Sie sind auf Seite 1von 3

Vjerska povijest

Članak „Religije u Jugoistočnoj Europi: historijsko antropološki pristup“


od Michaela Mitteraurera

Sinkretizam kao elementarni oblik međusobnog odnosa religija u Jugoistočnoj


Europi

Ova relativno kratka studija govori o raznim aspektima vjere i religije na prostoru
jugoistočne Europe. Međutim, članak se dotiče i drugih predjela pa tako nije ograničen samo
na navedeni prostor. Religija kao skup običaja i uvjerenja na prostoru jugoistočne Europe
imala je najviše varijateta. Na ovome prostoru, kako ukratko i članak iznosi, preklapale su se
tri najvažnije monoteističke religije svijeta kroz duga i brojna stoljeća. Dolazi tako i do
sikretiziranja određenih elemenata te tri religije, tako da se ova sinkretiziranja manifestiraju
kroz razne običaje i tradicije čak i danas.

Prije svega da bi se moglo polemizirati i raspravljati o religijama na prostoru ne samo


jugoistočne Europe, nego uopće, valja napraviti jasnu distinkciju između religije i vjere.
Religija je prje svega predstavlja skup običaja i tradicije koje su usko povezane s raznim
uvjerenjima u nadnaravna bića. Vjera bi zapravo bila nešto drugo, i ona ne uključuje određene
običaje i tradicije, i ne mora isključivo predstavljati vjerovanje u nadnaravna bića. Tako
čovjek koji ne pripada nijednoj religije ne mora ujedni biti i nevjernik, odnosno obratno,
čovjek koji vjeruje u nešto može i ne mora biti religiozan. S ovakvim razmišljanjima se i slaže
sarajevski sociolog religija prof. Dino Abazović. Na jednoj tribini koja je tematizirana
odnosom religije i znanosti prof. Abazović jasno ističe razlike izmešu ova dva pojma i
naglašava da se uopće za shvaćanje međuodnosa religije i znanosti mora napraviti ova
distinkcija između religije i vjere.

Tri najveće monoteističke religije, katoličanstvo, pravoslavlje i islam, su se u raznim


periodima pojavljivale na prostoru jugoistočne Europe, ali su se dugo vremena zapravo i
prožimale. Religija je na ovom prostoru, kao nigdje na drugdje, imala veliki značaj i utjecaj
na obrazovanje političkog, društvenog i kulturnog života uopće. Pojavom islama na ovom
prostoru oko 13. st. dolazi konačno do pojave sinkretiziranja sve tri velike religije. Budući da
je u sljedećim stoljećima islam pratio i ekspanziju osmanske države, tako je i islam polako
postajao sve važniji čimbenik u društvima jugoistočne Europe. Elementi sinkretizma se
najprije mogu proučiti analizirajući tradicionalne običaje koje su se izvodili obično na kultnim
mjestima. Dakle mjesto je, kako i Mehmed Handžijahić navodi u jednom svom radu, bilo
ključno za shvatanje sinkretizma uopće, a osobito na prostoru BiH, pa tako i jugoistočne
Europe. On ističe i jedan kontinuitet u posjećivanju i štovanju određenih mjesta. Taj
kontinuitet se zadržao i tijekom osmanske ekspansije pa tako i ekspanzije islama, a seže još
od predkršćanskih vremena. A kao vrste tih mjesta Hadžijahić spominje u prvom redu groblja,
vrela i izvorišta rijeka i potoka, visove, planine, pećine itd. (Mehmed Hadžijahić,
Sinkretistički elementi u islamu u BiH).

Sinkretizam je najreprezentativniji element religija na prostoru jugoistočne Europe po


kojemu se mogu analizirati gotovo svi aspekti pojedinih religija. Budući da sadrži elemente
pojedinih od navedene tri religije, sinkretizam pruža direktan uvid u inkorporaciju određenih
elemenata religija. O sinkretizmu kao važnoj pojavi je pisao i Halil Inalçik u svojoj knjizi
Osmansko Carstvo-klasično doba 1300.-1600. U jednom od posljednjih naslova u toj knjizi
Inalçik piše o važnosti sinkretizma, ali ponajprije sa stanovišta islama i Osmanskog Carstva.
On ističe, pored važnosti mjesta, mnoga imena određenih osoba koje su štovane od strana
različitih religija, kao što je npr. Sari Saltuk, i o misticizmu redova koji su proizašli iz
ideoloških temelja postavljenih od strane tih „svetih“ ljudi.

Što se tiče redova o kojima Inalçik govori, a i o kojima se govori u članku


Mitteraurera, najviše se ističu derviši. Derviši se pojavljuju prilično rano i na prostoru
jugoistočne Europe, a njihova sjedišta su i danas brojna. Jedno od najpoznatijih je tekija na
Buni u BiH. Derviški redovi su također vrlo dobar primjer kontinuiteta između
predislamiziranih vremena i vremena obilježena islamom. Njihov misticizam je proizilazio iz
prožimanja islamskih vjerovanja sa nekim plemenskim šamanističkim običajima. Ovakvih
redova je bilo mnoštvo u Osmanskom Carstvu pa su nerijetko bili i proganjani, a u kasnijim
vremenima država je našla zajednički jezik s nekolicinom derviških grupacija. (Halil Inalçik,
Osmansko Carstvo-klasično doba 1300.-1600.).

Sinkretizam se i u današnje vrijeme zadržao na našim prostorima. Naime, i danas u


nekim krajevima postoje običaji obilaženja nekih mjesta za koja se vjeruje da su sve i
posjeduju neke izlječiteljske moći itd. Obično su to izvori rijeka, kojima se i u paganska
vremena pripisivalo mistično svojstvo. Na prostoru današnje Kraljeve Sutjeske i šire okolice,
pa može se općenitije reći na prostoru srednje Bosne, postoje i danas običaji da pripadnici
jedne ili druge religije, poštuju i utječu se svetim osobama određene religije. Tako da su
nekada muslimani išli u crkve na blagoslov pod svećeničke haljine poslije svetkovine Mlade
nedjelje, dok su kršćani nerijetko odlazili pojedinim hodžama po zapise koji bi navodno
pomagali u izlječenju, zatim po salijevanje strava kako bi se ljudi izliječili od strahova itd.

Radio:

Mario Šain, ožujak 2015., Zagreb