Karen Armstrong

Izdavač
buybook
Radićeva 4, Sarajevo
Tel: + 387 33 550-495
Fax: + 387 33 550-496
fabrikaknjiga@buybook.ba
www.buybook.ba

Za izdavača
Goran Samardžić
Damir Uzunović

Naslov izvornika
The Spiral Staircase, Karen Armstrong
Copyright © Karen Armstrong 2004
All rights reserved

PRIJEVOD S ENGLESKOG
Mirnes Kovač

IZVRŠNA UREDNICA
Vesna Bičić

UredniCA
Vesna Bičić

LEKTURA
Vlasta Brajković

korektura
Buybook

DIZAJN NASLOVNICE
Aleksandra Nina Knežević

DTP
Amir Hadžić

Štampa
Grafotisak, Grude
 Karen Armstrong

Spiralne stepenice
S engleskog preveo Mirnes Kovač

Sarajevo, 2010.
 Uvod

Ovo je nastavak moje prve knjige, Kroz uska vrata, u ko-

joj sam ispričala priču o sedam godina koje sam provela
kao rimokatolička redovnica. U samostan sam ušla 1962.
godine kada mi je bilo sedamnaest godina. Bila je to u
potpunosti moja vlastita odluka. Moja porodica nije bila
posebno pobožna, a moji roditelji su bili užasnuti kada
sam im rekla da se zanimam za religiju. Mislili su, posve
ispravno kako će se ispostaviti, da sam bila isuviše mlada
da načinim jedan takav važan izbor; međutim dozvolili
su sebi da ih uvjerim, jer su željeli da to što je moguće pri-
je izbacim iz svog sustava. Bila sam veoma poslušno dije-
te ali sam s nestrpljenjem i bez odlaganja željela isprobati
svoju sklonost, ne sačekavši čak ni polazak na fakultet,
što je bila draža opcija mojim roditeljima. Moja neuobi-
čajena odlučnost suočena s njihovim protivljenjem ih je
impresionirala. Bojali su se da bih svoje fakultetske godi-
ne mogla provesti u tvrdoglavoj upornosti i propustiti da
na najbolji način iskoristim šanse univerzitetskog života,
čeznući da sve to što prije završim kako bih mogla raditi
ono što sam istinski željela. I tako, 14. septembra 1962.
godine, spakovala sam torbe i pridružila se grupi od dva-
naest drugih djevojaka u novicijatu.
6 Spiralne stepenice / Karen Armstrong

Zašto sam bila toliko odlučna da načinim ovaj korak?

Motivacija koja leži iza ovakve vrste odluke uvijek je
kompleksna, a tu je bio i jedan broj isprepletenih razloga.
Istina je da sam u to vrijeme bila veoma stidljiva i zabri-
nuta zbog zahtjeva društvenog života odraslih. Među-
tim, premda religijski život može izgledati kao neka bla-
ža opcija, on je bio težak i da je to prosto bio neki način
bježanja ne bih izdržala više od nekoliko sedmica. Želje-
la sam pronaći Boga. Bila sam ispunjena oduševljenjem
i entuzijazmom tog septembarskog dana, ubijeđena da
sam se ukrcala na jedno duhovno putovanje, svojevrsnu
epsku avanturu, na čijem putu ću se riješiti konfuzija i
smetenosti svoje adolescentne ličnosti u beskonačnoj i
na koncu umirujućoj misteriji koju mi zovemo Bogom.
Budući da mi je bilo tek sedamnaest godina, zamišljala
sam da će se to desiti prilično brzo. Veoma brzo ću po-
stati mudra i prosvijetljena žena, i sva će strast utihnuti.
Bog više neće biti neka udaljena, zasjenjena realnost već
će imati jednu vitalnu prisutnost u mome životu. Vidjet
ću ga gdje god budem pogledala, a i sama ću se preo-
braziti, budući da će, kao što je to sv. Pavle kazao, moj
slabunjavi mali ego iščeznuti i Krist, Riječ Božija, će za-
živjeti u meni. Bit ću spokojna, puna veselja, nadahnuta
i nadahnjujuća – možda čak i svetica.
Ovo je bio, blago rečeno, jedan ekscentričan izbor
karijere. Bila sam praktično prva učenica iz svoje škole
(kojom je upravljao samostan) koja je postala redovni-
ca. Birmingham, moj rodni grad, bio je jedno materija-
lističko mjesto gdje je carovao novac. Većina moje bliske
rodbine i prijatelja bili su zbunjeni ovim – čak malo i
ljuti – a ja sam se, naravno, raspojasala u smislu da sam
odskakala od uobičajenog i bila upravo to, nešto malo
 Karen Armstrong / Spiralne stepenice 7

drugačija. Ali možda sam bila daleko više usklađena sa

svojim vremenom nego što sam shvatala, pošto su mno-
gi iz moje generacije, rođeni u posljednjim godinama ili
odmah nakon Drugog svjetskog rata, imali iste nedovr-
šene žudnje za transformacijom. Postratna Britanija nije
bila lagodno mjesto za odrastanje. Mi možda jesmo po-
razili Hitlera, ali nas je rat uništio. Britanija je sada bila
drugorazredna sila, a hrana, odjeća i nafta bile su strogo
racionalizirane dobrim dijelom sve do 1950-ih godina.
Budući da su hiljade kuća bile uništene tokom Blitza, na
sceni je bila teška stambena kriza. Naši gradovi su bili
puni ožiljaka, opustošenih bombardovanih mjesta i ispu-
njeni ogromnim gomilama ostataka od ruševina. Centar
Birminghama nije u potpunosti obnovljen sve do vreme-
na kada sam ja trebala krenuti u samostan. Nakon rata
Sjedinjenim Državama smo dugovali tri milijarde funti,
naša imperija se rasformirala, i premda su nas kljukali
filmovima koji su slavili britansku izdržljivost i pobjedu,
niko izgleda nije bio spreman da se suoči s neugodnim
činjenicama, i odluči kakva bi naša buduća uloga u svi-
jetu trebala biti. Mladi Britanci, poput mene, koji su do-
stigli zrelost u ovoj tmurnoj zbrci štednje, obuzdavanja,
nostalgije, frustracija i uskraćivanja, željeli su ne samo
jedan drugačiji svijet, već da se i sami promijene.
Godine 1948, 60 procenata Britanaca ispod trideset
godina starosti željelo je emigrirati; željeli smo biti negdje
drugdje. Otuda je dolazio, kao što to objašnjava histori-
čar muzike Jon Savage u knjizi England’s Dreaming: the
Sex Pistols and Punk Rock (1991), taj kvazireligijski žar
nadahnut pločama rokenrola koje su padale poput mane
s neba između 1954. i 1959. godine na zemlju koja nije
imala nikakve afro-američke muzičke tradicije. Činilo se
8 Spiralne stepenice / Karen Armstrong

kao da drska pobuna i seksualna eksplozivnost ovih ploča

obećavaju jedan novi svijet. One su bile “tako transfor-
mirajuće” da niko ko ih je slušao nije mogao naći jezik
kojim bi ih objasnio osim kroz same fraze pjesama, koje
su govorile nepoznatim jezikom: A Wop Bop A Loo Bop,
Be Bop A Lula. Ljudi su za neku ploču znali kazati: “Ba-
cila me!”, kao da su bili magično premješteni bez ikakvog
vlastitog napora na drugo mjesto. U svijetu omađijanom
rokenrolom niko nije morao služiti vojsku ili slušati be-
skonačne priče o ratu. Ljudi su mogli odbaciti samožrtvo-
vanje koje su propovijedali njihovi roditelji, živjeti žesto-
ko, raspušteno, seksati se, trošiti slobodno i “činiti što su
više i čim prije mogli”.
Ovo možda izgleda kao neki daleki vapaj iz samostana.
Ali, na svoj način, dijelila sam ono što Savage naziva “si-
linom prvog puta” moje generacije. Surovi, uznemirujući
puls rokenrola bio je prodro i u moju samostansku školu,
iako ja nisam bila niti sposobna niti spremna odgovoriti
njegovim pozivima. Nije mi se dopadalo biti tinejdžerka
1950-tih. Bila sam nezgrapna, klasična štreberka i neomi-
ljena među mladićima. Izgledala sam apsurdno u odnosu
na modu tog vremena: široke nabrane suknjice, uredni
poni repići, natapirane beehive frizure. Godinu dana prije
odlaska u samostan, 1961, roditelji su me pokušali od-
govoriti od mojih namjera nagovarajući me da odem na
zabavu mladih u birmingemsku Katoličku školu plesa.
Bila je to jedna užasna neugodnost. Spakovana u krutu
brokatnu odjeću, sa suknjom koja je agresivno stršila, še-
pala sam stopalima zgnječenim u mučnom paru ružiča-
stih uprljanih cipela s dugim oštrim špicem. U nekoliko
navrata kada sam bila pozvana da plešem, i svirepo pro-
vedena kroz quickstep, waltzer i fox-trott uz krdo ostalih,
 Karen Armstrong / Spiralne stepenice 9

osjećala sam se poput nekog zatvorenika koji hoda ukrug

i unaokolo oko dvorišta za vježbe. U jednom trenutku,
moj partner i ja smo napustili glavnu prostoriju i na de-
set blaženih minuta uspjeli umaknuti. Nismo radili ništa
zabranjeno; nismo pušili, pili alkohol ili se ljubili – samo
smo sjedili na stepenicama i razgovarali – međutim jedan
prijatelj moje majke me je zgrabio i nasilu vratio u plesnu
salu. Osjećala sam se poput neke viktorijanske djevojke
koja se na neki način iskompromitovala. Život je morao
biti nešto više od svega ovoga.
Naravno, postojale su alternative. Govorili su nam da,
u okvirima razumnih granica, možemo raditi šta god po-
želimo: možemo studirati, putovati i “ganjati” karijeru –
sve dok se ne udamo. I premda sam ja imala averziju od
užasne budućnosti da završim kao neka stara djevojka, ni
brak nije izgledao nimalo dopadljivo, pošto je većina žena
koje sam znala život provodila neprestano čisteći, kuhajući
i perući, u poslovima od kojih mi je muka i dan danas.
Kada je moj otac zapao u poslovne probleme, majka se
uhvatila posla, i otpočela je interesantnu karijeru pri me-
dicinskoj školi Birmingemskog univerziteta. Mogla sam se
osvjedočiti kako je procvjetala u tom novom ambijentu, ali
kuhanje i pranje se i dalje moralo raditi. Nasuprot tome,
redovnice su izgledale izvanredno neopterećene. Nisu
imale muškarce da im govore šta da rade, vodile su svoj
vlastiti život, i bavile su se, po svoj prilici, višim stvarima.
Ja sam osjećala potrebu za tom radikalnom slobodom.
Tragala sam za nekom vrstom transformacije koju su
drugi tražili u rokenrolu, opciji koja je za mene bila za-
tvorena. Kao učenica škole kojom je upravljao samostan
bila sam zaštićena od kulture ulice, i živjela sam u ne-
kom odvojenom svijetu od većine svojih sunarodnjaka i
10 Spiralne stepenice / Karen Armstrong

sunarodnica. U 1950-im godinama većina ljudi u Brita-

niji su pridavali neku formalnu važnost religiji, ali katoli-
čanstvo je bilo van granica prihvatljivog. Njegove ekstra-
vagantne statue s krvarećim srcima i krunama od trnja,
latinski ritual, irski svećenici, i njegova orijentacija prema
Rimu činila ga je u velikoj mjeri nebritanskim, te stoga
sumnjivim. Katolici su živjeli u samonametnutim “geti-
ma”: zajednički smo se socijalizirali, išli u odvojene škole,
nismo prisustvovali protestantskim službama, i bili smo
učeni da se držimo podalje od “ne-katoličkog” mainstrea-
ma. Kao jedan od rezultata ovakvog odrastanja, mislim da
se mnogi od nas nikada nisu osjećali u potpunosti Engle-
zima, i još uvijek se osjećaju autsajderima u britanskom
društvu. Glava mi je bila puna predodžbi iz katoličanstva,
života i primjera njegovih svetaca, te častoljubivog teatra
njegove liturgije. I ja sam također željela da budem “po-
slana” da iskusim neku vrstu ekstaze koja će me izdići u
jednu drugačiju dimenziju, da odem na neko drugo mje-
sto, i živim autentičnije nego što je izgledalo moguće u
svijetu koji sam poznavala. Poput svojih vršnjaka, koji su
opasno dangubili u kafiću El Sombrero u Birminghamu,
i ja sam također mogla odbaciti vrijednosti savremenog
društva. Samostan se činio jednom radikalnom i odvaž-
nom solucijom. Stoga, dok su moji vršnjaci “izlaz odabi-
rali” odlaskom u hipi komune, eksperimentišući s dro-
gama koje su im razarale um, ili pokušavali promijeniti
svijet politički, ja sam tražila intenzitet i transformaciju u
životu redovnice.
Izlišno je i govoriti, samostan nije bio ono što sam
očekivala. U njeg sam ušla 1962. godine kao gorljiva,
idealistička, aljkava, nerealna i nezrela tinejdžerka, i na-
pustila ga sedam godina kasnije, pretrpjevši jedan blagi
 Karen Armstrong / Spiralne stepenice 11

živčani slom, neshvatljivo slomljena i razorena. Za ovo

nikog nisam krivila, čak sam pretpostavljala da je fija-
sko bio u potpunosti rezultat mog vlastitog ponašanja.
Otisnula sam se u religijski život u jednom naročito teš-
kom trenutku, jer su moji pretpostavljeni bili involvirani
u jedan bolan period promjene, i pokušavali su razluči-
ti šta tačno znači biti redovnica u modernom društvu.
Katolička crkva također je tragala za transformacijom u
postratnom periodu. Za vrijeme prvih nekoliko mjeseci
mog boravka u samostanu, u Rimu je bio sazvan Drugi
vatikanski koncil. Njega je sazvao papa Ivan XXIII da ši-
rom otvori prozore Crkve i omogući svježem zraku mo-
dernosti da prostruji prašnjavim hodnicima Vatikana.
Jedno od područja kojeg su se koncilski oci dotakli
bio je vjerski život kojemu je urgentno trebala reforma.
Mnogi redovi su se zaglavili u kolotečine tradicionalnosti.
Običaji koji su savršeno imali smisla u devetnaestom sto-
ljeću, kada je osnovana moja zajednica, sada su izgledali
despotski i neprirodno. Vježbe koje nisu imale nikakvu
suštinsku duhovnu vrijednost, već su bile kulturološke
relikvije viktorijanskog doba, stekle su sveti značaj, a pro-
mjena se smatrala ravnom izdaji. Koncil je od vjerskih re-
dova zahtijevao da se vrate na izvorni duh svojih osnivača,
koji bijahu muškarci i žene od pronicljivosti i stvaralačke
imaginacije, inovatori i pioniri, a ne zaštitnici statusa kvo.
Trebaju stoga i redovnice i fratri dopustiti okrepljujućem
duhu promjene da preplavi njihove samostane; trebaju
izbaciti van naslage otpada koji se akumulirao tokom go-
dina i izraditi novi životni stil usklađen s vremenom.
Ovo se međutim pokazalo kao preteška zadaća. Re-
dovnice su morale odlučiti šta je suštinsko u njihovom
Pravilu, a potom ovo prevesti u jezik sadašnjice. Međutim,
12 Spiralne stepenice / Karen Armstrong

i one same su bile oblikovane po starom režimu i isto

tako mnoge od njih su ustanovile da ne mogu razmišljati
na bilo koji drugi način. Mogle su modernizirati svoju
odjeću, ali nisu mogle promijeniti navike svojih umova
i srca. One su se formirale kroz obuku pažljivo kreiranu
u nekom drugačijem svijetu i osmišljenu da traje čitav
životni vijek. Za neke, ovo je bilo vrijeme velike muke.
Gledale su kako jedan njegovani način života nestaje dok
se u isto vrijeme ništa jednake vrijednosti nije pojavljiva-
lo da to nadomjesti. Ja sam vjerski život napustila 1969.
godine, malo prije masovnog egzodusa religioznih ljudi
koji su napustili samostane i manastire poput jata ptica
selica tokom 1970-ih godina. Intenzivne diskusije koje
su pratile reforme navele su ih da pod znak pitanja dove-
du sve, čak i svoj vlastiti poziv. Ovo je, vjerujem, bio je-
dan zdrav razvoj događaja. Naslov moje prve knjige Kroz
uska vrata potiče iz jednog teksta u Evanđelju po Mate-
ju, u kojem Isus govori svojim učenicima da će “samo
jedna mala skupina” pronaći ta uska vrata koja vode u
život. Do kraja svog sedmogodišnjeg boravka u samosta-
nu, došla sam do zaključka da samo jedan iznimno mali
broj ljudi može živjeti u skladu sa zahtjevima života koji
traži potpuno potčinjavanje ega i samoodricanje koje je,
s tugom sam zaključila, bilo van mojih mogućnosti. Po-
znavala sam redovnice koje su na lijep način kao svetinju
čuvale ovaj ideal, ali sam shvatila da ja nisam tog kalibra.
Pretpostavljam da su se i mnogi od onih koji su vjerski
život napustili 1970-ih suočili s ovom teškom istinom.
Dakle, ja sam u samostan stigla u tom jednom muč-
nom trenutku, i bit ću jedna od posljednjih koja je obu-
čavana prema starom sistemu. Reforme koje je pokrenuo
Vatikanski koncil za mene su stigle jednostavno previše
 Karen Armstrong / Spiralne stepenice 13

kasno. A tradicionalni režim sam iskusila u njegovom

najgorem obliku. Mlada redovnica tih dana morala se
podvrgnuti dugom periodu intenzivne pripreme. U
mom redu, prvih devet mjeseci smo provodile kao po-
stulantice, noseći jednu umjerenu crnu haljinu s male-
nim bijelim velom i praktikovale smo odabrane dijelove
Pravilnika. Postulat je bio probno razdoblje, oblikovano
tako da ispita našu odlučnost i oko polovice djevojaka
je ispalo. Moram naglasiti da nikada nije bilo nikakvog
pritiska da se ostane. Sve mi smo znale da u bilo koje
vrijeme možemo slobodno napustiti samostan i često bi
se dešavalo da neka djevojka bude poslata kući jer je bilo
jasno da nije podesna za samostanski život.
Na kraju perioda od devet mjeseci dobile smo habit i po-
čele dvogodišnji period novicijata. Ovo je bio poseban
period kušnje, i često su nam govorili da ukoliko to ne
budemo doživljavale kao nešto gotovo nepodnošljivo, da
se ne trudimo dovoljno marljivo. Stoga su moji nadređe-
ni sa mnom mogli biti oduševljeni budući da sam dobar
dio vremena u novicijatu provodila u suzama. Kao da su
nastojale da se odbrane od nepoželjne promjene godi-
nu dana prije mog dolaska, imenovale su jednu napose
konzervativnu redovnicu za upraviteljicu novicijata. U
knjizi Kroz uska vrata nazvala sam je majka Walter. Ona
je bila nepokolebljivo predana starim metodama i oži-
vjela je mnoge discipline koje su njene dvije prethodnice
odbacile kao nepogodne za djevojke dvadesetog stoljeća.
Sistem koji je ona osmislila, sada vjerujem, bio je kraj-
nje nezdrav, ali sam se ja u njega bacila pošto sam bila
ubijeđena da što ga više budem sprovodila, to će me on
prije dovesti do Boga. Mnogo kasnije, rečeno mi je da je
nekoliko redovnica bilo zabrinuto za ono što se događalo
14 Spiralne stepenice / Karen Armstrong

u novicijatu tokom tih godina. Kao što ću objasniti u

prvim poglavljima ove knjige, sistem je bio neka vrsta
treninga izdržljivosti. Bio je osmišljen da nas nepovratno
promijeni i učinio je to – u mom slučaju, na gore. Pret-
postavljam da je taj pritisak nametnula majka Walter,
dakako, budući da je pri kraju mog novicijata ublažila
neke od svojih drakonskih inovacija. Stigla je jedna nova
grupa iskušenica koje su bile starije i imale više životnog
iskustva od moje grupe, te se one prosto nisu povinovale
nekim od njenih svirepijih pravila. Ali, s druge strane, za
mene je promjena stigla isuviše kasno.
K tome i sama majka Walter je prolazila kroz bolnu
transformaciju, gledajući kako se odbacuju vjerske prak-
se koje je poznavala i voljela toliko dugo. Za nju je to mo-
rao biti period velike patnje. Naravno, nikada mi to ne bi
palo na pamet u to vrijeme, ali sada pretpostavljam da
ona nije bila veoma inteligentna i stoga nije bila u stanju
shvatiti efekat nekih svojih postupaka. Sjećam se da sam,
pri kraju svog novicijata kada nas je divljački napala za
ono što je smatrala propustom u pokornosti, najednom
“pukla” i rekla joj da ja više ne znam šta je ustvari po-
kornost. “Mi se izgleda njišemo poput nekog klatna iz
jedne krajnosti u drugu”, prigovorila sam protestvujući,
“iz jednog nereda u drugi! Jednog dana ćemo biti izgrđe-
ne što se apsolutno ne pokoravamo slovu, ma kako ap-
surdna ta naredba mogla biti, a sljedećeg ćemo dana biti
u neprilici zato što se jesmo slijepo pokorile umjesto da
smo iskoristile svoju inteligenciju i pokazale inicijativu!
Šta mi ustvari trebamo činiti? Šta je pokornost?” Iznena-
dila sam samu sebe, budući da nismo smjele na ovakav
način provocirati naše pretpostavljene, posebice dok su
nas prekorijevali. Moje drugarice iskušenice u strahu su
 Karen Armstrong / Spiralne stepenice 15

buljile u mene, u očiglednom iščekivanju gromoglasnog

protuudarca. Ali majka Walter je izgledala šokirano, i
na trenutak sasvim ostala bez riječi. Ubrzo je došla sebi,
međutim grdnja kojom me izgrdila nije bila na nivou
njenog uobičajenog standarda oštrog vrijeđanja. Ali to-
kom onih nekoliko sekundi, dok je preturala po glavi
u potrazi za nekim podesnim odgovorom, gotovo sam
mogla vidjeti tu neku nemilu i nepoželjnu pronicljivost
kako probija do površine njenog uma, i prisiljava je da
preispita mudrost svojih metoda obuke, na način koji,
možda, nikada ranije nije učinila.
Unatoč mojim poteškoćama, bilo mi je dozvoljeno da
izreknem zavjete na siromaštvo, čednost i pokornost na
pet godina 25. augusta 1965. godine. Bio je to trijumfa-
lan dan. Osjećala sam, poput heroja u nekom mitu, kao
da sam prošla kroz iskušenje i da stvari mogu jedino ići
nabolje. Uskoro ću se riješiti pritisaka i napetosti koji su
moj život učinili tako mizernim. Sada ću veoma brzo po-
stati zrela i sveta, a za pet godina, ako sve bude išlo kako
treba, izreći ću konačne zavjete kojim ću se obavezati
prema zajednici doživotno.
U početku stvari su doista išle dobro. Nakon novicija-
ta napustile smo Matični dom samostana u Sussexu i otiš-
le u London na dvije godine podrobnije obuke, poznate
kao skolastikat. Tokom novicijata bile smo usredsređene
na naše duhovne živote. Većinu vremena smo provodile
učeći o molitvi i značenju našeg Pravila. Ironično, imajući
u vidu moju averziju prema kućnim poslovima, također
smo provodile dane radeći jednostavne, fizičke poslove,
iako nam je u drugoj godini bilo dozvoljeno da pomalo
čitamo teološku literaturu. Međutim, u skolastikatu smo
otpočele profesionalnu obuku. Budući da je naš red bio
16 Spiralne stepenice / Karen Armstrong

posvećen obrazovanju katoličkih djevojaka, većina nas je

bila predodređena da postanemo učiteljice u jednoj od
mnogih škola kojima je upravljala zajednica. Već sam
bila završila potrebne maturske uvjete za fakultet i odlu-
čeno je da sada treba da se spremam za prijemne ispi-
te da bih konkurisala na Univerzitet Oxford, gdje je red
slao redovnice od vremena kada je ženama dozvoljeno
da stiču diplome. Narednih dvanaest mjeseci pohađala
sam predavanja i časove u “pripremnom” blizu Marble
Archa. Predmet mog studiranja bila je engleska književ-
nost. To je značilo da sam morala polagati dva trosatna
ispita iz književnosti, jedan iz engleskog jezika i filozofije,
dva ispita iz prevođenja – jedan iz latinskog, a drugi iz
francuskog – i jedan ispit iz općeg znanja. Uživala sam
u tome. Po prirodi sam student i ništa mi nema draže od
zaranjanja u gomilu knjiga. Nakon godina turobnog ro-
bijanja radeći na kućnim poslovima, za mene je ovo bio
raj. Također sam uzela i dopisni kurs iz teologije, Svetog
pisma i crkvene historije.
U jesen 1966. godine izašla sam na prijemne ispite
na fakultetu St. Anne na Oxfordu, položila prvi krug,
pozvana na intervju, i na moje i veliko oduševljenje mo-
jih nadređenih, uspjela dobiti mjesto na studiju. Godine
1967. nakon završetka skolastikata stigla sam u Cherwell
Edge u ulici South Parks, koji je bio oksfordski samostan
moga reda, kako bih počela svoje univerzitetske studije.
A moj život, on se počeo raspadati.
Na intelektualnoj razini sve je išlo divno. Živjela sam
u samostanu, ali sam predavanja i vježbe pohađala s dru-
gim studentima i išlo je veoma dobro. Dobila sam od-
lične ocjene na pripremnim ispitima koje smo polagali
u proljeće 1968. godine, osvojila Nagradu univerziteta,
 Karen Armstrong / Spiralne stepenice 17

i bila nagrađena fakultetskom stipendijom. Zasad, za-

dovoljavajući napredak. Ali kao vjernica osjećala sam se
rastrgana na dvoje. Moja starija pretpostavljena se oštro
protivila novim idejama, i s njom sam se vatreno svađala
tokom cijele godine. Sigurno da sam i sama bila prilično
arogantna, međutim gotovo nemoguće mi je bilo logički
i ispravno razmišljati na fakultetu, gdje su me bodrili da
sve propitujem, a potom kada se vratim u Cherwell Edge
isključiti tu sposobnost kritike koju sam razvijala i po-
stati poslušna mlada redovnica. Strogo akademsko obra-
zovanje koje sam sticala na univerzitetu mijenjalo me je
temeljito u istoj mjeri u kojoj je to vjersko oblikovanje
činilo u novicijatu, a ta dva sistema su izgledala nepo-
mirljivo. Također, sve me je više pogađala emocionalna
hladnoća kojom su bili ispunjeni naši životi. Ovo je bilo
jedno od područja samostanskog života koje je najočaj-
nije trebalo reformu. Prijateljovanje nije bilo odobrava-
no, a atmosfera u samostanu je bila hladna i ponekad
neprijatna. Sve više mi se činilo da se ona nemjerljivo
daleko odmaknula od duha evanđelja.
I pored toga, ja sam se svirepo borila da izdržim.
Malo je reći da nisam željela odustati. Sama ideja povrat-
ka u sekularni život ispunjavala me strahom. U početku,
nisam čak mogla ni razmatrati ovu opciju koja je bila
opasana svom silinom tabua. Međutim ovo okruženje je
uzelo svoj danak i u ljeto 1968. godine ja sam doživjela
potpuni kolaps. Sada je svima nama bilo jasno da neću
moći nastaviti. Na kraju su svi prema meni bili neobično
ljubazni, što je, na neki način, sav taj slučaj učinilo još
potresnijim. Daleko lakše je bilo sve to ljutito napustiti u
nekom žaru pravednog gnjeva. Međutim, moje pretpo-
stavljene su mi dopustile da uzmem sebi vremena koliko
18 Spiralne stepenice / Karen Armstrong

god mi je trebalo da odlučim. Vratila sam se na fakultet,

i nakon perioda dubokog samopropitivanja uputila sam
zahtjev za odrješenje od svojih zavjeta, koje je iz Rima
stiglo krajem januara 1969. godine.
Pisanje knjige Kroz uska vrata nekih dvanaest godina
kasnije bilo je iscjeliteljsko iskustvo. Ono me natjeralo da
se suočim sa svojom prošlošću i iz toga sam mnogo nau-
čila. Najvažnije, shvatila sam koliko je dragocjen i koliko
me je oblikovao ovaj period mog života, i da ga, unatoč
mojim problemima, nizašto na svijetu ne bih propustila.
Potom sam pokušala napisati nastavak, knjigu Početak svi-
jeta koja je objavljena 1983. godine. To je najgora knjiga
koju sam ikada napisala i zahvalna sam što mogu kazati da
se već dugo vremena ne može naći na policama knjižara.

Kao što sam naslov govori, ova druga knjiga bila je

pokušaj da ispričam priču o svom povratku u sekularni
život. Međutim, bilo je isuviše rano pisati o tim krajnje
bolnim, čak traumatičnim, godinama. Tek sam se počela
oporavljati i zasigurno nisam bila spremna valjano sa-
gledati ovu fazu svog života. Gotovo istog trenutka kada
sam poslala rukopis izdavačima, moj život se u potpuno-
sti promijenio na najneočekivaniji način. Otpočela sam
raditi u jednoj posve drugačijoj oblasti, što me je odvelo
smjerom koji nikada nisam mogla ni zamisliti. Kao re-
zultat, godine od 1969. do 1982, koje sam pokušala opi-
sati u ovim memoarima, dobile su jedno potpuno druga-
čije značenje. U tom prvom, loše osmišljenom nastavku,
pokušala sam pokazati da sam samostan u potpunosti
ostavila iza sebe, uklonila havariju i završila teško razdo-
blje svog života prelaskom u potpuno sekularno bivstvo-
vanje. Doista sam bila “krenula iz početka”.
 Karen Armstrong / Spiralne stepenice 19

Međutim, tako nešto nisam bila učinila. Kao što to

ovaj put pokušavam pokazati, nikada se u potpunosti ni-
sam uspjela integrirati u “svijet”, premda sam to zacijelo
pokušala učiniti. Unatoč svojim najboljim nastojanji-
ma, u nekoliko važnih segmenata ostala sam autsajder.
Daleko bliža istini sam bila na kraju knjige Kroz uska
vrata kada sam prorekla da ću, na neki način, cijeli svoj
život biti redovnica. Naravno, istina je, govoreći površ-
no, moj sadašnji život je svjetlosnim godinama udaljen
od samostanskog iskustva. Imam drage prijatelje, lijepu
kuću i novca. Putujem, mnogo se zabavljam i uživam u
dobrim stvarima života. U svemu ovome nema ništa re-
dovničkog. Ali, premda sam pokušala nekoliko različitih
karijera, vrata bi se uvijek zalupila preda mnom sve dok
smiraj nisam našla u svom sadašnjem usamljeničkom
životu, pišući, razmišljajući i govoreći gotovo po cijeli i
svaki dan o Bogu, religiji i duhovnosti. U ovoj knjizi sam
pokušala pokazati kako je do ovoga došlo i šta to znači.
Čim je bila objavljena, shvatila sam da je knjiga Poče-
tak svijeta bila greška i da ću je vjerovatno jednog dana
morati nanovo napisati. To nije bio vjerodostojan zapis.
Ne zbog toga što se događaji koje sam prepričala nisu
desili, već zbog toga što knjiga nije ispričala kompletnu
priču. Izdavači su smatrali da se u njoj na prošlost ne bih
trebala osvrtati kao neka intelektualka. Stoga sam mo-
rala izbaciti svaku vrstu “učenog” prikaza. Nije moglo
biti govora o knjigama i pjesmama, naprimjer, i dakako
nikakvih teoloških rasprava o prirodi Boga ili svrsi mo-
litve. Trebala sam se držati vanjskih događaja kako bih
priču učinila dramatičnom i pristupačnom. Također mi
je rečeno da se predstavim u što je moguće pozitivnijem
i veselijem svjetlu, i, pošto sam u sebe kao pisca bila još
20 Spiralne stepenice / Karen Armstrong

uvijek nesigurna, i pretpostavljala da moji izdavači zna-

ju šta čine, ja sam postupila u skladu sa svim ovim za-
htjevima. Ali ono što je najvažnije, ja sam željela da ovaj
veseli autoportret bude istinit. Bio je to, prema tome, je-
dan ogled u zadovoljavanju podsvjesnih želja, i kao što
se moglo pretpostaviti, rezultat je bio prilično grozan.
Danas, jedva mogu podnijeti i da pogledam u Početak
svijeta, koji u sebi ima tako srdačan, naprasit i uporno
ekstrovertan ton. To je kao da čitam svoju životnu priču
onako kako bi je ispriča komičarka Ruby Wax.
Stvarnost je bila mnogo drugačija. Tokom tih godi-
na, ja sam naime uveliko živjela u nekom svom svijetu,
a vanjskom svijetu sam prilazila uglavnom korištenjem
knjiga i ideja. U izvjesnoj mjeri to još uvijek činim. I ni-
sam bila neka vesela i pozitivno ozarena djevojka. Većinu
vremena sam bila povučena, ogorčena, iscrpljena, upla-
šena i bolesna. A dok sam pisala Početak svijeta posebno
sam bila uplašena – i to s razlogom, jer je moja karijera
ponovno doživjela kolaps i budućnost mi je izgledala
sasvim neizvjesno. Knjiga je bila loše koncipirana, i nije
mogla biti ništa drugo doli neka vrsta izobličenja jednog
važnog i u konačnici vrijednog perioda u mom životu.
I tako sam odlučila pokušati ponovno. S vremena na
vrijeme svi mi bismo se možda trebali na trenutak zausta-
viti kako bi se suočili s našom pošlošću, jer ona mijenja
svoje značenje kao što se i okolnosti mijenjaju. Ponovni
pogled na moju priču me začudi u smislu kako je to sve
ispalo. Sada mi je drago da nakon svega nisam prosto “ot-
počela svijet”. Umjesto toga desilo se nešto interesantnije
– ili barem ja tako mislim. T. S. Eliotova Čista srijeda, niz
od šest pjesama koje prate tok duhovnog oporavka, bila
je središnja inspiracija mome putovanju. Čista srijeda ili
 Karen Armstrong / Spiralne stepenice 21

Pepelnica je prvi dan korizme. Katolici se posipaju pe-

pelom po čelu da bi se podsjetili na svoju smrtnost, jer
jedino kada postanemo potpuno svjesni krhkosti koja
je prirođena samoj našoj prirodi, možemo početi našu
potragu. Tokom korizme, kršćani započinju šestodnev-
ni period strpljivosti i razmišljanja koji vodi preporodu
Uskrsa – života koji na početku nismo mogli ni zamisliti.
U Eliotovoj Čistoj srijedi, mi gledamo pjesnika kako
se bolno uspinje uz spiralne stepenice. Ova slika se odra-
žava kroz uvijajuće rečenice stiha, koje se često obrću
same oko sebe, ponavljajući iste riječi i fraze, naizgled
praveći mali pomak, ali ipak čvrsto gurajući naprijed.
Moj vlastiti život je napredovao upravo na isti način.
Godinama je sličio tom teškom korizmenom putovanju,
ali bez Uskrsa na vidiku. Vukla sam se unaokolo u be-
smislenim krugovima, prekrivajući isto tlo, ponavljajući
iste greške, posve nesposobna da vidim gdje sam išla. A
ipak, cijelo vrijeme, iako to nisam shvatala, polako sam
se uspinjala iz te tame. U mitologiji, stepenice često sim-
boliziraju proboj na novi stupanj svijesti. Dugo vreme-
na sam prihvatala kao tačno da s religijom bijah završila
zauvijek, ali bez obzira na to, na kraju, čudni i naizgled
neobuzdani obrti u mom životu odveli su me u takvu
vrstu transformacije koja je, sada u to vjerujem, ustvari
upravo ono za čim sam tragala prije toliko godina kada
sam spakovala svoj kofer, ušla u samostan i krenula da
pronađem Boga.

Napomena: Neki likovi u ovim memoarima nose stvarna

imena. Oni koji su više voljeli anonimnost nose pseudo-
nime.
22 Spiralne stepenice / Karen Armstrong

Jer nemam nade okrenuti se ponovno

Jer nemam nade
Jer nemam nade okrenuti se
Žudeći za dosegom ovog i darom onog čovjeka
Više ne težim da težim ka takvim stvarima
(A zašto bi orao stari širio krila svoja?)
Zašto bih žalio
Za iščezlom snagom uobičajene vladavine?

Jer nemam nade da ću znati ponovno

Nemoćnu slavu pozitivnog časa
Jer ne mislim
Jer znam da saznati neću
Jedinu istinsku kratkotrajnu moć
Jer ne mogu piti
Tamo gdje drveće cvjeta i vrela teku, jer ničega ponovno
nema

Jer znam da je vrijeme uvijek vrijeme

A mjesto uvijek i samo mjesto
I ono što je stvarno stvarno je samo jednog časa
I samo za jedno mjesto
Raduje me što su stvari takve kakve jesu i
Odričem se blaženog lica
I odričem se glasa
Jer nemam nade okrenuti se ponovno
Zbog toga se veselim, jer sazdati moram nešto
Čemu se veselim

I Boga molim da milosti prema nama ima

I molim se da mogu zaboraviti
Ove stvari o kojima sa sobom isuviše raspravljam
 Karen Armstrong / Spiralne stepenice 23

Isuviše mnogo objašnjavam

Jer nemam nade okrenuti se ponovno
Neka ove riječi odgovore
Za ono što je učinjeno, da se ne ponovi
Da nam presuda ne bude isuviše teška

Jer ova krila više nisu krila za poletjeti

Već puke elise da mlate vazduh
Vazduh koji je sada potpuno slab i suh
Slabiji i suhlji od volje
Nauči nas da brinemo i da ne brinemo
Nauči nas da sjedimo mirno

Moli za nas grešne sada i u času smrti naše

Moli za nas sada i u času smrti naše

T. S. Eliot
Čista srijeda – Pepelnica, I