Sie sind auf Seite 1von 3

Vjerska povijest

Članak Andrew E. Barnes Church and society

Kako i sam naslov kaže, u ovom članku autor Barnes se bavi problemom odnosa crkve
i društva. On problematizira u ovom članku skoro sve aspekte društva u kojem crkva ima
doticaje. Naglasak je u prvom dijelu stavljen na osnivanje nacionalnih crkava, te njihova
uloga u političkom i vjerskom životu ljudi. Kako se stvari tijekom ranog novog vijeka
temeljito mjenjaju, tako se i uloga crkve mjenja. Autor također u jednom dijelu ističe te
promjene koje nastaju na relaciji društvo-crkva. Također ono što je vrlo bitno a što autor
posebno obrađuje je i promjena klera u crkvi. Kako i sam autor ističe, klerikalstvo se mjenja
od srednjeg vijeka, gdje su se razlikovale dvije vrste klera, svjetovni kler i kler vezan uz
crkve, a u ranom novom vijeku kler, kao i cjelokupna crkva prolazi kroz reformu.

Pričati o crkvi u ranom novom vijeku moguće je jedino kroz prizmu cjelovitih
društvenih procesa koji se događaju u tom periodu. Također, reformacija i pojava raznih
odvojenih crkava vodila je do raskola crkvenog jedinstva, čime je i moć Vatikana pala u
velikoj mjeri. Osnivanjem nacionalnih crkava taj trend pada papske moći, koja je u srednjem
vijeku predstavljala značajan čimbenik u političkim procesima, sada to nije slučaj. Cijelo 16.
st. je predstavljalo za crkvu skoro krucijalno razdoblje. Prije svega tu je reformacija, koju je
Martin Luter proveo, i bio njen glavni inicijator. Reformacija je konačno realizirala i
objelodanila svu onu manjkavost i zaostalost crkve, koja je u to vrijeme bila odveć uzdrmana i
iznutra korupcijom i raznim drugim oblicima neusuglašenosti crkvene politike, ali i izvana
raznim naporima svjetovnih vladara koji su nastojali ograničiti moć rimskog pape. Budući da
se Makijavelijev princip monarhije u ranom novom vijeku pokazao kao jedini uspješan, to se
onda može projicirati i na crkvu. Makijaveli je držao da je država moguća jedino ako je vlast
centralizirana i suzdržana u jednom centru (osobi ili grupi ljudi). Ukoliko se ta vlast rasprši, i
sama moć države uvelike opada. Sličan slučaj je doživjela i crkva. Naravno da crkva i dalje
zadržava bitnu ulogu u vjersko-političkom životu Europe, ali ona svakako nije na istom nivou
kao što je bila u Srednjem vijeku.

Velike promjene u crkvi je svakako izazvala reformacija. Sredinom 16. st. je održan i
Tridentski sabor kao odgovor na uzdrmanu poziciju u kojoj se crkva našla. Reformacija je bila
smao odjek cjelokupnog nezadovoljstva crkvenom politikom i prozelitizmom koji je crkva
konstantno nametala drugim političkim subjektima, nastojeći ne samo povećati, već u prvom
redu dokazati svoju moć. Ta agresivna crkvena politika prožera korupcijom je izazvala takav
revolt kod ljudi koji se realizirao u reformaciji. Tako da je odgovor crkve postao neminovan.
Tridentski sabor je nastojao konceptualizirati sve one teze koje je reformacija stavljala u
pitanje. Ponovno se pristupilo razmatranju nekih osnovnik temelja kršćanske vjere, pa se tako
donose dekreti o Svetom pismu, o opravdanju, o porijeklu istočnog grijeha itd. ali ključni
trenutak Tridentskog sabora je bila problematizacija pitanja sakramenata. Sakramenti su bili
osnovna inicijatorska ideja reformatora preko čijih su promjena reformatori nastojali
pokrenuti praktično novu religiju. Crkva se pribojavala potpunog raskola, pa je priča o
sakramentima bila također značajnom na Tridentskom saboru.

Crkveni odnosi prema društvu su također vrlo značajni za promatranje međusobnih


odnosa. Crkva je preko svojih obrazovnih i odgojnih instanci u društvu obrazovala jedan
kontinuitet bliskih odnosa s narodom. Pogotovo njene karitativne djelatnosti su pridobijale
narod na njihovu stranu, što je u konačnici trebalo biti i ključno jer moć i dolazi od naroda.
Budući da je već u 16. st. Osmansko Carstvo na svome vrhuncu, a njihova averzija prema
Rimu dodatno uvećana njihovom nemogućnošću utjecanja na formiranje nacionalnih crkava
koje bi bile pod osmanskom kontrolom, tim je i crkveno konsolidiranje bilo odveć vrlo bitno.
Crkva je bila pod pritiskom može se reći sa svih strana, i ponekad je i podlegla tom pritisku.

Osim socijalnih ideja koje je crkva nastojala inkorporirati u svoju praktičnu namjenu,
crkva je morala i iz temelja se pozabaviti svojom materijalnom i financijskom egzistencijom.
Indulgencije, na koje se referira i autor ovog članka, su bile može se reći i inicijator svih ovih
promjena, ili jednostavno kap koja je prelila čašu. Lav X. 1517. uvodi podjelu oprosta za
novac, što je za direktnu posljedicu imalo reakciju Martina Lutera. Ova prodaja oprosta je bila
u direktnom sukobu sa svim katoličkim naukom i s odredbama Svetog pisma. Ako je u
katoličkom nauku naslijeđeno ono što je Isus govorio o novcu, kada je rekao da se da caru
carevo a Bogu božje, onda ova prodaja oprosta svakako da nije imala mjesta u crkvenom
nauku. Prodaja je inicirana tendencijom povećanja financijske moći katoličke crkve, a u prvo
vrijeme je imala za cilj financiranje gradnje bazilike sv. Petra. Tako da je još jednom u svojoj
povijesti crkva dovela u korelaciju svoj vjerski nauk s materijalizmom.

Mario Šain

Zagreb, travanj 2015.