Mitomanije bez granica
 

 
«Mythomanies without borders»
 

 
by Radoslav Dodig
 

Source:  
STATUS Magazine for political culture and society issues (STATUS Magazin za političku kulturu i  
društvena pitanja), issue: 02 / 2004, pages: 188­191, on www.ceeol.com.
 

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service 

 
Pr i k a z i
Mitomanije bez granica
Mitovi o samosvojnosti (sui generis), o predziđu (ante murale)
i starini (antiquitas)
Radoslav Dodig
HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU, ZBORNIK RADOVA, INSTITUT ZA ISTORIJU, SARAJEVO,
POSEBNA IZDANJA, KNJIGA 1, SARAJEVO, 2003., 330 STR.
U SARAJEVU OD 7. DO 9. STUDENO-
GA 2002. održana je Međunaro-
dna konferencija pod nazivom “Balkan-
ska društva u promjenama – upotre-
ba historijskih mitova”, čiji su organi-
zatori bili Institut za istoriju, Sarajevo i
Odjel za istočnoeuropske i orijentalne
studije Sveučilišta u Oslu. Na skupu su
bila podnesena 22 referata, od čega ih je
u Zborniku objavljeno 11. Kako se na-
vodi u predgovoru, uredništvo je izabra-
lo one referate koji su od interesa za bo-
sanskohercegovačku javnost.
Prvi u zborniku rad je Påla Kolstøa, Pro-
cjena uloge historijskih mitova u moder-
nim društvima (11. -37.). Auktor raspra-
vlja o genezi, strukturi i ulozi mita na
Balkanu, navodeći mišljenje da su mi-
tovi imanentni balkanskom mentalite-
tu, ali ne slažući se s pretpostavkom da
je Balkan zaražen tim mitovima u većoj
mjeri od drugih dijelova Europe. Pros-
vjetitelji opisuju mitove kao suprotnost
činjenicama, a funkcionalisti tvrde da
su mitovi dio građe od koje su napra-
vljena društva, a koja uspješno funkcio-
nira. U članku Kolstø je podijelio mitove
na tri teme: Mitovi o samosvojnosti (sui
generis), o predziđu (ante murale) i sta-
rini (antiquitas). Mitovi u jednom na-
rodu mogu biti suprostavljeni, ali ipak
održivi. Za primjer navodi mit mađar-
skih nacionalista, koji se, na jednoj stra-
ni, drže nasljednicima surovih Huna i
njihova vođe Atile, a na drugoj strani
188 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
njeguju mit o Mađarima kao potomci-
ma Sv. Stjepana, blaga i pobožna sveca.
Poznati medievist Srećko M. Džaja u
članku “Bosanska povijesna stvarnost
i njezini mitološki odrazi” (39. - 66.) u
uvodu ističe da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi
prije 1992. međusobno bili izmiješani
na cjelokupnu bh prostoru, ali još nisu
bili našli stabilan model normalnog po-
litičkog suživota. Bošnjačka historio-
grafija, na hrvatska i srpska osporavanja
svoje etnogeneze, odgovorila je pose-
bnim zanimanjem za osmansko razdo-
blje bh povijesti, te spekulativnim tra-
ženjem vlastitih korijena u bh srednjo-
vjekovlju. U razmatranju srpskih mito-
logema bosanskohercegovačke povije-
sti Džaja navodi kao čelnike srpske mi-
tizacije Dositeja Obradovića, Vuka Ste-
fanovića Karadžića, Iliju Garašanina i
Jovana Cvijića. Hrvatska povijesno-mi-
tološka percepcija BiH znatno je nesi-
gurnija od srpske. Nategnuto i suhopar-
no zvuči auktorova tvrdnja da je hrvat-
ska politika, pod vodstvom predsjednika
Republike Hrvatske F. Tuđmana, svo-
je djelovanje gradila na postavkama Hr-
vatsko-srpskoga sporazuma iz 1939. (u
Džaje: Srpsko-hrvatskoga sporazuma,
stari recidiv), da je BiH nazivala koloni-
jalnom tvorevinom a bosanskohercego-
vačke Hrvate dijasporom (44. - 45.). Bo-
šnjačka historiografska mitologija u pr-
voj fazi veže se uz pripadnost Osman-
skom Carstvu, kada se Bosna identifici-
ra kao islamski antemurale. Posebice se
nastoji utvrditi kontinuitet između sre-
dnjovjekovnih Bošnjana i osmanskih
Bošnjaka s bošnjačkim narodom novije-
ga doba. Džaja se osvrće na često rablje-
ni izričaj “dobri Bošnjani”, koji jednosta-
vno povezuje s kasnoantičkim pojmom
“boni homines” i srednjovjekovnim “te-
stes idonei”, u smislu kvalificiranih svje-
doka u pravnim postupcima. Pomnju
zaslužuje auktorovo pisanje o mitu o
idealnoj toleranciji prema nemusliman-
skom pučanstvu (M. Filipović), prem-
da je poznato da se radilo o izrazito di-
skriminatorskom odnosu prema nemu-
slimanskim žiteljima u Bosanskom pa-
Access via CEEOL NL Germany
šaluku i Hercegovačkom sandžaku. U
doba austro-ugarske okupacije BiH ve-
ćina bosanskog i hercegovačkog musli-
manskog pučanstva prema ideji bošnjaš-
tva odnosila se nezainteresirano. Na-
kon 90-tih godina prošloga stoljeća bo-
šnjačka historiografija prelazi na margi-
nalizaciju hrvatske i srpske komponen-
te, među kojima se ističu M. Imamović
(Historija Bošnjaka), A. S. Aličić (Pokret
za autonomiju Bosne od 1931. do 1832.
godine) i E. Imamović (Korijeni Bosne
i bosanstva, Porijeklo i pripadnost sta-
novništva Bosne i Hercegovine). Uz mi-
tološko veličanje Zmaja od Bosne zani-
mljivo je dodati da je u Gradačcu prije
dvije godine pokrenuta pokrenula inici-
jativa da se prenesu posmrtni ostaci Hu-
sein-kapetana Gradaščevića iz Turske
u Gradačac ( Z. Mujkić, Zmaj od Bosne
od jeseni u Gradačcu, Oslobođenje, 21.
4. 2002., 10.). Što se tiče pisanja M. Ima-
movića, noviji primjer njegove mitoma-
nije jest predgovor iz knjige Z. Šehić, I.
Tepić, Povijesni atlas Bosne i Hercegovi-
ne. Bosna i Hercegovina na geografskim i
historijskim kartama, Sejtarija, Sarajevo,
2002. On piše: “Historija Južnih Slavena
i općenito Balkana, ustvari je historija
stalnih migracija, pri čemu se nisu selili
samo narodi nego i države, koje su usto
mijenjale i imena. Izuzetak u tom pogle-
du je Bosna kao država, koja se tokom
stoljeća nije nikuda selila niti je mijenja-
la ime... Odmah nakon što su srušili sre-
dnjovjekovnu bosansku državu, osman-
ske su vlasti na njenom matičnom terito-
riju, uključujući tu Gornje Podrinje, Poli-
mlje i Novi Pazar, osnovali Bosanski san-
džak.... U međuvremenu ovaj sandžak
1580. prerastao je u Bosanski ejalet ili pa-
šaluk.... Time je održan svojevrsni politi-
čko-teritorijalni kontinuitet između bo-
sanske srednjovjekovne države i Bosne
kao osmanske provincije (str. 7.). Mislim
da se u popisu literature o ovoj temi mo-
gle naći još tri knjige, bez obzira na au-
ktorovo negativno stajalište o njima: N.
Malcolm, Povijest Bosne, kratki pregled,
Erasmus, Novi Liber, Dani, Zagreb-Sa-
rajevo, 1995. i J. Fine, R. Donia, Bosna i
Hercegovina: tradicija koju su izdali, Sa-
rajevo, 1995.; M. Glenny, The Balkans:
Nationalism, War, and the Great Powers,
1804–1999, Penguin, USA, 2001.
Prilog Husnije Kamberovića “Turci i
kmetovi - mit o vlasnicima bosanske ze-
mlje” (67. - 84.) značajan je zbog jasne
ideje vodilje da su mnoge zablude, mi-
tovi, ali i ratovi, nastali zbog vlasničkih
prava nad zemljom. U srpskoj svijesti
ukorijenilo se mišljenje o neviđenoj plja-
čki i otimačini srpske zemlje u 15. st. S
druge strane, u bošnjačkom okružju, na-
stao je mit o posebnosti bogumila, te o
muslimanima kao njihovim nasljedni-
cima. Time se nastojao osigurati konti-
nuitet bošnjačke zemljoposjedničke eli-
te sa srednjovjekovnom bosanskom i
humskom zemljoposjedničkom aristo-
kracijom. U doba austro-ugarske upra-
ve u BiH službeno se forsirala pretpo-
stavka kako su “današnji Muhamedov-
ci, bosanski i hercegovački, potomci sta-
rih bosanskih plemića”, na čemu se gra-
dila ideja o bosanskoj naciji. Kallayev
cilj bio je da forsiranjem bosanskog pa-
triozizma preko begova stvori protute-
žu hrvatskim i srpskim tendencijama u
Monarhiji. Ponovno isticanje vlasničke
strukture nad zemljom zbilo se na dra-
stičan način 1991. - 1992. Predstavnici
srpskih političkih struktura tvrdili su da
Srbi posjeduju 64% zemljišta u BiH. Taj
postotak kasnije je porastao na 74%. Au-
ktor je mogao navesti za zadnji primjer
građu iz “Bosanske vojne riječi”, časopi-
sa za vojnu teoriju i praksu, br. 1, Sara-
jevo, 1994., čiji su auktori I. Bijedić, S.
Čampara, I. Kubat i I. Bušatlija. Prema
njihovim izračunima i komentarima ze-
mljišnih karata, str. 22., u posjedu kato-
lika ima 15,80% zemlje, u posjedu pra-
voslavaca 31,19%, a u posjedu muslima-
na 53,01% zemlje.
Jon Kvaerne “Da li je Bosni i Hercegovi-
ni potrebno stvaranje novih historijskih
mitova”? (85. - 107.) raščlanio je pisa-
nje dvojice Bošnjaka - Mustafe i Envera
Imamovića, pokazujući da su oni miti-
zatori bošnjačke prošlosti. M. Imamović
u “Historiji Bošnjaka” reproducira mit
sui generis o starini Bošnjaka, te o nji-
hovoj ekskluzivnosti. On je jednostavno
izjavio da Bošnjaci, suočeni s povijesnim
mitovima susjednih država, moraju pro-
ducirati svoje vlastite mitove. Imamo-
vić piše da su Bosanci, i kad su bili po-
kršteni, sačuvali predkršćanske stavo-
Pr i k a z i
ve, kasnije su postali bogumili i konačno
prihvatili islam. E. Imamović je vidio
bh Muslimane kao autohton balkanski
narod, čija prošlost seže nekoliko tisu-
ća godina u prošlost. Njihovi korijeni su
ilirski, preživjeli su slavenske seobe, te
kasnije prigrlili učenje Bosanske crkve.
Ivo Goldstein, baveći se fenomenom ri-
jeke Drine u radu “Granica na Drini -
značenje i razvoj mitologema” ( 109.
- 137.), piše da mit o Drini kao grani-
ci nije star, premda se takvim doimlje.
Stvorio ga je dvadesetih godina pro-
šloga stoljeća Milan Šufflay, a definiti-
vno se oblikovao pedesetih godina u hr-
vatskoj emigraciji. Slijede navodi pisa-
ca koji su Drinu spominjali kao granicu
kultura, svjetova,vjera i nacija: Filip Lu-
kas, Ante Pavelić, Oton Knezović, Mile
Budak, Mladen Lorković, Maks Lubu-
rić i dr. Zanimljivo je Goldsteinovo za-
pažanje da su partizani kult Drine za-
mijenili veličanje ratne epopeje i kultom
Sutjeske. Kada piše o novijim zbivanji-
ma u BiH, onima 90-ih godina prošlo-
ga stoljeća, Goldstein nije tako uvjerljiv,
pače površan i spekulativan. Nonšolan-
tno izjavljuje da je hrvatski predsjednik
Franjo Tuđman bio nositelj politike dje-
lidbe BiH sa Srbijom. Također, bez na-
vođenja izvora, tvrdi da su “karizmat-
ski nositelji ideje o integralnoj BiH i sa-
vezu s Bošnjacima” bili Ludvig Pavlović
i Blaž Kraljević. Ideja o njihovoj integra-
tivnoj politici neuvjerljivo je domišlja-
nje, kao i netočan podatak da je Pavlo-
vić “ubijen u prvim danima rata snajper-
skim hicem u blizini Ljubuškoga, a slu-
žbeno objašnjenje je bilo da su ga ubili
Srbi” (?), str. 135.
Damir Agičić, u radu “Bosna je ...naša!
Mitovi i stereotipi o državnosti, nacio-
nalnom i vjerskom identitetu te pripa-
dnosti Bosne u novijim udžbenicima po-
vijesti”, bavi se problemima školskih
udžbenika iz povijesti, onima u BiH, Hr-
vatskoj i u Srbiji. Pozornost je posve-
tio pitanjima: 1. Kako je prikazan pro-
blem državnosti Bosne u srednjem vije-
ku?, 2. Kako je predočen problem vjer-
skih odnosa?, 3. Što piše o etničkoj pri-
padnosti stanovništva? Raščlanjeno je
gradivo pet udžbenika iz Republike
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004. | 189
Pr i k a z i
Hrvatske, dva udžbenika iz BiH i tri
udžbenika iz SR Jugoslavije (Srbija). Za-
ključak je da su auktorima najdraža po-
jednostavljena tumačenja, jer se njima
lakše može stvoriti mitska dimenzija.
Primjerice, bitku kod Banja Luke 1737.
između austrijske i turske vojske hr-
vatski i srpski udžbenici i ne spominju,
dok se za nju u bošnjačkom udžbeni-
ku kaže “da su bojem pod Banja Lukom
1737. g. Bosanski muslimani ili Bošnja-
ci rođeni kao narod ili moderna nacija-
”(sic!). Auktoru nije smetalo što do for-
miranja modernih nacija počinje istom
pola stoljeća kasnije, nakon Francuske
revolucije, a u BiH tek pokraj 19. i po-
četkom 20. st. Ukratko, glavni antijuna-
ci bosanske srednjovjekovne povijesti u
bošnjačkom udžbeniku su ugarski vla-
dar i rimski papa, jer žele uništiti Crkvu
bosansku i državnu samostalnost. Sr-
pski autori udžbenika uključuju Bosnu
u “našu”, tj. u pravoslavnu Srbiju, što se
također može reći za dio hrvatskih au-
tora udžbenika, po kojima Bosnu oduvi-
jek naseljavaju Hrvati, a Crkva bosanska
poseban je dio Katoličke crkve.
Ivo Žanić fokusirao se u svojemu radu
na simboličnu dimenziju politike “Sim-
bolični identitet Hrvatske u trokutu ra-
skrižje - predziđe - most”, (161. - 202.).
Predziđe kršćanstva (antemurale Chri-
stianitatis) prvi je upotrijebio 1143.
francuski teolog Bernard iz Clairvauxa.
Hrvatski pisci i pjesnici kasnije su ko-
ristili simbol predziđa u svojim djeli-
ma (Šiško Menčetić, Trublja slovinska,
1665.), Petar Preradović (Na Grobni-
ku, 1851.) i dr. Još više rabi se u povje-
sničara i političara. Mihovil Pavlinović
piše o Hrvatima kao “predstraži od ne-
kršćena iztoka”. Krčki biskup Anton Ma-
hnič pokrenuo je tromjesečnik Hrvat-
ska straža, čije geslo je bilo Antemurale
Christianitatis. U novije doba stari sim-
bol predziđe zamjenjuje most. U Tito-
vo doba Jugoslavija se predstavljala kao
most u političkom i gospodarskom po-
vezivanju dviju Europa. Simbolika mo-
sta zna se pronaći i danas u novinskom
tisku (Večernji list, 25. 3. 2004., S. He-
rek, Hrvatska - most povezivanja regije
i EU, str. 2.).
190 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Djelovanje crkava na Balkanu raščlanio
je Vjekoslav Perica u svojemu radu “Ulo-
ga crkava u konstrukciji državotvornih
mitova Hrvatske i Srbije” (203. - 223.).
Auktor je opisao ulogu crkve u NDH,
poziciju kardinala Stepinca i percepci-
ju jasenovačkoga mita. Prvi prikaz ja-
senovačkoga slučaja objavila je Srpska
pravoslavna crkva u Sjedinjenim Ameri-
čkim Državama, u knjizi koja je izišla u
Chicagu 1943. Knjiga govori o genocidu
nad Srbima, što se jednostavno pripisu-
je nekakvom vjerskom ratu. Kasnije će
se u Srbiji S. Miloševića ustaški zločini
proglašavati okrutnijim od zločina ho-
lokausta. Proces kardinalu Stepincu, po
auktorovoj procjeni, nanio je samo šte-
tu komunistima, a koristio je Katoličkoj
crkvi u Hrvatskoj, hrvatskoj dijaspori,
Vatikanu, hrvatskom nacionalizmu, ali
i Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom
nacionalizmu.
Rad Bojana Aleksova “Poturica gori od
Turčina: srpski istoričari o verskim pre-
obraćenjima” obuhvaća nastanak i di-
namiku razvoja i trasnformacije mita
o preobraćenju. Religijskim čimbenici-
ma u formiranju nacionalne svijesti po-
zabavio se Milorad Ekmečić. On sma-
tra da osnovna podloga nacionalnih po-
kreta pripada crkvama. Za islamizaci-
ju drži da je plod nedovoljno sofistici-
rane organizacije društva. Tako su isla-
mizaciji podlegli najviše krajevi bez dr-
žavnih struktura i jakoga plemstva, po-
sebice stočarski katuni. U daljnoj obradi
teme Aleksov se bavi idejama preobra-
ćenja u djelima P. Petrovića Njegoša i I.
Andrića.
Ana Antić, “Evolucija i uloga tri kom-
pleksa istorijskih mitova u srpskom aka-
demskom i javnom mnjenju u poslje-
dnjih deset godina” (259. - 290.) opisuje
političke i socijalne čimbenike u inter-
pretaciji povijesnih mitova ante mura-
le i sui generis. Među inima, raščlanju-
je čuveni boj na Kosovu 1389., za koji su
akademski krugovi tvrdili da su se Srbi
žrtvovali poradi obrane kršćanskoga eu-
ropskoga sustava. Nadalje, medijski se
vrlo eksploatirao mit o Srbima kao ante
murale u sukobu s albanskom islam-
skom kulturom. Posebice se isticala va-
žnost Kosova i stare Raške, koja je ključ
opstanka Slavena na Balkanu. U mitu
tipa sui generis posebno mjesto zauzi-
ma srpski jezikoslovac Radmilo Maroje-
vić. On se zalagao za priznavanje različi-
tih etničkih skupina na principu jezičnih
razlika. Osim toga, pisao je da štokav-
skim narječjem govore pravoslavni, ka-
tolički i muslimanski Srbi iz Bosne, Sr-
bije, Slavonije, Dalmacije, Dubrovnika,
Kosova i Crne Gore?!
Zadnji rad u Zborniku je “Drevna naci-
onalnost i vjekovna borba za državnost:
Historiografski mitovi u Republici Ma-
kedoniji” Ulfa Brunnbauera. Rad počinje
kronološki od 1944., kada se Makedon-
ci formiraju kao zasebna nacija u Repu-
blici Makedoniji. Otada započinje ma-
kedonska etnogolgota, u sučeljavanju sa
Srbima, Bugarima, Albancima i Grcima.
Srbi nisu nikada promijenili stajalište da
su Makedonci južni Srbi. Za Grčku Ma-
kedonija je bila jugoslavenska komuni-
stička tvorevina. Bugarska je Makedo-
niju i njezino pravoslavno stanovniš-
tvo smatrala konstitutivnim elementi-
ma svoje nacionalne prošlosti. Ključni
povjesničar koji je Makedoncima dao
etnogenetska krila za srednji vijek bio je
Hrvat Stjepan Antoljak. On je cara Sa-
muila prvi proglasio Makedoncem. U
najnovijem izdanju “Historije makedon-
skoga naroda” Samuilova država defi-
nitivno je makedonska država. Činjeni-
cu da bizantski pisci Samuilovu drža-
vu zovu Bugarskom, usputno se spomi-
nje. Što se tiče Grčke, poznato je njezino
protivljenje uporabi naziva Makedoni-
ja. Brunnbauer je s mitske strane istra-
žio Ilindenski ustanak i Kruševsku repu-
bliku, oko koje Makedonci najviše vežu
svoje mitske slike.
Zbornik “Historijski mitovi na Balka-
nu” zanimljivo je i intrigantno štivo. Po-
kazalo se da je Balkanski poluotok slo-
žen i kompleksan organizam, koji u po-
litičkom i državnom smislu jo nije pro-
šao sve razvojne faze. Ipak, za produ-
kciju i zloporabu mitova najodgovorni-
ji su intelektualci. To se najviše iščita-
va iz zbivanja osamdesetih godina pro-
šloga stoljeća, što je kulminiralo ratom
na tlu upokojene Jugoslavije u zadnjem

desetljeću 20. st. Mislim da se na po-
lju mitskoga na Balkanu moglo još toga
reći, ili pak pojedine teme kompleksni-
je i potpunije obraditi. U radu D. Agi-
čića o mitovima u povijesnim udžbeni-
cima svakako se mogao naći već klasi-
čan primjer mitske manipulacije udžbe-
nik E. Imamovića i J. Bošnjaka “Pozna-
vanje društva za 4. razred osnovne ško-
le”, RBiH, Ministarstvo obrazovanja, na-
uke i kulture, Sarajevo, 1994. U njemu je
toliko mitskih i proizvoljnih bisera, po-
sebice o etnogenezi Bošnjaka. Tako E.
Imamović piše: “Starosjedilačko ilirsko
stanovništvo, zahvaljujući svopjoj tradi-
cionalnoj borbenosti i dobrom naoru-
žanju, koje je dobijalo iz svojih rudnika,
uspjelo je odbiti navale slavenskih hor-
di” (11); Doseljenje Srba i Hrvata na bo-
sanskohercegovački prostor uslijedilo je
tek u vrijeme turske okupacije Bosne”
(12). Na popisu promitskih priručnika
mogli su se naći i “Bosna i Hercegovi-
na od najstarijih vremena do kraja Dru-
gog svjetskog rata”, Press centar Armi-
je BiH, Sarajevo, 1995., te, “Historija bo-
sanske vojske”, E. Imamovića, Sarajevo,
1999. O njima i mitizaciji iz pera E. Ima-
movića pisali su: R. Dodig, Kako su Bo-
šnjaci postali od Ilira, Hrvatska misao,
1, Sarajevo, 1996.; A. Škegro, Histori-
ja Bosne i Hercgovine koja to nije, Oba-
vijesti HAD-a, sv. 1, Zagreb, 2000., 124-
129.; A. Škegro, Kad Bošnjaci stupaju,
Obavijesti HAD-a, sv. 3, Zagreb, 1999.;
A. Škegro, O najnovijim krivotvorinama
u bošnjačkoj historiografiji, Obavijesti
HAD-a, sv. 3, Zagreb, 2003., 164-172.;
D. Lovrenović, Snažna ambicija slabog
znanja, Obavijesti HAD-a, sv.3, Zagreb,
2000., 166-170. Također je o knjigama
Ahmeda S. Aličića (Pokret za autonomi-
ju Bosne od 1831. do 1832. godine) i O.
Ibrahimagića (Bosna i Bošnjaci, drža-
va i narod koji su trebali nestati, Saraje-
vo, 1966.) pisao i R. Dodig: Romantična
apologija bošnjaštva, Hrvatska misao, 3-
4, Sarajevo, 1997., 213. - 217.; Na razi-
ni lijevo-desne retorike, Hrvatska misao,
2, Sarajevo, 1997., 201-203. Možemo još
dodati da se više korisnih informacija o
udžbeničkim promašajima i mitologi-
zacijama može pronaći u članku: B. Pe-
rić, Udžbenici i politika u BiH, Nin, 2. 2.
1999., http://www.knjizara.com/ Udzbe-
nici_i.html. /25. 3. 2004./
Tema o balkanskim mitovima našla se
i u “Oslobođenju” kao feljton “Mito-
manija naroda balkana” u srpnju 2001.
Tako Ž. Ivanković, iz mitološke bosan-
skohercegovačke tvornice, navodi:” Te-
meljni politički mitovi konstituirani u
Bosni i Hercegovini, oko nje i u povo-
du nje, svedivi su po podrijetlu uvijek na
etnokonfesionalni tip, a po izvedbi na,
uvjetno, unitarno-unitaristički, mono-
hegemonistički i disolutivni model”. Au-
ktor hegemonističke političke mitove
dijeli na velikosrpske (karađorđevićev-
ske, s pijade-rankovićevskom podvari-
jantom), velikohrvatske (starčevićanske
u pavelićevskoj izvedbi) i bošnjačke (es-
deaovske). Oslobođenje, 13. 7. 2001., 19.
Pr i k a z i
Među hrvatske i srpske mitologeme
moglo se pridodati još gradiva. U mit
tipa sui generis ekskluzivno podrijetlo
Hrvata traži se u Iranu (Staroiransko po-
drijetlo Hrvata, zbornik simpozija 24. 6.
1998., ur. Z. Tomičić i A. Ž. Lovrić, Za-
greb -Teheran, 1999.; V. Košćak, Iran-
ska teorija o podrijetlu Hrvata, u Etno-
geneza Hrvata, ur. N. Budak, NZMH
Zagreb, Zavod za hrvatsku povijest, Za-
greb, 1995., 110-116. Ne zaostaju ni Srbi
s egzotičnim pretpostavkama o podri-
jetlu: R. Novaković, Karpatski i Likijski
Srbi, Miroslav, Beograd, 2000., R. Nova-
ković, Srbin rimski car, Miroslav, Beo-
grad, 1999.; O. Luković-Pjanić, Srbi na-
rod najstariji, Miroslav, Beograd, 2002.
U Srba nađe se mitomanskih strani-
ca iz kulturne povijesti, kada se nasto-
ji dokazati da je najstarije pismo zapravo
“naše”: R. Pešić, Vinčansko pismo, Pešić
i sinovi, Beograd, 1999.; F. Gavrić, Gla-
goljica slovenska, Beograd, 2000. Među
Hrvatima dugo se producira mit o kru-
nidbi kralja Tomislava na Duvanjskom
polju, o čemu pišu: L. Steindorff, Du-
vanjski sabor: Tumačenja riječi Dalmatia
u srednjovjekovnoj historiografiji. Isto-
vremeno o saboru na Planities Dalmae,
u Etnogeneza Hrvata, 148-158.; I. Lasić,
Višestoljetno predziđe kršćanstva. Mi-
tomanija naroda Balkana, Oslobođenje,
15. 7. 2001, 23.
STATUS, BROJ 2, VELJAČA/OŽUJAK 2004. | 191