Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
html
Poglavlje sedmo
Suoceni sa izazovom razaranja uma neki ljudi beze u nacionalizam i nasledje oceva.
Keneth Weit
Definicije nacionalizma
Nacionalizam, prema Greenfeldu, pokriva tri vrste pojava: 1) nacionalni identitet i nacionalnu
svest, 2) artikulisanu ideologiju i 3) ksenofobicne pojave nacionalnog patriotizma (54: 3).
Moze se, dalje, razlikovati »benigni nacionalizam«, kao pokret za nacionalno
oslobodjenje; nacionalizam kao politicka ideologija za utemeljenje drzave na bazi
nacije; i ekstremni, ultranacionalizam koji je agresivan prema nacionalnim razlikama.
»Benigni nacionalizam« predstavlja ono ujedinjujuce osecanje, prema recima Shafera,
koje se izrazava u lojalnosti naciji-drzavi, u ljubavi prema rodnoj grudi, u ponosu
zajednickom kulturom i drustvenim institucijama (126: 10). Ali, buduci da se to
osecanje razvija u kontrastu prema clanovima drugih grupa, vec u ovoj formi
nacionalizma mogu se naci klice za njegovo pretvaranje u agresivni nacionalizam.
Smith istice kao benigne efekte nacionalizma: odbranu kultura manjina, ocuvanje
izgubljene istorije, inspiraciju za kulturnu renesansu, resavanje krize identiteta,
stvaranje drustvene solidarnosti, otpor potiskivanju narodnog suvereniteta (131: 18).
Nacionalizam kao politicka ideologija je teorija politickog legitimiteta koja uspostavlja
poseban odnos izmedju etniciteta i drzave, i zahteva drzavu u ime etnicke grupe (35:
99). Takav nacionalizam svodi celokupnu ljudsku i drustvenu emancipaciju na
nacionalnu emancipaciju, iako su drustvo i nacija razlicite kategorije po svojoj opstosti.
On prikriva stvarnu heterogenost drustva i stvara »savez jednakih« – kaze Zundhausen
– nezavisno od stvarne drustvene nejednakosti, proizvodeci prividnu homogenizaciju
drustva kroz lojalnost jednoj naciji, sto ovaj autor naziva »emocionalno posredovanim
bratstvom« (144: 5). To je, dakle, ideologija drustvenog pokreta koji tezi da zasnuje politiku
na pojmu nacije (Giddens).
Ekstremni ultranacionalizam se javlja kao patoloski fenomen fanaticne politicke lojalnosti
jednoj naciji (78: 15). On stvara kult nacije i mitologizaciju nacije kada nacija-drzava
nacionalizuje sve grupe unutar sebe i proizvodi zelju da se iskorene »tudji« elementi, da bi se
sprecilo nejedinstvo. Tada nacionalizam, prema recima Michnika, nije borba za sopstvena
nacionalna prava, vec bezobzirnost prema pravima drugih na nacionalno i ljudsko
dostojanstvo. On je degenerisani oblik prirodne potrebe da se zivi s nacionalnim
dostojanstvom i u nezavisnoj nacionalnoj drzavi, buduci da podrazumeva netoleranciju i
odbacivanje druge osobe zato sto je drugacija (97: 136). Na to ukazuje i D. Kecmanovic kada
pise da nacionalizam prenaglasava razlike i stvara prepreke za uzajamno razumevanje i
priblizavanje stvarajuci osnovu za ksenofobiju (Nasa Borba, 7–8. 02. 1998).
Nacionalizam je, naime, jedan oblik kolektivne identifikacije, a koji ce se od oblika
nacionalizma javiti zavisi od toga da li je nacionalna identifikacija samo jedan od oblika
identifikacije medju ostalima, ili postaje ekskluzivna i ekspanzivna forma identifikacije.
Kada se celokupna identifikacija svede na nacionalnu, tada je rec o ekskluzivnom
nacionalizmu, koji dobija negativno znacenje, narocito u drugoj polovini XX veka.
Hobsbawm karakterise tu vrstu nacionalizma kao desno-orijentisani pokret koji monopolise
sve druge oblike politicke i drustvene identifikacije i vodi ksenofobiji i fundamentalizmu.
Njegove karakteristike su iskljucivost, netolerancija, sovinizam; on je povezan sa
etnocentrizmom i rasizmom (62: 168). Zasto se javlja ekskluzivni etnonacionalizam?
Giddens smatra da se »regresivni oblik identifikacije pojavljuje kada je ugrozena
ontoloska sigurnost, kada je rutina prestala da vazi i kada su nastali opsti uslovi za
anksioznost« (45: 218). Moze se konstatovati da je ekskluzivni nacionalizam
mistifikovana svest koja se zasniva na iracionalnim impulsima kao kompenzaciji za
nezrelost licnosti pomocu identifikacije sa »mocnom nacijom«. Zbog toga ga Supek
definise kao »regresiju na afektivno-instinktivne dispozicije«, posto ova vrsta
nacionalizma prinudjuje pojedince da se ponasaju kao clanovi horde a ne kao gradjani
moderne nacije (136: 132).
Iz prethodno recenog moze se zakljuciti da postoji znacajna razlika izmedju
nacionalnog osecanja i nacionalizma kao degenerisanog oblika nacionalnog identiteta.
Evo u cemu se sastoje te razlike:
1. Nacionalno osecanje izrazava prirodnu potrebu za pripadanjem, za ukorenjenoscu,
ali je to privatna stvar pojedinca i on moze da vrsi izbor; dok je nacionalizam iskljuciva
ideologija koja suprotstavlja superiornost svoje nacije drugim narodima i obelezava
prinudnu pripadnost proklamujuci geslo »jedna nacija – jedna drzava«.
2. Nacionalno osecanje ne iskljucuje razlike i ne suprotstavlja se nuzno »drugom« kao
neprijateljskom, jer identifikaciju sa svojom nacijom ne dozivljava iskljucivo;
nacionalizam je, naprotiv, ksenofobican jer se »etnicka solidarnost« sukobljava sa
»tudjim« elementima, te se gaji nepoverenje prema »drugom«.
3. Nacionalno osecanje omogucuje pojedincu da konkretnije percipira svoj drustveni
milje i da zapocne proces kulturne identifikacije radi sticanja elementarne sigurnosti u
odredjenoj kulturno-politickoj zajednici; nacionalizam, pak, u afektivnoj vezanosti i
odanosti pojedinaca iskljucivo svojoj naciji nadjacava i redukuje sve ostale vrste
pripadnosti na sopstvenu etnicku grupu. Stoga nacionalisticko osecanje pruza sigurnost
pojedincu samo pod uslovom priklanjanja autoritetu nacije, koja mu se namece kao
sudbina.
4. Pozitivna funkcija nacionalnog osecanja je, prema Parsonsu, »reakcija na drustvenu
dezorganizaciju s ciljem reintegracije pojedinca u manje anomijske i otudjujuce
drustvene jedinice nego sto je globalno drustvo« (119: 85); suprotno tome, nacionalizam
kao redukcionisticka ideologija stvara prividnu reintegraciju pojedinaca zatvarajuci ih
u apsolutizovani okvir »svoje« nacije.
Moze se, stoga, reci da je nacionalizam jedno iskljucivo nacionalno osecanje koje se zasniva
na dominaciji nacije nad njenim pripadnicima kao individuama, kao i nad drugim drustvenim
grupama. Tu se istice vrednost nacije nad drugim vrednostima. A kohezija u grupi pociva
na intergrupnoj, a ne na interpersonalnoj privlacnosti clanova grupe.
Nacionalizam nadjacava nacionalno osecanje, prema Kecmanovicu, onda kada dominira:
tendencija da se poseduje teritorija; shvatanje da je svaka nacija nezavisna drzava; verovanje
u zajednicku istoriju i poreklo; osecanje ponosa zbog dostignuca svoje nacije; animozitet
prema drugim etnickim grupama; dogma da pojedinci zive iskljucivo za naciju; doktrina o
superiornosti sopstvene nacije i vera u posebnu nacionalnu misiju; uverenje da je sudbina
nacije i sudbina svakog pojedinca; misticna odanost organizmu poznatom kao Volk (72: 29).
Nacionalizam je, stoga, povezan sa etnocentrizmom i sa manipulacijom predrasudama, koje
se ne stvaraju na osnovu iskustva u zajednickom zivotu ili u susretu naroda, vec se oblikuju
na osnovu stereotipa o pojedinim narodima i uzimaju bez razmisljanja i proveravanja.
Nacionalizam je afektivan i odbojan prema racionalnim argumentima.
Karakteristike ekstremnog nacionalizma mogu se, prema Zundhausenu (144), sumirati na
sledeci nacin: to je shvatanje koje izrazava saznajnu zakrzljalost jer je saznajna perspektiva
veoma suzena i ideologizovana; u prirodi takvog nacionalizma je da je militantan, jer
proizvodeci nerazumevanje i mrznju prema drugim narodima on ih svrstava u neprijatelje
protiv kojih je opravdano boriti se; on je netolerantan jer iskljucuje »drugog« kao
ravnopravnog partnera zajednickog zivota i zasniva se na pretpostavci o deobi
naroda/gradjana na one »prvog reda« i one »drugog reda«; ekstremni nacionalizam zahteva
utapanje pojedinaca i svih drustvenih grupa u jedan jedini kolektivni entitet – u
dominantnu naciju; on redukuje personalni i grupni identitet na nacionalnu
identifikaciju; takav nacionalizam emituje negativnu energiju i destruktivnost; on postulira
da je individualna sudbina neizbezno vezana za sudbinu svoje nacije.
Mozda se bit ultranacionalizma najbolje izrazava idejom Dusana Kecmanovica da je
nacionalizam metafora mase, sto oznacava da potire individualnost i ljudsku subjektivnost,
namecuci kolektivisticki etos kao vrednosnu orijentaciju. U tom smislu, vredno je pozvati se
na teorije o psihologiji mase da bi se otkrile nesvesne zone individualne psihe na kojima se
zasniva takvo nekriticko obozavanje nacionalne grupe i nacionalnog vodje. Tu se otkriva
kako se »visi (nacionalni) ciljevi« povezuju sa prosecnim nagonima ljudi kao izraz
sopstvenih zelja, verujuci da je postulirani »nacionalni interes« inkarnacija njihovog
sopstvenog bica i duse. Na taj nacin, pojedinci ponovo sticu izgubljeno dostojanstvo
kada postanu jedno sa svojom nacijom. Ljudi su tada spremni da se odreknu
sopstvenog identiteta zarad nacionalne identifikacije.
Shodno literaturi o ideologiji, potvrdjuje se da sto se vise ideologija stapa sa prosecnom
strukturom mase, vrsi se snazniji psiholoski uticaj na individue. Individue su opsednute
kolektivom i stapanjem sa njim, jer nacionalizam stavlja grupno/kolektivno iznad
individualnog, a vodju iznad naroda (136: 131). Participirajuci u moci nacije, individue
sticu novu sigurnost, kao da i same dele tu moc. Nacionalizam je opsednut kompleksom
moci nasuprot, ali i zahvaljujuci individualnoj bespomocnosti i nesigurnosti.
Prenaglasenost motiva moci ispoljava se u tendenciji da se prema izvesnim (»nasim«)
grupama odnosi kao superiornim naspram drugih (»tudjih«) drustvenih grupa. To se lako
pretvara u medjuetnicku agresiju, buduci da se izrazava u dihotomijama: moralno »mi« –
nemoralno »oni«, odnosno »prava strana« – »pogresna strana«, ili dominacija-subordinacija,
vodja-masa.
Slepo pripadanje svojoj nacionalnoj grupi moze se objasniti ulogom afekata u
nacionalistickim pokretima, sto je E. Fromm objasnio kao tendenciju slabog i
nerazvijenog ega da zadovolji svoj super-ego (39: 60). Drugim recima, nacionalisticka
vezanost za svoju naciju zasniva se na heteronomnim vezama, koje se mogu odrzavati samo
represivnim metodama, jer pripadnost nije dobrovoljna i autonomna nego je prinudna.
Nacionalizam kao ekskluzivna ideologija javlja se kao nova religija, koja zahteva verovanje,
a ne racionalno rasudjivanje, i zamagljuje predstavu o stvarnosti stvarajuci privid jedinstva u
klasno, rasno i etnicki podeljenom svetu. Ovde je rec o religijskom fundamentalizmu, koji
usadjuje veru da se samo u svojoj naciji moze naci spas i koji obogotvoruje naciju kao
neprikosnovenu zajednicu kojoj se individue moraju zrtvovati.
21 Knjiga W. Reicha Masovna psihologija fasizma (120) objasnjava taj fenomen pokazujuci
istovremeno nacionalisticko lice fasistickog pokreta.
22 O nacionalistickoj ideologiji videti: Z. Golubovic, »Nacionalizam kao dominantni
drustveni odnos i kao dispozicija karaktera«, u: Z. Golubovic, B. Kuzmanovic, M. Vasovic,
Drustveni karakter i drustvene promene u svetlu nacionalnih sukoba, »Filip Visnjic«,
Beograd 1995, gl. 6, str. 133–171.
© 1996 - 1999 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana Posaljite nam vas komentar