SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Stipe Markov

FRANCUSKA REVOLUCIJA
Esej

Mentor:

Mostar, 2019.
Sadržaj
UVOD............................................................................................................................................. 3
1. UZROCI FRANCUSKE REVOLUCIJE ......................................................................................... 4
2. FRANCUSKA REVOLUCIJA ...................................................................................................... 6
2.1. Prva faza francuske revolucije....................................................................................... 6
2.1.1. Ustav iz 1991 godine ............................................................................................. 7
2.2. Druga faza Francuske revolucije ................................................................................... 7
2.3. Treća faza Francuske revolucije .................................................................................... 8
ZAKLJUČAK .................................................................................................................................... 9
LTERATURA.................................................................................................................................. 10
UVOD

Francuska revolucija je zapravo rezultat niza procesa koji su karakteristični za

evoluciju zapadnog društva. U razdoblju od 1720 – 1780 Francuska je doživjela
ekspanziju u razvoju trgovine koja je uz dinamičnu kolonijalnu politiku postavila
Francusku za glavnog konkurenta Velikoj Britaniji, zbog čega se uključila i u američki
rat u kojem je pobijedila V. Britaniju ali je pobjedu platila bankrotom. Većina
financijski problema Francuske nastala je za vrijeme vladavine Louisa XIV a njegovi
nasljednici Louis XV, koji je vladao od 1715- 1774 i Louis XVI taj dug su samo još
povećali. Francusko plemstvo iako je znalo da se Francuska nalazi pred bankrotom
mislilo je da će se problem riješiti financijskim reformama. Upravo su pokušaji
francuskog plemstva da financijske probleme riješi reformama i ucjenama dovelo do
revolucije.
 1. UZROCI FRANCUSKE REVOLUCIJE

Uzroci Francuske revolucije su bili mnogi: gospodarske i financijske poteškoće

te nesposobnosti kralja i ministra ali jedan od glavnih razloga je bio sukob interesa
društvenih grupa s politikom apsolutističke monarhije, i staleški sustav, također veliki
utjecaj su imale i prosvjetiteljske ideje. Postoje 2 grupe uzroka:

1. životni uvjeti, tj. ekonomski uzroci

2. ideološki uzroci – utjecaj prosvjetnih ideja

Gospodarske i financijske poteškoće nastale su zbog velikih izdataka za

izdržavanje dvora, visokog plemstva i troškova rata s Velikom Britanijom pa je državni
dug u 1789.godini bio veći od 45 mlrd. Franaka, a za njegovo pokriće ministar financija
Charles Alexandre de Callone predlagao je novčano oporezivanje svih posjeda, čemu su
se usprotivili parlament i plemstvo. Faza krize koja je zaustavila brz ekonomski rast i
prijašnji prosperitet, loša berba 1788. godine, nepovoljni klimatski uvjeti za
poljoprivredu i život, sve su to uvjeti za buđenje ljudske svijesti i revolucionarne ideje.
Ali ipak se kao glavni razlog Francuske revolucije ipak se navode sukob društveni
grupa s politikom apsolutističke monarhije i staleški stav. 1

Do 1789. godine Francuska je, kao i veći dio Europe, bila organizirana prema
zastarjelom društvenom sistemu koji svoje korijene vuče još iz Srednjeg vijeka.
Tijekom tzv. ancien regime ili starog režima svi stanovnici bili su podijeljeni u tri
društvena staleža. Prvi stalež činilo je svećenstvo, drugi stalež plemstvo, a treći stalež
popunjavali su svi ostali slobodni stanovnici Francuske.

Svećenstvo je imalo povlašteni položaj dugi niz stoljeća svoju je moć

osiguravalo božanskim karakterom, dok se njihova ekonomska moć bazirala na ubiranju
desetine i zemlje koja je bila pod njihovom vlašću. Svećenstvo kao prvi stalež imalo je i
svoju administraciju koja se sastojala od glavnog činovničkog klera, biskupijske komore
i duhovnih sudova.2 Viši kler, sve se više povezivao s drugim staležom, tj. plemićima iz
kojega su i bili regrutirani, a kao takvi nastojali su sačuvati sve privilegije koje su imali.
Prihodi koji su išli svećenstvu većinom su bili raspodijeljeni između višeg svećenstva S
1
https://repozitorij.unipu.hr INES PATRČEVIĆ Govori u doba Francuske revolucije(5.5.2019.)
2
ALBERT SOBOUL, Francuska revolucija, Naprijed, Zagreb, 1989. Str.25
druge strane niže je svećenstvo prvenstveno bilo regrutirano iz trećega staleža, a što je
automatski imalo i reperkusije na poslove koje su obavljali npr. crkveni kapelani i
župnici te na preraspodjelu novaca. Ovakva situacija dovela je do vezivanja nižega
svećenstva s trećim staležom.

Drugi stalež francuskog društva činilo je plemstvo, koje još od Srednjeg vijeka
ima ulogu glavnih branitelja zemlje i Kraljevstva. Tijekom XVII st., kardinal Richelieu i
Louis XIV uspostavljajući apsolutnu kraljevsku vlast, slomili su veliki dio vojne i
političke moći plemstva, ali su mu zato osigurali neka druga prava i povlastice, ali pod
strogom kontrolom kralja. Plemićka prava i povlastice uključuju vrhovne pozicije u
vlasti, vojsci, na Dvoru i u Crkvi, te ono oslobođenje od plaćanja poreza. Unutar
plemićkog staleža također je postojala podijeljenost po pitanju moći i bogatstva. Veliki
dio francuske aristokracije živio je podalje od centra moći. Većina plemića mrzila je
apsolutnu vlast kralja, a pogotovo su bili ljubomorni na kraljevsku birokraciju koja je
sačinjena od građanskog sloja, a koji su preuzeli poslove lokalne uprave koja je nekada
bila u njihovim rukama i donosila je dodatne prihode. Ipak, nisu se pretjerano bunili
protiv kralja i takve situacije jer su se bojali da ne izgube onu najvažniju privilegiju, a to
je već spomenuto izuzeće od plaćanja poreza.

Treći stalež koji su sačinjavali seljaci, narod koji je živio u gradovima te

slobodni trgovci i zanatlije sačinjavali su u Francuskoj u 18. st oko 26 milijuna ljudi10
odnosno 98% ukupnog stanovništva. 3 Sam treći stalež bio je podijeljen na tri sloja,
odnosno na sitne trgovce tzv. buržoazija, narod koji je živio u gradovima te seljake koji
su bili najbrojniji. Ono što je njima bilo zajedničko jest gospodarska neujednačenost
spram prva dva staleža. Drugim riječima, na ono malo zemlje što su posjedovali morali
su plaćati pristojbe feudalcu, desetinu crkvi i poreze kralju. Glavi problemi koji su
potiskivali treći stalež bili su preveliko financijsko opterećenje i politička
nezastupljenost u državnim staležima. Treći stalež je prvenstveno tražio jednakost,
odnosno ravnopravnost u gospodarskoj preraspodjeli dobara te jedinstven porezni
sustav.4

3
ALBERT SOBOUL, Francuska revolucija, Naprijed, Zagreb, 1989. Str.26
4
https://repozitorij.unizd.hr JURICA MARTINEZ Kauzalnost Francuske revolucije i filozofskih misli 18. i
19. st.(5.5.2019)
 2. FRANCUSKA REVOLUCIJA

Tok Francuske revolucije može se podijeliti na tri faze:

- Prva faza je revolucija «slobode» ili «buržoaskoj» revoluciji od 1789. do 1792..

U ovom razdoblju najznačajniji su sljedeći događaji: elita svih triju staleža
proglašava se Narodnom skupštinom i daje obrazac reprezentativnoj,
parlamentarnoj demokraciji (17. lipnja 1789.), Narodna skupština stvara
zaključke kojima ruši feudalni sustav (4. kolovoza 1789.), a donosi se
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (26. kolovoza 1789.) te ustav (3.
rujna 1791).
- Druga faza, nazvana revolucijom «jednakosti» ili «demokracije», počinje padom
monarhije (10. kolovoza 1792.) i traje do pada jakobinske diktature (27. srpnja
1794.) i to je doba radikalizacije tijeka revolucije.
- Treća faza traje do Bonaparteova državnog udara (9. studenoga 1799.)5

2.1. Prva faza francuske revolucije

Francuska revolucija, zapravo, počinje pokušajem aristokracije da reformama i
ucjenama ponovo osvoji svoju državu. 6 Kako bi spriječio bankrot države i dobio
suglasnost za nove poreze, Luj XVI je u svibnju 1789. godine u Versaju sazvao
Skupštinu državnih staleža, koja prije toga nije sazivana 175 godina. Ovu skupštinu
činilo je 300 predstavnika svećenstva, 300 predstavnika plemstva i 600 predstavnika
trećeg staleža. Svaki stalež imao je po jedan glas. Ovaj pokušaj završio je tako što su se
predstavnici trećeg staleža proglasili nacionalnom skupštinom, a potom i ustavotvornom
skupštinom. Zamjena kraljevog suvereniteta nacionalnim važan je revolucionarni obrat,
upravo u smislu inauguracije principa općeg uključivanja. Kralj Luj XVI je odlučio da
pomoću vojske rastjera Ustavotvornu skupštinu, pa je početkom srpnja Pariz opkolila
kraljevska vojska. Nezadovoljan narod zbog glasina da kralj sprema poslati vojsku na
Versailles i uništiti Narodnu skupštinu napao je i osvojio Bastillu, simbola kraljeve
vlasti, zloglasne pariške tamnice 14. srpnja 1789. godine, a taj se datum uzima za
početak Francuske revolucije a to je ujedno i jedan od najznačajnijih događaja tijekom
Francuske revolucije

5
MIRJANA GROSS, Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, Novi Liber, Zagreb str. 267.
6
DALIBOR ČEPULO, Francuska revolucija i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina 1789. godine:
problemi političke demokracije, u : Časopis za suvremenu povijest, Zagreb,1989. Str. 164
 Daljnja radikalizacija zbivanja vodi pravoj narodnoj revoluciji koja se nakon
pada Bastille najprije širi gradovima, a zatim prodire i na selo te vodi faktičkom, a
potom i pravnom obaranju feudalnog poretka .7 Narodna skupština je 4. kolovoza 1789.
donijela odluku o ukidanju feudalnog sustava i desetine. Ubrzo je razvlašćena katolička
crkva kao aristokratsko-društvena korporacija. Izgradnja nove države temeljila se na
Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina od 26. kolovoza 1789., koja je nadmašila
američki uzor utoliko što su u njoj bila utvrđena čovjekova prava i kao čovjeka i kao
građanina. U ustavu od rujna 1791. Narodna skupština je ostvarila revolucionarni
princip po kojemu narodu pripada ustavotvorna vlast. Nova se država, dakle, trebala
zasnivati na načelima narodnog suvereniteta, jednakosti pred zakonom i slobode svih
građana, a kralj je postao samo službenik naroda8

2.1.1. Ustav iz 1991 godine

ustav iz 1791. g. nastojao je samo ograničiti vlast kralja te prenijeti zakonodavnu
i izvršnu vlast u ruke Narodne skupštine. Kralj se sada nalazio u okvirima zakona te
više nije imao zakonodavnu i izvršnu vlast, odnosno on postaje kralj Francuza, a ne više
kralj Francuske. Kako bi prekinuo samovolju skupštine ili pokušaj dokidanja monarhije,
kralju je ostavljeno pravo veta na sve odluke skupštine. Kralj je također imao i kontrolu
nad oružanim snagama te je u ratu bio i glavni zapovjednik, no nije samo mogao
proglasiti rat drugoj državi, nego je za to trebao dobiti pristanak skupštine. Možemo reći
da je Francuska, ustavom iz 3. rujna 1791.g., postala ustavotvorna monarhija u kojoj se
veći dio vlasti prenio s kralja na narod.9

2.2. Druga faza Francuske revolucije

Za ovu fazu karakteristično je neprestano pomicanje težišta političkih pokretačkih snaga
od umjerenog građanskog centra (fejani, žirondinci) do radikalno demokratske ljevice
(jakobinci), koja se oslanjala na pariške narodne mase. Neke od etapa ove faze bile su:

- objava rata Austriji u travanj 1792.,

- ukidanje monarhije i izbor republikanskog Narodnog konventa (rujan 1792.)

7
DALIBOR ČEPULO, Francuska revolucija i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina 1789. godine:
problemi političke demokracije, u : Časopis za suvremenu povijest, Zagreb,1989. Str. 164

8
ALKA ŠKILJAN, HRVOJA ŠARINIĆA, DRAGE ŠTAJDUHARA, MELITE RAKOČEVIĆ I MILANA RAKOČEVIĆ
Povijest svijeta, 3. dio, Marjan tisak, Split, 2005., str. 544
9
https://repozitorij.unizd.hr JURICA MARTINEZ Kauzalnost Francuske revolucije i filozofskih misli 18. i
19. st.(5.5.2019)
 - i pogubljenje kralja u siječnju 1793.10

Kad su nakon toga vojni porazi, glad, inflacija i rojalističke seljačke pobune počeli
ugrožavati Revoluciju, preuzeli su ljeti 1793. državnu vlast u svoje ruke jakobinci pod
vodstvom Robespierrea. Započelo je razdoblje Dantonova terora (od 1793. do 1794.).
Pozivajući se na opću volju, uz pomoć trupa odanih režimu i revolucionarnih sudova,
vodio je Odbor javnog spasa, koji je imao diktatorske ovlasti, nesmiljenu i sve krvaviju
borbu protiv rojalista i umjerenih republikanaca. Kad se teror okrenuo protiv desnog i
lijevog krila samih jakobinaca (te je osuđen i giljotiniran Danton), jedna skupina
ugroženih članova Konventa srušila je i pogubila u srpnju 1794. Robespierrea i njegove
pristalice ovaj događaj označava pada jakobinske diktature .

2.3. Treća faza Francuske revolucije

Reagirajući na ideološki i fizički teror Odbora javnog spasa, i zbog očite

iscrpljenosti svojeg revolucionarnog poleta, donijela je Francuska, u ljeto 1795., novi
ustav, sa slabom izvršnom vlašću Direktorija i s dvodomnom zakonodavnom
skupštinom koja se birala na temelju određenog cenzusa. Pod četverogodišnjom
vladavinom Direktorija zacrtali su se obrisi klasnog građanskog društva.11

10
ALKA ŠKILJAN, HRVOJA ŠARINIĆA, DRAGE ŠTAJDUHARA, MELITE RAKOČEVIĆ I MILANA RAKOČEVIĆ
Povijest svijeta, 3. dio, Marjan tisak, Split, 2005., str. 544
11
Isto str. 546
ZAKLJUČAK

U ovom radu navedeni su uzroci i tijek Francuske revolucije koja predstavlja model
evolucije zapadnog društva. Kako je iz rada vidljivo razlozi za revoluciju su mnogi a
mogu se podijeliti u dvije grupe: životni uvjeti, tj. ekonomski uzroci koji su 1789.
godine odnosno do revolucije bili iznimno teški čemu svjedoči i podatak da je
Francuska te godine imala državni dug veći od 45 mlrd franaka. i ideološki uzroci –
utjecaj prosvjetnih ideja. Do 1789. godine Francuska je, kao i veći dio Europe, bila
organizirana prema zastarjelom društvenom sistemu koji svoje korijene vuče još iz
Srednjeg vijeka. Tijekom tzv. ancien regime ili starog režima svi stanovnici bili su
podijeljeni u tri društvena staleža. Prvi stalež činilo je svećenstvo, drugi stalež plemstvo,
a treći stalež popunjavali su svi ostali slobodni stanovnici Francuske. U radu je također
obrađen i tijek Francuske revolucije koji se dijeli na tri faze: u prvoj fazi od 1789. do
1792.. najznačajniji su sljedeći događaji: elita svih triju staleža proglašava se Narodnom
skupštinom i daje obrazac reprezentativnoj, parlamentarnoj demokraciji, Narodna
skupština stvara zaključke kojima ruši feudalni sustav, a donosi se Deklaracija o
pravima čovjeka i građanina, te ustav iz 1791. Druga faza, počinje padom monarhije 10.
kolovoza 1792. i traje do pada jakobinske diktature 27. srpnja 1794. i to je doba
radikalizacije tijeka revolucije. Treća faza traje do Bonaparteova državnog udara 9.
studenoga 1799.
LTERATURA

SOBOUL, ALBERT, Francuska revolucija, Naprijed, Zagreb, 1989.

ŠKILJAN, ALKA, ŠARINIĆA, HRVOJA, ŠTAJDUHARA, DRAGE, RAKOČEVIĆ, MELITE I

RAKOČEVIĆ, MILANA, Povijest svijeta, 3. dio, Marjan tisak, Split, 2005.

ČEPULO, DALIBOR, Francuska revolucija i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina

1789. godine: problemi političke demokracije, u : Časopis za suvremenu povijest,
Zagreb,1989.

GROSS, MIRJANA, Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, Novi

Liber, Zagreb str. 267.

MARTINEZ, JURICA, Kauzalnost Francuske revolucije i filozofskih misli 18. i 19. st.
https://repozitorij.unizd.hr/islandora/object/unizd:1089/preview (5.5.2019)

PATRČEVIĆ, INES, Govori u doba Francuske revolucije https://repozitorij.unipu.hr/

islandora/object/unipu:2771/preview (5.5.2019.)