Dženeta Rovčanin, studentica III godine Odsjeka za književnosti naroda

BiH i bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti na

Filozofskom fakultetu u Sarajevu

Metodička priprema nastavnog sata/časa

OPĆI/DIDAKTIČKI DIO

Nastavna jedinica Pripovijetka Ćamila Sijarića: Hasan, sin Huseinov

Nastavno područje Književnost

Oblici rada • Frontalni

• Individualni

Metode rada • Metoda interpretativnog čitanja pripovijetke.

• Metoda provjeravanja doživljaja učenika.
• Metoda zasnivanja programske situacije – postavljanje pitanja.
• Težište analize je na analizi glavnog književnog lika i unutarnjeg
pripovjedača:

• analiziranje glavnog lika – Hasana, sina Huseinova

• analiziranje i definiranje pojma unutarnji pripovjedač
• problemski pristup književnim likovima

• Definiranje problema i iskazivanje teze.

• Samostalan rad učenika – istraživanje.
• Analiza rezultata istraživanja.

CILJEVI I ZADACI

Odgojni
• Buđenje saosjećanja prema marginaliziranim ljudima.
• Izražajno čitanje.

Obrazovni • Poticanje učenika na slobodno, samostalno davanje odgovora na

postavljena pitanja.
• Poticanje učeničke zainteresiranosti za spoznavanje i usvajanje
novih znanja.

Psihofunkcionalni • Razvijanje sposobnosti mišljenja i zapažanja.

• Poticanje učenika na funkcionalno povezivanje novih i ranije
stečenih znanja.
 Literatura • Jergović, M. (2006), Historijska čitanka, VBZ, Zagreb
• http://sandzakpress.net/hasan-sin-huseinov
• http://www.avlija.me/eseji/miljenko-jergovic-camil

ARTIKULACIJA ČASA

Uvodni dio Započinjem čas razgovorom o Ćamilu Sijariću; njegovom životnom i

književnom putu i njegovoj književnoj ostavštini.
Ćamil Sijarić rođen je 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice, kod Bijelog
Polja. Umro je u Sarajevu, 6. decembra 1989. godine. Osnovnu školu završio je u
Godijevu. Završivši gimnaziju u Vranju, 1936. godine, upisuje pravo u Beogradu.
Diplomirao je 1940. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata službuje u
Mostaru, Bosanskoj Gradiški, Banjoj Luci i Sarajevu. Bio je novinar u listu Glas
i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjoj Luci. 1947. godine je prešao u Sarajevo
gdje je radio u redakciji Zadrugara. 1951. godine je prešao u literarnu sekciju
Radio Sarajeva i tu ostao sve do penzionisanja – do 1983. godine.

Bibliografija:
• Ram - Bulja (1953)
• Bihorci
• Mojkovačka bitka
• Konak
• Suze i zvijezde (1956)
• Pripovijetke (1985)
• Rimski prsten (1985)

Kritika o Ćamilu Sijariću; pročitati im ovaj odlomak naglas, a onda preći na

razgovor o pripovijeci.
„Baš tada u Jugoslaviji je u najširu modu ušla latinoamerička književnost i
magični realizam. A onda se Ćamil Sijarić opet pojavio na televiziji, govorio isto
onako kao što je govorio prošli put, ali to više nije bio govor seljaka, nego je bio
govor književnoga junaka koji je greškom ispao iz neke daleke prekomorske
knjige. I šta ćeš nego da opet pročitaš one priče, a za njima i sve njegovo i
pročitaš iste one rečenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko
možda sjeća onoga što si govorio školske jeseni 1982. Ćamil Sijarić tako je
postao i ostao pisac sa iste stalaže kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada
sastati svi književni teoretičari i praktičari ovoga svijeta, urlati da Ćamilu tu nije
 mjesto, zavijati na Mjesec i udarati se šakama po glavi, ali ostat će tako. Ćamil je
prvi Gaucho bosanske književnosti, vitez sandžačkih pampasa i eglen-efendija iz
predgrađa Buenos Airesa, ali odreći se sjećanja na vlastitu mržnju prema
seljacima i svemu onome što je u pubertetskoj viziji bilo seljačko, značilo bi
izdajstvo vlastite prošlosti.“ (Miljenko Jergović, Historijska čitanka)

Naziv pripovijetke koju ćemo analizirati jeste Hasan, sin Huseinov. Pitam ih
da li je neko prethodno već čitao ovu pripovijetku, te ukoliko jeste, mora mi
reći zašto nosi baš ovakav naziv. Zašto je pisac naglasio ime Hasanovog oca?
Odgovor bi trebalo da glasi ovako: zato što je Husein imao dva sina Hasana, od
Glavni dio
kojih mu je jedan bio posinak, a drugi rođeni sin. Hasan, sin Huseinov bio je
njegov rođeni sin.
Šta za njih predstavlja termin nevidljivi čovjek?
Nevidljivi čovjek označava osobu koja je na samoj margini društva – zaboravljena
od strane vlasti i koja zavisi od milosti drugih. Hasan se može deklarirati i kao
nenametljiv čovjek koji je imao utjecaja na druge i to ne uključuje nikakvu
materijalnu dobit koju je on davao drugima nego striktno produhovljenost.
Zatim ih pitam šta za njih predstavlja sudbina. Da li vjeruju u nju?
Pretpostavljam da će odgovori biti oprečnog karaktera. Time ću pokrenuti
diskusiju u razredu o nekim životnim okolnostima koje zadese čovjeka, da li su to
bile samo slučajnosti i da li su te slučajnosti utjecale na dalji razvoj njihovog
životnog toka.
Zatim prelazim na izražajno čitanje pripovijetke. Obavezno mijenjam
tonalitet glasa pri određenim dijelovima pripovijetke (npr. na samom kraju,
zbog tužnog raspoloženja, taj dio čitam tiše).
Njegove priče sad je krio njegov kamen… Bio mu je na kraju groblja, do granja;
i mrtav – Hasan, sin Huseinov bio je na kraju…
Nakon izražajnog čitanja pripovijetke, pitam ih da li su im neke riječi
nepoznate, te ukoliko ih ima da im pojasnim značenje, te će nakon mog
pojašnjenja iste zapisati.
Sofra – sto na kojem se objeduje, trpeza; han – konačište uz cestu; handžija –
vlasnik hana; sećija – široka klupa pored zida, prekrivena ćilimom; klin – ekser;
hitriji – brži; sokak – kratka i uska ulica; ibrik – bakreni bokal za vodu; hajduk
– odmetnik, razbojnik; direk – stub; kićanka – ukrasna resa na kapi, ukrasna resa
na narodnoj nošnji; bečiti – plašiti nekog, u nekog dugo gledati.
Kakav je dojam na njih ostavila ova pripovijetka?
Mogući odgovori: empatičan, tužan, zanimljiv, historijsku uvid o slikama
prijašnjeg Sarajeva...
Prva rečenica u pripovijetkama, novelama, crticama i kraćim književnim
djelima uvijek ima određeno značenje.
Poznavao sam Hasana, sina Huseinova.
Ko ga je poznavao?
Učenici će vjerovatno odgovoriti: pisac. To je, u biti, tačan odgovor, jer je
pripovijetka pisana u prvom licu, ali treba uzeti u obzir da se svako književno
djelo smatra fiktivnim i to im napomenuti.
Tačna definicija poznavaoca Hasana, sina Huseinova jeste unutarnji
pripovjedač. Pitam ih definiciju unutarnjeg pripovjedača.

U pripovjedačkom djelu često se javlja jedan poseban lik koji od primarnog

naratora preuzima ulogu pripovjedača i onda sam priča neku priču iz svog života
ili iz nekog drugog vremena. Čak i ako je konkretizovan kao ličnost, taj lik
ima istu funkciju kao i primarni narator.
U kojem licu je napisana pripovijetka?
Pripovijetka je napisana u 1. licu, tj. narativnim subjektom – opći naziv za
kazivača priče u pripovjedačkom djelu.
Vrijeme radnje: U Sijarićevim pripovijetkama, vremenska radnja je većinom
neodređena. Ako uzmemo u obzir mjesto zbivanja radnje ("Kolobara-han"),
govorimo o osmanskom periodu vladavine (od 1463. do 1878. godine) jer su
dolaskom Osmanlija hanovi počeli sa radom.
Ko je bio Hasan, sin Huseinov? Kako ga je autor predstavio?
Hasan, sin Huseinov bio je potomak Huseina Akovalije, učenog čovjeka koji se
„dao na knjigu“. Doselivši se sa braćom i ocem, svi su „zaimali“ (radeći neke
ilegalne radnje) sem Huseina. Išavši s ocem po mahalama, Hasan se naslušao
priča i sam naučio pripovijedati. Predstavljen je kao marginaliziran pripadnik
društva koji je dobijao plaćen čaj zarad svog čarobnog utjeca pričanja. Oduživao
se handžijama pričajući priče i uvijek je imao mjesto na kraju sećije, kod vrata –
da ne smeta...
Fizički opis Hasana, sina Huseinova; pročitati ovaj dio opet.
Bio je srednjih godina, lijepa, mrka, izdužena lica nad koje se nadnosila mala, od
bijela prediva, ispletena kapa sa kićankom od svih mogućih boja presječenom do
same kape, tako da je ličila na još dobro nerazvijen šareni cvijet. Crne, krupne
oči, bile su mu pune vlage, nadstrešene dugim trepavicama i gustim vjeđama – i
ona mu vlaga, kad zatrepće očima, odsijavala nekim čudnim, bolnim sjajem.
O čemu je Hasan, sin Huseinov pričao i dobijao takvu pažnju i ugled
čarobnjačkog kazivača priča?
Imao je vještinu da se prilagodi mjestu, trenutku i raspoloženju slušalaca.
Volio je da mijenja slike starog Sarajeva, volio da ga ruši i iznova gradi. Palio
ga je vatrom. Plavio vodom. Harao bolestima. Pljačkao hajducima. Zažmurio bi
kad bi ga, uz neki požar, zavio u dim da se u njemu ništa nije vidjelo – ni čovjek
čovjeka, ni kuća kuću, do plamen i dim. Poslije bi ga, gotovo cijelog, iznova
načinio i uvijek ljepšim. Nije dao da to novo Sarajevo dugo traje, i ako ništa
drugo, a on bi ga iskaljao blatom toliko da je u njega bilo gadno pogledati, a
zatim ga očistio, okrečio i pokrio zelenilom voćnjaka. Ali ni toj novoj slici starog
Sarajeva nije dao mira – i, iz vedra neba šinuo bi grom u neku od minara i
prelomio je; nije govorio da je to zbog krive kletve trgovaca na čaršiji, nego da
grom bije u visoko. Kažnjavao je krivce zatvorom, trgovcima koji su krivo mjerili
probijao ekserom uši i prikivao ih za direk nasred čaršije da ih svak vidi. Teže
krivce davio je noću u gradskoj tvrđavi; za svako zadavljeno grlo ispaljivao je po
jedan top; nek se zna da se na tvrđavi davi i da za svakim, jedne noći, može da
pukne top. Treće je slao u Aziju, u progonstvo – u Karakazan, odakle se nisu
vraćali. Nije žalio za njima, a ni veselio se njihovoj nesreći, do polako, kao da je
tu bio i sve to vidio, ispredao priče o ljudskim sudbinama, nepoznatim i
nepredvidljivim, svakom čovjeku još prije rođenja na čelu ispisanim, ali uzalud to
pismo na čelu nosi kad ne može da ga pročita.
Kako je Hasan, sin Huseinov utjecao na svoje slušaoce? Da li je volio biti u
centru pažnje?
Možemo reći da je Hasan, sin Huseinov bio neutralac u pripovijedanju. On je
svojim slušaocima uvijek ostavljao prostora da dokuče pouku i srž ispričane
priče. Volio je da ga ljudi slušaju, zato je i pripovijedao, osluškivao je svoju
publiku, pričao im je suzdržavajući se od učešća u istim, a opet toliko je bio
unesen da slušaoci nisu znali razlučiti istinitost ili neistinitost ispričane priče.
– Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Hasan?
Moj prijatelj mi se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci, veli mi:
– To se ne zna; to se nikad ne može znati. Kad bi neko Hasana to upitao,
uvrijedio bi ga i on bi, istoga časa, prekinuo priču. A to bi bila velika šteta i ljudi
bi se na onoga što pita naljutili, platili bi mu čaj i pokazali vrata, nek ide.
Kakvu je poruku Hasan izvojevao slušaocima?
Da se na vrijeme ožene, da žive kao ostali narod u čaršiji.
Da li je ova Sijarićeva priča o Hasanu, sinu Huseinovu samo element
predstavljanja prijašnjeg Sarajeva?
Moglo bi se reći. Sijarić je „iskoristio“ ovog lika, stavljajući akcent na njega i
njegovu ličnost, položaj u društvu, a ipak iznio slike Sarajeva – od njegovog
najboljeg do najgoreg oblika.
Kakva je atmosfera/ton pripovijetke na samom kraju?
Mogući odgovor je: tugaljiv.
Unutarnji pripovjedač se nakon nekog vremena ponovo vraća u Sarajevo. Ne
svraća u "Kolobara-han" nego obilazi sarajevsku planinu Trebević i groblje na
Alifakovcu. Navodeći da je sam Hasan otišao iz njega, nakon što slučajno
pronađe njegov grob – ipak biva iznenađen njegovom smrću.
Kako unutarnji pripovjedač dovršava Hasanovu priču o prošlosti i
budućnosti? Zašto se pripovijetka završava opisom Hasanovog groba?
Na groblju je kraj; Hasan je na kraju. Unutarnji pripovjedač nagovještava
čitaocima prolaznost ovozemaljskih doživljaja, događaja, ovozemaljskog života.
Sijarićeva priča počiva na islamskoj filozofiji da je sve predodređeno i da svemu
dođe kraj na ovom svijetu. Hasan je pošao iz Sarajeva i ostao u Sarajevu, na
 kraju groblja, na Alifakovcu.
Da li je pisac uspio u predstavljanju karaktera i položaja jednog čovjeka u
društvu i predstavljanja prijašnjeg Sarajeva? Koliko poznajete historijsku
tekovinu grada Sarajeva?
Uspio je u tipiziranju jedne ličnosti. Slika Sarajeva je pozadina tog tipiziranja. U
svakom gradu i čaršiji postoji jedan čovjek koji se izdvaja po nekoj svojoj vještini
i ništa drugo nema do te vještine.
Za domaću zadaću napisati kratku priču o nekoj zanimljivoj ličnosti iz
Završni dio sarajevske čaršije.
Naprimjer, priča o čika Miši – čistaču sarajevskih cipela ili pak o čuvenom
plesaču iz ulice Ferhadija. Zapamtite da su takvi ljudi vječna inspiracija i uvijek
su oni srž i kičma jednog grada.