročito u Primorju, oko Boke Kotorske, Novog, Risna, Bara i Ulcinja. U gradovima
Bokokotorskog zaliva izgrađene su brojne džamije, mesdžidi, medrese i mektebi (škole za
početnu vjersku pouku), hamami (javna kupatila), sahat-kule, vodovodi, šadrvani, tekije.
Prema Putopisu Evlije Čelebije tu je postojalo 46 džamija i 44 mesdžida. Samo u Novom
bilo je pet džamija, dvije medrese i šest poznatih kula, i po jedna džamija u Risnu, Bijeloj i
Sutorini.
U Staroj Crnoj Gori bilo je šest džamija, po dvije u katunskoj (cetinjskoj) i crmničkoj, i
po jedna u riječkoj i lešanskoj nahiji. Dakle, dosta muslimana je bilo u Ćeklićima, u
Crmnici, u Ceklinu (u samom Cetinjskom plemenu). U Cetinjskom polju su postojale tri
džamije. Broj stanovnika u Staroj Crnoj Gori je sredinom XVII vijeka iznosio oko 21 000
ljudi, od čega je muslimana bilo 2 400. Prema skopskom nadbiskupu Petru Bogdaniu u
njegovom izvještaju koji je 1650. godine poslao u Rim, u Crnoj Gori je ukupno bilo 6 900
stanovnika, od toga 800 muslimana (vjerovatno se ovo odnosi na boračko stanovništvo).
I u plemenu Kuča je bilo dosta muslimana, koji se pominju već u prvom popisu Skadarskog
493
sandžaka iz 1485. godine. U tvrđavi Medun bilo je 30 vojnika, a van nje 50 domaćinstava.
Godine 1612. samo u Medunu bilo ih je oko 600. Veliki broj muslimana iz Kuča je istrijebljen
 1688. godine kad su Kuči-kršćani “u službi Presvijetle republike i Kršćanstva” zauzeli i
predali tvrđavu Mlecima. Muslimani iz Kuča koji su izbjegli pokolj naselili su se u Gusinju,
Plavu, Rožajima, Kolašinu, Podgorici i Nikšiću. 232
***

Sve do mletačko-otomanskih i rusko-otomanskih ratova stanovništvo u tadašnjem

Bosanskom i Skadarskom pašaluku, u čijem su sastavu bile sve današnje teritorije Crne Gore,
uključujući i Staru Crnu Goru, živjelo je zajedno, u relativnom miru, kao pripadnici istih
plemena, iako su jedni propovijedali islam, drugi pravoslavlje, treći katoličanstvo. “Zajedno
su učestvovali u plemenskim zborovima, zajedno donosili odluke i jednako se odnosili prema
njihovom provođenju”. Crnogorski historičar Jovan Tomić, koji je proučavao Crnu Goru u
XVII i u toku prve polovine XVIII vijeka, utvrdio je da se muslimani u Crnoj Gori u ovom
vremenu, po klasno-socijalnom položaju, nisu razlikovali od nemuslimana. Među njima nije
bilo aga ni begova. Kao i svi drugi obrađivali su zemlju, a spahije, vojvode i kneževi bili su
pravoslavne vjere. Među “muselemima” (policijsko-žandarmerijski organ), koji su imali
povlašćen položaj, nije bilo muslimana. Takvih “muselema” bilo je samo u Staroj Crnoj Gori
oko 50. Oni se, kao i oni u Podgorici, pominju u osmanskim defterima, izvorima od primarnog
značaja za izučavanje historije osmanskog doba.
Brojni izvori potvrđuju da je odnos osmanskog vojno-feudalnog sistema i vlasti u Zeti
(Crnoj Gori) i Hercegovini u prvim vijekovima prema selu bio snošljiv i tolerantan.
Osmanlije, kao i njihovi muslimanski domaći feudalci za čitavo vrijeme vladavine rijetko su,
izuzev u ratnim pohodima za vrijeme podrške kršćanskog stanovništva Mlecima ili Rusiji,
ulazili u kršćanska sela.
Planinski stočari iz Hercegovine i Crne Gore nisu ušli u osmanski timarski sistem. Oni su
na osnovu povlastica zasnovanih na vojnoj obavezi u svojstvu martolosa postali slobodni
baštinici zemlje koju su obrađivali, dok su planinske ispaše oko sela uzimali pod kontrolu,
plaćajući za to travarinu. Ovi stočari su plaćali državi samo zakonom utvrđene poreze, koje
su, opet, ubirale njihove plemenske staiješine. Dakle, Osmanlije su dali Crnoj Gori povlastice
kakve su imale granične
oblasti. Povod danka koji se plaćao odsjekom imali su kneiinsku samoupravu. Iz tih
povlastica razviće se u XVI i XVII vijeku i novo rodovsko plemensko uređenje u Crnoj Gori.
Crnogorski stočari, za razliku od muslimana,, ukoliko bi ih pozvao sandžak-beg nisu
morali da idu u vojsku van svoje zemlje, ali su išli na poziv sultana. Pošto su imali odriješene
ruke prilikom ovih pohoda, oni su kao akindžije (izviđačke pljačkaške jedinice) zajedno s

494
232 Iz plemena Kuča potiču Muslimani: Đurđevići, Kapidžići, Šarkići, Lukačevići,
Ibričevići, Glavatovići, Oručevići, Orahovci, Ljuće, Ljuhari, Mekići, Kujovići,
Radončići, Šabovići, Ganići, Fetahagići, Bećiragići i mnogi drugi.
ostalim stočarima - Vlasima iz Bosanskog sandžaka masovno učestvovali i prodirali duboko
na sjeverozapad, čak do Furlanije i Austrije. Njih su Osmanlije masovno naseljavali u
sjevernoj Srbiji, u Bosni, Slavoniji, Dalmaciji i Lici. Kad je počela opadati osmanska vlast,
posebno u vrijeme dugotrajnih ratova u XVII i XVIII vijeku, kod ovih se brđana javlja
hajdučija kao privredna grana.
Položaj Pravoslavne crkve i odnos muslimana prema kršćanima
0 položaju Pravoslavne crkve u Osmanskom carstvu od osvajanja Konstantinopolja
(1453), kao i od obnove Pećke patrijaršije (1557) i njenom privilegiranom položaju već je
bilo govora u poglavlju Srbija i M(m)uslimani. U istom položaju bile su i Pravoslavna i
Katolička crkva na teritoriji današnje Crne Gore. U popisnim defterima iz XV i XVI vijeka
postoje podaci o brojnim manastirima i crkvama, njihovom položaju i broju povlastica.
Od manastira u Crnoj Gori koji su imali takve povlastice pominju se Sv. Nikola na ostrvu
Vranjini, Sv. Gospođa na Cetinju, Sv. Nikola na Rijeci, Prečista Komi u Krajini, Đurđevi
Stupovi u Budimlji, Sv. Trojica u Pljevljima, Manastir u Donjoj MoraČi, Crkva Sv. Petra i
Pavla u Bijelom Polju, dvije katoličke crkve u Baru.
Po istraživaču osmanskog perioda u Crnoj Gori mr. Mustafi Memiću, “tokom vremena
svi su ovi manastiri adaptirani i rekonstruisani”. Mnogi izvori potvrđuju daje u prvim
vijekovima osmanske vladavine izgrađeno i nekoliko novih manastira: manastir u Pivi, za
čiju je izgradnju značajan dobrovoljni prilog dao i sam sultan, zatim manastir Dobrilovina
na Tari, manastir pod Ostrogom, manastir šudikovovčB\x&ttAp (u Vasojevićima).
U drugoj polovini XVI vijeka, kad je Osmanska imperija bila na vrhuncu moći i
ekspanzije, na području Crne Gore i Hercegovine izgrađeno je “preko stotinu crkava”.

Odnos kršćanskih država i crkava prema muslimanima

Dok su Osmanlije i njihova islamska teokratska država bili tolerantni prema svim vjerama
Objave (kršćanskoj i jevrejskoj), sve do kraja XVIII vijeka, a balkanske zemlje do Berlinskog
kongresa (1878), pa i kasnije,
evropske kršćanske države su se veoma surovo i nehumano odnosile prema muslimanima. Takav
odnos bio je i prema islamskoj sakralnoj i profanoj kulturi i civilizaciji. Zbog toga u nekim
balkanskim zemljama nema, unatoč viševjekovnom osmanskom prisustvu, mnogo spomenika, čak
ni grobalja.
Prvi put je muslimansko stanovništvo teško stradalo na prostoru današnje Crne Gore 1538.
godine. Tada je udružena španska, mletačka i vojska Svete Stolice napala gradove u
Bokokotorskom zalivu. Posječeno je 500 i zarobljeno i odvedeno na pijace u Veneciju kao roblje
1200 žena i djece. Drugi put su muslimani iz Novog 495 (Herceg-Novi), Risna i drugih mjesta
Bokokotorskog zaliva stradali u mletačko-otomanskom tzv. Morejskom ratu - 1687. godine. Tada
su mnogi pobijeni, a prema Baru je izbjeglo 2 300 muslimana, nekoliko hiljada prema Hercegovini
- u Trebinje, Nikšić, Mostar i Livno i druga mjesta.290} Oni kojima nije pošlo za rukom da izbjegnu
prevedeni su u katoličku vjeru. Tada su svi islamski objekti uništeni, sem dviju džamija u Novom
(Herceg) koje su pretvorene u crkve, koje i danas postoje - Sv. Jeronima i Sv. Arhanđela. Najveća
džamija, koja je pretvorena u crkvu Sv. Arhanđela, sagrađena je u vrijeme vladavine Bajazita II
(1481-1512).
U Morejskom ratu (1684-1699) učestvovala su i crnogorska plemena na strani Mlečana. Oni
su im tada iz Venecije uputili svog plaćenika - kondotijera Baju Pivljanina da im organizira borbu
protiv Osmanlija. Crnogorska plemena dobijaju pomoć od susjedne Mletačke republike i učestvuju
u njenim ratovima protiv Osmanske carevine već od Kandijskog rata (1645-1669). U tom vijeku,
pa i u sljedećem, kod svih brđana cvjeta hajdučija i vode se neprekidno plemenski ratovi. O tome
akademik i historičar dr. Vaso Čubrilović u Istoriji naroda Jugoslavije, piše:
“... Plemenski ratovi neprestano traju u Crnoj Gori i Hercegovini. Plemena ratuju iz krvne
osvete, bore se oko ispaša i vode ... Svaki bratstvenik je u stalnoj ratnoj pripravnosti. Pogotovo
ako je dužan krv, ili svetu krv.
Ima još jedna vrsta ratovanja, a to je četovanje kao privredno zanimanje. Siromašne planinske
oblasti Crne Gore i Hercegovine nisu mogle da ishrane svoju decu. Stoga se od XVI do XIX veka
četovanje razvilo u jedan sistem pljačkaške privrede, gde su velike i male čete iz ovih oblasti svake
godine išle u šumu da traže i dogone plen. Bila je to

290)Izmjesta Bokokotorskog zaliva i crnogorskog primorja u Trebinje su se naselile ove porodice:

Alečkovići, Abdagići, Begovići, Bijedići, Cvijetići, Ćatovići, Durakovići, Erkočevići,
Galijatovići, Radići, Kočo, Kurtovići, Hadžihasanovići, Hadžismajlovići, Hadžovići,
Omanovići, Šahovići, Šehovići.
popuna njihovih prihoda i sredstava za izdržavanje porodica. Glavni cilj gotovo svih
otomanskih napada na Crnu Goru i Hercegovinu od XVI do XIXvekabio je: sprečiti
pljačkaške pohode crnogorskih i hercegovačkih četa u susedne turske oblasti, jer su ovi pohodi
kočili trgovinu i saobraćaj i unosili opštu nesigurnost na stotine kilometara od Crne Gore i
Hercegovine..?’233 >
Druga značajna karakteristika u Staroj Crnoj Gori od XVI vijeka pa nadalje jeste proces
narastanja vlasti cetinjskih mitropolita uporedo sa razvojem rodovskog plemenskog uređenja.
Oni postepeno objedinjuju plemena u savez i stavljaju se na čelo njihovih težnji da se oslobode
od otomanskih vlasti.
Od vremena vladavine Danila (1697-1735), prvog vladike iz kuće Petrovića, počinje
oslanjanje
496
Crne Gore na pravoslavnu Rusiju, a povremeno uz Mlečane i na Habsburšku

233 Vaso Čubrilović, Istorija naroda Jugoslavije, knj. 2, Prosveta, Beograd 1960', str, 726.
monarhiju. U njegovo doba nestaje muslimana u Staroj Crnoj Gori. Po njegovom nalogu, u
prvoj deceniji XVII vijeka, na Badnje veče, pogubljeno je nekoliko nedužnih crnogorskih
cetinjskih i ćeklićkih muslimana samo zato što nisu htjeli preći na pravoslavlje. Ovaj događaj,
iako o njemu nema izvornih podataka, ovjekovječio je vladika Petar II Petrović Njegoš u epu
Gorski vijenac, kao istragu svih “poturica”,
Istraga “poturica” i odmazda Porte
Međutim, stvarna “istraga poturica” u Staroj Crnoj Gori dogodila se u drugoj deceniji
XVIII vijeka. Kad se Porta 1706. godine spremala “da zbog stalne hajdučije raseli Crnogorce”
u zaštitu su ih uzeli muslimanski prvaci iz Podgorice i Spuža, i to onemogućili. Tri godine
kasnije (1709), kako piše Mustafa Memić, vladika Danilo iz Cetinja preko Podgorice, Gusinja,
Plava i Rugovske klisure, koji su bili naseljeni muslimanima, dolazi u Peć i tu prisustvuje
episkopskom saboru u Pećkoj patrijaršiji.
Istrebljenje i pokolj muslimana u Staroj Crnoj Gori mogao se dogoditi 1711. godine.
Događaj je vezan za dolazak ruskih izaslanika pukovnika Mihaila Miloradovića i kapetana
Ivana Lukačevića, koji su sredinom juna 1711. stigli u Boku Kotorsku. Zatim su pod
Lovćenom održali sastanak sa 27 crnogorskih prvaka. Izaslanici su im pročitali Proklamaciju
- “carsku gramatu” ruskog cara Petra I, glavarima podijelili zlatnike i pozvali ih u “sveti rat
protiv muslimana”. Tada je donijeta odluka da se otpočne opća borba protiv Osmanlija i
muslimana uopće. Prvi na udaru bili su njihovi sunarodnici i saplemenici “domaći
Turci”, “poturice”.234 > Svi koji nisu izbjegli masakr pobijeni su ili pokršteni. Njihovi potomci i
danas žive u Cetinju i okolini.235> Oni koji su izbjegli tragediju naselili su se u Nikšiću, Podgorici,
Krajini (kod Skadarskog jezera), u Tuđemilu (kod Bara). Tada je porušeno i svih šest džamija, dok
je ona na Obodu, u Rijeci Cmojevića, pretvorena u pravoslavne crkvu. Te 1711. godine je u Staroj
Crnoj Gori moglo biti svega 3 000 muslimana. Istoričar Jovan Tomić je ustanovio da “poslije
1712. godine nema pomena o Turcima u Crnoj Gori”.
Odmazda Porte i sultana Ahmeda III na ovaj pokolj muslimana bila je prema Staroj Crnoj Gori
isto tako surova. Kaznena ekspedicija je povjerena bosanskom namjesniku Ahmed-paši, koji je u

234 U vezi sa terminom “poturica” lingvista i akademik dr. Asim Pečo, u članku Ne pita se ko se kako krsti, koji je objavio u listu Borba (22-23.
decembra 1984), nakon objašnjenja da su “naši preci bili svi pagani”, da su religijska učenja dolazila sa strane i da se prihvatanjem religije ipak
nije prihvatalo i nacionalno ime osvajača, deslovenizacija i promjena jezika - piše: “Prihvatanjem ove ili one vjere, dakle, nije se napuštalo jedno
od bitnih obilježja narodnosne pripadnosti - nije se napuštao jezik slovenski... U prilog ovog mišljenja išao bijedan čisto lingvistički moment. Iz
tvorbe riječi u našem jeziku znamo da glagoli izvedeni prefiksom po - znači učiniti onim što znači riječ u osnovi prostoga glagola. Prema tome,
glagol pohajdučiti se znači - hajduk. Idući tom stazom dolazimo do saznanja da poturčiti se znači - postati Turčin. Pošto u našim krajevima
islamizacija nije sa sobom povlačila i deslovenizaciju, nemaju opravdanja, ni lingvističkog ni istorijskog, termini kao poturica, poturčenjak i
poturčiti se, kada su u pitanju širi narodni slojevi (pojedinci su i ovdje pojedinci), isto onako kao što ne bi imalo opravdanja mišljenje da prihvatanje
pravoslavne vjere znači pogrčavaje ili katoličke vjere znači poromanjivanje. U svim 497 ovim slučajevima riječ je samo o prihvatanju posebnih
religioznih učenja, a ne o odnarodnjavanju.
235 Muslimanska bratstva koja su tada prešla na pravoslavlje su: Miloševići, Šabani, Kasumi, Kadići, Jabučani-Popovići, Bećiri (svi žive na Cetinju),
Đonovići i Sjekloće iz Crmnice, Karimani (sada Tomanovići) i Simanovići (iz Čeklića).
Gacku prikupio 8 000 vojnika iz Bosanskog sandžaka, 3 000 iz Hercegovačkog i 2 500 iz
Zvomičkog. U Podgorici je 7 000 vojnika bilo pod komandom skadarskog sandžak-bega Tahira
Mahmudbegovića. Operacije su počele sredinom juna 1712. godine. Tahir-paša, pošto je pridobio
dio Brđana, Riječana, Zećane i Crmničane, olakšao je nastupanje Ahmed-paši na Cetinje. I pored
žestokog otpora osmanska vojska je početkom augusta 1712. ušla u Cetinje, gdje je zbog odmazde
porušila Cetinjski manastir i sve kuće u Cetinjskom polju. Dio stanovništva, u znak pokornosti,
isplatio je harač i predao Ahmed-paši taoce.
I pored toga, neka crnogorska plemena su nastavila sa upadima u krajeve naseljene
muslimanskim i albanskim stanovništvom, koje su pljačkali i ubijah. Zbog toga je Porta odlučila
da uputi novu kaznenu ekspediciju i uhvati vladiku Danila, a najnepokomija plemena raseli.
Ekspediciju je
vodio novi bosanski namjesnik, bivši veliki vezir Numan-paša Ćuprilić. U zapovijesti - emri
šerifu — sultana Ahmeda IH, upućenoj 1714. godine Ćupriliću, pored ostalog, piše: “Počelo
je ubijanje muslimana i raje u okolini ... a njihova djeca i porodice odvode se u ropstvo. Od
nazad dvije godine crnogorska raja ne daje džiziju (harač)”. Sredinom septembra 1714. godine
Ćuprilić je sa 28 000 vojnika napao crnogorska plemena i sredinom oktobra izbio na Cetinje,
zauzeo Njeguše koje je razorio. Poraz crnogorskih plemena u Staroj Crnoj Gori bio je potpun.
Osmanskoj vojsci su se pokorili Cetinjani, Njeguši, Bjelaši, Manjani, Brajići i Grbljani.
Osmanski odredi su tada opustošili naselja, ubijali odbjeglo stanovništvo po pećinama i
klancima, odveli veći broj naroda u zarobljeništvo, ali nisu pohvatali katunske staiješine, niti
su raselili plemena.
Početkom 1715. godine vladika Danilo je otišao u Rusiju, Nakon njegove smrti položaj
cetinjskog mitropolita postao je nasljedan u porodici Petrovića-Nj egusa.
Crnogorska plemena su, uprkos čestim ekspedicijama, naslanjajući se na Mlečane, Rusiju i
Habsburgovce, vodila borbu protiv otomanskih vlasti i tokom XVIII vijeka, naročito u vrijeme
habsburško-otomanskih i rusko-otomanskih ratova.

“Za krst časni i slobodu zlatnu” i “Za vjeru Allahovu” - Borba za oslobođenje Crne Gore
Borba za Oslobođenje Stare Crne Gore i proširenje njenih teritorija u XVIII i dijelom u
XIX vijeku vođena je pod geslom “Za krst časni i slobodu zlatnu”; U ovom okviru nije bilo
mjesta za crnogorske muslimane, iako su, kao i kršćani, Većinom potjecali iz istog
južnoslavenskog narodnog stabla. Borbe među njima bile su sveuništavajuće, istrebljivačke i
vrlo surove. Pri tome su se jedni oslanjali na kršćanske velike sile - Rusiju, Austriju i Veneciju,
a drugi na islamsku Osmansku imperiju. Ustvari, u ratovima koje je vodila Crna Gora protiv
Porte učestvovali su, uglavnom, domaći ljudi, bilo M(m)uslimani iz Bosanskog pašaluka, bilo
498
M(m)uslimani sa Albancima iz Skadarskog sandžaka. Među njima je bio veoma mali broj
Osmanlija.
 Ove činjenice se u crnogorskoj historiografiji ne ističu, već se piše da su borbe vođene
samo protiv Turaka, turskih armija, Turskog carstva. Za njih suvijekovima, često i danas,
crnogorski Muslimani bili sinonim zaTurke-Osmanlije. Svi ovi ratovi su, uz oslobodilačke,
redovno imali i karakteristike surovog vjerskog rata ne samo za fizičko istrebljenje
muslimana već i za uništenje svih njihovih duhovnih i materijalnih vrijednosti. Zato danas
u Staroj Crnoj Gori ne postoji nijedan spomenik iz vremena osmanske vladavine i islamske
kulture i civilizacije'.
Jedan od drastičnih primjera masovnog i nasilnog prekrštavanja muslimana u pravoslavnu
vjeru dogodio se sredinom XIX vijeka u doba Krimskog rata, u Vasojevićima, u Gornjem
Polimlju. Taj nasilni čin organizirala je i izvršila crnogorska država sa knezom Danilom na čelu.
U vrijeme rusko-turskog rata u Crnu Goru su stigli ruski izaslanici sa ruskim pukovnikom
Kovaljenkom. Imali su, kako piše historičar dr. Mustafa Memić, zadatak da podignu ustanak u
Crnoj Gori i Sandžaku i da ovladaju prostorom između rijeka Lima i Ibra i prekinu saobraćaj
preko Novog Pazara.
Ruski izaslanici su pridobili i digli na ustanak dio Vasojevića koji su se pripojili Knježevini
Crnoj Gori. Tada su Vašojevići izvršili brojna nasilja nad muslimanima i natjerali mnoge da
prihvate pravoslavnu vjeru. Arhimandrit Cetinjskog manastira Nicifor Đučić je ostavio zapis iz
koga se vidi da je to pokrštavanje bilo na otvorenom polju a ne u crkvi, da su tom činu
prisustvovala Četiri vasojevićka bataljona vojske sa vojvodom Miljanom Vukovim na čelu; tu j
e sedam vašoj evićkih kapetana, stotinaša, perjanika i više sveštenika. Najveće pokrštavanje je
izvršeno u selu Donja Ržanica, gdje je samo u jednom danu pokršteno “oko 400 dušah”. Tih
mjeseci 1852. i dalje pokrštena su i sela Konjuši, Božić! i ona oko ušća Ržaničke rijeke. U selu
Donja Ržanica većinom su živjeli Ramusovići, porijeklom iz Gruda, a koji su prije prelaska na
islam bili pripadnici katoličke vjere. Tako ovo pokrštavanje nije bilo “vraćanje u prađedovsku
vjeru”. Međutim, oni su, čim su izgrađene Berane, napustili pravoslavlje i vratili se u islam, sa
još sedam muslimanskih bratstava iz Vasojevića (27 bratstava je pokršteno).
Na teritoriji današnje Crne Gore za čitavo vrijeme osmanske vladavine nije bilo nasilnog
islamiziranja stanovništva. Neki crnogorski historičari stoga pokušavaju da opravdaju ovaj
nasilnički čin pokrštavanja potrebom tobožnjeg sačuvanja naroda od “desio venizacije”. Broj
muslimanskog stanovništva u Sandžaku, drugim dijelovima Crne Gore, kao i u Bosni i
Hercegovini i Makedoniji, pokazuje da Osmanlije nikada tome nisu težili, niti je islam igdje
doveo do “desiovenizacije stanovništva”.

Začeci formiranja muslimansko-bošnjačke nacionalne499svijesti

Upravo navedeni primjeri nehumanog odnosa prema svojim sunarodnicima - muslimanima
 najviše će utjecati i doprinijeti, počev od Prvog srpskog ustanka i tridesetih godina XIX i u XX
vijeku, osvješćivanju i oformljavanju muslimana porijeklom iz Crne Gore u poseban etnikum
i njegovo opredjeljivanje^ u zaseban južnoslavenski narod - Muslimane-Bošnjake. Proces
nacionalnog sazrijevanja traje nekoliko vijekova, a definitivno se učvršćuje u XX vijeku. Isti
ili sličan

500
proces nacionalnog oformljavanja je i kod Crnogoraca, a i kod Srba i Hrvata u Bosni i
Hercegovini, gdje su vjera i historijske okolnosti i utjecaji sa strane odigrali odlučujuću ulogu.
To da se Muslimani iz Crne Gore poistovjećuju sa Muslimanima- Bošnjacima iz Bosne i
Hercegovine određuje više razloga: prvo, zato stoje veći dio današnje Crne Gore bio sastavni dio
Kraljevine Bosne još od druge polovine XIV vijeka (Gornja Zeta i zaključno Bokokotorski zaliv);
drugo, što se odmah poslije propasti bosanskog kraljevstva, našao i u sastavu Bosanskog sandžaka,
odnosno Bosanskog pašaluka (ejaleta) u kojem će ostati (izuzev Boke) za sve vrijeme osmanske
vladavine, gotovo sve do 1878. godine. Dakle, kod ovog stanovništva vijekovima se stvarala
svijest o pripadnosti ovom bosanskom području, odnosno zemlji. Primanjem islama ovo
stanovništvo južnoslavenskog porijekla se, njegujući gotovo pet vijekova islamsku duhovnu i
materijalnu kulturu i civilizaciju, formiralo i uvijek osjećalo kao poseban narod (ne samo u odnosu
na Crnogorce, Srbe, Hrvate, nego i u odnosu na Osmanlije), a u vrijeme nacionalnog
osvješćivanja, počev od tridesetih godina XIX, a naročito od početka XX vijeka i kao posebna
muslimanskobošnjačka nacija. Muslimane-Bošnjake su susjedni narodi pokušavali da asimiliraju,
ali su oni, kao i svaka druga nacija, egzistirali i borili se protiv bilo kakvog svojatanja i
“nacionaliziranja”.
Koliko je bilo M(m)uslimana u raznim periodima osmanske vlasti na teritoriji današnje Crne
Gore ne može se još pouzdano utvrditi. Ali, zna se da su Muslimani sjeverne Crne Gore tridesetih
godina XIX vijeka bili u sastavu Novopazarskog i Hercegovačkog sandžaka sa sjedištem u
Pljevljima (Taslidži). Administrativno su bili podijeljeni u šest kadiluka u kojima je živjelo oko
138 000 stanovnika, od kojih su preko 97 000 ili oko 66% bili i osjećali se kao Muslimani-
Bošnjaci. U gradovima Pljevlja, Bijelo Polje (Akovo), Kolašin, Plav, Gusinje -od ukupnog broja
stanovništva bilo je, čak 79% Muslimana. 236
Povezanost pa i poistovjećivanje sandžačkih sa bosanskim Muslimanima, naročito se iskazala
u vrijeme nacionalnooslobodilačkog pokreta Husein-kapetana Gradaščevića (Zmaja od Bosne).
Pokretu Bošnjaka, već od prvih mjeseci ustanka 1831. godine, pristupili su Muslimani iz Pljevalja,
Bijelog Polja, Plava, Gusinja, Novog Pazara, Sjenice i Vasojevića. Jedino su u početku Rožajci
sa braćom Avdagom i Ibrahimagom Ganićem bili na strani sultana, ali su se krajem maja, kada je
vojska bosanskih Muslimana stigla u Sandžak, priključili Gradaščeviću.

501

236 Ovaj procenat je sigurno bio nešto smanjen kada su muslimani iz Lukova
(većinom odselili u Ulog, kod Nevesinja), Šavnika i Vasojevića, bili pripojeni 1859. godine Crnoj Gori i bili primorani da pređu u
pravoslavnu vjeru.
 Ojačan sa više hiljada sandžačkih Muslimana-Bošnjaka, među kojima je bilo i hrišćanskih
dobrovoljaca, Gradaščević je produžio ka Kosovu polju i kod Lipljana, 22. juna iste godine, teško
porazio osmansku vojsku koju je predvodio veliki vezir Rešid-paša. Sandžaklijc, naročito
Gusinjani, Plavljani i Vasojevići, istakli u se u ovoj, kao i u bici za tvrđavu u Peći, u kojoj su
učestvovali Pcšterci i Bihorci.

Međunarodne obaveze Crne Gore i stvarni odnosi prema M(m)usliinanima

Crna Gora je krajem XVIII vijeka, poslije poraza vojske Mahmud- paše Busatlije na Krusima
1796. godine, faktički postala nezavisna zemlja. (Stara Crna Gora u čiji sastav su ušli
Bjelopavlići i Piperi), međunarodno će biti priznata tek na Berlinskom kongresu velikih
evropskih sila 1878. godine.
U Crnoj Gori se postepeno obrazovala državna vlast. Naročito su je razvijali vladike Petar I
i Rade Petar II Petrović Njegoš (1831-1851), zatim Danilo Petrović koji se 1852. proglasio
knezom i uspostavi! svjetovnu vlast i državnu upravu u čitavoj zemlji. Njegov nasljednik Nikola
I Petrović (1860-1918) dovršio je izgradnju države i poslije dva rata s Turskom (1876-1878)
dobio od evropskih sila (1878) priznanje o nezavisnosti Crne Gore.
Pošto su se pojedini nacionalnooslobodilački pokreti i države u nastajanju na Balkanskom
poluostrvu odnosili surovo i nehumano prema muslimanskom stanovništvu, velike sile su na
Berlinskom kongresu, kad se odlučivalo o nezavisnosti Crne Gore, Srbije i Rumunije, primorale
ove zemlje da prethodno prihvate i priznaju “načela koja su osnova društvene organizacije svih
eropskih zemalja”. Drugim riječima da se obavežu da će poštovati ljudska, vjerska i politička
prava i M(m)uslimana. Tako u članu XXVII za Crnu Goru piše:
“U Crnoj Gori razlike u vjerovanju i konfesiji neće moći biti povod da se ma ko isključi ili
proglasi nesposobnim u pogledu uživanja građanskih i političkih prava i počasti, primanja u
javne službe, sticanja položaja i počasti ili vršenja različitih zanimanja i zanata. Biće osigurani
sloboda i javno vršenje svih vjerskih obreda svim državljanima Crne Gore.. ” 237
Članovima XXX Berlinskog ugovora M(m)uslimanima Crne Gore garantirana je i
nepovredivost imovine,
Berlinskim ugovorom Knjaževina Crna Gora je dobila gradove Nikšić, Kolašin, Spuž,
Podgoricu, Žabljak i Bar, a umjesto Plava i Gusinja -
Ulcinj. U njima su ogromnu većinu stanovništva činili M(m)uslimani (oko 76%, od toga 40%
Bošnjaka i Hercegovaca i 28% Albanaca). U dijelovima Hercegovine koji su pripojeni Crnoj
Gori najviše Muslimana je bilo u Nikšiću i Kolasinu. Spuž, Podgorica i Gusinje bili su u sastavu
Bosanskog pašaluka sve do 1774. godine, kada ih je Mahmud-paša Bušatlija preoteo i zajedno
sa Nikšićem, Kolašinom i Žabljakom, uprkos carskom fermanu, pripojio svome Skadarskom
502
sandžaku.
Prema istraživanjima dr. Muhameda Hadžijahića, kad je na Berlinskom kongresu bilo govora

237 C. A. Macartney, National States and National Minorities, Oxford 1934; G. Fr.
Martens, Nouveou Recuil General', 2e serie, tom III.
o tome kome će da pripadnu Podgorica i KolaŠin, isticano je da su ova dva grada “nastanjena
isključivo muslimanima Bošnjacima”. Oni su tada bili vezani sa bosanskim Muslimanima toliko
“da su i svoj jezik nazivali bosanskim”. Tako su svoj jezik nazivali i Muslimani Mrkojevića.
Uprkos preuzetim međunarodnim obavezama M(m)uslimani su u Crnoj Gori doživjeli teška
stradanja i u mnogim gradovima i selima bili primorani da napuste svoja vjekovna ognjišta i svoj
zavičaj. Knjaz Nikola je njihovu imovinu razdijelio prvo svojoj rodbini i najposlušnijim
glavarima. Više od 4 000 Muslimana-Bošnjaka iz Nikšića i isto toliko iz Kolašina odselilo se u
Sandžak, Bosnu i Hercegovinu i Albaniju. Tada je, koliko je do sada utvrđeno, preko 15 000
Muslimana na prostoru od Kolašina i Nikšića do Ulcinja napustilo svoje domove, dok je njihova
imovina, uprkos proklamaciji crnogorskog knjaza i Berlinskog ugovora, razgrabljena i
izdijeljena.
Prema studiji profesora dr. Mustafe Imamovića Prema sintezi istorije genocida nad
Muslimanima (1991), u Crnoj Gori je “od tada počelo lutanje mnogih muslimanskih porodica iz
današnje Crne Gore, ne samo po Balkanu nego istovremeno sve do Male Azije i sjeverne
Amerike. Oni koji su ostali činili su malu islamsku zajednicu sa cmogprskim muftijom na čelu...”
Knjaz Nikola je na pritisak Velikih sila tek početkom XX vijeka počeo zakonskim putem da
rješava pitanje statusa Islamske zajednice. Prvo je razriješio imovinsko-pravna pitanja vakufskih
(zadužbinskih) posjeda, što je za ovu zajednicu bilo od izuzetne važnosti, a zatim Ustavom iz
1905. godine poboljšao položaj i tretman M(m)uslimana u cjelini. Islam je priznat kao vjera a
svim muslimanima (Muslimanima-Bošnjacima i Albancima) garantovana je sloboda vjerskog
ispovijedanja. Na čelu Islamske vjerske zajednice u Crnoj Gori je od tada bio muftija sa sjedištem
u Podgorici, a po svom položaju bio je i poslanik Narodne skupštine.
Knjaz Nikola je među crnogorskim i srpskim vladarima, političkim strankama i pokretima, pa
i među svim značajnijim južnoslavenskim kršćanskim intelektualnim umovima, prvi proniknuo
u autentičnost

503
 Muslimana-Bosnjaka kao posebnog naroda među drugim južnoslavenskim narodima. U
proklamaciji iz 1905. godine jasno je kazao da Muslimani-Bošnjaci u Crnoj Gori “nijesu uljezi”,
“nijesu došljaci”, već “svoji na svome”, “autentičan narod kojem je s Crnogorcima zajednička
zemlja, istorija i sudbina, bez obzira na to da li je riječ o Bošnjacima, nesrećnim babunima ili
islamiziranim imućnim Crnogorcima ".
Ubrzo će se pokazati da ove riječi knjaza Nikole nisu imale odjeka među njegovim
glavarima. Odnos crnogorske vojske, pa i samog kralja, prema Muslimanima-Bošnjacima i
Albancima u Prvom balkanskom ratu najbolje će pokazati da se odnos prema ovim narodima
nije poboljšao. Naprotiv.
Ekonomski i društveni položaj sandžačkih Muslimana u vrijeme Kraljevine Crne Gore i
Kraljevine Jugoslavije (1912-1941)
Nakon završetka Prvog balkanskog rata 1912. u kome su učestvovali Kraljevina Crna Gora,
Kraljevina Srbija, Bugarska i Grčka protiv Turske, u sastav Crne Gore je ušao veći broj gradova
i naselja sa muslimanskim i albanskim stanovništvom. Bio je to čitav današnji dio crnogorskog
dijela Sandžaka sa gradovima: Pljevlja, Šahovići, Berane, Plav i Gusinje, sa i tada velikim
procentom muslimanskog stanovništva. Čitava ova teritorija činila je više od četvrtine teritorije
dotadašnje Crne Gore.
Srpska vojska je tada zaposjela Novopazarski dio sandžaka, kao i Kosovo i Vardarsku
Makedoniju. Ona se korektno odnosila prema muslimanskom stanovništvu Sandžaka. Za razliku
od nje crnogorska vojska i njene vlasti su, iako gotovo svuda dočekivane, kako je pisao Glas
Crnogorca, “sa hljebom i solju”, primjenjivali surove metode zastrašivanja, represalija, ubijali
su nedužno stanovništvo, pljačkali i palili brojna naselja, vršili masovna pokrštavanja muslimana
i katolika u pravoslavne. Masovne zločine vršili su i nad ženama i djecom, naročito u Bijelom
Polju, Sjenici i na Pešteru, gdje je bukvalno pobijen veliki broj nedužnih ljudi, kao i u Plavu,
Gusinju, Peći i Đakovici.
Stanovništvo ovih gradova, i muslimansko i katoličko, nakon svih doživljenih represalija
osuđeno je da pređe na pravoslavlje. Tom akcijom su rukovodili Ministarstvo unutrašnjih djela
i Ministarstvo vojno Kraljevske crnogorske vlade. Prema arhivskim izvorima pokrštavanje je
otpočelo januara 1913. godine. Kad su se Muslimani Plava i Gusinja tome usprotivili, upućena
je Donjovasojevićka brigada pod komandom Arsa Cemovića, obrazovan Kraljevski vojni prijeki
sud, koji su za tri mjeseca samo u ova dva grada i u njihovoj okolini pobili 800 nedužnih ljudi,
čija je jedina krivica bila što su muslimani.

504
 U ovakvoj atmosferi ljudi su bili prisiljeni da pređu “na pradjedovsku vjeru”. Prota Đorđe
Šekularac se hvalio dopisniku beogradskog lista Politika, “daje pokrstio 12 000 plavsko-
gusinjskih muslimana”. A Marko Cemović, podsekretar u Ministarstvu unutrašnjih dela
jugoslavenske vlade, o tim događajima je beogradskom listu Vremz izjavio “da su strijeljanja
bila masovna i da su majke molile njegova brata (Arsa) da im bude kum i da ih pokrsti kako bi
spasili život”.
Tada su vršena i masovna prekrštavanja albanskih katolika u pravoslavlje. Na intervenciju i
prijetnju Austro-Ugarske i Italije i evropskog javnog mnijenja, kao i zbog protesta velikog
muftije u Crnoj Gori Murteza Karađozovića, kralj Nikola je bio primoran da obustavi dalja
pokrštavanja, te da javno proglasi slobodu vjere i omogući ponovno otvaranje džamija i
katoličkih crkava. Pokršteni plavsko-gusinjski muslimani su na vijest o ovom proglasu, na
javnom zboru 5. maja 1913. godine, pobacali crnogorske kape i pohrlili u džamije. Slično se
desilo i na području okruga Peći i Đakovice. U Bijelom Polju oktobra 1912. godine, iako se
grad predao bez borbe, vojska i crnogorski narod iz okolnih sela vršio je takvo orgijanje nad
muslimanskim stanovništvom da ga se zastidio i osudio ga i komandant Istočnog odreda Janko
Vukotić. Jedino je Rožaje bilo pošteđeno zato stoje bilo pod neposrednom zaštitom kralja
Nikole.
Koliko je tačno M(m)uslimana ušlo nakon Prvog balkanskog rata u sastav Crne Gore nije
poznato. Zna se da su ovi krajevi prvi put došli u sastav Crne Gore, jer nikada do tada u prošlosti
nisu pripadali ovoj zemlji već Raškoj, a nakon Nemanjića i Srpske despotovine, bili su u sastavu
Osmanskog carstva, odnosno Bosanskog, Skadarskog ili Kosovskog pašaluka.
Sanđžački Muslimani su učestvovali u sastavu crnogorske i srpske vojske u Prvom svjetskom
ratu. Nakon proboja Solunskog fronta i pobjedonosnog nastupanja srpske vojske kroz Sandžak,
oni su međutim, oslobođenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca doživjeli kao
kataklizmu. Kako piše hroničar gradova Plava i Gusinja i autor studije “Genocid nad
Muslimanima u Crnoj Gori do 1919. godine' Mustafa Memić, “nad stanovništvom Plava i
Gusinja izvršenje 19. i 20. februara 1919. godine još jedan težak zločin. Na ulicama Plava su tri
dana ležali leševi oko 450 građana, pretežno žena, djece i staraca, koji nisu bili sposobni da
pobjegnu, pa su od Vašojevićkog odreda kojim je komandovao Lakić Vojvodić i posebno
odreda srpske vojske... pobili nemoćne koje su zatekli u gradu...” Takve represalije
muslimansko stanovništvo je preživjelo i u bjelopoljskom, pljevaljskom i beranskom srezu, a
tada, izuzetno drastično, i u Rožajima. 505
 Prve godine nakon stvaranja nove države muslimansko stanovništvo bilo je u svakom
pogledu podređeno i bez ikakvih stvarnih građanskih prava. Jedan od najvećih zločina - ne po
masovnosti, već po bestijalnosti, a bez ikakvih zakonskih posljedica po izvršioce- desio se
prilikom pokolja 9. i 10. novembra 1924. godine nad oko 500 sasvim nedužnih Muslimana u
mjestima Šahovići i Pavinom Polju u Crnoj Gori. O tome događaju najautentičnije
svjedočanstvo ostavio je Milovan Đilas, jedan od crnogorskih rukovodilaca
narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu ijedan od najpoznatijih u
svijetu disidenata iz socijalističkih zemalja.

Sandžački Muslimani i Drugi svjetski rat

Poslije kratkotrajnog aprilskog rata 1941. godine Crnu Goru je okupirala Italija. Pripojilaje
svome protektoratu Velikoj Albaniji gradove Ulcinj, Tuzi, Plav, Gusinje i Rožaj sa okolinom,
sa većinskim albanskim i muslimansko- bošnjačkim življem. Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin ostali
su u sastavu italijanske okupacione zone u Crnoj Gori. Ostali gradovi Sandžaka-Priboj,
Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica i Novi Pazar - potpali su pod njemačku okupacionu vlast. Obje
sile su se saglasile da tzv. Nezavisna Država Hrvatska uđe u Sandžak i formira vlast. Dio
nezadovoljnih Muslimana, osobito onih koji su bili pogođeni izvršenom agrarnom reformom i
podvrgavani raznim represalijama državnih vlasti kako bi se iselili iz Sandžaka u vrijeme
Kraljevine Jugoslavije, podržali su ovu kvislinšku tvorevinu.
Općenarodni ustanak podignut jula 1941. godine organizirao je i vodio Pokrajinski komitet
Komunističke partije Jugoslavije za Crnu Goru (u kome je Rifat Burdžović imao jednu od
najistaknutijih funkcija). Umjesto italijanske i ustaške vlasti, izuzev u nekim gradovima, i na
području Sandžaka, su formirani brojni gerilski - partizanski odredi. Tada je stvorena i velika
slobodna teritorija između Tare i Lima i Lima i Uvca. Početkom septembra 1941. godine
Muslimanska partizanska četa sa Dautom Musićem na čelu, uz podršku grada i okoline,
oslobodila je Novu Varoš. U toku istog mjeseca Italijani su ponovo okupirali čitav Sandžak,
osim Novog Pazara kojeg su držali Nijemci. Italijani su tad formirali Muslimansku
antikomunističku miliciju i tzv. Krilašku žandarmeriju od Srba i Crnogoraca.
U toku ljeta 1941. godine na teritoriji Sandžaka formirane su i četničke formacije
ravnogorskog pokreta Dragoljuba (Draže) Mihailovića, koje su od samog početka napadale
muslimanska naselja i ubijale nedužno muslimansko stanovništvo u novovaroškom i
novopazarskom srezu.
U jesen te godine teritorija Sandžaka, osim gradova, bila je pod kontrolom partizana.
Vrhovni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih
506
odreda Jugoslavije obrazovao je Glavni štab NOP za Sandžak. Tada se sukob partizana i četnika
iz Srbije prenio i u ovaj kraj zemlje. Ovdje je, uz materijalnu pomoć Italijana, formirano više
četničkih odreda (“Milizia Volontaria Anticomunista”), koji će se sve do kraja rata, isto kao i
Muslimanska milicija (također se zvala “Milizia Volontaria Anticomunista”), boriti protiv
jedinica narodnooslobodilačkog pokreta.
Italijanski i njemački okupator, uz pomoć četničkih i ustaških formacija, razbio je
partizanske snage i krajem proljeća 1942. godine prisilio ih da se sa Vrhovnim štabom povuku
u Bosnu. Cmogorsko-sandžački četnici su tokom te i u zimu 1942/43. godine izvršili masovne
pokolje muslimanskog stanovništva u selima bjelopoljskog, pljevaljskog i pribojskog sreza, kao
i u susjednim bosanskim srezovima Goraždu, Čajniču, Foči i Višegradu. Tom prilikom ubijeno
je više desetina hiljada nedužnih muslimanskih žena, djece i nenaoružanih ljudi, dok je njihova
imovina opljačkana a sela spaljena. Preživjelo stanovništvo bilo je velikim dijelom nasilno
pokršteno u pravoslavlje. Nažalost, za odmazdu, u proljeće 1943. godine poubijala je veliki broj
nedužnog srpskog stanovništva u selima sjeničkog i mileševskog sreza. Tako je smrt kosila na
sve strane samo zato što su jedni bili islamske, a drugi kršćanske vjere.
Narodnooslobodilački pokret je i nakon doživljene krize u 1942. godini okupljao i pružao
zaštitu svem stanovništvu bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Od sredine 1943.
godine NOP je počeo ponovo naglo da se razvija, tako da je već od tada imao dominantnu snagu
i ulogu u Sandžaku. U svim njegovim oružanim sastavima, organima vlasti i društveno-
političkim organizacijama bio je, uz Srbe i Crnogorce, i znatan procenat Muslimana. U jesen te
godine bili su više puta oslobađani svi sandžački gradovi. Glavna parola narodnooslobodilačkog
pokreta Borba protiv okupatora i Bratstvo i jedinstvo bila je prihvaćena od većine stanovništva
Sandžaka. Tu je 20. novembra 1943. formirano i najviše političko i predstavničko tijelo -
Zemaljsko antifaštističko vijeće narodnog oslobođenja za Sandžak. U njemu su ravnopravno
učestvovali i Srbi, i Muslimani, i Crnogorci. Tad je obnovljen i Glavni štab
Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda za Sandžak. Iz oslobođenih gradova i sela
stigao je veliki broj novih boraca od kojih su formirane nove brigade, a u jesen 1944. godine
čak i jedna divizija.
Nakon teških borbi jedinica NOVJ sa njemačkim snagama koje su se povlačile iz Grčke za
Bosnu, Sandžak je oslobođen počektom januara 1945. godine. Ubrzo, 29. marta, ukinuta je
autonomija Sandžaka kao i njegovo Zemaljsko antifašističko vijeće. Pribojski, prijepoljski,
novovaroški, sjenički, novopazarski i tutinski srez su pripojeni Srbiji, a pljevaljski i bjelopoljski
srez Crnoj Gori. U sastav Crne Gore vraćeni su
Ulcinj, Bar, Plav, Gusinje i Rožaj. Tako su Muslimani-Bošnjaci ponovo izdijeljeni u dvije
zasebne državne cjeline.

Ekonomski i društveni položaj Muslimana-Bošnjaka i njihovo 507 brojno stanje u SR Crnoj

Gori (1945-1991)
Odmah nakon oslobođenja i ukidanja autonomije Sandžaka položaj Muslimana-Bošnjaka
se pogoršao. Njihovo ime se nije više pominjalo u zvaničnim državnim i partijsko-političkim
dokumentima, niti u javnim glasilima. Bili su izgubljeni za bilo kakve statistike i kao vjernici i
kao narod. Kako i zastoje došlo do tako drastične promjene prema njima? Da li su Muslimani
svojim držanjem u odnosu na novu vlast to zaslužili? Sva istraživanj a pokazuju da na teritoriji
bivšeg Sandžaka, čije je i ime bilo ukinuto, nije bilo nikakvih buna niti javno ispoljavanih bilo
kakvih nezadovoljstava u narodu. Naprotiv! Čitav muslimanski narod se, zajedno i složno sa
Crnogorcima, Srbima i Albancima, sa entuzijazmom uključio u obnovu i izgradnju zemlje. Na
ovim prostorima je zavladao dugo očekivani miran i spokojan život, a pojačana izgradnja u
čitavoj zemlji pružala je, najzad, i perspektivu boljeg materijalnog i duhovnog života.
Parole iz vremena narodnooslobodilačkog rata, kao što su Bratstvo i jedinstvo i
Ravnopravnost naroda i narodnosti, bile su u svakodnevnoj upotrebi svih političara, u Školama
i ustanovama. U odnosu na Muslimane, praksa je pokazivala da rukovodioci, članovi Partije, u
Crnoj Gori, kao i u Srbiji i Hrvatskoj, osim deklarativno, nikad nisu usvojili suštinski pravi
odnos prema Muslimanima-Bošnjacima, njihovom nacionalnom biću i identitetu. Takav odnos
nij e bio satno prema običnim ljudima i vjernicima već i prema istaknutim i osvjedočenim
patriotima i borcima, kao što su bili RifatBurdžović-Tršo, Bećo Bašić, Omer Abdović, Aljo Hot
i mnogi drugi.
Bez ikakvih nacionalnih prava, u teškom društveno-političkom i ekonomskom položaju, iz
Crne Gore se, pedesetih i šezdesetih godina iselilo u Bosnu, Republiku Tursku i razne krajeve
Svijeta više desetina hiljada Muslimana-Bošnjaka.Najviše iseljavanja bilo je iz Berana, Bijelog
Polja, Pljevalja i Plava;
Cma Gora je, zahvaljujući ogromnim ulaganjima i pomoći drugih razvijenih republika,
doživjela veliki ekonomski i svaki drugi napredak i visok standard života. Međutim, općine u
kojima žive u većini Muslimani, ili u znatnom procentu, kao što su Rožaje, Plav, Pljevlja,
Berane, Bijelo Polje (crnogorski dio Sandžaka), a u kojima živi 77% od ukupnog broja svih
Muslimana u Crnoj Gori — ne samo da su najsiromašnije i najnerazvijenije u Crnoj Gori već i
u čitavoj Jugoslaviji.

508
Znatan procenat Muslimana-Bošnjaka živi i u drugim dijelovima Crne Gore - u Titogradu
(Podgorici), Baru, Ulcinju, Nikšiću.
Tačan broj pripadnika islamske vjere među crnogorskim Albancima nije još utvrđen. Prema
popisu stanovništva iz 1991. godine, u Crnoj Gori je bilo 40 880 ili 6,64% svih Albanaca.
Većinom su muslimani, ali ima i dosta katolika. U Ulcinju je živjelo 17 652 ili 72,16% Albanaca,
u Titogradu (Podgorici) 12 951, Plavu 4 003 i Baru 4 672.
Nacionalno opredijeljenih Muslimana (Bošnjaka) u Crnoj Gori, također, prema popisu
stanovništva iz 1991. godine, bilo je ukupno 89 932 ili 14,62% od ukupnog broja stanovništva
Crne Gore (615 267). Uprkos toj činjenici njihov društveno-ekonomski i politički položaj bio je
krajnje neadekvatan. Zaposlenost Muslimana, prema nacionalnoj zastupljenosti u ukupnom
broju zaposlenih u Crnoj Gori, činilo je svega 8,5%. Muslimani nisu bili ni približno zastupljeni
u odgovarajućim državnim tijelima Republike Crne Gore, a pogotovo u saveznim i armijskim
ustanovama. Njihov procenat zaposlenih u ovim ustanovama je bio sasvim beznačajan. U
vrijeme i nakon tzv. antibirokratske revolucije u tijelima Republike nije bilo ni jednog
muslimanskog predstavnika. Tek na mnogobrojne proteste, čak i ponekih Crnogoraca,
Muslimanima su popunjena neka, manje značajna mjesta.

Antimuslimanska kampanja i “pradjedovska vjera" (1989-1991)

Premda su Muslimani kao narod i kao konstitutivni element Federacije (SFRJ) priznati
saveznim Ustavom od 1963. godine, njihovo ime se zvanično u Crnoj Gori, kao i u Srbiji, gotovo
nije ni pominjalo sve do kraja osamdesetih godina. Tek kada su Muslimani-Bošnjaci u oba dijela
nekadašnjeg Sandžaka počeli glasno tražiti svoja nacionalna i druga prava postali su predmet
interesovanja, istina, samo u negativnim konotacijama. Najviši republički funkcioneri Crne
Gore uopće nisu pominjali riječ Musliman, čak ni u slučajevima kada su držali govore u čisto
muslimanskim sredinama. Kao narod su otvoreno negirani, jer iz nacionalne historije nisu učili
o Muslimanima čak ni ono što je o njima knjaz Nikola I Petrović početkom XX vijeka govorio.
Međutim, nisu izostavljane prijetnje i upozorenja da će “onemogućiti muslimanski nacionalizam
i fundamentalizam'. Pojedinci su pozivali na “odbranu Crne Gore od islamske opasnosti".
Krajem osamdesetih godina ovog vijeka u doba tzv. antibirokratske revolucije i nacionalne i
pravoslavne vjerske euforije u Crnoj Gori se, uz ostalo, razvila i prava antimuslimanska
kampanja u tamošnjim mas- medijima. U toj kampanji učestvovali su i pojedini vodeći ljudi
Republike, kao i vođe novoformiranih političkih partija i stranaka. Utrkivali su se u

509
vrijeđanju i negiranju nacionalnog identiteta Muslimana. Bez ikakvih zakonskih posljedica
uzvikivane su parole kao: Muslimani crni vrani - došli su vam crni dani’, Muslimani, došli su
vam crni dani - nema Tita da vas brani\ Ko će drugi, ja ću prvi da pijem turske krvi. Gotovo
svakodnevno čula su se sa raznih skupova i mišljenja da su Muslimani izmišljena nacija, da su
“tu naciju izmislili Josip Broz, Vatikan i Komintema”. Javno su pozivani da se “vrate u vjeru
pradjedova”. Muslimanska djeca, đaci i studenti su u školama i fakultetima morali slušati i učiti
kako su “Turci njihove pretke nasilno poturčili”, da su i današnji Muslimani “poturice”, i slično.
Svi ti pritisci, po međunarodnim mjerilima, predstavljaju vrstu kulturnog genocida.
Ti političari i nastavnici nisu objašnjavali kojoj bi se to “pradjedovskoj vjeri” Muslimani
trebalo daprevjere. Da li paganskoj koju su zajednički praoci ispovijedali, vjerovatno više hiljada
godina, ili katoličkoj kojoj su prvobitno Dukljani, Zećani i Srbi pripadali od pokrštavanja do
uspostavljanja pravoslavlja, dakle, oko 300 godina, ili srpsko- pravoslavnoj koju su ispovijedali
200-250 godina, ili da, ipak, ostanu u islamu kojem pripadaju više od 500 godina (od XV do
kraja XX vijeka).
Uzaludna su im ostala sva nastojanja da se kod Muslimana razvije osjećaj “krivice”. Islamska
kultura i civilizacija, uz razvijen osjećaj i saznanje o svom južnoslavenskom porijeklu, duboko
su utkani u muslimansko-bošnjačko nacionalno biće. Isto onoliko koliko je utkana pravoslavna
kultura i civilizacija u Crnogoraca, Srba i Makedonaca ili katolička kod Hrvata i Slovenaca.

Formiranje građanskih stranaka i Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka (1990-1991)

M(m)uslimani su se nakon usvajanja crnogorskog Ustava (1990) organizirali u dvije političke
partije: Stranku demokratske akcije (SDA), sa Harunom Hadžićem na čelu, i Stranku nacionalne
ravnopravnosti (SNR). Albanci-muslimani i katolici su osnovali stranku Demokratskog saveza
Albanaca u Crnoj Gori, sa Ljekom Ljuljđurajem na čelu.
Pošto se u crnogorskom parlamentu i jednom dijelu sredstava informisanja neprekidno vodila
antimuslimanska i antialbanska kampanja, ove tri stranke su se radi efikasnije odbrane
građanskih prava Muslimana i Albanaca udružile i formirale Demokratsku koaliciju Crne Gore.
Muslimana i Albanaca ima, prirodno, i u nekim drugim političkim partijama i pokretima.
Kako su ekstremističke nacionalističke stranke i njihove vođe organizirale i izvodile fizičke
napade na Muslimane i njihove sakralne objekte (prvenstveno džamije), pripadnici obje
muslimanske političke

510
stranke su uz podršku većeg broja uglednih ljudi odlučili i formirali jedinstveno Muslimansko
nacionalno vijeće za Sandžak (MNVS). Harun Hadžić je, na pitanje dopisnika “Borbe” iz
Beograda staje zadatak i dokle će trajati MNVS, izjavio: “Muslimansko nacionalno vijeće je
formirano i, za sada, djeluje savjetodavno. Ono će stupiti na snagu ako Muslimani budu
neposredno ugroženi od ilegalnih naoružanih i zlonamjernih grupa, u slučaju građanskog rata,
raspada zemlje, anarhije i haosa, nasilnog i neustavnog mijenjanja granica unutar zemlje. Ako,
pak, ne dođe do tih okolnosti, ako se stanje u zemlji sredi, MNV neće ni stupiti na snagu, ono će
samim tim izgubiti svoju svrhu i biće raspušteno.”238 239 >
Nakon secesije republika Slovenije i Hrvatske iz sastava Jugoslavije i vođenja rata na tlu
Hrvatske (1991) prijetnje i represalije prema Muslimanima i Albancima su u Crnoj Gori
pojačavane iz dana u dan. Muslimani-Bošnjaci iz ove republike, poput onih u Bosni i
Hercegovini, nisu željeli da učestvuju u tom ratu i odupirali su se mobilizaciji u JNA. Stav MNVS
je bio: “Muslimanska omladina se neće odazivati mobilizaciji koja bi bila uperena protiv bilo
kojeg našeg naroda, odnosno narodnosti, ili republike unutar Jugoslavije. To bi bio građanski rat,
a mi smo protiv građanskog rata”.297}
I u crnogorskom dijelu Novopazarskog sandžaka održanje referendum građana za kulturnu i
političku autonomiju Sandžaka istovremeno kad i u dijelu Sandžaka koji je u sastavu Republike
Srbije - 25-27. oktobra 1991. godine. Premda je predsjednik SDA Harun Hadžić obavijestio
Skupštinu Crne Gore zbog čega MNVS organizira referendum - radi zahtjeva Muslimana da
imaju ni više ni manje prava nego što ih imaju Srbi u Bosni ili u Hrvatskoj, zatim da se njima ne
namjeravaju mijenjati granice, niti slabiti suverenitet Republike Crne Gore - republičke vlasti su
pokušale raznim policijskim represivnim mjerama spriječiti njegovo provođenje. Uhapšeni su i
maltretirani mnogi čelnici SDA i ugledni građani, među kojima i predsjednik Stranke
demokratske akcije i skupštinski poslanik Harun Hadžić. 240 >
I u Crnoj Gori su na referendum izišli gotovo svi upisani glasači muslimansko-bošnjačke
nacionalnosti i u ogromnoj većini dali svoj glas za kulturnu i političku autonomiju Sandžaka.
Tim činom Muslimani u
Crnoj Gori nisu željeli da se izdvoje iz Crne Gore. Naprotiv. Oni su isticali da su za suverenu
Republiku Crnu Goru koja bi sklopila ugovorni savez sa ostalim republikama, zasnovan na
interesima njenih građana i naroda. U toj republici bi Muslimani bili konstitutivan narod sa
Crnogorcima, a ne nacionalna manjina. Muslimanski predstavnici su stalno isticali da Muslimani-
Bošnjaci U Crnoj Gori moraju imati isti tretman i položaj kao i Srbi u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini.
511

238 Borba (Beograd), 20. jun 1991.

239 Borba (Beograd), 20. jun 1991.
240 Povodom ovih hapšenja i pokušaja da se onemogući referendum istaknuti crnogorski intelektualac i advokat Branko Nikač tada je izjavio:
“Ako dijelovi Srba imaju pravo na autonomiju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, onda i Muslimani u Sandžaku, kao i drugi narodi, imaju
pravo na autonomiju u okviru država, mislim na Jugoslaviju. Dakle, ako jedan narod ima pravo, zašto to da nemaju drugi. Uostalom to je
potvrdila i Haška konferencija o Jugoslaviji” (Muslimanski glas, 1. 11.1991. s. 12).
 Međutim, kako se rat u Hrvatskoj u kojem su masovno učestvovali dobrovoljci i rezervisti iz
Crne Gore - osobito na ratištu Hercegovine i Dubrovnika - u jesen 1991. godine sve više
rasplamsavao položaj Muslimana i Albanaca se sve više pogoršavao. Rukovodstvo Crne Gore je,
plaseći crnogorski narod da im prijeti opasnost od Muslimana i Albanaca, pojačano
podstrekavalo propagandu antimuslimanskog i antialbanskog raspoloženja. Ono je, u čemu je
osobito prednjačio član kmjegPredsjedništva SFR Jugoslavije dr. Branko Kostić, često upućivalo
prijetnje Muslimanima i radilo na rušenju Republike Bosne i Hercegovine.
Uprkos potpisivanju primirja između JNA i Hrvatske i prestanka ratnih djejstava na
hercegovačko-dubrovačkom ratištu (3. januara 1992), već sredinom marta su jedinice JNA
otvorile novo ratište,; Sada je to bilo na tlu Republike Bosne i Hercegovine. Krenule su u donjem
toku rijeke Neretve sa ciljem da čvrsto zaposjednu i uključe dolinu te rijeke i luku Ploče na
Jadranskom naoru u sastav tzv. Republike Srpske,. U tim Operacijama masovno su učestvovali
rezervisti i dobrovoljci iz Crne Gore, Na tu agresiju Republika Hrvatska je, bez saglasnosti
rukovodstva države BiH, uputila kao pomoć tzv. Hereeg-Bosni veći broj svojih jedinica (oko 10
000 vojnika). Time je otpočelo komadanje Bosne i Hercegovine i agresija JNA (Srbije i Crne
Gore) i Hrvatske sa ciljem daje unište a njenu teritoriju među sobom podijele. Međutim, agresiju
na BiH osudila je gotovo sva međunarodna javnost i potpuno stala na stranu gotovo golorukog
muslimansko-bošnjačkog naroda. Već početkom aprila 1991. godine sve zemlje Evropske
zajednice, zatim SAD i islamske zemlje priznale su nezavisnost BiH a Organizacija ujedinjenih
nacija ju je aklamacijom primila za svoju članicu 22. maja iste godine. Od tada počinje novo
razdoblje u historiji BiH, Muslimana-Bošnjaka i muslimana uopće u svim republikama bivše
SFR Jugoslavije.

512
 VI
HRVATSKA I M(m)USLIMANI (XV-XX VIJEK)

Brojno stanje i društveno-ekonomski položaj

Prema popisu stanovništva od travnja 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 4 760 344
stanovnika. Od toga se 47 603 ili 1% izjasnilo da su po nacionalnosti Muslimani (sa velikim
slovom M). Međutim, prema evidenciji Islamske zajednice, u Hrvatskoj je tada stalno boravilo
oko 150 000 bosanskih Muslimana. Najviše ih je bilo, opet, prema statistici iz 1991. godine, u
Zagrebu (9 305 ili 1,6%), Rijeci (oko 13000) Dubrovniku (2 897 ili 4,1%), Splitu (1 446), Puli i
Osijeku. U Labinu, rudarskom gradu u Istri, tada je radilo preko 7 000 Muslimana-Bošnjaka,
povremeno i do 18 000 (rudara i njihovih obitelji). U Hrvatskoj je živio i izvjestan manji procenat
ljudi koji su se izjašnjavali da su druge nacionalnosti - Albanci, Hrvati, Turci, Romi, ali da su i
oni pripadnici islamske vjere.
Bosanski Muslimani su se u Hrvatsku počeli doseljavati drugi put u svojoj povijesti (prvi put u
vrijeme Osmanskog carstva), nakon okupacije Bosne i Hercegovine odAustro-Ugarske (1878).
Doseljavali su, istina, u manjem broju (uglavnom studenti, sitniji trgovci, obrtnici i sezonski
radnici), zatim između dva rata, a naročito u toku i poslije Drugog svjetskog rata. U Hrvatsku je
šezdesetih i sedamdesetih godina XX vijeka, zbog bržeg ekonomskog razvoja, doseljavao veći
broj Muslimana iz Bosne, Sandžaka, sa Kosova, iz užeg dijela Srbije, Crne Gore, čak i
Makedonije. Među njima je bilo i Albanaca-muslimana i Turaka- muslimana. Iseljenički val
Muslimana-Bošnjaka u Hrvatsku i Sloveniju nastupio je zbog narastajuće ekonomske krize i
velikog broja nezaposlenih.
Prema ekonomsko-đruštvenom položaju Muslimani-Bošnjaci se u Hrvatskoj dijele u tri grupe:
u prvoj su doseljenici između dva rata, tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Iz te
sredine potječe značajan broj uglednih, pa i u svijetu poznatih znanstvenika, sveučilišnih
profesora, uspješnih privrednika, istaknutih književnika, pozorišnih, filmskih i drugih umjetnika,
novinara, sportista, kao i veliki broj srednjeg i visokoobrazovanog sloja koji doprinosi ugledu i
513
razvoju ove zemlje. Iz
ove grupe ima ih koji su asimilirani u Hrvate, ili su se iskazivali kao Jugosloveni, ili su, pak,
nacionalno i vjerski bili neopredjeljivani, naročito oni iz mješovitih brakova.
U drugu grupu spadaju oni koji su, tražeći posao, došli iz pasivnih i nerazvijenih krajeva s
namjerom da tu privremeno borave kao sezonski radnici, ali su i oni tu ostali. Većinom su to
zaposleni u rudnicima, industriji, građevinarstvu, uslužnim i drugim pomoćnim djelatnostima. Oni
gotovo redovno čuvaju svoj nacionalni i vjerski identitet. Međutim, zbog stalnog negiranja (u
školama i mas-medijima) osobenosti kulturne, historijske i nacionalne prošlosti Muslimana-
Bošnjaka njihova su djeca izložena ubrzanoj asimilaciji u Hrvate.
U treću grupu spadaju Muslimani koji kao kvalificirani ili fizički radnici, a oni su najbrojniji,
rade diljem Hrvatske. Stalni im je boravak u Bosni ili u nekim drugim krajevima bivše SFR
Jugoslavije, a osobito u Sandžaku. Znanstvenici raznih vrsta
U sve tri socijalne grupe postoje i oni koji se po nacionalnosti izjašnjavaju kao Muslimani
(sada Bošnjaci) hrvatskog državljanstva, te kao Hrvati bošnjačko-muslimanskog porijekla, a koji
govore bosanskim, odnosno hrvatskim jezikom.
Pripadnici sve tri grupe muslimansko-bošnjačkog naroda, a također, i sljedbenici islama iz
drugih nacionalnih i etničkih grupa, dali su značajan doprinos razvitku duhovnog i materijalnog
blaga Hrvatske. Njihov poimenični spisak je veoma dug. Pomenućemo samo neke od onih koji su
od rođenja do smrti, ili znatan dio vremena, živjeli u Hrvatskoj. To su:
Fikreta Bahtijarević-Šiber (1942), Sulejman Bajraktarević (1896), Esad Čimić (1931), Haso
Drljević (1921), Zijad Haznadar, Mithad Kozličić (1954), Safet Krupić (1911-1942), Muradif
Kulenović (1937), Asim Kurjak, Sulejman Mašović (1918), Osman Muftić (i934), Ševko
Omerbašić (1947), Nerkez Smailagić (1927-1985), Šemso Tanković (1942),, Muhammed
Ždralović (1944) i dr.
Književnici - Salih Alić (1906-1982), Safvet-beg Bašagić (1870-1934), Sead Begović (1954),
Abdurezak Hifzi Bjelavac (1886-1975),, Amir Bukvić (1951), Enver Čolaković (1913-4976), Asaf
Duraković (1940), Husnija Dogo Dubravić (1880-1861), RasimFilipović (1909-1983), Nasko
Fmdić (1920), Fadil Hadžić (1922), Osman Nuri Hadžić (1869-1937), Alan-Alija Horic (1923),
Irfan Horozović, Nusret Idrizović (1930), Salih Isaak (1948), Ervin Jahić (1970), Zlatan Jukić
(1928), Ibrahim Kajan (1944), Hasan Kikić (1905-1942), Enes Kišević (1947), Sead
Mahmutefendić (1949), Feri Midžan (1922), Tahir Mujičić (1947), Ahmet Muradbegović (1889-
1972), Feđa Šehović (1939), Ismet Žunić (1914-1945) i dr.
514
Književni prevoditelji -AidaAbadžić-Hodžić, Alija Bejtić, HifzijaA. Bjelavac, Silvana
Čengić, Enver Čolaković, Fikret Cacan, Omer Lakomica, Malik Mulić, Edib Muftić, Osman
Muftić, Nerkez Smailagić, Dževad Sulejmanpašić, Ševko OmerbaŠić i dr.
Novinari i publicisti - Suad Ahmetović (1937), Mirsad Bakšić (1936), Nada Tokalić-Berbić
(1956), Hidajet Biščević (1961), Enes Čengić (1926), Esad Čolaković (1953), Mahmud
Konjhodžić (1907-1979), Faris Nanić (1964), Sead Saračević (1926), Zija Sulejmanpašić
(1931), Seada Vranić, Salih Zvizdić (1927) i dr.
 Likovne umjetnosti - Mersad Berber (1940), Muris čorbić (1950), Izet Džuzel (1941),
Hajrudin Kujundžić (915-1986), Omer Mujadžić (1903-1991), Nurudin Dino Trtovac (1947),
Fadil Vejzović (1943), Munir Vejzović (1945), Đenana Voljevica-Čičić (1954), Ismet Ico
Voljevica (1922) i dr.
Scenske umjetnosti - Sabrija Biser (1930-1989), Asim Bukva (1932), Izet Hajdarhodžić
(929), Adi Imamović (1959), Sulejman Kapić (1925), Enes Kišević (1947), Fahro Konjhodžić
(1931-1984), MustafaNadarević (1943), Almira Osmanović-David (1958), Alma Priča
(1962), Semka Bertok Sokolović (1935), Zlatko Sudović (1929) i dr.
Glazba - Husein-Hus Hasanefendić (1954), Đelo Jusić (1939), Ibrica Jusić (1944), Seadeta
Midžić (1943) i dr.

Vjerske, političke i kulturne institucije

Nakon velikih habsburško-osmanskih ratova u XVII i XVIII vijeku, povlačenja glavnine
muslimanskog stanovništva iz Slavonije, Like i Dalmacije, iz pokrajina u kojima su jedno
vrijeme činili glavninu pučanstva islam u Hrvatskoj nije priznavan sve do 1916. godine. Tek
te godine je austrijski car Franjo Josip izdao Zakon o priznavanju islamske vjeroispovijesti u
kraljevinama Hrvatskoj i Sloveniji kao ravnopravnog svjetonazora.
Međutim, uprkos prihvaćenih obaveza i od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)
Versajskim ugovorom o miru, da će muslimani imati sva vjerska prava u novoj državi, u
Hrvatskoj su sve do 1936. godine postojali samo začeci organiziranja muslimana bilo kao
vjerske, bilo kao društveno-kultume zajednice. O priznavanju bosanskih Muslimana kao
nacije i njihovog bosanskog jezika nije moglo, sporazumom vladajućih srpskih i hrvatskih
krugova, biti ni govora..
Prva Islamska zajednica utemeljena je tek te godine u Zagrebu. U doba Banovine Hrvatske
ona je podignuta na rang muftijstva. Da bi pridobio Muslimane, za ostvarenje Hitlerove i
Musolinijeve tvorevine
Nezavisne države Hrvatske, njen poglavnik dr. Ante Pavelić ih je nazvao “cvijećem Hrvata”.
Otvorio je i prvu džamiju (sa tri munareta) u centru Zagreba. Muftija koji je podržavao Pavelića
osuđen je od novih vlasti na smrt i obješen u Zagrebu 1945. godine. Tada su srušena i sve tri munare
i muslimani ostali bez džamije.
Sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka vjerski život i društveno-politički položaj
bosanskih Muslimana i muslimana uopće u Hrvatskoj se neprekidno poboljšavao. U tom vremenu
hrvatske socijalističke vlasti u nacionalnom pogledu priznaju bosanskim Muslimanima posebnosti
i tretiraju ih kao jedan od ravnopravnih južnoslavenskih 515
naroda ne samo u Hrvatskoj, već i u čitavoj
SFR Jugoslaviji. I ne samo to. Uz saglasnost i materijalnu potporu građana i Katoličke crkve u
Zagrebu je tada izgrađena jedna od najljepših džamija na Balkanu. Tome su najveći doprinos dale
islamske zemlje u svijetu, te muslimani Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U okviru ove džamije
otvoren je i Islamski centar sa svim potrebnim sadržajima.
Svi pripadnici islama u Hrvatskoj imaju, u okviru svoje vjerske zajednice, organizirana ova
tijela: Vrhovno zakonodavno tijelo - Sabor islamske zajednice Hrvatske ^predsjednik hadži Šalim
Šabić); te vrhovno izvršno tijelo IZ - Mešihat (predsjednik hadži Ševko ef. Omerbašić). U
nadležnosti ovih je Islamska zajednica Zagreb (predsjednik hadži Mustafa Plićanić), kao i manje
islamske zajednice u Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Puli, Varaždinu, Sisku, Slavonskom Brodu,
Osijeku, te u drugim većim mjestima.
Tokom 1989., 1990. i 1991. godine u Hrvatskoj je formirano i više političkih, kulturnih i
humanitarnih institucija (stranaka, udruženja, društava i si.). Najjača i najutjecajnija politička
stranka je Stranka demokratske akcije Hrvatske (predsjednik dr. Šemso Tanković). Utemeljena je
1990. godine u Zagrebu, gdje joj je i središnjica. Ona ima ogranke u svim većim gradovima:
Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Puli, Labinu, Varaždinu, Osijeku.
U Zagrebu je 1991. godine utemeljeno i središnje Kulturno društvo Muslimana-Bošnjaka
Hrvatske Preporod (predsjednik Ibrahim Kajan). Društvo je već od početka razvilo značajnu
kulturnu i izdavačku djelatnost (priprema i tiska časopise, listove, ima književnu i publicističku
biblioteku). Osnovna zadaća: njegovanje kulturne muslimansko- bošnjačke baštine i vršenje
utjecaja na razvitak nacionalne kulturne i prosvjetne misli.
U Zagrebu djeluje Dobrotvorno muslimansko-bošnjačko društvo “Merhamet”- - Crveni
polumjesec (osnovano 1992. godine). Ono ima svoje ogranke u svim mjestima Hrvatske. Postalo je
humanitarna institucija nezamjenjive uloge i značaja.

516
 Bosanski Muslimani u Zagrebu su njegovali i njeguju i štamparsku djelatnost. Još prije Drugog
svjetskog rata tu je izlazio od 1937. do 1939. godine Časopis za društvenu problematiku
Muslimana Putokaz (glavni i odgovorni urednik bio je književnik Hasan Kikić). Nakon toga u
muslimanskobošnjačkoj sredini Hrvatske nije izdavan nijedan list ili časopis. Tek je u 1991. godini
počela da izlazi Društveno-politička revija Ogledalo (glavni urednik Mustafa Mujagić), zatim
Bilten Društva Muslimana Hrvatske Preporod - TELAL (glavni urednik Fikret Cacan), te Časopis
za kulturu i društvena pitanja - BEHAR (glavni i odgovorni urednik Ibrahim Kajan).
U Zagrebu postoji i više nakladnika (izdavača). Oni se bave tiskanjem problematike duhovnog
stvaralaštva Muslimana-Bošnjaka i pripadnika islamske vjerske zajednice. Među njima su
najvažniji: ABC naklada; Islamska vjerska zajednica Zagreb; Kulturno društvo Bošnjaka
Hrvatske Preporod; Mešihat IZ Hrvatske.
Hrvatske zemlje u doba osmanske vladavine te u sastavu Bosanskog pašaluka (ejaleta)
Spone i odnosi Bošnjana a kasnije bosanskih Muslimana (Bošnjaka) sa Hrvatima i hrvatskim
zemljama su viševjekovne. Korijeni tih veza sežu još od vremena vladavine banova i kraljeva
srednjovjekovne Bosne - kada se stanovništvo dijelilo na patarene (bogumile - Crkvu bosansku ),
katolike i pravoslavne. Hrvatske i bosanske veze i njihova historija će se još više preplitati i
ulaskom Bosne u sastav Osmanskog carstva i širenjem nove - islamske vjere. Tada su se žitelji
Bosne dijelili na muslimane, katolike i pravoslavne. Od njih će se tokom vijekova a posebno u
XIX vijeku oformiti i posebne nacije Bošnjaci (muslimani), Hrvati (katolici) i Srbi (pravoslavni).
Prvi dodiri stanovnika Hrvatske sa islamom potiču još od sredine XI vijeka. Tada je kralj
Ladislav naselio iz Bugarske u Slavoniju izvjestan broj muslimana - Ismailita. Pojedini otoci u
Jadranskom moru, naseljena Hrvatima, u više navrata su doživljavala napade Saracena (Arabljana)
iz južne Italije i Sicilije, a gusari Neretljani zarobljavali su arabljanske trgovce. I Dubrovačka
republika je imala razvijene odnose sa Levantom i Arabljanima iz Spanije.
Prvi ratni sukob (ne računajući Kosovsku bitku 1389) sa Osmanlijama Hrvati su doživjeli
1414. godine. Tada je kralj Sigismund proglasio hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića izdajnikom,
a ovaj pozvao u pomoć Osmanlije. Oni su prodrli u Bosnu, a potom u Hrvatsku i Slavoniju, do
Zagreba. Naredne godine su Osmanlije teško porazili mađarsko-hrvatske trupe kod Doboja.
Postigle su to uz oslonac na domaće velmože, koji su
517
se međusobno i sa kraljem gložili. Osmanlije su od tada imali odlučujući utjecaj na tok svih
zbivanja u Bosni. Uz njihovu pomoć na bosanski prijesto je došao i Tvrtko II (1421-1443).
Osmanlije su nakon dobijene bitke protiv udružene k(h)rišćanske vojske na Kosovu polju 1448.
godine s velikom vojskom upali do Huma. Stvorili su stalna uporišta u središtu Bosne - Bosansko
krajište (Hodidjed, Sarajevo), definitivno razdvojili teritoriju Srpske Despotovine na moravski i
zetski dio.
Integracijom Bosne (1463) u sastav Osmanskog carstva ono se duboko uklinilo između
Ugarske i Mletačke Republike. Novoosvojene zemlje sultan je u vojnoadministrativnom pogledu
organizirao u Bosanski sandžak (oblast), sa sjedištem u Sarajevu. Ovim je put za Hrvatsku i
Sloveniju bio otvoren. U početku su bosanski sandžak-begovi upadali najprije s nekoliko hiljada
akindžija (izviđačkih jedinica), pretežno sastavljenih od vlaških stočara, a samo povremeno i sa
redovnim trupama, ojačanim muslimanskim i kršćanskim spahijama, najviše sa desetak hiljada
ratnika. Sa njima su duboko provaljivali u Ugarsku, Habsburšku monarhiju, Istru, pa i u mletačku
Furlaniju. Ugarski kralj je, izuzev odbrane Jajačke i Srebreničke banovine, odbranu Hrvatske
povjerio domaćim hrvatskim snagama, koje su pružale otpor čitav vijek. Istina ne glavnini
otomanskih snaga, koje su u XV i XVI v. osvajale zemlje u Aziji i Africi a povremeno išle i na
Beč, već samo njihovim pomoćnim snagama - graničnim sandžak-begovima. Oni su, kao i
njihove trupe, isključivo bili bosanski Muslimani i kršćani, naročito iz vlaških i srpskih pomoćnih
jedinica. Od 1463. do 1526.godine bilo je pedesetak takvih pohoda, većih ili manjih. Tako je
bosanski sandžak-beg 1480.godine sa jačom vojskom prodro preko Hrvatske u Štajersku, a
odatle u Mađarsku, pustošeći sve do tvrđave Đera (Gyor). Godine 1483. upao je u Hrvatsku i
Kranjsku sve do Koruške. U povratku je bio poražen u boju kod Broda Zrinskog na Uni. I
bosanski sandžak-beg Skender-paša je, koristeći se svađama između feudalaca u Hrvatskoj, s
Bošnjacima, a ne Turcima kako se uči u školama, prodro u Kranjsku (Sloveniju), ali je i on
poražen od hrvatskih trupa u boju kod Udbine.
Zbog tog poraza je novi bosanski sandžak-beg Jakub-paša, Bošnjak, ljeta 1493.godine
poduzeo - angažirajući uz Bošnjake i akindžije iz Trakije, Makedonije i Srbije - veliki upad u
Hrvatsku, Kranjsku i Štajersku. Na povratku, sačuvavši glavninu snaga, u bici na Krbavskom
polju porazio je 9.septembra - rujna hrvatsku feudalnu vojsku, u kojoj je izginuo najbolji dio
hrvatskog plemstva i vojske, a ban EmerikDerenčin bio zarobljen. Hrvatska se nakon tog poraza
nije mogla više sama braniti.
518 Osmanski (a s njima i bosanski) upadi u Hrvatsku, Kranjsku i druge zemlje u XV vijeku nisu
imali za cilj osvajanje teritorija i utvrđenih
gradova već jedino pljačku i odvođenje ljudi u ropstvo. Jer, prije osvajanja neke zemlje Osmanlije
su decenij ama pripremali stanovništvo za to. Govorili su mu da pravu zaštitu može imati samo od
sultana i susjednih sandžak-begova. To je predstavljalo svojevrsnu operativnu vojno- političku
strategiju i taktiku osvajača. Zato tek nakon pada Srebreničke banovine 1512, a naročito Beograda
1521. godine i Sapca, Osmanlije poduzimaju pohode za osvajanje i definitivno posjedanje
teritorija.
Dolaskom Husrev-bega na položaj bosanskog sandžak-bega, a premještanjem iz Bosne Bali-
bega Jahjapašića za zapovjednika Beograda, otpočinju operacije prema Mletačkoj republici i
Ugarskoj . Husrev-beg, izgleda porijeklom Bošnjak, zajedno je sa hercegovačkim sandžak-begom
1522.godine prodro u Dalmaciju i osvojio Knin i Skradin, a onda i Ostrovicu. Praktično su osvojili
svu Dalmatinsku Hrvatsku, izuzev Klisa i Obrovca. Husrev-beg je uoči Mohačke bitke sa svojim
snagama iz Bosne sadejstvovao Jahjapašiću da osvoji Srem i istočnu Slavoniju do Osijeka i
Đakova. Zatim su se obojica priključila glavnini otomanskih snaga koje je iz Rumelije i Anadolije
doveo sultan Sulejman Veličanstveni. Oni će poraziti mađarsku vojsku na Mohačkom polju
1S?6.godine i otvoriti put za dalja osvajanja zapadne Slavonije, Mađarske i Hrvatske, koje su od
tada postale potpuno zavisne od pomoći Habsburgovaca. Za hrvatskog kralja, umjesto nastradalog
mađarskog Ludoviga II, biće 1527. godine izabran nadvojvoda Ferdinand .
Godine 1528.. se Jajačka banovina predala Husrev-begu bez borbe, a također, i Obrovac i
Udbina u Lici. Husrev-beg je sa svojim Bošnjacima dva puta učestvovao u pohodima na Beč (1529.
i 1532). Prethodno zauzevši Brod na Savi, Staru Gradišku i druge gradove, u sadjejstvu sa
beogradskim sandžak-begom, on je osvojio Požegu i Požečku kotlinu, Dubicu, Jasenovac i
Novsku, gdje je formiran poseban Požeški sandžak (1538). Ovom sandžaku je ubrzo priključeno i
područje srednje Slavonije do Pakraca, Na prijedlog Husrev-bega, Porta je od nahija (kotara)
sjeverozapadne Bosne, Dalmacije, Krbave i Like osnovala poseban Kliski sandžak sa sjedištem u
tvrđavi Klis kod Splita.
U nezadrživom napredovanju Osmanlije su 1541.godine zauzeli i Budini (Ugarska), koji će u
njihovim rukama ostati preko 1*40 godina. Tu su osnovali Budimski beglerbegluk (pašaluk). Tada
su u Slavoniji stigli do linije Virovitica-Pakrac-Kraljeva Velika. Zauzimanjem Virovitice, Čazme,
Dubave i Ustilonje 1552. godine Porta je naredila Budimu da osnuje Pakrački (Cemički) sandžak.
Ta linija će definitivno ostati granični pojas sa Hrvatskom i Habsburškom monarhijom. Sandžak-
begovi će, uz podršku tamo naseljenih stočara - Vlaha 519 i dalje prodirati u više navrata pored

Koprivnice i Kalnika sve do Varaždina. Tada habsburška strana

radi odbrane, formira Slavonsku vojnu krajinu između Save i mora (počela se formirati
1527.godine).
U drugoj polovini XVI vijeka glavna aktivnost Bosanskog sandžaka, kao i Kliskog, bila je
usmjerena ka širenju teritorije između Une i Kupe, kao i na mletačkom području. Nakon
osvajanja Kostajnice (1556), Otoke i Lješnice (1558), a potom i Krupe (1565) ovi sandžak-
begovi su nastupali sa vojskom sastavljenom od domaćih ljudi, pretežno Muslimana-BoŠnjaka,
među kojima se se isticali Malkoč-beg i Mustafa Sokolović. Zauzeli su i Ravne Kotare, pa su
od Like, Krbave i novoosvojenih oblasti stvorili Lički (Krčki) sandžak. Mustafa Sokolović se,
nakon osvojenjaKrupe, sa svojom brojnom bosanskom vojskom toliko istakao u boju kod
Sigeta (1566) da je odmah postavljen za beglerbega (pašu) Budima. A bosanski sandžak- beg
Ferhad-beg Sokolović je, nakon poraza nanijetog hrvatskoj krajiškoj vojsci kod Budačkog
1576. godine, sa svojim Bošnjacima izveo šezdesetak upada u Bihaćku krajinu i zauzeo Budim,
Cazin, iduće godine Podzvizd, Veliku i Malu Kladušu, Ajtićgrad, Peći, Ostrožac na Uni i Zrin,
kao i Gvozdensko i Drežnik. Zbog ovih provala i opasnosti prodora bosanskih habsburški kralj
Rudolf (1576-1608) je stavio obje vojne krajine pod upravu nadvojvode Karla i naredio mu da
počne graditi tvrđavu Karlovac (1579). U njene temelje Karlo je položio 900 glava bosanskih
zarobljenika.
Pritisak bosanskih sandžak-begova i beglerbegova Bosanskogpašaluka od 1580. na
Hrvatsku krajinu bio je naročito snažan u vrijeme beglerbega Hasan-paše Predojevića
(porijeklom Hercegovca) od 1591.godine. Po njegovom nalogupočelaje gradnja tvrđave u
osvojenoj Petrinji-kao oslonac za prodore u gornju Posavinu i dolinu Kupe. On je zauzeo
utvrđeni grad Bihać i tu, po naređenju Porte, oformio Bihaćki sandžak. U trećem napadu juna
1593. godine, izgubivši život sa još tri sandžak-bega, teško je poražen.
Nakon Velikog rata između Habsburške monarhije i Osmanske imperije (1593-1606), obje
sile su, uz manje izmjene, uglavnom zadržale svoje ranije posjede. Ipak, posljedice toga rata za
Hrvatsku i Slavoniju su bile značajne. Period velikih bosanskih i otomanskih provala je tada
okončan. Uspostavljena je ravnoteža snaga. Ipak, pravog mira sve do drugog Velikog rata
(1683-1699) neće biti. Događaće se neprekidna obostrana uskakanja i četovanja na čitavoj
hrvatsko-bosanskoj granici. To će činiti domaći ljudi - i Srbi, naročito Vlasi-stočari koji će u
velikom broju napuštati službu kod bosanskih sandžak-begova i prelaziti na stranu habsburške
Vojne krajine, i Hrvati kao uskoci i graničari, i Muslimani- Bošnjaci iz Bosanske krajine,
Kliskog i Ličkog sandžaka. Taj period je ovjekovječen epskim narodnim pjesmama i velikim
brojem istaknutih i u narodu poznatih junaka. Istina, jedni su služili Osmanskom, a drugi
Habsburškom
520 carstvu i Mletačkoj republici.
Islamizacija, migracije stanovništva i istrebljenje muslimana
Ulazak bosanske kraljevine i hrvatskih zemalja - Slavonije, Dalmacije, Pounja i Like - u
sastav Osmanskog carstva imao je krupnih posljedica i na etnički i na vjerski sastav
stanovništva. Hrvati katolici, očekujući spas od susjednih katoličkih zemalja, više od vijeka su
se povlačili prema sjeverozapadu Habsburgovcima, i prema obali i otocima Jadranskog mora
pod zaštitu Mletačke republike. Na upražnjene prostore Osmanlije su masovno doseljavali već
pokoreno stanovništvo, pretežno stočare Vlahe iz planinskih oblasti Crne Gore, Novopazarskog
sandžaka (Starog Vlaha), istočne Hercegovine i sjeveroistočne Bosne, kao i mnogo Srba.
Kako je Dalmatinska Hrvatska u ratovima od 1521. do 1540. godine bila gotovo opustjela,
Osmanlije su tu doselili nekoliko hiljada srpskih porodica. Kninska krajina, Bukovica i Ravni
kotari su tada postala područja sa isključivo srpskim i muslimanskim stanovništvom. Osmanske
vlasti su 1551. godine naselile nekoliko hiljada Srba na dalmatinsko- bosansko-hrvatsku
tromeđu, oko Srba i Knina.
Osvojenjem Slavonije Osmanlije su je naselili Srbima i Vlasima “da omoguće ishranu
pograničnih otomanskih četa”, te da kao martolosi osiguraju granicu.
U XVI i XVII vijeku po Slavoniji i Dalmaciji se naseljavalo muslimansko stanovništvo iz
Bosne, prilično brojno, čak i u Ugarsku. Dobrim dijelom su to bile spahije ili posade u
utvrđenim gradovima i po kasabama, gdje su se bavili trgovinom i raznim zanatima.
Muslimana- Bošnjaka je bilo i među stanovnicima po slavonskim selima, u kojima je, prema
mnogim podacima, starosjedilačko stanovništvo i ovdje masovno primalo islam.
Poznati istraživač migracionih kretanja entograf i historičar Stjepan Pavičić utvrdio je da se
u vrijeme osmanske vladavine na prostoru između rijeka Drave, Dunava, Save i Ilove
obrazovala nova grupa stanovništva -muslimani. Činili su je došljaci pretežno iz Bosne i
starosjedioci, koji su primili islam. Prema njemu, na tom prostoru je 1680. godine, uoči Velikog
rata, bilo 115 000 muslimana, 72 000 katolika Hrvata, 33 000 Srba i 2 000 Mađara, tako da su
muslimani u Slavoniji bili u većini.
Pavičić je, također, utvrdio da su muslimani bili u većini i u Lici, u koju su se, uglavnom,
doselili bosanski Muslimani, ali da je bilo i starosjedilaca koji su primili islam.
I prema istraživanjima dr. Josipa Buturca muslimani su uoči Velikog rata (1683-1699) u
Slavoniji činili većinu stanovništva. Tada ih je tu bilo oko 100 000, katolika 70 000,
pravoslavnih 30 000, i kalvina oko 10 000. Prema ovom istraživaču, muslimani su porijeklom
bili najviše Hrvati
starosjedioci, manje doseljenici iz Bosne i Srbije, dok je veoma malo bilo pravih Turaka ili
Arapa.
Najveći grad u Slavoniji, sjedište sandžaka, bila je Požega. Drugi po značaju bio je dobro
utvrđeni Osijek, u kojem je 1566. godine sagrađen most koji je povezivao Slavoniju sa
521
Ugarskom. Osijek je krajem XVI vijeka imao osamdeset džamija, a stanovništvo je 93% bilo
muslimansko. Ostala mjesta kao Što su Đakovo, Orahovica, Valpovo, Pakrac, Velika i Brod
su, također, imala karakteristike islamskih orijentalnih gradova. U Požegi i okolini tada je bilo
20.000 muslimana, 10.000 katolika i 2.500 pravoslavnih; u Osijeku i Đakovštini 25.000
muslimana, 20.000 katolika, 10.000 kalvina i 4.000 pravoslavnih. U Pakracu i Voćinu bilo je
8.000 muslimana, 4.000 pravoslavnih i 500 katolika.
U Dalmaciji je, prema Pavičiću, također, bilo više jakih muslimanskih naselja. Tako je u
Vrgorcu, Imotskom i u njihovoj okolini bilo nekoliko hiljada muslimanskih domova.
Muslimanska naselja su bila i Zadvaije, Čačvina, Radobolja, Kamen, Solin, Klis, Sinj, Vrlika i
Drniš. Već u XVI vijeku bilo je više muslimanskih naselja u Zakrču i Pozrmanju prema
mletačkoj granici, zatim u Kninu i njegovoj okolini bilo je do 5 000 muslimanskih kuća. Prema
Pavičiću većinu muslimanskog stanovništva činili su bosanski Muslimani, ali je bilo i dosta
starosjedilaca koji su tada primili islam. I ova naselja su imala tipičan muslimansko-orijentalni
izgled.
Osmansko carstvo je uz specifičan vojno-feudalni sistem počivalo i na teokratiji. Državna
vjera bila je islam. Ali, u njemu su se mogle slobodno ispovijedati i sve druge vjere Objave -
kršćanstvo i judaizam. Ipak, Pravoslavna crkva je imala privilegiran položaj u odnosu na
Katoličku crkvu i određene povlastice u prva tri vijeka osmanske vladavine. To stoga što su
glavni neprijatelji Carstva u Evropi bili katolička Mletačka republika i katolička Habsburška
monarhija. Kako su po nalogu ovih država i Sv. Stolice iz Ugarske, Hrvatske i Osmanskog
carstva bili izbjegli svi svećenici Katoličke crkve, Porta je dozvolila da bosanski franjevci
preuzmu biskupiju u Đakovu. Ovim je vlast Bosne Srebrene, dozvolom sultana, proširena na
sve franjevačke samostane na čitavoj dalmatinskoj, slavonskoj i ugarskoj teritoriji.
Uprkos razvnovrsnih pritisaka franjevci su, zahvaljujući vještini prilagođavanja i u najtežim
prilikama, u vrijeme vladavine Osmanlija u Slavoniji podigli više crkava, a u Požegi i Brodu
uz crkve i samostane.
U vrijeme vladavine Osmanlija u Slavoniji je sagrađeno i nekoliko pravoslavnih manastira
i crkava. Među njimaPa^ra, Orahovica (Požeška) i manastir u Antinu, kao i više crkava u
raznim mjestima. Glavni duhovni centar u Slavoniji bio je manastir u Orahovici, gdje je 1594.
godine, dakle, u vrijeme vladavine Osmanlija, sagrađena i crkva.
U Dalmaciji je u periodu od 1524. do 1537. godine podignuto devet crkava i nekoliko
manastira uz dozvolu i podršku bosanskog sandžak- bega Husrev-bega.
I na Fruškoj gori najveći broj manastira sagrađen je u vrijeme osmanske vladavine. Čak je
u dalekoj Budimskoj eparhiji u vrijeme Osmanskog carstva sagrađen i manastir Grabovac, a
sjedište episkopa bilo je uz sjedište Budimskog beglerbega u Budimu.
U XVII vijeku, u vrijeme nekoliko ratova s Habsburgovcima i Mletačkom republikom,
Osmansko carstvo se počelo povlačiti i napuštati ranije osvojene teriorije i na prostorima
Hrvatske. Tako su Osmanlije u Kandijskom ratu (1645-1669) u borbi s Mlečanima izgubili
522
Klis, Solin i Vranjic, ali su zadržali Drniš, Skradin i Knin. Nakon neuspjelog velikog pohoda i
teškog poraza pod zidinama Beča bili su primorani da vode dug i iscrpljujući rat sa
Habsburškom monarhijom i Mlecima (1683- 1699), koji se završio sklapanjem mira u
Sremskim Karlovcima 26.siječnja/januara 1699. godine. U tom ratu Osmanlije su izgubili i
predali Habsburgovcima čitavu Mađarsku (izuzev Banata) i Slavoniju (osim istočnog dijela
Srema), Liku, dok su Dalmacija, Herceg-Novi i Gabela pripali Mlecima.
Gubitkom ovih teritorija u Slavoniji, Lici i Dalmaciji nestaje muslimanskog stanovništva.
Najvećim dijelom, još dok su se vodile borbe, povuklo se u Bosnu i tu trajno naselilo. Dio
muslimana koji nije u tome uspio bio je prisiljen da, po tadašnjoj vladajućoj teritoriji i praksi
katoličkih sila “čija teritorija onoga i religija”, prihvati katoličku vjeru. Ubrzo, već i u toku rata,
svi su gradovi sa orijentalno-islamskim obilježjima - džamijama, mektebima (dječijim
školama), hamamima i drugim građevinama porušeni, a mezaija (groblja) zaorana. Gradovi i
veća naselja su ubrzano dobij ali austrougarski, a u Mlecima starodalmatinski i katolički
karakter i izgled.

Uspostava granica - međunarodni ugovori

Nakon sklapanja Karlovačkog mira Osmansko carstvo je privremeno prešlo na strategiju
odbrane još uvijek velike i moćne imperije. Bosanski pašaluk, prepušten najčešće Samom sebi
kao krajnja zapadna granična provincija, biće u XVIII vijeku više puta izložen napadima
Habsburške monarhije i Mletačke republike. On će im se uspješno suprotstavljati. U tom vijeku
Muslimani-Bošnjaci će dizati bune i ustanke i protiv osmanskih vlasti, pokušavajući da se što
više osamostale od Porte, a kroz sve to su se formirali kao poseban narod.
U vrijeme habsburško-osmanskog rata (1788-1791), u kojem Su u napadu na Bosnu
učestvovala i dva hrvatska korpusa (Hrvatski i Slavonski sa 51.000 vojnika), Muslimani-
Bošnjaci su uspjeli da u teškim trogodišnjim bojevima sami odbrane Bosnu i rat završe
uspostavom granica kakve su uglavnom bile i prije početka sukoba. Svištovskim mirom su iz
sastava Bosanskog pašaluka Habsburgovcima pripojena mjesta Cetin, Lapac, Srb i dio teritorije
ispod Plješivice i Plitvičkih jezera, dok su Dubica, Novi i Gradiška vraćeni u sastav Bosne.
Od tada se granice Bosne, određene Svištovskim mirom prema Austriji, odnosno Hrvatskoj
- na Savi, Uni i čitavim dijelom prema Dalmaciji do Kotora - nisu mijenjale sve do 1929.
godine, kada su privremeno nestale, a ponovo su priznate i obnovljene u vrijeme Drugog
zasjedanja AVNOJ- a novembra 1943. godine,

Svojatanje i “nacionaliziranje” Muslimana-Bošnjaka

Čitav XIX i prve dvije decenije XX vijeka bile su u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj ispunjene
neprekidnim etničkim seobama. Bio je to i vijek definitivnog formiranja nacionalne svijesti
Srba, Hrvata i Muslimana- Bošnjaka.
Dok su se u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, na prijedlog najznačajnijeg srpskog
reformatora jezika Vuka Stefanovića Karadžića, pravoslavni vjernici
523 nacionalno opredjeljivali
kao Srbi, a katolički kao Hrvati, ova formula nije važila i za Bošnjake-Muslimane. Političari
se ni tada nisu mogli sporazumjeti oko toga čija je Bosna. Zato su obje strane nastojale da
pridobiju i “nacionaliziraju” Muslimane-Bošnjake i na taj način ojačaju svoj etnikum u ovoj
drevnoj zemlji.
Težnja za pridobijanjem Muslimana j avila se u srpskim političkim i kulturnim krugovima
još od početka XIX vijeka, a u hrvatskim političkim i književnim sredinama dosta kasno,
početkom druge polovine XIX vijeka. Prvi koji je shvatio da se Bosna ne može priključiti
Hrvatskoj ukoliko se Muslimani ne asimiliraju u Hrvate bio je političar, književnik i filozof
Ante Starčević (1823-1896), koji je artikulisao hrvatski nacionalni program. A kako se gledalo
na M(m)uslimane u Hrvatskoj do pojave Starčeviea, pisao je hrvatski političar Ante Radić u
članku Naši Turci'.
“U to doba (odnosi se na vrijeme Krimskog rusko-turskog rata (11854) u kome su
Francuska, Engleska i Italija bile na strani Porte, nap. MB) nastao je kod nas Hrvata preokret u
pogledu na naše Muslimane. Do toga doba bilo je u nas geslo Za krst časni i slobodu zlatnu
svetinja u koju se nije usudio nitko dirnuti. S tim geslom ispjevao je Mažuranić Smrt Smailage
Čengića... Pjesan se sasvim prislanjala uz misao Gundulićeva Osmana: Osmanlijama je
propasti, kršćanstvo ima nadvladati muslimanstvo. To je u nas bio aksiom, koji se sam po sebi
razumije. Tko bi se usudio protiv njemu ustati u koje ga ime pobijati!...

524
Ustati protiv toga aksioma mogao bi samo netko, tko je i protiv politici carevine i proti
slavenstvu i hrvatskomu preporodu, to bi mogao biti samo liberalac, protivnik austrijskoga
apsolutizma i ruskoga despotizma, ruskoga knuta, ruskoga kopita, koje je zaprijetilo
Evropi novim barbarstvom i protiv kojega je ustao ondašnji prvak evropskih vladara, novi
‘uzurpator’, francuski car Napoleon III. Zapadna Evropa je bila puna takvih ljudi, ali u
Hrvatskoj ih je bilo maloj a samo se jedan usudio izaći sa svojim mnijenjem najavu. Bio
je to dr. Ante Starčević; on je prekinuo sa stoljetnom tradicijom mržnje prema
muslimanima. On je ruglu izvrgao Mažuranićevu pjesan, on je bosansko-hercegovačke
Muslimane proglasio najstarijim, najčistijim hrvatskim plemstvom, on je uzvisio njihovu
uljudbu, poštenje i junaštvo...”
Starčevićevu tezu o hrvatskom porijeklu Muslimana-Bošnjaka podržavao je i biskup
Josip Juraj Štrosmajer, koji je preko svećenstva radio i na širenju hrvatske svijesti među
katoličkim stanovništvom koje se tada osjećalo Bošnjacima-katolicima.
Akcije vođene iz Hrvatske u cilju nacionalnog usmjeravanja Muslimana-Bošnjaka u
Hrvate vođene su pretežno preko sredstava kulture, književnosti, štampe.
Ova djelatnost na kulturnom planu utjecala je da se dosta rano izvjestan broj
muslimanskih intelektualaca opredijeli za hrvatsku nacionalnost. Takvo opredjeljivanje
dijela muslimanskih intelektualaca (selo je bilo izvan ovih tokova) i jednog broja njihovih
političkih prvaka znatno je usporilo proces nacionalnog formiranja širokih slojeva
muslimanskog slavenskog stanovništva.
0 sukobu srpskih i hrvatskih političara i njihovom nastojanju da pridobiju i
“nacionaliziraju” Muslimane historičarka Branka Prpa- Jovanović piše:
"... Na području Bosne i Hercegovine su se poslije okupacije sudarile dvije oprečne
koncepcije: da su Bosna i Hercegovina isključivo srpske, odnosno hrvatske zemlje.
Muslimane su, shodno takvom polazištu, pomoću religiozne tolerancije, uz satanizaciju
konkurentske strane, pokušavalo pridobiti za srpsku ili hrvatsku opciju. S druge strane,
kao što se 20-godišnji Kuenov režim u Hrvatskoj u svojoj protuhrvatskoj politici - po
načelu ‘divide et impera’ - oslanjao na predstavnike srpskih elita, tako se i režim
Benjamina Kalaj a u Bosni, u borbi protiv bosanskih Srba i Muslimana koji su pružali
otpor austrijskoj okupaciji, oslanjao na predstavnike hrvatskih elita i Katoličku crkvu
predvođenu militantnim klerikalcem, sarajevskim nadbiskupom Josipom Štadlerom...”
Poslije stvaranja prve Jugoslavije — Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno
Kraljevine Jugoslavije—
525
hrvatski i srpski državnici
i političari nastavili su da ignoriraju posebnost Muslimana-Bošnjaka kao jednog od
južnoslavenskih naroda.
Bosna i Hercegovina u sastavu NDH i njen odnos prema Muslimanima-Bošnjacima
U Zagrebu je 10. travnja-aprila 1941. godine uz saglasnost Njemačke i Italije
proglašena Nezavisna država Hrvatska. U njen sastav je ušla, bez ikakvog pitanja bilo
kojeg naroda, Bosna i Hercegovina i dio Sandžaka. Bosanski Muslimani su proglašeni
Hrvatima i preko noći, “zakonskom odredbom”, nasilno asimilirani. Ustaško vrhovništvo
je uspjelo pridobiti jedan dio karijerističkog i nenacionalnog vodstva već raspuštene
Jugoslavenske muslimanske organizacije, kao ijedan manji dio visokog svećenstva.
Već ljeta iste godine, u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, zbog fizičkog genocida nad
srpskim narodom, izbio je masovan ustanak Srba kojem su se priključili, a mjestimično ga
i organizirali komunisti svih nacionalnosti. U zapadnim dijelovima Hrvatske i u čitavoj
Bosni i Hercegovini rasplamsao se bratoubilački i vjerski rat do neviđenih razmjera. U
ovom četvorogodišnjem ratu okupatori - Nijemci i Talijani - su u potpunosti proveli princip
“podijeli pa vladaj” (“divide et impera”). Zajedno sa brojnim kvislinškim vojnim
pomoćnim formacijama i uz njihove policijske i političke institucije i organizacije ubili su
više stotina hiljada ljudi. U tom strašnom ratnom požaru jedino partizanske oružane snage
sa Josipom Brozom Titom na čelu pružale su utočište i spas svakom, bez obzira na vjeru,
naciju i političko uvjerenje.
U tom periodu vlasti NDH su se prema Muslimanima odnosile poput Španije i
Portugalije, u odnosu na domoroce u njihovim kolonijama. Muslimani ni na koji način nisu
smjeli isticati ni pisati o svom bošnjačkom identitetu. Oni koji bi to pokušali bili bi
proganjani, uklanjani sa položaja i izbacivani sa posla. Mnogi su upućivani i završavali
živote u ustaškim logorima. Čak ni riječ Bosna ili Bosanska krajina i slično od jeseni 1941.
godine nisu smjeli da budu korišćene u sredstvima informiranja.
Premda je ustaški pokret uspijevao da vrbuje ili da u svoje redove nasilno učlanjuje ili
regrutira Muslimane - koje je isključivo nazivao Hrvatima islamske vjere, oni se, izuzev
na političko-upravnim funkcijama, nisu mogli naći na najvišim položajima. Pogotovo ne
u zapovjedništvu ustaške vojnice, nisu mogli biti ustaški stožemici, čak ni časnici (oficiri)
na značajnijim položajima u Ministarstvu hrvatskog domobranstva ili Glavnom stožeru
(generalštabu) domobranstva. Nije ih bilo ni na položajima zapovjednika pojedinih
zborova (korpusa) ili divizija i pukovnija. Zato što je vrhovništvo ustaškog pokreta i NDH

526
imalo strateške ciljeve da i Muslimane, nakon Srba, milom ili silom prevede u katoličku vjeru.
O ovim planovima postoji više izvornih dokumenata. Sam vrh Katoličke crkve i ustaškog
pokreta nije se ni trudio da sakrije da će Hrvatsku napraviti “Božijom državom”. Katolički
tjednik je već krajem travnja 1941. godine otvoreno pisao: “MZ novu, slobodnu Hrvatsku
pozdravljamo kao kršćansku, katoličku državu” .241 Ustaški doglavnik Mile Budak je u
govorima u proljeće i ljeto 1941. godine isticao daje ustaška država “država kršćanstva'.242 243
244 245
Jedan katolički župnik u Lici, također, ljeta iste godine, izjavio je: “Do sada smo za
katoličku vjeru radili molitvenikom i krstom, a sad je došlo vrijeme, da radimo puškom i
revolverom”.™ > Istina, ne odstupajući od teze da je NDH u prvom redu "katolička država”
Ante Pavelić je povremeno “Hrvatima-muslimanima” činio i “ustupke”. Tako je zagrebačkom
muftiji Ismetu Muftiću, inače jednom od onih kojih Su ustaše vrbovale u ustaško vodstvo,
izjavio da su bosanski Muslimani "krv naše krvi”, "cvijet naše hrvatske narodnosti”.
Poglavar Islamske vjerske zajednice reisul-ulema Fehim Spaho je iz raznih izvora tada bio
obaviješten o planovima Katoličke crkve i ustaškog vrhovništva prema Muslimanima. Nuriji
Pozdercu, ranijem poslaniku JMO i senatoru, i Hasanu Miljkoviću, veleposjedniku, obojici iz
Cazinske krajine, izjavio je “daje obaviješten sa vjerodostojne strane daje donesen’a odluka da
se, bezuvjetno, tokom ovog rata ima Kordun i Banija očistiti od Šiba; isto tako da se svim
sredstvima nastoji da se Bosanska Hrvatska, tzv. Krajina, tj. Pounje, očisti ne samo od Srba
nego i od Muslimana... Prema Muslimanima odlučilo se postupiti tako da se svim sredstvima
angažiraju baš Muslimani u ubijanju pravoslavnih i da im se stavi u izgled sve pa i
najbezobzimija pljačka, jer u tom međusobnom klanju, što bi ostalo, proglašeno bi bilo
koljačima i sa strane hrvatskih vlasti najjednostavnijim načinom bi se jednim hicem ostvarila
oba cilja”.302 >
U jednom njemačkom dokumentu visoki oficir i>z Himlerovog štaba SS trupa Berger, o
nastojanjima i planovima ustaškog državnog vrhovništva da “stvori jedinstvenu hrvatsku
katoličku državu”, navodi izjavu sarajevskog nadbiskupa Ivana Sarića. U toj izjavi se kaže da
će s jednom trećinom muslimana svršiti partizani, jedna trećina će propasti kao izbjeglice, dok
će s ostalima stvar već svršiti Katolička crkva.303 )
Za te planove, prirodno, nisu znali najčešće nepismeni ljudi koje su vlasti NDH, na silu i na
prevaru, vrbovale i uvrštavale ih u svoje vojne i druge formacije. To im je uspijevalo i zato što
im ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića nije nudio ništa osim istrebljenja i smrti.
Tako će se Muslimani-Bošnjaci naći i stradati, kako piše poznavalac međuratnih, ratnih i
poratnih događaja u Jugoslaviji, Desimir Tošić, u višestrukom obruču i uništavajućem kotlu:

241 Katolički tjednik, br. 17, od 27. 4. 1941., str. 1,, Zagreb 527
242 Novi list od 7. maja 1941,, Zagreb
243 Novi list od 24. 7. 1941., Zagreb
244 Sudski predmet Hasana Miljkovića, Bihać.
245 JVashinglon, T-175, Roll 126,2650 998-2 651 001 (Der Reichsfuhrer - SS Chef des Hauptamtes Cd SS Ha/Be (Ra), VS-Tgb, Nr.
397/43 (Berlin, den 19.43).
ginući od srpske odmazde i četnika Draže Mihailovića u cilju likvidacije nesrpskih naroda,
zatim, u borbama sa partizanima zbog učešća u ustaškim, njemačkim i talijanskim pomoćnim
ili redovnim oružanim snagama, i kao pripadnici Titovog Narodnooslobodilačkog pokreta.
I u toku narodnooslobodilačke borbe bilo je pokušaja da se granice Bosne i Hercegovine
promijene u korist Hrvatske. Tako je Pokrajinski komitet KP za Dalmaciju u jesen 1942.
godine predlagao Vrhovnom štabu NOV i PO Jugoslavije i Centralnom komitetu KPJ da se
zapadna Bosna za partijsko i vojničko djelovanje njima dodijeli, dok je početkom 1944. godine
Centralni komitet KP Hrvatske isto to tražio za teritoriju Cazinske krajine. Ali, oba puta su na
energičnu intervenciju sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu Đure
Pucara Starog kod Tita te pretenzije odbijene. Glavni argumenat u oba slučaja je bio fakat o
viševjekovnim granicama Bosne i Hercegovine i odlučno neslaganje Srba i Muslimana u vezi
sa tim prijedlogom.
Nakon oslobođenja zemlje Muslimani su bili nepriznata nacija. Takav njihov status
potrajaće za bosanske Muslimane sve do usvajanja Ustava SFRJ 1963. godine.
Krajem osamdesetih godina XX vijeka ponovo su istaknute pretenzije nekih hrvatskih
političara i njihovih stranaka prema Bosni. Verbalno određivanje granica Hrvatske na Drini
samo je pospješilo homogenizaciju bosanskih Muslimana, učvrstilo njihov nacionalni
preporod i odluku da svoju zemlju odlučno brane od bilo čijih nasrtaja. Ubrzanom nacionalom
osvješćivanju i homogenizaciji Muslimana-Bošnjaka još više je doprinijela žestoka
antimuslimanska kampanja, koja je tada vođena u Srbiji i Crnoj Gori.
Ocijenivši da se bosanski Muslimani mogu pridobiti za saveznike u borbi protiv
teritorijalnih pretenzija Srbije u Hrvatskoj samo ako im se prizna poseban nacionalni identitet
i Hrvatska odrekne od daljih asimilatorskih težnji, novo hrvatsko vodstvo je naznačilo u Ustavu
(tzv. Božičnim, od prosinca 1990) da su i Muslimani jedan od ravnopravnih naroda Republike
Hrvatske. Ovim činom su, bar tako je izgledalo, nakon više od dva vijeka okončane težnje za
“nacionaliziranjem” i asimiliranjem Muslimana-Bošnjaka.

528
 I ogromna većina građana Hrvatske je pozdravila taj zaokret. Oni su već odavno počeli
razvijati korektne i tolerantne, pa i benevolentne odnose prema bosanskim Muslimanima. Ovi su
u Hrvatskoj dobro prihvaćeni i uzvraćali su tu pažnju svojom lojalnošću i radinošću.

Dogovori čelnika Hrvatske i Srbije za rušenje i podjelu Republike BiH - prenošenje rata iz
Hrvatske na teritoriju BiH
Nakon parlamentarnih izbora u BiH, krajem 1990. godine, u ovoj republici je uspostavljena
vlast koalicije nacionalnih partija - muslimanske Stranke demokratske akcije (SDA), Hrvatske
demokratske zajednice (HDZ za BiH)i Srpske demokratske stranke (SDS)
Međutim, već prvih mjeseci njihove vladavine pokazalo se da je to neprirodan savez i da
neće dugo trajati. Ustvari, oformljenje samo radi preuzimanja vlasti od komunista i
uspostavljanja društvenog poretka od prije II svjetskog rata. Svi ostali problemi, osobito
međunacionalni antagonizmi su još više pojačani. Vladajuće političke stranke - SDS i HDZ nisu
se odrekle politika svojih centrala - Beograda, odnosno Zagreba. Naprotiv. I jedna i druga stranka
su nastojale da Republiku BiH uključe u orbitu svojih matičnih republika. Lideri Srbije i
Hrvatske odlučili su da je sruše, a njenu teritoriju, po ugledu na sporazum Cvetković-Maček iz
1939. godine, među sobom podijele.
Prvi susret i dogovor lidera Srbije Slobodana Miloševića i vrhovnika Hrvatske Franje
Tuđmana održan je već 25. marta 1991. godine u Karađorđevu (Vojvodina). Drugi put su se sreli
već sredinom aprila negdje “u graničnom području Srbije i Hrvatske” (Belje, Hrvatska). U toku
te i prvih mjeseci 1992. godine oni su se radi dogovaranja o podjeli BiH tajno sastajali još
nekoliko puta. Na svim sastancima su se slagali samo u jednom: da Bosnu i Hercegovinu kao
državu treba sruštiti i njenu teritoriju među sobom podijeliti.
Srbija je planirala i nastojala da u krnju Jugoslaviju (odnosno veliku Srbiju) uključi, izuzev
zapadne Hercegovine, čitavu teritoriju Bosne i Hercegovine. Za ostvarenje toga cilja Srbija je
pridobila i vrh Jugoslavenske narodne armije (JNA), sa saveznim ministrom odbrane generalom
Veljkom Kadijevićem na čelu. Međutim, čelnici Hrvatske su tražili da se u sastav ove republike
uključe i one općine i gradovi u BiH u kojima većinu stanovništva ne čine Hrvati, već Muslimani,
Srbi i Jugosloveni (Brčko, Gradačac, Modriča, Derventa, Jajce, Bugojno, Skender-Vakuf, Kotor-
Varoš, Gornji Vakuf, Fojnica, Kakanj, Jablanica, Konjic, Trebinje, Stolac, Mostar, Travnik, Novi
Travnik).
Predsjednik Hrvatske i predsjednik vlade ove republike Josip Manolić su uporno pokušavali da
za podjelu BiH pridobiju i neke evropske vlade

529
i njihovo javno mnijenje. U tu svrhu su u ljeto 1991. godine dali raznim evropskim
listovima i TV stanicama više intervjua i izjava. To je izazvalo ogorčenje u Bosni i
Hercegovini. Franjo Tuđman je londonskom “Timesu” izjavio daje “podjela Bosne i
Hercegovine najbolje rješenje jugoslavenske krize”, dok je Manolić u bečkom “Profilu”
razrađivao i načine njene podjele.
Na stranu BiH i očuvanja njene cjelovitosti, a protiv stvaranja velike Srbije, odnosno
velike Hrvatske, stale su zemlje EZ, SAD, Vatikan, islamske zemlje, katolička crkva u BiH,
te mnoge međunarodne organizacije, osobito KEBS. U Briselu su 21. augusta predstavnici
zemalja Evropske zajednice usvojili Deklaraciju kojom su nedvosmisleno osudili Srbiju i
JNA. Odlučno su istakli i upozorili da se neće priznati nikakve promjene granica i “politika
svršenog čina”. Nakon pet dana “Dvanaestorica” su na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji
u Hagu ponovo potvrdili odlučnost “da se ne mogu vršiti izmjene granica u jugoslavenskim
republikama”.
Uprkos agresije JNA, Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske, uprkos stavovima Evropske
zajednice, KEBS-a, SAD i svjetskog javnog mnijenja da se lješenje jugokrize mora tražiti
pregovorima, SDS za BiH je, nakon izglasavanja u Skupštini BiH Deklaracije i Platforme o
suverenosti Bosne i Hercegovina, po nalogu iz Beograda, proglasila otcjepljenje srpskih
autonomnih oblasti od BiH i proglasila ih “državama u državi”. Po nalogu centrale Hrvatske
demokratske zajednice iz Zagreba HDZ-a za BiH je krajem listopada-oktobra 1991.
formirala Zajednicu hrvatskih općina ili hrvatsku autonomnu oblast - HAO Herceg-Bosnu.
Za predsjednika Zajednice izabran je, opet po nalogu iz Zagreba, Mate Boban, izraziti
pobornik podjele BiH i uključenja Herceg-Bosne u sastav Hrvatske.
Budući da se rat u Hrvatskoj pojačavao, te prijetila opasnost da se prenese i na tlo BiH, u
Rimuje na zasjedanju NATO-pakta (8. novembra) zaključeno: svaki pokušaj usmjeren na
promjenu postojećih granica silom neprihvatljiv je. Nikakva promjena granica - spoljnjih i
unutrašnjih - postignuta upotrebom oružja neće biti priznata. A Lorens Iglberger, zamjenik
Državnog sekretara SAD, govoreći o politici BiH i Makedonije i problemima s kojim se
suočavaju, izjavio je: “Bosna i Hercegovina imaju simpatije i uživaju neskrivenu podršku
Evropske zajednice, KEBS- a i Ujedinjenih nacija, zato što se Izetbegović i Gligorov
pridržavaju univerzalnih principa i načela na kojima se zasniva život i politika svjetske
zajednice”. Tih dana su i kancelar Helmut Kol i ministar inostranih poslova Hans-Ditrih
Genšer, energično pružili podršku cjelovitosti i suverenosti BiH i osudili planove Srbije i
530
Hrvatske oko njene podjele.
Međutim, uprkos ovim upozorenjima, vrhovnik Hrvatske i lider Srbije su i dalje radili
 na rušenju Republike Bosne i Hercegovine. Uprkos stavova međunarodnih organizacija i
svjetskog javnog mnijenja, kao i strateških interesa hrvatskog naroda, vladajući režim u
Hrvatskoj sa Franjom Tuđmanom na čelu nije odustajao od podjele i uništenja Republike
BiH. Dogovori o tome su nastavljeni sa vladajućim režimom u Srbiji, odnosno SR
Jugoslaviji. Hrvatska će ubrzo svojim oružanim snagama, uz punu podršku i uključenj e
paravojnih formacija HDZ i HVO za BiH, povesti, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom,
otvoreni rat protiv muslimanskobošnjačkog naroda. To će biti prvi put nakon dvije stotine
godina (od 1791) da Hrvati i Bošnj aci vode međusobni oružani rat. Ovim događajem
otpočinje novo razdoblje u povijesti dvaju naroda i dviju susjednih zemalja.

i 531
 VII
SLOVENIJA I M(m)USLIMANI (XV-XX VIJEK)

Brojno stanje i društveno - ekonomski položaj M(m)uslimana

Prema popisu stanovništva u aprilu 1991. godine, u Sloveniji je živio mali broj
Muslimana-Bošnjaka i muslimana uopće. Međutim, prema evidenciji Islamske zajednice, u
Sloveniji je tada boravilo i radilo oko 100 000 Muslimana-Bošnjaka, zatim oko 50 000
Albanaca i više stotina Roma i Turaka - islamske vjeroispovijesti. Oni su se ovdje gotovo svi
naselili nakon Drugog svjetskog rata. Tada je u porušenoj i nerazvijenoj Bosni i Hercegovini,
zatim u Sandžaku i na Kosovu bilo viška, a u relativno razvijenoj Sloveniji nedostajalo radne
snage. Veliki broj ih je došao u drugom talasu - sedamdesetih godina ovog vijeka kada je
Slovenija doživljavala privrednu ekspanziju.
M(m)uslimani su živjeli i žive u gotovo svim gradovima i većim mjestima, ali ih je
najviše bilo u industrijski razvijenim gradovima - Kranju, Kamniku, Ljubljani, Jesenicama,
Velenju, Celju, Mariboru, Kopru. U nekim gradovima oni su činili značajan procenat
stanovništva. U općini Titovo Velenje, gradu smještenom u Saleškoj dolini, Muslimani i
danas čine jednu petinu od ukupnog broja njenog stanovništva (30 000). Zaposleni su
najvećim dijelom u rudniku lignita, dok manji broj radi u Gorenju i Kožarskom kombinatu. I
u drugim gradovima Slovenije radio je i radi veliki broj kvalificiranih i visokokvalificiranih
radnika iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Istaknutu ulogu već duže vremena imaju radnici
Bošnjaci koji rade u Željezari Jesenici. Većina ovih radnika i službenika osjeća Sloveniju kao
svoju drugu domovinu. Oni su tu stekli dragocjene radne i školske, pa i akademske
kvalifikacije i titule, stalno zaposlenje, dobar prijem i smještaj a mnogima su tu rođena i
njihova djeca. S druge strane, doprinos Muslimana-Bošnjaka i Albanaca privrednom i
drugom razvoju Slovenije je značajan što ističu i slovenske zvanične vlasti. Zauzvrat, a i radi
solidarnosti, Republika Slovenija je godinama izdvajala velika novčana i druga materijalna
sredstva i učestvovala u izgradnji Republike Bosne i Hercegovine.
Formiranjem brojnih političkih partija i bosanski Muslimani su tokom 1991. godine počeli
formirati svoje političke organizacije - Stranku
531
demokratske akcije (SDA), Muslimansku demokratsku stranku (MDS), Muslimanski
omladinsi savez (MOS). U Ljubljani je u toj godini počeo da se publicira i muslimanski list
Behar. U svim većim gradovima u kojima žive M(m)uslimani vlasti su omogućile otvaranje
mesdžida (džamija) u kojima se obavlja molitva, a djeca dobijaju osnovnu pouku iz islama.
Vlasti izdaju i dozvole za otvaranje posebnih mezarja (groblja) za sve pripadnike islamske
vjeroispovijesti.
Izdvajanjem Republike Slovenije iz sastava SFR Jugoslavije (1991) većina Muslimana-
Bošnjaka je izrazila želju i odlučila da živi u toj zemlji s tim da dobiju dva državljanstva,
kako bi bili i dalje vezani za domovinu iz koje su došli.
Slovenačke zemlje i muslimani odXV do XX vijeka (sažetpregled)
Slovenci su vjerovatno prve dodire sa islamom i muslimanskim ratnicima zemalja Istoka
imali već u IX i X vijeku, kada su Saraceni (Arabljani) napadali na gradove Istre i
Slovenskog primorja. Nakon više vijekova, početkom XV stoljeća, sa pravca jugoistoka
preko Hrvatske u slovenske zemlje su prvi put prodrle izviđačke jedinice (akindžije)
Osmanlija. One su tom prilikom opustošile i spalile veliki broj sela i vlastelinskih imanja te
odvele u zarobljeništvo veći broj ljudi. Padom Bosne (1463) i osnivanjem posebnog
Bosanskog sandžaka (oblasti) hrvatske i slovenske zemlje su bile izložene neprekidnim
upadima jedinica bosanskih sandžak-begova. Njihove trupe su pretežno činili domaći ljudi
- Bošnjaci, zatim Vlasi (Ćići) i Srbi iz Gornje Zete, Srbije i istočne Hercegovine. Sandžak-
begovi su najčešće na svoju ruku organizirali upade u susjedne zemlje a sve sa ciljem
pribavljanja plijena u svrhu gradnje Bosne i svojih vakufa (zadužbina), razaranja morala i
pripreme terena za konačno njihovo pokoravanje i uključenje u sastav Osmanskog carstva.
Za učešće u ovim pohodima akindžije su, kao i redovne trupe, dobijale dio plijena, a često
i pravo da se sa svojim porodicama naseljavaju na ispražnjenim teritorij ama.
Upadi u slovenske i hrvatske zemlje su se, uključujući tu i daleku Korušku i mletačku
Furlaniju, u drugoj polovini XV vijeka (osobito od 1468. do 1484. godine) ponavljali iz
godine u godinu. Uzaludna su bila nastojanja i Habsburgovaca, i Mletačke republike, i
ugarskog kralja, i papa, i napuljskog kralja, da ih u tome spriječe. Bosanski sandžak-begovi
su nalazili načina da primoraju hrvatsku vlastelu da propuštaju bosanske trupe preko svojih
posjeda u slovenske zemlje. Godine 1480. to je učinio i sam ugarski kralj Matijaš, kako bi
osmanske trupe “nanijele štetu zemljama njemačkog cara Fridriha III (1480-1487) s kojima
je tada ratovao”.
Bosanski sandžak-begovi su u tom vremenu izveli oko 30 većih provala na prostoru
Kranjske, Štajerske, Istre, Tršćanskog krasa, Furlanije, Koruške, Dolenjske,
532
Notranjske, Gorenjske i drugih područja slovenskih zemalja. Godine 1478. bosanski
sandžak-beg je sa velikom vojskom upao u Korušku i tu razbio seljački ustanak.
 Poslije smrti kralja Matijaša (1490) koji je sklopio primirje s Osmanlijama
obnovljeni su upadi jedinica Bosanskog sandžaka u hrvatske i slovenske zemlje. Kada
su se ujesen 1491. godine vraćali iz Kranjske, hrvatska vojska je kod Udbine potpuno
razbila te jedinice. U toj bici navodno je poginuo i Čuveni Gerz-Eljas, koga narodne
pjesme pominju kao Đerzelez Aliju.246 > Nakon toga događaja, a i zbog upada
hrvatskog bana Emerika Derenčina na teritoriju Bosanskog sandžaka, Jakub-paša
Bošnjak je 1493. godine sa svojim Bošnjacima kojima su stigli u pomoć sandžak-bezi
iz Srbije i južne Rumelije prodro preko Hrvatskog Zagorja i opustošio prvo Štajersku,
a zatim se preko Zagorja i pokraj Zagreba uputio ka Udbini. Tamo je 9. septembra na
Krbavskom polju strahovito porazio hrvatsku vojsku. Tom prilikom Jakub-paša je
zarobio oko 1 500 vlastelina i vojnika, među kojima i bana Derenčina.
Posljedice poraza hrvatske vlastele bile su velike i za slovenske zemlje. Pojedini
velikaši - Blagajski, Kurjakovići, Zrinski i drugi, a i mnogi manji plemići postali su
sultanovi haračnici, sa obavezom da preko svojih posjeda propuštaju bosansku vojsku
u zemlje Habsburgovaca i Venecije.
U periodu od 1469. do 1526. godine trupe Bosanskog sandžaka su upadale u
slovenske zemlje oko 45 puta. Do 1508. godine su one prodirale u Kranjsku 27 puta.
Svaki put su pored plijena sa sobom odvodili i veći broj zarobljenika, koji su ponekad
brojali i po više hiljada ljudi. Među ovima je bio sigurno veći broj onih koji su prelazili
na islam. U tom slučaju bili bi puštani na slobodu, dobivali sva prava kao i drugi
muslimani, a mogli su se naseljavati gdje su željeli. Zarobljena vlastela je stjecala
slobodu i uz određene novčane otkupe.
Bosanski sandžak-begovi su ponekad, kao što je to bio slučaj prilikom napada i na
druge zemlje na Balkanu u prvoj polovini XV vijeka, vršili upade sa vojskom i radi
miješanja u unutrašnje razmirice između feudalaca. ‘Turci upadaju ponekad čak i na
poziv nekih nezadovoljnih feudalaca (npr. 1475). godine), a kao vodiči im služe neki
otpadnici svećenici, koji su nacrtali karte pokrajina i gradova kroz koje su prolazili.
Među seljacima je već 1470. godine preovlađivalo mišljenje dajedna grupa feudalaca
stoji uvezi s Turcima, a s druge strane, pokrajinski staleži se više puta tuže da seljaci
govore kako se pod Turcima bolje živi, jer vlada mir, a porez je
manji”.305} Zbog silnih nameta i poreza koje su pokrajinske habsburške staleške skupštine
stalno povećavali u vezi sa odbranom od otomanskih upada seljaci Štajerske su u to vrijeme
staležima na sastanku u Mariboru zaprijetili “da će otkazati
533 poslušnost gospodi, udružiti se sa

246 Đerzelez Alija je pokopan u selu Gerzovo (Mrkonjić-Grad). Njegovo Turbe su

Karadžićevi sprski ekstremisti razorili februara 1992. godine.
Turcima ili iseliti u Italiju, u Ugarsku, ili koju drugu zemlju”. 247 248
Osnovni pravci nastupanja osmanske i bosanske vojske vodili su iz Bosne preko Korduna
do Metlike, a onda u Belu krajinu i Dolenjsku; drugi pravac išao je preko Kočevja i Ribnice
ka Ljubljani; treći pravac, iz Like, vodio je preko Gorskog kotara i pored Rijeke na Tršćanski
kras, u Gorišku i Vipavsku; u Štajersku su bosanske i osmanske trupe najčešće upadali preko
Hrvatskog Zagorja i Međumurja, a u Korušku su upadali preko Karavanki (Ljubelja i
Jezerskog) i dolinom Ziljice.
I čitav XVI vijek bio je karakterističan po čestim upadima vojski pograničnih osmanskih
sandžaka u slovenske i ugarske zemlje a sve u cilju pripreme terena za širenje Osmanskog
carstva ka srednjem Podunavlju i srednjoj Evropi. Nakon MohaČke bitke (1526), u kojoj je
teško poražena ugarska vojska, Osmanlijama je bio otvoren put za osvajanje Mađarske,
Hrvatske i Habsburške monarhije. U tu svrhu sultan Sulejman Veličanstveni (Zakonodavac)
je poduzeo i dva velika pohoda na Beč (1529. i 1532) u kojima su u velikom broju učestvovali
i Bošnjaci sa već do tada proslavljenim Gazi Husrev-begom na čelu. Ovaj je u više navrata
upadao u Belu krajinu i Notranjsko, a osvojio je i priključio Carstvu veći dio Dalmacije, Like
i Slavonije. U tim pohodima na Beč osmanske snage su opustošile i Štajersku.
Malo je u Evropi i svijetu poznato daje osnovni motiv osvajanja i neprekidnog širenja
Osmanskog carstva bio kod svih osmanskih sultana ne širenje islama, već stvaranje i
prevazilaženje moći i prostranstava nekadašnjeg u svijetu najmoćnijeg i najvećeg carstva -
Carstva Džingis- kana. Osmansko carstvo nije doseglo to prostranstvo, premda je već krajem
XVI vijeka bilo približno veliko kao danas USA.
U drugoj polovini XVI v. novoosnovani sandžaci, koji su činili Bosanski pašaluk, često su
i samoinicijativno poduzimali upade u slovenske zemlje. Ponekad, u toku jedne godine - i do
pet puta. U njima su i dalje učestvovali, uz akindžije, i pogranične trupe-čiji sastav su najvećim
dijelom i dalje činili kršćani Vlasi (Ćići, “antiqui Romani”) i Srbi. Za pograničnu službu i
učešće u osvajačkim pohodima oni su, uz dobijanje dijela plijena, bili oslobođeni i niza
feudalnih obaveza. Međutim, u to doba oni u znatnim grupama prelaze na habsburšku teritoriju
za čiji račun obavljaju iste zadatke kao i oni koji su ostajali da

534

247 Istorija naroda Jugoslavije, Prosveta, Beograd, 1960, s. 301.

248 Istorija naroda Jugoslavije, Prosveta, Beograd, 1960, s. 301.
služe Osmanlijama. U historijskim izvorima pominju se kao: pribezi, uskoci, Turci, Srbi ili
Rašani, Vlasi, Ćići.
Širenje Osmanskog carstva u srednjoj Evropi i srednjem Podunavlju, a time i upadi njegovih
trupa u slovenske zemlje, nakon dva stoljeća završeno je tokom 14-togodišnjeg habsburško-
turskog rata (1593-1606). Sklapanjem mira na ušću Žitve (1606) zaustavljeno je osmansko
prodiranje ka Zapadu uopće. Ovim mirovnim ugovorom Osmansko carstvo je prvi put priznalo
jednu kršćansku silu ravnopravnim partnerom. Ono je ovim ugovorom oslobodilo
Habsburgovce plaćanja danka sultanu, koje je trajalo još od 1547. godine.
U naredna dva stoljeća Slovenci su dolazili u dodir sa muslimanima i Bošnjacima samo
prilikom vođenja habsburško-otomanskih ratova (1663- 1664; 1683-1699; 1716-1718; 1737-
1739. i 1788-1791) kada su oni učestvovali kao dobrovoljci-plaćenici ili bili regrutirani za
razne habsburške vojne formacije i ratovali za račun Habsburgovaca na tlu južnoslavenskih
zemalja (Osmanskog carstva), među kojima i na tlu Bosne.
Vojnici iz Slovenije (oko 20 000 ljudi) učestvovali su i prilikom austrougarske invazije na
Bosnu i Hercegovinu 1878. godine.307} U vrijeme zasjedanja Berlinskog kongresa i donošenja
odluke da se Bosna i Hercegovine dodijeli na upravu Austro-Ugarskoj slovensko javno
mnijenje i štampa su pozdravile tu odluku i povele žestoku kampanju protiv bosanskih
Muslimana, izjašnjavajući se čak, kako piše Vasilij Melik u svom napisu Odmev dogodkov ob
okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. na slovenskem, i za njihovo fizičko uništenje. U tome je
osobito prednjačio list Slovenski narod. Ovaj list je 23. augusta, kako navodi Melik, “... posebej
pozdravit slavni dan zasedbe Sarajeva, ćeš veseliti se moramo posebno mi Slovenci”. 249 250 >
Ulaskom Bosne i Hercegovine u sastav Austro-Ugarske Slovenci i Bošnjaci - dva stara
južnoslavenska naroda -prvi put u čitavoj njihovoj prošlosti našli su se u jednoj zajedničkoj
državi. Uz okupatorske vojnike
Slovenci su u okupaciji Bosne i Hercegovine dijelom učestvovali kao službenici i kao
stručnjaci određenih zanimanja, a osobito u razvoju drvne industrije, šumarstva i rudarstva.
Oni su dali značajan prilog i u izgradnji drumskog i željezničkog saobraćaja. Njih Austrija nije,
poput Nijemaca, Talijana, Galicijana, Slovaka, kolonizirala u Bosni i Hercegovini.
Vremenom, kako su se Slovenci i Bošnjaci-Muslimani, Srbi i Hrvati bolje upoznali nestalo

249 Slovenci su prilikom te okupacije Bosne i Hercegovine učestvovali u sastavu 7., 17,22. i 47. pješadijskog puka i 7., 19. i 33. poljsko-
lovačkog bataljona.
250 Vidi više u: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u BiH, naučni skup održan535 u Sarajevu oktobra 1978. izd. Akademije nauka i
umjetnosti BiH, knj. XLXXX, Sarajevo, 1979. s. 245-250. Vasilij Melik o stavovima lista Slovenski narod napisao je i ovo: “Če presojamo
stališće Slovenskega naroda (in drugih slovenskih Časopisov) iz leta 1878 z današnjimi očmi, borno se veda najprej opazili, koliko je bilo
med temi stališči naivnih, nespametnih, napačnih in zgrešenih misli, koliko nepoznavanja resničnega stanja, koliko predsodkov, nestrpnosti,
pa nazadnje ćelo genocidnih idej. Gotovo je, da ni na Slovenskem pred sto let nihče dal pravilne ocene družbenih in političkih sil, ki so
nastupale v Bosni in Hercegovini, in vsega, kar seje takrat tu dogajalo.” (Isto, s. 245).
je i međusobnog antagonizma. Stjecajem okolnosti Bošnjaci su u Prvom svjetskom ratu
zajedno sa Slovencima ratovali na strani Austro-Ugarske. U toku toga rata na slovenskoj
zemlji, najviše na Sočanskom frontu, poginulo je i tu sahranjeno više hiljada Muslimana-
Bošnjaka, a također i veliki broj bosanskih Hrvata i Srba.
Prije propasti Austro-Ugarske monarhije (1918), Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina
su formirale zajedničku Državu Srba. Hrvata i Slovenaca. Glavni odbor Narodnog vijeća Srba,
Hrvata i Slovenaca (SHS) zaBiH konstituiranje 24-26. oktobra 1918. godine. Bosna i
Hercegovina je kao sastavni dio Države SHS ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
(1. decembra 1918). U ovoj novoj državnoj tvorevini Muslimanima-Bošnjacima nije priznata
posebna nacionalna individualnost, a svoj bosanski jezik, kako su ga vijekovima nazivali,
morali su nazvati srpsko-hrvatskim. Muslimanima je jedino priznato pravo na slobodu
vjeroispovijesti, te Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine priznate su i historijske granice
Bosne i Hercegovine, koje su tokom stoljeća bile određivane međunarodnim ugovorima.
U toku Drugog svjetskog rata, zbog masovnog učešća u antifašističkim jedinicama
narodnooslobodilačkog pokreta, bosanski Muslimani su izvojevali pravo da se nazivaju
imenom kako su sami krajem XIX i početkom XX vijeka odlučili da se zovu: umjesto Bošnjaci
- Muslimani Po završetku Drugog svjetskog rata Muslimani i Slovenci odnosno njihove
republike Slovenija i Bosna i Hercegovina našle su se ponovno u sastavu jedne države - ovog
puta u Sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1945-1991).
SFR Jugoslavija se raspala 1991.godine. U ljeto te godine Slovenija i Hrvatska su proglasile
samostalnoist i nezavisnost: To je učinila i Bosna i Hercegovina u proljeće naredne godine.
Čim su zemlje Evropske zajednice, SAD i mnoge druge države svijeta priznale nezavisnost
Republici BiH (6. i 7. aprila 1992.), to je, među prvima, učinila i Republika Slovenija.

536
 Treći dio

BIBLIOGRAFIJA - IZVORI I LITERATURA

 BIBLIOGRAFIJA5

1.Časopisi i periodične publikacije koje sadrže važnije rasprave i članke iz prošlosti

M(m)uslimana Bosanski pogledi, Beč (Wien), 1955. i dalje.
Glasnik Islamske vjerske zajednice u Sarajevu (1933. i dalje) - IVZ Glasnik Vrhovnog islamskog
starješinstva u SFRJ Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (1889. i dalje) - GZM Godišnjak
Istorijskog društva Bosne i Hercegovine (1949. i dalje)
Istorijski glasnik (1948. i dalje)
Istorijski zapisi (1948. i dalje)
Istorij sko-pravni zbornik (1949)
Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslavenskih naroda pod turskom vladavinom (1950. i
dalje) - Prilozi OF
Radovi Naučnog društva Bosne i Hercegovine (1954. i dalje)-RadoviNDBH Tarihi osmani
enciimeni mecmuasi (Časopis osmanskog istorijskog
instituta) - TOEM
Vojnoistorijski glasnik (1950. i dalje) - VIG

2. Bibliografije, enciklopedije, leksikoni, zbornici i zbirke dokumenata i naučni skupovi

Avnoj i NOB u Bosni i Hercegovini (1942,1943), materijal sa naučnog skupa održanog u
Sarajevu 22. i 23. novembra 1973. g.,Rad, Beograd, 1974.
Bibliografija Muslimana (do 1971. godine), priredili: Atif Purivatra i Muhamed Hadžijahić (Prilog
uz knjigu ABC Muslimana, Bosna, Sarajevo, 1990). Sadrži ukupno 1 031 autorska djela. Sadrži
i Tematski registar na temu bosanskih Muslimana (ukupno 68 tematskih naslova)
Bibliografija muslimanskih pisaca i stvaralaca (bosanskih Muslimana- Bošnjakaj od XV do kraja
XX vijeka, priredio Mustafa Ćeman, Svjetlost, Sarajevo, djelo u štampi (1992). Sadrži imena i
djela 1650 autora. 539

U ovoj Bibliografiji se navode izvori i literatura koja je publicirana zaključno sa 1993.godinom,

kada je i napisano djelo Historija Bosne i Bošnjaka
Bosna i Hercegovina- Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 2, Zagreb, 1982. Državna komisija za
utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača,
Dokumenti o izdajstvu Draže MfAa//ovfća,vol.1,1945,Beograd.
Enciklopedija Jugoslavije', Socijalistička Republika BiH. Separat iz II izdanja, Zagreb, 1983
Enciklopedija živih religija (Nolit, Beograd, 1990)
Enciklopedija Leksikografskog zavoda FNRJ, 1-6,1966-1969. Enciclopedia of Islam, TheVtevi
Edition, Leyden - London (1960. i dalje) Genocid nad Muslimanima 1941-1945, Zbornik
dokumenata i svjedočenja,
priredili Vladimir Dedijer - Antun Miletić, Sarajevo, 1990.
Genocid nad Muslimanima u Jugoslaviji, zbirka radova i dokumenata sa naučnog skupa održanog
u Sarajevu 20. novembra 1991. g., KUD Muslimana Preporod, Sarajevo
Građa o stvaranju jugoslavenske države 1.1 — 2O.XII 1918, priredili Dragoslav Janković i
Bogdan Krizman, tom I i II, Beograd, 1964. Harvard Enciclopedia of American Ethnic Groups,
Stephan Thamstrom,
editor, Cambridge, Harvard University Press 1980, p. 184-186. (Bosnian Muslims).
Jugoslavija 1918-1988, tematska zbirka dokumenata-priredtti Branko Petranović i Momčilo
Zečević, Beograd, 1988.
Lexikon der Islamischen PVeltl-III, Stuttgart, 1974.
Leksikon islama (Nerkez Smailagić, Svjetlost, Sarajevo, 1990). Muslimani - Opća enciklopedija
Jugoslavenskog leksikografskog zavoda,
knjiga 5, Zagreb, 1979, str. 622-643.
Muslims Peoples - A World Ethnographic Survey (Editor: Richard V. Weekes), London 1979.
Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 1-8, Zagreb, 1977-1982.
Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, radovi sa međunarodnog
naučnog skupa održanog 23. i 24. oktobra 1978. u Sarajevu, zbirka radova, ANU BiH, Posebna
izdanja, knj. XLIII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 8, Sarajevo, 1979.
The National-liberation War and Revolution in Yugoslavia, (1941-1945), selected Documents,
text prepared by Mehmedalija Bojić, Military History Institute of the Yugoslav people ‘s Army,
Belgrade, 1982.
Vojna enciklopedija, izd. Redakcija Vojne enciklopedije, tomovi 1-10, Beograd, 1970-1975.
ZAVNOBiH, dokumenti, I (1943-1944), U (1945),V. Masleša, Sarajevo, 1968.

540
Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda (tomovi
II, IV i XIV izd. Vojnoistorijskog instituta, Beograd).
Zbornik radova - religija i društvo, Beograd, 1988.

3. Literatura a) Djela
Ademović, Fadil, JNA-beznađe zla, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1997.
Aličić, Ahmed, Uređenje bosanskog ejaleta od 1789.do 1878.godine, Sarajevo, 1983.
Avdić, Hakija, Položaj Muslimana u Sandžaku, Biblioteka Ključanin, 1991. Babić, Anto,
Bosanski heretici, Svjetlost, Sarajevo, 1963.
Balić, Smail, Etničko naličje bosanskohercegovačkih Muslimana (Der
Ethnische Habitus der bosn.herzegow. Muslime), Beč (Wien), 1952.
Balić, Smail,Die Kultur der Bosniaken, Wien, 1973.
Balić, Smail, Die Muslime in Donauraum, Wien, Moslamische Socialdienst,1971.
Balić, Smail, L ’Islam, la sua dottrina e la sua essenza, Roma, Centro islamico culturale d’Italia,
1976.
Balić, Smail, Ruf von Minarett, Hamburg, E.V.Rissen, 1984.
Balić, Smail, Das unbekannte Bosnien-Europas Brucke zur islamischen
Welt, Koln, Wien, Weimar, Bdhlau, 1992 (526 s).
Balić, Smail, Bosna u egzilu 1945-1992, Biblioteka, Behar, Zagreb. Banac, Ivo, The National
Question in Jugoslavia (Origins, History,
Politics), Comell University Press, Ithaca, 1984. Ovu knjigu je preveo dr Josip Šentij i objavio
u zagrebačkom Globusu, 1988.
Bandžović, Safet, Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, Biblioteka Ključanin, 1991.
Bašagić, S. i Redžepagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, (1463-1850), Sarajevo,
1900.
Bašagić, Safvet-beg, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Zagreb, 1931.
Bašić, Husein, Muslimanske epske narodne pjesme Sandžaka, Tuzla, 1991.
Begović, Mehmed, Muslimani u Bosni i Hercegovini, Beograd, 1938. Bilandžić, Dušan,
Historija Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije, Zagreb, 1985.
Borovčanin, Drago, Izgradnja bosanskohercegovačke državnosti u uslovima NOR-a, Sarajevo,
1979, 541
Bosanski Ustav (fototip izdanja iz 1910. godine, priredili Uzeir Ubavčić i Mustafa Imamović),
Muslimanski glas. Sarajevo, 1991.
Bosna i Hercegovina ogledalo razuma (Sima Ćirković i dr.) IGC, Borba, Beograd 1992.
Bosna i Hercegovina između rata i mira (Srđan Bogosavljević i dr), Institut društvenih nauka,
 Bgd, 1992.
Buturac, Josip, Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
1970.
Čelebija, Evlija, Putopis, Sarajevo, 1957.
Čubrilović, Vaso, Bosanski ustanak 1875-1878, Beograd, 1930. Čulinović, Ferdo, Jugoslavija
između dva rata, Zagreb, 1961.
Ćerić, Šalim, Muslimani srpskohrvatskog jezika, Svjetlost, Sarajevo,
1968.
Ćirković, Sima, Istorija bosanske srednjovekovne države, SKZ, Beograd, 1963.
Ćorović, Vladimir, Istorija Jugoslavije, Narodno delo, Beograd, 1933. Ćorović, Vladimir,
Historija Bosne, SKZ, Beograd, 1940.
Ćurić, Hajrudin, Školske prilike Muslimana u BiH 1800-1878, SANU,
Beograd, 1965.
Deakin, F.W.D., The EmbattledMountain, London, 1971.
Dedijer, Jefto, Poreklo bosanskohercegovačkogstanovništva, Novi život, Beograd, 1992.
Die Occupation Bosniens und Hercegovina durch K.K. Truppen im Jahre 1878, Wien,1879.
Dizdar, Hamid, Muslimani i kršćani pod turskom vlasti u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1944.
Donia, Robert, The Politics of Factionalism: The Bosnian Moslems in Transition 1878-1906.
(Doktorska disertacija odbranjena na Univerzitetu Michigen, 1976).
Donia, Robert, Islam Ender the Double Eagle - The Muslims of Bosnia and Herzegovina, 1878-
1914, Columbia University, 1981.
Duraković, Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo, 1993.
Džaja, Srećko, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini, Zagreb, 1971. Đorđević, R. Tihomir,
Preislamski ostaci među jugoslavenskim
Muslimanima, ,‘Naš narodni život”, knjiga VI, Beograd, 1932,
Đurđev, Branislav, Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda, Svjetlost, Sarajevo, 1964.
ĐurđeV, Barnislav, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Sarajevo, 1953.
Ekmečić, Milorad, Ustanak u Bosni 1875-1878* Sarajevo, 1973. Garašanin, Ilija,
Načertanije, Delo, Beograd, 1906.
Gebhardi, A.A., Geschichte der Reiche Bosnien und Rama - u tomu
542
Geschichte des Reiches Ungarn und der damit vebundenen Staaten (II), Leipzig, 1780.
Gutman, Roy, A Witness Genocide, 1993, New York.
Hadžić, Kasim, Novopazarski sandžak kao sastavni dio Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1939.
 Hadžić, Saban, Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između
1786-1862, Muzej Istočne Bosne, Tuzla, 1959.
Hadžijahić, Muhamed, Muslimanske rezolucije iz 1941.godine —1941. u istoriji naroda BiH,
Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.
Hadžijahić, Muhamed, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1975.,i Bosna, 1990.
Hadžijahić, Muhamed, Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja bosanskih
Muslimana, Sarajevo, 1974. i Islamska zajednica, Zagreb, 1990.
Hadžijahić, Muhamed, Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Muslimana - Dokumenti,
rukopis dostavljen Savezničkim snagama 1944, Centar za bosanskomuslimanske studije,
Sarajevo, 1991.
Hadžijahić, Muhamed, i Atif Purivatra, ABC Muslimana, Muslimanska biblioteka Bosna,
Sarajevo, 1990.
Halilović, Senahid, Bosanskijezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991. Hammer, Joseph
von, Geschichte des osmanichen Reiches, I-II,
Budapest, 1934.
Hammer, Joseph von, Historija turskog Osmanskog carstva, knj. 1-3; (preveo s njemačkog
jezika Smailagić), Zagreb, 1979.
Hammer, Joseph von, Geschichte des osmanichen Dichtkunst^Noi. I-IV, Budapest, 1936-
1937.
Handžić, H. Mehmed, Islamizacija Bosne i Hercegovine, i porijeklo bosnsakohercegovačkih
Muslimana, Sarajevo, 1940.
Hasani, Sinan, Kosovo - istine i zablude, CIP, Zagreb, 1986.
Hasani, Sinan, Kosovska narastanja iposrtanja, Vojnoizdavački zavod,
Beograd, 1986.
Hauptman,E,7torZ?tf muslimana Bosne i Herzegovine za vjersku vakufsko- mearifsku
autonomiju, Sarajevo, 1967.
Helsinki, Watch, War Crimes in Bosnia-Herzegovina, New York, 1992. Historija Naroda
Jugoslavije, II, Zagreb, 1959.
Horman, C., Narodne pjesme Muslimana u BiH, I-II, Sarajevo, 1933. Horvat, Josip, Politička
povijest Hrvatske, prvi i drugi dio, Zagreb, Avgust
Cesarec, 1989. 543
Horzeckey, Adolf, Ratovi poslednjih sto godina, Wien, 1888. (prevod
Blaža Marko vica, 1-902, Beograd)
Hudson, Manely O., International Legislation, vol.I, 1919-1921,
Washington, 1931.
Hukić, A., Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977. Huković, Muhamed,
Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, Sarajevo, 1986. Imamović, Mustafa, Pravni položaj i
unutrašnjopolitički razvitak Bosne
i Hercegovine od 1878. do 1918. Svjetlost, Sarajevo, 1976. Imamović, Mustafa, i dr.,
Muslimani i bošnjaštvo, Muslimanska
biblioteka, Sarajevo, 1991.
Isaković, Alija, O "nacionalizovanju”Muslimana, Zagreb, 1990.
Istina o Bosni i Hercegovini - činjenice iz istorije BiH (Dubravko
Lovrenović...(i dr.), Altermedia i NUB BiH, Sarajevo, 1991.). Istorija naroda Jugoslavije,
Prosveta,1953-1960.
Istorija na makedonskiat narod, knj.1-3, Skopje, NIP Nova
Makedonija, 1969.
Istorija srpskog naroda, tom I-II (knj. od 1 do 6), Srpska književna zadruga, 1981-1983,
Beograd.
Izetbegović, Alija, Islam između Istoka i Zapada, Sarajevo, 1990.
Jahić, Dževad, Jezik bosanskih Muslimana, Biblioteka Ključanin,
Sarajevo, 1991.
Jelenić, J., Kultura i bosanski franjevci, I-II, Sarajevo, 1912,1915. Jelić-Butić, Fikreta, Ustaše i
Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945,
Zagreb, 1977.
Jeftić, Miroljub, Savremeni džihad kao rat, Beograd, Nar. biblioteka
Srbije, 1989.
Jiriček-Radonić, Istorija Srba, I-IV, Beograd, 1922-23.
Juzbasić, Dževad, Jezičko pitanje u austro-ugarskojpolitici, Svjetlost,
Sarajevo, 1973.
Kadijević, Veljko, Moje viđenje raspada, Politika, Bgd. 1993.
Kapidžić, Hamdija, Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske vladavine, Svjetlost,
Sarajevo, 1968.
Kapidžić, Hamdija, Hercegovački ustanak 1882, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1973.
544
Karadžić, Radovan i dr., Rat u Bosni - kako je počelo, Čačak 1993. Karadžić-Stefanović, Vuk,
Kovčezić za istoriju, jezik i običaje Srba sva
tri zakona, I, Beč, 1849.
Klaić, Nada, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1976.
Klaić, Nada, Srednjovjekovna Bosna —političkipoložaj bosanskih vladara do Tvrtkove
krunidbe 1377. godine, GZH, Zagreb, 1989.
Klaić, Vjekoslav, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882. Knežević, Antun,
Carsko-turski namjesnici u Bosni i Hercegovini (1463-
1878), Senj, 1887.
Kočović, B., Žrtve IIsvetskog rata, Svjetlost, Sarajevo, 1990. Kovačević, Ešref, Granice
Bosanskog pašaluka prema Austriji i
Mletačkoj republici po odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo, 1973. Kraljačić,
Tomislav, Kalajev režim u BiH (1882-1903), Sarajevo, 1987. Kulenović, Skender, "Ime
jezika”, Izabrani eseji, IV, V.Masleša,
Sarajevo, 1971.
Kreševljaković, Hamdija, Husein-kapetan Gradasčević (Zmaj od Bosne),
Sarajevo, 1931.
Kreševljaković, Hamdija, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo,
1954.
Kuper, Leo., Genocide; Its Political Use in the Twentieth Century, New
Haven: Yale University Press, 1981.
Kur ’an časni, preveli Hafiz Muhamed Pandža i Džemaludin Čaušević,
Zagreb, 1972.
Ku’ran, preveo Besim Korkut, izd. Orijentalni institut u Sarajevu,
Sarajevo, 1977.
Kuripešić, B., Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju
1530.godine, Svjetlost, Sarajevo, 1950.
Lehfedt, Wemer, Das serbocroatischeAljamiado Schrifttum der bosnisch-
herzegovinischem Moslems, Transkriptionsproblems, Munchen, 1969. Lakić, Zoran,
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja
Sandžaka, Avnoj i NOB u BiH, Rad, Beograd, 1974.
Lockwood, Yuonne, The Functions of Polesang in Bosnian Village,
(Magistarska teza na kalifomijskom Univerzitetu, 1969.godine).
545
Lockwood, William, European Muslems —Economy and Ethnicity in JVestern Bosnia, New
York, Academic Press, 1975.
Lukic, Šime, Pokrštenje ličkih muslimana, Lički grudobran, spomenica povodom 250-
godišnjice izgona Turaka iz Like, Zagreb, 1940.
Lovrenović, Ivan, Unutarnja zemlja, DURIEUX, Zagreb, 1999. Macartney, C.A., National
States and National Minorities, Oxford, 1934. Maček, Vladko, In the Struggle for Freedom,
London, 1957.
Magaš, Branko, The Destruction of Yugoslavia: Tracking the Break-
up, 1980-1992, London 1993.
Malcolm, Noel, Bosnia - a Short History, London, 1994.
Mandić, Mihovil, Povijest Bosne i Hercegovine 1878, Matica Hrvatska Zagreb, 1910.
Mandić, Dominik, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962. Mandić, Dominik,
Državna i vjerska pripadnost srednjovječne Bosne,
ZIRAL, Chicago-Rim, 1978.
Mandić, Dominik, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, ZIRAL,Toronto-Chicago, 1982.
Međedovic, Avdo, Ženidba SmailagićMehe, Junački ep, Sarajevo, 1986. Memić, Mustafa, Plav i
Gusinje u prošlosti, izd. Kultura, Beograd, 1989. Mešterović, Ivan, Uspomene na političke ljude
i događaje, Buenos
Aieres, 1961.
Miralem, Edhem, Rasna snaga jugoslavenskih Muslimana, Sarajevo, 1938.
Mulalić, Mustafa, Orijent na Zapadu, Savremeni kulturni problemi Muslimana Jugoslovena,
Beograd, 1936.
Murvar, Vatro, Nation and Religion in Central Europe and JVestern Balcans - The Muslims in
Bosnia, Herzegovina, and Sandžak - A sociological Analysis, Brookfield, Wisconsin,
University of Wisconsin, 1989.
Mušovic Ejup, Etnički procesi i etnička struktura stanovništva Novog . Pazara, Beograd,,
SANU, 1979.
Nakićević, Omer, Hasan Kaflj a Prušćak pionir arapsko-islamskih nauka u Bosni i Hercegovini,
izd. Starješinstvo Islamske zajednice u SR BiH, Sarajevo, 1977.
Nametak, Abdurahman, Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, 1981.
Nametak, Fehim, Pregled književnog stvaranja bosanskohercegovačkih Muslimana na turskom
jeziku, El-Kalem, Sarajevo, 1989.
546
Narodne pjesme Muslimana u BiH-Sabrao Košta Horman 1888-1889, priredila Đenana
Buturović, sa Studijom o Hormanovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama,
Svjetlost, Sarajevo, 1976.
Nedeljković, Mile, Krst i polumesec, Beograd, Politika, 1993.
Nilević, Boris, Srpska pravoslavna crkva u BiH do obnove Pećke
patrijaršije, Sarajevo, 1990.
Nussbaum, Arthur, A Concise History of the Law of Nations, Revised Edition,
NewYork, 1954.
Ostrogorski, Georgije, Istorija Vizantije, Prosveta, Beograd, 1993. Pavičić, Stjepan,
Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, JAZU,
Zagreb, 1953.
Pavičić, Stjepan, Seobe i naselja u Lici, - Zbornik za narodni život i običaje Južnih
Slavena, Zagreb, 1962.
Pelidija, Enes, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira, Sarajevo, 1989.
Perry-Lord, Srpskohrvatske junačke pjesme, knj. II, izd. SANU i Harvard University
Press (SAD), Beograd i Kembridge, 1953.
Petranovic, Branko, Istorija Jugoslavije 1918-1988, Beograd, 1987. Political
Integration, /The/, of Yugoslavia ’s Muslims - The Terminants
of Success and failure, “Russian and East European Program University of
Pittsbourg”, Paper No 203.
Popović, Aleksandar, L islam balkanique. Les muslimans du sud-est europeen dans
laperiodpost-ottomane, Berlin, 1986.
Popović, Aleksandar, Jugoslavenski muslimani, Beograd, Akvarius, 1990. Popović,
Aleksa-Sarajlija, Hadži Lojina buna u Bosni, Beograd, 1897. Popović, Aleksa-Sarajlija,
Sarajevska revolucija, Sarajevo, 1906.
Pršić, Ilija, Zaštita manjina, Beograd, 1933.
Purivatra, Atif, Nacionalni i politički razvoj Muslimana, Svjetlost, Sarajevo, 1969
(drugo Izdanje 1970).
Purivatra, Atif, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine
Srba, Hrvata, i Slovenaca, Svjetlost, 1974. 547

Purivatra, Atif, ABC Muslimana (priredili Atif Purivatra i Muhamed Hadžijahić), Bosna,
Sarajevo, 1990.
Rizvić, Muhsin, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u BiH u doba austrougarske
 vladavine, (ANU BiH, Djela XLVI/l-2), 1973
Pizvić, Muhsin, Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata, I- ni, 1980.
Pizvić, Muhsin, Pregled književnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1985.

548
Rizvić, Muhsin, Bosanskomuslimanska književnost u doba preporoda
1887-1918,
El-Kalem, Sarajevo, 1990.
Redžić Enver, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija, Sarajevo, 1987. Redžić, Enver,
Nacionalni odnosi u BiH 1941-1945. u analizama
jugoslavenske istoriografije,NN\3 BiH, Sarajevo, 1989. Reuter-Hendrichs, Irene, Der
Islam in JugoslaVen, Muchen, 1988. Rive, Sharle, En Yugoslavie, Pariš, 1919.
Rusinow, Denison, I., Yugoslavia Muslim Nation,NmQnoftn. Universites
Eieldstafe.
Said, Edward, Orientalism, New York, Vinntage, 1979.
Salihagić, Suljaga, Mi bosanskohercegovački Muslimani u krilu jugoslavenske zajednice,
Muslimanski glas, Sarajevo, 1992.
Schaar, Stuart, Orientalism at the Service oflmperialism (Orijentalizam u službi
imperijalizma), Race and Class, 1979.
Schimek, M., Politische Geschichtedes Kdnigreiches Bosnien und Rama von J. 867 bis 1741,
Wien, 1787.
Seferović, Mensur, Muslimani na razmeđima rata (Drugog svjetskog), knjiga u pripremi za
štampu (1992).
Skarić, Vladislav, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske
okupacije, Sarajevo, 1981.
Solovljev, A.V., Vjersko učenje bosanske crkve, Zagreb, 1948. Sućeska, Avdo, Istorija
države i prava naroda SFRJ, Svjetlost,
Sarajevo, 1971.
Suljević, Kasim, Nacionalnost Muslimana između teorije i prakse,
Keršovani, Rijeka, 1981.
Šabanović, Hazim, Bosanskipašaluk, Naučno društvo, Sarajevo, 1959. Šabanović, Hazim,
Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na
orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973.
Šanjek, Franjo, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret
u srednjem vijeku, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1975.
Šehić,
549 Nusret, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske
uprave u BiH, Sarajevo, 1980.
Šehić, Sadik, Zmaj od Bosne - Husein-kapetan Gradaščević, Front
Slobode Tuzla, 1991.
Šidak, Jaroslav, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb,
 Sveučilišna naklada Liber”, 1975.
Šišić-Šidak, Pregled povijesti Hrvatskog naroda, Zagreb, 1962.
Šljivo, Galib, Omer-paša Latas 1850-1852, Sarajevo, 1977.
Tucović, D., Srbija i Albanija, Radnička štampa, Beograd,, 1974.
Zovko, Ljubomir, Bosna i Hercegovina 1918-1943, državnopravni
položaj, Mostar, 1990.
Ždralović, Muhamed, Bosanskohercegovacki prepisivači djela u arabičkim rukopisima, 1987.
Žeijavić, Vladimir, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu,7&grefo, 1989.

b) Studije, rasprave i članci Asimilacija Muslimana, Pravda, br 130, 16.jun 1923.

Azinović, Vlado, Bosna i Hercegovina u državnoj zajednici
jugoslavenskih naroda (iz knjige Istina o Bosni i Hercegovini - činjenice iz istorije BiH,
Altermedia i NUB BiH, Sarajevo, 1991.
AzizAl-Azmeh, TheArticulation ofOrientalism, torto Studies Quarterly.
Autumn, 1991.
Bajraktarević, Fehim, Naši Muslimani u turskoj državnoj upravi i nauci,
Beograd, Politika, 37/, 1940.
Bajraktarević, Fehim, Tursko-islamska kulturna baština Južnih Slovena,
Mogućnost, Split, 1966, br.4.
Bakić, Ibrahim, Nacija i religija, Institut za proučavanje, nac. odnosa,
Sarajevo, 1991.
Balić, Smail, The present Position of the Muslims of Bosnia and
Herzegovina, Islamic Review, (Working-Survey) 38,1950.
Balić, Smail, Bibliographie des deutschsprachigen Schifttums Uber
Bosnien undHerzegovina, Bosanski pogledi, 1,1955, Beč.
B(alić), S(mail), Iseljavanje Turaka i drugih muslimana iz Jugoslavije,
Hrvatski Glas, Winnipeg, Canada, 1957.
Balić, Smail, Scientiflc Institutions, High Schools and Hospitals in Old
Bosnia, The Muslim Digest Durban), 10,1960.
Balić, Smail, Die Muslims in Bosnien-Herzegovina, Wissenschaftlicher
Dienst Sudesteuropa, br. 9 sep.1963 (statistički, historijski, politički i kulturni podaci).
Balić, Smail, Der bosnisch-herzegovvinische islam, Der Islam, 44,
1968, Berlin.
Balić, Smail, Der ethnische Habitus der patriarchaliscen Bosniaken,
550

Anatolica, 1969/70,3, Leiden.

Balić, Smail, Literary Activity of the Bosniaks in the Arabic Language Balić,Smail, Doprinos
Južnih Slavena islamskoj kulturi, Susreti, 4-
1978, Zagreb.
Balić, Smail, Die Moslems in Bosnien, Das Beispiel einer islamischen Bevolkerungsgruppe in
einer chistlicher Umwelt, Renaissance des Islams, 1980, Graz-Wien-Koln.
Balić, Smail, Co-existance of Muslims and Christians - The Historic Example of a European
State, Centre for the Study of Islam and Christian - Muslim Relations, Newsletter, No 9..May
1983, Birmingham.
Balić, Smail, Muslimani nemaju monopol nad bošnjaštvom, Naši dani, 37/997, (1990), Sarajevo.
Balić, Smail, Bošnjaštvo u orijentalnom srednjovjekovnom kontekstu, Bosna i bošnjaštvo,
(1990), Sarajevo.
Baljić, Salih, »S ramena ću glavu dati, a kamena jednog ne dam«, Novi Behar, (maj 1934)
(refleksije na Bašagićevu rodoljubivu poeziju). Bašagić, Safvet-beg, Bosanski Muslimani kao
javni radnici u Turskoj,
Gajret, 1/VIII (1921), Sarajevo.
Bašagić, Safvet-beg, Patareni i islam, Gajret, 12/XI (1927), Sarajevo. Begić, Midhat, 0
muslimanskoj književnosti, Odjek, 1970.Sarajevo. Begić, D, »Pokret za autonomiju Bosne i
Hercegovine«...., »Prilozi«,
god, 2/II, (1966), Sarajevo.
Begović, Mehmed, Odnos hrišćana i muslimana u bosanskohercegovačkim selima, Napred, 4/
(1941).
Bejtić, Alija, Spomenici osmanske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Prilozi OF III-IV (1952-
53), Sarajevo.
Belić, Dragan, Šta sadrži referat dr Vaše Čubrilovića »Iseljavanje Arnauta«, iz 1937.godine,
»Borba« (1990) Beograd.
Bogićević, Vojislav, Emigracije Muslimana Bosne i Hercegovine u Tursku u doba austro-
ugarske vladavine 1878-1918, Historijski zbornik, br. 1.4/111, (1950) Zagreb.
Bogićević, Vojislav, Prilog nacionalnoj borbi bosanskih Muslimana,—
Proces protiv travničkih đaka Muslimana, Gajret XX-1939, br.6.
Bojić, Mehmedalija, Svrgavanje otomanske vlasti i odbrambeni rat Bosne
i Hercegovine protiv austro-ugarske invazije 1878.godine, Vojnoistorijski glasnik, br. 3/78,
551
Beograd.
Bojić, Mehmedalija, Istorija i politika — čija je Bosna? »Oslobođenje«, 14. novembar-
lO.decembar 1990, Sarajevo.
Bojić, Mehmedalija, Prisvajanje istorije srednjevjekovne Bosne (iz knjige
 Bosna i Hercegovina ogledalo razuma, »Borba«, 1992, Beograd.
Bojić, Mehmedalija, Struktura stanovništva BiH od dolaska Turaka def
danas (iz knjige BiH ogledalo razuma), Borba, 1992.
Bosanska individualnost u istoriji i pjesmi, Naša Bosna, br.4, (7 .mart 1940). {Bosanski jezik)
Naziv »bosanski«, Bošnjak 29/VI (1896), Sarajevo »Bosanskijezik«, Dnevni list, br.81/XV/
(1897), (članak i u listu Deutsche
Volksblatt o politici Kalaja u Bosni).
Bosanski Muslimani, List Politika br. 3232/X (1913), Beograd Bosanski Muslimani nakon rata
na Balkanu, Obzor, 127/LIV (1913). Bosna nije srpska, Videlo 72/20 (1921) (povodom
pisanja sarajevske
Pravde o uvođenju Istorije srpskog naroda od St. Stanojevića za udžbenik srednjih škola
u Bosni).
Božović, Gligorije, Bošnjački nacionalizam, Politika,br. 5770/XX (1924)
Broz, Josip-Tito, Nacionalno pitanje i revolucija, Beograd, Izbor iz dela,
Udruženi izdavači,1977.
Budimlić, Abid, Muslimani -jedan od tri ravnopravna naroda u BiH,
Vjesnik, 11 feb.1968, Zagreb.
Buklica, Đorđe, Srbi i Hrvati muslimanske vjere na otomanskim dvorovima, admirali turske
mornarice, Vrbaske novine 7(8)/l936).
Cemović, Filip, Stojan Protić i Muslimani (izvodi iz članaka Šukrije
Kurtovića o Nikoli Pašiću, objavljeni u beogradskoj Politici od
6.januara 1938).
Crnogorski Muslimani su samo grana bosansko-hercegovačkih
Muslimana, Muslimanska svijest br. 68, (13.septembar 1939). Cvijić, Jovan, 0 iseljavanju
bosanskih muhamedanaca, Srpski književni
glasnik, XXIV (1909), Beograd.
Čaušević, Džemaludin, Nacije i vjera, Novi Behar l-3/IX (1935). Čekada, Čedomil, Katolici i
muslimani, Katolički tjednik, 9-11/04,14/
17(1938).
552
Čemerlić, Hamdija, Pitanje nacionalnog osjećanja Muslimana, Prilozi
Instituta za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo, god. 1/1,(1965). Čolaković, Rodoljub, Naši
Muslimani i narodnooslobodilačka borba,
 KPJ, Oblasni komitet za Istočnu Bosnu, 1943.
Čolaković, Rodoljub,, O Muslimanima u NOB, Borba-reflektor,
(15.sept.1969).
Čolaković, Rodoljub, Pravi odgovor na pitanje- Čija je Bosna i Hercegovina, u knjizi Avnoj i
NOB u Bosni i Hercegovini, Beograd, 1974.
Čulinović, Ferdo, “Šta je nacija?, Naučno delo, SANU, Beograd, 1964. Ćerić, Šalim,
Suočavanja Odjek, 1968, Sarajevo.
Ćerić, Šalim, Još o knjizi Muslimani srpskohrvatskog jezika, Kritika, br.
10 (siječanj-veljača 1970), Zagreb.
Ćimić, Esad, Nacija u svjetlu sociološke analize, Sociologija, Beograd, god. XI, 1969/3 (O
bosanskim Muslimanima).
Ćimić, Esad, Osobenosti nacionalnog formiranja Muslimana, Pregled, 4, (1974), Sarajevo.
Ćimić, Esad, Čovjek na raskršću, Svjetlost, 1975, Sarajevo.
Ćirković, Sima, U svetu modernih nacija zemlja Bosna može biti most
koji spaja Srbe i Hrvate (iz knjige BIH ogledalo razuma, Borba, 1992).
Čubrilović, Vaso, Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, //Č, vol 1(1935).
Das Envachen der Jugoslavischen Moslims zum modernen Lebe, Slavische Rundschau, I,
(1929), Prag.
Dedijer, Jefto, Porijeklo bosansko-hercegovačkog stanovništva, Pregled, br. 7-8/1 (1911).
Degan, Vladimir-Đuro, Međunarodno uređenje položaja Muslimana sa osvrtom na uređenje
položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije, Prilozi za istoriju
radničkog pokreta, 8/VIII/ (1973), Sarajevo.
Dervišević, Šemso, Korak naprijed - Liberalni demokratski savez Bošnjaka Muslimana,
Bosanski pogledi, IV/1964, Fribourg.
Desančić, Mihailo, Polit, Ne dirajte u slogu sa Muslimanima, Branik, 126/XXV/1909, (o
međusobnom odnosu Srba i Muslimana za vrijeme okupacije i poslije okupacije BiH).
Donia, Robert and William G. Lockwood, The Bosnian Muslims: Class, Ethnicity
andPoliticalBehavior in a European State, p.p. 185-207, in the bookMuslims-Christian
Conflicts: Economic, Political and Social Origins,ed. by Suad Joseph and Barbara L.K.
Pillsbuiry, Westview Press - Boulder, Colorado and Sawson-Folkestone, England.
Drljić, Rastislav, Biskup Strossmayer i bosanski muslimani, Napretkova knjiga, XXXIII(1943),
Sarajevo. 553

Dučić, Nićifor, Krštenjepoturčenjakah u Vašoj evićima od 1825. do 1857, Orlić 2/(1866).

Džemaludinović, Muhamed, Mjesto i uloga bosanskih Muslimana u političkom razvoju naših
naroda, Almanah za 1968. godinu Izvršnog odbora Udruženja ilmije, Sarajevo, 1967.
 Džemaludinović, Muhamed, Nacionalni i politički razvitak Muslimana,
Glasnik Vrhovnog islamskog staiješinstva, br. 1-2/1970, Sarajevo.
Dozo, H. Husein, Musliman, Glasnik Vrhovnog islamskog staiješinstva u
SFRJ, XXXI, 1968, Sarajevo (o nacionalnoj sadržini pojma Musliman). Đurić, Al.D.,
Kako izgleda bosansko pismo - njega u Sandžaku uče samo
muslimanska ženska deca, Politika, od 17.augusta 1928.
Ferović, Ferid, Po svom etničkom porijeklu Muslimani BiH su Slaveni,
Naši dani br. 338,15.april 1970, Sarajevo.
Filipović, Muhamed, Bosanski duh u književnosti — Šta je to? Život,
Sarajevo, mart 1967.
Filipović, Muhamed, Fundamentalisti, to smo mi, Borba, 3-9.maj 1990.
Filipović, Muhamed, Savezom protiv računica, Nedelja 20. V. 1990., Sarajevo.
Filipović, Nedim, O nastanku feudalnih posjeda muslimanskog feudalnog
bosanskog plemstva, Pregled, mart 1953.
Filipović, Nedim, Odžakluk-timari u Bosni i Hercegovini, Prilozi za
orijentalnu filologiju, V, 1955., Sarajevo.
Filipović, Nedim, Specifičnosti islamizacije u Bosni, Pregled, LVIII,
vanredni broj, 1968, Sarajevo.
Filipović, Nedim, Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XVvijeku, Godišnjak
Centra za balkanološka ispitivanja, knj. 5,(1970), Sarajevo.
Filipović, Nedim, Uvod knjizi Muhamed Hevai Uskufi,Un\verzaX, 1990, Tuzla.
“Gajret”/ Povodom osnivanja Gajretal, Bošnjak 6/XIII (1903),
Goati, Vladimir, Politički život BiH 1989-1992 (iz knj.BiH između mira
i rata, Bgd,1992.)
Gross, Mirjana, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1879. do 1914, Historijski
zbornik XIX-XX, (1966-1967).
Hadžić, Kasim, Novopazarski sandžak u prošlosti, Gajret, br. 21,1940. Hadžić, Kasim,
Bosna isandžačkiMuslimani, Muslimanska svijest, V/l940. Hadžić, Kasim, Stanovništvo
Sandžaka, Gajret, 6,) 1941).
Hadžić, Kasim, Borba za autonomiju Bosne i Novopazarski sandžak,
Muslimanska svijest, IV/68 od 13.novembra 1939, Sarajevo. Hadžijahić, Muhamed,
Doprinos
554 Muslimana našem općem kulturnom
stvaranju, Slovensko bratstvo, (februar-mart, 1948), Beograd. Hadžijahić, Muhamed,
O ulozi i značaju bosanskog ustanka pod Husein
kapetanom GraJašcev/ćem, Historijski pregled, 1/V, (1959), Zagreb. Hadžijahić,
Muhamed, Političko djelovanje bosanske emigracije u
Turskoj, Naš svijet, II (17.oktobar i 18.novembar 1966), Sarajevo.

555
Hadžijahić, Muhamed, Borba bosanskih Muslimana za vjersko- prosvjetnu autonomiju, Pregled,
LVII, (1968).
Hadžiomerović, Ali-Rizo, Naš zemljak Ibrahim Berbić napisao je prvu tursko-bosansku i
bosansko-tursku gramatiku, Oslobođenje, 8.jula 1952, Sarajevo.
Hamidović, M., Tragovi boravka bosanskih Muslimana u Mađarskoj - u Mađarskoj su od 1521
do 1686.godine bosanski muslimani bili vladajući sloj, Muslimanska svijest 5(1940).
Handžić, Adem, Etničke promjene u sjeveroistočnoj Bosni i Posavini u XV i XVI vijeku,
Jugoslavenski istorijski časopis, 4(1969).
Handžić, Adem, Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju,
XVI(1966-67) i XVII (1970), Sarajevo.
Handžić, Adem, <9 w/oz/ derviša u formaciji gradskih naselja u Bosni u XVstoljeću, Prilozi za
orijentalnu Filologiju, XXII, 1981, Sarajevo.
Handžić, H. Mehmed, Jedan prilog povijesti prvih dana širenja islama u Bosni i Hercegovini,
Kalendar Narodna uzdanica, (1938).
Herkalović, Tomo, Srbi i Hrvati u Bosni, Obzor 52-1911 (odgovor na upite, da li su se u Bosni
prije okupacije pravoslavni zvali Srbi, a rimokatolici Hrvati).
Humo, Avdo, Položaj Muslimana danas, Oslobođenja (od 30.augusta
1943. do 17 novembra 1944).

Humo, Avdo, Istorijski i aktuelni aspekti nacionalnog položaja Muslimana, Pregled, (april
1970).
Humo, Avdo, Bosna i Hercegovina u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, Nova Jugoslavija,
br. 3 (od aprila 1944),
Hurem, Rasim, Pokušaj nekih građanskih muslimanskih političara da Bosnu i Hercegovinu
izdvoje iz okvira Nezavisne Države Hrvatske, Godišnjak Društva istoričara BiH, XVI(1965),
Sarajevo.
Imamović, Mustafa, TVn marginama Petog kongresa istoričara Jugoslavije, Oslobođenje, (od
20,septembra 1969),
Imamović Mustafa, O uvođenju naziva Musliman, Odjek, (br. 7,1969), Sarajevo.
Imamović, Mustafa, i Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Gledišta, god,
12 /X/ (1969), Beograd.
Imamović,
556 Mustafa, Muslimani spram bošnjaštva, Književna revija, III (august-septembar
1990), Sarajevo.
Imamović, Mustafa, Naziv Musliman, Književna revija, br. 31, 1990, Sarajevo.
Imamović, Mustafa, Državnost i granice Bosne i Hercegovine (iz knjige BiH ogledalo
razuma, Beograd, Borba, (1992).
Irwin, Z.T. The Islamic RevivalandtheMuslimsofBosnia-Herzegovina, East European
Quarterly, vol 17,1984.
Isaković, Alija, Varijante na popravnom ispitu, Život, br. 11-12/XIX (1970), Sarajevo.
Isaković, Alija, (intervju), BH varijanta i muslimanska književnost, Vjesniku srijedu,
(3.III 1971), Zagreb.
Isaković, Alija, Nije bosanska zemlja glina, Nedjelja, 20.V. 1990., Sarajevo.
(Islamizacija) Krvava uvreda bosanskih Muslimana, Pravda, br. 142 (3 .jul
1923)-(beogradska Samouprava piše daje sramota i ljaga na srpskom obrazu činjenica
da su bosanski Muslimani primili islam”; o istom u Pravdi br. 146. i 157. od 1923).
Ivić, Aleksa, Odnosi Srba i Muslimana u prošlosti, Narod, 1/(1907); Zastava , 42/(1907),
(o prijateljskim odnosima Srba i Muslimana u našim krajevima pod Turcima).
Izetbegović, Alija, Islamska deklaracija, Sarajevo (1990).
Janjić, Dušan, Građanski rat i mogućnosti mira u BiH (iz knj. BiH između
mira i rata, Beograd, 1992).
Jevtić, Miroljub, Zašto Nijaz Duraković ne vidi islamski fundamentalizam, Intervju,
18.nov.1989., Beograd.
Jevtić, Miroljub, Šta se krije iza groblja - Islam juriša na Srbiju, Ilustrovna politika,
(18.decem. 1990), Beograd.
Jevtić, Miroljub, Turci, (opet) žele Srbiju, Sipskareč,(19.avg.l991), Beograd. Kamber,
D., Primjeri ljubavi i susretljivosti bosanskih Muslimana prema katolicima za turskog
vladanja prema izvještajima makarskog biskupa Nikole Bijanovića iz godine 1706. i
1710., Sarajevski list, br 214 (1941).
Kapidžić, Hamdija, Položaj Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave,
Prilozi 4/TV (1968), Sarajevo.
Karčić, Fikret, Nastanak i oblikovanje savremene muslimanske vjerske administracije u
jugoslavenskim zemljama, Separat iz Glasnika Rijaseta IZ u SFRJ, br 4/1991.
Kelman, Herbert, Violence without Moral Restraint: Reflections on the Dehumanization
of Victims and Victimizers, The Journal of Social Issues, Vol 29, No 4/(1973).
557
Kemura, Ibrahim, Prva štampana knjiga arebicom na našem jeziku, Glasnik IS, 5-
6/XXXII/(1969).
Kolbe, Ivo, Uloga Bosne u Jugoslaviji i Muslimana u Bosni (Povodom smrti dr
Mehmeda Spaha), Nova Evropa, knj. XXXII/1939 br. 8.
 Korkut, D.M., Tihomir Đorđevič, Naš narodni život, Zapisi, 10/VI, knj. (1932)-
(razmatranja o etničkim karakteristikama Muslimana povodom Đorđevićeve studije).
Kulenović, Mesud, Južni Slaveni u službi islama, Obzor, 737/ 1932 (o političkim,
kulturnim i tr govačkim vezama Slavena s Arapima i Turcima i o znamenitim
ličnostima porijeklom iz južnoslavenskih zemalja),
Kulišić, Špiro, Razmatranja oporijeklu Muslimana u Rosni i Hercegovini, Glasnik
Zemaljskog muzeja, 1953.
Kulišić, Špiro, Starije etničke formacije i etnički procesi u obrazovanju naroda Bosne i
Hercegovine, Pregled, 1 /XIII (1961), Sarajevo.
Kurtović, Šukrija, “Poturči-seplahi i lakomi”, Kalendar Gajret, (1940 i 1941) Sarajevo.
Kurtović, Šukrija, Sevdalinka, naša narodna pjesma, Glasnik Vrhovnog islamskog
staiješinstva u FNRJ, 3-6/IX/(1958).
Lockwood, William G., Bosnian Muslims in MuSlim Peoples, by Richard V.Weckes,
editor, Greenwood press, Westport, Connecticut, London 1978 (p.p.111-115).
Lockwood, William G., Social Status and Cultur in a Bosnan Moslem Village, East
European Quarterly, Vol. 2/IX (p.p. 125-134).
Lockwood, William G., LivingLegacy ofthe Ottoman Empire: The Serbo- Croatian
Speaking Moslems of Bošnia -Herzegovina (Islamic and Judeo-Christian World, p.p. 209-
225).
Lockwood, William G., Coverts and Constanquihty: the Social Organižation of Moslems
Slavs in Westem Bosnia,Pftvn.Q\Qgj, 11 (1972).
Lockwood, William G.,Religion and Languages as Criteria ofEthnic Identity: An
Exploratory comparison, p.p.71-82 in the book Ethnicity and Nationalism in Southeastem
Europe, ed. by Sam Beck and John W. Cole, Universitet van Amsterdam, 1981,
Amsterdam.
Mahmutćehajić, Rusmir, Bošnjaci i/ili Muslimani, Književna revija, III (jun-jul 1990),
Sarajevo.
Marić, Krsta, Nacionalizujmo Muslimane!, Srpska reč 68/20/(1924) (za nacionalizovanje
Muslimana u srpskom smislu).
Mehmedbašić, Hajrudin, Naša zajednička imena i prezimena, Bosna i Hercegovina,
558 Iseljenički kalendar, str. 212-215,1971.

Memić, Mustafa, Crnogorski Muslimani u Gradaščevićevoj buni, Oslobođenje, 19-22, januar

(1991), Sarajevo.
Mijatović, Cvijetin, Novo vreme, nove vrednosti, Politika-ekspres, 30.april, l.i 2.maj 1968 (u
intervjuu i o nacionalnoj individualnosti Muslimana), Beograd.

559
 Milivojević, Cvijetin, i Radovanović, Ivan, Vlast i političke stranke u
Srbiji o statusu Bosne, u knj. BiH ogledalo razuma, Borba, 1992.
Mijatović, Mitar, Tito i nacionalna afirmacija Muslimana u Bosni i
Hercegovini (u knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslavenskoj teoriji i praksi, Banja
Luka, 1979, str. 323-336).
Mitrinović, Čedomil, Jugoslavenski Muslimani u borbi za slobodu i nezavisnost,
KaPendar Gajreta, 1937, Sarajevo.
Muhamedovac, M. Muslim, Bošnjak 37ZX/(1900) (protiv upotrebe izraza
“Muhamedanac” koji treba da se zamijeni izrazom Musliman).
Muminović, Rasim, Povijesnost i nacionalnost, 7ANOX, 6-7, jun-jul/VIII/
(1969),Sarajevo.
Musić. A. i H, Suljkić, Izgon Muslimana iz Uzica 1862 — Narod pod tuđim imenom,
Oslobođenje, februar-mart 1991.
Musliman kao oznaka etničke pripadnosti, Takvim za 1966. godinu, izd. Izvršnog
odbora Udruženja ilmije u SR BiH, knj. XV, sv. 185, str. 63-68, Sarajevo.
(Muslimani) Imamo li prijatelja? Odbrana 3/1/(1920), (o držanju Hrvata i Srba prema
Muslimanima).
(Muslimani) Da li su Muslimani “četvrto jugoslavensko pleme”, Muslimananska svijest,
br. 22 (jul 1926).
(Muslimani) Konstituiren sich dieMuslims als eigeneNation? Staat und Nationalitet in
Jugoslavien, Wissenschafttlicher Dienst Sudosteuropa, XIX Jahrgang, Heft 8 (August
1970), str. 113-122,
Nametak, Alija, Narodni osjećaji bosanskohercegovačkih Muslimana iseljenih u
Tursku, Napredak, VIII/1933, Sarajevo.
“Naziv ‘bosanski’, Bošnjak29/VI (1896), Sarajevo. .
Neimarlija, Hilmo, Pripadnici islama u Jugoslavijni, separat iz Glasnika Rijaseta IZ u
SFRJ, br. 4/1991).
Ninčić, Roksanda, i dr., JMl razloge da se zam'isi nad sobom
(iz knj. BiH ogledalo razuma, Borba, 1992). .
Okić, M., T., Les kristians (bogumiles parfaits) de Bosnie d’apres des documents turcs
inedits, Sudost Forschungen XIX/ (.1960).
560’
Omanović, S(alih), Iz prvih dana pojave širenja islama u Bosni, Islamski glas,
22/11/(1936).
Omerbašić, Ševko, Izbrisana prošlost, - Islam i muslimani su na ovim prostorima
živjeli četiri stoljeća prije dolaska Turaka, Ogledalo, I (1990), Zagreb.
Oršolić, Marko, Bosne će biti ili nas neće biti, Nedelja, Sarajevo, 20 maj. 1990.

561’
Pandža, hafiz Muhamed, Aktivna slavenska asimilacija snaga bosanskohercegovaČkih
Muslimana i njihove zasluge za južno Slavenstvo, Naša Bosna, 1/ (1939), Sarajevo.
Pavić, Radovan, Sve bosanske nijanse, Danas, Zagreb, 18.06.1991. Pečo, Asim, Nacionalno
osjećanje i jezička praksa, Prilozi nastavi
srpskohrvatskog jezika i književnosti, god. 3/II, (1969/70), Banja Luka.
Pečo, Asim, O specifičnosti govora naših Muslimana, Književni jezik, l/XVII(1970).Beograd.
Petešić, Ćiril, Bogumilstvo i islam (iz knjige BiH ogledalo razuma, Borba, 1992).
Petrović, Ruža, Obrazovna i profesionalna struktura etničkih grupa i o obrazovnoj strukturi
Muslimana, Gledišta, br. 8-9 (1967).
Popović, Vasilj, Oko muslimanskog pitanja, Vidici III (25.11 1940.), Beograd.
Purivatra, Atif, Prilog proučavanju koncepcije o nacionalnom “opredjeljivanju ”
bosanskohercegovaČkih Muslimana, Pregled, (oktobar 1964).
Purivatra, Atif, Muslimani juče i danas - istorijske i kulturne osnove narodnosnog individualiteta,
Borba-reflektor (15. septembar 1969), Beograd.
Purivatra, Atif, Muslimani kao etnički i kao Vjerski pojam, Borba - reflektor, Ibid
Purivatra, Atif, Politička rezonansa velikog i malog “M”, Ibid Purivatra, Atif, Stav
Komunističke partije Jugoslavije prema nacionalnom
pitanju Muslimana u toku narodnooslobodilačkog rata, Prilozi, IV/ (1968), Institut za istoriju
radničkog pokreta, Sarajevo.
Purivatra, Atif, Nacionalnost bosanskohercegovaČkih Muslimana, u knjizi Osobenosti nacije i
razvoj međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji, izd. politička uprava DSNO, Beograd, 1971 (str.
120-132).
Purivatra, Atif, Nacionalni fenomen bosanskohercegovaČkih Muslimana, Pregled LXIV, (1974),
Sarajevo.
Purivatra, Atif, Muslimani su svoji ha svome, Muslimanska misao (intervju povodom popisa
stanovništva), 196-XIII (feb.1991)
Purivatra, Atif, A VNOJ i nacionalna afirmacija Muslimana (referat održan na naučnom skupu
na temu "AVNOJ i savremenost”, 16 -18.novembra 1983. u Sarajevu), Sarajevo, 1984.
Purivatra, Atif, Muslimani-nacionalna stvarnost (pred popis stanovništva- nacionalna pripadnost:
Musliman', matemji jezik: bosanski’, vjeroispovijest: islam), Preporod, (1. mart 1991).
Purivatra, Atif, Oblici ispoljavanja muslimanske nacionalne posebnosti (iz knjige Bosna i
Hercegovina ogledalo razuma. Borba, 1992. Beograd.
Pušonjić, Dragica, Poslednji ‘talac’ Jugoslavije, (u knj. BiH ogledalo razuma, Borba,
562Beograd, 1992.

Ramusović, Jašar, Crnogorski Muslimani su samo grana bosansko- hercegovačkih

Muslimana,, Muslimanska svijest, 68/IV, (od 13. novembra 1939).
Redžić, Enver, Društveno-istorijski aspekt nacionalnog “opredjeljivanja ” Muslimana BiH,
Socijalizam IV/61/(1970), Beograd.
Redžić, Enver, Oposebnosti bosanskih Muslimana, Pregled, april 1970. Ribar, Ivan, O položaju
Muslimana na II zasjedanju AVNOJ-a,
Informator, Zagreb 1962.
Said, Edward W., Orientalism Reconsidered, Race and Class, Autunm, 1985. Salihagić,
Sulejman, Pašić oprilikama u Bosni, Zastava 2/(1919). Salihović, Ferid, Meštrović i Muslimani,
Hrvatska država XI, 1964,
Berlin, Miinchen.
Selmanović, Ć., Muslimani u Sandžaku, Gajret, knj. IX (1922).
Shoup, Paul, Uloga domaćih i međunarodnih aktera bosanskohercegovačke
drame (u knj. BiH između mira i rata, Bgd., 1992.).
Skarić, V., Širenje islama u Bosni i Hercegovini, Gajret - Kalendar (1940), Sarajevo.
Smailović, A., Muslimani u Jugoslaviji, Glasnik VIZ u SFRJ, 1978. Solovjev, Aleksandar,
Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne,
Godišnjak Društva istoričara BiH, Sarajevo, (1949).
Spaho, Fehim, 0 zastavama bosansko-hercegovačkih Muslimana,
Glasnik Islamske vjerske zajednice X/4.
Sućeska, Avdo, Istorijske osnove nacionalne posebnosti bosansko-
hercegovačkih Muslimana, Jugoslavenski istorijski časopis, 1969/4. Sućeska, Avdo, Seljačke
bune u Bosni uXVIIiXVIIIstoljeću, Godišnjak
Društva istoričara BiH, XVII /(1966-1967), Sarajevo 1969.
Sućeska, Avdo, Ajani, prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama
za vrijeme Turaka, Naučno društvo BiH, (1965), Sarajevo.
Sućeska, Avdo, Položaj Muslimana u osmanskoj državi, Pregled, br. 5/1974. Sućeska, Avdo,
Osnovne osobenostipoložaja Bosne u osmansko-turskoj
državi (u knjizi Istina o Bosni i Hercegovini - činjenice iz istorije
BiH Altermedia i NUB BiH, 1991 .Sarajevo.
Suljević, Kasim, Otpori tokovima muslimanske posebnosti, Pregled,
septembar 1970. (polemika sa E. Redžićem).

563
Šabanović, Hazim, Glasoviti Hrvati na Visokoj Porti, Zbornik hrvatske omladine Herceg-
Bosne, 1938, Sarajevo.
Šabanović, Hazim, Pitanje turske vlasti u Bosni do pohoda Mehmeda II 1463, Godišnjak
ID BiH, VII, (1956).
Šarac, Džemil, Asocijacije na nekoliko tema, u knj. Stvaranje i razaranje Jugoslavije,
Društvo za istinu o NOB-u u Jugoslaviji, Beograd, 1996.
Šestić, Mirko, Borbe bosanskih muhamedanaca protiv Osmanlija, Franjevački glasnik,
13/1899.
Šišić, Ferdo, Letopispopa Dukljana, SKA, Pos. izd. knj. LXVII, Fil. i filološki spisi knj.
18, Beograd-Zagreb, 1928.
Štitkovac, Ejub, Bosna i Hrecegovina između mira i rata, (u knj. BiH ogledalo razuma,
Borba, Beograd, 1992).
Tanasković, Darko, Nacija i vera, između “m ” i “M”, NIN, Beograd, septembra 1989.
Tanasković, Darko, Između Kur ’ana i kazana, NIN, Beograd, Jun 1989. Tepić, Ibrahim,
Položaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom Carstvu u vrijeme provođenja tanzimatskih
reformi, (iz knj, Istina o Bosni i Hercegovini - činjenice iz istorije BiH, Altermedia i NUB
BiH,
Sarajevo, 1991).
Tepić, Ibrahim, Državno-pravni i politički položaj BiH za vrijeme austrougarske vladavine
1878-1914, (iz knj. Istina o Bosni i Hercegovini - činjenice iz istorije BiH, Aletrmedia i
NUB BiH, Sarajevo 1991).
Tmuša, Vladimir, Neke karakteristike naših Muslimana, Novi čovjek, 64/3, (1927).
Tomanović, Lazar, Vladika Rade i Muslimani, Trgovačka riječ, 1/ (1925). Torhesi,
Najmanje 200 000Muslimana Južne Srbije su Čisti i rasni Sloveni,
(preštampano iz “Vardara”, Gajret, 6/XV od 1 juna 1934.), Sarajevo.
Truhelka, Ćiro, Bošnjaci i Prvi srpski ustanak, Glasnik ZM u BiH, Sv. l-4/XXIX/1917.
Truhelka, Čuo, Bosančica-prilog bosanskoi paleografiji, GZM 1(1889). Truhelka, Ćiro,
Proces islamizacije Bosne, Jugoslavenska obnova - Njiva,
29/IV (1920).
Truhelka,
564 Ćiro, Oporijeklu bosanskih Muslimana, Hrvatska smotra, IV 1934, ft 7.
Tucaković, Šemso, Četnički zločini na Drini (1941-1943), Oslobođenje, (27.august-
21.sept. 19911), Sarajevo.
(“Turci”) Pobiti Turke, Obrana, 1/1920 (osvrt na pisanje Demokratije u kojoj se
Muslimani nazivaju Turcima koje treba istrijebiti).
Vasić, Milan, Etnička kretanja u bosanskoj Krajini u XVI vijeku, Godišnjak istorijskog društva,
BiH, Vol. 11,1960.
Voje, I., Naseljavanje turskih zarobljenika u slovenačkim zemljama u XVI i XVII veku, JIČ,
1969/4.
Vrančić, Vjekoslav, Iz ratovanja u bihaćkoj krajini, Godišnjak hrvatskog domobrana, 1954,
Buenos Aires (Ustaška ocjena o Huski Miljkoviću).
Vranić, Seada, Bosno moja, lijepa naša, (u knj. BiH ogledalo razuma, Borba, 1992).
ZulfikarpaŠić, Adil, Muslimani i srpskohrvatski odnosi, Bosanski pogledi, br, 28-29/IV(1963),
Fribourg.
ZulfikarpaŠić, Adil, Pioniri sloge u Bosni, Bosanski pogledi, 32/IV (1964), Fribourg.
ZulfikarpaŠić, Adil, Bošnjaci u arapskom svijetu, Bosanski pogledi, br. 35-39, V/(1964).
ZulfikarpaŠić, Adil, Preispitali smo odnos prema Hrvatskoj, Globus, Zagreb, (26.07.1991.).
ZulfikarpaŠić, Adil, Članci i intervjii, 1991.

565
 Četvrti dio

SKRAĆENICE, OBJAŠNJENJA, SPISKOVI

GEOGRAFSKIH POJMOVA, LIČNIH IMENA I
HISTORIJSKO-GEOGRAFSKIH KARATA
 SKRAĆENICE

A-VII Arhiv Vojnoistorijskog instituta (Beograd) Antifašističko vijeće narodnog

AVNOJ
oslobođenja Jugoslavije
BiH Bosna i Hercegovina
CKKPBiH Centralni komitet Komunističke partije za Bosnu i Hercegovinu
CK KPJ
Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije
Centralni komitet Saveza komunista za Bosnu i Hrecegovinu
CK SK BiH Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije Centralni komitet Saveza
CK SKJ CK komunista Srbije Centralni nacionalni komitet (Ravnogorskog četničkog
SK Srbije CNK pokreta - Draže Mihajlovića) Demokratska Federativna Jugoslavija
DFJ Demokratska reformska stranka Muslimana (djeluje oko Prizrena - Kosovo,
DRSM Srbija) Organizacija ilmije (muslimanskog svećenstva za BiH)
El-Hidaja Glasnik Vrhovnog islamskog staiješinstva Hrvatska autonomna oblast
Hrvatska demokratska zajednica (lider u Hrvatskoj Franjo Tuđman, a u
GVIZ
BiH prvi bio Stjepan Kljujić)
HAO
HDZ Hidroelektrane
Hrvatske obrambene snage
Hrvatska stranka prava
HE Hrvatska seljačka stranka
HOS
Hrvatsko vijeće obrane
HSP
HSS Internacionalni institut islamske misli i civilizacije
HVO
ISTAC

565
IVZ Islamska vjerska zajednica
IZ
Izvršni komitet zajednica
Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije CK SKJ
JAZU(HAZU)
Jugoslavenska (Hrvatska) akademija znanosti i umjetnosti
JMO Jugoslavenska muslimanska organizacija (njen lider od osnivanja
1919.godine bio Mehmed Spaho)
JNA Jugoslavenska narodna armija
KEBS
Konferencija evropske bezbjednosti Komunistička partija Jugoslavije
KPJ
Kralj evina-SHS Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca Muslimansko-bošnj ačka organizacij a
MBO
Muslimanska demokratska stranka Slovenije Muslimanski glas (organ
MDS
MG SDA, Sarajevo) Muslimanska informativna agencija (Sarajevo) Mladi
MINA
muslimani
MM
MNVS Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka Muslimanski omladinski savez
MOS
Slovenije Nezavisna država Hrvatska (1941-1945) Narodni odbor (i)
NDH
NO Narodnooslobodilačka borba (1941-1945) Narodnooslobodilački front
NOB
(1941-1945) Narodnooslobodilački odbori Narodnooslobodilački pokret
NOF
NOO Jugoslavije Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije Nj emačka vrhovna
NOPJ komanda (Oberkommando der Wehrmacht)
NOVJ
OKW Organizacija ujedinjenih nacija
Partija demokratske akcije (za Makedoniju) Patriotska liga Bosne i
OUN
PDA
Hercegovine Srpska akademija nauka i umjetnosti Srpska autonomna oblast
PLBiH Stranka demokratske akcije (lider Alija Izetbegović)
SANU
SAO
SDA

566
SDAK Stranka demokratske akcije za Kosovo Stranka demokratske akcije za
SDAM
SDAS
Makedoniju Stranka demokratske akcije za Sandžak Socijalistička
SDP(za BiH) demokratska partija Savezno izvršno vijeće (vlada SFRJ)
SIV Srpska demokratska stranka
SDS(za BiH)
SFRJ
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
Savez komunista Bosne i Hercegovine Savez komunista Jugoslavije Savez
SKBiH
komunističke omladine Jugoslavije Savez komunista - Pokret za
SKJ
SKOJ Jugoslaviju ža Jugoslaviju
SK-pokret Stranka nacionalne ravnopravnosti (muslimansko- bošnjačka partija u
SNR (za Crnu Goru)
Crnoj Gori) Srpski pokret obnove
Socijalistička partija Srbije
SPO
SPS
Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina Schutzstaffel (elitne jedinice
SR BiH SS nacističke Njemačke)
Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika Socijalistički savez radnog
SSSR
SSRNJ naroda Jugoslavije Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove Sekretarijat
SSUP unutrašnjih poslova (policije) Teritorijalna odbrana
SUP
Jugoslavenska televizija
TO
TV-JUTEL Unutrašnja državna bezbjednost
UDBA Udruženje likovnih umjetnika Bosne i
ULUBiH
Hercegovine
UN Ujedinjene nabije
UNPROFOR Zaštitne snage OUN (United Nations Protection Forces)
Ujedinjene Države Amerike (United States of America)
USA
“Victoria” (“Pobjeda”)
“V”
VII
Vojnoistorijski institut (Beograd)

567
VK JVUO Vrhovna komanda Jugoslavenske vojske u otadžbini (Dragoljuba-
Draže Mihailovića - 1941-1945)
VMRO Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija
Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda
VŠ NOV i POJ
Jugoslavije(1941 -1945 Zapadnoevropska unija (West European
WEU Union) Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i
ZAVNOBiH
Hercegovine (1943-1945) Zelene beretke (vojna organizacija SDAu
ZEB BiH)

568
 OBJAŠNJENJA

stranih riječi, turcizama, pojmova i si.

Adžami-oglan (arap-tur.) Strano dijete, dječak; janjičarski činovnici su u osvojenim

zemljama nasilno uzimali najbistrije dječake i onda odgajali u specijalnim školama
za vojničke i druge službe; uzimani su od kršćanskih, a u Bosni i od muslimansko-
bošnjačkih roditelja.
aga (tur.) prvak, veleposjednik, gazda; titula svih zapovjednika osmanske plaćeničke
vojske; počasna titula za one dobrostojeće ljude koji nisu iz redova uleme i višeg
plemstva.
agaluk (tur.) posjed age; u Bosni bila vojno-administrativna teritorija (manja od
kapetanije) kojom zapovijeda jedan aga.
ahdnama (arap.-pers) povelja, jamstvo, sultanovo pismo.
ajan (arap.) prvak, velikaš, predstavnik jednog staleža; u Bosni dugo vremena bili
nosioci lokalne uprave; potjecali su iz najuglednijih porodica.
ajansko vijeće skupština ajana koja je značajno utjecala na oblikovanje političke
strategije u Bosanskom pašaluku; sastajalo se obavezno jednom godišnje.
ajan vilajeta ajan provincije, pokrajine.
akča (tur.) srebrni novčić; najstariji osmanski srebrni novac; težio je u početku 0,965 do
1,1 gr.
akindžije (tur.) izviđači-konjanici ( u 16. vijeku najčešće kršćanskog porijekla) na
Balkanu u službi Osmanskog carstva; nisu imali nikakve plate i dozvoljena im je bila
svaka pljačka; bosanske akindžije su svojim pljačkama i surovošću izazivale strah i
trepet po austrijskim i mletačkim zemljama.
alhamijado književnost djela pisana narodnim, bosanskim jezikom, ali arapskim
pismom, prilagođenim ovom jeziku.
arhiepiskop (grč.)prvosveštenik; prvi vladika; mitropolit; nadbiskup, arzuhal (arap.)
pritužba, molba, predstavka, memorandum.
Avnoj Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije; Prvo
569
zasjedanje organizirao vođa narodnooslobodilačkog pokreta Josip Broz Tito a održano
je u Bihaću 26-27. novembra 1942.; tada je ono postalo najviše političko predstavništvo
narodnooslobodilačke borbe; za predsjednika Avnoj a izabran je dr Ivan Ribar a za
 potpredsjednika senator iz Cazina Nurija Pozderac. Na Drugom zasjedanju, održanom
29-30. novembra u Jajcu, ono je preraslo u najviše političko i
zakonodavno tijelo Nove Jugoslavije, i donijelo, između ostalih, i odluku da se ona
organizira na federativnom demokratskom uređenju Šest ravnopravnih republika:
Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije.

bajrak, barjak (tur.) zastava; vojni odred.

bajraktar (tur.-pers) zastavnik, osoba koja nosi zastavu.
balada (fr. ballade) prvobitno: pjesma koja se uz igranje pjevala; kasnije
se razvila u pjesmu lirsko-epske sadržine; pjesnička pripovijetka.
Bali combtar (alb.) Nacionalni front Albanaca u Albaniji i na Kosovu
(1941-1945) čiji je cilj bio stvaranje Velike Albanije i borba protiv komunizma.
Balija (arap.) muslimansko muško ime; u Hercegovini (oko Podveležja) postoji jedna
muslimanska etnička grupa koja se tak© naziva.
balija primitivan, neobrazovan čovjek; pogrdan naziv h(k)rišćana za Bošnj ake-muslimane.
bašibozuk (tur.) odmetnute naoružane grupe demobilisanih vojnika koji su vršili teror i
pljačke u Bosni i na Balkanu.
bazar (pers.) trgovačka kuća ili radnja za raznovrsnu robu; istočnjačke pokrivene ulice u
kojoj se nalaze brojne radnje ili tržnice.
beg (tur.) plemić, plemićka titula; gospodar, dostojanstvenik (kod muslimana i
nemuslimana); zapovjednik jednog sandžaka (okruga)
H- sandžak-beg; vojna i civilna titula u osmanskoj državnoj organizaciji, beglerbeg (tur.)
vrhovni vojni i civilni zapovjednik jedne veće oblasti
ili provincije koja je bila sastava od više sandžaka. beglerbegluk(tur.)oblast ili
provincija kojom je upravljao beglerbeg;
Bosna je od 1580. g. bila beglerbegluk. begluk-timar (tur.-pers) begovski feudalni
posjed, zajedno sa seljacima
kmetovima.
behar (pers.) cvijet (od voćkej
berat (arap.) sultanova povelja, ukaz, dekret kojim se dodjeljuju privilegije, zvanja,
odlikovanja.
bezistan (arap.-pers.) pokrivena tržnica, čaršija sa radnjama manufakturne i galanterijske
robe.
570
bogomili-bogumili dualistiČko-manihejška religiozna sekta u 12. i 13. vijeku u Trakiji,
Makedoniji, Bugarskoj, Bosni, Dalmaciji, Hrvatskoj (vidi manihejizam).
bosančica
 bulbulistan (arap.-pers.) zemlja slavuja.
buljuk (tur.) četa od 100 vojnika-najamnika pod zapovedništvom buljukbaše (kao
condotiero u Italiji).
buljukbaša (tur.) vojni starješina u rangu kapetana; zapovjednik buljuka; najamnik.

cathar (lat.) sljedbenik srednjovijekovnog francuskog dualističko- heretičkog vjerskog

pokreta (vidi bogumili),
corpus separatum (lat.) posebno područje (pokrajina, država); Bosna i Hercegovina je u
vrijeme austrougarske vladavine imala takav status.

čaršija (pers.) tržnica, trg, trgovačka četvrt jednog grada (u Sarajevu Baščaršija).
četnik (srp.) pripadnik četničkog ravnogorskog pokreta sa Dragoljubom- Dražom
Mihailovićem na čelu (1941-1945),
čiftluk, čitluk (pers,-tur.) feudalni posjed koji obrađuje gospodar feuda sam ili uz pomoć
čifcija (kmetova).
čifluk-sahibija (pers.-tur.-arap.) vlasnik čitluka (beg ili aga).

ćuprija (grč.) most

dahija, daija (tur.) zulumćar u odnosu na vlast i državu a tiranin prema narodu.
dahiluk (tur.) dahijska vlast; siledžijstvo.
derbendžije (pers.-tur.) čuvari klisura i planinskih puteva (najčešće na granicama); vodič.
derviš (pers.) pripadnik derviškog reda ili islamske sekte; derviške sekte ili tarikati su
razni načini vršenja pobožnih molitvi putem specijalnih obreda; skroman, povučen i
pobožan čovjek.
despot (grč.) prvobitno: gospodar robova ili sluga; neograničeni gospodar, vladalac,
samodržac, tiranin, titula nekih srpskih vladara poslije Kosovske bitke (1389).
despotovina (grč.) država neograničenog i samovoljnog vladara, devlet (arap.)
carevina, država,
dev’širma nasilno uzimanje omladine u osmansku vojsku - “danak u krvi”.
“Ditura Islame” (alb.) “Islamska znanost” (časopis IVZ na Kosovu).
divan (arap.-pers.) vijeće, skupština, sabor, savjet; carski dvor; dvor vezira ili paše; zbornik
ili zbirka pjesama.
divaniti razgovarati, govoriti. 571

dizdar (arap.) zapovjednik, starješina tvrđave ili utvrđenog grada, doglavnik (hrv.) titula
koju je imao Ante Pavelić, šef Nezavisne države
 Hrvatske u toku Drugog svjetskog rata (1941-1945).

džuz (arap.) trideseti dio Kur’ana (ukupno ima 30 džuzova ili 600 strana); sveska knjige
uopće.

đaur (pers.) nevjernik; kršćanin, pristalica Zoroastrove vjere.

“Educate Islame” (alb.) “Islamska pouka” (časopis).

ejalet (tur.) pokrajina, provincija kojoj je na čelu vezir ili pasa. El-Hidaja (arap.)
Organizacija ilmije - muslimanskog svećenstva u
Bosni i Hercegovini.

fašizam (ital.) je politička doktrina i praksa, odnosno sistem državnog kapitalizma i

nacionalistička, imperijalistička, antidemokratska i apsolutistička ideologija i politika
koju je provodio u Italiji Benito Musollini, sa ciljem da proširi italijansku imperiju; u tom
sistemu jedinka je samo državni građanin, dio nacije ovaploćene u državi; fašistička
država nastojala je da bude “gospodar nad svima radi dobra sviju”; simbol fašizma bio je
svežanj pruća sa sjekirom (fascis) što je označavalo vlast nad životom i smrti; u Italiji je
poražen i uništen kao sistem u toku Drugog svjetskog rata (1943).
fašističke sile (vidi Osovina Berlin - Rim i Trojni pakt).
feredža (arap.) vrsta ogrtača ili mantila koje muslimanke oblače prilikom izlaska na ulicu; uz
feredžu stavljala se u Bosni još i peča (koprena) na lice; feredža se izrađivala samo od
modre ili crne čohe, a zar od štofa, svile ili basme.
ferman (pers.) sultanova zapovijest, ukaz, naredba
fes (arap.) kapa bez oboda, najčešće crvene boje, koje su muslimani nosili u 19. vijeku u
Osmanskom carstvu (i u BiH).
fetva (arap.) pravno rješenje ili uputa kako da se riješi neko vjersko šerijatsko pitanje;
obavezujuće fetve izdaje šejhul-islam i muftija.
Gajret (arap.) naziv muslimanskog kultumo-prosvjetnog društva u Bosni i Hercegovini
(osnovano 1903. godine u Sarajevu); revnost, pomoć.
GESTAPO skraćenica za Geheime Staatpolizei, tajna politička policija Trećeg Rajha,
organizirana poslije Hitlerovog dolaska na vlast (1933). genocid zločin koji predstavlja
uništavanje
572 ili uskraćivanje prava na opstanak cijelim ljudskim grupama ili nekom narodu sa
ciljem njihovog potpunog ili djelimičnog uništenja (na osnovi rasnoj, nacionalnoj, etničkoj,
religioznoj). Radi sprečavanja genocida OUN su donijele Konvenciju 1948. godine. Genocid
se može vršiti i u ratu i u miru a učinioci mogu biti pojedinci ili državni organi. U toku
agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) pored genocida nad ljudima vršen je i urbicid,
ekonomocid, kulturocid itd. I nasilna asimilacija jedne etničke grupe ili naroda u drugi ubraja
se u genocid.

hadis (arap.) izreka, govor Muhameda, s.a.s., a i usmena tradicija od Muhameda; hadis je isto
što i sunnet sve ono što je Muhamed govorio, radio, preporučivao, ili odobrio da se radi;
hadis je uz Kur’an glavni vjerski i pravni izvor islama.
hadžija (arap.) osoba koja je posjetila svetu zgradu Kabu u Meki, a kod kršćana onaj koji je
išao na poklonjenje Hristovom grobu u Jerusalim.
hajduk (arap.) odmetnik od vlasti; drumski razbojnik; lopov, hajdučija odmetništvo od
zakona; bavljenje drumskim razbojništvima. hamam-amam (arap.) javno kupatilo u
muslimanskim zemljama ili
kupatilo u muslimanskoj kući.
han (pers.) zgrada (motel) koja služi za svratište i prenoćište putnika; u Sarajevu su bili
poznati hanovi Tašlihan, Kolobara i Morića-han, a u Banjoj Luci Bojića-han.
harač (arap.) vrsta nasilnog poreza u Osmanskoj carevini; glavarina, vrsta ličnog poreza
koji se ubirao od nemuslimana muškaraca koji nisu išli služiti vojsku.
harambaša (tur.) vođa hajduka, hajdučki poglavica.
hatib (arap.) govornik,orator, propovjednik, imam koji petkom i
bajramima drži hutbu-propovijed.
hatihumajun (arap.) svečana povelja (ferman) osmanskog sultana; čuven je Hatihumajun
sultana Abdul-Medžida od februara 1856. kojim se garantiraju vjerske slobode kršćana.
hatišerif (arap.) isto što i hatihumajun; poznat je Hatišerif od novembra 1839. kojim su
nagoviještene reforme u Osmanskoj carevini.
herceg (nemač. Herzog) vojvoda (nekada vladarska i najviša plemićka titula (nasljedna)
kod Nijemaca,
hikjaja - hićaja (arap.) priča, pripovijetka.

illahije (arap.) pobožne pjesme.

ilmihal (arap.) udžbenik za osnovna znanja iz islamske vjeronauke, imam (arap.)
muslimanski svećenik koji predvodi skupno klanjanje
molitve u džamiji; zove se još i džamijski imam; ako uz to
573vodi i vjerske matične knjige,
onda se zove imam-matičar; to je i titula poznatih i najvećih islamskih znanstvenika:
Imam-Gazalija, Imam- Azzam, Imam-Malik itd., oni su, ustvari, vođe.
imaret (arap.) dobrotvorna kuhinja za siromašne putnike, učenike medresa u kojoj su dobijali
 besplatnu hranu; najpoznatiji je bio Gazi Husrev-begov u Sarajevu (osnovan 1531., radio
sve do 1941. godine); zatim, Gazi Ishak-begov imaret u Skoplju (osnovan 1438).

janjičar-janjičari (tur.) je pripadnik korpusa (odžaka) janjičara; popunjavan je regrutiranjem

među zarobljenicima, dječacima i mladićima skupljenim devširmom (vidi) iz kršćanskih
uglednih porodica a u Bosni i iz muslimansko-bošnjačkih; pripadali su suvozemnoj vojsci
koja je bila glavna snaga Osmanske Imperije; suhozemna vojska se dijelila na centralnu
vojsku carske garde i ejaletsku (provincijsku) vojsku; u vrijeme ratova služili su kao
pješadija, a u miru često za održavanje reda po gradovima; bili su i posade važnih tvrđava;
u vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog njihov korpus je bio jačine od 12 000
janjičara; janjičarski odžak osnovao je sultan Orhan 1328.godine a ukinut je uvođenjem
nizama 1826. godine u vrijeme vladavine Mahmuda II.
janjičarski odžak (tur.) janjičarski korpus; u Bosanskom pašaluku je u prvim decenijama 19.
vijeka bilo oko 70 000 janjičara domaćeg porijekla; sjedište mu je bilo u Sarajevu.
“Janjičarski odžak” ili janjičarski štab se dijelio na jedinice zvane “orte”.
juriik (tur.) narod, putnik; pripadnik janjičarske pomoćne vojske; oni su pred nastupanje
osmanske vojske popravljali puteve i mostove.
juriiklik (tur.) naselje naroda Juriika.

kadija (arap.) šerijatski sudija.

kadiluk sudsko-administrativno područje jednog kadije, kotar-srez; u jednom sandžaku bilo
je više kadiluka, a u ovome više nahija; nabije

574
 su u svom sastavu imale više gradova i sela; gradovi su se dijelili na mahale (ulice).
kajmekam (arap.) zastupnik vezira ili valije u jednom upravnom području; sreski
načelnik.
kajmekamluk okrug; Omer-paša Latas je 1850. godine pretvorio sandžake u
kajmekamluke.
kapetan (i) su bili iz redova krupnih, domaćih feudalaca (begova);; funkcija im je
bila nasljedna u porodici po sistemu odžakluka tj. prelazila je s oca na najstarijeg
sina (vidi kapetanija),
kapetanij a posebna granična teritorijalna j edinica sa kapetanom na čelu; vremenom
je sav teritorij Bosne bio prekriven kapetanijama, osim nekih utvrđenih gradova u
unutrašnjosti.
kapudanbaša(tur.) zvanje admirala i ministra mornarice u Osmanskoj earevini.
kasaba (arap.) manji provicijski grad.
kasabalija (arap.-tur.) malograđanin, provincijalac.
kasida (arap.) didaktička pjesma; pjesma panegiričkog, elegičnog ili religioznog
sadržaja; to je poduža pjesma na arapskom, turskom ili perzijskom jeziku,
rimovana na jednu rimu, a može imati i do stotinu distiha.
kaza (arap.) srez, kotar, područje jednog kadije.
kodžabaša (turs.) starješina, prvak, seoski knez (u kršćanskim selima). “Konak”
(tur.) zgrada valije ili otomanskog upravnog ili vojnog zapovjednika; šaraj, dvor,
rezidencije, u tom smislu se i danas naziva
“Konakom” zgrada u Sarajevu gdje je smješten predstavnik OUN.
koncentracioni logori Fašističko-nacističke države u Evropi radi
likvidacije svojih političkih protivnika, zastrašivanja slobodoljubivog dijela
stanovništva svojih i okupiranih zemalja, slamanja otpora, uništenja ljudi tobože
nižih rasa i drugih protivnika, organizirali su u Hitlerovskoj Njemačkoj,
okupiranim istočno-evropskim zemljama, Austriji, Čehoslovačkoj, Holandiji,
Belgiji, Hrvatskoj i drugim državama mrežu koncentracionih logora. U svima
njima je postojao sličan sistem terora. U tretmanu nije pravljena razlika između
političkih zatvorenika, kriminalaca, Roma, Jevreja575i pripadnika tzv. nižih rasa.
Hajnrih Himler, vrhovni šef policije Trećeg rajha, naredio je da se na ulazima u
logore postave ogromne table na kojima je pisalo: Jedan je put ka slobodi, a to je
poslušnost, marljivost, požrtvovanje, disciplina.. .Međutim, to je bio put za
krematorijume, vješanja, strijeljanja i umiranje od zime i gladi. Od 1938. do 1944.

576
 formirani su koncentracioni logori za masovno uništavanje ljudi: Osvijenćim, Aušvic,
Buhenvald (Buchenwald), Dachau, Mathausen, Neuegamme, logori u Norveškoj. Kroz
koncentracione logore u samoj Njemačkoj računa se daje prošlo 2 200 000 lica, a ukupno kroz
sve logore fašističkih i nacističkih država blizu 26 miliona ljudi. U vrijeme agresije na Bosnu
i Hercegovinu bilo je tokom 1992. i 1993. god. više desetina koncentracionih logora za
Muslimane-BoŠnjake i bosanske Hrvate, među kojima su najpoznatiji oni u dolini rijeke
Drine - Foča, Višegrad, Bratunac, Zvornik, te Bijeljina i Brčko na sjeveroistoku Bosne, zatim
Manjača kod Banje Luke, Tmopolje, Omarska i Keraterm kod Prijedora, a u kojima je stradalo
više desetina hiljada ljudi, te logori u tzv. Herceg Bosni - Dretelj, Heliodrom i drugi gdje je
stradalo više stotina Muslimana.

liva (tur.) na turskom: divizija, okrug.

mahala (arap.) ulica, sokak, gradska četvrt

manihejci pristalice pagansko-kršćanske sekte persijskog jeretika Manesa ili Mani, osnovane
oko 242.godine n.e.; to je, ustvari, neka mješavina staroperzijskog dualizma i kršćanskog
gnosticizma, po kome je od samog početka postojalo carstvo svjetlosti i carstvo mraka;
apostoli su izopačili prvo Hristovo učenje, koje je tek Manes uspostavio; manihejci su se
strogo uzdržavali svakog čulnog uživanja, ručnog rada i zemaljskog posjeda (vidi bogumili).
marksisti pristalice marksizma, filozofske, ekonomske i političke teorije njemačkog filozofa i
sociologa Karla Marksa (1818-1883).
martolos (grč.) pripadnik posebnog roda osmanske pomoćne vojske koja se sastojala od mještana
(kršćana)-pješaka i konjanika, koji su čuvali pogranične klance i prilaze a konjanici
sudjelovali i u vojnim pohodima; bih su oslobođeni plaćanja poreza na svoje posjede.Martosi
su služili i kao posade u tvrđavama a oni koji su bih u dunavskoj ratnoj flotili nazivani su i
“crni martolosi”(kara martolos). Niže starješine martolosa, odabaše i buljukbaše, bih su
većinom kršćani, a njihovi komandanti sa titulom age većinom muslimani. Bilo je i aga
kršćana koji su ponekad imah i titulu vojvode.
medresa (arap.) viša škola za obrazovanje muslimanskih svećenika - vjeroučitelja, imama, pa i
sudija
medžlis (arap.) vijeće,odbor, savjet.
mekteb(arap.) muslimanska osnovna vjerska škola.
577
mesdžid (arap.) islamska manja bogomolja bez munare (minareta).
mešihat (arap.) najviša vjerska ustanova-predstavništvo muslimana Islamske zajednice
u nekoj zemlji, rezidencija.
 mevlud (arap.) spjev o rođenju Muhameda, s.a.s. (12.rebiul-ewel po islamskom
kalendaru).
millet (arap.) narod, nacija.
minaret, munara (arap.) visoki i vitki toranj uz džamiju, mitropolit (grč.) poslije
patrijarha najviši arhijerejski čin u Pravoslavnoj
crkvi.
mitropolija (grč.) crkvena oblast pod upravom pravoslavnog mitropolita; rezidencija
mitropolita.
muallim (arap.) vjeroučitelj; nastavnik u mektebu.
mudirluk (arap.) kotar (srez) u osmanskom dobu.
muftija (arap.) najstariji po rangu muslimanski svećenik u jednom okrugu ili pokrajini.
muftijstvo (arap.-tur.) nadleštvo u kojem se nalazi muftija.
muhadžir (arap.) izbjeglica, doseljenik, iseljenik.
muhtar (arap.) starješina mahale (ulice) u gradu i seoski starješina u
muslimanskim selima
mukati dobro uzeto u zakup u Albaniji i na Kosovu u vrijeme osmanske vladavine.
musafirhana (arap.-pers.) vrsta motela u kojoj je siromašni putnik mogao besplatno
boraviti oko tri dana; u Bosni je u doba otomanske vladavine bilo musafirhana u
mnogim mjestima.
musellim (arap.) zastupnik paše u sandžaku; oblasni upravitelj; kotarski načelnik.
musellimluk (arap.-tur.) oblast kojom upravlja musellim. mušir (arap.)
maršal (najviši čin u osmanskoj vojsci) mutesellim(arap.) vidi pod musellim.
mutesarifluk okrug, oblast (sandžak).

nacional-socijalizam ili nacizam (skraćeni oblik) je fašistički politički pokret u

Njemačkoj, nastao poslije Prvog svjetskog rata, koji je pokrenula njemačka Nacional-
socijalistička radnička partija (Nationalsocialistische deutsche Arbeitpartei - NSDAP,
osnovana 1920) sa Adolfom Hitlerom na čelu. Propovjedajući pseudoznanstvenu,
ustvari mizantropsku teoriju o čistoti germanske rase i veličajući nacionalizam, ovaj
sistem (na vlasti od 1933-1945) je uspio da zavede i pripremi njemački narod za
osvajački rat.

578
 Izazvavši Drugi svjetski rat i pregazivši gotovo cijelu Zapadnu Evropu, Jugoslaviju, Grčku i
veliki dio SSSR, Hitlerovci su svuda primjenjivali Ničeovu filozofsku misao: “Slabi i
netvoreni neka izginu, a prvi znak naše milosti prema njima biće da im pomognemo da Što
prije dođu do propasti”. Nasrtaji Njemačke na Evropu i čitavo čovječanstvo udružilo je
demokratske narode i države svijeta protiv Hitlera i njegovih saveznika, Italije i Japana, tzv.
“Osovine Berlin-Rim-Tokio”. Rezultat: potpun vojni, politički, ekonomski i moralni slom i
poraz Sila osovine i njihovih satelita, a Međunarodni sud u Numbergu je glavne vođe
nacionalsocijalizma osudio, kao ratne zločince, na smrt (vidi fašizam).
nahija (tur.) kotar, srez
narodnosolobodilački pokret ili nacionalnooslobodilački pokret ili oslobodilački pokret,
predstavlja konstituisanje jedne opće političke platforme, čiji je osnovni cilj stvaranje
nacionalne nezavisnosti; oko te platforme okuplja se širi ili uži skup političkih snaga koje
obično imaju i svoje posebne političke ciljeve.
NOVJ Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije stvorena je sredinom novembra 1942.godine
od mnogobrojnih brigada i većih odreda. Njome je, kao i do tada, rukovodio Vrhovni štab
NOV i POJ (Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije). U proljeće
1945. prerasla je i preimenovana u Jugoslavensku narodnu armiju (JNA). Njen sastav sve do
raspada SFR Jugpslavije (1991) činili su svi narodi i nacionalne manjine (narodnosti) i
smatrali je svojom armijom. Međutim, te godine JNA je gotovo čitava stala na stranu srpskog
naroda i povela rat protiv Slovenije i Hrvatske, a slijedeće godine i protiv Bosne i
Hercegovine - kada je izgubila sveopći narodni karakter. U maju 1992. preimenovana je u
Vojsku Jugoslavije (Srbija i Crna Gora):
nizam (arap.) regulama vojska Osmanskog carstva ustanovljena, nakon ukidanja janjičarskog
odžaka, 1826.godine.

odobaša (tur.) starješina jedne “ode”, janjičarskog voda; starješina vojne manje jedninice u
službi Otomanskog carstva na Balkanu.
odžak (tur.) kuća, dom, koljeno, rod, plemićka tituli, begovska kuća čija su vrata uvijek
otvorena za putnike-namjemike,.
odžakluk nasljedni sistem feudalnih dobara i prava u vrijeme vladavine Osmanskog carstva, i
BiH.
Osovina Rim-Berlin nakon uspostavljene čvrste saradnje fašističkih diktatora Hitlera i
Musolinija, potpisan je 24.oktobra 1936., između 579
 Njemačke i Italije i sporazum o tijesnoj saradnji. Nakon tog sporazuma, Osovina Rim-
Berlin se učvršćuje i vojno-političkim sporazumom, koji je zaključen 22.maja 1939., a
kojim su se potpisnice obavezivale da će jedna drugu pomoći u svakom vojnom
poduhvatu, oružničke formacije žandarmerijske formacije ili postrojbe u Nezavisnoj
državi Hrvatskoj (1941-1945).

palanka (tur.) manji grad, varošica.

paravojne formacije (grč.-lat.) nelegalno obrazovane vojne jedinice (najčešće stranačke)
za unutrašnje potrebe ili za njihovo ubacivanje u susjedne zemlje; u vrijeme agresije na
BiH(1991-1995) paravojne formacije su organizirane i na teritorijama Srbije, Crne Gore
i Hrvatske od njihovih građana, sa znanjem organa vlasti, gdje su slobodno i legalno
obučavane, često i u centrima za obuku jedinica JNA i TO (i oružanih snaga Hrvatske),
naoružavane ili neometanim švercom oružja iz inostranstva ili neposredno iz skladišta
JNA, TO, MUP-a (i postrojbi Hrvatske); štabovi JNA su ih na frontu primali u svoj
sastav i stavljali pod svoju komandu ili su s njima tijesno sarađivali; a vlasti, i stožeri
oružanih snaga Hrvatske su slično koristili svoje paravojne formacije, koje je formirala
unutar tzv. Herceg-Bosne, ili ih je neposredno upućivala iz Hrvatske u borbu protiv
Muslimana-Bošnjaka u BiH.
paša(tur.) titula ranga generala kod osmanskih visokih dostojanstvenika i vojnih lica;
pašaluk (tur.) oblast kojom upravlja paša.
patareni pristalice bogumilske jeresi (vidi bogumili).
poglavnik (hrv.) titula šefa Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelića (1941-1945).
Porta (tal.) vrata, kapija, ulaz; ime kojim su u Evropi zvali vladu Osmanske Carevine u
Istambulu - Visoka porta.
proleter (lat.) u starom Rimu: građanin najnižeg reda; u kapitalizmu: najamni radnik, koji
prema Marksu i Engelsu (osnivačima marksizma), raspolaže jedino svojom radnom
snagom.
proletarijat (novolatinski: proletarius) radnička klasa koja nema sredstava za proizvodnju
i živi samo od rada u najmu; ova klasa, prema Marksu i Engelsu, ima historijski zadatak
da uništi kapitalizam i izgradi besklasno komunističko društvo.

raja (arap.) nemuslimanski podanici u Osmanskoj carevini.

ramazan (arap.) naziv devetog mjeseca vjerskog muslimanskog kalendara; mjesec posta;
580 muslimani moraju cio mjesec postiti potpunim uzdržavanjem od jela, pića i svih
 tjelesnih uživanja, i to svakodnevno od praskozorja do zalaska sunca.
Ravnogorski pokret Ovaj četnički pokret počeo je da stvara pukovnik Dragoljub-
DražaMihailovićjošumaju 1941. godine na planini Ravna Gora (Srbija). Pored vojne
organizacije, četničko rukovodstvo je postavljalo i političku osnovu četničkog pokreta,
odnosno stvaralo četničku političku organizaciju i njen program, zasnovan na
velikodržavničkim ciljevima i likvidiranju nesrpskog stanovništva u svim krajevima
buduće Jugoslavije (Velike Srbije) a posebno u Bosni i Hercegovini. Već ujesen 1941.
ovaj pokret stupa otvoreno i u političko- propagandni rat, a zatim i u oružani, protiv
narodnooslobodilačkog pokreta kojim rukovodi Vrhovni štab NOPJ
(narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije) sa Josipom Brozom Titom na
čelu. Draža Mihailović se tada uporno držao stava: da će rat potrajati te da ne treba žuriti
sa oružanom borbom protiv okupatora - Nijemaca, Italijana, Mađara i Bugara, već čekati
njihov slom, pa tek onda stupiti u akciju i primijeniti četnički politički i vojni program.
reisul-ulema titula vrhovnog vjerskog poglavara muslimana u doba vladavine Austro-
Ugaraske, u Jugoslaviji i danas u Bosni i Hercegovini; prvosvećenik.
ruždija (arap.) prvi stupanj muslimanske srednje škole (od 1864. godine) u kojima su
predavani i predmeti svjetovne naobrazbe.
sabur (arap.) strpljivost, strpljenje, izdržljivost (jedna od izrazitih karakternih crta
Muslimana-Bošnjaka).
sandžak (tur.) zastava; oblast; prvi sandžak, organiziran 1463. godine, obuhvatao je cijelu
Bosnu; na čelu sandžaka se nalazio sandžak-beg (namjesnik sandžaka).

Sandžak (Novopazarski sandžak) naziv pokrajine u Srbiji i Crnoj Gori koja je nekad bila
u sastavu Bosanskog pašaluka ili je bila zasebna upravna jedinica i graničila se sa
Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom.
Saray-ovasi turski: saray-dvor, palata; ovasi znači polje; nekada se Sarajevo, glavni grad
BiH, nazivalo i “Sarayovasi”; inače, turski naziv za Sarajevo je “Saray Bosna”.
serasker vrhovni komandant (pers.-arap.) vrhovni komandant osmanske vojske; u vrijeme
velikih ratova postavljan je iz redova vezira; od njega je bio stariji po položaju samo
veliki vezir.
serdar (pers.) glavar, zapovjednik, vojskovođa, starješina janjičara u jednom upravnom
području; plemenski starješina i titula u ranije doba za više glavare u Crnoj Gori.
581
sevdalinka (arap.-tur.) bosanska ljubavna pjesma (izvedena od riječi sevdah-ljubav,
ljubavni zanost, čežnja)«
sibijan mekteb ili sibijan mejtef (arap.) dječija škola za početnu vjersku obuku.
 Sile osovine vidi Osovina Berlin-Rim-Tokio i Trojni pakt.
sistem kapetanija vidi pojam kapetanija; sistem kapetanija došao do izražaja nakon
trećeg Velikog rata (1683-1699) i Karlovačkog mira (1699).
spahiluk feudalni posjed dobijen dekretom sultana; posjednik lena, spahija, nije plaćao
porez na imanje, ali je bio obavezan da sudeluje kao konjanik (sa jednim ili više
konja) u ratu; u 15. i 16. vijeku bilo je i kršćana spahija.
Srpski kulturni klub do 1937. godine bavio se kultumo-prosvjetnim radom a od tada
najviše na izradi velikosrpske političke doktrine i strategije; SKK, sa profesorom
Pravnog fakulteta dr. Slobodanom Jovanovićem na čelu, izradio je te godine program
A u kojem je tražio da se tadašnje ‘’banovine (provincije) Vardarska (Skoplje),

Drinska (Sarajevo), Dunavska (Novi Sad), Zetska (Podgorica) i Vrbaska (Banja

Luka), spoje u jednu pod zajedničkim imenom Srpske zemlje čije je sedište u
Skoplju”. Ova politika srpskog militantnog nacionalizma biće u vrijeme Drugog
svjetskog rata prihvaćena kao program ravnogorskog četničkog pokreta (vidi pod
RP).
stožer (hrv.) štab u Ustaškoj vojnici i domobranstvu NDH. stožernik (hrv.) šef štaba
u višim jedinicama Ustaške vojnice i Vojske
NDH - domobranstvu.
subaša (tur.) upravnik imanja; lice koje ubire aginske i begovske prihode sa čitluka;
prvobitno u Osmanskoj carevini to je bio gradski nadzornik, sufara (pers.) arapski
bukvar, početnica za učenje arapskih slova u
mektebu (vidi).
sunnef (arap.) znači sve ono što je Muhamed pejgamber radio, preporučivao ili
odobravao da se radi, a što inače nije u Kur’anu pomenuto; znači i obrezivanje
muslimanske muške djece, circumcisio.
sura (arap.) poglavlje Kur’ana (ima IM sura).

šedrvan (pers.) fontana.

šejhul-islam ili šehislam najstariji vjerski dostojanstvenik muslimana u Osmanskoj
carevini. Jedini šejhul-islam iz Bosne i Hercegovine bio je Mehmed Refik ef.
582Hadžiabdić, rodom iz Rogatice (1814-1871).

šerijat (arap.-tur.) muslimanski vjerozakon; islamski propis, šerijatsko pravo islamsko

pravo.
šerijatski sudija sudija koji donosi rješenja i izriče presude na osnovu šerijatskog prava.
šuckor (schutzocorps) neredovne plaćene jedinice koje je 1913. godine počela organizirati
Zemaljska vlada BiH sa austrijskim generalom Poćorekom na čelu, za borbu protiv
nezadovljnika u zemlji.

tambura (pers.) muzički instrument sa više žica - saz, šargije, bugarija, karaduzen.
tanzimat (arap.) reforme
‘’Tanzimati hajrije”(arap.) (‘’Spasonosne uredbe”) su izdane na osnovu ‘’Hati-šerifa” iz
1839. godine, i na osnovu ove Deklaracije donijeto je niz reformskih zakona u kojima je
obećano uvođenje vjerske i političke ravnopravnosti za sve građane Osmanskog carstva,
tarih (arap.) historija, povijest, hronogram, natpis sa datumom građenja koji se stavlja
iznad vrata džamije, tekije, knjižnice, nad česmama,
mostovima itd.
tekija (arap.) zgrada u kojoj se obavljaju derviški obredi.
timar (pers.) feudalni posjed, leno, spahiluk u Osmanskoj Turskoj koji
je donosio godišnje do 20 000 akči; timarsko-spahijski sistem je ukinut 1834. godine u
cijelom Osmanskom carstvu.
‘’Titova država” ili ‘’Bihaćka republika” U jesen 1942. i početkom 1943. godine Titov
narodnooslobodilački pokret je u Hrvatskoj i Bosni stvorio slobodnu teritoriju (u okviru
Hitlerove Evropske tvrđave”), veličine jedne Švaj carske ili Belgije na kojoj je
funkcionirala samo vlast njegovog pokreta. Sjedište vrhovnog rukovodstva NOP-a i
središte ove teritorije bilo je u Bihaću. Nju su njemačke i talijanske komande u svojim
dokumentima nazivali ‘ 'Titova država”, a četnička Vrhovna komanda - ‘’Bihaćka
republika”. Protiv nje su , a u cilju njenog uništenja, Nijemci i Italijani zajedno sa
četničkim i ustaškim formacijama, organizirali i izveli niz velikih operacija (sa preko
100.000 vojnika), nazvanih operacija ‘’Weiss I,II i III”, odnosno ‘’Bianco I,II i III”.
Trojni pakt zaključen 7.septembra 1940. između Njemačke, Italije i Japana; njime su se
tri zemlje obavezale da će aktivno i istovremeno

583
 sarađivati u azijskom istočnom prostoru, kao i u Evropi; cilj je bio da se upotrebom
oružane sile ‘ ’uspostavi i održi novi poredak u svijetu”. Trojnom paktu su, za vrijeme
njegovog postojanja, pristupile: Mađarska, Rumunija, Slovačka, Bugarska i Nezavisna
država Hrvatska.
turbe (tulbe) (arap.) mauzolej; natkrivena grobnica..

ulema (arap.) visoko islamsko svećenstvo; muslimanski vjerski znanstvenici.

ullema medžlis (arap.) vrhovni vjerski organ (upravno tijelo) muslimana u jednoj pokrajni
ili republici.
uskoci su bila lica koja su oružjem i nasilnim putem upadala sa austrijske ili mletačke
teritorije na pogranične prostore Bosne i Hercegovine a u cilju pljačke ili u cilju izviđanja
za račun Austrije ili Mletačke republike.
Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret je bila nacionalistička organizacija u Nezavisnoj
državi Hrvatskoj. Formirao ju je u Italiji 1931. godine dr. Ante Pavelić. Kad je odlukom
Hitlera i Musolinija stvorena Nezavisna država Hrvatska (aprila 1941) u čiji je sastav
uvrštena i čitava Bosna i Hercegovina, u njoj je pb uzoru na nacističku Njemačku i
fašističku Italiju, uveden nacionalistički ustaški poredak. Najviše tijelo bio je Glavni
ustaški stan sa Pavelićem na čelu. Ovaj je đonio i Odredbu o sastavu i djelovanju ustaškog
pokreta, koja se sastojala od tri grane: granu političko-organizatorsku, granu Ustaške
vojnice i granu Ustaške nadzorne službe (politička policij a) . Porazom Sila osovine
(1945) nestalo je i Nezavisne države Hrvatske i njenog nacističkog poretka.
Ustaška vojnica počela se u NDH formirati još u toku aprilskog rata (1941). Formalnu
odredbu o formiranju posebnih ustaških vojnih snaga.- Ustaške vojnice Pavelić je izdao 10.
maja 1941. Ona je bila izvan domobranstva, posebni, elitni dio, Pavelićevih oružanih snaga.
Bila je direktno potčinjena Paveliću, i sastavljana po političkom kriterijumu - kao stranačka
vojska. Pripadnici Vojnice su bili 1941.
' godine samo dobrovoljci, ustaše po uvjerenju, čvrst© organizirane. Krajem te godine
Vojnica je imala u svom sastavu 15 000 ljudi.

vakuf (arap.) zadužbina; muslimanska vjerska imovina koja služi islamskim vjerskim,
kultumo-prosvjetnim i humanim ciljevima.
vakufsko-mearifski
584
ili vakufsko-prosvjetni ili vjersko-prosvjetni Vakufsko-mearifski
sabor ili Vakufski sabor je vrhovni naredbodavni
i nadzorni organ za vakufsku i vjersko-imovinsku upravu islamske vjerske zajednice.
valija (arap.) guverner, namjesnik vilajeta u Osmanskom Ccarstvu. vezir (arap.) najviša
titula u državnoj upravi Osmanske carevine;
ministar, guverner jedne pokraj ne, upravnik vilajeta, vilajet (arap.) pokrajina,
provincija, teritorija pod upravom jednog valije;
ranije se zvao ejalet, pašaluk od 1867. godine bosanska civilna uprava se zvala vilajet
koji se sastojao od više župa ili nahija (kotareva).
vojnuk-vojnuci (tur.) laki konjanici sa kopljem i štitom; korišćeni kao izviđači i čuvari
granica; u osmanskom vojnom sistemu postojala su dva vojnička reda, u kojima su služili
kršćani - vojnuci i martolosi (vidi); postojale su i dvije vrste vojnuka konjušara - carski i
obični vojnuci; u nekim graničnim oblastima bili su i čuvari granica; vojnuci su imali
slobodne baštine a njihovi sinovi i braća izvjesne povlastice.
Vojska NDH domobranstvo je bilo organizirano po uzoru na kraljevsko ugarsko-hrvatsko
domobranstvo iz vremena Austro-Ugarske. Već u aprilu 1941. su formirani: Glavni
stožer vojskovođe, Zapovjedništvo vojske i Ministarstvo domobranstva. Do kraja 1941.
kopnena vojska domobranstva je imala u svom sastavu oko 65 000 ljudi. Starješinski
kadar sačinjavali su ponajviše oficiri i podoficiri bivše Jugoslavenske vojske.

ZAVNOBIH Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine;

osnivačka skupština održana je u prisustvu 247 delegata u Mrkonjić-Gradu 25. i 26.
novembra 1943. godine. Skupština je izabrala Vijeće i Prezidijum, odredila zadatke
ZAVNOBIH-a.kao najvišeg predstavništva naroda Bosne i Hercegovine, donijela
Rezoluciju i uputila Proglas narodima BiH. Na ovoj skupštini je, nakon 520 godina,
obnovljena državnost BiH, koja je ušla kao ravnopravna federalna republika u sastav
novoformirane Nove Jugoslavije. Ovaj dan republika BiH slavi kao državni praznik. Prvo
zasjedanje ZAVNOBIH-a je u Rezoluciji istaklo: °Danas narodi Bosne i Hercegovine
kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska,
ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena
Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurane puna ravnopravnost i jednakost Srba,
Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno s ostalim
našim narodima u izgradnji Narodne demokratske federativne Jugoslavije?’

585
ZAVNO Sandžaka Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka,
obrazovano je 21. i 22. novembra 1943., uz prisustvo 252 delegata, u Pljevljima. Ono je
postalo najviši pokrajinski organ narodne vlasti.
Zemaljski vakufsko-mearifski sabor je bio vrhovni organ koji je upravljao u vrijeme
austrougarske vladavine vjerskim i vjersko- prosvjetnim poslovima muslimana u Bosni
i Hercegovini.
zeman (arap.) vrijeme.
zijamet (arap.) veliki posjed, leno, spahiluk koji je donosio od 20.000 do 100.000 akči
godišnjeg prihoda u Osmanskoj imperiji (vidi pojam timar).
zulum (arap.) nasilje, bezakonje, teror.
zulumćar (arap.-pers.) tiranin, nasilnik.

586
 SPISAK GEOGRAFSKIH POJMOVA

A 558,580
Ada Kale 81 Banovići 90, 305, 313, 321 Bar 23,
Afrika 11, 613 116,427,491,493,494,
Ajtićgrad 518 496, 500, 506, 507
Albanija 90, 152, 177,179,433, Baranja 338
480, 548 Baščaršija 385, 570
Aleksinac 448,454 Anadolija 49, 86, 148, Beč 38,40, 69, 75, 76, 77,105,
210,433, 126,130, 132, 133,136,139, 148,149, 153,
469,490,517 Andaluzija 59 Angora 435 186,187,206, 360,366,429,440,460,475,
516,517, 521,534, 539, 541, 545, 549,
Ankona 34 Arabija 7, 11, 102 Arad 149
609,611
Aušvic 205, 575 Australija 15, 355,432
Bela Krajina 534
Austrija 15, 24, 90, 91, 94, 99,
Belje 527
100,101,115,116,117,118, Beočin 438
127,138,139, 141, 147,148,
149, 150, 153,163, 175,343, Beograd 9, 12,23, 25,26, 37, 38, 40,61,72, 76,
360, 362, 365, 376,381,447, 80,81,82, 84, 91,112,115,117,126,137,
457,493,497, 522, 536, 545, 161, 167, 168,173, 175,176, 181,182,
574, 582, 609
197,198,199,202, 203; 205, 206, 207,
Austro- Ugarska 114, 118, 135, 208,219, 225,228, 231,236,239,247, 249,
147,157, 161,162, 168, 173,
250, 252, 254, 255,257,
186,210,430, 449,450,453,
456,479, 503,511,535, 536, 258,260,263,266,271,272,
583,612 Avala 467 Avtovac 189 Azija
11,12, 122,516
Bačka 44, 207,484
Balkansko poluostrvo 7,11,12,
24, 77, 87, 421,422,437,
438,485, 500
Banovina Bosna 435 Banovina Hrvatska
180, 181,
587
182,186,331,513
Banja Luka 56, 76,124, 186,
202,259, 305,318, 380,385, 411,557,
 276, 277, 279, 287, 288, 290, 294,
295,300, 302,311,313, 315, 323,336,
337, 339, 343, 345,349,
351,356,357,358, 359, 371, 374, 377,
386, 387,
’ 402,404, 406, 411/41^420, 421,436, 437,
440, 442,444, 445, 446, 447, 448,
451,452, 453,454, 457, 460, 461,466,
467, 468, 472, 475, 495, 509, 517, 527,
528, 534, 539, 540, 541, 542, 543, 544,
546', 547, 548, 549, 550, 551, 552, 553,
554, 555, 557, 558, 559, 560, 565, 567,
597, 609, 612, 614
Berane 498, 502, 506 Berlin 80, 121, 343,
366, 460,
525,547,549,559,571,577, 578, 580
Besarabija71
Bihać 42,44, 79, 90, 95, 98,101, 115,
122,211,218, 221,222,
244,261,281,295,383,390, 411,413,518,
525, 568, 581
Bihaćka krajina 95, 98,518 Bihaćki
Sand*ak42, 518 Bihorac 89, 500
Bijeljina72,73,83,97,190,195,
200,216,220,322,404,405,
406,407,417,420,421,448,575
Bijelo Polje 108, 152,208, 310,
472,475,491,493,499, 502, 503, 504, 506
Bileće 133,212, 301, 303, 310, 389,417,489
Bistrica 39
Bistrik 385
Bitolj 427,428,429
588
Bjelaši 497
Blagaj 39, 56, 78, 111, 310 Bla'uj 56
Bobovac 30, 38, 56 Boka 435,499
Boka Kotorska 28^90,49^495*
Bon 364, 365
Borac 30, 133
Borik 212
Boričevac 69
Bosanska Dubica 195, 205, 310 Bosanska
Kostajnica 385,448 Bosanska krajina 44,45,
59, 63,
79, 94, 95,96, 97,100, 115, 116,117,118,
119,125,136, 188,192, 200, 209,214, 221,
259, 293, 294, 295, 296, 303, 310, 312,
313, 318, 322, 328,
329,338,339,340,345,399,
400,401,403,408,518,524
Bosanska Krupa 295 Bosanska posavina
60,72,86,100,
297,374,377,379,390,391,
398,399,400,402,403,404,
408,410,422,445,448,619
Bosanski Brod 151,180, 320, 322,331,377,
379,388,397, 398,400,402,403,404,406;
413,417
Bosanski Novi 110,186,193, 220,310
Bosanski Pašaluk (Ejalet) 28,39,
40,42,43,44,46,59,63,65, 68,69,71,73,74,
76,77, 80, 81,85, 86,100,102,104,109,
110,114,151,443,445,463, 465,490,492,
497,499, 501, 503,515,518,521,534, 545,
548,568,573,579,597,615
Bosanski Petrovac 70, 209,400
Bosanski Sandžak 28, 39, 40, 41,
42, 55, 56, 59, 60, 114, 436, 437,463,
465, 466, 493, 496, 499,516,518, 532,
533,615
 Bosanski Šamac 180,331,400,448 Bosanski Potok 331 Budim 517,518 Budimpešta 132,
Vilajet 100, 101, 102, 149,153 Budimski Pašaluk 42, 69, 77,
115, 118, 465, 547, 597 518, 521
Bosansko KrajiŠte 33, 38, 48, 465,516 Bugarska 119,449,479 Bugojno
Bosfor 427
Bosna (dr-ava) 9, 19, 20, 21, 22, 23, 24,25, 26, 180,331,332,374,
27,29,31,37, 38, 60, 67, 69, 71, 76, 80, 86, 400, 527
90, 92, 102, 109, 119, 121, 125,130, 138,
Buhara 11,12
139, 140,141, 142, 149, 163, 181,209, 237,
Buhenvald 205, 575 Bujanovac
260,307, 309,314,315,316, 330, 334, 336,
345, 346, 349, 353,355, 356, 363,380, 383, 461,485 Bulozi 32
415, 552, 539, 541, 543, 547, 550, 553, Busovača 205,295, 331,401
569, 597,615,616
Bosna (rijeka) 24, 338 Bosna i Hercegovina
|
8, 21,120,
Carigrad 13
125, 127, 130, 131, 138,142, 146, 147, 148, Cazin 42, 518
149, 151, 153, 156,161, 166, 167,168,186,
Cazinska krajina 122,217,240, 250', 331
215,223,224,225,226,227, 228,240, 246, 257,
258, 259, 260,261,268, 269,273,274, Ceklin491
276,278,281,290,291,292, Celje 531
293,294,297,315,318,319, 333, 334, 336, 338, Cer 83
339, 345, 346, 350, 352, 354, 356, 357, 360, Cetina 27,44
364, 366, 371, 372, 373,
Cetin 80, 522
377,383,400,410,422,423, 523, 524, 528, 535,
Cetingrad 69, 80
536, 540,
Cetinska krajina 30
542, 544, 549, 551, 554, 556, 559, 560,565,
Cetinje 116,490, 491,493,495,
567, 570, 582, 583,618,620
496,497
Brajići 497
Cetinjsko polje 491,496 Cirih 366
Bratunac 295
Crepoljsko 415
Brčko 72,97,180,216,259,313,
331,374,380,400,407,448,575 Crna Gora 23, 99, 116, 148, 153, 273,275,
Brezovo Polje 448 276, 309, 337, 360, 364, 366, 422,
Brisel 364, 371, 372, 373, 374, 377, 378, 379, 449,450,455, 479,489, 490,497, 500,
396, 402, 472, 474, 528 502, 506, 577
589
Brod na Drini 39 Crni Potoci 118 Crno more 11, 177,427

Brod na Savi 60, 517 Brvenik 39 Bubanj

 č E
Čačvina 520 Čajniče205,212 Čapljina Egejsko more 177
331,391,396 Čehoslovačka 7 Čitluk 331 Egipat 86
Engleska 101,451
D Evropa 150, 332,342,344,366,
375,376,387,523,556
Dahau 205
Dalmacija 43, 69, 206, 521 Dalmatinska
Hrvatska 519 Debar430,479 Debelo Brdo
430 Demokratska Federativna
Jugoslavija 565 Dejton 19
Derventa 97,180,331,332,374,
377,380,400,403,404,413,527
Despotovina 435
Dinara 21,43,70
Dmitrovica 56
Doboj 97, 380,400
Dolenjsko 534
Drač 54, 153,179, 210,477 Dračevice? 10**
Dragaš 484 Drava 42, 45,519 Dre-nik 42, 69,
80, 518 Drina 19, 24, 39, 205,465, 617
Drinska banovina 172, 173 Drniš 110, 520,
521 Drvar 304
Dubica 72, 73,80,517, 522 Dubrave 40
Dubrovačka Republika 515 Dubrovnik 27,
72, 116,180, 314,
315, 321, 324 Duklja 19,20
Dunav 13,20,76, 83,44,445,512 Durmitor
326 Duvanjsko polje 27 Duvno 180
590

Đ
Đakovo 45, 520
 F Holandija 77,451
Federativna Narodna Republika Hrasnica 85, 401
Jugoslavija 235, 540, 556 Hrvatska 20, 23,'27, 37, 44,119, 180, 187,
Federativna Republika 200, 261,269,271,
Jugoslavija 460 272,275,276,280,281,283, 289, 290, 292,
Fetislam (Kladovo) 448 Foča 56, 133, 212, 304, 306,308, 309,316, 325, 337, 340,
295, 385, 575 Fojnica 180, 331, 332, 374, 341, 343, 345', 349, 354, 356, 357,
527 Francuska 101, 376, 451, 522 Frajburg 360,361,366,379,381,402, 409,414,
206 421,422, 504,510, 516,519, 524, 525, 1
526, 527, 529’536, 544, 546, 553,559,
FruŠka Gofa 521 Fuijan 69, 90
561,565, 566, 582
Hum (Zahumlje) 27, 32, 35
G
Gabela 69, 521
Gacko 133, 212
Imotski 69, 72, 73
Glamoč 44, 59, 79, 390, 400 Istanbul 38, 82, 88, 90, 96, 97, 98,99,
Glamočko polje 27 148,437,490
Gornji Vakuf 331, 332, 374, 527 Italija 101,153,177,376,459, 479, 504, 522
Gospić 205
Grabovac 521 J
Grac 153,381 Jablanica 242, 295, 331, 332,527 Jadar436
Gradačac 97,180, 331,400, 527 Gradiška 76, Jadransko more 13,19,27,28, 42,45, 177,
80, 522 Grahovo 99, 117,400 Grahovo 273,391, 396, 464,489,510,515,519
(bosansko) 295 Gora*de 133, 295, 389,440
Grčka 479, 502 Grmeč 117 Grude 331
Gusinje 499,501,502,504,506,546
Gvozdensko 518
H
Habsburška Monarhija 24, 67,
75, 96, 86,429, 451,452, 520
Had-ići 85
Hag
59® 363
Hercegovina 27, 34, 91,125, 30,
338,3.89,489
Hodidjed 33
 Jajačka banovina 517 Jajce 34, 38, 98,186, Kostajnica 40, 72, 73, 206, 518 Kotari
242, 312, (ravni) 44 Kotor 490
331,332, 374, 527 Jasenovac 40, 72, Kotor Varoš 331, 332, 527 Kozara 80,117,
205, 517 Jedrene 427 Jeleč 133,465 322 Kozluk 448
Jugoslavija 7, 185, 205, 246, 252, Kraljevina Bosna. 19,24, 28, 33, 37,42;
258, 274, 280, 291, 292, 297, 43,50,139
305, 309,516, 335, 336, 340,
341,342, 345, 354, 357, 366, Kraljevina Crna Gora 152, 502 , Kraljevina
382,459, 469, 472, 536, 540, Jugoslavija 25,185,459 Kraljevina Srba,
542, 554, 565, 566, 597
Hrvata i
Slovenaca 156, 157, 159, 161,
K
162,163,164,166,167,168,' 170,171,
Kairo 136, 198, 475 Kakanj 331, 332, 175,457,458,467, 468,479,484, 5lf; 536,
527 Kalemegdan 81, 436, 437 566
Kalesija 13 Kalinovik 295 Kamengrad Kraljevina Srbija 152, 502 Krbava 40 Krit 73
40, 117 Kanada 15 Kanlid-e 447 Krupa 42, 79, 518
Karadjordjevo 288, 337, 338, 347,527 Kruševac 80
Karlovac 208, 224,518 Kičevo 429 Kina Kulen Vakuf 70
11 Kladanj 216 Kupres 295, 380, 399 Kupreška visoravan
Kladuša 95,259,281,295 Klek 69 399 Kuršumlija 49, 50,479
Klis 40,517, 520, 521 Ključ na Sani 38 L
Knin 40,208, 517, 521 Kninska krajina Labnovi§’f^30 Lapac 69, 80,
44, 519 Kobaš 72 522 Lašva 13 Lika 43
Kolašin 116 Lisabon 369, 370, 371, 381, 396 London
Kolubara499, 500, 501 421, 540, 542, 546, 556 Lukavac 313,322
Konstantinopolj 465 Konjic 180, Lukavica 401, 415, 420 Livno 56, 59, J0,
331,332, 527 Koraj 39, 195 181, 331, 400,
KOSOVOTS, 148, 132,179,269, 411,494
311,429,450,459,463,464,
470,477,478,479,480,481, LJ
482,483,485,486,487,488, 502, 543, 545, Ljubljana 597591
Ljubuški90, 180,
546 331’/
Kosovo polje 29,42,47,88,89,435,
446,465,485,489,500,516
 M 582
Mačva436 Mađari 19, 30 Mađarska Nikšić 30,100,116,492,494, 496, 500,
582 501,507
Niš 76, 82, 83,276,437,444,|l
Makedonija 290, 306, 313, 360, 361,
366,427, 544 449,450,452,479
Makedonski Brod 430 Mala Azija 11,12, 57, Notranjsko 534
59,432, Nova Gradiška 117
464, 501 Nova Varoš 82,444,469,472,504

Mali Zvomik 448,450 Medun 492 Novi (Bosanski) 110,186,193,

220,310
Metohija 488 Mileševo 28, 438
Minhen 366 Mišar 82
Modriča313, 331,332, 527 Mohač 38,43,44,
58, 60,109 Mohačko polje 40, 517
Morava 177 Moreja (Peloponez) 73
"WsW8T221, 301, 363, 360 Mostar 56, 57,
61, 72, 78, 85,
90, 97, 100, 101,105,106, 111,
116,122,124, 133,137, 153, 154, 165,
180, 190,194, 200, 205, 208,215,220,227,
238, 244, 245, 248, 249,259, 331,332,
374,391,396,397, 411,494,527,549
. Mrkonjić-Grad 400

N
Napulj 27
Njeguši 497
Njemačka 148,205,271, 343, 374,449, 566
Neretva (rijeka) 73, 396 Neretva (nahija) 39
Neum 73, 331, 391, 396,397 Nevesinje 78,
90, 133, 205,
592 383,397

New York 451, 543, 544, 545, 547, 548

Nezavisna Drava Hrvatska 504, 544, 566,
Novi (Herceg) 69, 475, 490,
494, 521
Novi Pazar 56, 76, 82, 83, 90, 101,108,
152, 186, 278,280, 436,437, 444, 455,
459,463, 465,470,471,472, 478,479,
498,499, 504, 546
Novi Sad 137,276, 320,44?T** 453, 580
Novi Travnik 321,331,401,527
Novopazarski Sand’ak 88,104,
120, 122, 129, 148, 152,165, 167, 175, Ploče 320,321,322,391,396,510
176, 177, 179,446, Počitelj 39
449,450,455,458,459,460, 464,465, Podgorica 427, 501
466, 467,479,499, 502, 509,519, Podrinje 28
543,553,579
Novska 517
O
Obrovac 517
Od-ak331, 377, 398,400,413 Omiš 27,
320 Onogošt 489 Orašac 70
Orašje 331, 391, 448 Osijek 45,208, 520
Osmansko Carstvo (Imperija)
47, 52, 67, 69, 72, 86, 93,
109,148,440,445,447,451, 456, 520,
521,534, 535
Oštrog 28
Pale 385, 386,414,415, Pakrac 45,
517, 520 Pešter 208
Peć 89, 95,427, 478, 4797485 Peći
42,486,495, 500, 502,
503,518 Petrinja 186
Petrovac 95, 98, 390
Petrovaradin 72 Pirot 76,449
Plav 499302^504*^06, 54‘6 Pljevlja
56,209,472,499, 502,
504, 506
Podzvizd 95, 518
Pomoravlje 479
Posavina 71, 86, 91, 92, 94, 97,
125,402,445,448,518,554 Posavska
Hrvatska 374 Pounje 525 Povardaije 479
Po’arevac 83 Po-ega 45, 520
Po’eški Sand-ak (Cemički) 517
Priboj 472,504
Prijedor 70,98,186, 295, 305
Prijepolje 28, 39,465,472, 504
Primorska banovina 180
Prnjavor 385
Priština 186,437
Prištinski (Vučitmski) Sand’ak 42
Prizren 427,437
593
Prizrenski Sand’ak 42
Prozor 180,211,331
Pruska 101
R 208,209,211,’
Radobolja 520
Rakovac 438
Rama (rijeka) 139, 543, 548 Raštelica
484 Raška (Srbija) 19,464 Ravni kotari
519 Republika Bosna i Hercegovina
258,274, 291,292, 293,318,
423,567,618
Republika Hrvatska 280, 510 Republika
Slovenija 280,531,536 Republika Srbija
329 Republika Turska 175, 376,458
Resava61,438
Rijeka 231,238, 239, 548.
Rim (Roma) 34,47,491, 546,
571, 577, 578, 580 Rogatica 205,212
Romanija 314, 316, 330,338 Ro*aje 472,
503, 506 Rudo 206 Rumelija 427,433
Rumunija 298, 450, 582 Rusija 75,
101,119,148,421,
449,451,452
S 186,220, 252, 262,267,308, 342, 363,
SAD (USA) 15, 113,254,272,
332,339,341,342,343,344,
359, 361,363, 371,372, 376,
379,387,415,420,421,422,
594
423,474,510, 528, 536, 609,
619, 620 Sakar448,450 Samobor 186 Sind 12
Sandžak 39, 43, 82, 83,100,148 152,156, Sirija 86
162,164,170,’l86 187, 198,. 199,
212,213,218,219,
222,23l’ 255,276, 309, 330, 339,372’
430,431,435,437,445,456’ 457,459,
461,463,465,466’
468,469,470,471,472,473’
474,475,476,486,490,491, 498,499,
500, 501, 502, 503, 504, 505, 506, 507,
508, 509, 511,512,517, 524, 531,532,
541,545, 546, 553, 559, 566, 579, 584,
597
Sanski Most 295
Sarajevo 33, 39, 53, 56, 57, 59,
65, 76, 78, 85, 96, 97, 98,
100, 112, 114, 120, 121, 124, 125, 133,
141, 151, 158,165, 173,186, 187, 196,
199,206, 210,213,216, 224, 225,230,
232, 242, 251,268, 269, 277,
278,280,282,290,295,301, 308,319,
326,331,336,352, 371,374,
379,386,387,391,
395,411,414,415,416,417,
420,456,470,516, 535,539, 540-561,
579, 597
SSSR (Savez Sovjetskih
Socijalističkih Republika) 7,
366, 567, 577
Semberija 330,403
Senj 545
Siget 42
Sisak 62
Sjenica 208,465, 472, 504 Skadar 88,
90,427,477,490

595
 Skender Vakuf 332, 527 Skoplje 56, 427, Sunja 208
429, 431, 544 Skradin 40,517, 521
Slavonija 338 Š.
Slavonski Brod 145,146,208,514 Š^bac <(Bejurbedem) 39,448 Šibenik 208

Slovenija 269, 2717272,*280, Šipovo 295, 312, 385, 399 Široki Brijeg

290, 292, 304, 306, 337, 340, 341,343, 189,331 Šišatovac 438 Španija 12#- ,
346, 357, 361,366, 381,421,531,536 Štip 427 Šumadija 81 Švedska 298
Smederevo 32, 437,448 SFR Jugoslavija
(Socijalistčka T
Federativna Jugoslavija) 7, 280, 536, Teslić 295,313^
566, 597 Tešanj 200
Soko 39, 83, 259,447 Solin 520, Tikveš88,266, 347
521 ' Tirana. 153
Solun 427, 428,467 Split 549 Tomislavgrad 331
Spu« 116,495, 500, 501 Srb 80, 522 Toronto 21, 546
Travnik 56, 87, 90, 95, 97, 98,
Srbija 20, 23, 27, 86, 100, 115, 117,148,153,
165,180, 186,312, 331,332, 374, 527
156, 178,198, 206,261,269, 271,281,285,
Trebinje 28,70,90, 332,494, 527 Trnovo 56
286,289,290, 292,294, 300; 309,310,
315,316, 321, 325, 327, 329, 331, 338, 345, Turska 175,178, 376,458, 543
355, 356, 357,358, 364, 366, 379, Tutin472,504
414,421,422,435, 444,449, Tuzla 13, 56, 57, 216,259, 312, 313,385,
450,455,456,479,483,493, 502, 527, 548, 541,543, 548, 553
565
SR BiH (Socijalistička Republika Bosna i
Hercegovina) 311, 326, 328, 331,336, U
341,409? 410,423,546, 557, 567 Udbina 517
Srebrenica 212, 313 Ugarska 42,109,118,490
Srem (Srijem) 76, 338, 517
Stara Crna Gora 490
Stolac 78, 90, 180, 332, 374, 391, 596
396, 397, 398, 527
Struga 430
 Ulcinj 116, 427, 501, 504, 506 Ustilonje Zagorje 39
40, 517 U-ice 82, 437, 447, 448 Zahumlje 20, 21
Zavidovići 205
V Završje 27, 30
Valpovo 45, 520 Vardar 177 Vareš 331,
Zemun 84
332 Vasojevići 100,498, 500 Vatikan 421,
Zenica 205, 261, 320 Zeta 489; 499 Zrin
508, 528 Venecija 27 Velenje 531
42,518 Zvečan 465 Zvimjača 209
Velika Kladuša 259,295 Vidin 444
Zvomik 39, 56, 97, 216,295,
Vilajet Saraj-ovasi 33 Vinkovci 406,407,448,450, 573
208
Virovitica 224, 300,400, 517 , Visoko 28, ž
30, 60, 195, 303, 312, Žabljakllć, 490,500 Žepče 205 Žirovnica
401,415 430 Žitomislić 61, 396 Živinice 295
Višegrad (na Drini) 212,295, 575 Vitez 331
Vlasenica212,216, 313 Vlaška 24,
75, 96,139 Vogošća 401 Vrbas 24,
140, 338 Vranje 449 Vratnik 385
Vrdnik438 Vrle Drage 44 Vrlika
520 Vmograč 95 Vrtoč 193
Vukovar 324, 330, 378
W
Washington 164, 203,457, 525 544

Z
Zadvarje 520
Zagreb 25, 70, 185, 186,199, 200, 201,236,
237, 245,260, 262, 263,'264, 268,
59.6
279,404, 514,515, 525, 540, 541, 542,
543,544-553, 555, 558, 559,
560,561,597
 SPISAK LIČNOSTI

A Armstrong C.D. 211

Abad’ić-HocHć Aida 513 Abdagić Amautović Šerif 145 Amold Thomas 12
Muhamed 476 Abdić Fikret 250, 282, 286, Avdić Hakija 541 Avramović Stevan 100
295, Azemović Zaim 476 Azinović Vlado 549
318,331 Aziz Al-Azmeh 549 Aziz Osman 154, 268
Abdul Hamid (sultan) 152 Abdul Med*id
(sultan) 93 Abdurahman (harambaša) 63 B
Abu Ali Husein bin Abdulah Sina Babić Anto 23, 33, 541 Babić Milan 315,
(Avicena) 48 Ačić Milan 418 Ademović 340 Babić Mustafa-paša 97 Baker James
Fadil 196, 420, 608 Ad-ić Blagoje 324, 384 343, 359, 361,421 Baćović Petar 210
Ahmed-paša 43, 89 Ahmed-paša Hersek- Badenter Robert 366 Bahtijarević-Šiber
zade Fikreta 512 Bajazid (sultan) 43 Bajazid II
(Hercegović) 49 Ahmed III (sultan) (sultan) 49 Bajazidagić Derviš-paša 104,105
496,497 Ahmetović Esad 609 Ahmetović Bajraktarević Fehim 549 Bajraktarević
Suad 513 Ajanović Irfan 295, 321 Ajanović Mahmud 197 Bajraktarević Sulejman 512
Tarik 609 Akovi Ahmed 475 Akovi Osman Bakarić Vladimir 226, 232
475 Alajbegović Ibrahim Pečevija 109
Alaupović Tugomirl57 Aleksić Borislav Bakić Ibrahim 476, 549
266 Alibegović Ibrahim 258, 308 Ali-beg Bakrač Jovo 122 Bakšić Mirsad
Mihal-oglu 63 Aličić Ahmed 68 Alić D- 513 Bali-beg 40,517^
emaludin 268 Alić Salih 265, 512 Alikadić Balić Numan 486, 487 Balić Smail 10,
Bisera 265 13,47, 112, 113,
268, 541,549, 550, 609 Balić Sulejman
Ali Riza-paša 448
467 Balijagić Faruk 384 Baljić Salih 550
Altomanovic Nikola 28 Andraši
Banac Ivo 541 Band*ović Safet 476, 541
124 597
Barbucci Nikola 54 Barišić (biskup) 99
Andrićlvo 179,211,459 Andjelović-Adni
Barišić Vlado 403 Bašagić Husref 237
Mahmud-paša 50 Aralica Ivan 381
Bašagić Ibrahim-beg 136 Bašagić Safvet-
beg 105,106,145, Borovčanin Drago 223,542 Borovinović
156,166,268,512, 541,550 Bašić Bećo Sinan-paša 43 Bošnjak Abdulah Abdi 105
476, 506 Bašić Husein 476, 541 Bašić Bošnjak Hišam 104 Bošnjak Husein (Kod*a
Ned*ad 476 Bates Lord Albert 466,475 Muerrih) 109
Bećir-paša 71, 81 Bećković Matija 374 Bošnjak Jakub-paša 39, 50,
Begić Midhat 244, 248, 264, 516,533
Bošnjak Sabit Alaudin Ali (Sabit
265, 550
U*ičanin) 105
Begović Mehmed 219, 541, 550 Begović
Salih 249 Begović Sead 512 Behmen Salih
248 BektićRešad411 Bejtić Alija 513, 550
Berberović Ahmed 112 Berber Mersad
244,266,267,
284,513
Bertok-Sokolović Semka 513 Besarović
Vojislav 178 Bičakčić Đula 249 Bičakčić
Edhem 248 Bijedić D*emal 194, 220,237,
246, 260
Biland’ić Dušan 252, 541 Biser Šabrija 513
Biščević Hidajet 513 Bjelavac Abdurezak
Hifzi 145,
244, 268,512,513 Bjelopoljak Ahmed
Hatem 104. Boban Ante 332> 369, 371,
372,
373,374, 376,380,381,391,
396, 397, 398, 528 Bogašinović Radič
49 Bogdanić Memnuna Vila 266 Bogićević
Bogić 269,298 Bogićević Vojislav 550
Bogosavljević Srđan 542 Bokan Dragoslav
392
598 Bojičić Alija 63 Bojić Had*i Alija 96
Bojić Mehmedalija 7, 8, 9,540,
550, 609, 611, 612, 613, 614 Borančić
Šefkija 476 Boraš Franjo 286, 380
Bošnjak Sinan Mehmed 112 Bo*ić Milan
188 Bo'ović Gligorije 551 Bralo Bo’idar
187 Branković Đurađ 435 Branković Grgur
435 Branković Mahmud 58 Branković Mara
435 Brkić Hasan 181, 220, 227,237 Brkić
Huso 220 Brkić Miljenko 373, 378 Broz
Josip Tito 205, 209, 225,
236, 254, 257, 297, 481, 524, 551,568,
579
Budak Mile 525
Budimlić Abid 551
Buha Aleksa 368
BuklicaĐorđe 551
Bukva Asim 513
Bukvić Amir 512
Burd*ović Rifat 220, 469, 476,
504, 506
Burian Ištvan 146
Burina Safet 268
Bušatlija Mahmut220 Bušatlija Mustafa-
paša 90 Buturac Josip 542 Buturović
D*enana 546
C Silvana 513 Čengić Smail-aga 87, 91, 93
Cacan Fikret 513, 515 Carić Mirko 282
Carrington Peter 360, 362, 365,
366, 373,404,474 Cemović Arsa
502
Cemović Filip 551
Cerić Husein-beg 95 Cerović Stojan 355
Chomet de Fosse 444 Cinnamas 12
Cmčević Brana 375 Cmojević Arsenije III
62,429 Crnoj ević Ivan-beg 490 Cmojević
Staniša Skender 490 Cmojević Stefan 490
Cutileiros Jose (Kutiljero Žoze)
370, 372', ^74, 378, 390 Cvetković
Dragiša 179,182,414 Cvijić Jovan 551 «
Cyrus Vance 367, 371,404
č
Čabrajić Luka 161
Čamd’ić Rifat 609 Čampara Avdo 286
Čampara Ešref237 ČančarN. 362 Čančar
Petko 286 Časlav (’upan) 20 Čaušević
D’emaludin 153,156,
163,173,175, 545, 551 Čauševiđ Halid
284 Čedić Ibrahim 265 Čekada Čedomil
551 Čekić Ismet 476 Čekić Smail 213,476
Čelebija Evlija 70, 542 Čengić Ali-paša 132
Čengić Bato 267 Čengić Bećir-paša 71
Čengić Enes 513 Čengić Hasan 248
Čengić Husnija 244 Čengić Jusuf-beg 108
Čengić Muhamed 295, 315,
321, 265 Čengić Omer 210 Čengić
Čerkez Hafiz-paša 95 Čišić Husaga 220,
227 Čolaković Enver 512, 513 Čolaković
Esad 513 Čolaković Rodoljub 209, 228,
229, 551
Čorbić Muris 513
599 Čubrilović Vaso 43, 70,
177,
178, 450, 459, 494,495,542,
 550, 552 Degan Vladimir-Đuro 442, 552 Delić Rasim
Čulinović Ferdo 542, 551 Čuvidina 394 De Michelis Gianni 364 Demird'ić
Umihana 108 Rejhan 268 Demirović Kenan 388 Derenčin
Emerik 39, 516,533 Derendelij a Ali-paša
Ć 108 Dervišbegović Hasan 609 Dervišević
Ćatić Musa Ćazim 145,285 Ćatović Hilmija Murta 237 Dervišević Šemso 552 Desančić
476 Ćejvan Adem 268 Ćemalović Muhamed Mihailo Polit 552
219 Ćeman Mustafa 48,49,58,248,539
Ćemerlić Hamdija 197,220,247 Ćerić Šalim
236,247,248, 542,
551,552
Ćerimagić Muradif 267
Ćimić Esad 552
Ćirković Sima 23,25, 34,350,
542, 552
Ćopić Branko 265
Ćorović Svetozar 454 ćorović Vladimir
25,44, 59, 60,
61,80,172,438,440,491,542 Ćosić
Dobrica 254, 374, 375 Ćuković Risto 122
Ćuprilić (Keprili) Ahmed-paša 76 Ćuprilić
Numan-paša 72,497 Ćurić Alojz 267 Ćurić
Mirko 266

D
Damad Ali-paša 72 D Amato Alfons 254
Dangić Jezdimir 250 Danilović Uglješa 236
Darwin C. 370 Davidović Ljuba 175
DeakinF.W.D. 542 Dečanski Savo 120
600
Dedaković Mile 398 Dedijer Jefto 542, 552
Dedijer Vladimir 199,206,207,
209,450,540
 Desisalić Ferhad 43
Desisalić Grgur 49
Dimić Danilo 157 Dimitrijević Voja
266 Dinić Mihailo 25 Divjak
Jovan395,410 Divković Matija 137
Dizdar Hamid 244, 542 Dizdar Mak
(Mehmedalija) 244,265 Dizdar Zdravko
199 Dizdarević Nijaz 246,256 Dizdarević
Raif 250,256 Dizdarević Zijo 244
Dmitrović Radiša 437 Dobard’ić Ilijas
476 Dobard’ić Rešad 476
Domazetović Ljubomir 302 Donia Robert Đilas Milovan 226,237,340,
127, 542, 552, 612 Dragulj Emir 266
Dragutin (kralj) 29 Drašković Vuk 282,
331,351,
362, 363, 368,417 Drljević Haso 512
Drljić Rastislav 552 DmišlijaAbdulah 110
Dmovšek Janez 298, 301, 340 Dubravić
Husnija Dogo 512 Dučić Jovan 454 Dučić
Nićifor 498, 552 Dugački Zvonimir 26
Dudaković Atif 394 Dugonjić Rato 237
Duraković Asaf 512 Duraković Enes 265
Duraković Nijaz 542, 555
Dušan (car) 27,464,477 Dvomiković
Vladimir 113
D’emaludinović Muhamed
247, 552
D’emid’ić Alija 156 D*enetić Emin-beg
86 D-evdet (Cevdet) Ahmed 88,446
D'ogović Alija 476 D’ubo Ahmed 258
D’ud'ević Hurija 486 D’umhur Zulfikar-
Zuko 266 D’uzel Izet 513
Đ
Đamđić Mensur 322 Đerzelez Alija 63,
64, 388, 533 Đikić Osman 145,453,454
468, 504
Đorđević R.Tihomir 444,542,556 Dogo
Husein 145 Đor Ibrahim-paša 89 Dozo
Had* Husein 247, 553 Đurđevac Vojislav
401 Đurđević Derviš 240 Đurđev
Branislav 61,436,438,
542,543
Đurić Ivan 350,351,354,441,483 Đurišić
Pavle 207, 208,211

601
DŽ
D ’abić Ali Fehmi^I 4*5,453 D’abić
Omer 220 D’aja Srećko 542
 E Ganić Ejup 286, 308, 311, 318,
Eagleberger Lorence 528 Ebu Rejhan 12
Efendić Hasan 394, 410 Ekmečić Mevludin
266 Ekmečić Milorad 150, 254, 374
375, 543
Einhardus (franački pisac) 21 E1
Endelusija 12 E1 Istakrija 12 Eren D’evdet
Ahmet 88
F
Fadilpašić Mustaj-beg 132,135 Fejzić Fahira
314, 317, 318 Felad’ić Sulejman 452,453
Ferdinand Franc 154 Fetahagić Sead 244
Fetahović Maruf 476 Ferović Ferid 553
Fidahić Mehmed-beg 82 Filandra Šaćir 190
Filipović Josip 124,125,130,131 Filipović
Jusuf-beg 132 Filipović Muhamed 247,248,
268,275,278,279,282,293, 346,247, 348,
351,352, 353,
356.553
Filipović Nedim 54, 55, 197,
268.553
Filipović Rasim 113, 244, 512 Filipović Safet
220 Filipović Sulejman 201,220 Filipović
Vlatko 267 Finci David 267
FirduaAli-beg 145, 146 Fortis Alberi 65 ‘
Francetić Jure 195 FrejdonV.I. 126 Fidrich III
532 Fridrich Veliki 77 Fmdić Nasko 512
G 602
Gajić-Glišić Dobrila 328, 329
Ganić Avdaga 499
319, 378
Ganić Ibrahim-aga 499 Garašanin Ilija
100,117,141,
446,447, 543 Gašević Salih ef. 475
Gavrilović Živojin 199, 212 Gazi Husrev-beg
56, 534 GebhardiA.A. 139,543 Genscher
Hans Ditrich 533 Gers Eljas (vidi Đerzelez
Alija) Gligorov Kiro 337, 339, 355,
528,618
Goati Vladimir 277,285,286,
553
Goldberg Seth 609 Gorbačov Mihail 267,422
Gračanin Petar 301 Gradaščević Husein 86,
87, 88,89,
90,91,92,143,445,446,499,
500,545,548, 553,556,616 Gradić Stjepan
137 Granov Emin 237 Grebo Zdravko 292
Grebović Zoran 388
Gregorić Drago 204 Grdjić Šćepan
157, 161 GrđićVasilj 157 Grgić
Zdenko 267 GrliČić Ivan 137 Gross
Miijana 553 Gurbi Ahmed 475
Gutman Roy 543
H
Hadrović Refik 476 Had’i Ahmed-paša 89
Had’i-beg Srebrenički 82 Had’i Lojo (Salih
Vilajetović)
120,122,447 Had’ić Fadil512
Had’ićHakija 187, 188, 195 Had’ić Harun
508, 509 Had’iđ Ibrahim 395,476 Had’ić
Harun 508, 509 Had’ić Ismet 476 Had’ić
Kasim 220, 543, 553 Had’iefendić (k-dant
Legije) 215 Had’ihasanović Uzeir-aga 188
Had’ihuseinović-Muvekit Salih
Had’ijahić Muhamed 49, 54,
143,150, 195, 196,198,199, 214,466,
501,539, 543, 547,
553,554
Had’ijamaković Muhamed 120, 121,122,131
Had’imurtezić E.Halil 258,469
Had’inesimović-Prušćak
Ahmed 110
H-ad’iomerović Ali Rizo 554 Had’iomerović
Ibrahim 156 Had’ismajilović Vefik 267
Hafiz-paša 95,120,121,122,446 Hajdarhod’ić
Izet 513 Haj rudini Mimar 57 Halačević Had’i
Abdija 120, lll Halilbašić Rizvan-heg 120
Halilović Enver 476 Halilović Senahid 543
Hammer Joseph von 40, 106,
109, 110, 543 Hamidović M. 554 Hand’ić
Adem 554 Hand’ić H. Mehmed 543, 554
Hanić Hasan 476 Harun Al-Rašid 12
Hasanagić Edib 476 Hasanbegović Avdo
156,168 Hasanefendić Husein-Hus 513
Hasanefendić Seid 267 Hasanhod’ić Sead 322
Hasani Sinan 543 Hasanović Sadrija431
Hasković R. 322 Hasić Salih 210
HatemAdem 475 Hauptman F. 543 Haverić
Tarik 292 Haznadar Zijad 512 Hećimović
Ali-paša 75 Hećimović Esad 321 Hefher
Artur 202 Heraklije (car) 23 Herecegović
Ahmed-paša 43,49
Heizog von Lotharingen Frantz 75
Herkalović Tomo 554 Hevaji (Zračni)
Uskufi
109 Muhamed 107
Hildburghausen (princ) 75, 76 Himmler
Heinrich 215, 574 Hitler Adolf 186, 215,
513, 576,
577, 578, 582 Hod-ić Abdulah 219
Hodrić D-eko 326, 327, 360, 476 Hod-ić
Mujo 220, 221 Hodrić Sabahudin 476
Hodrić Safet411 Hodriđ Vehbija 476 Hodrić
Zuvdija 476 Holjevac Većeslav 226 Horić
Alan-Alija 512
Horman Košta 546 Horozović Irfan 265, 512
Horstenau Glaise 202 Horvat Josip 544
Horzecky Adolf 126, 544, 612 Hozić Arfan
267 Hozo D*evad 266 Hranić Sandalj 30, 35
Hrasnica Halid-beg 157,161 Hmjica Halil 63
Hmjica Mujo 63 Hmjica Sulejman 609
Hromadrić Ahmet Huban A. 244 Hudson O.
Manely 164,457, 544 Hukić A. 544 Huković
Muhamed 544 Hulusija Mehmed 136 Humo
Avdo201,220,224,227,
236,246,247,248,554
Humo Omer 108 Hurem Rasim 554 Husović-
Ćor Huso 476
I
Ibni Hamdan 12
Ibrišimović Ned*ad 265 Idrizović Mirza 267
603
Idrizović Muris 265,476 Idrizović Nusret 476,
512 Imamović Adi 513 Imamović Mustafa
130,137,
138, 141, 144, 148, 150, 247, 450, 456,
501,52, 544,554, 555,609
Irbijrva A.P 466
Irfan Mensur 268
Irwin Z.T. 555
Isak Salih 512
Isaković Alija 65,108, 244, 248, 263,265,
268,284, 544, 555
Isaković Antonije 374 Isević Muhamed Emin
110 Ishak-beg Kral-oglu 43 Ishaković Isa-beg
33,48, 56,465 Islamović Rahim 112 Ivić
Aleksa 555
Izetbegović Alija 237,248,276,
278,282,285,286,287,293, 299,300, 303,
307,308,309, 311,315,316,317,319,323,
325,327, 333,334, 335,336, 337, 338,339,
340, 342,343, 345, 347, 348, 349, 351, 354,
355, 357,358, 359, 360,361,
362,363,365,368,369,371,

604
 Izetbegović Alija (nastavak)
372, 373, 378, 380, 392, 393, 401, 402, Kadenić Rahmija 220,258 Kadić Muhamed
416, 528, 544, 555, 566, 618
J
Jagić Vatroslav 137
Jagović Petko 100
Jahić Ervin 512
Jahić Fadil 220
Jahjapašić Bali-beg 40, 517
JakšićAleksa 116, 118,120
Jakub-paša 39, 50, 103, 516, 533
Janković (general) 322, 407
Janković Dragoslav 540
Janković Živorad 267
Janjić Dušan 257, 312, 322, 376,
377,411,555
Jeftanović Srba-Gligorije 145,157 Jelača
(despotica) 34 Jelačić Josip 94, 95, 99 Jelavić Kapid*ić M.Mustafa 608 Kapid’ić-
Vjekoslav 157 JelenićJ. 544 Jelić-Butić
Fikreta 544 Jeljcin Boris 422 Jevtić Miroljub Kara Mahmud-paša 90,92 Karabegović Avdo
555 Jiriček-Radonić 544 Jovandič Radmila
266 Jovanović Ljuba 23,25,139 Jovanović
Steva (baron) 124 Jović Borislav 301, 383
Jović Mirko 338, 392,405 Jukić fra Ivan
99,137 Jukić Zlatan 512 Jusić Đelo 513
Jusić Ibrica 513 Jusufspahić Hamdija 281
Juzbašić D’evad 544
K
Enverija 110 Kadić Naim 327 Kadić Osman
475 Kadić Rasim 354 Kadić Rešid 108
Kadijević Veljko 298, 301, 302, 303,307,
308, 321, 322,; 323,324,360,382,384,
402, 527, 544
Kafija Prušćak Hasan 546 KaimijaHasan 107
Kajan Ibrahim 512, 514, 515 Kajević Fehim
476 Kallay Benjamin 132,134 Kamber D.
555
Kapetanović Hajro 220,236,248
Kapetanović-Ljubušak Mehmed-
beg 132,136,137,268
Kapić Ibrahim 98
Kapić Sulejman 513 Kapid*ić Hamdija
133,197, 544,
545,555
Osmanagić Nasiha 244 KaraFejzo 88
Hasanbegov
145,453
Karabegović Avdo S. 453,454
Karabegović Osman 220, 227, 246, 248,
258
Karad’ić Radovan 276, 281, 288, 294,
$9%, Š08,
605 300, 315, 321, 326, 327,
328, 329, 330, 337, 345, 347, 348, 349,
351,353, 356, 369, 371, 372, 373, 374,
376,378, 381,384,386,387, 391,408,
 409,414,416, 545 Antun 545 Kočović Bogoljub 545 Kod*a
Karad*ozović Esad 237 Karadjordje 81, Mimar Sinan 57 Kol Helmut 365, 528 Kolbe
8^83, 444, 445 Karadjordjević Ivo 556 Kond’ić Muhamed 244, 265
Aleksandar (knez) Koničanin Omer 455 Konstantinos
162, 169,446 Porphyrogenetos 23 Konj icij a Abdulah 286
Karadjordjević Aleksandar (kralj) 171, Korkut Besim 545 Korošec Anton 171 Kostić
180,458, 469
Branko 409, 510 Kotromanić Stjepan 27, 28
Karadjordjević Pavle 179, 180 Karahasan
Kovačević Abdulah 405 KovaČević Ešref
D*evad 265 Karamehmedović Muhamed
545, 597 Kovačevič-Koray Mehmedalija 609
57,111 Karamusić Nihadi Muhamed 105
Kovačević-Koray Munira 609 Kovačević-
Karaosmanović Malkoč 43 Karčić Fikret
Koray Rezak 609 Kovačević-Koray Safeta
275, 279, 555 Kardelj Edvard
609 Kovačević Ramo 63
226,231,253,271
Kozarić Vahid 237
Karić E. 362 Karlo (nadvojvoda) Kozličić Midhat 512 Kragulj Radovan 266
518 Karlo VI (car) 75 Karlo Veliki Krajišnik Momčilo 285, 356,
12, 20 Karsli Ali-paša 83 369, 386
Kasumagić Ismet 248 Katalić Ivica Kralj ačić Tomislav 545 Kraljević Bla* 398,
403,404
399
Kazazović Sabit 145
Kedić Alija 98
Kelman Herbert 555
Kemura Ibrahim 555
Kenović Ademir 267
Kertes Mihalj 315
Kesed*ija Musa 64
Kikić Hasan 244, 512, 515 Kišević Enes 265,
512, 513 Klaić Nada 23, 140, 545 Klaić
Vjekoslav 25, 545 Klarin Mirko 420, 421
606
Klonimirović Časlav 489 Kljujić Stjepan
286,292, 303,327,
332, 353, 371,380, 391,565 Knežević
 Kraljević Marko 64, 427 Kratina Husein Šukrija51,150,156,
609 Krcić Ismeta 476 Krćić Šefket 476, 551,556
609 Kreho Muvedeta 476 Kreševljaković Kusturica Emir 267, 281
Hamdija 69, 73,
76,110, 204, 545 Kreševljaković L
Muhamed 416 Krešimir (kralj) 20 Krizman Ladislav (kralj) 515
Bogdan 540 Krle*a Miroslav 262 Krupić Lah Ljubo 266
Safet 220, 244,512 Krušelj Željko 200 Laj oš (Ludovik) 29
Krvavac D«emo 244 Krvavac Hajrudin Lakić Zoran 545

Šiba 267 KubaLudwig 112 Kučan Milan Lakomica Omer 513

304, 340 Kučan Jakša 113 KučeraHugo Lamekani-Bošnjak Husein 105

Lapčević Dragiša 171
135 Kučukalić Alija 267 Kućanski Boško
Lasić Munib 369,411
267 Kukanjac Milutin 384,400,416
Lastrić Filip 137
Kukavica Mehmed-paša 79
Lašić Đorđe 207
Kukić Hamid 156,168 Kujund’ić Hajrudin
Lašvanin Nikola 71
513 Kulenović D*afer 181, 192,
Latas Omer-paša 95,96,97,98,
201,202 99,100,102,103,106,548, 574,616
Kulenović Hakija 266 Kulenović Mesud Latić D-emal 248, 317 Latinović Đorđe
556 Kulenović Muradif 512 Kulenović 292 Lazarević Stefan 435 Laudon Gideon
Osman 187,201 Kulenović Skender 244, Emest
265, 545 Kulenović Tvrtko 266 Kulin ban
27, 29, 213,489 Kulišić Špiro 556
Kumičić Eugen 142 Kunecki Ignac 233
Kuper Leo 545
Kuranija Mejli Mehmed 106,112
KurelecHosip 204 Kuripešić B. 545
Kurjak Asim 268, 284, 512 Kurtagić Fadil
145 Kurtćehajić Mehmed Šaćir 109 607

Kurtćehajić Šakir 475 Kurto Ned’ad 267

Kurtović Rešid 156 Kurtović
 (feldmarSal) 80 Lavanić Zlatko 267 (sultan) 84, 85 Mahmud-paša 96, 97,429
Lehfedt Wemer 545 Letica Slaven 349, Malkoč-beg 44, 158 Majdand’ić Viktor 266
380 Likar Franjo 266 Lockwood Yonne Mand’ić Pašaga Murat 220, 248 Mamula
545 Lokwood Wiliam 545, 552, 556 Branko 301 1 Mandić Dominik 21,47, 546
Lončar Budimir 359, 360 Mandić Mihovil 546 Mandić Momčilo 408
Lovrenović Ivan 260', 262, 263, Manolić Josip 297, 340, 381,
264, 265, 268, 292, 546 Lučarević 527,528
Kerim 395 Lukačević Ivan 495 Luke* i
Markešić Ivan 349 Malcolm Noel 546
ć Anton 420 Lukić Šime 546 Lukić
Marković Ante 272, 281, 341,
Vitomir 265
344, 366
Marković M. Bla«a 544 Marković Dra*a
LJ
355 Marković Mihailo 309 Marković Sima
Ljubibratić Mićo 116,118,119,120
83,171 Markušić Josip 181 Masarechi 71
Ljubibratić Savo 161 Ljubičić Nikola 301
Mašović Sulejman 512 Marić Krsta 556
Ljubović Atif 244 Ljubović Ibrahim
Martel Karlo 12 Martens G.E. 164,457, 500
244,267 Ljubović Osman 475 Ljuljđuraj
Martić Milan 304 Matijaš (kralj) 532, 533
Ljeka 508
Matijević Miroslav 193 Ma*uranić Ivan
131, 522
M
Macamey C.A. 451
Mackenzijeva G.M. 466 Maček
Vladimir-Vladko 176,
179,180, 182, 183, 185,186, 337,414, 546
Magaš Branko 546
Maglajlić Ibrahim 175,469 Maglaj lić
Mehmed 220
Maglajlić Šefket 220 Maglić Bogdan 254
Mahmudbegović Tahir 496 Mahmutćehajić
608
Rusmir 284,
369, 556
Mahmutefendić Sead 512 Mahmud II
 MazalićĐoko 113, 114
Medović Alija 475
Međedović Avdo 475
Međedović Desimir 292
Međedović Junuz 476
MehmedbaŠić Hajrudin 556
Mehmed II El-Fatih 38,45,48,50
Mehmed-paŠa 82
Mehmed Rešid 105
Melik Ibn Mervan 12
Melik Vasilij 535
Memić Mustafa 476, 493,495,
498, 503, 546, 556 Merimee Prosper
65 Mesić Stjepan 343, 366 Mešić Adem-
aga 147,170 187,
200, 202
Meštrović Ivan 162, 163 Mickiewicz
Adam 65 Mid*an Feri 512 Mid’ić Seadeta Mustafa 219, 546 Mulić Malik 513 Mulić
513 Mihailović Dragoljub Dra*a 195,
198,206, 207, 208, 209,210,
211, 218,219, 222,469, 504,
526,540, 567, 570, 579,612 Mihailović Enes 266
Skender-beg 43 Mijatović Cvijetin 236,
246,
247, 557
Mijatović Mitar 557 Mikulić Branko
246,248,260 Mikulić Mario 266 Miletić
Antun 199, 206,209, 540 Miličević Ivan
144 Milivojević Cvijetin 557
Milosavljević (ban) 172 Milošević
Slobodan 272,273,276
Miljković Hasan 525 Miljković Huška
216, 561 Miralem Derviš-beg 145
Miralem Safet-beg 149 Mirković M.Bla*a
126 Mirković Stevan 382 Misirlić*Bakir
244,267 Mišević Radenko 266 Mitrinović
Čedomil 557 Mitrović Aleksandar 406
Mladić Ratko 414 Moljević Stevan 198,
206,208 Monov Osman-beg 90 Mrkonjić
Suad 267 Muftić Ismet 187, 525 Muftić
Osman 512, 513 Muftić Tarik 237
Muhasilović Halid 267 Muhibić Hilmi 136
Muhić Ferid 476 Muidović Muhamed
Šakir 104 Mujad'ić Omer 513 Mujagić
Hamza 282 Mujagić Mubera 265 Mujčić
Tahir 512 Mujezinović Ismar 267
Mujezinović Ismet 244,266 Mujić Safet
220 Mulabdić Edhem 145,268 Mulalić
Red*o 476 Muminović Fatima 476
Muminović Rasim 248,476, 557 Mund’ić
609
 Muradbegović Ahmed 113, 244, 512 Obradović Dositej 92, 140,442 Obrado vić
Murat II 30 Murvar Vatro 546 Vuk 401,402 Obralić Šalim 267 Obrenović
Musabegović Jasmina 265 Musakadić Fehim Mehmed-beg 43 Obrenović Mihailo 447
156, 218 Musić A. 447, 557 Musić Daut 504 Obrenović Milan 82,135,449,453 Obrenović
Musić Sarajlija Muhamed 109 Musić Sead Miloš 82, 88, 90,92,
267 Musić S.Zeć 258, 469 Mussolini Benito 143, 445, 446 Ogrizović Milan 113,142
571 Mustaj-beg Lički 63 Mušanović Ibro 210 Okić Tajib 53, 55 Omanović Salih 557
Mušović Ejub 476 Mutapčić Midhat 267 Omerbašić Galib 476 Omerbašić Ševko 13,
512, 513,
N 514, 558
Nadarević Mustafa 268, 513 Nakićević Omer Omerović Mustafa 132 Orahovac Sait 476
546 Nametak Abdurahman 546 Nametak
OrŠolič Marko 279, 558 Osmanović-David
Alija 244, 557 Nametak Fehim 282, 546
Almira 513 Ostoja Mirko 267 Ostojić
Namik-paša 87 Nedeljković Mile 547 Nedić
Zaharije 210
Milan 214 Neimarlija Hilmo 14, 557 Nekaš
Osman 112 Nemanjić Rastko (Sv Sava) 464 Ostrogorski Georgije 547, 597 Ovadia Mirko
Nemanjić Stevan 21,26,213,464 Nemanjić 267
Vukan 489 Nenadović Matija 82 Nerkezi Es-
Saraji Muhamed 105 Nevještić Virgilije 266 P
Pajević Radoje 199
Niederle Lubor 466 Palikuća Š.Ibe 429
Nikač Branko 509 Pand’a Muhamed 216, 545, 558
Nikolić Feodor 135 Pand’o Šukrija 244
Nilević Boris 547 Panić Života 302
Pantić Joka 312
Ninčić Roksanda 318, 557 Novaković Relja
Pantić Ljubomir 312
26 Novaković Stojan 444 Novljanin Omer
Papa Pio II 32
106, 110 Numankadić Edina 267 Numić
Paraga Dobroslav 330, 398
Hajrudin 284 Nuri-Had*ić Osman 144, 512 Parry Milan 466, 475
Nussbaum Arthur 451, 547 Pašalić Safet 268
610
Pašić Mujo 220
O Pašić Nikola 166, 551
Pašić Nusret 267
Pašković Armin 388
Pašović Haris 268
Patton Archibald 448
PavelićAnte 186,187, 188,195,
200,214,215, 337,514, 525, 571, 578, 582,
612
Pavičić Stjepan 519, 520, 547
Pavić Milorad 254
Pavić Radovan 558
Pavle (patrijarh) 388, 389
Pečo Asim 496, 558
Pečo Marija 347
Pečo Nezir 347
Pelagić Vaso 116,119
Pelidija Enes 547
Pelivan Jure 286, 303, 320, 345
Perčinlić Ljubomir 267
Perinović Davor 281,413 Perry -Lord 547
Pešić Vesna 355, 356,417 Petranović Branko
540 PetrahoVić Stevan 121,122 Petešić Ćiril
(vladika) 558 Petrović Danilo 62 Petrović
Danilo (knez) 500 Petrović-Pecija Petar 100
Petrović Petar II Njegoš 87, 92,
97, 143, 446,495, 500 Petrović Petraki
121, 122 Petrović Rade 416 Petrović Roman
266 Petrović Ru*a 247, 558 Piccolomini
Giovanni Norberto 429 Pijade Moša 225,
226, 230, 231 Piniero Žoao de Deuš (Piniero
de
Deus Joao) 369 Plavšić Biljana 286, 318,
359 Poćorek (Potiorek) Oskar
(general) 153, 581 Podgoričanin Ahmed
Alija 475 Popovac Ismet 218 Popović
Aleksa-Sarajlija 547 Popović Aleksandar
254, 255,.
257,259, 350, 547 Popović Vasili 558
Pozderac Hakija 250, 609 Pozderac Hamdija
248, 250,260 Pozderac Nurija 189,218, 569
Prašo Ned’ib-beg 210 Prazina Jusuf-Juka
416 Predojević Hasan-paša 40,43,
44, 62, 67,518 Premu’ić Filip
187
Pribićević Svetozar 163, 170, 206 Priča
Alma 513 Princip Gavrilo 154 Prljević
Dragutin 26 Prohić Kasim 244, 264, 265
Protić Stojan 161, 162, 163, 551 Prpa-
Jovanović Branka 142, 523 Pršić Ilija 451,
547 Pucar Đuro Stari 223, 236, 246,
260, 526
Pupo vic Ahmed 476 Purivatra Atif 143,
166,173, 181,
247, 284, 539, 547, 554, 558, , 559, 609
Pušonjić Dragica 336, 337,
354,559
R
Radić Ante 522
Radić Stjepan 168, 171 Rađenović Pavle 30,
32 Radilo vić Ahmet 58 Radojčić N. 443
Rado vić Amfilohije (mitropolit)
374
Ragu* Martin 292
611
Rajić Gavrilo 62
Rajić Jovan 24,47, 139 Raj ko vić Mehmed
609 Ramić Rizo 244 Ramusović Jašar 559 Salihagić Suljaga 548
Ranković Aleksandar 245,246,260 Rašković
Jovan 276,294,296,369 Ramjatović-Arkan
Željko 389,
392,405
Rebronja Ismet 476 Red*epagić Bajram 476
Red*epagić Bejto 87 Red*epagić Jašar 476
Red*epagić Pašaga 87 Red*ić Enver 201,
268, 548,
559, 560
Red’ić Nusret 247
Red*ić Omer 98
Resulbegović Hasan-beg 87, 93 Rešid
Mehmed-paŠa 89, 500 Reuter-Hendrichs
Irene 548 Ribar Ivan 218, 559, 569 Riter-
Vitezović Pavao 24 Rive Charle 456, 548
Rizvanbegović Alija 398 Rizvanbegović Ali-
paša 91, 93,
96, 97, 98
Rizvanbegović-Stočević Arif Hikmet 106
Rizvanbegović-Stočević Habiba 106
Rizvić Alaga 95
Rizvić Muhsin 107,130,134,
.135,136,144,244, 265,283,
284,453,547,609
Rudolf (kralj) 518
Rupnik Lav 214
Rusinov Denison 548

S 612
Sadam Husein 364 Said EdwardW. 548, 559
Salčić Huso 244 Salihbegović Melika 249
 Salihović Ferid 559 paša 82 Skopljaković M. 453
Sarač Mustafa 210 SmailagiđfJerkes 247.512,513,540
Sarajlić Izet 244
Smailović A. 559 Smajlović Ismet 265
Sarajlić Nafija 268
Soareš (Soares) J. 370 Sokočević Andrija
Sarajlić Šemsudin 244
49 Sokolović Badema 245 Sokolović
Sarajlija Arif 108
Ferhad-paša 42,43,
Sarkotić Stjepan (general) 157
44,518
Savojski Eugen 72,403
Sokolović Mehmed-paša 61,438 Sokolović
Schaar Stuart 548
Mustafa 42, 518 Sokolović Zijah 268 Soldo
Scott Walter 65
Lidija 351
Seferhisari Muhamed 48
Solovjev Aleksandar 55, 548, 559 Spahić
Seferović Mensur 181,189, 199, 219, 548,
Mustafa 248 Spaho Fehim 189, 525, 559
609
Spaho Mehmed 156,157,161,
Selim III 84
168,170,175,176,180,181,
Selimoski Had*i Jakub 279, 311, 354, 362,
182,453, 556, 566 Spasojević Svetislav
387, 430, 470, 609
434 Sperančić Pavle 34 Sporon Ignjat 108
Selimović Mesa (Mehmed) 244, 265
Staljo E. 244 Stambolić Petar 226
Semak Vasilj 233
Stanojević Stanoje 26, 551 Stanić Iko 369,
Selmanović Behaudin 266,476 Selmanović
371, 373 Starčević Ante 142, 522, 523
Ć. 559 Serdarević Asaf 237 Serdarević
Stefan Nemanja 26,489 Stefanović-Karad-
Mevlida 57 Shoup Paul 559
ić Vuk 140,
Sidran Abdulah 265,267,281,412
443, 522, 545 Stepanović Stepa 158
Sigismund (kralj) 30, 515 Sijarić Ćamil
Stojanović Miroslav 413
265,476 Sijarić Izet 476 Sijarić Safet 476
Stojanović Nikola 156 Stojanović Radoslav
Silajd-ić Haris 360, 362, 365,369 Simić D.
300 Stojanović Vladimir 26 Stracimirović
244
Đurađ II489 Sućeska Avdo 78, 247, 268,
Simović Tomislav 302, 329, 330 Siri
548,
Abdurahman 108 Skarić Vladislav 141,
559,560
548,559 Skender-beg 33,34,43,490,491
82, 444,451 Sulejmanpašić
Sulejman-paša 613
Skender-paša 516
D*evad 513 SulejmanpaŠić Galib 476
Skopljak Mustafa 267 Skopljak Sulejman-
Sulejmanpašić Omer-beg
 Skopljak 453
Sulejman Veličanstveni 43,438,
517, 534, 573 Sulejmanpašić Zija 513
Sudović Zlatko 513 Suljević Kasim 229,
230, 231,
232,233, 238, 239, 240,248,
548, 560
Suljkić H. 447, 557 Sunarić Jozo 157, 161
Sušić Derviš 244,265 Sveti Sava 464,489
Svrzo Hamid 161
š Škrivanjić 26
Šabančić Matija 38 Šabanović Hazim 55,
107,265,
268, 548, 560, 597 Šabić Šalim 317,
338,514 Šaćirbegović Ned*ib 237 Šafarik
Pavela Jozef 137 Šahin Lala 489 Šahinović
Ekrem Halid 145 Šahinpašić Hamdija 476
Šahinpašić Tajib 608
Šakabenta Arsenije IV 76 Šani Med*asi
105 Šantić Aleksa 454 ŠantićVlado 371,
373 Šanjek Franjo 548 Šarac D-emil 197,
214, 256, 258,
418,420, 560 Šarac Zaim 204, 220
Šarenac Đorđe 153 Šehić Nusret 548 Šehić
Sadik 548 Šehović Fehim-Feđa 265, 512
Šehović Ibrahim 112 Šejh Mustafa 475
Šemsekadić Mehmed-Vehbi 121,
122,125
Šeparović Zvonimir 381
614
Šeremet Asim 156
Šeremet Ivo 266
Šerif Osman-paša 101
Šerifović Fazli-paša 93, 96,
Šestić Mirko 560
Šešelj Vojislav 282, 310, 328
Šiber Stjepan 395,410
Šidak Jaroslav 548
Šiljak Alija 413
Šimek Maksimilijan 24,139
Širbegović Kemal 244, 266,267
Šišić Ferdo 23, 560
Škalamara Željko 26
Šljivo Galib 86, 98, 548
ŠolaAtanasije 157
Šole Vojislav 145,161
Šotra Branko 266
Štadler Josip 142^45, 148, 523 Štetić Rizah
266 Štitkovac Ejub 560 Štraus Ivan 267
Štrosmajer Josip Juraj 142, 523 Šuljak Alija
18^^
Šuvar Stipe 245 Švrakić Emin 385
T
Tabaković Sulejman 108 Tahir-paša 94, 95,
496 Tahmiščić Husein 244 Tale od Orašca
63 Tanasković Darko 254, 560 Tanković
Osman 63 Tanković Šemso 280, 338, 349,
350,380,512,514 Tanović Arif 268
Tanović Bakir 267 Tardić Murat 43 Taslid’i
Had*i Hilmi 475 Taslid’i Jahja 475
Teodosije (car) 19 Tepić Ibrahim 85, 101,
103, 560 Terezija Ibrahim 108 Terzić
Bo*idar 158 Terzić Gojko 310 Tikveša
Halil 266 Tmuša Vladimir 560 Todorović
Mica 266 Tokalić-Berbić Nada 513
Tomanović Lazar 560 Tomaš (kralj)
32,33,38,43,54

Tomašević Stjepan 34, 55 Tomić Eugen

142 Tomić Jovan 492, 496 Tomić Manojlo
278, 296, 343 Topčić Ned-ad 216 Topčić
Zaim 244 ToŠfć DeSimir 526 Traljić
Muhamed 265 Trifunovski Jovan 431 .
Trtovac Nurudin-Dino 476, 513 Truhelka
Ćiro 54, 560, 561 Tucović Dimitrije 548
Tuđman Franjo 275, 276, 279,
280, 281,288, 297,330, 336, 337, 338,
340, 344, 347, 348, 349, 359, 360, 370,
376, 379, 380,381,391,414, 474, 527,
528, 529, 565, 612
Tupurkovski Vasil 298 Tuzlić Bakir-beg
145 Tuzlić Mehmed-beg 86,445 Tvtko I
Kotromanić 28, 29,
435, 489 Tvrtko II30, 516

U
Ugljanin Salih 476 Ugljanin Sulejman
280,471,
472,474
Ugljen Ćazim 220 Ugljen Zlatko 267
615
Unković Milivoje 267 Uzelac Nikola 318,
319, 322
Vasić
V Dragiša 198,206,208 Vasić Milan W
53, 561 Vasiljević Aleksandar 283, 301 Waldegg Petar 266
Vasiljević Dušan 156 Ved*ini-paša 92 Weyrich Paul M. 335
Vejzović Fadil 513 Vejzović Munir 513
VelagićTeufik238, 366 Velić Hajdar210 Z
Veli-paša 120 Zahirović Aiša 265
Velihod*ić Had*i Mehmed Gazi 107 Zaimović Mehmed 244,267 Zametica
Veselinov Dragan 417 Vidić Perica 267 D*on (John) 421 Zec Safet 267 Zečević
VidovićVaso 115 Vens Sajrus 367, Momčilo 540 Zimermman Warren 387
371,404 Vikić Dragan 395,415 Vilajetović Zlatarević Mujaga 86, 90 Zovko Ljubomir
Salih (Had’i Loja) 549 Zrinski Nikola 533 Zvizdić Salih 513
120,447 Zvono Mehmed 150 Zulfikarpašić Adil
Vitezović Pavao 24,138 Vojel. 561 278,279,282,
Vojvodić Lakić 162, 503 Voljevica Alija 308, 343, 346, 347, 348,349, 351,352,
122 Voljevica-Čičić Đenana 513 Voljevica 353,355,356,357, 561
Ismet-Ico 513 Vrančić Vjekoslav 561
Vranešević Ahmed-beg 43 Vranicki Franc
360 Vranić Mirko 418 Vranić Seada276,
513, 561 Vranj Sulejman 411 Vučelj
Ned*ib 476 Vučinić Siniša 392 Vučurović
Bo*idar 313, 315, 389
Vukalović Luka 99,100 Vukčić-Hrvatinić
Hrvoje 30,
38,515
Vukčić-Kosača Stjepan 32, 35, 49,490
Vukmanović Svetozar Tempo 201
Vukosav Rade 328 Vukosavljević (general)
616
305,410 Vukov Miljan 498 Vuković
Branko 207 Vujić Joakim 448
ž
ŽakulaStevo 157 Ždralović Muhamed 512, 549 Žerajić
Bogdan 149 Žerjavić Vladimir 199, 549 Živković
Petar 172 Životić Miladin 376 Žujović Sreten 226
Žunić Ismet 512

617
 SPISAK HISTORIJSKO-GEOGRAFSKIH KARATA

Karta - 1. Bosna unutar Bizantijskog carstva oko 1180.godine

(Izvor: Georgije Ostrogorski, Istorija Vizantije, Prosveta, Beograd)
Karta - 2. Bosanska država između X-XV vijeka Povijesni atlas, Učila, Zagreb,
1969)
Karta - 3. Sandžak Bosna 1469. godine
(Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1959)
Karta - 4. Bosanski Eejalet (pašaluk) krajem 16. vijeka (Historija naroda
Jugoslavije, II, Zagreb, 1959)
Karta - 5. Granice osmanskih osvajanja na jugoistoku Evrope od 14. do kraja
16.vijeka
(Atlas svjetske povijesti, Cankareva založba, Ljubljana, 1987)
Karta - 6. Sjeverne, zapadne i jugozapadne granice Bosanskog
ejaleta (pašaluka) određene Mirom u Karlovcima -1699. godine (Izvor: Ešref
Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka, Svjetlost, Sarajevo, 1973)
Karta - 7. Zapadne južnoslavenske zemlje u XIX-XX vijeku (do 1919) (Izvor:
Povijesni atlas, Učila, Zagreb, 1969)
Karta - 8. Podjela Kraljevine SHS na 33 oblasti -1922 (Povijesni atlas, Učila, Zagreb,
1969)
Karta - 9. Podjela Kraljevine Jugoslavije na devet banovina-1931-1941 (Povijesni
atlas, Učila, Zagreb, 1969)
Karta -10. Okupaciona podjela Jugoslavije 1941. godine (Povijesni atlas, Učila,
618
Zagreb, 1969)
Karta -11 SFR Jugoslavija i njene republike
(Zemljopisni atlas, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1985)
Karta -12. Geografski položaj Sandžaka u SFR Jugoslaviji
RIJEČ NA KRAJU

Što je ovo djelo, bezmalo cijelo desetljeće nakon što je napisano, ugledalo svjetlo dana
zasluga pripada jednom broju dobrih ljudi iz redova bošnjačkog naroda. Ne treba posebno
isticati da je njegovoj pojavi prethodio moj višedecenijski rad na ovoj problematici. Nije
ono rađeno po bilo čijoj narudžbi. Iza njega ne stoji bilo koja institucija ili ustanoya, neko
nacionalno ili drugo društvo. Pogotovo neka politička stranka ili pokret. Osim najveće
podrške u užoj porodici, pojavi ovog djela, isto tako, prethodi javna, moralna i konkretna
podrška ljudi da istrajem u namjeri njegovog pisanja i dovršavanja sve do štampe i izlaska
u stručnu, naučnu i najširu javnost.
Među njima najizdašniju moju zahvalnost zaslužuje izdavač Tajib Šahinpašić.
Počašćen sam time što je u okviru vlastite produkcije ugledne izdavačke kuće
“Šahinpašić”, sa stručnom i naučnom literaturom iz pera domaćih i stranih autora,
uvršteno i moje djelo “Historija Bosne i Hercegovine i Bošnjaka (VII-XX vijek)” kao
prvo izdanje toga izdavača na početku novog milenija.
Uz Tajiba Šahinpašića moja zahvalnost pripada i kulturnom i javnom posleniku
Mustafi Kapidžiću. Kulturna, znanstvena i sva druga dostignuća Bosne i Hercegovine i
njenih naroda, na tragu i poput Šahinpašića, on afirmira u izdavačkoj djelatnosti svoje
kuće “Kult B” sa istoimenim časopisom u Minhenu. Neke naslove je ta firma izdala u
poslovnoj saradnji sa domaćim sudionicima kao što je Vijeće Kongresa bošnjačkih
intelektualaca i Društvo za ugrožene narode. Na realizaciji ovog mog djela on se
angažirao u sklopu one aktivnosti kojim se rasvjetljavaju savremena zbivanja neposredno
prije i u toku netom minulog rata, zločina i genocida počinjenih za vrijeme agresije
izvršene na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine.
U vezi s tim je dragocjen dio posla obavio dr. Fadil Ademović. On mi je pružio
nezamjenjivu i konkretnu pomoć u pripremi i priređivanju rukopisa za štampu. Svojim
višedecenijskim uredničkim, publicističkim iskustvom, te naučnoistraživačkom praksom
619
i sugestijama doprinio je pregnantnosti djela u stilskom i činjeničnom pogledu.
Moralnu i svu drugu moguću podršku davali su mi i drugi istaknuti kulturni, javni i
naučni stvaraoci Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Među
 njima je rahmetli prof. dr. Muhsin Rizvić. Kroz čitavu proteklu deceniju uz njega je i
prof. dr. Atif Purivatra. On je stalno, takoreći, bdio nad sudbinom rukopisa i njegovim
konačnim izdanjem. S tim dobrim ljudima koji su me podsticali i hrabrili su književnik i
publicista Mensur Seferović, te prof. dr. Mustafa Imamović, Hadži Jakub ef. Selimoski
u vrijeme dok je bio reisul-ulema. Pa Hakija Pozderac, te ambasadori dr. Hasan
Dervišbegović, Tarik Ajanović i Mehmed Rajković, prof. dr. Sulejman Hrnjica, dipl. inž.
Esad Ahmetović, Rifat Čamdžić i Safet Hadžimehanović. Poseban poticaj dat mi je u
maju 1992. godine iz Sarajeva. Tada sam zamoljen od predsjednika tadašnjeg Kongresa
muslimanskih intelektualaca i potpredsjednik KPD “Preporod” da što prije završim
“Povijest Bosne i Muslimana”, “...jer mi ovdje nemamo ništa cjelovito iz naše prošlosti
čime bi se predstavili svijetu. To nam traže i naši prijatelji iz čitavog svijeta. A sada je,
kao što znaš, u pitanju opstanak našeg naroda”.
Na tom putu traganja i stvaranja podsticao me i dr. Set Goldberg iz Njujorka, prof.
dr. Husein Kratina, braća Mehmedalija i RezakKovačević (Koray) i njihove supruge
Safeta i Munira.
Trajnu i najtopliju zahvalnost dugujem i recenzentima. Recenziju su izvršili istaknuti
naučni djelatnici dr. Smail Balić i prof. dr. Šefket Krcić. Dr. Balić je visoko cijenjen i
vrstan poznavalac prošlosti Bosne i Hercegovine i povijesti islama u Evropi i svijetu.
Ovaj Mostarac ijedan od poznatih orijentalista autor je više knjiga koje su izdate u
Zagrebu, Hamburgu, Beču i drugim izdavačkim centrima u Evropi. Knjiga koja je pred
čitaocima, kako je to ustanovio dr. Balić, je “...prva obuhvatna historija Bosne napisana
po pripadniku bošnjačke nacije Mehmedaliji Bojiću...” Balićeva opća konstatacija o toj
“prvoj knjizi” obuhvatne historije Bosne vrijedna je i ovdje pomena, iako je napisana u
vrijeme neposredno pred agresiju izvršenu 1992. godine na Bosnu i Hercegovinu.
S Balićevim prvim opservacijama nastala je uporedo i posebna recenzija koju je
napisao prof. dr. Šefket Krcić, filozofski pisac koji je predavao ontologiju, estetiku i
filozofiju historije na univerzitetima u Beogradu, Prištini i Podgorici. U svojstvu
gostujućeg profesora držao je predavanja na univerzitetima u Njemačkoj, Austriji, SAD-
u, Turskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini.
S dobrim namjerama i spremnošću svih ovih ljudi da pomognu spojio se i moj
višegodišnji autorski napor na ovom rukopisu. Ta nastojanja su, evo, dovela do onog
momenta
620 kada je pred čitaocima otvorena knjiga. Na njenoj doradi, svojim dopunama,
ispravkama, sugestijama, prijedlozima i savjetima mogu i poželjno je da sudjeluju, u
eventualnom novom izdanju, svi dobronamjerni čitatelji. Ako ovaj rad posluži samo
kao podsticaj drugim znanstvenicima da obrade i pripreme bolje sintetično djelo, onda je ova
knjiga postigla svoj cilj. Izražavam, u isto vrijeme, nadu da će neko od bosanskih Srba, Hrvata,
Jevreja i Roma napisati, također, obuhvatno djelo o istoriji, historiji ili povijesti Bosne i
Hercegovine i svoga naroda u njoj. Takav napor, nasušno poželjan i potreban, otvorio bi
mogućnost izrade i zajedničke historije svih naroda koji žive na tlu ove naše zemlje.

U Sarajevu, 4. marta/ožujka 2001. godine.

AUTOR

621
 RIJEČ-DVIJE O AUTORU I NJEGOVOM DJELU

POTAKNUT genocidom izvršenim nad Bošnjacima u skorašnjem i Drugom svjetskom ratu,

historičar Mehmedalija Bojić je težište svojih istraživanja usmjerio ka izučavanju prošlosti i
položaja Muslimana na prostorima svih južnoslavenskih zemalja. On se, uz političku i kulturnu,
bavi i vojnom historijom bošnjačkog naroda. Ta historija, bar zvanično, kao da nije ni postojala.
Kao daje muslimanski narod nije ni imao. Malo se zna o njihovoj prošlosti, osobito političkoj i
vojnoj, o kulturnom i duhovnom stvaralaštvu, etnogenezi, nazivima ovog naroda i njegovih
pripadnika, ukratko, svega što je značajno za njihovu identifikaciju i nacionalni identitet. Da na
to usredsredi svoju naučnu pažnju, nagnale su ga i dvjestogodišnje pretenzije Srbije i Hrvatske na
teritoriju Bosne i Hercegovine. Usljed težnji ka “nacionalizovanju” ili asimilaciji Muslimana u
Srbe ili Hrvate, nacionalna povijest toga naroda se ni u jednoj bivšoj jugoslavenskoj republici,
a*do rata 1992. godine ni u Bosni i Hercegovini, nije predavala na fakultetima ni u srednjim
školama. Nije ni njihova vojna historija u školama bivše JNA.
U svojoj razuđenoj historiografskoj djelatnosti Mehmedalija Bojić je stvorio opus od preko
100 objavljenih naučnih radova i djela, najviše iz oblasti historije ratova, te o Drugom svjetskom
ratu i NOB-u. Sa još trojicom vojnih historičara bio je saradnik Josipu Brozu Titu na pripremi i
oblikovanju njegovih “Ratnih memoara”. Obrađivao je i prošlost Bosne i Hercegovine, posebno
prošlost Muslimana - Bošnjaka, što je predmet obrade i u ovoj njegovoj knjizi. U knjizi
“Slobodarske tradicije naroda SFRJ u funkciji odbrane zemlje”, koju su za potrebe nekadašnje
JNA i bivše SFR Jugoslavije napisali Dane Petkovski i Bogdan Knežević, ratna prošlost svih
drugih jugoslavenskih naroda je šire prikazana. U svojoj kritici te knjige, Bojić je ukazao kako i
zbog čega u tom djelu ratna prošlost Muslimana nije ni spomenuta. Naveo je da nije, u okviru
historije ratova, izučavan ni odbrambeni rat koji su vodili uglavnom Bošnjaci protiv austrougarske
invazije nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. A o tome ratuje, radi poučnih iskustava i
provođenja plana “Drang nach Osten”, austrijski Generalštab publikovao više dobrih publikacija.
Izučavanje kao posebna lekcija u svim njegovim vojnim školama. Ratna akademija u Beču je taj
622
rat uvrstila u “Velike ratove XIX stoljeća”. 0
tome je pisao i feldmaršal-lajtnant Adolf Horzecki u knjizi “Ratovi posljednjih 100 godina”,
kojaje prevedena i objavljena u Beogradu 1902. godine. Zaobilaženje vojne historije Bošnjaka
Bojić je potkrijepio i činjenicom da je i Generalštab Kraljevine Srbije uzimao ovaj rat kao
primjer kako mala zemlja može uspješno voditi rat i protiv moćne austrougarske armije. O tom
ratuje i američki historičar Robert Donia u svom radu “The Battle for Bosnia: Habsburg Military
Strategy in 1878.” - pored ostalog - zaključio: “...Snažan bosanski pokret otpora bio je preteča
mnogim ratovima XX vijeka u kojima se brojno mali narodi uspješno bore protiv oružanih snaga
velikih sila”. I, dalje,: “Bitka za Bosnu bi se mogla uporediti, iz više razloga, sa ratovima
vođenim u XX vijeku...”
Bojićev kritički osvrt na knjigu “Istorija Jugoslavije” (Dedijer, Ekmečić, Božić) otkriva
prešutkivanje čitave prošlosti bosanskih Muslimana (1973). Godine 1979. objavio je
“Svrgavanje otomanske vlasti i odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv invazije Austro-
Ugarske 1878”. Njegov rad je i “Pavelić, Mihailović, Tuđman i Drašković - pretenzije na Bosnu
i osporavanje nacionalnog identiteta Muslimana” (1990). Te godine objavio je i studiju “Čija je
Bosna?”, a naredne, 1991., štampa i širi rad “Odnos državnih vlasti i političkih pokreta prema
M(m)uslimanima u južnoslavenskim zemljama od XVIII vijeka do kraja 80-tih godina XX
vijeka - fizički i kulturni genocid”.
Pored studije “Struktura stanovništva od dolaska Turaka do danas”, u julu 1992. godine je
štampao i “Dvjestogodišnje pretenzije Srbije i Hrvatske na Bosnu prerasle u strahovit genocid
nad Muslimanima - koncentracioni logori i stratišta u BiH”. “Od autohtonog naroda do
savremene nacije” predstavlja kratak pregled etnogeneze Muslimana-Bošnjaka i njihovih naziva
kroz historiju. Među njegove radove spada i “Odnos kraljevske i socijalističke Jugoslavije prema
nacionalnom pitanju Muslimana- Bošnjaka”, a skorašnji je “Muslimani nisu Titov proizvod -
Tuđmanova neznanstvena domišljavanja i njegove uvrede Muslimana-Bošnjaka”. Bojić u tom
radu kritički razmatra Tuđmanov stav da su Muslimani Titov proizvod. Dr. Franjo Tuđman nije
jedini izjavljivao da su Muslimani kao nacija Titova tvorevina. Tako su govorili i još neki drugi
političari, publicisti i historičari na prostorima ex-Jugoslavije. Dr. Esad Zgodić u svom
najnovijem djelu “Titova nacionalna politika” (izd. Kantonalni odbor SDP- a Sarajevo, 2000.)
podvrgava kritici i slično stanovište Džaspera Ridlija prema kome je Tito “proglasio
muslimansku naciju” iz “tri razloga”. Ridli među tim razlozima navodi daje “to odgovaralo
njegovoj (Titovoj - o.a.) politici ravnoteže među jugoslavenskim nacijama kako bi ojačao
Muslimane nasuprot prevlasti Srba; ovo se slagalo i sa njegovom spoljnom

623
politikom savezništva sa nesvrstanim muslimanskim zemljama Bliskog istoka i sjeverne
Afrike, a nadao se i da će time oslabiti muslimanski fundamentalizam ako bi se
prihvatilo kao moguće da biti Musliman ne znači biti fundamentalista, pa čak ni
pripadati muslimanskoj religiji, već se može biti i ateista i komunista po uverenju, a
Musliman po nacionalnosti. Znao je da neće dobiti podršku od muslimanskih
fundamentalista, čak pre nego Što ga je Ajatolah Homeini proglasio ateistom i
progoniteljem islama” (Dž. Ridli, “Tito”, Biografija, Agencija “Mir”, Novi Sad, 1998.,
str. 366). Tako je Bojić izvrgao oštroj kritici Tuđmanova “domišljavanja” sračunata na
osporavanja nacionalnog identiteta Muslimana. Dakle, Titovim “političkim
makijavelizmom”, a ne iz perspektive historijski formirane i u jednom periodu
prikraćene i represijom nepriznate, nacionalne samosvijesti Muslimana, ne iz horizonta
konceptualne aksiologije Titove nacionalne politike, i Tuđman, i Dž. Ridli tumače
Titovo “kreiranje muslimanske nacije”. Time obojica, kao i drugi koji na sličan način
osporavaju nacionalni identitet Muslimana-Bošnaka, do kraja i bez ostatka čine
promašaj u nenaučriom proizvođenju “argumentacije” koja bi mogla ići u prilog tim
“teorijama”.
Iz takvih Bojićevih istraživačkih saznanja rasprostire se širok krug i raznovrstan
tematski dijapazon s obzirom na njegovu bogatu istraživačku praksu i plodnu naučnu
djelatnost. On je u toj praksi spoznavao pouzdane činjenice o tome kako, kada i zašto
su se Bošnjaci preimenovali u Muslimane; kakav je njihov položaj u Kraljevini SHS (od
1929. Kraljevini Jugoslaviji), kada nisu priznavani kao narod već svojatani,
“nacionalizirani”, podvrgavani asimilacijama i političkim utjecajima dviju susjednih
zemalja - Srbije i Hrvatske. Kada je “ukinut” njihov nacionalni identitet? O
Muslimanima u Drugom svjetskom ratu? O njihovom položaju u socijalističkoj
Jugoslaviji, naročito u periodu od 1946. do 1963. godine? To je vrijeme prije Drugog
svjetskog rata i u NOB-u “priznatog” i uspostavljenog, pa “ukinutog” i ponovo
“vraćenog” njihovog nacionalnog identiteta? 0 antimuslimanskoj kampanji u Srbiji i
Crnoj Gori? O izmišljanju “teorija” o njihovom porijeklu i imenu? 0 planovima za
podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske i planovima za uništenje
Muslimana-Bošnjaka? Na sva ta i mnoga druga pitanja čitalac će naći odgovore i na
stranicama
624 ove Bojićeve knjige. U njoj autor podrobno pretresa problem porijekla
Bošnjaka, iskazivanje njihovog identiteta, primanje islama, položaj kršćana u zemlji,
nastanak srpskih crkvenih institucija u XVI stoljeću, otpor protiv otuđenog sultana i
austrougarske okupacije, te pakao genocida i holokausta. On, dakako, obraća pozornost
i na strategiju zla koja se sručila na Bosnu i Hercegovinu i njegov starosjedilački narod.
 O Muslimanima se, kaže Bojić, govorilo i često pisalo u stereotipima. Prešutkivalo
se i negiralo sve pozitivno stoje taj narod vijekovima stvarao, a falsificirala se historija
ili prisvajala njihova prošlost, književnost, umjetnost, izmišljale razne “teorije” o
njihovom porijeklu, “pradedovskoj veri”, “turskoj krivci”, nepostojećem narodu po sudu
pretežnog dijela srpske historiografije, ali i po shvatanjiTekstremnih Hrvata.
Povjesničar Mehmedalija Bojić je rođen u Ključu 1923. godine. Gimnaziju je završio
u Sarajevu, a u Beogradu, gdje živi, diplomirao na Filozofskom fakultetu (Grupa za
istoriju). Učesnik NOR-a. Nakon II svjetskog rata radio u raznim štabovima i naučnim
institucijama u JNA. Bio je vise godina vojni diplomata. Penzionisan u činu pukovnika.
Fadil ADEMOVIČ

625
 SADRŽAJ
PREDGOVOR ......................... .......... ... .................. ..... 7
UVOD ............................................................... ... ... ..... 11
Porijeklo, širenje i rasprostranjenost muslimana u svijetu ...?: 11
Prvi dodiri Južnih Slavena sa islamom .... ..... ..t....... ... 12
Konfesionalni i etnički sastav muslimana u SFR Jugoslaviji 13
Organizacija Islamske zajednice.................................. 15

Prvi dio
BOSNA I HERCEGOVINA I BOŠNJACI (VII - XX VIJEK)
I - BOSNA U SREDNJEM VIJEKU.......... ........ .... .... 19
Porijeklo stanovništva, nastanak i širenje države i vjere 19
Uspon bosanske države i sučeljavanja Crkve bosanske i Katoličke
crkve 25
Unutarnji sukobi i borbe, pogromi bogumila (patarena) 30
Propast bosanske države-kraljevine .... ....................... 33
II - BOSNA i HERCEGOVINA U DOBA OSMANSKOG CARSTVA (1463-1878)37
Bosna u periodu uspona i širenja Osmanske
imperije -zbivanja od polovineXV do krajaXVI vijeka... 37
Osvrt na historiografiju susjednih zemalja o Bosni ..... 37
Zašto i kako je Bosna "šaptom pala” ............ ...... ...... 37
Vojna organizacija Bosanskog sandžaka i Bosanskog
pašaluka (ejaleta) ..... ... ........................................... 39
Seobe, kolonizacija i etničke izmjene u Bosni i
susjednim zemljama ........ .............. ... . ......... ......... 43
Prvi dodiri i proces širenja islama - razlozi i odnos
prema drugim vjerama ............................................... 45
Crkva bosanska i islam .................................................. 54
Utjecaj gradova na islamizaciju stanovništva ............... -55
627
Vlasi i islam ................................................................... 58
Naseljavanje Jevreja i njihov položaj ........................... 59
Položaj Katoličke crkve............................ .. ................ . 60
 Položaj i uloga Pravoslavne crkve od XV do XVIII vijeka... 61
Kraj širenja Osmanskog carstva, ravnoteža snaga i autonomno jačanje muslimanske-
bošnjačke vlastele - ratovi, bune i ustanci u XVII i XVIII vijeku .,
................................................................. . 62
Epske pjesme i balade .................................................. .....64
Bosna - neosvojiva tvrđava, društveno-politička i
odbrambena uloga i značaj sistema kapetanija ....... ... 67
Posljedice poraza pohoda na Beč - pogromi i seobe
muslimanskog stanovništva iž Ugarske i Hrvatske . 69
Ratovi, ustanci i bune u XVIII vijeku ................. ......... 72
Austrijsko-osmanski rat i odbrana Bosne (1737-1739) .... 75
Bošnjaci - elitni ratnici u osmanskoj vojsci i u Evropi
(XVI-XVIII vijek) ..... .............. ................... . ....... 77
Bune i ustanci Bošnjaka (XVH-XVIII) ......................... 78
Dubički rat (1788 - 1791) . .............. ............................. 80
Devetnaesti vijek - doba buna i ustanaka, buđenja
nacionalne svijesti, slom begovata i kraj osmanske vlasti .... 81 Prvi srpski ustanak u
Srbiji i bojevi sa Bošnjacima
(1804- 1812) ..... ...................................................... 81
Slom janjičara, ustanak Husein-kapetana Gradaščevića,
oslobođenje Bosne i postavljanje osnova bošnjačkomuslimanskog nacionalnog
programa .......................................................... ......84
Provođenje reformi i otpor Bošnjaka osmanizaciji zemlje 92
Omer-paša Latas i slom muslimanskobošnjačkog plemstva 95
Reforme Osman-paše u Bosni ....................................... 101
Književnost, nauka, likovna i dekorativna umjetnost,
arhitektura, muzika i obrazovanje u osmanskom dobu 103
628
KRAJ OSMANSKE VLADAVINE U BOSNI ............. 115
Ustanak srpskih seljaka u Hercegovini i Bosanskoj
krajini - (zlo)upotreba ustanika za ostvarivanje hegemonističkih ciljeva Crne Gore i
 Srbije (1875-1878) .... 115
Ustanak Muslimana-Bošnjaka, zbacivanje osmanske vlasti i obrazovanje prve
zajedničke vlade Muslimana,
Srba, Hrvata i Jevreja u Sarajevu ............. .... ..^„»,119
ODBRAMBENI RAT BOSNETHERCEGOVINE
PROTIV AUSTROUGARSKE INVAZIJE (1878) . 124
III - BOSNA i HERCEGOVINA U DOBA
AUSTRO-UGARSKE UPRAVE ................................ 129
Okupacioni sistem uprave i političko odvajanje
Bošnjaka od Istambula . ... ............ > ........ <...... 129
Ustanak Srba i Muslimana Hercegovine
(1881-1882) - uzroci i posljedice ..................... .... .. 132
Politička i kultumo-književna bitka za Bosnu i
Hercegovinu u doba Kalajevog režima (1882-1903) 134
Pretenzije Srbije i Hrvatske i bitke hrvatskih i
srpskih državnika, historičara, političara i književnika za osvajanje i potčinjavanje
Bosne i Hercegovine ...................................... 138
Preimenovanje naroda: umjesto Bošnjaci - Muslimani.
Politički i književno-kultumi preporod, pokret za vjersko-
prosvjetnu autonomiju i obrazovanje političkih
stranaka. Afirmacija muslimanske nacije ................ 143
Aneksija Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj,
iseljavanje muslimanskog stanovništva, stvaranje društava srpske i jugoslavenske
orijentacije .................................. ................... 147
Balkanski ratovi i njihove posljedice (1912-1913) ........ 152
Bosna i Hercegovina u Prvom svjetskom ratu .............. 153
Okončanje austrougarske vladavine, formiranje Narodne
vlade i ulazak srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu 156
629

IV - BOSANSKI MUSLIMANI U DRŽAVNOJ

ZAJEDNICI JUGOSLAVENSKIH NARODA (1918-1991)... 161 Nastanak i uređenje
 Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
i položaj M(m)uslimana (1918-1929) . ... ................. 161
Samoorganiziranje Muslimana i formiranje
Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) ..... 165

630
 Kampanja ža asimilaciju i “nacionaliziranje” Muslimana u
Srbe i Hrvate.... ...... ........ .... ... .... ....... i ... ....... ... 168
Položaj Muslimana u doba monarhističke diktature, komadanje Bosne i Hercegovine i
rušenje njenih historijskih granica (1929-1941) j .. . .171
Borba JMO i drugih snaga za autonomiju Bosne i Hercegovine, ubistvo Mehmeda
Spahe i sporazum Cvetković - Maček o podjeli Bosne (1929-1941) 176
V - BOSANSKI MUSLIMANI IDRUGI SVJETSKI RAT
(1941-1945).:.... ........................... .... ....... .. . ... .....,.,.,185
Aprilski rat, okupacija zemlje, stvaranje Nezavisne države;
Hrvatske, nasilna asimilacija Muslimana-Bošnjaka u Hrvate; uključivanje Bosne i
Hercegovine u NDH .................................. 185
Ustanak Srba (1941) ............... ................................... 188
Antifašističke rezolucije bosanskih Muslimana - osude
ustaškog fašističkog režima (1941)...... ...... ............. 190
Fašistički i nacistički genocid nad Mulimanima ........ 197
Genocid ustaškog režima i vlasti NDH ...................... 200
Genocid ravnogorskog četničkog pokreta - rijeka Drina
najveća grobnica Muslimana ... ............ ... ............. 205
Muslimani u raznim vojnim formacijama i politička
strujanja među njima .................................. ....... . .. 213
Titov narodnooslobodilački pokret i Muslimani.......... 219
Gubici stanovništva Bosne i Hercegovine u Drugom
svjetskom ratu ......................................................... 224
VI - SOCIJALISTIČKA JUGOSLAVIJA i BOSANSKI
MUSLIMANI (1945 - 1990) ....................................... 225
Bosanski Muslimani i njihov položaj u vrijeme
državno-centralističkog uređenja (1945 - 1966) ..... 225
Zaokret u tretmanu nacionalnog identiteta i afirmaciji
Muslimana .............................................................. 226
631
“Opredjeljivanje” Muslimana u “Srbe ili Hrvate” ili
“neopredijeljene” .................................................... 228
Početak ispravljanja pogrešnog stava Partije prema
nacionalnom identitetu Muslimana ....................... 235
 “Mladi Muslimani” i pitanje autonomije
Bosne i Hercegovine ......... ... ... ...... . .. ... ....... 237
Ustanak Muslimana u Cazinskoj krajini ......... ..... 240
Stanje i razvoj BoSfie i Hercegovine u poslijeratnom
periodu (1945-1965) ......................................... 240
Položaj Muslimana u periodu samoupravnog
socijalističkog sistema (1963-1990) ...... ... ....... 245
Proces postepenog napuštanja centralističkog
državnog uređenj a ................................ .. 251
Antimuslimanska kampanja u Srbiji. Podaci o
stvarnom procentualnom učešću bosanskih Srba,
Hrvata i Muslimana u vrhovnim tijelima Republike BiH iuSFRJ
............................................... .... ./. ..: ......... ... 253
Bosna i Hercegovina u svestranom privrednom i
društvenom usponu ’70-tih i ’80-tih godina. ..... .... 259
Preobražaj u kulturnom životu Bosne i Hercegovine 262
VII - RASPAD SFR JUGOSLAVIJE I ODBRANA
DRŽAVNOSTI I SUVERENITETA BOSNE I
HERCEGOVINE (1990-1991) ... .... ..... .. ............. 271
Raspad vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije. Vanjski
pokušaji rušenja državnosti Bosne i Hercegovine. Izbori i
obrazovanje vlasti vodećih nacionalnih stranaka -
SDA, SDS, HDZ-a ........................................ ..... 271
Obnavljanje rada KDM “Preporod” ........................ 283
Prvi višestranački izbori........................................... 284
Odnosi i držanje vladajućih stranaka, opozicionih partija
i grupa nezavisnih intelektualaca prema odbrani
632
državnosti BiH. Pokušaji lidera Srbije i Hrvatske
daje podijele ........................................................ 287
Pripreme, mjere i sprega Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Srpske demokratske
stranke (SDS) za oružano rušenje Republike BiH, njihovi politički i vojni planovi,
ubacivanje paravojnih formacija iz Srbije i Crne Gore i izazivanje ratnih sukoba 297

633
 Reagiranje i postupci republičkog vrha, muslimanskih lidera i opozicionih stranaka
prema izazovima JNA i SDS-a -objava Platforme o položaju BiH, formiranje
republičkog Kriznog štaba, usvajanje Memoranduma o suverenoj Bosni i
Hercegovini ........................................................ 315
Radi ostvarivanja strateškog ratnog plana “RAM”, vrh JNA organizira infrastrukturni
rat protiv Republike BiH, proglašava Slovence, Hrvate i Muslimane “kolektivnim
krivcima” za raspad SFRJ i čitavu JNA stavlja “u odbranu srpskog naroda”
.................................................................. ...320
Usvajanje Platforme Predsjedništva BiH o položaju BiH (14. oktobra ’91), prijeteća
izjava lidera SDS-a da će “Muslimani potpuno nestati” 325
Odluka Prvog kongresa SDA (krajem novembra ‘91) -
Bosna i Hercegovina kao modema građanska republika .... 333
Dogovori Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Odbijanje prijedloga Izetbegovićai
Gligorova 0 asimetričnoj federaciji ................335
Odnos zemalja Evropske zajednice i SAD-a prema jugokrizi . 342 S. Milošević - glavni
strateg i kreator politike rušenja
SFR Jugoslavije. Politika Tuđmanovog režima prema Bosni i Hercegovini 344
Pokušaj ostvarenja i krah “historijskg sporazuma između
Muslimana i Srba” ................................... .. ........ 351
Internacionalizacija jugo-krize i statusa Bosne i
Hercegovine - međunarodne konferencije (1991) 358
Izjava o neutralnosti BiH u ratu između Srbije i
Hrvatske, Haška deklaracija 0 Jugoslaviji........................... 360
Posljednji dani SFR Jugoslavije ................................. 365
VIII - MEĐUNARODNO PRIZNANJE NEZAVISNOSTI
REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE. POČETAK AGRESIJE I GENOCIDA
NAD
634
MUSLIMANIMA-BOŠNJACIMA(januar-maj 1992)............ 367
Prekid ratnih aktivnosti u Hrvatskoj. Prijedlog Badenterove
Arbitražne komisije Evropske zajednice 0 referendumu u Bosni Hercegovini 367
 Pitanje statusa BiH - najakutniji problem Evrope i Evropske zajednice. Formiranje
Međunarodne konferencije o BiH, ishodi njenih sastanaka u Sarajevu (14.
februara) i Lisabonu (21-22. februara),rezultat Prvomartovskog referenduma o
nezavisnosti i suverenitetu BiH, podizanje srpskih barikada u Sarajevu i drugdje
............................................................................
Četvrta Međunarodna konferencija o BiH (Brisel, 7-9. mart); i sadržaj “Briselskog
papira”. Deklaracija EZ i SAD o priznanju bivših ju-republika. Ishod Pete
Konferencije o BiH (16-18. mart, Sarajevo) i sadržaj ‘‘Sarajevskog papira”. Etnička
podjela i reagiranja političkih stranaka ...................
Kongres srpskih intelektualaca Srbije i BiH (27. mart, Sarajevo), usvajanje
Deklaracije - “velikosrpske doktrine” o tobožnjoj pravednoj podjeli BiH.
Zamjerka Evropi što “formalno i de facto priznaje status ‘muslimanske nacije’”
......................................... .’ ................. .......... ....
Šesta Međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini i njen ishod (Brisel, 30.
marta -1. aprila ’92) .......................
Dogovori (januara i februara ’92) Hrvatske i Srbije oko podjele BiH. Prenošenje rata
iz Hrvatske u BiH. Dolazak Glavnog štaba Mirovnih snaga za Jugoslaviju
(UNPROFOR) u Sarajevo. Sprega JNA i SDS paravojnih formacija. Teror i
zastrašivanja Muslimana ......
Koncentracija oružanih snaga JNA i paravojski u Bosni i Hercegovini
....................................................... ..
Početak agresije na suverenu državu Bosnu i Hercegovinu
©nutarnja i spoljnja agresija na BiH - početak
provođenja velikosrpskog ratnog plana “DRINA” i velikohrvatskih ratnih planova
i njihove međusobne borbe na ratištima Neretve, Kupreške visoravni i u Bosanskoj
posavini .................................................................
Formiranje fronta otpora oružanoj agresiji ................
Prva ratna djejstva s ciljem komadanja Bosne i
Hercegovine i provođenja genocida ......................
Proširivanje ratnog požara .......... . ........ .. ........... ...
 Napadi JNA i paravojnih formacija iz Srbije i Crne
Gore na muslimanska naselja i gradove u Semberiji i duž
rijeka Drine i Save - pogromi nesrpskog stanovništva 404
Ratnohuškačka propaganda iz Srbije ..... , .............. 406
Rušenje državnih stupova Republike BiH - SDS izaziva raspad jedinica milicije i
državne bezbjednosti (4. aprila), formira vlastiti SUP u Sarajevu i drugdje, a
Predsjedništvo BiH izdaje proglas o mobilizaciji jedinica Teritorijalne
odbrane, rezervne milicije i Civilne zaštite ........ 408
Bosna i Hercegovina najveći vojni logor u Evropi - organizacija, formacija, naoružanje i
jačina raznih vojnih i paravojnih formacija ........ 410
Bitka za Sarajevo - napadi Karadžićevih paravojnih; i, snaga, otpor “Patriotske
lige”, “Zelenih beretki” i dobrovoljaca. Masovan izlazak građana na ulice i
demonstracije za mir. Predsjedništvo BiH proglašava vanredno stanje. Štabovi
TO preuzimaju i organiziraju
odbranu zemlje ................................................... 415
Pokušaj stvaranja “Patriotskog demokratskog pokreta” 417
Priznanje nezavisnosti Republike BiH od Savjeta EZ
(6. aprila 1992.), SAD i niza drugih zemalja.
Međunarodna zajednica - OUN, EZ, KEBS, Islamska konferencija i gotovo čitava
svjetska javnost osuđuju
agresiju. Generalna skupština UN 22.maja‘92. aklamacijom prima Republiku BiH u
članstvo Ujedinjenih nacija................................ 420

Drugi dio - MUSLIMANI IZVAN Bosne i Hercegovine

I - MAKEDONIJA I M(m)USLIMANI (XIV-XX vijek) 427
Makedonija u doba osmanske vladavine i položaj
Makedonske pravoslavne crkve ........................... 427
Širenje islama i etnički sastav muslimana ................ 428
Konfesionalni
634 i etnički sastav ................................... 433
II - SRBIJA I M(m)USLIMANI (XIV-XX VIJEK) ... 435
Srbija u vrijeme osmanske vladavine i širenje islama 435

Položaj Srpske pravoslavne crkve .... .... ............ 437

 Položaj muslimana u Srbiji u doba oslobodilačkih ratova i
borbi za nezavisnost (XIX vijek) ............ ... .. 441
Čišćenje muslimanskog stanovništva u Srbiji .... 445
List “Bošnjak’4 akcija srpskog nacionaliziranja Muslimana... 452
Razvijanje posebne muslimanske nacionalne šVijčSti 454
Prvi balkanski rat i Muslimani ......... ... ............. 455
Položaj Muslimana u doba Kraljevine Srbije . ... 456
Položaj M(m)uslimana u Srbiji u doba Kraljevine SHS
(Jugoslavije) - planovi za njihovo iseljavanje 457
Položaj M(m)uslimana u Republici Srbiji (1945-1991)460
III - SANDŽAK IMUSLIMANI-BOŠNJACI
(REPUBLIKA SRBIJA).....,. ..... ... ............. ... .. 463
Raška - prvobitna srpska država i njeno širenje, vjere u Srba,
propast nemanjićke države, Novopazarski sandžak u
doba osmanske vladavine ................................. 464
Etničko porijeklo ............................................... 466
Položaj sandžačkih Muslimana-Bošnjaka u vrijeme
Kraljevine Srbije i Kraljevine SHS (Jugoslavije)........ 467
Muslimani-Bošnjaci Sandžaka u Drugom svjetskom ratu
i prvih decenija nakon oslobođenja .................. 469
Položaj Muslimana-Bošnjaka osamdesetih i početkom
devedesetih godina XX vij eka (1981-199 l)i formiranje Muslimanskog
nacionalnog vijeća Sandžaka (MNVS) ...... 471
Književna i kulturna prošlost sandžačkih
Muslimana-Bošnjaka ........................................ 475
IV-KOSOVO I M(m)USLIMANI (REPUBLIKASRBIJA).... 477
Iz prošlosti Albanaca ............................................. 477
Albanci i Kosovo u doba Osmanskog carstva ....... 477
Kosovo u sastavu Kraljevine Srbije i Kraljevine SHS 635

(Jugoslavije)... ... .............................................. 479

Položaj Albanaca i muslimana drugog etničkog
porijekla u Autonomnoj pokrajini Kosovo (1945-1991) 481
Gorani - Muslimani (Republika Srbija) ................. 483

636
 Muslimani-Bošnjaci na Kosovu ................................ 485
Turci - muslimani .. < .................................... ............ 487
Romi - muslimani .......................... ... ....................... 487
Brojno stanje stanovništva ........................... . ........... 488
V - CRNA GORA i M(m)USLIMANI (XV-XX Vijek) 489
Sažet pregled prošlosti (od VII do kraja XV vijeka) ................ 489
Širenje islama i Stara Crna Gora u doba osmanske vladavine . 490 Položaj Pravoslavne
crkve i odnos muslimana prema kršćanima.. 493 Odnos kršćanskih država i crkava prema
muslimanima .......... 493
Istraga “poturica” i odmazda Porte ........................... 495
“Za krst časni i slobodu zlatnu” i “Za vjeru Allahovu” -
Borba za oslobođenje Crne Gore .......................... 497
Začeci formiranja muslimansko-bošnjačke nacionalne svijesti.....498 Međunarodne
obaveze Crne Gore i stvarni odnosi
prema M(m)uslimanima ....................................... 500
Ekonomski i društveni položaj sandžačkih Muslimana u
vrijeme Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Jugoslavije
(1912-1941) ................ ... ..................................... 502
Sanđžački Muslimani i Drugi svjetski rat ................. 504
Ekonomski i društveni položaj Muslimana-Bošnjaka i njihovo
brojno stanje u SR Crnoj Gori (1945-1991)........................ 506
Antimuslimanskakampanja i “pradjedovska vjera” (1989-1991) ... 507 Formiranje
građanskih stranaka i Muslimanskog
nacionalnog vijeća Sandžaka (1990-1991) ............ 508
VI - HRVATSKA I M(m)USLIMANI (XV-XX vijek) '..511
Brojno stanje i dru'štveno-ekonomski položaj ............ 511
Znanstvenici raznih vrsta ............................................ 512
637
Vjerske, političke i kulturne institucije ......'. ............. 513
Hrvatske zemlje u doba osmanske vladavine te u sastavu
Bosanskog pašaluka (ejaleta)............c.i...................... 515
Islamizacija, migracije stanovništva i istrebljenje muslimana .519
 Uspostava granica - međunarodni ugovori .................. 521
Svojatanje i “nacionaliziranje” Muslimana-Bošnjaka . 522
Bosna i Hercegovina u sastavu NDH i njen
odnos prema Muslimanima-Bošnjacima ................. 524
Dogovori čelnika Hrvatske i Srbije za rušenje i podjelu Republike BiH - prenošenje rata
iz Hrvatske na teritoriju BiH ..........................527
VII-SLOVENIJA I M(m)USLIMANI (XV-XXvijek) ..... 531
Brojno stanje itlruštveno - ekonomski položaj M(m)uslimana 531
Slovenačke zemlje i muslimani od XV do XX vijeka
(sažet pregled) ........................................................ 532

Treći dio - BIBLIOGRAFIJA - IZVORI I LITERATURA 537

Četvrti dio - SKRAĆENICE, OBJAŠNJENJA,

SPISKOVI GEOGRAFSKIH POJMOVA, LIČNIH IMENA IHISTORIJSKO-
GEOGRAFSKIH KARATA.... 563

RIJEČ NA KRAJU .................................................... ... .. 619

Riječ-dvije o autoru i njegovom djelu .............................. 624

638
627