Operacija ŠTIT

Posljednja bitka za Jugoslaviju

Autor: Tihomir Čuljak

 Prvi znaci raspada Jugoslavije

Srbijanska komunistička elita već početkom šezdesetih godina postala je jača od svih ostalih
republičkih komunističkih elita. Postali su prijetnja čak i za Josipa Broza Tita, pa je Tito uz pomoć
Slovenskih i Hrvatskih kadrova uspio smjeniti šefa tajne policije Rankovića, koji ga je prisluškivao i
pokušao zamjeniti. Međutim, Srpski kadrovi, koji su čak i Titovu ženu Jovanku koristili za njegov nadzor
ostali su mu stalna prijetnja.
U takvoj situaciji, kad je zbog svađe sa Staljinom morao održavati dobre odnose sa zapadom pa nije
mogao bez suđenja likvidirati sve koji mu smetaju, Tito je jedino rješenje za svoj opstanak na vlasti vidio u
jačanju ostalih republičkih elita kao protutežu Srpskoj eliti. Zbog toga je počeo uvoditi elemente federalizma
u partiju i državu. Uspio je decentralizirati i službu sigurnosti, ali mu to u vojsci nikad nije uspjelo, iako je
organizirao republičke teritorijalne obrane kao pričuvne ratne postrojbe. Međutim, ti štabovi TO su uvijek
ostali pod potpunom kontrolom JNA koja je odlučivala o zapovjednom kadru, o napredovanju, o vojnim
vježbama, a pošto TO nije imala svoj profesionalni dio, većinu oružja su čuvali i kontrolirali vojnici JNA.
Tek manji dio oružja bio je u skladištima TO velikih poduzeća, ili centrima TO. Pošto ni srpski kadrovi
okupljeni oko Đoke Jovanića, Nikole Ljubićića i Branka Mamule nisu imali dovoljno snage za rušenje Tita
stvorena je situacija u kojoj su oni njega nastojali marginalizirati, a on je njih nastojao primiriti uvjerivši ih
kako samo uz njegovu pomoć mogu sačuvati Jugoslaviju. Oni su to prihvatili vjerujući kako će nakon
njegove smrti preuzeti potpunu vlast.
Osnovni razlog za sukobe između hrvatskih i srpskih komunista su bile devize koje su zarađivali
hrvatski hoteli, te one koje su gastarbajteri slali rodbini. A svađali su se i oko najvećeg Jugoslovenskog
poduzeća INA-e, koje je postalo najveće zato što je lakše dolazilo do deviza. Usprkos nastojanju srbijanskih
političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma, hrvatski političari su ipak pronalazili način
ilegalnog skretanja sve većeg djela deviza u svoje đepove. Zbog toga je Beogradska komunistička elita bila
sve nezadovoljnija, ali su vjerovali kako će nakon smrti Tita uspjeti centralizirati Jugoslaviju.
Za razliku od komunstičke elite prikrivena opozcija se slagala kako treba rušiti komunizam, ali se
nisu slagali oko opstanka Jugoslavije. Liberalni intelektualci su najčešće smatrali kako Jugoslavija treba
opstati, dok su se nacionalisti slagali oko rušenja komunizma i Jugoslavije, ali se nisu mogli dogovoriti oko
granica budućih novih nacionalnih država.
Za razliku od beogradske komunističke elite, izvan Beograda većina Srba je bila nacionalistički
pročetnički orjentirana, te su razmišljali kako napraviti "Veliku Srbiju". Velikosrbi su se bojali albanskog i
muslimanskog nataliteta, te hrvatske i slovenske ekonomske snage. Istovremeno, Albanci su se bojali srpske
genocidne politike; Muslimani su se bojali asimilacije od strane pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata;
Hrvati i Slovenci su se bojali asimilacije i ekonomske pljačke od strane Srba. Jedini integrativni faktori su
bili komunistička partija, tajne službe i vojska. Zbog svega navedenog u svakom narodu većina je razmišljala
kako stvoriti svoju državu, dok su pristaše jugoslavije u svakom narodu bili manjina, a najviše ih je bilo
među Muslimanima i Hrvatima. Međutim, i oni se nisu slagali u viziji Jugoslavije. Srpski jugoslaveni su
željeli veću centralizaciju države u kojoj bi novi Tito bio Admiral Branko Mamula, dok su hrvatski
jugoslaveni smatrali kako treba graditi konfederativnu jugoslaviju na čelu sa nekim hrvatom.
 Pokušaj stvaranja unitarne Jugoslavije

Admiral Branko Mamula, u svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, detaljno je objasnio idejni,
programski i provedbeni pristup JNA kao političkog čimbenika u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Našavši
se početkom osamdesetih godina pred "izazovom unutarnjih nemira i sukoba" armijskih vrh je procijenio da
će trebati JNA i TO "postupno osposobljavati za rješavanje krizne situacije u zemlji. U dvije godine
formirani su tzv. “gotovi bataljoni” spremni odmah stupiti u borbu. Bilo ih je ukupno dvanaest. Najsporije
je išlo sa doktrinom, posebno taktičkom upotrebom navedenih i svih drugih sustava.” Već 1985. godine htjeli
su izvesti vojnu upravu, ali se partijski lideri nisu dali skinuti. “Radilo se o oportunizmu - da se otvoreno ne
pokaže da se spremamo za unutrašnje sukobe". (str. 61.) Puno prije negoli je započeo krvavi raspad
Jugoslavije JNA je bila spremna preuzeti vodeću političku ulogu u SFRJ. Mamula o tome piše: "U drugoj
polovini 1986. i početkom 1987. g. razrađene su političke osnove, kriteriji procjena za odluku i počele su
operativne pripreme. Pripreme su pokrivale mjere budnosti i povišene borbene gotovosti održavane po
zvaničnim odlukama Predsjedništva SFRJ i planovima Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i
Generalštaba". (str. 88.) Sukobi u komunističkom rukovodstvu zemlje i narastanje velikosrpskog
nacionalizma te "separatizam" sjeverozapadnih republika, učvrstili su u vrhu JNA spoznaju o neizbježivosti
vojnog udara. Štoviše, "? bili smo posve odlučni. Osnovni planovi i jedinice su bile spremne" (str. 102.),.
Mamula piše kako je namjera "bila da dobijemo vrijeme za minimalno političko sređenje i odlaganje
sporova, a najkrupnija rješenja zajedničke države odložiti dok ne protutnje turbulencije koje su zahvatile
istočnu Evropu: očuvati Jugoslaviju, a reformirati je u mirnijim uvjetima." (str. 8.) To znači zadržati "status
quo" dok se ne smiri protukomunistički pokret u Europi, dok nacionalna individualizacija istočnoeuropskih
naroda ne posustane i dok iznova ne ojačaju suprotstavljanja između Istoka i Zapada. Tada će se Jugoslavija
moći nametnuti kao geopolitički i geostrateški čimbenik kakav je bila u razdoblju nakon 2. svjetskog rata. “
Plan nije realiziran iz “doktrinarnih” razloga, a ti doktrinarni razlozi su; tko će doći u poziciju odakle
se može opljačkati više deviza. Jugoslavenski komunisti su kao i u svim drugim državama na vlast došli
kako bi od naroda oduzeli sve što mogu, te opljačkano podjelili sirotinji, to jest sebi. Parolama o
ravnopravnosti i jednakosti uspjeli su privući zavidnu sirotinju koja je povjerovala kako će se nakon pljačke
sve opljačkano ravnomjerno podjeliti. Najprije su opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu
buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati pomeli su
tavane i najsiromašnijim seljacima, nakon čega su se počeli svađati oko plijena.

Raspad komunističkog carstva

Sredinom 80-ih Gorbačov je počeo sa zapadom pregovarati o uvođenju demokracije u komunističke

države, pod uvjetom da nitko od pripadnika komunističke elite ne smije odgovarati za svoje pljačke i zločine,
te da pripadnici te elite moraju postati nova klasa kapitalista. Zapad je na to pristao, te se komunizam sve
brže počeo raspadati. To su primijetili i pripadnici beogradske političke elite, te su počeli zagovarati
uvođenje elemenata kapitalizma, s tim što bi oni trebali biti najvažniji kapitalisti. Za procjenu svojih
mogućnosti angažirali su Srpsku Akademiju Nauke i Umetnosti (SANU). Akademici SANU su dogovorili
suradnju sa Američkim i Britanskim strateškim službama, ali im prioritetni ciljevi nisu bili isti. Za SANU cilj
je bio stvoriti Veliku Srbiju, a za Američke i Britanske službe cilj je bio srušiti komunizam.
Srpski Akademici (SANU) su kao i većina Srba bili za stvaranje Velike Srbije, te su napravili
strateški plan "Memorandum Srpske Akademije” kojim bi se to trebalo ostvariti. Ovaj dokument je objavljen
u javnosti preko novina "Večernjih novosti" 24. i 25 rujna 1986. Prema tom memorandumu predvidjeli su
ciljeve koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom u više koraka. Tom politikom namjeravali su najprije
očistiti Liku i Banovinu, te Slavoniju od Hrvata kako bi zauzeli Hrvatsku žitnicu i djelove Hrvatske gdje su
živjeli u znatnom postotku, te nakon osvajanja i etničkog čišćenja BIH i Dalmaciju očistiti od Hrvata čime
bi Hrvatskoj oduzeli Jadransko more kao izvor turističkih deviza. Muslimani su tu bili samo smetnja na
ležištima rudnog bogatstva i na spoju između Slavonije i Dalmacije, te ih je trebalo djelomično istrijebiti, a
djelomično protjerati u ostatak Hrvatske gdje bi oni odigrali ulogu koju su Palestinci odigrali u Libanonu.
Time bi Hrvatska, s prostalim teritorijem, podjeljena unutar sebe, s višemilijunskom masom izbjeglica,
postala potpuno nesposobna izvršiti bilo kakav protuudar u cilju naknadnog povrata oduzetog teritorija.
Nakon toga na red bi došlo etničko čišćenje Kosova, čim bi granice Velike Srbije bile zaokružene.
Sa ovim se slagala većina srpskih političara, ali kako bi u tome uspjeli u početku nisu smjeli govoriti
o Velikoj Srbiji već samo o jačanju Jugoslavije. Zahvaljujući tome u početku su beogradski velikosrbi
djelovali zajedno sa srpskim jugoslovenima koji su željeli cenraliziranu jugoslaviju. Velikosrpske pripreme
su trajale dvadesetak godina, kada su čekali kako bi projugoslavenski orjenitirani Srbi obavili posao čišćenja
nesrpskih kadrova za njih. Glavnu ulogu u čišćenju nesrpskih kadrova su imali general Nikola Ljubičić,
general Kadijević i admiral Branko Mamula, koji su dvadeset godina postepeno čistili JNA od nesrpskih
kadrova vjerujući kako samo tako mogu očuvati Jugoslaviju. Kad je sve bilo spremno, Srbi su uzjahali na val
velikosrpskog nacionalizma i rapad komunizma je počeo. To su poduprli i Amerikanci vjerujući kako je
moguće nacionalizmom srušiti komunizam, a onda smiriti situaciju i tako očuvati Jugoslaviju. To su
iskoristili Velikosrbi koji su uz pomoć Srpske akademije počeli sve više preuzmati vlast u komunističkoj
partiji Srbije. Prvi javni korak je bio dovođenje bankara Miloševića na čelo srbijanskih komunista. Vjerovali
su kako na čelu sa njime mogu prekrojiti republičke granica i stvoriti Veliku Srbiju do Karlobaga i
Virovitice, čime bi uzeli većinu Jadranske obale s pripadajućim turističkim kapacitetima.

Stvaranje Velike Srbije

Polovicom 1987. na televiziji se počela vrtjeti reklama. Taman ekran, a dubok muški glas govori:
"Vožd je stigao". Dana 23. 9. 1987. na 8. sjednici CK SK Srbije Milošević je izabran za predsjednika, koji je
izjavio kako će brzo riješiti Kosovsku krizu. Nakon njegovog govora jedan stari partizanski oficir, Srbijanac
je rekao kako Miloševićev potiče nacionalizam, a na to je velika
većina počela vikat: »Izdaja, izdaja«. Počeli su mitinzi po
Kosovu i Vojvodini, te rušenje dotadašnjih partijskih kadrova.
Prvi «miting solidarnosti» održan je 9. srpnja 1988. u Novom
Sadu kada su Srbi s Kosova srušili vojvođansku vlast. Zatim se
mitinzi šire po drugim gradovima Srbije, Crne Gore, pa i ostale
republike (ukupno je do 19.11. 1988. održano 66 takvih
skupova).

Savez komunista Jugoslavije počeo se raspadati, a Slobodan Milošević je protuustavnim

smjenjivanjem komunističkih vodstava u Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, sve više provocirao nesrpska
republička rukovodstva kako bi raspad ubrzao, iako je formalno, bizantinskom lukavošću, branio
jugoslavensko jedinstvo. Dana 28.2. 1988. održan je u Beogradu veliki protualbanski miting, a istovremeno
je održano «događanje naroda» i u Kninu gdje su govornici optuživali Hrvatsko i Slovensko vodstvo za
podržavanje Kosovskih «albanskih separatista». Ovaj Kninski skup je označio začetak pobune Srba u
Hrvatskoj. Isti dan Skupština SR Srbije je ukinula autonomiju Vojvodine i Kosova. Jedini ozbiljni
integrativni čimbenici ostali su vojska i savezne obavještajne službe. U JNA je bilo oko 70% srpskih oficira
pa je vojska bila pod potpunim nadzorom Beograda. U Hrvatskoj miliciji većinu su činili Srbi i Jugoslaveni.
Račan je u vrhu SKH imao svoje ljude, ali su na terenu u mnogim ograncima Srbi bili većina. U takvim je
ograncima Milošević imao punu podršku. U republičkim institucijama Srbi i Jugoslaveni bili su vrlo
utjecajni i prijetila je opasnost da Milošević iznutra skine Račana. Račan je te opasnosti bio svjestan pa je sve
napore usmjerio na smirivanje situacije i održavanje demokratskih izbora, jer je s pravom računao kako
njemu i najbližim suradnicima manja egzistencijalan opasnost prijeti ako izgubi izbore, nego ako ga
Milošević silom sruši. U procesu formiranja novih stranaka namjeravao se osloboditi Miloševićevih ljudi i
na taj način formirati svoju partiju koju će moći potpuno kontrolirati.

Na Kosovu polju kod Gazimestana 28.6. 1989. Srbi su organizirali proslavu šesto godina bitke na
Kosovu. Okupilo se oko milijun Srba, a Milošević je zaprijetio «oružanim bitkama». U istom mjesecu
raspisao je zajam za preporod Srbije i skupljanje je trajalo do kraja ožujka 1991. godine. Srbi iz Srbije i
svijeta uplatili su Beogradskoj banci oko 87 milijuna dolara, a nakita i zlata u vrijednosti od oko 400.000
DEM. Veći dio spremljen je na Cipar odakle su se plaćala lobiranja po svijetu za interese projekta »Velika
Srbija«, a ostalo je kasnije uglavnom
potrošeno na financiranje paravojnih
postrojbi u Srbiji i Hrvatskoj. Mnogi su
Srbi iz hrvatskih poduzeća vikendom
odlazili na barikade, te su se ponedjeljkom
vraćali na svoj posao. Povjerljivim
osobama su se hvalili zarađenim
dnevnicama.

Na Vidovdan, 8/9. srpnja 1989. kod crkve Lazarica na Kosovu pokraj Knina održan je "skup
posvećenja" novoizgrađene bogoslovije. Na skupu su dominirali četnici s kokardama iz čitave Jugoslavije i
svijeta. Koncem godine 29. studenoga 1989. srpski mitingaši su najavili okupljanje u Ljubljani s parolom
objašnjenja istine o Kosovu. Slovenci su skup zabranili, a SSRN Srbije je pozvao sva poduzeća na prekid
poslovnih veza sa slovenskim poduzećima i institucijama. Nakon ovoga došlo je do gospodarske blokade
Slovenije.

Dana 23. siječnja 1990. nakon 14. izvanrednog kongresa CK SKJ i odlaska slovenske delegacije,
nakon čega su i hrvatski komunisti otišli, SKJ se raspao. Milošević je ovaj raspad izazvao tražeći
bezpogovorno pristajanje na njegove zahtjeve i nepristajanjem ni na minimalno popuštanje Slovencima, iako
su svi republički Savezi Komunista bili formalno ravnopravni. Ovime je svjesno isprovocirao raspad SKJ
iako je krivicu za to pokušao prebaciti na Slovence.

Nakon raspada partije najviše zagovornika očuvanja Jugoslavije bilo je u JNA i ona je Velikosrbima
bila najveća prijetnja. Zato su u projekt stvaranja Velike Srbije morali krenuti pod parolom obrane
Jugoslavije. I jedni i drugi najveću opasnost su vidjeli u drugom najbrojnijem narodu Hrvatima, pa su i jedni
i drugi planirali problem Hrvata riješiti silom. Razlika je bila jedino u taktici.
Taktika Jugoslavena bila je potpuno razoružati Hrvatsku, te u slučaju pobjede secesionističkih
snaga na izborima «blic krigom» osvojiti ključne točke, uhititi najvažnije političare, te tako spasiti
Jugoslaviju.
Taktika Velikosrba je bila dopustiti Hrvatima naoružavanje sa nešto laganog pješadijskog oružja
kako bi se mogao organizirati puzajući rat u kojem će JNA etnički očistiti dijelove Hrvatske zacrtane u
velikosrpskim planovima. Kako bi to mogli bitno im je bilo ne razotkriti svoje prave težnje kako JNA i njih
ne bi skinula sa vlasti i pozatvarala. Zbog toga su morali igrati igru kako se bore za Jugoslaviju, uz stalno
sprječavanje JNA u izvođenju brzog prodora prema Zagrebu koji nije bio unutar zacrtanih granica Velike
Srbije, te ih nije zanimao.
 Jedina šansa Hrvatske bila je iskoristiti suprotnosti između ove dvije srbijanske frakcije. Problem je
bila hrvatska projugoslavenska frakcija koja je u Hrvatskoj vlasti imala vrlo snažno uporište o kadrovima
koji su stvaranju Hrvatske prišli sa figom u džepu, te su stalno raznim provokacijama nastojali natjerati JNA
na brzu vojnu akciju u kojoj bi JNA zatvorila sve koji su rušili Jugoslaviju i u Beogradu i u Zagrebu i u
Sloveniji.

Plan hrvatskih komunista za otpor Velikosrbima upotrebom

hrvatskog nacionalizma

Pojavom Miloševića Hrvatska komunistička politička elita je shvatila kako se od srpskog

nacionalizma može obraniti samo hrvatskim nacionalizmom, te se vrlo brzo povezala s nacionalno svjesnim
hrvatskim intelektualcima, vjerujući kako će ih iskoristiti za odupiranje srpskom nacionalizmu i opstanak na
vlasti. Tada su se Hrvatski komunisti podijelili u dvije frakcije. Jedni su željeli stvarati Hrvatsku državu u
kojoj će oni biti nova klasa kapitalista, a drugi su željeli opstanak Jugoslavije vjerujući kako oni s kapitalom
od hrvatskog turizma i gastarbajtera mogu zagospodariti čitavim jugoslavenskim tržištem. Kao svog
budućeg vođu vidjeli su Antu Markovića koji je u tom trnutku imao najjaču poziciju. Ovaj stari komunist
postao je istaknuti komunist i partijski omladinac još za vrijeme studija na elektrotehničkom fakultetu u
Zagrebu. Nakon završetka fakulteta postao je direktor “Rade Končara”. Vrlo brzo je napredovao u politici, pa
se prije raspada Jugoslavije našao na funkciji predsjednika Saveznog Izvršnog Vijeća koje je bilo Vlada ove
države u raspadu.

Projugoslavenski Hrvati su spas države vidjeli u tome da u suradnji sa srbskim jugoslavenima

izazovu incidente kojima će neodlučnu JNA natjerati na vojni udar. Taj zadatak su dobili Manolić i njegova
udbaška ekipa koji su trebali što više radikalizirati hrvatske nacionaliste kako bi se Srbi digli na ustanak, te
na taj način natjerati JNA na vojni udar, pri čemu bi nastradali i Hrvatski i Srpski nacionalisti, kao i svi ostali
nacionalisti na području Jugoslavije. Manolić je među hrvatske nacionaliste ubacio svoje suradnike koji su
bili spremni postati nova klasa krupnih jugoslavenskih kapitalista. Hrvatski su se udbaši uključili dijelom u
lijevu frakciju HDZ-a glumeći mirotvorce, a dijelom u desnu glumeći krajnji ekstremizam s namjerom
kompromitiranja Hrvatske u Međunarodnoj zajednici, te izazvati Generalštaba na vojni udar, i tako, u
suradnji sa srpskim Titoistima, obnoviti Jugoslaviju. Kako bi srušili Miloševića, morali su najprije razbiti
Jugoslaviju, a poslije za to optužiti njega, te uz pomoć vojnog udara stvoriti novu Jugoslaviju. To su
namjeravali učiniti uz tajnu suradnju sa starim srpskim partizanskim oficirima koji su se udružili u Stranku
Jugoslavena i SK pokret za Jugoslaviju. Institucija koja je trebala provesti to ujedinjenje je SIV(savezno
izvršno vijeće). Predsjedništvo Jugoslavije se sastojalo od predstavnika Republika i Pokrajina te je njima i
odgovaralo. S druge strane SIV je birala Skupština Jugoslavije i njoj je odgovarao. SIV je vodio ekonomske
poslove i nije imao ovlasti nad vojskom, a to je ono što su jugoslavenski orijentirani političari, Srbi i Hrvati
željeli promijeniti.

Manolić je kontrolirao i mnoge bivše političke zatvorenike raznim ucjenama. O nekima je imao čak i
snimke njihovih spolnih odnosa sa kriminalcima u zatvoru pa ih je time kontrolirao. Poneki Manolićevi
suradnici, koji su se pokušali osamostaliti, kažnjeni su tako što im se dosje o suradnji s Udbom i Kosom vrlo
brzo pojavio u medijima. Uz pomoć dosjea držao je mnoge u pokornosti i dok je bio u HDZ-u, a i kasnije
kada je izgubio izravnu političku moć. Iza sebe nije ostavio nikakve dokaze svojih podrivačkih aktivnosti.
Nikad nije potpisao neki sporni dokument, sa tajnim suradnicima je sve dogovarao u četiri oka, a na
sastancima sa većim brojem ljudi obično je riječ uzimao pri kraju kad je većina iznijela svoja stajališta, te je
tako on mogao iznijeti stav koji je većini bio prihvatljiv.
U strahu od Miloševića počele su se osnivati političke stranke u svim republikama pa i u Hrvatskoj.
Prvo je osnovana HSLS gdje su ušli poznatiji liberalni intelektualci, pa HDZ koji je primao sve, a pravaški
orijentirani pojedinci su 25. veljače 1990. u Zagrebu osnovali HSP. Osnivači su bili Dobroslav Paraga, Ante
Parađik i Krešimir Pavelić. Paraga je bio u inozemstvu, a Parađik i Krešimir Pavelić su prije toga bili članovi
središnjeg odbora HDS-a iz kojeg su istupili u studenom 1989. Pavelić je prije toga bio i član DHZ-a. Kao
razlog za osnivanja HSP-a su izjavili kako ni jedna druga stranka "nisu autentične hrvatske državotvorne
stranke, jer u svojim političkim programima zagovaraju rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja u
okvirima jugoslavenske federacije, odnosno konfederacije". Već iz ovog stava je bilo vidljivo kako ne
shvaćaju realnu situaciju i snagu JNA, te su svojim izjavama djelovali kao crvena krpa pred nosom oficira
JNA. Parađik i Pavelić nisu u sebe imali dovoljno samopouzdanja pa su u rad krenuli tek nakon što im je iz
Beča stiglo pismo Dobroslava Parage, poznatog zatvorenika Jugoslovenskih tamnica, kojim predlaže
osnivanje HSP-a. Tada Ante Paradžik u Zagrebu osniva Inicijativni odbor za obnavljanje HSP-a. U početku
su Odbor za obnavljanje HSP-a činili Paraga, koji je tada boravio u SAD-u, Paradžik i Krešimir Pavelić, a
mnogi ugledni hrvatski građani koji su pozvani da se pridruže stranci, odbijali su sudjelovati u obnovi bilo
zbog toga što su smatrali kako ova stranka nema veću političku perspektivu, bilo zbog toga što su se bojali
još uvijek postojećeg komunističkog režima. Većina hrvatskih politički pismenih ljudi su budućnost vidjeli u
HDZ-u. Kako bi neka stranka bila desnija od HDZ-a pobrinuo se Manolić, koji je provokacijama počeo
izbacivati mlađe, politički neiskusne desno orijentirane članove iz HDZ-a kako bi i HSP stekao dovoljno
članova za širenje. Najvažniji dio programa koji je HSP izdvajao od ostalih hrvatskih stranaka, bio je to što
su se zalagati za hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru,
bez kojeg nema ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskog naroda. Time su negirali postojanje BIH i činjenicu
kako se Muslimani u BIH više ne osjećaju kao Hrvati, već se većinom osjećaju kao samostalni entitet. I
tako je HSP postao prva stranka koja je zatražila hrvatsku nezavisnost, iako je vojska samo tražila izgovor za
uhićenje političkih protivnika koji ruše Jugoslaiju, što je dobro došlo HDZ-u kako ih JNA ne bi mogla
smatrati najekstremnijom strankom u Hrvatskoj. Uskoro je pravaški tisak često počeo objavljivati da se na
Paragu vrše atentati iz kojih se on čudom izvlači, a optužbe za atentate su upućivane prema Franji Tuđmanu i
HDZ-u. To je bila Paragina osnovna politička taktika kojom je pokušavao oslabiti ugled HDZ-a i povećati
ugled HSP-a. Zbog toga u listopadu 1990. dolazi do unutarstranačkog sukoba. Parađik i Pavelić vjeruju
Paragi koji glavne neprijatelje ne vidi u JNA i komunistima već u Tuđmanu, dok ostali dio Predsjedništva
stranke takvu politiku smatra pogrešnom. Zbog toga su počela izbacivanja iz stranke svih koji pokazuju
sposobnost samostalnog razmišljanja svojom glavom, te prva žrtva postaje književnik Zlatko Tomičić, te
pojedinci iz HOP-a koji su došli iz inozemstva, a imali su više spoznaja o tome kako prepoznati političke
provokacije. Zbog ovih sukoba uskoro se osniva i Hrvatska čista stranka prava. Unatoč tome, članstvo
stranke raste, a u to vrijeme HSP-u često pristupaju i muslimani kojima su preci bili u ustašama i
domobranima. Ogranci se osnivaju čak i po istočnoj Bosni. Neki od poznatijih HSP-ovaca muslimana su
Alija Šiljak, te Faud Muhić sarajevski sveučilišni profesor, ubijen koncem 1991. u Sarajevu pod
nerazjašnjenim okolnostima.

Podjele u Generalštabu

Pojedini neupućeni generali iz Generalštaba počinju shvaćati kako je Miloševićev plan razbiti
Jugoslaviju, pa tako načelnik Generalštaba JNA 26. 2. 1990. »oštro napada srpsku politiku. Smatra kako je
Srbija ostala sama, da je protiv nje Slovenija, Hrvatska, BiH, Makedonija i pola Crne Gore (...) za sve je to
krivo neinteligentno srpsko rukovodstvo«. U tom trenutku JNA je imala oko 275.000 ljudi, 25.000 oficira,
19.000 podoficira, 500 službenika, 2000 vojnika po ugovoru, 38.000 civila na službi u JNA, 190.000 vojnika
i pitomaca, a na rezervnom ratnom rasporedu je imala blizu milijun vojnika.

Dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na sastanku rukovodstva Srbije 26. 3. 1990.
godine javno je odbačen »kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije«, a usvojeno je njeno razbijanje i stvaranja
»Velike Srbije«. Javno je rečeno:«Srbija će odbiti konfederaciju jer je ona samo prelazni trenutak u
samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom, Makedoniju nećemo moliti. BiH neće moći opstati
kao država. Moguć je sukob Srba u odcepljenim republikama, jer oni neće prihvatiti status nacionalne
manjine u Hrvatskoj i BiH… «

JNA je mislila drugačije pa je mjesec dana prije izbora na sastanku armijskog vrha s rukovodstvom
RH Hrvatske, JNA tada Račanovu vladu otvoreno upozorila kako će oni «dovesti ustaše na vlast». Prema
knjizi Veljka Kadijevića «Moje viđenje raspada» JNA je tada imala plan Strategije upotrebe oružanih snaga
Jugoslavije. U tom planu stoji: «Treća faza nastupa kada Nemačka preko Evropske zajednice otvoreno
preuzima upravljanje Jugoslavenskom krizom, tjera Sloveniju i Hrvatsku na ubrzanu secesiju putem primene
nasilja, istovremeno priprema građanski rat u Bosni i Hercegovini i to u dvojakoj funkciji – definitivnom
razbijanju Jugoslavije na takav krvav i surov način da se Jugoslavija više nikada ne povrati na istorijsku
scenu; i kao dobar povod za politički i vojni udar na Srbiju s ciljem da se porazi i ponizi, svede na
beogradski pašaluk i dobije lekciju za sva vremena. Na početku te faze zadatak oružanih snaga se bitno
mijenja i sastoji se od – 1)obrane srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog interesa; 2)izvlačenje
garnizona JNA iz Hrvatske; 3) pune kontrole Bosne i Hercegovine s krajnjim ciljem da se obrani srpski
narod i njegova nacionalna prava kada to postane aktualno; 4)stvaranje i obrane nove jugoslavenske države
onih jugoslavenskih naroda koji to žele, u ovoj fazi srpskog i crnogorskog naroda.» U provedbi zadaća JNA
Kadijević nabraja i tri načela kojih se treba držati. Jedno od tih načela je: «Svjesno dozvoliti da neprijatelj
prvi napadne i to tako da cijeli svijet jasno vidi ko je agresor i šta hoće. Ovo je ključni stav zbog kojeg smo
bili često kritikovani, čak nazivani izdajicama i sl., međutim, nama je bilo potpuno jasno da bi radeći
suprotno, kako su inače neki sugerisali, pored ogromnih političkih gubitaka u datim međunarodnim
okolnostima, potpuno upali u zamku brze i razorne vojne odmazde koja bi se u prvom redu sručila na
Srbiju…»

Iz ovog strateškog plana se vidi utjecaj velikosrpskih akademika koji su nastojali JNA zastrašiti
Njemačkom koja je tada realno bila zauzeta integracijom svojeg istočnog dijela, te generale iskoristiti za
ostvarivanje svojih ciljeva, tj., Jugoslavensku vojsku pretvoriti u Velikosrpsku vojsku. U tom cilju su ih
uvjerili kako iza Hrvatske i Slovenske želje za osamostaljenjem stoji tadašnji politički patuljak Njemačka.
Politički nepismeni i komunističkom ideologijom zadojeni paranoični JNA generali tu su priču bez rezerve
prihvatili, ne shvaćajući kako je međunarodna zajednica sve radila kako bi sačuvala Jugoslaviju, a srušila
samo komunistički poredak.

U reorganizaciju zapovijedanja JNA potkraj osamdesetih (vojišta umjesto armija) uključeno je i

podčinjavanje republičkih i pokrajinskih stožera TO zapovjedništvima vojišta, čime su republike u značajnoj
mjeri izgubile kontrolu nad TO. U vrijeme izbijanja opće političke krize u SFRJ projugoslavenski orijentirani
vrhovi JNA ocijenili su kako je i samo postojanje TO velika prijetnja projektiranoj centralizaciji Jugoslavije,
a Kadijević ju je nazvao “objektivno velikom podvalom”. Budući da su doktrinarna rješenja za uporabu JNA
u “izvanrednim prilikama” još od sredine osamdesetih godina predviđala da se u kriznim situacijama “sva
materijalna sredstva TO smjeste u skladišta JNA”, JNA je izbijanjem krize pokrenula svoje dugo vremena
pripremane i planirane akcije. Na temelju naredbe Generalštaba JNA od 14. 4. 1990. godine JNA je sredinom
svibnja, oko prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i u času konstituiranja nove višestranačke vlade u
Sloveniji, oduzela oružje TO koje do tada nije imala pod kontrolom (u Hrvatskoj gotovo sve oružje, tj. oko
400.000 cijevi, dok su slovenske vlasti uspjele zadržati oko 30% oružja). Time je JNA poništila federalizam i
značajno promijenila odnos snaga, te su protivnici centralizma ostali bez ikakve obrane. Za vrijeme dok je
JNA stavljala pod svoj nadzor oružje TO, SKH je svojim najpovjerljivijim članovima podijelila oko pet
tisuća kratkih UZI-ja što je otkriveno tek kasnije kad je saborska komisija istraživala ovaj slučaj. TO u Srbiji
nije nikada bila razoružana, a Milošević je i 1991. godine obavljao smotre republičke TO u Vojvodini.

Prvi demokratski izbori

Između 22. i 23. 4. 1990. održan je prvi krug prvih višestranačkih izbora. Na prvim slobodnim
izborima 1990. pobjeđuje blok HDZ-a u koaliciji sa HSP-om i drugim strankama. Izbori su vođeni po
većinskom izbornom sustavu, a od članova HSP-a nitko nije prošao, pa Franjo Tuđman zbog toga ne uzima
Parađika za podpredsjednika u predsjedništvu republike, kako je prije izbora dogovoreno. Zbog toga HSP
-ovci Franju Tuđmana ponovno optužuju za pokušaje atentata na Paragu. Nakon izbora Tuđman kao
pobjednik izbora umjesto Paradžika u predsjedništvo poziva Dušana Bilanđića, te na suradnju pojedine
članove Saveza komunista Hrvatske - stranke demokratskih promjena. Pošto su oni dobili puno više mandata
od drugih stranaka, suradnjom je oslabio opoziciju i smanjio otpor promjenama u vrhu JNA koja je prijetila
vojnim udarom. HSP ipak postaje parlamentarna stranka pošto Zvonimir Špišić iz HDZ-a i Ante Prkačin iz
HDS-a prelaze u HSP zadržavši svoje zastupničke mandate. Prva hrvatska vlada imenovana je 30. 5. 1990.
na čelu sa Stjepanom Mesićem, a druga 24. 8. 1990. na čelu s Josipom Manolićem. Sve položaje u vladi
dobili su bivši članovi SKJ iz sastava takozvane HDZ-ove ljevice, dok su pripadnici HDZ-ove desnice dobili
vlast u općinama. Ovime je spriječen strah bivših komunista od promijene vlasti, čime je omogućeno
preuzimanje vlasti i onemogućeni sukobi između bivših komunista i njihovih žrtava. Odmah nakon izbora u
Hrvatskoj Srbi su po srpskim selima sve više otkazivali poslušnost institucijama Hrvatske države.
 Dobroslav Paraga se odmah zalaže za stvaranja "antivelikosrpske koalicije", te on i Paradžik žele
uspostaviti dobre odnose s Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Albanijom, Crnom Gorom, Bugarskom, pa
čak eventualno uključiti i same Srbe izvan Srbije, želeći uspostaviti široku međunarodnu koaliciju svih
srbijanskih neprijatelja. Pritom obilaze te države i pokrajine, te se pri tom susreo sa Dobricom Ćosićem u
Sofiji (Bugarska), prilikom čega je Paraga njega upitao što tu radi, a Ćosić je odgovorio da je došao spasiti
Jugoslaviju. Na Ćosićevo pitanje što Paraga tu radi, ovaj mu je odgovorio kako je došao zagovarati raspad
Jugoslavije. Iz ovoga je vidljivo kako su Paraga i Parađik vjerovali u ono što im je odgovaralo, ne shvaćajući
kako su takvi planovi potpuno nerealni, a vjerovati kako bi se Srbe izvan Srbije moglo privući u takvu
koaliciju bilo je ravno znanstvenoj fantastici. Paragu su na ove poteze naveli amerikanci koji su procijenili
kako bi priča o napadu Albanije, Bugarske i Rumunjske na Jugoslaviju moglo doći do obnove zajedništva u
Jugoslaviji i napuštanje velikosrpstva među srbima, nakon čega bi se moglo uhititi Miloševića. Nakon toga
bi jugoslaveni u Sloveniji, Hrvatskoj i BIH mogli nestankom straha od Miloševića ukloniti i svoje
nacionalno orijentirane političare. Kako ovim državama ne bi doista došlo na pamet napasti Jugoslaviju
amerikanci su ih potajno upozorili da se ni slučajno ne miješaju u Jugoslavenske sukobe, a 1992 kada su
počeli sukobi i u BIH jedan bataljun američke vojske raspoređen je u nadgledanje makedonske granice, radi
odvraćanja opasnosti od svih mogućih agresija. Bili su to jedini američki vojnici koji su tada sudjelovali u
mirovnim misijama na području bivše Jugoslavije i jedina UN-ova misija na tom prostoru za koju su SAD
dale vojnike.

Dana 17. lipnja 1990. na sjednici Glavnog odbora HDZ-a traži se konfederalno uređenje SFRJ, što je
za Tuđmana, kasnije će se vidjeti bila taktika, iako je projugoslavenska frakcija HDZ-a iskreno tražila
konfederaciju kao maksimalni stupanj dozvoljene dezintegracije Jugoslavije u kojoj su oni željeli imati
glavnu gospodarsku snagu. Iako je i Hrvatskoj i Sloveniji strateški cilj bio samostalne republike pred
međunarodnom zajednicom (osobito Velikom Britanijom) Predsjednici Tuđman i Kučan zagovarali su
konfederativno uređenje, znajući kako će ga Milošević odbiti. Na taj način je on postao krivac za raspad
Jugoslavije. Miloševiću je strateški cilj bila Velika Srbija, ali je zbog taktičkih razloga zagovarao
centraliziranu Jugoslaviju. Znao je kako će Tuđman i Kučan odbiti njegov prijedlog unitarne Jugoslavije, što
je njemu odgovaralo kako bi preuzeo kontrolu nad srbijanskim Jugoslavenima koji su željeli upravo takvu
Jugoslaviju.

Dana 17. 8. 1990. Srbi su održali svoj referendum o »Srpskoj autonomiji« uz blokadu cesta koje
vode prema Kninu, Obrovcu i Benkovcu. Milan Babić je istoga dana u Kninu proglasio ratno stanje. Sve više
komunikacija u Hrvatskoj ispresijecano je barikadama. Hrvatska se počela naoružavati i pripremati za
obranu te je sve odlučnije išla prema osamostaljenju.

U jesen 1990. admiral Mamula posjetio je London, general Blagoje Adžić Pariz, a admiral Stane
Brovet Moskvu da bi procijenili na koji bi način Međunarodna zajednica odgovorila na vojni udar u
Jugoslaviji. “Armija je zaključila da se Velika Britanija i Francuska ne bi protivile.” Rusija je pozdravila
plan, iako je jasno stavila do znanja kako takvu akciju neće javno podržati. Englezi su Mamuli obećali kako
će ga podržati u ulozi «novog Tita», iako su to već obećali i Anti Markoviću. Na taj su način željeli vezati uz
sebe i hrvatske Jugoslavene (Manolića, Boljkovca, Mesića, generala Špegelja i druge koji su gurali
Markovića u ulogu novog Tita), kao i srpske Jugoslavene (Mamulu, generala Ađića i druge). Istu stvar su
obećavali i jednima i drugima, a Markoviću su jedno kratko vrijeme pružili i konkretnu financijsku pomoć za
stabiliziranje Jugoslavenskog dinara, čime je dinar kratkotrajno postao konvertibilan. Time su postigli
kratkotrajno uvjerenje građana kako je bankarski sustav stabilan, te su mnogi naivni građani svoje novčane
zalihe uložili u banke, da bi malo kasnije ostali bez tih ušteđevina u procesu vrlo naglog jačanja inflacije.
Oni koji su uložili novac na deviznu štednju vrlo brzo su shvatili kako taj novac više ne mogu dići.

Pripreme za obranu Hrvatske

U rujnu 1990. ministar obrane Hrvatske Špegelj nabavio je 8.000 prvih kalašnjikova u Mađarskoj.
Oružje iz ovog kontingenta nije dijeljeno preko policije jer ni sama nova hrvatska vlast nije imala povjerenja
u većinu njezinih pripadnika. Tek znatnijom mobilizacijom novih policajaca, tzv. specijalaca, ova je
institucija postala instrument hrvatske vlasti. Oružje je podijeljeno uglavnom članovima HDZ-a, HSP-a i
drugih stranaka koji su pokazivali želju oružjem braniti državu.

Oko mjesec dana nakon prve podjele oružja uvezeno je još 8.000 kalašnjikova koji su prema
zapovijedi Josipa Manolića preko policijskih postaja podijeljeni pripadnicima pričuvne policije, među
kojima je bilo i desetak posto osoba kriminalne prošlosti. KOS je vrlo brzo otkrio podjelu oružja i velik dio
ljudi koji su ga dobili, te je JNA između 3. i 4. 12. 1990. godine planirala oduzimanje toga oružja i uhićenje
svih koji su ga imali i koji su ga dijelili. Kako bi se to spriječilo, svi koji su dobili oružje su upisani u sastav
pričuvne policije kako bi legalizirali posjedovanje oružja, pri čemu su dobili i iskaznice pričuvne policije.
Tada je sve pripadnike pričuvne policije trebalo organizirati u formacije poput satnija, vodova, odjeljenja, te
odrediti zapovjednike, organizirali nekakvu obuku i davati zadatke. Međutim, Boljkovac kao Ministar MUP-
a u organizaciji pričuvne policije nije napravio ništa, kao da mu je odgovaralo stanje anarhije. A anarhija je
jedino što se može dogoditi kad naoružani ljudi nemaju zapovjednike. Upravo to se i počelo događati.
Pojedine prijateljske ili stranačke skupine su same između sebe izabirali neformalne lidere koji su sami
predlagali što će se raditi. U početku se nije radilo ništa, a kasnije su se sve češće počele poduzimati akcije
samoinicijativnih pregleda automobila noću na samoinicijativno izabranim punktovima, nadzor sumnjivih
Srba, osobito u mjestima oko Srpskih sela nakon što bi se u tim selima primijetile nepoznate osobe sa
kokardama i slično.

Kako bi nered bio što veći projugoslavenska frakcija KOS-a je osnovala preko 300 malih operativnih
grupa KOG-ova (Kontraobavještajnih grupa). O tome je puno kasnije svjedočio budući svjedok na suđenju
Miloševiću u Haagu KOS-ov oficir Mustafa Čandić. Prema njegovom svjedočenju KOS je osnovao preko
300 malih operativnih grupa KOG-ova i instalirao ih u policiju, pravosuđe, sveučilišta, medije i politiku.
Mnogi od njih su postali najradikalniji pripadnici HDZ-a, HSP-a i drugih stranaka. Hrvatske službe su
kasnije uspjele razotkriti 3 takve grupe, grupu Opera, Labrador i Labrador II. "Opera" (odelenje za
propagandni rat) je osnovana kao nezavisna novinska agencija, ukazom zapovjednika RV i PVO JNA
projugoslovenki orjentiranog generala hrvata Zvonka Jurjevića. Plasirali su niz laži kao što je informacija o
ubojstvu 41 srpskog djeteta u Borovu Naselju i niz poluistina, sa ciljem poticanja sukoba među hrvatima, te
regionalizam i defetizam. U jednom tekstu koji je potpisala "Komunistička sekcija HDZ-a" hvali se
komunizam i komunistički svjetonazor vodećih ljudi HDZ-a i Predsjednika Franje Tuđmana. U jednom
kasnijem tekstu koji je potpisao "Glavni odbor za spas Hrvatske" tvrdi se kako je izdana Herceg Bosna, dio
Like, Bukovice, Slavonije, Posavine i slično.

Postojalo je mnogo ovakvih neotkrivenih malih grupa po svim većim gradovima. Neki su
snajperima i malim minobacačima pucali po vojnicima sa leđa, a cilj je bio organizirati kaos, sabotirati
obranu, rušiti borbeni moral, te navoditi vojnike na osvetničke akcije prema srpskim civilima koji nisu bili
povezani s akcijama KOS-a. Time su rušili ugled Hrvatske i umanjivali njezine šanse za međunarodno
priznanje. Osim snajperista i minobacačlija petokolonaša, problem su bili i navodioci vatre koji su noću
svjetlosnim signalima obilježavali lokacije skloništa s civilima i slične važne objekte.

Za razliku od većine tada mobiliziranih pripadnika pričuvne policije, od jednog djela tada naoružanih
osoba kriminalne prošlosti, formirane su poluvojne formacije sa vrlo jasnim formacijskim ustrojem.
Organizirani su u posebne skupine sa samostalnim zapovjednicima i djelovali su kao posebna postrojba
pričuvne policije za posebne namjene, a kojoj je izravno zapovijedao tadašnji šef svih obavještajnih službi i
Predsjednik Vlade Manolić, te Ministar unutrašnjih poslova Boljkovac. Vrlo brzo počelo je noćno rušenje
partizanskih spomenika od strane nepoznatih počinitelja, na što je oficirski kadar JNA bjesnio. Lokalni
policijski zapovjednici i ogranci HDZ-a najčešće nisu imali nikakvog nadzora nad ovim skupinama. Te
posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od satnije, (najčešće 15 do 40 ljudi, a vrlo rijetko više)
kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina dobivali su zapovjedi od Manolića, ili nekog njemu direktno
potčinjenog. Logistički su bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih
policijskih postaja nisu ni znali da ove skupine polukriminalaca pripadaju policiji, pa su mislili kako ih štite
pojedinci iz HDZ-a. Istovremeno su i lokalni HDZ-ovci mislili kako s njima zapovijedaju pojedinci iz
policije, te su time su bili zadovoljni kako se ne bi morali petljati sa kriminalcima. Odmah po formiranju,
ove skupine su od Manolića i Boljkovca dobili policijske iskaznice sa slikom i vrlo visokim činovima, za
razliku od običnih članova pričuvne policije koji su dobili iskaznice bez slike i bilo kakvog čina. O
formiranju ove postrojbe Predsjednik Tuđman (a kasnije i Šušak) je znao onoliko koliko mu je rekao Josip
Manolić i njegovi ključni kadrovi; Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i kasnije Ivan Vekić, te
Ministar obrane Martin Špegelj, a oni su mu najvjerojatnije rekli kako je bolje imati kriminalce uz nas nego
da ih netko organizira protiv nas (što je bila uobičajena priča u to vrijeme). A vjerojatno su mu i pridodali
kako je najbolje bivše kriminalce slati na najopasnije zadatke, pošto nema velike štete ako poginu.
Zapovjednici ovakvih pojedinih odreda se nisu međusobno poznavali, a i kad jesu bili su najčešće u
međusobnom sukobu. Odmah po formiranju posebne pričuvne policije objašnjeno im je kako nitko nije
dobio državu bez rata, te kako je potrebno, sitnim incidentima isprovocirati sukobe s JNA i podići borbeni
moral Hrvata.

Stvarna uloga ovih postrojbi bila je, u početku, incidentima izazvati JNA na vojni udar, a kasnije,
nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika
i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske.

Dana 21. prosinca 1990. izbija otvorena pobuna hrvatskih Srba, koji proglašavaju tzv. Republiku
Srpsku Krajinu, a uskoro se i JNA stavlja na stranu pobunjenika. Kako bi situaciju dodatno zaoštrili Paraga
počinje zagovarati osnivanje stranačkih oružanih jedinica radi obrane Hrvatske, a odluka je donesena kasnije
nakon napada JNA na Sloveniju.

Prvi pokušaj vojnog udara

Zbog očitog raspada Jugoslavije projugoslavenska frakcija KOS-a je 30.12.1990. planirala pokrenuti
dugo planiranu operaciju pod kodnim nazivom «ŠTIT». U večernjem dnevniku je trebalo pustiti film u
kojem hrvatski ministar obrane govori o naoružavanju i o tome kako treba pobiti oficire JNA i članovi
njihovih obitelji. Nakon toga bi vojska trebala izaći na ulice i početi sa uhićenjima. ali je odgođena za 25
dana zbog toga što je makedonski član Predsjedništva Vasil Tupurkovski bio na službenom putu u SAD, a
Generalštab se na ovakvu veliku akciju nije usudio bez odobrenja Predsjedništva SFRJ.

Početkom 1991. godine Hrvatska je usporila tempo nabave oružja kako bi pridonijela smirivanju
situacije i sprječavanju vojnoga udara. Tuđman se suprotstavljao svim ofenzivnijim zamislima vjerujući kako
je političko rješenje moguće. U otvorenom bi sukobu s JNA u tom trenutku Hrvatska bila siguran gubitnik, te
bi tako izgubila svoj politički kapital u međunarodnoj javnosti, koja ionako nije bila sklona raspadu
Jugoslavije. Pripadnici projugoslavenske frakcije Udbe i KOS-a infiltrirani u HDZ širili su priče kako nitko
nije dobio državu bez rata, te kako rat treba isprovocirati, ako ga sami Srbi ne izazovu. U to vrijeme čak je i
Josip Manolić, na zatvorenim skupovima pjevao «ustaške» pjesme kako bi poticao, među oficirima JNA
uvjerenje o «ustaškoj» vlasti u Hrvatskoj i potrebi vojnog udara. Svoje sudjelovanje u pjevanju objašnjavao
je potrebom dizanja borbenog morala među hrvatskim narodom.

Nabavljeno protuoklopno i protuzračno oružje s vrlo malo streljiva uglavnom je bilo podijeljeno
jedinicama koje su štitile državni vrh i ključne točke oko Zagreba, dok je ostalo oružje podijeljeno širom
Hrvatske. Istovremeno s Tuđmanovim pokušajima smirivanja situacije, osim posebne pričuvne policije i
projugoslavenska frakcija HDZ-a je počela širom Hrvatske s akcijama dizanja u zrak srpskih automobila i
kuća, te telefonskog zastrašivanja pojedinih Srba. Izvođači ovih akcija najčešće su bili infiltrirani u HDZ ili
državne službe, a nakon akcija su obilazili lokale i pričali kako pojedini lokalni istaknuti hadezeovci opet
nešto dižu u zrak.

U ovom je posebnu ulogu imao Slobodni tjednik, (pod Boljkovčevim nadzorom) koji je svojim
tekstovima raspirivao mržnju i organizirani kaos. Ovaj tjednik je redovito objavljivao imena i adrese
navodnih KOS-ovaca i udbaša kako bi ih susjedi terorizirali, te je svojim tekstovima raspirivao mržnju i
organizirani kaos. Objavljivana su imena onih koji su se opredijelili za velikosrpsku politiku, i onih koji se
nisu staviti na ničiju stranu. Manolić je za to odmah optuživao lokalne lidere HDZ-a iz državotvorne frakcije.
Početni kapital za osnivanje vrlo čitanoga Slobodnog tjednika osigurao je Marko Roglić, tajni šef KOS-a za
Dalmaciju, formalno direktor poduzeća INA-Tours. Osim njega kao predsjednika tu su u izvršnom savjetu
bili Mario Plenković, (direktor FNP (Fakulteta Političkih znanosti) u Zagrebu), Tomislav Đorđević
(potpredsjednik Sabora SRH), Velimir Srića (predsjednik Republičkog komiteta za znanost, tehnologiju i
informatiku), Tonči Pocrnja (predsjednik Izvršnog odbora Saveza zadrugara male privrede i ugovornih
organizacija udruženog rada SRH), Veljko Bulajić (filmski redatelj), Ćiro Blažević, Jure Franičević-Pločar,
Džavid Husić, Goran Milić (urednik RTV Beograd), dr. Ante Županović i Marinko Božić kao glavni i
odgovorni urednik ST-a. Kao ekstremno desno orijentirani novinari pisali su Marko Roglić, Ivo Družijanić,
Pero Zlatar, Ivan Zvonimir Čičak, Pero Stanivuković, Živko Milić, Željko Luburović, "Adolf Reis", Marko
Tomić, Ivo Tomić, Tomislav Tardelli, Romano Bolković, Robert Pauletić, "Senad Pašić" i Bojan Mušćet,
iako su mnogi od njih bili poznati kao izraziti ljevičari. Poneki od novinara, kada su shvatili što je prava
namjera uređivačke politike napustili su list.

Paralelno sa "Slobodnim tjednikom" koji je glumio ekstremna desna stajališta projugoslovenska

frakcija KOS-a osnovala je još jedan formalno satirični list pod nazivom "Feral tribune". Osnovali su ga
1989. Viktor Ivančić, Predrag Lučić i Boris Dežulović na temelju dotadašnjeg satiričnog priloga Nedjeljne
Dalmacije. U svojim prilozima vrlo snažno, pa i uvredljivo su pisali o Franji Tuđmanu, ali i o Slobodanu
Miloševiću. Stalno su tražili i prilike za napade na hrvatske branitelje, a osnovni cilj takvih napada je bio
isporvocirati zabranu kako bi to u inozemstvu moglo poslužiti kao dokaz o diktaturi koja vlada u Hrvatskoj,
nebi li i tako spriječili međunarodno priznanje Hrvatske. Pošto je to predsjedniku Tuđmanu bilo jasno do
toga nije dolazilo pa su vremenom postajali sve radikalniji. Zbog toga im je čitanost sve više padala, te su
opstajali samo zahvaljujući donacijama iz inozemstva. Tek kada su 2008. inozemne donacije prestale dolaziti
Feral je ugašen.

Dok su Kosovci iz Slobodnog tjednika i Ferala medijski napadali Hrvatsku sa lijeve i desne strane,
istovremeno su rušeni i mnogi partizanski spomenici što su vršili uglavnom pripadnici posebne pričuvne
policije. Ovo je odgovaralo svima koji su željeli isprovocirati vojni udar, a odgovaralo je i Miloševiću koji je
želio radikalizirati Srbe, te ih tako mobilizirati na svom programu Velike Srbije.

Dana 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više
od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio
monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih
srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Ovaj udar donekle su amortizirali
jedino Slovenci koji su odmah po osvajanju vlasti počeli koristiti njemačku marku kao neformalnu valutu, a
u jesen su izdali svoju valutu tolar. Počeli su dinare na hrvatskom tržištu mijenati za marke u hrvatskim
turističkim mjestima. U periodu od 10 mjeseca 1990. do 12. 1991. godine zamijenili su skoro sve dinare, te
su hrvatskoj nanijeli štetu od desetak milijardi Dem. U tom razdoblju 1. Dem od 7 dinara došla je na 40
dinara, te je time je opljačkan gotovo cijeli devizni turistički priljiv u Hrvatskoj. Pojedinci poput
predsjednika uprave Zagrebačke banke d.d. Jure Pribanića to pokušavaju spriječiti, ali njega Manolić
smjenjuje 27. 03.1991. godine, te te je za direktora banke imenovan Franjo Luković. On 27. 04.1991.
postaje jedini potpisnik i radi što hoće do 23. 1. 2014. godine. Jugoslavenska narodna banka istoga dana kad
je Luković postao jedini potpisnik u ZAB-i 27. 4.1991. na teritoriju Jugoslavije proglašava Staru deviznu
štednju čime je štedišama oduzeto pravo dizanja svoje ušteđevine.

Istovremeno, u Beogradu Milošević je upadom u tiskaru novca tim novcem povećao plaće oficirima
JNA, čime je stekao njihovu naklonost, a povećanjem mirovina osigurao je i pobjedu na izborima. Nakon
političkog raspada Jugoslavije ovo je značilo i monetarni raspad, te je preostao samo vojni raspad.

U to vrijeme Milošević je pod svaku cijenu nastojao u saveznu Vladu postaviti svog čovjeka na
mjesto ministra unutrašnjih poslova, ali je Predsjednik SIV-a Ante Marković sve njegove kandidate odbijao.
A tada je Milošević kao kompromis predložio Petra Gračanina, Titovog prvoborca i generala, te ga je
Marković prihvatio. Gračanin je u to vrijeme bio predsjednik Predsjedništva Srbije. Ovime je Milošević
mislio kako dobiva svog čovjeka na mjestu ministra saveznog MUP-a, ali je u stvari ojačao Marković, pošto
je Gračanin kasnije u suradnji sa svojim šogorom, hrvatskim ministrom MUP-a Boljkovcem počeo krojiti
planove kako ukloniti i Miloševića i Tuđmana. Nakon što je ojačao dolaskom Gračanina Ante Marković je
pokrenuo tajne pregovore oko smjenjivanja Veljka Kadijevića, u kojeg nije imao povjerenja, kako bi na
njegovo mjesto doveo Generala Antuna Tusa i tako spasio Jugoslaviju.
 Drugi pokušaj vojnog udara

Dana 10. 1. 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je zapovijed za rasformiranje republičkih TO, što je
bila priprema za vojni udar.
Šest dana kasnije 16. siječnja 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević prisustvovao je
ručku s ambasadorima zemalja Europske unije. On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije
Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na “administrativni entitet” koji je trenutno u
vlasništvu Srbije, nego će to biti “otadžbina svih Srba”. Milošević je rekao i kako dopušta odlazak
Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o dijelovima Hrvatske koji su nastanjeni
Srbima, o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini: oni će ostati dio Jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno
upozorenje ambasadorima: “Pozicija koju sam za vas sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna
prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile
koja mi posjedujemo a oni ne.”

Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izetbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna
suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izetbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom
Jugoslavije.» (Tada se još uvijek Milošević trudio Izetbegovića pridobiti na svoju stranu, kako Hrvatska i
BiH ne bi sklopile vojni savez, tj. kako on ne bi morao istovremeno ratovati i u Hrvatskoj i u BiH, ali je
koncem 1991. kad je rat u Hrvatskoj primiren odbijao Izetbegovićeve ponude ostanka BiH u Jugoslaviji).
Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan
Kučan postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. «Zajednički je
konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne
republika), koje ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda…
Slovenija uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj
interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u svom interesu, pristala na koncepciju Velike Srbije
na štetu Hrvatske i BiH.
Slovenske su vlasti sa zadržanim oružjem od TO, kao i uvozom 5.000 automatskih pušaka s 5
milijuna metaka, oko 1.000 protuoklopnih sredstava, te desetak prenosivih protuzrakoplovnih sustava,
koristeći se organizacijskim temeljima TO do proljeća 1991. razradile planove obrane i uspjele organizirati
snage jačine 12 brigada u koje je uključeno 20.000 ljudi, obučenih i pripravnih za eventualni napad JNA.
Budući da u slovenskoj TO nije postojao značajniji postotak Srba u zapovjednoj strukturi, to im nije bilo
teško napraviti. Slovenske su vlasti izvršile sve pripreme za uspješno osamostaljenje koje je predviđeno za
26. lipnja 1991. Unatoč više puta izrečenom Miloševićevom dopuštenju odlaska Slovenije iz Jugoslavije,
reakcija vojske nije bila jedinstvena. Projugoslavenski dio Generalštaba bio je za prisilni ostanak Slovenije u
SFRJ.

U Virovitici JNA je pod vodstvom generala Vasiljevića 25. 1. 1991. uhitila predstavnike gradske
vlasti i političkih stranaka Habjanca i Dečaka, a kasnije i druge pod optužbom «za rušenje državno političkog
poretka», a ključni dokaz im je to što su sudjelovali u uvozu oružja u organizaciji ministra Špegelja. Istog
dana Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih paravojnih formacija u Hrvatskoj i
Sloveniji, čime je počela operacija KOS-a pod kodnim nazivom «ŠTIT», koja je planirana za 30.12.1990. ali
je odgođena za 25 dana zbog toga što je makedonski član Predsjedništva Vasil Tupurkovski bio na
službenom putu u Sad. JNA izdaje nalog za uhićenje Hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, te od
Predsjedništva SFRJ traži nalog za nasilno razoružanje hrvatskih «paravojnih postrojbi» i smjenu Hrvatskog
vodstva vojnim udarom.

Kako bi olakšali vojni udar JNA protiv Hrvatske, Amerikanci su istu večer Tuđmanu ponudili azil te
prijevoz zrakoplovom u SAD za njega i njegovih 400 najbližih suradnika. Tuđman je tu ponudu odbio.
(Amerikancima je vojni udar odgovarao pošto bi time srušili republičke vođe, uključujući Miloševića, koji je
kao agent provokator uspješno srušio komunizam, te je postao smetnja za daljnje planove koji su uključivali
koncentraciju vlasti u rukama saveznih institucija. U tom trenutku nekoliko najvažnijih položaja držali su
Hrvatski Jugoslaveni, premijer Ante Marković, Ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, a na redu za
Predsjednika Predsjedništva bio je Stipe Mesić. Ovo je Amerikancima, a i Britancima odgovaralo pošto su
željeli smanjiti utjecaj Srba u Jugoslaviji. Njima su Srbi bili dobri kao dežurni policajci Balkana dok su
trebali blokirati transportni koridor Njemačka – bliski istok, ali im nisu bili povjerljivi kao čuvari koridora
Rusija - Jadransko more.)
 Taj plan za vojni udar trebao se pokrenuti nakon tajnog krijumčarenja oružja iz Mađarske. »Tajno«
snimljen film o hrvatskom ministru Špegelju u kojemu on govori o uvozu oružja za potrebe Hrvatske i
pripremi za obranu, snimljen je upravo za opravdanje vojnoga udara. U filmu je prikazan razgovor između
Špegelja i njegova suradnika, pripadnika KOS-a, pri čemu Špegelj govori o naoružavanju »ustaša« i
objašnjava kako treba pobiti sve srpske oficire u Hrvatskoj uključujući njihove žene i djecu. Kako ne bi bilo
zabune, nekoliko je puta ponovio: »U stomak, u stomak«. Ovo je trebalo pred svijetom poslužiti kao dokaz
genocidnosti hrvatske vlasti koja vlastite policajce navodi na činjenje zločina, čime bi vojni udar pred
svjetskom javnosti dobio opravdanje. Film je prikazan 25. siječnja 1991. godine, poslije drugog televizijskog
dnevnika. Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ, na iznenađenje svih prisutnih odmah je priznao autentičnost
filma. U to su vrijeme u Beogradu na sastanku bili predsjednici republika i pokrajina.

U Generalštabu je sve bilo spremno za aktiviranje plana po kojem bi JNA uzela stvar u svoje ruke i
spasila Jugoslaviju. To je trebalo izvesti na sljedeći način: Predsjednici Slovenije, Hrvatske i BiH, zajedno s
članovima Predsjedništva SFRJ bili bi uhićeni i odvedeni na unaprijed pripremljeno mjesto. Bili bi izolirani i
bez kontakata sa svojim republičkim bazama. Istovremeno, specijalne operativne skupine JNA u glavnim
gradovima republika i pokrajina uz pomoć “lojalnih elemenata” osvojile bi najznačajnije administrativne,
policijske i medijske punktove. Planirano je aktiviranje plana odmah poslije emitiranja filma o Špegelju te
poslije informacije za jugoslavensku i svjetsku javnost kako su republički rukovodioci zadržani u Beogradu
“zbog osobne sigurnosti”. Tada bi vojska predala vlast jedinoj saveznoj instituciji koja je funkcionirala SIV-u
koje je vodio Ante Marković. SIV bi za zapovjednika umjesto neodlučnog Kadijevića postavio
projugoslavenskog generala Antuna Tusa, te bi se pripremio novi ustav po kojem bi se predsjedništvo
marginaliziralo, a sva vlast bi pripala Markoviću. Kada se prilike u državi stabiliziraju, izbori za
Jugoslavensku skupštinu, po principu jedan čovjek jedan glas, pod kontrolom Međunarodne zajednice
organizirali bi se u roku od šest mjeseci. Time bi federalizam bio poništen, a obnovljena bi bila centralistička
Jugoslavija.

Velikosrbe to nije zanimalo pošto ni u vrijeme kralja Aleksandra nije uspjelo. Stvarni planeri ovog
udara bili su pojedini projugoslavenski generali KOS-a uz podršku Josipa Manolića, te Predsjednik SIV-a
Ante Marković i Stjepana Mesića koji su generala Kadijevića nagovarali na vojni udar. Mesić je raznim
provokacijama nastojao isprovocirati generalštab na vojni udar, pa je čak nastojao provocirati i obične
građane Beograda. Dok se vozio po Beogradu uveo je običaj narediti svome tjelohranitelju da kroz prozor
auta bejzbol palicom razbija vjetrobranska stakla i retrovizore svim vozilima koji se ne odmaknu dovoljno
daleko od njegovog auta.

Istovremeno sa projugoslavenskim vojnim planom «ŠTIT», velikosrpska frakcija u JNA pravila je

svoj plan «RAM» prema kojem je trebalo postepeno osvojiti teritorij do rame (okvira) gdje bi se trebala
uspostaviti granica velike Srbije. (Beogradski tjednik Vreme je 30. rujna 1991. objavilo neke detalje
velikosrpskog plana «RAM», a mogli su ga dobiti samo od projugoslavenske frakcije KOS-a, kad su ovi
zaključili da njihov plan «ŠTIT» ne uspijeva.) Pošto vojni udar nije prošao zagovornici plana RAM nakon
prikazivanja “dokumentarnog filma” o Špegelju u vojvođanskom podunavskom pojasu pojačano šalju
četnike čamcima preko Dunava. U veljači 1991. se ubacuju operativci SDB-a koji organiziraju četničke
ćelije po srpskim selima, od Borova Sela do Vere, Bobote, Trpinje, Negoslavaca, Tenje.

O ovome je kasnije general Aleksandar Vasiljević u intervju NIN-u rekao: «Sve što je Mesić govorio
bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči da se donese kakva razumna odluka. Mesić je
svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogao otac da mu bude. Ni na
koga se nije obazirao. Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos s Mesićem, koga smo čak jednim
delom pridobili za ideju suradnje sa Armijom. S Mesićem sam, kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak
sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprećimo sukobe i
ekstremizme. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj,
naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajder i informator. Mnogo su nam
koristile tih dana informacije i podatci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je
rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionera MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca.
Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak
nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao zeleno svetlo za akciju «ŠTIT» i
hapšenja. Kad je utvrđen točan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme.
Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu. Na tom sastanku je svaki detalj, po
ko zna koji put, ponovo proveren. Svesni da je to bio početak kraja «slučaja Špegelj», nismo želeli da nam
neka mala neopreznost ugrozi ogroman višenedeljni trud….
- Tada nastaje veliki obrt. Umesto da u 18. časova krenem u akciju, ja u isto vreme iz Zagreba letim
specijalnim avionom za Beograd.
Zašto za Beograd?
Tako je naredio general Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu. Pozvao me i rekao da
hitno dođem na sastanak Kolegijuma koji počinje u 18 časova u zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću
poleteti za Beograd već me je čekao na aerodromu Pleso.
Što se događa s ekipom specijalaca?
Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne poduzimaju, već da čekaju nova naređenja. U
Beograd odlazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen. Posle kraćeg referisanja, gde posebno
ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana. Kaže kako je
neophodno da se zatraži suglasnost od Predsedništva države. Moja primedba da u tom kolektivnom šefu
države sedi i jedan Stipe Mesić i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju, ne menja tok stvari.»
Plan nije aktiviran iz više razloga. U vojnom vrhu je postojala oštra borba između “srpske” i
“jugoslavenske” struje. Srpska se zalagala za udar u korist Velike Srbije, pošto Velikosrbe nije zanimala
nikakva Jugoslavija. Srbi su na iskustvima iz Kraljevine Jugoslavije vidjeli kako bi Jugoslavija, bez
diktature, mogla postati država u kojoj oni ne bi mogli dominirati. Nisu imali apsolutnu većinu u strukturi
stanovništva, a demografski podatci su pokazivali loša kretanja za njih. Projugoslavenska struja je smatrala
kako su za početak raspada krivi svi te ih treba sve, bez izuzetka, uhititi, uključujući i srpsko i crnogorsko
rukovodstvo.

Npr. mišljenje generala Svete Višnjića (zadnji zapovjednik ljubljanske VO) bilo je: “U interesu
očuvanja Jugoslavije Miloševića treba rušiti svim sredstvima”.

Kadijević je procijenio kako Milošević među Srbima i nižim oficirskim kadrom JNA ima veliku
podršku, te ga vojska ne bi mogla uhititi, a ako pokuša moglo bi doći do raspada same JNA. Zbog toga se
odustalo od najradikalnijeg koraka, a u SSNO i Generalštabu je zaključeno kako će JNA biti s onim
narodima “koji je žele” kao svoju. Zahvaljujući neslozi između srpskih Jugoslavena koji su za novog velikog
Jugoslavenskog vođu željeli admirala Branka Mamulu, te hrvatskih Jugoslavena koji su gurali Antu
Markovića, sve veći dio Generalštaba se priklanja Miloševiću. Najveći zagovornik Admirala Mamule bio je
predsjednik stranke SK pokret za Jugoslaviju Blagoje Ađić, ali mu Kadijević nije pružio podršku kakvu je
očekivao. Kadijević je vidio da Ate Marković ima podršku zapada, te da vjerojatno ne bi podržali Branka
Mamulu, pa je zbog toga paralelno igrao i na kartu Miloševića. I Milošević je bio svjestan ovih nesuglasica
u generalštabu pa je i sam ispipavao tko je od generala za njega, a tko bi bio spreman na vojni udar protiv
njega. To je činio čak i na takav način da je pojedinim generalima nasamo predlagao izvođenje vojnog udara
i promatrao reakciju sugovornika i njihovu spremnost na takav korak.

Dana 30. 1. 1991. Vojni sud u Zagrebu izdao je nalog za privođenje ministra obrane Republike
Hrvatske Špegelja.

Tijekom veljače JNA je izazivala brojne incidente širom Hrvatske kako bi isprovocirala pripadnike
MUP-a i pronašla izgovor za vojni udar iz plana «ŠTIT». Istovremeno su suradnici na vojnom planu «RAM»
radili svoj posao, te su svakog dana postajali sve jači. Sve više su naoružavali srpska sela i općine u
Hrvatskoj i BiH. Na području BiH glavnu ulogu u naoružavanja Srba imao je general Nikola Uzelac,
zapovjednik banjalučkog korpusa, koji je bio zadužen i za Zapadnu Slavoniju. Načelnik SDB-a Srbije
Jovica Stanišić i šef KOS-a Aleksandar Vasiljević (koji više nije bio siguran kom se prikloniti) dobili su
zadatak naoružavanja Srba na području Hrvatske.
Pripadnici »SAO Krajine« su 22. 2. 1991. preuzeli policijsku postaju u Pakracu, ali su je specijalne
postrojbe hrvatskog MUP-a oslobodile 1. ožujka. Istog dana 22. 2. 1991. kad su četnici preuzeli policijsku
postaju u Pakracu, u Sarajevu na sastanku predsjednika svih republika Izetbegović je predložio «asimetričnu
federaciju» tj., Srbija i Crna Gora u klasičnoj federaciji, Hrvatska i Slovenija u konfederaciji prema njima, a
BiH i Makedonija jednako blizu i jednima i drugima.

»Srpska Krajina« donijela je 28. 2. 1991.odluko o izdvajanju iz Hrvatske i »priključenje« Srbiji.

 Treći pokušaj vojnog udara

Beogradski dio projugoslavenske frakcija KOS-a 9. 3. 1991. organizirao je preko Vuka Draškovića
demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola
"TV Bastilje". Stvarni plan bio je dati vojsci razlog za
izlazak na ulice, a kad se Vojska na to navikne postati će
politički faktor. Nakon uhićenja studenata vojsku treba
navesti na drugi korak, a to su oni protiv kojih su studenti
protestirali, kao sukrivce za nerede u glavnom gradu SFRJ
Beogradu. Na Trg Republike došlo je oko sto tisuća ljudi.
Tijekom demonstracija povrijeđeno je 203, uhapšeno 108
građana i dvoje je poginulo. Na zahtjev Borisava Jovića,
člana Predsjedništva SFRJ, na ulice Beograda su izišli
tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda.
Uhapšen je Vuk Drašković, predsjednik SPO i lider
opozicije.

Predsjednik Tuđman, u strahu kako bi se demonstracije mogle pretvoriti u vojni udar, javno je preko
televizije pružio podršku legalno i demokratski izabranom predsjedniku Srbije. Tuđman se opravdano bojao
kako bi se u slučaju rušenja Miloševića vojni udar proširio na čitavu Jugoslaviju, što bi s tadašnjim odnosom
vojnih snaga bilo obično tehničko pitanje. U tom slučaju od samostalnosti Hrvatske ne bi bilo ništa, JNA bi
pohvatala 10.000. hrvatskih aktivnih policajaca i oko 20.000. polunaoružanih dragovoljaca iz pričuvne
policije na noćnim stražama, te ih većinu osudila na dugogodišnje kazne, ili likvidirala po raznim
»Jazovkama«.

Dana 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, a zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i naknadnih
uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i
ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra policije Radmila Bogdanovića.

Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, Milošević, uplašen da bi mogao biti uhićen
odlučuje ispitati raspoloženje generala, te ih zavarati. Odmah preko Jovića poziva Kadijevića na sastanak i
Kadijeviću predlaže da vojska izvrši vojni udar i ukloni one koji ruše Jugoslaviju. Kadijević shvaća da time
Milošević pokušava zaštititi sebe, pa pred njim negira mogućnost da vojska prekrši ustav, ali zapovjednik
vojske Blagoje Ađić nastavlja vući poteze koji imaju za cilj ukloniti sve predsjednike republika, uključujući i
Miloševića.

Milošević shvaća da njegova varka verbalne obrane Jugoslavije više ne pali pa 11. 3. 1991.
organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Miting je formalno organizirao SPS radi podrške Miloševiću i
srpskom rukovodstvu i radi pritiska na studente. Okupilo se blizu milijun ljudi, a Kadijević se javno svrstava
na stranu Miloševića, te predlaže da demonstranti sa «Ušća» krenu na studente i obračunaju se s njima, što
neki govornici predlažu i sa govornice. Ovime je Kadijević želio izazvati krvoproliće među Srbima čime bi
među srpskim stanovništvom, a i među nižim oficirskim kadrom naglo opala popularnost Miloševića. Tada
bi vojska stekla mogućnost uhićenja i samog Miloševića čime bi vojni udar protiv svih Predsjednika
Republika postao realan. A tada bi generalštab na čelu sa Kadijevićem proglasio Admirala Mamulu za vođu,
a ako bi popularnost Kadijevića zbog uklanjanja anarhije u samoj Srbiji dovoljno porasla velika je moguće
je da bi i Kadijević poželio biti novi Tito. Njega bi i hrvatski jugoslaveni radije prihvatili od Branka Mamule
pošto je Kadijević imao ženu Hrvaticu, te je time u očima hrvatskih jugoslavena bio veći jugoslaven.

Milošević je naslutio opasnost od ovoga i spriječio je obračun demonstranata sa studentima, te mu je

popularnost među Srbima još više porasla. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića,
uzmiče od samostalne akcije i traži rješenje u okviru Jugoslavenskog ustava, tj., traži odluku Predsjedništva
SFRJ za uvođenje izvanrednog stanja. Idućeg dana, 12. ožujka 1991. Jović je nakon demonstracija protiv
Miloševića sazvao izvanredno zasjedanje Saveznog Predsjedništva u Beogradu s temom o neizvršavanju
naredbe Predsjedništva od 25. siječnja, te o razoružanju paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno
navečer putem Televizije dao je izjavu, pozivajući na taj način članove Predsjedništva na sjednicu. JNA je
tražila suglasnost Predsjedništva za izvanredno stanje. Kadijević i Jović su na sjednici Predsjedništva, koja se
održavala u podzemnim objektima JNA, u Užićkoj 15. u Beogradu, tražili uvođenje izvanrednog stanja.

Slijedećeg dana, 13. 3.1991. Kadijević je obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću.

Prema knjizi B. Jovića «Poslednji dani SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i
predsjedništva. Skupštinu neću dirati, ali neću dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću
dirati ukoliko podržavaju vojni udar. U protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za
sporazum o budućnosti zemlje, a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva je ovisila o
Bogiću Bogićeviću. Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a nakon duže stanke je
rekao: “Ne mogu da glasam.” Razjaren, Kadijević je rekao: “JNA je rešena da uzme stvar u svoje ruke, bez
obzira kakva se odluka ovde donese, kako bi zaustavila građanski rat. Mi ćemo svoj zadatak završiti.” Kao
vrhovni zapovjednik, Jović je te noći poslao Kadijevića u Moskvu na susret s tvrdokornim sovjetskim
ministrom odbrane Dimitrijem Jazovim od kojeg je tražio garanciju da NATO neće intervenirati u slučaju
vojnog udara, u korist admirala Branka Mamule. Iako su to negirali, vrlo dobro su znali da bi NATO vojni
udar podržao, ali u korist Ante Markovića, kojeg oni kao Hrvata nisu željeli. Jović je tada varirao između
srbijanskih Jugoslavena i Velikosrba, te je nastojao biti dobar savjetnik Miloševiću, ali je dobre odnose
održavao i s Ađićem kao i Kadijevićem. Kadijeviću Jazov nije mogao dati podršku jer se Jeljcin nije htio
miješati u Jogoslovenske prilike. U tom je trenutku Milošević bio slab, ali je uspio preko svojih ruskih veza
oko Jeljcina onemogućiti Rusku podršku za uvođenje izvanrednog stanja.

Dana 15. 3.1991. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović podnosi ostavku zato što poslije
trodnevnog zasjedanja predsjedništvo nije donijelo «Odluku o izvođenju izvanrednog stanja» koju je
pripremio Vrhovni štab oružanih snaga. O svojoj ostavci Jović je najprije obavijestio Kadijevića i
Miloševića. Idućeg dana ostavku podnose članovi Predsjedništva Kostić i Bućin iz Vojvodine i Crne Gore.
Iz kasnijih izjava Ante Markovića vidljivo je kao je u to vrijeme on pokušavao preuzeti ulogu glavnog
igrača. Shvativši Markovićeve poteze Milošević je zaprijetio neposluhom saveznim organima, te su se
njegovi kadrovi počeli povlačiti iz saveznih organ. Marković se tada dogovorio sa Vasilom Tupurkovskim da
sazove sjednicu Predsjedništva onih koji nisu pripadali Miloševiću. Održana je sjednica na kojoj su bili
Bogić Bogićević, Janez Drnovšek, Mesić, Tupurkovski i Marković, nakon čega se Jović vratio. Milošević je
u ovim manevrima Markovića i JNA prepoznao pripremu za njegovo smjenivanje, te je odlučio prihvatiti
sastanak sa Tuđmanom.

Iako je Kadijević uvjeravao Miloševića kako nema ništa protiv njega, Milošević je shvatio kakvu
igru vodi projugoslovenska frakcija KOS-a i Ante Marković, i koji su pravi ciljevi demonstracija protiv
njega od prije nekoliko dana. Zbog toga je 16. 3. 1991. izjavio kako ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ i
naređuje mobilizaciju pričuvnog sastava MUP-a Srbije. Ovime je jasno poručio pripadnicima
projugoslavenske frakcije u KOS-u i Generalštabu kako je spreman i na građanski rat u Srbiji ako mu se ne
pokore. Time je praktično Milošević izvršio odcjepljenje Srbije iz Jugoslavije, iako se javno zalagao za
opstanak Jugoslavije. Istog dana, na skupu u prostorijama Beogradskog sveučilišta Milošević izjavljuje kako
će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, te da će poštovati savezne organe, ukoliko oni dozvole JNA da štiti
ustavni poredak SFRJ. Time se javno stavljao na stranu JNA, a konkretnim potezima je sve činio kako bi tu
JNA podčinio sebi.

Dana 24. 3. 1991. Predsjednik Tuđman je od Alije Izetbegovića dobio faksirano pismo u kojem mu
piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu Bosne, te ga moli
da na to ne pristane. Ovu priču kreiranu u redovima projugoslovenske frakcije KOS-a Izetbegović je mogao
dobiti samo od nekog tko je želio diskreditirati Miloševića i Tuđmana u očima projugoslavena, te uz put
zavaditi Tuđmana i Aliju, a to su bili svi Srpski, Hrvatski i Muslimanski političari koji su željeli zavaditi
Hrvate i Muslimane u cilju očuvanja Jugoslavije. Po informacijama koje su se kasnije pojavile u raznim
intervjuima ovu infomaciju Alija Izedbegović je dobio od Kire Glogorova, uvjerenog Jugoslovena i jednog
od vjernijih istomišljenika Ante Markovića. Postoji i mogućnost da su je Izedbegović i Kiro zajedno smislili.
 Idućeg dana, tj., 25. 3. 1991.
održan je sastanak Tuđman –
Milošević u Karađorđevu. Ovaj
razgovor Predsjednik Tuđman je
inicirao još od jeseni 1990. preko
Mesića i Jovića. Jović je to
prenosio Miloševiću, ali ga je
istovremeno, prema priznanju u
vlastitim kasnije izdanim
knjigama odgovarao od toga.
Smatrao je kako bi time ojačali
položaj Tuđmana, a njima je bilo
bitno ojačati pobunjene Srbe i
raspored JNA po pobunjenim
područjima. Tek kad je shvatio
koliko su još uvijek jaki
projugoslavenski orijentirani
generali, koji pokušavaju skinuti
i njega, Milošević je pristao na
osobne razgovore s Tuđmanom.
On je kao i Tuđman u tom
trenutku znao kako bi taj susret
mogao ispasti zamka za oboje.
Ako ga odbiju projugoslovenska frakcija KOS-a ih može optužiti da su ratnohučkaši koji žele rat, a ako
pristanu na sastanak može ih se optužiti za dogovaranje na račun Muslimana. Obojici je u tom trenutku više
stalo do tog da se neupućenim oficirima JNA dokažu kao mirotvorci, nego što ih je brinulo savezništvo sa
tada zbunjenim Muslimanima koji u većini nisu bili svjesni neizbježnosti raspada Jugoslavije.

Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako treba
olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju sastanka Predsjednici
Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih
prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli prisluškivati. Jedino o čemu su mogli
razgovarati bilo je otvoreno razmijeniti mišljenje o problemu koji ih je mučio, a to nije Markovićeva
monetarna politika, već sam Marković i kako njega marginalizirati, kako on ne bi pomoću vojske njih
uklonio. Kasniji dobitnik francuske legije časti Hrvoje Šarinić je bio iznenađen i uvrijeđen što su se odvojili
od ostalih dok su šetali šumicom. Na svim je njihovim sastancima, kojih je bilo preko četrdeset, bio uz
Tuđmana i pred njim nikada nisu razgovarali o podjeli Bosne. Kada su krajem 1992. počeli sukobi između
Hrvata i Muslimana, počeo je pričati kako su samo tada mogli tajno razgovarati o Bosni, pa je time obnovio
priču koja je plasirana i prije samog sastanka kao dio operacije ŠTIT. Kasnije je teza stalno obnavljana, iako
je njima u tom trenutku obojici visio mač vojnog udara nad glavom i malo je vjerojatno da bi u takvoj
situaciji dijelili treću republiku. Petnaest dana nakon izlaska tenkova na Beogradske ulice jedina tema o
kojoj su mogli razgovarati je kako oslabiti utjecaj projugoslavenski orijentiranih generala, kao i SIV-a s
Antom Markovićem koji je imao podršku zapada. Kadijević je govorio kako želi skinuti i SIV, ali protiv
Ante Markovića ništa nije govorio, pošto je Marković jedini imao javnu podršku zapada, pa je u njemu vidio
prijelazno rješenje. Zbog toga su Milošević i Tuđman morali naći način kako smiriti Kadijeviću, Ađića i
Mamuli naklonjene jugoslavenski orijentirane generale, ali i pristalice Ante Markovića, te sve ostale
zagovornike vojnog udara, tj. prevariti njihove špijune iz vlastita okruženja. Jedini tajni dogovor koji su oni
tada mogli postići je: «Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti, a one
suradnike koji nas žele rušiti trebamo postepeno smijeniti. Ja ću tebi javiti o tvojim suradnicima koji
surađuju sa mojim Jugoslovenima o kojima doznam, a ti meni javi o mojima za koje doznaš.» Odmah nakon
sastanka pohvalili su se generalima i članovima SIV-a, jedinoj instituciji koja je još formalno funkcionirala
na Saveznoj razini, te Anti Markoviću kako su se o svim spornim pitanjima dogovorili, te rata neće biti.

Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Kako bi bili uvjerljivi čak su formirali i
posebnu komisiju zaduženu za detaljnu raščlambu spornih pitanja. Predsjednik Tuđman je iz Izetbegovićeva
faksiranog pisma, koje je dobio dan prije sastanka u Karađorđevu znao kako netko širi priče o tom kako on s
Miloševićem dijeli BiH, pa je ciljano, kako bi onemogućio takve glasine s hrvatske ljevice, u ovaj
pregovarački tim imenovao četvoricu uglednih ljevičarskih intelektualaca za koje je znao kako su protivnici
podjele BIH, te kako oni takvu podjelu mogu samo odbiti, ako je Miloševićevi pregovarači budu zagovarali.
Hrvatskim pregovaračima: Šentiji, Bilandžiću, Lerotiću i Sokolu dao je mogućnost da kontroliraju ove
pregovore, a time je u HDZ –ovoj projugoslavenskoj frakciji stvoren dojam kako će oni moći kontrolirati
proces po svome nahođenju.

Ovaj sastanak u Karađorđevu je održan kao posljednji u nizu bilateralnih sastanaka predsjednika
jugoslavenskih republika, te je dogovoreno da se održi šest zajedničkih sastanaka predsjednika svih
republika. Prvi sastanak od tih dogovorenih šest održan je već tri dana kasnije 28. 3. 1991. u «Vili
Dalmacija» u Splitu.

Analizirajući konkretne poteze nakon sastanka možemo vidjeti kako je Tuđman, tek nakon ovih
razgovora shvatio kako se rat više ne može izbjeći, te je odmah po povratku iz Karađorđeva ukinuo zabranu
uvoza oružja. Odmah po tom svi krizni štabovi u Hrvatskoj uključili su se u nabavu oružja. U dobavu oružja
počeli su se uključivati i Hrvatski emigranti samostalno, ali su pripadnici Manolićeve mreže tu konkurenciju
u ovom vrlo unosnom poslu, gdje se kalašnjikov nabavljen za 100 DM prodavao po 3000 DM to sprječavali
svim sredstvima, uključujući izdaju KOS-u, te likvidacije dobavljača oružja i isporučitelje novca.

Jedini čovjek koji je znao koliko je oružja i streljiva uvezeno bio je Josip Perković koji je kao šef
SIS-a otvarao granice prilikom ulaska oružja. Špegelj koji je kao ministar trebao nabavljati oružje nije učinio
ništa kako bi povećao broj oružja, nakon što je uvezao početnih 16.000. komada kalašnjikova. Od ovog
trenutka pa do uvođenja embarga na oružje mogao je od Rusa iz istočne Njemačke vrlo jeftino nabaviti
desetak tisuća protuoklopnih ručnih raketnih bacača. Rusi su se povlačili iz Njemačke i samo su gledali kako
će se riješiti oružja. Mogao je nabaviti bar 100.000 kalašnjikova kako bi se barem brojčano izjednačili sa
JNA na području Hrvatske. Mogao je od domaćih proizvođača naručiti 200.000 uniformi. Umjesto
neorganizirane pričuvne policije, imao je na raspolaganju TO kao snagu koja je bila barem organizirana, iako
je bila razoružana. Trebalo je samo mobilizirati sva zapovjedništva, isključiti one koji se ne odazovu,
postaviti nove povjerljive pomoćnike svim zapovjednicima, te nakon par mjeseci kad se novi pomoćnici
obuče smijeniti nepouzdane stare zapovjednike. Upravo to je napravila Slovenija. Ali od svega nabrojanog
nije učinio ništa. Umjesto toga stalno je predlagao napad na vojarne neorganiziranim, neopremljenim i
neiskusnim snagama.

U tom trenutku najveći problem je bio kako smiriti vojno nepismene pripadnike desne frakcije HDZ-
a i HSP-ovce koji su iskreno vjerovali kako Hrvatske postrojbe s 25.000 kalašnjikova i dva borbena
kompleta streljiva mogu zauzeti vojarne JNA sa oko 90.000 vojnika, i tisućama tenkova, transportera i
topova.

Miloševićevo čišćenje Jugoslavena iz saveznih organa i JNA

U Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala i obavještajaca koji su bili izvan Miloševićeve
kontrole, te naoružavanje paravojnih srpskih postrojbi. Počeo je podzemni sukob za vlast u svim Saveznim
službama između Velikosrba i Jugoslovena, pri čemu je Srbijanski MUP počeo smjenjivati projugoslavenske
kadrove. Mnogi Hrvati u tim Službama počeli su bježati iz Beograda procijenivši kako se odavde više ne
mogu boriti za opstanak Jugoslavije. Među njima je bio i načelnih Savezne službe državne bezbednosti
Zdravko Mustač koji je sa velikom količinom povjerljivih dokumenata pobjegao u Zagreb i stavio se na
raspolaganje Hrvatskoj vlasti vjerujući kako se u Hrvatskoj kao Manolićev obavještajni zamjenik može
uspješnije boriti za opstanak Jugoslavije. Pobjegao je i Goran Milić, urednik RTV Beograd, nakon
što mu je arkan zaprijetio likvidacijom, a i mnogi drugi manje važni i manje poznati jugoslaveni
hrvatskog, slovenskog ili muslimanskog porijekla. Malobrojni srbi zaposleni u državnim
institucijama, koji su se protivili velikosrpskoj politici po vrlo ubrzanoj proceduri postajali su
umirovljenici.

Alija Izetbegović je već tada nabavljao oružje preko Hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti
savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA
zagovarao takozvanu zelenu transverzalu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi muslimani bili većina).
Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim
stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su Tuđman i Milošević već podijelili BIH i kako su oni
jednaka opasnost za Muslimane.

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u
Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da
se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti.

Nekoliko dana kasnije, 31. ožujka 1991, četnici koje je naoružala »služba državne bezbednosti
Srbije« (SDBS), oružjem su zaposjeli hotele u turističkom naselju Plitvice. U policijskoj akciji Tigrovi iz
Rakitja, predvođeni Josipom Lucićem, oslobodili su Plitvice. Tom je prigodom jedan terorist poginuo,
nekolicina je ranjena, a mnogi su zarobljeni. Među zarobljenim teroristima nalazila su se i dva člana
najužega vodstva Srpske demokratske stranke, Goran Hadžić i Borivoj Savić. U akciji je poginuo i mladi
policajac Josip Jović, a četiri su hrvatska redarstvenika bila teže ranjena. Tadašnji ministar MUP-a, Josip
Boljkovac, poslao je policajce u napad autobusom. Pošto četnici nisu znali kako se sa tromblona trebaju
skinuti osigurači akcija je uspjela. U suprotnom, svi u autobusu koji je pogođen tromblonom bili bi izbačeni
iz borbe. Prije operacije Boljkovac je o operaciji obavijestio Saveznog sekretara (ministra) za unutrašnje
poslove generala Petra Gračanina za čiju sestru je bio oženjen. Za vrijeme operacije ministar Boljkovac
napustio je Zagreb, pošto je računao kako će ovo biti dovoljan razlog za vojni udar, te kako ne bi mogao biti
optužen za eventualni neuspjeh operacije i kako ne bi osobno došao u opasnost. Na vojni udar je računao
pošto nije znao kako su se Tuđman i Milošević već dogovorili kao sabotirati sve one koji priželjkuju vojni
udar. Ubrzo nakon operacije Boljkovac je zarobljenog vođu pobune Gorana Hađića pustio na slobodu
zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji je u studenom 1990. zarobljen na Baniji. To puštanje je
dogovorio sa saveznim sekretarom MUP-a generalom Gračaninom. Pri ovom je Degoricija Arkanu poklonio
i pištolj, kao ispriku što je uhićen i zalog daljnje suradnje. Ovom prilikom dogovorena i kupovina 12 šlepera
oružja iz skladišta JNA u Batajnici.

Istovremeno, u travnja 1991., na području istočne Slavonije postavljaju se srpske barikade koje drže
naoružani domaći Srbi pojačani četnicima iz Srbije (skupine Mirka Jovića, Vojislava Šešelja). Jedan od
glavnih operativaca je arhimandrit manastira Bođani, Lukijan Vladulov (koji je poslije okupacije Dalja
ustoličen za episkopa Osječko-baranjskog i poljskog). Oficir tadašnje “JNA” Aleksandar S. Jovanović
(zapovijedao je jednom od topničkih postrojbi JNA u istočnoj Slavoniji kao kapetan I klase), u knjizi; Rat
Srba i Hrvata 1991., (Beograd 1994., izdanje Politike) piše; “Još od leta 1990. godine, kod mene u Beograd
dolaze poznanici ili ljudi po preporuci iz Osijeka, Vukovara, Borova, Dalja, Daruvara i iz drugih sela u
trouglu Osijek – Našice - Đakovo. Tražili su vezu sa uticajnim ljudima u Srbiji, oružje, mišljenje, savete…
Na sastanku kod ministra Simovića, Kaloper između ostalog kaže: ‘Išli smo do Generalštaba, naoružavali
smo sela Tenje, Trpinju…Sva ta sela, sem Erduta, Iloka…Naime, 12.000 do 13.000 dugih cevi mi smo njima
podelili’.”

Osim projugoslavenskoj frakciji HDZ-a oružani sukobi su trebali i Miloševiću kako bi radikalizirao i
one lokalne Srbe koji nisu željeli ratovati, a usput je i postupno etnički čistio osvojeni prostor, te testirao
lojalnost terenskih oficira JNA ideji Velike Srbije. U sve otvorenije vojne sukobe je mogao ići pošto se sve
manje plašio vojnog udara, pošto je većinu oficira JNA već pridobio na svoju stranu. Kako bi što uspješnije
radikalizirao Srbe i naveo ih na pobunu, pripadnici njegove frakcija KOS-a i SDBS-a poduzimali su širom
Hrvatske tajne napade na istaknute Srbe, čime su među njima izazivali strah i povećavali otpor prema
legalnoj vlasti u Hrvatskoj. Ti su se potezi podudarali s onima projugoslavenske frakcije KOS-a infiltrirane u
HDZ i SZUP, koja je željela sukobima isprovocirati vojni udar JNA. Na taj su način plan ŠTIT i plan RAM u
ovom trenutku bili komplementarni. Zbog toga srpski propagandisti obilaze većinski srpska sela u Hrvatskoj
i organiziraju mitinge kako bi "potpalili vatru". Na mitingu u Jagodnjaku 21. travnja 1991., četnički vojvoda
Šešelj, zastupnik u Skupštini Srbije poručuje okupljenima kako svakog Hrvata mogu slobodno ubiti “kao
kera kraj tarabe”. Slični se skupovi održavaju u Borovu Selu i drugim selima vukovarsko-borovskog
područja sa srpskom većinom. Njegov zadatak je doliti ulje na vatru što je radio po naputku ministra u vladi
Srbije za Srbe izvan Srbije, Stanka Cvijana i drugih huškača.

Uskoro su pripadnici posebne pričuvne policije u Hrvatskoj sastavljenim uglavnom od kriminalaca

pod punom kontrolom Manolića dobile veće količine oružja. Vođe ovih kriminalnih skupina su prije rata na
zapadu obavljali poslove za Udbu, a tijekom 1990. su se vratili u Hrvatsku. Manolić, Boljkovac i Degoricija
su preko KOS-a u travnju 1991. uspjeli nabaviti 12 šlepera kalašnjikova iz Srbije u čemu je glavnu ulogu
odigrao Arkan koji je iz vojarne Batajnica isporučio kriminalnim skupinama. Pri tome je dobro zaradio
Arkan, a i kriminalci koji su oružje odmah preprodali. Manolić i Boljkovac su naoružavanjem kriminalnih
skupina po svim većim gradovima namjeravali ostvariti dva cilja. Prvi je bio vjerovanje kako će JNA imati
još jedan razlog za vojni udar kada dobiju informacije kako naoružane kriminalne skupine šetaju hrvatskim
gradovima, a drugi cilj je bio stvoriti paravojne skupine izvan kontrole HDZ-a, policije i ZNG-a, te koje će
stvoriti anarhiju u Hrvatskoj. Ni jedan od tih ciljeva im se nije ostvario pošto je Milošević sve jače
kontrolirao JNA kako oni ne bi izveli vojni udar, a i same kriminalce nije zanimalo stvaranje velikih
paravojnih formacija, već ih je zanimalo samo kako će što skuplje preprodati kalašnjikove. Kupci su se
odmah priključivali lokalnim postrojbama pričuvne policije i ZNG-a, dok su paravojne kriminalne skupine
ostale na razini malih vodova brojnosti 15-40 ljudi. Dio ovog oružja je podijeljeno i kriminalcima na
području BIH, a oni su ga prodali samo svojim prijateljima, te su tako stvorili puno veće kriminalne
postrojbe nego u Hrvatskoj. Pojedine ovakve skupine kasnije su narasle do nivoa bojni, pa i veće, te su se
najviše istakli u čuvanju zarobljeničkih logora i činjenju ratnih zločina. Većina pripadnika ovih skupina u
Hrvatskoj su kao pripadnici posebne pričuvne policije nesvjesno djelovali protiv Hrvatske. Bile su
sastavljene uglavnom od sitnih kriminalaca i osoba bliskim kriminalu, koji su od ranije ucjenama pristali na
suradnju sa SDS-om, i čiji pripadnici su vjerovali kako rade u hrvatskom interesu, a stvarno su bili pijuni u
rukama projugoslavenske frakcije HDZ-a, privučeni mogućnošću stjecanja unosnih poslova. Te skupine su
kasnije većinu vremena provodili na bojištu pridodani nekoj brigadi, dok bi samo ponekad dobivali neku
posebnu zapovijed od Manolića, ili nekog njemu podčinjenog.

Dana 4. i 11. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Beogradu i Brdu kod Kranja.
Tema je bila referendumi i modaliteti razdruživanja. Sastanak je završio bez rezultata.

Dana 5. travnja 11 srbijanskih stranaka formiraju paravojne jedinice i upućuju ih u Hrvatsku na liniju
»zapadnih granica Srbije«. Istog dana srpska tajna služba je osnovala svoj prvi srpski teroristički centar za
uvježbavanje u selu Golubiću kod Knina. Naoružavani su po planu Proboj-1 kojim je počelo potajno
naoružavanje pripadnika srpske manjine na jugu i zapadu Hrvatske. Ova operacija je vođena iz zračne luke
Željava kod Bihaća, iz skladišta "Lovačka kuća" koji je bio pod kontrolom KOS-a . Otud su svakodnevno 3-
4 kamiona natovarena oružjem odvozili oružje u srpska sela u Hrvatskoj. Vozili su ih redovni vojnici u JNA,
a pratnja im je bila vojna policija JNA. Nakon što su istovarili oružje, podijelili su ga stanovnicima.
Istovremeno je na isti način vođena i operacija Proboj-2, kojom je oružje dostavljano direktno iz Srbije na
istok Hrvatske.

Dana 8. 4. 1991. u Zagrebu su održane masovne demonstracije pred zgradom Vojnog suda JNA.
Vojska je zarobljenim Hrvatima sudila zbog uvoza oružja iako je oružje uvezeno s odobrenjem legalnih
hrvatskih vlasti. Time su željeli hrvatsku vlast prikazati kao agresivnu i militarističku mada je JNA imala
više tenkova i topova nego Hrvatska pušaka. Demonstracije je organizirala projugoslavenska frakcija iz vrha
HDZ-a s namjerom izazivanja JNA na ulice Zagreba te uvođenja izvanrednog stanja. General Ađić naredio je
izlazak vojske na ulice iz vojarne »Maršal Tito« u kojoj se nalazila mehanizirana brigada s tisućama vojnika.
Zapovjednik vojarne, general Konrad Kolšek, nazvao je predsjednika RH Franju Tuđmana i objasnio mu
situaciju te je on obustavio demonstracije pred Vojnim sudom shvativši kako je to samo psihološka zamka.
Na suđenju Virovitičanima izišlo je na vidjelo kako JNA zna sve činjenice o uvozu oružja, a u razgovoru
između ministra Boljkovca i njegova dobrog poznanika, šefa KOS-a generala Vasiljevića, Boljkovac je
priznao kako je oružje dolazilo bez znanja policije, nadajući se kako bi i to moglo poslužiti kao povod za
vojni udar.

Dana 9. travnja 1991. osnovano je Vrhovno državno vijeće, a predsjednik, dr. Franjo Tuđman, donio
je odluku o prerastanju redarstvenih snaga MUP-a u oružane formacije ZNG-a. Dan kasnije, tj., 10. 4. 1991.
hrvatsko srpski politički eksperti su se prvi puta sastali u Tikvešu gdje su razgovarali o identifikaciji
problema i putova za razrješenje krize. Pet dana kasnije, 15. 4. 1991. ponovljen je susret Tuđman - Milošević
u Tikvešu. I na ovom sastanku su mogli razgovarati samo o tome kako smiriti generale i članove SIV-a.
Ovom prilikom su stalno bili u društvu s drugim pratiteljima pa i nisu mogli tajno razgovarati.
 Dana 12. i 19. travnja susreli su se Tuđman, Milošević i Izetbegović.
Dana 19. i 30. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Ohridu i na Cetinju. Milošević je na
ovim, kao i na svim kasnijim sastancima, tražio promjenu republičkih granica kako bi svi Srbi živjeli u
jednoj državi, Tuđman je tražio priznanje dotadašnjih republičkih granica kao državnih, a Izetbegović se
zalagao za tzv. asimetričnu federaciju. To bi trebala biti federacija u koju bi ušle Srbija, BiH, Makedonija,
Crna Gora i Albanija. Na svojim predizbornim skupovima stranke SDA to je nazivao »Zelena transverzala«,
tj. državom u koju bi ušli svi balkanski Muslimani (Slaveni, Albanci i Turci), njih 3,5 milijuna iz Albanije,
500.000 Albanaca iz Makedonije, 2 milijuna s Kosova, 50.000 iz Crne Gore, 60.000 iz uže Srbije, 100.000
Turaka iz Makedonije te 1.700.000 Muslimana iz BiH i 200.000 iz Sanđaka. U toj asimetričnoj federaciji
bilo bi oko 8.500.000 Muslimana i 7.500.000 Srba s tendencijom povećanja broja Muslimana, zbog čega
Milošević nije htio ni čuti za takvu državu.

Četvrti pokušaj vojnog udara

Slijedeća prilika za vojni udar protiv Hrvatske ukazala se u 6.5. 1991. godine kad je u Splitu
organiziran prosvjed protiv JNA ispred Komande Vojnopomorske oblasti. Kao najradikalniji iskazao se jedan
demonstrant koji je skočio na transporter JNA i otkinuo strojnicu, a u Imotskom je do tada bio poznat kao
suradnik KOS-a. Tada je ubijen vojnik Sašo Gešovski, što je trebalo poslužiti kao izgovor za JNA. General
Kadijević je bio na bolovanju koje je prekinuo kako bi priopćio i Predsjedništvu kako to više ne može tako, i
rukovodstvu Hrvatske kako će se JNA obračunati s njima ako oni nastave »da inspirišu nacionalističku rulju
da napada vojnike JNA«. U to vrijeme, od 3. do 12. 5. 1991. na cesti Mostar - Široki Brijeg kod mjesta Polog
nekoliko je tisuća ljudi blokiralo kolonu od 167 tenkova JNA koja je navodno išla na vojnu vježbu prema
Splitu, a stvarno su htjeli zauzeti Split, i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda.
Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Na intervenciju
hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su puštene prema
Kupresu.

Dana 2. 5. 1991. u Borovu Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca, a 23 je ranjeno.

Dana 10. 5. 1991. tenkovi iz Vojvodine ulaze u Baranju.

U ovo vrijeme dok se Kadijević predomišljao i Ante Marković je vukao svoje poteze u cilju
spašavanja Jugoslavije. Pošto su ga u Beogradu pratili, tajno je, šetajući po zagrebačkom Tuškancu
nagovarao generala Antuna Tusa da preuzme mjesto saveznog sekretara za obranu kako bi sa njim,
Gračaninom, te Mesićem kao predsjednikom Predsjedništva mogao neutralizirati Miloševićeve kadrove u
Beogradu, te ukloniti Miloševića, Tuđmana i Izedbegovićeva u jednom potezu. Kad je Tus pristao Marković
je pokušao Predsjednika Tuđmana nagovoriti da podrži Tusa za mjesto sekretara SSNO Jugoslavije.
Boljkovac je došao do Markovića u svibnju 1991. i iznio mu bojazni o tome kako će sve to završiti.
Marković mu je rekao kako je sam već pokrenuo proces Kadijevićeve smjene. To se moglo provesti samo u
Skupštini Jugoslavije i za to bi mu trebala podrška hrvatskih i slovenskih predstavnika, koji su u Skupštinu
prestali dolaziti. Boljkovcu je rekao: "kad bi se slovenski i hrvatski predstavnici pojavili samo na jedan dan,
taj dan bih mogao zatražiti Kadijevićevu smjenu i izglasavanje novog čovjeka za ministra Narodne obrane".
Na makedonske i bosanske poslanike ionako je računao, a bio je uvjeren da bi mi pomogli i predstavnici
Kosova i Vojvodine pa čak i neki predstavnici s juga Srbije, koji se nikad nisu slagali s Miloševićem.
Boljkovcu je također rekao: "Kada bi me podržao Tuđman, otišao bih Kučanu i zacijelo dobio podršku."
Boljkovac je ugovorio sastanak sa Tuđmanom, te je Tuđman rekao kako će razmisliti. Predsjednik Tuđman
to je odmah prepoznao kao pokušaj projugoslavenske frakcije za spašavanje Jugoslavije, te je u cilju
razbijanja i te urote Tusa, bez njegovog znanja, javno imenovao za načelnika Glavnog stožera u Hrvatskoj,
čime ga je diskreditirao u Beogradu i onemogućio njegov odlazak u saveznu vladu. Ovime je Tuđman usput
uvjerio i zapadne političare kako ne gradi ustašku vojsku, pošto na čelne pozicije postavlja jugoslavenske
generale.

Dana 16. 5. Šešelj u Beogradu organizira demonstracije protiv Stjepana Mesića, a 17. 5. 1991.
prekinuta je sjednica Predsjedništva SFRJ jer su nakon tri dana preglasavanja otišli S. Mesić, V. Tupurkovski
i J. Drnovšek. Po redoslijedu rotacije u Predsjedništvu SFRJ Mesić je, kao predstavnik Hrvatske, trebao biti
izabran za predsjednika. Međutim, predstavnici Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore bili su protiv, pa je
rezultat glasovanja bio neodlučan. Nisu ga prihvaćali pošto su takve instrukcije dobivali od Miloševića. Pod
pritiskom Međunarodne zajednice trećega dana predstavnik Kosova promijenio je stav i glasovao za Mesića.
Mesić se tada ustao od stola, digao ruke u zrak i uzviknuo: »Ja sam predsjednik, ja sam predsjednik«. Čim je
imenovan za člana Predsjedništva SFRJ, javno je izjavio kako mu je cilj »rasturiti državu«. Umjesto da se
potrudio to predsjedavanje preuzeti, on je otišao na aerodrom i otputovao u Hrvatsku, te je s Beogradom
nastavio komunicirati samo telefonski i putem medija. Za njim su otputovali Tupurkovski, te Drnovšek jer
im ništa drugo nije preostalo. Mesića je Tuđman poslao u Beograd za člana Predsjedništva znajući kako na
Hrvatsku dolazi red za predsjedanje. Znao je kako Mesić uvijek voli biti nekakav predsjednik i mislio je
kako će se potruditi preuzeti predsjedavanje Predsjedništvom SFRJ, smiriti Generalštab i tako omogućiti
miran razlaz republika iz SFRJ po uzoru na SSSR i Čehoslovačku.

Početak rata

Pogibijom policajaca u Borovu Selu 2. 5. 1991. počeo je rat i u Slavoniji, najprije tajni, a postupno
sve više javni, između Hrvatske policije i naoružanih hrvatskih civila protiv suradnika srbijanskog SDBS-a,
KOS-a i naoružanih lokalnih srpskih formacija. Kako bi se izveo novi pokušaj navođenja JNA na vojni udar
organiziran je napad na Borovo Selo, a da ta traljavo organizirana policijska deblokada Borova Sela ne bi
slučajno uspjela, Boljkovac je policijskom zapovjedniku Kiru iz Osijeka Kiru napad naredio sa zakašnjenjem
u odnosu na Vinkovčane. Sam je toga dana otišao u Austriju kako ne bi mogao biti optužen za neuspjeh, a i
kako mu se ništa ne bi dogodilo ako vojska konačno izvrši vojni udar. Odmah potom desna struja HDZ-a
traži napad na vojarne po Špegeljevu planu. Glavni podupiratelj Špegeljevih planova sa ljevice bio je Mesić,
a koliko su realni ti planovi vidjelo se u Bjelovaru gdje je samo jedan odlučni fanatik digao cijelo skladište u
zrak, a da nije bilo pregovora većina skladišta tako bi završila, bilo od fanatika u JNA bilo od naših projektila
ispaljenih prema skladištima. Na Špegeljevu mjestu izmjenjuju se Šime Đodan i Luka Bebić, a budući da su
se pokazali potpuno nesposobnima za nabavu oružja, 18. rujna za ministra obrane imenovan je Gojko Šušak.

Istovremeno, Muslimani su govoreći o unitarnoj BIH, asimetričnoj federaciji i zelenoj magistrali,

potajno i sami radili na razbijanju državnih institucija BiH tako što su već 2. svibnja 1991. osnovali
Muslimansku Patriotsku ligu, a 10. lipnja su vodeći muslimanski javni djelatnici iz cijele Jugoslavije, pod
vodstvom stranke SDA osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s Muslimanskom
patriotskom ligom kao vojnim krilom.

Dana 28. 5. 1991. Predsjednik Tuđman je na stadionu NK Zagreb obavio smotru Zbora narodne
Garde, kao dijela policije, čime je označen početak formiranja Hrvatske Vojske.

Kako bi pred Međunarodnom zajednicom pokazali političku volju hrvatskih građana, 19. svibnja
1991. proveden je referendum na kojemu se 94% hrvatskih državljana izjasnilo za samostalnu državu i
izdvajanje iz Jugoslavije. Ustavnom odlukom od 25. lipnja 1991. Sabor RH proglasio je Republiku Hrvatsku
samostalnom i suverenom državom. Ta je samostalnost bila uglavnom papirnata jer je jugoslavenski politički
i vojni vrh vukao poteze čiji je cilj bio njezino onemogućavanje.

Predsjednici Tuđman, Milošević i Izetbegović trojno su se sastali 12. 6. 1991. u Splitu, u vili
«Dalmacija», te su razgovarali pet sati. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize.
Neslužbeno razgovarali su o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH.
Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izetbegović unitarnu BiH. Ovo je prvi njihov trojni
sastanak, bez predstavnika ostalih republika i prvi na kojem su razgovarali o budućnosti BiH. Nakon ovog
sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela Bosne i kako je
ta podjela dogovorena još ranije u Karađorđevu.

Predsjednik Vlade Manolić 15. lipnja se sastao s Albanskim ministrom vanjskih poslova kojega je
pokušao nagovoriti na napad Albanije prema Kosovu. Da su vojno neopremljeni i za rat nespremni Albanci
na toj prijedlog pristali to bi bio vanjski napad na Jugoslaviju, na što bi JNA morala odgovoriti uvođenjem
izvanrednog stanja i objavom opće mobilizacije, nakon čega bi vrlo brzo stekli dovoljno autoriteta za
uvođenjem vojne uprave u čitavoj Jugoslaviji i skidanje republičkih rukovodstava. Napad Albanije na
Jugoslaviju osudila bi i međunarodna zajednica koja bi zbog takvog napada imala opravdanje za pružanje sve
moguće pomoći JNA.

Dva tjedna nakon trojnog sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma u Hrvatskoj Izetbegović
je u skupštini BiH 27. 6. 1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke Slovenije i Hrvatske o
razdruživanju iz Jugoslavije. Izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a Jamesu Bakeru predložio da napravi
pritisak na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za Predsjednika Predsjedništva SFRJ, a na Hrvatsku i
Sloveniju kako bi prihvatile minimum državnih ovlasti jugoslavenske zajednice.

Krajem lipnja 1991., kada JNA pobunjeni Srbi napadaju desetke hrvatskih gradova i manjih mjesta,
Paraga i Paradžik osnovali su Hrvatske oružane snage HOS, koje sudjeluju u obrani Hrvatske, a potom i
Bosne i Hercegovine. HOS se odmah počeo povezivati sa NDH i ustaškim režimom što je odlično došlo
srbima koji su tako dobili argumente za plašenje srba i njihovu mobilizaciju, te za rušenje ugleda hrvatske u
inozemstvu gdje su Srbi Hrvatsku počeli prikazivati kao nasljednicu režima iz II svjetskog rata koji je bio
ovisan o fašizmu i nacionalnom socijalizmu. Hosovci su koristili pozdrav "Za dom spremni", te su dizali
ruku u rimski pozdrav kao što su radili ustaše i to je bio njihov izraz prkosa prema međunarodnoj zajednici
koja nije željela stvaranje hrvatske države, a time su istovremeno željeli i zastrašiti pobunjene Srbe.
Borbenost dragovoljaca HOS-a je puno doprinijela jačanju borbenog duha među Hrvatima, ali i poticaj na
mobilizaciju Srba u Srbiji i Crnoj Gori. Vrhovni zapovjednik HOS-a bio je Dobroslav Paraga, a načelnik
Ratnog stožera bio je Ante Paradžik, iako ni jedan ni drugi nisu ništa znali o vojnoj taktici, a pogotovo o
vojnoj strategiji. Paraga je imao vezu sa Socijaldemokratskom strankom Slovenije (SDSS), te je na jednom
sastanku početkom lipnja 1991. tadašnjem predsjedniku SDSS-a Joži Pučniku i ministru obrane Janezu Janši
ponudio petsto vojnih dobrovoljaca iz HSP-a za pomoć u obrani slovenskog teritorija u slučaju napada
jugoslavenske vojske. Janša se složio s time, procijenivši kako pomoć hrvatskih dobrovoljaca vidi
prvenstveno u njihovom protudiverzantskom djelovanju. Na sastanku u Ljubljani, na kojem je osim Pučnika,
Janše i Parage bio prisutan i prvi načelnik stožera HOS-a Ante Paradžik, dogovorili su se da će ih slovenska
strana uvježbati, opremiti i naoružati. Uskoro je za njih sašiveno 3000 crnih uniformi u okolici Kočevja. U
postrojbe HOS-a dolazili su Hrvati iz Hrvatske, BIH i iz emigracije, a uskoro dolaze i neki strani
profesionalni vojnici. Ovi stranci koji su ponekad bili i strani obavještajci naučili su pripadnike HOS-a
osnovnoj gerilskoj taktici, te su oni bili u početku najbolji diverzanti. Bilo je tu i dosta djece iz miješanih
brakova koja su imala osjećaj kao moraju dokazati svoje hrvatstvo. Tek u jesen 1991. u brigadama HV-a su
formirane prve izvidničko diverzantske postrojbe, a i pojedine postrojbe specijalne policije su prošle obuku
za gerilsko ratovanje. Prva skupina pripadnika HOS-a stigla je na bojnu obuku u kočevske šume u srpnju
1991. Bilo ih je osamdeset, a vodio ih je Alija Šiljak, rodom iz Foče, kojega su kasnije sami pojedini pravaši
optuživali kako je bio pripadnik KOS-a. Obuke jedinica HOS-a u kočevskoj regiji prikrivane su u obje
države. Paraga je vojnicima svog HSP-a otkrio kako svaki u Sloveniji osposobljeni vojnik stranku košta
5000 njemačkih maraka. Paraga ga je Lovšinu platio u Kočevskoj Reki novcem iz iseljeništva, a mnogi
hrvatski dragovoljci koji nisu imali novca za nabavku oružja počeli su pristupati HOS-u pošto se tu oružje
dijelilo besplatno. Nakon podjele oružja, Paraga je upozoravao vojnike da paze na svoje kalašnjikove, jer se
za njih moralo izdvojiti po 1200 njemačkih maraka, koliko je tražilo slovensko Ministarstvo obrane.
Ne shvaćajući potrebu za javnim smirivanjem stanja i tajnoj pripremi za obranu kako bi se kupilo
vrijeme HSP i dalje nastoji uspostaviti anti-velikosrpsku koaliciju, te sarajevsko prokominističko
"Oslobođenje" 12. srpnja 1991. u članku «Srbiju u prirodne granice» piše o toj koaliciji koju je na sastanku u
Sofiji incirao predsjednik Hrvatske stranke prava: „Paraga je i u Sofiji ponovio svoju «ideju», nedavno
iznijetu u Tirani, koja predstavlja i glavni cilj koalicije: «zaustavljanje velikosrpskog šovinizma, davanje
nezavisnosti nacijama koje je Srbija okupirala i vraćanje Srbije u etničke i istorijske granice iz 1912.
godine.»” Ovime je Paraga kao i Manolić išao na ruku JNA koja bi u slučaju uspjeha ovakve inicijative sve
mogla prikazati kao vanjski napad na Jugoslaviju čime bi stekla međunarodno pravo za uvođenje ratnog
stanja, i velik odaziv na mobilizaciju. Albanija i Bugarska su u tom trenutku bile vrlo slabe države, tek izašle
iz mraka komunizma, bez ikakve mogućnosti za nekakve veće vojne operacije i o tome su mogli sanjati
samo političari bez ikakvoga vojnog znanja. Istovremeno (15. lipnja) je i Manolić kao predsjednik Hrvatske
Vlade predlagao Albaniji napad na Jugoslaviju, što je objašnjavao kako bi Albanci lakše dobili Kosovo u
trenutku dok Srbi imaju rat sa Slovencima i Hrvatima. Pošto je on imao vojno iskustvo znao je vrlo dobro
kako je to nerealno, a cilj mu je bila provokacija. Pravi cilj njegovih nastojanja je vjerovanje kako bi se u
ratu sa Albanijom JNA vratila jugoslavenskoj orijentaciji i napustila velikosrpstvo, čime bi se moglo uhititi
Miloševića. Nakon toga bi jugoslaveni u Sloveniji, Hrvatskoj i BIH mogli nestankom straha od Miloševića
ukloniti i svoje nacionalno orijentirane političare.
Nakon sastanka vodstva HSP-a s vrhovnim čelnicima Albanije i Bugarske usvojen je nacrt povelje o
stvaranju Antihegemonističke (antivelikosrpske) koalicije pokreta i stranaka Hrvata, Albanaca i Bugara, čiji
je cilj bio svesti Srbiju na "prirodne granice" iz 1912. godine. Iako nije bilo nikakve realne mogućnosti za
stvaranje ovakve ratne koalicije, HSP je zagovarao napadački rat, osvajanje vojarni JNA u Hrvatskoj, te
ulazak na područje Srbije i zauzimanje "prirodnih", etničkih i povijesnih granica Hrvatske, uključujući
Zemun i Boku Kotorsku. I Paraga i Paradžik su govorili o prenošenju rata u Beograd, o sužavanju granica
Srbije i o uspostavljanju protusrpskog saveza s Albanijom i Bugarskom, što su bili samo njihovi snovi pošto
Albanija i Bugarska nisu imali nikakve namjere ulaziti u rat sa drugom državom.

Dana 27. 6. 1991. ujedinjuju se »kninska i banjalučka krajina«.

Potkraj lipnja 1991. došlo je do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije koji
prerasta u kratkotrajni rat na slovenskom tlu. Čim su Slovenci donijeli odluku o osamostaljenju i preuzeli
carinske prijelaze prema Austriji projugoslavenska frakcija je vidjela još jednu šansu za vojni udar iz plana
«ŠTIT». Plan je bio: navući JNA u rat tako što će SIV poslati malobrojne pripadnike savezne milicije na
carinske prijelaze. Da bi to uspjelo morati će pozvati u pomoć i pripadnike graničnih vojnih jedinica. Kad
Slovenska policija i teritorijalna odbrana napadnu granične vojne jedinice ostale vojne jedinice će im morati
priskočiti u pomoć, te će doći do rata između slovenske TO i višestruko jačih jedinica JNA. Tada će
Slovenija zatražiti pomoć Hrvatske, pa će se i jedinice JNA stacionirane na tlu Hrvatske i oko Hrvatske
morati obračunati s hrvatskim postrojbama.

Lažni rat u Sloveniji

Milošević je doznao za plan pa je preko svoje frakcije u JNA pustio zapovijed da se vojnicima ne
dijeli streljivo i granate. Ante Marković je, u skladu s planom poslao malobrojne pripadnike savezne milicije
na carinske prijelaze, te je zamolio savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO) da pošalju i pripadnike
graničnih vojnih postrojbi u pomoć. Pošto SIV nije imao ovlasti nad vojskom oni su ga mogli i odbiti, ali su
mu ipak odlučili pomoći. Sve se počelo odvijati po planu dok nisu shvatili da većini vojnika nije podijeljeno
streljivo. I Hrvatska nije odigrala igru kako su planirali, pošto se Predsjednik Tuđman odbio umiješati u
sukob, iako su ga pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a i pravaši na to nagovarali. Vojska je prije
izlaska na Slovensku granicu prema Austriji, što je bio formalni zadatak vojske, dovela velike vojne snage
na Hrvatske granice iz pravca Srbije i BiH. Da se Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30.000 naoružanih i
borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika ZNG-a priključila obrani Slovenije, što je zagovarao ministar
Špegelj, oko 90.000 vojnika JNA, plus rezervisti i tzv., teritorijalci iz vojarni u Hrvatskoj, te još oko 100.000
vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske porazile bi slabo opremljenu Hrvatsku policiju
u jednom danu, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala. Da su u tom trenutku uspjeli
poraziti Hrvatsku Slovenija bi kasnije lako pala. Špegelj i Mesić su se tada založili za napad na JNA, a da se
Hrvatska upustila u takav napad sve bi streljivo bilo potrošeno u sat vremena. JNA je u tom trenutku od 9
oklopnih brigada imala u Hrvatskoj i na granici Hrvatske njih 7., jedna je bila na Kosovu, a jedna u
Makedoniji. Nakon pada vojarni većina ovih brigada je prebačena u BIH, a početkom 1992. brigada iz
Makedonije je također prabačen u BIH.

Najvažniji Tuđmanov strateški potez je upravo odbijanje ovoga Špegeljevog plana. U vrijeme
napada JNA na Sloveniju i neposredno nakon njega jačaju srpska pobuna i pokreti JNA, a dolazi i do
političke krize u Saboru. Špegelj, nezadovoljan višekratnim odbijanjem nerealnih planova za osvajanje
vojarni, podnosi ostavku i privremeno emigrira. Nezadovoljni time koncem srpnja radikalniji članovi HDZ-a,
predvođeni Šeksom, Glavašem, Mesićem nesvjesno ili svjesno zavedeni Špegeljevim pričama o lakom
zauzimanju vojarni preuzimaju inicijativu, te Predsjednik Tuđman gubi većinu u klubu zastupnika HDZ-a. Ti
radikalni desničari, od kojih su neki bili radikalni po zadatku, nezadovoljni Tuđmanovim popustljivim
držanjem traže njegovu ostavku. Nakon rasprave u Saboru 1. kolovoza Tuđman 17. 7. 1991. formira ratnu
Vladu nacionalnog jedinstva uz sudjelovanje oporbe i tako uklanja opasnost s desna. Nova vlada s
predsjednikom dr. Franjom Gregurićem, pukovnikom KOS-a, bivšim šefom ove službe za područje SSSR-a,
koji je imao odlične veze u Moskovskim poslovnim i obavještajnim krugovima, novoobogaćenim Ruskim
tajkunima, te sa njihovom naftnom industrijom. Čim je vidio kako se Jugoslavija raspada otvorio je privatno
poduzeće nepoznate djelatnosti i biznis mu je naglo krenuo, tako da se u Hrvatsku vratio kao bogat čovjek.

Odmah nakon neuspješnog napada na Sloveniju projugoslavenski JNA generali su izgubili pojam o
vremenu i prostoru u kojem se nalaze. Mentalno ograničeni načelnik generalštaba general Blagoje Ađić je 5.
srpnja, pred 150 visokih časnika JNA objasnio ciljeve JNA. Ne shvaćajući kako je komunizam propao i u
SSSR-u on je rekao: «…Bez obzira na stavove Presedništva, mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne
možemo više da čekamo, i neće biti više povlačenja… . Izdaja Jugoslavije je očita, i potvrđena je Odlukama
Hrvatske i Slovenije, a također od mnogih oficira i vojnika… Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i
razmišljanja. Trupe pod vašom komandom moraju do kraja da izvrše dobivene zadatke, pa makar do toga
izginuli do poslednjega…. Nije važno ako pretrpimo velike gubitke. Mi imamo prednost u naoružanju, a Rat
ne bira svoje žrtve…gubitke treba ignorisati… Od sada strahom moramo da prisilimo neprijatelja na
kapitulaciju, a to znači upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga tko se protivi našim akcijama…
Konačno, drugovi oficiri, ja Vam čestitam da ste izabrani za ove poduhvate i zahtevam da u izvršenju ovih
zadataka u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije
i u borbi za Jugoslaviju.» Iz ovog govora moguće je izvući zaključak o njegovu mentalnom stanju, stanju
čovjeka koji nije sposoban ostvariti nikakav svrsishodan cilj, ali je istovremeno imao dovoljno sile da učini
mnogo zla Slovencima, Hrvatima, a i svojim Srbima. Milošević je tada već bio dovoljno jak, politički i
vojno, te je mogao spriječiti bilo kakvu akciju JNA prema sebi, pa je odmah nakon povlačenja JNA iz
Slovenije odlučio oficire JNA, pustiti s lanca. Uvjeti za potpuno otvoreni rat su stvoreni.

Pokušaj uklanjanja predsjednika Tuđmana

Dana 28. 6. 1991. veći dio pričuvne policije dobio je poziv za mobilizaciju u ZNG. Tri dana kasnije
1.7. poginuo je načelnik PU osječko-baranjske Josip Rajhl Kir na putu prema Tenji, nakon što je bez
zaustavljanja prošao pokraj kontrolnog punkta gdje je zapovjednik lokalne pričuvne policije Gudelj ispalio
rafal na automobil. U tom trenutku Ministar saveznog SUP-a general Gračanin je na terenu u Tenji imao
svoje Savezne inspektore na čelu sa Jovanom Vučkovićem, a njihov posao je bio prisustvovati svim
razgovorima i pregovorima, te su se redovito nasamo sastajali sa lokalnim četnicima i pratili što se događa.

U izrešetanom automobilu na ulazu u Tenje preživio je jedino čelnik seoskog SDS-a koji je
organizirao pobunu u Tenju i koji se na vrijeme sagnuo kada je vidio čelnika seoskog HDZ-a Gudelja. Gudelj
je par dana ranije pobjegao iz starog Tenja preko vrtova, ali su mu roditelji ostali. Na dan pogibije Kira,
Zabunđije i lokalnog četnika Tubića, Kir je vršio političke pregovore sa pobunjenim Srbima iako je to bio
posao političara. Dok je bio u Tenji lokalni četnici su ga, na dojavu preko sredstava veze JNA optužili kako
njegove «Ustaše» napadaju Tenje dok ih on zavlači pregovorima. Kako bi to opovrgnuo pozvao ih je da sa
njim sjednu u auto i to provjere. U Tubićevom autu došli su do punkta pričuvne policije gdje je bio Gudelj, te
su su se zaustavili, nakon čega su nastavili do poljoprivrednog fakulteta. Nakon toga su krenuli natrag. U
međuvremenu su policajci na punktu kod ulaza u Tenje preko sredstava veze čuli kako se četnici hvale da su
Gudeljevog oca objesili na crkvu, a majku silovali. Iako to nije bila istina upitno je jesu li te laži preko radio
uređaja namjerno širili suradnici KOS-a kao provokaciju, Gračaninovi savezni inspektori, ili su provocirali
Gudeljevi srpski poznanici nadajući se kako to Gudelj sluša i živčani. Te provokacije čuo je i Gudelj, te je u
duševnom rastrojstvu, čim je vidio kako se približava Tubićev auto izašao na cestu i u šofer šajbu auta koji je
samo malo usporio ispalio čitavi spremnik od 30 zrna. Većina je završila u Kneževiću, a samo dva u Kiru.
Unatoč tome projugoslavenska struja u vrhu vlasti je ovo iskoristila za pokušaj napada na Šuška, Glavaša i
Šeksa pričom kako su oni naručili likvidaciju Kira. Priču kako bi se nešto takvo moglo dogoditi netko je
počeo širiti već desetak dana ranije. Kir je za to doznao te je od Boljkovca tražio premještaj u Zagreb, ali je
Boljkovac to odbio i uputio ga u nove pregovore sa četnicima, kako bi se povećale šanse za njegovu
pogibiju.

Ovu operaciju likvidacije Kira isplanirali su ministar MUP-a Hrvatske Boljkovac i njegov šogor,
savezni Ministar SSUP-a Petar Gračanin, u sklopu operacije uhićenja HDZ - ove desnice; Šuška, Vukojevića,
Šeksa i Glavaša, nakon čega bi u političkom metežu, uz pomoć JNA bio uhićen i predsjednik Tuđman, a
odmah poslije njega i Milošević u Beogradu. Zbog toga im je trebala Kirova pogibija kao povod za uhićenja,
a pogibiju nije bilo teško organizirati. Dovoljno je bilo neiskusnog i pomalo tupavoga mladog milicajca Kira
tjerati da što češće ulazi u rizične situacije prelaska linije razdvajanja, dok nekom ne pukne film i počne
pucati. Kako to ne bi učinili četnici bilo je poželjno Kira uvjeriti kako je bolje linije prelaziti u autu nekog
četnika, jer bi na službeni policijski auto četnici mogli zapucati. Plasiranjem takvih savjeta postalo je
vjerojatnije kako će na auto zapucati neki Hrvatski policajac u trenucima snažnoga stresa.

Čim je do Zagreba došla vijest o Kirovoj pogibiji Boljkovac je za idući dan pripremio javnu optužbu
za naručivanje Kirova ubojstva, (što je on i priznao u svojoj knjizi "Istina mora izaći van") te uhićenje Šuška,
Vukojevića, Šeksa i Glavaša, nakon čega bi, u političkom sukobu između HDZ-ove desnice i ljevice,
Tuđman naredio puštanje političara protiv kojih nema nikakvih dokaza. Tada bi Boljkovčevi ljudi proširili
vijest kako JNA kreće van iz vojarni, na što bi Boljkovaca sve policijske postrojbe poslao u blokadu vojarni.
Dok bi oni pojačavali obruč oko vojarni Boljkovac bi svoje povjerljive stare milicajce poslao da uhite
Predsjednika Tuđmana zbog "kršenja ustavnog uređenja SFRJ", pri čemu bi on vjerojatno poginuo. Šef
Tuđmanove osobne straže bio je Mišo Deverić, kasnije razotkriven kao pripadnik obavještajne mreže
"Labrador 2". Odmah potom i Petar Gračanin bi u Beogradu ponovio isti scenarij sa Miloševićem. Ovaj
scenarij odvijao se u trenutku kad je dio desnice na čelu sa Šeksom i Glavašem otkazao poslušnost Tuđmanu
zbog njegovog odbijanja plana napada na vojarne, te je Tuđman morao pregovarati sa opozicijom o
formiranju Vlade nacionalnog jedinstva koja je formirana 16 dana kasnije. Za ovaj plan policijsko vojnog
državnog udara doznao je taj dan Milošević od svojih doušnika, te je shvatio kako će ministar SSUP-a
general Petar Gračanin nakon Tuđmana i njega uhititi pod optužbom za izazivanje nacionalizma u
Jugoslaviji.
Za plan je Predsjednik Tuđman doznao kasno te večeri, te je istog trenutka, tijekom noći sazvao
sjednicu VONS-a na kojoj je donio odluku o smjeni Ministra MUP-a Josipa Boljkovca. (Nakon smjene
Boljkovca i Milošević je u Beogradu počeo ubrzano slabiti SSUP, te jačati Srbijanski RSUP.) Slijedeći dan
Predsjednik Tuđman je objavio smjenu Ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca ocijenivši kako
njegovom krivicom u redovima policije sve više raste anarhija. Na sastanku državnog vrha je izašlo na
vidjelo kako je on pustio uhvaćene teroriste Arkana i Gorana Hađića, kako je prije akcije oslobađanja
Plitvica on o tom obavijestio generala Petra Gračanina, te kako je odbio Kira premjestiti u Zagreb, iako je
ovaj sam procijenio kako nije sposoban upravljati Osječkom policijom, pa ga je molio za premještaj.
Svakom je bilo jasno da je on kriv za dva neuspjela autobusna napada (iako se u oba slučaja taj dan sklonio u
inozemstvo ), te pogibiju načelnika policije od ruke vlastitog policajca. Da je Boljkovčev i Gračaninov plan
uspio Jugoslavija bi samo naizgled bila spašena. U Sloveniji vojni sukobi bi se odmah rasplamsali pošto su
Slovenci znali kako je samo Milošević želio njihov odlazak iz Jugoslavije. U hrvatskim policijskim
postajama došlo bi do žestokog obračuna između novih policajaca i starih milicajaca, nakon čega bi vojska
pokušala poloviti policajce, što bi dovelo do velikog krvoprolića od Pule do Varaždina, te od Vukovara do
Dubrovnika, širom Hrvatske. U Srbiji bi došlo do oružanog obračuna između Miloševićevih pristalica i
Šešeljevih četnika sa jedne, te dijelova vojske i pristalica Vuka Draškovića sa druge strane, pri čemu bi
Milošević pobijedio. Broj poginulih u kratkom periodu bio bi daleko veći nego je poginulo u idućih 4
godine. Stvaran je odnos snaga u hrvatskoj tada bio takav da je JNA još uvijek mogla izvršiti klasičan vojni
udar i uhititi sve političare u Hrvatskoj, a potom i svih tridesetak tisuća polunaoružanih policajaca i gardista.
Poslije nekog vremena morali bi raspisati slobodne izbore i u Hrvatskoj bi opet pobijedili Hrvati. Milošević
je taj “problem” htio riješiti zauvijek, a to je mogao dopustivši Hrvatima naoružanje s nešto lakog oružja
kako bi došlo do “puzajućeg” rata u kojem će četničke paravojne postrojbe uz podršku JNA osvojiti selo po
selo i grad po grad, te pritom teren očistiti od nesrpskog stanovništva sve do Šešeljeve linije: Karlobag-
Gospić-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Zbog toga je nastojao usporiti napredovanje JNA. Za to je morao
omogućiti Hrvatima da se malo naoružaju, zbog čega je, svojim utjecajem, spriječio miniranje svih skladišta
oružja u Hrvatskoj. Također je spriječio napredovanje JNA tenkoprohodnim pravcima prema Zagrebu, te je
nastojao JNA uvesti u duge opsade gradova dok ih etnički potpuno ne očisti. Tu četničku politiku prihvaćala
je većina oficira JNA, a samo manjina projugoslavenski orijentiranih oficira bila je za vojni udar koji su
zagovarali američki predstavnici Baker i Eagleburger, kao i Britanci koji su tada, a i kasnije činili sve kako bi
odgodili međunarodno priznanje Hrvatske, kao i njen vojni poraz.
 Otvoreni napad JNA na Hrvatsku

U kafiću „ZIP“ u Vukovarskom kvartu „Sajmište“ 2. 7. 1991. vlasnik kafića Slobodan Jurišić hicima
iz pištolja ubio je dvojicu hrvatskih branitelja, pripadnika ZNG, Damira Ivanovića i Franju Katića. Po
vlastitom priznanju ubojstvo je počinio zato što „nije mogao gledati šahovnicu u svojoj kući“. Ivanović i
Katić su svratili u kafić ne očekujući napad. Slijedećeg dana, iz Novog Sada 3. 7.1991. prema Slavoniji i
Baranji kreće se kolona od oko 60 oklopnih borbenih vozila i tenkova koji istoga dana ulaze u Baranju, a
nakon toga i u istočnu Slavoniju, te se približava Vukovaru. Nakon toga, po srpskim selima počinje još
javnije naoružavanje i nasilno preuzimanje lokalne vlasti. Broj sela u koja Hrvatska policija nije smjela ući
sve više raste. Već 4. 7. vode se ulične borbe u Borovu Naselju, a 6. 7. 1991. spaljeno je selo Ćelije koje je
smiješteno između srpskih sela Bobote i Silaša. Preživjeli su se civili i branitelji noću kroz kanale probili do
Osijeka.

Predsjedništvo SFRJ je 12. srpnja 1991. izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije. Slovenci su se o
tomu već prije dogovorili s Velikosrbima, ali su im problem bili zagovornici centralizacije Jugoslavije. Za
povlačenje su glasovali Drnovšek, te Borisav Jović, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović iz Srbije, Branko
Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok se predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić
Bogičević uzdržao. Mesić je jedini glasovao protiv zbog toga što je znao kako Slovenija ima Miloševićevo
odobrenje i kako će bez obzira na stav pojedinih generala ići u osamostaljenje. Na taj je način Mesić smatrao
kako će vojska konačno morati izvesti vojni udar. U to vrijeme Mesić je javno poručivao pobunjenim Srbima
kako sa sobom mogu ponijeti jedino zemlju koju su donijeli na opancima.

O tom vremenu admiral Branko Mamula u svojoj knjizi "Slučaj jugoslavija" kaže: "Vojno
rukovodstvo JNA snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar. Umjesto toga, ono je dozvolilo da
nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke velikosrpskog
nacionalizma, koji je Armiju beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu, i na kraju odbacilo" (str. 9.),
napisao je admiral Mamula. "Promjene u rukovodstvu Srbije dovele su JNA u nepovoljan položaj? Nije bilo
spremnosti da se organizirano suprotstavi naletu srpskog radikalnog nacionalnog programa za koga je već
tada, na samom početku, bilo jasno da će poremetiti veoma kritičnu ravnotežu višenacionalnog
jugoslavenskog društva". (str. 115.) Zasljepljenosti Miloševićem i otvorenim svrstavanjem najvišeg
armijskog rukovodstva, na čelu s ministrom obrane generalom Veljkom Kadijevićem, na njegovu stranu,
JNA - prema Mamulinima riječima "više nije imala moralne i političke snage da se odupre. Prihvatila je
velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama". (str. 209.)

Nakon vojnog debakla u Sloveniji JNA se sve ubrzanije raspadala. Svakim su danom Jugoslaveni u
Generalštabu bili sve slabiji, a Velikosrbi sve jači. Prosrpski pukovnici sve brže su postajali generali, a
projugoslavenski su sve brže odlazili u mirovinu. Neki su oficiri prelazili u Hrvatsku vojsku u osnivanju.
Neki su u nju prešli zato što su željeli borbu za Hrvatsku, a neki su prešli po zadatku. Što ih je više prelazilo,
Miloševićeva bitka za nadzor JNA bila je sve uspješnija. JNA je definitivno odustala od vojnog udara, te je
preuzela ulogu zaštitnika Srba na područjima gdje su uspjeli oružjem preuzeti lokalnu vlast. U zapadnom
Kninskom djelu osvojenog područja ulogu zaštitnika dobio je 9. Kninski korpus, u istočnoj Slavoniji i
Baranji 17. Tuzlanski, u zapadnoj Slavoniji i Podravini 32. Varaždinski i 5. Banjalučki korpus.

Do srpnja 1991. Hrvatska je na različite načine nabavila oko 22.000 automatskih pušaka
(kalašnjikova), 2.100 puškomitraljeza, oko 40 lansera protuzrakoplovnih raketa tipa strijela-2M i stinger s po
12 raketa, 400 protuoklopnih lansera tipa RPG s 4400 projektila, 40 protuzrakoplovnih topova od 20 mm i
isto toliko od 40 mm te određene količine mina, sredstava veze i vozila. Ovo je oružje nabavljeno u
Mađarskoj te u drugim zemljama, a manje su količine zatečene u remontnim postrojenjima i skladištima nad
kojima je JNA izgubila nadzor. Dio je oružja nabavljen i u Sloveniji, a dio čak u Srbiji, što je KOS znao, ali
nije sprječavao kako bi Hrvatskoj podigao samopouzdanje i naveo je na otvoreni napad na JNA. S ovim
oružjem, te lovačkim puškama koje su imali hrvatski građani, stvorena je oružana sila od tridesetak tisuća
policajaca i vojnika, ali bez kvalitetnog i pouzdanog zapovjednog kadra sposobnog za suprotstavljanje JNA.
Formalno ZNG je formiran 30. srpnja 1991. godine, ali je zbog bijega zapovjednika Špegelja u Njemačku
profunkcioniralo tek nakon dva mjeseca. Zbog nedjelovanja glavnog stožera ustrojeni su na terenu stožeri
koji su preuzeli operativno zapovijedanje. Krajem srpnja i početkom kolovoza 1991. osnovana su
zapovjedništva za istočnu Slavoniju, za Banijsko Kordunsko područje, za Ličko područje, za srednju i
sjevernu Dalmaciju i za južnu Dalmaciju. Tek u kolovozu osnovano je i Zapovjedništvo Zagrebačkog
korpusa ZNG. Zapovijedno-borbene ovlasti imali su i krizni štabovi koji su osnivani na svim razinama
upravne strukture, od mjesnih zajednica i općine do Republike.

Hrvatski povratnici iz emigracije na čelu sa Šuškom organizirali su i svoju mrežu za nabavu oružja,
te je počelo međusobno špijuniranje i borba za ovaj posao između Manolićeve i Šuškove logističke mreže.
Manolićeva mreža je Šuškovoj vrlo brzo (31. kolovoza) zadala jak udarac otkrivši JNA-i pošiljku s 18 tona
lakog pješačkog i protuoklopnog oružja koja je avionom Boeing 737 ugandske zrakoplovne tvrtke
dopremljena na Zagrebački aerodrom pri čemu je JNA uhapsila Šuškovog dostavljača Kikaša.

Pokušaj stvaranja Muslimansko - Srpske koalicije

U srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat, pregovarali su Adil Zulfikarpašić i
Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, a ovaj Muslimansko Srpski «historijski
sporazum» su 2. kolovoza 1991. potpisali Muhamed Filipović i Radovan Karađić. Protiv ovog sporazuma
bio je Slobodan Milošević koji je izračunao kako bi u takvoj Krnjoj Jugoslaviji muslimani iz BIH i Sanđaka,
te Albanski muslimani postali relativna, a za pedesetak godina i apsolutna većina u takvoj državi. Za
sporazum su bili pripadnici projugoslavenske frakcije KOS-a koji su u suradnji sa Muslimanima vidjeli
priliku za mobilizaciju 200.000 novih vojnika sa kojima će lakše pobijediti Hrvatsku i Sloveniju, te tako
spasiti Jugoslaviju. Da je Milošević pristao na Krnju Jugoslaviju došlo bi do podjele muslimana na hrvatske
muslimane i srpske muslimane, te bi Muslimani kao nacija nestali, a broj žrtava među njima bio bi puno
veći. Izedbegović je bio svjestan ove opasnosti pa je na razgovore sa Miloševićem slao Zulfikarpašića i
Filipovića kako bi kasnije mogao reći da on sa tim nema ništa. Zulfikarpašić se i kasnije na sve načine
pokušavao približiti Srbima, a oni su to prihvaćali kad im je odgovaralo, kao na primjer uoči napada na BIH
kada je Zulfikarpašić za Srbe nabavio 13 brodova zapadnog oružja koje im je nedostajalo, te ga preko
Crnogorske luke Bar uvezao, što je opravdavao tvrdnjama kako je to trebalo stići za obranu BiH. Ovime je
mislio kupiti Srbe za pristanak na ostanak u zajedničkoj asimetričnoj federaciji, ali su to Srbi samo koristili u
svom interesu i nije im padalo na pamet Muslimane ostaviti u svojoj Velikoj Srbiji.

Istovremeno sa ovim tajnim pregovorima u BiH JNA se raspoređivala na strateške točke. U kolovozu
1991. Srbi su napali hrvatsko selo Unište kod Bosanskog Grahova, a u rujnu 1991. lokalni su srpski vođe
najavili stvaranje “Srpskih autonomnih regiona” unutar Bosne. Vlada BiH u kojoj su Muslimani bili relativna
većina ponašala se kao da je BiH jedinstvena i stabilna država, iako su vojne pripreme za rat bile u punom
tijeku. Vojnici JNA, njih 83.000, s 500 tenkova, 400 oklopnjaka i 1.000 topova koji su bili raspoređeni u BiH
počeli su izvoditi masovne vježbe. Službeno, ovi su manevri trebali zastrašiti paravojne, lokalne obrambene
snage, sa svih strana: Srba, Hrvata i Muslimana, a u stvari vježbe su bile prikrivene pripreme za rat i maska
za preraspoređivanje oružja zaplijenjenog od Teritorijalne obrane BiH i RH, a za Srpsku teritorijalnu obranu.
Tada su jedinice JNA postavljene na ključnim strateškim lokacijama. U drugoj polovici rujna 1991. godine
gotovo 20.000 pripadnika JNA, koju su činili isključivo Srbi i Crnogorci, okupiralo je Mostar.

Dana 17. 7. 1991. održan je sastanak F. Tuđmana i Veljka Kadijevića, 1. 8. 1991. JNA je iz Vojvodine
ušla Erdutskim mostom u Hrvatsku i okupirala Dalj, Erdut i Aljmaš. Slijedećeg dana, 2. 8. 1991, formirana je
Vlada nacionalnog jedinstva. Tu zbrku u vrhu vlasti je iskoristio predsjednik Vlade Manolić koji je odlučio
103 najmodernija tenka čija proizvodnja je dovršena u tvornici Đuro Đaković isporučiti naručitelju,
predsjedniku Vlade Jugoslavije Anti Markoviću, a u stvari JNA koja se spremala na najjače udare po
Hrvatskoj.

Do 12. kolovoza u hrvatskoj su ustrojene četiri brigade, a tim predstavljanjem ZNG-a zaokruženo je
ustrojstvo obrambenog sustava Republike Hrvatske. Hrvatske oružane snage su tada imale oko 60.000
pripadnika, od toga 30.000 pripadnika u sastavu MUP-a. Većina tih postrojbi postojala je samo na papiru, a
unutar njih se često ni zapovjednici nisu međusobno poznavali niti su znali što od koga mogu očekivati, i na
koga mogu računati. U tom je razdoblju vrijeme bilo najvažniji čimbenik rata. U bitci za vrijeme Tuđman je
pobijedio »Jugoslavene» uz pomoć Miloševića. Neke od tih »Jugoslavena» upregao je u svoja kola te i uz
njihovu pomoć četiri godine kasnije pobijedio Miloševića i njegovu »Veliku Srbiju«.
 Pokušaji razbijanja hrvatskog jedinstva u obrani

Nakon povratka iz Slovenije HOS-ovci su na granici Hrvatske većinom razoružani, po zapovijedi

lokalnih policijskih zapovjednika, pošto jedna država ne može imati dvije vojske. Međutim ministar MUP-a
Boljkovac im je ponudio kamp u okolici Karlovca gdje je imao potpunu kontrolu, te im je vratio oduzeto
oružje. Uskoro je osnovano desetak kampova HOS-a za obuku diljem Hrvatske i Slovenije. Dok je Ministar
Boljkovac pomagao u ustrojavaju HOS-a to se nije sviđalo čak ni pametnijim pravašima. Tako je Krešimir
Pavelić, bivši tajnik HSP-a koji je u srpnju 1991. napustio HSP zbog neslaganja s odlukom Paradžika i
Parage da se osnuje HOS, te je osnovao svoju stranku Hrvatsku demokratsku stranku prava. Postao je žestoki
kritičar djelatnosti vrha HSP-a, te je preko medija tvrdio da je Paraga plaćenik SAD-a sa zadatkom da svrgne
Tuđmana i radi protiv Hrvata, a da su i drugi članovi HSP-a, kao što su Alija Šiljak radili za jugoslavensku
tajnu službu KOS. Izjavljivao je kako je Paraga "ustaša po zadatku, a ne po uvjerenju", te da "ima zadatak
da HSP što više ustašuje kako bi se hrvatsku aktualnu vlast optuživalo u inozemstvu za porast fašizma u
Hrvatskoj".
Pošto su u velikoj većini dragovoljci HOS-a bili neustrašivi u svom vojnom neznanju postali su vrlo
popularni među mladima širom Hrvatske. Širenjem priča o neustrašivosti postali su strah i trepet srpskih
protivnika, a tome su pridonijeli i sami HOS-ovci koji su širenjem priča o svojoj krvoločnosti željeli izazvati
strah kod protivnika kako bi ovi pobijegli i bez borbe. U to vrijeme akcije Miloševićeve struje Udbe i KOS-a
podudarale su se sa projugoslavenskom strujom KOS-a i hrvatske Udbe pošto je nered odgovarao i jednima i
drugima. Tada je započela i operacija ubacivanja velike količine droge među hrvatske vojnike i policajce
kako bi oslabila borbenu moć hrvatskih snaga. Oni koji su raspačavali drogu, u slučaju da ih uhvati civilna ili
vojna policija, imali su uputu reći: «Mi smo Šuškovi ljudi». Ako to nije upalilo tek tada je dolazila
intervencija iz vrha MUP-a. Čim se droga značajnije raširila među vojnicima, istrage su ometane pričama
kako su drogirani vojnici odlični borci i kako zbog toga Šušak blokira borbu protiv droge. Mnogi su uhićeni
dileri puštani iz pritvora, a policijski zapovjednici koje je imenovao Manolić objašnjavali su kako je Šušak
telefonski naredio njihovo puštanje. (Ovi dileri u vojnim i policijskim postrojbama bili su vrlo jeftina
potrošna roba koju se po potrebi moglo odbaciti ili likvidirati, a na vezi su bili obično samo sa pojedincima
iz projugoslavenske frakcije HDZ-a, dok su ih se ostali odricali kako ne bi sebe kompromitirali.) Drogirani
su im vojnici bili vrlo korisni zato što su ih lako mogli nagovoriti na rušenje srpskih kuća i druge akcije pod
okriljem noći i bez znanja njihovih zapovjednika.
Dana 24. 8. 1991. počinje napad na Vukovar, a 18 dana kasnije 12. 9. 1991. medijski prešućeno pada
Hrvatska Kostajnica. Agenti DB-a i KOS-a infiltrirani u vrh MUP-a i obrane same Kostajnice uspjeli su
dezorganizirati obranu, te grad predati u četničke ruke. Prije pada, pomoćnik ministra MUP-a Milan Brezak
sve je podatke o obrani Hrvatske Kostajnice dostavio JNA uključujući ime i prezime uglavnom zagrebačkih
branitelja, ime oca i adresu stanovanja u Zagrebu. Lokalni zapovjednik obrane Podunajac prije pada povukao
je većinu branitelja sa okolnih uzvišenja u grad čime je omogućio Srbima osvajanje tih kota, te je pad grada
postao pitanje trenutka. Preko 350 hrvatskih branitelja je ubijeno ili zarobljeno, te poslano u logor Manjaču,
a Hrvatski državni vrh je ovo nastojao prešutjeti u strahu od širenja panike i pada borbenog morala u drugim
dijelovima države.

Nakon prvih ratnih iskustava HOS-a u Topuskom, Barilovićima i oslobađanje vojarni Borongaj, te
Maršalke u Zagrebu, HOS-ovci su se postrojili 10. 9. 1991. na trgu bana Jelaćića, a odatle je njih 58. otišlo
na bojište u Vukovar gdje je većina tijekom borbi za Vukovar više puta ranjeno, a 25 ih je poginulo. Ministar
obrane Šušak pokušava Parađika uvjeriti kako jedna država ne može imati dvije vojske, te traži od njega da
se HOS uklopi u sastav hrvatske vojske. Za to mu nudi mjesto ministra unutrašnjih poslova, ali se to ne sviđa
Paragi kao predsjeniku HSP-a, Manoliću kao predsjedniku Vlade i Vekiću kao ministru MUP-a. (Nekoliko
mjeseci kasnije to mi je ispričala osoba koja se često sastajala sa Manolićem, da bi mi nekih 15 godina
kasnije ponovila istu priču, ali ovaj puta u verziji gdje je Manolić nudio Parađiku mjesto ministra MUP-a.
Do ove promjene je došlo vjerojatno zato što je zaboravila kako mi je to već jednom ispričala.) Iako su
pregovori dobro napredovali i Parađik je bio zainteresiran 21. rujna 1991. godine u Sesvetama, kod samog
ulaska u Zagreb ubijen je Ante Paradžik. Sa dvojicom suputnika vraćao se u vozilu "Lada Niva" iz Križevaca
gdje je taj dan utemeljena podružnica Hrvatske stranke prava, gdje je kritizirao hrvatsku vlast, povezujući
Manolića sa Udbom i Kosom. To je u stvari bilo točno, ali je bilo potpuno nerealno to pitanje rješavati u
trenutku velikosrpske pobune i očitog stavljanja JNA na njihovu stranu. Otvaranje druge unutrašnje fronte
potpuno bi uništilo svaku mogućnost stvaranja samostalne hrvatske države, a otvaranje te fronte najviše je
odgovaralo velikosrpskoj frakciji KOS-a. Zbog toga je projugoslovenskoj frakciji odgovaralo spriječiti
Parađika da postane ministar, te istovremeno izazvati sukobe između HOS-a i HV-a kako bi JNA lakše
osvojila Zagreb. Dobroslav Paraga također se trebao nalaziti u vozilu, međutim, on je "slučajno" izbjegao
smrt odustavši od putovanja u posljednji trenutak, a slično se dogodilo i nekoliko puta kasnije.
Mediji u Hrvatskoj tada su počeli pisati o političkom ubojstvu, što su nakon Paradžikova ubojstva
tvrdili predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga i vođa HSLS-a Dražen Budiša, tada ministar u hrvatskoj Vladi.
Paradžikove ubojice, četvorica policajaca, osuđeni su tek 1993. godine na zatvorske kazne. Sudac
Vrhovnog suda, Petar Novoselec, koji je potvrdio presudu okružnog suda u slučaju ubojstva Ante Paradžika
kojom su sva četvorica policajaca proglašeni krivima, kasnije je razriješen s mjesta suca Vrhovnog suda, a na
njegovo mjesto dovedena je sutkinja Ana Garačić koja je smanjila kazne. Kasnije je Franjo Tuđman ocijenio
kako su osuđeni policajci radio vezom navedeni od KOS-a da pucaju pa ih je kao nesvjesne sudionike u
akciji pomilovao.

Blokada vojarni JNA

Polovicom rujna, 14. 9.1991. u trenutku kada je procijenjeno kako su Hrvatske snage organizacijski i
materijalno spremne za otvoreni sukob s JNA, hrvatski se državni vrh odlučio za blokadu vojarni JNA i
zračnih luka. Većina protuoklopnog oružja već je prije odvezena na terene koje su držali Srbi. Većina vojnika
JNA se s vozilima i većim dijelom oružja i opreme uspio povući prema područjima koja su držali srpski
pobunjenici, ili prema BiH. Povlačenje je, najčešće, obavljano u skladu s dogovorima postignutim između
JNA i hrvatskih vlasti. Jedino se Varaždinski korpus predao i ostavio cijelokupno naoružanje. U ovom
trenutku, kad je postalo jasno kako JNA više ne može lako pobijediti, u HV su se prijavili mnogi viši oficiri
JNA koji su do tada čekali razvoj situacije. U glavni stožer Tuđman ih je primio prije svega iz političkih
razloga, kako bi dokazao zapadu kako on ne stvara novu ustašku državu. Pojedinci koji su tada raspoređeni
na više zapovjedne položaje odmah su počeli sa sabotažama. Npr., za vrijeme pregovora Tuđmana,
Izedbegovića i Miloševića koje je u Haagu vodio lord Peter Carington novopostavljeni načelnik glavnog
stožera general Tus je zapovjedio napad na Bjelovarsku vojarnu, iako je trebalo samo čekati da se predaju
zbog izolacije. Napad je pokrenuo uz pomoć HOS-a, što je rezultiralo dizanjem skladišta oružja u zrak, a
Tuđmanu je to odmah žestoko prigovoreno u Haagu, pod optužbom kako ne kontrolira svoje postrojbe.

Nakon blokade, u pet dana uglavnom pregovorima je osvojeno 36 vojarni i skladišta, 230 tenkova i
oko 400 topničkih oružja. Problem je bio u tome što su u mnogim skladištima ostavljene granate, ali su
odneseni njihovi upaljači, najskuplji i najsloženiji dijelovi granata. Većina je vojarni predana u dogovoru s
Kadijevićem. Da su vojarne osvajane bez pregovora, većina bi ih odletjela u zrak, kao ona u Bjelovaru. Tada
bi Hrvatska ostala bez ikakve mogućnosti obrane, a to ni Miloševiću ne bi odgovaralo. JNA u tom trenutku
još uvijek nije bila sposobna za bezrazložno etničko čišćenje.

Miloševićeva strategija je bila Hrvatskoj trebalo ostaviti nešto pješačkog oružja kako bi se mogla
pomalo braniti, te na taj način u toku ratnih operacija izazvati bijeg Hrvata s okupiranog područja.

Strategija projugoslavenske frakcije KOS-a je bila oružje uništiti ili odvesti kako se hrvatska ne bi
mogla braniti.

Strategija Predsjednika Tuđmana do pada vojarni je bila kupiti vrijeme kako bi se što više
naoružali i obučili vojsku za obranu. U toj strategiji je znatna uloga bila na Vukovaru koji je odvlačio JNA
pažnju javnosti i JNA od strateških točaka, te je tako omogućio lakše osvajanje vojarni. JNA je upala u
zamku osvajanja Vukovara, te je pokušala bitku za Vukovar pretvoriti u bitku za Hrvatsku, ali u tome nije
uspjela.

Nakon osvajanja vojarni najvažnije strateške točke obrane Hrvatske su postale točke gdje je
projugoslavenska frakcija JNA pokušala rascijepiti hrvatsku prema Mađarskoj kod Virovitice, prema
Sloveniji iza Karlovca i prema moru kod Zadra.
 U vojarnama je zarobljeno oko 200.000 dugih cijevi. Do kraja godine oko 50.000 MUP je iz
Bjelovarske vojarne prodao Muslimanima, a isto toliko je Šušak posla BiH Hrvatima. Sa ostatkom je
mobilizirano oko 100.000 novih vojnika u Hrvatskoj. Situacija sa streljivom bila je puno slabija. Slanje oko
100.000 dugih cijevi u BiH imalo je za cilj razvući srpske snage na što šire područje. Od toga trenutka Srbi
su u BiH morali držati najmanje isti broj naoružanih ljudi koje bi u suprotnom Milošević mogao uputiti u
Hrvatsku.

Osim oružja, problem ZNG-a je bio i nedostatak borbenoga iskustva. Sve slabosti Hrvatske vojske
Miloševićevi su analitičari vrlo dobro predvidjeli misleći kako će vrlo brzo poraziti vojsku bez dovoljno
protuoklopnih sredstava. Prevarili su se u dvije stvari. Zanemarili su moral hrvatskih pojedinaca koji su bili
spremni goloruki skakati na tenkove i koji su vrlo brzo svojim autoritetom preuzeli zapovjedništvo na terenu.
Također su zanemarili borbeni moral Srba iz Srbije. Zbog svakodnevnog stizanjem mrtvačkih sanduka iz
Vukovara u Beograd 250.000 srbijanskih rezervista je emigriralo u treće zemlje, što je srbijanske tenkove
ostavilo bez podrške pješadije. Umjesto brzih tenkovskih prodora s pješadijskom pratnjom koja iza njih čisti,
sami su tenkovi morali čistiti jednu po jednu otpornu točku. Time je Milošević izgubio vrijeme, a Tuđman ga
je dobio. Do kraja 1991. godine Hrvatska je na ilegalnom tržištu uspjela nabaviti i upaljače za ostavljene
granate, te dopuniti količine protuoklopnih sredstava, a i zapovjednici su stekli neophodno iskustvo za
vođenje rata.

Dok su trajali pregovori o predaji vojarni i borbe za pojedine vojarne 17. 9. 1991. sastali su se u
Igalu F. Tuđman, Kadijević, Milošević i lord Carington, a 15. 10. 1991. u Moskvi su se, u nazočnosti M.
Gorbačova, sastali Tuđman i Milošević. Tuđmanov motiv za takve pregovore bio je u prvo vrijeme spriječiti,
a poslije odgoditi, ili makar usporiti, napredovanje JNA i tako dobiti više vremena za organiziranje i
naoružavanje Hrvatske vojske. Miloševićev je motiv za te sastanke bio usporiti generale JNA željne ratne
slave koji su bili spremni na vojni udar, te omogućiti paravojnim srpskim formacijama i rezervnim
jedinicama JNA polagano etničko čišćenje osvojenih područja. Njegov je cilj bila Velika Srbija do granica
koje je javno iznosio njegov glasnogovornik Šešelj. Sve generale koji su pokazivali želju za nasilnom
obnovom Jugoslavije Milošević je postupno umirovljivao, a u njihovu političku stranku SK pokret za
Jugoslaviju ubacivao svoje ljude koji su njegovoj supruzi omogućili preuzimanje vodstva te stranke. Time su
projugoslavenski orijentirani srbijanski oficiri potpuno marginalizirani.

U srpnju i prosincu 1991. Srbijanski je parlament zakonski izjednačio paravojne jedinice s JNA i
priznao im regularan status sa svim ostalim pravima. U to vrijeme sve vidljivija je postajala podjela Vojne
obavještajne službe KOS-a na dvije frakcije, projugoslavenske koja je surađivala s udbaškom frakcijom
HDZ-a, a druga, pročetnička frakcija, koristila je podatke koje je dobivala preko prve za ostvarivanje svojih
ciljeva - stvaranje »Velike Srbije«.

Dana 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a, na prijedlog saveznog ministra Budimira Lončara,
donijelo je Rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ, što je u stvari
značilo onemogućavanje obrane RH i BiH od do zuba naoružane JNA. Procjene su bile da će JNA srušiti
hrvatsku vlast za 14 dana. Embargo je uveden kada su napadi na Vukovar trajali već mjesec dana. Sedam
dana nakon uvođenja embarga napadnut je Dubrovnik, a četrnaest dana kasnije dogodio se i napad na Banske
dvore.

Dana 7. listopada 1991. MIG-ovi sa Bihaćkog aerodroma, po nalogu projugoslavenski orijentiranog

generala Blagoja Ađića raketirali su Banske dvore, tj. pokušan je atentat na Predsjednika, dr. Franju Tuđmana
kod kojeg se tada našao Predsjednik SIV-a Ante Marković i Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić.
Ovo je bio posljednji ozbiljan pokušaj projugoslavenske frakcije KOS-a u spašavanju Jugoslavije. Ađić je
imao sve informacije što se događa u Banskim dvorima zahvaljujući obavještajnoj mreži Jugoslovanske RV
i PVO koja je otkrivena pod imenom "Labrador II". U okviru ove najtajnije mreže djelovao je i Mišo
Deverić, tadašnji šef osiguranja Predsjednika republike, koji je smijenjen tek kasnije kad je otkrivena ova
projugoslavenska obavještajna grupa. Da je atentat uspio Srbi bi se riješili Predsjednika Hrvatske, a usput bi
se riješili i Predsjednika Jugoslavije Mesića i Predsjednika SIV-a Markovića, te bi Admiral Mamula ostao
jedini kandidat za mjesto novog šefa Jugoslavije. Vlast u Hrvatskoj bi preuzeo Predsjednik Vlade Manolić
koji bi sabotirao nabave protivoklopnog oružja i streljiva kako bi sabotirao obranu, te bi nakon nekoliko
većih vojnih poraza potpisao bezuvjetnu kapitulaciju, pod uvjetom da se JNA riješi Miloševića. JNA bi tada s
jakim ratnim nabojem produžila prema Sloveniji, te bi Jugoslavija bila privremeno obnovljena, čime bi ugled
generala naglo porastao i u samoj Srbiji.

Kada je u Zagrebu minirano židovsko groblje, 7.10. 1991. hrvatski novinari na vezi s Manolićem, i
KOS-om raspisali su se kako je to organizirala »ustaška emigracija«. Ovu akciju izvela je jedna od više
projugoslavenskih, skupina KOS-ovaca pod nazivom Labrador, a djelovala je unutar zapovjedništva Imre
Agotića, dok je operativni voditelj bio Slobodan Rakočević. Ovakvih obavještajnih projugoslavenskih KOG-
ova bilo je oko 300, a pošto nisu znali kome mogu vjerovati ove skupine su se međusobno nadzirale i
sumnjičile na terenu, pa čak i potajno međusobno ratovale, a samo u vrhu su njihovi čelnici razmjenjivali
informacije i zadatke. Iako je istraga u aferi »Labrador« brzo otkrila dio mreže kosovaca i udbaša, Manolić je
stalno pokušavao istragu skrenuti na krivu stranu. Dao je uhititi hrvatskog dragovoljca iz Amerike Wernera
Ilića koji je pušten tek nakon Šuškove intervencije. Slobodan Rakočević i Radenko Radojčić iz grupe
"Opera" kasnije su u Srbiji osuđeni na višegodišnju kaznu zatvora. Miloševićev režim ih je poslao u zatvor
zato što su se kao provokatori borili za Jugoslaviju, umjesto za Veliku Srbiju. Ova grupa je u više takvih
medijsko obavještajnih uradaka u obliku medijskih tekstova i letaka uspjela znatno utjecati na fizički i
psihički iscrpljene branitelje Vukovara. Zbog toga su mnogi povjerovali kako je Zagreb izdao Vukovar, te su
pojedinci iz zapovjedništva sastavili pismo pod nazivom "Optužnica". To je pismo ubačeno u Dedakovićev
stožer, te je poslano Siniši Glavaševiću koji ga je većim djelom pročitao preko radija 101 i to je bilo njegovo
zadnje javljanje prije pada Vukovara. U toj optužnici za pad Vukovara i izdaju optužen je Hrvatski državni
vrh, a ne agresori, a pismo je velikim dijelom prihvaćeno kao istinito među psihološki izbezumljenim
Vukovarcima. Oni nisu imali nikakve informacije o ratu u drugim dijelovima Hrvatske, te su povjerovali
kako Zagreb ne želi pomagati Vukovaru, iako bi bilo kakva veća pomoć značila napuštanje drugih bojišta i
ugrožavanje cjelokupne obrane države. To je Manolić iskoristio kako bi Dedakovića i suradnike optužio za
veleizdaju te ih tako naveo na pokušaj vojnog udara.

Mile Dedaković se nakon mjesec dana provedenih na mjestu zapovjednika obrane Vukovara izvukao
iz njega, te došao do Vinkovaca gdje je ustrojio svoje zapovjedništvo sektora, desetak dana prije nego je
Anton Tus naredio proboj do Vukovara preko Marinaca, proboj za koji je Hrvatska imala samo moralnu
snagu, ali ne i ljudstvo sa adekvatnim naoružanjem. Manje grupe sa streljivom mogle su se provući u
Vukovar, ali za stvarni proboj bilo bi potrebno okupiti snage barem tri puta veće od Srpskih snaga na tom
području. Srbi su oko Vukovara, po selima u svakom trenutku imali blizu 100.000 ljudi sa više stotina
tenkova, a dovoljno snaga za proboj Hrvatska nije mogla okupiti čak i da je okupila čitavu Hrvatsku vojsku
sa svim naoružanjem bez obzira na superiorni borbeni moral.

Pri pokušaju deblokade Vukovara preko Marinaca od 13. 10. 1991. zapovjednik operativne zone
Gorinšek je nekim jedinicama naredio napad, dok je istovremeno drugima naredio povlačenje, navodno na
zahtjev međunarodnih humanitaraca koji su čekali s konvojem u Nuštru. Gorinšek je jednoj tenkovskoj
jedinici naredio napad asfaltnom cestom usred dana, iako su obavještajni podatci govorili kako je ta cesta
pod nadzorom vrlo snažne protuoklopne topničke jedinice JNA. Čim su krenuli prva tri tenka su izgorjela, a
pješadija oko tenkova je izginula. Kada je zapovjednik ove tenkovske jedinice kasnije sreo Gorinšeka, ovaj
mu je rekao: »Drugi put će biti bolje«.

U studenom Paraga šalje postrojbu od 200 HOS-ovaca u pomoć opkoljenom Vukovaru pošto su
Vukovarci tražili pomoć. U Vinkovcima ih zaustavlja Tomislav Merčep koji je tada bio pomoćnik ministra
policije Ivana Vekića. Zaustavio ih je ocijenivši kako proboj 200 ljudi za Vukovar ne znači ništa bitno, pošto
je Vukovar bio opkoljen sa preko 40.000 vojnika, i vjerojatno bi izginuli u samom proboju.

Padom Vukovara 18. studenoga 1991. mnoga mjesta uz borbenu liniju je zahvatila panika. Počele su
se širiti priče kako su Tuđman i Šušak krivi za pad Vukovara, a najžešći napadi na Franju Tuđmana i dolazili
su iz Paraginog «Hrvatskog prava» koje je tada uređivao jedan od državotvornih novinara, ali vojno
nepismeni Milan Ivkošić.

Sve ovo događalo se prema unaprijed pripremljenom strateškom planu projugoslavenske frakcije
KOS-a i lijeve frakcije HDZ-a, za iskorištavanja Vukovara u rušenju Tuđmana, Šuška i HDZ-a, te izazivanja
građanskog rata u Hrvatskoj, kako bi JNA lakše porobila Hrvatsku i obnovila Jugoslaviju. Plan je bio
glasinama uvjeriti branitelje Vukovara kako je Vukovar prodan u Karađorđevu, kako je Šušak oružje za
Vukovar odvezao u Hercegovinu i kako su oni žrtvovani za međunarodno priznanje Hrvatske. Parola je bila:
«ako padne Vukovar pao je i Tuđman, ako padne Vukovar pao je i HDZ, ako padne Vukovar pala je i
Hrvatska.» Ove glasine su mnogi branitelji Vukovara prihvatili kao realne, zahvaljujući velikom
emocionalnom i fizičkom naporu koji su uložili u obranu Vukovara. U napadu na Vukovar Srbi su angažirali
oko 2.000 tenkova, topništvo i avijaciju, te pješačke snage od 80.000 do 100.000 vojnika JNA, teritorijalne i
paravojne postrojbe, te vikend ratnici koji su dolazili na nekoliko dana i stalno se smjenjivali. U obrani
Vukovara angažirana je 6.000 do 7.000 ljudi sa okolnim selima, što znači da je omjer u ljudstvu bio oko
30/1, a tenkovske i topovske snage branitelji Vukovara nisu ni imali, osim nešto minobacača. Ukupna srpska
vatrena moć na Vukovaru i okolici bila je veća od ukupnih Hrvatskih snaga na svim tadašnjim ratištima.
Glasine su govorile drugačije i mnogi hrvatski branitelji, naivni pravaški orijentirani političari, pa čak i
obični građani su povjerovali kako je Vukovar stvarno prodan.

U stvarnosti Vukovar nikada nije bio od stratešku važnost za obranu Hrvatske. Do pada vojarni
strategija Predsjednika Tuđmana je bila kupiti vrijeme za naoružavanje i obuku vojske, i tu je uloga
Vukovara bila vrlo važna za kupovanje vremena. Nakon pada vojarni strateški najvažnije je bilo spriječiti
cijepanje Hrvatske na četiri dijela presijecanjem prema Mađarskoj, Sloveniji i kod Zadra. Projugoslavenska
frakcija KOS-a i svi njihovi KOG-ovi su pokušavali bitku za Vukovar pretvoriti u bitku za Hrvatsku, ali u
tome nisu uspjeli. Vukovarci su uspjeli likvidirati oko 15.000 vojnika JNA što je u srbiji izazvalo masovno
dezerterstvo i to je njihov najveći doprinos obrani čitave RH.

Povlačenje JNA iz Hrvatske

Dana 23. 11. 1991. u Ženevi je postignut dogovor o bezuvjetnom prekidu neprijateljstava između
JNA i RH (Vanceov plan). Dogovor je potpisan 2. 1. 1992. u Sarajevu. Na osnovi dogovora JNA je prihvatila
povlačenje iz Hrvatske. U tom je trenutku JNA imala u Hrvatskoj oko 90.000 vojnika, 900 tenkova, 700
oklopnjaka, 1.200 topničkih cijevi i drugog oruđa. Na okupiranom su području ostale lokalne srpske jedinice
i paravojne postrojbe iz Srbije pod zaštitom 10.000 pripadnika Unprofora.

Nakon pada Vukovara Predsjednik Tuđman je uvidio kako kako u rat treba uložiti puno više ljudstva
i novca. Početkom prosinca nabavljeni su i upaljači za granate velikog kalibra zarobljene u Varaždinskim
vojarnama, a nabavljeno je i nešto protuoklopnog pješačkog oružja, te je napravljena prva veća mobilizacija.
Zahvaljujući tome brojnost Hrvatskih oružanih snaga, tj. vojske i policije povećana je na blizu 200.000 ljudi,
te je Hrvatska vojska po brojnosti prestigla srpske snage na hrvatskom teritoriju. To je omogućilo
organiziranje prvih napadačkih operacija na najvažnijim strateškim točkama, pa je krajem prosinca izvedena
uspješna operacija Hrvatske vojske u Zapadnoj Slavoniji «Orkan 91», čime je spriječeno izbijanje Srba na
mađarsku granicu, tj. odsijecanje istočnoga dijela Hrvatske. Time je onemogućen plan širenja »Velike
Srbije« do Virovitice. Operacija «Orkan 91» ( Otkos10) odobrena je 25. 10. 1991. i trajala je do 27.12. a
potpuno je otkazana 3.1 1992. kad je potpisano Sarajevsko primirje.

Pokušaj izazivanja građanskog rata

Nakon pada Vukovara u studenome 1991., Dobroslav Paraga pokušava okupiti sve HOS-ovce u
Zagrebu odakle bi "kao" trebali krenuti u oslobađanje Vukovara, a stvarni cilj je bio pokušati vojni udar.
Pošto HOS-ovci okupljeni u Zagrebu nisu htjeli u tome učestvovati Paragi ostaje samo verbalni rat protiv
Tuđmana. Alija Šiljak, član Predsjedništva HSP-a, još u listopadu 1991. pred novinarima je izjavio: "Mi ne
ćemo moliti, nego ćemo uzeti vlast", a Paraga je, smatrajući nove izbore bespotrebnima izjavio: "Nema
razloga za izbore, niti ih se može provesti. Najsposobniji trebaju voditi takve ratne poslove, a mislim da mi
to najbolje radimo". U stvarnosti, hosovci su imali hrabrosti za manje diverzantske napadne operacije i za
odlučnu obranu do smrti, ali o organizaciji većih napadnih taktičkih operacija nisu znali ništa, a pogotovo
ništa nisu znali o strategiji. U istom se smislu mogla shvatiti izjava zapovjednika obrane Vukovara Mile
Dedakovića, dok je komunicirao sa svojim zamjenikom u Vukovaru Brankom Borkovićem. 12.11.1991.
Branko Borković piše: "Ako padnemo želim da Tuđmanovu glavu nataknete na kolac, u ime svih gladnih,
prljavih, zaklanih, poniženih i izdanih od izdajica hrvatskog roda", a Mile Dedaković odgovara: "Grad
poručuje da će nataknut sigurno ako se to desi. Letjet će tu više glava, a ne samo Tuđmanova". Zbog toga
postaje prvooptuženi za pad Vukovara, Mile Dedaković, a Jastreb drugooptuženi, te policija provodi pretres
u sjedištu HSP-a gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Mile
Dedaković Jastreb pod optužbama za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i ustavnog poretka. Na
teret optuženicima stavljale su se i izjave Ante Prkačina koji je jednom prilikom rekao kako je Ratni stožer
HOS-a imao zadatak baviti se prikupljanjem političkih poena za stranku, na temelju hrabrosti HOS-ovaca.
Potporu HSP-u dali su između ostalih Marko Veselica, Zvonimir Baletić, Ivan Gabelica, Silvije Degen i
drugi, sve odreda političari bez ikakvoga vojnog znanja.

Državno odvjetništvo pokrenulo je sudske postupke protiv optuženih, te je osnovana "Komisija za

Vukovar" na čelu s Josipom Manolićem koja je branitelje Vukovara označila kao krivce za pad grada, pri
čemu su optuženi za ono što su potajno radili Manolić i njegovi jugoslaveni.
Stvarni organizator pokušaja vojnog udara je bio Manolić koji je želio srušiti Tuđmana i zauzeti
njegovo mjesto. U tom cilju planirao je upotrijebiti oko 3.000 HOS-ovaca ljutih na Hrvatsku vlast nakon
ubojstva Parađika, posebnu pričuvnu policiju sastavljenu većinom od osoba kriminalne prošlosti, te izbjegle
Vukovarce u Zagrebu. Kako bi sve njih dodatno radikalizirao dao je, preko Perkovića koji je jedini mogao
potpisati nalog za uhićenja visokih časnika, uhapsiti Dedakovića i optužiti ga za veleizdaju i krađu novca.
Čuvanje i ispitivanje Dedakovića po Manolićevoj i Perkovićevoj zapovjedi ministar MUP-a Ivan Vekić
povjerio je odredu posebne pričuvne policije iz Osijeka, a koji su prethodno od strane Vekića i MUP-ova
odjela za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) bili uvjeren kako je Dedaković veleizdajnik, te ga zbog
toga treba ubiti.
Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i agenti KOS-a iz grupe Opera pod zapovjedništvom
Radenka Radojčića tako što su montirali razgovor između generala Antuna Tusa i Mile Dedakovića. Željeli
su diskreditirati Dedakovića i stvoriti anarhiju.

Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i projugoslavenski Titoisti koje je Manolić ubacio u SIS i
SZUP u samom stvaranju tih službi. Kako bi Tuđmana i Šuška uvjerili u veleizdaju projugoslavenska frakcija
KOS-a angažirala je i avione JNA koji su bacali letke u kojima su branili Dedakovića, a s tim je letcima
Manolić Tuđmana uvjeravao kako je Dedaković ustvari Kosovac ubačen u Hrvatsku vojsku, te ga treba
uhititi. Širitelji tih glasina bili su uvjereni kako će pripadnici posebne pričuvne policije iz Osijeka
Dedakovića ubiti, a novac koji su stavili u njegovu sobu uzeti sebi. Nedaleko odatle u pripremi je čekala
posebna jedinica čiji zapovjednik je imao tajnu zapovijed za likvidaciju osječke grupe čim dobije
informaciju o Dedakovićevoj likvidaciji. U pripremi su bile i dvije dezinformacije, jedna koja bi išla kao
službena izjava, a glasila bi otprilike: «Paravojna skupina kriminalaca iz Osijeka ubila je zapovjednika
obrane Vukovara Milu Dedakovića Jastreba kako bi se domogla novca koji je on prikupio za nabavku oružja
potrebnog Vukovaru. Ubojice se nisu željele predati, te su svi likvidirani u obračunu sa policijom.»
Istovremeno bi preko pojedinaca iz odjela za PPA išla i druga dezinformacija koja bi se širila kao glasina, a
glasila bi otprilike: «Likvidaciju Dedakovića naredio je Tuđman kako bi skrio istinu o prodaji Vukovara, a
osječani su likvidirani kako ne bi mogao reći tko im je naredio likvidaciju». Pošto Dedakovića ni nakon tri
dana nisu ubili sve se preselilo u Zagreb gdje je Dedaković odveden na novo ispitivanje. I ovdje je
«ispitivanje» povjereno osobama sličnog psihološkog profila. Ispitivano je i pedesetak drugih Vukovarskih
nižih zapovjednika koji su tjerani da priznaju kako je Dedaković veleizdajnik.

Dok su mediji i širitelji glasina vršili psihološku radikalizacije izbjeglih Vukovaraca i HOS-ovaca,
Manolić je tajno Paragu, preko svojih posrednika, uvjeravao kako je Tuđman veleizdajnik, te je jedino
rješenje da HOS napadne Banske Dvore i sruši Tuđmana. Istovremeno je Manolić Predsjednika države
Tuđmana uvjeravao kako se 30.000 HOS-ovaca sprema napasti Banske Dvore i preuzeti vlast (iako je tada u
čitavoj Hrvatskoj bilo oko 3.000 HOS-ovaca), te je potrebno preventivno napasti HOS. Ovime je Manolić
planirao izazvati građanski rat među samim Hrvatima. Paraga je HOS-ovcima koji su se okupili u Zagrebu,
misleći da su pozvani za odlazak u proboj Vukovara, stvarno i govorio kako treba napasti Banske Dvore, ali
su se oni okrenuli i otišli odakle su došli.
 U tom trenutku Dedakoviću je stvarno trebala psihološka rehabilitacija, a ne suđenje, pošto su
njegove izjave bile rezultat snažnog i dugotrajnog ratnog stresa. Kako bi priča o vojnom prevratu izgledala
ozbiljno Manolić je morao pronaći i ozbiljne političke organizatore toga puča. Njih je pronašao u desnoj
frakciji HDZ-a suprotstavljene Šušku, tj., u Šeksu i Glavašu. Manolićevi kadrovi iz različitih službi uspjeli
su Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako Šeks sa Glavašem i svojom frakcijom HDZ-a priprema vojni udar, a
kako bi ta organizacija dobila i međunarodnu dimenziju s ishodištem u Beogradu, u organizatore je ubrojen i
Zvonimir Marković, prvi Hrvatski veleposlanik u Beogradu.

Ovaj plan izazivanja građanskog rata nije uspio zahvaljujući zapovjednicima HOS-a koji su odbili
Paragine zapovjedi o napuštanju položaja i odlasku u Vukovar preko Zagreba gdje bi bili zadržani, te
zahvaljujući i Vukovarcima kojima nije padalo na pamet oružjem napasti Hrvatske vojnike i policajce, iako
su nekog željeli napasti, ali nisu znali koga. A i među samim Vukovarcima bilo je dosta onih koji su smatrali
kako je Dedaković trebao ostati u Vukovaru do kraja, pa i nisu bili spremni ratovati za njega, što Manolić
nije predvidio.

Pravašima je optužnica više puta sužavana, a nakon dugotrajnog procesa i mnogobrojnih optužbi svi
su oslobođeni kako bi se političke tenzije u hrvatskoj smanjile. U iduće dvije godine HOS je rasformiran a
ugled HSP-a je jedno vrijeme, nakon dolaska Unprofora najprije snažno porastao. Međutim, 1993. nakon što
je Paraga zajedno sa Manolićem otišao u SAD i tamo u Kongresu održao govor u kojem je hrvatsku državu
optužio za agresiju na BIH ugled HSP-a je snažno opao.

Vidjevši kako se Jugoslavija ipak raspala predsjednik SIV-a Ante Marković već je koncem
dvanaestog mjeseca 1991. godine podnio ostavku, čim je dobio informacije kako će Hrvatska ipak biti
priznata. Zbog loših procjena i pogrešnih ciljeva izgubio je državu i moć, a stotine tisuća ljudi su poginule,
izranjavane i protjerane.

Priznanje Hrvatske

Nedugo nakon što je Hrvatska postala članicom UN-a, JNA je napustila zadnja uporišta na moru -
Lastovo i Vis, pošto su i posljednji jugoslaveni u JNA shvatili kako operacija ŠTIT više nema nikakve
mogućnosti za realizaciju, te su se priklonili velikosrpskom planu RAM. Međutim hrvatski jugoslaveni to
nisu shvatili pa su nastavili svoje tajno pomaganje jugoslavenima u JNA tijekom rata u BIH ne shvaćajući
kako time samo pomažu u izgradnji Velike Srbije. Uskoro je smanjen i pritisak na Zadar, a umanjen je
zauzimanjem brda Križ iznad Bibinja. Izbjeglička kriza je tada bila na vrhuncu, pa je u jednom trenutku
Hrvatska zbrinjavala milijun prognanika i izbjeglica, što je za nju bio ogroman ekonomski teret. Dio
prognanika i izbjeglica otišao je u treće zemlje. Počele su pripreme za potpunu okupaciju BIH i njezino
postepeno etničko čišćenje po planu Srpske akademije, ali zahvaljujući Hrvatskoj superiornoj strategiji
kupovanja vremena i fokusiranje na najbitnije točke, koje su se mijenjale u različitim trenucima ni taj plan
im se u potpunosti nije ostvario.
Sadržaj:

Prvi znaci raspada Jugoslavije, 2.

Pokušaj stvaranja unitarne Jugoslavije 3.
Raspad komunističkog carstva 3.
Stvaranje Velike Srbije 4.
Plan hrvatskih komunista za otpor Velikosrbima upotrebom hrvatskog nacionalizma 6.
Podjele u Generalštabu 7.
Prvi demokratski izbori 8.
Pripreme za obranu Hrvatske 9.
Prvi pokušaj vojnog udara 11.
Drugi pokušaj vojnog udara 13.
Treći pokušaj vojnog udara 16.
Miloševićevo čišćenje Jugoslavena iz saveznih organa i JNA 19.
Četvrti pokušaj vojnog udara 22.
Početak rata 23.
Lažni rat u Sloveniji 25.
Pokušaj uklanjanja predsjednika Tuđmana 26.
Otvoreni napad JNA na Hrvatsku 28.
Pokušaj stvaranja Muslimansko - Srpske koalicije 29.
Pokušaji razbijanja hrvatskog jedinstva u obrani 30.
Blokada vojarni JNA 31.
Povlačenje JNA iz Hrvatske 34.
Pokušaj izazivanja građanskog rata 34.
Priznanje Hrvatske 36.