"Duhovnost vidim kao krunu čovjekove težnje da ostvari

sebe. Ona dolazi kao posljedica istinske unutarnje zrelosti, te

duhovnost nije, niti može biti proizvod straha od kazne."
"Postoje duhovnosti i duhovnosti. Jedna vrsta duhovnosti
može biti rezultat psihičkog zdravlja, a druga samo odraz
odsustva istog. Jedna duhovna težnja nastaje kao vrhunac
razumijevanja života samog po sebi, dok je druga duhovnost
neka vrsta skloništa pred životom."

Duhovnost nije odsustvo života, bježanje pred njim, ali nije ni

suradanja sa onim što čovjeka drži zarobljenim u vječnom
kruženju i zatvoru u kojem se samim rođenjem nalazi. Danas
imamo prilike vidjeti različite oblike duhovnosti i možda
donijeti zaključak kako se ta sfera iznenada razvila i dalje se
razvija kao izraz čovjekove sveukupne težnje ali i razvoja koje
se tumači kao razvoj svijesti i tehnologije. Osnovno je da kod
razvoja svijesti niži nivoi svijesti koji su bili dominantni
nestaju i bivaju transformirani ili zamijenjeni naprednijim
oblicima življenja, ponašanja i shvaćanja. Ako pažljivije
pogledamo oko sebe ne možemo a da ne primijetimo da se
nije desio nikakav razvoj svijesti već razvoj tehnologije i sa
njim i razvoj memorije koja se prepoznaje po sposobnosti
pamćenja, snalaženju unutar upamćenih sektora na
zamišljenim ljudskim diskovima (centrima svijesti ili
umovima). To što imamo napredniju tehnologiju nego prije
dvije tisuće godina ne znači da je osnovna ljudska svijest
promijenjena. To što imamo mnogo bolje iskorištenu
memoriju "diskova" u sebi ne znači da je ta memorija
poboljšana u vidu proširenja svijesti.
Morat ćemo prihvatiti razočarenje koje se pojavljuje
sagledavanjem trenutne ljudske svijesti o kojoj mnogo pričaju
u superlativu. Pomak u svijesti se nije desio. Ono što
svakodnevan čovjek naziva "sviješću" nije Svijest kako to
promatra duhovnost. Niti je odraz Više Svijesti sposobnost
korištenja daljinskog upravljača ili android aplikacija na
telefonu. Sposobnost primanja informacija i njihovo
pamćenje nema nikakve veze sa proširenjem svijesti.
Dovoljno je prošetati ulicama bilo kojeg grada i uvidjeti da
majmunoliki čovjek upravlja modernim automobilom u isto
vrijeme dok surfa internetom putem svog android ljubimca i
bijesni na pješake sa popriličnom žestinom kao i prije tisuću
godina.

Proširenje Svijesti nije proširenje memorije, nije sposobnost

baratanja informacijama, nije mogućnost bogaćenja šteteći
prirodi i drugim majmunolikim stvorenjima, nije ni
humanitarna osjećanja koja se povremeno jave kao proizvod
osjećaja krivice, nije ni sposobnost mijenjanja kanala na sve
tanjim televizorima. To sve nema nikakve veze sa sviješću,
već sa produbljenom ali bolje upotrjebljenom nesvjesnošću.
Sam termin "proširenje svijesti" govori o tome da je riječ o
nečemu mnogo dubljem od onog površinskog što smatramo
sviješću. Kao što imamo prilike vidjeti u raznim akcijama na
nivou svijeta o proširenju svijesti o nekoj opakoj bolesti, ili o
ljudima koji gladuju, ili nečemu slično tome tako i na tom
primjeru možemo dati pojašnjenje šta je to "proširenje
svijesti". Kada čovjek proširuje svoju svijest o nečemu, tipa
neizlječivim i teškim bolestima ili gladnima u Africi on u svoju
sadašnju svjesnost ubacuje sjećanje, prisjećanje koje mu
omogućuje drugačiji vid ponašanja, ili obrasca ponašanja sa
viškom hrane koju baca ili koja mu nije potrebna te na taj
način tim proširenjem trenutka u kojem on misli samo o sebi i
svom stomaku on uključuje i razmišljanje o drugima koji su
možda gladni i koji nemaju ni najosnovnije. On ograničeni
način razmišljanja i osjećanja proširuje van granice
naviknutog i svoje mentalne i emotivne procese proširuje na
ostale oko njega koji nisu u mogućnosti da imaju upravo sve
to što ima on sam. Mi kažemo za tog čovjeka da je on
proširene svijesti, da ima osjećaj za druge, da uvijek misli o
drugima i slično.
Kada čovjek u Duhovnosti proširuje svoju svijest to znači da
on mijenja točku percepcije kojom je percipirao samo sebe i
svoj život na određen, naučen ili automatski način te u to
proširenje ubacuje određene Ideje ili Koncepte koji uključuju
mnogo širi način viđenja slike svijeta, života, sebe i drugih te
da može sagledati određenu situaciju ili sliku iz različitih
uglova percepcije koju prije nije imao ili koju većina drugih i
dalje nema. Pomoću Ideja i Koncepata Učenja on u svoju
ograničenu svijest ubacuje Ideje i Koncepte koji mu govore o
drugačijem načinu života, drugačijoj percepciji, njegov
živčani sustav se mijenja i prima drugačije impulse koje do
tada nije primao, on sebe percipira na drugačiji način, on
uviđa skrivene motive i ciljeve iza naizgled altruističkih želja i
djelovanja, ili uviđa skrivene motive iza akcija koje je prije
proglašavao moralnim i savjesnim. On sagledava svoje
trenutno stanje iz drugačije percepcije koja mu je data
Učenjem i razvitkom ali i težnjom da promijeni točku iz koje
je do tada živio i percipirao sebe i život oko sebe.
Duhovnost kao takva nije odabir nekolicine koji su po
tumačenju ostalog svijeta "pomalo čudni" ili "neprilagođeni"
iako je to slika duhovnog života koji trenutno oko nas postoji
već je nadogradnja na cjelovitost življenja svakog čovjeka
koji je dostigao rub materijalnosti kakvu danas ima većina.
Ona nije mistično blebetanje pojedinaca o nekom jedinstvu
sa tvorcem koji su, po meni, nanijeli više zla čovjeku i
čovječanstvu od svih diktatora koji do sada živjeli i uticali na
svijet. Ubiti ili uništiti tijelo nije ništa u usporedbi uništenja
ljudske duše. Otuda Duhovnost je izraz cjelovitog čovjeka koji
u nju ne bježi jer je nesposoban u običnom materijalnom
životu već je nadogradnja na postojeće shvaćanje i
razumijevanje sa proširenjem poimanja svijeta i sama sebe u
tom svijetu. On je uviđanje da živimo sa malim postotkom
svijesti i da u nama postoji mnogo veći potencijal od onog
koji sada manifestiramo te da je on na dohvat ruke onima
koji su to primijetili i koji su spremni da sebe nadograde, da
tako kažem, i podignu na više sfere postojanja i
manifestacije. Duhovne tradicije svijeta postoje od kada je i
samog svijeta. I one nisu ni manje niti veće u ovom vremenu
ali postoji određeni stupanj degradacije shvaćanja duhovnih
istina. Danas duhovan čovjek je najčešće nesposoban da živi,
da radi, da se bori za sebe. On je prepun fantazije,
imaginacije, somnambulizma, umišljenosti, gordosti, sujete,
strahova. Ništa od toga nije umanjeno kod većine koja se
"bavi" duhovnim pitanjima, već vremenom postaje još
izraženije, još vidljivije nego prije ulaska u "ove vode". Uzrok
tome je nepotpun pristup samoj Duhovnosti kao i nezrelost
većine koja se u njoj nalaze.
Duhovnost podrazumijeva proširenje svjesnog dijela uma,
umanjenje tuposti i inertnosti, smanjenje otpora, uviđanje
ograničene moći djelovanja i manifestiranja, sagledavanje
motivacija i ciljeva ljudskog života, borbu protiv onog što nas
vuče ka nižoj manifestaciji, borbu protiv životinjskih težnji u
nama te transformiranju navika i svekolike ljudske
mehaničnosti u svjesno življenje, svjesnije sagledavanja
stvarnosti i proširenje tog viđenja. Čovjek koji je shvatio ili
uvidio ograničenost svoje percepcije ili ograničenost
trenutnog dostignuća prirodno se okreće ka dubljim
pitanjima, ka traženju odgovora koje nije našao u
svakodnevnoj okolini i pojašnjenjima autoriteta u koje je do
tada vjerovao. Duhovnost dolazi kao nadogradnja na
ispravan temelj zdravog čovjeka. Zdrav čovjek nije podijeljen,
nije netko tko prihvaća ograničenja koja su svima ostalima
uobičajena - da ne kažem normalna jer ona nisu normalna -
nije netko tko je nesposoban da se brine za sebe i druge, nije
netko tko ne primjećuje druge zbog svoje sebičnosti, itd.
Takav čovjek kada uđe u Duhovnost postiže njenu potpunost i
prepoznajemo ga kao Ostvarenog Čovjeka, kao Budno
Ljudsko Biće koje je bilo sposobno da samo sebe ostvari,
izlijeći ali koje je sposobno da izlijeći i druge oko sebe.
U Duhovnim tradicijama u davna vremena nije mogao ući
čovjek koji nije sposoban da obezbjedi osnovnu ljudsku
egzistenciju, koji nije sposoban da prehrani još nekoliko
drugih pokraj sebe, koji nije odgovoran, koji nije odlučan i
jasan po pitanju onog u što ulazi. Takvima nije bio dozvoljen
ulaz u misterije duhovnosti. Ali ni danas u Školama Misterija
nije dozvoljen ulaz takvim ljudima. Pod opasnošću da me
proglase "izabranim" ili "superiornom rasom" mogu reći da je
većina koja je danas ušla u duhovne vode potpuno
nesposobna da bila šta napravi od sebe, a kamoli da
učestvuje u izbavljenju svijeta oko sebe kako to inače govore
i žele. Samo netko tko ima kvalitete čovjeka može da
razmišlja o pomaganju svijetu, o izbavljenju svijeta ili
poboljšanju kvalitete života drugih u svijetu. Problem je u
tome što takav čovjek nije slijep, nije naivan i jako dobro zna
šta se od istog tog svijeta traži kako bi se on izbavio. A
upravo traži se proširenje svijesti a ne njeno sužavanje.
Duhovnost nije nešto s čim se većina zabavlja jer "nema
pametnija posla". Većina ne razumije da je proširenje svijesti
opasan zahvat, baš kao i najopasnija operacija. Manja greška
dovodi do potpuno pogrešnih rezultata od kojih pojedinac
ima više štete nego koristi i najčešće takav pojedinac više
nije sposoban da nastavi dalje da se razvija. No isto tako
većina ne shvaća da nivoi svijesti a samim tim i Učenja nisu
isti za sve. U današnje vrijeme interneta i dostupnosti raznih
"duhovnih tajni" te mogućnosti da svatko tumači duhovne
tajne i znanja na svoj način u skladu sa dubinom svog sna
bez da je prošao određenu Školu ili šegrtovanje imamo priliku
vidjeti da je duhovna scena više nego zaglibila u močvaru iz
koje nema izlaza. Kada netko tko je prošao određeno
školovanje čuje kako se tumače određene istine od
pojedinaca koji "ne znaju gdje su šuplji" prosto poželi da što
prije pobjegne iz bilo kakve duhovne scene što dalje i bez
traga. Danas imamo domaćice koje pojašnjavaju duhovne
tajne dok piju kavu sa drugaricama i preprodavaju iznošenu
robu. Ili imamo načitane intelektualce, boeme, intelektualne
somnambuliste kako daju visoko duhovne savjete na raznim
radionicama pozivajući se na bogato iskustvo ispod stolova
kafana. Ili imamo pojedince kojima nije potreban učitelj ili
majstor ili škola jer su svu pamet pokupili na internetu ne
shvaćajući da je upravo ta "pamet" došla od istih tih koje
omalovažavaju ili od kojih ne žele da uče. Dok je pozadina
duboka razočaranost, nemoć, strah koji projiciraju na okolinu,
nesposobnost da se snađu u životu, strah od iskorištavanja,
pretjerana intelektualizacija, emotivna zatvorenost, itd. Onda
imamo polovično ostvarene pojedince koji su pomoću raznih
trikova koji su na tržištu izgradili svoje znanje ili koriste
različite "advaita" i "gjana" trikove kako bi porazili bilo koji
oblik manifestiranja ili pitanja infantilnog ili nedozrelog
tragaoca i njegove nesposobnosti da razmišlja jer "je to
suviše komplicirano". I to je duhovna scena koja oko nas
caruje kao neko skriveno podzemlje u kojem štakori gmižu na
sve strane pretvarajući se da su ostvareni mudraci u
narandžastom odijelu.
Biti Duhovan nije "baviti" se duhovnošću. Niti je imati neki
duhovni hobi. To je nadogradnja koja postaje način života koji
nije ni glup ni naivan već inteligentan, emotivno razvije i
potpun, ali i karmički - fizički - manifestiran u svojoj
potpunosti. To je ZNATI a ne imati informaciju pomoću koje
ljudska strašljiva priroda može bolje da se zaštiti. Nije ni
preživjeti apokalipsu ili trovanje GMO hranom. Ona je duboka
suradnja sa najdubljim osjećajem postojanja u sebi,
razvijanje svih potencijala koje imamo, proširenje mišljenja i
osjećanja do krajnjih granica, skidanje i transformacija svih
ograničenja kojih radom na sebi postajemo svjesni, otvaranje
ka životu, njegovo poboljšanje, unaprjeđenje, obogaćivanje,
itd. To je DUBOKO DA misteriji Život koja je također
manifestirana u osjećaju postojanja svakog pojedinca.

Duhovnost se ne stječe sjedeći u fotelji podignutih nogu i

gledajući nekog od Majstora na youtubu jer ste previše lijeni
da odete na njegovo predavanja, na kavu sa njim ili da čak i
pročitate knjigu ili on možda naplaćuje svoj rad a vi niste
sposobni ni da zaradite da preživite. To je svakodnevni rad na
pažnji, rad na produbljivanju osjećaja sebe, razvoju intelekta,
emocije, uviđanju tjelesnih i instinktivnih ali i seksualnih
reakcija. To je svakodnevni napor koji je mnogo teži nego
svakodnevni tjelesni napor jer radimo sa mnogo senzitivnijim
aparatom od tijela, ali nije napor koji je nepromišljen,
slučajan, avanturistički, radoznali ili neki tome sličan. Jer
aparat svijesti je mnogo osjetljiviji od tjelesnog aparata i on
traži pažljivo rukovanje. Bilo koja duhovna Ideja ili Koncept
može da uništi već nestabilnu ravnotežu bilo kojeg pojedinca.
Ako se radi na jednoj krajnosti zaobilazeći drugu, ili se radi na
određenim dijelovima uma a isto tako na drugim, ili se radi
samo sa određenim emocijama izbjegavajući one neugodne
to samo vodi još dubljoj ili većoj disharmoniji od postojeće.
Otuda je i savjet jednog Mistika iz prošlog vijeka i danas na
snazi. "Bolje je da ne radite ništa nego bilo šta na pogrešan
način" - Mr. Gurđijev.
Šteta koja nastane pogrešnom upotrebom nepopravljiva je u
većini slučajeva.
Čitajte, slušajte, pratite neka predavanja ali NIŠTA ne radite
na svoju ruku. Čak i to što radite na ograničen način može da
vam šteti.

Duhovnost nije bježanje od sebe i svoje nemoći ili

nesposobnosti, već je suočavanje sa sobom i svim onim što
imate ispod svoje kože. Samo tada možemo da pričamo o
nečemu što se naziva Proširenje Svijesti. Samo onda kada je
čovjek odlučno vidio i zaključio da je duhovan razvoj jedini
način da nastavi sa svojim osobnim samo-razvojem tada on
susreće one koji mogu da ga pomjere sa mjesta. Tada mu
ostaje da ima Oči da Vidi i Uši da Čuje. Ako to nema,
promašio je cilj (grijeh).